Anatomija-jednog-skandala-web

Sarah Vaughan

ANATOMIJA JEDNOG SKANDALA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo trideset deveta

Naslov izvornika

Anatomy of a Scandal

Copyright © Sarah Vaughan 2018

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2020.

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafička urednica

Marija Morić

Oblikovanje naslovnice

Marko Katičić

Ilustracija na naslovnici

© Ildiko Neer / Trevillion Images

Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2020.

ISBN 978-953-14-2778-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1060974.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati,

pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem,

snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Sarah Vaughan

Anatomija jednog

skandala

Sa engleskoga prevela

ALEKSANDRA BARLOVIĆ

Mojemu ocu Chrisu, s ljubavlju

Potrebni su mu okrivljenici. Stoga je

pronašao one koji snose krivnju.

Premda ne krivnju po optužnici.

hilary mantel, Privedite tijela

KATE

2. prosinca 2016.

Prvo poglavlje

Moja je vlasulja klonula na radnom stolu, kamo sam je bacila.

Kao nasukana meduza. Izvan sudnice sam nemarna s

tim presudno važnim dijelom svoje garderobe pa mu iskazujem

suprotno od onoga što bih trebala iskazivati: poštovanje. Ručno

je izrađena od konjske dlake i vrijedi gotovo šest stotina funti, a ja

želim da ostari; da stekne izgled ozbiljnosti za koju katkad strahujem

da mi nedostaje. Da joj rub požuti od dugogodišnjeg znojenja

i da se čvrste žućkaste kovrče opuste ili posive od prašine. Prošlo

je devetnaest godina otkako sam postala odvjetnicom, ali je moja

vlasulja i dalje nalik vlasulji savjesne početnice, a ne odvjetnice

koja ju je naslijedila od nje, ili, češće, odvjetnika koji ju je naslijedio

od oca. Takvu vlasulju želim: presvučenu patinom tradicije,

povlaštenosti i dobi.

Izuvam cipele: crne lakirane sa zlatnim pletenicama na prednjem

dijelu, cipele za pomodara iz regency razdoblja, za kraljičinog

predstavnika u parlamentu ili za odvjetnicu koja voli povijest,

sve to naklapanje i puku besmislenost svega toga. Skupe cipele su

važne. Dok čavrljamo s kolegama odvjetnicima ili klijentima, s

razvoditeljima i policijom, s vremena na vrijeme spustimo pogled

kako ne bismo ostavili dojam spremnosti na sukobljavanje. Onaj

tko pogleda moje cipele, vidjet će osobu koja razumije tu uvrnutost

9

Sarah Vaughan

ljudske psihologije i samu sebe shvaća ozbiljno. Vide ženu koja se

odijeva kao da vjeruje da će pobijediti.

A, vidite, ja volim tako izgledati. Volim postupati kako dolikuje.

Odvjetnice mogu nositi kep: komad pamučne tkanine i čipke

koji funkcionira kao opršnjak – lažan prednji dio koji se stavlja

oko vrata – i košta tridesetak funti. Ili se odijevaju poput mene:

u bijelu tuniku i ovratnik koji se gumbima pričvršćuje za prednji

i stražnji dio. Gumbi za manžete. Jakna od crne vunene tkanine

i suknja ili hlače; i – ovisno o uspjehu i položaju – crni ogrtač od

vunene ili vuneno-svilene tkanine.

U ovom trenutku na sebi nemam sve to. Dio svojeg kostima

ostavila sam u odvjetničkoj garderobi u Baileyju. Odora svučena.

Ovratnik i manžete otkopčane; moja plava kosa srednje duljine –

koju u sudnici držim svezanu u rep – oslobođena je elastične vezice

i tek malo raskuštrana.

Ženstvenija sam bez odore. Znam da s vlasuljom na glavi i

naočalama upadljivih okvira izgledam aseksualno. Nedvojbeno ne

izgledam privlačno – premda biste mogli primijetiti moje jagodice:

dvije oštre hridi koje su se pojavile u dvadesetim godinama te su

tijekom godina otvrdnule i postale oštrije, kao i ja.

Bez vlasulje sam više svoja. Više ja. Ona ja koja sam u srcu, a

ne ja u sudnici ili u bilo kojoj prijašnjoj inkarnaciji moje osobnosti.

Ovo sam ja: Kate Woodcroft, kraljevska savjetnica; odvjetnica

za kazneno pravo; članica pravničke udruge Inner Temple; iznimno

iskusna stručnjakinja za progon seksualnih kaznenih djela.

Četrdeset i dvije godine; razvedena, bez partnera, bez djece. Na

trenutak spuštam glavu u ruke pa dopuštam da dah lagano izađe

iz mene u jednoj dugoj struji, prisiljavajući samu sebe da samo na

trenutak otpustim. Uzalud. Ne mogu se opustiti. Na dijelu zapešća

imam ekcem pa mažem kremu E45 na njega i odolijevam želji da

ga počešem. Da počešem svoje nezadovoljstvo životom.

10

Anatomija jednog skandala

Umjesto toga podižem pogled prema visokom stropu svoje

sobe. Nekoliko soba u oazi mira u samom srcu Londona. Osamnaesto

stoljeće, kićeni vijenci, pozlata oko stropne ruže i pogled

– kroz visoke prozore – na dvorište Inner Templea te okruglu

templarsku crkvu iz dvanaestog stoljeća.

To je moj svijet. Arhaičan, anakroničan, povlašten, ekskluzivan.

Sve prema čemu bih trebala izražavati mržnju – što normalno

i činim. Ali ipak to volim. Volim to – tu skupinu zgrada na rubu

Cityja, pokraj Stranda i prema rijeci; pompu i hijerarhiju – zato što

nekoć nisam ni znala da sve to postoji te nikada nisam mislila da

bih tome mogla težiti. Sve to pokazuje koliko sam daleko dospjela.

To je razlog zbog kojega, kad nisam s kolegama, djevojci skutrenoj

u vreći za spavanje u jednoj veži kod Stranda krišom tutnem

vruću čokoladu – s dodatnim paketićima šećera – kad god kupim

si kapučino. Većina ljudi ne bi je primijetila. Beskućnici posjeduju

razvijenu vještinu nevidljivosti ili ih mi vješto činimo nevidljivim:

odvraćamo pogled od njihovih maslinastozelenih vreća za

spavanje, od njihovih sivih lica i zapetljane kose, od njihovih tijela

zabundanih u prevelike pulovere i od njihovih jednako mršavih

vučjih hrtova, dok žurno prolazimo pokraj njih prema zavodljivom

blještavilu Covent Gardena ili kulturalnih divota južne obale.

Ali, dovoljno je da neko vrijeme provedete u bilo kojoj sudnici

i uvidite koliko život može biti nesiguran. Kako se vaš svijet može

vrlo brzo srušiti ako donesete pogrešnu odluku: ako u samo jednom

kobnom djeliću sekunde postupite protuzakonito. Ili, bolje

rečeno, ako ste siromašni i prekršite zakon. Jer, sudnice su, kao

i bolnice, magneti za one kojima je život od samog početka bio

težak; za one koje biraju pogrešne muškarce ili pogrešne partnere

te toliko zaglibe u problemima da izgube moralni kompas. Na

bogate to ne utječe toliko. Pogledajte izbjegavanje poreza – ili

utaju, kako bi se moglo nazvati ako bi počinitelj bio netko kome

11

Sarah Vaughan

nije na raspolaganju usluga vještog računovođe. Doima se da peh

– ili nedostatak oštroumnosti – bogate ne slijedi toliko revno kao

siromašne.

Uh, nisam dobro raspoložena. Očito je da nisam dobro raspoložena

kad počnem razmišljati kao studentica zagrizla za politiku.

Svoje liberalne sklonosti najčešće zadržavam za sebe. Tradicionalnim

članovima moje komore vjerojatno se ne bi svidjele;

uzrokuju usijane rasprave na službenim večerama, dok jedemo

hranu proizvedenu u velikim količinama, kakvu biste mogli dobiti

na vjenčanjima – piletinu ili lososa en croute – i pijemo naše

jednako osrednje vino. Mnogo je diplomatičnije ograničiti se na

pravničke tračeve: koji kraljevski savjetnik dobiva toliko malo

posla da se prijavio za mjesto suca Krunskog suda; tko će sljedeći

postati kraljevski savjetnik; tko je u sudnici izgubio strpljenje sa

sudskim razvoditeljem. U takvim razgovorima mogu klepetati

razmišljajući o teretu posla koji je preda mnom, uzrujavajući se

zbog svojeg privatnog života ili čak planirajući što ću kupiti za

sutrašnju večeru. Nakon devetnaest godina stručnjakinja sam za

uklapanje. U tome sam vješta.

Ali, u svetosti svoje sobe povremeno se mogu opustiti, samo

malo, pa samo na minutu spustiti glavu u ruke na partnerskom

radnom stolu od mahagonija; čvrsto zatvoriti oči i utisnuti članke.

Vidim zvijezde: bijele točkice koja razbijaju tamu i blistaju

blještavo poput dijamanata u prstenu koji sam si sama kupila – jer

mi ga nitko drugi neće kupiti. Bolje je vidjeti zvijezde nego se

prepustiti suzama.

Upravo sam izgubila slučaj. Premda znam da ću do ponedjeljka

preboljeti osjećaj neuspješnosti, da ću nastaviti dalje, jer

imam druge slučajeve na kojima radim, druge klijente koje zastupam,

ipak sam uzrujana. To nije nešto što se često događa ili

što rado priznajem, jer volim pobjeđivati. Pa, svi to volimo. To je

12


prirodno. Pobjeđivanje nam je potrebno kako bi osiguralo daljnje

blistanje naše karijere. I na taj način naš optužni pravosudni sustav

funkcionira.

Sjećam se koliko me je šokiralo kad su mi to jasno dali do znanja

rano u mojoj pravničkoj izobrazbi. U pravo sam ušla s velikim

idealima, a neke sam i zadržala; nisam previše klonula, ali nisam

očekivala da će to biti toliko brutalno izraženo.

– Istina je osjetljivo pitanje. Optužno odvjetništvo zapravo

nije razmatranje istine, bilo to ispravno ili pogrešno – rekao je

kraljevski savjetnik Justin Carew nama neiskusnim odvjetnicima

u dvadesetim godinama, koji smo tek završili studij na Oxfordu,

Cambridgeu, Durhamu i Bristolu. U odvjetništvu je najvažnije

biti uvjerljiviji od protivnika, nastavio je. Ako bolje obrazlažete,

možete pobijediti čak i ako su dokazi protiv vas. A pobjeda je

najvažnija, dakako.

Ali, unatoč svoj vještini uvjeravanja, katkad izgubite; a meni

se to neizostavno događa ako se ispostavi da je svjedok nepouzdan;

ako dokaze ne iznese uvjerljivo; ako se njegova priča uslijed

unakrsnog ispitivanja raspadne i rasplete kao klupko vune koje je

mačić dohvatio – kao hrpa kontradikcija koja sa svakim potezanjem

postaje sve zamršenija.

To se danas dogodilo u Butlerovu slučaju. Bio je to slučaj silovanja

zamagljen nasiljem u obitelji: Ted Butler i Stacey Gibbons, koji

su zajedno živjeli četiri godine, tijekom kojih ju je on uglavnom

maltretirao.

Od početka sam znala da nemamo mnogo izgleda. Porote spremno

osuđuju silovatelje-predatore, arhetipske manijake u mračnim

uličicama, ali kad je riječ o silovanju u vezi, to radije ne bi

znali, hvala lijepa.

Premda, općenito gledano, mislim da porotnici donesu ispravan

zaključak, u ovom slučaju to se nije dogodilo. Katkad mislim

13

Sarah Vaughan

da su zaglavili u viktorijanskom dobu; ona je tvoja supruga, ili

nevjenčana partnerica, pa je ono što se događa iza zatvorenih

vrata potpuno privatna stvar. A, iskreno rečeno, toliko intimno

ulaženje u život para prilično je ružno: slušanje o tome u čemu

ona spava – u velikoj majici iz vodećeg lanca supermarketa – ili

kako uvijek voli cigaretu nakon seksa, premda boluje od astme i

zna da joj pušenje izaziva stezanje u prsima. Čudim se onima koji

sjede na galeriji za javnost: zašto dolaze gledati te tužne, žalosne

drame? Zanimljivije su od sapunica jer u njima glume ljudi koji su

stvarni, kao i jecaji koji potječu od svjedokinje – koje oni na galeriji

za javnost, srećom, ne vide; njezin identitet skriven je zaslonom

kako ne bi morala gledati svojega navodnog napadača: čovjeka

debelog vrata i prasećih očiju, u jeftinom odijelu s crnom košuljom

i kravatom, njegov prijeteći stav prema časti, koji usijano sjaji iza

separea od pojačanog stakla.

Stoga mi se to doima gnusnim i opscenim. Invazivnim. Ali,

ipak postavljam pitanja – pitanja koja zadiru u trenutke koji su

Stacey najviše razotkrili i najviše uplašili – jer, unatoč onome što

mi je onaj ugledni kraljevski savjetnik prije mnogo godina rekao,

duboko u sebi i dalje želim doprijeti do istine.

A tada odvjetnik obrane progovori o pitanju pornografije. O

pitanju o kojem je moguće progovoriti samo zbog odobrenog zahtjeva

mojeg protivnika, koji je tvrdio da postoji paralela između

prizora na jednom DVD-u na njihovu noćnom ormariću i onoga

što se među njima dogodilo. – Nije li moguće – pita moj iskusni

kolega Rupert Fletcher dubokim, uvjerljivim baritonom – da je

to bila seksualna igra zbog koje je njoj sada pomalo neugodno?

DVD prikazuje ženu koju se veže, kao što je i gospođica Gibbons

svezana. Moguće je da je Ted Butler u trenutku penetracije vjerovao

da Stacey Gibbons pristaje na fantaziju o kojoj su prethodno

14


razgovarali. Da samo ostvaruje ulogu na koju je posve svojevoljno

već pristala.

Iznosi i druge pojedinosti vezane uz DVD, a tada spominje

poruku u kojoj ona priznaje: »To me je zapalilo.« Vidim grč gađenja

na licima nekoliko porotnica – žena u kasnoj srednjoj dobi,

elegantno odjevenih za sudnicu, koje su možda očekivale slušati

suđenje za razbojništvo ili ubojstvo i kojim je ovaj slučaj uvelike

otvorio oči – i znam da njihovo suosjećanje prema Stacey kopni

brže nego voda koja se u vrijeme oseke povlači s plaže.

– Maštali ste o tome da vas se veže, zar ne? – pita Rupert. –

Ljubavniku ste poslali poruku kojom ste mu dali do znanja da biste

voljeli iskušati takvo što.

Čeka nekoliko trenutaka, dopuštajući da Staceyni jecaji odjeknu

sudnicom, prostorijom bez prozora. A tada: – Da – čuje se njezino

prigušeno priznanje i otada više nije važno to što ju je Ted gotovo

davio dok ju je silovao; ili da je na zapešćima imala podljeve zadobivene

u pokušajima da se oslobodi; ogrebotine od užeta koje

je mudro zabilježila iPhoneom. Od tog trenutka sve ide nizbrdo.

Točim si viski iz boce na stoliću. To ne činim često, ne pijem

na poslu, ali dan je bio naporan, a i prošlo je pet sati. Sunce je zašlo

– nježna ružičasta i zlatna osvjetljuju oblake, čineći dvorište silno

lijepim – a ja uvijek mislim da je alkohol prihvatljiv kad se smrači.

Single malt stiže na stražnji dio mojega grla i zagrijava mi ždrijelo.

Pitam se hoće li Rupert slaviti u vinskom baru nasuprot Visokom

sudu. Po podljevima, davljenju, podsmjehivanju na licu svojega

klijenta kad je čuo presudu, morao je znati da je taj čovjek vraški

kriv. Ali, pobjeda je pobjeda. Pa ipak, da sam ja branila u takvom

slučaju, bila bih toliko uljudna da se suzdržim od likovanja, a nipošto

ne bih kupila bocu Veuvea, kako bih je podijelila sa svojim

pomoćnikom. Ali, s druge strane, nastojim ne braniti u takvim

slučajevima. Premda vas se smatra boljim odvjetnikom ako radite

15

Sarah Vaughan

i jedno i drugo, ne želim uprljati svoju savjest zastupajući one za

koje sumnjam da su krivi. Zato radije radim kao tužiteljica.

Jer, vidite, ja sam na strani istine, a ne samo na strani pobjednika

i smatram da ako vjerujem svjedoku, dokaza je dovoljno da pokrenem

postupak. I zato želim pobijediti. Ne samo zbog pobjede,

nego zato što sam na strani svih Stacey Gibbons ovoga svijeta i na

strani onih čiji su slučajevi manje mutni te čak brutalniji: šestogodišnjakinja

koju je silovao njezin djed; jedanaestogodišnjak kojeg

je izviđački vođa opetovano podvrgavao sodomiji; studentica koja

je prisiljena na oralni seks kad je jedne večeri pogriješila odlučivši

sama pješačiti kući. Da, osobito sam na njezinoj strani. Norma

dokazivanja na kaznenom je sudu visoka: izvan svake sumnje, a

ne stupanj vjerojatnosti, koji se primjenjuje na građanskom sudu.

I zato je Ted Butler danas oslobođen. Postojala je klica sumnje: hipotetska

mogućnost, koju je Rupert iznio svojim karamel glasom,

da je Stacey, žena za koju bi porotnici mogli pretpostaviti da je

pomalo gruba, pristala na agresivan seks te se tek dva tjedna poslije,

kad je otkrila da Ted ima drugu, sjetila poći na policiju. Očito im

nije palo na pamet da je mogla biti traumatizirana i posramljena;

da je možda strahovala da će je sud secirati i da joj neće vjerovati,

što se doista i dogodilo.

Ponovno točim viski u tešku kristalnu čašu; dodajem malo

vode. Dva pića su moja granica i držim je se. Disciplinirana

sam. Moram biti, jer znam da mi intelekt otupi ako popijem više.

Možda je vrijeme da pođem kući, ali ne sviđa mi se pomisao na

povratak u moj uredan stan s dvije spavaće sobe. Inače uživam

živjeti sama. Previše sam samovoljna da bih bila u vezi, znam to,

previše sam posesivna u pogledu svojeg prostora, previše sebična,

previše svadljiva. Uživam u samoći, ili točnije, u činjenici da se

ne moram prilagođavati ničijim potrebama dok mi mozak bruji u

pripremi za slučaj, ili kad sam iscrpljena po završetku slučaja. Ali,

16


kad izgubim, ne sviđa mi se ta bliska tišina puna razumijevanja. Ne

želim više biti sama – baviti se svojim profesionalnim i osobnim

manjkavostima. Stoga sam sklona do kasno navečer ostati na poslu

pa je moja svjetiljka upaljena i kad su moji kolege koji imaju obitelji

odavno otišli kući; tražim istinu u svojim svežnjevima papira te

nalazim način na koji ću pobijediti.

Večeras slušam kako potpetice mojih kolegica kuckaju niz drvene

stepenice iz osamnaestog stoljeća, a do mene dopiru i zvukovi

smijeha. Početak je prosinca i božićne sezone te petak navečer i

osjeća se opće olakšanje završetka napornog tjedna. Neću se pridružiti

kolegama u pivnici. Imam obraza, kao što bi moja majka

rekla, i za danas sam dovoljno glumila. Ne želim da moji kolege

osjećaju da me moraju tješiti; da mi govore kako ima još slučajeva;

da ako radiš s nasiljem u obitelji, od početka si osuđen na poraz.

Ne želim biti prisiljena neuvjerljivo se smiješiti dok u sebi psujem;

ne želim da moj gnjev pokvari raspoloženje. Richard će biti ondje:

moj nekadašnji mentor i povremeno ljubavnik – u posljednje

vrijeme vrlo povremeno jer je njegova supruga Felicity doznala

za nas, a ja ne želim poljuljati, a kamoli razvrgnuti njegov brak.

Ne želim da me on sažalijeva.

Odrješito kucanje na vrata: žustro kuc-kuc-kuc koje pripada

jedinoj osobi koju bih mogla podnijeti vidjeti u ovom trenutku.

Brian Taylor, moj tajnik čitavih devetnaest godina koliko sam na

adresi Swift Court 1. Nakon četrdeset godina u tom poslu posjeduje

više razboritosti i bolji uvid u ljudsku psihologiju nego mnogi

odvjetnici za koje radi. Iza zalizane prosijede kose, uredno zakopčane

košulje i prpošnog »gospođice« – jer inzistira na poštovanju

hijerarhije, barem u uredu – skriva se pronicljivo razumijevanje

ljudske prirode i dubok osjećaj za moralnost. Ujedno je i iznimno

zatvoren. Bile su mi potrebne četiri godine da shvatim kako ga

17

Sarah Vaughan

je supruga ostavila i još četiri da shvatim kako ga je ostavila zbog

druge žene.

– I mislio sam da se još bavite time. – Provirio je iza vrata. –

Čuo sam za slučaj Butler. – Pogled mu skače s moje prazne čaše

na bocu i natrag. Ne kaže ništa. Samo primjećuje.

Neodređeno mrmljam nešto što iz mojeg grla izlazi kao režanje.

On staje pred mojim stolom držeći ruke iza leđa, opušten u

vlastitoj koži; samo čeka da mi ponudi kakav biser mudrosti. Ustanovljujem

da pristajem na to i naslanjam se; tek se malo odvajam

od svojega sumornog raspoloženja, premda nevoljko.

– Sad vam je potrebno nešto sočno. Nešto istaknuto.

– Pričajte mi o tome. – Osjećam kako dah silovito izlazi iz

mojega tijela: olakšanje, jer me netko drugi poznaje toliko dobro

te moju ambiciju izriče kao činjenicu.

– Potrebno vam je nešto – nastavlja gledajući me lukavo, a njegove

tamne oči blistaju od ushićenja sočnog slučaja – što će vam

omogućiti popeti se na višu razinu. Nešto što će u potpunosti

utvrditi vašu karijeru.

Drži nešto u ruci, kao što sam znala da hoće. Od listopada

2015. godine svi slučajevi isporučuju se elektronički: više ih se ne

omata tamnoružičastom vrpcom, kao debelo billet doux (fr. »ljubavno

pismo«; prim. prev.). Ali, Brian zna da radije čitam fizičke

dokumente: radije se zadubim u listove papira po kojim mogu

črčkati, podcrtavati i koje mogu prekriti fluorescentnim Post-it

papirićima sve dok ne načinim zemljovid za suđenje.

On mi uvijek ispiše papire koji su najljubaznija pisma, pružena

uz mađioničarsku dramatičnu gestu.

– Imam upravo takav slučaj kakav vam je potreban.

18

SOPHIE

21. listopada 2016.

Drugo poglavlje

Sophie svojega supruga nikada nije smatrala lažljivcem.

Zna da on mnogo toga prešućuje, da. To je dio njegova

posla: spremnost da s istinom bude ekonomičan. To je čak i preduvjet

za ministra.

Ali, nikada nije mislila da bi njoj lagao. Ili, točnije, da bi mogao

imati život o kojem ona ne zna ništa: tajnu koja bi mogla eksplodirati

ispod njezinog svijeta, koji ona s ljubavlju održava, te ga

zauvijek raznijeti.

Dok tog petka gleda kako odvodi djecu u školu, osjeća toliko

silovit ubod ljubavi da zastaje na stepenicama samo kako bi

upila prizor njih troje zajedno. Stoje u okviru vrata, a James se

okreće kako bi je pozdravio; lijevu ruku podiže u onom mahanju

tipičnom za političare, koje je ona nekoć ismijavala, ali joj se sada

doima normalnim, a desnu drži na Finnovoj glavi. Njihov sin,

kojem šiške padaju u oči, a čarape se nabiru oko gležnjeva, vuče

noge po pločicama, ne želeći poći, kao i uvijek. Njegova starija

sestra Emily prolazi kroz vrata: odlučna devetogodišnjakinja koja

ne želi zakasniti.

– Pa, baj-baj – viče joj suprug, a jesenje sunce dohvaća vrh njegove

i dalje dječačke frizure, obasjavajući ga aureolom, svjetlošću

koja ističe njegovu visinu od metar i devedeset.

– Baj-baj, mama – viče joj kći trčeći niz stepenice.

19

Sarah Vaughan

– Baj-baj, mamice. – Fin je, zatečen promjenom rutine jer ga

odjednom otac vozi u školu, isturio donju usnu i porumenio.

– Dođi, maleni. – James ga usmjerava kroz vrata: sposobno,

autoritarno i čak zapovjednički, a ona gotovo samoj sebi zamjera

činjenicu da joj je to i dalje privlačno. On se tada nasmiješio sinčiću

i cijelo lice mu se omekšalo, jer Finn je njegova slaba točka: – Znaš

da će ti biti lijepo kad dođeš onamo.

Spušta ruku oko sinovljevih ramena pa ga vodi kroz njihov

uredan vrt u zapadnom Londonu, s oblikovanim stablima lovora

koja stoje kao stražari, stazom obrubljenom lavandom, sve dalje

od nje pa van, niz ulicu.

Moja obitelj, pomišlja ona, gledajući savršeni trojac kako odlazi:

njezina kći trči ususret danu, sva u mršavim nogama i repu koji

se ljulja amo-tamo; njezin sin prima oca za ruku i gleda ga s onim

besramnim obožavanjem uobičajenim u šestoj godini. Sličnost

između tog muškarca i dječaka – jer Finn je minijaturna inačica

svojega oca – samo pojačava njezinu ljubav. Imam divnog sina i

divnog muškarca, pomišlja gledajući Jamesova široka ramena – ramena

nekadašnjeg veslača – i čeka, više u nadi nego u očekivanju,

da se on osvrne i nasmiješi joj se, jer nikada nije uspjela postati

imuna na njegovu karizmu.

On se, dakako, ne osvrće, a ona gleda kako joj nestaju s vidika.

Najdragocjeniji ljudi u njezinu svijetu.

Svijet se ruši u 20:43. James kasni. Trebala je znati da će kasniti.

Drugi je petak, a on svaki drugi petak ima susrete s biračima,

duboko u svojoj izbornoj jedinici Surrey, u jarko osvijetljenom

pučkom domu.

Kad je izabran, ondje su bili svaki vikend: odsjedali su u jednoj

hladnoj, vlažnoj kući u kojoj se nikada nisu doista osjećali kao kod

kuće, unatoč opsežnoj renovaciji. Nakon prvih izbora s olakšanjem

su odustali od glume da je Thurlsdon mjesto u kojem žele provesti

20


pola tjedna. U ljetnim mjesecima je lijepo, da: ali sumorno je zimi,

kad bi ona zurila u gola stabla oko njihova seoskog vrta, dok James

obavlja svoje poslove s biračima te pokušava umiriti njihovu

urbanu djecu koja žele živost i sadržaje njihova pravog doma u

Sjevernom Kensingtonu.

Sada onamo odlaze jednom mjesečno, a James se dva tjedna

poslije, u petak, odveze na susrete. Dva sata u petak poslijepodne:

obećao je otići do šest.

Sada kad je ministar bez portfelja, ima vozača i trebao bi se

vratiti do pola osam, ako promet to dopusti. Trebali bi poći k

prijateljima na neformalnu večeru. Pa, kaže prijateljima. Matt Frisk

također je ministar bez portfelja: agresivno ambiciozan na način

koji nije osobito dobro prihvaćen u njihovim krugovima, u kojim

se uspjeh smatra neizbježnim, ali se neskrivena ambicioznost smatra

vulgarnom. Ali, on i Ellie gotovo su im susjedi pa ih ne može

samo tako ponovno odbiti.

Rekli su da će doći do osam i petnaest. Sad je osam i deset,

gdje je? Listopadska večer primiče se prozorima: crna, omekšana

sjajem uličnih svjetiljaka, jesen koja im se prikrada. Ona voli to

doba godine. Podsjeća je na nove početke: kako je kao brucošica

trčala kroz lišće Christ Church Meadowsa, ushićena pomišlju na

nove svjetove koji joj se otvaraju. Otkako je rodila, to je bilo je

vrijeme za gniježđenje, za tetošenje uz vatru i pečeno kestenje;

za žustre šetnje na svježem zraku i složence od divljači. Ali, sada,

jesenska noć napeta je od potencijala. Koraci tapkaju niz pločnik, a

ženski smijeh odjekuje, koketan. Dublji glas mrmlja. Nije Jamesov.

Zvukovi koraka jačaju pa slabe; zamiru.

Ona pritišće tipku za ponovno biranje. Njegov mobitel zvoni, a

tada se uključuje glasovna pošta. Ona prstom ubada glatko sučelje

svojega telefona, uzrujana gubitkom uobičajene samokontrole.

Strah joj grči želudac i na trenutak je ponovno u hladnoj sobi

svojega koledža u Oxfordu, a vjetar zviždi kroz dvorište dok ona

21

Sarah Vaughan

čeka da telefonska govornica zazvoni. Suosjećajan pogled portira.

Hladan strah da će se dogoditi nešto još strašnije, silno jak u tom

zadnjem tjednu njezina prvog ljetnog tromjesečja. Već u devetnaestoj

godini trudila se mislima ga prisiliti da je nazove.

Osam i četrnaest. Pokušava još jednom, mrzeći samu sebe jer

to čini. Njegov telefon odmah je preusmjerio poziv na glasovnu

poštu. Ona skuplja izmišljene mrvice, razmješta svoje narukvice

prijateljstva i kritički gleda svoje nokte: uredno su oblikovani i

nelakirani, za razliku od Ellienih sjajnih i glatkih geliranih noktiju.

Koraci na stepenicama. Dječji glas. – Je li se tata vratio?

– Ne, vrati se u krevet. – Njezin ton zazvučao je grublje no

što je namjeravala.

Emily je gleda podignuvši jednu obrvu.

– Vrati se u krevet, mila – dodaje mekšim glasom i potrči prema

kćeri uza stepenice, a srce joj lupa dok obilazi ugao i smješta je pod

pokrivače. – Sad bi se trebala smiriti. Začas će doći.

– Može li doći i zaželjeti mi laku noć kad stigne? – Emily pući

usne, nevjerojatno lijepa.

– Pa, izlazimo, ali ako još budeš budna…

– Bit ću. – Odlučnost njezine kćeri, stisnuta čeljust, nepokolebljiva

vjera u sebe, čini je tatinom djevojčicom.

– Tada će sigurno doći.

Brzo je ljubi u čelo kako bi spriječila daljnju raspravu i namješta

pokrivač oko nje. – Ali, nemoj više ustajati. Je li jasno? Cristina

vas čuva kao i inače. Poslat ću ga gore kad stigne.

Osam i sedamnaest. Neće ga nazvati kako bi provjerila. Nikad

nije bila od onih supruga koje se ponašaju kao uhode, ali ta potpuna

tišina zbog nekog razloga u njoj izaziva jezu. Inače je vrlo

dobar u komunikaciji pa mu to jednostavni nije nalik. Zamišlja

da je zaglavio na cesti M25 pa se na stražnjem sjedalu automobila

bavi svojim papirima. Nazvao bi, poslao poruku ili e-mail, ne bi

22


je ostavio čekati – au pair djevojka stoji u kuhinji i jedva čeka da

oni odu kako bi se mogla sklupčati na kauču i biti sama. Sophiena

pažljivo popravljena šminka postaje malo manje savršena; cvijeće

kupljeno za Friskove vene u omotu na stolu u predvorju.

Osam i dvadeset i jedan. U pola devet će nazvati Friskove. Ali,

taj rok dolazi, ali ona ipak ne zove. Osam i trideset i pet, trideset

i šest, trideset i sedam. Premda je svjesna da to nije osobito dolično,

u osam i četrdeset šalje Ellie Frisk kratku poruku isprike te

objašnjava da se u izbornoj jedinici dogodilo nešto nepredviđeno

i da im je strašno žao, ali neće moći doći.

U Timesu je objavljen članak Willa Stanhopea o Islamskoj državi,

ali riječi novinara koji je studirao s njom ne dopiru do nje.

Zaokupljaju je jednako kao da Finnu čita priču o dinosaurima

astronautima. Jer, cijelim je bićem usredotočena samo na jedno.

I eto. Zvuk njegova ključa u vratima. Struganje, a potom siktav

zvuk otvaranja hrastovih vrata. Zvuk njegovih koraka: sporijih

nego inače, to nije njegov uobičajeno žustar, asertivan korak. Potom

tresak spuštanja njegove crvene kutije: teret odgovornosti

napušten na neko vrijeme – a taj je zvuk u petak navečer veličanstven

kao i zvuk točenja suhog bijelog vina iz boce. Zveckanje

ključeva na stolu u predvorju. A tada ponovno tišina.

– James? – Ona izlazi u predvorje.

Njegovo lijepo lice je sivo: osmijeh mu je napet i nije u skladu

s očima, a borice oko njih doimaju se dublje no inače.

– Bolje otkaži Friskove.

– Već jesam.

On svlači kaput pa ga pažljivo vješa, ne gledajući je.

Ona zastaje, a tada ga objema rukama grli oko struka – njegova

naglašenog struka koji ističe oblik slova V; poput debla mladog

stabla koje se širi – ali on poseže iza leđa i blago ih odmiče.

– James? – Hladnoća u njezinoj utrobi odjednom se proširila.

23

Sarah Vaughan

– Je li Cristina ovdje?

– Da.

– Pa, molim te, pošalji je u njezinu sobu. Moramo razgovarati

nasamo.

– U redu. – Srce joj treperi dok sluša svoj napeti glas.

On joj upućuje još jedan napeti osmijeh, a u njegovu glasu pojavljuje

se primjesa nestrpljivosti, kao da je ona neposlušno dijete

ili možda službenik koji je zakasnio. – Molim te, Sophie, bi li to

odmah učinila?

Ona ga gleda i ne prepoznaje njegovo raspoloženje – znatno

drugačije od onoga što je očekivala.

On masira čelo čvrstim, dugim prstima te nakratko zatvara

zelene oči, a trepavice – očaravajuće duge – ljube mu obraze. A

tada otvara oči i upućuje joj pogled koji joj Finn uputi kad želi

spriječiti korenje i moliti za oprost. Taj pogled James joj je uputio

dvadeset i tri godine prije, prije no što joj je priznao krizu koja

je prijetila da će ga progutati, zbog koje su se razišli i zbog koje

i dalje katkad zadrhti i za koju se boji da će se ponovno pojaviti.

– Žao mi je, Soph. Jako mi je žao. – Drži se kao da ne nosi samo

teret svojeg posla – pod nadležnošću ministra za borbu protiv

ekstremizma – nego i odgovornost za čitavu vladu.

– Gadno sam zabrljao.

Ime joj je bilo Olivia Lytton, premda ju je Sophie uvijek smatrala

samo Jamesovom parlamentarnom istraživačicom. Visoka gotovo

metar i osamdeset, dvadeset i osam godina stara, plavokosa, s

dobrim vezama, samopouzdana, ambiciozna. – Pretpostavljam da

će je nazvati plavokosom bombom. – Pokušava zvučati oštro, ali

joj je glas samo kreštav.

Veza je trajala pet mjeseci, a on ju je prekinuo tjedan dana prije,

netom nakon stranačke konferencije.

24


– To mi nije ništa značilo – kaže James držeći glavu u rukama,

jer ne želi ostaviti dojam bilo čega osim kajanja. Naslanja se

i nabire nos dok izgovara još jedan klišej. – Bio je to samo seks i

laskalo mi je.

Ona guta: bijes joj upire u prsa, a ona ga jedva suspreže. – Pa,

tada je sve u redu.

Njegov pogled postaje mekši dok gleda njezinu bol.

– S nama je u tom pogledu bilo sve u redu. To znaš. – Inače je

posve jasno čita: tu je vještinu usavršavao dulje od dva desetljeća i

bila je jedna od onih stvari koje su ih čvrsto povezivale. – Jednostavno

sam počinio glupu pogrešku.

Ona sjedi na kauču nasuprot njemu i čeka da njezin gnjev popusti

dovoljno da bi mogla uljudno govoriti ili da on premosti

udaljenost među njima. Da oprezno pruži ruku ili da joj se barem

nasmiješi.

Ali, on je nepomičan: pognute glave, laktova oslonjenih na

koljena, prstiju sklopljenih kao u molitvi. Ona se isprva gnuša tog

glumljenja svetosti – blairovski stav, političar pokajnik – a tada

omekšava kad su njegova ramena zadrhtala, samo jednom: ne u

jecaju, nego u uzdahu. Na kratko vidi svoju majku u trenutku kad

joj njezin šarmantan, razbludan otac priznaje još jednu »ludost«.

Ginnyna suha rezigniranost, a potom brzo suspregnut bljesak boli

u njezinim morski plavim očima.

Možda to svi supruzi čine? Tuga navire, a tada gnjev. Ne bi

trebalo biti tako. Njihov brak je drugačiji. Utemeljen je na ljubavi,

povjerenju i seksualnom životu koji se ona svim silama trudi

održavati.

U životu je pristajala na kompromise i doista je iskazala veliku

vjeru kad su ponovno ušli u vezu, ali, trebalo bi biti izvjesno da

je njihova veza čvrsta. Vid joj se počinje magliti, pogled joj je

25

Sarah Vaughan

mutan od suza. On podiže glavu i gleda je u oči, a ona poželi da

to nije učinio.

– To nije sve – kaže.

Dakako, ne bi bez razloga priznao izvanbračnu vezu.

– Je li trudna? – Te riječi, ružne, ali potrebne, prostor između

njih lišavaju boja.

– Ne, nipošto.

Ona osjeća kako se blago opušta: Emily i Finn neće dobiti polubrata

ili polusestru. Neće biti dokaza izvanbračne veze. Neće ga

morati dijeliti na bilo koji drugi način.

On tada podiže glavu, a lice mu je zgrčeno u grimasu. Njezini

nokti utiskuju se u njezin dlan u jasnim polumjesecima, a opaža

i da su joj članci bjelokosni biseri koji strše kroz crvenilo njezine

kože.

Što može biti gore od toga da neka druga žena rodi njegovo

dijete – ili da možda oduči pobaciti to dijete? To što će drugi ljudi

znati: izvanbračna veza posebno je sočan trač koji se šapuće u uho

malobrojnim izabranim osobama u čajanama Donjeg doma, sve

dok ne postane općepoznat. Tko zna? Njegovi kolege? Premijer?

Supruge drugih članova parlamenta? A Ellie? Zamišlja njezino

smiješno, bucmasto lice ozareno jedva suspregnutim sažaljenjem.

Ona možda prepoznaje laž njezine poruke i već zna.

Prisiljava se duboko disati. Sposobni su izaći na kraj s time, prijeći

preko toga. Proživjeli su mnogo gore od toga, zar ne? Kratka

vezica nije zločin: moguće ju je zataškati, brzo zaboraviti, apsorbirati.

James tada kaže nešto što cijelu stvar podiže na razorniju,

jetkiju razinu, što je silovito udara u solarni pleksus dok zamišlja

scenarij toliko strašan da ga nije predvidjela.

– Uskoro će se pročuti.

26

SOPHIE

22. listopada 2016.

Treće poglavlje

Mail ima tu priču. Moraju čekati prva izdanja da doznaju koliko

je loše.

Ondje je Chris Clarke, premijerov direktor odnosa s javnošću:

korača amo-tamo, s telefonom prilijepljenim za uho ili u ruci,

štakorskog lica zgrčenog u iščekivanju; malene oči stisnute s obje

strane oštrog nosa zatupljenog masnoćom prečeste brze hrane te

sivom iscrpljenošću nebrojenih ranih ustajanja i kasnih bdijenja.

Ne može ga podnijeti. Njegov nazalni govor svojstven jugoistočnom

dijelu zemlje; njegovu samovažnost, taj hod – hod niskog

čovjeka koji je, sa svojih metar sedamdeset i pet patuljak prema

njezinu suprugu. Spoznaja da premijer ne može bez njega. – On

zna s javnošću: drži nas pod nadzorom, zna što nam nedostaje i

kako to nadoknaditi – jednom je rekao James kad mu je pokušala

objasniti svoje instinktivno nepovjerenje. Ona ne posjeduje barometar

kojim bi mjerila toga bivšeg novinara iz novina News of the

World iz Barkinga. Neoženjen, bez djece, ali navodno nije homoseksualac,

a doima se da ga politika istinski zaokuplja. U kasnim

je tridesetim te onaj neshvatljivi klišej: oženjen za svoj posao.

– Dovraga. – Sad letimično čita članak na svojem iPadu dok

čeka isporuku debelog svežnja subotnjih novina. Usta mu se izvijaju

u podrugljivom osmijehu, kao da u njima osjeća trpak okus.

27

Sarah Vaughan

Sophie osjeća kako joj se žuč podiže dok čita naslov »MINISTAR

U IZVANBRAČNOJ VEZI S POMOĆNICOM«, a potom

uvod: »Tajni sastanci premijerovog prijatelja u hodnicima moći«.

Letimično čita prvi odlomak, a riječi se stapaju u nešto jednolično

i nečitljivo. »Daily Mail ekskluzivno otkriva da je britanski

najprivlačniji član Parlamenta sa svojom pomoćnicom vodio ljubav

u dizalu u Donjem domu.«

»James Whitehouse, ministar bez portfelja u Ministarstvu

unutarnjih poslova i premijerov povjerenik, svoju je izvanbračnu

vezu s parlamentarnom istraživačicom ostvarivao u Westminsterskoj

palači. Whitehouse, oženjen, otac dvoje djece, ujedno je

dijelio sobu s plavokosom Olivijom Lytton, 28, tijekom stranačke

konferencije.«

– Pa, to je prokleto glupo. – Chrisov glas zasijeca tišinu dok ona

pokušava ovladati svojim osjećajima te ustanoviti kako da zvuči

suzdržano i suvislo. To joj ne polazi za rukom pa naglo ustaje, a

gađenje navire u njoj kao plima mučnine dok brzo izlazi iz sobe.

Skrivena u kuhinji naslanja se na sudoper i nada se da će poriv na

povraćanje popustiti. Krom je hladan na dodir, ona se usredotočuje

na njegov sjaj, a tada na Finnov crtež: jedan od malobrojnih koje

je smatrala dovoljno dobrim da ih se postavi na hladnjak. Crtež

prikazuje četiri lika od crtica s golemim osmijesima, a lik oca

znatno je veći od drugih: 50 posto viši od supruge, 100 posto viši

od sina. Viđenje šestogodišnjaka. Ljubičastim flomasterom napisao

je »Moja obitelj«.

Finnova obitelj. Njezina obitelj. Suze joj naviru, ali ih ona treptanjem

tjera natrag i dodiruje vlažne trepavice kako joj se maskara

ne bi razmazala. Nema vremena za sažalijevanje same sebe. Pomišlja

što bi njezina majka učinila: natočila bi si dvostruki viski i

povela pse na okrepljujuću, vjetrovitu šetnju liticama. Ovdje nema

pasa. Nema ni obalne staze na osami, na kojoj se čovjek može

28


prepustiti, ili sakriti od novinara koji će, ako je suditi po sličnim

prijestupima drugih ministara, uskoro kružiti ispred njihovih ulaznih

vrata.

Kako to objasniti djeci koja očekuju rano poći na balet i plivanje?

Fotografski aparati. Možda i koji novinar? Finnu je moguće

zamazati oči, ali Emily? Pitanjima neće biti kraja. Ali, zašto su ovdje?

Je li tata u nevolji? Tko je ona žena? Mama, zašto nas žele fotografirati?

Mama, zašto plačeš? Mamice, zašto plačeš? Želudac joj se podiže dok

samo razmišlja o tome – o činjenici da će biti izloženi toj vrlo

javnoj sramoti i promatranju te da će ih ona morati umirivati dok

se pitanja nastavljaju, bez prestanka.

Potom će na igralištu kolati djelići informacija samo napola

shvaćenih, a na licima drugih majki opažat će izraze sažaljenja ili

slabo prikrivenog oduševljenja. Na trenutak pomišlja ukrcati djecu

u automobil te ih odvesti svojoj majci daleko u Devon, beskrajnim

nagnutim cestama do skrovišta. Ali, bijeg daje naslutiti krivnju – i

nedostatak zajedništva. Njezino mjesto je ondje, uz supruga. Toči

vodu iz slavine u čašu; otpija nekoliko oštrih, silovitih gutljaja, a

tada se vraća u dnevnu sobu kako bi ustanovila kako može poduprijeti

njihov brak te pomoći spasiti njegovu političku karijeru.

– Dakle, ona je tipična odbačena žena? – Chris Clarke nagnut je

prema naprijed i promatra Jamesa kao da pokušava iznaći razumljivo

objašnjenje. Sophie pomišlja da je možda aseksualan. Na njemu

je nešto vrlo hladno, kao da mu je i ljudska slabost nezamisliva, a

kamoli kaotična nepromišljenost žudnje.

– Rekao sam joj da je naša veza bila pogreška. Da je gotovo.

Njezine riječi nisu citirane, zar ne, pa vjerojatno nije sama otišla

u tu redakciju?

– Radi u Westminsteru. Zna objaviti vijest.

29

Sarah Vaughan

– Prijateljica…? – James izgleda očajno dok gleda gomile članaka

o sebi.

– Upravo tako. Iskoristio ju je. Ona je mislila da su u pravoj

vezi, ali je on strašno loše postupio prema njoj… – rekla je »prijateljica«

gospođice Lytton.

– Pročitao sam – kaže James. – Ne moraš dalje.

Sophie tada sjeda na kauč nasuprot suprugu te s desne strane

direktoru odnosa s javnošću. Možda se doima mazohistički jer

želi doznati svaku pojedinost, ali neznanje ne dolazi u obzir. Ima

potrebu shvatiti s čim je točno suočena. Pokušava ponovno pročitati

članak – čita prijateljičin opis onoga što je Olivia pretrpjela te o

vožnji dizalom u Donjem domu. – On je pritisnuo tipku između

katova pa je vožnja potrajala. – Sophie zamišlja samozadovoljan

osmijeh novinara dok bira dvosmislene izraze; smijuljenje, žurno

suspregnuto, ili podignute obrve nekih čitatelja, ali premda je te riječi

pogađaju grubošću, činjenice u cijelosti nemaju mnogo smisla.

Podiže glavu, svjesna da Chris još govori.

– Dakle, tvoj odgovor je sljedeći: duboko žališ zbog te kratke

veze i boli koju si nanio svojoj obitelji. Sad ti je prioritet ponovno

izgraditi te odnose. – Gleda nju dok to govori. – Sophie, vi nam

nećete prirediti iznenađenja, zar ne?

– Primjerice? – Sophie se prenula.

– Objaviti da odlazite. Iznijeti svoju stranu priče. Pobjeći usred

noći?

– Trebate li to pitati?

– Dakako. – Gleda je procjenjivački.

– Ne, nipošto. – Uspijeva održavati neutralan ton, ne daje mu

do znanja da je doista pomislila pobjeći, nestati u labirintu cesta

daleko od Londona i od svoje nove, bolne stvarnosti, i ne otkriva

mu svoj gnjev zbog svega toga, koji je on pretpostavio.

30


On kima, očito zadovoljan, a tada se okreće prema njezinu

suprugu.

– Dakako, problem je u tome što ste a) bili na položaju u kojem

imate moć i b) navodno ševili u radno vrijeme. O trošku poreznih

obveznika.

– Stranačku konferenciju ne financiraju porezni obveznici.

– Ali, financiraju vaš rad u svojstvu ministra u Vladi Njezinog

Veličanstva. A pomisao da ste se razuzdali u dizalu, dok ste trebali

pomagati voditi zemlju doima se, blago rečeno, problematičnom.

– To mi je jasno.

Ona tada gleda Jamesa oštrim pogledom šokiranosti jer on to

ne poriče, jer prihvaća taj opis. Direktor komunikacija se smiješi,

a ona se pita uživa li ponižavati ih na taj način. To je uzdizanje

samoga sebe: to što ih kori povećava njegovu vrijednost, utvrđuje

njegovu važnost premijeru, ona to vidi. Ali, doima se da to nije

sve, da to nije samo njegovo novinarsko uživanje u dobroj priči.

Uza sve njegove političke prljave trikove – jer je na glasu kao nemilosrdan,

kao osoba koja će se uhvatiti za mrvicu trača i prijetiti

da će ga upotrijebiti u najpogodnijem trenutku, kao vladin bič –

doima se da i osobno sudi u svemu tome.

– Dakle, najvažnije je odbiti komentirati pojedinosti. To je naklapanje,

u čije pojedinosti ne želite biti uvučeni. U svojoj izjavi

naglasit ćete kako ta kratkotrajna nerazboritost ni na koji način nije

utjecala na vaš ministarski posao. Nećete dopustiti da vas uvuku

u poricanje: oni znaju nasrnuti. A vi nećete objašnjavati. Držite

se pjesme: duboko žaljenje, kratka veza, obitelj vam je prioritet.

Izbjegnite i odbacite, ali ne poričite. Jasno?

– Dakako. – James je gleda i upućuje joj osmijeh, na koji ona

ne obraća pozornost. – I ne moram podnijeti ostavku?

– Zašto biste to učinili? Premijer će jasno dati do znanja ako to

bude želio, ali on ne napušta stare prijatelje, to znate, a vi ste među

31

Sarah Vaughan

njegovim najbližim prijateljima. – Chris pokazuje iPad i primjerak

Maila: – A i ovdje to piše.

– Da. – James se očito uspravio. On i Tom Southern poznaju

se još od Etona i Oxforda, a njihov život u adolescentskoj i odrasloj

dobi nerazmrsivo je isprepleten još od trinaeste godine. To

je jedina pozitivna činjenica za koju se može uhvatiti: premijer,

poznat po gotovo kobnoj lojalnosti, učinit će što god može kako

ne bi iznevjerio svojega najstarijeg prijatelja. Sophie se hvata za tu

misao: Tom neće ostaviti Jamesa na cjedilu. Ne može to, to nije u

njegovoj prirodi, a osim toga, i previše mu duguje.

– To je već ponovio. – James se nakašljao. – Izrazio je potporu.

Sophie osjeća kako lagano izdiše. – Dakle, razgovarali ste?

On kima, ali ne govori više ništa. Njihov je odnos ekskluzivan.

Rituali opijanja, nasilno svlačenja hlača u školi, zajednička ljetovanja

u dvadesetim godinama, tijekom kojih su snivali o Tomovoj

političkoj karijeri, a naknadno i Jamesovoj, nakon što stekne

iskustvo u stvarnom svijetu, sve ih je to povezalo onako kako se

dvanaest godina braka i dvoje djece još očito nije učinilo jednako

neraskidivo za nju i Jamesa. A zanimljivo je da je Tom – kojega ona

i dalje ne može zamisliti kao najmoćnijeg čovjeka u zemlji, kojega

i dalje pamti kako se napio kao svinja na jednom od njihovih ljetovanja

u Toskani u kasnim dvadesetim – ovisniji. To je manje očito

otkako je postao premijer, ali ona ipak zna za tu nejednakost – koja

je možda vidljiva samo njoj. Da, njezinog supruga pita za savjet,

ali ona zna i kako se on pouzdaje da će James čuvati njegove tajne.

– Uz premijerovu potporu trebali biste biti dobro. – Chris je

odrješit. – Seks u današnje vrijeme ne mora upropastiti karijeru.

Ne ako se cijela stvar brzo završi. Laganje upropasti karijeru. Ili,

točnije, uhvaćenost u laži. – Šmrca, odjednom pomnjiv. – Osim

toga, vi niste glupan koji je uhvaćen s rukama u gaćama, koji mobitelom

snima sâm sebe. Dio starijih birača taj će kratak trenutak

32


žara s vatrenom mladom ženom shvatiti kao posve razumljiv. –

Podrugljivo se smiješi. – To je samo vaša stvar ako se brzo odbaci

i ne ponovi se.

– Što je s istragom moje veze sa zaposlenicom stranke?

Sophiena utroba se grči. Sledila se od pomisli na dugotrajnu

unutarnju istragu, na koju bi se mediji usredotočili te ustrajali,

proganjali ih i žalili se na nedostatak odgovornosti i zataškavanje.

To bi mu moglo uništiti karijeru, ali bi ih i ranilo: raspirivalo bi

to pitanje, koje je bilo potrebno duboko zakopati.

– Je li premijer to spomenuo? – Chris je oštar, a njegove štakorske

oči, svijetle, svjetlucavo plave, odjednom su razrogačene.

James odmahuje glavom.

– Tada nema potrebe. To je nepromišljena veza koju će svi brzo

zaboraviti, ako ste mi rekli sve.

James kima.

– Pa. Vi ste dio unutarnjeg kruga. Ako ovo brzo nestane s

naslovnica, neće biti potrebe za daljnjim postupcima.

Sophie osjeća poriv na smijeh. James će biti dobro jer je primjeren

tip, nije učinio ništa protuzakonito i pod premijerovom je zaštitom.

Gleda pokraj njega, prema policama na kojim su romani o

Cromwellu Hilary Mantel: priče iz razdoblja u kojem je naklonost

prevrtljivog kralja bila presudna. Prošlo je više od četiri stoljeća,

ali u Tomovoj stranci još se osjeća primjesa života na dvoru.

Sophie pušta da joj se kapci spuste i pokušava odagnati misli

o neprestanim vijestima i o mentalitetu čopora koji zavlada kad

određena priča uzme maha na društvenim medijima. Vijesti se u

današnje vrijeme prevrću vrlo brzo. Ali, Chris je rekao da će sve

biti dobro, a on je realist i čak cinik: nema razloga da ih lažno

umiruje. Baš nikakvog.

Ona otvara oči i napokon gleda supruga.

33

Sarah Vaughan

Ali, njegovo klasično lijepo lice s visokim jagodicama i jakom

čeljusti, i s boricama oko očiju koje govore o ljubavi prema boravku

na otvorenom te sklonosti smijehu, napeto je, a njegov joj

je izraz nerazumljiv.

On gleda Chrisa i opaža nešto nekarakteristično: majušnu iskru

sumnje.

– Nadam se da ste u pravu.

34

Anatomija-jednog-skandala-web

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?