Suza Dolinska - Broj 36

GODIŠNJAK ŽUPE UZNESENJA BL. DJEVICE MARIJE DOLINA

GODIŠTE XXII SIJEČANJ/PROSINAC 2020. BROJ 36.

K A Z A L O

KALENDAR DOGAÐANJA U ŽUPAMA DOLINA I BOS. GRADiška u 2021. ..............4

RIJEČ UREDNIKA, Milorad Oršulić – Mican ........................................................................ 6

IZ STAROG KRAJA, p. Tomislav Topić ..................................................................................10

PRIPREME ZA OBILJEŽAVANJE 100-TE OBLJETNICE ŽUPE ...................................13

S NASLOVNICE: STOTI ROÐENDAN ŽUPE DOLINA: ..................................................17

Proslava blagdana Velike Gospe u Dolini

Propovijed Banjolučkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice u Dolini ..........27

O GROBLJU „GRADINA“ U DONJOJ DOLINA ..............................................................36

PROSLAVA SV. ANE U NOVOM SELU ................................................................................46

SJEĆANJA NA BATAR I BUKVIK, SELA KOJIH VIŠE NEMA, NE BLIJEDE ............49

OBILJEŽAVANJE BLAGDANA SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA ..............................52

PROSLAVA BLAGDANA SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI ..................................55

OBILJEŽENA 16. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. K. VIŠATICKI ..........58

DESETO JUBILARNO DANONOĆNO ČITANJE BIBLIJE U OKUČANIMA .............61

DRUGI O NAMA: Obitelj dr. Maria i Ksenije Bokulić ........................................................64

PISALI SU NAM .........................................................................................................................69

HODOČAŠĆA: MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU 2019 .....................................75

GDJE SU, KAKO ŽIVE, ŠTO RADE: p. Damir Šokić OP .................................................147

BOG KAO LJUBAV, p . Ivan Marija Tomić ...........................................................................154

MARIJANSKA SVETIŠTA: SVETA MATI SLOBODE ...................................................161

POGLEDI U KRAJEVE SRCA: TOMO OSLOBOÐEN - Rajko Bundalo…...................167

PUT K BLAŽENSTVU: - S. Jula Ivanišević; - Pleternička mučenica, s. Josipa Nevistić .170

DOLINSKO NARODNO BLAGO: p. Damir Šokić ............................................................175

NARODNO RIBARSTVO U BiH – U DOLINI NA SAVI, hvatanje ribe rukama .........179

PLODOVI UMA I SRCA: - Ča Rudini bećarci, Valentinini radovi, Božićna priča ...........182

PREDSTAVLJAMO VAM: „Žrtvoslov Bos.-gradiškog dekanata“ msgr. dr. A. Orlovac...186

SJETIMO SE NAŠIH STARIH: Iz obiteljskog albuma obitelji ..........................................191

IZ RJEČNIKA UČE STIPE ...................................................................................................192

ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI: PARADAJZ, RAJČICA, POMIDORA .............193

ZABAVNA STRANICA ..........................................................................................................198

ROÐENI, VJENČANI, UMRLI ............................................................................................199

IN MEMORIAM - Zdenko Vonić ..............................................................................................202

U SPOMEN .............................................................................................................................210

NAŠI POKOJNICI ....................................................................................................................206

OBAVIJESTI .............................................................................................................................210

NAŠI DAROVATELJI ............................................................................................................214

“Suza Dolinska” - Godišnjak župe uznesenja Bl. Dj. Marije - Dolina

bosanska kraj Bosanske Gradiške u izgnanstvu.

Uređuje: Uredničko vijeće: p. Damir Šokić OP, p. Tomislav Topić, p. Ivan

Marija Tomić, Milorad Oršulić-Mican, Zvonko Oršulić-Feni, Stipo Oršulić

i Mato Knežević-Maća,

Glavni i odgovorni urednik: Milorad Oršulić-MICAN.

Webmaster: Kristijan Vonić - Kika; e-mail: kvonic@inet.hr - Izlazi o Božiću.

Tiskano u 300 primjeraka.

Priloge slati na adresu: Milorad Mican Oršulić,

35 430 OKUČANI, Ulica Bljesak 15, Tel.: (035) 371-332, 098 982 6737

WEB stranica: www.Suza-Dolinska.com; e-mail: suza@suza-dolinska.com

SUZA DOLINSKA, XXII (2020.) 36

KALENDAR DOGAÐANJA

U ŽUPAMA DOLINA

I BOSANSKA GRADIŠKA

U TIJEKU 2021. GODINE


I ovoga puta, zbog nedostatka prostora nismo u mogućnosti u 36.

broju „Suze dolinske“ donijeti Katolički kalendar za 2021. godinu, ali

umjesto njega nalazi se Kalendar događanja tj. raspored svetih Misa u

tijeku 2021. godine u župama Dolina i Bosanska Gradiška.

*Svake nedjelje sv. Mise se služe u župnoj crkvi Dolina u 9,00 sati,

a u Bos. Gradiški u 10,30 sati.

*25. travnja sv. Misa na groblju „Gradina u Donjoj Dolini u 13,00

sati u povodu sv. Marka i blagoslov polja;

*23. svibnja /blagdan Duhova/ sv. Misa u povodu Duhova u

kapelici u Mačkovcu u 13,00 sati - Patron (zaštitnik mjesta);

*30. svibnja, blagdan Presvetog Trojstva, sv. Misa u 10,30 sati i

blagoslov polja u Brestovčini;

*13. svibnja blagdan Spasovo, sv. Misa u 11,00 sati i blagoslov

polja u Čatrnji;

25. srpnja /nedjelja/ sv. Misa u kapelici u Novom Selu u povodu

sv. Ane u 13,00 sati - Patron (zaštitnik mjesta);

*26. srpnja /blagdan sv. Ane/ sv. Misa u 10,30 sati na groblju u

Brestovčini - Patron (zaštitnik mjesta);

*16. srpnja /petak/ blagdan Gospe Karmelske, sv. u 13,00 sati sv.

Misa u Cerovljanima - Patron (zaštitnik mjesta);

*15. kolovoza - blagdan Velike Gospe, (Nedjelja) sv. Misa u Dolini

u 11,00 sati - Patron (zaštitnik župe);

*16. kolovoza /blagdan sv. Roka/ sv. Misa u Bosanskoj Gradišci u

10,30 sati - Patron (zaštitnik župe);

*29. kolovoza /nedjelja/, blagdan Mučeništva sv. Ivana Krstitelja.

Sv. Misa na groblju „Gradina u Donjoj Dolini u 13,00 sati u povodu sv.

Ive - Patron (zaštitnik mjesta);

*8. rujna, /srijeda/ blagdan Male Gospe, sv. Misa u 11,00 sati u

Čatrnji - Patron (zaštitnik mjesta);

4


*2. listopada /subota/ sv. Misa u 11,00 sati na groblju Batar/

Bukvik u povodu sv. Male Terezije od Djeteta Isusa - Patron (zaštitnik

mjesta);

*31. listopada /nedjelja/ sv. Misa na groblju „Gradina“ u Donjoj

Dolini u 13,00 sati u povodu Svih Svetih i Dušnog dana i blagoslov

grobova;

*1. studenog /ponedjeljak/, blagdan Svih Svetih. Sv. Misa na

groblju u Brestovčini u 10,30 sati i blagoslov grobova;

*2. studenog /utorak/, spomendan Dušnog dana. Sv. Misa u 11,00

sati na groblju u Čatrnji i blagoslov grobova;

*17. studenog /srijeda/, obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira

Višaticki. Sv. Misa u Bosanskoj Gradišci u 17,00 sati;

sati.

*25. prosinca /subota/ Božić u Dolini, sv. Misa u 9,00 sati;

*25. prosinca Božić u Bosanskoj Gradišci, sv. Misa u 10,30 sati;

*31. prosinca /petak/ u Bos. Gradišci sv. Misa zahvalnica u 17,00

5


RIJEČ UREDNIKA

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji!

Iza nas je jedna godina koja će se dugo pamtiti, naročito po obilježavanju

stote obljetnice župe Dolina. Bilo je skromno zbog Covida-19, ali svečano.

Skromno su obilježeni i zaštitnici sela dolinske župe: sv. Ana u Novom

Selu i sv. Ivo (Mučeništvo Ivana Krstitelja) u Donjoj Dolini.

Mučni događaji su se zbivali na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini u

svezi neki nepromišljenih radova, ali u konačnici – sve je dobro kada se dobro

završi!

U ovom broju „Suze“ donosimo i druga zbivanja na području župe Dolina

i Bosanska Gradiška kao i stalne rubrike, a izdvojit ću predstavljanje

knjige „Žrtvoslov Bosanskogradiškog dekanata“ koju bi svaka dolinska kuća

morala imati.

Početkom svibnja sam napisao nekoliko rečenica koje su postavljene

na našu službenu internetsku stranicu www.suza-dolinska.com, u povodu

stote obljetnice Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina, pa kako

ovi dokumenti, a ni misli nisu obuhvaćeni u napisanim tekstovima, cijenim

za potrebu da to i ostane u ovoj rubrici.

Evo toga teksta u cijelosti:

„Javljam Vam se u neobičnim okolnostima (zbog smrtonosne bolesti

koronavirusa koja već mjesecima hara svijetom), u neobično vrijeme (jer se

obično javljam o Božiću i Uskrsu) i zbog neobične, ali nesvakidašnje i drage

vijesti, a to je STOTI ROÐENDAN NAŠE ŽUPE DOLINA.

Na dan 3. svibnja 1920. godine Dekretom Biskupskog ordinarijata u

Banja Banja Luka osnovana je župa Dolina.

Uz ovih nekoliko mojih riječi, kao urednika „Suze dolinske“, donosimo

6


i članak „UZ STOTI ROÐENDAN ŽUPE DOLINA“ koju je napisao msgr.

dr. Anto Orlovac, banjolučki svećenik, autor brojnih povijesnih knjiga iz života

Banjolučke biskupije i nekoliko slika, iako je to sve već objavljeno u

zadnjem broju „Suze dolinske“. Na kraju svog članka msgr. dr. Orovac piše:

„Tako župa Dolina proslavlja svoj stogodišnji jubilej u sumornom ozračju,

ali kršćani se ne prepuštaju pesimizmu, nego žele živjeti i nositi Radosnu

vijest u sebi i donositi je drugima.“

Vratimo se stotinu godina unazad.

Nakon mnogih molbi koje su Dolinci upućivale u Biskupski ordinarijat

u Banja Luku, ova iz 1919. godine je konačno urodila plodom. Ona glasi:

„Presvijetlom gospodinu fra Jozi Gariću, biskupu!

Mi katolici Gornje i Donje Doline ponizno molimo iza tolikih molba

da nam se dade dekret za osnutak nove župe za ova dva sela. Mi smo od

crkve u Bosanskoj Gradišci udaljeni 17 klm. i to blatnjavim putevima i

močvarama (te) danas ni stoti (vjernik) ne može svetkovati k misi. U nas

je prošle godine množina svijeta umrla bez ispovijedi, množina ljudi nije

mogla radi poplava obaviti niti godišnju ispovijed, a tako isto poteškoće

s krštenjem. Župnik ne može u školi katehezirati, jer vladina nagrada

nedostaje ni za deset puta da dođe, a kamoli svake nedjelje. Koliko stoji

truda i muke jednog od nas, da svaki puta u godini s kolima odveze župski

bir ili radi bolesnika. Prije se nije moglo našoj molbi udovoljiti jer se

crkva gradila /a i od naše strane za istu po mogućnosti doprinijeli a sada

molimo da se obzir prenese i na nas/. Danas to prestaje. Mi imamo 40

dunuma zemlje za župnika, imamo mjesto za crkvu. Načinit ćemo župni

stan i ostalo samo neka se dekret izda da imamo nešto u šakama, da

može crkveni odbor raditi za 200 kuća i 1000 duša.

/Opetujemo ponizno potpisani, Vašu poniznu molbu u ime cijelog

naroda, apelujemo našu molbu/.

Donja Dolina, dne 8. oktobra 1919. god.

U ime seljana:

7

Mato Petrović

Anto Knežević

Anto Kovačević

Mato Knežević, knez, Donja Dolina

Bogdan Kočić, knez, Gornja Dolina.“


Niti godinu dana od ovog povijesnog zapisa nije prošlo, dolinska sela

će se odvojiti od svoje matične župe Bosanska Gradiška. Evo prijepisa tog

dokumenta:

„NA VJEČNI SPOMEN POTOMCIMA“: „Dekretom preč. Biskupskog

Ordinarijata u Banjaluki od 03. V. 1920. godine, broj 558 odcjepljuje

se Gornja i Donja Dolina od svoje matice župe Bosanska Gradiška

osniva se nova župa DOLINA kojoj se utjelovljuju spomenuta dva sela.

(Novo Selo je u to vrijeme još uvijek pripadalo Gornjoj Dolini.) Prvim

župnikom Doline imenuje se Ivan Martinović, bivši župnik Bosanskog

Grahova. Župnik Ivan Martinović dolazi i preuzmelje upravu spomenute

župe 30. maja 1920. I toga dneva (nedjelja) odsluži prvu župnu

misu na groblju Gradina. Pošto pako u novoosnovanoj župi ne nađe

kuće ni crkve, to se rečeni župnik Ivan Martinović nastani kod trgovca

Josipa Džajića u Donjoj Dolini, a župne mise služi na groblju Gradina u

kapelici. Tu kod trgovca Džajića stanovaše novi župnik: jun, jul, august,

septembar i do 12.oktobra 1920.; a hranio se u drugoj kući seoskoj u

Donjoj Dolini – kroz te vrijeme. Početkom oktobra župnik Martinović sa

crkvenim odborom kupiše u trgovca Dragutina Brkovića kuću u Gornjoj

Dolini za 120.000 /stotinudvadeset hiljda kruna/. (Bila je to gostiona).

U tu kuću uprtlja novi župnik 12. oktobra 1920., a soba koja zapremaše

svu istočnu kuću namjesti za kapelicu gdje /po dozvoli Ordinarijata poče

misiti svakodnevono i obavljati službu Božju nediljama i drugim svečanim

danima uz sudjelovanje pučanstva nove župe. Isplatu kuće tek 15.

maja 1921. privede kraju uz silne muke patnje i prosjačenja po Slavoniji.

Tako se privede kraju teško djelo novoosnovane župe pod patronatom sv.

Antuna Padovanskog komu čast, hvala i slava uvieke! Amen.

Dolina, dne 30. oktobra 1921. godine

Martinović Ivan, novi župnik.“

Kao što smo već navijestili, o Velikoj Gospi će se obilježiti ova velika

obljetnica. Banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica je najavio svoj

dolazak. Pripreme za dostojno obilježavanje stotog rođendana su odavno

krenule. Postavljena je ograda oko crkve, uklonjeni su ostaci stare crkve,

postavljena korska ograda i podne pločice na koru, postavljena je spomen

ploča dolinskim svećenicima-mučenicima, nabavljen Križni put – isti onakav

kakav je bio i prije rata u dolinskoj crkvi, uređena sakristija, napravljena

nova vrata na njoj i regal za misno ruho, nabavljen kip Čudotvorne Gospe,

ali zbog već spomenute epidemije poslovi su zaustavljene.

8


Pater Damir priprema monografiju o župi Dolina, obnavlja harmonij i

još neki crkveni namještaj, pater Tomislav, bosanskogradiški župnik zauzeo

se je da se crkva oliči – okreći, a zajedničkim snagama se je trebala postaviti

kapija na groblju „Gradina“ i obnoviti kapelica u Novom Selu …

Nadam se kako ćemo započete poslove dovršiti ako ne ove, a onda iduće

godine.

U nedjelju nakon sv. Marka se je na groblju „Gradina“ trebala služiti sv.

Misa i obaviti uobičajeni blagoslov polja, ali to nije moglo biti obavljeno jer

su međumjesne ali i državne granice zatvorene. No, zauzimanjem p. Tomislava,

trava na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini je pokošena što će uveliko

olakšati naredna košenja.

Dragi Banjolučki biskupe Franjo i pomoćni biskupe Marko, dragi upravitelju

župe Dolina i bosanskogradiški župniče p. Tomislave i dragi Dolinci

ČESTITAM VAM STOTU OBLJETNICU ŽUPE DOLINA!“

Mir i svako dobro, čestit i veseo Božića a blagoslovljenu i sretnu Novu

2021. godinu, želi Vam

9


IZ STAROG KRAJA

Dragi Dolinci, prijatelji župe Dolina i čitatelji

Suze dolinske!

Koronavirus - zarazna bolest, koja još uvijek harala svijetom je poremetila

kako vjerski životi u župama tako i onaj ljudski. Uvedena su mjere s

kojima su se ograničavali odlasci u mnoge ustanove pa i u crkve. U takvom

ozračju prošlo je korizmeno kao i uskrsno vrijeme, ali sv. Mise , u župi Bosanska

Gradiška nisu se dokidale, kako blagdanima tako i radnim danima.

Kada su mjere popustile, vratili smo se normalnom životu pa se je počelo

sa služenjem sv. Misa i blagoslovu polja u Mačkovcu, Čatrnji, Brestovčini,

Cerovljanima, Novom Selu, a u Dolini su se nedjeljom počele služiti redovite

sv. Mise.

Najveći događaj u tijeku ove godine je proslava 100 godina osnutka

župe Uznesenja Bl. Dj. Marije u Dolini, koja je osnovana 3. svibnja 1920.

godine za vrijeme biskupa Joze Garića. U povodu tog jubileja, pristupilo se

renoviranju župne crkve počevši od saniranja krova, elektroinstalacijskih do

molerskih radova, koji su trajali mjesec dana i dovršeni u planiranom roku.

Ovdje bih posebno istakao Luku Petrovića i zahvalio mu se, u ime svoje i

ime svih župljana Doline, jer je donirao sav molerski materijal, o čemu ima

u ovom broju „Suze“ zapis.

Uoči same svetkovine Velike Gospe imali smo uočnicu koja se je sastojala

od molenja krunice, sv. Mise i pobožnosti Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Uočnicu je predmolio banjolučki biskup Franjo. Bilo je 15 vjernika

iz župe, a nekoliko ih je došlo i iz Hrvatske.

Na samu svetkovinu je biskup također predmolio misno slavlje i propovijedao

u koncelebraciji 6 svećenika. Ispred Pravoslovne crkve je bio o.

Mirko Milisavić s bogoslovom iz Bos. Gradiške, a bili su i predstavnici grada

Gradiška te predstavnik konzulata Republike Hrvatske u Banja Luci. Na

žalost, proslavi nije nazočilo ni približno Dolina kako zna biti.

Tim povodom je tiskan promidžbeni listić pod nazivom „Sto godina

župe Dolina“, koji je priredio msgr. dr. Anto Orlovac, kome se zahvaljujemo.

Milorad Oršulić – Mican je priredio izložbu i dodijeljene su zahvalnice

10


ZA NESEBIČAN TRUD I VELIKI DOPRINOS U DUHOVNOM ŽIVO-

TU OVE ŽUPE (biskupu Franji i njegovim suradnicima, bivšim župnicima i

upraviteljima župe Dolina, svećenicima rodom iz župe Dolina, ZA TRUD I

DOPRINOS U ŽIVOTU ŽUPE u vrijeme prije rata u BiH i poslije njega i

ZA MATERIJALNI DOPRINOS U OBNOVI ŽUPNE CRKVE osobama

koje su novčano pomogle uređenju crkve. Popis svih dobitnika se nalazi

u ovom broju „Suze“.

Na kraju sv. Mise, svi nazočni su se okupili ispod šatora gdje je župnik s

vjernicima priredio ručak.

Sutradan je svečano obilježen patron župe u Bos. Gradišci - Sv. Rok.

Pripremali smo se trodnevnicom, a na sam blagdan je sv. Misu služio i propovijedao

biskup Franjo. Svi koji su bili prisutni su pozvani na ručak njih

oko stotinjak, zbog već spomenute pandemije.

Na groblju su asfaltirane nove staze i ograda postavljena, a pristupilo se

pravljenju parkirališta. Zahvaljujem se svim darovateljima ovih akcija a posebno

pokretaču Iliji Gogić i Adamu Kneževiću za darovanu ulaznu kapiju.

I ove godine 3. listopada proslavili smo sv. Malu Tereziju na groblju u

Bukviku i Batru, gdje se je okupilo 40-tak tak vjernika, štovatelja sv. Male

Terezije.

U povodu blagdana Svih Sveti i Dušnog dana na svim grobljima u župama

su služene sv. Mise i izmoljena opijela za sve vjerne mrtve na grobljima

i pojedinim grobovima.

Na dan 17. studenog je obilježena 16. obljetnica mučeničke smrti msgr.

Kazimira Višaticki, a sv. Misu zadušnicu je predmolio banjolučki biskup

Franjo.

U tri Osnovne škole održava se katolički vjeronauk s 15 vjeroučenika,

a redovito se održava i crkveni vjeronauk pripreme za sakramente Prvu

pričest i Krizmu.

Tijekom cijele godine je aktivna patronažna služba koja posjećuje stare

i nemoćne u obje župe, a sačinjavaju je jedna doktorica i medicinska sestra.

Ove godine u Dolini je blagoslovljeno 12 obitelji sa 21 osoba, krštenja i

vjenčanja na žalost nije bilo, a na Dolinskom groblju su pokopane 2 osobe.

U župi Bosanska Gradiška je blagoslovljeno 112 obitelji sa 289 osoba, a od

toga je 190 katolika. Obavljeno je 1 krštenje, 9 sahrana, a vjenčanja nije bilo.

I dalje ostaje plaćanje obveze od 20 KM ili više, za održavanje groblja

i crkvenog dvorišta u Dolini, a svoje priloge možete uplatiti na bankovni

račun župe, osobno predati župniku ili Micanu.

11


Župa Bos. Gradiška ima svoj fecefook, E-adresu svrokgradiska@gmail.

com. Župnikov broj mobitela je 0038765629400 a telefona 0038751815884.

Pišite i zovite.

Na kraju smo crkvene godine. Ulazimo u vrijeme Došašća. Neka nam

svima bude blagoslovljeno i plodonosno.

Čestitam Vam Božić a sretnu i blagoslovljenu Novu 2021. godinu želi

Vaš župnik

p. Tomislav Topić

12


ZAVRŠNE PRIPREME ZA OBILJEŽAVANJE STOTE

OBLJETNICE ŽUPA DOLINA

Kako se bliži STOTI RO\ENDAN župe Dolina to su i građevinski radovi

na uređenju interijera crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini

kod Bosanske Gradiške intenzivniji.

Sama je crkva u tijeku rata devastirana, ali su je vjernici svojim dragovoljnim

prilogom obnovili kao što je: izrada trojih ulazni vrata u crkvu, koja

su skinuta i odnesena (ukradena) kao i dvoja na ulazu u sakristiju, priključena

je električna energija koja je u tijeku rata isključena, a zvono koje je elektrificirano

također je ukradeno. S prozora su skinuti obrlihti koje je trebalo

nove napraviti. Postavljena je drvena ograda na koru, izrađena u stilu dolskih

ornamenata na kućama i postavljene nove pločice. Nabavljene su slike

Križnog puta i zahvaljujući p. Damiru Šokiću napravljeni okviri kakvi su bili

prije rata. Njemu dugujemo zahvalu i za nabavljene kipove Gospe žalosne i

sv. Ante, namještaja u sakristiji i drugoga. Postavljena je oko crkve, sa dvije

strane ograda i uklonjeni ostatci stare crkve sa zvonikom…

Sada se je pristupilo njenom unutarnjem uređenju.

Prije svega je provjerena elektroinstalacija i obnovljena na onim mjestima

gdje je bila tijekom rata oštećena, a potom postavljena rasvjetna tijela

kako u crkvi, tako i ispred crkve.

Sad su na red došli molerski radovi. Luka Petrović, koji živi u Ravensburgu

ispunio je svoje obećanje zadano prije više od tri godine i donirao

sav molerski materijal koji je potrebit za uređenje crkve ( glet masu, lajsne

s mrežicama, koncentrat za podlogu boje, razne trake, šmirg-papir i filceve,

lazurit za bojanje, osvježenje, drvenog stropa, plavu, žutu i bijelu boju…

i sve ostalo što je nužno za uspješno obavljanje tih poslova). Žuta i bijela

boja je Vatikana – papina, a plava je marijanska boja, jer je crkva posvećena

Majci Mariji.

13


Nabavljen je i Tabernakul (željezno kućište u kome se čuva Presveto),

jer je onaj prijeratni devastiran i odnesen, misleći valjda da je od zlata.

Zbog radova u crkvi neće se do završetka radova, a to znači do Velike

Gospe, služiti sv. Mise.

Bosanskogradiški župnik, p. Tomislav Topić i upravitelj župe Dolina

je nešto novaca, za ovaj posao, pribavio, ali kako se radi o projektima čiji

predračuni iznose oko 7.500 eura, primoran je obratiti se dobrim ljudima,

uspješnim tvrtkama i pojedinim državnim institucijama za novčanu pomoć.

Zamolbe za donaciju su odaslane poštom i putom društvenih mreža poput

facebook-a i drugih.

I ovo je prilika da se čitatelji „Suze dolinske“ i prijatelji Doline zamole

da svoj dragovoljni prilog, u okviru mogućnosti uplatite na broj računa:

Župa sv. Roka, ulica Miloša Obilića 18, (Bosanska) Gradiška, Raiffeisen

banka, IBAN CODE: BA391610450053040025, na čemu Vam se najiskrenije

unaprijed zahvaljujemo.

Vjerojatno će se neki pitati: Zašto ulagati u nešto kada u našoj Dolini

nema većeg broja katoličkih vjernika?

Istina je da nema vjernika, ali to je naš jedan jedini rodni kraj i drugoga

nemamo, pa kada bar jednom u godini dana tamo odemo, prilika je da obnovimo

uspomene na lijepe dane provedene tu i da odamo dužnu počast

našim dragim i milim na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini. Minuli rat je

poharao mnoge katoličke krajeve diljem Bosne i Hercegovine, ali su u dosta

njih obnovljene crkve i kapelice iako nema povratnika, čak što više uopće

nitko ne živi.

No, naša župa Dolina živi osim kroz malobrojne vjernike koji su tamo

ostali, kroz upravitelje župe Dolina – duhovnim pastirima, na kojima smo

im neopisivo zahvalni ali i kroz godišnjak župe Dolina „Suzu dolinsku“

jedinstvenu publikaciju koja u izgnanstvu neprestano izlazi već 24 godine, i

na taj način okuplja Dolince.

14


Dragi Dolinci i poštovani čitatelji Suze dolinske, ovim putom Vas pozivamo

da nazočite proslavi stote obljetnice župe koja će se održati na Veliku

Gospu, 15. kolovoza 2020. godine. Tada će biti pročitana imena donatora za

obnovu crkve i zaslužnima osobama uručene ZAHVALNICE.

Tog dana će svečanu sv. Misu predslaviti msgr. dr. Franjo Komarica –

banjolučki biskup u koncelebraciji sa svećenicima rodom iz ove župe i brojnim

svećenicima banjolučke biskupije s početkom u 11 sati.

Svi ste pozvani!

Tekst i slike:

Milorad Oršulić - Mican

15


B A N J O L U Č K A B I S K U P I J A

Ž U P A

UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

DOLINA

U POVODU OBILJEŽAVANJA STOTE OBLJETNICE

POSTOJANJA ŽUPE

UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA

S OSOBNIM ZADOVOLJSTOM VAS

P O Z I V A

NA SVEČANOST OBILJEŽAVANJA STOTE

OBLJETNICE

POSTOJANJA ŽUPE DOLINA

SVEČANOST ĆE SE ODRŽATI U GORNJOJ DOLINI NA

BLAGDAN UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE -

VELIKU GOSPU, 15. KOLOVOZA 2020. GODINE SVETOM

MISOM KOJU ĆE PREDVODITI MSGR. DR. FRANJO

KOMARICA, BANJOLUČKI BISKUP, S POČETKOM U 11,00

SATI U KONCELEBRACIJI SA SVEĆENICIMA RODOM IZ

ŽUPE DOLINA I BANJALUČKE BISKUPIJE.

NAKON MISNOG SLAVLJA OČEKUJEMO VAS KAO

DRAGE GOSTE ZA BLAGDANSKIM STOLOM.

SVI STE POZVANI!

UPRAVITELJ ŽUPE DOLINA

p. Tomislav Topić, OCSO

16


ŽUPA DOLINA POKRAJ BOS. GRADIŠKE PROSLAVILA

STOTU OBLJETNICU POSTOJANJA

Koncelebrirano Misno slavlje uoči svetkovine Uznesenja Blažene

Djevice Marije – Veliku Gospu, kao i na samu svetkovinu predvodio je

biskup Franjo Komarica u koncelebraciji s brojnim svećenicima.

Župa Dolina kod Bos. Gradiške proslavila je svoju 100. obljetnicu

postojanja i svoj patron Uznesenje Blažene Djevice Marije – Veliku Gospu,

liturgijskim slavljima uoči i na samu svetkovinu 15. kolovoza 2020.

godine.

Podsjetimo se kako je Dekretom Biskupskog ordinarijata u Banja

Banja Luka na dan 3. svibnja 1920. godine osnovana je župa Dolina,

ali je odlučeno da se obljetnica obilježi na blagdan Velike Gospe koja j

zaštitnica te župe.

UOČNICA PROSLAVE VELIKE GOSPE U ŽUPI DOLINA

Svečanost obilježavanja stote obljetnice postojanja župe Dolina počela

je u petak, uoči svetkovine, molitvom Slavnog otajstva sv. krunice

koju je predmolio biskup Franjo.

Svečanost je nastavljena koncelebriranim Misnim slavljem,koje je

predslavio biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica, a suslavitelji su

bili upravitelj župe Doline i bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić i

biskupov tajnik vlč. Predrag Ivandić. Na Misi je sudjelovalo 20 – tak župljana

iz te i bosanskogradiške župe i oni koji su došli iz Hrvatske.

Misa je nastavljena prigodnom pobožnošću Presvetom Oltarskom

sakramentu, koju je također predvodio

biskup Komarica. I njegova

homilija i tekstovi kod klanjanja pred

BROJ GODINA JE PISAO I ISPRED

OLTARA

… I NA ULAZU U CRKVU

17


Presvetim Oltarskim sakramentom bili su prožeti mislima o odgovornom

i plodnom životu onih koje Bog pozove na posebne zadaće u ljudskom

rodu i Crkvi. Biskup Komarica je uzeo Gospin život kao uzorak svakog

uspjelog života svećenika u Kristovoj Crkvi, posebno se osvrnuvši za

djelovanje i žrtve župnika, župnih upravitelja i drugih svećenika koji su

se brinuli za župljane tijekom proteklih stotinu godina. Molilo se za sve

pokojne župnike, župljane i dobročinitelje.

Večeras se nakon punih 25 godina Isus vratio „u svoju kuću“. Naime

sve do ovogodišnje obnove župne crkve, nisu bili stvoreni uvjeti da u

Svetohranilištu, koje je u tijeku rata devastirano, a neki njegovi dijelovi

ukradeni, bude Presveto. Mnogim vjernicima su u tome trenutku suze

orosile oči.

Uočnica je završila blagoslovom s Presvetim.

PROSLAVA VELIKE GOSPE, PATRONA ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE

DJEVICE MARIJE – VELIKE GOSPE.

Svečano Misno slavlje na samu svetkovinu predslavio je također biskup

Komarica. Zajedno s njime u koncelebraciji su bili: p. Tomislav Topić, upravitelj

župe, i župnik u Gradišci, p. Ivan Marija Tomić, domaći sin, župnik

župe Kraljice svete Krunice u Zagrebu, preč. Žarko Vladislav Ošap, župnik

i dekan banjolučki, poratni upravitelj

župe Dolina vlč. Marko Stojčić, župnik

u Šimićima, upravitelj župe Mahovljani

i ravantelj KŠC u Banjoj Luci, također

bivši upravitelj župe Dolina, vlč.

Anđelo Bartulica, župnik u Novoj Topoli

i vlč. Predrag Ivandić, biskupov

tajnik.

SV. MISU UOČNICU JE PREDMOLIO

BISKUP FRANJO U KONCELEBRACIJI S

P. TOMISLAVOM I VLČ. PREDRAGOM

CRKVA JE SPREMNA ZA PROSLAVU

100-TOG ROĐENDANA

Na Misnom slavlju je bio umirovljeni

gradiški pravoslavni paroh i arhijerejski

namjesnik o. Mirko Milisavić,

jedan pravoslavni bogoslov i predstavnici

općine Bosanska Gradiška: Davor

Glišić – načelnik odjeljenja za društvene

djelatnosti, Danijela Malinović –

18


referent u odjeljenju za društvene djelatnosti, i Slavko Mekinjić – referent

za vjerska pitanja u odjeljenju za društvene djelatnosti te predsjednica i njena

zamjenica Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ Bos. Gradiška Ljiljana

Došen i Petra Miklavčić.

PO ZAVRŠETKU MISNOG SLAVLJA

IZLOŽENO JE PRESVETO

KLANJAM TI SE SMJERNO . . .

Uz domaće župljane, na Svetu misu u svoj rodni kraj, došli su župljani

koji žive izvan župe i Bosne i Hercegovine – u Hrvatskoj i Austriji. Bilo je

župljana i iz susjednih župa Bosanske Gradiške te Nove Topole, odakle su

došle i dvije redovnice Družbe klanjateljica Krvi Kristove.

Aktualna pandemija koronavirusa spriječila je mnoge koji su kanili doći,

te je bilo sveukupno oko stotinu nazočnih.

Upravitelj župe o. Topić je na početku Misnog slavlja izrazio dobrodošlicu

svima. Ukratko je naveo i povod ovogodišnje duple svečanosti.

PRIJE POČETKA SVEČANE SVETE

MISE, BISKUP FRANJO JE RAZGOVA-

RAO S VJERNICIMA

ZBOG KORONA VIRUSA, IZOSTAO JE

VELIK BROJ DOLINCA

Biskup Komarica se na početku Mise nadovezao na riječi upravitelja

župe i pozvao sve na pobožno, zahvalno slavljenje ovog „jedinstvenog događaja“

u njihovoj župi.

19


Svi su nazočni složno pjevali i molili.

U prigodnoj propovijedi, biskup Komarica se najprije osvrnuo na dugu

i burnu povijest Katoličke Crkve u tom kraju. Zatim je govorio o nastanku

PRAVOSLAVNI SVEĆENIK O. MIRKO I

BOGOSLOV, MOLILI SU ZAJEDNO

S VJERNICIMA

KAO NEKAD U DOBRA STARA VREMENA

župe o broju župljana tijekom zadnjeg stoljeća, o duhovnim pastirima koji

su djelovali u župi, te o njezinoj najnovijoj izuzetno dramatičnoj sudbini

tijekom zadnjeg rata i poraća, kad je župna zajednica od nekadašnje skoro

dvije tisuće vjernika svedena na manje od dvadeset stalno nazočnih u župi.

Između ostalog je kazao: „… Svečano obilježavanje stote obljetnice Vaše

župe, vašeg župnog zajedništva – jeste jedan vidljivi znak vaše žive vjere,

vaše vitalnosti, vaše nade s obzirom na budućnost – ne samo vas osobno i

vaših obitelji – tamo gdje se sada momentalno nalazi većina od vas ovdašnjih

prognanih župljana – nego i za budućnost ovdašnjih župljana, sadašnjih i

budućih. U ovoj osobitoj, povijesnoj situaciji, u kojoj se nalazite vi, i mnogi

drugi, koji imaju na području ove župe svoje duboke korijene, - gdje su rođeni

vaši roditelji i vaši preci, svi ste vi pozvani kao Kristovi vjernici i suradnici

da budete vjerodostojni, istiniti, pozitivni, konstruktivni! …“

Podsjetio je i na samo Bogu znane brojna slavlja Misâ, sakramenatâ,

pobožnosti te molitve i žrtve župljana i njihovih svećenika tijekom proteklog

stoljeća. Sve je to izuzetno bogata i dragocjena baština koju i sadašnja generacija

župljana, gdje god oni bili ne bi smjela zaboraviti a još manje prezreti.

Podsjetio je sve župljane na njihovu obavezu da ne zaborave svoju prošlost,

svoje korijene, svoju očevinu i baštinu kao i svoju obavezu glede budućnosti

Crkve u njihovoj župi.

U drugom djelu svoje propovijedi biskup Komarica je protumačio jedinstvenu

ulogu Presvete Djevice Bogorodice Marije u povijesti spasenja

ljudskog roda, te njezin slavni svršetak u Nebu.

Naglasio je kako je važno da se mi kao Kristovi učenici preporučimo u

Marijin zagovor, budući da ju Crkva od davnina štuje kao svoju Odvjetnicu,

20


Zagovornicu, Tješiteljicu i Pomoćnicu, te da joj se utječemo u svim neprilikama

života.

Svoju propovijed biskup Komarica je završio posebnom molitvom Mariji

na Nebo uznesenoj te pjesmom u čast Gospi koju su svi otpjevali.

Na koncu Misnog slavlja, upravitelj župe p. Tomislav zahvalio je biskupu

Komarici, svećenicima i svim ostalim vjernicima na dolasku i sudjelovanju

u jubilarnom slavlju župe. Ukratko je izvijestio o uspješno izvedenim

radovima na obnovi krova i cijelog interijera crkve. Naveo je imena dobročinitelja

– uglavnom župljana te župe te imena izvođača radova.

Na kraju Mise svi su otpjevali pjesmu zahvalnicu Tebe Boga hvalimo.

Nakon Mise uslijedio je zajednički objed – agape u dvorištu crkve koju

je pripremio upravitelj župe Dolina i župnik župe Bos. Gradiška p. Tomislav,

nakon kojeg se i zapjevalo.

UPRAVITELJ ŽUPE DOLINA P.

TOMISLAV NA POČETKU MISNOG SLAV-

LJA, POZDRAVIO JE SVE NAZOČNE.

POGLED NA OBNOVLJENU CRKVU

Tom prigodom župnik Tomislav je podijelio zahvalnice svim župnicima

koji su djelovali u toj župi, župljanima koji su doprinosili razvitku župe, materijalno

i duhovno, te još nekim dobročiniteljima. /Popis dobitnika Zahvalnica

je sastavni dio ovoga članka/.

U prigodi obilježavanja stogodišnjice Jubileja župe Dolina izdan je i prigodni

letak, kojega je priredio mons. dr. Anto Orlovac te prigodna izložba

fotografija o župnim crkvama, svećenicima – dušobrižnicima župe, duhovnim

zvanjima iz župe te dio naslovnicama knjigâ koje govore o župi ili se u

njima spominje Dolina i njena sela. Sve te knjige su predstavljene u publikaciji

– godišnjaku „Suza dolinska“. Izložbu je priredio župljanin dolinske

župe u izgnanstvu Milorad – Mican Oršulić.

Za Laudato TV biskup Franjo, upravitelj župe p. Tomislav, župljanka

ove župe Davorka Uzelac i Milorad Oršulić – Mican su dali izjave. Evo što

je rekao Mican:

21


CRKVOM SE ORILA PJESMA ZAHVALE –

TEBE BOGA HVALIMO .. .

"Jedan sam od 1.400 vjernika župe Dolina koji je među prvima, 1992.

godine, u jeku rata u BiH, morao napustiti svoj rodni dom, preplivavši rijeku

Savu, kao i mnogi drugi, da bismo sačuvali gole živote. Župa Dolina je doživjela

Treću uru Velikog petka na Malu Gospu 1995. godine, kada je preč.

Kazimir Višaticki, dolinski župnik, sa „ostatkom ostataka“ vjernika župe,

pod prijetnjom smrti, mora napustiti Dolinu. On će 2004. godine biti ubijen

u župnom uredu Bosanska Gradiška.

Osim njega, za vrijeme rata u BiH,

ubijena su još dva bivša dolinska župnika:

vlč. Ratko Grgić za koga se ni

dan-danas ne zna gdje se nalazi njegovo

mrtvo tijelo i vlč. Marko Šalić, koji

podlegao batinama u dobojskom logoru.

Ako toj brojci dodamo još dvojicu

bivših dolinskih župnika koji su

ubijeni u II. sv. ratu fra Ignacije

Ognjen Idžotić i msgr. dr. Nikola Bilogrivić,

onda je župa Dolina, u svojoj

stogodišnjici, okrunjena s vijencem

pet mučenika Kristove vjere.

Danas u Dolini živi deset obitelji sa 14 vjernika, a kao što sam rekao,

bilo ih je 1.400. Riječ je o starijim i nemoćnim osobama, koje su ostale da

svoj ostatak života, uza sve poteškoće, provedu u rodnoj Dolini. Glede povratka,

o njemu se ne može više govoriti. Vjekovna ognjišta su prije više od

25 godina ugašena, a kada su bile kakve-takve mogućnosti, međunarodni i

državni čimbenici su zatajili.

NAKON MISNOG SLAVLJA UPRILIČEN

JE DOMIJENAK ZA SVE NAZOČNE

BLAGOSLOV I ZAHVALA PRIJE POČET-

KA BLAGOVANJA

Dolinci svoju rodnu grudu nisu zaboravili. Oni u svoju Dolinu, najčešće

dolaze na groblje „Gradina“ u Donju Dolinu tijekom godine i za blagdan

Svih Svetih, o sv. Marku i Mučeništvu sv. Ivana Krstitelja kada se slave sv.

22


Mise na groblju, u Novo Selo o sv. Ani i svakako o Velikoj Gospi u župnu

crkvu Dolina, kada iz svih europskih zemalja dolaze njezini sinovi i kćeri.

Nas Dolince posebno povezuje, i okuplja u zajedništvu, specifična publikacija,

glasilo, koje je poslije preraslo u godišnjak župe Dolina a zove se

„Suza dolinska“. Do sada je iz tiska izašlo 35 brojeva, a u pripremi je i 36.

broj. Ja sam urednik te publikacije i autor monografije „Dolina bosanska u

prošlosti i sadašnjosti“ koja je iz tiska izišla u povodu osamdesete obljetnice

župe Dolina, dakle jubilarne 2000. godine. Dolino majko, sretan ti stoti

rođendan!“

DOBITNICI ZAHVALNICA POVODOM OBILJEŽAVANJA 100.

OBLJETNICE OSNUTKA ŽUPE DOLINA

ZA NESEBIČAN TRUD I VELIKI DOPRINOS U DUHOVNOM

ŽIVOTU OVE ŽUPE

Msgr. dr. Franjo Komarica, banjolučki biskup

Msgr. dr. Anto Orlovac

Msgr. dr. Karlo Višaticki

Msgr. Drago Balvanović, misionar u Peruu

Bivši župnici i upravitelji župe Dolina

Msgr. Kazimir Višaticki, posmrtno

ŽUPNIK JE ZASLUŽNIMA DODIJELIO

ZAHVALNICE

BISKUP FRANJO SE ZAHVALIO U IME

SVIH DOBITNIKA

23


Vlč. Pero Čolić, posmrtno

Vlč. Vladislav Žarko Ošap

Vlč. Josip Jerković

Vlč. Boris Ljevak

Vlč. Marko Stojčić

Svećenicima rodom iz župe Dolina

Vlč. Milivoj Knežević, posmrtno

P. Damir Šokić

P. Ivan Marija Tomić

ZA TRUD I DOPRINOS U ŽIVOTU ŽUPE

Mijo Ćorković – Mića, kum crkve, Nova Gradiška

Josip Ćorković, Bos. Gradiška

Borica Kalić r. Šokić, Slavonska Dolina

Franjo Samardžić, novinar i publicist, Nova Gradiška

Luka Čegrlj, Bos. Gradiška

Ilija Jurišić, Dubovac

Davorka Uzelac, Gornja Dolina

Zdenka Budić, Gornja Dolina

Blaženka Kapetanović, Donja Dolina

Dragoljub Kerezović, Novo Selo

Milorad Oršulić – Mican, Okučani

Pavle Budić, Šumetlica

Pavle Musić, Nova Gradiška

Mato Knežević – Maća, Gorice

Kristijan Vonić, Kutina

24


Alojzije Cindrić – ByLoyzo, Rešetari

Petra Miklavčić, Bos. Gradiška

Miroslav Sušilo, Kutina

Željko Marković , Bos. Gradiška

OPĆINA GRADIŠKA

HPD „POSAVAC“ Bos. Gradiška

Ilija Gogić, Nova Gradiška

Jozo Kalizan, Novska

U ZNAK SJEĆANJA NA JUBILEJ U DO-

LINSKOJ ĆE CRKVI OSTATI POSTAVLJE-

NA IZLOŽBA

BISKUP FRANJO KOMARICA JE S

VELIKOM POZORNOŠČU POGLEDAO

IZLOŽBU

ZA MATERIJALNI DOPRINOS U OBNOVI ŽUPNE CRKVE

Luka Petrović, Ravensburg

Republičkom sekretarijatu za raseljena lica i migracije BiH

d.i.a. Zdenko Dragičević

Pava Ćustić r. Vonić, SAD

Tvrtko Oršulić, Belgija

Ivo /Florijana/ Oršulić, Nova Gorica

Ivo Kovačević – Ćiro, Zagreb

Anto Oršulić, Zenica

25


Anđelko i Angelina Budić, Austrija

Zdenko i Zdenka Vonić, Slav. Kobaš

Davor i Mara Matković, Brodski Stupnik

Restoran „Složna braća“ Novi Varoš

Ilija i Manda Vidić

Slavko Vidić, Gornja Dolina

Nevenka Ilić - Ema

Milenko Ćorković, Nova Gradiška

Angelina Gubić, Visoka Greda

Sanja Ćorković, Austrija

Tanja Ćorković, Austrija

Pavle i Slavica Ćorković, Okučani

Mirko i Ankica Kalizan, Novska

Berislav i Nedjeljka Vonić, Zagreb

Adam Knežević, Šumetlica

NA TORTI JE PISALO 100. . . .

. . .A I NA BOCI

26


PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE U ŽUPI

DOLINA NA STOTU OBLJETNICU

POSTOJANJA ŽUPE

Svečano Euharistijsko slavlje u župi Dolina pokraj Bosanske Gradiške na svetkovinu

nebeske zaštitnice Velike Gospe i stotu obljetnicu postojanja župe u subotu, 15. kolovoza

2020. predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica uz koncelebraciju upravitelja

župe p. Tomislava Topića i drugih svećenika. Propovijed biskupa Komarice izrečenu

tom prigodom prenosimo u cijelosti:

Stota obljetnica župe Dolina – Svetkovina Zaštitnika župe – Uznesenja

BDM na Nebo 15. 8. 2020.

Dragi župniče,

draga braćo svećenici,

drage sestre redovnice,

dragi župljani ove župe – Jubilarke

cijenjeni prijatelji Boga i čovjeka,

1. Od svjetski poznatog umjetnika – kipara Ivana Meštrovića, potječu

ove riječi – prikladne za naše današnje promišljanje o sadržaju ovog jedinstvenog

dvostrukog slavlja: – velikog stogodišnjeg jubileja ove župe i najveće

svetkovine najdičnijeg člana ljudskog roda – Presvete Djevice i Bogorodice

Marije – svetkovine Njezina uznesenja na Nebo.

Evo tih riječi: „Naša zemlja sačuvala je uspomene naše, a Gospa naša

lozu našu! Njima zahvaljujmo“!

S vama zajedno želim sada glasno razmišljati: – najprije o vama; – o

ovom vašem rodnom kraju, o vašoj prošlosti, o vašim uspomenama i povijesti

vaših korijena; o povijesti Kristove Crkve na području vaše župe i cijelog

ovog pitomog i od Boga blagoslovljenog – a od Sotone često ugroženog

kraja; – a zatim o jedinstvenoj veličini i ulozi posebne izabranice i suradnice

Boga Stvoritelja i Ljubitelja cijelog ljudskog roda – Presvete i Bezgrešne

Djevice i Bogorodice Marije, naše dragocjene i moćne nebeske Majke i Zagovornice!

2. Svečano obilježavanje STOTE obljetnice Vaše župe, vašeg župnog

zajedništva – jeste jedan vidljivi znak vaše žive vjere, vaše vitalnosti, vaše

27


nade s obzirom na budućnost – ne samo vas osobno i vaših obitelji – tamo

gdje se sada momentalno nalazi većina od vas, ovdašnjih prognanih župljana

– nego i za budućnost ovdašnjih župljana, sadašnjih i budućih.

U ovoj osobitoj, povijesnoj situaciji, u kojoj se nalazite vi, i mnogi drugi,

koji imaju na području ove župe svoje duboke korijene , – gdje su rođeni

vaši roditelji i vaši preci, svi ste vi pozvani kao Kristovi vjernici i suradnici da

budete vjerodostojni, istiniti, pozitivni, konstruktivni!

To podrazumijeva potrebu vašeg dodatnog angažmana, zalaganja – najprije:

– oko vašeg pomirenja s vama samima, s vašim identitetom, s vašom

prošlošću, s vašim uspomenama; s vašom očevinom i djedovinom ; s grobovima

vaših predaka znanim – na drevnom groblju Gradina ili neznanim – na

nekim drugim mjestima; – oko pomirenja našeg međuljudskog – kao župljana,

rodbine i rođaka; pomirenja sa drugim susjedima u selima vaše župe i u

cijelom ovom kraju.

Na to Vas poziva Vaš božanski Učitelj i Spasitelj Isus Krist i Njegovo

sveto Evanđelje, koje su vam Kristovi svećenici, vaši duhovni pastiri naviještali,

tijekom prošlih desetljeća, i moraju uvijek naviještati.

Taj Kristov poziv je poziv na istinsko izmirenje i život u iskrenom, pravom

miru. Taj mir ne nudi nikakav mirovni sporazum, napravljen prema

prohtjevu i raspoloženju nekih utjecajnih ljudi – ne rijetko iz nekih njihovih

svakodnevnih i kratkotrajnih interesa; nego ga daje sam Krist, Spasitelj naš,

Spasitelj svih ljudi, svih naroda i cijelog svijeta!

Zar nije On sam rekao: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ja vam

ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se (stoga) ne uznemiruje i ne plaši vaše

srce“! (Iv 14, 27).

3. Ovaj vaš veliki jubilej, ova vaša „okrugla“ godišnjica od jednog stoljeća

vašeg župnog zajedništva, i sve ovo, što ste – osobito u zadnje vrijeme –

lijepo i korisno poduzeli za vaše duhovno dobro i za ojačanje vaše kršćanske

vjere i nade, – trebalo bi biti početak jednog novog životnog poleta i obnove

vaših ovdašnjih zapuštenih domova, vaših ovdašnjih imanja, vaše očevine,

vaše baštine.

Na to se treba gledati s optimizmom, sa razboritošću, sa smirenošću i s

radošću.

I sama riječ „ Jubilej“ – govori o radosti; – o unutarnjoj, duševnoj i duhovnoj

radosti, ali i o radosti koja se i na vanjski način očituje. Ta radost je

opravdana. – I mi se danas radujemo i trebamo se radovati, jer znademo da

smo – kao kršćani – osobiti Božji miljenici; što smo Kristovom žrtvom na

križu spašeni ne od neke vremenite, kratkotrajne nesreće i tjelesne nevolje,

nego od vječne propasti!

28


Kao takvi, mi se radujemo i jedni drugima; radujemo se što smo međusobno

povezani zagarantiranom nam, trajnom Božjom utješnom nazočnošću.

A Bog je Gospodar i naših života i našeg zajedništva, i naših jubileja

– osobnih i zajedničkih – i povijesti našeg naroda; povijesti svih naroda na

zemlji, dakako i povijesti Kristove Crkve.

4. Svaki jubilej u povijesti Crkve, u povijesti jedne crkvene zajednice –

biskupije, župe, redovničke zajednice , crkve – održaje se zahvaljujući svetoj

Božjoj providnosti. To vrijedi i za ovaj naš Jubilej!

S tim osvjedočenjem mi sebi danas posvješćujemo, dozivamo u pamet,

da smo dužni zahvaljivati Božjoj dobroti i milosrđu što smo doživjeli ovu

radost.

Dužni smo također, na temelju znanja i mogućih novih saznanja o događajima

iz prošlosti Crkve – one davnošnje i ove bliže tijekom prošlog stoljeća

– razmisliti o svojoj odgovornosti za budućnost te iste Crkve na području ove

župe idućih godina, desetljeća, odn. – idućeg stoljeća njezinog postojanja.

U dvadeset stoljeća dugoj povijesti Crkve – staro i novo, prošlo i buduće

– vrlo često su međusobno bili povezani.

Ne treba to nikoga čuditi! Jer Isus Krist, kao jedinstveni, univerzalni

Spasitelj svih ljudi, svih naroda i generacija, „isti je i jučer i danas i zauvijek“.

(Hebr 13,8). I njegove riječi, njegova Radosna Vijest – Evanđelje- namijenjeni

su svim vremenima, svim ljudima, svim generacijama. Tako će ostati

dok je svijeta i vijeka! Sam je Isus to ustvrdio, kad je rekao: „Nebo će i zemlja

proći, ali riječi moje doista neće proći“! (Mk 13,13).

Crkva Kristova ima posvuda neizostavnu zadaću propovijedati te Isusove

riječi spasenja čovjeka, narodâ i cijelog ljudskog roda, bilo joj za to

zgodno, pogodno ili nezgodno, nepogodno vrijeme (usp. 2Tim 4,2).

Imala ju je ona i tijekom svoje duge povijesti i u ovom kraju! Ima tu

zadaću Crkva i danas!

Prisjetimo se – barem ukratko – Kristove otkupiteljske nazočnosti po

njegovoj Crkvi i u ovom kraju – i na području ove današnje vaše župe – Jubilarke!

5. Svima vama, koji svoje korijene vučete iz ovog kraja, poznato je, da

je Dolina bila – kao nijedno drugo mjesto i bližoj i daljoj okolini – naseljena

još u prapovijesti – nekoliko tisuća godina prije Kista!

Tragove kršćanstva u ovim krajevima, tj. u današnjem Lijevča polju –

nalazimo već iz ranih kršćanskih stoljeća, iz 5. i 6.-og st., još prije dolaska

Hrvata u ove krajeve u 6. i 7. st.

29


Osnivanjem zagrebačke biskupije koncem 11.-og stoljeća – 1093. god.

– i ovi krajevi – tadašnje Gornje Panonije, ulaze u njezin sastav i pod njezinu

jurizdikciju i ostaju tijekom daljnih skoro 600 godina. Tijekom Srednjeg

vijeka ovdje su zabilježene brojne crkve i župe te veći broj samostana raznih

redova.

Osvajanjem ovih krajeva od strane Osmanlija, tijekom 16.stoljeća, dramatično

se smanjuje broj katolika. Nestaju brojne ovdašnje župe i svi samostani.

Ipak, ostaju katolici u ovom kraju. Oni crkveno pripadaju u 17.st.

(1675.) tadašnjoj župi Orubice. Osim Orubice tada su bile župe još i u Gradišci,

Lišnji kod Prnjavora i u Livaču.

Župa Orubica nestaje poslije tzv. Bečkih ratova ( 1683 – 99) kao i veliki

broj drugih – u bližoj i daljoj okolini: od Dubice na zapadu do Bijeljine na

istoku.

Došlo je tada do krupnih promjena u sastavu ovdašnjeg stanovništva.

Ostalo je samo mali broj dotadašnjeg inače brojnog – etnički hrvatskog, a

vjerski katoličkog – stanovništva. Turci su bili primorani na ovdašnje opustjele

posjede i imanja naseliti novo stanovništvo. Povijesni izvori i građa

govore o naseljavanju najprije pravoslavnih kolonista iz tadašnjeg Smederevskog

sandžaka, a kasnije su stizali doseljenici iz drugih krajeva tadašnjeg

prostranog turskog carstva.

Domaćeg, preostalog katoličkog stanovništva je bilo ovdje u Dolini, zatim

u Mačkovcu, Kočićevu, Jurjevici i Livaču.

Crkveno su svi oni tada pripadali prostranoj župi Ivanjska.

Pod kraj turske vladavine, u drugoj polovini 19. st. imamo podatke o

broju katoličkih obitelji i u broju članova u tim obiteljima – u Gornjoj i

Donjoj Dolini te u Mačkovcu. Ta su sela tada pripadala župi Gradiška, koja

je kao mjesna kapelanija odvojena od župe Ivanjska 1838., a od 1872. je

samostalna župa.

Skoro pedeset godina kasnije 1920. – kako nam je poznato – odvajanjem

od župe B. Gradiška, tadašnji banjolučki biskup Jozo Garić osniva župu Dolinu.

Njoj pripadaju sela – redoslijedom po tamošnjem broju župljana; Donja

i Gornja Dolina, Novo Selo, Orubica, Bardača i Proševica. Imala je tada

1500 župljana.

Godine 1935. je na području župe bilo 1712 župljana katolika a 1939. –

1993 katolika. Dvadeset godina kasnije – godine 1960. je bilo 1481! – To je

i zbog gorke i dramatične činjenice da je blizu 300 župljana tijekom Drugog

svjetskog rata i poraća izgubilo živote!

Ova je župa – kao svoju prvu župnu crkvu i župni stan imala preuređenu

bivšu – gostionu.

30


Imala je drveni zvonik. Tijekom kasnijih desetljeća, ona je dva put nadograđivana.

Izgrađen je i zidani zvonik početkom 60 – tih godina prošlog

stoljeća za vrijeme župnika vlč. Tvrtka Tadića.

Sadašnju crkvu sagradio je vaš župnik mons. Kazimir Višaticki, koji je

svoj život mučenički završio kao župnik i dekan gradiški.

Osim ove dvojice spomenutih župnika još su dvanaestorica župnika do

prije 25. god. upravljala ovom župom. I od tada, uslijed dramatičnog nasilnog

iseljavanja župljana pastoralnu i svu drugu potrebnu brigu vode župnici

iz susjedne župe Gradiška.

Ovo su bili nabrojani samo neki glavni povijesni podaci o dramatičnoj,

burnoj ali za cijelo plodnoj nazočnosti Katoličke Crkve na prostoru ove vaše

župe i ovog kraja!

6. Samo kod Boga, u knjizi vječnosti, upisani su oni bezbrojni duhovni

plodovi koje su članovi Crkve – vaši preci i brojni drugi Kristovi vjernici,

ubirali s ovdašnje blagoslovljene njive Gospodnje – surađujući svakodnevno

s Kristom Spasiteljem – bilo u slavlju svetih misa, u slavlju drugih svetih sakramenata;

u obavljanju brojnih pobožnosti, u izgovaranju tolikih molitava,

u brojnim postovima i u podnošenju žrtava raznih vrsta.

Iz generacije u generaciju roditelji su ovdje svoju djecu koju im je podario

Bog Stvoritelj odgajali da budu pravi ljudi i pravi kršćani. U tome su vam

tijekom ovih stotinu godina pomagali i vaši župnici iz ove župe i iz prekosavske

župe Mačkovac, a tijekom ovog poratnog vremena župnici iz susjedne

župe u Gradišci. Vama je svima poznato da su čak četvorica od župnika

ove župe tijekom zadnjeg rata i u poraću smrtno stradala. A svi su župnici i

upravitelji župe dijelili s vama ovdašnjim župljanima dobro i zlo. Zajedno s

vama su se oslanjali na Isusa Krista, najvećeg patnika i najvećeg mirotvorca

i najuspješnijeg Pomoćnika u nevolji.

Vjera u Krista, kao neuništivog Dobrog Pastira njegove Crkve jačala

je i krijepila vašu nadu, da i iza najcrnjih oblaka na obzorju vašeg života ,

sija blago i toplo Sunce Božjeg milosrđa i ljubavi; da i najveći vodostaj mutne

vode povijesnih zbivanja i uništavanja splasne i život se ponovno može

početi obnavljati. Život je jači od smrti, nada je sigurna pobjednica nad beznađem,

Bog je jači od Sotone! On je Gospodar i vremena i vječnosti! Tako

utemeljeno tvrdi i Kristova Crkva kroz sva dosadašnja burna, dramatična

stoljeća svoje povijesti – u drugim krajevima naše zemlje i svijeta pa tako i

u ovom kraju!

Tu činjenicu trebamo sebi dobro posvijestiti svi mi koji danas vjernički,

kršćanski obilježavamo stogodišnji jubilej organiziranog crkvenog djelovanja

ove župe.

31


7. Na to nas određeno potiče i radosno slavljenje današnje svetkovine

Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo!

Podsjetimo se sada na sadržaj ove – svima nama – tako drage Gospine

svetkovine!

Kristova Crkva ne posjeduje ni u knjigama Svetog Pisma niti u svojoj

dugostoljetnoj predaji – jedno izvješće o smrti Marijinoj. O tome ona ne zna

nikakve pojedinosti. Ali, ona zna u svojoj vjeri da je Marija, kao Majka Spasitelja

svijeta Isusa Krista, najsavršeniji plod njegova otkupiteljskog djela.

Zato Crkva također zna i tvrdi da zna kako je Marija morala postići

dovršenje, potpuno ispunjenje svoga života kod samog Presvetog Trojstva –

Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga!

Crkva je sebi mogla uzeti vremena i sva tolika duga stoljeća svoje povijesti,

da bi razmatrala o završetku Gospinog zemaljskog života i njenom

prelasku u vječnost, odnosno njenom uznesenju tijelom i dušom u Nebo,

kako bi tek u prošlom stoljeću svoju vjeru u tu istinu o Marijinom uznesenju

na Nebo i konačno svečano proglasila kao obaveznu za vjerovanje svakom

svome članu. To je uradio nasljednik apostolskog prvaka sv. Petra, – sluga

Božji papa Pio XI. 1. studenog 1950. godine proglasivši osvjedočenje – vjeru

katolika tj. kao obavezujuću istinu katoličke vjere ovim riječima:

„ Mi obznanjujemo, proglašujemo i određujemo kao od Boga objavljenu

dogmu (istinu što se mora vjerovati) da Bezgrješna Djevica, sačuvana

čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života bila

je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao

kraljica svemira, da bude što sličnija svojemu Sinu, gospodaru i pobjedniku

nad grijehom i smrću“.

Katekizam Katoličke Crkve tvrdi: „ Uznesenje Blažene Djevice posebno

je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija (tj. predosjećaj)

uskrsnuća drugih kršćana: ( citirajući – zatim i riječi iz Bizantske (pravoslavne)

liturgije na svetkovinu Usnuća Bogorodičina – Veliku Gospu): „U

porodu si Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet.

Preselila si se k životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od

smrti naše duše“. (br. 966).

Drugi Vatikanski koncil je jasno istakao trajnu majčinsku i zagovorničku

ulogu Majke Isusove ovim riječima:

„Materinskom ljubavlju (Marija) se brine za braću svoga Sina (tj. nas)

koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni

u sretnu domovinu (tj. u Nebo)“. Zato se Blažena Djevica Marija u Crkvi

zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica“. (LG 62).

32


Sažeto rečeno: Današnja svetkovina Marijina uznesenja na Nebo je drugi

kraj jednog velikog spasonosnog Božjeg luka koji započinje s Bezgrješnim

začećem Marijinim. Bog Stvoritelj je posebno – direktno zahvatio u njezin

život – i prije njenog rođenja i nakon njene smrti, odnosno njezinog završetka

života na zemlji.

8. Danas mi, zajedno sa svim drugim članovima Katoličke Crkve radosno

slavimo svetkovinu Marijinog određenja za puninu vječnog blaženstva,

za proslavljanje njene bezgrješne duše i njezinog djevičanskog tijela, njene

savršene sličnosti s njenim uskrslim Gospodinom. Ova svetkovina stavlja

pred oči Crkve i cijelog čovječanstva jednu sliku i jedan dokumenat, koji nas

na vrlo utješni način poučavaju, da će i naša posljednja i najdublja čežnja

biti ispunjena. Jer, buduća proslava i blaženstvo je sretna sudbina svih onih

koje je Krist – po sakramentu svetog krštenja sjedinio sa sobom i učinio ih

svojom braćom i sestrama.

Dakle, ono što se na Mariji ostvarilo – tj. da je ona ušla u puninu blaženog

vječnog života, to isto i mi smijemo očekivati ako se tijekom našeg ovozemaljskog

životnog putovanja – od naše kolijevke do našeg groba – budemo

dokazali kao Isusova braća i sestre.

9. Dragi Kristovi vjernici, Božji miljenici i djeco Marijina, dragi štovatelji

Isusove Majke i Majke Crkve, osobito dragi župljani ove župe, bilo da ste

u njoj ili izvan nje.

Imajući pred svojim očima i u mome razmišljanju sve vas, u dosadašnjoj

aktualnoj situaciji, a koji ste se danas rado okupili upravo na ovom mjestu,

u središtu ove – ljudskom krivicom i teškim pred Bogom grijehom – opustošene

župe, koja se više od polovine svoje povijesti nalazi pod posebnom zaštitom

Blažene Djevice Marije na Nebo uznesene, tj. Velike Gospe, – a to je

zaštita sta i neupitna i na ovoj i onoj drugoj strani rijeke Save uzbuđen sam

kao i mnogi od vas zbog ovogodišnjeg Jubileja, kojeg obilježavate – nažalost

kao i brojni drugi članovi naše biskupijske zajednice i ove napaćene zemlje,

prognani fizički iz svoga rodnog mjesta: – što da Vam još rečem?

10. Često ste u mojim molitvama – i danas, kao što ste bili i svih proteklih

30 i više godina, od kako sam vaš biskup, zadužen pred Bogom i Crkvom

iza ovu vašu župnu zajednicu – od onih godina kada smo s puno radosti i

elana gradili ovu vašu krasnu župnu crkvu.

Vaše životno hodočašće tijekom protekla tri desetljeća – a i ranije – ne

rijetko je praćeno suzama, raznim oblicima fizičke ili duševne boli, odricanja

i tjeskobom.

Vjerujem da ste – poučavani od svojih roditelja i starijih te od svojih duhovnih

učitelja i pastira, – često podizali svoj pogledi usmjeravali svoje srce

33


i svoje misli i riječi prema dragoj Gospi, kao svojoj nebeskoj majci, koje je i

sama – prije vas hodila ovom zemaljskom suznom dolinom sličnim životnim

putem siromaštva, neprijaznosti, protjerivanja i boli; čije je srce pod križem

njezinog i Božjeg Sina bilo probodeno mačem boli; a koja je , sada vječnog

sunca ogrnuta sjajem, kako joj mi, njena zahvalna i odana djeca pjevamo u

dragoj nam pjesmi „Zdravo Djevo, svih milosti puna“.

Kroz tolika stoljeća naše povijesti, Marija se u životu naših predaka toliko

puta pokazala kao dragocjena pomoćnica, tješiteljica i kao dragocjeno

sidro nade, kada je prijetila opasnost da ta nada potone.

Podsjećam vas na riječi koje sam prije 25 godina u osobito dramatičnim

danima naše novije povijesti, napisao i svima vama – današnjim župljanima

ove župe – kao i svih drugih župa: „Pred nama je dragi blagdan Velike

Gospe – Uznesenja Marijina. Presveta Djevica Marija je i našem narodu

najvjernija Odvjetnica i najustrajnija zaštitnica. Njoj su se i naši preci utjecali

u svim pogibeljima kroz dugu i burnu povijest. Nije se dogodilo da se

naša dobra nebeska Majka i naša Odvjetnica – zagovornica ogluši na vapaje

svoga puka i sigurno neće ni danas, kad vapijemo iz ove ratne nesreće njoj,

Kraljici mira, – da nam taj mir isprosi kod svojega Sina, Spasitelja, našega

Isusa Krista“. ( 4.8.1995.)

Ne želim se ni danas umoriti podsjećati vas sve kako ništa ne treba nadmašiti

činjenicu ni svijest da smo svi mi djeca jedne te iste Majke, Marije

koja je u Nebu; koja je kao vez jedinstva za članove Crkve, tog Kristovog

Mističnog tijela – nova Eva, tj. nova „majka živih“, koja želi približiti sve

ljude i sve narode istini i milosti njenog božanskog Sina.

11. Zato u ovom svečanom času, u najsvetijem činu, kojega – kao ljudi –

smijemo obavljati, upućujem smjernu i usrdnu molitvu:

– Marijo, Djevice bez grijeha začeta, majko Boga i ljudi:

– Mi vjerujemo svim žarom naših srdaca, da si Ti s tijelom i dušom slavno

uznesena na Nebo, gdje Ti korovi anđela i mnoštvo blaženih iskazuju

počast kao svojoj kraljici;

– Mi se ujedinjujemo s njima u veličanju Gospodina, koji je Tebe uzvisio

nad sva stvorenja i slavimo Te s njima s ljubavlju i dubokim poštovanjem;

– Mi znamo, da se Tvoj pogled, koji je nekoć s nježnom majčinskom

ljubavi počivao na smjernom zemaljskom patničkom ljudskom obličju Tvoga

sina Isusa, sada u Nebu raduje proslavljenom čovještvu Njega, koji je

nestvorena Božja Mudrost, i da se u gledanju neizrecive krasote Presvetog

Trojstva Tvoje srce ispunja blaženim ushićenjem;

34


– Mi bijedni – grješnici, čija tijela priječe uzlet našim dušama, vapimo

Tebi: oplemeni naše osjećaje kako bismo naučili već ovdje na zemlji, u ovoj

grješnoj suznoj dolini, usred zavođenja stvorenja, ljubiti Boga iznad svega!

– Mi se pouzdajemo, da Ti kao Majka puna milosrđa, gledaš na nas i

vidiš naše potrebe, naše patnje, naše strahove našu poljuljanu nadu, naše

borbe i naše slabosti; da se Ti veseliš zajedno s nama našim radostima i našim

pobjedama; da Ti čuješ glas svoga Isusa, koji ti veli o svakome od nas,

kao nekoć viseći na križu, o ljubljenom svome učeniku Ivanu: Evo, Tvoga

djeteta, pobrini se za njega;

– A mi, koji te zazivamo kao našu „milu majku nebesku“ hoćemo Te

imati, kao nekoć apostol Ivan, za svoju voditeljicu i svoju potporu, kao Tješiteljicu,

kao majku dobrog savjeta na našem zemaljskom putovanju prema

sretnoj vječnosti u Nebu!

– Mi vjerujemo, da su tvoje milostive oči, koje su plakale nad zemljom

nakvašenom krvlju Tvoga ljubljenog Sina Isusa, i danas uprte na ovaj naš

grješni i nevoljni svijet, koji je pun laži, sebičnosti, nepravde, ratova, progona

i ugnjetavanja pravednih i slabih; opasno bolestan uslijed djelovanja

smrtonosnih „virusa“ nevjere i odbacivanja Kristovog Evanđelja i pogubnog

građenja novovjeke „ babilonske kule“;

– Mi se nadamo u nametnutoj nam magluštini i tami ove suzne zemaljske

doline ( pa i ove župe Doline!) Tvome nebeskome svjetlu i Tvome blagom

majčinskom milosrđu u raznovrsnim potrebama naših nemirnih srdaca,

naših ugroženih obitelji, i poljuljanih brakova, u raznim iskušenjima naše

mjesne i domovinske Crkve, naših narodâ i naših zemalja.

– O divna Djevice, nebeska kraljice, koja znadeš sve naše nevolje, mi

vjerujemo da si ti u vječnoj krasoti obasjana suncem i ogrnuta plaštem punim

zvijezda – za sve anđele i svece radost i milina – odmah nakon Krista,

Tvoga proslavljenog Sina;

– Mi, ovozemaljski hodočasnici, gledamo u čvrstoj vjeri prema Tebi, kao

Majci Crkve i kao našem budućem cilju! Ti, koja si naša slast, naš život i ufanje

naše, privuci nas k sebi sve, kao „Majka svih naroda“ te nam poslije svih

naših zemaljskih progona i izbjeglištva, svih stradanja, razočaranja i patnji,

pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje!

– O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!

– Čuj nas Majko, nado naša, Tebi vapimo mi svi…….

Primi mila majko…….! AMEN.

35


O GROBLJU „GRADINA“ U DONJOJ DOLINI

Dok su se na jednoj strani, u Gornjoj Dolini obavljale pripreme za

obnovu crkve, malo dalje, u Donjoj Dolini započeli su opsežni radovi na

uređenju groblju „Gradina“.

Vjernici, koji su u to vrijeme posjećivali grobove svojih pokojnika zamijetili

su da su na groblju otpočeli neki neobični radovi o kojima im nitko nije

mogao dati odgovarajuću informaciju o tome što se tu događa.

Panika je nastala tek kada se je doznalo da ni župnik ne zna što se događa

na groblju.

Ubrzo je otkriveno, da je Karlo Vonić, rodom iz Gornje Dolini, koji je

dosta vremena proveo na radu u Njemačkoj, samovoljno,dakle, bez župnikovog

znanja započeo neke neobjašnjive radove na groblju.

Prvo je, početkom ove godine angažirao ljude, doseljenike u Dolinu koji

su skidali humus, od prilike deset do petnaest cm, potom su na tu ogoljelu

zemljanu površinu stavljali neku vrstu folije – najlona a po njemu sitni riječni

šljunak. Krenuli su od one strane gdje je nekoć bila trgovina, sa zapadne

strane. Govorio je kako je garancija pet godina da trava neće tu rasti.

To je tada izgledalo lijepo, dok trava nije počela rasti pored spomenika i

tamo gdje je sastavljena folija. Sad se postavlja pitanje, kako sada i u buduće

taj dio groblja održavati?

Kao što je rečeno, o svemu ovome župnika nitko ništa nije pitao. Kada

su pritužbe pojedinih vjernika došle do Biskupskog ordinarijata u Banja

Luku, došao je izaslanik i tada je zapovjeđeno je da se obustave svi radovi,

ali se je izvođač oglušio pa su oni i dalje nastavljeni.

POGLED NA GROBLJE NEKAD . . .

36


Slijedeći nerazumni Karlov potez bijaše, početkom ožujka ove godine,

sječa i čupanje čempresa uz stazu do kapelice pa onda dalje prema Savi i one

ispred groblja. Tom prilikom su počupani i stupovi koji su držali, do sada,

kakvu takvu kapiju s kojom se zatvarao ulaz u groblje.

No, to ne bijaše sve. Išao je, ne jedan korak, nego više koraka dalje, pa

je „podigao“ - uklonio sve asfaltne staze po groblju, koje je teškom mukom

1990. godine, skupljajući novac od kuće do kuće, asfaltirao, tadašnji dolinski

župnik vlč. Kazimir Višaticki. Ta velika količina asfaltne mase, koja je podignuta

sredinom lipnja, je odvezena do rijeke Save, a jedan dio stoji na ulazu

u groblje.

PRESJECANJE ČEMPRESA KOJIH

VIŠE NEMA

KADA SU NEKAD BILI ČEMPRESI

NA GROBLJU . . .

Ovo zadnje je obrazloženo riječima kako će za petnaest dana biti staze po groblju

betonirane, a na ulazu u groblje, do Velike Gospe, postavljena nova kapija.

. . .I SAD

URADCI KARLA VONIĆA

Baš ni jedna od ovih „akcija“ nema opravdanja. Ako je već htio novčano

pomoći, svom kraju, kako to objašnjava , mogao je na mnogo drugih načina

učiniti, u dogovoru sa župnikom, nešto korisno i biti upamćen po dobrom.

Ovako? Nitko u Hrvatskoj, s kim sam se susreo ne odobrava ovo što je na

groblju učinjeno. Čak što više, mnogi prijete tužbom zbog devastacije groblja.

37


Uza sve to, po Hrvatskoj i nekim zemljama Europske unije kruže glasine,

kako se ogromne novčana sredstva daju Micanu za održavanje groblja,

a trava se ne kosi…

Ta „ogromna sredstava“ koja su, ove godine darovana, do danas iznose

675 kn, a njih su dali Petar – Pero Jurišić 50 eu, Mijo Ćorković i Mišo Barišić

iz Nove Gradiške te Miroslav Ćorković iz Vrbja po 100 kn. U ostalom, svaki

novčani iznos, pa i onaj najmanji se javno objavljuje na službenoj internetskoj

stranici „Suze dolinske“, a potom i u tiskanom obliku.

-oOo-

Uza sve to, život teče dalje.

SUDIONICI NEDAVNE AKCIJE KOŠNJE

TRAVE NA GROBLJU

UZ KOŠNJU TRAVE, TREBALO JE

POKUPITI I IZGORJELE LAMPIONE

Samo tjedan - dva, prije bahatog čupanja čempresa na groblju, 15. veljače

su iz Ratkovice kod Pleternice došli Josip i Matej Oršulić i Mican iz

Okučana koji su „obradili“ čemprese na groblju, a to znači da su ih presjekli

na određenu visinu i potkresali, a na onima ispred groblja su odstranjene

suhe grane…

SADA JE GROBLJE BEZ ASFALTNIH

STAZA

ASFALT SE NALAZI NA ULAZU

U GROBLJE

38


Pred blagdan sv. Marka, upravitelj župe Dolina p. Tomislav Topić je

angažirao osobu koja je pokosila travu na groblju, jer zbog pandemije nitko

iz Hrvatske nije mogao doći, a zbog toga nije tu ni služena sv. Misa, niti je

obavljen blagoslov polja.

U utorak, 14. srpnja su Mato Knežević – Maća i Mican otišli u Donju

Dolinu i uz pomoć župnika p. Tomislava, pokosili travu na onom dijelu groblja

koje nije obuhvaćeno samoinicijativnim aktivnostima.

Po završetku toga posla otišlo se u Novo Selo gdje se je oko kapelice

pokosila trava, kako bi se u subotu 25. srpnja proslavio blagdan sv. Ane.

Svakako da će se do Velike Gospe obaviti još jedno košenje trave kako

bi se dostojno pripremilo za posjet groblju, onih Dolinaca koji će doći kao

hodočasnici svojoj GOSPI DOLINSKOJ i sudjelovati na svečanom obilježavanju

stote obljetnice župe Dolina.

DAROVATELJI ZA GROBLJE „GRADI“ U DONJOJ DOLINI

U 2020. GODINI

Svoj novčani prilog, za održavanje groblja, predali su Micanu, što se podrazumijeva

pod košene trave i sitnih popravaka na grobljanskoj kapelici, u

tijeku 2020. godine su dali: Petar Pero Jurišić 50 Eu, Mijo Ćorković 100 kn,

Mišo Barišić 100 kn, Miroslav Ćorković 100 kn, Katica (Stipe) Musić, Nova

Gradiška 200 kn, Milenko Ćorković, Nova Gradiška 100 kn, Ljuboslav

Knežević, Nova Gradiška 120kn, Zvonko Oršulić, Ljupina 200 kn, Ljuban

Matković, Kovačevac 100 kn, Zlatko i Janja Vonić, Nova Gradiška 200 kn,

Anto Oršulić, Zenica 200 kn, Mara Kovačević, Kozinci 20 KM, Ilija Dakić,

Šumetlica 200 kn i Angelina Gubić, Visoka Greda100 kn.

Imena nekih Dolinaca su već spomenuta u članku „O groblju Gradina u

Donjoj Dolini“, ali ne smeta: bolje i dva puta, nego da se nečije ime ispusti.

Osim Micanu, novčane priloge su dali p. Tomislavu Topiću – upravitelju

župe Dolina, koja se uglavnom koriste za održavanje crkvenog dvorišta u

Gornjoj Dolini, a to su: Renata Matijašević 40KM, Josip Ćorković 50 KM,

Angelina Stazić 50 eu, Ljiljana Borjanović i Kata Kesić 20 KM, Anto Šokić

20 KM, Zlatko Matković 20 KM, Janja Ćorković 200 Kn, Zvonko i Dobrila

Kovačević 200 kn, Josip i Marija Kovačević 200 kn, Slavko Vidić 20 KM i

Berislav Vonić 50 kn.

Svima od srca hvala, uz poruku: i u buduće se „nemojte umoriti od davanja“.

Tekst i fotografije:

Milorad Oršulić –Mican

39


O PONOVNO ASFALTIRANJU GROBLJA,

IZGRADNJA ULAZNE KAPIJA, ADAPTACIJA OGRADE

DO PUTA I RADOVIMA NA PARKINGU ISPRED

GROBLJA

Pater Damir Šokić, kada je dobio slike na kojima je prikazano ponovo

asfaltirano groblja „Gradina“ u Donjoj Dolini uskliknuo je: „Predobro!

Mislio sam da ovo nikada neću vidjeti. Bogu dragom hvala.“ Nije on sam

bio takvog mišljenja, jer nakon onog samovoljnog skidanja asfalta sa

staza po groblju, silnih obećanja da će biti uskoro betonirane, pokušaja

betoniranja a potom razbijanje i uklanjanje tog dijela betona u duljini od

desetak metara, teško je tko mogao povjerovati da će, uopće staze biti

ponovo asfaltirane, a još manje u tako kratkom roku.

STAZA NAKON SKIDANJA ASFALTA, DIO BETONIRANE STAZE I NJENO RAZBIJANJE

Zahvaljujući Iliji Gogiću koji živi i radi u Innsbrucku i brojim donatorima

našim Dolincima, Mačkovljanima i Novoselcima, koji žive diljem Austrije,

Italije i joj nekih zemalja Europske unije, taj posao je u rekordnom

roku priveden kraju.

Prisjetimo se kako je Karlo Vonić, sasjekao čemprese na groblju i

započeo još neke radnje, potom odlučio bez znanja župnika ukloniti asfalt

sa staza po cijelom groblju.

Obećao je kako će uskoro biti sve to betonirano, ali je vjernike, koji

su došli naa groblje uoči Svih Svetih, dočekalo na ulaznoj stazi, prema

kapelici, desetak metara „ni sebi ni svome“ razliven beton.

Mnogi nisu mogli tu lakrdiju gledati, na čelu s Ilijom, pa su ubrzali

prikupljanje novčanih sredstava i sklapanje ugovora s firmom „Stojako-

40


vić“, vlasništvo Branislava Stojakovića iz Bos. Gradiške koja se uz asfaltiranje

bavi i betonskom galanterijom, uređenjem dvorištima i rolo travom

kao i raznim iskopima i prijevozom. Pripreme i asfaltiranje staza u površini

od 217 m2 je koštalo 6076 KM. (217 m2 x 28 KM = 6076 KM ili 3.200

Eu).

PRIPREME ZA ASFALTIRANJE I EKIPA KOJA ĆE TAJ POSAO OBAVITI

No, prije pristupanju pripremama za asfaltiranje, valjalo je razbiti,

nedavno izliveni beton i ukloniti ga, što je koštalo dodatnih 250 eura.

Djelatnici navedene firme su savjesno obavili posao, što je utvrđeno

prilikom obilaska terena, a to su učinili p. Tomislav Topić – upravitelj župe

Dolina i bosanskogradiški župnik i Mican.

Radnici su uklonili travu koja je u međuvremenu izrasla po stazama

gdje je bio asfalt, i odvezli prljavi površinski kamen, a navezli drugi, mljevenim

koji je potom povaljan.

P. TOMISLAV I BRANISLAV OBILAZE STAZE KOJE SE PRIPREMAJU ZA AFALTIRANJE

Svoj veliki doprinos ovoj aktivnosti su dali: Matković Drago i Renata

250 eu, Matijašević Renata, Ivona i Ronald 200 eu, Vonderschmidt Vela

i Werner 50 eu, Servaty Klaudia i Jorg 50 eu, Matijašević Dejan i Barbara

100 eu, Valentić Tonka i Rade 100 eu, Lončar Dubravka 50 eu, Rasti-

41


gotac Kata 100 eu, Vučimilović Višnja 50 eu, Adžaka Magdalena 50 eu,

Jurešić Ivanka i Stipo 50 eu, Ćorković Sanja 100 eu, Ćorković Tanja 100

eu, Klačar Svjetlana 150 eu, Tomić Anto i Rada 100 eu, Barišić Matija i

Biljana 50 eu, Dobraj Beni i Suzana

50 eu, Tutić Silvano 100 eu, Gogić

Ilija 100 eu, Šokić Željko i Marina 100

eu, Matijašević Fabijan i Ivanka 100

eu, Musić Željko 50 eu, Musić Ivo 50

eu, Ilić Mihaela 50 eu, Kockler Ruža

100 eu, Tutić Anto 50 eu, Jurišić Ivo i

Ljubica Anka 50 eu, Treiber (Jurišić)

Karolina 50 eu, Ćorković Ivo i Zlata

50 eu, Jurišić Stipo 50 eu, Matijašević

Anđelko i Snježana 100 eu, Matijašević

Tamara 100 eu, Matijašević

Miroslav i Sanja 50 eu, Matijašević

Veselko i Andrijana 50 eu, Budić Anđelko

i Angelina 150 eu, Budić Zvonko

i Ivanka 50 eu, Barišić Dario i Monika

100 eu, Barišić Rozina 100 eu,

Mačić (Barišić) Vesna 100 eu, Barišić

Mirko i Željka 100 eu, Marković

(Budić) Ljubica 100 eu, Matković Marina – Zlata 100 eu, Knežević Zvonko

i Marica 100 eu, Kovačević Lovro i Zlata 100 eu, Kovačević Milan i

STAZE SU PONOVO ASFALTIRANJE I TAKO JE JEDAN POSAO PRIVEDEN KRAJU

42


Julka 50 eu, Bumbić (Kovačević) Susanne 50 eu, Kalizan Mirko i Ankica

50 eu, Ćorković Alen 100 eu, Ćorković Rade i Sonja 50 eu, Ćorković Ivo

i Silvana 50 eu, Vonić Goran i Dobrila 30 eu, Vonić Dobrica i Ivanka 50

eu, Vonić Vinko i Ljubica 100 eu, Budić Josip i Nada 50 eu, Jurešić Petar

100 eu, Vrabl (Matković) Vedrina 100 eu, Oršulić Dane i Kristina 50 eu,

Grginac (Šokić) Ana 100 eu, Vonić Janko i Zdenka 100 eu, Barudžija

Vlastimir i Nena 50 eu.

Uplaćeno je sveukupno 4880 eu na dan 01. studenog 2020. godine.

Svim donatorima od srca hvala, a posebne zahvala ide pokretaču

ove akcije Iliji Gogić.

I tako, sve je dobro kada se dobro završi, a da nije došlo do pokretanja

ove akcije, na stazama po groblju bi i dalje rasla trava, koju bi zbog

šljunka bilo teško kositi. Eto, što jedan čovjek učini (pokvari), njih šezdeset

i više moraju popravljati.

KAPIJA NA ULAZU U GROBLJE

O ulaznoj kapiji se već dulji niz godina razmišljalo. U jednoj prigodi

Adam Knežević, koji ima svoju bravarsku radionicu u Šumetlici „BRAVA-

RIJA KNEŽEVIĆ“, je kazao kako je voljan kapiju napraviti i darovati je.

Prošle godine, nakon sv. Mise u povodu Svih Svetih, na groblju u Donjoj

Dolini, utvrđeno je kako će Adam napraviti kapiju i uzeo je mjere, Zlatko

Vonić iz Nove Gradiške će dovesti iz Šumetlice u Donju Dolinu, a Mican

i Maća su uzeli na sebe obvezu uraditi sve poslove vezano za betonira-

ADAM KNEŽEVIĆ S PRIPREMLJENIM

STUPOVIMA U SVOJOJ RADIONICI

I EKIPA KOJA IH JE UGRADILA U BETON

NA ULAZU U GROBLJE

43


nje stupova koji će držati veliku i malu kapiju. Ta kapija je, prema dogovoru

trebala biti gotova do Uskrsa.

Međutim, u sve to se upetljao Karlo, koji je na „sva zvona“ oglasio

kako je on kod jednog bravara u Kozincima naručio kapiju. Poslije se

ustanovilo da ta kapija nije se ni počela praviti, iako je uoči Svih Svetih,

(31. listopada o. g.), nakon sv. Mise, pred trideset vjernika rečeno da je

kapija gotova i samo je treba dovesti i postaviti. Po drugoj verziji, kapija

je gotova i dano je pola novaca - kapare, a da bi se preuzela treba isplatiti

ostatak.

Ovo je vrlo važno istaći da se netko drugi ne bi okitio tuđim perjem.

Dakle, prava istina je da od „Karlove kapije“ nema ništa, nego ju je

napravio sin ovoga mjesta Adam Knežević i s ljubavlju darovao.

Radovi na njoj su počeli kada je Adam ponovo otišao u nedjelju, 15.

studenog. S njim je išao i Mican kome je on pokazao kako treba i na koja

mjesta, postaviti stupove.

Ta akcija, betoniranja držača stupova je obavljena u četvrtak. Mican

ih je dovezao iz bravarske radionice iz Šumetlice u Donju Dolinu, a s

njim je išao i Maća. Njima, u kopanju kanala ispred ulazne kapije se pridružio

i Slave – Slavko Vidić, a onda će doći Josip Ćorković i jedan njegov

djelatnik Hamo i dovesti cement, željezo, vodu, mješalicu, a šljunak

je dovezao nekoliko dana ranije.

Tako su, u taj beton u količini od oko 2 m3, ugradili stupove.

Adam je nastavio sa izradom male i velike kapije.

ADAPTACIJA OGRADE NA GROBLJU

Prema nekim pouzdanim informacijama, mogla bi se uskoro i ograda

na prednjoj strani groblja adaptirati. Kao što je poznato,onaj dio od

ulazne kapije pa prema zapadu, dakle prema mjestu gdje je nekoć bila

trgovina, u tijeku rata je skinuto, odsječeno od stupova, tj. ukradeno 8

„leta“ ograde, u duljini od 21 dužni metar. Kao privremeno rješenje je

postavljena „gater žica“ koja i dan danas stoji.

Postavljanje te ograde, a zatim skidanje hrđe i bojanje ostatka od

oko 80 dužnih metara, prema predračunu to bi koštalo oko 1000 eura.

Ilija Gogić je na čelu ove akcije pa mu poželimo mnogo sreće i uspjeha

u njoj, a darovateljima iz Verone koji su se organizirali i prikupili 1.200

eura za ovu namjenu velika hvala. Njihova imena su: Kovačević Smiljan

i Željka, Knežević Dragan i Ljubica, Petrović Marko i Ljubica, Petrović

44


Svemir i Brana, Budić Damir i Dijana, Budić Tihomir i Jadranka, Brkić

Anto i Jadranka, Oršulić Goran i Slađana, Ćorković Milenko i Gordana,

Budić Filip i Zdenka, Knežević Marinko i Vesna, Oršulić Ferdo i Anđa,

Oršulić Zdravko i Nela, Vidić Milan i Julkica, Vonić Denis i Ivana, Dakić

Rudolf i Jasmina, Dakić Budimir, Knežević Kuzman, Knežević Mile i Suzana,

Knežević Daren i Mario, Vidić Zdravko i Dobrila, Terzić Filip i Ivka,

Matković Stipo i Nada i Dakić Franjo i Daliborka.

UREĐENJE PARKINGA ISPRED GROBLJA

I prostor ispred groblja je malen da bi primi brojne automobile, kada

se dolazi na sv. Mise u povodu blagdana sv. Marka, sv. Ive, Svih Svetih

i sprovoda, pa ih je većina znala biti parkirana po nasipu/kanalu i ispred

bivše trgovine. I o tome se razmišljalo, ali … Propuštena je velika prilika,

ovoga ljeta, kada se je renovirao obrambeni nasip od poplava, da se

poravna prostor ispred groblja i isti naspe šljunkom, kojeg je bilo čitavo

„brdo“, samo nekoliko desetaka metara od groblja.

Doduše, pred blagdan Svih Svetih, ove godine, Karlo je pokušao

nešto uraditi pa je angažirao kombinirku koja je razgrnula hrpe šljunka

(koje su ostavljali nesavjesni izvođači radova na groblju) i asfalta (koji je

njegovom zaslugom tu dospio) i dovezao nekoliko kamiona šljunka. Taj

šljunak je samo razgrnut i na tome je ostalo. Do tada, i ovako, do sada

urađeno, dobro će poslužiti.

No, sa izvođenjem radova na ovom prostoru, treba biti oprezan, jer

sve zemljište od ograde groblja do nasipa, uključujući i njega, vlasništvo

je VP „Save“.

Mican

45


PROSLAVA SV. ANE U NOVOM SELU

Lijepi običaj, proslava nebeskih zaštitnika u pojedinim selima župe Dolina

i Bosanska Gradiška, zahvaljujući p. Tomislavu Topiću župniku župe

sv. Rok u Bosanskoj Gradišci i upravitelju župe Dolina, se uspješno nastavlja.

U Donjoj Dolini je proslavljen

blagdan Mučeništva sv. Ivana Krstitelja,

u Bukviku i Batru (sela kojih više

nema) sv. Mala Terezija od Djeteta

Isusa, u Mačkovcu blagdan Duhova

(prvi puta nakon rata u BiH), a u Novom

Selu blagdan sv. Ane. Prigradska

mjesta Bosanske Gradiške ne spominjem,

jer u Brestovčini se je nakon rata

slavila sv. Ana, a u Čatrnji blagdan rođenja

Bl. Djevice Marije – Mala Gospa.

Proslava blagdana sv. Joakima i

Ane u Novom Selu protekla je u znaku

korone virusa, pa se je okupilo uz svećenika

samo šestoro vjernika. Troje je

došlo iz Hrvatske, dvoje iz Gornje Doline

i jedan sa župnikom iz Kozinaca.

MISNO SLAVLJE JE PREDVODIO

P. TOMISLAV TOPIĆ

U kapelici izgrađenoj 1972. godine,

koja je preživjela rat u BiH a sada

vapi za obnovom, p. Tomislav je služio svečanu sv. Misu za vrijeme koje je

nadahnuto propovijedao.

Nakon misnog slavlja družilo se uz kavu i hladno piće, a misarima se

pridružio i susjed kapelice Dragan Kerezović koji se brine za održavanje

njenog okoliša.

Razgovaralo se o mogućoj obnovi kapelice i predstojećoj proslavi stote

obljetnice župe Dolina koja će se održati na blagdan Velike Gospe

Iz Novog Sela otišlo se u Gornju Dolinu do crkve gdje se radovi na

njenom uređenju privode kraju. Zidovi su gletovani kao i betonske grede a

drveni strop osvježen.

46


No, pojavile su druge poteškoće. Zamijećeno je kako krov crkve prokišnjava

pa će se i na njemu morati poduzeti potrebiti građevinski zahvati. To

je još od posljedica rata, ali i zuba vremena.

MISNA ČITANJA JE ČITAO

BOJAN BRKIĆ

VJERNICI NA SOCIJALNOJ DISTANCI

DRUŽENJE NAKON SV. MISE

RADOVI U CRKVI SU PRI KRAJU

ŽUTA I BIJELA SU BOJE VATIKANA,

A PLAVA GOSPINA

SLIKA ZA USPOMENU

IZ DOLINSKE CRKVE

47


Važno je istaći i aktivnost članova HPD (Hrvatsko pjevačko društvo)

„Posavac“ iz Bosanske Gradiške, koje je svoj rad obnovilo prije godinu dana.

Oni su očistili župnu kuću od „krova do ulaznih vrata“. S toga objekta su, u

tijeku rata, skinuta sva vrata i prozori, a odnesen je iz nje i parket. Sada se

pokušavaju iznaći novčana sredstva kako bi se postavila nova stolarija i

objekt stavio u funkciju.

POGLED NA KROV KOJI JE PROKIŠNJAVAO

Tekst i fotografije:

Milorad Oršulić –Mican

48


SJEĆANJA NA BATAR I BUKVIK,

SELA KOJIH VIŠE NEMA, NE BLIJEDE

Kada se je u banjolučkom Biskupskom svetištu sv. Male Terezije u

Presnačama, u subotu 3. listopada proslavljala svetkovina zaštitnice

svetišta, a tom prigodom je i otkriven spomenik presnačkim mučenicima

vlč. Filipu Lukendi i s. Ceciliji Grgić, u povodu 25. obljetnice njihove mučeničke

smrti, u bosanskogradiškoj župi, na groblju sela Batar i Bukvik,

kojih više nema, po treći puta (nakon završetka rata u BiH) su se okupili

vjernici tih sela kako bi proslavili blagdan sv. Terezije od Djeteta Isusa.

BIVŠA KAPELICA POSVEĆENA

SV. MALOJ TEREZIJI OD DJETETA ISUSA

SV. MALA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA

Svetu Misu, pored mjesta gdje je bila kapelica, koja je u potpunosti

srušena u rujnu 1992. godine, služio je bosanskogradiški župnik p.

Tomislav Topić. U svojoj nadahnutoj propovijedi p. Tomislav biranim je

riječima probudio uspomene na rodni kraj i nazočne podsjetio na kratak

ali bogat život svetice, zaštitnice ovih mjesta, čiji se spomendan u katoličkoj

crkvi obilježava svake godine 1. listopada.

Nakon završetka sv. Mise izmoljene su molitve opijelo i odrješenje

za sve pokopane na ovom groblju.

Hodočasnici su došli iz Hrvatske i to iz Nove Gradiške, Zagreba,

Dugog Sela, Poljane kod Lipika i Kutine te iz Njemačke i same župe sv.

Roka Bosanske Gradiške.

49


Sv. Misi je uz četrdesetak hodočasnika nazočila i gospođa Marija

Buganik Pranjić, predsjednica udruženja Poljaka iz tog kraja, članovi

Predsjedništva HPD „Posavac“ i predstavnici općine Bosanska Gradiška.

Svakako da bi taj broj hodočasnika bio i veći da svijetom ne hara

pandemija koronavirus.

Prilika je to bila da nakon godinu dana sretnu se rođaci i prijatelji u

rodnom kraju, zapale svijeće i pomoli na grobovima najmilijih.

Današnji susret, posjeta grobnim mjestima najmilijih i paljenje svijeća

svakako da sve to nije moglo proći bez suza i uzdisaja.

Po završetku sv. Mise i molitvi za mrtve, upriličen je domjenak, za

vrijeme kojeg su se evocirale uspomene na dane provedene u rodnom

kraju.

MISU JE PREDVODIO P. TOMISLAV TO-

PIĆ ŽUPNIK U BOSANSKOJ GRADIŠKI

HODOČASNICI ZA VRIJEME SV. MISE

Povijesne crtice

Zadnji stanovnici Batra i Bukvika 1970. godine iz Lijevče polja nedaleko

od Bosanske Gradiške su iselili iz ova dva sela i napustili zauvijek

rodna ognjišta. Početak iseljavanja iz ovih pitomih sela počelo je odmah

iza Drugog svjetskog rata iz političkih, ali i gospodarskih razloga. Mlađi

su bježali, preko granice u prekooceanske i zemlje Europe, odlazili su u

Srijem, Hrvatsku, Sloveniju tražeći bolje uvijete života.

50


Najveće iseljavanje je zabilježeno početkom pedesetih i šezdesetih

godina. Konačno, krajem šezdesetih godina „Poljoprivredno dobro“ iz

Nove Topole je nastavilo s masovnijim otkupljivanjem zemljišta od preostalih

mještana koji ostatak života nastavljaju u novim sredinama na

području gradova Petrinje, Nove Gradiške te u selima Antunovac kod

Lipika, Našičkoj Breznici i Kozincim kod Bosanske Gradiške.

DRUŽENJE NAKON SV. MISE

ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA

ZA USPOMENU IZ BATRA I BUKVIKA

Bilo je to potiho sustavno uništavanje svega što je hrvatsko, odnosno

katoličko, koji su na tim prostorima egzistirali od 1891. godine. Kao

točka na sve to je bilo rušenje grobljanske kapelice 1992. i devastiranje

spomenika.

Sve ovo je slikom i tekstom zabilježio,

Miroslav Sušilo, koji je 2016.

godine napisao knjigu „BATAR I BU-

KVIK SELA KOJIH VIŠE NEMA“ a

2019. godine je ta knjiga doživjela i

svoje drugo prošireno izdanje.

POGLED NA MJESTO GDJE JE NEKOĆ

BILA KAPELICA

Pokrenuta je akcija da se na

mjestu srušene kapelice izgradi nova,

tako da bi se na proljeće iduće

godine blagoslovio temelj, a u tijeku

godine nastavilo s radovima.

Sjećanja na Batar i Bukvik, sela kojih više nema, ne blijede.

Tekst: Mican

Fotografije: Miroslav Sušilo

51


OBILJEŽAVANJE SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA

NA GROBLJU „GRADINA“ U DONJOJ DOLINI

Blagdan Svih Svetih i spomendan Dana Mrtvih – Dušnog dana su dani

kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika i pohode grobovi i groblja u

znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika,

za njih pale svijeće na grobovima i kite ih cvijećem, prisustvuju svetoj misi,

povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih

što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede „tamo gdje s oka svaka suza

nestaje“.

GROBLJE GRADINA NA KOJEM POČIVA-

JU MILI I DRAGI ŽUPE DOLINA

SVETU MISU JE SLUŽIO P. TOMISLAV

TOPIĆ BOSANSKOGRADIŠKI ŽUPNIK

I UPRAVITELJ ŽUPE DOLINA

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i

vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine,

život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog

boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih

pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo

ZA VRIJEME SV. MISE POŠTIVALE SU SE SVE MJERE

52


Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo

svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo

pribrojeni općinstvu svetih.

Na sam blagdan Svih Sveti, slavimo one svece i svetice koje je Crkva

proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom

ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo

Božje. Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva

je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i

nepoznate.

SVI KOJI SU IZRAZILI ŽELJU P. TOMI-

SLAV JE MOLIO MOLITVU ODRJEŠENJA

I BLAGOSLOVIO GROBOVE

I ove godine, svoju ljubav i sjećanje

na mile i drage su vjernice župe

Dolina iskazali dolaskom na groblje

„Gradina“ u Donjoj Dolini u subotu

31. listopada. Nakon što su zapalili svijeće

i grobove okitili cvijećem, svi su

se okupili oko oltara ispred kapelice.

Svetu Misu je služio p. Tomislav Topić

bosanskogradiški župnik i upravitelj

župe Dolina.

Okupilo se tridesetak vjernika koji

su ostali živjeti u Dolini i u Bosanskoj

Gradišci, a većina ih je došla iz okolice

Nove Gradiške i Zagreba. Svi su se oni

pridržavali epidemioloških mjera

Župnik se zahvalio nazočnima što

su pohodili groblje u prkos pandemiji –

coronavirusu, koja hara svijetom. To je

znak da ljubav, pa i prema pokojnima

nema granica.

53


Zbog tog Covida, nije se služila sv. Misa i blagoslov polja o blagdanu sv.

Marka, ali je za to služena na sam blagdan Mučeništva sv. Ivana Krstitelja,

koji je i zaštitnik Donje Doline. Za sve te prigode, trava na groblju je bila

pokošena.

Na kraju sv. Mise, p. Tomislav je izmolio opijela za sve pokojne čija

tijela, počivaju na ovom svetom mjestu, i čekaju uskrsnuće a potom je pojedinačno

blagoslovio sve one grobove i molio molitvu odrješenja, za koje je

rodbina izrazila želju da ih pohodi.

Sutra, na blagdan Svih Svetih i prekosutra, Dolinci i Novoselci će pohoditi

groblja u Novoj Gradišci, Gornjim Bogićevcima, Zagrebu i mnogim

drugim mjestima koja polako postaju „Druga Gradina“.

Bilo je i riječi o opsežnim radovima na ovom groblju koje treba izvesti,

ali ne u Karla Vonića aranžmanu.

DAROVATELJI ZA GROBLJE „GRADINA“ U DONJOJ DOLINI

U 2020. GODINI

Svoj novčani prilog, za održavanje groblja, predali su Micanu, što se

podrazumijeva pod košene trave i sitnih popravaka na grobljanskoj kapelici,

u tijeku 2020. godine su dali: Petar Pero Jurišić 50 Eu, Mijo Ćorković 100

kn, Mišo Barišić 100 kn, Miroslav Ćorković 100 kn, Katica (Stipe) Musić,

Nova Gradiška 200 kn, Milenko Ćorković, Nova Gradiška 100 kn, Ljuboslav

Knežević, Nova Gradiška 120kn, Zvonko Oršulić, Ljupina 200 kn, Ljuban

Matković, Kovačevac 100 kn, Zlatko i Janja Vonić, Nova Gradiška 200 kn,

Anto Oršulić, Zenica 200 kn, Mara Kovačević, Kozinci 20 KM, Ilija Dakić,

Šumetlica 200 kn i Angelina Gubić, Visoka Greda100 kn.

Imena nekih Dolinaca su već spomenuta u članku „O groblju Gradina u

Donjoj Dolini“, ali ne smeta: bolje i dva puta, nego da se nečije ime ispusti.

Osim Micanu, novčane priloge su dali p. Tomislavu Topiću – upravitelju

župe Dolina, koja se uglavnom koriste za održavanje crkvenog dvorišta u

Gornjoj Dolini, a to su: Renata Matijašević 40KM, Josip Ćorković 50 KM,

Angelina Stazić 50 eu, Ljiljana Borjanović i Kata Kesić 20 KM, Anto Šokić

20 KM, Zlatko Matković 20 KM, Janja Ćorković 200 Kn, Zvonko i Dobrila

Kovačević 200 kn, Josip i Marija Kovačević 200 kn, Slavko Vidić 20 KM i

Berislav Vonić 50 kn.

Svima od srca hvala, uz poruku: i u buduće se „nemojte umoriti od davanja“.

Mican

54


SVEČANO POSLAVLJEM BLAGDAN SV. ROKA,

ZAŠTITNIKA BOSANSKE GRADIŠKE

Župa sv. Roka u Bos. Gradišci svečano je u nedjelju, 16. kolovoza 2020.

proslavila blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Svečano koncelebrirano misno

slavlje je predvodio biskup msgr. dr. Franjo Komarica. S njim su suslavili

domaći župnik o. Tomislav Topić i biskupov tajnik vlč. Predrag Ivandić.

Tako je biskup Franjo tri dana proveo na ovim prostorima. U petak, na uočnicu

Velike Gospe i subotu na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u

Dolini, a danas u Bos. Gradišci.

NA POĆETKU MISNOG SLAVLJA NAZOČ-

NE JE POZDRAVIO P. TOMISLAV

POZORNO SU SE SLUŠALA

MISNA ČITANJA

Župna zajednica sv. Roka se je za proslavu svog nebeskog zaštitnika

pripremala trodnevnicom.

BISKUP FRANJO JE NADAHNUTO

PROPOVIJEDAO

MISNICI OKO OLTARA. DA NIJE

NEDJELJA, BILO BI IH PUNO VIŠE.

Prije početka misnog slavlja bosanskogradiški župnik je pozdravio nazočne

i zahvalio im se na dolasku bez obzira na poteškoće pandemije koronavirusom

koja je zahvatila cijeli svijet.

55


Izostao je tradicionalni dolazak vjernika iz Hrvatske, koji se nisu usudili

doći.

ZBOG PANDENIJE JE CRKVA

BILA POLUPUNA

ZA BLAGDANSKIM STOLOM

Na samom početku sv. Mise, biskup Franjo je kazao kako je msgr. Drago

Balvanović, sin ove župe, misionar u dalekom Peruu bolestan i nalazi se

na bolničkom liječenju i preporučio ga je u molitve.

BISKUP FRANJO UVIJEK IMA NEŠTO

PORUČITI

U svojoj homiliji biskup je govorio

o sv. Roku kao istinskom Kristovom

vjerniku i ukratko je protumačio značenje

svetaca za život članova Kristove

putujuće Crkve. Ustvrdio je da su

sveci nama uzori i zagovornici , te da

je potrebno njegovati duhovno i molitveno

zajedništvo sa svecima. Pojasnio

je u čemu je veličina sv. Roka, koji je

činio brojna djela milosrđa, a koji nije

bio pošteđen ni od opake zarazne suvremene

bolesti, pa ni zatvora 'po povratku

u svoj rodni kraj.

Po završetku misnoga slavlja župnik

je pozvao sve nazočne na zakusku

koja je priređena u prostorijama Župno-pastoralnog

centra.

RAZGOVARALO SE O OBNOVI TRGA,

POVRATKA ZGRADE U PRVOTNO

VLASNIŠTVO . .

Po završetku objeda, nakon kojeg

se i zapjevalo, biskup je u pratnji predsjednice

Ljiljane Došen i članova HPD

„Posavac“ iz Bos. Gradiške, obišao

trg i devastirani spomenik Hrvatskim

velikanima ispred crkve te se zadržao

ispred zgrade koja je u vlasništvu Žu-

56


pnog ureda Bos. Gradiška i Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“, ali je

općinske vlasti i dalje svojataju.

Razgovaralo se o mogućoj obnovi trga i vraćanju zgrade u prvotno vlasništvo.

ISPRED ZGRADE KOJA JE U VLASNIŠTVU HPD POSAVAC I ŽUPNOG UREDA

57


U BOSANSKOJ GRADIŠCI OBILJEŽENA 16.

OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR.

KAZIMIRA VIŠATICKOG

Svetom Misom zadušnicom u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci je,

17. studenog 2020. godine je obilježena 16. obljetnica mučeničke smrti župnika

i dekana mons. Kazimira Višatickog.

NA POČETKU MISNOG SLAVLJA ŽUPNIK P. TOMISLAV JE POZDRAVIO NAZOČNE, A MI-

SNO SLAVLJE JE PREDMOLIO MSGR. DR. FRANJO KOMARICA, BANJOLUČKI BISKUP

Koncelebrirano misno slavlje je predvodio banjolučki biskup msgr, dr.

Franjo Komarica. Osim domaćeg župnika Tomislava Topića, s biskupom su

koncelebrirala i rođena braća ubijenog župnika Kazimira: preč. Adolf Višaticki,

upravitelj župe Sasina i prof. dr. Kralo Višaticki, duhovnik u bogoslovnom

sjemeništu u Đakovu, zatim župnik susjedne župe Nova Topola Anđelo

Bartulica, preč. Žarko Vladislav Ošap, župnik i dekan banjolučki, vlč. Mato

Rukavina župe Stara Gradiška, p. Zvonko Topić, fra Dujo Ljevar, fra Domagoj

Šimić, gvardijan samostana na Petrićevcu i biskupov tajnik vlč. Predrag

Ivandić.

BISKUP FRANJO JE PROPOVJEDAO, A ZA VRIJEME PRETVORBE UZ BISKUPA

I KAZIMIROVU BRAĆU, OKO OLTARA, OKUPILI SU SE I OSTALI SVEĆENICI

58


Na misi je, uz poštivanje svih pandemijskih propisa, sudjelovalo pedesetak

vjernika iz te i susjednih župa Nova Topola i Dolina, gdje je pokojni

svećenik Kazimir također župnikovao, vjernici iz Hrvatske te redovnice iz

samostanā Nova Topola, Novi Nazaret i Sasina. Nazočan je bio i generalni

konzul RH u Banjoj Luci, Zoran Piličić te predsjednica obnovljenog HPD

„Posavac“ iz Bos. Gradiške Ljiljana Došen.

Na početku mise je sve nazočne pozdravio upravitelj župe o.Topić i zahvalio

svima na dolasku i pijetetu, koji iz godine u godinu iskazuju nezaboravnom

svećeničkom liku ubijenog župnika Kazimira.

ZBOG EPIDEMILOŠKIH MJERA SV. MISI JE NAZOČIO ZNATNO MANJI BROJ VJERNIKA

Uvodeći u misno slavlje biskup Franjo je podsjetio nazočne na moralnu

obvezu biskupijske i župnih zajednica – sjećati se u molitvama svojih ubijenih

župnika i drugih nevino stradalih župljana. U bosansko-gradiškom dekanatu

su ubijena dvojica župnika: vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli

tijekom rata u lipnju 1992. godine kao prvi u nizu od osmorice ubijenih, čiji

posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni i vjernički sahranjeni, a mons.

Kazimir Višaticki, – kao posljednji u poraću, u studenom 2004. godine, vjerojatno

kao prvi u ubijeni svećenik u Europi u ovom stoljeću i tisućljeću.

MOLITVA KOD SPOMEN PLOČE POSTAVLJENE U ZNAK POŠTOVANJA

MUČENIKU KAZIMIRU NA ŽUPNOJ KUĆI U KOJOJ JE MUČKI UBIJEN

59


Pozvao je sve okupljene da se osim za župnika Kazimira pomole i za sve

druge ubijene i nestale iz tri njihove župe.

U svojoj homiliji je biskup, najprije podsjetio na drevnu praksu Crkve

– s obzirom na duhovnu korist vjernika, – u štovanju svih svetaca Crkve i u

molitvi za duše pokojnika, odn. duše u čistilištu, što se čini, osobito tijekom

mjeseca studenog, tj. pri kraju crkvene godine.

Podsjetio je nazočne također i na svoje riječi iz pogrebne propovijedi

koje je tada uputio pokojnom župniku, te svim svećenicima, redovnicama i

GENERALNI KONZUL RH U BANJOJ LUCI ZORAN PILIČIĆ, BISKUP FRANJO KOMARICA,

MSGR. KARLO I PREČ. ADOLF VIŠATICKI, ZA VRIJEME MOLITVE PRIJE OKRIJEPE

župljanima: „Dragi brate Kazimire, hvala ti za tvoj divni svećenički lik, za

divni uzor apostolskog djelovanja i za tvoju spremnost da ostaneš u službi

Božje istine, pravde, milosrđa, opraštanja i ljubavi i po cijenu prolijevanja

vlastite krvi. Vjerujemo da tvoja krvava žrtva neće biti uzaludna, kao što

neće biti uzaludne ni mučeničke smrti druge naše vjerne braće svećenika

i naše sestre redovnice koji su dali svoje živote proteklih godina nesretnog

rata“.

Po svršetku misnog slavlja biskup je, zajedno sa svećenicima i svim vjernicima

došao do spomen ploče na ulazu u župnu kuću, u kojoj je msgr.

Kazimir mučki ubijen, izmolio opijelo za pokojnog župnika i molitve za sve

pokojne župnike i župljane. Bila je mogućnost obilaska spomen sobe pok.

Kazimiru koja je otvorena prošle godine.

Nakon molitvenog slavlja, župnik je u ime Kazimirove braće sve nazočne

pozvao u dvoranu župno-pastoralnog vijeća na okrjepu.

Mican

60


DESETO – JUBILARNO DANONOĆNO ČITANJE

BIBLIJE U OKUČANIMA

/Ovaj članak o Jubilarnom čitanju Biblije, donosimo u ovom broju

„Suze“ iz razloga što je obitelj Oršulić, koja živi u Okučanima, sve ovo

vrijeme čitala Sv. Pismo odnosno Bibliju, a Mican je jedan od pokretača te

divne i hvale vrijedne akcije./

Pod geslom: „Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi

života vječnoga!“ (Iv 6,63c;68c), Biblija - Sveto pismo započelo je čitanje,

u okučanskoj crkvi sv. Vida Mučenika po deseti puta „od korica do

korica“ – od „Postanka“ do „Otkrivenja“, na Pepelnicu, nakon sv. Mise i

obreda pepeljanja. Čitanje je započeo župnik fra Mario Radman, a nakon

njega, svakih pola sata, izmjenjivali su se čitači prema unaprijed

napravljenom rasporedu. Čitanje je trajalo više od četiri dana i četiri noći.

Za to vrijeme Biblija - Sveto Pismo je u cijelosti pročitano, a u čitanju je

sudjelovalo preko 150 čitača, s tim što su neki čitali dva ili više puta.

NATPIS NA ULAZU U CRKVU OBAVJE-

ŠTAVA PROLAZNIKE O ČITANJU BIBLIJE

ZA VRIJEME JEDNOG DEŽURSTVA

DR. MARIO I MICAN

Jedna od vrlo važnih službi za vrijeme čitanja Biblije je dežurstvo.

Dežurali su dragovoljci po četiri sata koji su se brinuli kako bi smjena

čitača bila na vrijeme, da se ne bi preskočila koja stranica te svete knjige

i vodili računa da se ne ugasi uljanica koja cijelo vrijeme gori ispred

ambona.

Ispred oltara, na kojem je sv. Ivan Pavao II. prvi služio sv. Misu (prigodom

beatifikacije bl. Ivana Merca blaženim u Banja Luci 22. lipnja

61


2003. godine.), a koji se nalazi u okučanskoj crkvi, bile su izložene Biblije,

nova i vrlo stara izdanja, na različitim jezicima.

MARIJANA I VALENTINA SU S RADOŠĆU ČITALE RIJEČ BOŽJU

Okučanskim čitačima su se pridruživali i članovi Biblijske zajednice

iz Nove Gradiška te vjernici iz susjednih župa Gornjih Bogićevaca i Stare

Gradiške.

Čitalo se iz Zlatne Biblije koju su, zahvaljujući dr. Mariu Bokuliću kupili

vjernici, župni ured i samostan časnih sestara kako bi olakšali čitanje

slabovidnijim osobama.

Završna svečanost Biblijskog bdijenja započela je sv. Misom zahvalnicom,

nakon što se dovrši čitanje Biblije, a potom je, za uspomenu na

ovaj događaj, napravljen pano sa imenima čitača i dežurnih osoba.

VERONIKA I MICAN SU STALNI ČITAČI

BIBLIJE U SVOJOJ ŽUPI

Znakovito je, kako se ovo jubilarno čitanje Biblije u Okučanima

događa u godini koju je papa Franjo (30. rujna 2019. god.) ustanovio

GODINU BOŽJE RIJEČI, koja traje od 26. siječnja do kraja liturgijske

62


godine, dakle do svetkovine Krista Kralja, 22. studenog 2020. U skladu s

time, Požeški biskup Antun Škvorčević uputio je Proglas otvorenja Godine

Božje riječi u Požeškoj biskupiji kojim potiče na čitanje i razmišljanje

Svetog pisma, pa su se prethodnih dana u svim Ahriđakonatima održali

susreti lektora – čitača misnih čitanja.

ŽUPNIK FRA MARIO RADMAN PREDAJE BIJELI ŠAL SLIJEDEĆEM ČITAČU I ČEKANJE

NA RED ZA ČITANJE

Papa Franjo je ustanovio Nedjelju Božje riječi, odnosno proglasio

GODINU BOŽJE RIJEČI, a manje je poznato da je prijedlog za to došao

iz Hrvatske. Naime, 2008. godine Dražen Bušić je napravio dokumentarni

film „Biblijsko bdijenje“, u kojemu su pokretači ove pobožnosti – čašćenja

Božje riječi u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj

Gorici, to glasno izrekli i prijedlog uputili Vatikanu. Film govorio o danonoćnom

čitanju Biblije u toj župi. Na biskupskoj sinodi održanoj iste godine

na temu: Riječ Božja u životu i poslanju Crkve, svi biskupi su dobili

primjerak filma na različitim jezicima. I eto, 11 godina nakon toga, događa

se povijesni iskorak, čije razmjere u ovome trenutku možemo samo

nagađati. Papa Franjo se nada da će ovaj blagdan doprinijeti čašćenju

Božje riječi te ekumenizmu i približavanju kršćana i Židova.

63


DRUGI O NAMA

OBITELJ MARIJA I KSENIJE BOKULIĆ

IZ OKUČANA

U ovom broju godišnjaka „Suza dolinska“ naši sugovornici su dr. Mario

i njegova supruga Ksenija Bokulić iz Okučana.

Oni nemaju izravne veze sa župom Dolina ali u nju rado dolaze naročito

o blagdanu Velike Gospe i novčano pomažu njeno izlaženje iz tiska - štampe.

Oboje su rođeni 15 – 16 km od naše Doline, on u Kovačevcu, a ona u

Baćin Dolu.

Međutim, Mario (55) je doktor veterinarske medicine i voditelj veterinarske

službe u Okučanima pa kao takav, upoznao je brojne Dolince i Novoselce

koji žive u Okučanima, Lađevcu,

Bodegraju, Vrbovljanima, Dubovcu,

Gornjim Bogićevcima, Smrtiću,

Ratkovcu, Trnavi …

DR. MARIO ZA VRIJEME ČITANJA

BIBLIJE

Mario je, uz sve svoje poslovne i

društvene obveze, godinama sudjelovao

u scenskom prikazu „Muka i smrti

Isusa Krista“ glumeći Petra i bio stručni

suradnik, čiji je scenarist i redatelj

Milorad Oršulić Mican. Kako je ovaj

scenski prikaz, u ovom obliku, krenuo

iz Doline pa preko Nove Gradiške došao

u Okučane, bila je to prilika da bolje

upozna osobe iz župe Dolina, kao što su: Matu Kneževića Maću, koji je

glumio Isusa, Pavla Gubića koji je glumio Pilata, pok. Luku Tomića koji je

glumio Velikog svećenika …

Kao dugogodišnji predsjednik Općinske

organizacije HSS (Hrvatske seljačke

stranke) Mario nastoji biti koristan

ljudima i mjestu u kojem žive, pa

kroz veterinarski posao koji obavlja,

obnašao je i dužnost zamjenik načelnika

općine Okučani.

Njegova supruga je Ksenija (51),

inženjer prehrambene tehnologije.

Svoju inžinjersku karijeru je započela

KSENIJA JE TAKOĐER ČITAČ BIBLIJE

64


kao tehnolog u Mljekari “Slavija” u Starom Petrovom Selu. Od 1999. godine

radi u prosvjeti predajući učenicima Osnovne škole kemiju i biologiju pa je

tako, radeći u školi Dragalić i Okučani upoznala brojnu djecu čiji su roditelji

porijeklom iz župe Dolina i roditelje te djece.

Tako su oboje, indirektno povezani s Dolinom.

Ksenija i Mario upoznali su se kao

studenti u Zagrebu, a u braku su već

26 godina.

Nakon vjenčanja, tri i pol godine

živjeli su u Bilom Brigu župa Vrbova.

Mario je radio u veterinarskoj ambulanti

Nova Kapela, dok je Ksenija u,

već spomenutoj Mljekari „Slavija“. Tu

su im se rodila i djeca.

Godine 1998. Mariju je ponuđeno

da u Okučanima, nakon Vojno-redarstvene

operacije „Bljesak“ pokrene ZA VRIJEME ČITANJA BIBLIJE

PREDAVANJE BIJELOG ŠALA

rad veterinarske službe, pa tako obitelj

dolazi tu živjeti. Poslije dvije godine, dakle 2000. kupuju kuću u Okučanima.

Praktični su vjernici, što znači da su svake nedjelje na sv. Misi i cijela

obitelj je uključena u aktivni život župe sv. Vida: kao čitači u crkvi, a Ksenija

je voditeljica Molitvene zajednice

Predragocjene Krvi Kristove. Dugi niz

godina surađuje s časnim sestrama

Klanjateljicama Krvi Kristove u Okučanima,

na mnogim projektima, a jedna

je od urednica vjerske radio- emisije

„Za stolom Riječi“ na lokalnom radiju

„Bljesak“, organizatorica je klečanja/klanjanja

pred Presvetim Oltarskim

Sakramentom za Domovinu ...

Mario je jedan od pokretača danonoćnog

čitanja Sv. Pisma - Biblije

u okučanskoj crkvi, koja se već deset

godina pročitala, a zahvaljujući njegovoj

zauzetosti župa sv. Vida Okučana

posjeduje Zlatnu Bibliju.

Oni svoju vjeru jednostavno, svakodnevnim

životom i radom žive i svjedoče.

65

DR. MARIO KAO POLITIČAR


Za njih je obitelj je svetinja, mala, kućna crkva. Smatraju kako u njoj

trebaju vladati ljubav, sklad i mir, pa, kad se i u djecu od njihovih prvih koraka,

ugrađuju prave vrijednosti, nema straha za tu obitelj a potom za zajednicu

u kojoj se živi, za Domovinu.

Nije to sve što je o toj obitelji rečeno,

pa smo ostavili da i oni sami nešto

kažu o sebi.

Prvo smo ih pitali za duhovni život

u obitelji Bokulić.

Sve što radimo, nastojimo raditi

s Bogom. Svaki naš dan započinje zajedničkom

molitvom, u kojoj Bogu sve

predajemo: naše planove, poslove, putove,

našu djecu i sva naša duhovna i

materijalna dobra. Često cijela obitelj

zajedno moli krunicu, pa i u automobilu,

kad zajedno putujemo.

DR. MARIO NA CVJETNICU KAO

"PETAR" PRILIKOM "ISUSOVOG ULASKA

U JERUZALEM"

Bog Vam je podario dva sina. Recite

nam nešto o njima i općenito, o

tome, kako je u današnje vrijeme odgajati

djecu:

Naša sinovi, Juraj (24) i Jakov(23) završili su Opću gimnaziju u Novoj

Gradiški, a trenutno su obadva studenti na Geodetskom fakultetu u Zagrebu.

Dečki se polako odvajaju i odlaze svojim putem, a mi se nadamo da

smo im zdravo sjeme vjere usadili u srce - to najveće naslijeđe, jer sve ono

materijalno, sav trud i rad ne vrijede ništa ako nisu od Boga blagoslovljeni.

Cijela obitelj rado hodočasti, naročito u Marijanska svetišta. Što nam o

tome možete reći.

66


Kao veliki Gospini štovatelji, svake godine idemo i na naša biskupijska

hodočašća kao što su Gospi od Suza u Pleternicu, Gospi Voćinskoj – od

utočišta u Voćin, zatim u nacionalno marijansko svetište Mariju Bistricu

i u Međugorje. Bili Brig i Gospino polje nam je godinama bilo obiteljsko

hodočašće, gdje smo išli s djecom...

Iako smo na neki način već postavili slično

pitanje, sada ih pitamo: kakav status, po

njima, danas imaju brak i obitelj?

Obitelj je najsvetija zajednica, ali nažalost,

brak i obitelj u današnjem su društvu

često obescijenjeni, važnost braka i obitelji

su minorizirani, riječ ljubav devalvirana.

Kad dvoje ljudi stupe u brak, važno je odlučiti

se za opraštanje, odlučiti se za ljubav i s

Bogom ustrajati u toj odluci, bez obzira na

sve poteškoće.

Koja bi bila Vaša poruka Dolincima, ne

samo onima koje poznajete nego svima razbacanim

diljem svijeta?

Dolinci stari, mladi, sadašnji i budući,

veliki hrvatski pjesnik A. B. Šimić

spjevao je stih za Vas koji kaže:

DR. MARIO BOKULIĆ U ULOZI

PETRA U SCENSKOM PRIKAZU

MUKE

• Čovječe pazi

• da ne ideš malen

• Ispod zvijezda!

• Pusti

• Da cijelog tebe prođe

• blaga svjetlost zvijezde!

• Da ni za čim ne žališ

• Kad se budeš zadnjim pogledima

• Rastajao od zvijezda

• Na svom koncu

• Mjesto u prah

• Prijeđi sav u zvijezde!

DR. MARIO I KSENIJA U DOLINSKOJ

CRKVI

Neka Vas prati mir i svako dobro, ma gdje bili.

Zahvali smo se našim sugovornicima, sa željom da i dalje dolaze u Dolinu,

u našu crkvu ali da s nama obiđu i groblje „Gradina“, a mi ih nastoj-

67


mo ugodno iznenaditi, poduzetim akcijama na uljepšavanju crkve, kapelica

i groblja.

OBITELJ BOKULIĆ

OBITELJ BOKULIĆ I ORŠULIĆ

SU ČESTO U DRUŠTVU

BOKULIĆI U DOLINSKOJ CRKVI

68


PISALI SU NAM

Proslava stogodišnjice

Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina

Rođen sam u Bukviku koji je pripadao Župi sv. Roka Bosanska Gradiška.

Postojala su dva sela Batar i Bukvik kojih više nema, potpuno su iseljena

krajem 70. godina otkupom zemlje za stvaranje i okrupnjavanje poljoprivrednih

parcela za Poljoprivredno dobro iz Nove Topole.

Često posjećujem ove krajeve pa sam tako i u Dolinu dolazio. Družim se

sa ljudima koji su nekada ovdje živjeli ali su otišli tražeći bolje uvijete života

ili su u ovom zadnjem ratu nasilno istjerani sa svojih ognjišta. Rado sam se

odazvao na poziv mojih prijatelja i župnika na proslavu 100. godina župe

Dolina. Dolina je bila i rodbinski povezana sa Batrom i Bukvikom. Rado se

prisjećam ove kitice iz pjesme:

„Oj Dolino, moje selo milo

oduvijek si ti hrvatsko bilo“

Ove godine Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini proslavila

je stogodišnjicu postojanja. Obilježavanje obljetnice na Veliku Gospu

počelo je svečanom sv. Misom koju je predvodio biskup msgr. dr. Franjo

Komarica u koncelebraciji sa svećenicima a poslije se nastavilo družiti uz

pripremljeni i organizirani zajednički

objed.

P. TOMISLAV TOPIĆ URUČUJE

ZAHVALNICU MIROSLAVU SUŠILU

Ne postoji zaborav niti vrijeme što

odmiče, ne može umanjiti sjećanja na

izgubljeni zavičaj. Ne zaboraviti zavičaj

znači biti i živjeti. Uz domaće župljane

u svoj rodni kraj došli su i oni koji žive

u drugim župama u BiH, Hrvatskoj,

zemljama Europe i prijatelji. Bilo bi ih

daleko više da nije pandemije korona

virus.

69


U prigodi obilježavanja stogodišnjice poslije Mise župnik p. Tomislav

Topić podijelio je Zahvalnice svim župnicima koji su djelovali u župi Dolina

i osobama koje su doprinosili razvitku svojim trudom i radom u životu župe.

Za svoj skromni doprinos dobio sam Zahvalnicu na koju sam ponosan.

Miroslav Sušilo, Kutina

Poštovani Micane,

Hvala za godišnjak „Suza Dolinska“. Još jednom si nas zadivio snagom,

upornošću i svestranosti, u očuvanju vjere i tradicije našeg zavičaja, kao

i okupljanju našeg raseljenog naroda. Želimo ti dobro zdravlje, i da Duh

Sveti bdije nad tobom i tvojim djelima.

Prošlog ljeta, Višnja i ja imali smo poseban susret u Torontu. Na Veliku

Gospu, tradicionalnom okupljanju Hrvata u Hrvatskom parku u Torontu,

sreli smo naše svećenike braću Višaticki, Franju, Adolfa i Karla. Koncelebrirali

su svetu misu. Predivno. Suze su nam navirale na oči.

Šaljem i tri slike da ih imaš u svojoj bazi podataka, odnosno za portal

„Suza Dolinska“.

Nadam se da si primio naš skromni

prilog. Usput ti prilažem i adresu

našeg kuma i susjeda ovdje na Jarunu,

za buduće godišnjake: Nikola Gabelić,

iz ZAGREBA. Znam da ga poznaješ,

bio je čelnik HDZ-a u Banja Luci za

sve vrijeme rata.

Pozdrav Tebi i Tvojoj obitelji, sa

željom da ustraješ u svom radu za dobrobit

svojih župa Dolina i Bosanska

Gradiška, ali cijele Banjolučke biskupije.

JOSIP MATOŠEVIĆ I BRAĆA VIŠATICKI

FRANJO, ADOLF I KARLO

Višnja i Josip Matošević iz Zagreba

70


SJEĆANJE NA DOLINU

Župa Dolina je ove, 2020. godine proslavila svoj rođendan, na žalost

bez svojih Dolinaca, jer ne žive u njoj. Osjetio sam potrebu da se

obratim uredništvu „Suze dolinske“, kako bih na taj način izrazio svoje

poštovanje i čestitke za taj jubilej.

Moj prvi susret s Dolinom i uopće s malenom enklavom od nekoliko

sela i zaselaka u kojoj je živjelo hrvatsko katoličko stanovništvo, dogodio

se jednog vrućeg ljeta sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, na poziv

prijatelja Milorada Oršulića – Micana. Što mi je tada najprije „zapalo za

oko“ bila je srdačnost tamošnjih ljudi, njihova sinergija, zajedništvo, pobožnost

i nadasve skromnost. Tada sam od svojeg domaćina saznao da

je na tom području, uz obalu Save još početkom 20. stoljeća pronađen

prethistorijski čamac i još neki drugi predmeti od arheološkog značaja.

Od tada pa na dalje moj je interes za tu sredinu još dodatno porastao.

Za Dolinu veže me i sasvim privatni događaj iz moje mladosti. Naime

u Matičnom uredu u Donjoj Dolini, zimi, sada već daleke 1985. godine

sklopljen je brak između mene i moje supruge. Evo ga, traje još danas.

Od krupnijih događaja kojih se često prisjetim, a vezani su za Dolinu,

bila je gradnja seoske crkve. Tom prigodom imao sam čast upoznati i

tadašnjeg dolinskog dušebrižnika monsinjora Kazimira Višatickog, koji je

kasnije smrtno stradao od lokalnog silnika. Baš se je u to vrijeme gradila

nova crkva u Gornjoj Dolini. I Domovinski rat u meni budi tužne uspomene

na to razdoblje kada sam se brinuo za meni drage osobe za koje se

nije znalo jesu li žive ili nisu. Srećom, neke od njih su zahvaljujući svojoj

intuiciji i uz Božju pomoć preživjele. Posjet prijateljima i poznanicima u

meni je uvijek budio raspoloženje koje se ne da opisati. Ukratko: Dragi

ljudi uvijek pozitivno utječu na psihu drugih osoba. Tako je to bilo svaki

put kada sam dolazio u Dolinu i Novo selo i kada sam iz njih odlazio.

Toliko za uvod.

Da se samo nakratko osvrnem na neka moja razmišljanja o dalekoj

prošlosti dolinskog kraja, kraja koji me oduvijek snažno podsjećao na

moju Slavoniju, doduše onu uz rijeku Dravu.

Dolina, kao i sva ostala naseljena mjesta uz Savu po nečemu je

podsjećala na Veneciju. Baš kao i u Veneciji, starosjedilački narod je

gradio kuće na stupovima gotovo na samoj obali Save. Čovjek je ovdje

svoj način življenja u cijelosti prilagodio vodenom okruženju. Svaka kuća

je bila ribarska i svaka je imala nekoliko plovila. Plovila su se gradila od

drveta, hrastovog ili borovog. Sudeći po broju plovila koja su iskopana u

71


arheološkim iskopavanjima (raznih dimenzija), a najduži čamac kojega

su izvadili iz savskog mulja bio je dugačak nešto preko 12 metara. Sačuvala

se i jedna fotografija na kojoj se vidi kuća Mije Vidića iz Gornje

Doline, a takve su bile i sve ostale s obadvije obale rijeke Save. Ako se

malo pomnije pogleda fotografija, može se vidjeti da su i gospodarski

objekti bili građeni na stupovima, ne samo kuće. To, kao i pronalasci nekoliko

čamaca („čunova“ – manjih čamaca) nam jasno govori o ribarskozemljoradničkoj

orijentaciji tadašnjeg domaćeg stanovništva.

Donja Dolina, osim što je bila trajno naselje na obali Save, ona je na

tom položaju imala i znatnu komunikacijsku ulogu. Dosad poznati nalazi

iz Doline ukazuju na izuzetan prometni položaj toga nalazišta u posavskom

koridoru na kraju

kasnoga bronačnog doba

gdje se susreću utjecaji

s jugoistočnoalpskoga,

donjopodunavskog i

balkanskog prostora.

Zajednica koja je živjela

u Dolini na kraju

kasnoga brončanog doba

nalazila se na važnom komunikacijskom pravcu, vjerojatno i križanju

puteva vidljivih u distribuciji različitih predmeta iz njihova svakodnevnog

života. Savskom dolinom prolazi važna komunikacija između donjega

Podunavlja i jugozapadnopanonskog te jugoistočnoalpskog prostora.

Današnje selo Donja Dolina nalazi se na povoljnom riječnom prijelazu

prema Dolini na sjevernoj obali Save, što je potvrđeno već nalazima iz

željeznoga doba. U tom vremenu vrlo su vjerojatno komunikacije prema

sjeveru i jugu prolazile preko Doline na lijevoj obali, koja je, sudeći prema

dosadašnjim spoznajama, izgubila značenje koje je imala u mlađoj

fazi kasnoga brončanog doba.

Zbog ograničenosti prostora ovdje bih završio, a svim ljudima koji su

podrijetlom iz toga kraja želim da proučavaju povijest i običaje svojega

kraja, da vole svoju Dolinu (sva sela dolinskog okruženja) i da je nikada

ne zaborave.

Zdravko Vampovac

P.S. Razgovor sa Zdravkom je objavljen u 27. broju „Suze dolinske“ (Godište

XV, siječanj/prosinac 2010.) u rubrici „Drugi o nama“.

72


73


74


Zavjetno hodočašće

MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU

/Od Trsta preko Trsata do Međugorja/

U prošlom broju „Suze dolinske“ donesen je zavjetni hodočasnički put

od Osijeka do Trsata/Rijeka, dakle, dio 5. MARIJANSKOG ZAVJETA ZA

DOMOVINU.

Nastavak toga puta je od Trsata/Rijeke do Međugorja, pa dalje do Dubrovnika.

Kako ovo Zavjetno hodočašće, osim glavne rute od Osijeka do Dubrovnika

ima svoje i dodatne rute kao što su: Gunja – Vukovar, Pula – Hum,

Pakrac – Udbina, Molve - Reka (Koprivnica), te međunarodna koja vodi

od Monte Grisa iznad Trsta u Italiji do Trsata/Rijeke, u ovom putopisnom

zapisu ćemo obuhvatiti ovu dodatnu rutu, a potom nastaviti prema Međugorju.

Bio je petak, 5. srpnja 2019. godine kada sam vlakom došao u Zagreb,

a u poslijepodnevnim satima ćemo se kombijem iz dvorišta isusovačkog samostana

gdje se i nalazi Bazilika Srca Isusova, a u njoj grob bl. Ivana Merza,

Palmotićeva 31, nas četvoro ćemo krenuti put Italije: Tin Šunjić, njegov

zaručnica AnaMarija Bebić koju ćemo od milja zvati Kolinda, Mile Čulo i

ja, Milorad Oršulić Mican.

Na naplatnim kućicama u Vrbovskom u kombi ćemo uzeti tajnicu Marijanskog

zavjeta za domovinu Marinu Garić, koja je danas, pješice sa ostalim

hodočasnicima glavne rute, došla do Generalskog Stola.

U marijansko svetište Monte Grisa dolazimo oko 22 sata. Dočekuje nas

ravnatelj svetišta p. Luigi Moro sa subraćom. Oni su redovnici – službenici

Prečistog Srca Marijina. Tu je i časni brat – laik Fiore koji dobro zna hrvatski

jezik pa će nam biti tumač, iako Marina poznaje talijanski, a i mi pomalo

„natucamo“.

Ispod nas je Trst i njegova velika luka, osvijetljen kao božićno drvce, a

mi u ovoj noći iznad svega toga, kod Gospe.

Riječ je o Gospinom svetištu Monte Grisa, koje dominira gradom Trstom

i njegovim zaljevom. Svetište je izgrađeno kao ispunjenje zavjeta nadbiskupa

Santija, što je potvrdio i papa Ivan XXIII., koji je godine 1959. tom

svetištu dao naziv Maria Madre Regina (Marija Majka i Kraljica), posebno

75


preporučivši svetište kao mjesto spajanja u molitvi Istoka i Zapada. Smješten

na nadmorskoj visini od 300 metara na rubu krške visoravni.

Naime, tršćanski nadbiskup msgr. Santini se je zavjetovao godine 1945.

za spas ovoga grada, kojemu je prijetilo uništenje uslijed ratnih zbivanja

izgraditi marijansko svetište. Uz pomoć svih talijanskih dieceza (biskupija)

izgrađen hram posvećen Majci Božjoj.

Svetište je blagoslovljeno 22. svibnja 1965., a od tada brojni hodočasnici

dolaze pronaći utjehu i mir, moleći se Mariji. To je mjesto duhovne obnove,

kojem je hodočastio i sveti papa Ivan Pavao II. godine 1992.

U svetištu se nalazi kip Gospe Fatimske, koji je izradio isti kipar kao i

onaj u Fatimi.

Monte Grisa je ipak, prije svega oaza molitve,milosrđa i oprosta za one

koji se ovdje popnu tragajući za duhovnom obnovom i iscjeliteljskim mirom.

Dočekao nas je bogat stol s hranom i pićem. Nakon večere ostali smo u

zanimljivom razgovoru, a i dulje bi da nas sutra ne čeka put dug 16 km po

vrelom srpanjskom suncu. Otišli smo na počinak u hodočasničku sobu.

Međunarodna ruta: Monte Grisa iznad Trsta (Italija) – Predloka (Slovenija)

– Buzet – Lanište - Poklon (Veprinac) – Trsat/Rijeka

Prvi hodočasnički dan, 6. srpnja 2019. god., od Monte Grisa/Trst –

Predloka (16,3 km).

NAKON VEČERE S LJUBAZNIM DOMAĆINIMA

SLIKA ZA USPOMENU PRIJE POLASKA

76


Nakon doručka služena je sv. Misa na talijanskom jeziku, iako je jutros

došao naš duhovnik za naredne dane don Jeronim Jokić, Župni upravitelj

župe sv. Jurja mučenika Boljun u Istri.

Ovo je druga godina, kako iz ovoga svetišta kreće međunarodna priključna

ruta Marijanskog zavjeta za domovinu.

Danas će, također iz Pakraca krenuti dodatna ruta zavjetnog hodočašća.

Hodočasnici te rute će prijeći 220 km za 13 dana do Udbine, gdje će se susresti

s našom glavnom rutom 19. srpnja.

Nakon popunjavanja hodočasničkih iskaznica, javljanja izravno u Hrvatski

katolički radio, za što je zadužena tajnica Marina i slikanja, brojni

talijanski hodočasnici kreću s nama.

Idemo uhodanom rekreacijskom stazom koja služi brojnim šetačima,

TALIJANSKI I HRVATSKI HODOČASNICI U CRKVI SV. JOSIPA

TE VLČ. JERONIM (PROVIRUJE), TIN, ANAMARIJA, MARINA I MICAN

77


trkačima pa i biciklistima, a pogled nam, puca na Jadransko, doduše talijansko

more.

Vrijeme nas je prošlo u molenju krunice na slovenskom i talijanskom

jeziku, litanija, dok su se iznad nas vijorile talijanske i hrvatske zastave.

Talijanski hodočasnici će s nama ići do mjesta San Giuseppe della Chiusa

(Sveti Josip) udaljeno 12 km od Monte Grisa, negdje na granici između

Italije i Slovenije. Naš dolazak su najavila zvona sa zvonika crkve sv. Josipa.

Domaćini su nam bili članovi Bratstva Trojedine Ljubavi. To je kleričko

bratstvo koje živi i promovira PUT SVETOSTI I OZDRAVLJENJA.

U svom krilu obuhvaća i privatno udruženje vjernika Trajni Klanjatelji

Presvetog Trojstva po Biblijsko molitvenim zajednicama Bog je Ljubav te

Vijenca Trojedine Ljubavi. Ka prvenstveno poslanje ima širenje pobožnosti

Prečistih Ruku Mariji preko kojih se ostvaruje i najavljeni trijumf Bezgrešna

Srca Marijina.

Tu ćemo se u crkvi prvo pomoliti, zatim ručati i odmoriti, te prikupiti

snagu za daljnje putovanje kroz Sloveniju.

Predloka je naseljeno mjesto u sastavu gradske općine Koper, udaljeno

petnaestak kilometara od općinskog središta. Mjesto je malo sa jedva 80

stanovnika koje krasi crkva sv. Janeza Krsnika. Dočekao nas je župnik vlč.

Milan Stepan sa svojim suradnicima i svoj župni dvor, nakon večere, ustupio

nama, hodočasnicima.

SLOVENSKI I HRVATSKI HODOČASNICI.

78


Noć je bila olujna s jakom grmljavinom i kišom koja će se poslije pretvoriti

u prolom. Nakon kave i čaja koju nam je sam župnik skuhao, malo iza 6

sati, otići ćemo do crkve gdje ćemo se kratko pomoliti i primiti hodočasnički

blagoslov.

Župnik Milan ima sv. Misu 8,30 sati u mjestu Rakitovec, kroz koje prolazi

naš hodočasnički put pa ćemo joj tu nazočiti.

Nama će se poslije sv. Mise pridružiti nekoliko slovenskih hodočasnika

sinošnji naši domaćini uz župnika Željko i Ludmila te dr. Ana koja radi u

bolnici u Izoli, a ujedno je i vjeroučiteljica. U slovenskim školama nema vjeronauka

u školi pa se jedino njihovi satovi održavaju u crkvama ili crkvenim

ustanovama.

Oni su nosili slovensku zastavu, a mi Marijanskog zavjeta i hrvatsku,

molili smo krunicu jedno otajstvo na slovenskom, drugo na hrvatskom, pjevali

duhovne šansone…

U 13,30 sati ulazimo u Hrvatsku, a oko 16 sati dolazimo u Buzet. Negdje

smo na pola puta između Trsta i Trsata.

PANORAMA GRADA BUZETA

NA JUTARNJOJ KAVI SA ŽUPNIKOM

DON DALIBOROM

Buzet je grad u Hrvatskoj, u Istarskoj županiji, smješten u dolini rijeke

Mirne, na području koje se po njemu naziva Buzeština. Područje Grada graniči

s Gradskom općinom Kopar u Sloveniji. Buzet je poznat kao Grad tartufa

i kao prijestolnica hrvatskog automobilizma. Po popisu iz 2015. godine

imao je 6.055 stanovnika.

Župna crkva Blažene Djevice Marije dovršena je 1784. god. Sadrži vrijedan

inventar i riznicu dragocjenih predmeta sitne plastike. Orgulje su Gaetana

Callida iz 1787. god., a zvonik je sagrađen 1897. god., zvono ima na

glagoljici urezanu 1541. god.

No, mi se nećemo penjati do starog grada, nego ćemo zanoćiti u kapelici,

u novom dijelu Buzeta, iznad koje je župni ured za taj „kvart“. Spavat

ćemo u blizini Svetohranilišta. Kako je bilo spavati pored živoga Isusa? Trebali

smo se osjećati kao apostoli kada su spavali u Njegovoj blizini.

79


Tu će don Jeronim, sutra prije polaska služiti sv. Misu. Nakon kave na

koju nas je pozvao u obližnji kafić don Dalibor Pilekić župnik, nastavili smo

svoj hodočasnički put.

ALEJA GLAGOLJAŠA

Put nas je vodio kroz Aleju glagoljaša. Osebujan je to spomenički kompleks

od jedanaest spomen-obilježja uz cestu između Roča i Huma u dužini

od 7 kilometara. Spomen je na veličanstveno djelo Ćirila i Metoda, njihovih

učenika te posveta kulturnim djelatnicima i prosvjetiteljima, hrvatskim

popovima glagoljašima koji su gradili našu uljudbu sela i grada. Podignuta

je kao poseban projekt Čakavskoga sabora u razdoblju od 1977. do 1985.

Idejni joj je autor Josip Bratulić, a autor skulptura Želimir Janeš. Sastoji se

od 11 pojedinačnih spomen-obilježja, od kojih je deset od kamena, a samo

su Gradska vrata izrađena od bakra.

Glagoljica je najstarije hrvatsko pismo. Naime, Hrvati su svoj materinski

jezik prvo počeli pisati glagoljicom u 10. i 11. stoljeću, potom ćirilicom u

12. stoljeću i latinicom tek u 14. stoljeću.

U 11,30 sati se zaustavljamo kod spomenika kojeg je podigla Makedonska

akademija znanosti i umjetnosti 1978. godine. Na mramornoj ploči piše:

„Sijelo Klimenta Ohridskog – katedra kao središte prvog slavenskog sveučilišta“.

Dolazimo u Hum, koji ima status najmanjeg grada na svijetu.

Hum se nalazi u centralnoj Istri. U razgovoru s jednim mještaninom saznajemo

da je Hum prije 30 godina imao 13 stanovnika, a danas ima 28 stanovnika

uglavnom vezani rodbinskom vezom. Ovaj sakriveni dio Istre izrazito

je druželjubiv prema nenamjernim izletnicima. U Humu uvijek možete

naći mjesto za parkiranje čak i u vrhu ljetne sezone jer su gužve rijetkost.

Trgovine nema, nego samo jedan manji ugostiteljski objekt.

Kriterij da se neko mjesto klasificira kao grad se razlikuje od zemlje do

zemlje. Mislimo da ovaj video to dobro objašnjava te pokazuje što možete

vidjeti u Humu, uključujući gradske bedeme, dvije male ulice i tri reda kuća.

80


Usput, mnogi smatraju da je Vatikan najmanji grad na svijetu. U stvari Vatikan

je suverena država. Hum je danas spomen-grad, jedan od rijetkih sačuvanih

primjera urbanog razvoja isključivo unutar gradskih zidina.

HUM, NAJMANJI GRAD NA SVIJETU

U Humu se nalazi crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije gdje smo se

u hladovini njezinih zidova pomolili i duhovno i tjelesno osvježili.

U isto vrijeme, kada smo mi krenuli u subotu iz Monte Grisa, iz Pule je

krenula također priključna ruta Marijanskog zavjeta za domovinu. Trebali

smo se sastati ovdje u Humu, ali iz tehničkih razloga to smo učinili oko 2 km

niže u mjestu Ročko Polje. Predvodio ih je duhovnik p. Tomislav Rukavina,

isusovac iz Zagreba.Tu susrećem poznanike sa prethodnih hodočašća, a

među njima i prijatelja Marijana Almaša – stopostotnog ratnog invalida iz

Vinkovaca.

Zajedno nastavljamo put do našeg današnjeg odredišta, a to je Lanišće,

mjesto koje je poznato po mučeničkoj smrti našeg blaženika Miroslava Bulešića.

SUSRET MEĐUNARODNE RUTE IZ ITALIJE I DODATNE /HRVATSKE/ IZ PULE KOD HUMA

Lanišće je općinsko središte bivše Općine Buzet. Prostire se u brdskoplaninskom

području Ćićarije koja se nalazi na sjeveroistoku Istarskog poluotoka.

Granice Ćićarije nisu točno određene, na sjeverozapadu prelaze u

81


područje Krasa (Slovenija), a na jugoistoku je povezana sa planinom Učkom.

ZAJEDNIČKI ULAZAK U MJESTO LANIŠĆE POZNATO PO MUČENIŠTVU

BL. MIROSLVA BULEŠIĆA

U župnom uredu Župa sv. Kancija, 23. kolovoza 1947. godine ubijen je

mučeničkom smrću u 27. godini života, blaženi Miroslav Bulešić, hrvatski

katolički svećenik i do sada najmlađi hrvatski blaženik.

Blaženik je rođen od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković 13. svibnja

1920. godine, u selu Čabrunići kraj Svetvinčenta u Istri. Osnovno obrazovanje

stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru.

Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za

njegovo školovanje zauzeo se bl. Alojzije Stepinac.

Za vrijeme II. svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je župnik u

Baderni do 1945. To su bila strašna ratna vremena kada su u Istri bile tri

vojske - partizanska, njemačka i talijanska. Osobitu pozornost posvetio je

odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi. Izjavio je: “

Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže

– i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.” Primao je prijetnje s raznih strana pa je u

svom dnevniku zapisao: “Moj život Ti sasvim darujem

za svoje stado… Želim umrijeti za slavu Božju

i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.”

CRVKA U KOJOJ JE ZADNJU SV. MISU SLUŽIO BL. M. BULEŠIĆ

I ŽUPNI URED U KOJEM JE MUČKI UBIJEN

82


U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Predavao je vjeronauk

u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost

Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost.

Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako me ubiju,

ubit će me za Boga i vjeru.”

U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u

Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom

“Svećeničkog zbora sv. Pavla”, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano

djelovanje Crkve. U proljeće 1947. komunističke vlasti predstavile su “petogodišnji

plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka

u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome

odlučno usprostavio.

U kolovozu 1947. pratio je u Buzetu, delegata Sv. Stolice dr. Jakoba

Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu. Komunisti su ih htjeli spriječiti, ali nisu

uspjeli. Dan nakon toga, 24. kolovoza, bila je sv. krizma u Lanišću. Tamo su

komunisti napali Miroslava u župnoj kući i izboli ga nožem. Preminuo je od

rana. Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu,

nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti prenesno u crkvu

u Svetvinčentu.

Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao: ”Vi ste više dobili smrću

toga mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.”

Biskup Dragutin Nežić započeo je 1956. službeni postupak za proglašenje

blaženim, ali su komunističke vlasti to zabranile. Postupak je 1957.

otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. porečko – pulski biskup Ivan Milovan

prebacio je postupak u Hrvatsku. Biskupijski postupak je zaključen 2004.

godine, te je sva dokumentacija u vezi kauze poslana Kongregaciji za proglašenje

svetih u Rimu. Miroslav Bulešić proglašen je blaženim 28. rujna 2013.

godine na veličanstvenoj sv. Misi u pulskoj areni.

Po dolasku u Lanišće otišli smo u crkvu sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile.

Ona je sagrađena sa zvonikom 1609. godine. Crkva je srušena 1926.

godine radi izgradnje nove, ali je zvonik ostao. Dana 21. kolovoza 1927.

godine je župnik Josip Aničić blagoslovio novu crkvu.

Pomolili smo se pred Presvetim i moćima bl. Miroslava Bulešića. No, sa

relikvijama našeg blaženika ćemo se susresti i u Župnom urede, u prostoriji

u kojoj je počinjeno mučko ubojstvo. Upravo se radovi, na uređenju Spomen

sobe mučenika, privode kraju. Dio zida, poškropljen mučeničkom krvlju,

ostao je sačuvan.

Župnik don Josip Mašina ne živi u ovom župnom uredu pa nam ga je,

kao i školu (na žalost koju više ne pohađaju učenici) ustupio za spavanje.

83


I četvrti hodočasnički dan ćemo započeti sv. Misom u 7,00 sati. Služili su

je don Jeronim i p. Tomislav. Sam osjećaj da se nalazimo u crkvi u kojoj je

tog 24. kolovoza 1947. godine, sam blaženik služio zadnju sv. Misu, podsjeća

nas na Krašić i crkvu u kojoj je bl. kardinal Alojzije Stepinac, također služio

svoju zadnju sv. Misu, tjera suze na oči, a prožeti smo nekom neopisivom

milošću.

Pri polasku, od dr. Vladimira Žmak ću dobiti na dar knjigu „Krvava

krizma – Lanišće 1947.“ Koju je napisao sada već pokojni Mate Žmak – Matešić.

Ona će mi uz sv. Pismo činiti ugodnije vrijeme odmora.

S DON JERONIMOM U JAMI „BRŠLJA-

NOVICA“

P. TOMISLAV RUKAVINA

NA ČELU KOLONE

Put nas vodi kršovitim i šumovitim predjelima Istre. Nakon vjetrovite i

kišovite noći, dan je idealan za hodočašćenje. Don Jeronim će nas odvesti

do velike jame koju zovu „Bršljanovica“ koja je od kapitulacije Italije, služila

kao sabirni logor hrvatskih domoljuba, pa još dugo nakon završetka II.

svjetskog rat, odakle su odvođeni nekoliko metara dalje, gdje su likvidirani

i bacani u provalije poznatije kao „fojbe“. Riječ je od oko 350 ubijenih. Don

Jeronim svakoga zadnjeg vikenda u kolovozu dolazi ovamo s vjernicima i

služi sv. Misu za pokoj njihovih duša. Prolazeći ovom ljepotom, na usne mi

naviru stihovi velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora koji ju je u

PJESMI O ISTRI oslika na najbolji način.

Sliku mile Istre naše ja u srcu nosim svom …

leži ravna i vrletna na tom moru Jadranskom.

Glava joj je Učka gora, buk valova njen je glas,

kitne šume i pašnjaci oko struka zelen pas.

Sela su joj biser sitni na haljini zelenoj;

gradovi joj toke sjajne na dolami šarenoj.

84


Raša, Mirna i Dragonja teku žilam njezinim …

gle otoke, djecu lijepu na skutima majčinim!

Istro naša, majko naša, u srcu te nosim svom;

najljepša si za me zemlja na tom moru Jadranskom.

Mi, marijanski hodočasnici smo to vidjeli i doživjeli i svaka riječ bi bila

suvišna da se doda, jer je baš sve rečeno.

U mjestu Brest dočekat će nas župljani don Jeronima iz župe Lupoglav

sa hranom i hladnim napitcima. Nakon što smo se okrijepili i odmorili uz

molitvu nastavljamo put.

Ispred nas je planina Učka s najvišim vrhom Vojak 1401 n/v. Mi nećemo

ni preko njenog vrha niti tunelom kroz nju, nego cestom koja vodi nadmorskom

visinom od 1333 m. Ne zna se jeli teže ići uz planinu od 15% uspona

i niz nju.

Glavna je izletnička točka na Učki prijevoj Poklon do kojega vode putovi

iz svih priobalnih mjesta : Opatije, Ičića, Ike, Lovrana, Medveje, Mošćeničke

Drage. Za uspon s istarske obale do Poklona treba iz svih mjesta 2-3

sata hoda.

KOD KRIŽA NA POKLONU IZNAD OPATIJE I RIJEKE

Poklon je mjesto odakle se prvi put vidi more i Rijeka te je zbog toga od

davnih dana bio popularno odmorište putnika. Kada bi s toga mjesta hodočasnici

iz Istre prvi put ugledali Trsat, redovito bi se poklonili Majci Božjoj

Trsatskoj. Uspomena na taj običaj ostala je zabilježena u nazivu Poklon.

Jubilarne godine je podignut novi veliki kameni križ ispod kojeg piše:

„Na spomen blaženog Alojzija Stepinca i pape Ivana Pavla II. i istarskih

hodočasnika. Jubilarne godine 2000.“

85


Tu ćemo se pred križem pokloniti i pomoliti a potom popiti kavu na

prohladnom vremenu, pa nakon dva sata spuštanja niz Učku, uz kraću stanku

dolazimo do našeg današnjeg cilja – župni ured Veprinac. Dočekao nas

je župnik don Anto Aračić s „kotlom“ skuhanog graha, „brdom“ kobasica,

sladoledom, lubenicama, dakle slatkim povrćem i inim voćem.

Nakon ručka, pozdravit ćemo se s don Jeronimom, naših duhovnim pratiteljem,

a s p. Tomislavom smo to jutros učinili.

PANORAMA VEPRINCA I ULAZ U STARI GRAD

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom na Kvarner ima izuzetno bogatu

kulturno-povijesnu baštinu s 500 m/v. U stari grad ulazi se kroz gradska

vrata s tri otvora u sklopu nekadašnje zgrade veprinačkog komuna. S desne

strane ispred vrata nalazi se gradska loža, a lijevo je crkva Sv. Ane s natpisom

iz 1442. godine, u kojoj su nedavno prilikom radova otkriveni ostaci

zanimljivih fresaka koje tek treba detaljno istražiti. U prostoriji desno od

gradskih vrata uređena je etno-zbirka koja posjetiteljima predstavlja predmete,

alate i dokumente kojima se ilustrira nekadašnji život ljudi na ovim

prostorima.

Odmor u obliku spavanja u prostorijama župnog ureda i osnovne škole,

dobro nam je došao, jer nam se sutra ujutro do 7 sati valjalo uspeti kamenim

stubama do ulaza u dvorište župne crkve Sv. Marka odakle se pruža jedinstven

pogled na Kvarner i Opatiju.

Župna crkva Sv. Marka je srednjovjekovna građevina (na ulaznim vratima

uklesana je 1572. god.) s odvojenim zvonikom, 1680. godine je obnovljena

i potpuno barokizirana. Smještena je na malom, spram grada najuzvišenijem,

akropolski obzidanom platou. Crkva i zvonik, te malo groblje, okruženi

su zidom i ostacima fortifikacija.

Nakon sv. Mise i doručka napuštamo, nas dvadesetak hodočasnika, gradić

za koji je lokalnog pjesnika Josip Stanić zapisao: Veprinac je "samo dva

prsta do neba"!

86


Pred nama je dakle peti hodočasnički dan, u kojem trebamo preći samo

18 km. Preko Matulja doći ćemo u Zamet, u crkvu Presvetog Srca Isusova

gdje je sada župnik p. Mate Samardžić, isusovac, koji je s nama hodočastio

od Zagreba do Rijeke/Trsata i tako kroz to vrijeme bio naš duhovnik prošle

godine.

Nakon molitve u crkvi p. Mate nam je priredio i tjelesnu okrepu u hladnoj

vjeronaučnoj dvorani. Zna on kako je biti hodočasnik. Hvala mu!

U CRKVI SV. MARKA U VEPRINCU

I SRCA ISUSOVA U ZAMETU S

P. M. SAMARDŽIĆ

Nakratko ćemo se zaustaviti u riječkom parku „Mlaka“ koji sada nazivaju

„Park znanosti“, a neki i „Park partizana“. Naime, u njemu su za vrijeme

II. sv. rata Talijani počeli graditi crkvu, u čemu ih je kapitulacija omela. Ono

što je napravljeno partizani su srušili.

Nismo mogli ne svratiti u kapucinski crkvu Gospe Lurdske na riječkoj

Žabici, a nedaleko odatle, na jednom trgu ispred crkve sv. Jeronima susrest

ćemo se Glavnom hodočasničkom rutom Marijanskog zavjeta koja je krenula

8. lipnja iz Osijeka. (Danas je, radi informacije, 10. srpnja).

Ponovo srdačan susret sa starim znancima – hodočasnicima: p. Ivanom

Dominikom Iličić, dominikancem koji je na službi ovdje u Rijeci, Zoranom

Mihalj – Ćirom iz Soljana, gosparima Zoranom Jović i Stijepom iz Dubrovnika,

Daliborom Tunguz i Ernestom Bašić iz Zagreba …

SUSRET NOSITELJA BARJAKA GLAVNE

I MEĐUNARODNE RUTE

P. IVAN DOMINIK ILIČIĆ - SNIMATELJ

87


Odatle odlazimo do Mosta hrvatskih branitelja, iz Domovinskog rata,

oko kojeg se izvode određeni dodatni radovi gdje ćemo zapaliti lampione i

pomoliti se za sve poginule i umrle branitelje.

Već uobičajeno, od Mosta hrvatskih branitelja na Trsat ćemo doći stubama

Petra Kružića Riječkim škalama moleći krunicu Božjeg milosrđa, a s

pjesmom radosna srca i duše ulazimo u svetište dok nas sa zvonika pozdravljaju

zvona, a jedan fratar nas blagoslivlja svetom vodom.

Također pjevajući obilazimo zavjetnu sliku a zatim na koljenima zahvaljujemo

se Majčici za svako dobro koje nam je podareno.

Tako sam ja Majci Božjoj Trsatskoj do sada dva puta, iz različitih pravaca

pješice došao. Prošle godine je to bilo preko Like, a ove kroz Istru.

/O ovom svetištu smo pisali u Godišnjaku „Suza dolinska“ , godište

XIX, br. 32 za 2015. godinu/.

Iako smo jutros nazočili sv. Misi i večeras nam

je pružena ta mogućnost. To tada smo istuširali i

ručali. Za ručak, kavu i hladne napitke se je pobrinula

Marija Mioč, kao i prošle godine.

U SVETIŠTU I U KRUGU SVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE

V. tjedan - glavna ruta: … Trsat/Rijeka – Drivenik - Novi Vinodolski

(6. – 12. srpnja, ukupno 160,1 km)

Osvanuo je, za „moju grupu“ i mene šesti hodočasnički dan, za druge

tridesetdrugi, a nekolicina hodočasnika nam se jutros priključila. Većina

njih priključnih ruta od Pule i Monte Grisa, ali i glavne rute zbog svojih obveza

će nas napustiti. No, to je tako u ovom hodočašću. Jedni dolaze, drugi

odlaze. Kao u vlaku.

Put će nas voditi do Drivenika udaljenog oko 20 km. Polazak je zakazan

u 9 sati. Do tada smo bili na sv. Misi, doručkovali, a ja ću obići s fotoapara-

88


tom i postaje Križnoga puta koji se nalazi u velikom perivoju franjevačkog

samostana.

Jutro je vrelo. Imamo pratnju policajca na motoru. U jeku je turistička

sezona pa je gužva i na cestama i na nogostupima. Policija nam omogućuje

siguran i nesmetan hod.

MOLITVA PRIJE SLASNOG RUČKA

POSLIJE MOLITVE U CRKVI SV. JOSIPA

Nakon kraće stanke u mjestu Kuzam, u podne se zaustavljamo u crkvi

Gospe od Karmela u Krasnici. Tu ćemo se duhovno i tjelesno okrijepiti,

slijedeću stanku ćemo upriličiti u Praputnjaku.

Naše današnje odredište je Drivenik. Do njega nas vodi strmi put. Dočekao

nas je gosp. Petar Milošević, predsjednik Zdruga katoličkih skauta,

koji imaju svoje sjedište i prostorije, koje će nama noćas ustupiti, baš u ovom

dvorcu. On i njegova obitelj su jedini stanovnici ove utvrde.

Naziv kaštela Drivenik, jednoga od devet gradova što ih spominje Vinodolski

zakon, svjedoči da je prvotno bio drven. Tek je u razdoblju od 13. od

15. stoljeća izgrađen u kamenu. Njime su Frankopani branili i nadzirali promet

kroz Vinodol, a dobili su ga u posjed darovnicom hrvatsko-ugarskoga

kralja Bele IV. za svoje ratne zasluge. Ispod utvrde je crkva Svetoga Stjepana

iz 15. stoljeća, a župna crkva Svetoga Dujma je barokna, preuređena

1821. godine. Koliko mi je poznato, osim katedrale u Splitu nema više crka-

PANORAMA KASTELA DRIVENIKA

MOLITVI KRUNICE ISPRED KULE

89


va posvećenih starokršćanskom mučeniku sv. Dujmu iz 3. stoljeća, biskupu

antičke Salone.

Nakon propasti Zrinsko-frankopanske urote, Kaštel Drivenik je u posjedu

bečke komore. Od tada gubi na važnosti. Polovicom 18. stoljeća gradi

se cesta Bakar−Novi Vinodolski te se i stanovnici s brijega spuštaju u dolinu

gdje se formira današnje naselje Drivenik.

Večeru od roštilja su nam pripremili članovi Zdruga katolički skauta

Riječke nadbiskupije. Nakon što smo zajedno blagovali, otišli smo do zidina

gdje ćemo dio prekrasne večeri provesti u molitvi krunice za domovinu. Četvrtak

je, a svakoga četvrtka s početkom u 20 sati u brojnim gradovima Hrvatske

se moli krunica za domovinu. Njoj se i hodočasnici Marijanskog zavjeta

za

S DOMAĆINIMA - SKAUTIMA ISPRED CRKVE SV. DUJMA

I U TRENUTCIMA ODMORA U ŠKRTOJ HLADOVINI

Sedmi hodočasnički dan ćemo započeti

sv. Misom u 7 sati u već spomenutoj crkvi

sv. Dujma. Služit će je na zamolbu p. Ivana

Dominika Iličića don Sanjin Francetić,

župnik Uznesenja Marijina u Rijeci za nas

10 hodočasnika. I danas je pred nama do

Novog Vinodolskog oko 20 km hoda.

Prvo mjesto gdje ćemo se zaustaviti

je Tribalj, kod crkve /Marija – Gospa od

pohođenja/ Crkva pohođenja Blažene Djevice

Marije. Crkvu nam je otvorila sestra

Valentina iz Slav. Broda - kandidatica novog

reda zajednice sestara „Euharistijska

zajednica Srca Isusova i Marijina“ koju je

osnovao don Josip Radić i duhovna majka

zajednice Jozefina Glasnović.

90


U mjestu Gričani ćemo zapaliti lampion ispred spomenika hrvatskim

braniteljima i pomoliti se. Tu ćemo se zadržati izvjesno vrijeme kako bismo

se odmorili što u kafiću „Frankopan“ što u sjeni zidina crkve sv. Martina

gdje ćemo s don Tomislavom Ćurićem izmoliti jedno otajstvo žalosne krunice,

a potom otići s njim na sladoled. Ovo će mi mjesto ostati u sjećanju, jer

tu putokaz pokazuje prema jednom mjestu koje se zove DOLINCI.

Nakratko ćemo se zaustaviti u mjestu Bribir, koji je nekoć bio sjedište

krčkih knezova – Frankopana. Sagrađen je na brijegu gdje je služio kao utvrda

na nadmorskoj visini od 175 m.

Naše današnje odredište je Novi Vinodolski u koji dolazimo u 16,30 sati.

U župnoj crkvi ćemo se pomoliti i malo predahnuti od dnevne vrućine.

Večera je zakazana u restoranu „Azur“ s kojom su nas častili dobri ljudi.

Naime, na ovo hodočašće osoba može poći s „rukama u džepovima“. Ne

treba se brinuti ni za jelo, ni za piće. Sve imaju na raspolaganju.

VI. tjedan - glavna ruta: Novi Vinodolski - Krivi Put - Sveti Juraj - Krasno

Polje - Gornji Kosinj – Gospić – Podlapača - Udbina (13. - 19. srpnja,

ukupno 172,8 km)

Novi Vinodolski se razvio iz stare frankopanske utvrde zvane Novigrad,

razvio se i proširio uz morsku obalu turistički grad Novi Vinodolski. Ovo

povijesno političko i kulturno središte Vinodolske knežije ("Vinodol" -

"Vallis vinearia"), kolijevka plejade književnika iz porodice Mažuranić, s ponosom

čuva uspomenu na Vinodolski zakon iz 1288. godine, najstariji hrvatski

zakonski spomenik pisan brzopisnom (kurzivnom) glagoljicom. Zahvaljujući

zimzelenoj vegetaciji i blagoj mediteranskoj klimi, čistom moru i zraku,

Novi Vinodolski postao je 1878. godine, nedugo nakon Opatije, jedno

od prvih turističkih mjesta primorskog kraja.

Dušu grada Novog Vinodolskog

predstavlja bogato kulturno nasljeđe:

PANORAMA NOVOG VINODOLSKOG

U CRKVI SV. FILIPA I JAKOVA

91


zidine rimske utvrde "Lopsica", ostaci samostana fratara Pavlina, frankopanski

kaštel s kulom, Stolna crkva, Crkvica sv. Trojstva i sv. Marina na

istoimenom otočiću, kuća braće Mažuranić, Čitaonica i knjižnica iz 1845.,

Narodni muzej, Gradska galerija "Turnac", staklena kapelica, jezgra starog

dijela grada, kao i sačuvani autentični folklor ovog kraja.

Prespavali smo u športskoj dvorani. Prije počinka, jedni su otišli na kupanje,

drugi u obilazak grada, a ja sam ostao oprati rublje i pisati dnevnik.

Danas je 13. (trinaesti), a kako sam ja jedan od članova Zagovorne molitve

za domovinu i narod, čija je glavna nakana zagovorne molitve: produbljivanje

vjere i obnova krsne milosti u hrvatskom narodu, valjalo mi je

početi ispunjavati određene obveze za taj dan a to su: izmoliti krunicu za

domovinu, nazočiti sv. Misi i postiti taj dan o kruhu i vodi.

U Zagovornoj molitvi za domovinu i narod molimo za novi izljev Duha

Svetog tj.“Krštenje u Duhu Svetom” svakog kršćanina - posebno mladih.

Sv. Misu u 7 sati će služiti pop Anto Luketić koji je doći iz svoje župe

Oštarije, udaljene preko 80 km, jer ovdašnji župnik nije u Novom Vinodolskom.

Popa Antu sam i u prošlom broju „Suze“ spominjao, ali i na ovom

hodočašću ćemo se još susresti.

Crkva sv. Filipa i Jakova, u kojoj smo nazočili sv. Misi je izgrađena već

u 14. stoljeću. Na vanjskoj strani zapadnog zida crkve uklesana je godina

1520. Ipak, pretpostavljamo da je to godina obnove ili dogradnje postojeće

crkve, jer se pouzdano zna da je u Novom za vrijeme donošenja Vinodolskog

zakona već postojala crkva. Stolna crkva izgrađena je u stilu bazilike s

tri broda, da bi s promjenom statusa crkva bila nadograđena. Produženo je

poligonalno svetište u stilu kasne gotike, a u 18. stoljeću je pregrađena i dograđena

s pokrajnim lađama, u baroknom stilu. U podu svetišta nalazi se

nadgrobna ploča s likom zadnjeg modruškog biskupa Krištofera iz 1499. godine,

koji je tu sahranjen a na prvom bočnom oltaru drvena gotička madona

iz 15. stoljeća.

DA LI JE OVO PRAVI PUT ZA KRIVI PUT?

GROBLJANSKA KAPELICA

SA SPOMEN PLOČOM

92


Na izlasku iz crkve dočekala nas je kiša. Naše je današnje odredište Krivi

Put. Od kiše smo se skrivali u kućice za čekanje autobusa, pod nadstrešnicu

boćarskog kluba Zagon, u crkvi Gospe Karmelske u Ledenicama …

Osim molitve i pjesama, dio našeg hodočasničkog dana prođe u obveznoj

šutnji.

Pred 17 sati dolazimo do groblja u Krivom Putu. Na zidu grobljanske

kapelice stoji spomen ploča na kojoj pište: „Stjepan Radić (1871.-1928.) na

ovom mjestu održao je govor hrvatskom narodu. Krivi Put 1927. HSS 1993.“

Krivi Put je raštrkano bunjevačko naselje u senjskom zaleđu smješteno

u šumovitom predjelu krivoputskog platoa u Ličko-senjskoj županiji. Krivi

Put je jedno od najpoznatijih naselja kojega su Bunjevci, u potrazi za boljom

ispašom svoje stoke, osnovali u ranom 17. stoljeću, i to nakon što su 1605.

godine došli u tvrdi grad Senj. Uz Krivi Put osnovali su i obližnja naselja

Veljun, Alan i Krmpote. Stanovništvo, kojega je inače danas mnogo raseljenog,

još uvijek se poglavito bavi stočarstvom. Nalazi se na nadmorskoj visini

od 822 m sa 33 stanovnika.

NA GROBU HRVATSKOG VITEZA DAMIRA TOMLJANOVIĆA GAVRANA I ULAZ

U ŠPORTSKI CENTAR

Na ovom groblju je pokopan, junak domovinskog rata - hrvatski vitez

Damir Tomljanović - Gavran, hrvatski redarstvenik, hrvatski branitelj tijekom

Domovinskog rata i zapovjednik 1. Sektora IZM Zadar ZP Split 1.

gardijske brigade Oružanih snaga Republike Hrvatske. Rođen je 18. travnja

1968. godine u Veljunu Primorski koji se nalazi oko 8 km od Krivog Puta

1994. god. Poginuo je tijekom obilaska jednog od velebitskih položaja na

Tulovim Gredama /Jasenice/ 17. veljače 1994. godine. Njegovo ime danas

nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, vojne škole, sportski tereni,

memorijali, hodočašća, a posebna uspomena na njega čuva se u njegovu

rodnom mjestu Krivom Putu.

To je glavni razlog našeg dolaska u ovom mjesto. Zapalili smo lampion

na njegovom grobu, pomolili se i za uspomenu se slikali.

93


Tu ćemo i zanoćiti, u Športskom centru koji nosi ime „Gavran“. Domaćini

su nas dočekali s pečenim mesom na roštilju, a svlačionice će nam biti

spavališta. Mi muški ćemo se smjestiti u domaćinskim prostorijama, a cure

u one koje koriste gosti.

SPOMEN PLOČE HEROJU DOMOVINSKOG RATA GAVRANU U KRIVOM PUTU

I NA TULOVIM GREDAMA

Nedjelja je, 14. srpnja, deveti hodočasnički dan. Do Senja, koji je od

Krivoga Puta udaljen 12 km valjalo je doći do 10 sati, kako bismo nazočili

sv. Misi. Nas 14 je krenulo malo iza 7 sati.

Prolazimo predivnim krajobrazom. Doista se može kazati da je Hrvatska

rijetka zemlja na svijetu s prirodnim ljepotama. Sam pogled na more, a

potom lijevo i desno niz njegovu obalu, čovječje srce napunja radošću, ali i

žalošću, jer ispred nas puca pogled na Goli otok, ozloglašeno mjestu gdje su

mnogo, najčešće nedužni ljudi robijali pa i svoj život tu okončali.

Goli otok, koncentracijski logor i zatvor na otoku Goli površine 4,54

km2, je otvoren 1949. god. nakon rezolucije Informbiroa, u vrijeme obračuna

s pristašama staljinizma unutar KPJ. Kasnije su se ondje zatvarali i drugi

politički neistomišljenici (uglavnom na temelju administrativnih odluka, a

manje na osnovi sudskih presuda). Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima,

torturama i teškome prisilnom radu. Izabran je zbog nenaseljenosti

i mogućeg bijega. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo 17 000 do 32 000.

Prema zvaničnim podacima u njemu je 413 osoba izgubilo život. Zatvor je

postao 1956. godine, a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za

maloljetnike.

Hvala Bogu da je zatvoren 1988. godine taj politički logor kao i onaj u

Staroj Gradišci.

94


Toga prijepodneva smo osjetili i jačinu, poznate, senjske bure. Na drveću

iznad Senja sa sjeverne strane uopće nema granja. Sve je nekako navijeno

prema moru. Nije se tome ni čuditi, jer mu od rane mladosti neda da se

normalno razvija.

PANORAMA GRADA SENJA I UNUTRAŠNJOST KATEDRALE UZNESENJA BL. DJ. MARIJE

Vjernici koji idu na sv. Misu, kao i mi, radosno nas pozdravljaju. Jedna

starija osoba to čini skidajući kapu s glave. Ulazimo u senjsku katedralu, jednu

od najznačajnijih kulturnih spomenika u Gospićko – senjskoj biskupiji.

Do slobodnih mjesta u klecalima prolazimo pored kipa Gospe od mora. On

će se nositi u procesiji na Gospu Karmelsku.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije ima veliku vrijednost kao

arhitektonski spomenik prošlosti te se s pravom doživljava kao najznamenitiji

spomenik vjere i kulture u gradu Senju. Sagrađena je 1169. g. kao jednobrodna

romanička bazilika na temeljima poganskog svetišta Magnae mater,

a zatim paleokrščanskog objekta iz IV. – V. stoljeća. Nalazi tih objekata

utvrđeni su iza svetišta oko 1,5 m pod zemljom. Pročelje i južna strana katedrale

bili su do sredine XVIII st. ukrašeni lijepim romaničkim lukovima

i nišama izgrađenim od fine opeke, što je utjecaj sjevernotalijanskog graditeljstva

u Primorju.

Nakon nedjeljne sv. Mise, na rivi ćemo popiti kavu, a onda obići kulu li

tvrđavu Nehaj, simbol grada Senja. Mi hodočasnici nećemo morati plaćati

ulaznicu za njezin obilazak.

Tvrđava Nehaj, sagrađena je 1558. godine pod nadzorom kapetana i

generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića. Sazidana je od materijala

razrušenih crkava, samostana i kuća prvotno smještenih izvan gradskih zidina.

Ima kockasti oblik, a orijentirana je prema stranama svijeta. Visoka je

18, a široka 23 m. U nju se ulazilo stepenicama preko drvenog mosta kroz

uska dvostruka vrata. Zidovi su debeli 2-3,30 m, prema vrhu se sužuju, a

završavaju s kruništem na kojemu je pet malih ugaonih kula. U zidinama se

nalazi oko stotinu puškarnica i jedanaest velikih otvora.

U unutrašnjosti se nalazi cisterna-zdenac iznad kojega su tri grba: lijevo

grb kapetana Ivana Lenkovića sa godinom izgradnje Tvrđave, u sredini grb

95


austrijskog nadvojvode Ferdinanda I – tadašnjeg gospodara Senja, te desno

grb senjskog kapetana Herbarta VIII Auersperga Turjaškog. U prizemlju s

desne strane nalazilo se ognjište, a uokolo prostorije za momčad i oružje.

Ovdje se vide temelji male ranoromaničke Crkve Sv Jurja iz 11.st. Na prvom

katu su bile prostorije za časnike i zapovjednika tvrđave. Na drugom katu je

bila smještena topovska baterija od 11 teških topova, a danas se ovdje održavaju

renomirane kulturne i glazbene priredbe, znanstveni skupovi i druga

kulturna događanja. Vrh tvrđave služi kao vidikovac. Odatle su budne straže

osmatrale prilaze Senju s kopna i mora, te primale dimne i svjetlosne signale

od svojih suradnika s otoka i obale. S vrha Tvrđave pruža se lijepi pogled na

Hrvatsko primorje i otoke Rab, Goli, Prvić, Cres, Krk, te na planine Gorskog

kotara, Učku i Velebit.

U tvrđavi Nehaj je postavljena zbirka Senjski uskoci i Senjska primorska

kapetanija, te izložbe Senjske crkve kroz povijest i Gradski plemićki grbovi

Senja.

NA ULAZU U MJESTO SV. JURAJ I ZA STOLOM PUNOM VELIKIH PIZZA

Do sv. Juraja, našeg današnjeg odredišta ima oko 9 km. Došli smo iza

15 sati. Ispred crkve, po kojoj je mjesto dobilo i ime sv. Juraj nas je dočekao

župnik don Silvio Milin. I ovdje smo vidjeli vijence koji vise po stropu crkve

kao i danas u Senju. Župnik će nam kazati kako su ovi vjenci ovdje ostali od

Jurjeva, a oni u katedrali su postavljeni pred skorašnji blagdan Gospe Karmelske.

To je takav običaj! Nakon molitve u crkvi, povest će nas u obližnju

pizzeriu.

Ostatak nedjeljnog, ljetnog poslijepodneva provest ćemo na plaži ili u

nekim drugim aktivnostima.

Sutradan će nas u pravcu Krasnog Polja, nakon sv. Mise u 7 sati, krenuti

6 hodočasnika.

Putom dugim 24 km smjenjivat će se asfalt i makadam. Očekivao sam da

ćemo ovim kršnim Velebitom većim djelo hoditi „kozjim stazama“, ali, bar

do sada nije bilo tako. Danas s nama nema Marine – tajnice Marijanskog

96


zavjeta. Morala je žurno u Zagreb. Vođa puta je i dalje budući vjeroučitelj

Dalibor Tunguz, koji je prošle godine vodio hodočasnike od Zagreba do

Trsata.

NAKON SV. MISE U CRKVI SV. JURJA HODOČASNICI SU KRENULI PREMA KRASNOM

Jutros smo od sv. Jurja krenuli s „nulte točke nadmorske visine“, a u 16

sati smo u svetištu Gospe od Krasna 940 n/v.

Idemo preko mjesta Lopci, a na terasi Planinarskog doma u mjestu Oltari

ćemo pozdraviti Gospu Anđeoskim pozdravom i malo predahnuti.

U svetištu nas je dočekao župnik župe sv. Antuna Krasno Polje preč.

Stjepan Zeba, rodom iz Bijelog Polja kod Dervente, koji opslužuje i svetište

Gospe od Krasna. Poveo nas je u svetište gdje ćemo se pokloniti našoj

Majčici.

Mjesto Krasno se spominje 1275. godine kada je prvi puta izgrađena

crkva svete Marije. Svetište godišnje posjeti i do 100.000 hodočasnika. Nekada

je ovo svetište na Velebitu bilo najjače marijansko svetište u Hrvatskoj,

posjećenije od Marije Bistrice i Trsata. U njega su vjernici pješice dolazili s

Krka, iz Bosne i Dalmacije. Najveću umjetničku vrijednost u crkvi predstavlja

drveni kasetirani strop, oslikane scene iz života Isusa, Marije i svetaca, s

SVETIŠTE MAJKE BROŽJE OD KRASNA

97


latinskim citatima, iz 1740. god. Ovdje se narod od davnina okuplja 15. kolovoza

na svetkovinu Velike Gospe.

U svetištu nas je zatekla otvorena Biblija u kojoj, na pojedinim stranicama

imaju potpisi. Naime u ovoj crkvi je, zauzimanjem gosp. Marijana

Bušića, nekoliko puta pročitana Biblija „od korica do korica“ a ovo su imena

i prezimena vjernika koji su dali svoj doprinos čašćenju Božje riječi.

Kao što je rečeno, mjesto Krasno pripada mjestu Krasno Polje koje ima

476 stanovnika. Iz ovog mjesta je msgr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i

metropolit.

O ovom svetištu su pjevali najpoznatiji hrvatski pjesnici kao što su Antun

Branko Šimić, Milan Pavelić , Vjenceslav Novak te Silvije Strahimir

Krančević čije stihove pjesme „Naš čovo“ donosim:

„… – POŠAO BIH MAJCI BOŽJOJ NA PROŠTENJE A NA KRASNO,

PRE NEG UMREM, DA SE SKRUŠIM, DA NE BUDE POSLIJE KASNO…“

Danas je blagdan Gospe Karmelske a 11-ti je hodočasnički dan. Započet

ćemo ga kao i mnoge druge hodočasničke, sv. Misom koju će služiti

pop Ante iz Oštarija u koncelebraciji s vlč. Pavlom Mesarić koji je župnik u

međumurskom Vratišincu, a ovdje je na godišnjem odmoru.

Tko zna kada sam zadnji puta, ali sigurno ima više od 50 – 60 godina

kako nisam nazočio sv. Misi kada je svećenik okrenut oltaru, dakle leđima

vjernicima, izuzev kada je Služba Riječi. Poslije ću saznati, kako je to dozvoljeno

kada prostor ispred oltara ne dozvoljava drugačije.

98


Nakon doručka ispratit će nas pop Anto riječima: „Ako posustanete,

nemojte odustati preko ovoga Velebita dugačkog 130 km“. Na tom Velebitu

je registrirano 2700 biljnih vrsta od kojih čak 78 endemskih i brojne vrste

divljih životinja, od kojih su mnoge vrste ugrožene.

NEOBIČAN STROP SVETIŠTA GOSPE

OD KRASNOGA

POLAZAK IZ SVETIŠTA NAKON

SV. MISE

Petnaest nas je hodočasnika. Pridružuju nam se Hrvoje i Mihaela Dragosavić

iz Baške s otoka Krka (koga sam upoznao u Okučanima kada je

ispred Udruge hrvatskih branitelja „Ajkule“ doveo , Ante Radoš iz Sesveta,

a pred Kosinjem će nas sustići don Jeronim Jokić.

Idemo šumovitim i sjenovitim predjelima Like. Pred nama se prostire

prelijep pogled kosinjske polje - dolinu. Ta „kosinjska dolina“ – mjesto slavne

prošlosti i neizvjesne budućnosti, jer se već godinama spominje njeno potapanje

zbog izgradnje hidroelektrane, je krška dolina nastala djelovanjem

erozivnim djelovanjem rijeke Like. Po rubu kosinjske doline raspoređeno

je šest sela. Više nam je poznat po tome kada se izlije rijeka Lika nego po

svom prirodnom bogatstvu i po ljepoti.

Prelazimo preko kosinjskog mosta. To je poznati kameni, sedamdeset

metara dugi most preko rijeke Like, spaja Gornji i Donji Kosinj. Projektirao

ga je u 19. stoljeću projektant Milivoj Frković, i izgrađen je po uzoru na starohrvatsku

mostogradnju, tehnikom "uklinjenjem kamena".

NA ULAZU U GORNJI KOSINJ

I ZNAMENITI MOST PREKO RIJEKE LIKE

99


Naziv Kosinj se prvi puta spominje 1461. godine.

Za hrvatsku kulturu i povijest Kosinj je najznačajniji kao mjesto tiskanja

prve hrvatske knjige. Ubrzo nakon otkrića tiskarskog stroja Frankopani su

u Kosinju osnovali prvu hrvatsku tiskaru koja je ujedno bila prva tiskara

u ovom dijelu Europe. Pretpostavlja se da je u Kosinju 1483. godine tiskana

prva knjiga na hrvatskom jeziku glagoljici KOSINJSKI MISAL, a važan dio

glagoljaške baštine Kosinja su natpis iz crkve sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu.

Spomen ploča na hrvatski Prvotisak iz 1483. postavljena je na zidu crkve

sv. Antuna Padovanskom.

Župnik će nam ustupiti župni dvor pa ćemo se rasporediti u četiri prostorije

na počinak.

Dvanaesti je hodočasnički dan. Pred nama je put dug oko 19 km – do

Gospića. Započet ćemo ga sv. Misom u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog

koja je sagrađena 1692. godine u baroknom stilu. Misno slavlje je predmolio

naš duhovni vođa don Jeronim u koncelebraciji s domaćim župnikom

vlč. Perom Jurčevićem.

ISPRED CRKVE SV. ANTUNA S VLČ. PEROM,

VLČ. MILANOM I DON JERONIMOM, ONDA

POGLED NA KRASNO POLJE: ĆIRO, MILJEN-

KO, ERNEST, DALIBOR, IVICA, DR. NATAŠA,

MICAN I DRUGI IVICA

Za vrijeme doručka, koji je upriličen nakon sv. Mise, pridružit će nam

se i vlč. Milan Klobučar koji obnaša dužnost župnika u Čaglinu, a ovdje je

na godišnjem odmoru kod svojih. Vlč. Milana sam upoznao na 1. Marijanskom

zavjetu za domovinu 2015. godine, kada sam hodočastio s još nekoliko

hodočasnika od Djedina Rijeke preko Pleternice do Požege. On nas je došao

pozdraviti i blagosloviti. Kako župi Čaglin pripadaju filijale Milanlug

i Duboka, spomenuli smo se nekih mojih suseljana iz Doline koji su tamo

zamijenili imanja.

100


Ovom bogatom doručku, kao i jučerašnjem ručku imamo zahvaliti supružnicima

Draganu i Katici Klobučar.

Sa svima smo se rastali uz poljubac i krenuli preko željeznog mosta,

obojanog crvenom bojom, preko rijeke Like i rosnih livada. Neke su tek

pokošene, a neke nešto prije. Pogled na te livade i miris sjena me vraća u

ranu mladost. Pred očima su nam osim ove ljepote i dramatične slike koje su

se događale, prethodnih godina, za vrijeme poplava na ovim prostorima.

POGLED NA CRKVU UZNESENJA SV. KRIŽA U PERUŠIĆU

I PANORAMA GRADA GOSPIĆA

Kroz šumoviti dio Velebita, nakon šesnaestak kilometara stižemo u

Perušić. Župnik vlč. Mile Šajfar se je pobrinuo da se fizički osvježimo, a

bogoslov Karlo Špoljarić, student druge godine na teološkom fakultetu da

upoznamo perušićku crkvu. Kazao je kako je prvotna crkva izgrađena 1100.

godine, a po dolasku Turaka na ove prostore pretvorena je u džamiju i proširena

sa strane po još jedan „brod“ s „galerijom“ za žene.

Po izgonu Turaka pod zapovjedništvom popa Mesića, dograđen je toranj

na kome se nalazi pozlaćeni križ sa zagrebačke katedrale, a iznad ulaznih

vrata, na zidu je uklesan tekst na latinskom jeziku: „In hoc signo vinces“,

što bi u prijevodu značilo: „u ovom znaku ćeš pobijediti“.

Ostavljamo crkvu sv. Križa i preko Ličkog Osika i mjesta Budak, prije

mosta preko rijeke Like, dočekat će nas veterani domovinskog rata „Vuko-

KATEDRALA NAVJEŠTENJA BL. DJ. MARIJE I HODOČASNICI U NJOJ NAKON SV. MISE

101


vi“ iz Gospića. Oni će, sa svojom ratnom zastavom, s nama ući u grad Gospić

i otići do spomenika poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, gdje su

nas dočekali brojni građani tog ponosnog ličkog grada.

Domaćini će nam biti djelatnici gospićkog Caritasa, a u njihovim prostorijama

ćemo i prenoćiti.

Na zapadnom rubu jednog od najvećih kraških polja u Hrvatskoj, Ličkog

polja, podno najveće i najljepše hrvatske planine Velebita, na raskrižju

putova od sjevera prema jugu i na obalama triju rijeka, Like, Novčice i Bogdanice

smješten je grad Gospić, gospodarsko, administrativno, vjersko i kulturno

središte Ličko senjske županije. Nalazi se na nadmorskoj visini od 656

metara, a prema popisu iz 2011. godine ima 12.745 stanovnika. Sjedište je

Ličko-senjske županije, kao i Gospićko-senjske biskupije. Područje Gospića

i njegove okolice naseljeno je od pretpovijesti.

NA ULAZU U GOSPIĆ SU NAS DOČEKALI VETERANI

I USTANOVA KOJU SU POHAĐALE ZNAMENITE OSOBE

Ime Gospić je prvi put zapisano u povijesnim izvorima 1604. godine.

U to je vrijeme to bilo malo naselje koje se 1574. godine spominje kao selo

„Gospojina“. Značajniji razvoj Gospića započinje u drugoj polovici 18. stoljeća

kada se Gospić gradi kao vojno-upravno središte Ličke pukovnije, ali

osim vojnog Gospić dobiva i gospodarski značaj kao povlašteno središte

obrtničke i trgovačke djelatnosti. Proces dinamike razvoja grada u 19. i 20.

stoljeću biva često ograničen posljedicama svjetskih povijesnih zbivanja koja

usporavaju razvoj Gospića kao značajnijeg gradskog središta. Prisjetimo se

kako su iz okolice Gospića iznikle znamenite osobe iz političkog, znanstvenog

i kulturnog života Hrvatske kao što su: Ante Starčević – otac domovine

(Veliki Žitnik 1823. – Zagreb 1896.), Nikola Tesla – znanstvenik i izumitelj

(Smiljan 1856. New York 1943.), Miroslav Kraljević – slikar i kipar (Gospić

1885. – Zagreb 1913.), a u Gospiću je školu pohađao i Vjenceslav Novak.

Misno slavlje je predviđeno u gospićkoj katedrali koja je posvećena Navještenju

Blažene Djevice Marije, a na taj stupanj je podignuta 25. svibnja

2000. godine.

102


Naime, Gospićko-Senjska Biskupija je crkvena dieceza u sklopu Riječke

metropolije osnovana 2000. godine. Obuhvaća gospićki, ogulinski, otočki,

senjski, slunjski i udbinski dekanat s 69.411 vjernika. Biskup je Zdenko

Križić koji je drugoimenovani biskup ove biskupije. To je u novijoj povijesti

prvi hrvatski karmelićanin koji je postao biskupom. Rođen je 1953. god. u

Johovcu, župa Foča kod Doboja. Prvi Gospićko-Senjski biskup je msgr. Mile

Bogović, sada biskup u miru.

Prvotno, kao župna crkva, katedrala je izgrađena između 1781. i 1783.

godine u baroknom klasicizmu, a renovirana je 1999. Godine Tijekom Domovinskog

rata je bila meta napada, a 15. rujna 1991. godine je zapaljena.

Tom prilikom je izgorio krov i kapa zvonika.

KRAĆI ODMOR NA PUTU U PODLAPAČU

I NA ULAZU U TO LIČKO MJESTO

Sv. Misu je služio, još uvijek naš duhovni vođa don Jeronim koji nas

prati od Monte Grisa, s kraćim prekidima zbog svećeničkih i župničkih obveza.

Nakon sv. Mise on će sve nas hodočasnike povesti na kavu. Nakon

kave, valjalo je „put pod noge“ pa krenuti put Podlapače koja je odavde

udaljena 32 km.

SPOMEN OBILJEŽJE PUGINULIM U SVIM RATOVIMA I LOVAČKI DOM,

NAŠE PRENOĆIŠTE U PODLAPAČI

Svrha duhovnika na ovim hodočašćima je, ne samo da za hodočasnike

služi sv. Mise , nego da, osim predmolenja molitvi i u duhovnim razgovorima,

potiču hodočasnike na dublje razmišljanje o životnim poteškoćama, da

im objašnjavaju određene teološke istine i pruža priliku za ispovijed.

103


Ovo zadnje će mnogi hodočasnici koristiti, kao i ja sam. Duhovnici ispovijedaju

u hodu, u kombiju, a danas i uz jedan zid, lovačkog doma „Gradina“

gdje ćemo biti smješteni, koji je štitio od hladnog velebitskog vjetra i kiše.

Četvrtak je, pa prije bogate večere, ćemo izmoliti i krunicu za domovinu.

Jučer smo nas dvanaest hodočasnika zapalili lampion i pomoli se ispred

spomenika poginulim u svim ratovima iz ovoga kraja, a toliko će nas i jutros

krenuti. Ćiro i ja imamo još pojačanja iz Slavonije. Pridružile su nam se hodočasnice

Ana Abramović iz Nove Kapele, Sonja Lulić iz Nove Gradiške i

“bać“ Mata Latić iz Donjih Andrijevaca.

RIJEDAK JE SLUČAJ DA SE NA JEDNOM MJESTU

NAĐE TOLIKO HODOČASNIKA KOJI SU PROŠLI

PUT SV. JAKOVA - CAMINO DE COMPOSTELA

(U ŠPANJOLSK0J). TO SE JE POSREĆILO MILJENKU

ŠEPERIĆ /JASKA -JASTREBARSKO/, MILJANI MAMIĆ /

ZAGREB/,MICANU /OKUČANI/ ANI ABRAMOVIĆ /NOVA KAPELA/, A USKORO ĆE IM SE

PRIDRUŽITI I ANĐELKU ĐEREK /ZAGREB/

Danas je za mene 14-ti hodočasnički dan, a 39-ti za hodočasnike glavne

rute. Današnji naš cilj je Udbina do koje ima samo 18 km pa sa polaskom

nismo ni žurili.

Nakon sinošnje kiše i vjetra, osvanulo je svježe ljetno jutro – od Boga

dano za hodočasnike. Iskoristili smo to lijepo vrijeme u molitvi i pjesni.

Nakon što smo prošli selo Donji Mekinjar u kojem ćemo malo predahnuti,

pogled nam puca na Krbavsko polje.

U nešto širem smislu ime Krbava obuhvaćalo je prostor Krbavskoga polja

koje se protegnulo od Bunića do Udbine u dužini oko 25 km i širini 3 do

7 km. U još širem povijesnom značenju Krbava je bila jedna od starohrvatskih

župa koja je obuhvaćala, uz Krbavsko polje, i još neka susjedna manja

polja: Bjelopolje, Koreničko, Homoljačko, Turanjsko, Trnovačko i druga

manja polja oko Srednje Gore, Kurjaka i Komića. Ta su polja bila dobro

104


napučena brojnim zaselcima i naseljima od kojih su mnoga imala svoje župne

crkve, a i svoja lokalna utvrđenja, građena radi zaštite i veće sigurnosti.

To je ona starohrvatska župa koju u 10. stoljeću, zajedno s Likom i Gackom,

spominje u svojoj povjesnici bizantski car Porfirogenet.

KRBAVSKO POLJE SU DANAS GAZILI MARIJANSKI HODOČASNICI

I SUSRET VODITELJA DVIJU RUTA

Krbavsko polje je poznato po „Krbavskoj bitki“ dogodila se je na Krbavskom

polju u Lici, 9. rujna 1493. godine, u kojoj je bosanski sandžak-beg

Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom

bana Emerika Derenčina. Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom

Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva.

Eto, mi danas kročimo tim povijesnim poljem. Jedva čekamo da se susretnemo

sa priključnom rutom koja je krenula iz Pakraca .

SLIKE ZA USPOMENU: STJEGONOŠE MARIJANSKIH STJEGOVA

I ZAJEDNIČKA SLIKA NAKON SUSRETA

Ispod udbinskog brda u Podbrdu, susrećemo se s trojicom članova priključne

rute koju predvodi Anđelko \erek, jedan od utemeljitelja Marijanskog

zavjeta za domovinu. Dočekali smo ih raširenih ruku i izljubili se, što

je kod nas hodočasnika uobičajeno. Zajednički odmor ćemo napraviti u restoranu

„Robert“. Vlasnik toga restorana nam je sinoć poslao bogatu večeru

i gajbu piva u Podlapaču. Ime mu je Tomo Alar.

105


Do Crkve hrvatskih mučenika doći ćemo Križnim putom koji vodi od

Groba sv. Marka i temelja starokršćanske bazilike, bivše biskupije Modruš,

gdje je stolovao biskup Kristofor, na čijem smo grobu bili u crkvi Novi Vinodolski.

PRVA POSTAJA KRIŽNOG PUTA U BLIZINI GROBA SV. MARKA

I ČETRNAESTA KOD CRKVE HRV. MUČENIKA

Crkva hrvatskih mučenika je najveća crkva na Udbini i hrvatsko nacionalno

svetište. Zamišljena je kao skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i

muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode. Idejni začetnik

projekta bio je biskup mons. dr. Mile Bogović 2005. godine, a dovršena je

2010. godine, a arhitekt je Marina Balin-Fadejev. Crkva j svečano otvorena

i blagoslovljena 11. rujna 2010. godine, a misno slavlje predvodio vrhbosanski

nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Tim povodom sam ja iz Okučana

pješice za sedam dana, preko Bosne, došao na Udbinu kako bih nazočio toj

svečanosti.

Uz Crkvu se nalazi Memorijalni park s replikom Vukovarskog križa i

spomen pločama. U Spomen parku oko Crkve hrvatskih mučenika predviđen

je veliki memorijalni zid na kome se postavljaju Spomen-kamenja /ploča/

svih hrvatskih stratište, mjesta pogibije i masovnih grobnica. Neki ga na-

HODOČASNICI PROLAZE ISPRED

CRKVE HR. MUČENIKA

PORED SPOMEN PLOČE

MSGR. KAZIMIRU

106


zivaju Zid memorije, Zid sjećanja, Spomen na sve žrtve koje su pale za Krst

časni i slobodu zlatnu, za svoju vjeru, narod i domovinu. Do sada ih ima

preko 250, a među njima i ona koja podsjećana msgr. Kazimira na kojoj

piše: „Mučenička smrt msgr. Kazimir Višaticki 1939. - 2004.“ Želja mi je da

jednoga dana donesem i onu na kojoj će pisati broj „dolinskih mučenika „.

PORED REPLIKE VUKOVARSKOG KRIŽA

SA SV. IVANOM PAVLOM II.

ZAJEDNIČKA SLIKA HODOČASNIKA I DOMAĆINA NAKON SV. MISE

U SPOMEN CRKVI HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI

107


Kako jutros nismo imali uvjete da budemo na sv. misi, nakon ručka od

dobrog gulaša i odmora, u 18 sati će u Crkvi hrvatskih mučenika služiti don

Jeronim. Petero hodočasnika nas se je danas sastalo koji smo prošli put sv.

Jakova – Camino Santiago de Compsotela.

VII. tjedan glavna ruta: Udbina - Sveti Rok - Tulove Grede – Maslenica

– Poličnik – Nin –Zadar - Škabrnja (20. - 26. srpnja 2019. godine, ukupno

145,4 km)

Nakon sv. Mise u 7 sati, koju je služio don Jeronim, a on će još dana s

nama hodočastiti do sv. Roka, započet ćemo naš petnaesti, odnosno četrdeseti

hodočasnički dan, dug 26 km.

VELEBITE VILOVITO STJENJE, LJUBIM TVOJE SMILJE, LJUBIM TVOGA …

Već četiri dana idemo hrvatskim predjelima koja su bila okupirana u

tijeku Domovinskog rata, a proći ćemo još i više. Posljedice ratnih strahota

su vidljive, na obnovljenim obiteljskim kućama, ali i onima u koje se nikada

nitko neće vratiti.

Jučer nas je na Udbinu stiglo 15 hodočasnika. U tijeku večeri i noći su

pristigli „novi“ iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske, pa će nas jutros krenuti

50-etak.

NA KOLJENIMA U CRKVI SV. MIHOVILA

SJEĆANJE NA STRAHOTE RATA

108


Blagdan je sv. Ilije Gromovnika pa je i razumljivo da nas je sunce pržilo

svom svojom jačinom, a pomagao mu je i vreli lički kamen.

Odmor ćemo upriličiti u općinskom središtu Lovinac kome pripada i

naselje sv. Rok i pomoliti se u crkvi sv. Mihovila.

U CRKVU SV. ROKA, U ISTOIMENOM SELO, ULAZIMO OKO 17 SATI S PJESMOM.

TU ĆEMO SE U HLADOVINI KAMENIH ZIDOVA POMOLITI I TJELESNO ODMORITI.

Sveti Rok je naselje u općini Lovincu Ličko-senjske županije, smješten

u jugoistočnom dijelu Ličkoga polja, 4 km jugozapadno od Lovinca. Ime je

dobio po svom patronu sv. Roku. U Domovinskom ratu okupiran i razrušen,

oslobođen 6. kolovoza 1995. godine.

U tom mjestu je rođen 30. kolovoza 1889. god. Mile Budak hrvatski

političar, odvjetnik, ministar bogoštovlja i nastave, a potom ministar vanjskih

poslova u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist. Poslije pada vlade

NDH 1945. jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na smrt i

okrutno pogubile 7. lipnja 1945. god. U Hrvatskoj postoje brojni pokušaji

njegove rehabilitacije, što je često predmet polemika i kontraverzi. U rodnom

mjestu nema nikakvih spomen obilježja tom domoljubu, ali u Slav.

Brodu i još nekim gradovima Hrvatske njegovo ime nose pojedine ulice.

SMJESTILI SMO SE U HOSTEL „SV. ROK“. ZORANU – ĆIRU, IVICU, IVANU I MENI ĆE BITI

DODIJELJENA SOBA NA ČIJIM VRATIMA ĆE PISATI „MEDIN BRLOG“. NAKON RUČKA

JEDNI SU PROŠETALI DO IZVORA VODE SV. ROK, A JA DO „VRILA MUDROSTI“.

109


Večeras ćemo se rastati s našim duhovnikom don Jeronimom Jokić,

koji se vraća u svoj Lupoglav, a zamijenit će ga također mladi svećenik, isusovac

p. Stjepan Horvat.

On će i sutradan u crkvi sv. Roka s početkom u 7 sati služiti za nas sv.

Misu. Duhovno okrjepljeni slikat ćemo se kraj skulpture u dvorištu crkve

koja nosi naziv Anera, a lik je iz Mile Budaka književnog djela.

Župna crkva sv. Roka izgrađena je 1763. god. na mjestu nekadašnje

srednjovjekovne crkve u istoimenoj župi koja je osnovana 1790. godine. Do

tada je selo posluživao kapelan iz Gračaca. U XIX. st. crkva je produžena

i proširena, a iz tog vremena je i zvonik. Na početku Domovinskog rata,

krajem rujna 1991. god., i tu su crkvu i uz nju župnu kuću pobunjeni Srbi

zapalili. Ostali su samo goli zidovi.

U župi ima 125 katoličkih obitelji s oko 300 vjernika, uglavnom starije

dob.

Nas 52 hodočasnika, koliko nas je upisalo jutros u hodočasničku knjigu,

napuštamo mjesto sv. Rok nakon što smo očima, fotoaparatom, mobitelima

ali i rukama pomilovali bročani lik VILE VELEBITA u središtu sv. Roka.

Neko vrijeme ćemo ići asfaltom, a onda put nastaviti širokim makadamom,

poznatim kao Majstorska cesta. Bila je to tada prva suvremena cestovna

spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Doista je majstorskom rukom napravljena.

Čovjek može preći preko Velebita da ne mora napraviti stanku za

odmor. Mi smo ih napravili nekoliko. Osim kod spomen obilježja, zaustavit

ćemo se na jednoj visoravni odakle imamo pogled iz „ptičje perspektive“ na

autocestu koja ulazi u tunel „Sv. Rok“. Dugačak je 5679 km, a otvoren je za

promet 2009. god. Drugu stranu tunela ćemo vidjeti kada prođemo Tulove

grede.

Majstorska cesta, transvelebitska je prometnica koja povezuje mjesto

Sv. Rok u Lici preko Malog Alana s Obrovcem u Dalmaciji. Svečano je otvo-

ANERA - LIK BUDAKOVIH KNJIŽEVNOG

DJELA

„ OJ TI VILO, VILO VELEBITA . . . „

110


rena 4. listopada 1832. godine. Danas je ta 41 kilometara duga prometnica

na nadmorskoj visini od 1045 metara, pod zaštitom Ministarstva kulture kao

povijesna cesta i kulturno dobro, privlači avanturiste i zaljubljenike u prirodu

i sport svaki dan u svako doba godine i nas, marijanske hodočasnike.

MOLITVA PRIJE DORUČKA KOD „VRILA MUDROSTI“,

A ONDA PUT POD NOGE.

MAJSTORSKOM CESTOM PREKO VELEBITA I NJEGOVIH VILOVITIH STJENA

Jedan, njezin dio, kod Tulovih greda, slobodno je možemo nazvati i alejom

poginulih branitelja. Zaustavit ćemo se oko 10 sati kod kompleksa spomenika

podignutog devetorici hrvatskih branitelja i i preko 40 civila. Do

tada smo prošli pored dva spomen obilježja. U 14,30 sat, nakon što smo

111


prošli kroz „Velebitska vrata“,dolazimo do mjesta pogibije hrvatskog viteza

Damira Tomljenovića Gavrana, kojem je pored mjesta pogibije podignuta i

kapelica. Nedavno smo bili na njegovom grobu u Krivom putu. Prema mojoj

evidenciji, ovo je 18-to spomen obilježje od mjesta sv. Rok, od kojeg smo

jutros krenuli.

Tulove grede su čudnovati krški fenomen na Velebitu. Nalaze se u Parku

prirode Velebit. Tulove grede, stjenoviti su greben izrazito strmih kukova

izgrađen od vapnenačkih stijena, dužine oko 1 km, te s najvišim vrhom

1120 m n/v. Ovu kršku formaciju čine tornjevi, stupovi i pukotine.

S koje god strane da krenete, morske ili planinske, ljeti će teško proći

više od nekoliko minuta a da ne sretnete nekog biciklista, planinara, trkača,

automobil ili čak filmofila. Pored nas je u jednom trenutku prošlo desetak

terenskih vozila na kojima je pisalo „fotosafari“.

Na ovim prostorima se nalazi „Winnetouov grob“, koji se sjedinio s planinom.

Okolno planinsko područje poslužilo je kao kulisa za kultni njemački

film o indijanskom poglavici, pa se često mogu pronaći fanovi koji upijaju

misticizam tog mjesta. Ova prekrasna područja oko Starigrad-Paklenice u

filmovima o Winetouu “glumila” su američki Divlji zapad. Zahvaljujući iznimnoj

ljepoti netaknute prirode, između mnogih potencijalnih lokacija širom

svijeta upravo su hrvatska područja (NP Paklenica, NP Plitvička jezera, NP

Krka, Modrič-Rovanjska, Jasenice, kanjon rijeke Zrmanje, Tulove grede,

112


prijelaz Prezid, Raštević, Vransko jezero, Omiš – rijeka Cetina, Grobničko

polje, Platak i dr.) odabrana za snimanje legendarnih filmova o Winnetouu

nastalih prema romanima njemačkog pisca Karla Maya. Zajedničkom produkcijom

Rialto filma iz Berlina i Jadran filma iz Zagreba u razdoblju od

1962. do 1968. godine tu je snimljeno 11 filmova o Winnetouu „čiji duh još

uvijek živi na tom području“.

Na ovim prostorima je snimljen 1984. godine hrvatski dugometražni

film „Mala pljačka vlaka“.

Naš današnji hodočasnički dan će završiti podno Tulovih Greda, u

Podpragu (općina Jasenice) kod crkve sv. Franje. Tu cestu, kojom smo došli

i crkvu, kao znak zahvale za dovršen uspješno posao, svom imenjaku dao

je izgraditi car Franjo, a 1840. godine je posvećena. Građena je tradicijskom

arhitekturom na Velebitu. Većina velebitskih crkava i kapelica su građene

poput pastirskih nastambi. Mještani su nam u cisterni dovezli vodu kako bi

se oprali od prašine i osvježili i počastili nas vrućom janjetinom. Dio večeri

ćemo provesti uz „logosku vatru“ u ruševine zgrade koja je nekoć bila carinarnica.

Na jedan se ulaz ulazilo, a na drugi izlazilo. Tu smo, do kasno u noć,

molili krunicu i pjevali duhovne i domoljubne pjesme.

113


Nas tridesetak, izbora za spavanje nismo imali puno: Ispred ili iza crkve,

pod vedrim nebom ili u nekim kamenim kućama bez prozora i vrata, na kojoj

su betonske ploče. Mi hodočasnici nismo izbirljivi. Spremni smo na sve

što nam se ponudi.

Između crkve sv. Franje i zgrade gdje će nas nekoliko spavati nalazi se

spomen ploča na kojoj piše:

„Ovdje je rođen hrvatski književnik

BORIS MARUNA

15. IV 1940. – 14. VI.2007.

O 70-god. rođenja ploču postavi

Matica hrvatska Zaprešić

I općina Jasenice 25. IX 2010.

U počast Velebitu

Neka mi nitko ne spominje Velebita

Neka se nitko ne spominje na nj.

VELEBIT NIJE NEDOVRŠEN SAN NEKOGA BOGA

NIJE JA I NIJE TI“.

Boris Maruna, pjesnik, esejist i prevoditelj rodio se 13. travnja 1940.

u Podpragu (Jasenice) Velebita. Godine 1949. obitelj se seli u Zaprešić,

odakle 1960. s dvojicom braće odlazi u izbjeglištvo. Nakon boravka u talijanskom

izbjegličkom logoru odlazi u Argentinu, gdje se pridružuje Vinku

Nikoliću i njegovoj »Hrvatskoj reviji«. U tom je časopisu i objavio prve pjesme,

a u istoimenoj knjižnici izišla mu je 1964. i prva knjiga pjesama. Na

poziv hrvatske vlade Maruna se vratio u Hrvatsku 1990. te je najprije kratko

vrijeme radio u Ministarstvu za iseljeništvo. Umro je 2007. god. u Zagrebu.

Jedan je od glavnih organizatora otmice aviona sa Zvonkom Bušić.

114


Nakon doručka, krećemo oko 8 sati. Jutro je nakon vjetrovite noći svježe.

Ovdje se rastajemo s „Majstorskom cestom“ jer od sada ćemo ići tzv.

„magarećim putom“, ali i sa Ličko-Senjskom županijom, jer nam svoje gostoprimstvo

pruža Zadarska županija. Zbog toga ćemo imati i posebne vodiče,

sinove ovog kraja Peru i Milu Nekić iz Maslenice.

MAJSTORSKOM CESTOM PREKO VELEBITA DUGOM 41 KM

KOJA JE OTVORENA 4. LISTOPADA 1832.

Spuštamo se prema Novigradskom moru. Ispred nas je rijeka Zrmanja

sa svojim kanjonom, Obrovac, Novigrad, Starigrad i brojna druga mjesta

koja su bila pod okupacijom sve do VRA „Gusar“ poznatija kao VRO „Maslenica“.

Ova vojna operacija je bila ključna za obranu i daljnja vojna djelovanja

Hrvatske vojske. Ona je planirana i izvedena u razdoblju od 6. do 27.

siječnja 1993. god., dok su borbe na terenu počele 22. siječnja 1993. god.

Tijekom akcije hrvatski vojnici i policajci oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko

ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik, a naknadno je oslobođena i

brana Peruća, koju su pobunjeni Srbi neuspješno digli u zrak.

MAGAREĆOM STAZOM S POGLEDOM NA IZLAZ IZ TUNELA SV. ROK

Za vrijeme napadnih djelovanja tijekom operacije, poginulo je 13 hrvatskih

branitelja, sljedeća dva dana (26. i 27. siječnja) u obrani dostignutih

crta poginulo je još 6, a 70 pripadnika HV-a je ranjeno. U snažnim topničkoraketnim

i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim, napadima

115


neprijateljima koji su uslijedili odmah nakon “Maslenice”, do 31. ožujka

1993. broj poginulih hrvatskih vitezova popeo se na 127, a ranjenih na 158.

Ovim „Magarećim putom“ skratili smo dionicu sa 25 km na 18 km. Išli

smo putom koji me je najviše podsjećao na stazu koja vodi na međugorski

Križevac, s tom razlikom što ovdje nije voda onoliko isprala kamenje.

I NA MASLENICI JE ISPISANA NOVIJA HRVATSKA POVIJEST

Svaki dan nastojimo poslušati naše tajnice Marine Garić izvješće u 9,30

sati koje šalje izravno Hrvatskom katoličkom radiju o tome gdje smo, kako

smo, od kuda smo krenuli i koji je naš današnji cilj. Tako je i danas bilo. I

njoj koje je izvješće slala putom mobitela, i meni koji sam nosio Marijanski

barjak problem je stvarala bura. Kada smo prolazili ispod autoceste, koja se

zove Magareća draga, a velikim dijelom je zasuta materijalom koji je iskopan

iz tunela Ledenik i sv. Roka (jer se nalazi negdje na sredini), jedan hodočasnik

me je morao pridržati kako vjetar ne bi oborio i mene i barjak.

PRIJE POLASKA NA PUT I NA PUTU PREKO MASLENIČKOG MOSTA

Današnju sv. Misu će služiti p. Stjepan, naš sadašnji duhovnik u 12 sati

u crkvi sv. Jeronima u Jasenicama.

Put nastavljamo do Maslenice do koje ćemo stići nakon četrdesetak minuta

hoda. Poslije ručka u školskom dvorištu, u hladovini mladih javorova,

koji su zasađeni poslije oslobođenja ovih krajeva . . .

116


Mnogi su ostatak lijepog ljetnog dana, kao i ja sam, proveli na plaži.

Poslije ću s fotoaparatom prošetati do starog Masleničkog mosta. Na turističkoj

obavijesti nedaleko od mosta čitam: „Novi stari Maslenički most.

Stari crveni Maslenički je spajao dvije strane novskog ždrila punih 30 godina,

od 1961. – 1991., kada je tijekom Domovinskog rata srušen, kako bi se

spriječio prodor neprijateljskih snaga i zaštitio i onako već ugrožen Zadar.

Novi stari most je u promet pušten 17. lipnja 2005. godine. Dug je 315 m i 55

m iznad mora.“

U OBITELJSKOJ KUĆI I ISPRED KUĆE OBITELJI NEKIĆ

Pred nama je novi hodočasnički dan. Trebamo prijeći put dug samo 18

km do Poličnika. Prije nego što ćemo preći preko Masleničkog mosta, zaustavili

smo se pred velikim križem, koji je ujedno i spomenik poginulim

braniteljima. Zapalili smo lampion i pomolili se.

Iako smo prije polaska dobro doručkovali, prije podne ćemo svratiti

u Podgradinu, u dom jednoga od hodočasnika Josipa Nekića, koji nam je

ujedno i vodič do našeg odredišta.

Nakon poduljeg odmora nastavljamo svoj put, prvo kroz nepokošenu

livadu do izvora potočića Mirača i ulazimo u Islam Latinski, baš gdje završava

Islam Grčki. (Kod Okučana imaju dva sela. U starijim zemljovidnim

kartama piše Šagovina Katolička i Šagovina Pravoslavna. Sada se nazivaju te

šagovine prema obližnjim mjestima Cernička Šagovina i Mašićka Šagovina).

Iz Islama Latinskog je nogometaš Danijel Subašić.

U 15 sati dolazimo do Zelenog hrasta. Neki ga zovu i Vučji. Zeleni hrast,

spomenik prirode u Islamu Latinskom uz Jadransku magistralu je već dugo

poznato i specifično stablo hrasta nepoznatoga podrijetla. Procjenjuje se da

je star preko 250 godina. Svoje ime zahvaljuje činjenici što njegovo debelo

kožasto zeleno lišće ostaje na stablu duboko u zimu.

117


Zbog svoje gorostasne veličine i zelene krošnje privlači pozornost biologa,

šumara i brojnih turista. Tu je i spomen obilježje 4. gbr "Poklonimo se

domovini" kod kojeg rodbina i suborci poginulih branitelja, prolaznici i dobronamjernici

često mole i pale svijeće, kao što smo i mi učinili.

U zadnjih nekoliko godina od Zelenog

hrasta do Pridrage održava se

mimohod sudionika akcije i braniteljskih

udruga u povodu obljetnice VRO

„Maslenica“.

SPOMEN OBILJEŽJE KOD ZELENOG HRASTA

Dolazimo na naše odredište u Poličnik. Bilo je 16,30 sati. Sv. Misa je

predviđena u 19 sati pa su hodočasnici to vrijeme iskoristili za različite aktivnosti.

Neki su otišli kombijem na kupanje, a drugi su potražili hladovinu

u športskoj dvorani gdje ćemo prespavati.

U ovoj crkvi sv. Nikole biskupa, koja je podignuta 1878. god u romaničkom

stilu, gaji se pobožnost Srcu Isusovu i Predragocjenoj Krvi Isusovoj.

Naš duhovnik ovih dana p. Stjepan je baš Misionar Krvi Kristove. Neki hodočasnici

su nazočili toj pobožnosti. Sv. Misu je služio domaći župnik don

Ivan Damir Juričin u koncelebraciji s p. Stjepanom.

NAKON SV. MISE U CRKVI SV. NIKOLE, OTIĆI ĆEMO NA VEČERU

KOD OBITELJI MIJOLOVIĆ

118


Nakon sv. Mise otići ćemo na večeru kod obitelji Mijolović. Domaćica

Lara je tetka našeg hodočasnika Ivice Bunčić – mladog hrvatskog policajca

iz Smiljana. On i njegova zaručnica Nataša, inače liječnica po zanimanju

s nama hodočaste od mjesta Sv. Juraj. Dr. Nataša je hodočasnicima bila u

svakom trenutku na raspolaganju po pitanju medicinske pomoći. Najčešće

su to bili hodočasnički neprijatelji koji se zovu žuljevi.

Bogata večera se je sastojala od pečene janjetine i piletine, prženih

krumpira i različitih salata i na kraju – kolači. Po završetku večere zapjevat

će se uz pratnju gitare koju je svirao don Ivan.

I jutrošnji hodočasnički dan ćemo početi sv. Misom u 7 sati. Nakon doručka

za koji se pobrinuo sam župnik, nas tridesetak krećemo put Nina koji

je odavde udaljen 21 km.

BROJNI SPOMENICI UZ PUT SU PRILIKA DA SE SJETIMO NAŠIH BRANITELJA

Prvo ćemo se zaustaviti kod spomen obilježja poginulim braniteljima u

Visočanima, a dulji odmor upriličiti pored crkve sv. Mihovila u Vrsima. Tu

nas zatiče tužna vijest kako je u krvavom napadu u Kabulu poginuo pripadnik

HV u mirovnoj misiji skupnik Josip Briški u 27. godini života iz Sesveta.

Zapalili smo ispred crkve svijeću i pomolili se za pokoj njegove duše.

Do Vrsa smo došli magistralnom cestom hodeći jedno iza drugoga. Na

čelu je vođa puta Krešo Čeko, a na zatiljku Zoran Mihalj – Ćiro obojica u

reflektirajućim prslucima, bez obzira što imamo pratnju policajca na motoru.

Ja sam s Marijanskim barjakom iza vođe puta.

Kažu da do Nina ima 5,5 km. U njemu su nas dočekali veliki građevinski

radovi, kojima se saniraju štete nastale poplavom, biblijskih razmjera,

koja je ovaj starohrvatski grad i prvu prijestolnicu Hrvata, zadesila 11. rujna

2017. god. Uništeni su mostovi. Dokovi, vodovodna i vodoodvodna mreža …

Nin je bio naseljen već u X. stoljeću prije Krista. Doseljavanjem Slavena

i Hrvata na ove prostore krajem 6. i početkom 7. stoljeća, Nin postaje

njihovo prvo političko, kulturno i vjersko sjedište. 7. lipnja 879. godine knez

119


Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje je u ono doba bilo priznanje

države Hrvatske.

SANIRANJE ŠTETE IZAZVANE VELIKOM POPLAVOM U NINU

Kralj Petar Krešimir IV. u Ninu prvi naziva Jadransko more našim morem.

U procesiji, s pjesmo ulazimo u crkvu sv. Anselma. (Prema teološkoj

predaji u Nin je dolazio sv. Anselmo, jedan od Kristovih učenika i prvi biskup

rimskoga Nina). Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara i kasnije bila je

ninsku katedralu. Sagrađena je u 7. stoljeću, a obnovljena je za kralja Zvonimira

1070. god. Današnji izgled joj je od 1795. godine.

NA PUTU KA NINSKOJ KATEDRALI, A POTOM ZAJEDNIČKA SLIKA U NJOJ

Na strani zvonika naslanja se na crkvu pobočna kapela sv. Marcela, zvana

Gospe od Zečeva.

Tu smo se pomolili i predahnuli, a ispred crkve su nas čekali naši domaćini,

kod kojih ćemo spavati. Trebali su udomiti deset cura i dvanaest

momaka.

Nas trojicu Zoran Mihalj - Ćiro, Ernest Bašić i mene će ugostiti obitelj

Anđelka i Ankice Glavan u prigradskom naselju Ninski Stanovi. Njima je

1991. godine poginuo sin Alen Glavan na petrinjskom ratištu, a ulica u kojoj

120


žive nosi njegovo ime. Po nas je u Nin došla njihova kćerka Anita Žugaj koja

sa suprugom Marijanom i troje djece žive i rade u Petrinji.

Osvanuo je za mene, koji sam jedini ostao od međunarodne rute , dvadeseti

hodočasnički dan. Sv. Misa će početi sa zakašnjenjem o pola sata, jer

se svi nismo sastali prije 7 sati. Služit će je p. Stjepan u crkvi sv. Anselma,

gdje smo jučer ostavili naš hodočasnički barjak. Nadnevak je 25. srpnja i

blagdan sv. Jakova apostola kome je sv. Ivan evanđelist rođeni brat a obojica

su Isusovi bratići. Umro je mučeničkom smrću 44. godine u Jeruzalemu.

Tijelo mu je poslije odneseno u Španjolsku, iznad kojeg je izgrađena današnja

katedrala u Santiagu de Compostela, koja je uz Jeruzalem i Rim najveće

hodočasničko mjesto na svijetu. Bogu hvala i ja sam pješice bio na njegovom

grobu, tako što sam iz Okučana došao pješice.

TRI OD BROJNIH NINSKIH ZNAMENITOSTI: KNEZ BRANIMIR,

CRKVA SV. KRIŽA I BISKUP GRGUR NINSKI

Prije polaska, imali smo toliko vremena da obiđemo bar neke znamenitosti,

naročito one koji su vezani za povijest Hrvata, čime je ovaj grad bogat.

Jedna od tih je starohrvatska crkvica Svetog Križa, jedinstvenog arhitektonskog

stila iz 9. stoljeća, koja je spomenik crkvenog graditeljstva. Smatra

se najmanjom katedralom na svijetu. Oblikom podsjeća na grčki jednokratni

križ. Za vrijeme hrvatskih vladara služila je kao dvorska kapela kneževa dvora

koji se nalazio u neposrednoj blizini. Bila je uklopljena u čitavu konstrukciju

kneževog (kraljevskog) dvora. Crkva je građena asimetrično, a služila je

kao sunčani sat i kalendar.

Između crkvice sv. križa i crkve sv. Anselma nalazi se brončani spomenik,

djelo Ivana Meštrovića, biskupa Grgura Ninskog koji je bio kancelar

hrvatskog kraljevskog dvora. U Ninu je stolovao oko 900. – 929. godine i

poznat je kao zagovornik staroslavenskog jezika i glagoljaškog bogoslužja.

121


Kada se 925. godine Tomislav proglasio kraljem Grgur Ninski je imao

vodeću crkvenu vlast u državi Hrvatskoj.

S NAŠIM DOMAĆINIMA U DVORIŠTU OBITELJSKE KUĆE I ISPRED KATEDRALE

Na Crkvenom saboru iste 925. godine u Splitu, borio se za bogoslužje na

tada, hrvatskom jeziku, glagoljice kao uporabnog pisma.

Biti u Ninu, a ne spomenuti se krstionice kneza Višeslava, bio bi grijeh.

Ona je služila za pokrštavanje do tada poganih Hrvata i najznačajniji je spomenik

hrvatskog kršćanstva. To je šesterostrana kamena posuda u koju su

se prigodom pokrštavanja uranjali vjernici. Ukrašena je razvijenom simbolikom

oblika i dekoracije. Uz njezin rub nalazi se latinski natpis: „Ovaj izvor

prima slabe, da ih učini posvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što

su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući

vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme

kneza Višeslava, i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegove

štićenike“. Original se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u

Splitu.

Jedna kopija se nalazi i u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini.

Pozdravljamo se s našim domaćinima i krećemo prema Zadru udaljenog

samo 16 km. Prelazimo pored spomenika kneza Branimira koji se nalazi

CRKVA SV. NIKOLE NA POLJU PRAHULJE I U CRKVI GOSPE OD RUŽARIJA

S O. FRANJOM KOVAL

122


kod Donjeg gradskog mosta, djelo akad. kipara Josipa Poljana visokog 4 m.

Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do 892. i posljednji vladar

iz dinastije Domagojevića.

Nadaleko poznat simbol Nina je romanička crkvica sv. Nikole (11./12.

st.). Nalazi se usred polja Prahulje, udaljena oko 500 m od urbanog dijela,

uz cestu koja povezuje Nin sa Zadrom. Sagrađena je na brežuljku, prapovjesnom

zemljanom humku.

„Prema narodnoj predaji, krunilo se u Ninu sedam kraljeva pa bi prigodom

krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao do crkve sv. Nikole,

gdje bi se narodu predstavio i u znak, svoje kraljevske vlasti, mačem bi s tog

humka zasjekao na sve četiri strane svijeta.“

S GOSPOM OD RUŽARIJA, U CRKVI BDM U PUNTAMIKI, ŠKRINJA SV. ŠIMUNA STARCA

Dulji odmor ćemo napraviti mjestu Diklo. Ispred crkve Gospe od Ružarija

dočekao nas je župnik o. Franjo Kowal u albi sa sv. vodom i crkvenim

zborom koji će nam otpjevati psalam dobodošlice. O. Franjo je rođen u Poljskoj,

redovnik je Družbe Božje riječi –Verbiti, koji je koji je deset godina

bio misionar u Gani.

Nakon molitve i slikanja, bit ćemo župnikovi gosti i hladovini vjeronaučne

dvorane.

No, nama valja nastaviti put. Sada smo išli sjenovitom stazom uz more

i sve tako do ckve Bezgrješnog začeća BDM u prigradskom naselju Puntamika

/Rt prijateljstva/ ili Borik, kako ga neki nazivaju. Dočekala nas je s.

Marija – Kćerka Božje ljubavi sa uključenim svim zvonima na zvoniku.

Nakon molitve, sestra će nam pokazati prostorije gdje ćemo se smjestiti.

Doduše nemamo uvjete za tuširanje pa ćemo to iskoristiti na plaži nakon

kupanja u moru.

123


Danas je četvrtak, dan kada se u Hrvatskoj moli u 20 sati krunica za

Domovinu. Do tada smo obišli crkvu sv. Šimuna i katedralu sv. Anastazije -

Stošije. U centar će nas dovesti vjernici župe čiji smo gosti, u pet automobila.

CRKVA SV. ŠIMUNA STARCA – BOGOPRIMCA: POGLED IZ VANA I NJEZIN INTERIJER

Crkva sv. Šimuna – starca Bogoprimaoca, je mjesto gdje se čuva škrinja

svetca kako ga ovdje zove sv. Šime je najvrjednije djelo srednjovjekovne zanatske

umjetnosti u Hrvatskoj u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo sv. Šimuna

iz Jeruzalema, čovjeka koji je gledao i uzeo iz Marijinih ruku Dijete Isusa

i prikazao ga u hramu Bogu. Iz Palestine je tijelo preneseno u Carigrad.

Godine 1203. je tijelo trebalo biti prevezeno u Veneciju. Zbog olujnog nevremena

se je brod zaustavio u Zadru. Kako je taj križar, koji je bio zadužen

za tijelo umro, tijelo je tu ostalo. Imali smo milost vidjeti otvorenu raku,

sarkofag dodirnuti i poljubiti, moliti se ispred njega …

Iz ove crkve idemo u katedralu posvećenu sv. Anastaziji – Stošiji. To je

trobrodna romanička građevina, ujedno i najveća crkva u Dalmaciji. Građena

je u dva navrata u 12. i 13. stoljeću, koja se uzdigla na mjesto starokršćasnke

bazilike. Ovu su baziliku pohodili dvojica papi: Aleksandar III. 1177. i

sv. Ivan Pavao II. 9. lipnja 2003. god.

ISPRED CRKVE GOSPE OD ZDRAVLJA SUSREĆEM PRIJATELJA

PROF. BRANKA ŠIMONJI IZ OKUČANA

124


Ispred crkve Gospe od Zdravlja ćemo moliti krunicu za Domovinu.

Osim nas marijanskih hodočasnika, molitvi će nazočiti i vjernici ovoga grada,

neki turisti, a među njima i moj prijatelj, hrvatski branitelj i hodočasnik,

inače rođen ovdje, prof. Banko Šimonji, koji sada živi u Okučanima.

Večeras će nas napustiti sestre hodočasnice iz Nove Kapele Ana i Magdalena

Abramović. Nedavno nas je ostavila dr. Nataša i njezin Ivica, ali Bog

se je pobrinuo da već večeras dođe dr. Ivančica, nama hodočasnicima poznata

i od prošle godine.

S RELIKVIJAMA BL. MIROSLAVA BULEŠIĆA I S BL. KARD. A. STPINCEM

BRANKO ČULO I MICAN

Sutradan nakon jutarnje sv. Mise, čašćenja relikvija bl. Miroslava Bulešića

i doručka krećemo put Škabrnje. Blagdan je sv. Ane. Došao nas je pozdraviti

i ispratiti prekaljeni hodočasnik Branko Čulo, koji ovih dana ljetuje

na ovim prostorima. Branko je nekoliko puta od Osijeka, gdje živi, hodočastio

na Bleiburg, prekrstario dosta Hrvatsku, a hodočastio je i u Den Haag

kada su bili zatočeni naši generali.

Od danas je naš duhovnik p. Vinko Maslača, isusovac iz Zagreba.

KOD SPOMENIKANA

ZADARSKOM GROBLJU

U CRKVI UZNESENJA

BL. DJEVICE MARIJE

125


Put nas vodi pored morske obale. Osjećamo njegovu jutarnju svježinu,

pa kroz centar prema gradskom groblju gdje ćemo kod središnjeg križa zapaliti

lampion i pomoliti se za oko tristotine branitelja sa ovih prostora, čija

su imena uklesana u kamen iza križa.

Uz vođu puta Krešu ide i gosp. Josip Lenkić iz Dračevca Zadarskog,

gdje ćemo doći pred podne. Kod spomen obilježja, gdje su od jedne granate

poginula četiri branitelja i jedan ranjen, dočekat će nas i župnik fra Žarko

Relota. Tu ćemo se pomoliti za poginule branitelja, a nekoliko stotina dalje

u crkvi Uznesenja Bl. Djevice Marije i ostale. Ta crkva je izgrađena nakon

Domovinskog rata, preko puta stare crkve koja je do temelja srušena u tijeku

rata a datira iz 1517. godine. Sada se obnavlja novčanim sredstvima

Ministarstva kulture.

Nakon odmora, s mještanima koji su nas dočekali i župnikom odlazimo

do mjesta gdje se nalazi tenk koji je tu pogođen i ostao do današnjih dana,

svakako podignut na podij i konzerviran.

Stanovnici nam pričaju dramu koja se dogodila 5. listopada 1991. godine,

kada je prema Zadru krenula kolona od 6 tenkova potpomognuta brojnim

pješaštvom. Tu je zaustavljena i crta razdvajanja nije se tijekom cijeloga

rata micala.

Prolazimo pored zračne luke Zemunika, kroz Ravne kotare … Na žalost,

podsjeća me na Slavoniju i njenu neobrađenu zemlju.

VIII. tjedan - glavna ruta: Škabrnja – Benkovac – Rodaljice – Kistanje

– Knin – Drniš - Mirlović Zagora - Šibenik (27. srpnja - 2. kolovoza 2019.

godine, ukupno 142,2 kilometra)

Prije ulaska u Škabrnju, zaustavljamo se ispred Mjesnog groblja sv.

Luke i spomen obilježja podignutom poginulim braniteljima: vojnicima i policajcima

kao i brojnim civilima, gdje ćemo zapaliti lampione i pomoliti se.

OD 1991. OVAJ TENK SE NIJE DALJE

POMAKAO

HODČASNIC NA ULAZU U ŠKABRNJU

126


Nakon što smo obavili molitvu i u crkvi i obišli u sakristiji, svojevrsnu

Spomen sobu, otišli smo na mjesto masovne grobnice.

Na dan 18. studenog 1991. godine u Škabrnji je ubijeno 43 mještana. Taj

pokolj su počinile paravojne četničke postrojbe potpomognute pripadnicima

JNA s ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Tijekom cijelog Domovinskog

rata živote je izgubilo 86 ljudi. Škabrnja se nije predala. Nakon rata u selo se

vratilo više mještana nego ih je prije rata tamo živjelo. Škola i vrtić puni su

djece, a Škabrnja je po natalitetu rekorder u Zadarskoj županiji. Škabrnja

je bila i ostala najbogatije mjesto u Ravnim kotarima. Unatoč svim tužnim

pričama iz Domovinskog rata, kada je bila mjesto pokolja civila, Škabrnja je

danas moderno selo s 1780 stanovnika, među kojima je mnogo mladih.

Zanoćili smo u svlačionicama na nogometnog igralištu. One koji su noć

htjeli provesti na travnatom terenu, kiša će natjerati da nam se pridruže.

U tijeku noći će pristići novih hodočasnici iz Zagreba. Neki će hodočastiti

samo ovoga vikenda, drugi će nastaviti s nama put. Tako ću ponovo susresti

Marina, Tina i njegovu zaručnicu Ana-Mariju koji su krenuli iz Trsta,

Anđelko Đerek ...

Nakon sv. Mise koju je služio naš duhovnik p. Vinko put nastavljamo

prema Benkovcu udaljenim 16 km. Zaustavit ćemo se u Nadinu, kod neobičnog,

ali nadahunuto urađenom spomeniku poginulim braniteljima. I ovo

ravnokotarsko selo priča svoju tužnu priču. Nalazi se podno starog grada

Nadin i ima oko 400 stanovnika. Nakon Škabrnje, u ovom su selu, sutradan

19. studenog 1991. godine je ubijeno 14 hrvatskih civila, a preživjeli su potjerani.

Vrijeme hodočasniku brzo prođe, naročito kao danas kada su kratke

relacije. Molimo, pjevamo duhovne i domoljubne pjesme i provodimo određeno

vrijeme u zadanoj šutnji.

Zaustavili smo se u benkovačkoj vojarni, koja se nalazi na ulazu u grad.

Tu ćemo nakon ručati, istuširati se, a onda u procesiji uputiti u grad gdje

PUNO JE SPOMENIKA POGINULIM BRANITELJIMA DO BENKOVCA I U BENKOVCU

127


nas je dočekao gradonačelnik gosp. Tomislav Bulić sa članovima Udruge hrvatskih

branitelja. Zapalit ćemo svijeće, pomoliti se i odati dužno poštovanje

svima poginulim u Domovinskom ratu.

Domaćini će nam pokazati mjesto gdje je 18. ožujka 1990. godine Boško

Čubrilović pokušao izvršiti atentat na dr. Franju Tuđmana prilikom osnivanja

HDZ-a u tom gradu. Sada se nasuprot tome mjestu nalazi spomenik

prvom hrvatskom predsjedniku.

Benkovac je grad u sjevernoj Dalmaciji sa 2863 stanovnika (2011). Zaštitnik

mu je sv. Antun Padovanski. Leži između južne Bukovice i Ravnih

kotara. Godine 1991., tijekom srpske agresije, grad i okolno područje zaposjednuti

su, a hrvatsko stanovništvo uglavnom prognano. Oslobođen u

vojno-redarstvenoj akciji »Oluja« 1995. godine.

Povratak u vojarnu je morao biti do 22 sata, no to je urađeno prije tako

da smo mogli i večerati. Moraju se poštivati Pravila službe, a i u vojarni i u

njenom krugu morali smo se vojnički ponašati. To nam nije teško palo, jer

tijekom cijeloga hodočašća disciplinirano se ponašamo u skladu s Propisima

Marijanskog zavjeta za domovinu. U tome duhu smo, hodeći iz Rijeke uz

pomoć p. Ivana Dominika Iličića usvojili našu himnu, prepjevavši domoljubnu

pjesmu pa je nastala: Mi smo garda Marijanska, srca su nam junačka.

Nikog se ne bojimo krunicu dok molimo“. Spot te naše „himne“ je p. Ivan

odmah postavio na YouTube.

KOLONA HODOČANIKA U KABANICAMA I POD KIŠOBRANIMA

PROLAZE PORED SLOŽENOG KAMENA

Dvadesettreći hodočasnički da je osvanu oblačan. Blagavaonica za doručak

je otvorena od 6 sati.

Kombijima ćemo se prebaciti do župne crkve u crkvi Rođenja Bl. Djevice

Marije gdje će od 7 sati sv. Misu služiti naš prateći duhovnik p. Vinko.

Pater Vinko je obnašao dužnost u Beogradu, pa nas zna nasmijati dosjetkama

iz susjedne nam države.

128


Kada je u 8 sati otkucavalo sa zvonika, uputili smo se put Rodaljica, sva

sreća tek 16 km udaljenih.

Nakon svega 45 minuta hoda, prinudno smo se morali zaustaviti u jednoj

seoskoj trgovini, jer je počela padati kiša. Padala je sve jača i jača. Kada

se je vidjelo da ne namjerava stati navukli smo kišne kabanice na sebe i nastavili

put. Kroz kišnu zavjesu, nazirali su se otkriveni „rudnici“ benkovačkog

kamena, ali ni jednu fotografiju nisam mogao načiniti. To je površinski

kamen koji se kupcima isporučuje kao: antico lomljeni kamen, ciklop, ben

za oblaganje, bunja, klesane ciglice …

POSLJEDICE OBILATE KIŠE UZ POMOĆ MJEŠTANA RODALJICA I SUNCA SU SANIRANE

Bez obzira na kabanice i kišobrane, svi smo bili mokri od glave do pete.

Ta, prohladna kiša nas je tjerala da idemo „vojničkim“ korakom tako da

smo u prostorije, koja je nekoć bila škola došli baš kada je zvonio Anđeo

Gospodnji. Još onako u kabanicama ćemo pozdraviti Gospu, a onda nastaviti

„borbu“ s vjetrom i kišom, jer zbog jakog vjetra smo morali zaključavati

vanjska vrata. No, u predvorju je već bilo dosta vode.

Nedugo iza toga će kiša prestati, a ljetno sunce obasjati nas i našu mokru

odjeću koju smo raširili da se suši. U tome su nam pomagali mještani

PORED KRIŽA PODIGNUTOG HRVATSKIM MUČENICIMA

HODOČASNICI SU MOLILI KRUNICU

129


koji su, čini mi se donijeli svu špagu koju su imali u selu, a korištena je za

baliranje sjena i slame.

Dobrodošlicu nam je poželio župnik don Ivica Bašić, koji ne živi ovdje

zbog trošnosti župnog stana nego u Benkovcu, a mještani su nam servirali

ručak – vrućeg pečenog odojka na ražnju.

Rodaljice su selo u Zadarskoj županiji u sastavu grada Benkovca. Kao i

okolna mjesta i ono je stradalo u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Srpski

odmetnici uz pomoć JNA su počinili masovni zločin11. lipnja 1992. godine.

Po popisu iz 2011. godine imalo je 67 stanovnika.

Nakon ručali i odmora, većina hodočasnika je otišla do Spomen križa

gdje ćemo, sjedeći oko njega na kamenju, izmoliti slavna otajstva krunicu i

razmatrali ulogu žene u kršćanskom životu: žene majke, žene sestre, žene

redovnice …i druge molitve za sve stradale u Domovinskom ratu.

Ljubazni mještani će se pobrinuti i za večeru pa će nam donijeti prepune

ovale narezane šunke, panceta, kuhanih jaja, vrućih fritula …

Naši domaćini će nam iz 6 sati donijeti kavu i doručak, a u 7 sati će p.

Vinko u crkvi Gospinog uznesenja služiti sv. Misu. Pred nama je put dug

oko 20 km do Kistanja.

Prolazimo kroz sela koja su uglavnom pusta. Može se zamijetiti poneki

povratnik.

STARA I NOVA CRKVA PRIKAZANJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U KISTANJU

130


U Kistanju će nas 17 hodočasnika, raširenih ruku i zvonima sa zvonika

crkve sv. Nikole biskupa dočekati župnik don Ivan Jerković, prvi župnik koji

nije Janjevac. Nakon pozdravne riječi kazat će kako u župi živi 1300 Janjevaca

od kojih je 600 mlađih od 18 godina, a crkvu pohađa 70% vjernika. Nije

moga a da ne kaže kako je prije rata na ovom „potezu“ od Benkovca do

Knina bila većina srpskog pučanstva, ali i dalje.

UČENIČKI URADCI U KISTANJSKOJ OSNOVNOJ ŠKOLI

I ZA STOLOM S GOSTOLJUBIVIM ŽUPNIKOM

Općina Kistanje pripada Šibensko-kninskoj županiji, površina joj je

244,11 km2 i ima 3.481 stanovnika. Dakle, većina je srpskog pa je stoga i

načelnik srpske nacionalnosti.

Novoizgrađena, velika crkva je posvećena sv. Nikoli, a ispred nje se nalazi

mala crkva posvećena Gospi od Anđela, koja, za divno čudo nije srušena

zahvaljujući jednoj starici.

SLIKA NAKON SV. MISE PRIJE POLASKA

I RELIKVIJE SVETACA: SV. M. GORETTI, SV. NIKOLE I BL. SERAFINA

Nakon kraće molitve u crkvi, jer će biti prilika nazočiti sv. Misi i u 19,30

sati, župnik će nas pozvati u obližnji kafić na kavu. Tu ćemo obilježiti i rođendan

naše hodočasnice Mirne koja hodočasti iz Pule.

131


Nakon večernje mise, u župnom uredu je upriličena bogata večera, a

onda na počinak u prostorije Osnovne škole.

Odmorni, novi hodočasnički dan ćemo započeti sv. Misom s početkom

u 7 sati. Služio ju je naš duhovnik p. Vinko, a nakon nje župnik, don Ivica

će nam pružiti mogućnost da poljupcem počastimo relikvije/moći sv. Nikole

biskupa (270. - 343.), koji je zaštitnik ove župe, sv. Marije Goretti djevice i

mučenice (1890. - 1902.) i bl. fra Serafina Glasnovića Kodića mučenika koji

je rođen 1893. godine u Janjevu1947. god. u Lješu, Albaniji.

Uz doručak će nam don Ivica pričati o manastiru Krka, koji se nalazi

nedaleko odavde, u kojem je u svibnju ove godine proplakao lik – ikona

(izrađeni kao reljef) sv. Mihovila Arhanđela. Na video snimcima su se vidjele

kapljice koje su se slijevale niz ikonu. Taj događaj nikoga nije ostavio ravnodušan.

Na kraju je don Ivica dodao kao ima tih suza natopljenih u vati.

Nas je čekao put do Knina dug 27 km. Prvo zaustavljanje bit će kod naplate

kućice za ulazak u Anfiteatar, skriven u njedrima dalmatinske zagore,

u kamenu i kršu obraslo surovom makijom. To je biser antičke povijesti,

rimski vojni logor Burnum. On je sagrađen na prijelazu iz starog u novo

stoljeće, na položaju s kojeg je Rimsko Carstvo kontroliralo prijelaz preko

rijeke Krke.

Oni koji su htjeli obići anfiteatar, nisu morali proći pored kućice i platiti

ulaznicu 100 kn, nego su na „zaobilazan“ način kroz makiju došli do njega.

On je obnovljen, ali smo zatekli arheološku ekipu koja i dalje radi oko njega.

RESTAURIRANI OSTACI RIMSKOG ANFITEATRA

Temperatura je 31 stupanj celziusa. Podnošljivo je, iako bismo mi voljeli

da je puno niža. No sve nedaće su prestale kada smo ugledali naše današnje

odredište Knin nad kojim dominira tvrđa, a u gradu crkva Gospe

Velikog Krsnog zavjeta.

Knin je 71 km sjeveroistočno od Šibenika. Po popisu stanovništva 2011.

god. Knin je imao 10 493 stanovnika. Leži na desnoj obali rijeke Krke, na

132


220 m apsolutne visine. Čvorište je ličke, unske i zadarske željezničke pruge

te cestâ koje iz unutrašnjosti Hrvatske vode k obali Jadranskoga mora.

KRAĆI ODMOR VIŠE NA SUNCU NEGO U HLADU

DO KRAJNJEG CILJA JOŠ SAMO 320 KM

Srednjovjekovna utvrda podno brda Sv. Spas bila je kraljevski castrum

i povremena prijestolnica hrvatskih vladarâ u X. i XI. st. (Trpimira, Muncimira,

Svetoslava, Stjepana Držislava, Krešimira I.). Od polovice XI. st.

Knin je postao prometno sjecište na putu iz dalmatinskih komuna prema

Slavoniji i Bosni. Između 1040. i 1050. bila je osnovana Kninska biskupija,

koje su biskupi nosili naslov »hrvatskoga biskupa« (episcopus Chroatensis)

te su imali jurisdikciju do rijeke Drave. Za kralja Dmitra Zvonimira Knin je

bio prijestolnica Hrvatskoga Kraljevstva, potom prijestolnica posljednjega

hrvatskoga kralja Petra, a nakon njegove smrti ušao je u sastav Hrvatsko-

Ugarskoga Kraljevstva (1102).

Polovicom 1990. Knin je bio žarište srpske pobune u Hrvatskoj. U kolovozu

1990. lokalne su vlasti poticale odcjepljenje od Hrvatske i uz pomoć Jugoslavenske

narodne armije organizirale nadzor nad kninskim područjem.

Hrvatsko stanovništvo bilo je prognano. Nakon samoproglašenja »Republike

Srpske Krajine« (19. prosinca 1991. godine), Knin je bio njezin glavni

grad. Oslobođen je 5. kolovoza 1995. u Vojno redarstvenoj operaciji „Oluja“.

Srpske su se snage povukle, a zajedno s njima izbjegla je većina srpskog

stanovništva.

Pjevajući došli smo do crkve Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Kako je bila zatvorena, našu hodočasničku molitvu ćemo izmoliti ispred ulaznih

vrata. Odatle ćemo se kombijem odvesti u hotel „Ivan“ u Vedro Polje

čiji je vlasnik Ivan Gutić.

Tu smo se smjestili u trokrevetne sobe, istuširali se, malo odmorili pa

se vratili u grad na večeru koju ćemo obaviti u restoranu „Kralj Zvonimir“.

Nakon večere obići ćemo znamenitosti hrvatskog kraljevskog grada, spomenik

kralju Zvonimiru, a najviše ćemo se zadržati kod kompleksa spomenika

Hrvatske pobjede Oluja 95.

133


Nakon toga nas je p. Vinko sve poveo na sladoled u povodu sutrašnjeg

blagdana sv. Ignacija Loyola, španjolskog sveca i utemeljitelja Družbe Isusove,

ali i u zna k rastanka jer nas sutra napušta zbog drugih obveza u Dubrovniku.

I ostatak večeri ćemo provesti s p. Vinkom na terasi hotela gdje ćemo

iznositi pojedinačno svoje dojmove i svjedočiti o uzvišenosti žrtve za Domovinu

Hrvatsku, a ovo hodočašće je jedna vrsta te žrtve.

CRKVA SV. ANTE SE NALAZI ISPOD KNINSKE TVRĐE

Osvanuo je za mene 26-ti, a za hodočasnike glavne rute 53-ći hodočasnički

dan. Kombijem ćemo se „prebaciti u grad, do crkve sv. Antuna Padovanskoga

iz 1863. godine (koja je u tijeku rata bila srušena), gdje ćemo nazočiti

sv. Misi koju je služio fra Mario Lemo, a nakon nje će nas fra Mario

povesti do Crkve Gospe velikog krsnog zavjeta u kojoj se nalazi najstariji

pralik Gospe na ovim prostorima iz 11 stoljeća, gdje ćemo se pomoliti, a on

će nam je u kratkim crtama oslikati.

POGLED NA CRKVU GOSPE VELIKOG HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA I U CRKVI

Ova crkva je jedna od najvećih hrvatskih sakralnih objekata, čija je glavna

crkvena dvorana površine oko 780 metara četvornih te prima oko tisuću

ljudi. Crkvu posvetio 4. kolovoza 2015. godine, u povodu 20-ete obljetnice

VRO „Oluja“, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih

134


branitelja, msgr. Ante Ivas, a sutradan je u njoj misu predvodio zagrebački

nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

U veliki projekt gradnje crkve Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

u suradnji sa Šibenskom biskupijom i Gradom Kninom krenula je 25.

rujna 2011. godine, a naslov „Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta“

crkva nosi po praliku “Gospe Velikog Zavjeta”, najstarijem poznatom liku

Gospe u hrvatskom narodu, pronađenom u Biskupiji kod Knina.

Arhitektonsko rješenje crkve osmislio je Jerko Rošin, a interijer Ante

Vrban. Izvođač radova bila je tvrtka Graditelj svratišta. Sagrađena je sredstvima

hrvatske Vlade, Hrvatske biskupske konferencije, Franjevačke provincije

presvetog otkupitelja, Grada Knina i brojnih donatora.

Inače, kninska župa obuhvaća četiri važna mjesta u starijoj i novijoj hrvatskoj

povijesti: Biskupija, Kapitul, Kosovo i Knin, a vanjski izgled crkve

spaja povijest tih četiriju značajnih lokaliteta, koji su zalog identiteta budućih

generaci ja.

PRED MONUMENTALNIM SPOMENIKOM HRVATSKE POBJEDE „OLUJA 95“

Prije izlaska iz Knina, zaustavit ćemo se na Trgu Ante Starčevića kod

monumentalnog spomenika hrvatske pobjede 'Oluja 95', zapaliti lampione

i pomoliti se.

Spomenik sa slavolukom, koji u jednom dijelu sadrži kapelicu sa stiliziranim

križem i svijećama, rad je akademskog kipara Petra Dolića, a arhitektonsko

rješenje je dao arhitekt Tonko Zaninović. Sam spomenik je u obliku

slova V čime se simbolizira pobjeda (Victory) u Domovinskom ratu i Oluji.

Spomenička skulptura izrađena je od posebne aluminijske legure silumina

od koje je izrađen i stilizirani križ, a slavoluk je od posebno obrađenog betona.

Na posebnim staklenim i kamenim pločama ugravirani su tekstovi o

svim ratnim postrojbama koje su sudjelovale u »Oluji« tijekom koje je oslobođeno

10.400 četvornih kilometara prostora dotad pod srpskom okupacijom.

Osim o »Oluji«, posjetitelj se može informirati i o svim drugim akcijama

poput Bljeska, Zime, Maslinice... U postolju spomenika ugravirana su

135


imena svih poginulih u »Oluji«. Obići ovaj kompleks, čovjek ima uvidu u

cijeli Domovinski rat u Republici Hrvatskoj.

NAKON ŠTO SMO NAPUSTILI KNIN PROĆI ĆEMO PORED MJESTA

KOSOVO I CRKVE SV. ANE

Put, dug 27 km nas je danas vodio prema Drnišu. Prolazimo pored kninskog

mjesta Kosovo. Sa glavne ceste vidi se crkva sv. Ane, a pored ceste,

kojom smo prolazili, je i kapelica iste svetice.

Kronika župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata

Banja Luke kao i mnoga druga svjedočanstva svjedoče da je na blagdan sv.

Ane (26. srpnja) 1941. godine, župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian

Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće, ovdje svetoj Ani na

njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji

za svoju djecu za svoj narod, dakao oboružani jedino svojim krunicama

kao svojim oružjem. Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali

u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u „Šipadov"

vlak uskog kolosijeka i krenuo natrag. Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like,

oko Trubara, vlak su zaustavili pobunjeni Srbi, četnici. Pobunjenici su napali

vlak, župnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali

a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i

ukopa, bez križa i spomena.

Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici

(četnici i „gerilski" komunisti) poubijali Hrvate. Župnika vlč. Jurja Gospodnetića

su četnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog mučenja nabili na

ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli. Slična sudbina zadesila

je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši. Taj dan, 27. srpnja su tadašnje Republike

Hrvatska i Bosna i Hercegovina slavile kao Dan ustanka naroda i

narodnosti!

Danas u tom selu, kaže hodočasnica koja nam se tu pridružila živi deset

osoba hrvatske i dvije srpske nacionalnosti.

136


Negdje na pol puta u mjestu Tepljuh nailazimo na nedavno razbijenu

spomen ploču koju su postavili hrvatski branitelji i zatočenici logora u Kninu.

Pored nas prolaze mnogobrojni automobili različitih srbijanskih registarskih

pločica, najviše beogradski. Neki nas pozdravljaju dižući tri prsta.

Uz pjesmu i molitvu stigli smo u Drniš gdje nas je dočekao župnik fra

Damir Čikara, Anita Močić i ostali župljani koji su sudjelovali u organizaciji

dočeka.

RAZBIJENU SPOMEN PLOČU KOJU SU POSTAVILI

HRVATSKI BRANITELJI I ZATOČENICI LOGORA U KNINU

Nakon stola punog poznatog drniškog pršuta, domaćeg sira, lubenice i

ostalog voća za osvježenje, domaćini su nas prevezli na Visovac. Na tom

otočiću, na rijeci Krki nalazi se crkva Majke od Milosti. Tu se posebno slavi

Gospe od Anđela (2. kolovoza), zbog toga što je iza glavnog oltara otkrivena

freska GOSPE OD ANĐELA. Mi smo došli baš u vrije m trodnevnice u čast

te svetkovine.

BRODICOM SMO SE DOVEZLI NA OTOČIĆ, A NAKON SV. MISE

SLIKALI SMO SE ZA USPOMENU

Na otočiću Visovcu usred Visovačkoga jezera nalazi se Franjevački samostan

Majke od Milosti i crkva Gospe Visovačke. Prekrasna priroda otočića

i Visovačkog jezera, čini Visovac mjestom mira i molitve.

137


Visovac se prvi put spominje 1345. u ispravi kojom je hrvatsko-ugarski

kralj Ludovik I. Anžuvinac darovao otok i utvrdu Rog Budislavu Ugriniću.

U XIV. nst. na otočiću (Lapis Alba – Bijela stijena) su eremiti sv. Augustina

sagradili mali samostan i gotičku crkvicu sv. Pavla (sačuvani su stupići njihova

klaustra s bunarom iz XIV. st. i kapela). Zbog bojazni od osmanskih provala

augustinci su oko 1440. napustili otočić, na koji su se oko 1445. naselili

bosanski franjevci iz Kreševa.

CRKVA MAJKE OD MILOSTI NA VISOVCU

I SLIKA GOSPE OD ANĐELA U ISTOJ CRKVI

Prije sv. Mise smo molili Gospinu krunicu sudjelujući u procesiji na otoku.

Misno slavlje je predmolio fra Ivan Lukač, župnik iz župe Kljaci. Slijedio

je obilazak oltara sa zavjetnom slikom na koljenima i slikanje. S ukusnom

večerom su nas fratri ugostili u samostanu.

Brodićem su nas fratri vratili na kopno, a oni su na tim istim brodićem

dovezli i na otočić, uz pjesmu, koja se razlijegala mirnom površinom rijeke

CRKVA SV. ANTE U DRNIŠU I SLIKA U HODOČASNIKA SA ŽUPNIKOM U ISTOJ CRKVI

138


Krke i njenom prodolinom, zahvaljivali smo Bogu i Gospi na svim milostima

koje su nam udijelili.

Vratili smo se u Drniš grad koji je nastao je kao utvrda za vrijeme prodora

Turaka. Obiluje povijesnim spomenicima kao što su Gradina i Meštrovićevo

Vrelo života.

U gradu Drnišu danas se nalaze četiri katoličke (Sveti Ante, Sveti Roko,

Gospa od Ružarija i Sveti Ivan Krstitelj) i dvije pravoslavne crkve (Uspenija

Bogorodice i Aranđel Mihailo).

KIP SV. ANTE DJELO I. MEŠROVIĆA I UNUTRAŠNJOST CRKVE

GDJE SE NALAZE TRAGOVI KAD JE BILA DŽAMIJA

Sadašnja crkva Svetoga Ante Padovanskog u Drnišu, sagrađena sredinom

XVI. stoljeća izvorno je bila džamija Halil hodže, a visovački franjevci

su je pretvorili u crkvu koncem XVII. stoljeća, zadržavši njezin izvorni oblik.

Ima kupolu na trompama. I danas, oko 150 m od crkve nalazi se prizemni

dio minareta, najstarijeg u ovom dijelu Europe. Jugozapadno od crkve sagrađen

je zvonik (1790. – 1792.). Prvotno su je posvetili Gospi od Rožarija,

a nešto kasnije Svetom Anti. Od godine 1693. godine u njoj su se počeli

održavati župni obredi. Ispred crkve nalazi se brončani kip sv. Ante, djelo

velikog Ivana Meštrovića.

U toj crkvi će župnik fra Damir služiti sv. Misu s uobičajenim početkom

u 7 sati. Nakon doručka i kave u župnom uredu, u 8,35 sati kreće nas 17 hodočasnika,

uključujući i župnika koji će nam danas biti duhovnik.

Prelazimo preko rijeke Čikole koja nas podsjeća na Thompsonovu „Bojnu

Čavoglava“.

Hodeći, dio vremena provodimo u šutnji, pojedinačnoj molitvi kao i zajedničkoj

kada molimo krunicu i časoslov. Saznajemo kako je papa Franjo

imenovao Božu Radoša varaždinskim biskupom, nakon što je sadašnji msgr.

Josip Mrzljak po „sili zakona“ treba u mirovinu.

Oko 15 sati dolazimo u Mirlović Zagoru, naše današnje odredište. Čekao

nas je ručak u holu Osnovne škole, gdje ćemo i spavati, za koji su se

139


pobrinuli ljubazni domaćini, na čelu sa Stankom Sudarom. Osvježenje i skidanje

prašine sa umornog tijela će nam omogućiti vatrogasna cisterna puna

vode koju su dovezli mjesni vatrogasci.

CRKVA SV. JAKOVA U MIRLOVIĆ ZAGORI I U CRKVI

Nakon odmora, bila je mogućnost nazočiti večernjoj sv. Misi u župnoj

crkvi sv. Jakova.

Današnje selo Mirlović, prema fra P. Bačiću, dobilo je ime po muslimanskom

begu Miriloviću. Crkva je prvotno bila posvećena Uznesenja Marijina.

Sagrađena je u XVII st. Spominje je šibenski biskup I. D. Caligari

1712. godine. Kasnije je proširena. Najprije joj je iza svetišta dograđena

sakristija, a 1911. sa strana dvije kapele tako da je dobila tlocrt u obliku latinskog

križa. Uz glavno pročelje s južne strane sagrađen je četvrtast i toranj.

Crkva je obnovljena 1768. godine a g. 1911. proširena s dvije kapele sa strane

velikog oltara. Na pročelju uz vrata su dva prozorčića i iznad njih veliki

kameni prozor i jedan manji pri vrhu. Uz crkvu je zvonik s tri zvona. Veliki

oltar je od mramora (1916.) a u lađi su dva mramorna oltara sv. Jakova apostola

i sve. Ante Padovanskoga. God. 1999. crkva je obnovljena: postavljen

je novi krov sa izolacijom, zidovi su povezani

betonskim cerklažem, otkopani

su temelji i izliven trotoar.

NAKON SUSRETA S DRAGIM OSOBAMA: KĆERKOM KRISTINOM, ZETOM ŽELJKOM,

UNUKAMA LORENOM KOJA ĆE SE PRIKLJUČITI HODOČASNICIMA I MALA LEONA,

MOLILI SMO KRUNICU ZA DOMOVINU

140


Dio predvečerja ćemo provesti u školskom dvorištu, nas 25, jer su nam

se pridružili novi hodočasnici i mještani, sjedeći na školskim stolicama poredane

u krug, gdje ćemo moliti časoslov i krunicu za domovinu, jer je četvrtak.

Dirljiva je to molitva. E, kad bi se cijela Hrvatska u nju uključila …

Meni će ovaj dan posebno ostati u sjećanju jer će mi se na hodočašću

pridružiti unuka Lorena koju od milja zovemo Lola. Dovezli su je roditelji i

mlađa sestrica Leona iz Vodica gdje žive. Sutra očekujem i unuka, koji zbog

sportskih obveza neće moći sutra hodočastiti.

Nakon večere koja se sastojala od pečenog odojka, kolača, lubenica, sladoleda

… mogli smo na počinak ili neke druge aktivnosti (čitanje, pisanje,

a neki i na nogomet).

IX. tjedan – glavna ruta: Šibenik – Vrpolje - Primorski Dolac - Kaštel

Stari (Radun) – Split – Dugopolje – Sinj – Trilj (3. - 9. kolovoza 2019. god.,

ukupno: 123,1 km)

Bez obzira koliko nam bilo ovdje lijepo, u petak, 2. kolovoza, na blagdan

Gospe od Anđela, nastavljamo put prema Šibeniku gradu, koji je dug 23 km.

Kako ćemo večeras nazočiti sv. Misi u šibenskoj katedrali, krenuli smo u 7

sati.

NA PUTU PREMA ŠIBENIKU PO ASFALTU I MAKADAMOM

Kako danas nemamo sa sobom duhovnika, zbog kirvaja na Visovcu,

sami smo organizirali uz put molitvu, vrijeme povučenosti, šutnje …

S nama je doktorica Ivančica Škarić, koja je i prethodnih godina hodočastila,

koja će u tijeku dana morati i intervenirati, jer je najmlađa hodočasnica

dobila vrućicu i određene bolove, pa je Ivančica na svoju doktorsku

karticu u prvoj ljekarni podigla odgovarajuće lijekove i tako „na licu mjesta“

pomogla pacijentici.

To je samo dokaz, kako se Gospa brine za svoje hodočasnike.

141


U starodrevnom hrvatskom gradu će nas dočekati Veterani domovinskog

rata u svojim prostorijama uz kavu i hladne osvježavajuće napitke. Nakon

odmora zajedno ćemo otići do spomenika poginulim hrvatskim braniteljima

gdje ćemo se pomoliti i zapaliti lampione.

ISPRED SPOMENIKA POGINULIM HRVATSKIM BRANITELJIMA U ŠIBENIKU

U procesiji s marijanskim i hrvatskim barjacima ćemo doći do zgrade

Biskupijskog caritasa gdje ćemo se smjestiti i ručati u pučkoj kuhinji.

Šibenik je jedan od najstarijih hrvatskih samorodnih gradova na Jadranu

(dakle grad koji ne „živi“ na ruševinama grada kojeg su neki drugi narodi

izgradili, nego su ga Hrvati izgradili na kamenu), glavni grad te kulturno,

obrazovno, upravno i gospodarsko središte Šibensko-kninske županije. Prvi

put se spominje na Božić 1066. u darovnici Petra Krešimira IV., pa se naziva

i Krešimirovim gradom. Do epidemije kuge polovicom 17. stoljeća bio je

najveći grad na cijeloj istočnoj obali Jadrana.

Među hrvatskim gradovima ističe se jedinstvenim položajem na središnjem

dijelu hrvatskog Jadrana, u slikovitu i prostranu zaljevu na potoplje-

ISPRED KATEDRALE I U KATEDRALI

SV. JAKOVA U ŠIBENIKU

142


nom ušću rijeke Krke. Prekrasni grad jedinstvenog urbanog izričaja, povezan

je živopisnim uskim, krivudavim Kanalom sv. Ante s otvorenim morem.

Ulaz u kanal čuva renesansna tvrđava sv. Nikole, koja je s još tri gradske

tvrđave – sv. Mihovil, sv. Ivan i Barone, simbol stoljetne nepokorenosti Šibenika,

ali i jedna od svega tri takve utvrde na Mediteranu.

Šibenik je jedini grad u Hrvatskoj te jedan od rijetkih gradova u svijetu

sa dva spomenika upisana na UNESCO-v popis zaštićene kulturne baštine.

Šibenik je grad s 24 crkve, 6 samostana, 4 tvrđave, atraktivna „Četiri

bunara“ nedaleko od Katedrale.

Sv. Misi ćemo nazočiti u 20 sati. Prije ulaska u katedralu, slikat ćemo se

ispred nje, a poslije sv. Mise i u njoj.

Šibenska katedrala sv. Jakova iz 15. i 16. stoljeća je najznačajniji šibenski

spomenik poznat u europskom graditeljstvu i uvršten u svjetsku baštinu

UNESCO-a. Pet je generacija na toj građevni radilo više od stotinu godina,

kreirajući savršene proporcije i dojam kao da je izlivena iz jednog komada.

Šibenska katedrala jedina je u Europi izgrađena isključivo od kamena, bez

uporabe vezivne žbuke i drvenih konstruktivnih elemenata. Ideja o gradnji

katedralnog hrama datira iz 1298. god. kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju.

Gradnja je započela 1431. god. i trajala uz prekide do 1536. godine. Za

graditelja se uzima Juraj Dalmatinac.

Nakon sv. Mise, u jednom od mnogobrojnih restorana na rivi obilježit

ćemo kćerke Kristine rođendan, koja je sa suprugom Željkom dovezla još

jednog hodočasnika Claudia koga ćemo svi zvati Kajo.

Kako će nas do mjesta, gdje ćemo spavati dobro oprala kiša pa nam tako

neće trebati tuširanje.

Nakon jutarnje kave koja je bila već u 6 sati servirana u pučkoj kuhinji,

na čemu smo djelatnicima neizmjerno zahvalni, uputit ćemo se na sv. misu u

NAKON SV. MISE U CRKVI GOSPE VANKA GRADA I S UNUCIMA CLAUDIOM I LORENOM

ZA VRIJEME ODMORA

143


crkvu Gospe van Grada. To je franjevačka crkva koja je posvećena 1740. godine.

U toj crkvi se od davnina časti slika Majke Božje. Gospinu sliku su vjerojatno

donijeli franjevci s Visovca. Ova je slika tijekom vremena obdarena

mnogobrojnim zavjetnim darovima, kao znak zahvale za primljene darove.

Nakon sv. Mise, ispred crkve susrećemo drage osobe koje su u tijeku

noći došle iz Zagreba pa će s nama ovoga vikenda hodočastit. Među njima

je i Anđelko Đerek. No, i neki će nas napustiti. Tako je to, kao u životnom

vlaku: jedni dolaze, drugi odlaze…

Krenut ćemo u pravcu Vrpolja nas tridesetak. Tu su i dvije obitelji s

brojnom djecom. Do odredišta ima samo 12 km pa nismo s polaskom žurili,

a i naši odmori će biti dulji. Duhovni vođa nam je danas fra Ivan Penava.

Stanka za doručak će biti upriličena u župnom uredu župe sv. Josipa

Radnika Ražine. Dočekao nas je župnik don Ivica Boko i zaželjeti nam

dobrodošlicu i i dobar tek. Predjelo se sastojalo od sira i pršuta, a onda je

donesena vruća prasetina. Ja ovako bogato jelo ne spominjem, kako bih se

pohvalio da smo na hodočašću dobro jeli, nego da istaknem dobrotu pojedinih

župnika, njihovih suradnika, ali i vjernika koji su samoinicijativno nas

dočekali s bogatim trpezama. Svima njima velika hvala i neka im Dobri Bog

uzvrati dobrotom!

Nakon doručka što će nam ujedno biti i ručak, pomolit ćemo se u novoizgrađenoj

crkvi pa nastaviti put.

Bar nakratko, zaklon od ljetne žege ćemo potražiti pod krošnjom velikog

drveta, a žeđ utažiti lubenicama.

Dok smo odmarali, sustići će nas šibenski biskup msgr. Tomislav Rogić.

Došao je da nas pozdravi i podrži u našem poduhvatu. Jučer, kada smo došli

u Šibenik nije bio u mogućnosti da nas pozdravi pa je to danas nadoknadio.

Donio nam je tri kartona sladoleda. Sjedio je s nama na sjedaljkama pore-

RADOSTAN SUSRET S ŠIBENSKIM BISKUPOM MSGR. TOMISLAVOM ROGIĆ

144


danih po zemlji jer je trava izgorjela od sunca, razgovarao s nama, slikao se

sa svima onima koji su željeli imati uspomenu na slici s njim …

Sjećam se kako je prije oko mjesec i pol (16. lipnja) je u Vodicama između

inih krizmanika krizmao i Claudia, moga unuka. Kada je Claudio kazao

poluglasno: Dida, on je mene krizmao, biskup se blago osmjehnuo.

Pri rastanku nas je blagoslovio i zaželio sretno i uspješno hodočašće bez

žuljeva.

U svetište Gospe Vrpoljačke smo došli prije 14 sati. S ovim svetištem

nas je upoznao fra Ivan, naš današnji duhovni vođa između ostalog rekavši

kako Gospina slika datira iz 1385. godine pa se smatra najstarijom slikom

Gospinom u Hrvata.

U ovom, prastarom marijanskom svetištu Gospe Vrpoljačke, kojom se

ponose žitelji Vrpolja i okolice, u srcu Šibenske biskupije, svake se godine,

uoči Velike Gospe služi se svečana sv. Misa s početkom u 23 sata, tako da bi

hodočanici tu i dočekao veliki blagdan Marijnog uznesenja na nebo.

Za nju se veže legenda kako je zabilježio don Krsto Stošić riječi iz narodne

predaje, o hajduku Radojici. Njega su Turci zatočili u blizini Knina –

kako navodi legenda, od vješala spasila upravo „Gospa od Vrhpoljca“, a on

joj je zauzvrat obećao „krunu skovati“. Kad je obećanja izvršio, zarekao se

da više neće ni „hajdukovati“ nego samo čuvati svoje dvore i majku staru.

„Okove je (Bukagije) crkvi darovao da svjedoče do sudnjega dana kako

Gospa od Vrpolja grada oslobađa od svakoga jada“. Mogli bismo slobodno

kazati kako po narodnoj predaji Gospa oslobađa od svih okova. P o n o v i m o :

GOSPE OD VRPOLJA GRADA, OSLOBODI NAS OD SVAKOGA JADA!

Na drugom kraju mjesta, prenoćište će nam biti osigurano u školskoj

športskoj dvorani.

Slobodno poslijepodne, svatko od nas hodočasnika je koristio na najbolji

način, neki na kupanju na moru, neki u spavanju, a u večernjim satima

145


većina nas će pratiti malonogometni turnir u povodu DANA VELIKE

GOSPE VRPOLJE. Jedan od članova sudačkog „stožera“ je i bogoslov Šibenske

biskupije Ante Vrcić , koji je tumačio - glumio lik blaženog kardinala

Alojzija Stepinca u dokumentarno-igranom filmu „ Alojzije Viktor Stepinac“

koji je prikazan na HTV1 na Stepinčevo 2019. godine.

S BOGOSLOVOM ANTOM VRCIĆ, GLUMCEM KOJI JE TUMAČIO LIK

KARDINALA STEPINCA I JEDANIM OD ORGANIZATORA MALONOGOMETNOG TURNIRA

Nastavak u idućem broju: Vrpolje - Primorski Dolac - Kaštel Stari

(Radun) – Split – Dugopolje – Sinj - Trilj /Čačvina /– Aržano – Imotski –

Posušje - Široki Brijeg – Mostar -Međugorje

ZAVJETNO HODOČAŠĆE – MARIJANSKI ZAVJET

ZA DOMOVINU IDE DALJE

Tekst i slike: Mican

146


GDJE SU, KAKO ŽIVE I ŠTO RADE

DVADESET GODINA MISNIŠTVA

Iako svi mi, Dolinci i Novoselci znamo gdje se nalazi pater Damir Šokić

i što radi, a u svakom broju „Suze dolinske“ ima svoju rubriku gdje se bavi

s dolinskim narodnim blagom, ovoga puta, u povodu dvadesete obljetnice

njegove Mlade mise smo s njim razgovarali. Evo toga zapisa.

SUZA DOLINSKA: Ove godine navršilo se 20 godina od Vašeg svećeničkog

ređenja u Dubrovniku i proslave mlade mise u Gornjim Bogićevcima. Time

je započelo i Vaše svećeničko djelovanje u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji.

U kojim ste samostanima do sada djelovali i koje službe obnašali?

P. DAMIR ŠOKIĆ: U dubrovačkoj katedrali, 16. srpnja 2000. nas četvoricu

dominikanaca je za svećenike Hrvatske dominikanske provincije je zaredio

tadašnji dubrovački biskup msgr. Želimir Puljić (današnji zadarski

nadbiskup). U Gornjim Bogićevcima sam 30. srpnja 2000. slavio Mladu

misu, a secudicie (drugo mladomisničko slavlje) u Gornjoj Dolini na Veliku

Gospu, 15. kolovoza 2000. Nakon toga svoje svećeničko djelovanje sam započeo

u splitskom samostanu Sv. Katarine Aleksandrijske, kojeg svi zovu

samostanom Sv. Dominika. Uz manje samostanske službe, poput lektora,

kroničara i sl., primarno sam vršio službu župnog vikara ili kapelana, s kojom

sam stjecao svoja prva pastoralna iskustva. U Splitu sam bio od 2000. do

2003. kada sam premješten u zagrebački samostan Kraljice Sv. Krunice -

Maksimir, ali kao kapelan novoosnovane župe Bl. Augustina Kažotića - Pešćenica

čiji su crkva i samostan bili još u izgradnji. Nakon preseljenja u novi

samostan na Peščenici, u njemu sam obnašao službu ekonoma, a potom i

samostanskog starješine. U Zagrebu sam bio od 2003. do 2008. kada sam

147


premješten u samostan Gospe od Milosti u Bol na otoku Braču. U tom samostanu

sam kroz određeno vrijeme obavljao službu župnika, ekonoma i

samostanskog starješine. Ove, 2020. godine dobio sam novu službu. Imenovan

sam učiteljem novaka, pa sam zbog te službe premješten u samostan Sv.

Jeronima, u Rijeku.

SUZA DOLINSKA: Uz sve navedeno, stigle su i zdravstvene poteškoće. O

čemu se radilo?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Što se zdravlja tiče, u mom slučaju se banalna stvar

pretvorila u pravu katastrofu. Pojavu kurjeg oka na tabanu ispod malog prsta,

odlučio sam riješiti u kirurškoj ambulanti jedne zagrebačke bolnice. Bilo

je to početkom prosinca, 2007. Problemi su započeli kad mi je utvrđena hospitalna

infekcija rane. U rani je pronađen stafilococus aureus, vrlo otporna

bolnička bakterija. Dugotrajno liječenje je završilo u lipnju, 2009. amputacijom

malog prsta u splitskoj bolnici jer je bakterija ušla u kosti prsta a to se

nije moglo liječiti. Nakon toga svi su nalazi bili uredni i život je nastavio

dalje… Međutim, u ljeto, 2018. počeli su bolovi u kostima lijevog stopala te

je nakon pustih pretraga utvrđeno da se moj prijatelj stafilocokus aureus bio

učahurio i gotovo 10 godina mirovao. Ponovno se aktivirao, sada u kostima

stopala. Uslijedilo je mučno liječenje mnogobrojnim antibioticima, tjedni

ležanja po raznim bolnicama, pretrage u nekim privatnim zdravstvenim

ustanovama… Bilo je uzaludno! U tim pokušajima liječenja i beskonačnim

pretragama utvrđeno je više opasnih bakterija koje su razarale sve pred sobom.

Konačno, početkom rujna kontrolni nalazi su pokazali neuspjeh liječenja

i pogoršanu situaciju. Nakon izjave doktora, da će se stopalo najkasnije

za godinu dana morati amputirati, zamolio sam ga da to učini odmah. Bio je

pomalo iznenađen mojom odlukom, ali ja više nisam mogao trpjeti ni bolove

ni to neprestano potezanje po bolnicama. Pa, što mora biti – neka bude!

Tako je 23. rujna 2019. izvršena amputacija lijevog stopala sa dijelom potkoljenične

kosti, na traumatologiji u Draškovićevoj (Zagreb). Kako do sada

nisam rezao noge, nisam imao pojma što me čeka i strah od budućnosti bio

148


je razumljiv. Ipak, ubrzo je uslijedila rehabilitacija i proteza te sam konačno

odahnuo od bolova i pošteno se naspavao. Realno gledajući, preživio sam

ozbiljnu zdravstvenu krizu, a s druge strane vidim da moj strah od budućnosti

uvelike bio ne opravdan. Moja škljocavica, kako od milja zovem svoju

protezu, savršeno funkcionira i ako se to može tako reći, vratila me u prilično

normalan život.

SUZA DOLINSKA: Od jeseni, 2020. živite i djelujete u samostanu Sv. Jeronima

u Rijeci kao učitelj novaka. Što to točno znači?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Učitelj novaka je odgojna služba u procesu formacije

mladića, koji žele jednog dana postati redovnici i svećenici Dominikanskog

reda. U tom odgojnom procesu razlikuju se tri stupnja ili etape u formacije

mlade braće: postulatura, novicijat i studentat. Isto vrijedi i za sve

druge Redove - bilo muške, bilo ženske.

Postulatura je razdoblje od jedne godine u kojoj redovnički kandidat

živi u točno određenom samostanu, sudjelujući u životnom ritmu zajednice

pod vodstvom učitelja postulanata. Tijekom te godine kandidat može pohađati

i redoviti studij teologije. Novicijat je druga faza u formaciji. U koliko je

za vrijeme postulature redovnički kandidat prepoznat kao mogući redovnik,

prekida se redoviti studij i u točno određenom samostanu, pod vodstvom

učitelja novaka, započinje novicijat u trajanju od jedne godine.

Ulazeći u novicijat, braća novaci dobivaju (oblače) redovničko odijelo

(habit), a nakon uspješno završene godine novicijata, braća novaci polažu

prve redovničke zavjete na tri godine. Tijekom novicijata, učitelj novaka je

dužan braću novake poučiti o Konstitucijama Reda (Zakonima i pravilima

po kojima se Red ravna), povijesti Reda i svemu važnomu što je iz Reda

proizašlo na korist Crkvi i društvu, specifičnoj duhovnosti reda, samostanskom

opsluživanju i sl. U tom procesu, učitelj novaka može pozvati i stručne

predavače za pojedine tematske cjeline, ukoliko mu se to učini korisnim ili

potrebitim.

149


Novicijat završava polaganjem prvih redovničkih zavjeta, nakon čega

dotadašnji novaci postaju braća studenti te sele u točno određeni samostan

studentata iz kojeg pohađaju redoviti studij teologije pod vodstvom učitelja

studenata. U tom samostanu studentata braća studenti ostaju do polaganja

doživotnih (svečanih) zavjeta, svršetka studija i svećeničkog ređenja.

Za samostan novicijata Hrvatske dominikanske provincije je određen

samostan Sv. Jeronima u Rijeci, pa je to značilo i moj premještaj iz Bola u

Rijeku kako bi preuzeo svoju novu službu.

SUZA DOLINSKA: Rodna župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini

ove je godine proslavila 100 godina od svog utemeljenja. Jako ste se zauzimali

oko priprema za ovaj događaj a ipak niste bili nazočni na proslavi te

obljetnice na Veliku Gospu, 15. kolovoza o. g.. Što Vas je spriječilo?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Uvjeren sam da rodni kraj ili zavičaj, odnosno njegov

mentalitet, u kojem čovjek odrasta ima velikog udjela u formiranju

osobnosti i životnih stavova koji se onda očituju u nekoj zrelijoj dobi svakog

pojedinca. U Dolini nije bilo jednostavno živjeti, ali je bilo lijepo. Ako se

već u ranoj mladosti, u lijepom zavičaju naučiš nositi sa različitim životnim

poteškoćama, možeš biti siguran da si spreman krenuti u život i suočiti se sa

svim životnim izazovima. Sretan sam i Bogu zahvalan što sam imao upravo

takav zavičaj! Tim više mi njegov nestanak i gubitak teže pada. Teško mi se

pomiriti s činjenicom da mi se zavičaj pretvorio u zapuštenu pustaru, u kojoj

se jedva imaš kome svratiti. Rana je to koja ne zarasta, koju ću valjda i u

grob ponijeti. Ipak, ne vrijedi plakati nad tom tužnom sudbinom. Potrebno

je vidjeti što se može učiniti u tako nezahvalnoj situaciji, kako bi se očuvala

barem mrvica dostojanstva naše rodne grude. To je bio razlog zašto sam

se zauzimao za ono što nam je preostalo, što nam je svima zajedničko u

Dolini: crkva, groblje i naša „Suza“. Računao sam na 100-godišnjicu župe

i pokretao razne inicijative oko uređenja župne crkve, poticao održavanje

groblja, surađivao i podržavao izlaženje našeg godišnjaka „Suza dolinska“…

U tim nastojanjima me je gotovo onemogućilo moje narušeno zdravstveno

stanje, a kao šećer na kraju došla je i ova epidemija Covida-19, koja je uvelike

blokirala normalan život ljudi, a o nekim projektima i pothvatima da se

i ne govori. Unatoč svemu tome, planirao sam ove godine doći na proslavu

Velike Gospe u rodnu župu, kojom se ujedno slavila i 100-godišnjica njenog

postojanja. No, kako je krajem lipnja 2020. u bolskom samostanu zasjedala

Izborna provincijska skupština, na kojoj je birana uprava Hrvatske dominikanske

provincije i stvaran plan djelovanja za iduće 4-godišnje razdoblje,

bilo je za očekivati i neke personalne promjene u našim samostanima. To se

i dogodilo, a dijelom tih promjena bila je i moja nova služba zbog koje sam

morao preseliti u samostan u Rijeci. Kako sam bio starješina bolskog samostana,

valjalo je samostan pripraviti za primopredaju, spakirati se i preseliti

150


u Rijeku… No, kako sam zbog liječenja dugo vremena izbivao iz bolskog samostana,

imao sam i puno zaostalog posla kojeg sam kao samostanski starješina

trebao odraditi. S obzirom na neodgodive obaveze zbog seobe, moj

oslabljeni imunitet i aktualnu epidemiju te duljinu i napor putovanja, nisam

mogao stići u Dolinu na Veliku Gospu. Ipak mi je drago da se proslava

Velike Gospe i obilježavanje 100. obljetnice župe u Dolini dogodilo. Istina,

skromnije i s manje okupljenih vjernika nego što je planirano, zbog nastale

situacije i ograničenja kretanja uzrokovanog spomenutom epidemijom, ali

Bogu hvala i na tome!

SUZA DOLINSKA: Pripremali ste knjižicu o povijesti župe Dolina, koja se

trebala tiskati za njezin 100. rođendan. Što Vas je spriječilo u tom pothvatu?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Na temelju pisane građe o župi u Dolini iz različitih

izvora, uspio sam dobrim dijelom sve objediniti u jednu smislenu cjelinu,

koja je trebala biti tiskana kao knjižica uz 100. obljetnicu dolinske župe.

Međutim, isti razlozi koje sam prije spomenuo usporili su i omeli planove

oko toga. Bogu hvala, moje zdravstveno stanje je sada zadovoljavajuće, nova

služba mi omogućava i malo više vremena za pisanje i proučavanje naše

povijesti a za očekivati je da će se i ova epidemija smiriti, što bi sve skupa

trebalo doprinijeti završetku i tiskanju knjižice o župi Dolina. Velika mi je

želja to učiniti.

SUZA DOLINSKA: Koji bi bio Vaš osobni osvrt u razmišljanjima na rodni

kraj: o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Dok sam prije rata živio u Dolini, nisam ništa posebno

znao o svom zavičaju, osim famozne „Gradine“ na kojoj je groblje i

gdje su se često vršila neka arheološka iskapanja. Nekih kulturno-povijesnih

objekata nismo imali. Škola u D. Dolini, koja je sagrađena na samom početku

20. st., nije sličila na neku staru zgradu jer je svojevremeno bila renovirana,

pri čemu je izgubila svoja prvotna obilježja starinske građevine. Stara

crkva koju smo imali u G. Dolini bila je spoj neuspješnih građevinskih im-

151


provizacija pri njenom proširivanju i dogradnji, tako da je u konačnici izgledala

prilično jadno, sklepana k'o ni sebi ni svome, a ni njezin inventar nije

bio ništa bolji. U takvom ozračju čovjek lako zaključi da se u Dolini nije

imalo niti što vidjeti, niti o čemu nešto posebno reći. Međutim, kako kaže

narodna mudrost: Dok nismo izgubili – nismo ni znali što smo imali! O prapovijesti

i tradicijskoj baštini dolinskog kraja uvelike se pisalo i objavljivalo

prije 100 i više godina, što samo po sebi govori da se u Dolini moglo nešto

vidjeti i o tome reći, dapače zapisati kako bi se ta baština sačuvala kao naslijeđe

za buduće generacije. No, povijesna zbivanja su krenula u nekom

drugom pravcu. Danas je teško objasniti činjenicu da su Hrvati prije Domovinskog

rata (1991. – 1995.) u bosanskogradiškoj općini činili svega 6% od

ukupnog stanovništva i da su bili tolika ugroza za druge narode u toj općini,

te su na onako okrutan način rastjerani i deportirani sa svojih ognjišta, s ciljem

da se tamo nikad ne vrate. Kako stvari stoje, u tome se u potpunosti i

uspjelo. Kome je to trebalo i zašto se to dogodilo, zašto je Dolina ostala

pusta i prazna?! Promatrajući sada stvari s duljim vremenskim odmakom,

čini se kako je i Dolina postala dijelom višestoljetnog procesa brisanja svega

što je hrvatsko i katoličko u Bosni i Hercegovini. U minulim stoljećima to se

dogodilo mnogim mjestima, a sada smo očito i mi došli na red… Promatrajući

aktualna domaća i svjetska zbivanja, uistinu je teško bilo što predvidjeti.

P. DAMIR ŠOKIĆ, P. IVAN MARIJA TOMIĆ I VLČ. MARKO STOJČIĆ – TADAŠNJI

UPRAVITELJ ŽUPE DOLINA POČETKOM 2018. GODINE U DOLINSKOJ CRKVI

152


Možda nas životne situacije natjeraju da, kao što smo prisilno otišli iz Doline,

isto tako u njoj prisilno opet potražimo pradjedovska ognjišta… Nikad

ne reci – nikad!

A život ide dalje. Stari odlaze, dolaze nove generacije kojima Dolina

jedva da i nešto znači, to je činjenica. Daleko od očiju – daleko od srca! Ipak,

mi koji još nosimo u sebi duh svoga sela i ćutimo mirise rodnog kraja, koji

u njega mislima često svraćamo i spominjemo ljude kojih već odavno nema,

mi – mi smo Dolina prava, istinska, živa... Jednom, kad nas ne bude, ostat

će barem ove stranice kao živo svjedočanstvo života jednog kraja i njegovih

ljudi.

A, budući da nas još ima, da smo još tu, ma gdje sada živjeli možemo i

moramo biti ponosni na svoj zavičaj. Nismo mi samo djeca s blatnih putova

i savskih bara, mi u sebi nosimo širinu našeg neba, bogatstvo naših polja,

snagu naših hrastova, svježinu rosnih svitanja i ljepotu naših sutona. To smo

mi i nema razloga da takvi do kraja s ponosom i ne ostanemo.

Pa, u tom duhu dragi moji - gdje god da sada jeste - svi vi živi, zdravi i veseli

bili i neka vam je svima čestit Božić i sveto Isusovo porođenje, a u novoj

2021. godini neka vas Gospodin prati svojom pomoću i svakim blagoslovom!

p. Damir Šokić

153


BOG KAO LJUBAV

„Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ (Mt,5,9)

p. Ivan Marija Tomić OP

Draga braćo i sestre – „Mir vama!“

Što je to mir? Što se doista pod tim pojmom podrazumijeva? Kakav to

mi mir želimo? Želimo li ga uopće?

Jedan drevni kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije, tvrdi kako je kretanje

svih stvari, bez iznimke, prema miru. Onomu koji mu je predbacivao činjenicu

da se mnogi protive miru i da se raduju svađama, srdžbama, promjenama

i pobunama, on je odgovorio da i njih nose tamne slike jedne želje za mirom,

samo što ih nastoje ostvariti na pogrješan način.

Možemo reći da čovjek iz najveće dubine svoga bića čezne za mirom. Ali

često mu nije poznata narav toga dobra koje zaziva svim svojim željama, a

putovi kojima ga nastoji doseći nisu uvijek i Božji putovi. Danas se mir razumije

ponajprije kao međuljudski odnos koji prihvaća drugoga i priznaje mu

vrijednost i to isto od njega očekuje. Kao nekakav dobroćudni humanizam

i toleranciju. To vrijedi kako za privatno tako i za javno područje, za usko

susjedstvo kao i za mir među narodima. Temelj mira ne gleda se više u njegovu

božanskom izvoru nego u dobroj volji i u inicijativi svih sudionika. On

je rezultat nekakvog usklađivanja svih opravdanih interesa.

Zato istinsko poimanje mira kao i dolazak i borba (!) za taj mir treba

proizlaziti iz onoga što je sam Bog objavio, odnosno iz samog Boga kao takvog.

Počet ćemo stoga od svetopisamskog pojma „mir“ – „šalom“. Biblijska

uporaba riječi mir daleko nadilazi današnje uobičajene značenjske nijan-

154


se. Heb. riječ šalom znači izvorno „biti čitav, nepovrijeđen, zdrav, uređen,

sretan“ i proistječe iz čežnje čovjeka za novom cjelinom. Šalom označava i

čovjekov psiho-fizički sklad, njegovo zdravlje. U to spada među inim i mirno

posjedovanje zemlje.

Željeti nekom čovjeku mir, u tom kontekstu, znači imati mir s Bogom,

stajati pod njegovom blagoslovnom snagom. S tog religioznog stajališta mira

razumljivo je da rat ne mora bezuvjetno značiti suprotnost miru, možda se

čak mora i dogoditi poradi mira. U početku izabranog naroda, pobjeda u

ratu često se shvaćala kao izraz mira s Bogom. Ali, u doba proroka dolazi do

dublje čežnje za onim konačnim mirom – mirom kao nagradom za vjernost

vjere, konačnim darom što se očekuje za budućnost i poima kao – promjena

srca.

U Novom zavjetu dotadašnje poimanje i dalje jako djeluje, ali u Kristu

dobiva vrhunac svoga produbljenja i shvaćanja jer u sebi obuhvaća Isusovo

djelo spasenja. Najobuhvatnije je Kristovo djelo prikazano kao mirotvorstvo

u Ef 2,14-16 - „Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu

razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.“ Naime, Krist je naš mir

jer je razrušio zid svjetske sile, zakon i njegovo neprijateljstvo. On je naš mir,

jer je time što je razvlastio zakon – čovječanstvo, Židove i pogane preoblikovao

u sebi novog čovjeka i sve u svom tijelu izmirio s Bogom. Gdje se to

dogodilo? Na križu i u njegovu razapetom tijelu.

Naime, u poslanici Efežanima, gdje govori o pomirenju između Židova

i pogana kroz Krista, Pavao dalje i kaže – „…u sebi uspostavljajući mir, od

dvojice sazda jednoga novoga čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s

Bogom na križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe da navijesti mir vama

daleko i onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo

pristup Ocu.“(Ef 2,15-18)

Ukoliko tako promatramo mir vidimo kako on nužno obuhvaća više razina.

Sveti Toma Akvinski, tumačeći riječi Kristove: „Mir vam ostavljam, mir

vam svoj dajem.“, kaže:

„U čovjeku postoje tri tipa reda: red čovjeka sa samim sobom, red čovjeka

s Bogom, i red svakog čovjeka s bližnjim. Tako da za čovjeka postoje

tri vrste mira: nutarnji mir, po kojemu je čovjek u miru sa samim sobom, bez

smetnji vlastitih sposobnosti; mir po kojemu je čovjek u miru s Bogom, potpuno

se pokoravajući njegovim odredbama, i mir koji se odnosi na bližnjega,

po kojemu živi u miru sa svima.“

No, ukoliko promatramo mir počinjući od samog Boga, odnosno božanskih

osoba, možemo reći kako sve tri vrste mira, koje navodi sveti Toma,

proistječu iz nutarnjeg – božanskog mira koji je u samom Bogu.

155


Stoga ćemo prije svega promislimo taj odnos.

Odnosi u Bogu - Bog je mir

Sveto pismo nam govori o „miru Božjem“ (Fil 4,7) i o „Bogu mira“ (Rim

15,33). Mir ne označuje ovdje samo ono što Bog daje, nego također ono što

Bog jest. Mir je zapravo ono što u Bogu vlada. U jednom svom himnu Crkva

naziva Presveto Trojstvo „oceanom mira“, i to nije samo pjesnički izričaj.

Za Pseudodionizija mir je jedno od „imena Božjih“: „Gore, dakle, hvalimo

mir Božji, počelo jedinstva, mironosnim himnima. On naime sve sjedinjuje

i rađa, i stvara slogu i sklad među svim stvarima. Stoga sve stvari čeznu

za njim koji preobražava u posvemašnje jedinstvo njihovo djeljivo mnoštvo

i sjedinjuje u jednoličnu koegzistenciju unutarnji rat čitavog svemira (…).

Bog je autor mira u sebi.“

Pri tom, treba reći da ovaj Božji mir ne podrazumijeva samo smirenost,

već i činjenje. Sve je u biti potaknuto željom za njim. I sam mir ostvaren od

Krista na križu, označava obnovu božanskog mira u svemiru.

Ukoliko Boga promatramo kao sveto Trojstvo – kao odnose Oca i Sina

i Duha Svetoga, možemo reći kako je mir koji tu vlada „smirenost reda“ u

odnosima više osoba. I stoga možemo povezati to najviše s Duhom Svetim

kao plodom ljubavi Oca i Sina, kao onim koji jest ljubav Oca i Sina, a samim

tim i Onaj koji jest mir koji vlada u njihovu odnosu.

Stoga upravo i možemo reći kako svi kasniji stupnjevi mira koje smo

naveli bivaju plodom Duha Svetoga, koji zahvaća naša srca pojedinačno, ali

i međusobno, dok nas prije svega uvodi u sam božanski odnos u Trojstvu, u

sam mir i ljubav koji vladaju u Trojstvu to jest u Bogu. On biva vezom mira

u Bogu i između Boga i ljudi, te između svih koji su s Bogom međusobno.

Red čovjeka sa samim sobom i red čovjeka s Bogom

Ova dva reda u biti su nerazdvojivi kao što su nerazdvojivi mir u čovjeku

i mir s Bogom koji iz njih proizlaze.

Unutarnji mir, ne može nam biti dan neovisno o našem stavu prema

Bogu. Čovjek koji se protivi Bogu, koji više ili manje svjesno bježi od njega,

njegovih poziva i njegovih zahtjeva, ne može biti u miru. Čovjek koji je

daleko od Boga i čija volja nije potpuno usmjerena prema Bogu, ne može

imati dubok i trajan mir:“Ti si nas stvorio za sebe, Gospodine, i naše je srce

156


nespokojno dok se ne smiri u tebi.“, kaže sveti Augustin. A Dante će reći u

svojoj Božanskoj komediji – „U Njegovoj volji je mir naš.“.

Ukoliko je nemir u čovjeka ušao kroz njegovo nepokoravanje Božjoj volji,

dakle, kroz grijeh, čime je unesen nesklad u odnos između Boga i čovjeka,

a samim tim i nesklad u samog čovjeka ( - strah je vrlo dobar pokazatelj

toga – „Pobojah se jer sam gol…“), a posljedično i nekad između ljudi, kao i

na koncu između ljudi i svega stvorenog ( - iz raja istjerani, zemlja mu korovom

rađa…); onda je nužno da proces prema miru ide u suprotnom smjeru

– da ide iz neposluha prema posluhu, iz nevršenja volje Božje u vršenje – iz

grješnog načina života u svet.

To je naravno moguće tek nakon Kristova spasiteljskog djela u kojem

je Bogočovjek učinio ono što niti jedan čovjek nije mogao. No, sad, u Kristu

može. I stoga, taj nutarnji red u čovjeku, kao i između čovjeka i Boga, proizlazi

iz stava čovjeka koji je odlučio ljubiti Boga iznad svega, koji u svakom

trenutku iskreno želi dati prednost Božjoj volji nad svojom, koji ne želi svjesno

Bogu išta odbiti.

Naravno, to ponašanje u svakodnevnom životu možda ne će biti u savršenom

skladu s tom željom, ali će to žaliti, molit će Gospodina za oproštenje,

pokušavat će se popraviti. To dakle, nije savršenstvo, niti stanje svetosti,

ali jest put prema tome. To je stav srca, dobra volja, odluka da se u malim

i velikim stvarima Bogu uvijek kaže da, to je, dakle, uvjet bez kojega nema

unutarnjega mira.

Mi ne možemo biti stvarno u miru sve dok naše srce na taj način nije

našlo svoje jedinstvo; dok nije na takav način uspostavljen red u nama i red

prema Bogu. Srce je ujedinjeno tek kad su sve njegove želje podređene želji

da ljubi Boga, da mu se svidi i da čini njegovu volju. Mir u nama i mir u našem

odnosu prema Bogu – možemo reći dva su lica iste medalje.

Pri tom, može se učiniti kako isticanje prije svega tog nutarnjeg mira,

na uštrb onoga vanjskoga, dok u svijetu bjesne ratovi, trpljenja i bijeda, jest

nešto sebično. No, to je upravo suprotno. Naime, unutarnji mir, budući da,

kao što vidimo, proizlazi iz našeg obnovljenog odnosa s Bogom, a zatim i sa

samima sobom, nužno nema nikakve veze s neosjetljivošću, utrnućem osjećaja

ili hladnom ravnodušnošću koje možemo npr. raspoznati u budizmu ili

slično. Naime, jedino mir srca oslobađa nas od nas samih, povećava našu

osjetljivost za druge i čini nas raspoloživima za njih.

Jedino čovjek koji živi u unutarnjem miru može djelatno pomoći svojemu

bližnjemu. Kako prenijeti mir na druge, ako sami nismo u miru s Bogom

i sa sobom? Kako će mir vladati u obiteljima, u društvu, među ljudima, ako

najprije na zavlada u srcima?

157


Ukoliko se sjetimo da je tema ovog izlaganja zasnovana na Isusovoj rečenici

„Blago mirotvorcima..“, dakle – blago onima koji čina ili tvore mir,

onda nam se nužno sad nameće dvovrsnost tog truda i „borbe“ za mir, a to

je kako nastojanje oko unutarnjeg mira, tako i nastojanje oko vanjskog. Možemo

reći kako je vanjska borba za mir to uspješnija ili neuspješnija koliko

je uspješnije ili neuspješnije naše nastojanje oko unutarnjeg mira.

Naime, i nutarnji mir i vanjski plod su žrtve i borbe. Duhovni život nije

poput mirnog toka nekog monotonog života u kojem se ništa ne događa, već

mjesto stalne, katkad i bolne borbe, koja će završiti tek našom smrću. To

je borba protiv zla, protiv napasti, protiv grijeha koji je u nama. Ona je neizbježna

i treba ju shvatiti kao izuzetno pozitivnu stvarnost, jer, osvrćući se

na tu borbu, kaže sveta Katarina Sijenska – „bez rata nema mira“, bez borbe

nema pobjede. Kroz tu borbu mi se pročišćavamo, duhovno rastemo, učimo

poznavati same sebe i naše slabosti kao i Boga i njegovo beskrajno milosrđe.

Pri tom, kršćanin se za mir bori mirna srca. Što mu je srce mirnije, to

je učinkovitija borba, jer mu taj nutarnji mir, koji je, kao što smo rekli, plod

mira s Bogom, i dar Duha Svetoga, omogućuje da se bori Božjom snagom,

a ne svojom. I tako, boreći se Božjom snagom za nutarnji mir, mi se s istom

počinjemo boriti i borimo za mir među ljudima.

Red čovjeka s bližnjim – mir među ljudima

„Odakle ratovi, odale borbe među vama? – pita se sv. Jakov. – Zar ne

odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?“ (Jak 4,1). Umirujući dakle,

pohotu u nama, mi unosimo mir u svijet.

Mir se tvori upravo malo po malo, započinjući odmah, tamo gdje se

nalazimo. Kao što dostaju dva ljudska stvorenja, muž i žena, da rode život,

a nisu dostatne bezbrojne knjige i osobe koje o njemu raspravljaju oko stola,

tako su dovoljne dvije osobe da rode jedan mir. Mir se, naime, ne tvori

kao što se tvori rat. Za započeti rat potrebne su strategije, duge pripreme

i oblikovanje vojski. Mir, se pak, tvori upravo protivno od toga. On se ne

ograničava na to da se oko jednog programa ili jedne metode mira sabere

veliko mnoštvo pristalica, da bi se poslije toga krenulo u njegovo ostvarenje.

Jer – u međuvremenu bi nastali deseci različitih stajališta i razilaženja i na

kraju bi prije došlo do rata nego do mira.

Kako se onda postaje mirotvorcem, stvoriteljem mira?

Prvi stupanj, a koji proizlazi iz nutarnje borbe jest – da se ne širi zlo. Da

se ne bude agent Zloga tj. đavla u svijetu. Treba biti završna stanica za zle

riječi, misli, sudove i kritike.

158


Drugi pak stupanj jest poduzeti djela mira i pravednosti.

Tako mirotvorci bivaju oni koji se zdušno i svim silama zauzimaju za

pošten mir izgrađen na Božjem miru, istini i pravednosti. To zauzimanje

počinje od osobnih odnosa s drugima, te uključuje neminovno djelovanje

koje je usmjereno na izgradnju zdravih i potpunih odnosa među ljudima i

cjelovitih odnosa između ljudi i samoga Boga. Samo oni koji se budu ponašali

poput Isusa, gradili mostove među ljudima i između ljudi i Boga, bit će

s pravom Božji sinovi, bit će doista Božja djeca jer je u tom izričaju sadržan

najviši i najčistiji odnos koji ljudi mogu međusobno imati, ali i najsavršeniji

odnos prema Bogu. To je cilj i vrhunac spasenja.

Tako se nutarnji mir koji proizlazi iz Božjeg mira, preko pojedinca koji

ga nosi u sebi prelijeva na one oko njega i tvori mir na razini međuljudskih

odnosa i odnosa između zajednica.

Stoga, možemo reći da je vanjska borba za mir osuđena na propast ukoliko

ju vodi osoba koja je ohola, okorjelog srca, nepravedna i lošim namjerama,

nezainteresirana za patnje drugih – drugim riječima osoba koja nije, uz

Božju pomoć, tvorac mira u sebi.

Pri tom, lako nam može pasti na um Kristova rečenica kako nije došao

donijeti mir nego mač – tj. razdjeljenje, rat (usp. 10, 34). No, kad je to rekao,

mislio je na rat zlu, sotoni, svijetu; zlu koje vrijeđa, sotoni koji ubija, svijetu

koji je vječna svađa i kavga. Ukratko – Krist je došao donijeti rat ratu.

Mirotvorci su zapravo oni koji vode rat protiv rata; oni su pomiritelji,

tvorci sloge. Povod je svakom ratu sebeljublje, koje se pretvara u ljubav prema

bogatstvu, u oholost zbog imetka, u zavist prema onome koji ima više, u

mržnju prema slabijima – a novi zakon uči mržnju prema samom sebi, prijezir

dobara koja se mogu mjeriti, ljubav prema svim stvorovima, pa i prema

onima koji nas mrze.

Mirotvorci koji uče i vrše tu ljubav, uništavaju svaki rat u korijenu. Kad

svaki čovjek bude ljubio Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim,

a svoga bližnjega kao sebe samoga, ne će biti više ratova ni malih, ni velikih,

ni domaćih, niti među državama, ni jezikom niti rukom; ne će biti rata čovjeka

s čovjekom, mežu staležima i narodima.

Pri tom, takvi mirotvorci, oni koji su sinovi u Sinu, koji su Božja djeca

zbog toga što su Kristovi i poput njega Mironosci, moraju biti spremni doživjeti

ono što je on doživio – a to je da spajaju razdvojene, one sa svih strana,

šireći ruke prema njima razapeti na vlastite križeve.

Jer, mirotvorci moraju biti spremni da će rat prije svega biti okrenut

protiv njih, da će ih Zli i zli (malim i velikim slovom) uzeti prve na svoje ratne

nišane, da će dobivati neprijatelje na sve strane, mnogo brže nego prija-

159


telje, i to zato što će se morati boriti protiv uzroka koji donose raskole među

ljude. A taj Božji mir koji nose – biva uzrok još većem nemiru – nemiru onih

koji mira u sebi nemaju.

Ali, kao što reče jedan svetac – „Mirotvorci nisu samo oni koji su međusobno

u miru, već i oni koji dovode u mir one koji su na suprotnoj strani.

To su oni koji svojim učenjem obraćaju neprijatelje Božje. Kao što je Jedinorođeni

Sin pomirio nas s Bogom dok smo mu mi bili neprijatelji, na to su

pozvani i mirotvorci kao „sinovi Božji“.

Ovo promišljanje završavam jednom molitvom iz 18. stoljeća:

"Dobri Bože, čije kraljevstvo u nama sama je ljubav i mir, stvori ti sam u

našoj duši onu šutnju koja ti je potrebna da joj se možeš izreći.

Smireno djelovanje, želja bez strasti, revnost bez uzrujanosti: sve to potječe

samo od tebe, vječna Mudrosti, beskrajna aktivnosti, nepromjenjivi

početku, počelo i uzore pravoga mira.

Ti si nam obećao ovaj mir po ustima proroka, učinio si da nam dođe po

Isusu Kristu, dao si nam garanciju za njega po izljevu tvoga Duha.

Ne dopusti da zavist neprijatelja, uznemirenost strasti, skrupuli savjesti

učine da izgubimo ovaj nebeski dar koji je zalog tvoje ljubavi, predmet tvojih

obećanja, nagrada krvi tvoga Sina. Amen".

160


GOSPINA SVETIŠTA

CRKVA SVETA MATI SLOBODE

Zavjetna crkva u spomen poginulima za domovinu

Zamisao o izgradnji zavjetne crkve posvećene Majci Božjoj Sveta

Mati Slobode niknula je u jeku Domovinskog rata.

Smisao je svetišta gajiti vjeru hrvatskoga puka u zagovor Blažene

Djevice Marije te očuvati od povijesnog zaborava ime svakoga hrvatskog

branitelja koji je darovao svoj život za domovinu. Molitvom za domovinu

i za sve koji su za nju položili živote ova spomen crkva ulazi u niz hrvatskih

zavjetnih marijanskih svetišta.

Hrvatski vjernički puk oduvijek vjeruje da ga Marija zagovara i prati

na njegovu povijesnom putu. Njoj se utjecao osobito tijekom svojih križnih

putova kroz povijest. Tako i u vrijeme Domovinskog rata.

Krunica je spontano postala zaštitni znak naših branitelja, a narod ju

je molio u svim crkvama i na javnim mjestima, vjerujući da će nas Bog,

po zagovoru Blažene Djevice Marije, spasiti od prijetećeg uništenja. Zavjetna

crkva Sveta Mati Slobode nastala je na mjestu na kojem je puk

molio krunicu.

POGLED NA CRKVU SVETA MATI SLOBODE IZ VANA I NA OLTAR

Ideju o izgradnji crkve dao je don Petar Šimić. On je liturgijski i funkcionalno

osmislio prostor i vodio cjelokupnu izgradnju. Crkva je izgrađena

po nacrtu arhitekta Nikole Bašića (autor Pozdrava Suncu i Morskih

orgulja u Zadru te spomen križeva na Kornatima…).

Crkva Sveta Mati Slobode je katoličko marijansko svetište na Jarunu

u Zagrebu.

161


Crkvu je posvetio zagrebački kardinal Josip Bozanić 12. studenoga

2000. godine, a u samoj povelji posvete piše da je crkva podignuta kao

„zadužbina hrvatskih katolika da se u njoj trajno prikazuje Kristova žrtva

za sve koji su darovali živote za dobrobit i slobodu svoje domovine, u

čast Blažene Djevice Marije, na slavu Trojedinoga Boga“. Kao što je već

rečeno, crkva je zamišljena za vrijeme Domovinskoga rata kao marijansko

svetište nazvano

UNUTRAŠNJOST CRKVE I POGLED NA SVETOHRANILIŠTE I GOSPIN KIP

"Sveta Mati Slobode". Ime sadrži simboliku, s jedne strane Marije,

Isusove Majke, a s druge strane ustrajnih vjerničkih molitvi, osobito sv.

krunice, za uspjeh, zdravlje i sreću preživjelih, i za vječni mir u Bogu

preminulih branitelja. Ime crkve odabrao je zagrebački kardinal Franjo

HODOČASNICI MARIJANSKOG ZAVJETA ZA DOMOVINI U CRKVI SV. MATI SLOBODE

162


Kuharić iz drevnih litanija Majke Božje Trsatske. Litanije se nalaze u molitveniku

«Raj duše» što ga je Katarina Zrinski, dala tiskati 1560. u Padovi.

Litanije su nastale kao molitveni zazivi Majci Božjoj u doba kad je

Hrvatska pod najezdom osmanlijskih osvajanja svedena na Ostatke

ostataka.

Unutrašnjost crkve je u minimalističkom stilu. Osim postaja križnoga

puta postoje kipovi koji predstavljaju Isusa i Blaženu Djevicu Mariju te

dvije slike, koje prikazuju sv. don Bosca i Blaženu Djevicu Mariju neposredno

iza Isusovog kipa. Iza oltara je skulptura hostije s Isusovim likom

u sredini, napravljena minimalistički u plitkome bijelome reljefu.

ZAŠTITNI ZNAK Svetišta predstavlja potresan prizor Pietà. Predstavlja

ga hrvatska žena iz puka. Na skutima drži svoga umirućeg sina,

hrvatskog branitelja s krunicom oko vrata. Iz rane mu kaplje krv, koja

padajući na tlo tvori hrvatski grb. Zaštitni znak izradio je Ivan Lacković

Croata. Pietà Croatica nalazi se na istočnom pročenju Svetišta, uklesana

u kamen, te okrenuta ulici Hrgovići poziva prolaznike i jarunske izletnike

da zastanu na tren i pomole se za pale branitelje, što mnogi i čine.

Tako da to mjesto poprima obilježje kapelice Majci Božjoj na otvorenom.

KRALJICA HRVATA - PIETA, djelo i dar Svetoj Mati Slobode od vlč.

Zlatka Suca. Pietà, zaključni je motiv Kristova kalvarijskog hoda i Zlatko

Sudac ga je prikazao na impresivan način. U monumentalnoj skulpturi

izlivenoj u bronci ostvario je djelo naglašene emocionalnosti. Verikalnom

postavu Marijina lika suprotstavlja dijagonalno položeno tijelo mrtvoga

sina.

Prostor ZAVJETNE CRKVE od 1200m² podijeljen je u tri dijela: crkvena

lađa, kapela i kenotaf:

U CRKVENOJ LAĐI može se okupiti oko 2000 vjernika. Pred vjernicima

se otvara pogled na oltar i ambon te oltarni reljef. S desne strane

svjetlo prodire kroz dva ogromna suvremena vitraja koji uokviruju orgulje,

a slijeve strane ono prodire kroz vitraje koji čine plašt kapele Svetohraništa

i Gospe. Oltar u sredini i zdesna AMBON isklesani su od velebitskog

romanovca smeđecrvene boje. Mramor je uzet s lokaliteta Tulovih

greda, tog simbola hrvatskog identiteta. Postolje oltarne ploče tvore dva

slova M, koja naznačuju vrijeme nastanka Svetišta, kraj drugog milenija.

Sam puk ta dva M očitava i kao Majka Marija. Prigodom posvećenja u

oltar su položene moći blaženog mučenika Alojzija Stepinca, glasa savjesti

hrvatskog naroda.

U AMBONU, s kojega se naviješta Riječ, snažno su izraženi «α» i

«ω«, koji naznačuju da početak i svršetak vremena i vjekovi pripadaju

Kristu.

163


OLTARNI RELJEF PROSLAVE je središte liturgijskog prostora u

kojem se okuplja vjernički puk na slavljenje otajstva Spasenja i središte

kenotafa s palim braniteljima, koji su, vjerujemo, nakon svoje muke ucijepljeni

u Kristovu Proslavu. (KENOTAF je simboličan grob ili spomenik

podignut na uspomenu pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje. Riječ "kenotaf"

grčkog je podrijetla.)

Obodom reljefa zlatnim slovima ispisana je posveta Mučenicima za

domovinu Hrvatsku, koji će u Kristu uskrsnuti. Reljef je djelo akademskog

kipara Kuzme Kovačića. Reljef iza oltara na kojem slavimo Kristovu

smrt i uskrsnuće poziva i nas da već danas u Kristovoj pobjedi možemo

vidjeti svoje preobražene patnje, svoje muke, muke svoje obitelji, svoga

naroda i ovoga svijeta, koji prikriva Zli.

KAPELA SVETOHRANIŠTA I GOSPE Srce Svetišta čini kapela,

smještena u sjeveroistočnom dijelu Zavjetne crkve. U njoj je prikazano

otajstvo Spasenja.

Na podlozi dviju stuba u obliku ribe, što naznačuje 2000. godina kršćanstva,

uzdiže se Hrvatska zemlja, u koju je usađeno svetohranište u

obliku pšeničnog zrna koje klija.

Ispred tako prikazane Hrvatske zemlje, s lijeva uzdiže se prekrasan

Gospin lik. Gospa gestom ukazuje na put Spasenja ostvarenog po Kristu

što se ostvaruje po onima koji prihvaćaju logiku zrna, umirući da bi iz

njihova predanja drugi živjeli.

Skulpturu Majke Božje izradio je u snježno bijelu mramoru akademski

kipar Josip Marinović, a Hrvatsku zemlju i svetohranište, kao i mozaik

u podu izradio je akademski slikar Jeronim Tišljar.

U prostoru iza oltara je sama bit i svrha svetišta. Kenotaf, prazan

grob, tvori ophodni prostor iza oltara u koji su uklesana sva imena poginulih

branitelja. Svaki je predstavljen imenom, inicijalom očeva imena,

U KENOTAF JE UKLESANO

15392 IMENA POGINULIH BRANITELJA

KRALJICA HRVATA - PIETA

DJELO VLČ. ZLATKA SUCA

164


prezimenom, godinom rođenja i godinom pogibije. Tako kenotaf čuva

od povijesnog zaborava spomen na svaku osobu branitelja poginulog

u obrambenom domovinskom ratu. U kenotaf je uklesano 15392 imena

poginulih branitelja. Popis poginulog dobiven je od Ministarstva branitelja.

Podnožjem popisa proteže se suptilan, prozračan, od stakla izrađen

Križni put, koji su prošli branitelji. Rad akademskog slikara Jeronima

Tišljara.

Tako kenotaf čuva od povijesnog zaborava spomen na svaku osobu

branitelja poginulog u Domovinskom ratu.

Povelja blagoslova kamena temeljca i posvete glasi:

„Kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup-metropolit, predsjednik

Hrvatske biskupske konferencije blagoslovi kamen temeljac i početak

gradnje zavjetne crkve «SVETA MATI SLOBODE» u Zagrebu na

Jarunu u župi Duha Svetoga, u subotu 11. studenog godine Gospodnje

1995. Bilo je to u doba kada je u Katoličkoj crkvi vršio Petrovu službu

veliki prijatelj hrvatskoga naroda i zaštitnik njegove slobode i njegovih

prava papa Ivan Pavao II., kad je na čelu Republike Hrvatske bio njezin

predsjednik dr. Franjo Tuđman, kad je službu provincijala Hrvatske salezijanske

provincije vršio don Stjepan Bolkovac, a župom Duha Svetoga

upravljao don Mirko Režek.

Zavjetna crkva «Sveta Mati Slobode» nazvana tako po zazivu u Trsatskim

litanijama, koje su nastale u 16. stoljeću, u vrlo tjeskobno doba

za hrvatski narod gradi se pod vodstvom hrvatskih salezijanaca, po

nacrtima arhitekta Nikole Bašića, a na poticaj vjernog naroda, osobito

ožalošćenih majki i očeva, udovica i siročadi poginulih branitelja Domovine,

kao zadužbina hrvatskih katolika i prijatelja hrvatskoga naroda, da

se u njoj trajno prikazuje Kristova žrtva za sve one koji su darovali svoje

živote za Domovinu, za njezinu dobrobit i slobodu.“

+ Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački

„Preuzvišeni gospodin Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački

i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije posveti ovu crkvu-

Pet godina nakon polaganja njezina kamena temeljca-u nedjelju 12. Studenoga

2000. obljetnice utjelovljenja vječne Riječi Božje, u 23. godini

pontifikata Ivana Pavla II., pape koji se prije 10 godina odlučno zauzeo

za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu.

165


Marijin naslov «Sveta Mati Slobode» preuzet je iz Trsatskih litanija,

koje su nastale u 16. Stoljeću u doba kad su kršćani na ovim prostorima

žrtvovanjem mnogih života branili kršćansku Europsku uljudbu, slobodu

vjere, pravo na vlastiti nacionalno uljudbeni i crkveni identitet.

Ovim se ostvaruje želja vjerničkog naroda, osobito ožalošćenih majki

i očeva, udovica i siročadi poginulih branitelja. Crkva se gradi darovima

vjernoga naroda po nacrtima arhitekta Nikole Bašića, a pod vodstvom

hrvatskih salezijanaca. Na slavu Trojedinog Boga, u čast Blažene

Djevice Marije ova se crkva podiže kao zadužbina hrvatskih katolika da

se u njoj trajno prikazuje Kristova žrtva za sve koji su darovali živote za

dobrobit i slobodu svoje domovine.“

+ Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Hrvatski novčarski zavod objavio je zlatne i srebrne medalje s likom

crkve Sveta Mati Slobode.

166


POGLEDI U KRAJEVE SRCA

TOMO OSLOBOĐEN

Dođe mi jedna žalosna majka. “Gospodine

Rajko, mjesec i po! dana nisam ništa znala za

svoga sina koji je nestao u borbama oko Kostajnice.

Sinoć su mi javili da je živ, da je u glinskom

zatvoru. Biste li se pomolili Gospodinu da ga

oslobodi, jer sam ču i a kad ste svjedočili kako

ste već nečije oslobođenje iz molili. Borbe su strašne. Neprijatelj je moćan i

nema nade da će se živ izvući. Znam da ga samo dragi Bog može spasiti. Ali

ja ne znam kako bih molila. Briga me za sinom okovala."

Molio sam ovako: “Gospodine Bože Sveti, Stvoritelju svega svijeta, tvoj

Duh, duh

Životvorac, svugdje je gdje išta živo postoji. Taj isti Duh koji živi mene

što ovdje molim živi našega zatočenoga brata, živi i sve neprijatelje koji su ga

zatočili, živi svako drvo, svaku travku, živi sav svemir. Vjerujem u tvoju svemoć

i dobrotu. Zato Te molim, ne da nam pošalješ moćne ljude s naravnom

snagom koji bi našega Tomu oslobodili, nego ga Ti sam oslobodi, u svom

Duhu otvori mu izlaz i put povratka kroz sama srca njegovih neprijatelja.

I njemu i njima sve oprosti, jer mi nije do propasti ničije, nego do spasenja

svih, do slave tvoje. Radi Krvi Kristove koja nas je s Tobom izmiri/a, ne gledaj

na naše grijehe, nego na vjeru svoje Crkve u kojoj Te ponizno molim. U

ime Isusa Krista, koji je došao sužnje izvesti na slobodu, molim Te, izvedi

Tomu i sve koji su uz njega nepravedno zatočeni. Ja ne znam kako ćeš to

učiniti, ali vjerujem da možeš. Ove svoje riječi oslanjam na riječi Svete Bogorodice

koja Ti je, ne znajući kako će to biti, povjerovala svojim slavnim:

“Neka mi bude po tvojoj riječi.“(Lk 1,38) Pod laže m se u ljubavi, njezinoj

poniznosti i njezinom svetom neznanju prepunu savršena povjerenja u

Tebe. Gospodine, Ti si dobar i od tvoje dobrote živi sve živo. Proslavi se

među nama. Po smilovanju svome, promijeni udes brata našega i sina ove

žene. Razveseli nas svojom slavom."

To je bilo jednoga petka, a već u naredni petak uzbuđeno me nazvala i

rekla: “Brate Rajko, moj Tomo je oslobođen u razmjeni zarobljenika. Upravo

mi se javio iz Siska. Dolazi.“

167


U petak navečer smo molili. Ne u četvrtak, niti u subotu, nego u naredni

petak navečer je Tomo oslobođen. Previše bi bilo za slučajnost da se podudare

i dan i sat molitve za oslobođenjem sa danom i satom oslobođenja. K

tome još - petak, dan svetoga Otkupljenja.

Duhovna vlast je sila nad čovjekom koja mu određuje sve. Tko je u

Bogu, Božja vlast (dobrota) je nad njim. Tko je u grijehu, nad njim je začetnik

grijeha i zloći njegovoj ne može umaći.

Otvorimo se Bogu. Molimo Ga da nas njegov Duh izbavi iz ropstva, da

obnovi sve u nama što je grijeh svijeta ranio i izobličio. Vratimo Mu se svim

srcem moleći za oprošten je svega zla kojim smo poremetili život njegovih

stvorova, jer Bog na svome dlanu drži sve što je stvorio i siti sve živo. Vječnu

je svoju ljubav očitovao kroz život svih stvorova, iz svega zrači svemoć

njegove očinske nježnosti, njegova duhovna ljepota. Molimo, ne samo da

nam oprosti grijehe protiv drugih stvorova, nego i protiv samih sebe; protiv

njegove slike i prilike u nama. Zauzmimo se ustrajnim obraćenjem, ne za

svoju sebičnost, svoj ugroženi život, nego za sliku i priliku Božju na koju

smo stvoreni. Ta slika i prilika je neokaljana u Kristu, zato molimo Krista da

nas svojom Krvlju, mukom, smrću na križu otkupi i izmiri s Bogom. Zahvalno

prikazujmo Bogu njegovu žrtvu otkupljenja. U svim svojim potrebama

obraćajmo Mu se s ljubavlju koju po svojoj dobroti od nas zaslužuje i koju

smo Mu, kao u svemu obdarena bića, dužni uzvratiti. U toj ljubavi će se pojaviti

ono istinsko prijateljstvo u kojemu Ga s pouzdanjem možemo za bilo

što moliti, i dat će nam. Ne onako kako smo niti kada smo očekivali, nego

na svoj način i u svoj čas, kako Mudrost njegova vidi da je za nas najbolje.

Bog je slobodan, sav u otajstvu triju svetih osoba, a ne automat kojega treba

savjetima, formulama i molitvenim obrascima programirati. Tko tako postupa,

ne poznaje pravoga Boga, a uslišanja o kojima govori, makar izgledala i

čudesna, nisu Božji dar nego varka duhova zavodnika kojih je prepun svijet.

Velika je razlika između istinitog Božjeg čovjeka i maga koji oponaša

svetost i pobožnost. Božji čovjek povjerava Bogu svoje srce i sve što je na

njemu da Gospod po svojoj volji učini kako je dobro, a mag, mimo srca, racionalnim

i tjelesnim tehnikama nastoji Bogu svoju volju nametati. To Đavao

podržava popratnim čudesima jer tako vrijeđa i ponižava Božansku svetost

i uzvišenost. No, uslišan ja, što ih sveti poznaju, imaju veću vrijednost i slast

od uspješnosti maga, jer nije uspio naš ritual, tobožnje naše tajno znanje i

moć, što ga, od vremena do vremena - pred svakom novom zaprekom, treba

iznova činiti, nego je uspjelo ponizno prijateljstvo s Bogom koje se proteže

na sav naš život. Tko u jednoj jedinoj svojoj nevolji iskreno zavapi: “Smiluj

mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!”

(Ps 51,1), na njega silazi milosrđe Božje i prekriva mu sav život; prošli,

sadašnji i budući.

168


Ponizno moleći za Tomu, kojega do tad nisam poznavao, Bog me us/iš/o

na ljepši način nego što sam to mogao i zamislili. Mag bi učinio čudo i primio

novac, a ja sam molio za Tomu i Bog mi ga je, čudesno oslobođena, predao

za trajnog prijatelja i vjernog brata. / dao nam je mnoge nebeske radosti u

istoj vjeri i svetom klanjanju.

Kad sam se rodio, Bog mi je poklonio sav svijet da ne budem sam. Ali

kao što mi zla misao može odvratiti pogled od sve ljepote što nas okružuje,

tako me taj isti zao nadahnitelj pokušava odvojiti od ljudi, oduzeti mi svaki

Božji dar, da ga ne primim, da ga optužim iznalazeći svemu prigovor (ovaj

snježni dan ne valja, ova ljetna žega ne valja, ovaj čovjek ne valja, ovaj dio

mene ne valja - moj vlastiti trbuh, noge, nos, uši, ime...). Ine samo da me

tako lišava svakog Božjeg dara, nego mi, iz moga srca optužujući Božju dobrotu,

uništava prijateljstvo s Bogom.

Usko srce moli: „Bože, zaštiti mene i moje maleno imanje. Zaštiti one

do kojih mi je stalo.“, a savršeno srce, u zahvalnosti Sina Očeva, moli: "Oče,

zaštiti sve koje si mi dao. ’ (!v 17,12) Ne priznajem vlast zloga duha ni nad

jednom ljudskom dušom. Jer sve si ih meni dao dajući mi narav čovječju.

Zato Te molim, Ljubavi, uspostavi svoju vlast nad svakim stvorenjem i tada

će biti mir među nama i sve će svemu tada biti dar."

Gledajući ljudska zla, Bog veli: “Života mi moga, nije meni do smrti

bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega ida živi." (Ez 33,11)

To znači - i ja bih, kad molim, trebao biti sličan Bogu kojega molim: "Gospodine,

života mi moga, nije meni do smrti moga neprijatelja, nego da se obrati

od svoje zloće i živi, kao što i ja želim živjeti. Ukloni zloću između nas. Daruj

nam kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu. Daruj nam ljubav." Takva

molitva izgoni zle duhove, jer, moleći u skladu s voljom Božjom, privlači

Duha Svetoga.

U idućem broju: Misliti i činiti dobro ili zlo

169


PUT K BLAŽENSTVU

U VJERI, UFANJU I LJUBAVI

S. Jula je mrtve s vjerom, nadom i molitvom ispraćala i s ljubavlju se

okretala prema živima. Sestre, kandidatice i novakinje iz Sarajeva rado

su posjećivale “Betaniju”. Odlazile su tamo svakog četvrtka na šetnju.

Ljeti i zimi. Bio je to zdrav samostanski običaj! Cesto su se išle pomoliti i

na grob sestre Luke Liengitz koje se nalazi na velikom betanijskom groblju.

S. Luka je došla u Sarajevo iz Beča 1883. godine. Umrla je na glasu

svetosti u 29. godini života. Bila je vratarica. Posvetili su je siromasi, koje

je ona evanđeoski ljubila. Siromasi grada Sarajeva žalili su za dobrom

s. Lukom. Nastavili su je posjećivati na njezinu grobu na “Betaniji”. Posjećuju

je sve do danas, mole se primaju milosti, i zahvaljuju njoj brojnim

pismima, cvijećem i svijećama ostavljenim na njezinu grobu.

Predstojnica Jula je za kandidatice i novakinje “imala mnogo razumijevanja”.

Samostanska mladež je osjećala njezinu ljubav i pažnju. Kandidatice

i novakinje su vidjele njezin trud, a zapazile su i to kako je “iza

teških poslova dugo molila u kapelici”. To je bio vidljiv primjer za mlade

gojenice. Sestre su na “Betaniji” puno radile pa su puno i molile. Drukčije

ne bi ni izdržale. Znale su da bi u suprotnom vrlo brzo mogle postati

samo Marte. Opas¬nost je to svagdje, pa i u samostanu. Zato su često

dnevno prikazivale Bogu svoje misli, riječi i djela. I ne samo to cijelo svo-

SLIKA S. JULE

U CRKVI SV.

ANTUNA U

STAROM

PETROVOM

SELU,

U KOJOJ JE

KRŠTENA

I SLIKA SVIH

BLAŽENIH

DRINSKIH

MUČENICA

170


je biče, srce, dušu i tijelo na slavu Božju. Blago onima koji mole, žrtvuju

i prikazuju!

I betanijske sestre govorile su Julinoj nećakinji Katici Abianac da ima

“divnu tetu”. I stavljale su je za uzor djevojčici. To Katica neće nikada

zaboraviti. Pamtit će to cio život. I zapisati.

U prosincu 1932. godine sestra je Jula prisustvovala konferencijama

za predstojnice u Sarajevu. Ta su predavanja bila kao neka trajna izobrazba

za poglavarice. Konferencije su održavane više puta godišnje.

Voditi zajednicu sveta je i odgovorna dužnost i pred Bogom i pred ljudima.

Zato su i poglavarice tražile savjeta i pomoći od Duha Svetoga i od

svoje uprave. A tko moli i pita, taj ne luta.

U idućem broju: U Marijnu domu na Palama

U GODINJAKU OSNOVANA UDRUGA „BL. S. JULA IVANIŠEVIĆ“

U Godinjaku, filijali staropetrovoselske župe i rodnom selu blažene sestre

Jule Ivanišević, jedne od Drinskih mučenica, u nedjelju 15. studenog

2020. godine, održana je osnivačka skupština udruge „Blažena sestra Jula

Ivanišević“ Godinjak.

Nakon što je himnom pozdravljena Domovina, molitvu za zagovor Drinskih

mučenica Gospodinu je uputio staropetrovoselski župnik Ivan Nikolić.

Zatim su pozdravljeni gosti, među njima načelnik staropetrovoselske općine

Nikola Denis i predstavnici udruga koje djeluju u Godinjaku – Dobrovoljnog

vatrogasnog društva, kulturno-umjetničkog društva, NK „Dinamo“ i

stolnoteniskog kluba.

Poslije usvajanja dnevnog reda, o ciljevima i svrsi osnivanja udruge govorio

je Tomislav Ivanišević. Rekao je da u mjestu žele osnovati udrugu

koja će imati svojstvo pravne osobe, a promicat će prvenstveno duhovnost i

pobožnost blaženim Drinskim mučenicama iz Družbe Kćeri Božje ljubavi,

poglavito sestri Juli.

Podsjetio je na 2011. godinu i beatifikaciju Drinskih mučenica u Sarajevu,

na svečanost i čin za koji su se u Godinjaku i staropetrovoselskoj župi

dugo pripremali kroz brojne aktivnosti, među ostalim, trodnevnicom, kićenjem

cijelog sela u slavonskom stilu i hodočašćem na beatifikaciju u sarajevsku

Zetru, jer je veliki događaj i čast za selo i Župu imati blaženicu. Kasnije

je otkrivena spomen-ploča na kući koja je na mjestu nekadašnje rodne kuće

bl Jule. Na inicijativu grupe molitelja iz Godinjaka svake godine u selu se

171


odvija molitveni program od dana rođenja bl. Jule Ivanišević, 25. studenog,

do dana mučeničke smrti Drinskih mučenica, 15. prosinca, kada svečanu

euharistiju redovito slavi požeški biskup

Antun Škvorčević, a sudjeluju i

sestre iz Družbe. Zatim, na pročelju

župne crkve u Starom Petrovom

TOMISLAV IVANIŠEVIĆ, vjeroučitelj,

predsjednik Udruge „Bl. s.

Jula Ivanišević“

Selu postavljen je vitraž s likom bl.

Jule, u crkvi je njezina velika slika, a

nabavljen je i barjak s likom blaženice.

U selo počinju hodočastiti štovatelji

Drinskih mučenica, pa su vjernici Godinjaka željeli štovanje blažene sestre

Jule podići na jednu višu, kvalitetniju razinu. Razmišlja se o izgradnji spomen-kuće

blaženice, kao i o crkvi posvećenoj Drinskim mučenicama te o perivoju

ispred crkve s kipom bl. Jule. Do sada je osigurano zemljište, dar obitelji

Ivošević, a u kupnju kuće i zemljišta obitelji Ivanović uključila se općina

Staro Petrovo Selo i načelnik Denis, pa danas sve spomenuto pripada Župi

i čini jednu cjelinu. Cijeli prostor je očišćen i spreman za buduće aktivnosti.

Uz promicanje duhovnosti blaženica, u mjestu žele razvijati i volonterstvo

i civilno društvo, lokalnu zajednicu, kulturnu baštinu itd. Žele organizirati

hodočašća i prihvat hodočasnika, surađivati s Družbom Kćeri Božje

ljubavi i sl.

Smatrali su da je za sve to bilo potrebno osnovati udrugu, pa su pripremili

i održali osnivačku skupštinu. U opsežnom dnevnom redu, nakon usvajanja

Statuta, među ostalim, izabrana su tijela koja će predstavljati udrugu i

omogućiti njezin redoviti rad. Za predsjednika udruge „Blažena sestra Jula

Ivanišević“ Godinjak jednoglasno je izabran Tomislav Ivanišević, za dopredsjednika

Vinko Ivanišević, jedan od tri živa pranećaka blaženice. U Upravni

odbor izabrani su Tomislav i Vinko Ivanišević, Mario Čuturić, Ljerka Ivanišević,

Ana Akmačić, David Gašparović i Mihaela Vlainić. Nadzorni odbor

čine Vlado Pospišil, Zdravko Ivanišević i Antun Topić.

Na kraju osnivačke skupštine, predsjednik Udruge Tomislav Ivanišević

zahvalio je na ukazanom povjerenju, a zatim su novoosnovanu Udrugu, njezine

članove i vodstvo pozdravili župnik Nikolić i načelnik Denis.

Tekst i slika Višnja Mikić

172


Časna sestra iz Bosanske Gradiške Josipa Nevistić,

žrtva komunističkog progona

Treba ovdje navesti još jednu žrtvu Drugoga svjetskog rata, točnije

poraća iz redova duhovnih zvanja rodom iz ove župe. Riječ je o Josipi

Nevistić koja je bila redovnica u družbi Klanjateljica predragocjene krvi

Isusove (danas Klanjateljice krvi Kristove), ali je u vrijeme rata u nekoj

duhovnoj krizi napustila Družbu, jer se željela posvetiti pouci djece i mladeži

u vjeri po župama, što je Činila s osobitom ljubavlju i predanjem.

Josipa je kćerka Ivana i Kate rođ. Majdandžić,

rođena 8. ožujka 1907. u Bos. Gradiški.

Prve je redovničke zavjete položila 1921., a doživotne

1931. godine. Na svoju molbu biskupu

banjolučkom fra Jozi Gariću od 3. travnja 1944.,

na čijem području je družba Klanjateljica imala

svoje sjedište, dobila je točno deset dana poslije,

13. travnja, „oprost od jednostavnih vječnih

zavjeta i to: poslušnosti, siromaštva i sv. čistoće“,

što je stupilo na snagu odmah, te je imala

napustiti družbu. Iz družbe je istupila 18. travnja

1944., i otada nije više bila članica družbe. Međutim,

prema svjedočenju onih koji su je iz tog

vremena poznavali, živjela je uzornim životom i

sva se posvetila pouci djece i mladeži u vjeri i zauzimanju za siromašne,

prije svega brojne obitelji.

Čini se da je neko vrijeme provela u Zagrebu. Budući da tu nije mogla

djelovati na nekoj župi, zadnjega dana listopada 1945. otišla je u

Djedinu Rijeku u župi Ruševo kod Požege. Imala je lijepe uspjehe u

pripravi djece na Prvu sv. Pričest. Nosila je civilnu odjeću, a svi su je

zvali „gospodična" Nakon toga je s istim ciljem otišla u Kadanovce u župi

Pleternica, gdje je također djelovala s velikim uspjehom. No, komunistima

je to bio trn u oku, uhićena je i odvedena u zatvor u Slavonski Brod,

ali ju je uspio izbaviti jedan rođak koji je bio partizanski časnik. Vodili su

je na saslušanje u Bosnu, u zavičaj. No čini se da nije išla u rodnu Bos.

Gradišku, nego u Travnik (čini se da je tamo djelovala kao profesorica

prije napuštanja družbe). U kasno ljeto vratila se opet u Djedinu Rijeku

pa u susjednom selu Sovski Dol. Odatle su je u predvečerje 3. listopada

1946. odvela dva nepoznata čovjeka u selo Paka prema Đakovu i tu su

je u podrumu kuće neke pravoslavke jezivo zlostavljali te iste noći ubili i

173


zakopali u šumi. Odsjekli su joj prste još živoj, a na koncu i glavu. Nakon

nekog vremena pronađen je njezin grob, pa su je iskopali i potajno prevezli

u Djedinu Rijeku i tu je noću potajno pokopali na seoskom groblju.

U knjizi o povijesti hrvatske provincije družbe sestara Klanjateljica

krvi Kristove o Josipi čitamo ovu bilješku:

„Sestra Josipa je 1945. nakon napuštanja zajednice, došla u selo

Djedinu Rijeku kod Pleternice i tu po privatnim kućama okupljala djecu

na vjersku pouku. Činila je to i u još nekim selima, ulije nakon kratkog

vremena nestala. Našli su je ubijenu u šumi i zatrpanu kamenjem i zemljom.

Vjernici su njeno tijelo prenijeli na seosko groblje u Djedinoj Rijeci

i tu ga sahranili.“ O načinu njezine smrti precizira biskup Tomo Vukšić:

„Komunisti je zlostavljali i odsjekli joj glavu u podrumu kuće u kojoj je

stanovala u župi Ruševo kod Požege u Slavoniji.

Franjka Buturac, vjernica iz Djedine Rijeke, kod koje je s. Josipa

stanovala neko vrijeme dok je u tom selu poučavala vjeronauk, svjedoči

da je s. Josipa bila vrlo skromna, uzorna života i prava mučenica koja je

znala za opasnost koja joj prijeti, ali nije odustajala od svog poslanja

poučavanja djece i mladeži u vjeri. Ona svjedoči da je Josipa dan prije

svoje smrti provela u intenzivnoj molitvi i bila je posve predana u volju

Božju. Po svemu i Josipa spada u red naših nepoznatih mučenika kojima

smo dužni čuvati i njegovati spomen. Zaslužila je poseban životopis, pa

i da se pokrene postupak za njezinu kanonizaciju.

GROB S. JOSIPE U

DJEDINOJ RIJEKI

174


DOLINSKO NARODNO BLAGO

KULTURNI ŽIVOT

GLAZBA U DOLINI

Dolinu i njezine Dolince je održala pjesma i tambura. U najtežim životnim

trenucima Dolinci su utjehu tražili u pjesmi, u svom bećarcu. Slijedila se

i njegovala tradicija dolinskih predaka u folkloru, igri, svirci, izvornoj pjesmi.

I ne samo Doline već i šire Bosanske i Slavonske Posavine. Gotovo svako

selo i svaki šor imao je svoje tamburaško društvo a njihovi susreti o Božiću i

Uskrsu pored crkve postali su tradicionalni. Tada su nazočni osluškivali koje

tamburaško društvo bolje svira i oni su ostajali kod njega. Hvatalo se u kolo

i plesalo koliko je tko htio i mogao i to je bila najbolja nagrada nekom od

tih tamburaških društava. Mnogi su jedva čekali kada će se ponovo sastati

opet kod crkve. U Dolini se najčešće sviralo “kod Klena” a u Novom Selu

kod križa. Na temelju stogodišnje tradicije, mladi entuzijasti dolinskih sela

naposljetku su osnovali Kulturno-umjetničko društvo i dali mu ime “Ivan

Goran Kovačić”. Koje li simbolike; pjesnika Gorana su zaklali četnici a pola

stoljeća poslije to isto čine dolinskim goranovcima!

Osim tamburice u Dolini su u uporabi bile i usna harmonika (cicuge) i

diple a poslije i harmonika.

NARODNA NOŠNJA

Dolinski kraj prostire se na desnoj obali rijeke Save, desetak kilometara

nizvodno od Bosanske Gradiške. Narodna nošnja toga kraja pripada grupi

narodnih nošnji panonskog tipa. Nabrana je, duga i široka baš kao i podne-

175


blje gdje ovaj tip nošnje egzistira. Kad se spomene dolinski kraj onda se tu

prvenstveno misli na Donju Dolinu, Gornju Dolinu, Novo Selo i Orubicu

(koja je nakon drugog svjetskog rata iseljena, jer se nalazila u poplavnom,

nezaštićenom području uz samu Savu), te također potpuno iseljenu Proševicu.

Iako i selo Mačkovac ima istu nošnju kao i dolinski kraj, ipak se ne ubraja

u dolinska sela.

KAO ZASEOK DONJE DOLINE, KOLIBIŠĆE

KOJE SE SPOMINJE ISPOD SLIKA NARODNIH

NOŠNJI, JE U STVARI STARI NAZIV ZA DONJI

DIO NOVOGA SELA

SLIKE SU PREUZETE IZ KNJIGA MUŠKA I ŽENSKA NARODNA NOŠNJA ZAPADNE

SLAVONIJE AUTORICE VESNE KLIKIĆ – KOLIĆ

Prije ovog rata, (1992.-1995.) u Dolini je bila prava rijetkost na jednom

mjestu naći kompletnu, originalnu nošnju bez obzira da li se radi o muškoj

ili ženskoj nošnji. Što je uzrok svemu tome?

Nakon revolucionarnih pokreta koji su zahvatili Europu krajem 18. i

početkom 19. stoljeća, dolazi do prekida i napuštanja starodrevnih životnih

navika i običaja, U tim naglim preokretima, prva na udaru se našla narodna

nošnja. Nošnja kao obilježje jedne sredine se napušta, jer se kidaju granice

koje su jednu sredinu odvajale od ostalog svijeta. Nošnju su prvi napustili

muškarci dok se kod ženske nošnje više javljaju industrijske tkanine, koje

zamjenjuju domaće tkanje.

Vrijeme drugog svjetskog rata je, u Dolini, vrijeme potpunog prekida s

tradi¬cionalnim načinom odijevanja, kao i sa nekim običajima starim stotinama

godina. Istina i u naše se vrijeme može vidjeti još poneka baka u tradi-

176


cionalnom ruhu, ali načinjenom od industrijskog platna. No, i takvi slučajevi

su sve rjeđi jer “stari svijet” izumire.

Dolinski puk svjestan ljepote svog svetačkog (svečanog) starog ruha,

gotovo u pravilu, kao posljednju želju ima - biti u njemu pokopan. Ono o

čemu nisu bili pokopani očevi i majke u grob su odnijela njihova djeca. To

je i najveći razlog zašto je u Dolini očuvano tako malo originalnih dijelova

nošnje. No, usprkos ovako oskudnom stanju dolinsku nošnju ne treba pustiti

da potone u zaborav jer njena ljepota to ne zaslužuje.

SIROVINE ZA IZRADU DOMAĆEG RUHA

Sirovine za izradu domaćeg ruha su uglavnom biljnog porijekla i to: lan

i konoplja. Sve do drugog svjetskog rata ove dvije biljke su masovno sijane

kako bi pokrile potrebe za velikim količinama tkanine, prvenstveno za izradu

osnovnih dijelova muške i ženske odjeće.

Sama proizvodnja platna bila je ženski posao. One su sijale lan i konoplju,

te obavijale mukotrpan i složen proces prerade ovih biljaka iz kojih

je trebalo izvući vlakna za predenje. Ovaj proces prerade lana i konoplje

zahtijevao je vrijeme ali i preciznost od sjetve, branja,

kiseljenja, obrade, predenja do tkanja. Svaki

od ovih momenata je vrlo važan jer uvelike utječe

na kvalitetu tkanine. Tkanina za osnovne dijelove

muške i ženske nošnje nije bila samo od lanenog ili

konopljinog platna, nego se tkalo i pamučno platno.

Naime, pamučna pređa se kupovala i kod kuće

je tkano čisto pamučno platno ili u kombinaciji s

pamukom. Platno dolinskih tkalja je uvijek ravno

tkano “u dvi žice” i to zbog vrlo raširenog načina

ukrašavanja nošnje “krstačkim vezom”. Zbog toga

u Dolini nema onako raznovrsnog tkanja kakvo se

može naći u drugim dijelovima Bosanske Posavine,

Uz “krstački vez” spomenimo još i posebni način ili

tehniku veza a to je “budžani vez - štikanje”, potom

bijeli vez sa šupljikom tj. “šlinga”, te razni oblici

“eklje” odnosno heklane čipke ili “špica” kako još

i danas stare Dolinke nazivaju i industrijsku čipku.

Sirovine životinjskog porijekla svakako su neizostavne

kod dolinske nošnje, a to su vuna i koža.

Vunom su se izrađivale čarape, tkanice, pregače te

rukavice.

177


Ovčja koža se koristila za izradu ženskog kodžušca, dok je goveđa koža

korištena za izradu opanaka i kaiša kojim su se opasivali muškarci.

Odjevni predmeti su se, uglavnom, izrađivali kod kuće, kako tkanje i

pletenje (štrikanje) tako i samo bojanje vune. No, dio odjevnih predmeta od

kože i obuća, kupovani su kao gotov proizvod u Bosanskoj Gradiški te širom

Slavonije.

Iz same činjenice, daje dio odjevnih predmeta kupovan u Slavoniji, proizlazi

da je dolinska nošnja u uskoj vezi sa slavonskom nošnjom. To je i istina.

Muška dolinska nošnja se ne razlikuje od iste nošnje u Novogradiškoj posavini,

dok kod ženske nošnje postoje neznatni detalji po kojima se ove dvije

nošnje razlikuju, iako na prvi pogled izgledaju identične.

POTRAŽITE NAS NA WWW.SUZA-DOLINSKA.COM

178


RIBARSTVO NA SAVI, OSOBITO U DOLINI

(KOTAR BOS. GRADIŠKA)

Priopćio: Vejsil Ćurčić

Objavljeno u Glasniku Zemaljskog muzeja

Bosne i Hercegovine Sarajevo, april-septembar 1910.

HVATANJE RIBE RUKAMA

Najprimitivniji način hvatanja ribe u Dolini je hvatanje rukom. U mnogim

slučajevima, osobito za vrijeme mrijestenja zalazi riba na plića mjesta,

bilo to na prudove ili za poplave na poplavljene livade, pa onda

mogu lahko uhvatiti rukom.

Na ovakav se način hvataju velike množine riba u Dolini, osobito

šarani, jer se ni jedna riba ne usudi na tako plitka mjesta izaći, kao baš

šaran, koji se suviše pouzdaje u to, da može daleko da skoči, pa da se

skakanjem opet dočepa dubine (navodno skače šaran do 1,5 metra).

Kako sam se sam osvjedočiti mogao, prevari se takav šaran često u

svojem računu, ter se njihova jata u doba mrijestenja veoma omame, pa

se zalete na tako plitka mjesta, da im pola tijela iz vode viri te se teškom

mukom naprijed pomiču; ništa lakše opreznom ribaru, da se u takvom

momentu priskoči i rukom ribu zgrabi i na suho izbaci. To se događa

većinom još onda, kada voda dolazi. A kad se voda vraća, onda se jarci

granjem pregrade, voda na to kroz granje ode, a ribe ostanu. I u krnjicama,

lokvama, grabama zaostaje mnogo riba, koje onda prostom rukom

ili najprimitivnijim alatima pohvataju.

Pojavi li se jato šarana ili druge ribe na takvom mjestu, digne se

cijelo selo na noge, malo i veliko, staro i mlado, da tjeraju ribu, pa se

tom prilikom prirede čitave hajke. Muškarci u svojim širokom zasukanim

gaćama i rukavima, žene u svojim dugačkim povrh koljena uzdignutim

košuljama (jedina odjeća ljeti) gaze katkad povazdan po vodi i svaki nastoji,

da se što više ribe uhvati, koju sutra dan u kuzlovima odnesu na

prodaju na Pazar. Ti su kuzlovi (Fisehkorb) pravi od kore i to od „vezike“

ili „suvezike“.

I čikove (piškurove) hvataju u Dolini često prostom rukom. Ogromna

jata piškurova se u mulj tamošnjih đolova, ali ribar njihova skrovišta lahko

otkrije. Ribar objesi torbak o rame i zagazi u vodu, pa kad naiđe na

179


takovo mjesto, brzo i vješto rukom ribu zgrabi. Za taj posao treba mnogo

vještine i spretnosti, jer su čikovi sluzavi, pa se lahko iz ruke izmaknu,

ako ih ribar energično ne ščapi. Za to čikova treba srednjim prstom opasati,

onda ne može izmaknuti. Neki Mika Šokić uhvatio je na taj način za

nekoliko sati 25 kg piškurova.

Uostalom hvata se pastrma još i danas u mnogim brdskim potocima

prostom rukom.

Na Bosni, Vrbasu i Neretvi ima ribara, koji rone u velike dubine i

hvataju rukom ribu, koja se zavukla pod kamen, pod žile ili grmlje i tamo

miruje. Naravno da nije svaki vješt tome opasnom poduzeću: valja da

umije dobro plivati i pod vodom nekoliko časaka izdržati. Poznam nekog

Osmana Bekića iz Visokog koji navodno može 6 minuta da pod vodom

ostane. Ovim se poslom međutim bave najviše naši bosanski cigani „kotlari“,

koji zasuču svoje nogavice, pa kroz prednji prorez „etinač“ uhvaćenu

ribu u gaće bacaju.

Ljubo Nenadović u svojoj knjizi o Crnoj Gori veli, da Crnogorac zaroni

u duboki vir Morače, te u kamenoj špilji nađe ribu, zavuče joj prste u

škrge do glave, pa s njom iskoči gore. Riba je često duga kao i gnjurač i

u borbi ga iskolje riba jako te se voda okrvavi.

Veoma je razvijeno hvatanje ribe prostom rukom u Hutovom blatu u

Hercegovini, gdje se osobito dvije vrsti, keljavac i plotica u velikim množinama

u šašu i u podprištima. U Popovom polju opet gaovice u močvarama

i lokvama na taj način hvataju.

Sigurno su i prehistorički sojeničari u Dolini pod istim uvjetom ovako

ribu hvatali.

Dolinski ribari posluže se kadikad

i toljagama, kada hvataju rukama

ribu. Ovakvom toljagom udari se

riba po glavi pa se odmah onesvijesti,

te je tako lahko uhvati.

Nisu tu posebno za taj posao napravljene

toljage, već ribar pograbi

kolac ili uopće sve, što mu prije pod

ruku dođe. Međutim se toljaga samo

onda upotrebljava, kada za poplave izađu velike množine riba na livade

ili na plićine. Kada ne bi bilo toljage, mnogi bi masni šaran umako. Taako

ga ribar klepne dobro po glavi, pa se ne treba s njim naganjati. Nu često

se sasvim slučajno ribe u tom kraju na taj način ubijaju; stanovnici vozeći

180


se u čamcima nailaze često u plitkim mjestima ili grabama na velike zaostale

ribe, koje jednostavno ubijaju veslom ili sjekirom pa u čamac bace.

Toljagom se služe ribari u mnogim krajevima i napredne Europe. U

Njemačkoj na primjer tuku tamošnji ribari na isti način štuke za vrijeme

mrijestenja, pa se u njih to zove „Hechtedillen“,

Hechtedečden, ili „Hechtedrillen“. U

primitivnih naroda i u krajevima, gdje se ribe

još u velikim jatima seli uz vodu i niz nju kao

i mladica u rijekama Aljaske i sjeverne Azije

ima u tu svrhu specijalnom napravljenih toljaga.

Na takove se toljage često naslikaju

ili urezuju različiti motivi, koji imaju da donesu

dobru sreću u lovu n. pr. Ljudske i životinjske

glave, ribe, različiti totemi it.d.

Nije dokazano, da li su se i prehistorički

sojeničari u Dolini služili toljagama. Po svoj

prilici uzimali su onda, kao što i danas rade,

obične štapove, kojima tuku također i divlje

patke.

Poznate su doduše neke prahistoričke toljage od hrastovine iz sojenica

u švicarskim jezerima. Keller piše u svojim izvještajima o sojenicama:

u Meilenu i drugim sojeničnim razvalinama našle su se grane različitih

stabala sa kvrgasti izraslinama, koje su izdjelane kamenom sjekirom

i nožem od kamena, a imaju oblik maljeva i toljaga.

ŠARAN I ČIKOV– PIŠKUR , SLATKOVODNE RIBE KOJIMA DOLINSEKE VODE OBILUJU

Bošnjaci prave danas još svuda po zemlji 1 metar dugačke štapove

sa kvrgastim izraslinama na donjem kraju; ove se toljage upotrebljavaju

kod igre „kevanje“ koja se još uvijek mnogo u nas igra.

U idućem broju: Hvatanje ribe u zamke, kopljem i harpunom

181


PLODOVI UMA I SRCA

ČA RUDINI BEČARCI

Mjesečina, to je lijepo vrijeme

Za bećara koji nema žene.

Bećar nisam, a bećar mi kažu

Sad ću biti pa neka ne lažu.

Volim jednu, a četiri mene

Al su lude curice malene.

Bećaruša ujela bećara

Baš u usta, gdje stoji cigara.

Kad ti jedna, ljubiti dojadi

Traži drugu, nek' je život slađi.

Rudolf Jurić – Ča Ruda


182


Božićna priča

Zalutala djevojčica

Jedna šestgodišnja djevojčica zalutala u šumi, tražeći malog Isusa

jer ga nije imala u svome domu, gdje njeni roditelji nisu htjeli ni čuti za

Isusa, tvrdeći da njega nema, i da su to samo besmislene priče.

Ali u njenom dječjem vrtiću, gdje je bilo šesdeset predškolskih dječaka

i djevojčica s kojima se svakodnevno družila i igrala, i kako se

približavao Božić, dječaci i djevojčice sve više su pričali o dolasku malog

Isusa.

Djevojčica je to slušala, ali o tome nije ništa znala. Kad bi je djeca

o tome nešto upitala, nije znala odgovoriti, pa se osjećala nesretnom i

izbjegavala drugu djecu, povukla se u neki kutak i tamo bi plakala .

I pred sami Božić, otišla duboko u šumu da ga tamo potraži, jer je

čula da se iz te šume uzimaju božićna drvca koja se nose u kuće, i na

badnju večer okite za doček malog Isusa. I što je dublje ulazila u šumu

nije znala gdje se nalazi, shvatila je da se izgubila i da više ne zna kojim

putem vratiti se kući. Uvjerena da su njeni roditelji zabrinuti i da je

traže.

Već je nastupio mrak, i ukočila se od straha. Tad se pojavio jedan

medvjed, nešto je gunđao, vrlo nježno uzeo je njenu ručicu i vodio je

kroz šumu gdje je ugledala da tamo gori vatra, manje nalik na vatru, a

više na neku svjetlost. Vidjela je i da je u blizini vatre bilo jedno stablo

bora okićeno svim mogućim nakitima, šarenim perjem ptica, crvenim jesenjim

lišćem i brojnim drugim nakitima koje su životinje našle u prirodi.

Oko vatre je bilo medvjeda, lisica, vjeverica, jelena, srna, ježeva.

Bilo je i ptica, orlova i brojnih drugih vrsta, a posebno ptica pjevica. Svi

se radovali djevojčici i prepustili joj da bude u prvom redu do vatre. Ispod

okićenog bora u šušnju ležao je mali medvjedić od radosti se valjikao

dižući sve četiri noge u zrak.

Djevojčica je u sebi osjetila neki mir, i zaboravila je na strah, zapravo

njenom dušom osjetila se neka toplina blagosti i radosti, što se našla u

društvu plemenitih bića, koja prema njoj iskazuju veliku pažnju i ljubav.

Nakon što je prošlo nekoliko sati druženja, tri puta se tajanstveno

ugasila vatra i tri puta ponovno zasjala sama od sebe. Tad se pojavila

tri bijela anđela. Kad je zavladala potpuna tišina, anđeli se predstavili.

183


Jedan je rekao da je anđeo ljubavi, drugi da je anđeo dobrote, a treći da

je anđeo duhovne čistoće.

Anđeo ljubavi reče da je Bog stvorio sva živa bića i svako mu je jednako

drago. Drugi anđeo mira i dobrote reče da sva bića međusobno trebaju

živjeti u slozi i miru. A treći anđeo reče - mali Isus ne dolazi samo

ljudima, već i svim živim stvorenjima, potom se okrenu prema djevojčici i

reče joj da mali Isus dolazi i njenim roditeljima, ali ga nisu prepoznali da

prime duhovnu čistoću. I tada se dva anđela udalje, a treći anđeo uze

djevojčicu za ruku i laganom šetnjom dođoše do njene kuće i ostavi je

pred njenim vratima. I tada posta nevidljivim. Kad su djevojčicu ugledali

njeni roditelji, špotali su je, a kad je počela pričati što joj se sve dogodilo,

rekli su da je poludjela i da ne zna što govori.

Tog momenta ponovno se, iza djevojčice, nakratko pojavi anđeo.

Roditelji se na smrt uplaše, a djevojčica im reče - ne bojte se, taj anđeo

je došao da vam udahne duhovnu čistoću.

Od toga dana, i u njenoj kući, svake godine, raskošno se okiti božićni

bor, i uredi se štalica simbolično s jaslicama u kojima leži mali Isus

okružen pastirima i njihovim stadima. Rođenje Isusa slavi se i u njenoj

kući s velikom radošću i nje i njenih roditelja kao i njihovih prijatelja, a

posebno dječice iz dječjeg vrtića, kojima je ta djevojčica postala najbolji

prijatelj.

Mile Prpa

Zagreb, 18 studenog 2020.

Mile Prpa je hrvatski je književnik, slikar, filozof, kolumnist i član

HKV-a. Piše pjesme. Autor je zbirke soneta koja se zove Sonetna rapsodija

Godine 2012. je bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost

ali zbog jake konkurencije nije je dobio. Već sama nominacija je veliko

priznanje.

184


LIKOVNI URADCI VALENTINE ORŠULIĆ, STUDENTICE II. GODINE STUDIJA

NA LIKOVNOJ AKADEMIJI U GENTU /BELGIJA/

185


PREDSTAVLJAMO VAM

„ŽRTVOSLOV BOSANSKOGRADIŠKOG

DEKANATA“

Iz pera msgr. dr. Ante Orlovca, pod kraj prošle /2019./ godine je još

jedna knjiga ugledala svjetlost dana. Riječ je o knjizi: „Žrtvoslov bosanskogradiškog

dekanata“.

U prošlom broju „Suze dolinske“ smo predstavili knjigu „Gubici Banjolučke

biskupije“ koja je izišla iz tiska 2018. godine od istog autora, u

kojoj se na dosta mjesta spominje naša župa Dolina.

U ovoj, ne samo da se Dolina spominje nego joj je posvećena 51

stranica od 163. – 215.

Knjiga je predstavljena 29. prosinca 2019. godine u dvorani Župnopastoralnog

centra u Bosanskoj Gradišci nakon sv. Mise. Predstavljači

su bili: Pomoćni Banjolučki biskup fra dr. sc. Marko Semren, prof. dr. sc.

Velimir Blažević i sam autor msgr. dr. Anto Orlovac.

Sve nazočne je predstavio bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić.

U vrijeme korizme, ove godine, planirano je predstavljanje na području

Nove Gradiške, u župi Kraljice sv. krunice za vjernike Nove Gradiške

i naseljenog mjesta Ljupina, međutim, korona virus je zaustavila

taj program. Za to predstavljanje nikada neće biti kasno, pa kada se

stvore uvjeti, s njom će biti upoznati svi oni Dolinci i Novoselci koji to želi.

I trebali bi, jer čini mi se da u župi Dolina nema kuće iz koje u ovoj knjizi

nije bar jedno ime zapisano, u vremenu iz I., II. svjetskog rata i nedavnog

rata u Bosni i Hercegovini.

U Proslovu, autor između ostalog piše: „ …Bosanskogradiški dekanat

prije Drugog svjetskog rata i u ratu imao šest župa: Bosansku Gradišku,

Bosanski Aleksandrovac (nekoć Rudolfstal), Dolina, Mahovljani,

Miljevci i Nova Topola (nekoć Windthorst) . U tom je ratu župa Miljevac

potpuno uništena i više ne postoji, dok su druge pretrpjele ogromna stradanja,

izginuo je velik broj vjernika, civila i različitih vojnih postrojbi, tri

župe su za vrijeme toga rata gotovo posve iseljene, a u ostalim se broj

vjernika znatno smanjio. Isto tako su uništene crkvene zgrade: crkve,

župne kuće, samostani, katoličke škole.

186


No, stradalo je, i to u prvom redu, ono što je najvrjednije: ljudi. Ova

knjiga se bavi prije svega njima. Naime, ni gotovo 70 godina po okončanju

Drugog svjetskog rata nema sustavnog popis žrtava i stradalnika

rata i poratnih zbivanja, na tom području. To se posebno odnosi na

katolike i njihove obitelji koji su uglavnom bili na „drugoj strani“, dok se

u partizanskim žrtvama nerijetko pisalo pretjerujući i nekritički. Štoviše

o žrtvama poražene strane nije se smjelo ni govoriti, bez obzira radilo

se o pripadnicima različitih vojska ili civilima. Oni su jednostavno bili

proglašeni „narodnim neprijateljima“, a za takve nije bilo suda ni milosti;

Najveći broj žrtava nije stradao uslijed ratnih djelovanja, nego od poratne

odmazde komunista kojima je smetalo što je sve bilo hrvatsko i katoličko.

Ovdje je riječ samo o katoličkim žrtvama i gubicima, jer o njima do

sada nije pisano.

Prikupiti građu za ovu knjigu bilo je vrlo teško …“

Knjiga ima 295 stranica, a tekst je raspoređen po poglavljima:

Poglavlje I. „Župa Bosanska Gradiška u vrijeme Drugog svjetskog

rata“;

Poglavlje II. „Gornji Podgradci – ogromno prikriveno masovno stratište

i grobište“, uništenje pilane, svjedočenje preživjelog domobrana i

PROF. DR. ANTO ORLOVAC, MSGR. DR. MARKO SEMREN, OFM,

I VELIMIR BLAŽEVIĆ SU PREDSTAVILI KNJIGU

187


drugih svjedoka, neobjavljeni iskazi o zločinima u Gornjim Podgradcima

(O čemu smo, također, pisali u prethodnim brojevima „Suze dolinske“;

Poglavlje III. Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iz župe

Bosanska Gradiška, župe Bosanski Aleksandrovac (nekoć Rudolfstal),

župe Dolina, župe Mahovljani, uništenje župe Miljevac (Miljevci) i župa

Nova Topola (nekoć Windthorst) .

Kao što je već rečeno, u ovoj knjizi je župi Dolina posvećena 51 stranica.

Nakon osnovnih podataka o župi Dolina autor obrađuje slijedeće

teme:

Četničko-partizanski pokolj u župi Dolina,

Dolinska župa nakon tih pokolja,

Zločin „Golića kopača“ u Kozincima krajem svibnja 1945.,

Sasinske izbjeglice u Lamincima,

Čuvanje spomena župnicima-mučenicima u dolinskoj župi,

Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća u župi Dolina, po selima:

• Bardača

• DonjaDolina

• Gornja Dolina

• Novo Selo

• Proševica

• Laminci – izbjeglice iz župe Sasina kod Sanskog Mosta,

• Dolinski župnici – žrtve ratova i mržnja na vjeru,

• Popis žrtava Prvog svjetskog rata,

• Popis žrtava rata 1992. – 1995.

Prije popisa dolinskih žrtava, autor je dao uvodne napomene, pa

je između ostalog kazao: „ … Prvi popis žrtava Drugog svjetskog rata i

poraća iz župe Dolina napravio je tadašnji župnik, pok. Kazimir Višaticki,

9. lipnja 1990. Popis obuhvaća ukupno 12 tipkanih stranica.

Prvi dio tog popisa, ukupno sedam stranica, napravljen je prema

kazivanju svjedoka za tri sela: Donja i Gornja Dolina te Novo Selo, zatim

slijedi pet ispisanih iz župnih Matica umrlih za cijelu župu. Poslao ga

je kao i prilog uz svoj dopis Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci. Za

stradale iz Donje Doline i Novog Sela naveo je ime i prezime te način

stradanja žrtve, na pr. „ubijen“, „ubijen od četnika, „nestao“ (za Gornju

Dolinu ne navodi način stradanja, nego samo prezime i ime žrtve)…“

„ … Drugi dio popisa, rađen prema župnim Maticama umrlih, sadrži

sve podatke koji su u tim maticama zabilježeni. Popis u tom obliku nije

objavljene, ali je korišten za kasnije objavljene radove.

188


Popis žrtava dolinske župe objavio je prvi put Milorad Oršulić Mican

u svojoj monografiji župe Dolina 2000. godine /“Dolina bosanska

u prošlosti i sadašnjosti“/. No, i to su podaci dosta oskudni. On je taj

popis nadopunjavao kasnijim istraživanjem. Zatim je znatno dopunjen

popis objavio autor ove knjige u godišnjaku „Suza Dolinska“. Priređujući

ovaj popis konzultirane su , osim župnih Matica umrlih, također Matice

rođenih i vjenčanih, kao i Status animarum (Stanje duša) dolinske župe,

provjeravajući točnost podataka o pojedinoj stradaloj osobi.

Poteškoće istraživačima stvaraju činjenice što se u popisima pojavljuju

po dvije verzije nekih prezimena: Oršolić i Oršulić, Vonić i Vonjić te

imena: Ivo i Ivan, Filip i Pilip, Stipo i Stjepan, Ladislav i Lajko, itd…“

Slijedi popis stradalih osoba po selima dolinske župe abecednim redom:

• Bardača (2 osobe)

• Donja Dolina (112 osobe)

• Gornja Dolina (84 osoba)

• Novo Selo (70 osoba)

• Proševica (11 osoba)

• Laminci – izbjeglice iz župe Sasina kod Sanskog Mosta

(7 osoba).

Sveukupno 286 žrtava u župi Dolina.

Slijedeće poglavlje je POPIS DOLINSKIH ŽUPNIKA – ŽRTVE RA-

TOVA I MRŽNJA NA VJERU, koje počinje riječima:

„… Kada je riječ o stradanju dolinske župe, treba istaknuti da je uz

veliki broj vjernika, također cijeli niz nekadašnjih dolinskih župnika bio

žrtvom ratova dvadesetog stoljeća. Četvorica od njih smrtno su stradali,

jedan je podnio teške zatvorske kazne s prisilnim radom, a još jedan je

u bijegu pred partizanima morao napustiti domovinu i živio je do konca

rata kao prognanik….“

U POPISU ŽRTAVA PRVOG SVJETSKOG RATA u knjizi se navode

šestorica stradalih osoba iz župe Dolina.

Zadnje poglavlje je POPIS ŽRTAVA RATA 1992. – 1995. sadrži popis

ubijenih osoba iz župe Dolina.

Kao što je već rečeno, knjiga ima 295 stranica završava riječima

zahvale:

„Zahvaljujem svima koji su mi pomogli u nastanku ove knjige. Osobitu

zahvalnost dugujem Miloradu Oršuliću Micanu iz Okučana koji mi je

puno pomogao u prikupljanju podataka , posebno za župu Dolina, kao i

189


Miroslavu Sušilu iz Kutine za župu Bos. Gradiška. Zahvalnost dugujem

i arhivaru Biskupijskog ordinarijata u Banjoj Luci mr. Peri Ivanu Grgiću

na susretljivošći i pomoći pri radu biskupijskom arhivu i u izradi korica,

mons. Vladi Lukenda koji je pozorno isčitavao tekst kao lektor, recenzentima

prof. dr. Velimiru Blaževiću i mons. dr. Marku Semrenu, Banjolučkoj

biskupiji kao izdavaču i Župi Bosanska Gradiška kao suizdavača,

kao i svima koji su pomogli da ova knjiga ugleda svjetlost dana.“

Na kraju ovog kratkog predstavljanja treba kazati kako se knjiga može

nabaviti kod autora, u Župnom uredu Bosanska Gradiška kao i u

uredništvu „Suze dolinske“.

NASLOVNICA KNJIGE ŽRTVOSLOV

BOSANSKOGRADIŠKOG DEKANATA

190


SJETIMO SE NAŠIH STARIH

IZ OBITELJSKIH ALBUMA

“EVO OVO SU NAŠI DRAGI KOJI SU ŽIVJELI U NE-

KOM VREMENU, NA NAŠIM PROSTORIMA. TO SU LJU-

DI KOJI SU SVOJIM POSTOJANJEM I SVOJIM RADOM

STVORILI DOLINU KAKVE SE SJEĆAMO.

ONI SU DALI NAS

I NITKO NE MOŽE REĆI DA NISU POSTOJALI!”

OVE DVIJE SLIKE SU

SAMO DIO IZ BOGATE

ZAOSTAVŠTINE VLČ.

TVRTKA TADIĆA – NEG-

DAŠNJEG DOLINSKOG

ŽUPNIKA. NA POLEĐINI

JEDNE OD NJIH PIŠE

GODINA 1964. DA LI

JE TO GODINA KADA

JE SLIKA NAČINJENA,

ILI…? NA OBODVIJEMA

SE VIDI ULAZ U STARU

CRKVU U DOLINI, KADA

JE JOŠ BIO DRVENI

ZVONIK - TORANJ, ZA

VRIJEME VELIKOG IZLI-

JEVANJA VODE – PO-

PLAVE, PA SE JE U NJU

DOLAZILO ČAMCIMA.

IMA JOŠ OSOBA KOJE SE SJEĆAJU TOGA PRIZORA. TAKVA JE DOLINA NEKADA BILA. U

CRKVU SE IŠLO U ČAMCIMA, NEKI POKOJNICI SU SE VOZILI NA GROBLJE „GRADINA“,

U ŠKOLU I TRGOVINU SE U NJIMA IŠLO, POJEDINI SEOSKI POSLOVI SU SE OBAVLJALI

IZ ČAMACA KAO ŠTO JE BERBA KUKURUZA … DIO ŽIVOTA, U VRIJEME VISOKIH VODA

ŽIVJELO U ČAMCIMA.

191


IZ RJEČNIKA UČE STIPE

RIJEČI SU KAO I LJUDI: “ŽIVE, OSTARE I UMRU“

prof. dr. Anto Ćosić

Džeferdar – vrsta puške

Džehenem - pakao

Džemat – zajednica skupina ljudi, područje jednog imama

Dženabet – poganac, nevaljalac

Dženet - raj

Džigerica – (perz.) pluća – bijela džigerica, jetra – crna džigerica

Džin – nevidljivo biće

Džukela - (turski džuhela) pas, naziv za otrcanog psa

Džuma – podnevna molitva petkom

Đe – gdje

Đenaza – ukop, sahrana, pogreb

Đerdan – (perz.) niska, niza, ogrlica, ukrasni lanac oko vrata

Đemđija – lađar, splavar

Đemija – lađa

Đol - bara

Đugum – veći bakreni sud za vodu

Đule – topovsko zrno

Đumruk – carina

Đuturum – obnemogao čovjek

Đeram – (tur. germek) poluga za izvlačenje vode iz bunara s rašljastim stupom

-DŽ-

-Đ-

192


ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI

PARADAJZ, RAJČICA, POMIDORA

Rajčica (lat. Solanum lycopersicum), poznata i pod nazivima pomidor,

poma, tomat i paradajz, je jednogodišnja biljka iz porodice pomoćnica

(lat. Solanaceae). S botaničkog stajališta rajčica pripada voću, ali

se u kulinarstvu i trgovini smatra povrćem. Uzgaja se većinom u toplijim

krajevima, jasno zbog svojih plodova koji se konzumiraju svježi, ali se i

kuhaju, konzerviraju i prerađuju.

Biljka rajčice raste od pola metra do čak 3 metra, a stablo joj je

zeljasto i razgranato. Samo stablo je prekriveno dlačicama i ljepljivo je,

dok su cvjetovi žute boje te su okupljeni u grozdove. Plodovi rajčice su u

početku zelene boje, a dozrijevanjem

poprimaju tamno crvenu boju.

Rajčica se u kulinarstvu najčešće

koristi kao sirovi proizvod u salatama

te kao prilog drugim jelima, ali se može

koristiti i kroz juhe, variva te kao

umak. U posljednje vrijeme sve se češće

upotrebljava i u svojstvu soka uz

dodatak celera, a u cilju poboljšanja

obrambenog sustava organizma.

Valja napomenuti i kako je plodove

moguće iskoristiti kako bi proizveli

vlastito sjeme za sljedeću godinu, jasno

ako se želite nastaviti baviti uzgojem ovog povrća.

Ono što je za to potrebno je staviti dozrelu rajčicu bez kore u zdjelu

i dodati malo vode. Nakon kraćeg vremena na površini će se pojaviti sloj

bijele boje, a 36 sati kasnije na to dodate još malo vode te promiješate

dobivenu tekućinu. Na ovaj način sjemenke će se odvojiti od mesa rajčice

pa ćete moći procijediti tekućinu kroz sito i u njemu će vam ostati

sjeme za narednu godinu. Sjemenke osušite na običnom kuhinjskom

papiru te zasadite u vrijeme berbe pogodno za vaše područje.

Ipak, najveći "boom" rajčica doživljava čitavo stoljeće kasnije kada

su Talijani po prvi put nadjenuli kruh sa rajčicom i tako utrli put današnjoj

pizzi. Sve dalje je povijest. Crvena boja rajčice donijela je popularnost

pizzi, a Talijani su vješto iskoristili neka svoja istraživanja kako bi upravo

to popularno jelo proglasili zdravim.

193


Pripravci od rajčica: ajvar od rajčice, koncentrat od rajčice, pelati od

rajčica, sok od rajčice, ukiseljene rajčice, umak od rajčice

Rajčica nije priznata kao ljekovita biljka od strane medicinske struke,

no u novije vrijeme sve se više prepoznaju blagodati rajčice. Jedna od

najvažnijih karakteristika rajčice je što je bogata likopenom, (Likopen je

svijetlo crveni karotenoidni ugljikovodik koji se nalazi u rajčici i drugom

crvenom voću i povrću, poput crvene mrkve, lubenice, grejpa i papaje,

ali nije prisutan u jagodama ili trešnjama) koji je snažan antioksidans, a

za kojeg se smatra da pomaže u borbi sa stanicama karcinoma. Likopena

u rajčici ima toliko da joj on zapravo daje crvenu boju.

Valja naglasiti kako se likopen bolje apsorbira ako se rajčice tretiraju

kuhanjem odnosno toplinski obrade. Dobar izbor bi bila juha od

rajčice, umaci i slični gusti proizvodi u kojima ima i dodatka ulja ili masti.

Plod rajčice ima jako malu kalorijsku

vrijednost, ali je zato bogat bjelančevinama,

beta-karotenom, biljnim mastima,

vitaminima A, B, C, D i K, kao

i željezom i kalijem.

Plod rajčice ima jako malu kalorijsku

vrijednost, ali je zato bogat

bjelančevinama, beta-karotenom,

biljnim mastima, vitaminima A, B, C,

D i K, kao i željezom i kalijem.

Iako nam se čini da je rajčica

oduvijek prisutna u našim životima jer je toliko često konzumiramo, ona

ipak nije u ljudskoj prehrani tako dugo. Naime, otkrivena je od strane

španjolskih osvajača pri otkrivanju Amerika. Porijeklo vuče iz Perua, no

nije postala poznata i tako uvriježena dok je Španjolci nisu donijeli u

Europu.

U početku se vjerovalo kako je rajčica otrovna i kako bi mogli umrijeti

pri samom dodiru s njom, no bogatije društvo Europe uskoro je počinje

smatrati afrodizijakom (posebno zbog njenog srcolikog oblika). Siromašnije

pučanstvo je kao i toliko puta kroz povijest jednostavno kopiralo

što rade vlastelini i tako je rajčica postala uvriježena namirnica u svim

slojevima društva.

U idućem broju: Cikla

194


195


OPG Vonić

PROIZVODNJA I PRERADA VOĆA

I POVRĆA

100% prirodni SOKOVI bez dodataka konzervansa, šećera i vode.

Naš proces hladnog prešanja ne uništava sastojke, boju, miris i okus

soka.

Sokovi zadržavaju vitamine, minerale i enzime iz voća i povrća.

• Jabuka

Sok od Jabuka je prava mala riznica sastojaka koji pozitivno utječu

na naš organizam, vitamina C, A, E, B1, B2, B6, beta-karotena, minerala,

kalija, kalcija, fosfora, magnezija i željeza. Jabuke organizmu osigurava

energiju, sprečavaju umor i gubitak koncentracije. Ako ju nestignete

jesti, popijte ju.

• Kruška

Tradicionalna medicina davno je prepoznala ljekovita svojstva kruške

a ovo su neka od njih: Usporava starenje, smanjuje rizik od moždanog

udara, štiti od dijabetesa, liječi prostatitis, poboljšava rad srca, otklanja

umor, smanjuje kašalj i liječi bronhitis.

• Naranča Jabuka

Naranče su odličan izvor vitamina C i flavonoida. Naranča sadrži

čak 170 različitih fitonutrijenata i više od 60 različitih flavonoida, od kojih

mnogi imaju protuupalna, antikancerogena i antioksidativna svojstva.

Kombinacija antioksidansa i flavonoida naranču čini jednom od najzdravijih

vrsta voća.

• Jabuka Cimet

Cimet krije brojne zdravstvene prednosti: Antioksidacijska svojstva

će spriječiti nastanak raznih medicinskih stanja koja ugrožavaju zdravlje

srca, uključujući visok krvni tlak, visoku razinu kolesterola, dijabetes tipa

2 i stvaranje krvnih ugrušaka. Cimet ima blagotvorno djelovanje na metabolizam.

Poboljšava pamćenje.

196

• Limun Jabuka


Limun je na samom vrhu liste namirnica koje sadrže najviše antioksidansa,

a njegovo je blagotovorno djelovanje na zdravlje potvrdila je

i znanost. Zahvaljujući limunskoj kiselini, on neutralizira otrovne tvari,

olakšava probavu i ubrzava razlaganje masti. Selen i vitamin C koje limun

sadrži povećavaju obrambenu moć i usporavaju starenje. Vitamin

B neophodan je za živčani sustav. Osvježavajuća kombinacija limuna i

jabuke oborit će vas s nogu a tijelu dati potrebne nutrijente.

• Jabuka Cikla

Cikla jača imunitet i popravlja krvnu sliku. Snizuje kolesterol i regulira

krvni tlak. Jabuka jača imunitet, dobar izvor vitamina C, spriječava

dijabetes. Sok je odličan izvor antioksidansa koji smanjuju razinu slobodnih

radikala u tijelu te na taj način štite od raznih bolesti.

• Cikla

Cikla je moćan antioksidans, odličan izvor vitamina C i mangana.

Cikla je odlična za detoksikaciju.Sok je odličan za jačanje imuniteta i

popravljanje krvne slike. Betacijanini u cikli su se pokazali učinkovitima

u liječenju depresije. Cikla sadrži triptofan koji opušta um i stvara osjećaj

ugode, slično kao i čokolada, stoga uživajte!


197


ZABAVNA STRANICA

SUZA

DOLIN-

SKA

JUBI-

LEJ

ŽUPE

ŠPA-

NJOL-

SKA

TRE-

ZOR

IRVAS

TAJ-

LAND

IVANA

MAŽUR.

BISKUP

GLU-

MICA

GARBO

MULO

PJEVAČ

DVOR-

NIK

PTIĆ

PAUL

RUBENS

AUSTRI-

JA

IZIDOR

PAP

MALI AGA

PLOD

HRASTA

SUZA

DOLIN-

SKA

FREDE-

RIKO

FELINI

MAĆA

DOL.

SVEĆEN.

TATARI

E

ZAP.

KOZAKA

MAĆA

LOVA

G

NJE-

MAČKA

VOLT

ĆAĆA

BA-

NJAC

ALAVA-

NJA

MINI-

STAR

MEDVED

OLIVER

TWIST

SLOVO

SA

CRTIC.

SUZA

DOLIN-

SKA

MON-

GOLSKI

VOĐA

LEE

ZA KU-

PANJE

LUKSA

SKUP

LANA

ZGLOB

NA RUCI

RON

GRABAR

KITARO-

VIĆ

KATJA

ILEŠ

OLIVER

CALON

ZMAJ

ITALIJA

GLUM.

KARIĆ

NIK

NOLTE

OZNAKA

AUSTRIJE

GLUMICA

NOVAK

ARA OD

MILJA

SOK OD

NARANČE

RJEŠENJE KRIŽALJKE IZ 35. BROJA SUZE DOLINSKE

KL, MILIVOJ, KNEŽ, ALIBABA, ERE, RIT, ROMANOV, AJANT, ALASI, TARA, AD, Ć,

OM, D, N, B, ANALI, ČOP, TVRTKO, TADI, TA, A ,OT, MOĆ, ANATOMIJA, E, ČOVIĆ,

SRCE

Unuka je pitala svoju baku. Bako,

kako si mogla živjeti ranije: bez tehnologije,

bez interneta, bez računala,

bez mobilnih telefona, bez facebook-a

…

Baka je odgovorila: Isto tako kao što

vaša generacija živi danas: bez ljudskosti,

bez časti, bez poštovanja, bez

dostojanstva, bez stida, bez karaktera,

bez ljubavi, bez skromnosti …

Muž bez žene je kao pas bez buva…

živi, al dosadno mu je.

Žena bez muža je kao buva bez psa …

živi, al nema koga da grize.

Pita pajdo pajdu: Pajdo, jesi li ikada

probao lošu rakiju.

Pajdo odgovara: Jesam

Pa kakva je?

Dobra!

198


ROÐENI VJENČANI UMRLI

Novorođenče je član obitelji koji ljubav čini jačom, dane

kraćima, noći dužima, novčanik tanjim, dom sretnijim,

odjeću otrcanijom, prošlost zaboravljenom i budućnost

vrijednom življenja.

R O Đ E N I

HANNA KOVAČEVIĆ, kći Mate i Mateje r. Vidić, rođena 29. listopada

2020. godine u Novoj Gradišci.

ANTO GUBIĆ, sin Eddie i Viktorie, rođen 12. studenog 2020. godine u

Zagrebu.

V J E N Č A N I

“. . . Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek

ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno

tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi,

čovjek neka ne rastavlja!”

SEBASTIJAN /Joze/ PETRI-

KOVIĆA (Novo Selo) i HELE-

NA GORUP, vjenčani 22. kolovoza

2020. godine u Gornjim Bogićevcima.

ALEN /Ive/ ORŠULIĆ (Novo

Selo) i ANA VENDRAMIN, vjenčani

5. rujna 2020. godine u Vipolže

kod Nove Gorice /Slovenija/.

ALEN I ANA (FOTO:GORAN IVKOVIĆ)

199


OBITELJIMA

PREMINULIH

ISKRENA SUĆUT

Uredništvo

“JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT: TKO U MENE VJERUJE, AKO I

UMRE ŽIVJET ĆE”

(Iv 11,25)

BRANKO – BRANE /Ive/ ĆORKOVIĆ rođ. 1944. godine u Donjoj

Dolini. Umro travanja 2017. god. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

MARKO /Dragoje/ VONIĆ, rođ. 1948. godine u Gornjoj Dolini. Umro

1. siječnja 2020. god. u Šumetlici. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

MANDA /Dragana/ ŠOKIĆ r. Jurišić, rođ. 1950. godine u Novom Selu

ili Gornjoj Dolini. Umrla 4. siječnja 2020. god. u Novoj Gradišci. Sahranjen

na groblju u Novoj Gradišci.

JELENA /Mirka/ KNEŽEVIĆ r. Matković, rođ. 1936. god. u Gornjoj

Dolini. Umrla 25. siječnja 2020. godine u Vrbovljanima. Sahranjena na groblju

u Okučanima.

LJUBOMIR / Ante / VONIĆ, rođ. 13. 07. 1939. godine u Gornjoj Dolini.

Umro 02. veljače 2020. godine u Singenu /Njemačka/. Sahranjen u Novoj

Gradišci.

PAVLE /Mije/ KOVAČEVIĆ rođ. 1928. god. u Novom Selu. Umro 15.

veljače 2020. godine u Trnavi. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

LUKA /Mije/ ĆORKOVIĆ, rođ. 1948. godine u Donjoj Dolini. Umro

8. lipnja 2020. godine u Kovačevcu. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

SLAVICA /Vinka/ ORŠULIĆ, rođ. 1937. godine u Novom Selu. Umrla

7. lipnja 2020. godine u Smrtiću. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

200


IVO /Veselka/ ORŠULIĆ, rođ. 1927. godine u Novom Selu. Umro 16.

lipnja 2020. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

DRAGICA /Ive/ KOVAČEVIĆ rođ. Oršulić, rođena 1942 . god. u Novom

Selu. Umrla 8. lipnja 2020. god. u Požegi. Sahranjena u Kuli kod Požege.

SLOBODANAKA /Luke/ KNEŽEVIĆ rođ. Gajić, rođena 1960. god. u

Gornjoj Jurkovici. Umrla 20. lipnja 2020. godine u Bos. Gradišci. Sahranjena

na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

SLAVKO /Mate/ TUTIĆ, rođ. 1943. godine u Donjoj Dolini. Umro 7.

srpnja 2020. godine u Donjoj Dolini. Sahranjen na groblju u Novoj Gradišci.

MARA /Ante/ MARINOVIĆ rođ. 10. ožujka 1932. god. u Donjoj Dolini.

Umrla 10. srpnja 2020. god. u Novoj Gradišci. Sahranjen na groblju u

Novoj Gradišci.

VINKO /Mare/ KOVAČEVIĆ rođ. 12. ožujka 1945. godine u Donjoj

Dolini. Umro7. kolovoza 2020. godine u Bos. Gradišci. Sahranjen na groblju

„Gradina“ u Donjoj Dolini.

ZDENKO /Mate/ VONIĆ rođ. 23. kolovoza 1954. godine u Novom Selu.

Umro 17. studenog 2020. godine u bolnici Slavonski Brod. Sahranjen na

mjesnom groblju u Slavonskom Kobašu..


201


IN MEMORIAM

ZDENKO VONIĆ

(1954. – 2020.)

Uoči dana, kada se je Hrvatska spremala da obilježi tužnu obljetnicu

pada Vukovara, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, kratka vijest se je

prolomila „kao grom iz vedra neba“: Umro je Zdenko!

Otrgnut je još jedan list s Dolinskog stabla.

List, koji nije požutio do te mjere da je trebao otpasti.

Kanula je još jedna suza dolinska!

Zdenko je rođen 23. kolovoza 1954. godine

u Novom Selu od oca Mate i majke Terezije r.

Oršulić.

Bosonogo djetinjstvo je proveo u rodnom

Novom Selu, kao i prva četiri razreda Osnovne

škole, preko puta, a ostala četiri razreda u susjednim

Lamincima.

Trgovačku školu i stjecanje zvanja kvalificiranog trgovca stekao je u

Banja Luci. Kao trgovac radio je u Bosanskoj Gradišci, zatim u Zemljoradničkoj

zadruzi u Donjoj

Dolini s Mirkom Ćorkovićem,

a pod kraj devedesetih

godina je otvorio

Trgovinu mješovite robe

u obiteljskoj kući u Novom

Selu, prostoru za te

svrhe izgrađen i tu radio

dok ga ratni vihor u tome

nije prekinuo.

U tom poslu mu je pomagala supruga Zdenka s kojom je zasnovao

bračnu zajednicu 8. ožujka 1980. godine.

Za vrijeme življenja u Novom Selu, Bog ih je obdario s dvojicom sinova

Kristijanom rođenim 29. listopada 1981. godine i Dariom rođenim 14.

kolovoza 1988. godine. Nakon devet godina, u izgnanstvu, u Hrvatskoj,

22. studenog 1995. će im se roditi kćerka Tajana.

202


Zdenko je sa svojom obitelji, suprugom i sinovima prognan i 19.

siječnja 1993. godine razmjenom: civili za civile kod Dragalića prešao je

u Hrvatsku

Mjesecima su se „potucali“ od Nove Gradiške, gdje su ostali pola

godine pa do Rijeke, a potom se vraćaju ponovo u Novu Gradišku, točnije

u Šumetlicu gdje su od Gradskog poglavarstva grada Nove Gradiške

dobili na korištenje kuće u Šumetlici u kojoj ostaju tri mjeseca. U međuvremenu

su uspjeli, posredstvom oca Mate, zamijeniti kuću, onu u Novom

Selu za ovu u Slavonskom Kobašu.

203

Bile su to teške godine.

Da bi se preživjelo

radio je kao nadničar, a

kada ni to nije bilo dostatno,

morao je prodati kombi-vozilo

s kojim je došao

u Hrvatsku.

Godine su prolazile

a svaki dan je donosio

„drugu nafaku“. Radio je

kao konobar u kafićima u

ZDENKO U KRUGU OBITELJI I UNUČICE Slavonskom Kobašu, na

Javnim radovima pri općini

Oriovac, odakle je i otišao u mirovinu, ali na žalost, nije ju dugo uživao.

U teškoj bolesti ih je primio tek nekoliko.

Iako, bez stalnog zaposlenja, u zamijenjenoj kući u koju je trebalo

uložiti i truda i novaca, da bi se moglo pristojno živjeti, on i supruga, djecu

su školovali. Sve troje njih su stekli akademske titule: Kristijan 2005.

godine dobiva zvanje Inžinjer elektrotehnike – smjer elektronika.

Dario 2012. godine dobiva zvanje Magistar engleskog jezika i književnosti

te magistar edukacijske povijesti.

Tajana je ove, 2020. godine je dobila titulu magistrirala njemačkog

jezika. Ta vijest ga je učinila sretnimi bar na trenutak olakšalo bolove.

Svi su članovi obitelji uposleni, a on, kada je trebao ubirati plodove

svoga rada, napade ga teška bolest koja je bila jača od njegove volje za

životom.

Zdenko je bio društveno, kulturno, a naročito športski aktivan, posebno

u NK „Jedinstvo“ iz Doline i Novog Sela. Tu svoju aktivnost je

nastavio i u novoj sredini, u Slavonskom Kobašu, naročito za vrijeme

župnikovanja pok. msgr. Mije Dukića i njegovog nasljednika vlč. Mije


Lasovića, ali je stajao na raspolaganju i sadašnjem župniku vlč. Goranu

Kovačević.

Sa Zdenkom smo, u drugom broju našeg glasila/godišnjaku „Suze

dolinske“ (Godište I. srpanj/listopad 1996. broj 2, za rubriku „Gdje su,

kako žive i što rade“ razgovarali.

U tom razgovoru je između ostalog kazao: „Nakon što smo u Gornjoj

Dolini izgradili suvremenu automatsku telefonsku centralu i doveli u sva

sela telefone, izgradili zgradu ambulante i novo nogometno igralište s

rolanim tepihom, asfaltirali velik dio putova kroz Gornju Dolinu, Donju

Dolinu i priveli kraju asfaltiranje ceste do Novog Sela, ostalo nam je da

još, osim asfaltiranja putova, dovršimo izgradnju nove crkve, tj. izgradnju

zvonika, izgradimo na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini mrtvačnicu, jer

smo sve staze na njemu asfaltirali, proširimo Dom za mladež … U svim

tim akcijama je sudjelovao, pomagao i u mnogima bio na čelu.

Osim toga, dolaskom demokratskim promjena, očekivao se veći napredak

u Dolini u smislu ulaganja inozemnog kapitala, koji su naši ljudi iz

Doline i Novog Sela zaradili radeći u

inozemstvu, obrtničke radionice, obiteljska

poljoprivredna gospodarstva i

podizanju jedne suvremene tvornice

gdje bi se naša mladež iz župe Dolina

uposlila, da ne bi, kao njihovi roditelji

morali ići „trbuhom za kruhom“.

ČLANOVI OBITELJI VONIĆ

TRI MJESECA PRIJE ZDENKOVOG

PRERANOG ODLAZKA

U planu je bila izgradnja jedne

suvremene skele između Gornje i

Slavonske Doline kako bi što bolje i

brže bili povezani s Novom Gradiškom,

a s time i cijelom Hrvatskom.

Te naše želje i namjere je prekinuo

nametnuti rat u Hrvatskoj. Taj

ratni vihor u susjednoj Hrvatskoj se

prenio i u Bosnu I Hercegovinu pa

i samu Dolinu. Počela su ubojstva i

prognanstva…“

Da, tako je Zdenko govorio, vjerovao i nadao se. Razgovor je završio

riječima:

„Moja želja i nada, a uz to i poruka svim Dolincima diljem svijeta je

da ne izgube nadu u jedan pravedan mir i pravedan povratak u našu Dolinu,

gdje nas čeka naša crkva - ljepotica, groblje, ambulanta, igralište,

204


domovi i sve to izgrađeno žuljavim rukama… ali i nepregledna polja: Pogorlo,

Mestanje, Poljanska te rijeke i rječice: Matura, Osorna, Osetna,

sve to što su nam naši pradjedovi i djedovi ostavili. Nitko nema pravo da

nam na ovakav, nepravedan način oduzme… „

Do toga nije došlo, ali je s radošću odilazio u rodno Novo Selo, u

dolinsku crkvu i na groblje „Gradina“ u Donjoj Dolini.

Počiva pod krošnjama starodrevnih borova, na groblju u Slavonskom

Kobašu, u Gospinom svetištu kojem je dao svoj veliki doprinos u izgradnji,

ovakvog kakvog danas vidimo.

POGREBNE OBREDE JE VODIO VLČ. SAŠA PAVELJAK, A POKOPAN JE NA GROBLJU

SVETIŠTA GOSPE KLOŠTARSKW U SLAVONSKOM KOBAŠU

Hvala mu na svemu. Počiva u miru Božjem do susreta u Vječnosti

„Gdje svaka suza nestaje i što ljudsko oko nije vidjelo, a uho osjetilo, što

nam je Dobri Bog pripremio“.

Dragi Zdenko, počivaj u zagrljaju Gospe Kloštarske i Njenog sina

Isusa Krista koji je „Uskrsnuće i život“. (Iv 11,12)

Bila ti laka hrvatska gruda, koju si toliko ljubio.

Mican

205


NAŠI POKOJNICI

†

MARKO VONIĆ

Iznenada preminuo 01. siječnja 2020. godine

u 72. godini života. Ispraćaj dragog pokojnika

obavljen je u petak 03. siječnja 2020. godine u

14,00 sati na Centralnom groblju

u Novoj Gradiški.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM

OŽALOŠĆENI:

Obitelj i ostala tugujuća rodbina i prijatelji

†

IVO ORŠULIĆ

Blago u Gospodinu preminuo

16. lipnja 2020. godine u 93. godini života.

Ispraćaj dragog pokojnika obavljen je

18. lipnja 2020. godine u 13,00 sati

na Centralnom groblju u Novoj Gradiški.


OŽALOŠĆENI:

sin Ljuban, snaha Ljilja, sestra Kaja, unučad, praunučad

i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

206


†

LJUBOMIR VONIĆ

Iznenada preminuo 02. veljače 2020. godine

u 81. godini života. Ispraćaj

dragog pokojnika obavljen je u petak 07. veljače

2020. godine u 13,00 sati



OŽALOŠĆENI: supruga Marija, kćerke Slađana i Biljana,

posinak Dragan, zetovi Goran i Štefan, snaha Ljubica, unučad Matija,

Kristijan, Srećko, Mateja, Kristina, Stephanie, praunuk Fabian,

sestra Ljuba s obitelji i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

†

PAVLE KOVAČEVIĆ

Blago u Gospodinu preminuo 15. veljače 2020.

godine u 92. godini života. Ispraćaj dragog

pokojnika obavljen je u ponedjeljak 14. veljače

2020. godine u 14,00 sati na Centralnom groblju

u Novoj Gradiški.


OŽALOŠĆENI:

supruga Marija, sin Zdenko i kćerka Bara, snaha Zlata, zet Klaus,

unučad: Helena, Ivana, Blanka i Igor, praunučad


207


†

SLAVICA ORŠULIĆ

Iznenada preminula 07. lipnja 2020. godine

u 83. godini života. Ispraćaj drage

pokojnice obavljen je u utorak

09. lipnja 2020. godine u 13,00 sati na

Centralnom groblju u Novoj Gradiški.

POČIVALA U MIRU BOŽJEM

OŽALOŠĆENI:

brat Vinko i snaha Mara, tugujuća rodbina i prijatelji

†

JELENA KNEŽEVIĆ

Iznenada preminula 25. siječnja 2020. godine

u 84. godini života. Ispraćaj drage pokojnice

obavljen je u ponedjeljak 27. siječnja

2020. godine u 14,00 sati na

Mjesnom groblju u Okučanima.

POČIVALA U MIRU BOŽJEM

OŽALOŠĆENI:

sinovi Marinko i Milan, snahe Vesna i Zdenka,

unučad Igor, Ksenija i Lea, praunuka Mija

i ostala tugujuća rodbina i prijatelji

208


†

SLAVKO TUTIĆ

Iznenada blago u Gospodinu preminuo 08. srpnja

2020. godine u 77. godini života. Ispraćaj dragog

pokojnika obavljen je u petak 10. srpnja 2020.

godine u 14,00 sati



OŽALOŠĆENI: supruga Anka, sin Silvano, kćerke Silvana i Marina,

brat Ivo, sestre Jelena i Mira snaha Snježana, zetovi Denis i Damir,

unučad, praunučad i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

†

ZDENKO VONIĆ

Blago u Gospodinu preminuo 17. studenog 2020.

godine u 67. godini života.

Ispraćaj dragog pokojnika obavljen je

u petak, 20. studenog 2020. godine u 13,00 sati

na mjesnom groblju u Slavonskom Kobašu.


OŽALOŠĆENI:

Supruga Zdenka, kćerka Tajana,

sinovi Kristijan i Dario, snaha Ivana, unuka Sara, majka Terezija


209


U SPOMEN

†

U S P O M E N

PROŠLO JE TRIDESET GODINA

OD KADA NIJE S NAMA

FLORIJAN /Marka/ ORŠULIĆ

Novo Selo, 7. rujna 1932. – 3. svibnja 1991.

U DOLINSKOJ GRUDI

MIRAN SANAK SNIVAJ

DO DANA USKRSNUĆA

U MIRU BOŽJEM POČIVAJ!

POKOJ VJEČNI DARUJ MU GOSPODINE!

†

U S P O M E N

PROŠLO JE TRIDESET GODINA

OD KADA NIJE S NAMA

ANTO GOGIĆ

Gornja Dolina, 6. studeni 1939. – 31. srpnja 1991.

DUŠA ĆE UVIJEK PATITI, SRCE ĆE UVIJEK BOLJETI

A MI ĆEMO TE, DRAGI NAŠ ANTO ZAUVIJEK VOLJETI!

Tvoji najmiliji


210


†

U S P O M E N

PROŠLO JE DESET GODINA

OD KADA NIJE S NAMA

RUŽA /Florijana/ ORŠULIĆ

Novo Selo, 12. veljače 1929. – Požega, 24. svibnja 2011.

SJEĆANJE NA TEBE NE BLIJEDE!

POKOJ VJEČNI DARUJ JOJ GOSPODINE!

†

U S P O M E N


OD KADA NIJE S NAMA

JELENA VONIĆ

Donja Dolina, 21. srpnja 1925. – Nova Gradiška, 29. listopada 2011.

POKOJ VJEČNI DARUJ JOJ GOSPODINE!

211


†

U S P O M E N


OD KADA NIJE S NAMA

MIJO /Filipa/ BUDIĆ

Gornja Dolina, 1930. – Staro Petrovo Selo, 25. srpnja 2011.


212


O B A V I J E S T

Ovaj broj, kao i prethodne brojeve „Suza dolinska“ možete nabaviti

na dolje navedenim adresama:

Pavle i Ivanka Vonić, Nova Gradiška, Zagrebačk ulici br 15,

Ljuboslav Knežević, Nova Gradiška, ulica kralja Zvonimirau 324,

Anto i Dubravka Vonić , Nova Gradiška, Bartola Kašića 12

Zvonko Oršulić, Ljupina 361A kod Nove Gradiške

Jozo Kalizan, Novsk, Zagrebačka br. 102,

Janja Ćorković, Zagreb, Čulinec 90,

Mato Knežević – Maća, Gorice 61, Dragalić

Marina i Dragan Vidić, Šumetlica br. 6,

Nevenka Oršulić, Ratkovica 25 kod Pleternice,

Nada Budić, Ciglenik br. 51 kod Požege,

Zdena Vonić, Slav. Kobaš, Savska obala 10,

Župni ured u Bosanskoj Gradišci

Uredništvo „Suze dolinske“, Okučani, Bljesak 15.

O B A V I J E S T

S KOJOM SE OBAVJEŠTAVAJU SVI ONI KOJI ŽELE

DATI SVOJ DRAGOVOLJNI NOVČANI PRILOG ZA

UREĐENJE CRKVE, KAPALICA U DONJOJ DOLINI

I NOVOM SELU I ODRŽAVANJE GROBLJA «GRADINA»

U DONOJ DOLINI TO MOGU UČINITI KOD ŽUPNIKA

P. TOMISLAVA TOPIĆ U BOS. GRADIŠCI

I MILORADA ORŠULIĆ – MICANA U OKUČANIMA.

ZA SVAKI, I NAJMANJI PRILOG,

ČLANOVI ODBORA SE

UNAPRIJED ZAHVALJUJU.

213


NAŠI DAROVATELJI

Tihomir i Jadranka Budić, Verona/Italija ..................................100 eu

Obitelj dr. Maria Bokulić, Okučani .......................................... 500 kn

Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška .................................. 500 kn

Anto Oršulić, Zenica .................................................................. 600 kn

Luka, Oršulić, Australija ............................................................ 300 kn

Ivan i Ljubica Krajačić, Grubišno Polje ................................... 300 kn.

Miroslav Ćorković, Vrbje ........................................................... 300 kn

Zlatko i Janja Vonić, Nova Gradiška ......................................... 200 kn

Miroslav Sušilo, Kutina ............................................................... 200 kn

Terezija Oršulić, Australija ......................................................... 200 kn

Dobrica i Ivanka Vonić, Bročice/Novska ................................... 200 kn

Josip i Višnja Matošević, Zagreb ............................................... 200 kn.

Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac........................................... 20 eu

Ljuban Matković, Kovačevac ..................................................... 100 kn

Kristijan Vonić, Kutina ............................................................... 100 kn

Antun Oršulić, Ljupina ............................................................... 100 kn

Marina Tomić, Gornji Bogićevci ................................................ 100 kn

Mirko Kalizann, Novska ............................................................. 10 eu

Mislav i Matea Rakarić, Jasenovac ............................................ 100 kn

Ivo Ćorković, Novska ................................................................... 20eu

Milan Kalizan, Novska ................................................................ 100 kn

Jozo i Mira Kalizan, Novska ....................................................... 100 kn

Filip i Ljubica Čegrlj, Dubovac .................................................. 100 kn

Petar – Pero Jurišić, Okučani ..................................................... 200 kn

Karlo i Anka Morman, Austrija ................................................. 200 kn

Mile i Zdenka Knežević. Njemačka .......................................... 200 kn

Marinko i Vesna Knežević, Italija.............................................. 200 kn

Bara r. Kovačević, Njemačka ..................................................... 200 kn

Joško i Zvjezdana Kičić, Smrtić ................................................. 100kn

Nikola Skokić, Jasenovac ........................................................... 150 kn

Justina Stipančević, Nova Gradiška ........................................... 150 kn

Nada Gogić, Nova Gradiška ...................................................... 100 kn

Sreto – Sveto Budić, Nova Gradiška ......................................... 100 kn

214


Pavle i Greta Oršulić, Nova Gradiška ....................................... 100 kn

Zdenko Kovačević, Rijeka ......................................................... 100 kn

Ljuboslav i Snježana Knežević, Nova Gradiška ........................ 100 kn

Željko Terzić, Ljupina ................................................................. 100 kn

Angelina Gubić-Stazić, Visoka Greda ....................................... 100 kn

Nada Budić, Ciglenik .................................................................. 100kn

SVIM DAROVATELJIMA I PODUPIRATELJIMA

ISKRENO SE ZAHVALJUJEMO I ŽELIMO IM

ČESTIT BOŽIĆ I OBILJE BOŽJEG BLAGOSLOVA

U NOVOJ 2021. GODINI.

Uredničko vijeće


215


NAKLADNIK:

"SUZA DOLINSKA"

ZA NAKLADNIKA:

MILORAD ORŠULIĆ-MICAN

NASLOVNA STRANICA:

MISNICI ZA VRIJEME PROSLAVE

100-TE OBLJETNICE ŽUPE DOLINA

ZADNJA STRANICA:

BISKUP FRANJO KOMARICA, TOMISLAV TOPIĆ,

MILORAD ORŠULIĆ-MICAN I GORAN HRON,

PORED IZLOŽBE FOTOGRAFIJA

TISAK: MEDIAPRINT - Tiskara Hrastić - ZAGREB

Unos teksta:

Valentina Oršulić

Računalna obrada: ByLoyzo


Suza Dolinska - Broj 36

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?