prica o kestenu

ISPOVIJEST JEDNOG
KESTENA
HANA KAZAZOVIĆ

Autor:
Hana Kazazović
Priča je proglašena je među tri najbolja teksta na Konkursu/natječaju “Napiši priču, osvoji
nagradu!” koju je organizovao i proveo Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u BiH u
okviru projekta Zeleni ekonomski razvoj (GED), koji finansira Švedska.
Ilustracije:
Zijada Kurtodža
DTP
Zijada Kurtodža
Decembar 2020

Cyber Bosanka
www.cyberbosanka.me
hanakazazovic [@] gmail.com
Živimo u vremenu u kojem kao da su u većini ljudi koji ne vole drveće, a
obožavaju beton. Istovremeno, zagađenost zraka je u porastu i svako drvo
bismo trebali čuvati kao najveće blago. Nažalost, rijetki su oni koji razmišljaju
na taj način.

Juče su me posjekli. Rekli su da sam truo iznutra i da du se srušiti na ulicu ako
me ne posijeku. Rekli su da du možda nekog tako ubiti pa je bolje da to spriječe.
Ali, nisu rekli da se novi vlasnik kude žalio da mu zaklanjam sunce i da mu je
mračno u sobi zbog mene.
Vidiš, nekad se to što pravim hlad cijenilo kao vrlina. Stari stanari su uživali u
mom hladu. Ne znam koliko puta sam ih čuo kako me hvale što sam tako veliki i
što zahvaljujudi meni imaju prirodnu hladovinu u sobi.
- “Ne treba nam klima”, govorili su. “Šta de nam klima pored našeg dragog
kestena. On nas najbolje hladi”.
Nekad su moje vještine bile na cijeni, ali - sve se promijenilo. Kad su stari
vlasnici kude pored ove ceste umrli, a njihova djeca morala istu prodati jer su ih
životi odveli daleko, pomislio sam da bi i za mene mogla dodi teška vremena.

Činjenica, više sam strahovao
da de me ošišati, kao ove
drugare niže u ulici. Srezali su
im grane, kažu tako treba da
se bolje razviju i rastu. Meni
se to nimalo ne dopada jer
kad drvetu odsijeku grane,
šta od njega ostane? Obični
balvan. Nije nam priroda
grane dala uzalud - njima
mašemo pticama ili pravimo
hlad. Ovo što poslije izraste
direktno iz stabla izgleda smiješno i draže mi je da su me skroz ubili nego od
mene napravili prikazu. Naživio sam se, vala. Nešto više od 100 godina je fin
životni vijek čak i za jedno drvo.
A svega sam se nagledao. Pamtim čak i kad nisam bio okovan asfaltom, nego
sam rastao okružen travom i da,
vedinom blatom jer je uvijek ovuda
prolazio put. Nekad ovom ulicom
nije za cijelu godinu prolazilo ljudi
kao danas za jedan dan. To su bili
dani - mir i tišinu su narušavale samo
ptice, vjetar i kiša. Ponekad ljudi,
samo u prolazu i samo kad bi se
željeli skloniti od sunca i odmoriti od
dugog hodanja.
Pamtim i ratove. Onaj prvi nisam bio
siguran da du preživjeti. Ipak sam tad
bio mlad i nejak - metak me mogao
slomiti. Sredom se nisu velike borbe
ovdje dešavale pa sam pretekao.
Drugi je bio gadniji. Nagledao sam se vojski tokom te četiri godine. Sklanjali su
se u moju hladovinu ljeti, a jedne zime je malo falilo da me iscijepaju i nalože da
bi se ugrijali. Ne znam ni sam šta me je spasilo, valjda ih je neka žurba odvela
dalje pa sam preživio.

Onda je stigao asfalt i put i kuda tu pored. I ta divna porodica koju sam pratio
godinama - od najstarijih do unučadi koja su kudu prodala. Stvarno su me
voljeli. Čak su me znali povremeno i zagrliti. Oni su me i spasili kad se asfaltirala
ulica. Nisu dali da me posijeku, nego su me branili i natjerali ljude da me zaštite
i ostave tu. Zato sam bio zahvalan i trudio se da im vradam ljubav pravedi hlad i
trudedi se da izgledam što ljepše, da bi i njima pogled iz kude bio lijep.
U ovom posljednjem ratu
sam vidio tenkove, avione i
neljude gore nego ikad.
Vidio sam kolone izbjeglica
i tugu u očima onih kojima
se život tumbe okrenuo i
koji su ostavili sve što su
imali, samo da spasu goli
život. Neki od njih su
boravili u kudi pored. Bili su
rođaci domadina i tu su
ostali sve dok se rat nije
završio. Poslije sam čuo da
su se vratili u svoje mjesto i
da su morali život ponovo
graditi od početka. Od kude
im ostali samo temelji.
I eto, tri rata mi nisu mogla
ništa, ali ne preživjeh ovo
poslije. Ne znam šta se
tačno promijenilo, ali znam da su danas u vedini ljudi koji baš nikako ne vole
prirodu. Evo, sva dvorišta koja ja vidim sa svoje pozicije su ljudi asfaltirali.
Uglavnom su to neki novi stanari jer su kude prodate - odlazilo se i zbog rata, a
ni ovaj mir izgleda nije mnogima dobra donio. Sva ta dvorišta koja su prije bila
travnata i koja su ljudi kosili i održavali su sad pod betonom. Čuo sam da kažu
kako je lakše - pospeš vodom i sve sređeno, a onako moraš stalno održavati
travu.
Možda je lakše, ali daleko od tog da je bolje. Da nije tako ne bi ljudi bježali pod
moje i krošnje mojih drugara da se sakriju od sunca.

Druga su danas vremena. Nisam ljut ili ogorčen zbog toga što su me ubili pa da
zato ovako govorim. Stvarno je tako - nikad više nisam vidio svađa i galame,
buke i nekakve ljutine koja izbija iz ljudi. Rijetkost je vidjeti nasmijanog čovjeka,
nekog ko je bezbrižan i ko se raduje svemu oko sebe. Samo djeca i to ona
najmlađa su takva. Čim malo narastu natovare i njima brige, pa u školu idu
smrknuti i zabrinuti.
Teško je to meni bilo gledati, zato mi nije žao što su me posjekli. Valjda je i moje
vrijeme konačno isteklo. I nije problem ni to što du samo poslužiti za ogrjev i
izgoriti i što nedu završiti kao neki komad namještaja, da još malo služim na
ovom svijetu.
Krivo mi je samo što lažu i što su rekli da sam truo i da predstavljam opasnost.
Ako ved svijet pokoravate silom, onda bar budite toliko fer da govorite istinu.