Božić

BOŽIĆ

TAJ TAKO SVET DAN

BY DOMINIS

DOBRODOŠLI

Pozdrav svima, Božić je vrijeme

darivanja pa evo darujem vam sve moje

božićne radove na jednom mjestu.

Božić

Božić, taj tako poseban i svet dan, dan Kristovog rođenja, znate, On bi nam htio reći… htio

bi nam reći kako dani oko Božića mogu i za nas danas, biti ono što su bili prije dvije tisuće

godina, mogu biti početak, početak nečeg posebnog, velikog. Rođenje Isusa Krista nagovijestilo

je početak nove, čovječnije, humanije povijesti čovjeka. Te noći, pošto nije bilo mjesta u

stratištu, u jednoj maloj štalici u gradiću Betlehemu, pod istim ovim mjesecom koji će noćas

svijetliti nad našim domovima, pod istim ovim zvijezdama započela je nova era čovječanstva.

Čekali su ga na kraljevskim dvorima, očekivali ga u kućama velikaša, ipak taj prebogati

dječačić na svijet dolazi poput kakva prosjačeta, u jaslama mjesto mekog krevetića, u štalici

mjesto kraljevskih dvora, dolazi On nama tako prerušen da bi isprosio što je više moguće

naše ljubavi. Sam Bog došao je isprositi ali i pružiti nam ljubav, došao je zbog svakog čovjeka,

posebno svakog onog koji je u tami, da bi mu bio svjetlo: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje

svakog čovjeka dođe na svijet (Iv 1, 9).“ To svijetlo nećemo naći ni u jednom lijepo

ukrašenom dućanu, to svijetlo ne mogu nadoknaditi ni najljepši svjetleći aranžmani, to

svijetlo sjaji u srcu dobrih ljudi, to svijetlo svijetli u srcima onih koji razumiju bit Božića,

koji razumiju da Kristovo svijetlo može promijeniti srce modernog čovjeka i vratiti mu radost

dječjih Božića, vratiti mu radost djetinjstva i radost odlazaka u Crkvu i to ne samo za

Božić, vratiti mu radost onih toplih obiteljskih trenutaka, ali ne jedino to, ono može i mora

biti poticaj da se okrenemo od sebe i da krenemo prema drugima. Ima mnogo ljudi u našoj

okolini za koje mi možemo biti svijetlo, kojima mi možemo donijeti toplinu i vratiti nešto

od one radosti kojom je nas same obradovao Bog svojim rođenjem. Oni čekaju promrzli u

svojim siromašnim kućama i stanovima isto kako je Isus čekao u svojim siromašnim jaslicama,

i zato krenimo, nemojmo više samo sjediti pred bliještećim televizorom u našim toplim

domovima, nemojmo više samo gledati anđelčiće na lijepo ukrašenom boru, postanimo

jedan od njih, postanimo anđeli u ljudskom obliku, ovo je pravo vrijeme za to, pa zajedno

sa anđelima koji su, te najljepše večeri, navijestili radost pastirima donesimo svim ljudima

radost istinskog Božića riječima: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za

sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin (Lk 2, 10-11).“

Radujte se braćo i sestre jer niste više sami, Krist je s vama, Betlehemsko Djetešce za sve nas

je došlo na svijet. Ono se rodilo, a mi bi se mi mogli preporoditi, samo ako to poželimo, mogli

bi se preporoditi u nova stvorenja, srdačnija i bliža ljudima u potrebi, u stvorenja s više

razumijevanja, bliža onima koji se boje budućnosti, bliža i onima koji ne poznaju misterij i

radost istinskog Božića i onima koji su ravnodušni i onom koji još luta bespućima beznađa,

mogli bi se za ovaj Božić preporoditi u nova stvorenja bliža svakom čovjeku na ovoj planeti, a

posebno malenima i siromašnima jer tako nas uči Isus, On je uvijek tu za druge, On je uvijek

blizu. Pa, proširimo tu istinsku radost Božića, mi znamo da možemo postati bolji, puno bolji,

ti znaš da možeš postati svet, znaš da možeš biti dobar primjer, i uspjet ćeš, samo dopusti

Djetetu Isusu da se rodi još jednom, pa hajde dopusti mu da se za ovaj Božić rodi u tvome srcu.

Djetinjstvo Isusovo

U ova četiri eseja pokušat ću iznijeti ono što je relevantno i poznato o djetinjstvu Isusa Krista

i ono što se može zaključiti po tadašnjim prilikama i običajima. Moramo znati i da je u ranom

kršćanstvu nastalo mnogo, više ili manje, poznatih nekanonskih apokrifa o Kristovu djetinjstvu.

Međutim najpouzdaniji su izvor Matejevo i Lukino evanđelje koji govore o rođenju premda

ne preopsežno. Možda je jedan od ljepših, u kanon neuvrštenih, apokrifa onaj kako je Djevica

Marija čudesnim Božjim zahvatom dobila Josipa za muža. „I kad navrši dvanaest godina održi

se zasjedanje svećenika, zaključivši, ‘’Pogledaj, Mariji se navršilo dvanaest godina u Hramu

Gospodnjem. Što da učinimo s njom, da možda ne oskvrne svetište Gospodnje?’’ I rekoše velikom

svećeniku: ‘’Ti stojiš pri žrtveniku Gospodnjem, uđi i pomoli se zbog nje, i štogod ti

Gospodin priopći, to ćemo učiniti’’… I pomoli se zbog nje, i pogledaj, anđeo mu priđe i reče:

‘’Zaharija, Zaharija! Izađi i skupi udovce, neka svatko prinese svoj štap, i kome Gospodin pokaže

znak, njegova će biti žena… I Josip [je izabran]… I svećenik reče Josipu: ‘’Izabran si ždrijebom

da preuzmeš službu zaštite Gospodnje Djevice.’’ Ali Josip odbije, rekavši: ‘’imama djecu,

i star sam čovjek, a ona je mlada djevojka.’’’“ No na kraju prihvati. Pošto ovo nije kanonski tekst

nismo dužni vjerovati da se to baš ovako zbilo no tko zna. Možda je interesantno i vidjeti Tomino

evanđelje koje ne treba pobrkati s Tominim gnostičkim evanđeljem koje je nešto sasvim

drugo. U Tominom evanđelju „dječak Isus čudesan je radnik koji djeluje u okviru redovitoga

dnevnoga života, oslikan u nizu živopisnih prizora. Neki od njegovih pothvata tek su nešto

više od dražesnih pričica, kao što su priče kada je oblikovao ptice od gline i oživio ih ili kada je

produljio komad drveta kako bi pomogao Josipu da dovrši krevet. Kao i u Novom zavjetu, Isus

djeluje i kao ozdravitelj koji može oživjeti mrtvoga. (J. R. Porter)“ Donosimo priču o pticama:

„I načini Isus od blata dvanaest vrabaca; a bi dan sabata. A neko dijete otrča i ispriča Josipu,

govoreći: “Gle, tvoje dijete igra se oko potoka i na sabat pravi vrapce od blata, što nije zakonito”.

– A kada on to ču ode i reče svome djetetu: “Zašto činiš tako i skrnaviš sabat?” – Međutim,

Isus mu ne odgovori, već pogleda prema vrapcima i reče: “Idite, bježite, i sjećajte Me se kroz

svoj život!” – I na tu riječ oni pobjegoše i podigoše se u zrak. A kada Josip to vidje zaprepasti se.

(3:1 – grčki tekst, verzija B)“ No isto evanđelje donosi i nezamislive opise u kojima je Isus okarakteriziran

kao moćan ali zloban i okrutan dječak. U to ne vjerujemo i ono što nam kanonska

evanđelja donose o Kristu i sav njegov kasniji život nipošto ne svjedoče o takvom djetinjstvu.

Ovdje ćemo se pozabaviti značenjem i činjenicama o Isusovu djetinjstvu, a temelj će nam biti,

kako već rekosmo, Matejevo i Lukino evanđelje.

NAVJEŠTAJ ROĐENJA IVANA

KRSTITELJA I ISUSA KRISTA

Pa krenimo od početka. „Sva četiri evanđelja

na početak Isusova djelovanja stavljaju lik Ivana

Krstitelja i prikazuju ga kao onoga koji pripravlja

put Isusu. Sveti je Luka povezanost dvaju likova

smjestio u pripovijest o njihovu djetinjstvu. (Benedikt

XVI.)“ Svet Luka „pisac Evanđelja i Djela

apostolskih je ‘’Luka, ljubljeni liječnik i suradnik’’

Pavlov (Kol 4, 14). Rodom iz Antiohije, naobražen i

učen, obraćenik s poganstva. Želi im iznijeti lijepim

jezikom i njihovim rječnikom istinu o središnjem

događaju cijele povijesti i svemira, o Kristovoj nauci

i životu i to ‘’od početka’’. Piše između 75-80 godine.

(Celestin Tomić)“ Sveti Luka, dakle, govori

o navještaju Krstiteljeva rođenja u onom poznatom

tekstu o Zahariji i Elizabeti koja je Božjim zahvatom

začela u poodmakloj dobi premda su je smatrali

nerotkinjom. „Ivanova je povijest posebno

duboko ukorijenjena u Starom zavjetu. Zaharija je

svećenik iz Abijina svećeničkoga reda. (Benedikt

XVI.)“ Elizabeta također potječe od svećenika.

„U njima stari i novi Savez prelaze jedan u drugi,

povezuju se u jednu jedinu Božju povijest s ljudima.

(Benedikt XVI.)“ U povijest spasenja. Pa će

dr. Celestin Tomić reći kako Lukino Evanđelje jest

povijest spasenja. (Usp. C. Tomić) Sveti Luka nema

namjeru samo prepričati događaje, njegova namjera

nije iznijeti povijest, nego teološki prikazati

Krista kao izabranog Mesiju već od početka. On

ne govori o povijesnom događaju, premda on to

jest, on govori o događaju nenadmašno bitnom za

sav svijet i čitavu povijest. Kršćanstvo nije redak u

povijesnim analima ono se, reći će fra Bonaventura

Duda, „želi zbiti“. Onda, u Betlehemu, ali i ovdje,

nama, danas. Prije nego je Krist uopće začet već je

pod Elizabetinim srcem rastao preteča. Onaj koji će

za trideset i nešto godina, govoreći o sebi, ponoviti

riječi Izaije proroka:

„Evo šaljem glasnika svoga

pred licem tvojim

da ti pripravi put.

Glas viče u pustinji:

Pripravite put Gospodinu,

poravnite mu staze! (Mk 1, 2b-3)“

„Sveti Ivan Krstitelj – piše u Katekizmu katoličke vjere – neposredni je preteča Gospodinov,

poslan da mu pripravi put. ‘’Prorok Svevišnjega’’ (Lk 1,76), najveći je i posljednji od svih proroka;

njime započinje Evanđelje: već iz majčinog krila pozdravlja Kristov dolazak i nalazi svoju

radost u tome da bude ‘’prijatelj zaručnika’’ (Iv 3,29), koga označuje kao ‘’Jaganjca Božjega (…)

koji oduzima grijeh svijeta’’ (Iv 1,29). Prethodeći Isusu ‘’u duhu i sili Ilijinoj’’ (Lk 1,17), Ivan

svjedoči za nj propovijedanjem, krštenjem obraćenja i na kraju svojim mučeništvom. (KKC br.

523)“

Navještaj Isusova rođenja

Nakon navještenja Ivanova rođenja sveti Luka prelazi na navještenje Kristova rođenja Djevici

Mariji. Kada anđeo Gabrijel „uđe k njoj i reče: ‘’Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!’’ Na

tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: ‘’Ne boj se,

Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On

će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca

njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.’’

(Lk 1, 28–33)“ Možemo se opravdano upitati „odakle Matej i Luka poznaju pripovijest o kojoj

pričaju? Koji su njihovi izvori? Joachim Gnilka s pravom kaže da se očito radi o obiteljskim

predajama. Luka prigodno spominje da je Marija, Isusova majka, bila jedan od izvora, posebice

kad u 2, 51 kaže da je ‘’majka njegova brižno čuvala sve ove uspomene (događaje) u svom srcu.’’

(Usp. također 2, 19) Samo je ona mogla izvijestiti o događaju navještenja, koji nije imao ljudskih

svjedoka. (Benedikt XVI.)“

Na samom početku, dakle, stoji mlada Djevica Marija koja ni ne sluti što Bog za nju priprema.

Bog šalje Glasnika točno šest mjeseci poslije onog Zaharijinog susreta s istim Glasnikom u Hramu

kada mu bi naviješteno rođenje Ivanovo. Glasnik Božji, anđeo Gabrijel dolazi u mjestašce

Nazaret, što je sasvim čudno. Nazaret se ne spominje u Starom zavjetu. I Flavije u svom popisu

od 219 galilejskih gradova ispušta Nazaret! (Usp. C. Tomić) Dakle, Bog šalje glasnika u potpuno

nevažan gradić jednoj potpuno nepoznatoj djevojci. No Marijina „nazočnost usred Izraela

– koja bijaše tako tajnovita da je oči suvremenika gotovo ne primijetiše – vrlo jasno je sjala

pred Vječnim koji je ovu skrivenu ‘’kćer Sionsku’’ (usp. Sef 3, 14; Zah 2, 14) pridružio svom

spasenjskom nacrtu kojim je obuhvatio svu povijest čovječanstva. (Sv. Ivan Pavao II.)“ Treba

primijetiti kako Anđeo Mariju ne pozdravlja židovskim pozdravom šalom – „mir s tobom“,

nego grčkim pozdravom chaĩre – „raduj se“. Stoga se to tumači kao otvaranje vrata svim narodima.

(Usp. Benedikt XVI.) Anđeo joj govori kako će se to dogoditi. To neće biti tek običan

događaj to će biti misterij nad misterijima. „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.

Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. (Lk 1, 35)“ „Redak 35: ‘’Duh Sveti sići će na te’’ znači

isto što i ‘’sila će te Svevišnjega osjeniti’’. To je tzv. paralelizam. Začeće Djeteta bit će jedinstven

stvaralački zahvat Božji. A stvaranje se života pripisuje Božjem Duhu. U ovom je paralelizmu

značajna riječ osjeniti. Za neke se tumače baš u toj riječi krije najvažnija poruka navještenja. U

Bibliji se često pripovijeda kako je Duh Božji na djelu, i to nerijetko u slici oblaka: Post 1,2; Br

11,25; 1 Sam 11,6; Iz 11,1; Izl 13,21; Dj 1,9; Mt 26,64; 17,5. P. Lyonnet ističe napose završetak

Knjige Izlaska: Izl 40,36sl. Kad je sagrađen Božji šator kao mjesto na kojem Bog prebiva sred Izraela,

osjenila ga je sjena od oblaka. To je bio znak Božje nazočnosti posred Izabranog naroda.

Izričajem ‘’sila će te Svevišnjega osjeniti’’ kao da se, dakle, Mariji veli: postat ćeš novi Šator, novo

prebivalište Božje. (Jerko Fućak)“ Marija se pita „ali kako“? Papa Benedikt XVI. primjećuje da

ona ne pita „može li“ nego „kako će to biti“. Ona ne sumnja u Božju svemoć ali joj ipak nije

posve jasno na koji način će to Bog ostvariti. Biva joj protumačeno i ona veli: „Neka bude! (Lk

1, 38)“ „Marija je potvrdno odgovorila na Božju riječ. U tome je ona Majka i uzor vjernika.

Nazivom ‘’službenica Gospodnja’’ svrstava se Marija u red Božjih slugu, kakav je npr. Abraham

ili Jahvin sluga (Iz 42,1ssl; 49,1ssl; 52,13ssl). (Jerko Fućak)“

Na početku Matejevog evanđelja, osim rodoslovlja, stoji navještaj Josipu: „A rođenje Isusa

Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe

se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego

naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i

reče: ‘’Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista

je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od

grijeha njegovih.’’ Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica

će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! (Mt 1, 18-25)“

Mnogi se pitaju o Josipovoj pravednosti jer premda ga Evanđelist tako oslovljava on ipak radi

mimo Zakona. Točnije, nekako osjeća da je Marija nevina, ali ipak je trudna, a ne s njime. I

tu možemo očitati ono što će tumačiti Krist u 23 poglavlju Matejeva evanđelja i što će Pavao

nešto kasnije dodati. Bog nas „osposobi za poslužitelje novog Saveza, ne slova, nego Duha; jer

slovo ubija, a Duh oživljuje. (2Kor 3, 6)“ I uistinu Marija je po židovskom zakonu trebala biti

otpuštena i osramoćena te vjerojatno i kažnjena. Ali Duh Božji djelovao je u Josipu i prije no

što mu se ukaza Anđeo stoga on htjede, ne postupiti strogo po Zakonu, već pošto je bio pravedan

htio je to učiniti ne nanoseći Mariji sramotu. Josip je pravedan po svim pravilima Staroga

saveza. Samo „radi se o tomu da zakon treba ispravno protumačiti i primijeniti. (Benedikt

XVI.)“

„Marija će roditi sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha

njegovih. (Mt 1, 21)“ „Ime Isus (Ješua) znači: JHWH je spasenje. Božji glasnik, koji u snu govori

s Josipom, pojašnjava u čemu se sastoji ovo spasenje: ‘’On će spasiti narod svoj od grijeha

njegovih.’’ (Benedikt XVI.)“ Anđeo veli kako će on spasiti „narod svoj“ što je drugačije od Izraela

ili naroda Božjeg koji bi se mogli poistovjetiti s „Izraelom po tijelu. (C. Tomić)“ No ovdje

se osjeća novost, širenje i obuhvaćanje mnogih naroda u jedan „‘’novi Božji narod’’, mesijanski

narod, ‘’Izrael po duhu.’’ (C. Tomić)“

LITERATURA:

Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012.

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.

Duda, Bonaventura, Svijeta razveselitelj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.

Fućak, Jerko (urednik), Dopisna teologija, Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom

fakultetu, Zagreb

Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, 1994.

Sv. Ivan Pavao II., Redemptoris Mater, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.

Tomić, Celestin, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971.

ISUSOVO ROĐENJE

„U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis

izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip,

budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad

Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom

koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga,

prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. (Lk 2, 1–7)“

„Evo, dolazi na svijet Sin, ‘’porod ženin’’, koji će uništiti zlo grijeha u samom korijenu: ‘’On će

satrti glavu zmiji.’’ (Sv. Ivan Pavao II.)“ On će obnoviti svijet i otvoriti čovjeku vrata raja. On za

koga nije bilo mjesta u svratištu donijeti će novi pogled na Zakon i novu, sveobuhvatnu maksimu

ljubavi.

No krenimo od početka. Točan datum i godina Kristova rođenja dovode se u pitanje. „Po Mt

2,1 Isus se rodio za vladanja Heroda Velikog koji nije bio Židov nego Idumejac. Na vlast su ga

postavili Rimljani. Bio je veoma okrutan i ljubomoran. U strahu da ne izgubi prijestolje pogubio

je gotovo svu svoju obitelj. Da se dodvori Židovima, počeo je graditi novi Hram. Vladao je

od 37. pr. Kr. do 4. pr. Kr. Odatle je jasno da se Isus rodio prije 4. godine pr. Kr. Kako to “prije

Krista”? To potječe od pogreške u računanju. Godine 525. skitski monah Dionizije Maleni preračunavao

je prijašnje brojanje godina u sadašnje, pa je godinu Isusova rođenja pogrešno smjestio

5–7 godina prekasno. On je osim toga iz nadnevka blagdana Božića zaključio da se Isus

zaista rodio 25. prosinca. Ali Rimska je Crkva taj nadnevak uzela za blagdan Isusova rođenja

jer točan nadnevak toga događaja nije bio poznat, a taj je dan onamo od cara Aurelija (270-

275) bio posvećen nepobjedivom bogu Suncu. Točno se vrijeme Isusovog rođenja, dakle, ne da

ustanoviti iz biblijskih tekstova. (Jerko Fućak)“ No već sveti Augustin u spisu Trojstvo navodi:

„Predaja je da se Isus rodio 25. prosinca. (Sv. Augustin)“ A „Hipolit Rimski u svome ‘’Komentaru

na Knjigu o Danielu,’’ pisanu oko 204. godine, tvrdi sljedeće: Prvi se dolazak našega

Gospodina u tijelu, kada je rođen u Betlehemu, zbio 25. prosinca, u srijedu. (…) Dok je dan

rođenja Nepobjedivog Sunca ustanovio (kako rekosmo) car Aurelijan tek 274. godine. (Usp.

Don Damir Stojić)“ Iz čega se može iščitati da se i prije ustanovljenja rimske svečanosti, po

kojoj je navodno određen datum rođenja, već u predaji držalo da je Krist rođen baš 25. prosinca.

To i ne bi bilo čudno, jer ako je Djevica Marija bila najvjerojatniji izvor, bar za Evanđelja

djetinjstva, mogao je, kad već nije u pismenoj, bar u usmenoj predaji ostati zapamćen točan

datum Kristova rođenja.

Tko je car August? Evanđelist Luka želi smjestiti rođenje Isusovo u točno određeni povijesni

kontekst i u određeno vrijeme u kojem se uistinu rođenje i dogodilo. „Na rimskom prijestolju

sjedi silni car August Oktavijan. (…) August mu je časni naslov koji mu je dao senat zbog

povećanja imperija. (…) Bio mu je podložan sav tadašnji kulturni svijet. Pisci i povjesničari

hvale Augusta zbog razboritog upravljanja zemljom, zbog njegovih djela, a posebno zbog

statističkih dokumenata. (Celestin Tomić)“ Luki je ipak, kako smo već naglasili, bilo važnije

teološko značenje od onog povijesnog i geografskog. Značenje pojma popisa „svega svijeta“ za

njega znači kako „Isus ulazi u povijest ne samo malog izraelskog naroda već u povijest svega

čovječanstva, kojeg je središte tada bio Rim. Mesija se morao po pismu roditi u Betlehemu.

(Mal 5, 2) Tako tumače i veliki svećenici i književnici. (Mt 2, 5) To iščekuje i narod. (Iv 7, 42)

Jedna zapovijed cara omogućit će ostvarenje proroštva. Događaji svjetske povijesti u službi su

povijesti spasenja. Bog je gospodar povijesti. U Betlehemu se rodio Jišaj, praotac Davidov (1

Sam 20, 6), tu se rodio i David. Betlehem je ‘’Davidov grad’’ (1 Sam 20, 6) Tu se mora roditi i

‘’Davidov sin’’, Mesija. (C. Tomić)“ Tako se Josip zbog popisa uputio u Betlehem, a time kako

već rekosmo „i ne znajući, car pridonosi ispunjenju obećanja. (Benedikt XVI.)“ Kada se Bog

odlučio spustiti među ljude nije to učinio na „velika vrata.“ Dapače, „Spasitelj dolazi na svijet u

velikoj skromnosti i siromaštvu. ‘’Sin Davidov’’ ne rađa se u palači na zlatnoj postelji. Rađa se

u ‘’raspaloj kolibi Davidovoj’’ (Am 9, 11) da ‘’zatvori pukotine, popravi ruševna mjesta, opet je

sazda kao u stara vremena’’, kao mladica panja Jišajeva. (Iz 11, 1) (C. Tomić)“

No August i Isus imaju još jednu poveznicu. Na jednom starom natpisu piše o Augustu kako je

dan njegova rođenja „čitavu svijetu dao drugačiji izgled: propao bi da u njemu, sada rođenome,

nije zasjala zajednička sreća… Providnost, koja božanski ravna svakim životom, ovog je čovjeka

ispunila takvim darovima za spasenje ljudi da ga je nama i budućim naraštajima poslala

kao spasitelja… Rođendan boga bio je za svijet početak ‘’evanđelja’’ (radosne vijesti) koja su

povezana s njime. Njegovim rođenjem mora započeti novo računanje vremena. (usp. Stöger,

Das Evangelium nach Lukas, str 74) (Benedikt XVI.)“ I gledajući na sve to možemo primijetiti

da se sve to, što je rečeno o Augustu, ostvarilo u Kristu.

„Isus nije rođen i nije se pojavio u javnosti u neodređenom vremenu kao u mitu. On pripada

vremenu koje se točno može datirati i zemljopisnom prostoru koje se točno može označiti: univerzalno

i konkretno međusobno se dodiruju. (Benedikt XVI.)“ Isus je rođen pod ovim istim

našim nebom i pod istim zvijezdama. Možda je i te noći bio puni mjesec kako će biti i noćas.

Možda je svijet morao zastati i možda se zemlja morala prestati okretati. Možda se sunce trebalo

ugasiti bar na trenutak zbog veličine događaja koji se odvijao u malom Davidovu gradu. No

„k svojima dođe i njegovi ga ne primiše. (Iv 1, 11)“ „Onaj koji je raspet izvan grada (usp. Heb

13, 12), izvan grada je došao na svijet. (Benedikt XVI.)“ Došao je na svijet tako malen, poput

kakva prosjačeta, u špilji pokraj Betlehema. U špilji koju su neki Betlehemci koristili kao štalu

za svoje blago. I riječ blago u hrvatskom jeziku u oba značenja savršeno opisuju ovaj događaj.

Došao je blago – miroljubivo, tiho i ponizno. A možemo tu istu riječ koristiti i tako da je došlo

na svijet blago – istinsko nebesko blago.

„Augustin je značenje jasala protumačio mišlju koja se na prvi pogled čini gotovo neprikladna,

ali, pomnije ispitana, sadrži duboku istinu. Jasle su mjesto gdje životinje pronalaze svoju hranu.

No sada u jaslama leži Onaj koji je sama sebe označio pravim kruhom koji silazi s neba – kao

pravu hranu koja je čovjeku potrebna za njegovo ‘’biti’’ čovjekom. To je hrana koja čovjeku

daruje istinski, vječni život. Jasle tako postaju podsjetnikom Božjega stola, gdje je čovjek pozvan

da primi Božji kruh. (Benedikt XVI.)“ I mnogi su jeli i nasitiše se. (Usp. Mk 8, 8) Ali tada

još ne spoznaše tko je te noći došao na svijet. „To rođenje sve stavlja u pokret. Nitko ne ostaje

ravnodušan prema ovom rođenju. Ili ljubi ovo Dijete, ili ga mrzi i progoni. Sile tame žele da

pogase ovo svjetlo koje je zasjalo. No uzalud, Bog je ušao u povijest i ostvarit će svoj naum usprkos

svim ljudskim makinacijama. (C. Tomić)“ Trebale su proći godine i godine dok je svijet

shvatio, ali bilo je neizbježno da upozna i prihvati onoga koji se te noći pojavio jer on je svjetlo

koje tako snažno privlači.

Neki noviji teolozi stavljaju u sumnju Betlehem kao grad Kristova rođenja i smatraju to kasnijim

teološkim konstruktom, a ne povijesnom činjenicom. To brane time što su Krista od početka

nazivali Nazarećaninom pa tako smatraju da je Krist rođen u Nazaretu, a ne u Betlehemu. Za

njih bi Betlehem bio literarno mjesto rođenja; teološko rezoniranje, a ne i povijesna činjenica.

(Usp. C. Tomić) No činjenica je da postoje dva najpouzdanija izvješća, Mateja i Luke, koji su iz

različitih izvora posvjedočili točno određene činjenice koje su pak teško oborive. „Ako se držimo

izvora – reći će papa Benedikt XVI. – ostaje jasno da je Isus rođen u Betlehemu, a odrastao

u Nazaretu. (Benedikt XVI.)“ „Možemo nadodati da se u tome slažu i apokrifi koji su nastali

u prvim stoljećima (Evanđelje sv. Jakova) te crkveni pisci drugog i trećeg stoljeća (sv. Justin i

Origen). (C. Tomić)“ „U 2. st. Justin govori Trifonu (obojica iz Palestine): ‘’Dijete se rodilo u

Betlehemu. Josip nije imao mjesta u selu pa ga zakloni u obližnjoj špilji.’’ I Origen odgovara

Celsu da može propitati u Betlehemu za mjesto Isusova rođenja. I vjernici i nevjernici pokazat

će mu spilju u kojoj se rodio Isus. (C. Tomić)“

„A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada.

Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im

reče: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u

gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče

povijeno gdje leži u jaslama.” I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga

i govoreći:

“Slava na visinama Bogu,

a na zemlji mir ljudima,

miljenicima njegovim!”

Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: “Hajdemo dakle do

Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.”“ (Lk 2, 8–15)

„Pastiri su za učene rabine bili u to vrijeme prezreni stalež. Naprotiv, u povijesti spasenja pastiri

su predstavnici praotaca iz slavnih dana “mladosti” Izraela. (Hoš 2, 17) ujedno su i najizrazitiji

predstavnici “siromaha Jahvinih”, kojima je obećano mesijansko kraljevstvo. Izrael je u svojim

najljepšim danima, danima svoje mladosti, bio pastirski narod. Gospodin je pozvao od stada i

Mojsija i Davida te ih učinio izbaviteljima i vođama svoga naroda. (C. Tomić)“ Oni nisu samo

izvanjski predstavnici naroda, oni su i iznutra bliži Bogu koji je postao dijete. (Usp. Benedikt

XVI.) „Oni predstavljaju Izraelove siromahe, siromahe uopće: prvu Božju ljubav. (Benedikt

XVI.)“ Također su u to vrijeme „pastire smatrali javnim grešnicima. Isus, dakle, dolazi kao

Spasitelj grešnika. U Mišini – to je zbirka tumačenja Zakona koju su sastavili rabini i koju su

farizeji stavljali uz bok Zakonu – veli se da će se dolazak Mesije navijestiti pastirima u blizini

Betlehema. Možda je ova pojedinost ovamo uklopljena kao dokaz da se to ispunilo. Sama je

pak zgoda opisana po shemi navještaja koju smo već upoznali u Lk 1,5-25 i Lk 1,26-38. U tom

događaju na djelu je slava gospodnja (2,9), tj. sve što se od Boga na zemlji može vidjeti. Danas

Bog u ovom Djetetu ispunja obećanja Starog saveza. To je Dijete u velikodušnoj vjeri nazvano:

Spasitelj, Krist, Gospodin. Slična se vjeroispovijed nalazi u Petrovoj propovijedi na Pedesetnicu

(Dj 2,36). Naslov “Spasitelj” ušao je relativno kasno u novozavjetnu teologiju. Taj naslov dolazi

više puta u Evanđelju djetinjstva (Lk 1,47; 1,69; 2,11.30), a osim toga još samo jednom u Ivanu

(4,42), dva puta u Djelima (5,31 i 31,23) i nekoliko puta u kasnijim Pavlovim poslanicama. Nasuprot

tim izričajima stoji znak bespomoćnog Djeteta. Ipak to Dijete poziva na opredjeljenje:

vjerovati ili ne. Ali za čas prizor se opet mijenja: anđeli Boga proglašavaju slavnim jer je spasio

svijet. Riječ “mir” ne znači suprotnost ratu, nego znači spasenje, potpunu sreću koju u posljednjim

vremenima poklanja Bog. Mi ljudi imamo samo ići u susret toj sreći kao i pastiri. Mi je

ne možemo stvoriti niti prisiliti da dođe. Možemo samo na nju odgovoriti – pohvalom i hvalbenicom.

(Jerko Fućak)“ I „jaslice postaše Crkva“ zaključiti će Fulton J. Sheen. Osmog dana po

rođenju Isus bi, po starom židovskom običaju, obrezan. „Tako Isus formalno biva primljen u

zajednicu obećanja koja potječe od Abrahama; sad on i pravno pripada izraelskome narodu.

(Benedikt XVI.)“ A četrdesetog dana nakon porođenja Isus je prikazan u Hramu. „Četrdesetom

danu pripadaju tri događaja: Marijino “očišćenje”, “otkupljenje” prvorođenoga djeteta

žrtvom koju propisuje Zakon i Isusovo “prikazanje”. (Benedikt XVI.)“ Iza poroda muškog djeteta

žena se smatra nečistom sedam dana, a zatim ostaje kod kuće još trideset i tri dana nakon

toga dolazi u grad i prinosi žrtvu. (Usp. C. Tomić) „Marija je prinijela žrtvu siromaha (usp. Lk

2, 24) Luka, čijim se čitavim Evanđeljem provlači teologija siromaha i siromaštva, ovdje nam

još jednom posve jasno daje do znanja da se Isusova obitelj ubraja u Izraelove siromahe, da

je upravo među njima moglo sazreti ispunjenje obećanja. (…) Marija ne mora biti očišćena

nakon Isusova rođenja: ovo rođenje donosi očišćenje svijeta. Ali ona je podložna Zakonu i

upravo tako služi ispunjenju obećanja. (Benedikt XVI.)“ Drugi događaj je prikazanje Isusa u

Hramu. „Prvorođenci su Božje vlasništvo. (C. Tomić)“ To još vuče korijene od one noći Izlaska

u Egiptu kada su Egipatski prvorođenci ginuli, a Bog je čudesno spasio prvence svoga naroda

i zato mu oni pripadaju. (Usp. C. Tomić) To prikazanje nije bilo nužno izvršiti u Hramu no

„ulaskom Isusa u Hram ispunja se “sedamdeset sedmica”, da “da se dokrajči opačina, da se stavi

pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost… da se pomaže

Sveti nad svetima.” (Dn 9, 24) Nastupa punina vremena. (Gal 4, 4) Ostvaruje se spasenje za sve

narode. Ovo je najveća točka evanđelja djetinjstva, najjasnija objava tajne Isusa iz Nazareta. U

prikazanju u Hramu vidi evanđelist početak dana Gospodnjeg. (Mal 2, 17 – 3, 5) U Isusu dolazi

sam Jahve u svoj Hram. (Mal 3, 1) I ovu će istinu još jasnije objaviti Stari zavjet preko dva svoja

proročka lika, preko dva svjedoka koji su uosobljenje proroštva SZ: preko Šimuna (uslišanje)

i Ane (pomilovanje), dva svjedoka koji uosobljuju i svu čežnju starozavjetnih pravednika za

mesijanskim danima, za “utjehom Izraela”, “otkupljenjem Jeruzalema”. (C. Tomić)“

LITERATURA:


Fućak, Jerko (urednik), Dopisna teologija, Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom

fakultetu, Zagreb

Sheen, Fulton J., Vječni Galilejac, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, Zagreb, 1959.

Sv. Augustin, Trojstvo, Biblioteka “Službe Božje”, Split, 2009.

Stojić, Damir, https://www.bitno.net/vjera/pitajte-svecenika/zasto-bozic-slavimo-bas-25-prosinca/,

(23. 10. 2019.)

Sv. Ivan Pavao II., Redemptoris Mater, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.


POHOD MUDRACA, BIJEG U EGIPAT I DVANAESTOGODIŠNJI

ISUS U HRAMU

„Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše

u Jeruzalemu raspitujući se: “Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi

zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.” (Mt 2, 1–2)“

„Zvijezda se pomalja na Istoku da posrami Židove što su od pogana spoznali Kristovo rođenje.

Pogani su kao Bileamovi potomci po njegovu proroštvu znali da će se zvijezda pojaviti. (…)

Znak pak zvijezde dovodi mudrace u Judeju da svećenici, zapitani od mudraca gdje se Krist ima

roditi, budu bez isprike glede njegova dolaska. (Sv. Jeronim)“ Stranci su došli da potraže velikog

Kralja, a njegovi nisu za nj imali ni malo mjesta u svratištu. Bileam je ono trebao prokunuti

Izraela. No sam se Bog pobrinuo da mjesto kletve izreče blagoslov. „Unatoč tomu, Bileam je

u biblijskoj predaji obezvrijeđen kao zavodnik na idolopoklonstvo i pogubljen mačem (usp. Br

31, 8; Jš 13, 22) Tim važnije ostaje obećanje spasenja koje se pripisuje njemu, nežidovu i sluzi

drugih bogova, obećanje koje je očito bilo poznato i izvan Izraela. ‘’Vidim ga, ali ne sad: motrim

ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže…’’ (Br 24, 17)“

Riječ mag koja se često koristila i koristi za dotične kraljeve indoeuropskog je porijekla. U

Sanskritu znači: velik, moćan, sjajan, mag – svećenik. Dok u Novom zavjetu označava one koji

se bave magijom i astrologijom pa dobiva negativno značenje. (Usp. Celestin Tomić) „Istok je

za prve kršćanske pisce Arabija (sv. Justin), Mezopotamija ili Perzija (Klement Aleksandrijski).

I domovinu maga traže ili u Arabiji, ili u Babilonu, ili u Perziji. (…) U prilog ove tradicije ide

i činjenica da su se u početku magi prikazivali u perzijskoj nošnji. Vojnici perzijskog kralja

Kosroe koji su porušili sve kršćanske crkve i bazilike u Palestini poštedjeli su baziliku rođenja

u Betlehemu kad su vidjeli na pročelju prikazan poklon maga u njihovim nošnjama. Matej

nam ne kazuje broj maga. Na starim slikama, u katakombama, susrećemo sad 2, sad 4, pa čak

i 12. Možda radi simetrije. Dosta stara tradicija govori o tri mudraca, vjerojatno zbog tri dara.

(…) Od 6. st. dalje ne slikaju se s perzijskim kapama, već s krunama i nazivlju se kraljevi. (C.

Tomić)“ Mateju nisu važni detalji već pitanje: „‘’Gdje je novorođeni kralj židovski?’’ I poruka

koju nam želi dati: poganska filozofija i teologija dolazi da se pokloni utjelovljenoj Istini, mudrost

ljudska – vječnoj mudrosti, zemaljska vlast – kralju nad kraljevima, narodi pogani, cijeli

svijet – Gospodaru nad gospodarima. (C. Tomić)“

Kad je riječ o zvijezdi neka su astronomska istraživanja, i sami Kepler, dokazali da se radilo

o konjunkciji Jupitera i Saturna u zviježđu Riba. Jedinstven slučaj u povijesti dogodio se 7.

– 6. prije Krista (Usp. C. Tomić) „i ona je upućivala na zemlju Judinu i novorođenog ‘’kralja

židovskog.’’ (Usp. Benedikt XVI.)“ Tako je i Friedrich Wieseler iz Göttingena na kineskim

kronološkim tablicama pronašao da se 4. g. pr. Kr. ‘’pojavila sjajna zvijezda i bila vidljiva dulje

vremena.’’ (Benedikt XVI.)“ Poznati su egzegeti ipak mišljenja kako je to pitanje besmisleno te

da se teološko pitanje ne bi trebalo miješati s astronomijom. Sličnog je mišljenja i sv. Ivan Zlatousti.

(Usp. Benedikt XVI.)

Imalo se potražiti novoga kralja na kraljevskom dvoru u Jeruzalemu. „I magi traže novorođenog

kralja kod onih koji posjeduju obećanja, koji posjeduju Pisma. Ovi daju odgovor. ‘’Svi

glavari svećenički i narodni književnici’’ otkrivaju Herodu točno mjesto rođenja Mesije: ‘’U

Betlehemu judejskom.’’ To je već prorekao prorok Mihej. (5, 1) Iz Betlehema ‘’izići će vođa koji

će biti pastir naroda mog – Izraela.’’ (…) Poganstvo će pomoću židovskog proroštva naći Mesiju.

A sami ga neće naći. (…) Izrael nije poslušao. Odbio je Mesiju. I Bog Abrahamov podiže

Abrahamu sinove od ‘’stijena’’, (Mt 3, 9) od pogana koji postaju istinski Božji narod, njegov

narod – Izrael, kako to naviješta prorok Mihej. (C. Tomić)“

„Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom i poklone mu se.“ (Mt 2, 11) Oni su

prepoznali i spoznali misterij ovog paradoksa: da maleno, siromašno dijete, nepoznate majke

iz najmanjeg gradića može postati Spasitelj svega svijeta. I poklone mu tri dara. „Crkvena je

predaja – s različitim inačicama – držala da tri dara predstavljaju tri vida Kristova otajstva: zlato

upućuje na Isusovo kraljevanje, tamjan na Božje sinovstvo, smirna na otajstvo njegove muke.

(Benedikt XVI.)“ „Magi vjeruju da će ovo dijete, rođeno u siromaštvu i bijedi, rođeno za muku

i smrt, otkupiti po svojoj muci, smrti i uskrsnuću svoj narod, mesijanski narod. I u poslušnoj

vjeri ‘’padoše ničice i poklone mu se.’’ To nije samo izraz nekog poštovanja i počasti. Mnogi se

istinski klanjaju Djetetu kao svom Bogu. (…) Magi su započeli kršćanski kult ‘’u duhu i istini.’’

Za njima dolazi Crkva, Božji narod. On zna tko je Krist. I ne sablažnjava se nad Betlehemskim

siromaštvom. (C. Tomić)“

„Samo pastiri i mudraci nađoše Krista; a gdje su one tisuće, koje ga ne nađoše. Svijet je u ono

doba kao i danas bio pun svjetskih mudraca, ali ni jedan od njih nije otkrio Boga. Bilo je mnogo

agnostika u Rimu, koji su govorili mladom Pilatu, da istina ne postoji; bilo je mnogo sofista na

Atenskom trgu, koji su učili, da čovjek može biti bez bogova, bilo je uobraženih pjesnika, koji

su slavili razuzdanost u ime slobode i nepravdu u ime progresa. Ali ni jedna od tih duša nije

vidjela anđela ni svjetlost zvijezde. A zašto? Jer blago mudrosti i znanja, spasonosne milosti i

spasenja pridržano je samo za krajnosti u umnom i moralnom redu. Kad je Bog bio Djetešce,

samo su intelektualne krajnosti jednostavnog i mudrog našle put do jaslica; kad je Bog bio čovjek,

samo moralni ekstremi nađoše put do njegovih nogu. (Fulton J. Sheen)“

Nakon poklona i odlaska kraljeva, drugim putem, u svoju zemlju događa se drama bijega u

Egipat. Tu glavnu ulogu opet dobiva sv. Josip preko glasnika koji mu govori u snu. On ga sluša

i uzima Mariju i Dijete te bježi s njima u Egipat. Herod je već bio pobio svoje sinove zbog

straha da mu ne otmu prijestolje pa ne čudi da se boji i novog kralja koji se ima roditi. U tom

luđačkom strahu daje pobiti sve novorođene u Betlehemu. „Kratko izvješće o pokolju nevine

dječice u Betlehemu, koje slijedi nakon bijega u Egipat, Matej ponovno završava proročkom

riječju koju ovoga puta uzima iz Jeremijine knjige: ‘’U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak:

Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer ih više nema.’’ Kod Jeremije ove riječi stoje

u okviru proroštva označena nadom i radošću, u kojem prorok naviješta ponovno uspostavljanje

Izraela riječima punim pouzdanja: ‘’Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire i čuva ga ko

pastir stado svoje! Jer, Gospodin oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega.’’ (Jr 31, 10s)

(Benedikt XVI.)“ Mudro će na kraju zaključiti papa Benedikt XVI.: „Samo bi u uskrsnuću bila

prevladana nepravda, dokinuta gorka riječ: ‘’Više ih nema.’’ U vremenu naše povijesti ostaje vapaj

majka Bogu, ali istodobno nas Isusovo uskrsnuće jača u nadi prave utjehe. (Benedikt XVI.)“

Nakon izgnanstva i Herodove smrti Sveta obitelj se vraća u Nazaret. To da će se zvati Nazarećanin

ima dva značenja. Ono geografsko, da je ipak najveći dio svog djetinjstva proveo u Nazaretu

i zato taj naziv i ono drugo koje već Jeronim primjećuje vidjevši sličnost između Nazaret i

nesr – izdanak. (Usp. C. Tomić) „Isus Nazarećanin je najpoznatije i najstarije ime kojim Isusa

nazivaju i protivnici i prijatelji. Devetnaest puta dolazi u Evanđeljima i Djelima apostolskim.

Uvijek se odnosi na Isusa i samo jednom na njegove učenike. (Dj 24, 5) (C. Tomić)“

„Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest

godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus

osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan

hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem

tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji

ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se,

a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.”

A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?”

Oni ne razumješe riječi koju im reče. (Lk 2, 41–50“ „Da, anđeoski zborovi zacijelo utihnuše,

kad su se molitve Sina Božjega sa zemlje vinule Njegovu Ocu, koji je na Nebesima!... – Marija

i Josip zacijelo prestadoše promatrati zastor, iza kojeg stajaše svetinja nad svetinjama; oni upriješe

pogled u Dijete, (…) koje je upiralo svoje oči u Nebo, što ga je ostavilo, da bi uredilo svijet.

Velika je tajna, što hramsko kamenje nije uskliktalo, što sunce nije stalo, i što se libanski cedri

nisu poklonili Bogu, čije su stope hodajući zemljom, donijele Vječnost – vremenu. (Fulton J.

Sheen)“ Velika je tajna što se nakon događaja dolaska Boga među ljude život nastavio posve

sličnim tokom kao i dotada, ali kod Boga ni najmanji pokret ne ostaje bez učinka, a kamoli

takav nadpovijesni događaj kao što je dolazak Božjeg Sina na svijet. Kasnije će se pokazati koliko

je taj Dječak utjecao na svu povijest svijeta koja još uvijek iščekuje kad će potpuno zasjati,

u ljubavi, pod jednom Glavom, Kristom.

Dakle, tri dana su ga tražili, „za roditelje su time započeli dani puni straha i brige, (Benedikt

XVI.)“ i konačno su ga našli u Hramu, u domu Oca Svojega, kako naučava učene ljude. Gdje

je on bio ta tri dana, gdje je bio za vrijeme noći? „O tome možemo samo nagađati, ali ja rado

pomišljam – veli Fulton J. Sheen – da je vjerojatno posjetio buduća mjesta svoje Muke zaustavio

se pred Antonijevom tvrđavom, gdje će Pilat jednom pokušati oprati Njegovu krv sa svojih

ruku; gledao je Aninu kuću, gdje će ga kasnije obasuti hulama; pošao je izvan gradskih zidina

malenom brežuljku, gdje će svijet podići Križ i nazvati Ga Njegovim prijestoljem; i napokon je

proveo jednu noć u Getsemanskom Vrtu na punoj Pashalnoj mjesečini, gdje će dvadeset i jednu

godinu kasnije Njegovi Apostoli spavati, dok on bude pio talog iz Kaleža čovječjih grijeha.“

Možemo samo zamišljati gdje je bio ta tri dana no sigurno znamo da nas je otkupio svojom

smrću i da je svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Jedno je sigurno. Taj je čovjek i Bog, Bog koji

se objavio, o kojem znamo sve bitno i od kojeg smo saznali sve bitno. Kao tada s učiteljima on

i nama danas progovara, čujemo li ga i slušamo li ga?

LITERATURA:


Sheen, Fulton J., Vječni Galilejac, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, Zagreb, 1959.

Sv. Jeronim, Tumačenje Matejeva Evanđelja, Služba Božja, Makarska, 1996.


BOŽIĆNA MEDITACIJA

„U početku stvori Bog nebo i zemlju.

Zemlja bijaše pusta i prazna;

tama se prostirala nad bezdanom

i duh Božji lebdio je nad vodama.“ (Post 1, 1-2)

U duhu Božjem bijaše Riječ (Usp. Iv 1, 2), no jedne bistre noći, u punini vremena, Riječ tijelom

postade i nastani se među nama (Usp. Iv 1, 14). To je bila jedna od onih noći koje mijenjaju

povijest, ali ova je promijenila povijest ne samo zemlje već svih svjetova, vidljivog i nevidljivog.

Isti Duh Sveti, čitavu je prapovijesti čekao ovaj trenutak, kad stiže u gradić Nazaret poniznoj

Djevici Mariji da siđe na Nju, da je Sila Svevišnjega osjeni (Usp. Lk 1, 35).

Uskliknite sada Anđeli, uskliknite svećenici, pastiri, siromasi. Uskliknite, dakle, sada svi jer se

ima roditi veliki Kralj, iščekivani od postanka svijeta, onaj što će vladati nježnom rukom, a na

udarce i uvrede neće nam zlom uzvraćati, već do kraja će čekati raširenih ruku, samo suza kajanja

i dovoljno je, prognan će biti i ponižen, jer… previše nas je ljubio. Tolika ljubav nije mogla

proći bez kazne. O nek usklikne sada sveta katolička Crkva, nek usklikne svako ljudsko srce, jer

uskoro će doći On, Svjetlo svijeta, Nada narodima, doći će i neće zakasniti.

A ti, Betleheme, zemljo Judina!

nipošto nisi najmanji

među kneževstvima Judinim

jer iz tebe će izaći vladalac

koji će pasti narod moj – Izraela! (Mt 1, 6)

To je bila noć kad su se moćnici poklonili pred Djetetom, moć se srušila pred poniznošću i

svaka veličina pred Njegovom malenošću. Te noći i nebo je zasjalo, Anđeli su pjevati, a svako je

bogatstvo postalo bezvrijedno. „I narod koji je u tmini hodio svjetlost je vidio veliku. (Usp. Iz 9,

1)“ „O divne li dobrote tvoje prema nama, da jadne, buntovne i grešne otkupiš, Sina si poslao!

(Usp. Hvalospjev Uskrsnoj svijeći)

O, divne li dobrote Tvoje, kad se Najveći rodio tako malen, da bi branio Njih, Najmanje, bespomoćne,

svoje Siromahe. Ova noć je početak i Kalvarije i Uskrsnuća. Bez svjetla ove noći ni

spasenja ne bi bilo. Još bi lutali mračnim stranama, oblačnim svijetom što Svjetla ne poznaje.

Ali… ova noć, drugačija od drugih, promijenila je sve. Pod slabašnim svjetlom Josipovog lampiona,

u nježnim rukama Majke zasjalo je Nebesko Djetešce. Još je samo jedno potrebno..,

otvoriti svoja srca da to svjetlo Sina Božjega zasja i u nama, tako da „svijetlimo kao svjetlila u

svijetu (Usp. Fil 1, 15)“. Nek Kristova svjetlost u nama bude tako sjajna da pred njom uzmakne

svaka tama. Donesimo, dakle, Njegovo svjetlo svim ljudima u zanosu poput proroka i s velikom

ljubavlju, upravo onako poput Njega, uvijek s istinom na usnama i s Njegovom pravednošću,

ali… iznad svega ljubav.

Ah, Maleni Isuse „kad bi te bar mogli ljubiti poput Anđela i svih svetaca zajedno“ (Usp. Alanna

Boudreau), nositi te u rukama poput Marije i Josipa, pokazati te svijetu poput svetog Ivana,

kad bi nam srce izgaralo u ljubavi poput tvoga, ne bi više bilo tame na zemlji, mnoge patnje u

radost bi se obratile, a mnoge borbe u mir i nitko više ne bi imao potrebu vladati nad drugima,

služenje bi postalo moto, tvoja malenost primjer. O kolike bi nevolje izbjegli kad bi nam ti

Maleni Isuse bio jedini uzor.

MEMENTO BETHLEHEM

Sjetite se... sjetite se bilo je večer pred Božić ima od toga podosta godina, bili smo djeca, mali,

bili smo jednostavni, bez velikih zahtjeva, neopterećeni ekonomijom i životom, bili smo dio

božićne priče. Mogli smo ući u onu malu štalicu što su je naše majke pripravile, jer smo bili

dovoljno maleni – ponizni, da, bili smo tamo samo u mislima i snovima, ali bilo je tako stvarno,

te dane do Božića živjeli smo u Betlehemu. Ulice naših sela i gradova bile su ulice tog

najmanjeg grada iz plemena Judina. Hoćemo li ikad više to doživjeti? Sad smo veliki i teško

je postati onakav kakvi smo bili tih godina, teško je biti ponizan i malen, jednostavan, ali ako

zbilja poželimo...? Možemo mi to, možemo mi to...

BOŽIĆNE SUZE

Bilo je to nekog 18. prosinca ne sjećam se koje godine. Ne sjećam se ni koliko sam malen bio,

znam samo da sam bio jer se svega ostalog sjećam kao da se sada odvija pred mojim očima. Majku

smo ispraćali na posljednji počinak. Tako to zovu danas. Ljepše je čuti nego pogreb. Ubila

se nekoliko dana prije. Našao sam je na krevetu, a po njemu je bilo rasuto više bočica nekakvih

lijekova. Naša kuća bila je i prije tužna ali ove božićne blagdane neću zaboraviti sigurno. Patio

sam i ranije. Poznato je da onog koji češće dobiva batine one manje bole, ali zašto baš sve na

siromaha. Zar sam čime zaslužio da se svi valovi lome preko mojih leđa.

- Majko, molio sam za ovaj Božić da budem s tobom. Da ga proslavimo zajedno, gladni, ali

zajedno. A što sad? Sada sam siroče. I svakog idućeg Božića biti ću siroče. I onog idućeg i onog

poslije toga. Dijete bez majke i oca, biće bez domovine i doma. Sada sam sin nekog tmurnog

svijeta. Bila si jedino svjetlo moga tamnog života. Pružala si mi nadu da će jednom biti bolje.

Već sada je bilo bolje kad bi bila uz mene. A sada?

Stric je stavio dva novčića na njene oči. Ne znam, neki stari običaj. Svećenik je došao ali mu

stric nije dao da vodi pogreb. Samo su je pokopali. Nitko nije plakao osim mene. Ali što su suze

u ovakvom trenutku. Zar gladnoga treba kazniti glađu ili zar treba dodati kazne onomu koji je

već najstrože kažnjen. Suze su težina ali one su i neka vrsta oslobođenja. Zar da sada izgubim

nadu? Zar da sve zaboravim? Ako me svi napuste, kako i jesu i hoće, na koljenima ću lijevati

suze i zemlja na koju ti biseri padnu rodit će plodom, jer mora. Iz takvih i tolikih suza nešto se

mora roditi. Procvjetat će neko cvijeće, hoće. Kad bih vas mogao upitati za savjet u ovoj mojoj

nevolji što biste rekli? Znam da bi me radije tješili nego davali savjete. Samo šutite, budite

tu negdje u blizini. Uskoro će proći sav ovaj cirkus i ja ću opet biti sam, ali ovaj put bez onog

saznanja da imam ma i jednu osobu na svijetu koja me voli.

Tu je pred tobom čovjek, siromah, uplašen i izgubljen ne nalaže li ti srce da ga prigrliš? Ali ne.

Mase su oduvijek bile nepokretne. Svetac može biti samo pojedinac. Mase ne vide dobro i ne

prepoznaju. Stara je to tuga kada sam nosiš terete pored tolikih konja. Malo je onih koji će izići

iz reda, izložiti se i pružiti ruku. A trebao bi mi netko odvažan, ja sam ipak samo dijete, siroče.

Moje ruke su prljave, moja kosa čupava ali zaslužujem, vjerujem da zaslužujem ljubav. Zar

uopće postoji netko tko je ne zaslužuje? Pa zar bih to trebao biti baš ja?

U trenu je prošao tjedan i stigao je Božić. Kao i svaki dan otišao sam u pučku kuhinju k franjevcima.

Dobio sam nešto hrane i slatkiša. Otišao sam na Mirogoj k majčinom grobu. Snijeg je

počeo padati. S jednog sam groba maznuo skoro pa dogorjelu ali još uvijek upaljenu svijeću.

Stavio sam je na majčin grob i počeo jesti slatkiše koje mi je onaj bucmasti fratar dao. Nisam

znao što bih joj rekao. U jednom sam trenutku počeo plakati. Suze znaju progovoriti kada riječi

to više ne mogu. Skinuo sam poklopac s svijeće i grijao ruke na njoj. Dok sam jeo one slatkiše

izgledalo mi je kao da vidim nebo, kao da sve ljepote prolaze kroz moju dušu. A ovaj sivi snježni

dan bio mi je poput proljetnog.

Brzo se spustila noć, a dječačić je zaspao. Vele da je nešto svjetlilo te noći iznad Mirogoja. Je

sigurno. To su bili anđeli koji takve patničke duše odnose u nebo. Volio bih znati da li one koji

umru na Božić provedu i onim starim Betlehemom. Tamo pokraj grada, u siromaštvu i na periferiji

gdje se rodio sam Bog, njihov brat po siromaštvu. Bilo bi prigodno, a Bogu je sve moguće.

JA VJERUJEM U...

Jednom davno, u vremenima naivne dobrote sitnih godina, sam vjerovao da anđeli i svi oni

sveci sa sličica postoje. Vjerovao sam u lijepe, dobre anđele koji bdiju nad dječicom i svece koji

šetaju svijetom uzdignutih ruku kako to prikazuju na onim mnogim prekrasnim sličicama.

A onda su došle godine kada mi je svijet počeo tumačiti život kao borbu. Govorio je: „Vjeruj

u sebe i u nikoga više.“ I tako su prestali postojati anđeli, djed Božićnjak, sveti Nikola, sveci...

Nestalo je doba djetinjstva, ali nešto od one nevinosti je ostalo, možda se upravo zato nikada

nisam snalazio u svijetu velikih. Taj svijet, siv i preozbiljan nije me mogao asimilirati, a ja

njega još uvijek nisam uspio promijeniti. Tako sam živio, jednom nogom u mračnom svijetu,

a drugom u svijetu u kojem je istina sjalo sunce, ali pošto im je nebo bilo zajedničko, često su

nadirale tamne ciklone koje bi zaklonile sunce i donijele mnogo suza pticama, leptirima, meni

i svim bićima koja su mogla koračati svijetom nevinih.

Jednom sam tako, sanjareći u svijetu sunca, vidio čovjeka u smeđoj tunici, smijao se. Veselo je

koračao livadom po kiši, a za njim se čuo cvrkut ptica, šum voda, veseli ritam cvrčaka. Onda je

stao i podigao ruke prema nebu i tada sam ga prepoznao, to je čovjek s onih istih sličica, sjećam

se, to je sveti Franjo Asiški. Kad mi se približio vidio je tugu u mojim očima. Suze su potekle

same. „Postoji samo jedan način da budeš sretan.“ Reče sveti Franjo. „Da...“ Odgovorim. „Dođi

da ti pokažem.“ I poveo me na brdo s kojeg se vidio svijet na sve četiri strane. „Vidiš ove livade

i polja, ja ništa ne posjedujem, a sve ovo je moje. Jednom kada čitav onaj ozbiljan svijet shvati

da je jedina vrijedna imovina duhovne naravi tada će se spojiti ova dva svijeta i ljudi će početi

živjeti slobodni od briga i možda tada povjeruju da je sve stvoreno besplatno, da nam je svijet

poklonjen. I da bi ga stoga morali čuvati za buduće naraštaje.“ Naš susret je bio nešto najbolje

što mi se moglo dogoditi. Shvatio sam. Novac kao pokretač svijeta treba biti zamijenjen ljubavlju.

Velikom, snažnom, nevinom ljubavlju. Uvijek će biti mračnih strana i uvijek će se neki boriti

na strani zla ali ljubav je sprema prevladati sve spletke koje kriju tame ovoga svijeta i razotkriti

ih na suncu. Možda ću se jednog jutra probuditi, a svijet će biti potpuno nov, opet će se čuti

cvrkut ptica, šum voda, veseli ritam cvrčaka. Možda ću se jednog jutra probuditi u svijetu gdje

će ljubav biti važnija od BDP-a. Možda ću se probuditi u svijetu nevinih, tu gdje će svi vjerovati

u onoga koji nas je sve stvorio i u njegove anđele, djeda Božićnjaka, svetog Nikolu i svece.

ZATO ĆE VAM GOSPODIN DATI ZNAK

(Božić po Izaiji)

„Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! (Iz 7, 14)“ A dok to svijet

još čeka mora se pripremiti postom i molitvom. A „ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve

Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene,

slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti

onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut’ poput zore tvoja

svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Jahvina bit

će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit’, kad zavapiš, reći će: »Evo me!« Ukloniš li iz

svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog,

tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit’ bez

prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit’ kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao

studenac kojem voda nikad ne presuši. (Iz 58, 6-11)“ Eto braćo takvih nam isposnika treba na

ovom siromašnom svijetu.

„Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! (Iz 7, 14)“ Eto vam dokaza,

evo vam znaka. Nekad su kraljevi i proroci iščekivali Mesiju, a sada vam ga mogu pokazati

prstom. Eto ga u jaslama i u silnom siromaštvu stiže Kralj nad kraljevima. Mjesto fanfara njega

najavljuje zbor anđela. Zbilja se nešto posebno dogodilo one noći u Betlehemu. Nešto veliko,

kao da je ispunjeno ono veliko iščekivanje pravednoga kralja. „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva,

danak će izbit’ iz njegova korijena. Na njemu će duh Jahvin počivat’, duh mudrosti i umnosti,

duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji:

neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit’ ubogima i sud prav izricat’

bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika.

On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. (...) Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti

na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune

mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište

njegovo bit će slavno. (Iz 11, 1-6; 8-10) I Izaijino proroštvo se ispunja, no reći će neki osim

one da se zlo više neće činiti. Oni su u krivu jer Krist je došao svima ali neki su ga odbacili. Isto

tako njegova poruka donosi mir svima, ali neki je svjesno odbacuju. Nešto se slično dogodilo

u raju prvim ljudima koji su stvoreni savršeni, a onda su izabrali zlo. Tako je i ovdje, kad bi svi

prihvatili Kristovu poruku zlo se uistinu ne bi činilo. Doista, poslušajte me, ako prihvatite riječi

Kristove zlo se više neće činiti. No istina je da će doći dan, uzvišeni dan drugog Kristovog dolaska,

kada će svi shvatiti, i tada se uistinu zlo više nikada neće činiti.

„Evo, začet će djevica i roditi sina... (Iz 7, 14a)“ A „narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje

veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio, uvećao

veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k’o što kliču kad se dijeli plijen.

Teški jaram njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski.

(Iz 9, 1-3)“ Velika se promjena dogodila s njegovim dolaskom. Promjena za sav svijet.

Dovoljno je znati da od onog dana gotovo čitav svijet računa vrijeme. Kako bitan događaj, kako

sretan dan. „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik

divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti

kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu

i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad vojskama. (Iz 9, 5-6)“

Amen, aleluja, tako je bilo, tako neka bude...

U PROSINCU

Jedne hladne zimske noći negdje krajem prosinca u predgrađu jednog velikog europskog grada

jedan je dječak, siromah, lutalica, lutao ulicama, sam, napušten i gladan. Nije tu poznavao

nikoga, a noć je bila jako hladna tako da je morao stalno poskakivati kako mu se ledene nožice

ne bi potpuno smrznule, a ni ona rupa na potplatu nije baš pomagala. Nakon dugog šetanja,

naiđe na neke ljude, ali bilo je već kasno, išao je naprijed i sve više i više ljudi je pristizalo niz

ulicu, odlučio je krenuti za njima, nekako je uvijek toplije kad si među ljudima, razmišljao je.

Odjednom su došli do jedne kuće, koji veliki i visoki dimnjak, pomisli dječak, ali gore na dimnjaku

kao da su neka zvona, neka vesela i svečana melodija odzvanjala je ulicom. Konačno je

dječak ušao u kuću, naravno bila je to crkva, i počeo je gledati okolo, sve mu je bilo novo, čudno,

a ljudi kakve je tu vidio nije poznavao, ljudi su prema njemu uvijek bili strogi i namršteni,

ali ovdje su svi bili blagi, nasmiješeni, radosni i dječak je odlučio ostati. Sveta misa, polnoćka,

je trajala do dugo u noć, a dječak se divio. I na kraju skoro pa svi ljudi su mu čestitali nešto, i

djevojčica iz prve klupe i dječačić u bijeloj koti i jedna baka i mnogi drugi, a dječaku nije bilo

posve jasno zašto mu svi pružaju ruke i zašto ga grle, posramio se misleći da su ga zamijenili

s nekim, a u oku mu je zasjala suza, nikada nije ništa slično doživio. Svečanost je završila i na

kraju je dječak ostao sam u crkvi, još pod dojmom svega što je večeras doživio. I posljednje se

svijetlo u crkvi ugasilo i stari župnik iziđe prema dnu crkve, a na vratima ga je čekao dječačić,

upita ga župnik odakle je, zar je sam stigao na polnoćku i opiše mu dječačić svoju situaciju i upita

ga što se to večeras odvilo u crkvi, a stari mu župnik pomalo tužan zbog dječakove situacije

počne tumačiti kako je Isus Krist rođen u siromašnoj štalici u jednom malenom gradiću Betlehemu

na današnji dan, ovo je dakle bio njegov rođendan. Aha, sad je dječaku bilo već jasnije.

Ali jedno mu nije bilo jasno:

– „Zašto su onda svi meni pružali ruke i grlili me, ne bi li trebali Isusu čestitati rođendan, oni

su me sigurno zamijenili s njime“, reče dječak.

Nasmiješi se stari župnik i doda:

– „Ma nemoj se tome čuditi, jako mu sličiš, moglo bi se reći da ste ti i On isti, oboje ste jako

siromašni i jako dobri. No hajdemo sada župnoj kući da pojedeš malo tople juhe, sutra ćemo ti

naći dobru kršćansku obitelj, tvog Josipa i tvoju Mariju.“

BETLEHEMSKO DJETEŠCE

Jedne večeri, dok su pastiri čuvali stada negdje na južnim stranama pokraj velikog grada Jeruzalema

započe jedan od njih:

– „Brate Uziele ispričaj nam kako li je ono bilo, ono s Djetešcetom u jaslama.“

Dakle, započe stari pastir Uziel:

– „Bio sam sasvim mlad, dijete od kojih petnaestak godina. Bilo je hladno večer, baš poput ove

u isto ovo doba godine, čuvali smo stada gospodara Elijata na proplanku iznad Betlehema. Bilo

je to jedna sasvim obična vedra večer, zvijezde su sjale, samo jedna je sjala nešto jače i izgledalo

je kao da je stajala točno iznad grada, dobro se sjećam toga jer bila je to tako sjajna i sasvim

čudna zvijezda, ni najstariji pastiri nisu vidjeli takve. U jednom trenutku, baš dok smo u čudu

promatrali zvijezdu, zabljesne nas svijetlo, veliko svjetlo s neba. Ukazao nam se čovjek obučen

u to svjetlo, bio je taj čovjek bliže anđelu nego običnom čovjeku, a mi se silno prestrašismo no

Anđeo nam reče: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas

vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče

povijeno gdje leži u jaslama.” I odjednom se Anđelu pridruži silna nebeska vojska

hvaleći Boga i govoreći: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!”

Mi smo ostali bez riječi, ti glasovi, to veselje, kakva radost, ma evo sad bi zapjevao kad

se sjetim toga. Čim anđeli otiđoše od nas na nebo, počeli smo poticati jedni druge: “Hajdemo

dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.” I

pohitali smo te pronašli Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Ali to Djetešce pod

onim svijetlom uljanice, u običnim jaslama čak je bilo siromašnije od nas, siromašnih pastira.

Ali nije ono uzalud došlo na svijet u takvom siromaštvu, kao da nam je htjelo pokazati koliko

nam želi biti sličan kako bi sve nas privukao sebi i da bi nas siromahe mogao bolje razumjeti.

Ali, braćo, kako li je ljupko to djetešce bilo, ta dva mala bistra, biserna oka poput janjetovih, a

te malene ručice što ih je širio kao da njima čitav svijet hoće zagrliti. Kakve li poniznosti, kakve

li ljepote, dok ga je majka ušuškavala u njen ogrtač, a magare i vol, što su se našli u onoj štalici,

svojom toplinom ga grijali, ono nam se smiješilo. Nešto veliko se osjećalo u toj štalici, bilo je to

Djetešce po nečem veoma posebno. Nismo točno znali po čemu, ali kad bi me pogledalo onim

nježnim očima, ni trenutka nisam mogao ostati na nogama, već bi pao na koljena i poklonio

mu se. Jedino tako sam mogao izraziti ushit i oduševljenje koje me, zbog tog događaja, svega

prožimalo. Nakon dugo vremena, pošto smo im dali nešto malo sira i što smo već i sami imali

za jelo i pošto smo sve dobro pogledali, ispripovijedali smo im što nam bijaše rečeno o tom

djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što smo im pripovijedali. Najradije bismo bili ostali

u onoj štalici čitavu vječnost, ali morali smo ići, vratili smo se svojim stadima slaveći i hvaleći

Boga za sve što smo čuli i vidjeli kako nam je bilo rečeno. Bila je to najljepša večer moga života,

a čuo sam o tom Djetetu još mnoge priče, čak sam ga i susreo jednom, ali o tome nekom

drugom zgodom, ta već je duboka noć, vrijeme je za spavanje (Usp. Lk 2, 8-20).“

ZAGREB – ADVENTSKA PRIČA

Bilo je to kratko pred Božić prošle godine. Bila je subota. Grad je bio ogrnut snijegom. Zagrebački

advent nadaleko je poznat i posjećuje ga mnoštvo „hodočasnika“. Toni, inače student

filozofsko-teološkog Instituta Družbe Isusove, je s prijateljem Matkom izašao na Zrinjevac

kako bi osjetio nešto od božićnog ugođaja ali nije ni sanjao gdje će ga taj izlazak odvesti. Stajali

su za stolom i jeli fritule s čokoladom kada su im pristupile dvije djevojke. Kratko se nisu mogli

sporazumjeti, a onda su shvatili da su gluhonijeme ili bar glume da su gluhonijeme. Tražile su

nešto novca za neku udrugu, objašnjenje je pisalo na papiru. Dali su im nešto novca, a one su

brzo nestale. Toni i Matko su krenuli u obilazak parka kada je Toni stavio ruku u desni džep

jakne. Našao je neki papir. Otvorio ga je, a unutra je pisalo:

- Odabran si. Langov trg – crvena kanta za smeće.

Vratio je papirić u džep i ne razmišljajući previše što bi to trebalo značiti nastavio obilazak.

Nedugo zatim su otišli na Trg bana Jelačića i krenuli kući. Matkov je tramvaj prvi došao te je on

otišao u smjeru Sv. Duha dok je Toni čekao tramvaj za Dubravu. Opet je pružio ruku u džep i

izvadio papirić. Sada je bio sam i mogao se odlučiti hoće li otići vidjeti što je to u crvenoj kanti

za smeće, ako je uopće išta. Zainteresirala ga je ta čudna poruka. I baš u tom trenutku stigla

je 12-ica ali je on brzo prešao preko ceste i uputio se za Langov trg. Kada je došao ništa nije

upućivalo na to što će za nekoliko trenutaka otkriti. Pogledao je oko sebe, benzinska pumpa je

radila, a uz zid benzinske nalazilo se nekoliko kanti za otpad i jedna od njih je zbilja bila crvena.

Toni je krenuo ka njoj, duboko udahnuo i bez straha podigao poklopac. Ono što je vidio ga

je prenerazilo, zaledio se i problijedio. Ono što je jasno razaznao u kanti bila je krvava ljudska

šaka. Kada je bolje pogledao uz krvavu šaku, na kojoj je još bio prsten i po veličini zaključio da

je ženska, stajao je papir koji je brzo uzeo, a na njemu je pisalo:

- Pošalji mail na betty@riseup.net, tada ćeš dobiti daljnje upute, prije toga zovi policiju i ne

spominji nas jer Betty inače umire tvojom krivnjom.

Papirić je bio potpisan sa „Svi“.

Toni nije znao što sa sobom. Stao je i pokušao se smiriti te promisliti što učiniti. Odlučio je ipak

zvati policiju ali se i ljutio na sebe zašto se uvalio u ovo. Policija je brzo stigla i postavljala mu

stotine pitanja. Odveli su ga u stanicu gdje ih je nakon nekoliko sati uspio uvjeriti da je samo

htio baciti maramicu u smeće i da je onda ugledao krvavu ruku. Detektiv Mario stajao je u kutu

sobe i slušao ispitivanje. Kada su Tonija pustili on mu je rekao:

- Još ćemo se mi vidjeti.

Toni je odmah nakon izlaska iz postaje na trgu Juraja Strossmayera opet ušao u gužvu na Zrinjevcu.

Tada je sjeo na željeznu pregradu, pomolio se i poslao mail. Trenutak kasnije stigao mu

je odgovor.

- Otiđi do Taboo kluba, tamo pronađi Anju instaliraj joj preglednik Tor i tada joj pošalji ovaj

link.

Link je bio ispisan u nastavku poruke. Toni je bio na rubu sloma živaca.

- Gdje sada još moram uvaljivati druge u probleme. A Bože moj, pomozi mi...

Pokušao je poslati mail u kojem je napisao kako radije ne bi nikoga više miješao u ovo. I dobio

odgovor:

- Učini to ili je mrtva!

Odmah je krenuo prema klubu Taboo. Klub je bio dobro popunjen. Pitao je konobara za Tanju

ali on je pokazao da nije razumio i nastavio raditi svoj posao. Vidio je da DJ ima mikrofon, a

bio je već toliko očajan da mu je i to izgledalo kao pametno rješenje. No čim se počeo penjati

prema DJ-u oko njega su se okupili zaštitari i da sam DJ nije intervenirao bili bi ga vjerojatno

izbacili iz kluba. Rekao je DJ-u da se posvađao s curom i da je mora naći da zamoli preko

razglasa kako ovdje jedan čovjek traži Anju. DJ je to i učinio i za sekundu se pred Tonijem stvorila

predivna, poprilično obnaženo obučena cura. Prvo se upoznao s njom, a onda je pozvao

da izađu iz kluba te da joj mora nešto važno reći. Ona je otišla po jaknu i izašli su iz kluba. Ona

se pobojala da se nije nekome od njene obitelji nešto dogodilo.

- Reci mi odmah što se dogodilo! – Rekla je.

- Čekaj, prvo da ti objasnim da ovo nije moja ideja i da te nerado uplićem u ovo. Ovako... Ah

kako da ti to objasnim.

- Reci više čovječe! Jesu moji svi dobro?

- Da, da nije to. – Rekao je, a ona je snažno izdahnula u olakšanju.

- Ovako. Jedna cura je zarobljena, i žao mi je što te moram u ovo umiješati, ubiti će je ukoliko

ne učinim sve što od mene traže.

- I što traže?

- Žele da ti pošaljem jedan link, ali ne znam što je na linku, ti bi ga trebala otvoriti.

- Ha, pošalji pa ćemo vidjeti.

Poslao joj je link. Instalirao Tor i ona ga je otvorila. Oboje su ostali preneraženi... Nakon prvotnog

šoka malo su se sabrali, link je vodio do videa gdje je djevojka bez ruke bila svezana na

podu neke prostorije. Uskoro je Toniju stigao mail. Poslano mu je više desetaka mail adresa i

poruka da taj mail pošalje Anji, a ona da pošalje link koji su dobili u jednoj mail poruci svim

ovim kontaktima i neka im objasni kako zna.

- Što je ovo? Zašto je ta djevojka zarobljena? Zašto ste mi ovo poslali?

Stigla je još jedna poruka na Tonijev mail:

- Link je pušten u svijet. Više niste važni.

U jednom trenutku bili su zbunjeni, a zatim im je prišao čovjek. Toni ga je prepoznao, detektiv

Mario.

- Pođite za mnom. – Reče detektiv.

- Nismo mi ništa krivi. – Reče Anja.

- Samo pođite sa mnom, znam sve. – Pokazao im je video. Video ima preko sto tisuća gledatelja

i raste.

Ušli su u crnog golfa šesticu, a detektiv je izvadio kompjuter.

- Kako ste nas tako brzo našli? – Upita Toni koji se sada ipak osjećao sigurnije.

- Prvo. Shvatio sam da nešto nije u redu kada si rekao da si u kantu htio baciti maramicu. Nije

bilo nikakve maramice ni u kanti ni izvan. Ali ipak sam vidio da nisi kriv no bilo mi je sve skupa

sumnjivo pa sam te odlučio pratiti.

- Znate li tko je djevojka?

- Ne! – Odgovore zajedno Toni i Anja.

- To je masovna ubojica, snajperistica, plaćena ubojica. Našao sam je na Interpolu. Borila se

dugo po bliskom istoku i izvršavala mnoge atentate na području Europe. A oni koji su je zarobili

su, kako sumnjam, borci za smrtnu kaznu. Oni žele da se u Europi uvede smrtna kazna

za ovakve osobe. No oni su izvan zakona jer zakon je ipak takav kakav je i naš je posao spasiti

djevojku i uhvatiti njene otmičare. Pa neka sud sudi svima. Hoćete li mi pomoći u tome?

- Hoćemo. – Reknu zajedno Toni i Anja.

- Ti imaš njihov kontakt.

- Da. – Odgovori Toni.

- Trebat će nam. A ti Anja imaš li nekoga u obitelji tko je ubijen hladnim oružjem?

- Otac mi je ubijen u Londonu prije dvadeset i dvije godine. Ja sam još bila sitna... Što... Zar

mislite da je ona...?

- Da, vjerojatno. Daj mi mobitel.

Detektiv Mario je počeo ime po ime s mailova kojima je Anja poslala pretraživati na tražilici

gdje bi upisao „ubojstvo ...“. I gotovo svako ime izbacilo je nekoga tko je ubijen. Sada su znali

o čemu se radi ali ni detektiv ni Toni i Anja nisu bili ni centimetra bliži mjestu gdje je djevojka

skrivena. Lampice su bacale vesela svijetla na automobil koji je stajao parkiran ali unutar automobila,

usred adventskog ambijenta odvijala se drama.

- Nemamo ništa. – Reče Toni.

- Kako si došao do kante na Langovom trgu.

- Da, da to može biti trag. Ja i prijatelj Matko smo bili na... na... Zrinjevcu. Tada su nam prišle

dvije gluhonjeme cure.

- I tražile novce za neku udrugu gluhonijemih. – Reče detektiv.

- Da, da upravo tako.

- Nisu gluhonijeme, to su prevarantice. Prije nekoliko večeri smo ih priveli. I što je bilo s njima,

kakve one imaju veze. – Upita detektiv.

- Nakon susreta s njima našao sam u džepu papirić... – I brzo stavi ruku u džep i nađe zgužvani

papirić.

- Evo ovo. – Reče Toni.

- Prvo ćemo pronaći gluhonijeme. A dobro je i da imamo rukopis na papiriću. – Detektiv

Mario je obavijestio sve policijske ophodnje da ih, ukoliko nađu te dvije cure, odmah dovedu

k njemu na ispitivanje. Nedugo zatim su ih i našli u jednom klubu. Doveli su ih u stanicu u

Strossmayerovoj gdje su ih čekali Toni, Anja i detektiv Mario. Detektiv ih je ispitivao.

- Znači ti si napisala poruku na ovom papiru. Na sve su pazili. Možeš li mi opisati izgled čovjeka

koji ti je rekao da to učiniš. Znaš za sada si sudionica u ovome i teško da ćeš se izvući na sudu

u koliko nam ne pomogneš. – Rekao je detektiv.

- Bio je pod kapuljačom ali sjećam se da je imao neurednu bradu i da je malo deblji i ono čega

se upečatljivo sjećam je da ima tetovažu na lijevoj ruci koja mu seže sve do palca tako da je ne

može skriti jaknom. – Reče djevojka.

- To bi nam moglo pomoći. – Reče detektiv.

Toni se polako dignuo i šapnuo detektivu:

- A da potražimo na internetu da li se negdje netko očitovao kao borac za pravo na smrtnu

kaznu. – Rekao je Toni. U tom trenutku počeli su na videu, nekim kompjuterski prerađenim

glasom, izgovarati imena ubijenih. To su bili svi oni koje je ova djevojka ubila:

- Silvija Horvat, Miguel Silus, Nikola Dominis...

Kada su završili s nabrajanjem objasnili su svima zašto ovo čine i pustili komentare uz video.

Komentari su bili strašni:

- Neka, neka...

- Odmah skidaj glavu!

- Za takve nema milosti. – Takvi i slični komentari redali su se jedan za drugim. Gotovo svi su

bili na strani otmičara. Sada je Toni shvatio zašto su se u onom malu potpisali sa „svi“. Na satu

koji je otkucavao bilo je još dva sata, a u stvarnosti oko četiri sata ujutro. Detektiv je na dark

web-u pronašao jedan jedini prosvjed za uvođenje smrtne kazne u Europi i to prije tri mjeseca

u Berlinu. Piše kako su bili veoma nasilni i bez ikakvog povoda su se sukobili s policijom. Ima

i slika od kojih se na jednoj jasno vidi tetovaža na lijevoj ruci i lice prosvjednika. Detektiv je

odmah izdvojio sliku tetovaže i lice te ih pokazao djevojci, a ona je bila uvjerena da je to ta tetovaža

i da je to ta osoba. Detektiv je odmah uputio sliku svim policijskim ispostavama i Interpolu.

Bio je to Dean Martin, do sada nekažnjavan. Dijete iz udomiteljske obitelji jer su mu oba

roditelja ubijena u Madridu prije sedamnaest godina. Sada se policajac odlučio obratiti Deanu

na mail. Pisao mu je:

- Deane znamo da si to ti, ako sada odustaneš biti će ti suđeno za nanošenje teških tjelesnih

ozljeda i otmicu što je ipak mnogo lakše od ubojstva. – Rekao je u poruci detektiv.

- Nećete je nikad naći. – Rekao je Dean.

- Da ali te nećemo prestati tražiti i nakon ovog ćeš biti na svim tjeralicama. Želiš li to? – Rekao

je detektiv.

- Dobro, ako vam pomognem hoćete li me zaštititi? – Rekao je Dean.

- Hoću ako je ne ubiješ. – Rekao je detektiv Mario.

- Krivo ste shvatili. Ja sam bio samo veza da se proširi video. Gdje su ostali ne znam, ni gdje se

nalazi Asesina. – Rekao je Dean.

- Znači opet smo na početku. – Tiho reče Toni.

- Znaš li imena otmičara? – Upitao je detektiv.

- Ne, ima nas pedesetak s svih strana EU, može biti bilo tko. – Rekao je u poruci Dean.

- Daj nam sva imena. – Dok je detektiv popisivao imena Toni je gledao kroz prozor na ukrašeni

park gdje su svjetlucala Božićna svjetla. Približavalo se pet sati ujutro i na videu je odbrojavao

zadnji sat, a mi smo imali pedesetak sumnjivaca od kojih ni jednog nismo mogli izdvojiti. Sva

su imena poslali svim postajama i Interpolu, ali bilo je premalo vremena. Gledatelja je sada već

bili preko milijun. Minute su odbrojavale, a detektiv je pokušavao saznati o svakom od sumnjivaca

nešto s čim bi mogao povezati ovaj slučaj. Bilo je još oko 20 minuta na ekranu. Kada se

čulo na radio stanici kako je jedan čovjek došao u policijsku postaju u Novom Zagrebu tvrdeći

da su ti momci u njegovoj garsonijeri i da ne žele otvoriti. Tvrdi da je čuo mumljanje ženskog

glasa. Detektiv, Toni i Anja su odmah ustali i odjurili autom na adresu u Novom Zagrebu. Otkucavale

su zadnje četiri minute kada su stigli pred zgradu, tu je već bilo nekoliko policijskih

ophodnji, a nekoliko ih je još stizalo, ali svi su čekali detektiva Maria. On je odmah išao na vrata

i glasno rekao:

- Ako je ubiješ odslužiti ćeš najmanje četrdeset godina.

- Ali pravda mora biti zadovoljena. – Čuo se glas iznutra.

- Da ali ne na takav način. – Rekao je detektiv.

- Smrtna kazna mora biti uvedena. – Rekao je opet otmičar.

- Zakon je takav kakav je i mi tu ništa ne možemo. – Rekao je detektiv. Ostala je minuta na

videu i sekunde su počele odbrojavati. Na videu je djevojci prišao čovjek s maskom i pištoljem.

Nije bilo vremena za odugovlačenje. Detektiv Mario je odlučio upasti u stan. Zatrčao se snažno

i provalio vrata te počeo pucati na otmičara. Otmičar je bio pogođen i pao je na pod no dok

je još bio pri svijesti, premda je detektiv Mario pokušao to spriječiti, podigao je svoj pištolj i

prostrijelio Asesinu kroz glavu. Trenutak kasnije oboje su bili mrtvi.

Završilo je tragično. Svi su bili tužni. Preko milijun pratitelja vidjelo je ovaj završetak. Video je

brzo ugašen. Detektiv Mario se došao oprostiti od Tonija i Anje.

- Ako vas budem trebao vezano za ovaj slučaj nazovem vas. A sada moram istražiti sve ostale

sumnjivce, treba vidjeti da li je još netko bio umješan. – Rekao je detektiv i krenuo prema svom

automobilu. – Već je polako svitao dan. Toni se oprostio od Anje koja je otišla svojoj kući. A

Toni nije mogao nakon ovakve noći otići mirno spavati pa je otišao do Trga bana Jelačića, popio

kavu u Gradskoj kavani i u sedam sati sudjelovao na svetoj misi u katedrali, jer bila je nedjelja.

Svjećice su svijetlile kao da se ove noći ništa nije dogodilo, svijet se i dalje okretao, advent je

i dalje bio u punom jeku, čekao se Božić, iako se ovaj događaj dugo povlačio po medijima ova

se noć ipak pokušala što prije zaboraviti. Išli smo dalje i mislili:

- Nismo li ipak mogli ovo spriječiti?

MOJ BOŽIĆ

Moj Božić je, pričalo mi je jednom siroče:

- svjetlo u srcima,

ne u svjetlećim aranžmanima,

- biti sretan zbog ikakvog kolača,

ne kukati da nema najdražih,

- biti sretan s ručkom, bilokakvim,

ne biti nezahvalan tražeći neko meso, puricu, što li već.


- biti okružen ljudima koje volim,

ako već nema mame i tate u blizini,

- radostan dan i bez darova,

ne biti ljut jer nismo dobili što smo htjeli,

- sjećanje na rođenje siromašnog Isusa Krista,

ne dan Djeda Mraza i kojekakvih sobova.


- biti sretan zbog danas,

tko zna što će donijeti sutra,

- biti zahvalan na malim stvarima,

tada mi velike neće biti ni potrebne,

- biti sretan za Božić ali i uvijek,

biti nesretan značilo bi da si se predao, ne odustaj.

NA BOŽIĆNU NOĆ

Noć je koja svijetli,

milijunima noćas,

no ovi vatrometi

će proći ko za čas.

A ono duboko

što ova noć nosi,

shvatili su mudraci

i pastiri bosi.

Na Božićnu noć,

stisni ruku jadnoj majci,

poljubi starog oca,

dodaj ljubav ovoj bajci.

Noćas neka živi,

duh Božića pravi,

ne šapće li Božić

o božanskoj slavi.

Na Božićnu noć,

nek bude čisto veselje,

i zbilja želim da ti se

ispune sve želje.

Na Božićnu noć...

ONE NOĆI

One noći, one hladne noći,

tamo na dalekom uglu Betlehemskog predgrađa

tog najmanjeg Davidovog grada,

ali ne..., ne Betleheme Efrato,

ne ti nisi najmanji među kneževstvima Judinim,

jer iz tebe će mi izaći

onaj koji će vladati Izraelom;

njegov je iskon od davnina,

od vječnih vremena.

Zato će ih Jahve ostaviti

dok ne rodi ona koja ima roditi.

Nema repatice nad našim kućama,

svijetlila je ona u starim vremenima,

kada se Bog zbilja rađao u siromašnim izbama,

mnogo puta se dogodilo to divno čudo,

ne jednom u povijesti.

A naši Božići, sjećanja na toplinu,

ne slama i majčina marama,

ne hladnoća i neizvjesnost,

radost, kao uvijek kad se dijete rodi,

no njega životinje griju

i posjećuju ga siromašni pastiri,

a za naših Božića sve bliješti,

sve je neonsko bijelo, umjetno,

priča se o trpezi, o darovima, najmanje o Bogu,

a kada zaspemo daj nam da opet spavamo

kao janjad onda podno tvojih nogu.

BOŽIĆ SIROMAHA

DJEVOJČICE

ZAŠTO PLAČEŠ

Ah Božiću moj.

Ja nisam imao sretan dan,

za rođendan Tvoj,

ispuni mi ovaj san:

Da djeca tvoja nisu gladna,

da djed i baka požive,

pogledaj na siromaha jadna,

beskućnike što pod mostom žive.

Pogledaj na moju mamu,

što radi i na ovaj dan,

pogledaj na susjedu samu,

sigurno imaš za nas neki plan.

Pomozi nam i daj nam sreću,

spusti se među nas dolje,

ja poklona za Božić neću,

al bar da za Uskrs bude bolje.

Djevojčice reci zašto plačeš,

nemaš se zašto sramiti,

nisi kriva što su drugi zločesti,

pa što da su ti cipele stare

i odjeća pokrpana,

obriši suze, letjet ćemo zajedno,

smijati ćemo se, opet,

slavit ćemo ovaj dan kao da je Božić,

i puhati u maslačke,

djevojčice kažem ti, ne plači,

toliko je toga lijepoga

što stoji pred tobom,

zaboravi zlobu, nije vrijedna suza,

a znaš, možda...,

ako su danas zločesti,

možda jednog dana ipak postanu dobri.

Daj im šansu i ne plači, nije vrijedno,

plesat ćemo na kiši,

jesti najslasnije kestene,

nosit ću te na leđima samo da te nasmijem,

a kad u tome uspijem

biti će to najveća nagrada mojem danu,

djevojčice reci zašto plačeš, čemu to...

MAJKO HTIO BIH ZNATI

Ti si Marijo našeg Boga rodila,

položila ga u siromašne jasle,

sigurno te boljelo srce

što poput sve druge djece,

svoj krevetić nije imao,

ma znaš, volio je on više jasle,

onako sitan i nemoćan,

ali bio je On miran i siguran,

jer Ti i Josip ste bdjeli nad Njime.

A kako si mu tiho pjevala,

kako si ga grlila,

a kad bi ga podigla na svoja koljena,

pa ga nježno zibala,

ili kad bi mu one lijepe priče pričala,

o povijesti staroj, židovskoj,

i kad bi ga na rukama nježnim držala,

i ljubila, od sreće često bi suzu pustila.

Kako li su divni ti rani dani za majke,

kako li je divno imati svoje dijete,

te malene ruke kad te zagrle,

te velike oči dok te gledaju,

nek prođe svemir, nek završi svijet,

ali majka ne vidi drugo doli dijete svoje.

Ali još bih nešto htio znati,

kako li je Majko gore među zvijezdama,

kako li te to časte serafini i kerubini,

kakvo li je Nebo kad zaori se pjesma anđela,

i vi pastiri recite mi

kakvim to glasom anđeli pjevaju,

to bih htio znati,

i htio bih znati kako li je biti blizu Bogu,

kako li je to kad gledaš Ga u lice,

kako li je kad te obasja Njegovo svijetlo?

I još bih htio znati,

dali mogu gore čuti pjev kanarinca,

ili veselih lastavica,

ko u ljetne dane u mom rodnom kraju,

ima li gore kao ovdje

lijepih livada i cvjetova,

ima li bistrih potoka i visokih slapova,

znam da sam znatiželjan ali htio bi znati,

ako uspijem k tebi doći,

a znaš da ću sve od sebe dati:

hoću li ikada vidjeti onu radost Betlehema?

Hoću li moći vidjeti malenoga Krista

i kako je to bilo u toj svetoj noći?

Znaš, to bi htio.

Znam da me čuješ Majko,

možda su ti osmjeh izmamile

moje djetinje želje,

ali svi smo djeca nekada bili,

svi smo bili radost svojih majki,

premda nisam više dijete bilo bi mi žao

da se ugase u meni te djetinje sanje,

nek ostane nešto od radosti djetinjstva,

nek ostane nešto od sjećanja na malenost,

nek ostane nešto od Božića u meni.

BOŽIĆNA NOĆ

Sve je već davno bilo navješteno,

rođena je Bezgrešna,

i pastiri i kraljevi

i malena štalica, a dogodilo se to

za vrijeme popisa cara Augusta.

Noć bijaše obična,

da, sasvim obična

noć slična svakoj drugoj,

ali ipak sve bijaše nekako posebno,

ni krevetić, ni sobica,

ni svoj dom, niti grad,

sve te noći bijaše posebno.

Ta tamna noć

što puna je svjetlosti,

ti dani ispunjeni radošću,

mistika Bogočovjeka,

čovjek u krilu majke,

Bog u krilu Bogorodice,

ta noć što upozna nas

s Kraljem nad kraljevima,

ta noć hladna,

što ogrijat će svijet.

onako nježno, da ne zebu,

a osmijesi vam ne silaze sa lica.

Upoznali su ga pastiri,

rekli su im anđeli,

i kraljevi ga upoznaše,

ako to poželiš

upoznat ćeš ga i ti,

upoznati ćeš Isusa,

malenog i dragog,

upoznat ćeš ga samo

ukoliko mu dopustiš...,

ukoliko mu dopustiš

da se rodi još jednom,

pa hajde brate, i ti sestro

dopusti Malenom Isusu

da se za ovaj Božić rodi u tvome srcu.

Ali sad, puši magarčiću

i ti vole puši,

ugrijte to Djetešce,

to maleno Zlato što Majka ga ljubi,

o Josipe dobri

pomozi još jednom,

znam, dao si ogrtač,

trljaš mu malene ručice,

PROBUDITE IH NA BOŽIĆ

No… probudite djecu, probudite sve,

Božić se bliži, najljepše vrijeme zar ne?

U noći vedroj pred mnogo ljeta

s Neba je sišao Gospodar svijeta.

I svatko tko voli Božić morao bi znati,

i u ove dane komadić srca dati.

Jer maleni Kralj nije došao samo da vlada,

već da u ljubavi služi zar ne osjećaš sada?

Sav svijet u te male ruke stane,

uz jasle budi sve dok zora ne svane.

I pjevat ćemo svu noć pjesme radosno,

nek ni jedno dijete noćas ne bude žalosno.

NA BADNJAK

Nikad nemoj toliko odrasti

da ti ne bi bilo stalo do Božićne radosti.

U Badnju večer pogledaj u zvijezde,

uzdahni i reci Bogu hvala za sve što ti je dao,

na kraju krajeva oduvijek se radilo o zahvalnosti.

Zahvalnost je majka radosti,

možeš se radovati

samo ako si zahvalan na onome što imaš.

ISUSE PROGOVORI

Bilo je to u danima oko Božića

usred lijepog aranžmana cvijeća i svijeća,

stajalo je Dijete Isus.

Dok te gledam malenoga

kako širiš ruke,

premda znam da je to samo kipić,

ali dođe mi nekako da ti kažem:

progovori Isuse, progovori.

Reci mi da li si zadovoljan sa mnom

i što još mogu učiniti za Te,

reci mi kako da dovedem ljude k Tebi,

kako da vas upoznam,

ma daj, molim te, reci mi Isuse ti dobri dječače

kako da ih pomirim s Bogom.

Ti znaš mnogo toga,

sigurno ćeš znati i ovo

pa to za Tebe nije ništa novo.

O Isuse kad bi mi progovorio,

kako bi samo to volio,

ma znaš i bez čuda ja vjerovat ću u Te,

ali barem dvije riječi samo da me upute,

ma ja ustvari želim samo da te vidim živa,

i da mi kažeš što se u Raju novoga zbiva.

No ti samo šutiš, ali moje srce čuje

i što god me nadahneš ja sve ću im reći,

suze će zbog radosti i kajanja teći,

i ako dušom shvate vječni život će steći.

SPAVAJ NOĆAS

Spavaj noćas

u koljevci od pruća

u štalici betlehemskoj.

Spavaj mirno

jer doći će već dani

kada sve će bit zaboravljeno,

kada će za svu tvoju ljubav

trnjem te nagraditi.

Spavaj maleni Bože,

još ovu noć spavaj

jer oni ne znaju,

još uvijek ne znaju

da je povijest u tvojim rukama.

Spavaj mirno,

nek ti san ne remeti kiša

ni protivni vjetrovi,

pokoriti će ti se već oni,

spavaj mirno

samo nas se na kraju sjeti,

spavaj noćas,

a mi ćemo bdjeti.

BOŽIĆ DOLAZI

Noć je,

noć poput tisuća drugih noći,

ali ova mrzla noć ima poseban zadatak.

Skriti Sina čovječjega.

Poput kakva prosjačeta

stiže Bog u pećini i štali,

čuvši za to slete se pastiri

i anđeli zapijevahu pjesmu.

Po mojim poljima viju snjegovi,

daleko su prvi pupoljci,

sve je smrznuto i hladno

osim Marijina njedra.

Kraj je prosinca i skoro će Božić,

no u meni igraju traci radosti i tuge,

u najdubljoj prostoriji moje duše,

u hladni neki svijet probija se malo svjetlo,

to je On, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara,

dijete umotano u majčinu maramu,

sja toplinom svih sunca jutarnjih,

ko vatra starih kamina u hladnim zimskim noćima,

ugrija on milijarde srdaca, koja sada gore i plamte

toplinom njega koji je sišao s nebesa kao prosjak,

a takav, bez imalo šansi, ljubavlju, osvojio svijet.

DIJETE ISUS

U Palestini je rođen

Dječak dubokih sanja.

Već od prvog dana

klanjahu mu se pastiri,

i kraljevi;

tih dana horizont je otvorio

svoje nevidljivo lice

pa mu veli:

Od sada će sve biti drugačije.

Ondje na vrhuncu starog Libanona

cedar je prignuo svoju glavu,

a dolje u dolini

Jordan je odlučio

svoju hladnu tisućljetnu vodu

učiniti vodom preporođenja.

Trčao je on za krijesnicama

što svijetlile su u tamnim noćima,

nosio vodu s prastarog zdenca,

upijao mirise jasmina i smilja,

divio se ljepoti bijelih ljiljana,

a kada bi mjesečina

obasjala njegovu zemlju mislio je:

kolike li će još ljude

ovaj isti sjaj obasjavati,

u kolikim li će noćima

oduzeti mraku tamu

i svijetliti svojim kristalnim sjajem.

Njegove su oči bile mnoštvo zvijezda,

a njegove riječi nosile su mudrost sjedina,

njegovi snovi duboki i snažni,

njegove ruke radišne,

njegove misli mistične;

a nosio je ime Isus;

i Bog bijaše taj Dječak dubokih sanja,

nek´ mu se svijet divi i nek´ mu se klanja.

NIJE OVAJ BOŽIĆ KAO SVAKI DRUGI

Još jedan Božić veli starac

što promrzao sjedi sam na klupi

još Božića reče trgovac

što veli kupi, kupi, kupi.

Ne zna svijet ni neonska svjetla

kako siromašna bila je ta „soba“

On se, Bog, ko siromašak rodio

i siromah je ostao do groba.

Ali nije ovaj Božić kao svaki drugi

ili uistinu ne bi smio biti

nek siromah osjeti da Božić se slavi

ne samo jesti, jesti biti pretili, siti.

Ali nije ovaj Božić kao svaki drugi

u srcima ako nešto promijeni

jer samo to je ono što valja

upravo to Bog iznimno cijeni.

PROSJAKOV BOŽIĆ

Težak korak od teška jada,

sretan je onaj tko noćas ima sobu,

teške misli od poroka mnogih,

sve bliže sam tužnome grobu.

Sva se svjetla pale,

Božić je, a u meni tmina,

svi veselo pjevaju i slave,

ali eto meni baš paše tišina.

Samo reci Bože jednu riječ,

utjeha mi jedina budi,

u ledenim, zimskim noćima,

drži me živim dok zora zarudi.

Učinit ću Bože sve što želiš,

sve ću dati za te,

samo daj mi trunku nade,

u ove crne, tmurne sate.

Pa da se i ja proveselim,

za ovaj Božić želim mrvu radosti,

želim se vratit u one dane

u dane svijetla i sretne mladosti.

ČUDESNI BADNJAK SIROČADI

Kad udari snijeg i zima ciča,

pod oknom tri malena lica,

ako ima tko da im priču priča,

o Božiću i tri tužna klinca.

Pa Ti kad dođeš, dođi njima,

stavi ih na koljena,

neka znaju da te ima,

neka znaju da su voljena.

I kad odeš pričati će,

kako si im pričao priče,

ni primijetit oni neće,

da Božićna zora sviće.

Pa će svima reći da je,

Isus sinoć svratio njima,

i kako ih grlio je,

kako nježan glas on ima.

Oni će se njima smijat,

i ničega neće shvatit,

kako glas Isusov može prijat

da On njima može svratit.

A njima će spomen slatki,

ostavit taj Božić mio,

a bio je to posjet kratki,

ipak drugima se posve skrio.

DOĐI MI NA BOŽIĆNO JUTRO

Dođi mi na Božićno jutro,

ljubit ću te stihom koji pišem,

dođi mi na Božićno jutro

jer samo zbog tebe još dišem.

Dođi mi i dat ću ti srce

čistoću svoju sačuvat ću za te,

dođi mi na Božićno jutro

skrati mi ove hladne sate.

Dođi…, i moj pas te čeka,

dođi i nemoj oklijevati,

već sviraju Božićne pjesme

možemo ih zajedno pjevati.

Ili možemo stvoriti pjesmu

neku sasvim neobičnu, novu,

možda stvorimo novi osjećaj

na rimu čudesnu ovu.

O BOŽIĆU

Čudesno rođenje Majke djevice

razlog je svakogodišnje sreće,

tamo u onim zimskim danima,

25. prosinca svi se vrate u djetinjstvo,

svi sanjaju i ponekad zaplaču,

svi govore o prosjačiću

koji je k srcu privukao svijet,

o dječaku koji je promijenio povijest,

o najvećem etičaru koji etičar nije bio,

o najvećem psihologu koji psiholog nije,

o najvećem filozofu čija je filozofija ljubav,

o najvećem teologu

koji je sam glavna tema teologije,

taj dječačić znak je nova doba

koje je već tu ali i još uvijek dolazi,

čovjek po čovjek,

metar po metar,

sitnicu po sitnicu,

sve dok jednom ne osvoji povijest,

ponovno i potpuno.

HVALA TI ZA BETLEHEM

Ah, kolikom si nas radošću ispunio

rodivši se u štalici,

u gradiću Betlehemu,

malen, ponizan, pristupačan,

ah kad bi te mogli ljubiti ljubavlju

anđela, proroka, svetaca…

Kako bih te nosio Isuse

u kućice siromaha,

k tvojima koji će te primiti,

s koliko bih te ljubavlju naviještao

onima koji te još takva ne upoznaše,

onima što još čekaju na suzu pokajnicu.

Ah Gospodine,

kad bi dobili srca

što gore plamom Betlehema,

ne bi raspravljali o nevažnim stvarima,

u svaki kutak Zemlje donijeli bi svjetlo,

tvoje svjetlo, o kakvom bi radošću zasjao svijet!

Hvala ti…, hvala ti za Betlehem!

Hvala ti za radost

kojom ispunjaš ova srca

u dane oko Božića.

Hvala ti za svaki trenutak

kojim si ublažio bol patnika svih vremena,

hvala ti na svakoj riječi

kojom si zaštitio nemoćne

i one koji te slijede.

by Dominis

obrt za sve vrste digitanog dizajna

Mob. 095 5082543

Web https://bydominis.com.hr/ Mail bydominis@gmail.com

SRETAN BOŽIĆ

Božić

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?