Centar-mog-svijeta

Obrad Nenezi}

CENTAR MOG SVIJETA

IZABRANA I NOVA POEZIJA

Mojoj Jeli

Pisma gospo|ici M.

1997.

Kavez

gajio sam neku …

čudnu pticu

gugutku

kanarinku ?

(ma nije važno)

voljela je uvijek

da priča

neku svoju priču

odletjela je nekud

i otkud ja …

u njenom kavezu

9

Miluju}i vrijeme

Smrknut mladić sa sjevera

(dok dani … uporno kao mravi osipaju godine)

Nesvjesno miluje vrijeme

Pansion gospođe Klare

Apartman boje mjesečine

Gladan uzdaha Uludo prosutih metafora …

I ona rumena i zadihana

Obučena u istočnu Zavičajnu melanholiju

Svi Ogrnuti blijedom

Prestrašenom devedeset prvom

Defiluju Slovenskim bulevarom

Pijani Dobrovoljci I dezerteri

Drske izbjeglice I profiteri

Obučeni u iste košulje Zla

Bez okovratnika Dugmadi i mandžentna

A potom

Ozebla popodneva… čaja i ruma

Debele Raskikotane I mračne opajdare

Poezije ili gospođe drame

I s poštovanjem sve te zadrigle

Prepotentne godine Istorije umjetnosti

Onda gospodin mrak… Šteta

Na projektoru gužva

Legalizovana bludničenja

Uz pratnju Filharmonije novog socijalizma

Simfonija Devedeseta Stav Bijeda

Lirsko jutro u uniformi Idiota

Sječa nevidljivih masona (Kao nekad kneževa)

I nezaobilazna ” tajna večera” Za istoriju

Parada krajnosti!

Svi vode ljubav Ideologije Religije…

Čak i one povučene Gospođe skazaljke

10

Iznad Obeznanjenih i spojenih Zvona Sv. Trojice

Na bratoubilačkom trgu

Popodne Vrijeme za čaj

Sa bljutavim rumom

Neotvoreno mirišljavo pismo Sa Dalekog istoka

Apartman boje mjesečine

Pod kopitama hata Od urana

Jeftino kupljena ljubav

Na zgužvanoj postelji

Iskompromitovane vizije

11

Poezija

Tišina je išla u korak

Sa blijedosivim odbljescima Mjesečine

Na periferiji suštine

Niz prljave uličice

Iza zloćudnih pivnica

U zgrčenim prstima Hrome gospođe gladi

Vjerenice oskudnih devedesetih

I sve ostaje nedoživljeno Nedorečeno

Kao u lošoj premijeri O lokalnoj ljubavi

U skromno skrojenim kostimima

Tradicije i poetike

Sjećanje kao brodolomnik Grca

U zauvijek mirnim Vodama dosade

Hronološki Bez ritma

Vuče se kolona izgladnjelih Metafora

Kao čopor izbjeglica

Razrušenim predgrađima

Odjednom s horizonta Kidiše poezija

Palacavim jezikom erotike

Guši čemerni osjećaj Beznađa

Postajući vedro igralište

Sa raspjevanim pionima Kao sa svatovima

Na posljednjoj Crno-bijeloj tabli

Htjenja ili želje

Budeći se zorom… čisto Kao pred oltarom

Zaboravljajući grozničavo Prošlo Preživljeno…

Dok krcat jastuk Slutnji Izliva se nezadrživo

U mutnu čašu Na ružnom hrastovom stolu

U kafani iz prošlog vijeka

A vrijeme tinja… tinja

Jednako neusiljeno prosto

12

U ciganskim violinama

Trubama U narodnom

Dok Amadeus gustira Poklonike

Kao nekad Napuderisane plemkinje

Crveni trg Oktobarska Francuska buržoaska

Sve se preselilo U ovo kopile poezije

Ćuteći O pokojnim… Žrtvovanim

Pjesnicima Paorima… Proleterima Majkama

Nigdje Nijedan Nikakav epitaf

(Siromašan Onakav kakav je)

O poraženima

Satirično i bolno:

Vijek Ovjekovječuje sebe

Vijekom malograđanštine

Užegle u povojima Pobjednika

Vrijeme tinja Balkan tinja

Sa jeftinim navikama Istoka

I opet će se kurve I poezija

Plaćati zlatom

13

Pisma gospo|ici M.

Pišete nekako hladno

I profesionalno

Vaša pisma nose Zadah istoka

(I već stvaram sliku

Vaših uzdaha

Za nekim duboko misaonim

Istočnjačkim tipom)

Tvrdite Ljubav je navika

I sva ova prepiska Nema smisla

Očekujete zbogom

(Daleko od očiju Daleko od srca)

U pravu ste

Zaboraviću ljubav

Ali šta ću sa navikom?

Jednog dana shvatiće te Možda

Da ste jedna ruža Na čitavom grmu

Što nesmotreno kocka

Napitak života

Do tada vas volim A onda…

14

Zimska ljubomora

Prvo sam raskopčao

A potom gladno Ljubio i grizao

Kao posljednji bijednik Bradavicu

Crnu kao udovicu

Pod sipljivim prozorom Garsonjere

Koja zaudara Na tek prosuto sjeme

I kurvinjske oči

Diveći se Mom odštampanom talentu

Dok kidiše kaljava zima Bez snijega

I djeluje smirujuće

Promukli glas

Čita s kikotom Posljednje pismo

I već se rađa Sluzava

I kenjkava kao novorođenče Ljubomora

Sa staračkim zadahom

I dvije varijante:

Prosuti kurvinski mozak

Očevim revolverom

Ili Divljački je potucati U kupatilu

Napiti se I prespavati kod razroke šankerice

Uzeti svijet kao svetogrđe (I šta se tu može)

Barem je časnije

Nego skapati Kao zadnji istinoljubac

I pod navalom ljubomore Otrijezniti se

Ljubomoran i na majčino mlijeko

Koje je lakomo isisala

(Dok danas samohrana starica tuži U četiri zida

Sama i ostavljena Kao u gubilištu)

Moraću vas razočarati

Jer Ni kada budem umirao

(Kao i svi veliki I mali… ali ljudi)

Neću se odreći Majke

15

Svoje nemoguće poezije

Gladi za tijelom

I istančane sebičnosti

Ili kako je već zovu Ljubomorom

Dani će venuti oknom

Topiće se posljednja kora Mraza

I u sve će moći ugaziti

Vulgarno gola noga Života

Sem u pismo

To mastiljavo svjedočanstvo O imetku

Jer kao svaki Dobro odgojeni Crnogorac

Ubio bih Ljubomorom

16

Fotografija

Kada bih fotografisao život

Ti bi bila vatra

U tom crno-bijelom svijetu

Na kojoj bih zapalio Posljednju želju

Pomirljivo i skrušeno Kao Fjodor Mihailovič

Za koji tren Na trgu spasa

Onda bih… Razumio fotografiju

Nečuvenu izdaju U raskalašnosti

I bestidnosti trenutka

Dobrovoljno starim

Udobno zavaljen u principe Slučajnosti

I ne pristajem da svjedočim Zločinu

Nad nedužnim činiocima

Bilo kakvog života

Dozvolite mi Da vas nazovem

Gospođa Gorki

I uz dužno poštovanje Naredim:

Prestanite da nostalgično zurite

U okamenjene trenutke

Zaboga Ne kupujte jeftino Dane

Kroz malodušne objektive

Sjetite se Onog slijepog hodočasnika

I riječi Da nije vjetra

Pauci bi nebo premrežili

Ovjekovječiste pogled Beživotan

Ali riječi Nećete nikad

Kao što nećete Zauvijek biti lijepi

U svojoj tuzi Gospođo Gorki

17

Novi dan

Bio je dan

Oslonjen na grudi

Koje su sjekle vrijeme Nagosti

Sakriveno u potpeticama

U slijepim ulicama

Koje su zaudarale Trulim ljudskim mesom

…Spakovani U stari medijski kofer

Nestajali su Minuli trenuci

Sanjajući silovanu sujetu

Na mirišljavoj postelji Čovjekoljublja

Umrljanog Između butina

U ateljeu

Kojim je umirala Razlivena postmoderna

U drečavim bojama Autobiografije

Bronzanog gorštaka Sa ranom od riječi

Kao od metka Iz prošlog života

Povijenog U ružin trn

U glogovo vrijeme

Iz epitafa:

Rođen sam da živim

Živio da ostavim trag

Iz lavirinta riječi

Iz besmisla filosofije

Na koje se uneredio U noći umiranja

U noći rađanja

Stopljene u bezglavu noć

Kada je Neron zapalio Rim

Otvarajući prazne I opljačkane Vidike

Od onih… Što su ubili druge

Ostavljene da trunu I smrde

Od onih… Što su sačuvali sebe

Za povorke

18

I posmrtni marš

Ka raci Koja vreba iskupljenjem

Pod plaštom Zluradog smijeha

Iz zlokobnih usta Zemlje

Sužnja U lancima betona

Osluškujući Udar fatalnih potpetica

O staklenu pohotu

Sa znojavim tijelom

Pridošlim Kroz probijen led

Istopljen U presahlo sjeme Zemlje

Koja oplođava um Rasvitom

Otkrivajući tupi udar Prepletenih tijela

Čekajući dan Koji će naći

Kao istinu (Jer ga čeka) Odlutalo tane

Nenadano I vrelo Zrno predrasuda

Bio je dan!

Dan kada je došao Na svoj sramni pomen

p.s.

Dolazi dvadeset prvi vijek

Draga

Silujući ljubav

19

Po{tansko sandu~e

Žedna Nevjera riječi

Doluta kao priviđenje

Dramskog junaka

U svileni veš Brinete

Raspet kao strah Iz lobanje

Kojoj je sunce Ispilo sjećanje

Na nemirno oko

Sve se odigralo tiho I sablasno

Poput smrti Izvjesne Sofije K.

Mršave i modre Plamenom sujevjerja

I da li još uvijek Plovi barka mržnje

Vremenom koje teče Ka gradskom groblju

Na kome zatičem Sijedu majku

Isplakalu Sa rukovetom svijeća

Koje pali žar Petokrake

Sa očevog groba

Presamićen Trocki Kopa moje korjene

I hrli U herbarijum Vašeg tijela

I odavno proklinjete

Moj promašeni brak

Sa hrpom izblijeđelih misli

Spakovanih U neurednu utvaru

Koja prati Vašu hromu mati

I guta majčinsku ljubav Ljubomorno

Kao na oko ležeran laufer Crnu damu

Na uglu Slovenske Kao avet Zjapi

Poštansko sanduče

Gutajući lakomo Kilometre riječi

Umornih I izgubljenih

U lavirintu mozaika

Koji nikada neće biti sklopljen

20

Jer u izgubljenom početku Obeznani se kraj

Koji pečatira vrijeme

Pijanim jezikom istine

21

Nesanica djevojci sa ~udnim prezimenom

Pišem vam draga kao nekad

U vaš šašavi plač

Za tamo nekim blesavim svijetom

Nijesam rođen niti sam ispaštao Sibir

Moj otac je bio radnik

Nikako politički zatvorenik

Nepodoban samo životu

Lagah da sam Arapin

Da nemam majku

Da me je donijela na svijet Pustinjska oluja

Da će opet svratiti po mene

Bio sam don u Palermu Sveštenik u Rimu

Ogrezao Beonjačom u krvi

Zenicom u vjeri

Bio sam…

Ali Isuviše ste dobra žena

Da bih zaboravio Napomenuti

Ja sam samo jedan Diletant Glumac

Nijesam boem Vi nijeste Afrodita

Ovo je samo strast za perom

Ili glad Gladnog pjesnika

Ili opomena draga moja

Ne zaboravite Ljubav je navika

Oprostite Ali glupi ste gospođice

Kada ste poželjeli biti Vera Pavladoljska

Tatjana Sonja ili Barbara

Vi ste samoubica I zato zbogom

Jer vi više nijeste ona lijepa Glupa

Nad ovim blesavim svijetom uplakana

Vi ste poezija

I jedan brutalni samoubica

22

I zato zbogom Ohola gospođice

Još uvijek ne mogu da se sjetim

Vašeg čudnog prezimena

23

Buntovnik bez razloga

Postoji noć Odmazde radi Jutru

Pomirljiva nježnost U očima tvojim

Povampireni zatvori Iz prošlosti

Zločini I Kazne

Silovana djevojka Plavih očiju

Na zgrušanoj krvi Prve ljubavi

Nekontrolisana plahovitost

Zarad Izgubljenog spokojstva

Uzmuvanih prolaznika

I ilegalnih prostitutki

Istrgnuta pljuvačka

Po ne više blistavoj Rosi

I masnoj kosi Hipika…

Postoji li noć Odmazde radi jutru

Opet ćeš naći neki razlog

Objasniti nas nekom biljkom

Pjesnikom Ili smiješnom literaturom

Nije mi potrebno Nikakvo objašnjenje

Komentar Zaloga

Sebe objašnjavam prolaznošću

(Pa zar nijesam buntovnik Bez razloga)

24

@e|

Žena je Kao pripit jezik

Što više gasi žeđ Više je žedna

Na daj bože Da spozna granicu

Bila bi bezvrijedna

25

Posljednje pismo

Na kraju… oprostite

Što sam prokleto sam Poeta

I što vas volim

Istrajte vremenom Gospođice M.

Budite mi izgovor

Jer ništa ne ćuti Kao tišina

Ništa se ne nada Kao samoća

A ništa nije nužno Kao ljubav

26

Posljednji odgovor

Gospodine ON

Zar nije uzaludno tražiti

U svakoj riječi dramu

U svakom pogledu želju

U svim ženama saputnicu

U svim ljubavnicama vjerenicu

Isto onoliko…

Kao u svakom vojniku Ratnika

U svakom zaljubljenom Pjesnika

Domu je izvor i ušće Prag

Lovci ne pucaju sujetom

Svako traganje slijedi trag

Ubiće vas traganje

Vaša M.

27

ISTORIJA MOJE BOLESTI

poema

2001.

To, već, bijaše davno, kada sam neslavno zaglavio „kavez“, i kao napredni

robijaš zadužio biblioteku i klimava kolica prepuna bestselera. Vjerovatno je

svak očekivao da iskoristim položaj i dilujem vutru, „eksere“, kokain... ali sam

ja već poslije nekoliko dana bezglavo jurio od ćelije do ćelije, od menze do

pisoara, od klupa do stolica, fasada i zidova, i prepoznavao poetski rukopis,

koji je sada pred vama. U početku sam mislio da me neko zavitlava, znajući

moju biografiju, te da mi na moja radoznala pitanja o autoru stihova rasutih

po kavezu, podmeće neku nepoznatu poemu poznatog autora, pa sam nedjelje

potrošio odgonetajući teoriju zavjere. Međutim, uskoro sam shvatio da nijedan

profesionalac ne bi bio tako spontan, tako nesrećan, tako tvrdoglav u svim

svojim odlukama, u svoj svojoj poetskoj surovosti, i nevjerovatno dosljedan

svom stilu, koji sam odmah nazvao stilski haos, a to je bilo dovoljno da svoju

neslavnu robiju pretvorim u kreativnu. Iz poštovanja prema sudbini autora

zadržao sam pravo, tj. slobodu, da neke činjenice izmijenim, što mi, vjerujem,

čitaoci neće zamjeriti.

Svu noć sam slušao svoju smrt

Uoči Blagovijesti je dobovala Stara

Kao matori dobošar Umoran i ljut

Riječi su rezale grlo bridom noža

Koža se ježila tijesna i razapeta Na krst savjesti

Avijesti su reprizirale Posljednje Isusove muke

Koliko halabuke Samo oko jednog zločina

Koji je dobro izreklamiran I ništa više

Kao da je Isusu bilo do toga

Dobrota i pravednost su najtiše ljubavi

Klasale su zvijezde umjesto žita

Kao kopita neke više sile vršle su zemlju

Beskućnici su lajali umjesto pasa Na zvijezde

Zvijezde na mjesec Nasukan na krovove

Kao omađijan kit na sprudove

I cijeli život je postao kratak

Jedna okrnjena i nestrpljiva minuta

A kad jutro novom danu prekine pupak

Obući ću hrabrost Kao košulju Bar se nadam

I reći svečano kao Đordano Vrijeme je

Ćutiš mi smrt A ne znam ti ni ime

Dželatom te zovu A tepaju ti smrt Ubij

I prehrani djecu Za par zlatnika istine

Blagoslovene ti muke Teže nego moje

Ne može biti duži pad sjekire od života

Ubij Na smrti i rođenju hvala ti sine I oče

Što ćeš mi podariti vječne radosti I okove

I ne vjeruj istini kad tvrdi Da je časnija od laži

To je fraza To je diskriminacija pojmova

Istina je laž Rođena pod srećnom zvijezdom

Sud je riječ I Hristove smrti I izdaje I vaskrsenja

Zločin i kaznu su izmislili ljudi Ljubomorni na ptice

Na ovom A tek na onom svijetu vladaju hulje

I nečitki kodovi Koji koštaju I novaca I živaca I glave

I jedino je važno u ovom petom činu Zadnjoj sceni

Glavni lik je mrtav živ

33

Živjela smrt Naslov je premijere

Sve ostalo su spekulacije Marketing

I samo mi se više piše Nego umire

Možda je kraj Ali je kraj privilegija za žive

A ja sam oduvijek mrtav U ovom grobu od života

Dalji od oka Bliži od horizonta

Arlekin Zatočen u svojoj slavi Koja krvari po šavovima

Jedu me dani predano kao mravi

I ne postoji pravi izgovor Za par tabaka poezije

Osim da se ne osjećam kriv

Zašto nijesam otišao da čuvam divlje konje

Hvatam utve zlatokrile I zavodim vile

Lovim vilenjake i leptire

Gajim utovljenu sujetu I nesreću

Jedem korjenje i trnjine Jurim zvijezde kao svice

Zabijam eksere pod nokte Gazim žeravice

Dobrovoljno Lojalno Zadovoljno

I dozivam daljine Pretvorene u bezvezne geografije

O kojima raspredaju zadrigle čičice

U Ujedinjenim nacijama

A fafaju im sekretarice u ofisima

I nacije U geografijama

I sine I oče I gospode I bože

Ubij me da ne preživim

Iz ove kože čovjek ne može

Ali đavo u meni još diše

Ako kojim čudom preživim Opet se kunem

U vaseljenu U zavičaj moj I domovinu U boga

Kao svaki lažov I ne porumenim

Ubiću Zaklaću Silovaću I još mnogo Mnogo

Lijepih stvari Od kojih se živi I profitira

U ovom vijeku robota oficira I vojnika androida

…I de fakto imaću o čemu da pišem

Kada je došla nepozvana u moj život

Umjesto Nje vidio sam odštampanu stranicu

34

Pjesmu Naslov Obnaženu ilustraciju

I kupe je bio dramatičan kao filmska špica

A kao ruska granica dug je bio trenutak

I jedino sam vidio da ne vidim ništa

Kakvog blaženstva

Biti zjenica u horizontu šišmiša

I samo je duša u meni treperila

Kao zaljubljena ptica

A razum uniformisan Kao zarobljenik

Iza sto brava I bodljikavih žica

Žedan svega Kao turski sužanj

I željan kao usjedjelica

Ponavljao je kao kukavica

Dvije sinkopirane osmine

Lijepa žena je ljubavnica svačijeg oka

A ružna samo mog kukavičluka

Stario je dan u zagrljaju noći

Peron se oblačio u veo ponoći...

Jedna seljanka plodna kao njiva

Pohotna kao brazda Prodavala se u bescjenje

Bezubim rezervistima I debelim policajcima

Cigani su prosili siću I žagorili Dijeleći blago

Vozovi su tumarali kako kojem drago

Rat je I koga briga Za redove vožnje

Za debelog policajca koji posjeduje seljanku u toaletu

A potom joj piše kaznu Za prostituciju

Do vraga sa licemjerjem Ostaće bez posla

Onda bi njegova djeca morala ići gola I bosa

I sjutra se prodavati u bescjenje

Neki su sjevernjaci tiho nosili limene sanduke

Pune ljudskog mesa I gelera

Dok je počasni vod stajao mirno

A potom zalajao iz automata

Dežurni pop je podrigivao na roštilj i pivo

I živo pjevao Oče naš

Krivo sam shvatio da je sve prirodno Što je teško

35

A ni slutili nijesmo koliko je to bio dobar povod

Za razgovor Jer o ljubavi Ona nije znala ništa

A tek ja Svježe uniformisani muškarac

Patriota i budala Bezglava lava U klupku koje varniči

Brojali smo naše ratove i glave

Cvjetala su groblja i korote

Držali su govore heroji Profiteri

Ovako je Nije Nego ovako

Siva eminencija na petom Bijela na desetom

I sva ta uniformisana bulumenta Zgodnih riba

Svirali su u istom orkestru

Sa debelim dosijeima u jednoumlju

Do vraga sa svim tim bijelim mesom

Do vraga sa svim eminencijama

Ja ne pripadam nigdje

Ništa novo Pa ni one novine ne pripadaju

Ni one silne televizije

Dokle sa tom nezavisnošću medija

Hoću zavisne Hoću da znam na čemu sam

Hoću da znam ko me dribla

Kome će da ga fafa naredne četiri godine

Ili četrdeset Zadovoljena nacija

A kome ona krmenadla sa sedmog kanala

I onih trideset ćevapa sa trećeg

Sa devetog Ili kojeg…

Da li bi i meni dala ona egzotična salata...

Iz prve nezavisne Da izvinite

Ko umije da sluša I čega nema čuće I preživjeće

…Slušao sam Pucao sam

U sunce U mjesec U monotoniju U strah

Ali da bih izborio još jedan dan

I čas sa Njom

Kako sam zavidio tim leševima

Za kojima je plakala A za mnom ni suzu

A tako sam je lagao Hrabro i prostački

Da idem po naš život Zajednički

36

Da se radujem frontu kao vašaru

Da sam volio silne žene

A bojao sam se poljupca Kao bombardera

Ali da nije ovog rata Ne bih znao šta je ljubav

Od čega bolujem

I da ništa brže ne metastazira od ljubavi

Ali sam prećutao činjenice I govorio joj stihove

Koji su izgubili smisao Kao i Homerovi Kao i Viljemovi

Kao i Geteovi Ali je taj Švaba živio da voli Alal mu vjera

Al’ reci Majčin sine Da voliš Kad pljeva vojnika juriša

Na brata Na kurve Na kafane

A jata crnih ptica gađaju obdaništa

I deplasirano je I degutantno I de fakto previše

Govoriti poeziju u ovakvom trenutku

Ali trebalo je da zna Da nikada nećemo pobjeći

Jer nomadi se traže I kad se nađu umru na putu

Napisao sam one iste noći Kada je plakala

Za demokratijom Ucrvljanom u trobojkama

Štošta sam napisao za Nju Za sebe

Za nas Bez imena i adresa

Maštajući kako me lagano obujmljuje Mislima

Onako mokra od suza Od tužbalica Kiše

Kako me posjeduje čisto Bestjelesno

Kao što se vole biljke Kao riječi

A ne onako besprimjerno Ljudski

Još sam napisao Ljubav je tromb u mom krvotoku

Dok je prevodila nekoj anemičnoj zvijezdi

Iz Narodnog Hamleta Čin treći Pojava prva

Sve za pregršt našeg mira Poslije ponoći

Kad opuste bulevari

A opsenari i mjesečari krenu u lov na snove

Priznao sam joj najveću laž Od koje i dalje živim

Koja mi daje pravo na sve Na život I na smrt

Došao sam sa drugog svijeta Nek me đavo nosi

Došao da je volim I da promijenim ovaj svijet

37

I vjerovala mi je Da sam apostol Ili mesija

Uzalud sam je ubjeđivao

Da je iskrenost najskuplja istina

Da su snovi najjeftinija laž

Da je ljubav izgovor

Za beskrajno posjedovanje I beskrupuloznu vlast

I da gromovi ne pucaju kako mnogi misle

Da ubijaju ljude Već da izvrše samoubistvo

Sve sam znao A ništa znao nijesam

Jer bih je sačuvao za starost

Kao što vjetar ne zna A oplodi polja

Ne iz ljubavi Već iz obijesti

Koliko sam joj puta rekao da ne vjeruje

Novinama I knjigama

Jer se dobre stvari ne štampaju Nego žive

Da me ne čeka Jer sreća se ne čeka nego traži

Da mi oprosti Ali i ne zaboravi

Jer i ja sam pošao nešto da potražim

Dovoljno pametan Da ne budem odvažan

Dovoljno glup Da bih bio kukavica

Mlad A dovoljno zreo

Neveseo A dovoljno radostan

Svevideć A kod očiju slijep

Ružan kao lopov A nekako čudno lijep

Pošao sam Nek me đavo nosi

Da je ne volim Jer se bojim

Pošao sam da promijenim ovaj svijet

A svijet je promijenio mene

U ratu i ljubavi ne postoji izvor

Ni ušće Ni dom Ni prag

Ni onaj koga mrziš

Ni onaj ko ti je drag

Ne postoji razum Bijes mu je brat

A mržnja sestra Ohola nevjesta zla

Jer rat je Ljubav je Sodoma i Gomora je

38

I samo kukavice znaju da u rat idu životinje od gladi

A ljudi iz ljubavi

Mraz je ostavljao trag prozirnog vela

Po srušenim krovovima grada

Na horizontu se rađao I kenjkao milenijum

Ali koga briga Bar je vremena na pretek

Ako nije mira

Plati ako imaš Pa sviraj Po gradovima

Po ljudima Po flori i fauni

I sve svali na nedemokratski režim

Na globalizaciju Na Berlinski zid

Na pms američkog državnog sekretara

Tako je bolna da gubi razum Kao i krv

Gospode ovaj svijet je vašar Cirkus

I čemu onda ozbiljna poezija

Znam te svinje

Što u ime poezije i Hrista ostavljaju gomile

U rakama U gasnim komorama U istorijama

Gospode Urazumi me

Uradiću nešto u tvoje ime Još ove zime

Osjećam Ne vidim Ne čujem

Ali slutim Polja sive tmine

Koja ujeda za nozdrve I oči

Od koje se gruša savjest I raspada razum

Tumarao sam pijan kao majka Ni prvi ni posljednji

U toj priči izgubljenih bitaka I dobijenih ratova

I smaka jedne zemlje Umjesto svijeta

Izgubljene taštine Osveta

Koje sam jurio I onih što me nijesu stigle

Proklinjao sam sebe što sam je otjerao

Kad mi je rekla da ćemo se sresti I ništa više

Jer se bojala Jednako vrela od želje i straha

I nestala U onu noć što boli kao sada

U bezimenim ulicama Bezimenog grada

Nikad ne zamirišu žene kao poslije bomba

Juriša u ništa Opsada Barikada

Slađe od slavskog kolača ispod majčinog sača

39

Onoliko da bih propio očev sat I drugov revolver

A izdahnuo je Siromah Prije nego je dodirnuo zemlju

A sve bi dao da još jednom čuje

Kako korača Kralja Petra garda Grižom savjesti

Ili onu moju crnogorsku

Što su je pjevala djeca o izborima

Pucajući jedno u drugo drvenim puškama

I koljući se plastičnim kamama

Jer trebaće im za sjutra Kad kidišu jedni na druge

Kao vuci u kijametu Kao što su im djedovi radili

Kao što će im unuci raditi Umri pa zapjevaj

Nije ovo srpsko leglo no junački Montenegro

I ona suprotna Bili smo se Pili I pjevali

Pa opet iz početka

Rijetka je bila ta noć napada I opsada

Plima I osjeka Pa opet iz početka

Dok je sa televizije aplaudirala zadrigla bagra

I kladila se na svog borbenog pijevca

Pa opet iz početka

Ne pada snijeg da pokrije brijeg

Već da svaka zvjerka trag pokaže

Bijele noći Bijele tišine I bijele samoće

Isuse Hriste pseći je ovo život

I bilo koja životinja ima pristojnije navike

Ali da nije Nikad ne bih našao taj trag Kao srneći

I pošao sam kao i uvijek glavom Kroz zid

Kao pomaman janičar

Na svoje bosonogo djetinjstvo I prag

Gdje je prvi put razbio nos I zadnji izgubio glavu

...Ako se sjećam dobro Lovranska bez broja

U toploj vlazi suterena Poželjna I snena

Nježna kao pjena Kao sjena plašljiva

Dijelila je postelju i kiriju Sa nekim zemljakom

Ili rođakom Tako je rekla

Pošao je na kolokvijum Valjda I ostavio novac

Šta ima taj dripac da joj plaća Da je izdržava

Ljutio sam se šta ima taj balavac da je ponižava

40

Pored mene živa Pored mene punog tuđeg novca

I zlata Koje je bacila u slivnik jer ne donosi sreću

Biće zlata Tješio sam se Neće skoro kraj rata

Ali kako da se utješim što me varala

Sa njegovim šupljim frazama

Knjigama iz istorije umjetnosti

Nekim debelim rječnicima

I pojmovnicima Sa klasicizmom

Varala me sa drugaricama I popodnevima

Sa kafama i čajevima

Sa nekim izreklamiranim salonom ljepote

Filološkim fakultetom I centralnom bibliotekom

Ali šta se može Bilo je veče I bili smo sami Napokon

Bila je gladna I svela Buncala je o smrti

A jela me kao posljednji zalogaj

Neka tiha sreća potisnula je strah Iza rovova

Kome bi palo na um Ko je Šta radi

Na šta je spremna Tako mala Izgladnjela

Pohotna Vrela I nadasve lijepa žena

A svu noć su padali naizmjenično snijeg I tuga

Pili smo čaj sa rumom Ona i ja Dvije bitange

Dva beskućnika Dva najbolja druga

A potom Prisni A strani Kao posvađani ljubavnici

Gluvarili do u ranu zoru

Bezimenim ulicama U bezimenom gradu

Zakuni se Da nikad nećeš pomisliti na ženu

Ni na jednu Osim mene Rekla je

Nikad ni u snu nijesam pomislio ni na jednu

I da li uopšte postoje žene

Zakuni se Da nikad nećeš ni na šta pomisliti

Osim na mene I zakleo sam se

Vani su promicale neke dobre bitange

Dobri momci U uniformama smrti I odlazili u rat

Zvao je i mene Strogo kao otac Izazivački kao brat

Rat je nešto više od igre Od orgazma Od ljubavi

Rat je davanje koje košta života Ali nije mi vjerovala

41

Da su mi preci ostavili u amanet rat I ništa više

Svetu tajnu smrti Za ništa Za sliku na zidu

I da me imaju u vidu U politici U administraciji

Jer nijesam sa druge strane Bratove Stričeve

I svih tih izdajnika Koji drugačije misle

Koji gnjave O pravom putu

Kad moj put je svet Pa neka je i izdajnički

Bila je budna i snena Kao Danica

Negdje iza prvih bombardera

Ugasi svijetlo I spremi mi odijelo

Da ti budem lijep kad umrem

Ne plači Ludo Ne govori Čuvaj se Ni srećno

Skuvaj čaj I nježno me poljubi

Jer neće skoro ovaj rat U istoriju

Šta sam mogao reći drugo

I otišao sa prvim sirenama

Ostavivši joj majčin prsten I amanet

Ne da je vjerim To je malograđanski

To je romantično To je idiotski

Nego da ga pojede Jer bila su teška vremena

Ljubav se mjerila čašom mlijeka

A kumstvo i vjera Veknom hljeba

Otišao sam u susret jatu crnih ptica

Naivan kao mušica I krvoločan kao komarac

Parada topovskog mesa je gledala u zemlju

Jer između nas i boga je bilo plameno nebo

Crne ptice su se gnijezdile U astmatičnim plućima grada

Za koji je rekla Da će se zvati po nama

I plakala iza stakla A razmišljao sam

Kad bi je takla samo jedna muška svinja

Ja bih ih sve Nju bih... Konjima na repove

Njena smrt je bijedna Njena smrt je mizerna

To je najlakši teret za savjest To je trun u oku

I smrt tih bezvrijednih arlekina

Sa ordenima za hrabrost

Sve to ne vrijedi pišljivog boba

42

To je izmišljotina moje savjesti Moja griža

Inventar jednog ubistva

Ja sam pisao Ja sam sanjao

Drhturava Čista Čedna

Ja sam se bojao smrti

U Njenim mislima I navikama

I preklinjao boga

Samo da neko drugi ne doživi Da je voli

Da umre za Nju A ne za neki glupi rat

Za neke granice

Za neke slobode

Za geografije

A još od ove zime štampaće se novi atlasi

Jer neki irvasi u frakovima

Žele svoje ime u čitankama

Žele svoj rukopis u atlasima

Žele svoje atlase u istorijama

Umirao je za pravoslavlje

Uniformisani ulični establišment

A ja sam sanjao Da juri bijele leptirove

Obučena samo u kosu

Onda sam sanjao

Nešto što ne smijem da kažem

Jer sam sujevjeran

Imali su je za par novčanica Para

Ili kako već zovu tu nesreću

Za koju se umire I od koje se živi

Brđani Bitange Banditi

Grcala je dok su je punili Mesom I olovom

Ratnici Sinovi ratnika Unuci unuka ratnika

I onda sam I htio sam I morao sam

Ubiti Taj nepopravljivi i neuništivi polusvijet

Kasapina sa sjevera Sa vratom I vizijama vola

Mobilisani smo istog dana

Molio me kao rođenu ženu da ga ne vara

Prestrašen I nevin

43

Kao jagnje koje je zaklao isto prijepodne

Aristokratski blijedog lacmana

Lijepog kao labud Štetnog kao čvorak

Zvao me bratom Igrali smo karte između bomba

A biće mu kobna jedna dama A ne četiri

Na koje nam je svakog prvog uzimao platu

Ruskog emigranta sa likom Nazarećanina

Dobrovoljca I trgovca kokainom I ženama

Recitovao mi je Tatjanu I Onjegina Između bomba

I grozio se kao od krsta

Kad ni pijan nijesam htio njegove žene

Nepismene A glasne kao svaka prostota

Bradavičavog jamskog radnika

On me je izvukao ranjenog iz rova

Popili smo krv jedan drugom Kao vino

I onog šanera kome sam spasio glavu

Kad je Rusu spavao sa kurvom Za džabe

Eh taj je bio lopina

I samo nije za nebo svezano

On Livac iz Zvjerinjaka

Gdje su se gladnim godinama

Ložili sveci I klala djeca

Taj bi lava u nepca Kad mu prigusti

I onog gastarbajtera Njemca

Koji je zbrisao odavno iz nekog dojč kaveza

Njega bih svinju sa zadovoljstvom

I imao sam sve I srce I motiv I razlog

Pobiti ih sve Ali sam samo Nju

Jer nije bio mačo fazon... biti ljubomoran...

Danima su kurvini sinovi vili

Iznad Njene pasje rake Kao vuci

Jecali u posteljama Njenih drugarica Drolja

I pjevali:

Život je prevaziđen U smrti je nada

Bol nikad propjevati neće Ni radost osjetiti tuga

A nijesu mi vjerovali

Da nije isto Voljeti I posjedovati

I koji mi je đavo Djevojka je patriota

44

I dala je svima Za džabe

Samo je Rus uzeo par stotina takse Jer zna se

Gdje on zapiša tu svaka piša plaća porez

O jedva čekam da umrem Da joj ispričam

Kako je bog bio manji od makova zrna

Kad sam radio njegov posao

I nije teško biti bog

Kad znaš šta je zločin A šta kazna

To sa ljubomorom i osvetom nema veze

Licemjernije su zvijezde

Kad su se za Njenom ljepotom pogasile

Kao lampioni Ulicom Sv. Marka

Samo je zvocao mjesec

Da će ta solidarnost kurvi uništiti svijet

Dok sam mu se ispovijedao Kao bogu na istinu

Ko je ta pljestokupljevina Ta bagra

Da voli za novac

Smijem se i ja njima kao oni meni tada Valjda

Ne smijem se Lažem Smijeh je pismo srećnih

A ja sam u ljubavi nepismen

I u duhove zaljubljen

Ni u Isusa Ni u apostole Ni u Mariju bogorodicu

Ni u kog više Nijesam zaljubljen Od tada

Ni u kog više Osim u pregršt prašine

Ne postoji vrijeme Mrtva je i poezija

Drame su izgubile pamet I ocvale

Samo se citiraju informacije iz epruvete

Iz te užasne elektronske kuhinje I neke novine

Ta pravila službe za domaćice Penzionere I vojnike

Ne postoje svjedočanstva Ne postoji istorija

Sve je izgubilo smisao kad je Eva zagrizla jabuku

Ili još prije Ko bi ga znao Ja čekam ledeno doba

I umirem sa nadom Da ću je opet sresti

I opet ubiti Strasno Kao i prije

Eutanazija Uzvikuje dan kao kolporter

Stihovi gaze u mojim cipelama Grad I godišnja doba

Ništa me zavesti neće I ne može

45

Ni Marija bogorodica Knjeginja tuga

I ništa vidjeti neću Ni čuti

I uzalud mjesec bahat kao janičar pjeva

Marijo Ime ljubavi Ni gospod ti nije odolio

Slutnje sjede u krug I ćute Kao mudraci

Rani jesenji snijeg kopni Strah od suštine

Misli Koje su besmislene ako nijesu opovrgnute

Identitet se obezglavljuje u seobama spoznaja

Zao Prezirem aleje dobrodušnih Ali mrtvih

Noć je uvijek intimnija od ispovijesti

Danu hulji imenjaku pijano se jadam

Nikad više sunca u ovom grobu

Nikad više mraka u ovom životu

O životu će pjevati mrtvi

Jer znaju živjeti i umirati

Ljubavi mrze ljubavi

Pustoš osvaja Kao mladog gavrana glad

Dok su težaci ka crkvi Sv. Spasa nosili smrt

Naricao je vjetar Planinski divojarac

Predano kao otac Mjesec je klasao divlju zob

Četa hajduka Pijanih kao majka

Prognanih Iz sudbina

Na ponoćnom balu arlekina Kao vampira

Na jatu krilatih konja (Kažu donose sreću)

Gutao je suton sujevjerja

Dok je kasna jesen očijukavala sa kišom

A slina praznične gladi ogrtala spokojstvo u grč

Htjeli su Beživotno tijelo hatovima na repove

Oči da joj gore Precima na zadušnice

Htjeli su boga pod kopita

Htio sam krvoločniji od svih

Ja Brđanski harambaša

A čitao sam o milion grešnijih žena

I bar stotinu od njih su postale svete

Drevnija je misao od smrti

Od mača I plamenih kopita

Iz čijih sam otisaka pio krv Predaka

I divljeg iskona

46

Kad sam pošao po oproštaj

Mati je ubjeđivala igumana Konjanik je moj sin

Nije no đavolov Uzviknuše plemenici

Onda sam halaknuo četu gorštaka

Onda sam crkvu hatovima na repove

Plemenike Igumana

Onda sam boga pod kopita

Kao žito

U narodnom igraju neki cirkusanti

I drobe dežurne narikače Iz kulture

Neponovljivo Prva predstava bez publike

U foajeu izložba bez slika I de fakto nešto se dešava

Iako je umjetnost izgubila smisao

Kad je prestala da uopštava život

I da je čovječanstvo prestalo da funkcioniše

Kad je prestalo da uopštava fikciju

I kad će ta sjekira

Povampirilo se pučko pozorište

I opet ta marva Juri na obično pogubljenje

I omalovažava Novi teatar bez publike

Svi osim stara Nasmijana poput odžačara

Gleda kao slijepac I ponavlja Tišinu

47

CRNO-BIJELI SVIJET

poema

(jednoj uplakanoj maloj)

2010.

Ljubav je cirkus

Naše su noći trajale vijek i više

Onda bi počeo padati snijeg Sa kapcima

Pisali smo nosevima po staklu

Volim da te volim I razne gluposti

I kleli da se otruje koje posljednje umre

Jer čemu život Mi smo prokleti jedno drugim

Kakva drama za pozorišta Mislio sam

Neuporedivo uzbudljivije od referenduma

Za građansku nezavisnost I patetičnije

Ali od ovoga se diže Kosa na glavi

A ne neka bučna mediokritetska gomila

Čiji je patriotizam emigrirao Iz srca U želudac

Ma šta tu slinim I davim

Kakvi su to Eskimi koji crtaju svake godine granice

Do novog snijega Do novog sunca...

Ostavi te priče za gomile I voli me I voli me...

Ma samo da kažem Da je loša klima

I da treba da se emigrira što prije Iz ove planete krokodila

U kojoj se ljudi kupuju za infostan račune

A životinje za milione

I koga to više uopšte zanima

I šta te se tiče I šta me se tiče

Voli me Voli me...

Ko bi rekao da je lijepa Kad ni ona ne vjeruje u to

A opet neka se samo neko usudi da kaže da nije

I uzalud rumene lipe od ljubomore Jer ljepše miriše

Uzalud uzdišu kestenovi kad ona prođe ispod njih

I opadaju kao glupi zreli orasi

Uzalud padaju balkoni i kranovi Na nevine prolaznike

Koji ako njih izbjegnu

Ne prežive automobile na prvoj raskrsnici

Uzalud se kunem da je ljepša i od istine

Ali ona samo vjeruje u svoju laž

Kao i svi veliki i silni Kao i svi tvrdoglavi i gordi

Kao i svi grešni

Ona je grešnija od svakog grijeha Tvrdi

53

Jer je poželjela da crkne neki leptir

Za koga sam rekao da je lijep

A ona je za čitavu pomisao ljepša

I za čitavu galaksiju složenija

Za čitavu jednu dobrotu veća i potrebnija

Od tog nepotrebnog potomka jedne gusjenice

Priznajem I čudim se kako ona još uvijek ne zna

Da skroman čovjek kao ja nema dovoljno riječi

Za njenu veću opravdanost od vode

I lijepo je kad pretjerujem Kaže Al`i mrzi laži

A mene S vremena na vrijeme

Kad se pojavljujem kao užasna glavobolja I čir na želucu

I do đavola Kaže Samo dođi da me lažeš

Nijesam lažov Ja sam začuđen

Od krvi Od ekonomije Od kulture Od sporta

Ja sam živ sahranjen u informacijama

Ti si glup Kaže Ko još pametan razmišlja

Izem ti taj virtuelni svijet

Tu zabavu za sirotinju I mediokritete

Udahni me I osjeti u meni Sve geografske širine

I dužine Meridijane i ekvatore

I pojačaj radio Večeras mi se pleše Ljubi

Večeras je godišnjica

Kad su se Ameri osvetili Japancima za Perl Harbur

Ali trebalo je čitavom svijetu

Nezahvalnom bumbaru što ga oblijeće sunce

U neviđeno dosadnim intervalima

Tim neodoljivo dosadnim putanjama

Ta iako si sunce Dosadilo bi ti Zar ne

Ona ne razumije nobelovce Ni nagradu za mir

Jer je užasno asocira na rat

Ona ne plače i ne razumije književnost

Ali je rastuži gladni prosjak Od osam pasjih godina

Taj dječak ugaslog pogleda kao u starca

Kome se uvijek vraća sa punim džepom sitniša

Jer joj je rod svaki nesrećan čovjek

I ko šiša Andersena I Brehta I Pasternaka

54

Više ima bola u njenoj suzi

Nego u svim njihovim izdanjima do sada

I tek ponekad odgleda Zaljubljenog Šekspira

I odista taj je umio da je rasplače

Zato je super za izbjegavanje

Ujutro mora na posao

Nema vremena za šuplje priče A za mene

Ne ostavljaj me samu nikad

Zagrli me snažno Kao vjetar platane

Divno nešto slaži Samo da me ne zaboli Moli

Kada te traže obaveze Jer ja sam ti sve u jednom

I obaveza I dužnost I potreba

Kako mi je oduvijek trebalo da lažeš

Ona hoće sve što sam napisao u rukopisu

Iako ne razumije zašto neko piše

Ali osjeća te hijeroglife kao leptiriće u stomaku

I voli da plače zajedno sa kišama

Kad joj je sve daleko I strano A sama sebi najviše

I zašto uvijek negdje odlazim I kog vraga pišem

Zašto ne mogu kao svi normalni da živim

Od nekog poštenog zanata Od medicine Od prava

Kakva je to nauka koja se temelji na laži

Da odem Ćuti Ne pomišljaj Piši I laži

Od čega drugo živi ovaj užasni svijet

Nego od laži Indoktrinacije Manipulacije

Njemu ni ozonski omotač nije svet

A kamoli jedan poljubac lijep

I nestvaran Kao iz crno-bijelih filmova

Kao zlatni španski vijek

Ili devetnaesti ruski

I u inat neće pristati da me kupuje po knjižarama

Kao vino po marketima Koje uzgred ne voli da pije

Ali sa mnom je drugačije Kao da ne postojiš A tu si

Kao svi ti tvoji šašavi likovi

Te divne nakaze

Kao da o sebi pišeš

55

Da odem Ćuti Ni makac

Voli da pije Da plače Da uzdiše

Da čita sa usana

Pa ko koga ovdje laže Pobogu

Ne sipaj mi so na ranu Kaže

Ja sam hodajući herpes

Bol na štiklama

Dobro Pristajem Ali prijetim

Ako se još koji soliter sruši kad prođeš

Ovaj put ću stvarno da odem

I ćuti više Kćerko troglave aždaje

I raspjevanog kanarinca

Ćuti unuko anakonde

I lajavog dalmatinca

Ćutim Slušam Govori Kaže Ali čvrsto grli

I tiho Sasvim ću tiho da plačem

Jer ne mogu da podnesem da ti više znače

Svi ti pozorišni i filmski hičkoci

Od jedne uplakane male

Rekao bih još ovo slovo Ako dozvoljavaš

Magijo Ali crna u šavovima Tespisove toge

Znam da me slušaš

Ali ne čuješ gluvonijema glasnogovornice

Ali svita me sluša na oblacima

Iz respekta Prema dobrom đaku

Ali to te se ne tiče To je naša intima

Sofokle je kao vršnjak jednog vijeka učio

Da bi od njega učili milenijumi

A ti ni da saslušaš Kao i svako glasno neznanje

Zahvaljujući Tebi sam razumio Artoa

Pozorište je kuga

Koja kosi sebe i neznane

Koji sjede na kulturi kao na spomeniku

I glođu grane ispod sebe Umjesto maslinki

I neću da mi se smiju moji rođaci majmuni što ćutim

Glumice Ti si personifikacija trulog 21. vijeka

Lajka u svemiru - Ti na zemlji

56

I ako si izabrana da Te volim

Budi bar zahvalna kad nijesi ponosna

Čehov je dobio upalu drame na oba krila

Dok je gutao salve zvižduka

Kao smrtnu vlagu zaleđene rijeke

I kad bih umro zbog mnogo manje

Zbog jednog čina

Umrla bi od ljubomore

Ti bujico Ubico istomišljenika koji slave

Neki nebitni život Umjesto umjetnosti I vječnosti

I tako mi ove lude glave Napisaću

Mnogo toga od čega se ne živi Da bih umro

I ostaviću trag Koji ne možeš zamesti Jer neću

Da mi se smiju moji rođaci majmuni što ćutim

Ne vrijeđaj te plemenite životinje sobom

Ne tjeraj me da budem kao ti Pa da psujem

Da manipulišem kao provincijski političar

Da svečano sveto lažem

Kao patrijarh ili papa

Da bih spasio naciju

Da te zavedem kao jedna obična žena I ništa više

Ne govori koliko Jednom mi pokaži da me voliš

Sad ću da skočim sa balkona

Da progutam kristalnu čašu

Da izbodem arteriju ukosnicom

Izaberi I ljubi me sad I grli me sad

Šta bi rekli tvoji rođaci majmuni što ćutiš

I pitam se da li sam živ Ili mrtav opet

Kad mrzim što volim I volim što mrzim

I drvim isto o istom I ko zna dokle…

I za sve imam hrabrost Osim za Nju

I poginuću ako treba za humani NATO

Ili za časne ruske interese na Kavkazu

Za principijelnu Al Kaidu

I onu ću gnjidu na Javnom servisu da pljunem

57

I kažem Ja kad lažem bar pocrvenim

A Ti kao da si od voska Izem ti portret

Kakva ste vi to vojska koja truje Truje I truje

Nedužne I nenaoružane Građane

Kao nekad Sadam Kurde

I psuje sve koji misle drugačije

Ali nemam petlju da Njoj kažem

Da jutrom ne mislim na Nju

Nego kakav je Platon bio dileja

I koji moj on ima protiv pjesnika I poezije

A da mi je Aristotel bio rod i blizak

Dao bih mu ja po djelima

Pobogu Zar su neki „platoni“ i „aristoteli“ ljepši

Od ovog jutra

Rekla bi I opet me zavodila

I obesmišljavala I obezglavljivala kao vutra

Nek vide ti antički prevaranti šta je ljubav

I kako onda da pobjegnem između Njenih bedara

Kao između mengela

Da pijem kafu na terasi Onogošta

I ne radim ništa Jer i to je štošta

Da prebiram po licima kao po knjigama

Koje nikad neće biti ukoričene i pročitane

Da bištem svakodnevicu I gledam oblake

Kao divlje konje Između krovova

Ali nemam petlju...

Kako da oberem drvo na kome rađaju laste

I smrtovnice mojih prijatelja

Jer je iritiraju demonske ptice koje dozivaju kišu

I te smrtovnice su smiješne

Taj se ubio zbog duga Onaj umro od side

I pride zarazio pola kvarta

I treba sad da prosipam suze Kao ti stihove

Zbog škarta Deplasirano je Demode

Užasno tradicionalno da neko umre zbog plata

Što mu nije isplatilo preduzeće

58

I treba sad dan žalosti u gradu

Zbog dvadesetak kretena Koji nijesu htjeli da jedu

A htjeli su platu

Ovu jadnu državu svi kradu A posebno mrtvaci

Čemu Pita po milioniti put Šta Pa smrt Pa šta

Ti si bezobrazan Ti voliš da se ljubiš sa ožalošćenima

Još ako sestra miriše na bol Ili udovica na strast

Na sve si spreman Ti si životinja Radiš to iskonski

I kako se usuđuje majka da mi oplete čarape

I pokaže fotografije sa očevog sprovoda

Koji je dobrovoljno otišao u smrt Dok su drugi u rat

Uostalom zašto se vezati za mrtvace Zar to nije morbidno

I naricala bi tako do novog saučešća Do vraga Do đavola

I dao sam riječ Neću se ljubiti na pokajanjima

Niti upisivati u knjige utisaka sa drugog svijeta

Jer sam svako slovo i riječ Njoj zavještao

Bogorodicu sam gledao drugim očima

I tvrdio da je ljepša od te sumorne ikone

Kojom jednako mašu Mafijaši I mantijaši

I da se nijesam obavezao na skromnost

Poslao bih boga u prošlost

Već je nerviram Humanizam je na pragu

I vragu Sve te stereotipne bogougodne priče

Hrišćane u katakombe Opet

Ako neće milom Bombe će da rade U pokret

Novi Pa opet Od početka Do novog čovjeka

Do posljednjeg metka I tako redom...

Kako da dokažem da je Ava mrtva I Grejs Keli

A ima ih i pored njih Zna Ona nas muškarce

Imala ih je ni malo Ni previše

Ali da prestanem da je upoređujem sa drugima

Sa stvarima Sa bilo čim

Ona je reinkarnacija Kleopatre

A ja uopšte ne ličim na Cezara

Kako mogu da govorim o geografiji Crne Gore

59

Kad ona ima ljepše izvajano tijelo

Zar se Jadransko more Ljepše talasa od njene kose

A Gorske oči ne smijem ni pomenuti

Jer će Njene da gore duže od kandila

Da ne spominjem baru od Skadarskog jezera

Zar ima igdje takve tišine kao na Njenom stomaku

I kako više čitam tog Petrarku Sa tom Laurom

I šta hoće te babuskare biblioteke Da ima vlasti

Gorjele bi one Njoj kao svijeće

Ali neće da se spušta na te grane

I da nijesam licemjer Znao bih Kao svak normalan

Da književnost postoji radi Nje

A ne radi neke poetike ili estetike

I dosta joj je te klasične patetike

Jer sve je napisano I mediji o tome trube

Ne postoje nove riječi Teme Nove metafore

Od toga se samo vrijeme i živci gube

Imaš TV Novine Internet I kome trebaju knjige

I zar mogu da slušam da se toliko priča o vasioni

Kad je samo ona idealnija od zemljine teže

I ko je Mileva Ajnštajn Kuraba jedna beogradska

Kada i ptice znaju da je Albert čekao uzalud Nju

Da se rodi Da bi joj posvetio teoriju relativiteta

I da ga nijesu omađijale vještice vlaške

Sa blagoslovom Akademije I lično patrijarha

Pitala bi ih Ona koga je čekao taj čupavi Jeti

A ovako Šta da se radi Mora se mrijeti

Sa ranom na srcu I ni riječ više...

U zlu se ne podaj U dobru se ne ponesi Ni riječ

I nijesam Jesi Zaveži

Sida je neophodna Da uništi ovaj polusvijet

Jer kako bih drugačije vidio u suncu i mjesecu

Njenu odslikanu nesanicu i bol

Kako bih zamolio zvijezdu Danicu da ne izlazi

Jer stvarno je pretjerala više Koliko se nameće

I da sam drugi Zapalio bih hrišćanske bogomolje

60

I zatro ime Marija Kome je do te farse od molitve

A tek do tog ižvakanog imena

Kad se ona neuporedivo ljepše zove

Ali da nije ko pisnuo Njeno je ime svetinja

Da sam neko Iskorjenio bih religije

I filozofije I ideologije Jer su ženskog roda

Samo podnosi noć Ako hoće da se zove kao Ona

OK Tako su obje mistične i slične

A ako ikada pomenem poeziju Tu je kraj

Drolja je imala više ljubavnika nego slova

Ili planeta zima... A kad smo kod godišnjih doba

Jesen nije godišnje doba Nego njena mrzovolja

Zima glavobolja Ljeto osmijeh

A proljeće orgazam Bolan Ali neponovljiv

I kako pijem čaj sa šećerom A ne sa Njom u šolji

Zašto je Kuvajt toliko bitan I nekakav Irak

Da zbog crne nafte padaju glave

A zbog Nje ni kokos sa palme Ni prst sa ruke

Ni uvo niko odsjekao nije Osim mene istog trenutka

Pala je u nesvijest I plakala do jutra

Pa to je uradio Van Gog zbog manjeg razloga

I kako sam tako neorginalan I dosadan

Mrzi me Prezire I još štošta

I Japan se neki mrtvi zove Zemljom izlazećeg sunca

A po Njoj ni ulica... Kad će opet ledeno doba

Da zatre ovo ruglo zemlje Kad će kuga

Gospode pomozi Još samo u tebi vidi druga

Ili Ona ili čovječanstvo Pa biraj Gospode I požuri

Ovo već ne može da podnese...

Ali Nijesam imao veze Ni kod boga I stoga

Morala je da ode... I neka sam proklet

I ako me ikada vidi opet Pregrizla bi mi grkljan

I opet su brzo letjele godine A minuti nikad

Neki tihi inat je tinjao u meni Bolan kao infarkt

Živio sam neki pasji trenutak

Otrovan A divan

61

Napokon sam među ljudima i stvarima

Napokon odbačen i ignorisan

Napokon kao iz svojih knjiga

Nas dvojica Dva viteza od papira...

Opet sam imao kome da pišem I šta se koga tiče

Što sam se više mrzio od miša i mačke

I kome je do fraza I pamfleta

Mi smo odrasli ljudi I revolucije su prošle

Ja ne umijem da živim I ne očekujem rasplet

Kao u holivudskim blokbasterima

I više ličim na svjetlosnu signalizaciju

Na poluprazni kiosk

Na izlokvan kružni tok

Na sve što ne živi punim plućima

I ne pristajem da je izgubim

Pa nek sve ide u vojni i rok garancije

Ona mora da me prepoznaje

Da me ljubi

Da je dosljedno lažem

Ja sam sav njen svijet

Pa ko koga ovdje laže

Onda je srela muža To je bestseler kaže

Ali taj nije pisao pjesme Već crne hronike

Rekla je da sam truba Luzer Gubitnik

I pjesnik To se podrazumijevalo Valjda

Onda me tip sreo I zavazda mi mater I oca

I sve po spisku To se podrazumijevalo Mislim

Onda je rekao da će da me raspori kao svinju

I da mi u vene ubaci pse tragače I pacove

I samo ako nađe jedno osjećanje za Nju

Kroše Aperkat Pa lucidni direkt

To se podrazumijeva De fakto

Ali ja sam pjesnik

I nijesam neotesan Da se branim

I koga je briga što mi je zarasla arkada

A srce još krvari

62

I prošla je godina I druga...

I svaka se zvala kao Ona

I nikla je sijeda I jedna I druga I čitava glava

I svaka se dlaka I bora zvala Kao Ona

I jedne večeri je došla sa djecom I plakala

Jer je taj bilmez zaglavio kavez

A djeca moraju da jedu I da žive

I ako mi nije na teret godinu-dvije

Dok se snađe

Vratiće Sa kamatom I izvini....

Zaljubila se I trpi Šta može

Ne budi šonja Ne gledaj me tako

Blago meni što sam sam Što nemam nikog

I ništa Osim Nje

Neka sam proklet kako sam srećan

I otkud mi hrabrost Da pišem

O kome Za koga Koga briga... Ko će ti zahvaliti

Bar će se po Njoj djeca zvati A po meni

Valjda sramota Ili bruka To se podrazumijeva

Valjda Mislim De fakto izem ti ljubav

63

CENTAR MOG SVIJETA

Prolje}e je otputovalo na zapad

(Mojoj Gini)

Odavno ćutimo moju mladost Stara

Na postajama misli očajava Mokri lavež tuge

Misliš Ali ne smiješ da kažeš

Kad već ideš u lov na život Kao na vjetrove Sine

Prodaj nebo Naš jedini imetak

Proljeće je otputovalo na zapad

Sunce vuče ostatke trapavog dana

Svečani pogreb Svakodnevno defiluje Stara

Kroz našu bolešljivu mansardu

San mi je svu noć bio na tragu smrti

Vuk u jagnjećoj koži Pjevao je opijelo

Doručkovao sam koru hljeba Tvoje godine Crnogorko

Seobe Korote Mlaz krvi iz rane od srpa I kap mastila

Nijesam oženio onu grudvu zebnje Iz rođakinog sela

Nijesam ubio ljubav da bi me proklela

Niti preorao očev grob Da bih posijao sreću

Sahranio sam godine da trunu U budoaru poezije!

(Pjesnici su samo mrtvi Krunisani)

Nijeste posadili orah Kada sam rođen

Ne plači Siromašice moja

Smrt je bila jedini luksuz

Drumovanje Ludo radovanje Šapućeš vjetru

Sa suvim snijegom Skidaš korotu sa glave

Da bi otresla slutnje

A nikog nije bilo da te slaže Da te razuvjeri

Da sam samo pjesnik Podozrivi svjedok

Ili saučesnik Svakodnevnoj neposlušnosti životu.

67

Vjetrena brda

(Miru Nikoli}u)

Obuzima me zima

A na vijestima vele da avgust topi asfalt

Možda je to od kisjelog vina

Čiju ambalažu žvaćem kao melemno saće od divljih pčela

Samo smo ja i ti jahali crvene vrance ispod Lobanje glave

I padali divno naglavačke

I mrsili grive plamenih kobila

Sali ko ždrijebad noći tamnije od Prokordea...

Ne daj mi sjećanja

Kao što ja tvoja proricanja čuvam

Ova razvratna noć me htjela

Kao vranica bijela crnoga pastuva

Pij je Piću je I ko nam mater tjera

Taj ne zna kako vjetar duva sa pete strane svijeta

I svima im majku... Ljubim u skuta

Ne dam našu stotinku minuta

Za čitav vašar od njihovog života

Mene je po vratu zaklao Mjesec oštrim srpom

Kad si ljubakao Sjevernjaču preko Vjetrenih brda

Mene su krda Vila Vilenjaka Zduvaća I Vampira

Spopadali dok sam ti držao tvrdu stražu

Jer srećan sam bio da umrem za nekog

U ova vremena grdna

Kad Crnogorci ponosno nose neke sintetičke marke

A ne turske glave

I htjedoh da ti odbranim slavu Orfeja

Koji te mrzio zbog glasnih žica

Ali bijah divlje dijete iz Bijelih gora

Gdje pada crni snijeg

I zapadoh u namete poezije

68

I nikud Ni tamo Ni ovamo

I naći će me proljeće

I prvu dokoljenu uberi iz mog plavog oka

Da obraduješ Sjevernjaču

I opet ću ni živ ni mrtav

Brojati kao posmrče vojnike čekajući oca iz rata

Kako umornim glasom krotiš razuzdane zvijezde

I vodiš u jame bezdnanice I dublje u utrobe poezije

Gdje niko sašao nije osim ti da mi pokažeš

Šta me čeka Da me zapeče budućnost

Da mi otvori smrdljive rane sjutrašnjice

I nek zamiriše vaseljena na nejakog Uroša

Vukašine nije Vidosava - ljuba Momčilova – kurva

Samo nije znala da se ljubav drugačije zove grijeh

Molim te kao ranjeni vuk krvoločnog pastira

Ne daj čavkama da mi raznose slova

Moja je prva a tvoja potonja riječ

Koja neće spasiti svijet

Ni paučinu skinuti neće sa Gutenberga

Ali hoće reći HVALA kad ljudi zaborave da su ljudi

I hoće reći ČOVJEK kad riječi budu koštale glave

I hoće reći NIKAD kad poeziju zaoru dublje od Atlantide

I hoće reći PRIJATELJU kad ruke budu od čelika

I srca od plastike I vene od elektronike

I biće - POČETAK

Kad u KRAJU bude izlazilo i zalazilo sunce

69

U slavu \ovanija i Ljuba

(posve}eno svima sa kojima sam odrastao)

Lijeva, lijeva, lijeva...

Ko to tamo desnom?

Ja, druže Majakovski...

I zabolje me Bulevar 13. jula za sve tvoje pamflete

Ti si mrtav... I tek te koja čitanka pamti

I koji pijani student slavenske književnosti

Ali i pola moje desne ulice koja se zove Školska

Jer ona pamti sve pošasti milenijum unazad

I divani kao nadrndan neženja partiju preferansa ili bridža

I ferke neke iz doba Aca Lakonića i Ljube Zemunca

I svi su bili beletristika pri tim teorijama

Petparačkih likova iz pratabloida

A prije svih Đovani Bereta

Preteča gangstera i gugla u kraju

Iza trafike Boža Francuza

Sa balom albanske gandže u izlogu

Sve je prolazno kleo se Đovani u tri rane od metaka

Kao crta koke između 15 zatvorenika

Sve osim Ljuba Čupića i čuvenog keza

Koji je Bereta nosio umjesto ikone

I sva je ulica morala na liturgiju

Kad zvoni vladika sa beretom

I to je bila jedina petokraka ispod koje se palilo kandilo

I prota Malik je pojao kao Radio London do jutra

Jer Đovani je pio I majke su zatvarale djecu i škure

I pucalo se na sve što se mrda

Od Trebjese do Carevog mosta

Pa svima plaćao kurve osim meni knjige

Jer ja sam morao da čitam a ne da pijem i da se kurvam

Jer ko će pisati sjutra o divnim vremenima

Kad se pucalo na ljude kao na zečeve

I pušila vutra umjesto cigareta

70

Onda bi stajali mirno i plakali za Ljubom

Jer Đovani je govorio da je to jedini svetac

Koji je hodao zemljom

I ko bi pomenuo Če Gevaru –

Taj je dobijao volej u glavu

I trotoar u zube

I možda Jesenjin da nije bio sisa

I volio neku američku kurvu...

Tako mi Tita – rekao bi

A onda napušio narodnog sina

Zbog nekog djeda informbirovca – šta li

I opet tjerao oca Malika da poje

I zvao ga kita

Jer mu je mantija stajala kao kondom

A svita bivših i budućih robijaša se smijala kao nikad

A ja sam plakao i molio Ljuba Tita

I sedam sekretara SKOJa

Da spase Malika...

Ali hoćeš kad je Đovani vladika

Tu i bog pita gdje mu je mjesto pod suncem

Sjeb'o me fejsbuk

Rekao mi je Bereta nema nedjelju dana

I stavio nitroglicerin pod jezik

Napaljena djeca voajerišu profile starleta

Koje su nama fafale viršle od straha

Sine Sjećaš se kad je bila čast da se gine

Kao Ljubo Čupić – slava mu i milost

I još da se smiješ žabarima u face

Ali djeca danas ne idu u muzeje i čitanke

Nego u memorijske kartice i igrice

A mi smo se igrali utokama iz prave

A ipak ti si kod mene više pročitao lektire

Nego u školi

Zato bih polomio sve što ima displej

I zatvorio crkve

I te zajebancije što zovu na oprost

71

Oko za oko Zub za zub

Čovjek je utripovao da je čovjek

I treba da mu razbiješ iluzije

Ali ne olovkom nego bejzbolkom

I spremi mi govor kad umrem za par dana

I onoj banani od Malika

Nek neko probuši gume na džipu

Ako bude previše srao iz Svete knjige

Hoću počasni plotun iz bereta

I sliku Ljuba Čupića na odru

I niko da nije pisnuo

Jer ću mu glavu rascopati čim umre

I dovuče se na drugi svijet

Znam ja da su ljudi dobri samo kad ih je strah

I ti mnogo ne drobi da me ne kunu mrtva

I kaži da sam otišao da sa Ljubom čitam

Marksov Kapital

Jer niko nije vjerovao u njega osim on

I da jebem mater Majakovskom

Što je maltretirao onu sisu od Jesenjina

Ali je iza njega stajala Revolucija

A iza Sergeja samo ona divna poezija

Što si mi je govorio kad se nadžidžam

Trista iz Sparte je jurnulo

na oblake da spase Beretu

Ali su sveti Petar i Pavle bili brži

Soliteri su su se savijali do zemlje

I vjetrenjače se lomile kao grane od tuge

Umro je Đovani Bereta

I svak je morao da plače

Osim Ljubo da se smije uz odar

I svi smo desno, desno, desno...

Jer lijevog, lijevog, lijevog...

Čeka bejzbolka u tintaru kad umre

Malik je rekao samo jedno predugo Amiiin

Umjesto molitve...

72

I upitao me uplašeno je li pretjerao

A ja sam odužio za još jednu riječ – dvije i veznik

Slava ti i hvala... prije nego su zagrmjele berete

I natjerale Đovanijevu dušu nekud preko Trebjese

Daleko tamo otkud je i došao Razbarašun i prijek

Prije mnogo ljeta I ušao u legendu

Samo on I Ljubo

I niko više nikad

Ja da znam

I neće nikad

73

Auto-portret

Ja sam stranac u umjetnosti Na žalost

Ali ne bih bio u Parizu Ili Njujorku

Tamo bih mogao da budem uspješan liftboj

Nosač kofera ili prodavac srećki

Scenarista mekih pornića

Ili biograf Tereze Orlovski

Ili ne daj bože Elizabet Tejlor I Grejs Keli

Ili, pak, balkanskih kulova

Gregorija Peka i Džona Malkoviča

Lobista i pljuvač pozicije i opozicije

– ko koliko plati… I u koje vrijeme

I nemoj da se smiješ

Glasna si kao svraka

A lijepa kao majka Bogorodica

I sirotorodica Ali majka

Tvoja platna su okej

Diskurs Hronotop Jesenji salon

Bijenale Soroš Rotštild

Parada globalnih i lokalnih laureta

Nad paradom svijesti..

Ali vi nemate pojma

Kako Krsto Andrijašević Bolni

Sve te eufemenizme velike umjetnosti

Linijom nabije na Kič…

Pričaj mi…

O malim stvarima O crtežima O bojama

Dok gola ateljeom juriš kao promaja

I od tvog smijeha se vrata i prozori zatvaraju

Kao što se gase svijeće od tuge i bola

A ovdje sam to što jesam

Hroničar davni na barci koja plovi

Unazad da shvati gdje je i kad zajeban svijet...

Otkud ti crni prsti kad ne bereš masline

Kad ne guliš narandže Kad ne cijediš grožđe

Pričaj mi o vinu koje teče iz očiju tvojih portreta

74

Bez očiju kao Modiljanijeve žene

Kao Simonidine freske

Pričaj mi na koga imaš tako lijepe vene

Modre Zelene Kao rijeke

Na koga su ti takvi zubi kao stijene

Grudi bijele i bradavice crne

Kao mjesečeve noći i mijene

Otkud ti takvi bokovi čvrsti kao brane…

I dojke koje kao topole vole vjetrove

I usne od kojih gusne pljuvačka i krv se gruša

Pričaj mi…

Ko je smrt kušao da bude dio tvoje jave

I snova…

Od kojih gora u proljeće vene

A u jesen buja

Pričaj mi…

Jer ne smijem preći preko tvog praga

Tvog haustora

Koji ima dosije slavniji od prohibicije

U njemu je ubijen kontraverzni političar

Silovana nezavisna novina

I čitava muška postava

Prebijen aktivista LGBT

Pojeban čitav ulaz

U moždane vijuge U lakat

U portal mutavog Nostradamusa

Koji je predstavljen kao samozadovoljan falus u sakou

Dovajan špaklom Fotošopiran kistom

Ali i dalje glupav i u gluposti srećan

Ne zaboravi Ja nijesam akt

Ni mrtva priroda Ni Šagal

Mone mi je pase Mane aut

Ne svršavam na ekspresionizam

Dada mi je budalaština

Futurizam alternacija neobrazovanim

I ambicioznim

I svi ti štampani manifesti su uzalud posječena drva

I uzalud istopljeno olovo za kojim pati topovsko meso

75

I jedino pamtim

Impresije na fb i instagram profilima slikarki

(A ti si prva i posljednja) Kao i ...

Slatke prikaze isfeminiziranih istoričara umjetnosti

Muškobanjastih istoričarki sa tzv. prefiksom FEM

Ja sam sve ono što slikari mrze

I ne podnosi mejnstrim

Dado mi je osviješćeni ludak

A Petar neosviješćena uspomena na zavičaj

Filo i Milo suvisla škrabotina za puritance

I samo me impresionira tvoj klovnovski kostim

I bradavica u temperi

I u međunožju mutni kristal kičica

Rekla si da se slikari mjere na kila

Pjesnici na litre Muzičari na ciroze

Da je sva tvoja poetika jedan ćorsokak

Upala jajnika i na oba krila klimaksa

Orgazam Dojka na oku

Nikad ne odmotan pupak

Noć ovdje Draga Nije ni opora

Ni slatka Ni gorka

Noć je ovdje usamljenija od mene

A providnija od stakla

I šta da radim gorčiji od uzoraka

Svih Boja Pastela Ulja Grafita Papira Platna

U kojima smo naslikani kao stih

A na staklenim nogama Štafelaja

Koji ti je poklonio bivši Kepec u velikom i malom mozgu

Kad si mi rekla Piši

Ja i ti smo naš auto-portret

Ti si na mojoj slici obris svijetla

Ja u tvojoj poeziji tama

Rekao sam - Slikaj

Opet Neka sam proklet

Dok god pišem A ti slikaš

Idiot nesuvisli

Rekao sam - Piši za sebe

76

A ne za neke anegdote I legende

Po kojima će drame da se pišu

Znao sam da nijesi moja adresa

Ni ja tvoja

Bili smo kao čekić i nakovanj

Vatra i voda

Kao olovo i slova

Ideja nova i poetika

Ipak Ne postoji pošta koja ište tvoja pisma

Kao ova moja Još od dimnih signala

I dresiranih golubova

I možda joj je poštanski broj

Mržnja bez broja Ili ljubav

Čovjek je proces koji diše

Živi I ubija se u čelo

U sljepočnicu U srce U sve U ništa

I jedino poprište je jedan mimohod

Pogled jedan

I ništa više I sve u jedan

Svijet I planeta Vijek jedan

Milenijum... ali koga briga

Planeta se vrti na nuklearni pogon

I nije nikakva šteta Što se ja ne vrtim ni za čim

Osim za tobom

77

Usjedjelica iz IV 3

Stalno se pravila važna

Čas ispunjena - čas prazna kao vaza

Uvijek tijesna kao ženska tašna

Prepuna bajatih uspomena i čednog staža

Na pogled divna Još uvijek

Ko voli takve

One burazeru što su im se omakle...

Nepristojno je dame pitati za muškarce

I godine

Ali nikako da mi se sa uma makne

Jer pamtim naše dodire iz škole

Naivne kao plovke i labudije bolne

I miris još jasan i ukusan

Na neke šanele njene majke

Koje je krala

Dok sam ja polagao ispite iz hrabrosti

Da maznem razrednoj brushalter sa žice

I bacam petarde u kinu

I raznosaču pice drpim vespu

Jer sam znao da svi hoće da je kresnu

A ja da je volim

I zato sam morao biti hrabar

Neke masne viceve sam joj pričao iz rukava

Kikotala se Unosila se i prodirala u mene

Kao gradska vlaga

I vrela mi je krv kao vulkanska lava

I nijesmo morali da maturiramo baš tada...

Kad sam smogao snage da je pitam

Bi li mi dala adresu da joj pišem

Jer me pješadija zvala Da branim otadžbinu

Koja se raspadala I svi su to vidjeli

Osim Crnogorci Crn im obraz i vojevanje

Govorila je još tada njena baba po majci

78

Vlaška vještica Ali prava

Jer kad je ljuta Za njom je ostajala slana i maća

Kao divni tragovi iza mlažnjaka

I svak je otišao na svoju stranu

Kao što odmetnice pčele biraju svoju granu

I desetljeća nam cvjetaju u kosi

Ja jedva svoj život kao film nosim

A ona još gleda u oblake

I mlake poglede na mužjake katkad baci

Koje umjesto mudrosti mladost krasi

I čujem kako joj se smiju za stolom

Volovi neki

Što su stampedo za njom dizali kao junci

I šalju klince da se dokazuju kao

Nekad ja što sam neznaven i ćosav

Da joj zavrnu suknju i drpe tašnu

A ne znaju da njoj U stvari

Više ne radi libido nego sjećanje

Priznala mi je pijana I htjela

Da se tucamo bez obaveza

I kad sam otišao Čuo sam da me klela

Kao vlaška vještica Jebem joj mater

I čuvao sam se

Da na mene ne padne neka građevinska skela

Ili stara fasada

Ili odžačar neki pijani

Što kao Betmen plijeni

Žensku i dječju pažnju

I kad smo prosuli taj zaborav kao živu

Nikad je više nijesam vidio divnu

Usjedjelicu iz IV 3

Kosu njenu kao lavlju grivu

I grudi teške kao vilendorfske venere

I noge duge kao autoputevi

I oči sjetne kao majki narodnih heroja

I dušu malu bojažljivu kao lastu

79

I mnogo neponovljivog U srca raste usjedjelička

I ne znaju ti klipani i orijaši

Da se više o tim ribetinama priča uz šank

Nego o američkim sranjima

I tihoj njemačkoj asimilaciji Evrope

I uzalud joj trgate tašnu

I noge I ruke I glavu joj možete smaći

Ona i dalje miriše na sjećanje... I majčin šanel

I nosi kao panel onaj prkosan osmijeh

Iz IV 3

Kad su se svi gradski mačkovi

Ježili kao žmarci prvog poljupca

Kad prođe taj ženski hir

A tek kako su joj se grudi jedrile i valjale kao barke

I tamnile kao novski sutoni na vrhu

Kao moje nausnice

I na jubileju mature smo svi bili pijani od sreće

Samo su njoj nedaće virile iz džaka uspomena

I niko se usudio nije da je pita Šta radi I je li srećna

Osim ja

I dan danas me prati ta grehota upornija od astme

Zagrlila me kao nekad

I rekla Poljubi me Znaš Ipak je šteta

Što to nijesmo probali još onda

Kad si otišao u vojsku...

Streknuo sam od nje kao od geja

I rekao drčno da moja usta nijesu šalter

Za prolazne jezike

Smijala se i slatko me klela

I rekla da je to očekivala od pisca

Rekla je i da je srećna usjedjelica Ali da je sramota

Što svi imaju sadašnjost a ona prošlost

I do đavola rekoh To je divota

Od toga ne rastu sijede

Već strije i stomak Kao od svakog zadovoljstva

I blijede živci i koža i ništa više

80

Smijala se kao masnim vicevima nekad

I nikad mi se više nije javila

Kad nijesam htio da se neobavezno tucam

I svak je sa nekim otišao kući

Osim ja sa strahovima

I ona sa kletvama posvećenim meni

I opet je bila lijepa ta divna usjedjelica iz IV 3

Kojoj kradu tašne klipani neki

A još majka nije rodila noge

Tako duge kao magistrale

I korak dug i graciozan kao most preko Tare

I grudi uspravne i srdite kao gotske palate

Sve joj uzmite gradske barabe

Ona odavno ne živi od plate

Nego od snova

I još da znate

Ona ima prošlost Bar

A vi ni budućnost nemate

81

Festivalska papazjanija

Festival marioneta U nervoznom gradu

Gladna rulja jurca za karte

Kao za vekne hljeba

Dajte dvije ulaznice

Galamim na nekog uparađenog tipa

Koji gusla da više ne kasne plate

Pa kupujte Idioti

I ne gurajte Pozivnice su podijeljene

I doštampane

Pa to i hoću da gledam kako džabe gledaju

(Rekao je jedan velikan

U zemlji gdje narod postoji radi države

A država radi onih što džabe gledaju)

Ona se raduje Jer iako voli pozorište

Više voli restorane

I neki džez Crnce vokale

I neslane viceve i šale Uz dobro vino

Kao i ja pozorište više od Nje

Ali kako da joj kažem

Da ne želim da je vodim u motel

Nego na neke Slovence

Što forsiraju postdramski teatar kao mutavi

I umiru bez stida

U lokvama ciničnih emocija

Smijući se metodu Stanislavskog

Ej to je pristup Grotovskog

O čemu to vi... Izvini

Da ja ću salatu od hobotnice

I neću više ni riječ o Siromašnom pozorištu

Ma kakva kreativna gimnastika tijela i uma

Flašu vrhunskog vranca

I fotka sa glavnim glumcem

U Adamovom kostimu

I ako nije deplasirano autogram purgerskog barda

82

(Ma smrada, bre

Taj je zvijezda koliko i upaljač na baterije)

Što odavno forsira neke telenovele

I puni su ga tabloidi...

Dobro Ni riječ neću više o teatru Samo ne idi

I koliko sam god ružna

Ljepša sam no ova fufa što je slušaš

A veće joj je oko nego usta

I jedino umije ispravno da izgovori

Festival marioneta

Od tog i tog do tog i tog

I hvala tom i tom na tom i tom

Za to i to ... I hvala glumcu Stvoritelju naroda

Rekoh Parafrazirajući opsenost jednog divnog pisca

Znam i tog fakina

To je polupismeni Orson Vels

A sa Ženeom mu je zajedničko što je peder

Šta hoćeš Hoću dobru predstavu da odgledam

Hoću Ibzena u postmodernom sosu Iako je istorija

Hoću Čapeka Hoću armiju robota i androida

Hoću Hljeb i Lutke

I Livingovce da vode ljubav korzoom

Kad se već tucaju gradske lutalice na očigled naroda

Ti si lud I jesam Ali pristojno obrazovan i gladan

Ne tih glupih plodova mora Daj mi jedan gestus

Daj mi začudnog Brehta

Daj mi Lemanov ekspoze u četiri toma

A to niko nije čitao u narodnom Čudno...

Tamo se čitala velikosrpska

Pa velikodukljanska naučna literatura

(a o Crnogorcima se šaputalo do 2006te)

Idemo Igraju Sarajlije Čehovljeva Višnjika

Taj smiješni izgovor je ljubak

Gledao sam ih i prošlog puta

Taj tragični narod umije da čita iz želuca

83

I jeb’o intelektualni pristup Kad plače pola sale

Pučko je jednako teatar

I to nema veze sa masovnim medijima

I komunikacijama To je nauka Teatar nije

Teatar je rođen u bradi nekog mitskog jarca

I odrastao je kao svaki skitnica na točkovima

Do dan danas Do vjeki i vjekov I baš ga briga

Za istoriju teatra na prvoj I teoriju na trećoj

On se kotrlja i danas

Ako sad odem Nećeš stići na beogradskog Fausta

Trčaćeš za mnom čitav okrugli sto posvećen Geteu

I nećeš me stići

Pa da secirate čitav mračni srednji vijek

(A ubijelili smo zgrade pozorišta Za inat)

I neću I hoću Hoćeš ili nećeš Preskočiću i tebe

I ako treba zlatni ruski devetnaesti vijek

Ali gledaću Mađare

Taj ravničarski narod je jako prijek i strog u pozorištu

Zna što hoće kao Njemac I šta znači etnos

(I nema utemeljenje u guslama

Koje su nam bar milion svjetlosnih godina

Bolje Bliže i poetskije od roken rola

Kojim sam izdao pretke junake)

Ovaj festival će biti interkulturalan I multimedijalan

Ali samo na konferenciji za štampu

Dolaze iz Evropskog narodnog

Rekla je ispred civilnog sektora

Jedna odavno razpoetičena djeva I zaplakala

I svi smo cmizdrili da joj ne bude neprijatno

I solidarnost je lična karta grada čelika i piva

Ali dosta sa lokal-patriotizmom Stupa

Trupa iz Makedonije

I evo Sartra iz Sarajeva

A znaju li, ba, da se završio rat?

I da su svi poginuli tatama i mamama

I nikom više

84

Dođe mi da prsnem kao lubenica na asfaltu

I opet Ja sam diskriminator

Ali zato me zabolje

Moj diskriminatorski diskurs

Ja večeras samo plačem za milionima izbjeglica

Koji koračaju jebenom balkanskom rutom

Dok ih kinje

Kolonizatorske životinje od pamtivjeka

I čekiraju nam bilete

Ti divni Francuzi, Njemci, Englezi

I njihove medijske utvare

Ne znam kako se zovu

Svi ti Belgijanci i pičkematerine iz neke Evrope

Koju su otkrili moji pradjedovi

Bježeći od osjeke i krvne plime

I u potrazi za zlatom i kurvama

I još mi sline Te bijedne civilizacijske olupine

Par hiljada tamo Par ovamo

Par u virtuelne piruete

Ta gnusna gomila prejedenih gmazova

Koji su naslijeđene demokrate A ne zaslužene

I sve je to festival Jeste I divan je I nije

I neće opstati i hoće

Nek opstane

Ali ja neću biti sa tobom kad on bude punoljetan

Ćuti Rekla je

Zatvoriće te prije nego te i ja protjeram

Je li Ma šta pričaš

Pa ja bolje njih znam od njih samih

Ti se šaltaju više nego gavrani sa leša na leš

I više vole da se provode na sahrani

Nego na svadbi

Jer je još jedan manje

I baš ih briga za malograđanski pir

Kad bi i ti i oni vidjeli kako šašavi Lir

Prašta na engleskom

85

I kako blentavi Ibi ne prašta na francuskom

I to su pisali oni što su znali šta je evropska pizma

Pa nikad me ne bi ostavila Jer ja sam bolji

Bar od njih dvojice kao političar

Eto biću i duhovit Samo me drži za ruku

Tražiću ti sebe u Steriji Molijera u njemu

Sve naše malenkosti u Eshilu i Euripidu

Nušića ću da čitam ozbiljno I Njegoša smiješno

Pokloniću ti teatar umjesto buketa od 101 ruže

Ma nosi se u 101 materinu Baksuze

Konobar Račun

Taksi za dva minuta ispred Narodnog

I ko još jednom pomene pozorište `Ću mu mater

I ako me ne ostaviš na miru

Polomiću sve ove tvoje pajace

I šalter na kom se dijele karte

Koji treba zazidati

Živio Platon I cenzura

Festivalska papazjanija u depresivnom gradu

Neki otmeni stranac iz Podgorice

Bunca o Strindbergu

I gura ruku plavuši Prevodiocu

Između butina Ispod bluze

Razmišljam da su na festivalima dobrodošle

I loše predstave

One su publici dobre za razmišljanje

A na sceni gospođica Julija žudi kao zrela žena

Poluprazna sala Prodaju se karte Napokon

Salva aplauza Dobro je nikog ne držim za ruku

Večeras volim skandinavskog ekspresionistu

I uopšte mi ne fali salata od hobotnice

Čeka me litar vranca I glavna glumica

Moja ljubav iz studenjaka

Eh tada sam umio da laskam

Jer sam bio polupismen I uzbuđen

I pričao sam joj o nikšićkom asfaltu

86

A večeras ću o glumcu O festivalu

Kako je već prilično stara za Gospođicu Juliju

Kako će da me mrzi kad ostane bez gran prija

Kao ja nju kad je otišla na Brodvej

A nije bilo ni fejsa Ni skajpa A pošta je kasnila kao nikad

Bile su sankcije Valjda

I samo su ta vremena bila nesrećnija od mene

87

Centar mog svijeta

Nečija davno zaboravljena pumpa

Umjesto srca Brekće lokomotiva crna

Od nafte i ulja I nekih putnika

Kojima se više ne sjećam lika

A kamoli imena i djela

A samo sam htio biti slika naturalistički nestvarna

Ali avaj Ja sam gorštak I estetika sa mnom ima veze

Kao noć sa danom Ili ponoć sa podne

Mi smo dvije davno raskinute spone

I ne moraš da mi šapćeš kako se krajnosti vole

Jer po sebi znam da se mrzim U najmanju ruku

Kao srednji vijek i renesansa

I dok me gledaš kao Filermosa

Ja ipak uporno tonem...

Za slamku neću da se hvatam

Jer ako ničeg nemam Imam viška ponosa

I dostojanstveno ću da propadam

Zajedno sa sopstvenim svijetom

Kroz ovaj asfalt u kome ima više ljepote

Nego u mojim sabranim djelima

I jedino punokrvno bije

Groteska ljepša od svake laži

I ne traži mi da te čekam Dok ideš da se predaš

Nekoj farsi Kojoj je estetika orden

A ne suština od koje se plaši Kao od mraka

Taj junak strašni Ali umije da se smije

Svemu onome za čim ja plačem

I umije da ubije Sve ono što je meni sveto

Razum Smjernost I prijateljstvo

I mada sam odavno svjestan Da sa mrakom hodam Egal

I sa zorom zimi Kad se psi i mačke griju mržnjama

U ulicama u kojima samo zalaze po kazni

Djevojčure Ubice I mazni makroi i dileri sreće

88

Znam da me smrt neće Sve dok ne kažem

Istinu Koja mi na srcu leži Iako ga nemam

Nego mehanizam neki Koji otkucava

Bezbroj brojki A nijedna nije prava

I spavaj Iščupaću zvonik iz sata I crkvi

Jer više volim da ti spavaš

Nego da se čovječanstvo budi

Jer ti ćeš od spavanja biti lijepa

A čovječanstvo grdno kao zapad

Koji postoji samo da proguta sunce

I odmah posumnjam da me žmuriš bez razloga

Kao neki bankomati od ljudi iz Trećeg doba

A samo hoću da te sanjam kako goriš kao vatra

Koju sam naložio u Andima

Ili podno Budoša Jednako pomno

Dok te jure poludjeli aktovi crnogorskog modernizma

I neka vita jela iz dinarskog feminizma

I sve si možda bila Osim moja diva do večeras

I niko ne zna šta ćeš biti sjutra osim ja

I moja nakaradna poezija

Možda te zavolim više od sebe

Pod uslovom da ne razočaraš moju ulicu

Jer ja nijesam građanin svijeta

Nego moje provincijske poente

Kojom je marširala I prva bjelaška i zelenaška

I Pircio Biroli I kažiprsti i palci I mali i domali

I srednjaci oholi sa oreolima vođa

Svi osim ti ... Nježno kao rođendanska moje majke

Kunem ti se grobom mog oca

Da ništa u ovoj divnoj vukojebini

Neće izgledati tako mejnstrim i svjetski...

Kao ti kad prođeš mojom ulicom

Tako divna kao tokijska havarija

Po moj metabolizam

A ako nećeš Ništa Ne brini

89

Neće se raspolutiti nijedan atom

Niti će u kosmos otići neka nuklearna glava

Samo će nesrećan biti jedan drčni orah

Kako me čaršija zvala otkad sam rođen

Ako prođeš mojom ulicom znam...

Da će kolporteri Komunalci Policajci

Da se prave važni

Kako su te prodali Oporezovali Kaznili...

I hvaliće se neonski farovi da su te obasjali

I neke krive svjetiljke da su ti pravile sjenke

I Bandere starije i šverne kao krasnopisna ćirilica

Glasno će da se cere I da te zavode

I ptice su mi se klele da su ti pjevale elegije tužne

I klele zime ružne što ih na seobe gone da te ne gledaju

Sva četiri godišnja doba

I tetke su te ogovarale i kume

Čiji sinovi odavno već krase kolumne

I crne hronike

Da su te sotone poslale da nam sudbine kužne propovijedaš

Jer za kim drugo se gasi gradska rasvjeta

I policajci podjetinje kao školarci

I popovi zvižde kao posljednji papci

I Zeta neće da ponire Nego da te gleda

I kosa sijeda potamni Od nekog slatkog ijeda...

Idi bre u četiri materine južne Ovo je sjever

I nikog neću da varam osim sebe I majku

Da joj ne raste šećer I da bolje spava

Kako bi te sanjala kao lani

Da si pala kao maća na naš imetak mali

I nema veze Sve što je svelo to će da se i omladi

Samo da sam ja srećan I da se tobom kune

Jer niko nikog čekao nije kao ona tebe

I mene davno kad nije imala kim da se kune

Dok spavaš da bi sjutra bila lijepa

I tjerala neke univerzitete da se predstavljaju kao biblioteke

90

I željezare kao crkve A crkve kao markete

Jedina slijepa ulica koju znam vodi ka tebi

To nije sokak Ni bulevar Ili neki autoput slavni

Nego jedna vena skromna

Kojom sve moje mašine pulsiraju ka tebi

Tamo gdje ispod perja koje potpisuju savremeni sveci

Inicijalima a ne djelima

A ne znaju da su srca slijepa kod lijepih oči

I oči ne vide Dok srce ne progleda

Kuca tvoje harmonično kao evergrin

I ne zna kako bih volio da ga ljubim

Kao što mene ljubljaše neka davna

Prijeteći tobom Koja me neće slušat'

Ali sve je to sujeta I nikad ne vjerovah u sudbinu

Jer kakve veze bog ima sa tim što automobili lete

Kad te vide I avioni plove I brodovi rone

I podmornice čekaju na semaforima...

U sudbinu vjeruju samo sujetni i grešni

Ako sam grešan što te volim

Nek me đavo nosi u moj A ne u tvoj bezdan

Da se guram sa armijom taštih Koji su se okliznuli

O tvoj osmijeh ledan I sad svako sebe traži

I put svoj smjeran I pravimo se naivni i važni

Kao da ne znamo jedni za druge Pogotovo za tebe

Neke žene južne Koje su lijepe i kad su ružne

Reče mi čovjek jedan

Čiju put i srednje ime nosim

A manje ga pamtim Nego ti mene

Ali znam da je mislio na tebe Kad mi je rekao

Da svak svoj križ nosi

Jer krst nikad nije htio da pomene

Kao dobro vaspitan i ozlojeđen komunist

Čiju su ideologiju i poštenje

Pretopile barabe u savremeno ordenje

Koje rđa na pogled

91

I nemoj mi više ni preko pošte javljati da stižeš

Ne marim za tvoje poglede

Dublje od ruske filmske škole

Ne marim za tvoje oči boje Tare

I vodoskoke od grudi

Ne marim za noge koje gaze kao metafore

Knjigom poezije

Ej, pa ja imam više ožiljaka nego pora

I neću da se takmičim

Ali sam i ja rezao ovim plavim mačem

Više nego sva skandinavska invazija na Evropu

Ili arapska danas..

Ali starim sa mudrostima iz novih i starih zavjeta

I više ne vodim rat za ljepotu nego za spokoj

I samo mi je žao što ne osvojih taj minijaturni prostor

U kome je tijesno i mravu

A zove se Moj centar svijeta

Negdje između tvog ramena i glave

Ima jedna pora manja od atoma

I to je moja kapija svijeta

A ne u nekim parizima i njujorcima

Za koje me zabolješe sva ulazna i sobna vrata

Moja kapija je negdje ispod guste kose jedne žene

Sasvim južno u kosmosu

Koju sretoh opet Sasvim desno od lijevih nahođenja

I samo ja imam mapu

Gdje još bogovi pale vatru Do ledenog doba

I niko neće nikad naći to blago

Bar se nadam Jer svi će tražiti mapu

U kojoj piše da se blago kopa Na Araratu ili Olimpu

A ne znaju da u trag niko još nije ušao piratskom zlatu

Jer se ono kopa Daleko ispod nauke i ozona

Par poljubaca južno od bradavice na vratu

I još par od mladeža desno na usni

Gdje gori onaj osmijeh južni

I čitav niz poljubaca od bradavice desne dojke

92

Tačno tri od uvojka na čelu...

I baš me briga što mi zato treba jedan čitav vijek

Ja sam momak sa periferije koji hoda prijek

Odvajkada ka centru svog svijeta

Jer mu je jedini on lijek

I hodaće makar izgubio glavu

93

Neizdr`

Sve ću da izmislim samo da ti se javim

Dok se daviš neki adskim pijeskom umjesto knjigama

I gutaju te neki frajeri sa širokim ramenima

I uskim moždanim vijugama...

Neke žene u sukobu sa Biblijom... Nije bitno

Sad ću da se gnjavim zbog toga što voz ne ide asfaltom

I slično... Nego jadnim šinama

Dosadnijim i jednoličnijim od vjeronauke

I već strepim kao lik Hičkokov

A sebe hrabrim da sam harambaša glavni

Među kukavicama

Kao onda u čuvenom ratu za mir

Kad sam kroz tunel gurao avion

(Kao nekad komšijin trabant da upali...)

Ja i Treći vod Prva pješadijska četa

Klasa sjebana septembarska

Iz podzemnog geta

Koji je pucao na stvarnost uplašenog djeteta

Na sve što petokratku ne nosi...

Odlazim ovaj put stvarno I odlučno kao prošli

I ne znam koji mi đavo bi da se vratim

Valjda da se lijepo sada oprostim

I uzalud se hrabrim da mi je ravno ovo moje more krša

Koje se ljepše talasa nego taj pijesak adski

I kanim se odmetnuti u šume

Gdje se jedino vuk sunča

Dok čeka priklanu žrtvu da u molitvi umre

Ali... Pamtim kako ti je topla ruka

I vrat taj izvajani kao od stakla

Kojima si me slučajno dotakla

Kao ja sjajni krst koji me mami još arhangela Gavrila

I divanim do pomračenja koje zovu prosvjetljenjem

Jer mrak jedino sija u umjetnosti

94

Sve ostalo je zacjeljenje...

I opet se pravdam kao posrnuli kaluđer

Pred materom svojom i božjom

Da više ne pamtim sve šta sam izmišljao

Samo da je vratim I da joj se vratim

Možda sam je izmolio od šerpasa sa Himelaja

Ili su mi je donijeli kao masku sa Anda

Frustrirani novopečeni turisti

Sjetio sam se da je bila toliko lijepa da je zaobišao

Moljac u pozorišnim fundusima

Došla je iz neke kvazi demokratije

Što tuca svoj narod u emancipacije

A duva ga nadnacijama

Malo starijim od televizije

(Čak je ni moja bivša nije pronašla

U svim gradskim i seoskim arhivama UDBe

A kunem se Nek mi savjest umre

Ta je bar hiljadu puta našla

Iglu u plastu sijena...)

Samo je došla niotkud kao kijavica

Napad žuči ili sramnog kašlja

Na pozorišnoj premijeri

Nijesam je sretao po restoranima

U kojima jedu za „dž“ kurcoglave birokrate

I galame na šankere i konobare

Njihove uparađene i napirlitane babuskare

Niti u pabovima među andegraund snobovima

U tabloidima je nijesu pominjali

Niti na društvenim mrežama

Sasvim nezanimljiva za javno mnjenje

A sasvim zanimljiva za mene

Sa stavom Sa stilom

Sa strukom uskim kao Suecki kanal

I ustalasanim grudima kao Sinjajevina

I strahom da je neko ne prepozna

I kad bi napisao da je ovo pjesma o njoj

Nikad mi više ne bi dozvolila da se oprostim od nje

95

Kao što trpi sve moje dolaske

U njen raskošni suton očiju

Samo mi je jedne noći šapnula

Tiše nego što je pčela oplodila grm divlje ruže

I uzela ruku i ljubila je kao gospodnju

Dok mi se koža ježila kao stepa pred kišu

Da je svela zajedno sa idealima o savršenom piscu

Dolazim kao plamen i kao dim nestajem

I da je kamen napravio bih mu ožiljak

I sve je Kao što znam Lijepa laž

Koja svakako pripada meni

I ako mi nešto znači prije nego opet zauvijek odem

Da je opet nađem

Želi da joj na grobu govore Neizdrž

Ovaj neizdrživi što sam joj posvetio...

I već je znala šta ću da kažem

Jer svaki je moj odlazak njoj pomen

Da sam u znanju i ljubavi nepismen

I da to pored nje samo zna

Jedan radnik u kamenolomu

Kome sam platio da mi na grobu iskleše

Jedno obično: Zbogom, vratiću se opet

I opet do sudnjeg dana

Da te zagrlim prije nego odem

Da ti se što prije vratim

96

Zadnja pjesma

Čuješ kako ti čitav grad govori da mislim o tebi

Kako se krovovi došaptavaju i oluci dižu graju

Mi smo u kraju novi... nepoznati i zanimljivi svima

Samo dimnjaci znaju što drže straže kao spomenici

Da te nijesam uzeo za ruku...

Ni usne ti ne poznajem osim na slici...

To što semafori graju kao jutarnje ptice

Da smo se gledali i čikali kao klinci

Možda je perjana izmišljotina A možda nije...

Jedino kiše znaju koliko mi fališ na lijevom ramenu

A i to je kliše I nije ni čudo što se duriš

I praviš neupućena i neobaviještena

A i trafike već znaju da pušim cigarete sa tvojim likom

I novine čitam s tvojom bestidnom slikom

I kafane znaju da istraju da si mejnstrim

I meni suđena kao njima komunalna ili finansijka inspekcija

I neki fensi nakit Kolektivna izložba idiota

Sa prefiksom modni I slična sranja od kojih boli

Jetra I sva donja laga seksipila umjesto glasa

Nemamo spasa Draga Ni ja ni ti

Ovdje oduvijek talasa vještačka trava

A naša je glava odavno pokošena jer je znala

Da se izdigne iznad svih

Dobro veče Umjesto jutra Falširamo dan

I bolesti nekako prebolimo Ali djecu u nama nikad

Bolje sjeban rasvit nego depresivan sumrak

Ali kako da te ubijedim kad znam

Ako Muhamed neće brijegu Ni brijeg neće Muhamedu

I svaki dan uzalud nam sviće

Crna hronika za doručak

I vutra savijena u celulozu

Nik Kejv zaboravljen na nosaču zvuka

I žena zvana oblina Na FB profilu

Na instagramu fotošopirana sranja

97

Koja sam bespomučno guglao do sna Ili buđenja

Poziv sa posla Mejl Jedan Pa drugi Pa treći:

Pregledaj kliping Pojedi kliping

Kad ćeš već jednom da dođeš na vrijeme –

Idi u biznis bilding

Šest SMS poruka: Stigla sam Volim te

Pokupi veš Ko je riba na FB profilu Sisaj ga idiote M’rš

Računi za struju Smeće Voda kasni da opere Svanuća

Paralizovana balerina vježba povratak niz stepeništa

A i na dnu i vrhu je prosut život još iz obdaništa

I psuje raspojasane tinejdžere u haustorima

Gazdarica urla na muža Pjeva autistično dijete

Sve do besprekornog krošea U pogana usta

Policija kasni kao pms tatinog sina

Sa silikonskim grudima i usnama

Rva se država sa ženama Sa muškarcima

Sa trandžama Sa preljubnicima Sa autistima

Koji vam je klinac Svima Ja hoću da spavam

Da prespavam Digitalno doba

I hoću silikon Ali ne u sise

Nego umjesto moždane mase

A šta ako ne budeš razumjela dobro jutro u sred noći

Kada te prigrabim u krilo

I razlijem budućnost slikovitije od boja

A šta ako ti nazovem dobro veče u podne

I zavjese se spuste na sred treće scene Trećeg čina

I vojska arlekina te bude ubjeđivala

Da nijesam pisac nego dreser svih tih likova

Sa velikim egom Većim libidom I ogromnom taštinom

Šta ako ti kažu da pišem iz rukava

Kao što živim Kockam I pijem

Na sreću Na crno 11 Crveno 8

Na arapskog vranca iz kraljevske porodice

I iz 2 u 1 na malca iz komšiluka

Koji igra divizije španske ‘Talijanske I britanske

Ali ne vojne nego fudbalske

A šta ako te poljubim negdje gdje ti kičma ljubi rebra

98

Ili gdje se vrat ljuti na rame i pali tajmer na isključivanje

A šta ako sam samo provajder svih tvojih osjećanja i želja

I ništa više

I u svemu Okupacija u 26 slika je izlaz

Razmišljam Brojim Mrzim Kovača

Nije ušavniji od terazijskih Crnogoraca

Bar kad je jezik u pitanju

Besplatna novina i skupa glumica na naslovnici

Uspjela je djevojčica sa Manitovca

Sa Pristana Sa Pina

Ubijen u pojam tajkun iz fusnota ANBa

Iz prepodobnog i velevlažnog socijalizma

Šest SMS poruka: Majka sam ti Sve imam

Astme više od svega Svi smo zdravo

Šta ćeš za ručak Ako opet ne dođeš nema veze

I dva mejla: Dolazim za pola sata Izvini greška

Smajli Retardirano nakreveljen Kao i uvijek

Maršira kurtoazija sa likom USA predsjednika

Iz prvog dnevnika Sa trećeg portala

Iz memoara debila od 25 godina

Ispod slike maršala u BOSS uniformi

I ništa ti ne zamjeram Osim što si mi dala

Da ti govorim Majakovskog

I čitav sijaset budala ispod šinjela Bukovskog

On je sa poezijom imao samo erotske veze

Kao i Vladimir Iljič sa socijalizmom

Trocki je bar bio osvjedočen drkadžija

Kao i Solana sadista Ili dva Buša

I bijeli Obama u crnim rukavicama

Ova pjesma mora da nosi naslov ZADNJA

Jer više neću da pišem o tebi Ni o nama

Život je otužni spektakl

Smrt je istinska drama

99

@ena

(monolog freskopisca Prokopija

u *Gorskoj drami“* Obrada Nenezi}a)

Žena nije od Adamovog rebra

Ona je Adamov kičmeni stub i moždana pjena

Koja čini uspravnim i mislećim

Ona se jednostavno zove Žena

I svaki pravopis je loš ako se ta imenica

Ne piše velikim slovom

Ona je htjenje i želja koja pomiče kamenje stance

I pogledom ruši Kineski zid

I sve petrovaradinske tvrđave su „smešne“

Da ne pričam o Kalemegdanu i nikšićkom Bedemu

Ona je onaj oblak straha koji je ostajao

Iza mongolskih hordi i krvožednih Huna

Ona je ono plavetnilo slobode

Koje je uzmutilo sve rijeke od Karpata

Pa do Jadranskog mora

I drugačije se jedino zove sloboda

Ona je papirus na kom je izvajana

Istorija čovječanstva

Žena je stub srama na kom smo razapeti

Odvajkada i do vječnosti

Jer se ni pred čim ne stidimo kao pred njenom suzom

Ona je onaj talas koji je nosio Nojevu barku

Da bi smo trajali do današnjeg dana

I nijesmo mi rodili Božijeg sina, nego Žena

I uzalud su nam sve mišice i sablje svevide

Leteći konji i lebdeće mašine

Samo jedan njen pogled je dovoljan da sruši

Muškarčev svijet, pa makar bio od željeza

Ona je dobro jutro i dobar dan

I svaki je dan do viđenja i laku noć kad je nema

I zašto bi uostalom izlazilo sunce

Da nemamo kome da ga zavještamo

I uzalud - zvijezde nijesu ženskog roda

100

Jer i mjesec izlazi da bi njih zadivio

Ona je poezija Vladike Rada i san...

A džeferdar je, tek, Mandušića Vuka

Ili neki nož ili mač

Sve te gluposti muškog roda koje nas čine nesrećnima

Pa nije ikona ili freska muškog roda

Već ženskog i samo nas one nagone na pokajanje

I neslavna djela od kojih se stide stare i nove knjige

Pa koga je i nečastivi Hitler volio osim jednu Ženu

Ili Makedonski i Bonaparta U san se ne snili

I sva ta osmanska imperija je U stvari

Samo zadivljenje nekoj ženi

Da se ne zove Žena zvala bi se Rana

Jer ništa ne boli i ništa ne zaraste kao Ona

Ona nije potreba Nego stanje duha

I muška je izmišljotina i medicinska

Da venama teče krv

Teče Žena Ako vam je milo znati

Molekul se ne sastoji od nekih atoma

Nego od čitavog sijaseta Žena

I ko drugačije misli Hajde

Nek stisne petlju i nek joj kaže

Bez tebe mogu Na vo vjeki vjekov

To su priče za malu djecu

Ja znam da mi Ona smrkava i sviće

I Bog daće da tako ostane

Jer svi smo rođeni da umremo po jednom

Osim Žena Ona živi dovijek

U meni U tebi U njemu

I čeka sjeme da nas opet rodi

Kad smislimo neke ratne svinjarije

I podoji I podigne I zasmije I zaplače

I tako će biti dovijek

101

Pogovor

Iako je u poslјednje vrijeme u javnosti prepoznat po izvanrednim

predstavama i romanima koji su izazvali mnoštvo pozitivnih

reakcija kritike i publike, Obrad Nenezić je prije svega

pjesnik, liričar koji u toku svoga višedecenijskog književnog stvaralaštva

ostaje doslјedno vjeran poeziji kao najsavršenijem vidu

književnosti. (Ovo doslјedan u značenju da je nikada nije napustio.)

I bez obzira na to što je pauza od poslјednje objavlјene

pjesničke knjige velika, ova knjiga poezije koja obuhvata izabrane

i nove pjesme, tematsko-motivski, formom i stilski raznolike,

ipak ostavlјa utisak cjelovitosti. Centar mog svijeta je zaloga

Obrada Nenezića, potvrda misli da će se poezija opet plaćati zlatom.

Iako je uvijek za neke, ne za sve, ona na periferiji suštine.

A poezija je pjesnicima suština života, postojanja, traganja, prosjačenja,

ludovanja. Otuda i naslov knjige.

Ljubavna poezija nudi antologijske stihove i u šarenolikosti

tema kojima se bave novije pjesme ne gubi svoju čar, jer

Nenezić nije od onih pjesnika koji lakim stilskim sredstvima udaraju

na emociju. Odnos Nјega i Nјe je prožet životom, Nјega

zaroblјenog u njenom kavezu, i Nјe koja smrkava i sviće, koja

živi dovijek, u meni, u tebi, u njemu. Žena je sveta, vječna, ona

nije potreba nego stanje duha. Zato dva motiva, motivi žene i

života, onog na ulici i kafani, knjižari ili biblioteci, ali i onog koji

otkriva lične, duboko proživlјene intime, prožimaju i ranije i

novije pjesme. A jezik je ono što u stilskom i estetskom smislu

funkcioniše kao kohezivna nit. Jezik Nenezićeve poezije je intrigantan

i provokativan. Česte su psovke, provokacije, stil je razgovorni

i neupadlјivo naginje ka književno-umjetničkom, što

ovoj poeziji nije mana. Takav jezik na momente izaziva i jedan

viši humor koji je efektan i smislen.

Svijet poezije Obrada Nenezića počiva na angažovanosti,

tihoj i nenametlјivoj, i tu angažovanost, da bi se razumjela, treba

pažlјivo analizirati i adekvatno percipirati. Nije angažovanost

ovog tipa ni na koji način bliska onoj koja je propagirala odre-

103

đenu ideološku matricu. Opet, kod Nenezića ne pronalazimo ni

onaj uskoedukativni odnos prema čitaocu. On nas ne podučava.

Angažovanost u modernoj poeziji podrazumijeva sasvim drugačiji

pristup čitaocu. Nenezić se, stoga, kroz poeziju, kao uostalom

i u cjelokupnom opusu bavi jedinkom. Sa izuzetkom lјubavne

poezije, to je najčešće izgublјena spodoba koja luta u vjekovima

koji su prošli i onima koji dolaze, čiji su moralni i estetski kriterijumi

problematični, i koja zaboravlјa pritom, da sadašnjost neumitno

teče, da su joj dani odbrojani, i da je duhovno i moralno,

ono čime se treba okititi.

Sve pjesme u knjizi ulaze u jedinstven doživlјaj pjesnika,

lirskog subjekta koji svoje Ja iskazuje kroz različite forme, ali čiji

su stavovi i temelјni principi, uprkos svim uticajima, ostali nepromijenjeni.

A to u ovom slučaju ne odaje sliku o zabludjelosti,

nego, naprotiv, o potrebi da već izgrađeno i samosvojno Ja postane

i ostane mjera vrijednosti samog pjesnika, da njegov glas

ostvari osnovnu zamisao, a to je da potakne na razmišlјanje one

koji čitaju, da prenese iskustva, ali nepretenciozno, ne nametanjem

nego ličnim proživlјenim emotivnim vriskom, ponekad i

vriskom uprazno, vriskom koji odjekuje šireći se u koncentričnim

krugovima i zahvatajući sve sfere društva i života pojedinca. Ova

je poezija vrisak koji treba da trgne, probudi i učini da elementarne

vrijednosti postanu primarne, da dobiju bitno mjesto na

strmoj lјestvici produhovlјenja.

mr Goran Radoji~či}ć

104

Centar-mog-svijeta

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?