Život slijepih

i v o t
ŽIVOT
SLIJEPIH
z
Broj 15 2020. godina
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije

ŽIVOT SLIJEPIH
BROJ 15
Listopad, 2020. godine
IZDAVAČ:
Udruga slijepih Karlovačke županije
UREĐIVAČKI ODBOR:
Denis Velimirović
Josipa Stanešić
Vesna Tek
DIZAJN I TISAK:
Tiskara Pečarić – Radočaj d.o.o., Karlovac
NAKLADA:
50 primjeraka
BESPLATNI PRIMJERAK
Izdavanje ovog časopisa omogućilo je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku

SADRŽAJ
1. RIJEČ UREDNIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
2. PROJEKTI I PROJEKTNE AKTIVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
2.1. „ŽELIM DOM, A NE DOM“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
2.2. “UZ PRATNJU ZA SIGURNIJE DANAS” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
2.3. „RUKA KOJA VODI“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
2.4. “TU SAM DA TI POMOGNEM” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
2.5. „AKTIVNI U DRUŠTVU“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
3.“NOVO NORMALNO” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
3.1. GLAS SVJETLOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
3.2. DENZEL IN LOCKDOWN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
4. JAČANJE KAPACITETA UDRUGE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
5. OSTALE AKTIVNOSTI UDRUGE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
6. AKTIVNO NA “STROSSU” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
7. BRAJICA I JA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
8. MOJIH PRVIH 10 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
9. AKTIVNOSTI ŠPORTSKOG DRUŠTVA SLIJEPIH 4 RIJEKE KARLOVAC . . . . . . . . . 26
10. POETSKI KUTAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

RIJEC ˇ UREDNIKA
Dragi naši čitatelji,
Zadovoljstvo mi je
pozdraviti vas kao
predsjednik Udruge
slijepih Karlovačke županije
u 15. jubilarnom izdanju
časopisa „Život slijepih“ koji
izdaje naša Udruga.
Period koji je iza nas uvelike
je obilježen COVID-om
19 koji se nažalost uvukao u sve sfere naše
svakodnevice, pa i u našu Udrugu, negativno
utjecavši na planirane edukativne radionice,
kao i na rehabilitacijsko-edukativne izlete koje
smo planirali za ovu godinu.
No, unatoč specifičnoj situaciji u kojoj se našla
Lijepa naša, ali i cijeli svijet, treba istaknuti
da svi važni programi i projekti koje provodi
naša Udruga i dalje teku po planu. Također,
u lipnju smo krenuli i s provedbom dvogodišnjeg
projekta koji je u potpunosti financiran
od strane Europskog socijalnog fonda.
Kroz projekt smo zaposlili videćeg pratitelja na
puno radno vrijeme, te na mjesto voditelja projekta
osobu s invaliditetom.
Vrijeme koje je iza nas je svakako bilo izazovno,
te nažalost i nadolazeći mjeseci ne obećavaju
ništa bolje, no unatoč svemu, uvijek treba
ići samo naprijed i misliti pozitivno, a to ćemo
najlakše postići ako budemo složni i brinemo se
jedni za druge.
Za kraj bih vam svima poželio sreću, puno
zdravlja i nadu da se ovo „novo normalno“ što
prije vrati na „staro normalno“ te da će buduće
stranice Života slijepih koje ćete držati u rukama
biti ponovo ispunjene aktivnostima i uspomenama
koje smo stvarali sa svima vama.
Denis Velimirović
4
ŽIVOT SLIJEPIH

PROJEKTI I PROJEKTNE AKTIVNOSTI
“ŽELIM DOM, A NE DOM”
Sa 31.05.2020. godine završila je i
treća godina provedbe programa
''Želim dom, a ne Dom – prevencija
institucionalizacije slijepih osoba treće
životne dobi'', koji se provodio pod pokroviteljstvom
Ministarstva za demografiju,
obitelj, mlade i socijalnu politiku i Grada
Karlovca.
Sukladno raspisanom natječaju resornog
Ministarstva, 1.06. Udruga je započela s
nastavkom istoimenog programa na period
od naredne tri godine. Program je financiran
u iznosu od 160.000,00 kn godišnje,
dok je sufinanciran u iznosu 32.000,00 kn
od strane Grada Karlovca. Program odgovara
na potrebe osjetljive skupine članova
kojima zbog različitih životnih prilika prijeti
smještaj u institucije za brigu o starijim i nemoćnim
osobama. Provedbom aktivnosti obuhvaćeno
je 35 korisnika treće životne dobi.
Uz usluge informiranja i pružanja pomoći u
ostvarivanju zakonskih prava, program nudi niz
socijalnih usluga koje se provode kroz programske
aktivnosti preventivnih zdravstvenih pregleda,
usluge prijevoza, pratnje , dostave namirnica
korisnicima, edukacije i pomoći za uporabu pomagala
za slijepe, aktivnosti rekreacije prilagođene
slijepim i slabovidnim osobama, kao što su
vožnja tandem biciklom i rekreacija za članice. U
suradnji s djelatnicima Obiteljskog centra Karlovačke
županije te djelatnicima Centra za socijalnu
skrb Karlovca, Duge Rese, Vojnića i Slunja,
djelatnici Udruge imat će i terenske obilaske korisnika,
kroz koje će ih upoznavati i informirati o
zakonskim pravima, te će im se pružiti psihosocijalna
pomoć i podrška, a sve u cilju poboljšanja
općeg psihofizičkog stanja.
S obzirom na COVID-19, razdoblje karantene te
učinak epidemije, aktivnosti programa bitno su
smanjene, posebice one koje uključuju okupljanje
većeg broja korisnika, kao što su preventivni
zdravstveni pregledi te edukativne radionice.
Početkom godine za sve je korisnike lošijeg imovinskog
stanja osigurano besplatno korištenje
autobusnog prijevoza na području grada Karlovca,
koji uključuje i njihovu videću pratnju. Također,
za sve korisnike koji su to željeli uplaćena
je godišnja pretplata za Hrvatsku knjižnicu za
slijepe, te zvučne časopise sukladno afinitetima
istih. Terenski obilasci su prolongirani te se očekuje
njihov početak, ukoliko to epidemiološka
situacija bude dozvoljavala, sredinom mjeseca
listopada. Rekreacijske aktivnosti za žene koje
se provode u prostorijama Udruge, održavane
su na način da su poštivane sve preporuke Nacionalnog
stožera, a ukoliko su to dozvoljavali
vremenski uvjeti, održavane su u parkovima našeg
grada. Korisnici programa redovito su kontaktirani
telefonom, vršila se usluga dostave lijekova
i namirnica, te prijevoz i pratnja sukladno
potrebama korisnika.
Vesna Tek, voditeljica programa
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
5

PROJEKTI I PROJEKTNE AKTIVNOSTI
„UZ PRATNJU ZA SIGURNIJE DANAS“
Dana 28.05.2020. godine Udruga
je započela s provedbom
dvogodišnjeg projekta
pod nazivom „Uz pratnju za sigurnije
danas“. Opći cilj projekta
je povećati socijalnu uključenost
i unaprijediti kvalitetu
života slijepih osoba, članova
Udruge slijepih Karlovačke županije
kroz razvoj usluge videćeg
pratitelja.
Projekt financira Europska unija
iz Europskog socijalnog fonda u punom
iznosu potpore od 494.099,50 kn.
Specifični ciljevi projekta: poticanje na veću samostalnost
i mobilnost korisnika pri obavljanju
svakodnevnih aktivnosti, pomoć pri obavljanju
administrativnih poslova, veća zastupljenost
korisnika u socijalnim, kulturnim i drugim događanjima
sukladno individualnim željama, poboljšanje
općeg psihofizičkog stanja te osjećaja
vlastite korisnosti, prevencija institucionalizacije
korisnika.
Programske aktivnosti usmjerene
su na ciljanu skupinu korisnika,
točnije njih 20, kojima
je oštećenje vida nastupilo u
kasnijoj životnoj dobi te zbog
različitih razloga nisu bili u
mogućnosti završiti program
psiho-socijalne rehabilitacije i
tehnike hodanja uz pomoć dugog
bijelog štapa ili psa vodiča. Uz navedenu
klasifikaciju korisnika također postoje
i specifičnosti poput života sa starijim supružnikom
lošijeg zdravstvenog stanja ili također
sa osobom oštećena vida, čime se dodatno otežava
samostalnost, a ishod toga može dovesti
do negativnog raspoloženja kod slijepih osoba.
Važno je također istaknuti da i u slučaju kad je
osoba prošla edukaciju kretanja uz pomoć bijelog
štapa, često se dogodi da zbog različitih
vanjskih ili unutarnjih prepreka nisu u mogućnosti
obaviti sve samostalno te će u nekom trenutku
trebati pomoć videćeg pratitelja. No, i sitnice
poput čitanja pošte, različitih dokumenata i sl.
često su veoma otežane jer su pomagala koja
omogućavaju čitanje crnog tiska uz pomoć govorne
jedinice izuzetno skupa i slijepe osobe ne
mogu si to priuštiti. Stoga, projekti videćeg pratitelja
su jedni od najvažnijih usluga koje Udruga
provodi. Zahvaljujući Europskom socijalnom
fondu i projektu „Uz pratnju za sigurnije danas“
dodatno će se osnažiti kapaciteti Udruge, te će
se moći pokriti još veći broj članstva i njihovih
potreba. Kroz projekt su zaposlene dvije osobe,
voditelj projekta te videća pratnja.
Denis Velimirović,
voditelj projekta
6
ŽIVOT SLIJEPIH

PROJEKTI I PROJEKTNE AKTIVNOSTI
„RUKA KOJA VODI“
I
u 2020. godini Udruga je nastavila s provedbom
programa videće pratnje „Ruka koja
vodi – asistencija slijepim osobama u svakodnevnim
aktivnostima“ koji se provodi neprekidno
od 2013. godine u trogodišnjim periodima.
Program je u cijelosti financiran od strane Ministarstva
demografije, obitelji, socijalne politike
i mladih sa 101.776,00 kuna godišnje, te ovaj
trogodišnji ciklus završa sa 31.12.2021. godine.
Programom se osigurava asistencija u svakodnevnim
aktivnostima za 22 korisnika s područja
Grada Karlovca i okolice, nesamostalnih u
kretanju, s ciljem prevencije institucionalizacije,
veće uključenosti i poboljšanja kvalitete života.
Međutim, ciljanu skupinu korisnika čine i svi drugi
članovi Udruge, jer svaka slijepa osoba u nekom
aspektu svog života treba asistenciju videće
osobe. Nužnost videće pratnje neovisna je o
završenoj rehabilitaciji kako u kretanju i interakciji,
tako i u obavljanju osnovnih životnih aktivnosti
od osobne higijene do kućanskih poslova.
Videća pratiteljica Ivana Canjar, zaposlena je
neprekinuto od 2013. godine, a korisnicima u
sklopu programa pruža sljedeće usluge:
- prijevoz i pratnja u obavljanju socijalnih aktivnosti
(svakodnevne aktivnosti poput odlaska k
liječniku, ljekarniku, u poštu, banku, nabavku
namirnica, kao i odlazak u kulturno-zabavne
ustanove)
- obavljanje administrativnih poslova (pomoć
u čitanju pošte, dokumenata, liječničkih nalaza,
doznaka i drugih materijala na crnom tisku,
omogućeno pisanje za potrebe korisnika)
- edukacija za obavljanje kućanskih poslova (čišćenje,
pranje, pospremanje) sukladno vlastitim
mogućnostima
- korisnicima je omogućena usluga dostave lijekova,
namirnica i drugih potrepština na kućnu
adresu
Programom je ostvareno povećanje kvalitete
života korisnika, povećanje socijalizacije te je
ostvaren doprinos prevenciji institucionalizacije
korisnika.
Josipa Stanešić,
voditeljica programa
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
7

PROJEKTI I PROJEKTNE AKTIVNOSTI
„TU SAM DA TI POMOGNEM“
Udruga slijepih Karlovačke županije početkom
prosinca 2019. godine započela
je s provedbom jednogodišnjeg projekta
pod nazivom „Tu sam da ti pomognem – pružanje
usluga prijevoza i pratnje starijim osobama u svrhu
povećanja kvalitete njihova života i prevencije
institucionalizacije“. Projekt je financiran od strane
Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i
socijalnu politiku temeljem Poziva za prijavu projekata
usmjerenih unaprjeđenju kvalitete života i
zaštiti prava starijih osba za 2019. godinu.
Područje provedbe projekta je pružanje prijevoza
i pratnje osobama s najtežom vrstom i stupnjem
invaliditeta, koji nisu u mogućnosti samostalno
obavljati svakodnevne aktivnosti u zajednici, a
s ciljem zadovoljenja njihovih potreba te jačanja
socijalnog uključivanja. Korisnici projekta su članovi
Udruge, slijepe osobe treće životne dobi,
koje su izgubile osjetilo vida u kasnijem životnom
razdoblju, a time nisu imale priliku sudjelovati na
edukacijama samostalnog kretanja.
Opći cilj projekta je generalno poboljšanje kvalitete
života slijepih osoba nesamostalnih u kretanju
kontinuiranim korištenjem usluga prijevoza.
Specifični ciljevi projekta:
- poticanje veće samostalnost i neovisnog života
korisnika
- veća zastupljenost korisnika u socijalnim, kulturnim
i drugim aktivnostima u kojima nisu u mogućnosti
samostalno sudjelovati
- veća mobilnost korisnika pružanjem usluge prijevoza
i pratnje
- jednostavnije obavljanje administrativnih poslova
za korisnike
- poboljšanje psihofizičkog stanja i općeg raspoloženja
korisnika, te stvaranje osjećaja korisnosti
i vlastite vrijednosti
- ostvarivanje doprinosa prevenciji institucionalizacije
korisnika programa
Provedbom projekta osigurano je zapošljavanje
jedne osobe na puno radno vrijeme, a u pružanju
socijalnih usluga zaposlena osoba svakodnevno
će koristiti privatno vozilo u službene
svrhe, što je neophodno s obzirom na sadržaj
usluge, a u svrhu prevencije institucionalizacije i
veće samostalnosti korisnika u vlastitim domovima.
Projekt završava s 30.11.2020. godine, te je
u pripremi novi natječajni prijedlog za nastavak
navedenog projekta koji bi, ukoliko ga resorno
Ministarstvo odobri, trajao sljedeće dvije godine.
Vesna Tek,
voditeljica projekta
8
ŽIVOT SLIJEPIH

PROJEKTI I PROJEKTNE AKTIVNOSTI
“AKTIVNI U DRUŠTVU”
Projekt Aktivni u društvu osmišljen je kao
pokretač za uključivanje slijepih i slabovidnih
članova u aktivni javni život, ali i
za poticanje međusobne interakcije osoba s invaliditetom
s ostatkom populacije. Provedbom
aktivnosti želi se poboljšati opće psihofizičko
stanje korisnika, kako bi bili osnaženi i spremniji
na izazove koje pred njih stavljaju svakodnevne
aktivnosti. Projekt je započeo u lipnju 2020. i traje
do prosinca 2020. godine, te se provodi uz financijsku
potporu Hrvatske elektroprivrede d.d.
Uz navedene aktivnosti, izradit će se i otisnuti
brošura ''Kako pomoći slijepoj osobi u prometu'',
kojom će se senzibilizirati i educirati okolina o
problemima s kojima se susreću slijepe osobe
kao sudionici u prometu. Navedena aktivnost
provodi se od rujna do studenog 2020. godine.
Vesna Tek,
voditeljica projekta
Kroz provedbu projektnih aktivnosti 22.09. organiziran
je obilazak kulturnih i povijesnih znamenitosti
Grada Ozlja, koji se odvio uz stručno vodstvo
kustosa Gradskog muzeja Ozalj, koji je članove
uveo i upoznao s poviješću Grada. U sklopu Zavičajnog
muzeja članovi su posjetili i galeriju Slave
Raškaj, gdje su mogli vidjeti njezine umjetničke
radove te saslušati detalje iz njezinog života. Također,
korisnici projekta od kolovoza imaju priliku
sudjelovati u programu terapijsko-rekreativnog
plivanja i rehabilitacijske masaže u svrhu poboljšanja
fizičkog zdravlja i pokretljivosti korisnika.
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
9

UDRUGA U NOVIM IZAZOVIMA
„NOVO NORMALNO“
COVID – 19. Koronavirus. Socijalna
distanca. Epidemiološke mjere. Nacionalni
stožer. I zadnje, a ne manje važno:
novo normalno. Sve su to neki novi pojmovi
kojima je obilježena, a bit će i upamćena 2020.
godina. U svemu tome teško se pronalazi neka
svijetla točka, i malo je reći da se svi mi teško
snalazimo u novonastaloj situaciji. Počevši od
tzv „lockdown-a“, pa do trenutne „maska“ situacije.
No, koliko god bilo svima nama nelagodno
i teško prihvatljivo stanje u kojem nam se nameće
„novo normalno“, ovom situacijom posebno
su pogođene osobe treće životne dobi i osobe s
invaliditetom.
Udruga slijepih Karlovačke županije uvijek ponosno
ističe svojih 70 godina rada u interesu
slijepih osoba karlovačkog područja, a prošlo
se u tom vremenu i nestašica i kriza, ratova i
progonstava, teških vremena za članstvo. Možda
baš na krilima tog iskustva, ni ovu situaciju
nismo dočekali nespremni, već se s velikim žarom
i puno razumijevanja posvetili problemima
slijepih osoba uslijed ove epidemije.
Preraspodjelom radnog vremena djelatnici su
uvijek bili na raspolaganju za sve članove Udruge,
kada se ukazala potreba, što je posebice
došlo do izražaja u vrijeme karantene. Usluge
videće pratnje, koja je osigurana kroz projekte
resornog Ministarstva, bile su dostupne svim
članovima sukladno njihovim potrebama. Samo
telefonski poziv bio je dovoljan da se sve potrebno
dostavi na adresu članova, naravno, uz
poštivanje svih epidemioloških mjera. Sukladno
preporukama prekinuto je pružanje usluga prijevoza
i pratnje, te posjete članova u njihovim
domovima, ali je usluga nabave i dostave lijekova
i osnovnih živežnih namirnica itekako bila
potrebna. Također, u suradnji sa Savezom udruga
osoba s invaliditetom Karlovačke županije
uspostavljen je kontakt s lokalnim Crvenim križem,
kako bi se osigurala stalna pomoć za one
najpotrebitije i najugroženije članove Udruge.
Svi članovi Udruge redovito su kontaktirani od
strane djelatnika Udruge. Očekivano, ti su pozivi
bili itekako cijenjeni od strane članstva.
Postepenim popuštanjem mjera aktivnosti Udruge
su nastavljene, iako u smanjenom obujmu,
s obzirom na to da još uvijek nisu započele sve
one aktivnosti koje uključuju okupljanje većeg
broja korisnika u zatvorenim prostorima. Nažalost,
neka financiranja su obustavljena od strane
donatora, ali i to je razumljivo s obzirom na situaciju.
No, da ne bude sve crno, krajem mjeseca
svibnja započela je provedba projekta videće
pratnje „Uz pratnju za sigurnije danas“, koji se
u potpunosti financira iz Europskog socijalnog
fonda. 1.06. započeo je novi trogodišnji ciklus
programa „Želim dom, a ne Dom – prevencija
institucionalizacije slijepih osoba treće životne
dobi“. Program je financiran od strane resornog
Ministarstva te Grada Karlovca, odgovara na
potrebe slijepih osoba treće životne dobi, a sve
u cilju prevencije institucionalizacije. Uz navedene,
Udruga provodi još dva projekta videće pratnje
te nekoliko manjih projekata koji osiguravaju
rehabilitacijsko-rekreacijske, te socijalizacijske
aktivnosti.
Nošeni programima i projektima, danas hrabro
grabimo naprijed. Teško je reći da smo se navikli
i da smo prihvatili ovo „novo normalno“, ali puno
smo naučili i spremni smo za sve što nam donese
budućnost. A ono najvažnije, još jednom smo
uvidjeli koliko nam znače male stvari. Koliko je
važno čuti prijateljski glas s druge strane telefona.
Koliko je našim članovima važno ono: ovdje
Ivana, Sanja, Alisa, Vesna ili Josipa, IZ UDRU-
GE. Kako ste danas?
Josipa Stanešić
10
ŽIVOT SLIJEPIH

UDRUGA U NOVIM IZAZOVIMA
GLAS SVJETLOSTI
Malo mi je teže pisati o nečemu što
direktno osobno nisam prošao, ali
mogu zamisliti osjećaj bespomoćnosti
jer sam ga u jednom periodu života i sam doživio.
„Lockdown“ koji nam se dogodio bio je iznimno
stresan za cijelu Lijepu našu, a posebno su ga
osjetile ranjive skupine u koje svakako spadaju
slijepe osobe.
Odjednom se više ne možeš normalno kretati,
ići normalnim putem kroz život i takav osjećaj
neznanja što će se dogoditi sutra je stresan za
svakoga od nas.
Ja imam tu sreću da živim u kući s bratom i mamom,
no što je sa svima koji žive u stanovima
sami, sa starijim supružnikom, s osobama koje
nisu prošle edukaciju samostalnog kretanja, osobama
koje uz sljepoću imaju druge zdravstvene
probleme pa su samim time puno više podložne
dodatnim komplikacijama, ukoliko dođe do zaraze
koronavirusom? Ne mogu ni zamisliti kakav
je to osjećaj bespomoćnosti.
Mediji, Stožer i političari su uvijek isticali te se
zahvaljivali medicinskom osoblju i ovako nekim
volonterima, a rijetki su isticali važnost udruga
koje su bile na pomoći osobama s invaliditetom.
U ime svih njih im se zahvaljujem što su u tom
stresnom periodu bili na pomoći slijepim osobama,
a kao predsjednik Udruge slijepih Karlovačke
županije posebno se zahvaljujem našim curama
koje su nam s osmijehom na licu pomogle
da prebrodimo taj teški period.
Puno vam hvala Josipa, Ivana i Sanja.
Denis Velimirović
Svi smo mi društvena bića i kontakt s drugom
osobom je jednostavno u našoj prirodi, a odjednom
se moramo svi izbjegavati. Ogroman je
problem što se više nije moglo otići normalno i
u nabavu svakodnevnih potrepština, ali je tomu
bio od izuzetne pomoći Crveni križ čiji su volonteri
pomagali osobama u potrebi.
Iako je to bilo lijepo, to nije isto kao kad nazoveš
Udrugu i poznati ti, uvijek nasmijani glas, pruži
koju riječ podrške uz čašicu razgovora, prima
narudžbu sa svime što je bilo potrebno i to dostavlja
na kućni prag… Ukratko, biti na usluzi i
pomoći svima nama, a pritom izlagajući sebe i
svoje zdravlje.
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
11

UDRUGA U NOVIM IZAZOVIMA
„DENZEL IN LOCKDOWN“
Ovaj članak sam svakako trebao pisati za
vrijeme „lockdowna“. Ovako sad sjedim
za tipkovnicom i razmišljam što napisati
o periodu života koji se dogodio prije samo pola
godine, međutim imam osjećaj kao da je prošla
cijela vječnost. A što je smiješnije, čini mi se kao
da su to bile samo scene iz nekog niskobudžetnog
znanstveno-fantastičnog filma.
Svi smo slušali o tom nekom virusu koji se pojavio
nekad lani u tamo nekom kineskom gradu,
međutim nitko nije tome pridavao nikakav značaj.
No, kako su tjedni odmicali, virus je bio sve bliže
i bliže, ali smo svi nastavili živjeti svoje živote.
Mediji su sve više brujali o tome, situacija je bila
sve alarmantnija, ali se život nastavio dalje.
I onda je odjednom došao taj dan i sve je stalo.
Tih 15-ak dana koji su prethodili „lockdown-u“
bilo je ispunjeno pričama o tome, mediji su vrištali
naveliko, od raznih institucija su dolazile
preporuke kako se ponašati, dok su razna događanja
i otkazivana. Sjećam se, tog smo vikenda
uoči 8. marta bili na kuglačkom natjecanju u Požegi.
Tada se već špekuliralo kako će natjecanje
u Varaždinu, koje je trebalo biti održano tjedan
dana kasnije, biti otkazano, ali je potajno nada
još uvijek tinjala da se to neće dogoditi.
I svega par dana kasnije došla je obavijest i o
tom otkazivanju te se sjećam da sam pričao s
Josipom što ćemo s Udrugom te kako ćemo
nastaviti dalje s radom i odlučio sam da ćemo
zaustaviti i mi aktivnosti i da će cure dežurati pojedinačno
svaki dan. I par dana nakon toga je
bio kraj priče.
50 metara od moje ulice pojavio se policijski punkt
i bez propusnice se nismo mogli nigdje kretati.
U svim oblicima medija samo se govorilo o
broju zaraženih, broju umrlih i nisi mogao nikako
pobjeći od toga. A ja nisam znao što bih sam sa
sobom te kako upotpuniti svoj dan.
S obzirom da je TV bila beskorisna, s vremenom
sam si pronašao zanimaciju te sam počeo
istraživati na Internetu s naumom da si unaprijedim
znanje. Pa sam tako svašta nešto naučio
o mobitelima i računalima, a što mi je nekako
posebno drago: naučio sam instalirati i Windowse.
Naravno, to ne mogu napraviti bez pomoći
videće osobe, ali znanje je ostalo pa će nekada
možda i poslužiti.
Bavio sam se vježbanjem, čitanjem brajice i za
svo to vrijeme je mobitel bio u punoj funkciji pa je
vjerojatno rezultat toga poprilično ozračen mozak.
U tih skoro pa dva mjeseca sam se svega jedanput
maknuo iz kuće i otišao u grad, i to bez propusnice
jer sam morao ići nešto obaviti u banku
za Udrugu i taj osjećaj je bio nadnaravan. U
gradu je bilo sve mirno, redovi ispred institucija
koje su radile, svi su nekako tihi… Baš sablastan
osjećaj.
Sada kad razmišljam o tome zaključka sam da
sam imao i sreće jer živim u kući i mogao sam
zujati po vani, naći si neku zanimaciju il' šta god
bilo. Imam i pikado pa sam periodično i njega
igrao s frendom ili solo. Ali, što sa slijepim osobama
koje žive u stanovima? Čisti zatvor...
Dani su odmicali, sve je i dalje bilo zatvoreno,
no došlo je ljepše vrijeme, a mjere su postepeno
popuštale, barem što se tiče kretanja. Pa smo
tako svako malo išli do jednog kupališta i tamo
se zezali i pili kavu, a čak sam se bacio i u vodu.
U stvari, zagnjurio jer ne znam plivati, no strah
zbog toga je napokon prebrođen, a prvi zaron je
rezultirao time da sam se spucao glavom u stepenicu.
Ali nema veze, osjećaj je svejedno bio
fantastičan.
12
ŽIVOT SLIJEPIH

I onda je napokon došao taj dan kada se počelo
sve otvarati i opet je bilo sve lakše, ali neke posljedice
su ipak ostale.
Bilo me je strah izlaziti među ljude da ne bi
slučajno pobrao virus, opet sam imao taj glupi
osjećaj da se moram nagovarati da se pokrenem,
a sigurnost kretanja sa štapom je također
nestala. No malo po malo sam se počeo vraćati
u rutinu svoje svakodnevice, ali nije to nekako
bilo to.
U pravilu se dogodilo ono što sam mislio da nikad
neće. Potpao sam pod utjecaj medija. Dok
je trajala ta lockdown parada, bilo je „samo odgovorno“,
„virus je izuzetno opasan“, razne govorancije
o tome kako bi svi nešto iz toga trebali
naučiti, a dogodilo se to da se nije naučilo baš
ništa. Došlo ljeto, približili se izbori, zaraženih
daleko više nego što je bilo za vrijeme tog cirkusa,
a sve se nastavlja dalje, naravno pod određenim
mjerama.
A ono što me najviše živcira su ta dvostruka mjerila
koja se provode, a rijetki i spominju važnost
zdrave prehrane i jačanje imuniteta. Naglasak
je samo na neprovjereno cjepivo, dezinficiranje
ruku, a pretjeranim korištenjem te kemije ćemo
si još i oslabiti imunitet… I naravno, preskupe
maske koje virus mogu zaustaviti u istoj mjeri
kao i nalet asteroida u Zemlju.
Školstvo je postalo još veći cirkus, o pokretanju
gospodarstva se i ne razmišlja, a samo je važan
turizam.
I to je „novo normalno“ u kombinaciji sa „starim
normalnim“.
Denis Velimirović
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
13

JACANJE ˇ KAPACITETA UDRUGE
SLIJEPIH KARLOVACKE ˇ ŽUPANIJE
„INFORMIRANJE, KOMUNIKACIJA I PODIZANJE JAVNE SVIJESTI“
Savez udruga osoba s invaliditetom Karlovačke
županije organizirao je 12. Konferenciju
pružatelja usluga osobama s
invaliditetom pod nazivom „Informiranje, komunikacija
i podizanje javne svijesti“, na kojoj su
kao predstavnici Udruge sudjelovaIi predsjednik,
Denis Velimirović u pratnji djelatnice Josipe
Stanešić. Bila je to dobra prilika saznati koliko i
na koji su se način razne ustanove, institucije,
centri i tvrtke uključile u rad udruga, kako bi položaj
njihovih korisnika kojih je samo u Karlovcu
9 tisuća, a na području Županije oko 17 tisuća,
bio vidljiviji i život kvalitetniji.
Prije početka radnog dijela konferencije, svi prisutni
su dobili bijele vrpce, kao podsjetnik i simbol
nacionalne kampanje „Bijela vrpca“, koja se
svake godine provodi od 25. studenog, Međunarodnog
dana borbe protiv nasilja nad ženama,
do 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih
prava, kroz 16 dana aktivizma, protiv nasilja nad
ženama s invaliditetom u više od 20 gradova
diljem Hrvatske. Udruga Osoba s invaliditetom
Karlovačke županije je nositelj ove kampanje za
područje Grada i Županije.
Bogati program Konferencije uključivao je izlaganja
stručnjaka iz raznih područja koji su predstavili
dosadašnji rad s udrugama, a sve u cilju
bolje uključivosti, vidljivosti i jednakih mogućnosti
osoba s raznim vrstama invaliditeta.
EDUKACIJE ZA ADMINISTRATORE I VIDEĆE
PRATNJE
18.06.2020. godine djelatnice Udruge Josipa
Stanešić kao administrator, te Sanja Jakić i Alisa
Dujmović kao videće pratnje sudjelovale su na
edukaciji administrativnog praćenja projekata
Europskog socijalnog fonda u organizaciji Hrvatskog
saveza slijepih, te na programu edukacije
za videće pratitelje.
Edukacijom su obuhvaćene sljedeće cjeline:
1. Provedba projekata ESF – organizacija projektnih
aktivnosti, tablica radnih sati, Zahtjev za
nadoknadom sredstava, evidencija locco vožnje,
Zahtjev za prenamjenom, pokazatelji i Micropodaci
korisnika
2. Financijsko praćenje i izvještavanje ESF – tablica
potraživanih troškova i cjelokupno financijsko
izvještavanje
3. Videći pratitelj – predrasude prema slijepim
osobama, prezentacija i demonstracija upotrebe
tiflotehničkih pomagala, pravilan pristup, komunikacija
i vođenje, prava osoba s oštećenjem
vida
„DILJEM NAŠE LIJEPE, INTEGRIRAJMO
SLIJEPE“
Predstavnici Udruge slijepih Karlovačke županije,
predsjednik Denis Velimirović i tajnica Josipa
Stanešić, sudjelovali su na trodnevnoj edukaciji
za jačanje upravljačkih kapaciteta udruga slijepih
osoba u Edukacijsko-rehabilitacijskom kampu
slijepih Premantura.
Edukacija je održana u okviru EU projekta „Diljem
naše lijepe, integrirajmo slijepe“ od 14.09.
do 17.09.2020. u organizaciji Hrvatskog saveza
slijepih.
Tijekom 3 dana provedene su radionice na temu
jačanja organizacijskih kapaciteta udruga, strateškog
planiranja, samozastupanja, zagovara-
14
ŽIVOT SLIJEPIH

nja i odnosa s javnošću koje je vodila stručna
suradnica iz Centra za civilne inicijative Mirela
Despotović. Na radionicama su sudjelovali članovi
upravljačkih tijela temeljnih udruga članica
Hrvatskog saveza slijepih i njihove videće pratnje,
a razgovaralo se o izazovima s kojima se
susreću upravljačka tijela u svom radu.
Razmjenom iskustava iskristalizirale su se nove
ideje i osvijestila se potreba zajedničkog rada
pri rješavanju ključnih pitanja važnih za slijepe i
slabovidne članove temeljnih udruga.
Vesna Tek
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
15

OSTALE AKTIVNOSTI UDRUGE
„ŽENE ŠUTE I SKRIVAJU SVOJE LICE“
25. studenog se obilježava Međunarodni dan
borbe protiv nasilja nad ženama. Tom prilikom je
u Gradskom kazalištu Zorin dom otvorena izložba
„Žene šute i skrivaju svoje lice“ fotografa Roberta
Gojevića. Izložba je dio međunarodne kampanje
16 dana aktivizma, a njezini organizatori su
Ženska grupa Korak Karlovac i Povjerenstvo za
ravnopravnost spolova Karlovačke županije.
Otvaranju izložbe prisustvovale su i članice
Udruge slijepih Karlovačke županije, pružajući
na taj način podršku svim zlostavljanim ženama
koje žive među nama, a uistinu skrivaju svoje
lice, kako od svojih najbližih, tako i od društva u
kojem žive.
„ŽIVOT SLIJEPIH“
U 2019. godini Udruga je izdala 14.
po redu broj časopisa „Život slijepih“
čije je izdavanje financijski podržalo
Ministarstvo za demografiju, obitelj,
mlade i socijalnu politiku.
Službena prezentacija časopisa održana
je uoči obilježavanja Međunarodnog
dana osoba s invaliditetom,
i to kroz lokalne medije, a posebice
kroz program lokalne TV postaje
Trend TV, kroz tv priloge i emisiju
„Mogu sve“. Časopis je poput prijašnjih
godina osmišljen kao presjek svih
događanja u Udruzi, kako projektnih,
rekreacijsko-edukacijskih tako
i sportskih. Prvenstveno, časopis je
namijenjen lokalnoj i široj javnosti,
kao način prezentacije svih aktivnosti
koje provodi Udruga. Partnerima i suradničkim
organizacijama, neprofitnim organizacijama i prijateljskim
udrugama, svim donatorima, te gradovima
i općinama Karlovačke županije te svim zainteresiranim
pojedincima. Naravno, časopis je
namijenjen i svim članovima Udruge, te se tako
svake godine radi i konverzija u zvučni zapis.
16
ŽIVOT SLIJEPIH

IZBORNA SKUPŠTINA UDRUGE SLIJEPIH KARLOVAČKE ŽUPANIJE
2020. godina izborna je godina za Udrugu slijepih
Karlovačke županije.
Sukladno Statutu Udruge, postupak izbora novih
članova u upravljačkim tijelima Udruge započeo
je održavanjem Zbora članstva, 8. veljače. Na
Sjednici Zbora razriješen je stari sastav Skupštine
te je izabrano 13 novih članova Skupštine.
Na izbornoj sjednici Skupštine, nakon uvodnih
točki Dnevnog reda, započeo je izbor članova
najvišeg upravljačkog tijela Udruge, Izvršnog
odbora. Nakon prijedloga kandidata, te postupka
javnog izjašnjavanja, članovi Skupštine
izabrali su Izvršni odbor u sljedećem sastavu:
Danijela Pavlić, Denis Velimirović, Anita Milčić,
Slavko Kralj i Darko Magdić.
Skupština je između navedenih članova Izvršnog
odbora za predsjednika Udruge slijepih Karlovačke
županije izabrala Denisa Velimirovića, a
za potpredsjednicu Danijelu Pavlić, čime ovaj
dvojac nastavlja voditi Udrugu i u novom mandatu
na sljedeće četiri godine.
Za delegata u Skupštini Hrvatskog saveza slijepih
izabrana je Anita Milčić. Nadzorni odbor potvrđen
je u sastavu: Biserka Kapitanić, Suzana
Gržičić i Janko Bosiljevac.
Reizborom ovih dvoje mladih ljudi na vodeće pozicije
u najstarijoj udruzi osoba s invaliditetom
s područja Karlovačke županije nagrađen je njihov
dosadašnji rad i trud ka unapređenju Udruge,
te im dana prilika da na njihovom entuzijazmu
i zalaganju raste i kvaliteta življenja slijepih
osoba našeg područja.
„KAVA S DORICOM“
„Ja sam obična žena iz Karlovca...„
ovim riječima započela je
gđa Dorica Barbić druženje s
našim članicama, okupljenim u
prostorijama Udruge na Strossmayerovom
trgu 2.
Neslužbeno druženje, zapravo
samo „kava“, bilo je povod za
okupljanje kojem su se naše
članice iznimno veselile, a njihova
očekivanja su u potpunosti bila opravdana.
Gđa Dorica radijska je voditeljica emisije „Kava s
Doricom“ s Katoličkog radija. Najdugovječnija je
to dnevna emisija ovog radija, prvi put emitirana
1997. godine, a postavljena je kao petominutno
promišljanje o životu jedne žene, majke, učiteljice,
a danas i bake. Kroz život prepun nedaća,
ali i nebrojenih trenutaka sreće,
naša je Dorica skupila životnog
iskustva za nekoliko života, a
njena mašta i toplina naspram
drugog živog bića su nemjerljive.
Bilo je zadovoljstvo slušati kako
običan razgovor i razmjena mišljenja
mogu biti razlog neizmjerne
sreće. Bez zadrške ispičane
su tako životne price i različite
sudbine, podijeljena tuga, ali i sreća ljudskog postojanja.
Ponekad je dovoljno samo nekoliko toplih
riječi da ispune naše srce i obasjaju ga svjetlošću.
Nakon ugodno provedenog popodnevna, ništa drugo
nije nam preostalo nego s puno veselja dogovoriti
sljedeće druženje i popodnevnu “Kavu s Doricom”.
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
17

OBILJEŽAVANJE MEĐUNARODNOG DANA ŽENA U UDRUZI SLIJEPIH
KARLOVAČKE ŽUPANIJE
Kako su već svi dobrano savladali priču o nastanku
i povijesti obilježavanja Međunarodnog
dana žena, odnosno 8. marta ili eto manje popularnog
naziva 8. ožujka, reći ćemo samo da je to
dan od velikog značaja u procesu emancipacije
žena cijelog svijeta. I kako to već biva, i naša
Udruga pridaje mu veliki značaj, i ne samo zato
jer većinu članstva čine žene, već i zato jer su
naše članice sve ono lijepo i nježno, sve ono posebno
što čini našu Udrugu.
Ove godine odlučili smo da obilježavanje ovog
značajnog datuma ne bude samo jedan dan,
već tjedan-dva, pa možda tako uspijemo poruku
ovog Dana pronijeti i kroz cijelu godinu. Dvije kazališne
predstave, jedna tematska izložba fotografija
i zabavno druženje u prostorijama Udruge
ovogodišnji su predstavnici obilježavanja.
Kazališna predstava „Profesore dajte dva“
Umjetničke organizacije Tvornica smijeha, vratila
je naše članice u školske klupe, a predstava
„Sve o muškarcima“ Teatra Gavran, uz puno
smijeha, naučila ih, odnosno obnovila im znanje
o suprotnom spolu.
„Karlovačke heroine“ naziv je izložbe fotografija
poznatog karlovačkog fotografa Denisa Stošića.
Izložba je otvorena na sam Dan žena, a posvećena
je ženama našeg grada koje su svojim pri-
18
ŽIVOT SLIJEPIH

vatnim i/ili profesionalnim životom nadahnule
autora da ih uvrsti u ovu posebnu zbirku portreta.
Udruga s ponosom može reći da su od 41
portreta žena, čak 3 žene dio našeg kolektiva.
Podpredsjednica Danijela Pavlić pozirala je sa
svojom djecom stvarajući tako fotografiju pod
nazivom „Vi ste moje svjetlo“. Djelatnice Udruge
Ivana Canjar i moja malenkost, Josipa Stanešić,
imale su privilegiju na svojoj fotografiji ugostiti
predsjednika Denisa, a za nas je nastala kovanica
„Nasmijavateljice“ kao najbolji opis našeg
pristupa radu s korisnicima Udruge.
Za kraj je ostalo druženje organizirano u prostorijama
Udruge, na Strossmayerovom trgu 2,
gdje je gost bio radijski voditelj, bloger i spisatelj
Damir Valent Dado koji je uz puno smijeha, raznih
tekstova i dobru zabavu proveo naše članice
kroz projekt „Čitam, dakle postojim“ Književnog
kruga Karlovac. Uz crvenu ružu na poklon,
šačicu smijeha i dobro društvo zaokruženo je
ovo lijepo razdoblje raznovrsnih događanja posvećenih
ženama naše Udruge.
Autor fotografija: Denis Stošić
DRUŽENJE ŽENA TRIJU UDRUGA
U ovim pomalo kaotičnim vremenima kad se glasno
zagovara socijalna distanca, nekako nam je
draže da je ona ipak samo fizička, pa uz poštivanje
svih epidemioloških mjera, naše članice su
se 19.09. zaputile prema sunčanoj Istri.
Razlog putovanja bilo je tracionalno druženje slijepih
žena triju udruga, članica Udruge slijepih
Istarske županije, Primorsko-goranske i Udruge
slijepih Karlovačke županije. Druženje se održava
već dugi niz godina, a domaćinstvo svake godine
preuzima druga udruga. Ove godine ta čast
pripala je Udruzi slijepih Istarske županije. Iako
je vrijeme održavanja okupljanja do sada uvijek
bio mjesec svibanj i Majčin dan, ove godine druženje
je malo prolongirano, ali na veselje svih
okupljenih ipak održano. A mjesec rujan i „bablje
ljeto“ pobrinuli su se da članice putem prati sunce
i vedro nebo.
Lokacija okupljanja bio je Edukacijsko-rehabilitacijski
centar slijepih Istre – regionalni centar
inkluzivnog turizma – LUČ EDUKA – Cukrići.
Nakon uvodnih zalogaja i osvježenja te pozdravnih
riječi i razmjene poklona, okupljene
žene krenule u Svetvinčenat, u
razgledavanje župne crkve navještenja
Blažene Djevice Marije i kaštela Morosini-Grimani,
a sve uz stručno vodstvo
djelatnika Turističke zajednice Općine
Svetvinčenat. Nakon obilaska uslijedio
je zajednički ručak za koji se pobrinuo
Agroturizam Gržini.
Nakon uživanja u ljepotama i finoj domaćoj
hrani, članice su se uputile kućama.
No, sukladno dobrom starom običaju,
malo se skrenulo s puta da bi se uživalo
u štrudli s borovnicama i udahnulo
malo svježeg goranskog zraka šetajući
oko jezera Bajer u Fužinama. Bio je to
savršen završetak divnog druženja.
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
19

AKTIVNO NA „STROSSU“
Prošle godine je naša Udruga obilježila mladih
70 godina svoga postojanja i u tih sedam desetljeća
se puno napravilo za slijepe osobe s područja
Karlovačke županije.
Naravno, u tom periodu je bilo i teških trenutaka
za članstvo i Udrugu, no one su se prebrodile i
uvijek se išlo samo naprijed, a stvorile su se i
brojne lijepe uspomene. No, ono što je najvažnije,
Udruga se i dalje nalazi tu, i vrata na Strossmayerovom
trgu su uvijek otvorena za naše
članstvo, a tako će biti i u vremenu koje dolazi.
Vremena su se znatno promijenila, a samim
time i financiranja aktivnosti, a za pribavljanje
sredstava su zadužene Josipa Stanešić i novo
lice našeg djelatnog tima, Vesna Tek, pravo
osvježenje i odlično pojačanje projektnog kadra.
Iako radimo punom parom što se tiče provedbe
raznih programa i projekata, vrlo često se dogodi
da te sve naše aktivnosti
i ne popratimo medijski kako
dolikuje. Ali nikad nije kasno
da krenemo i u tom smjeru.
Tako se odlučismo malo i pohvaliti
koliko smo zaista vrijedni.
Cure pogotovo....
Videća pratnja... Što reći o tome??
„Vučko“ i ja se družimo već sedam godina i za
sada imamo poprilično dobru suradnju. Ponekad
se dogodi da se malo izgubim, kao i „zalijepim“
u određene predmete, no to je sasvim normalna
pojava, barem u mome slučaju kada je u pitanju
hodanje s bijelim štapom.
Zahvaljujući tom pomagalu mogu doći samostalno
do gotovo svih lokacija, međutim obaviti
određenu aktivnost na istima nije uvijek moguće,
a niti jednostavno, kao i brojne druge svakodnevne
radnje.
Glupo će možda zvučati, ali imao sam tu „sreću“
da sam svu problematiku s vidom i samostalnošću
riješio do svoje 30-e godine, no što
je s osobama treće životne dobi uz dodatne
zdravstvene poteškoće koje su u kasnijoj dobi
izgubile vid? Tu dolazi do pravog smisla usluga
Slijedi ukratko što se trenutno
događa:
„Želim dom, a ne Dom“ trogodišnji
program Udruge započeo
je s trećim ciklusom
provedbe 1. lipnja ove godine.
Program je financiran u iznosu
od 160.000,00 kn godišnje od
strane Ministarstva za demografiju,
obitelj, mlade i socijalnu
politiku, a sa 33.000,00 kn
godišnje nas u tom projektu
podupire i Grad Karlovac. Partneri
su Hrvatski zavod za javno
zdravstvo i Centri za socijalnu
skrb Karlovac, Duga Resa,
Slunj i podružnica Vojnić.
20
ŽIVOT SLIJEPIH

videćeg pratitelja i našeg trogodišnjeg programa
„Ruka koja vodi“. Polako ali sigurno, počevši od
2013. godine, naša Ivana je postepeno ušla u legendu
Udruge, međutim kako nije Superwoman
te jednostavno ne može pokriti cijelu Udrugu, tu
dolazimo do sljedećeg projekta pod nazivom „Tu
sam da ti pomognem“ i naše Sanje. Projekt je
jednogodišnji te se lagano bliži kraju provedbe,
međutim, nadamo da će resorno Ministarstvo
čuti naše želje i odobriti financiranje, pa da nastavimo.
Oba projekta, „Ruka koja vodi“ i „Tu sam da ti pomognem“,
financirana su od strane Ministarstva
za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku,
za koje mi je trebalo poduže vrijeme da upamtim
kako se zove... I sad promijene ime...
Fondovi Europske unije su uvijek dobrodošli pa
smo tako i mi napokon krenuli u EU priču i odnedavno
započeli s provedbom dvogodišnjeg projekta
pod nazivom „Uz pratnju za sigurnije danas“
koji je u potpunosti financiran iz Europskog
socijalnog fonda u iznosu od 494.099,50 kn.
Tu je pak zadužena za pratnju naša Alisa koja se
na europski način brine za naše korisnike.
Corona i COVID su se u potpunosti uvukli u naše
živote, pa tako i u Udrugu, a samim time zahvaljujući
prethodno spomenutom virusu ove godine
će biti nešto manje edukativno-izletnih aktivnosti,
no gdje je problem, tu je i rješenje pa će, vjerujemo,
ipak na jesen biti pojedinih aktivnosti takvoga
tipa.
Jubileji su uvijek zanimljivi, a ponekad nas znaju
malo i stresirati, no uskoro će doći jedan koji
je od velikog značaja za Strossmayerov trg 2, a
riječ je o 10 godina rada Josipe. Žena došla kao
Hasan, u međuvremenu postala Stanešić i još
uvijek je s nama i brine se za sve nas i na tome
joj jedno veliko hvala u ime svih nas.
Ljeto nam je već lagano na zalasku, jesen dolazi,
i samim time žešći tempo… A ekipa u sastavu
Josipa Stanešić, Vesna Tek, Ivana Canjar, Sanja
Jakić i Alisa Dujmović će se i dalje brinuti da sve
ide po planu i rasporedu.
Denis Velimirović
„VUČKO“
Već dugi niz mjeseci mi je plan i želja napisati
štogod o bijelom štapu, no međutim nikako da to i
učinim. Pa eto, došao je trenutak da odam počast
tom pomagalu koje život znači jer po meni nema
važnijeg izuma za slijepe osobe od tog štapa koji
je dugačak metar i određeni broj decimetara.
Sjećam se kada mi je rehabilitatorica rekla da ću
hodati samostalno već za tri mjeseca... Doduše,
ne sjećam se što sam točno odgovorio na to, ali
vjerujem da je bilo u stilu: nema teorije. Možda je
to slučaj kod drugih, ali ne i kod mene. Na kraju
je žena bila u pravu, a ja sretan ko' tranzistor kad
sam odradio prvi samostalni zadatak u kretanju.
Isti se sastojao doći od Beka do obližnjeg kioska,
kupiti nešto i vratiti se natrag. S obzirom na udaljenost,
to mi se danas čini smiješno, no tad mi
je srce ne samo bilo u petama, nego je bilo u susjednom
kvartu, ali usprkos panici uspješno sam
prošao test koji mi je bio zadan, a samim time
sam dokazao i sebi da mogu.
Nakon što su se dojmovi slegli i kada mi je napokon
došlo do mozga što to zaista znači, sve se
promijenilo. Jer sve što sam od tad do današnjih
dana postigao, ne bi bilo moguće da nije bilo tih
kilometar i pol samostalnog hodanja.
Kako je vrijeme odmicalo, jednostavno sam prestao
doživljavati štap kao pomagalo nego jednostavno
kao dio mene i gdje sam ja tu je i moj
„Vučko“. Mada, moram priznati da mi se perio-
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
21

dično i dogodi da krenem bez njega, no ubrzo
shvatim da mi nešto fali te nakon kratkog promišljanja
shvatim što je to, vratim se po štap i
krenem dalje na put.
Nego, da pojasnim zašto „Vučko“.
Naime, kolegica u udruzi me periodično prije nagovarala
da nabavim psa vodiča… U međuvremenu
je odustala od toga jer je uvidjela da jednostavno
nema smisla. I tako sam jednog dana
odlučio tomu stati na kraj, uzeo crni flomaster i
napisao na štap „Vučko“.
Došao sam u Udrugu i rekao „legici“ da sam
nabavio psa. Naravno, bila je oduševljena tom
viješću, na što sam ja pokazao štap na kojem
piše „Vučko“. I to vam je pričica kako je nastao
„Vučko“.
Službeno se družimo već sedam godina i moram
priznat da se još uvijek ponekad začudim sam
sebi kako je to moguće. Osoba koja ništa ne vidi
se kreće sama po vanjskom prostoru, ceste, raskrižja,
promet, zebre… I kad počnem razmišljati
o tome, shvatim da za to uistinu treba imati hrabrosti,
no mi slijepi koji se samostalno krećemo
jednostavno ne razmišljamo o tome, jer se ne
isplati, a samo se isprepadamo onda.
Bude i kritičnih situacija, naravno, ali isto tako
bude i komičnih. Barem u mome slučaju. No,
nemojte to reći mojoj rehabilitatorici…. Često
budem brži od štapa i uredno to spoznam tek
nakon što se propisno zalijepim u neki stup ili
parkirano vozilo.
Jedna od čudnovatijih situacija dogodila mi se
kad sam jednom prilikom izašao iz frendova
auta, stao sa strane da on parkira i kako u takvim
situacijama kad stojim naslonim štap na sebe,
učinim to tad i štap jednostavno nestane. Naravno,
na prvu bijaše upitnik nad glavom, popipam
s nogom što je ispod kad ono šaht…. Nekoliko je
psovki tad izletjelo i onda sam puk'o od smijeha.
Drugom prilikom, kad sam sam sebi ispao panj,
bilo je na dan kada sam putovao u Rumunjsku s
kuglačkom reprezentacijom i prilikom pakiranja
stvari u autobus štap je ostao u kuglani. Deset
dana sam bio bez štapa. Moram priznati da je to
bilo poprilično glupo iskustvo. Posve i nadasve
sam bio nepokretan te sam ovisio isključivo o tuđoj
pomoći. Ali, sve je to za ljude, pa i za mene.
Ja i egzibicije često idemo u paketu pa barem
nije nikad dosadno.
I na kraju, što uopće reći te kako završiti članak?
Ovo što ste pročitali nema baš nekog pretjeranog
smisla. Jednostavno sam htio napisati nešto
o bijelom štapu, ali ako već moram imati i neku
poruku za kraj, onda to nek' bude ova. Nemojte
ga se sramiti… Ljudi ionako znaju da ne vidite, a
izbjegavajući ga samo štetite sebi. I kada hodate
s videćom osobom, također bi ga trebali imati
uza sebe jer će ga okolina onda vidjeti i zaobići
vas te neće doći do sudaranja i nepotrebno
glupih situacija i raspravljanja zašto se dogodio
fizički kontakt.
Upoznao sam ljude koji bez pol'
frke hodaju samostalno po Zagrebu,
međutim kad se vrate
u svoju okolinu spreme štap iz
srama. Po meni je veća sramota
ne hodati i skrivati se kao neki
kužni čovjek, nego izvući štap
i hodati okolo po svom mjestu
kao ravnopravna osoba zajednice.
A tomu na kraju krajeva svi
težimo, zar ne?
Denis Velimirović
22
ŽIVOT SLIJEPIH

BRAJICA I JA
Nisam baš siguran koliko sam mjerodavan pisati
o Brailleovom pismu jer ga slabo koristim, ali
eto... Osjećam potrebu napisati ponešto o tih famoznih
šest točkica i svojim iskustvima s njima.
Davnih dana, još početkom 19. stoljeća, jedan
je francuski vojnik stvorio pismo za noćno čitanje,
a razlog tom je krajnje jednostavan. Naime,
kako bi vojnici mogli čitati poruke po noći, koristili
su svjetlo, što je bila poprilično olakšavajuća
okolnost za protivničku stranu da ih lakše može
upucati. I tako, nakon određenog broja stradalih
vojnika, mladi se Francuz sjetio te je razvio
taktilno pismo kojim su se počeli koristiti u vojne
svrhe i time se statistika stradalih vojnika promijenila
nabolje.
U jednoj drugoj priči obrtnikov sin koji je oslijepio
s desetak godina dobio je ideju za univerzalnijim
i praktičnijim pismom za slijepe nakon što je „vidio“
kako njegov otac buši rupe u koži koristeći se
šilom. Tako je nastala priča o pismu za slijepe kojim
se danas koriste milijuni osoba s oštećenjem
vida, a nazvano je po tom inovativnom dječaku.
Louis Braille je osmislio šest točkica u dva stupca
koje uz kombinaciju istih tvore abecedu, a s
predznacima, kao i ostalim znakićima mogu tvoriti
i svu silu ostalih znakova poput matematičkih,
kemijskih, glazbenih i tako dalje.
Brajica se kroz povijest i nije puno mijenjala pa
je tako nekih 200-tinjak godina poslije dočekala i
mene, i nije mi bilo ništa jasno kada sam se prvi
put susreo s hrpom nekih malih izbočina na papiru.
No, malo po malo, i te točkice pod prstima
su počele dobivati oblik, kao i smisao i nakon tri
mjeseca učenja sam postao pismen na brailleovom
pismu.
Moram priznati da ga u glavne svrhe baš i ne koristim,
a riječ je o čitanju knjiga, međutim s vremenom
sam si pronašao načine kako ću je koristiti,
a samim time si olakšati i život. Naravno, rezultat
toga je što ne moram za svaku sitnicu trčati okolo
i pitati što to imam u ruci. Primjerice za označavanje
važnih dokumenata, CD-a ili DVD-a.
S druge strane
brajica ima
i daleko širu
primjenu koja
olakšava, ali
i educira, pa
se tako označuju
i lijekovi,
uredi po institucijama
i
ordinacije, a i
razne edukativno-turističke
šetnice kojima
se mogu
kretati slijepe
osobe i samostalno
pročitati koje biljke ili životinje obitavaju
na tom području.
Ukratko, moj rezime je da ne koristim puno brajicu
u svojoj svakodnevici i žao mi je što još uvijek
nisam pročitao ni jednu knjigu. Jednostavnije ju
je pokrenuti u zvučnom obliku, a onda bez obzira
koliko je ista i dobra, zaspem i moram premotavat
te tražit gdje sam stao. Tako jest lakše, no
to ne znači nužno i bolje, ali je opet bolje nego
uopće ne čitanje knjiga.
Doduše, periodično me lupi pa si uzmem Pronto
na kojem je Zane Grey i njegov vestern roman
Žutokljunac i lijepo „pičim“ s kažiprstom po tim
točkicama.
Drugog opravdanja jednostavno nema... U pitanju
je čista lijenost. Čitanje brajice je puno bolje i zanimljivije
od zvučnih knjiga. Lakše se mogu skoncentrirati
na samu fabulu, radi više osjetila istovremeno,
a što je najbolje: ne zaspim dok čitam.
Bilo kako bilo, brajicu je potrebno znati jer je to
pismo slijepih i bez obzira u koje svrhe ćete je
koristiti, neće pogoršati, nego će samo poboljšati
kvalitetu života i oplemeniti vašu svakodnevnicu.
Denis Velimirović
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
23

NAPOKON ZAPOSLEN
Već sam sam sebi dosadan pišući o sebi, a s
obzirom da svakom malo iskačem iz neke paštete,
vjerujem i vama isto, al' što ću vam ja.
Funkcija je takva kakva je, a budimo realni,
Udruga je najveći krivac u toj priči čiji je rezultat
moje dosađivanje vama tako da se žalite njoj.
No, šalu na stranu, u ovom članku ne planiram
pisati o svom životnom putu jer sam to sve već
pisao, ali bih napisao nešto kratko o još jednoj
životnoj prekretnici koja mi se dogodila prije tri
mjeseca. Doduše, dok vi budete ovo čitali, bit će
i mjesec i sitno više, ali poanta će biti i dalje ista.
Svi mi želimo stvoriti nešto u životu, a da bi se
bilo kakav plan ostvario, potrebna je volja, trud,
znanje, malo sreće, a budimo realni, na kraju
mjeseca i plaća.
U svojih 35 godina sam službeno radio svega 12
mjeseci i to u dva navrata po šest preko mjere
javnih radova u našoj Udruzi. Iako je to bilo super
iskustvo, na kraju je došla i lova, moram priznati
da ipak nisam mogao u potpunosti uživati
u tome jer sam znao da ću svaki put nakon toga
završiti na burzi i opet iz početka.
Mjeseci su prolazili, vjerujem da sam dosta i
napredovao u tom periodu, došao je i COVID i
skoro sve poslao u peršin, međutim završio je i
taj glupi „lockdown“ i osjećaj korisnosti se opet
počeo polako vraćati i zatim je došao taj sudbonosni
dan u kojem mi je Izvršni odbor naše
Udruge odlučio dati šansu i zaposliti me na mjestu
voditelja EU projekta koji nam odobren.
Koliko god društvo kao društvo napredovalo
i bez obzira na razinu školovanja, osobama s
invaliditetom će uvijek biti teže pronaći posao,
pogotovo u manjim sredinama. Školovanje za
slijepe u RH je potpuna katastrofa i srednje škole
tj. smjerovi koji se nude su gotovo izumrli i
beskorisni, a rezultat toga je da slijepe osobe ili
završe na burzi ili krenu na fakultet i pokušavaju
studirati što duže jer znaju što ih čeka nakon
završetka faksa.
Hoće li se ovaj projekt nastaviti nakon dvije godine,
to ne znam. Naravno, nadam se da hoće,
ali ono što znam jesu dvije do tri stvari koje ću
sad navesti.
Vi koji me se sjećate kakav sam bio kada sam
se učlanio u Udrugu, pratili ste me sve ove godine
i sva moja postignuća, mogu reći samo to da
sam ja najbolji primjer što udruga slijepih
može postići za kasnije oslijepljelu
osobu. Ja sam čista definicija u praksi.
Izvršnom odboru sam neizmjerno
zahvalan što mi je pružio šansu da
se osjećam korisnim i da si napokon
mogu nešto malo i dugoročnije planirati,
a i stvoriti...
A nakon što ova COVID parada završi,
svi ćemo se lijepo okupiti u našim prostorijama
na Strossu i napraviti jednu
veselicu da vam se svima zahvalim
što vas imam u svom životu.
Denis Velimirović,
zaposlen
24
ŽIVOT SLIJEPIH

MOJIH PRVIH 10
11.10.2011. godine sada
se čini tako davno, doslovno
skoro desetljeće udaljeno,
a opet nekad mi se
čini kao jučer. S godinama
uistinu dođemo do onog
što nam mame govore:
vidjet ćeš kako ti godine
lete sve brže što si stariji.
Naravno, nećemo sad
pretjerivati s izjavama o
mojoj starosti, ali eto nakupilo
se godina, a njih skoro četvrtinu provela
sam kao djelatnica Udruge slijepih Karlovačke
županije.
Priča kako sam došla na zamjenu na period od
30 dana, a ostala sad već preko 3500 dana lagano
je već ušla u legendu. Ali, kako ono priče
idu... Sjećam se kao da je bilo jučer (a nije), prvog
dana i samih početaka svog rada.
Kako u obitelji imam slijepu osobu, donekle sam
znala kako će izgledati moja pustolovina, ali
samo donekle. Raditi s cca 130 korisnika ipak je
nešto sasvim drugo. Na samom početku bili smo
tu kolega Zoran i ja, i predsjednik Vlatko. Bio je
to posao potpuno drugačiji od onog na koji sam
navikla. Izreka „raditi s ljudima“ ovdje je dobivala
potpuno novi smisao. Jer Udruga nije hladna
tvrtka s popisom ljudi, ona je skoro pa živo biće,
obitelj koju moraš njegovati i održati na okupu
pod svaku cijenu. Naravno, izvor financiranja,
kao i danas, tako i tada bio je neizvjestan i sve
adute u rukavu predsjednik Vlatko čuvao je za
održavanje „hladnog pogona“, iako je Udruga
bila sve samo ne hladna. Uskoro sam uz svako
ime na papiru povezivala i lice, životnu priču i
glas. Neočekivano lako postala sam dio te obitelji
i moj glas koji izgovara „Josipa iz Udruge“ počeo
je otvarati svaka ulazna vrata domova naših
članova. 2013. godine naša mala obitelj dobiva
i trećeg člana, videću pratnju, Ivanu. Dobar smo
mi bili trojac, svađali se i mirili, baš kao obitelj.
Ali šalu na stranu, članovi Udruge uvijek su bili
najvažniji, njihove želje i potrebe, i to svakoga
kao pojedinca i to je ono što me najviše veseli
u mom poslu. Saznanje da si svojim radom
nekome poboljšao uvjete života, omogućio nešto
novo ili samo uljepšao dan, uskoro postane
dio tebe, nešto kao droga, samo u pozitivnom
smislu. 2016. godine dolazi do velike promjene,
Zoran odlazi, Ivana i ja uzimamo „pauzu“ od godinu
dana da proširimo svoje obitelji, a i Vlatko
prestaje biti predsjednik. Nakon te godine mijenjali
su se ljudi s kojima sam radila, povećao se
broj zaposlenih i sad u našem malom kutku na
Strossmayerovom trgu nedostaje radnih stolova
za nas šestero, a dirigentsku palicu preuzeli
su Denis i Danijela, mladi dvojac od kojih imamo
velika očekivanja. Projekti su postali veliki i
značajni, jedan se čak naziva i „europskim“, ali
Udruga je za mene i dalje ona skromna obitelj,
koja je uvijek tu za svakog svog člana.
Rad u Udruzi opisala bih kao svakodnevni izazov.
Svaki dan drugačiji, dinamičan, a to je ono
što me posebno privlači. Lijepo je na kraju radnog
dana biti ispunjen. Znam, uvjeti u udrugama
civilnog društva daleko su od idealnih, i ti poslovi
nisi toliko privlačni kao oni „sigurni“ uz regres
i božićnicu. No, oni nose u sebi ono nešto lijepo
i pozitivno, osjećaj korisnosti. U ovih deset godina
stekla sam veliko radno, ali i životno iskustvo,
i ono najvažnije, stekla sam ovdje bake, koje mi
nisu bake, djedove koji mi nisu djedovi, tete i stričeve
koji to nisu, i prijatelje koji to stvarno jesu.
Josipa Stanešić
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
25

AKTIVNOSTI ŠPORTSKOG DRUŠTVA
SLIJEPIH 4 RIJEKE KARLOVAC
OD ČASOPISA DO ČASOPISA RAZBOJNICI PO LIJEPOJ NAŠOJ
Uvijek volim naglasiti da sam zahvaljujući sportu
putovao diljem Lijepe naše pri čemu sam stekao
brojne prijatelje. Upornost i redoviti treninzi su s
vremenom doveli i do brojnih uspjeha, a sve to
ne bi bilo moguće bez ekipe koja djeluje unutar
„4 rijeke“ Karlovac i cura iz Udruge koje nas podržavaju
i prate na natjecanjima.
Zajedničkim naporima smo ostvarili i određene
uspjehe u periodu između dva časopisa, a o
čemu je točno riječ ćete imati priliku pročitati u
nastavku ove priče.
Moji Razbojnici i ja smo u sezoni 2019./20. bili
vrijedni. COVID je, nažalost, obilježio drugu polovicu
sezone, međutim nakon „lockdowna“ smo
uspjeli završiti priču s dobrim uspjehom, a tekuću
smo započeli na još bolji način.
Nažalost, tradicionalno već nekoliko godina kontinuirano
upropastimo ekipne plasmane u ligama
iz pikada i kuglanja, no učimo na greškama
i uvijek treba ići samo naprijed. Obje lige smo
završili ekipno na četvrtim mjestima, što možda
i nije tako loše, ali s obzirom da smo imali šansu
boriti se za pehar, ne možemo biti zadovoljni.
No dobro, gradove koje smo posjetili tijekom kuglačke
sezone su redom bili Rijeka, Koprivnica,
Osijek, Slavonski Brod, Zagreb i Požega. Zadnje
kolo je trebao biti Varaždin, međutim gore
spomenuti COVID je to bio onemogućio.
Unutar sezone smo nastupili i na dva jaka međunarodna
kuglačka turnira, točnije u Kranju koji
je bio u studenom 2019. godine i u našoj metropoli,
krajem veljače 2020. godine.
Za razliku od lige, spomenuti
turniri su nam
bolje „legli“ pa je tako
ekipa u sastavu Velimirović,
Kralj i Poznan
ekipno u Kranju osvojila
1. mjesto od 16 ekipa,
dok je pojedinačno Kralj
u svojoj kategoriji osvojio
1. mjesto, a ja sam
u svojoj bio drugi. Drugi
međunarodni turnir na
kojem smo sudjelovali
je bio u našoj metropoli
te je isti trojac ekipno
osvojio treće mjesto,
a ja sam pojedinačno
osvojio zlato.
Nakon što je COVID parada
malo popustila, sti-
26
ŽIVOT SLIJEPIH

S druge strane, ni pikado nije bio pošteđen naše
„traljavosti“.
Prva pikado liga u kojoj se natječemo ima 8 klubova,
a u protekloj sezoni smo bili u Rijeci, Puli,
Slavonskom Brodu i Čakovcu, dok smo ugostili
Galiju i Zvuk iz Zagreba te Bilogoru iz Bjelovara.
ŠDS-ovci koji su bili u toj priči su redom Denis
Velimirović, Milan Đurić, Danijela Pavlić, Slavko
Kralj, Slobodan Poznan, Boris Matešić i Nedeljko
Popović.
Ukratko, već spomenuto četvrto mjesto smo postigli
s jednim neriješenim, tri poraza i svega tri
pobjede, što je puno premalo. Ali eto….
glo je vrijeme i za državno prvenstvo u kuglanju
koje se održalo u lipnju na kuglani u Zaprešiću.
Tijekom ta dva dana je bilo izuzetno zanimljivo
pa je tako Popović svoje natjecanje završio na
sedmom mjestu, Crni je otkuglao tekme karijere
i sa dva jako lijepa rezultata završio na četvrtom
mjestu te je malo nedostajalo da osvoji broncu.
Pojedinačno smo ligu Kralj i ja završili na prvim
mjestima zahvaljujući učinku 13 pobjeda od 14
utakmica, odnosno 12 od 14. Što nas je u konačnici
obojicu dovelo kao nosioce u svojim grupama
na 18. PH u elektronskom pikadu koje se
održalo od 3. do 6. rujna u ERKS Premanturi.
Prije nego opišem to iskustvo, treba spomenuti
i reprezentacijsku utakmicu između Srbije i
Hrvatske koja je odigrana početkom listopada
2019. u Beogradu. Organizatori tog susreta bili
su Nacionalni savez slijepih i slabovidnih Srbije
Naš Kralj je ligu završio pojedinačno na prvom
mjestu, međutim Zaprešićka kuglana je imala
drugačiji plan i dur za durom je odradio svoje pa
je tako natjecanje završio na četvrtom mjestu.
Ja sam pak priča za sebe, a to govorim potpuno
objektivno jer se kod mene nikad ne zna koji ću
rezultat postići, o čemu najbolje svjedoči Zaprešić.
U Požegi sam nakon bacanja bio toliko ljut
da sam čak razmišljao da se ostavim kuglanja
koliko sam bio loš i onda na državnom napravim
dva odlična rezultata ukupno, s tim da je od tih
osam staza pet bilo super, a tri sam odradio katastrofalno.
No, to je bilo dovoljno za osvajanje
zlatne medalje.
Moram istaknuti da se početkom prošle sezone
i naša Danijela uključila u kuglanje, što nam
je svima izuzetno drago i vjerujte mi: žena odlično
kugla. Samo treba kontinuitet i rezultati
će brzo doći.
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
27

Crni je svoj put počeo u kvalifikacijama i započeo
ga je s porazom, no onda se pokrenuo i tri
pobjede za redom su ga dovele do tekme koja
vodi u grupnu fazu natjecanja, međutim nije uspio
odraditi i taj posljednji korak i natjecanje je
završio na 15. mjestu. Ja sam pak priča za sebe,
startao sam odlično, nanizao 4 pobjede za redom
i trebala mi je još jedna da bih se plasirao u
polufinale… Bilo je 1:1 u toj bitci i glupa sedmica
me je koštala prolaza. Imah još jednu šansu,
međutim kolega iz Broda me je glatko oderao
2:0, a ja sam u tom meču onda imao milijardu
sedmica koje mi apsolutno nisu donijele ništa
korisno.
te Hrvatski športski savez slijepih, a u repki smo
sudjelovali po drugi put za redom i Kralj i ja. Utakmica
je završila rezultatom 7:6 u našu korist.
I tako dolazimo na kraju do PH u Premanturi… E
da, čekajte, to još nije sve.
Krajem kolovoza ŠUS Varaždin je organizirao
prijateljski pikado turnir, povodom gore spomenutog
PH. Sudjelovalo je ukupno šest ekipa, a
igrao je svatko sa svakim. Pa je tako ekipa u
sastavu Denis Velimirović, Enver Jusić, Slavko
Kralj i Slobodan Poznan s jednim porazom i 4
pobjede uspješno odradila zadani zadatak i donijela
zlatni pehar i medalje oko vrata.
E sad, to famozno prvenstvo. Više-manje već
svi znate da se naš Kralj napokon skockao, posložio
sve i odradio zadatak na nivou i sa stilom.
Četiri pobjede i dva poraza u grupi doveli su ga
do polufinala koje je također prošao bez problema
i u bitci za zlato je napokon bio opušten i
rezultatom 2:0 potpuno zasluženo osvojio isto.
Na kraju, u borbi za 5. mjesto sam se prošetao
i sa 2:0 osvojio isto. No, bilo kako bilo, na prvenstvu
je bilo odlično, Kralj je odradio svoje i
pozlatio se, a imali smo i organizirano nadmetanje
u igri kriket na koje se prijavilo ukupno 12
parova, a naravno bio je prijavljen i najbolji par
u Hrvatskoj, koji je na kraju i osvojio 1. mjesto u
kriketu. A riječ je… Već pogađate, o paru Velimirović-Kralj.
Uz navedena postignuća koja smo ostvarili, također
treba istaknuti da je po izboru Karlovačke
športske zajednice Slavku Kralju u siječnju
ove godine dodijeljena plaketa za najuspješnijeg
sportaša s invaliditetom. Svečanost je bila održana
u Gradskom kazalištu „Zorin dom“, dok je
Pučko otvoreno učilište „Duga Resa“ bilo domaćin
županijskog izbora za najuspješnije u sportu
na županijskoj razini, a u toj su priči plakete primili
Kralj i Velimirović.
Ovoj kratkoj pričici je došao kraj te se nadam
da ste zadovoljni s nama i našim uspjesima.
Obećat vam ne mogu da ćemo biti uspješniji,
no iskusniji jesmo, korak po korak i rezultati će
već doći, međutim to isto ne bi bilo moguće da
nema neizmjerne podrške cura iz Udruge koje
nas prate na natjecanjima, pomažu nam, ali nas
i pošpotaju kada je to potrebno. Na čemu im jedno
veliko hvala u ime svih nas.
Denis Velimirović
28
ŽIVOT SLIJEPIH

POETSKI KUTAK
...
NASLIJEDE
Neko mi je ukrao rimu
dok sam spavala.
Pod kušinom zlatna prašina
svih mojih strahova.
Neko mi je ukrao rimu
jer sam rijekom postala
zavedena virovima
odlutala.
Neko mi je ukrao rimu
jer sam se rijekom
u more pretočila
žudeći sunce
u praznim očima.
Tanja Jurić
Kada odu dragi ljudi
(kada odu Tamo)
oni su Nebo.
I zvijezde svoje duše
ostave onima koje vole,
u amanet, u nasljeđe
i onda su Ovi drugačiji
i onda Ovi rastu puni zvijezda
Pa kada i Ovi postanu Oni
I kada se rasprsnu,
tada ih svojima udijele
I samo odu.
Zato je čovjek
zapravo
Živa ljubav,
puna onih od prije.
Zato je čovjek Nebo,
a svaka smrt
je posljednje
darivanje
baš svake
žive
(a voljene)
Duše…
Tanja Jurić
Udruga slijepih Karlovacke ˇ županije
29

15. LISTOPAD
DUGA
Kiša rosi prozore.
Listopad je.
Cvile koraci pod stopama
(..ja znam boju opalog lišća..)
Znam sve boje jeseni
i zvukove njene.
Listopad je..
On ima boje
svih godišnjih doba.
Sva godišnja doba
pod mojim vjeđama,
pod poljupcima bijelog štapa
imaju boje
veličanstvenog,
cjelogodišnjeg,
moga listopada.
Kiša rosi prozore,
ona pere sve,
ali boje pod mojim vjeđama
ne mogu isprati
sve kiše života…
Oblak zastre sunčev sjaj
Tiho rominjaju kišne kapi
Sunce tad ponovno zasja
Kroz prizmu kapi stvori dugu.
Tako i čovjek
Kad prođe kroz oluje života
I uspije zadržati vjeru
Pretvara svijet unutar sebe i oko sebe
U čaroliju duge.
Lidija Aman Živanov
Tanja Jurić
30
ŽIVOT SLIJEPIH

NAŠA ŠETNJA
Miholjsko ljeto osulo je prirodu bojama. Ti vidiš da sam tužna i tiho mi kažeš: „ Idemo u šetnju“. Vodiš me
sigurnom rukom.
Osjećam šuštanje lišća pod nogama. Vjetar mi donosi miris jeseni. Tvoj glas tiho poput žubora rijeke
opisuje prizore jeseni.
Sunce zalazi i smjenjuje ga mjesec, a mi se polako vraćamo kući. Ti znaš i bez riječi kako u meni buja tiha
mirna sreća.
Zahvalna sam ti za svaki korak kojim me pratiš, za svaku riječ koju mi upućuješ. Da nema tebe živjela bih u
crno – bijelom svijet koji tvoja slikarska mašta pretvara u svijet boja.
Daješ mi volju da živim, da stvaram.
Lidija Aman Živanov

UDRUGA SLIJEPIH KARLOVAČKE ŽUPANIJE
Trg Josipa Jurja Strossmayera 2,
47000 Karlovac
+385 47 614-242
udruga.slijepih@ka.t-com.hr
Glas svjtlosti
Mediji, Stožer i političari su uvijek isticali te se zahvaljivali medicinskom osoblju i ovako nekim
volonterima, a rijetki su isticali važnost udruga koje su bile na pomoći osobama s invaliditetom.
U ime svih njih im se zahvaljujem što su u tom stresnom periodu bili na pomoći slijepim osobama,
a kao predsjednik Udruge slijepih Karlovačke županije posebno se zahvaljujem našim curama koje su
nam s osmijehom na licu pomogle da prebrodimo taj teški period.
Puno vam hvala Josipa, Ivana i Sanja.