HRVATskI IDENTITET - Božo Skoko

Sjećanje na zajedničku jugoslavensku državu
Prijašnja Jugoslavija je bila konglomerat nacija, jezika, kultura i religija.
Iz prošlosti su u njoj, usto, bili očuvani elementi iz četiri kulturno-civilizacijska
kruga: bizantinskog, islamskog, mediteranskog i srednjoeuropskog
(Bilandžić, 2000, 43). Naime, tijekom većeg dijela povijesti tih
prostora, sve do 1918. godine, kada je stvorena jugoslavenska država,
njezini su narodi činili sastavne dijelove različitih gospodarskih, političkih
i kulturnih cjelina, prije svega Otomanskog i Habsburškog Carstva,
te Venecije – kad je Hrvatska u pitanju. Dušan Bilandžić (2000,
43) tvrdi kako je u Europi bilo nemoguće pronaći tako maleni prostor
na kojemu su bile tako velike razlike u stupnju razvoja i modernitetu.
Primjerice, unutar socijalističke Jugoslavije, razlike između pojedinih
republika i pokrajina bile su veće negoli između najrazvijenijih i najzaostalijih
europskih zemalja. No, da bismo razumjeli kako i zašto se
sedam naroda našlo u zajedničkoj jugoslavenskoj državi nužno se prisjetiti
njihovih pojedinačnih puteva kroz povijest.
Sve do 1918. godine Hrvatska, Slovenija i Vojvodina, a odlukom Berlinskog
kongresa 1878. godine i Bosna i Hercegovina, bile su sastavni
dio Austro-Ugarskog Carstva. Srbija i Crna Gora su istodobno bile
samostalne države. Naime, nakon postupnog stjecanja samostalnosti
od Turskog Carstva, kao posljedice dva velika ustanka 1804. i 1815.,
Srbija je na Berlinskom kongresu 1878. godine priznata kao samostalna
država te je postala kraljevina pod vladavinom domaće dinastije
Obrenović. 2 Nakon dugotrajne pobune protiv Otomanskog Carstva i
Crna Gora je odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine postala nezavisna
kraljevina, kojom je vladala domaća dinastija Petrović-Njegoš.
2 Atlas svjetske povijesti – dopunjeno izdanje za Jugoslaviju, The Times, Cankarajeva založba,
Zagreb, 1987., str. 308.
17