spomenici Korduna - snv

Mr. sc. Filip Škiljan 

Kulturno – historijski spomenici Korduna 

s pregledom povijesti Korduna od prapovijesti do 1881. 

Za izdavača: 

Prof. dr. Milorad Pupovac 

Urednik: 

Prof. dr. Milorad Pupovac 

Grafičko oblikovanje: 

Lektor i korektor: 

Prof. dr. Dubravko Škiljan 

Štampa: Grafocentar trgovina d.o.o. 

Izdavač: 

Knjiga je izdana uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. 

Fotografije: 

Filip Škiljan, Lazo Čučković (Fotografije Turske kose i Nikolinog brda) 

Dio fotografija, planova i crteža je preuzet iz knjiga i članaka: 

R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895. 

E. Laszowski, Hrvatske povjesne građevine, Zagreb 1902. 

M. Kruhek, Karlovac, utvrde, granice, ljudi, Karlovac 1995. 

K. Vinski-Gasparini, Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj, Zadar 1973. 

Z. Horvat, M. Kruhek, Stari gradovi i utvrđenja u obrani Karlovca u XVI. i XVII. stoljeću, 

u: Karlovac 1579 – 1979, Karlovac 1979. 

Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985. 

S. Dimitrijević, Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji, 

Opuscula archaeologica V, Zagreb 1961. 

D. Perkić, Grad mrtvih u Bubijevoj jami kod Barilovića, Histria antiqua, 8, Zagreb 2002. 

Ratnici na razmeđu istoka i zapada (katalog izložbe), Zagreb, 2004. 

M. Šarić, Rimski grob u topuskom, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, III. serija, 

sv. XII - XIII, Zagreb 1979/80. 

Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, Karlovac 1989. 

G. Nikoliš, Korijen, stablo, pavetina – memoari, Zagreb 1980. 

Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996. 

T. Maroević, Vojin Bakić, Zagreb 1998. 

M. Dakić, G. Jokić, Petrova gora – historijske fotografije, Beograd 1982. 

Recenzenti: 

Prof. dr. Aleksandar Durman, Mr. sc. Dragan Damjanović, Dr. sc. Đuro Zatezalo 

Posebno se zahvaljujemo Gradskom muzeju Karlovac koji je za potrebe ove knjige dopustio korištenje 

fotografija predmeta koji se nalaze u njegovom fundusu. 

Zagreb, 2007. 

СРПСKО НАРОДНО ВИЈЕЋЕ 

SRPSKO NARODNO VIJEĆE 

SERB NATIONAL COUNCIL 

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice 

u Zagrebu pod brojem 642991. 

ISBN 978-953-7442-01-9

F i l i p Š k i l j a n 

Kulturno -historijski 

spomenici 

duna 

s pregledom povijesti Korduna od prapovijesti do 1881. godine

Geografski okvir Korduna 

Područje Korduna do današnjih dana nije sasvim točno definirano. 

Riječ Kordun potječe od francuske riječi cordon, što znači vrpca, red 

i niz. Radilo se, naime, u našem slučaju o nizu stražarnica koje su priječile 

prolaz Osmanlijama prema Habsburškoj Monarhiji. To znači da se ovo 

područje prije ranog novog vijeka, tj. u predturskom razdoblju, nije nazivalo 

Kordun. Naziv je zaživio tek nakon 1699. godine, kad je uspostavljena 

granica između Turaka i Austrije. Ulogu stražarnica vršili su srednjovjekovni 

burgovi koji su pretvoreni u granične karaule i čardaci koji su 

bili postavljeni na takvim međusobnim razdaljinama da su vizualno mogli 

jedni s drugima biti u kontaktu. Područje između Kupe i Male i Velike 

Kapele djelomično predstavlja veliku krašku ploču koja se spušta od juga 

prema sjeveru. To se područje još naziva i Slunjska ploča. Slunjska ploča 

počinje od rijeke Korane kod Drežnik-grada i završava sjeverno od Veljuna 

prema Krnjaku. Područje iste ovakve strukture nastavlja se na istok u 

Bosanskoj krajini do rijeke Une (teritorij Cazina, Velike Kladuše i, djelomično, 

Bihaća), a na sjeverozapad prema Ozaljskoj krajini i Beloj krajini u 

Sloveniji. Na istok od Korduna nalaze se Bosanska krajina i Banovina. 

Granica Korduna prema Bosanskoj krajini definirana je državnom granicom 

prema Bosni i Hercegovini, a prema Banovini granicama općine 

Gvozd, Topusko i Lasinja prema općini Glina. Prije Drugog svjetskog rata 

nekadašnji kotar Vrginmost (danas Gvozd) ubrajao se u Banovinu, ali je 

tijekom NOB-a pripadao karlovačkom operativnom području (Kordunu), 

pa se od tada smatra dijelom Korduna. Milan Radeka je u svojem djelu 

Gornja krajina ili Karlovačko vladičanstvo naveo da se istočna granica 

Korduna proteže do crte koja vodi od Petrovca prema rijeci Kupi, ali da je u 

NOB-u Petrova gora bila baza za okupljanje partizanskih snaga, pa je granica 

Korduna protegnuta do glinskog područja. Granicu između Banovine 

i Korduna jednim dijelom predstavlja rijeka Glina koja izvire na Kordunu 

kod Kremena. Na Kordunu izvire i Mrežnica kod mjesta Vrelo Mrežnice 

unutar poligona Slunj, a Korana svojim najvećim dijelom teče kroz Kordun, 

ali izvire u Lici. Južna granica Korduna je rijeka Korana koja ga dijeli od Like, 

dok na jugozapadu granicu predstavljaju brda iznad Primišlja i Močila koja 

Kordun dijele od Ogulinsko-plašćanske zavale. Na zapadu su granice 

Korduna rijeke Mrežnica i Tounjčica. Tounjčicom granica ide od njezina izvorišta 

u blizini Tounja do utoka u rijeku Mrežnicu, a zatim slijedi Mrežnicu 

do utoka u Koranu kod Turnja, pa Koranu do njezina ušća u Kupu. Zapadno 

od Mrežnice nalazi se područje Ogulinsko-plašćanske zavale i Pokuplja. 

Na sjeveru je granica rijeka Kupa, koja dijeli Kordun od Pokuplja. Točnije 

rečeno, Kordun obuhvaća prostor bivših općina Slunj, Vrginmost i Vojnić u 

potpunosti, a Karlovca, Duge Rese i Ogulina samo djelomično. 

4

Kordun do kraja 19. stoljeća 

Kordun u prapovijesti 

Na području Korduna u prapovijesti (eneolitiku ili bakrenom 

1 

dobu) bila je rasprostranjena lasinjska kultura . Lasinjska je kultura dobila 

ime po lokalitetu Lasinja koji se nalazi na obali rijeke Kupe u bivšoj općini 

Vrginmost. Prema Stojanu Dimitrijeviću, lasinjska se kultura razvila iz lengyelske 

kulture, a bila je rasprostranjena na području cijele sjeverozapadne 

Hrvatske, sjeverne Bosne, kontinentalne Slovenije, austrijske Koruške i 

Štajerske, te preko Transdanubije u Mađarskoj do Srijema. 

Naselja lasinjske kulture bila su uglavnom jamsko-zemuničkog 

tipa. Karakteristični materijal predstavljaju vrčevi i zdjele na visokoj trbušastoj 

nozi koji su ukrašeni urezivanjem i ubadanjem. Kultura je trajala tijekom 

ranog, srednjeg i djelomično kasnog eneolitika (od 4000.g. pr.Kr. do 

3000.g. pr.Kr.), kad ju je istisnula vučedolska kultura. Ostaci vučedolske kulture 

također su pronađeni na Talijanovu brdu u Lasinji. Na području oko 

2 

Gvozda eneolitički su lokaliteti: Lasinja – Talijanovo brdo, Lasinja – Vidakovo 

brdo i Kirin-grad. Za lokalitete Prkos-gradina i Lasinja – Matešićevo 

brdo ne može se pouzdano utvrditi da li su iz vremena eneolitika ili brončanog 

doba zbog malog broja nalaza keramike. Prijelaz u brončano doba 

na ovom području karakteriziraju naselja gradinskog tipa. U brončano 

doba još ne možemo govoriti o etnosima koji bi ovdje bili rasprostranjeni. 

3 

Kultura polja sa žarama bila je u razdoblju kasnog brončanog 

doba dominantna na području Banovine i Korduna. Ova je kultura nastala 

na području Podunavlja, jugoistočnih Alpa i sjevernog Balkana i trajala je 

od 13. stoljeća pr.Kr. do 8. st. pr.Kr. Jedinstvo se iskazuje u općoj pojavi spaljivanja 

pokojnika i pohranjivanja pepela unutar žara koje se ukopavaju u 

rake na velikim grobljima te u općeprihvaćenom Sunčevu kultu i kultu 

barskih ptica. To je ujedno doba najbolje obrade bronce u Europi. Na tlu 

Hrvatske poznate su četiri regionalne skupine kulture polja sa žarama: 

virovitička (obuhvaćala je Kalnik i Podravinu), zagrebačka (Zagreb, Vukomeričke 

gorice i Samoborsko gorje), velikogorička (Pokuplje, Posavina, 

Turopolje i Zagorje), te daljska (istočna Slavonija). Za te su kulture karakteristične 

i tzv. ostave, tj. nalazišta metalnih predmeta izvan naselja ukopanih 

u jednom mahu u zemlju. Na Kordunu do danas nije nađeno niti jedno 

groblje iz razdoblja kulture polja sa žarama, ali je zbog utvrđenih gradina 

iz toga vremena sasvim izvjesno da su postojala i groblja na kojima su 

se stanovnici tih naselja pokapali. Tako su utvrđenja na Kirin-gradu, 

Samogradu između Pecke i Crnog Potoka, Turskoj kosi iznad Velike Vranovine 

i Nikolinu brdu u Topuskom bile naseljene već u kasno brončano 

doba. Nalazi iz Lasinjske Kiselice pripadaju također brončanom dobu (radi 

1 S. Dimitrijević, "Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji", Opuscula 

archaeologica V, Zagreb, 1961; S. Dimitrijević, "Lasinjska kultura", Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. III, 

Sarajevo, 1979, 137-182. 

2 

Gvozd se do 1995. godine zvao Vrginmost, a tada su mu hrvatske vlasti promijenile ime u 

Gvozd. 

3 

K. Vinski-Gasparini, Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj, Zadar, 1973; K. Vinski- 

Gasparini, "Osvrt na istraživanja kasnog brončanog i starijeg željeznog doba u sjevernoj Hrvatskoj", Arheološka 

istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 2, Zagreb, 

1978. 

se o keramičkim utezima za vertikalni tkalački stan i posuđu). Zanimljive su 

i ostave Malička, koja je otkopana u selu Malička pod Petrovom gorom, 

Krnjak, Lisine kod Vojnića, Gajina i Vranjkova pećina kod Drežnik-grada. 

Početak željeznog doba označila je pojava jačih utvrđenja. Od 

800. godine pr.Kr. počinje starije željezno doba. U željeznom dobu mogu 

se sigurnije etnički odrediti stanovnici današnjeg područja sjevernog 

4 

Korduna. Radi se najvjerojatnije o Kolapijanima koji su bili mješavina starosjedilačkog 

japodskog stanovništva i Kelta, a oni su u ove krajeve pristigli 

u mlađe željezno doba. Kolapijani su dobili ime po rijeci Kupi oko koje 

su bili nastanjeni. Njih spominju i Plinije i Ptolemej, antički pisci, a podatke 

vrlo vjerojatno crpu iz starijih izvora i na temelju oskudnih vijesti koje su im 

bile dostupne. Tvrde da se Kolapijani ne mogu povezati s Keltima, već s nekim 

plemenima južne Panonije (Segestanima i Japodima). Segestani su 

naseljavali područje današnje Banovine, a Kolapijani Kordun, Pokuplje, dijelove 

Gorskog kotara i Belu krajinu u Sloveniji. U djelima antičkih pisaca 

spominje se da se Kolapijani bave riječnim prometom i metalurgijom. Riječni 

promet logična je posljedica njihova smještaja na rijekama (Kupa, Glina, 

Korana, Dobra , Mrežnica, pa i Una), a obrada metala također je očekivana, 

budući da su Kolapijani smješteni na rudonosnim područjima (Petrova 

gora, Trgovska gora /oko Gvozdanskog/, dijelovi Bele krajine...). Granica 

Kolapijana prema plemenu Japoda do danas nije definirana. U vrijeme kad 

su Kelti pristigli na ove prostore, sva sjevernija plemena, koja su naseljavala 

Panonsku nizinu, asimilirala su se sa Skordiscima i Tauriscima (Keltima). 

Kolapijani, koji su imali vlastita ležišta željezne rude, nisu bili uništeni ovim 

naletom, već su zajedno s Japodima dočekali rimsku najezdu u kojoj su 

nestali kao etnička zajednica. Ipak, kulturni utjecaji Kelta znatno su se osjetili 

na ovom području u preuzimanju pogrebnog ritusa i različitih predmeta 

koji danas predstavljaju arheološki materijal. To vrlo vjerojatno znači da 

Kelti nisu pokorili Kolapijane, pa čak i da nisu s njima ni ratovali. Štoviše, 

čini se da su Kolapijani s Keltima trgovali. U to doba u funkciji su gradine 

Nikolino brdo u Topuskom, Turska kosa u Velikoj Vranovini i Kirin-grad, Dubovac, 

Gradac uz Kupu i Belaj. 

Japodi su bili naseljeni južno od Kolapijana. Na području oko današnjih 

Ogulina i Slunja nailazimo na japodske gradine. Najznačajnija japodska 

gradina na ovom prostoru svakako je Viničica kod Josipdola. Iako 

područje Josipdola više ne pripada Kordunu, nema sumnje da su se slične 

gradine nalazile i na prostorima oko Slunja. Na to ukazuju i toponimi do 

danas još arheološki nerazjašnjenih lokaliteta (npr. Gradina na brdu Mašvina 

iznad Furjana, Grkov vrh i Suvi Slunj zapadno od Slunja,. kao i niz pećina 

u općini Rakovica u kojima su pronađeni ostaci koji upućuju na prapovijesna 

skloništa). Etnički je područje južnog Korduna prema nalazima 

arheološkog materijala sasvim sigurno pripadalo Japodima. Granica između 

Kolapijana i Japoda išla je vrlo vjerojatno ondje gdje danas prolazi granica 

slunjskog i vojnićkog područja (srednji tok rijeke Gline): ta se dva kraja 

razlikuju kako vrstama tla tako i klimatski. U najsjevernijim područjima 

zapadne Bosne (Velika Kladuša) otkriven je keramički materijal blizak južnoj 

Panoniji, dok se u južnijim područjima nalaze japodske gradine i nekropole 

(Cazin – Čungar-gradina i gradina Bugar). Do današnjih je dana 

4 I. Degmedžić, "Sjeverno i istočno područje Ilira", Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 

serija III, sv. III, Zagreb, 1968, 53-62; S. Dimitrijević, T. Težak-Gregl, N. Majnarić-Pandžić, Prapovijest, 

Zagreb, 1998; Ratnici na razmeđu istoka i zapada (katalog izložbe), Zagreb, 2004; Idoli (katalog izložbe), 

Zagreb, 1991. 

5

prisutnost Japoda na području Slunja potpuno neistražena, ali navedene 

gradine zacijelo ukazuju na njihovu prisutnost. Rad na arheološkoj topografiji 

ovog kraja otkrit će i druge još nepoznate lokalitete, te omogućiti sigurno 

definiranje granice između Japoda i Kolapijana. Kolapijani kao etnos 

još nisu istraženi, ali pojedini nalazi upućuju na to da su oni bili bogati 

stočari, metalurzi i poljodjelci koji su se svojim trgovačkim sposobnostima 

istaknuli i održali na području zapadne Banovine i sjevernog Korduna sve 

do dolaska Rimljana. 

5 

Rimljani na Kordunu 

Rimljani su prvi put provalili u krajeve današnjeg Korduna vrlo 

vjerojatno već 119. godine pr.Kr. Apijan spominje da su Lucije Aurelije Kota 

i Lucije Cecilije Metel zauzeli Salonu i krenuli prema keltskom naselju Segestici. 

Taj pohod na Segestiku spomenut je samo ovlaš, tako da ne znamo 

kojim su se putevima Rimljani kretali. Ipak, najvjerojatnije je da su koristili 

cestu koja je vodila prirodnim putem prema unutrašnjosti iz Salone, a to 

znači dolinom rijeke Une, tako da tada nisu prolazili područjem današnjeg 

Korduna. Gaj Sempronije Tuditan, rimski konzul, napao je Japode već 

129.g. pr.Kr., ali u tome poduhvatu nije imao sreće. Naime, čini se da su 

Japodi u tome ratu porazili Tuditana. Bez obzira na to, Tuditan je na svojoj 

statui dao napisati: Ab Aquileia ad Titium flumen stadia M [M]. To ne znači 

da su Japodi u tome ratu bili poraženi, ali upućuje na to da su Liburni i Histri 

bili već u potpunosti pacificirani. 

Za razliku od prethodnih pohoda, pohod koji je poduzeo Oktavijan 

35. g. pr.Kr. urodio je plodom. Rimljani su zauzeli Segestiku. Osim 

toga, kretali su se drugim putevima. Smjer kretanja rimske vojske bio je preko 

Senije (Senj) na Avendo (Brlog), Arupium (Prozor), Metulum (Viničica 

kod Josipdola) i potom na današnji Slunj, Vojnić, Gvozd, Topusko i Segestiku. 

Područje do Josipdola naseljavali su Japodi, a područje sjeverno od 

Japoda već spomenuti Kolapijani. Japodi su pružali snažan otpor rimskom 

vojskovođi, a kasnije i prvom caru, Oktavijanu, tako da je on kod Metuluma 

navodno bio ranjen u nogu. Kolapijani su nasuprot tome mirno primili rimsku 

vlast. I prije Oktavijanova napada na Japode, oni su plaćali neku vrstu 

danka Rimljanima, zajedno sa Salasima, Tauriscima i Liburnima. Vrlo se vjerojatno 

to odnosilo na one Japode koji su bili naseljeni u velebitskom 

kanalu, a ne u zaleđu. Apijan tvrdi da je Oktavijan krenuo na Japode koji su 

bili hoi peran Alpeon, što znači na one koji su se nalazili preko Ličke Plješivice 

i Male Kapele, tj. na one koji su bili oko Bihaća i Ogulina. Takav smjer 

pohoda implicira i napad na Kolapijane koji su bili naseljeni oko današnjeg 

Vojnića i Gvozda, a preko čijeg se teritorija moralo prijeći da bi se došlo do 

Segestike. Oktavijan je prešavši "Alpe" (misli se na Kapele i Plješivicu) 

razdvojio svoje jedinice. Putevi kojima je mogao poći prolazili su dolinom 

Mrežnice prema Kupi, pa potom uz Kupu do Segestike, a drugi kraškom 

pločom preko današnjeg područja Slunja, Veljuna i Kolarića, na Vojnić i 

Gvozd, a zatim ponovo na Segestiku. Vjerojatniji je ovaj drugi smjer kretanja, 

jer je u ono vrijeme bio prohodniji. Moramo znati da je rijeka Kupa 

tada plavila široka područja, tako da je kretanje uz nju bilo otežano, a osim 

5 M. Zaninović, "Pojava antike u središnjoj Hrvatskoj", u: Arheološka istraživanja na karlovačkom 

i sisačkom području, Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 59-67; M. Šegvić, "Antički kultovi u 

Sisku i Topuskome", u: Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 95-101; A. Durman, "O geostrateškom položaju 

Siska", Opuscula archaeologica XVI, Zagreb 1992, 117-131. 

6 

toga ni rijeka Mrežnica nije pružala pogodan pravac, budući da se radi o 

kanjonu iznad kojeg su na više mjesta visoke i strme obale. Plinije Stariji 

kaže da je osam dana trajao pohod po zemlji Panonaca, tj. Kolapijana. Nakon 

tih osam dana Oktavijan je stigao pred Segestiku. Očito je da na putu 

nije pretrpio neke veće gubitke kad se odlučio obračunati s Keltima (Segestanima). 

Segestika je bila utvrđena, kako tvrde Apijan i Dion Kasije, zemljanim 

bedemima, palisadama i riječnim kanalima na desnoj obali Kupe. 

Opsada je trajala trideset dana. Nakon toga su se Kelti predali. Ipak, ta predaja 

nije bila konačna. Tek što se vratio kući, a u Segestiki ostavio Fufija Gemina 

s dvadeset i pet kohorti, planula je ponovo pobuna zbog koje se 

Oktavijan odlučio vratiti. 

13. kolovoza 29. godine pr.Kr. Oktavijan je trijumfirao nad Panoncima, 

Keltima, Delmatima i Japodima. No Panonci nisu bili potpuno poraženi. 

Kolapijani su bili neka mješavina Kelta, Panonaca i Japoda, pa se i na 

njih mogao odnositi podatak da su izazvali bune 16., 11., i 10. godine pr.Kr. 

Te je bune gušio Tiberije, Oktavijanov pastorak i kasniji car. Bitke su se u 

svakom slučaju odvijale na području današnje Banovine i Korduna. Pred 

kraj Oktavijanova života, kad je on već bio moćan car kojemu se nitko nije 

usudio suprotstaviti, 6. godine n.e. buknuo je veliki tzv. Batonov ustanak. U 

tome se ustanku pobunilo čitavo područje unutrašnjosti Ilirika, pa i područje 

na kojem su obitavali Kolapijani i Panonci. Tri je godine Tiberije ratovao 

s Ilirima i napokon ih pokorio kod rijeke Bathinus (možda Bednja u 

Hrvatskom zagorju). Na razorenoj Segestici niče rimska Siscija, koja je u to 

vrijeme već bila glavni rimski garnizon za legije koje su se borile s Ilirima, 

pa nema sumnje da je područje današnjeg Korduna također bilo poprište 

bitaka. Nakon pacifikacije Ilirika Rimljani su sagradili niz cesta (posebno za 

vrijeme namjesnika Publija Kornelija Dolabele), a jedna je od njih povezivala 

Sisciju sa Senijom. Ona je prolazila, prema Itinerarium Antonini, preko 

Avenda (Brlog), Arupiuma (Prozor), Bibiuma (?), Romule (Sveti Petar na 

Mrežnici), Quadrate (Topusko) na Ad Fines (Mali Gradac) i Sisciju (Sisak). 

Ime Ad Fines upućuje nas na granicu koja se zacijelo nalazila u blizini ove 

ceste. Granica između Panonije i Dalmacije vrlo je vjerojatno prolazila južno 

od naselja Ad Fines, ali sve do danas nije točno ustanovljeno gdje se 

ono nalazilo. Najvjerojatnija je teorija Aleksandra Durmana da je Ad Fines 

je današnji Mali Gradac u općini Glina, a Quadrata je Topusko. O životu Rimljana 

na ovim prostorima najbolje nam govore arheološki nalazi kojih doista 

ima mnogo. Oni su posebno bogati u krajevima između Mrežnice i 

Korane i oko Topuskog. Nalazi rimskih vila rustika, kamenoloma iz kojih su 

Rimljani vadili kamen za izradu sarkofaga, dijelovi sarkofaga na više mjesta, 

rimska naselja s bogatim materijalnim ostacima, ostaci rimskih prometnica 

koje su se još upotrebljavale u srednjem vijeku, mnogobrojni pojedinačni 

nalazi (novac, opeke, miljokazi…) te jedinstvena Bubijeva jama 

ukazuju na intenzivan život na prostoru Korduna u antičko vrijeme. 

6 

Rani srednji vijek na Kordunu 

Nakon propasti Rimskog Carstva i navale barbara koji su uništili 

veći dio gradova rimske Panonije u 7. stoljeću na području Korduna naselili 

6 A. Horvat, "O Sisku u starohrvatsko doba na temelju pisanih izvora i arheolških nalaza", u: 

Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 3, Zagreb 1954, 93-104; S. Ercegović, "Istraživanja u Gackom polju i 

rasprostranjenost starohrvatskih naušnica izvan Dalmatinske Hrvatske", u: Starohrvatska prosvjeta, III. 

serija, sv. 7, Zagreb 1960, 250; S. Antoljak, "Peturgoz" ili "Patur gozdia", Jedna povijesna topografsko – 

toponomastička zagonetka ili ne?, Zadar 1971.

su se Slaveni. U Sisciji, najrazvijenijem centru tog područja, kovnica novca 

prestala je raditi još 388. godine. Antička Siscia se posljednji put spominje 

u povijesnim dokumentima u vrijeme cara Justinijana oko 533. godine. Nakon 

toga o ovome središtu antičke Panonije nemamo vijesti tri stoljeća. Tek 

822.g. spominje se Siscia kao sjedište pobunjeničkog kneza Ljudevita. 

Grad je pao vrlo vjerojatno krajem 6. stoljeća, kad su pred slavenskim i 

avarskim hordama popustili i Celeia, Emona i Sirmium. Ipak, bez obzira na 

to što su barbari zapalili Sisciju, u njoj se održao kontinuitet života. Iz vremena 

pada Siscije nađena je u blizini Velike Kladuše, na granici Hrvatske i 

Bosne i Hercegovine, zlatna avarska naušnica s privjeskom u obliku obrnute 

piramide. Ljudevit Posavski se javlja u Sisci kao knez 822.g. u borbi s 

Francima. Uz Sisak, Einhard, kroničar iz 9. stoljeća, spominje i brojna castella 

iz kojih se Ljudevit branio. Franci kažu da je knez Ljudevit dobio pomoć 

akvilejskog patrijarha koji mu je posalo zidare da mu podižu utvrde. 

Vrlo je vjerojatno da je Ljudevit gradio zidove svojih utvrda od ostataka 

rimskih ruševina. Postoji mogućnost da se Ljudevitova obrana nije samo 

koncentrirala na Sisak te da se Ljudevit s Francima sukobio još na nekom 

mjestu. Jedini je lokalitet na kojem su nađeni nalazi iz ranog srednjeg vijeka 

na sjevernom Kordunu, bliže Kupi, Kirin-grad. Na Kirin-gradu je, na južnom 

dijelu pri vrhu gradine, bilo groblje od 9. do 11. stoljeća. Među ostalim 

nalazima (koji sežu od prapovijesti do ranog novog vijeka) pronađene su 

jedna velika i jedna mala s-karičice, naušnice s privjeskom, grozdolike naušnice 

i srebrne naroskane naušnice, što sve upućuje na naseljenost u ranom 

srednjem vijeku. Možda je akvilejski patrijarh Fortunat poslao zidare 

da utvrde upravo položaj Kirin-grada koji se nalazio u močvarnom području 

između potoka Velike i Male Trepče. Knez Ljudevit Posavski borio se i 

protiv Gačana na rijeci Kupi. Gačane je predvodio knez Borna, i njegova je 

vojska bila poražena na rijeci Kupi. Gačani su pristigli iz doline rijeke Gacke 

na Kupu preko Topuskog starom rimskom cestom koja je u srednjem vijeku 

još uvelike bila u upotrebi. Gdje se bitka točno odvijala, teško je reći, ali se 

vrlo vjerojatno to dogodilo bliže Sisku nego današnjem Karlovcu. I nalaz 

lijevane četverojagodne naušnice od bronce s Cetingrada upućuje također 

na život na Kordunu i u ranom srednjem vijeku. 

Pred kraj razdoblja ranog srednjeg vijeka još jedan događaj, koji 

se po svoj prilici zbio na sjevernom Kordunu, privlači pažnju. Još je uvijek 

povijesna zagonetka gdje se točno odigrala bitka između Kolomana Arpadovića 

i posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića. Danas je među povjesničarima 

uvriježeno mišljenje da se to moralo dogoditi negdje na Maloj ili 

Velikoj Kapeli, a ne na Petrovoj gori, kao što se prije mislilo. Ipak, imena pojedinih 

lokaliteta, poput Mađareva mosta ili Kraljeva groba, a i činjenica da 

se do 16. stoljeća u mnogim dokumentima Petrova gora naziva Petrov Gvozd, 

ukazuju na mogućnost da se bitka ipak mogla odigrati negdje na dana- 

7 

šnjoj Petrovoj gori . Treća teorija je da se bitka odigrala negdje na sjevernim 

obroncima Zrinske gore, budući da je to najkraći put kojim se stizalo 

na dolinu Une, a potom dolinom Une prema Dalmaciji. 

8 

Razvijeni i kasni srednji vijek na Kordunu 

Županija gorička spominje se u pisanim izvorima već početkom 12. stoljeća. 

Granice županije su bile prilično velike i uglavnom su obuhvaćale po- 

7 O tome vidi više u: S. Antoljak, "Peturgoz" ili "Patur Gozdia" Jedna povijesna topografsko- 

toponomastička zagonetka ili ne?, Zadar 1971. 

dručje današnjeg Korduna. Na jugu su granicu predstavljale Županija psetska 

(oko današnjih Bosanskog Petrovca i Bosanske Krupe) i Drežnička 

(oko Drežnika), a na istoku Gorska (područje današnje Banovine). Krajem 

12. stoljeća spominje se u povijesnim dokumentima kao gorički župan 

Stjepan Babonić. Kao svaka županija, tako je i Gorička imala svoj utvrđeni 

županijski grad. Gdje se taj grad nalazio, nije posve sigurno. Vrlo je vjerojatno 

to bio Steničnjak (o tome se znatno više govori u poglavlju o Steničnjaku), 

ali je isto tako moguće da je to bio Budački. Sve do 1325. godine 

knezovi Babonići su bili najjači feudalni gospodari u Županiji goričkoj, dok 

ban Stjepan i njegova braća, koji su se pobunili protiv kralja, nisu izgubili 

sva imanja oko Kupe i moćni grad Steničnjak. Tada je cijela županija potpala 

pod bana, te je izgubila dotadašnju samostalnost. Kralj Ludovik je 

1380.g. Steničnjak dao u zalog Stjepanu Frankopanu Krčkom, koji je postao 

gospodarem cijele nekadašnje Županije goričke. 

Uz veliku vlastelu, kakva su bili Frankopani i Babonići, na području 

današnjeg Korduna postojalo je više slobodnih plemenskih općina, 

tj. "bratstva plemenitih ljudi", kako se oni sami nazivaju. Tako se spominju, 

naprimjer, Strelče, Otok, Smrčković, Ladihović, Husići, Stojmerić, Hutinja, 

Zlat, Goričani, Tušilovići, Klokočani, Bovićani, rodovi i naselja koja su više ili 

manje bila ovisna o gospodarima grada Steničnjaka. Nekada su svi ti rodovi 

bili potpuno slobodni, ali su jačanjem moći pojedinih feudalaca potpadali 

pod njihovu vlast, pa im je sloboda u najmanju ruku bila ograničena. 

Na čelu takvih "bratstava plemenitih ljudi" stajao je "sudac braće" kojeg je 

svako pleme izabiralo po svojoj volji. Svoje sastanke pleme je držalo redovito 

u blizini crkvi koje su teritorijalno pripadale rodu. Naprimjer, općina 

strelačkoga plemena sastajala se kod svoje crkve svetog Tomaša u Strelču 

(oko Skakavca) ili kod svetog Ivana u Trebinji. Ipak, kao što sam napomenuo, 

oni nisu bili potpuno slobodni. Tako su, naprimjer, godine 1462. 

pleme strelačko, otočko (oko današnjeg Mekušja) i ostali koranski plemići 

bili pod upravom kneza Martina Frankopana, "ljubitelja mira i zaštitnika 

crkava i pravice", koji njihove zaključke potvrđuje i odobrava. Isprave što ih 

izdaju bratstva pisane su na pergamentu, i to na latinskom ili hrvatskom, a 

hrvatske isprave su pisane i glagoljicom duboko u 16. stoljeće. Pojedina 

plemena imala su utvrde za vlastitu obranu. Tako su Ladihovići imali Kremen, 

Otmići Otmić-grad, Vojkovići grad Vojković na Glini, Klokočani Klokoč, 

Goričani Goricu... Te su male plemenske zajednice uglavnom stradale 

za vrijeme turskih nasrtaja na Kordun. Gradovi su nestali, a njihovi su članovi 

ili izginuli, ili postali vojnici, ili se najčešće iselili. Ispod utvrđenih gradova 

nastajali su trgovi – mjesta za trgovanje. Tako su na Kordunu trg pod 

gradom imali Skrad, Budački, Belaj, Cetin, Steničnjak i Blagaj na Korani. Redovito 

je vlasnik grada bio i vlasnik trga ispod grada. Položaj stanovnika 

trgovišta bio je u razvijenom srednjem vijeku dosta povoljan i slobodan, ali 

se pogoršao kad su se feudalci toliko osilili da kralj nije više mogao pružiti 

potrebnu zaštitu trgovištu. Najveće je trgovište na Kordunu bilo Skrad, jer 

se nalazio na starom putu koji je vodio iz Kranjske preko Ribnika, Trga, Lipe 

na Dobri za Bihać i Pounje. 

8 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 3-34; A. Horvat, "Prilog problematici romanike 

na Baniji i Kordunu", u: Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 151-159; A. Horvat, "O spomenicima kulture s 

područja Petrove gore do početka 20. stoljeća", u: Simpozij o Petrovoj gori, Zagreb 1972, 235-252; N. Klaić, 

"O Pokuplju kao o vjekovnoj krajini između Jadrana i Panonije", u: Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 189- 

197; E. Laszowski, Hrvatske povjestne građevine, I, Zagreb 1902; Gj. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i 

Slavoniji, Zagreb 1920. 

7

Crkvena organizacija na području nekadašnje Županije goričke 

bila je pod Zagrebačkom biskupijom. Arhiđakonat gorički svoje je središte 

imao u Gorici kod crkve svetog Martina. Na tom mjestu i danas stoji crkva 

(brdo Martinščak iznad Velemerića). Arhiđakonat je obuhvaćao područje 

od Jastrebarskog do Bosiljeva, Perne i Cetina, kao i dio današnje Bele krajine 

(Metlika, Črnomelj i Vinica). U 14. stoljeću arhiđakonat gorički je imao 

62 župe. Dijelio se u tri kotara (podgorski, metlički i gorički). Gorički kotar 

je imao 33 župe. Interesantno je da je naprimjer krbavski biskup ubirao crkvenu 

desetinu u pojedinim mjestima goričkog kotara, iako je on pripadao 

Zagrebačkoj biskupiji, u trenucima kad je oslabio utjecaj Babonića (početak 

14. stoljeća). Iz toga vidimo kako su se u srednjem vijeku i duhovna lica 

ponašala kao feudalci. 

Početkom 15. stoljeća počeli su Osmanlije ozbiljno prijetiti i ovome 

dijelu Hrvatske. Naime, godine 1408. prodiru čak do Metlike. Od tada 

su njihovi upadi u nezaštićeno područje sve češći. Ti napadi su se pojačali 

posebno nakon pada bosanskog kraljevstva 1463.g. Već u 15. stoljeću 

nastradali su pavlinski samostani Zlat i Kamensko. Posebno nakon 1493.g., 

tj. nakon poraza hrvatskih plemića na Krbavskom polju, dolazi do turskih 

upada na područje Korduna. Osmanlije su upadali na Kordun jer se on nalazio 

na putevima koji su vodili prema zapadu. U mjesecu svibnju 1527.g. 

uništili su Osmanlije okolicu Novigrada i Ozlja, predjele oko Vinice i Belaja, 

a 1541.g. Rečicu, Švarču, Otok (Mekušje), Trebinju i Dubovac. Godine 1548. 

stradali su Zlat i Topusko, a 1558.g. Perna, Krstinja, Vrnograč i Bojna. Godine 

1575. odigrala se velika bitka kod Budačkog, te je u potoku Radonji 

poginuo general Herbert Auersperg. Iste te godine stradali su Steničnjak, 

Trebinja, Utinja, a 1576. Belaj, Smrčković (današnji Vojnić)... Nabrajanje 

turskih upada jasno ilustrira koliko je nesiguran bio tada život u ovim 

krajevima. U svakom prepadu Turci su spaljivali sela i odvodili ljude. Oni 

koje Osmanlije nisu odveli ili pobili pobjegli su u sigurnije krajeve. Krajem 

16. stoljeća na Kordunu gotovo da uopće više nije bilo stanovnika. 

9 

Kordun za vrijeme Vojne krajine (16.- 19. stoljeće) 

Naziv Karlovački generalat za Kordun bio je u prvoj polovici 17. 

stoljeća vrlo uobičajen. Dotada se upotrebljavao naziv Hrvatska krajina. 

Kao ni gornjoslavonsko krajiško područje, koje je nastajalo u to vrijeme, 

nije ni Hrvatska krajina bila čvrsto razgraničena prema Civilnoj Hrvatskoj. 

Tek od formiranja razgraničenih kapetanija u drugoj polovici 17. stoljeća 

počeo je teritorij Karlovačkog generalata poprimati oštrije konture. Hrvatska 

krajina je u 16. stoljeću, u vrijeme najžešćih turskih napada, bila područje 

utvrda koje su pripadale Hrvatskoj krajini, ali joj nisu pripadala i sela 

oko utvrda. Obuhvaćala je veliko područje od Jadrana do Save, Une i Kupe. 

Prije velikog sabora u Brucku na Muri 1578.g. bile su organizirane četiri 

kapetanije na području Hrvatske krajine. Senjska kapetanija obuhvaćala je 

područje današnjeg Hrvatskog primorja i sjeverne Like, Bihaćkoj kapetaniji 

pripadali su sjeverozapadna Bosna i današnji južni Kordun (općina Slunj, 

Cetingrad i Rakovica), Ogulinskoj kapetaniji područje Modruša i okolica 

9 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, sv. I. i II., Zagreb 1997; M. Kruhek, Z. Horvat, "Utvrde 

Banske krajine od Karlovca do Siska", u: Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 161-187; M. Kruhek, 

"Stvaranje i utvrđivanje obrambene granice na Kupi u toku XVI i XVII stoljeća", u: Vojna krajina, ur. D. 

Pavličević, Zagreb 1984, 215-257; M. Radeka, Gornja Krajina i Karlovačko vladičanstvo, Zagreb 1975. 

8 

Tounja, Ključa, Plaškog, a Hrastovičkoj područje današnje Banovine. Te četiri 

kapetanije bile su najstabilnije. Na saboru u Brucku na Muri još je kao 

moguće sjedište velikog kapetana (cijelog generalata) bio predviđen Steničnjak, 

ali je godinu dana nakon toga, kad je počela gradnja Karlovca, za 

središte određen novi grad. Na tome saboru određeno je da se ukine Ogulinska 

kapetanija te da se središte te kapetanije prenese u Slunj. Slunjska 

kapetanija je nastala od utvrda koje su prije pripadale Bihaćkoj i Ogulinskoj 

kapetaniji: Slunj, Cetin i Plaški. U Drežnik-gradu i na Sokolcu iznad Bihaća 

trebao je povremeno zapovijedati jedan kapetan. Koruški i kranjski staleži 

morali su za izdržavanje Krajine godišnje izdvojiti 239.839,5 guldena. Jasno 

je da taj iznos nikada nije bio u potpunosti isplaćen. Niti planirani broj 

ljudi koji se trebao naći u utvrdama nije bio dosegnut. Od 3698 ljudi, koliko 

ih je bilo planirano na saboru u Brucku na Muri, samo ih je 1699 bilo u gradovima 

(podatak je dan za godinu 1671.). Koruška je morala plaćati 

vojnike u Karlovcu te kapetanijama Slunj, Tounj, Barilović i Turanj. Godišnji 

izdatak za plaće iznosio je 86.458 guldena i 40 krajcara. Karlovački je 

kapetan imao osim plaće dobre prihode i od podložnika imanja Dubovac 

te iza 1671.g., nakon konfiskacije dobara Zrinskih i Frankopana, i od tih 

imanja. Osim toga novac je dolazio i od putarina (nešto kao današnja 

cestarina) s postaja u Zvečaju i na Kapeli. 

Međutim, sustav kapetanija koje su bile zacrtane na saboru u 

Brucku 1578.g. nije mogao funkcionirati zbog turskih osvajanja. Ta su osvajanja 

uvelike smanjivala opseg ostataka Hrvatske, pa je granica koja je 

bila utvrđena mirom na rijeci Žitvi 1606.g. tekla na području današnjeg 

Korduna ovako: od naselja Kirin prema Gornjem Sjeničaku na rijeku Koranu, 

a zatim Koranom do Slunja i dalje na Rakovicu i Plitvička jezera. Treba 

naglasiti da je ta granica zapravo bila imaginarna, a da su glavnu ulogu 

igrale utvrde koje su bile kao osamljeni otoci usred opustošenog područja. 

Kapetanije Bihać, Hrastovica i Steničnjak na taj su način automatski dokinute, 

jer se njihovo područje nalazilo unutar Osmanlijskog Carstva. Zbog 

toga su osnovane nove kapetanije: Turanj, čiji je prvi kapetan bio Gašpar 

Križanić 1580.g., Barilović, koji je kao kapetanija prvi put spomenut 1615.g. 

s Jakovom Zemlićem na čelu, Tounj, 1584.g. sa Štefanom Gusićem na čelu, 

Ogulin, 1580.g. s Gašparom Frankopanom Tržačkim na čelu, i Tržić Tounjski, 

polovicom 17. stoljeća, kojemu je na čelu izravno bio karlovački kapetan. 

Slunjska kapetanija je dobila i odvojeno područje Žumberka, gdje 

su naseljeni uskoci. Osim toga, unutar Karlovačkog generalata nalazile su 

se i dvije kapetanije koje nisu bile na području Korduna: Otočac i Senj. 

Mirom u Srijemskim Karlovcima Karlovački generalat je znatno 

proširen. Osmanlije su se morali povući sve do Gline. Kapetanije su samo 

proširene. Godine 1712. generalat je proširen Ličkim i Krbavskim distriktom. 

Zadobivanjem tih velikih područja, koja su ostala nakon povlačenja 

Turaka potpuno pusta, trebalo je organizirati ponovno naseljavanje novih 

stanovnika. U Karlovačkom je generalatu, za razliku od Varaždinskog, taj 

proces tekao organizirano i vrlo sporo. Osim toga, također za razliku od Varaždinskog 

generalata, gdje vlastela na svojim bivšim imanjima nije imala 

prava nametati novim doseljenicima feudalna davanja i svoju vlast, u 

Karlovačkom generalatu feudalci su održali vlast nad dijelom stanovništva. 

Do 1671.g. najveći zemljoposjednici u ovom dijelu Hrvatske bili su Zrinski i 

Frankopani, i oni su tijekom najžešćih borbi s Osmanlijama zadržali neke 

svoje posjede, koji su doduše bili jako uništeni ali još uvijek pod njihovom 

upravom. Severin, Brod Moravice, Bosiljevo i međurječje Dobre i Kupe

(posjedi Novigrad i Lipa) za vrijeme najtežih turskih napada imali su bar 

nekoliko zaselaka koji se nisu iselili. Posjedi između Korane i Dobre, koji su 

bili pod neposrednom zaštitom Karlovca, nisu nikada bili u potpunosti 

opustošeni. Tako Zvečaj, Hojsić, Mlaka, Belaj i Dubovac imaju kroz cijelo 

16. i 17. stoljeće uvijek izvjestan broj stanovnika. Područje donjeg toka Korane, 

izuzevši vlastelinstvo Švarču (pod upravom Zrinskih), nije bilo naseljeno. 

Četiri čardaka i jedna mala posada u Kamenskom bdjeli su također 

nad nenaseljenim područjem. I područje od Velemerića do Slunja, gdje je 

Korana predstavljala granicu između Osmanlijskog Carstva i Habsburške 

Monarhije, bilo je potpuno nenaseljeno. Jedino su čardaci stajali usred 

opustošene zemlje. Kako se čini, na njima ponekad gotovo uopće nije bilo 

posade. Slunj se sastojao od utvrde, a selo i samostan koji su nekada postojali 

bili su napušteni. Područje između Korane i Mrežnice je isto tako 

bilo nenaseljeno. Mrežnica je nakon Korane bila druga linija obrane od Osmanlija. 

Na njoj je bilo dvadeset i šest mogućih prijelaza (između Švarče i 

utoka Rudnice u Mrežnicu), i to uglavnom preko slapova. Na nekim je slapovima 

stajala i straža. Od ušća Rudnice (Tounjčice) do izvora Mrežnice 

bilo je još šest mogućih prijelaza, ali ih nitko nije čuvao. Tounj je bilo prvo 

veće utvrđeno mjesto zapadno od Korane. Oko 1600.g. naselje je bilo ponovno 

naseljeno domaćim stanovništvom koje je živjelo u drvenim kućama 

oko utvrde ili u okolici. 

Između 1606. i 1608.g. Frankopani su naselili pravoslavni puk u 

sela Dubrave, Popovo Selo i Ponikve. Oni su pobjegli pred Osmanlijama iz 

Ostrošca u Karlovački generalat. Tako su naseljena i mjesta Otok i Oštarije 

kod Ogulina. Početkom 17. stoljeća naseljeni su i Vitunj, Gomirje, Vrbovsko 

i Moravice pravoslavcima iz Like (Udbina). Njima su naseljavanje dozvolili 

Frankopani dok im se ne nađu odgovarajuća mjesta u Kranjskoj. Međutim, 

naseljeni se nikada nisu odselili iz Gorskog kotara, a jedan je dio njih gotovo 

postao kmetovima. Ipak, Frankopani nisu uspjeli Gomirce staviti pod 

svoju jurisdikciju. Kakvo je stanje bilo u ostalim krajevima, lako je zamisliti. 

Novi naseljenici su prijetili krajiškim vlastima da će se vratiti u Osmanlijsko 

Carstvo ukoliko im se ne omogući da dobiju obećane povlastice. Plemstvo 

je stoga gubilo imanja, a krajiške su vlasti ondje naseljavale sve koji su to 

željeli. 

Pojedine frankopanske loze su izumrle, pa su njihove posjede 

rekvirirale krajiške vlasti. To se dogodilo s posjedima loze Slunjskih, kojima 

su oduzeli Slunj i Skrad na Korani, i Barilovićima, u čiji su se grad 1603.g. 

jednostavno uselili vojnici, budući da su ga Barilovići napustili. Nakon neuspjele 

zrinsko-frankopanske urote 1671. godine, imanja Novi, Vinodol, 

Brod Moravice, Severin, Bosiljevo, Ribnik, Ozalj, Novigrad na Dobri, Zvečaj 

i Švarča pripali su Dvorskoj komori. Tadašnji kapetan Karlovačkog generalata, 

Josef Herberstein, zalagao se za inkorporiranje Novog, Novigrada 

na Dobri, Zvečaja i Švarče u Generalat. Zvečaj i Švarča su formalno ostali 

pod Dvorskom komorom, ali su prepušteni na korištenje velikim kapetanima. 

Ipak, stanovništvo nije bilo dužno služiti vojsku kao u "pravoj" 

Krajini. Novigrad i Novi su ostali izvan Krajine. Ostala dobra je Dvorska 

komora prodala pojedinim plemićima. U 18. stoljeću, kada se Krajina još 

jedanput širila, pojedina dobra su bila pripojena Krajini (Novigrad na 

Dobri, dio Lipe na Dobri, Belaj...). Nakon potiskivanja Turaka prema rijeci 

Glini postalo je nekada granično područje povoljno za nastanjivanje. Tako 

su 1686.g. ponovno nastanjeni Budački (120 obitelji iz Velike Kladuše), 

Perjasica, Tržić, Skrad i Barilović. Od 1687. do 1689.g. nastanjeni su Skrad, 

Vojnić, Krstinja, Tržić, Budački i Zimić (sva su ova mjesta osim Tržića prije 

1683.g. bila unutar područja Osmanlijskog Carstva). Godine 1700. karlovački 

je kapetan naselio katoličke porodice u Knez-Goricu i Trebinju. Oko 

1711.g. u ljeto naseljeno je Rakovičko polje (Rakovica i Broćanac južno od 

Slunja) sa 200 pravoslavnih i katoličkih obitelji. Iste godine naseljeni su i 

Koranski Brijeg, Mali i Veliki Kozinac i Kosijersko Selo između Krnjaka i Barilovića 

sa 158 pravoslavnih obitelji. Godine 1718. završio je ovaj veliki val 

naseljavanja nastanjivanjem pravoslavnih u Tušiloviću, Mostanju, Turnju i 

Krstinji. 

Tako je sada Karlovački generalat postao gusto naseljen, no plana 

u tom naseljavanju nije bilo. Svatko je uzimao zemlje koliko je mogao 

obrađivati i gdje mu se činilo da je zgodno za naseljavanje. Novi naseljenici 

nisu morali na području koje je zadobiveno u Velikom bečkom ratu (1683- 

1699.g.) voditi još dodatnu bitku s vlastelom. Novoosvojeno područje bilo 

je potpuno pusto i nitko od starih vlastelina nije više polagao prava na 

njega (većina obitelji je izumrla ili se preselila u udaljenije krajeve, te ih nije 

bilo briga za stare posjede). Neorganiziranost naseljavanja vidi se i u načinu 

stvaranja mjesta. Naime, sva su mjesta raštrkana, pa je selo Hrvatski 

Blagaj i danas dugo oko pet kilometara, slično kao i Furjan, Taborište, Cvijanović-brdo 

i većina ostalih naselja. Ipak, bez obzira na prava koja su 

naseljeni imali, pojedini su ih kapetani iskorištavali poput feudalaca. Tako 

je turanjski kapetan Rambschuessel 1699.g. prisvojio "80 kuća Vlaha" u 

selu Sjeničak, Utinju sa 60 kuća pravoslavnih, Vojnić sa 60 kuća i Vukmanić 

sa 20 kuća. Sjeničak, Utinja i Vojnić su morali ići na tlaku i imali su dodatnu 

neplaćenu vojnu službu. Sjeničak se spasio tog načina izrabljivanja kad su 

Draškovići dokazali da to selo s burgom Steničnjakom pripada upravo njima. 

Rambschuessel je od devet sela u Turanjskoj kapetaniji pet držao kao 

podložnička, a samo su Tušilović, Turanj, Mostanje i Utinja sačuvali (djelomično) 

svoja prava. Ostalih pet (Knez-Gorica, Trebinja, Vukmanić, Vojnić i 

Bukovica) bila su izvan jurisdikcije Generalata i potpuno podvrgnuta kapetanovoj 

samovolji. Krajiški kapetani su na taj način potkopavali krajiški 

sustav. Od sedam sela u Slunjskoj kapetaniji (samo područje Slunja, ne i 

Žumberak) pet ih je bilo mješovito (podložnici i pravi krajišnici), a dva su 

bila u cijelosti naseljena podložnicima. U kapetaniji Barilović bila su četiri 

mješovita i jedno rabotničko selo, a u Tounju je od 259 obitelji sa 1712 

stanovnika samo 21 obitelj bila dužna odlaziti na tlaku šest dana u godini. 

Tek je reforma iz 1746.g. riješila ovaj problem. Te su godine rasformirane 

kapetanije i stvorene regimente. Kapetanije Turanj, Barilović i 

Žumberak-Slunj postale su dio Slunjske regimente. Od kapetanija Ogulin, 

Tounj i Tržić nastala je Ogulinska regimenta. Otočačka regimenta je stvorena 

od Senja i Otočca, a Lička od Ličkog distrikta. Problem podložnika riješen 

je na taj način da su sada sve obitelji bile dužne dati muškarce sposobne 

za vojnu službu u vojsku. Ukoliko obitelj nije mogla dati vojnika, bila 

je dužna plaćati jednog najamnika. Taj najamnik je trebao biti iz susjedove 

kuće, koja je raspolagala prekomjernim brojem muškaraca sposobnih za 

vojnu službu. Tako su krajiške vlasti uredile život vojnika od njihova rođenja 

sve do smrti. Godine 1765. pripojena su dobra Zvečaj, Švarča i Dubovac 

Vojnoj krajini. Time se Slunjska regimenta uvećala za dvadeset sela ili 652 

za vojsku sposobna muškarca. Godine 1767. Slunjska regimenta kupila je 

Belaj, Gornju i Donju Švarču, Mrzlo Polje, Mostanje (ostatak sela) i Mekušje. 

Godine 1777. izdvojen je Karlovac iz Vojne krajine, a Karolinška cesta do 

Vrbovskog činila je granicu između Vojne krajine i Civilne Hrvatske. Mirom 

9

u Svištovu 1791.g. povećana je Slunjska regimenta za područje Cetingrada, 

Ogulinska za područje oko Drežnika, a Otočačka za Ličko Petrovo 

Selo. 

Karlovačka krajina (sve četiri regimente) imala je 1746.g. 93.978 

stanovnika. U ratnim razdobljima (rat 1788-1791.g.) broj je stanovnika 

opadao. Tako je Karlovačka krajina prije rata 1789.g. imala 150.927 stanovnika, 

a nakon mira u Svištovu 1791.g. samo 143.320. Isto tako možemo 

zamijetiti kako je stanovništvo tijekom četrdesetpetogodišnjeg mirnog 

razdoblja od 1814.g. do 1859.g. poraslo za 100.000, a za vrijeme pedesetgodišnjeg 

ratnog razdoblja od 1764. do 1814. samo za 60.000. Zanimljiv 

je podatak da je polovica pučanstva Vojne krajine u razdoblju između 

1802.g. i 1810.g. bila u dobi od 16 godina i mlađa. Mortalitet je ipak 

bio znatno viši nego u Civilnoj Hrvatskoj. U brak se stupalo vrlo rano. Postoje 

podaci da je 60 posto pravoslavnih muškaraca već u dobi od 24 

godine bilo oženjeno. Pravoslavne djevojke su se također rano udavale. 

Kod njih je broj udanih do 24 godine iznosio na početku 19. stoljeća čak 80 

posto. Na ranu ženidbu ih je prisiljavalo povojačeno društvo. Slično je bilo i 

s katolicima. U Karlovačkoj se krajini broj sela od 1764.g. do 1802.g. gotovo 

udvostručio. Taj se porast može djelomično objasniti teritorijalnim 

proširenjima šezdesetih i devedesetih godina 18. stoljeća, ali i time da su 

pojedine raštrkane kuće povezivanjem u naselja stvarale nove konglomeracije. 

Objedinjavanje većine sela provedeno je tijekom 1777/1778.g., 

ali i kasnije. Krajiškoj je upravi bilo u interesu objedinjavanje sela, jer se na 

taj način moglo znatno lakše provoditi kontribuciju i novačenje. Neke su 

kuće bile na takvim položajima da nisu bile obuhvaćene konskripcijama 

zbog svoje nepristupačnosti i udaljenosti. Najviše je takvih kuća bilo upravo 

na Kordunu i u Lici. Što se tiče puteva, još sredinom 18. stoljeća Vojna 

krajina nije bila otvorena za prolaz. Nekadašnji tranzitni putevi, koji su 

vodili preko krajiškog područja, a u 16. stoljeću su bili razrušeni, nisu u međuvremenu 

ponovo obnovljeni. Između pojedinih dijelova Vojne krajine 

nisu postojale nikakve veze koje bi dopuštale ikakav intenzivniji robni promet. 

Tako su, naprimjer, Sava i Kupa zbog plićaka i vodenica bile neprohodne 

za teretne lađe. Kao prva značajnija prometnica izgrađena je Karolinska 

cesta koja je vodila od Karlovca do Rijeke. U razdoblju od 1775.g. do 

1779.g. sagrađena je i Jozefinska cesta koja je preko Generalskog Stola vodila 

prema Brinju i Senju. 1779. počela je izgradnja ceste koja je išla od Gospića 

prema Karlobagu, a od velikog je infrastrukturalnog značaja i cesta 

koja je vodila iz Karlovca za Slunj i dalje za Gračac. 

Karlovačka krajina se nije mogla sama opskrbljivati. Stoga je 

uvozila značajne količine namirnica iz Osmanlijskog Carstva. O tome svjedoči 

činjenica da su 1845.g. Banska i Karlovačka krajina uvezle robe u vrijednosti 

od 535.497 guldena, a izvezli robu u vrijednosti od samo 32.466 

guldena. Siromaštvo u kojem je stanovništvo Karlovačke krajine živjelo vidi 

se i iz činjenice da na području Slunjske regimente 1683 od 4111 kuća nije 

imalo nikavu tegleću marvu. Na području cijele Karlovačke krajine samo je 

11.223 od 17.022 ratarskih obitelji posjedovalo plugove. Zbog nerodica 

koje su pojedinih sezona pogađale Karlovačku krajinu mnoge su obitelji 

napuštale ove krajeve i selile se u plodnija podneblja. Krajiška uprava je čak 

u takvim situacijama nabavljala žito i dijelila ga u krajevima koje je zadesio 

nedostatak uroda. Redovito je najteže bilo u Lici i u krajevima južnog Korduna. 

10 

Kakav je bio obiteljski život na Krajini? Pravoslavno stanovništvo 

živjelo je u zadrugama. Taj poseban oblik obiteljske zajednice mogao se u 

Europi utvrditi samo u pojedinim perifernim krajevima (Albanija, Hrvatska, 

Crna Gora, Srbija, Kosovo, Bugarska, Makedonija, Grčka i Bosna i Hercegovina). 

Zadruga je nastala od najmanje dvije obitelji, te je mogla dosegnuti 

veličinu od 40, 80, a vrlo rijetko i do 100 članova. Zadruga je bila proizvodna 

zajednica i zajednica dobara. U zadruzi nije postojao individualni 

posjed na nepokretnim dobrima, nego samo zajednički posjed i zajednički 

imetak. Isprva su se zadruge temeljile na patrilinearitetu. Naime, samo je 

muška osoba bila u stanju zasnovati kućansku grupu unutar zajednice. U 

Vojnoj krajini to se mijenja u korist žena zbog čestog stradavanja svih muškaraca 

u ratovima. O zadrugama u dokumentima najviše doznajemo tek 

od 19. stoljeća, iako je, prema rijetkim ranije sačuvanim dokumentima, 

jasno da su zadruge postojale na područjima Vojne krajine još od doseljavanja 

pravoslavnog stanovništva. Kod katolika u Vojnoj krajini zadruge 

su znatno rjeđe (ima pojedinačnih slučajeva), a i kada su prisutne, manje su 

od zadruga pravoslavnih. Na području Korduna velike zadružne obitelji postojale 

su u naseljima oko Krstinje. Ondje su u selima Johovo, Džeparovac i 

Štakorovica zadruge imale najviše članova. U Džeparovcu je prosječna 

zadruga imala 30 članova, u Štakorovici 19 članova, a u Johovu 17 članova. 

(Ta su sela danas gotovo napuštena.) Katoličko selo Velemerić također je 

imalo 19 članova po zadruzi, što predstavlja iznimku. Početkom 19. stoljeća 

zadruge su se naglo počele raspadati. Ponegdje su se održale do 

prvih godina 20. stoljeća. 

10 

Kordun do 1881. godine 

Mirom u Svištovu, koji je sklopljen 1791. godine Kordunu su pripala još neka 

područja uz granicu s Bosnom. Ta se područja sve do danas nazivaju 

"novoselija", a radi se o selima Radovica, Maljevac, Vališ Selo, Cetinski Varoš, 

Begovac i Kruškovača na području Cetingrada, te Ljeskovac, Grabovac, 

Sadilovac, Vaganac, Drežnik i Rešetar na području Drežnik-grada. Na novodobivena 

područja naselili su se i Hrvati i Srbi. Neka od nabrojenih sela 

nastala su tek nakon sklapanja mira u Svištovu. Tako je u okolici Drežnikgrada 

1794.g. osnovano selo Sadilovac sa 33 nove pravoslavne obitelji. U 

stara sela dovođeni su novi doseljenici. Tako je bilo sa selima Ljeskovac, Vaganac, 

Rešetar i Drežnik u okolici Drežnik-grada. Nova sela podizana su 

jednoredno ili dvoredno duž postojećih puteva. Crkve i časnički stanovi bili 

su izgrađeni u centru sela. Na kraju ulice u jednorednom selu morao je biti 

sa svake strane podignut po jedan čardak. Nova krajiška sela, za razliku od 

starih, bila su strogo uređena. U svakom novom selu u kojem je bio smješten 

zapovjednik kumpanije izgrađen je časnički stan. Tako je bilo u Drežnik-gradu. 

Osim časničkog stana gradila se i krčma. U njoj su se prodavali 

10 K. Kaser, Slobodan seljak i vojnik, sv. I. i II., Zagreb 1997; F. Moačanin, "Društveni razvoj u 

Vojnoj krajini" u: Vojna krajina, ur. D. Pavličević, Zagreb 1984, 83 - 101; F. Moačanin, Vojna krajina u Hrvatskoj, 

Zagreb 1981; M. Radeka, Gornja Krajina i Karlovačko vladičanstvo, Zagreb 1975; M. Radeka, Kordun 

u prošlosti, Zagreb 1989; D. Roksandić, Vojna Hrvatska = La Croatie militaire: krajiško društvo u Francuskom 

Carstvu (1809-1813), Zagreb 1988; M. Valentić, "Eugen Kvaternik i ustanak u Vojnoj krajini", Nova 

matica: časopis hrvatske Matice iseljenika, sv. 42 (1992), 38-39; M. Valentić, "Razvoj društveno – ekonomskih 

odnosa na Kordunu 1848 – 1881.", u: Simpozij o Petrovoj Gori, Zagreb 1972, 41-47; M. Valentić, 

"Ustanak u Vojnoj krajini 1871. godine", Časopis za suvremenu povijest, sv. 23 (1991), 107-118.

alkohol i meso. Obično je bila u vlasništvu općine, vrlo rijetko u privatnom 

vlasništvu. 

Na početku 19. stoljeća donesen je novi zakon, tzv. Temeljni zakon 

(Grundgesetz) koji zadire u sva područja društvenog i ekonomskog života. 

Prema tome zakonu vrhovno vlasništvo nad zemljom pripada vladaru, 

dok posjednicima zemlje – krajišnicima – pripada vlasništvo njenih 

dobara uz uvjet da obavljaju vojnu službu. Dijelu stanovništva koji je obavljao 

vojnu službu samo djelomično ili je nikako vršio, ograničeno je pravo 

posjeda zemlje na 1 do 3 jutra. Svim krajiškim mladićima dopušteno je učenje 

zanata, a svaki krajišnik mogao je trgovati stokom, žitom i obrtnim proizvodima 

u Krajini i s Turcima na raštelima, ako ta trgovina nije išla na štetu 

vojne službe. Uz vojne dužnosti, Kordunaš je bio opterećen i besplatnom 

državnom i općinskom rabotom. Državna rabota je služila za održavanje 

glavnih cesta, putova iz unutrašnjih mjesta pojedinih regimenti prema granici 

s Turskom, za sanaciju rijeka, za isušivanje močvara, sječu, slaganje i 

prijevoz drva te za gradnju pojedinih državnih zgrada i stražarnica. Općinska 

rabota određuje se prema broju muškaraca sposobnih za rad, a odnosi 

se na gradnju i uzdržavanje općinskih kuća, crkava, žitnica, bunara, škola, 

puteva između dvaju općina, mostova, nasipa, vodovoda, gradnju izgorjelih 

kuća, te davanje seoskih straža i listonoša, sječu i prijevoz drva za 

škole i seoske straže…Administrativni aparat na Krajini tim je zakonom 

podijeljen na vojnički – nosioce vojne i građanske vlasti, i upravni – krajiške 

činovnike u vojnim uniformama. Taj se zakon održao sve do odluke o 

razvojačenju Krajine 1871. godine. 

Mirom u Schoenbrunnu 1809. godine Franjo I. ustupio je Napoleonu, 

između ostalog, i Hrvatsku s desne strane rijeke Save do njezina 

ušća s Unom kod Jasenovca. Time je i Kordun potpao pod vlast Francuza. 

Napoleon je u potpunosti zadržao uređenje Vojne krajine. Njemački jezik i 

sistem vojne vježbe zamijenio je francuskim zbog čega je u Karlovcu 

osnovana posebna škola. 

Tijekom prve polovice 19. stoljeća Hrvatski sabor nekoliko je puta 

zahtjevao da se hrvatsko- slavonska Vojna krajina pripoji banskoj Hrvatskoj. 

Svi su ti zahtjevi bili uzaludni. Vođe ilirskog pokreta uviđali su također 

kako je upravo Vojna krajina glavni problem u borbi za ujedinjenje 

hrvatskih zemalja. Ljudevit Gaj je, nastojeći da Vojna krajina postane jedna 

od komponenti njegova plana, održavao kontakte s krajiškim oficirima koji 

su s učiteljima i svećenicima tada činili jedinu krajišku inteligenciju. U kompleksu 

složene problematike 1848/49. godine narodna zahtijevanja krajiških 

regimenti, kompanija i gradova, među ostalim, traže "da se političko i 

sudbeno upravljanje cěle naše vojničke granice od vojničkog upravljanja 

posve oděli, te za ono da se posebni odsěk kod našeg ministeriuma nutrenjih 

delah uredi, ovo pak samo od našeg bana zavisi". Prema tome, sami 

krajišnici su zahtijevali razvojačenje i ujedinjenje s civilnim dijelom Hrvatske. 

Krajišnik u ujedinjenju s Hrvatskom vidi mogućnost poboljšanja svojeg 

položaja, prije svega u ukidanju rabote, neodlaženju na daleka ratišta i 

u slobodnoj trgovini. 

Vojna krajina svojom je veličinom bila veća od civilnog dijela 

Hrvatske, a 41% stanovništva činili su pravoslavni Srbi. Na Kordunu su pravoslavni 

činili većinu u I. banskoj regimenti (67%) kojoj je pripadao i Gvozd 

(Vrginmost). Godine 1850. u Slunjskoj je regimenti, koja se protezala od 

Karlovca do Slunja, bilo 317 mjesta sa 4666 kuća i 51.647 stanovnika. Od 

katoličkih crkava u Slunjskoj se regimenti na Kordunu spominju crkve u 

Gornjem Lađevcu, Vališ Selu, Hrvatskom Blagaju, Mateškom Selu, Velemeriću, 

Leskovcu, Cerovcu, Skakavcu, Vukmaniću i Kamenskom, a pravoslavne 

u Buhači, Slušnici, Širokoj Rijeci, Dunjaku, Kolariću, Vojniću, Veljunu, 

Cvijanović Brdu, Velikoj Crkvini, Gornjem Budačkom, Donjem Budačkom, 

Srednjem Poloju, Perjasici, Ivošević Brdu, Donjoj Trebinji i Tušiloviću. U 

ekonomskom pogledu Kordun i ostatak Krajine znatno su zaostajali za banskom 

Hrvatskom. Njoj su se jedino približili u stočarstvu, a mali broj trgovaca 

(426) i obrtnika (3547) na području čitave Vojne krajine, prema popisu 

iz 1857. godine, govore o slaboj robno-novčanoj privredi. Pitanje ujedinjenja 

hrvatsko-slavonske Vojne krajine postalo je na Saboru 1861. godine 

jedno od glavnih političkih pitanja o kojima se raspravljalo. Sabor je primio 

predstavku krajiških zastupnika i zatim odlučio da se Vojna krajina zauvijek 

ukine, a svaka krajiška kuća postane "neograničenim vlasnikom sve svoje 

pokretnine i nepokretnine". Taj zakonski članak nije stupio na snagu jer ga 

vladar nije potvrdio. Nagodba između Austrije i Ugarske 1867. godine, 

koja iz temelja mijenja političku strukturu Monarhije, postavlja samo u 

načelu pitanje hrvatsko-slavonske Vojne krajine, ali je dogovoreno da se 

rasprava o njegovu rješenju stavi na dnevni red poslije nagodbe. Pokušaj 

vladara da pitanje Vojne krajine riješi samo ukidanjem Varaždinske krajine 

i pripajanjem te Krajine Banskoj Hrvatskoj, kao i gradova Ivanića, Siska i 

Senja, naišla je na veliko neodobravanje. 

U lipnju 1871. car je donio odluku o razvojačenju Krajine, međutim 

ono je trajalo još sljedećih deset godina. U listopadu iste godine na 

Kordunu je došlo do znamenite Kvaternikove bune. Cilj ove bune bio je da 

se oružanim ustankom na Kordunu hrvatsko pitanje istakne kao međunarodni 

problem. Rakovička buna je, osim toga, trebala ubrzati i ujedinjenje 

Krajine s Banskom Hrvatskom. Ustanak je trajao tri dana. U buni su sudjelovali 

i katolici i pravoslavni. Pobunjenici su sastavili i privremenu vladu, 

izdali program pokreta, osim Rakovice zaposjeli i sela između Rakovice i 

Plaškog i Plaški, te u to vrijeme okupili oko 1700 ljudi. Osim Kvaternika u 

buni su sudjelovali Rade Čuić, kojega je Kvaternik imenovao glavnim komandantom 

ustanika, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach, urednik pravaškog 

lista "Hervatska". Domaće stanovništvo Kvaternik nije uspio pridobiti za 

ustanak, a već se za tri dana našao u obruču koji su s jedne strane zatvorili 

Turci, a s ostale tri strane domaći krajišnici. U klancu kod sela Močila, u blizini 

Rakovice, ustanicima je pripremljena zamka, i jedino je Čuić uspio umaknuti 

preko Bosne za Srbiju, dok su svi ostali vođe bune smaknuti. 

Tek 1881. godine u Hrvatskoj je postalo jasno da se bez žrtava ne 

može postići ujedinjenje s Krajinom. Ugarska vlada je, naime, zahtijevala 

reviziju Nagodbe koja je garantirala Hrvatskoj da će se pripojenjem Vojne 

krajine proporcionalno povećati i broj hrvatskih zastupnika u Ugarskom 

saboru od dotadašnjih 34 na 60. Mađari su pristali na povećanje od šest 

zastupnika. Osim toga, Banska Hrvatska morala je pristati i na promjenu 

plana izgradnje željeznica u Vojnoj krajini i gubitak utjecaja nad Krajiškim 

investicionim fondom koji je stavljen pod nadležnost ugarske vlade. Tek 

kada je Hrvatski sabor udovoljio ovim zahtjevima, car je potpisao reskript 

o ujedinjenju 15. srpnja 1881. godine, a 1. kolovoza ban Ladislav Pejačević 

preuzeo je i upravu nad teritorijem Krajine. 

11

Katalog kulturno-historijskih spomenika Korduna 

Grad Slunj 

13

Cvitović – katoličke crkve svetoga Nikole i 

1 

svetoga Valentina 

Tragovi župe Cvitović sežu u 14. stoljeće. Tada se spominje crkva 

svetoga Nikole u Cvitoviću i svete Marije u Gnojnicama. Godine 1582. Osmanlije 

su razorili crkvu u Cvitoviću te je ostao samo zvonik koji je služio 

kao stražarnica. Istovremeno su porušene i kapele Majke Božje u Glini i svetoga 

Bernarda u Kremenu. Cvitović su, iako je bio nadomak Slunja, Turci 

zauzeli i odonuda su gađali vojnike u slunjskoj tvrđavi. Cvitović postaje zasebna 

župa 1790. godine, a tada je starom tornju nadozidana lađa. Tek 

1905. godine sagrađena je današnja župna crkva. Ova je prostrana crkva 

jednobrodna s dvije bočne kapele te ima tlocrt latinskog križa. Građena je 

u neogotičkom i neoromaničkom stilu. Za vrijeme Domovinskog rata bila 

je često granatirana zbog toga što se nalazi na istaknutom položaju. Dana 

18. ožujka 1992. godine crkvu su zapalili pripadnici JNA i krajiške vojske, a 

stanovnici koji su za vrijeme okupacije ostali u svojim kućama uspjeli su 

14 

Crkva sv. Nikole u Cvitoviću 

spasiti kipove svetog Roka i svetog Nikole. Držali su ih u svojim kućama do 

1995. godine. Crkva je obnavljana od 1996. do 2001. godine. Osim crkve 

svetoga Nikole, u Cvitoviću se, u lošem stanju, nalazi i kapela svetoga Valentina 

iz 1780. godine, a gradili su je seoski majstori. Župni dvor potječe iz 

1764. godine i bio je u lošem stanju do 1989.g. 

Crkva sv. Valentina u Cvitoviću 

Cvijanović-brdo – pravoslavna crkva 

2 

Velikomučenika Georgija 

Sjeverno od Slunja, uz cestu koja preko Cvitovića vodi prema 

Veljunu, nalazi se na lijevoj strani u šumi pravoslavna crkva svetoga Velikomučenika 

Georgija. Ova vrlo vrijedna građevina potječe iz 1853. godine. 

Izduženog je tlocrta sa zvonikom nad zabatom u vrlo lošem stanju. 

Istoga dana, 7. svibnja 1942. godine, kada je popaljeno selo, ustaše su devastirali 

i opljačkali crkvu. Godine 1966. crkva je bila obnovljena, ali je nakon 

Domovinskog rata 1995.g. devastirana. Razbijena su joj stakla i oštećeni 

zidovi lađe, no ikonostas stoji, dok je jedno zvono ukradeno. Na 

vratima se nalazi lokot. Parohiji pripadaju Srpski Blagaj, Cvijanović-brdo, 

Glinica, Bandino Selo, Gornja Glina i Crno Vrelo. Uz devastiranu crkvu nalazi 

se Spomen-zgrada osnovne škole u kojoj je tijekom Drugog svjetskog 

rata bila partizanska bolnica, gdje su se od kraja 1943. liječili talijanski partizanski 

ranjenici. Danas je škola uništena. 

1 www.slunj-crkva.com; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 

2001, 49; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 

1996, 217. 

2 

www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: 

popis, Zagreb 2001, 49; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 1997, 66; Kalendar 

"Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", u: Ljetopis Srpskog kulturnog 

društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000, 455; M. Lovrić, "Tragom događaja i ustaških zločina u općini Cvijanović 

Brdo (1942 – 1945)" u: Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, knjiga I, Karlovac 

1988, 204.

Crkva sv. Velikomučenika Georgija u Cvijanović-brdu 

15

3 

Furjan – utvrda 

Grad Furjan (kula) smjestio se na obronku brda Mašvina kod sela 

Furjan, iznad mlina Vida Žgela u Gornjem Furjanu broj 157. Grad Furjan 

nazivaju još i Sokolac, navodno po Mehmed-paši Sokoloviću koji je, prema 

legendi, ovdje držao stražu. Grad se sastoji od okrugle branič-kule, koja 

iskače od okolnoga zida, sagrađenog u obliku nepravilna trokuta. Furjan 

se prvi put spominje 1449.g. kada ga je zajedno s Tršcem na Korani dobio 

Bartol Frankopan. Lopašić u svojem putopisu po Slunjskoj krajini opisuje 

grad: "Furjan otet bi Turkom godine 1717. junaštvom lađevačkog porkulaba 

Mile Matanića koji ga je opkolio s 400 dobrovoljaca, dok je karlovački 

general grof Josip Rabata u blizini sa ostalom krajiškom vojskom 

operirao. Nakon što je Matanić spalio čardake pod gradom, Osmanlije su 

se predali nakon hrabre obrane. U gradu ih je ostalo samo devet živih: dva 

dječaka, dva bolesnika i samo petorica sposobnih." Matanić je postao za- 

3 R. Lopašić, Uspomena na put u Slunjsku krajinu 1865. godine, Zagreb 1883, 32-33; Z. Skender, 

Lađevac, Lađevac 1985, 35-37; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 

49-51; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 165. 

16 

Ostaci burga u Furjanu 

povjednikom u Furjanu, a grad je Požarevačkim mirom pripao Austriji. 

Lopašić tvrdi da se tik do grada nalaze ruševine crkvice svetog Marka "sa 

mnogo tesanog kamena, na kojem se nalazi, kako mi je kazivao župnik 

Pleše, i natpisa". Za te su se zidine početkom 19. stoljeća otimali i pravoslavci 

i katolici želeći izgraditi novu crkvu na tome mjestu. Mješovito povjerenstvo 

je utvrdilo da pravo gradnje crkve pripada katolicima. Ostaci 

ove crkve se danas nalaze u voćnjaku Rade Mandića iz Zapoljka 89. Prema 

konturama koje se vide na zemlji crkva je bila široka 7 metara i dugačka 

oko 15 metara. Navodno je kamen iz crkve bio ugrađen u cestu. Kod kopanja 

za temelje kuća lokalno stanovništvo je nalazilo kosti, što znači da se 

oko crkve nalazilo groblje. Osim kostiju nađena je i "zlatna burma". Nasuprot 

kuli u Gornjem Furjanu nalazi se brdo Barjak. Legenda veže ovo ime 

uz Milu Matanića, koji ga je navodno zauzeo i na njemu "razvio hrvatsku 

zastavu". Turcima nije dozvolio da nose vodu iz izvora Jezerce ispod gradine. 

Kad Osmanlije nisu mogli doći ni do hrane ni do vode, povukli su se iz 

grada. Uz Barjak je vezana još jedna priča: tobože su uz Milu Matanića 

ovdje bili i žene i djeca koji su plašili Turke lupajući u staro posuđe, pa se 

navodno ondje i danas može naći razbijenog suđa. 

U blizini gradine Sokolac, pokraj mlina Vida Žgele, nalazi se pećina 

koja ima zidani ulaz. Takve su pećine vrlo česte u krajiškim oblastima 

budući da su se ljudi u njima skrivali od straha pred Turcima. Vid je pričao 

kako su do kuće Đure Mandića u Sastavku došla dva čovjeka Grka, tj. pravoslavca. 

Tražili su na karti tu pećinu te zamolili Miladina Mandića da ih 

odvede do nje. Kad su došli do pećine i ušli u nju, razbili su jednu ploču s 

desne strane od ulaznih vrata i izvadili ćup zlatnih dukata. Miladina su poslali 

po svjetiljku u mlin, a kad se vratio, više ih nije bilo. U središtu Gornjeg 

Furjana postoji mjesto zvano Šanac gdje je prema legendi nekada stajala 

vojarna. Navodno postoje ostaci zida te zgrade, a cigla od koje je zgrada 

bila građena imala je znak psa kao oznaku ciglane. 

Hrvatski Blagaj – utvrda i katolička crkva 

4 

Svetog Duha 

Selo Hrvatski Blagaj smješteno je petanestak kilometara sjeverno 

od Slunja. U mjestu se nalazi katolička župna crkva Svetoga Duha iz 

1904.g. Blagaj se kao župa spominje već u 14. stoljeću. Turski ratovi otjerali 

su starosjedilačko stanovništvo, a novo se pučanstvo naselilo tek nakon Velikog 

bečkog rata (1683-1699). Godine 1776.g. bila je podignuta kapela 

Svetog Duha, ali tek 1806.g. Blagaj postaje ponovo župa. Crkva iz 1904.g. 

je jednobrodna građevina s polukružnim svetištem. U Drugom svjetskom 

ratu crkvu su 1942.g. zapalili partizani, ali je ona nakon rata obnovljena. U 

Domovinskom ratu, 24. listopada 1991. godine, minirali su je pripadnici 

JNA i krajiške vojske, a nedavno je opet obnovljena. 

Najznačajniji spomenik je feudalni grad Blagaj na Korani koji se 

nalazi dva kilometra zapadno od sela nad strmim kanjonom rijeke Korane 

koja okružuje grad sa tri strane. Ulaz u grad je bio na jugoistočnoj strani. 

Grad je imao vanjski obrambeni zid, a 1701.g. je, prema svemu sudeći, već 

4 E. Laszowski, Hrvatske povjesne građevine, Zagreb 1902; R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, 

Zagreb 1895, 51-58; S. Sekulić-Gvozdanović, "Blagaj na Korani", u: Bulletin JAZU, 1965, 1-3; Ranjena crkva 

u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 220; www.slunjcrkva.com.; 

Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 161.

io potpuno srušen. Kroz vrata burga ulazilo se najprije u maleno dvorište. 

Na desnoj se strani nalazio bunar, a potom se kroz druga vrata prilazilo u 

veće dvorište. Kako se može pročitati iz tlocrta, na jugoistočnom uglu nalazila 

se veća okrugla kula koja je vidljiva i danas. Unutar zidina uzdizala se 

glavna četvrtasta kula, a na zapadnom dijelu, okrenutom prema Korani, bile 

su dvije spavaonice. Područje Blagaja držali su Babonići već u 13. stoljeću. 

Grad je, ipak, vrlo vjerojatno sagrađen tek u 15. stoljeću. 

Ispod grada je postojalo naselje (kao i u Skradu i Steničnjaku) s 

otprilike 70 građana i koje je imalo u 15. stoljeću, osim općinskog suca, i 

dva svećenika te učitelja, obrtnike i brodara koji je prevozio putnike preko 

rijeke Korane. U mjestu je postojala i crkva Svetog Duha, već spomenuta 

pri opisu crkve. Početkom 16. st. (1504.g.) knez Stjepan Blagajski osuđen je 

na gubitak svih imanja budući da se u parnici protiv opatije Topusko poslužio 

krivotvorenim listinama. Važniji je razlog bilo to što su Blagajski (bivši 

Babonići) previše ojačali, pa je njihova moć smetala kralju. Ipak, bez obzira 

na kraljevu odluku, Blagaj nije pripao novim gospodarima, a Blagajski su 

ga zadržali u vlasti sve dok ga nisu osvojili Osmanlije, 1584.g. Koliko se čini, 

Blagajski su 1563.g. sami branili burg i naselje. Prije zauzimanja grada Osmanlije 

su Blagaj opustošili više puta i odveli 170 ljudi iz okolice grada u 

sužanjstvo. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 16. stoljeća 

Blagajski su tražili pomoć za obranu Blagaja. Zato im je na saboru u 

Brucku (1578.g.) odobreno 30 haramija s mjesečnom plaćom od 127 forinti. 

Međutim, grad se nije mogao više braniti. Godine 1584., nakon velike 

"ofenzive" Hasan-paše Predojevića, grad je pao u ruke Turaka, no oni se 

očigledno nisu trajno u njemu zadržali, vrlo vjerojatno zato što se burg nalazio 

na vrlo niskom, strateški neznačajnom položaju. Blagajski su se preselili 

u Kočevje u Kranjskoj, a preostalo stanovništvo se raselilo od Podravine 

do Štajerske. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699.g. Blagaj je 

pripao Vojnoj krajini te je opet obnovljen. U gradu je bila smještena blagajska 

kumpanija, koja se kasnije preselila u Veljun. Zbog toga je utvrda 

opustjela, te je već 1865.g., kad ju je Lopašić prvi put posjetio, bila ruševna. 

Nakon razvojačenja Vojne krajine grad je potpuno propao. Danas je obrastao 

šikarom i trnjem, a pristup u unutrašnjost utvrde je onemogućen, jer u 

okolici ima još mina. 

Ostaci starog grada Blagaja 2006. god. 

Crkva sv. Duha u Blagaju 

17 

Stari grad Blagaj na Korani početkom 20. st.

5 

Kremen-grad – utvrda 

U naselju Miljevac, koje se nalazi južno od Malog Vukovića na 

desnoj obali rijeke Korane, na omanjem brežuljku uzdižu se posljednji ostaci 

grada Kremena obrasli šikarom. Do prije sto godina ostaci su bili 

daleko veći, a kraj koji je danas sav pod šumom nekada je bio prepun pašnjaka 

i livada. Lopašić navodi kako se s Kremenske glavice pružao pogled 

na Plješivicu, Lisac, Cvitović, Veljun i Slunj. Nekada je u ovim krajevima 

obitavalo pleme Ladihovića. U Gnojnici se još u vrijeme Lopašića nad 

rijekom Koranom znalo za mjesto ruševine stare crkve svete Marije, a mjesto 

Cvitović se u srednjem vijeku zvalo Ladihović prema imenu plemena. 

Središnji grad toga plemena bio je Kremen. U Lopašićevo vrijeme stajala je 

5 R. Lopašić, Uspomena na put u Slunjsku krajinu 1865. godine, Zagreb 1883, 23-25; E. 

Laszowski, Hrvatske povjesne građevine, Zagreb 1902, 119-122; R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb, 

1895, 153-157; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 164. 

18 

Utvrda Kremen 2006. god. 

"jedna kula do 8 hvati visoka i komad zida". Polje pod Kremenom se naziva 

"Logorište", a to ukazuje na to da je ovdje nekada bila vojska. U jednoj se 

narodnoj pjesmi čak spominje kako su s tog "Logorišta" Osmanlije odveli 

"Mile" i "Janje" od sedam godina. Nekoć je pokraj Kremena prolazila i glavna 

cesta za Dalmaciju, pa je ispod grada bio i most preko Korane. Danas su 

tragovi puta vrlo jasno vidljivi, kao i mjesto gdje je bio podignut most. 

O plemenu Ladihovića nema nikakvih uspomena u narodu, ali se 

priča da su grad razorili Turci. Iz povijesnih je dokumenata vidljivo da se 

ladihovičko pleme "skupljalo u klupe" (misli se da se pleme sastajalo) kod 

župne crkve svetoga Nikole u Ladihoviću (Cvitoviću). Pleme je samostalno 

biralo župnika. U plemenu je bilo vlastele, koja je držala kmetove, i plemića 

jednoselaca. U ladihovičkom plemenu vlastelu su predstavljali Fabijanići, 

Nemanići, Herendići, Sankovići, Nikšići i Cvetovići. Po Nikšićima i Cvetovićima 

dobila su imena obližnja mjesta Cvitović i Nikšić. Kad je moć ladihovičkog 

plemena oslabila, grad su dobili Frankopani, a kasnije Herendići, 

pa opet Frankopani. Kad je zaprijetila opasnost od Turaka, Kremen je zauzela 

krajiška vojska. Međutim, Osmanlije su čitav kraj istočno od Slunja 

osvojili 1582. godine, pa su tada zapalili i Kremen. Prilikom zauzimanja 

grada i podgrađa četrdeset je ljudi odvedeno u sužanjstvo. Kremen je 

ostao pust do 1645. g. kad su ga Turci utvrdili kao istaknut položaj prema 

Slunju. Tek nakon mira u Srijemskim Karlovcima austrijske su vlasti naselile 

»Vlahe« i katolike u ovaj kraj. Zbog svakodnevne opasnosti od Osmanlija 

novopridošlice su se iselili u Srijem. Umjesto odseljenih došli su novi stanovnici: 

katolici iz Modruša i Bosiljeva. Njihovi potomci i danas naseljavaju 

sela uz prometnicu Slunj-Cetingrad. 

Stari grad Kremen krajem 19 stoljeća

Položaj utvrde Kremen snimljen s Korane Kapela Majke Božje Kraljice u Lađevcu 

Lađevac – katolička crkva svetog Jurja i kapela 

6 

Majke Božje Kraljice 

Crkva sv. Jurja u Lađevcu podignuta je nakon 1700. godine na temeljima 

stare crkve. Trebalo je izgraditi veću crkvu, jer je stanovništvo bilo 

sve brojnije. Tako je 1776. izgrađena veća crkva, koja je godine 1777. postala 

župnom crkvom. Naime, te je godine osnovana župa Lađevac. Godine 

1841. crkva je dograđena i blagoslovljena. Radi se o jednobrodnoj 

crkvi sa zaobljenim svetištem, voltanim stropom i zvonikom izgrađenim u 

osi glavnog pročelja. Pročelje odaje elemente klasicizma. Glavni je oltar 

izgrađen 1877., a u njega je ugrađena slika sv. Jurja, dar biskupa Josipa Jurja 

Strossmayera. U Domovinskom je ratu crkva teško stradala. Krajiška vojska 

ju je u proljeće 1992. zapalila. Zvonik je gađan granatama i teško oštećen. 

Voltani svod je zbog prokišnjavanja oštećen. 1995. godine odmah se 

pristupilo zaštiti crkve. Do 2002. godine saniran je krov zvonika i crkve, 

stavljeni su prozori i vrata, ožbukana je i obojana unutrašnjost. Uz župni 

stan u Lađevcu izgradio je 1913. ondašnji župnik Vučetić kapelu Majke 

Božje Kraljice. Na pročelju je bio dograđen mali drveni zvonik. U ratu je 

kapela uništena. U tijeku je njezina obnova. 

6 Z. Skender, Lađevac, Lađevac 1985; www.slunj – crkva.com; Ranjena crkva u Hrvatskoj – 

uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 219; Karlovačka županija: nepokretna 

kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 49 – 50. 

Crkva svetog Jurja u Lađevcu 

19

Pravoslavne crkve i utvrde na području 

7 

poligona Slunj 

Vojni poligon Slunj ili, kako se danas zove, "Vojni poligon Eugen 

Kvaternik", nije otvoren za javnost. Bivše jugoslavenske vlasti su 1965.g. natjerale 

stanovnike sela Zbijeg, Tuk, Tobolić i Močila, te nekih drugih manjih 

zaselaka na području bivše slunjske općine (a to je danas teritorij grada 

Slunja i općine Rakovica) da se isele i da prodaju kuće koje je Jugoslavenska 

narodna armija zatim i srušila. Neki su se stanovnici morali prisilno iseliti. 

Na području ovih četiriju sela postojale su i pravoslavne crkve. U selu 

Zbijeg pravoslavna je crkva na vrelu Mrežnice bila drvena, kako kažu još 

živi svjedoci rođeni u selima koja su danas unutar poligona. I ta drvena 

crkva, koja je bila posvećena rođenju presvete Bogorodice i koja je preživjela 

Drugi svjetski rat, ukolonjena je nakon stvaranja "Vojnog poligona 

Slunj". U Toboliću je također bila pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg 

iz 1822. godine koju su uništili ustaše u srpnju 1942. godine, a u Gornjim 

Močilama, do kojih se dolazi iz smjera Rakovice, stajao je hram svetog 

Velikomučenika Georgija sagrađen 1887. godine kojeg su spalili ustaše u 

Drugom svjetskom ratu. Iznad sela Zbijeg nalazi se vrh zvan Suvi Slunj, 

gdje je zacijelo nekada stajao burg koji je prethodio Novom Slunju u današnjem 

mjestu Slunj. Bez ikakve sumnje na ovom neistraženom području 

ima još zanimljivih lokaliteta, ali zbog vojne zone i područja koja su minirana 

nisam uspio do njih doprijeti. 

Primišlje – pravoslavna crkva Sošestvija Svetoga 

8 

Duha 

Mjesto Primišlje nalazi se na prometnici koja povezuje Slunj i 

Ogulin. U centru naselja se uzdizala pravoslavna crkva Sošestvija Svetoga 

Duha koja je uništena u Drugom svjetskom ratu. Ruševine crkve su stajale 

do 1947. godine, kad je odlučeno da se građevina zbog opasnosti od uru- 

7 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, 

Zagreb 2001, 49-51; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., 

Sremski Karlovci 1910, 1011 – 1012; D. Livada, "Rad organizacija KPJ u kotaru Slunj od aprila 1941. do juna 

1943. godine" u: Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, knjiga I, Karlovac 1988, 235. 

20 

Temelji crkve Sošestvija Svetoga Duha u Primišlju 

šavanja sruši do kraja. Radovi na izgradnji novog hrama započeli su 1994. 

godine, ali crkva nikada nije podignuta. Danas se dobro vide temelji nekadašnje 

crkve, a na mjestu apside postavljen je krst. Parohiji pripadaju 

Primišlje, Donje Primišlje, Gornje Primišlje i Tržić Primišljanski. 

Slunj – utvrda, samostan, katolička i pravoslavna 

9 

crkva 

Slunj se razvio na mjestu utoka Slunjčice u Koranu. Slunjčica je 

vrlo kratka rijeka s tokom od svega 6,5 kilometara, a izvire kod mjesta Slušnica 

južno od Slunja. Povjesničar Vjekoslav Klaić izvodi ime Slunj od riječi 

Slovin, tumačeći da se u latinskom slovo "u" pisalo kao "v", pa se Slovin pisao 

Slouin. Prvi spomen Slunja zasigurno se ne odnosi na mjesto koje danas 

poznajemo pod imenom Slunj već na lokalitet "Suvi Slunj" nedaleko 

sela Zbijeg. Sav kraj oko Slunja, zajedno s cijelom Modruškom županijom, 

darovao je kralj Bela III. 1193. godine knezovima Krčkim, kasnijim Fran- 

Stari grad Slunj 

kopanima. No taj podatak nije siguran, budući da su se mnoge darovnice 

iz srednjeg vijeka pokazale potpunim krivotvorinama. Ipak, pouzdano se 

zna da je kralj Karlo I. Robert Anžuvinski darovao župu Drežnik s područjem 

Slunja Fridrihu III., pripadniku roda plemića Krčkih. Ivan Krčki je 

1390.g. dao knezu Pavlu Zrinskom u zakup grad Slunj s postojećim posjedima. 

Tada se prvi put spominje kaštel Slunj, jer nema ranijih podataka o 

postojanju slunjske utvrde ili trgovišta. Zbog toga je kasnije došlo do ve- 

8 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), 

Beograd 1997, 58; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija 

karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 1015 – 1016. 

9 M. Kruhek – Z. Horvat, Stari grad Slunj: od knezova Krčkih-Frankopana do krajiške 

obrambene utvrde, Zagreb 1993; R. Lopašić, Uspomena na put u Slunjsku krajinu 1865. godine, Zagreb 

1883, 25-32; www.slunj-crkva.com; B. Nadilo, "Stara Frankopanska utvrda uz ušće Slunjčice", Građevinar, 

sv. 54, Zagreb 2002, 749-755; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 

(1991. – 1995.), Zagreb 1996, 222 – 223; J. Radić, Pontifex Maximus: život i ostvarenja najvećeg hrvatskog 

mostograditelja prof. dr. Krune Tonkovića, Zagreb 2003; T. Žalac, Rastoke: na slapovima Slunjčice, Zagreb 

1990; T. Petrinec, "Rastoke: temeljne vrijednosti i osobitosti" u: Godišnjak zaštite spomenika kulture 

Hrvatske, sv. 24/25, Zagreb 1999, 127 – 133; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 

1920, 162; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 1997, 65; Kalendar "Crkva" 2006., 

Beograd 2006, 188.

likih sukoba između Zrinskih i Frankopana, jer su Frankopani grad uzeli natrag 

bez ikakve naknade, pa se u spor morao više puta uključiti i sam kralj. 

U diobi frankopanskih posjeda 1449.g. u Modrušu Slunj je, zajedno s Ostrovicom 

i Novigradom u Lici te Ledenicama u Vinodolu, dobio Dujam IV. 

Slunj je tako postao sjedište jedne od grana knezova Frankopana. Tada je 

već na drugoj obali Slunjčice, nasuprot gradu, postojalo manje naselje 

koje spominje i knez Nikola Frankopan 1409.g. Utvrda i naselje bili su povezani 

mostom preko rijeke. Burg je vrlo vjerojatno sagrađen u 14. stoljeću. 

Knezovi Frankopani Slunjski držali su utvrdu do 1572.g., tj. dok ta 

grana Frankopana nije izumrla. U to su vrijeme Osmanlije uvelike pljačkali 

po ovim krajevima, a burgovi su prelazili pod kraljevsku vlast, budući da su 

ih branili kraljevski vojnici. 

Slunj 60-ih godina 

Od Slunja nam je sačuvano mnoštvo crteža, više nego od većine 

gradova u Hrvatskoj. Prvi crtež iz 1586.g., koji je izradio Martin Gambon, 

voditelj gradnje karlovačke utvrde, nije nam se sačuvao. No do nas su došli 

crteži carskog inžinjera Martina Stiera koji je za Slunj nacrtao tri tlocrta utvrde 

i dva pogleda na utvrdu i naselje sa širom okolicom. Ti crteži potječu iz 

razdoblja između 1657. i 1660. godine. Na crtežima se uočava da je nepravilna 

peterokutna frankopanska građevina okružena vanjskim obrambenim 

zidom koji s juga i istoka pojačavaju četiri obrambene kule, a s 

najmanje zaštićene istočne strane iskopana je graba. S ostalih strana grad 

je bio branjen strmim liticama nad rijekom Slunjčicom. Na crtežu se također 

vidi kako je naselje napušteno i ruševno zbog turske opasnosti, ali je 

tvrđava spremna da odbije svaki turski napad. Naime, tada su još osmanlijske 

snage bile na svega nekoliko kilometara od Slunja. Stier je zapisao još 

nekoliko primjedbi uz crtež. Navodi da su se turski vojnici ponekad prikrali 

koritom rijeke Slunjčice i došli do ulaza te ponekog ondje i oteli. Smatrao je 

da bi trebalo minirati jednu stijenu koja je bila blizu ulaza, jer su se pod nju 

Osmanlije katkada sakrili te ujutro ubili stražara. Budući da se utvrdi uglavnom 

prilazi preko mosta, smatrao je da bi ga u slučaju napada trebalo 

porušiti. Velik probem bila je i voda za piće, budući da ljeti rijeke i potoci 

isuše. Treći nacrt slunjske utvrde potječe od Valvasora. Nažalost, kao i mnogi 

njegovi crteži, ni ovaj nije vjerodostojan. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima 

nekoliko je inžinjera crtalo ovu utvrdu, te se na njihovim crtežima 

vidi da je grad bio pregrađivan. Kako je jenjavala turska opasnost, tako se 

utvrda pretvarala u ugodnije mjesto za život. 

Osmanlije nikada nisu osvojili Slunj iako su ga trinaest puta op- 

sjedali i pomalo uništavali. Posebnu je važnost Slunj dobio nakon pada 

Bihaća 1592.g. kada je bio jedna od najisturenijih točaka kršćanske vojske. 

Pošto su Frankopani Slunjski izumrli, grad je pripao Vojnoj krajini, pa su 

senjski kapetani ondje organizirali obranu. U slunjskoj su utvrdi gotovo 

kroz čitavo 17. stoljeće bile posade od stotinjak krajišnika i desetak njemačkih 

vojnika. Kasnije, kad je opasnost bila manja, i posade su se smanjile. 

Čitavo područje istočno od Slunja, ali i nekoliko desetaka kilometara 

na zapad, bilo je opustošeno. Turci su se smjestili u sigurnim utvrdama (od 

kojih je jedna od najbližih Slunju bila Kremen), a naselja gotovo da i nisu 

postojala (područje od današnje granice s Bosnom i Hercegovinom do 

Mrežnice, pa čak i s onu stranu rijeke, bilo je u 17. stoljeću potpuno nenastanjeno). 

Nakon reforme Hrvatske krajine Slunj je 1746.g. postao sjedište 

regimente s dvanaest kumpanija. Kumpanije (čete) su se nalazile u 

Vališ-selu (blizu Cetingrada), Lađevcu, Krstinji, Blagaju, Budačkom, Vojniću, 

Poloju, Bariloviću, Vukmaniću, Švarči, Oštrcu na Žumberku i u Žumberku. 

Štab regimente kasnije je preseljen u Barilović i Karlovac, ali jedinica 

i dalje nosi ime Slunjska regimenta (otuda imena selima uz Kupu: Slunjska 

Selnica, koja je potpadala pod Slunjsku regimentu, i Banska Selnica, koja je 

potpadala pod Bansku regimentu). 

Samo mjesto Slunj sporo se naseljavalo novim stanovništvom. 

Godine 1726.g. podignuta je sadašnja župna crkva svetoga Trojstva pokraj 

Pravoslavna crkva sv. Arhanđela Mihajla u Slunju 

21

porušenog franjevačkog samostana. Jezgra joj je bila srednjovjekovna 

jednobrodna franjevačka crkva svetog Benedikta koja je više puta pregrađivana 

i nadograđivana. Iz te je crkve na Trsat 1583.g., zbog velike opasnosti 

od Turaka, prenesen i kip Majke Božje Slunjske. S lijeve i desne strane 

obnovljenoj su crkvi dodane kapelice, tako da se doimala kao trobrodna. 

Kasnije je crkva barokizirana, ali su je u posljednjem ratu, 30. studenog 

1991. godine, zapalili pripadnici JNA. Do danas je obnovljena. Burg je također 

više puta bio zapaljen. Zadnji put su ga zapalili nepoznati počinitelji 

1882.g. Najteže su ga oštetili Talijani koji su ga gađali vaternim oružjem 

1943.g. misleći da se u njemu nalaze partizani. Zidine, koje je posjedovao 

franjevački samostan, nakon prolaska opasnosti od Turaka nikada nisu 

obnovljene te im danas nema traga. Na brijegu nad Slunjčicom, uz cestu 

koja vodi prema Furjanu i starom gradu, nalazi se Magazin iz Napoleonovih 

vremena, danas ruševina. U centru Slunja postoji i pravoslavna crkva 

svetoga Arhanđela Mihajla, sagrađena krajem 19. stoljeća, tijekom Drugog 

svjetskog rata pretvorena u katoličku, krajem rata spaljena, a obnovljena 

1967.g. Crkvu su opljačkali i devastirali Hrvatska vojska i civili 1995. 

godine. 

Izuzetno vrijedan dio Slunja predstavljaju Rastoke, povijesna ruralna 

cjelina koja se smjestila na slapovima rijeke Slunjčice. Seoske kuće potječu 

iz perioda između 18. i 20. stoljeća te je veći dio stambenogospodarskih 

kompleksa pod zaštitom države. Jedan dio ovog vrijednog 

kompleksa teško je oštećen u Domovinskom ratu, ali je u tijeku njegova 

obnova. Neki od objekata su tijekom rata potpuno razoreni, pa je Konzervatorski 

odjel u Zagrebu poduzeo faksimilsku obnovu. 

U Slunju se nalazi i most preko rijeke Korane, jedan od najznačajnijih 

primjera armiranobetonske mostogradnje, arhitekta Krune Tonkovića 

iz 1959. godine. 

Slušnica – pravoslavna crkva Uspenja Presvete 

10 

Bogorodice 

U selu Slušnica, koje je malo istočnije od glavne prometnice između 

Slunja i Rakovice uz izvor rijeke Slunjčice, nalazi se hram Uspenja Presvete 

Bogorodice iz 1749. godine. Ova je građevina danas ruševina od koje 

su se očuvali samo dijelovi zidova 

lađe, dok od tornja nije 

ostalo ništa. Crkva je srušena 

u Drugom svjetskom ratu, a 

smještena je točno iznad izvora 

rijeke Slunjčice. Parohija 

obuhvaća sela Đujić-brdo, Lađevac, 

Broćanac, Slušnica, 

Brezovac i Mudrić-selo, koje 

je iseljeno zbog uspostave 

Vojnog poligona Slunj 1965. 

godine. 

22 

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice 

u Slušnici 

10 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, 

Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 903 – 904. 

Šušnjara – katolička kapela Svetoga Mihovila 

11 

Arhanđela 

Kapelica Svetoga Mihovila Arhanđela na brdu Šušnjara (374 m 

n.v.) potječe iz druge polovice 18. stoljeća. Ova malena građevina smještena 

je na južnim obroncima brda Šušnjara izvan naselja, te je vidljiva samo 

kada joj se dolazi iz smjera juga u doba kad nema zelenila. Arhitektonski 

je vrlo zanimljiva zbog ravnog zaključka i tornjića na preslicu. 

Točak – željeznodobno naselje? 

Selo Točak se nalazi oko dvadeset i pet kilometara južno od Karlovca 

prema Slunju. Na rubu sela na položaju Kneževo brdo nalazilo se u 

rimsko vrijeme naselje. Do današnjih dana vidljivi su samo tragovi keramike 

i opeke na njivi. Nedaleko samog naselja, prema rijeci Korani, oko jedan 

kilometar u smjeru sjevera, nalazi se ovalan brežuljak nalik na tumul 

promjera oko 25 metara i visine oko 7 metara. S obzirom na to da taj tumul 

zatvara ulaz na manji četvrtasti plato na strmom rubu kotline, možemo 

štva 

Kapela Svetog Mihovila na brdu Šušnjara 

11 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 50. 

12 L. Čučković, Prapovijesne gradine karlovačkog kraja, Izdanja Hrvatskog arheološkog dru- 

12

pretpostaviti da je riječ o obrambenom bedemu, kao i na nalazištu Turska 

kosa. Na tumulu je pronađeno dosta ulomaka keramike iz starijeg željeznog 

doba. To bi moglo svjedočiti o prisutnosti Kolapijana na ovom području. 

Željeznodobno nalazište u Točku 

Veljun – pravoslavna crkva Vaskresenja 

23 

Gospodnjega 

Tlocrt nalazišta u Točku 

Naselje Veljun nalazi se na križanju puteva koji vode za Cvijanović 

brdo i Perjasicu. U selu, koje stoji iznad lijeve strane ceste koja vodi 

prema Slunju, uzdižu se ruševine pravoslavne crkve. O crkvi Lopašić kaže: 

"Na jednom brdašcu stoji liepa pravoslavna crkva, osnovana u liku bizantskoga 

krsta, a oko nje ima razasuto više od petdeset kuća." Na žalost, 

danas je Veljun pust. Od crkve su ostale tek ruševine. Hram Vaskresenja Go- 

spodnjega bio je sagrađen 1824.g. U kolovozu 1942. srušili su ga ustaše i u 

njemu poubijali srpske seljake iz Veljuna i okolnih mjesta. Do danas stoje 

tri zida nekadašnje crkvene lađe. Odmah do stare crkve sagrađena je nova, 

moderna crkva, čiju su unutrašnjost teško oštetili pripadnici Hrvatske vojske 

u kolovozu 1995. godine. Ispod sela Veljun, tik uz glavnu cestu za Slunj, 

podignut je spomenik palim Veljunčanima koje su ustaše pobili u svibnju 

1941.g. 

Moderna crkva u Veljunu 

Ruševine stare crkve Vaskresenja Gospodnjeg u Veljunu 

23 R. Lopašić, Uspomena na put u Slunjsku krajinu 1865. godine, Zagreb 1883, 38-39; 

www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 1997, 50; 

Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po 

podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 894 – 895; Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", u: Ljetopis 

Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000., 455. 

23


Opcina Rakovica 

25

Baraćeve špilje 

26 

24 

Baraćeve špilje nedaleko sela Nova Kršlja udaljenog svega nekoliko 

kilomatara od Rakovice u smjeru istoka prvi je istraživao prof. dr. Mijo 

Kišpatić. On je 1877.g. u Gornjoj Baraćevoj špilji pronašao mnogo "hrbina 

starodavnoga črepovlja, silu živinjskih i čovječijih kosti, i nekoliko bakrenih 

predmeta". Najočuvanije predmete je prije njega vrlo vjerojatno iskopao 

vojni liječnik dr. Nikolas Gradt koji je sredinom 19. stoljeća boravio u Kršlji. 

Kišpatiću je pomagao drežnički župnik Joso Vukelić, te su oni jedan dio 

iskopanog materijala poslali u Arheološki muzej u Zagrebu. Drugi se dio 

nalazio u općinskom poglavarstvu u Rakovici, ali se iskopinama već nakon 

dvadeset godina (1905.g.) izgubio trag. Nakon Drugog svjetskog rata naš 

najveći autoritet za paleontologiju, dr. Mirko Malez, ukazao je na to da bi 

sustavna istraživanja, osim brojnih nalaza špiljskog medvjeda, vrlo vjerojatno 

otkrila i brojne ostatke ostale pleistocenske faune, a budući da u špiljama 

ima i vode (dva veća izvora izbijaju upravo u špiljama), zacijelo bi se 

pronašli i tragovi pračovjeka. Brojne ljudske kosti koje su nađene u Gornjoj 

Baraćevoj špilji potječu iz zbjegova pred Turcima. Od tada datiraju i ostaci 

zida koji je služio za obranu od napadača. U špiljama je otkriveno dosta 

srednjovjekovne i ranonovovjekovne keramike i oružja, a nedavno je pronađena 

i jedna strelica koja je pohranjena u Karlovačkom muzeju. Dio keramičkih 

ulomaka pripada kasnom brončanom dobu (kulturi polja sa 

žarama). Posebno je zanimljiva situacija u dijelu špilje koji se zove "Zmajevo 

ždrijelo", gdje su nađene izmiješane medvjeđe i ljudske kosti. U Novoj 

Baraćevoj špilji, trećoj po redu (postoje Donja, Gornja i Nova Baraćeva 

špilja), na površini je zatečena keramika koja potječe iz kasnijih razdoblja 

(kasni srednji vijek i rani novi vijek). Ipak, prava arheološka istraživanja do 

današnjih dana nisu još poduzeta, pa se možemo nadati izuzetno zanimljivim 

nalazima u sve tri špilje. 

25 

Brezovac – pravoslavna crkva svete Petke 

Crkva svete Petke iznad Brezovca, sela koje se nalazi na pola puta 

između Broćanca i Furjana, sagrađena je 1821.g. Brezovac danas kao mjesto 

gotovo da i ne postoji, budući da su ga ustaše uništili 1942. godine. 

Svega jedno gospodarstvo uz makadamski put predstavlja cijelo naselje. 

Crkva svete Petke, koja je spaljena u Drugom svjetskom ratu, nikada nije 

obnovljena, te se i danas nalazi u ruševinama u jednom šumarku udaljenom 

oko pola kilometra od makadamskog puta. Bez dobrih uputa za pronalaženje 

lokaliteta, koje se mogu dobiti od stanovnika onog jedinoga gospodarstva 

u blizini, kapelicu ne bih uspio pronaći. Crkva svete Petke je filijalna 

kapela parohijalne crkve u Slušnici. 

24 T. Kovačić Tihi, Baraćeve špilje, Rakovica 2003, 17-19. 

25 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; P. Zinaić, 

"Kronologija ustaških, četničkih, talijanskih i njemačkih zločina u kotaru Slunj 1942 – 1943. godine" u: 

Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, knjiga I, Karlovac 1988, 127. 

Ruševine crkve svete Petke u Brezovcu 

26 

Drežnik-grad – srednjovjekovna utvrda 

Nedaleko od sela Drežnika, na rijeci Korani, na najjužnijem dijelu 

Korduna, uzdiže se utvrda Drežnik-grad. Grad je podignut na 420 metara 

nad morem, a smjestio se iznad uskog i strmog kanjona rijeke Korane. 

Grad je danas razvalina, ali je još 1870.g. bio gotovo čitav. Predio u 

kojem danas stoji utvrda zauzimala je u srednjem vijeku Županija drežnička. 

Spomen ove županije nalazimo već u listinama iz 1185.g. Drežnikgrad 

je i tada vrlo vjerojatno postojao, ali bio je znatno manji nego u 19. 

stoljeću. Županija se prostirala oko Plitvičkih jezera, gornjeg toka rijeke 

Korane, na istoku je graničila s Novigradskom županijom, na jugu s Krbavskom, 

na jugozapadu s Gackom, a na sjeverozapadu s Modruškom. O 

Drežniku u 12. stoljeću zna se malo, ali je kralj Bela IV. u 13. stoljeću knezovima 

Nelipčićima, plemićima Stjepanu, Ivanu, Vojnicu i Kvaču oduzeo 

26 E. Laszowski, Drežnik, Zagreb 1914; Rakovica: srce od Hrvata: povijest općine Rakovica, 

Zagreb 2003, 54-63; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 87; Ranjena 

crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 218; Đ. Szabo, 

Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 170.

neke njihove posjede u primorskim krajevima, a zauzvrat im je darovao 

grad Drežnik i županiju. To je vrlo vjerojatno bio dio politike Bele IV. koji je 

nakon ratova s Tatarima, u kojima je skoro izgubio glavu, odlučio važnije 

utvrde preuzeti u svoje ruke, a manje važne podijeliti plemićima. Nelipčići 

tada još nisu imali dovoljno snage da drže grad Drežnik, pa su im Gussingovci 

oduzeli burg i tako 1278.g. postali stvarni gospodari u Županiji 

drežničkoj. Te godine su Gussingovci sklopili u mjestu Dubici ugovor s 

Babonićima kojima su predali županiju Psetsku (zapadna Bosna), Goričku 

(Kordun), Gaj, Drežnik i Novigrad, te mjesto Petrinju u zamjenu za mir. 

Naime, Babonići su tada toliko ojačali da je izmirenje bilo potrebno svim 

njihovim protivnicima. 

Kralj Andrija III. izdao je 1292.g. darovnicu Babonićima kojom im 

je potvrdio ovaj posjed. Istovremeno je kralj Karlo II. Šepavi dodijelio 

Šubićima isti posjed te je u Brinoniji iste godine izdao povelju o tome da 

posjeduju Pset, Drežnik, pleme Sučana i uopće sva područja od "Hlijevna 

do Senja". To je Karlo učinio u znak zahvalnosti za to što su Šubići pomogli 

njegovu sinu Karlu Martelu da dođe na prijestolje Hrvatske i Ugarske. Pitanje 

je samo jesu li Šubići mogli mirno uživati ove posjede kada znamo da 

je kraj 13. stoljeća predstavljao teško razdoblje za Hrvatsku. No Šubići su 

uskoro pali u nemilost kralja Karla I. Roberta. Ban Mladen I. Šubić bio je 

Ostaci utvrde Drežnik-grad 

zarobljen nakon bitke kod Blizne, a kralj je potvrdio imanje Drežnik Nelipčićima 

koji su ga tražili na osnovu darovnice iz 1253.g. Međutim, Nelipčići 

ga nisu dugo držali budući da ih je kralj iskoristio uzevši im posjede u 

gornjem toku rijeke Une (Srb, Unac) i u Zagori (Sinj, Klis). Godine 1323.g. 

kralj je Drežnik poklonio Frankopanima, koji su tada dokazivali da posjeduju 

pravo na grad. Drežnik je u njihovoj vlasti ostao sve do polovice 16. 

stoljeća. Frankopani su nedugo zatim podigli grad Tržac na Korani (i danas 

stoje razvaline u zapadnoj Bosni). Tržac je oduzeo važnost starome Drežniku, 

pa se u podjelama nakon 14. stoljeća Drežnik rjeđe spominje. Frankopani 

su se razdijelili u nekoliko loza, a jedna je bila loza Tržačkih koji su se 

prozvali po Tršcu. Ta je loza posljednja izumrla s Franjom Krstom Frankopanom 

koji je pogubljen nakon urote u Bečkom Novom Mjestu. Sredinom 

16. stoljeća do ovih krajeva stižu Osmanlije. 

General Lenković je tražio jaku obranu od Turaka na Korani te je 

uspio dobiti za Tržac, Mutnik, Drežnik i Modruš 200 konjanika. Od te je 

godine u gradu boravila posada od 20 vojnika. Osmanlije su nedugo zatim 

pokušali osvojiti Drežnik, ali im to nije uspjelo, jer ih je između Bihaća i 

Drežnika porazio Herbert Auersperg. Ipak, kako je posada bila slaba, Osmanlije 

su ga zauzeli 1578.g. U to vrijeme Bihać još nije pao, pa je bio enklava 

na turskom teritoriju. Potpukovnik Femberg namjeravao je dopremiti 

hranu u Bihać, ali su ga kod Drežnika napali Turci. Femberg ih je uspio 

poraziti, a čak 900 ih zarobio i poubijao. Taj je uspjeh ohrabrio austrijsku 

vojsku tako da se već 28. kolovoza 1578.g. pod Drežnikom pojavio Jeremija 

Schlaum sa 1000 husara. Evo kako taj događaj opisuje Emil Laszowski: 

"Juraj Križanić, zapovjednik hrvatskih husara, pozove turskog 

zapovjednika u Drežniku na dogovor, nu taj ne dođe, već pošalje dvojicu 

mjesto sebe. Ovima priopći Križanić nalog generala Kevenhullera i pozove 

ih, da predadu grad. Ujedno im se zaprijeti, da će se svom silom oboriti na 

grad i sve njih bez milosti sasjeći. Na ove prijetnje odgovorio je Turčin, da 

to učiniti ne mogu, akoprem vide, da su slabiji od kršćanske vojske. Naglasio 

je, da im je sultan Murat naložio po Ferhat-begu banjalučkomu, da ne 

smiju ni pod koji uvjet predati grad, jer inače da gube glavu. Da malo poplaši 

naše, izjavio je, da će za tri dana stići jaka turska vojska u pomoć, što je 

dakako slagao. Iz grada donesoše tada dvije zdjele meda, koje zajedno s 

našima pojedoše, a onda se povratiše u grad ne uglavivši ništa. Drugi dan 

približi se naša vojska gradu. Turci se poplaše i uperiše topove, iz kojih 

uzeše sipati vatru na naše, ali bez osobitoga uspjeha. Naši ih opet pozvaše 

na predaju, nu Turci ne popustiše. Sada dade Schlaum naperiti dva laka topa 

(Falkoneta) na grad. Prvi hitac sruši tursku zastavu na veliko veselje naših, 

a drugi razbije drveni trijem na kuli, što uzvitla takovu prašinu, da nekoliko 

časaka nije bilo vidjeti grada. Preplašeni Turci od toga predaše grad 

u ruke naših, a ovi im dopustiše da pod oružjem izađu iz grada. S odjelom 

strijelaca otprati Femberger Turke dosta daleko. Kad uđoše u grad, vidjeli 

su, kako je bio slabo opskrbljen. Tamo nađoše samo nešto nasoljena mesa." 

Juraj Križanić je u gradu ostao kao zapovjednik te je 1584.g. tražio 

pojačanje posade. Od pojačanja nije bilo ništa, štoviše grad se nalazio u 

strašnom stanju. Zajedno s Bihaćem 1592.g. pao je i Drežnik, ali nije dugo 

ostao pod Osmanlijama. U jednom prodoru austrijske vojske na turski teritorij 

prema Bihaću oslobođen je i Drežnik (1635.g.). Ali, ta akcija nije ostavila 

Drežnik zadugo u rukama austrijskog cara. Turci su ga već sljedeće godine 

ponovo zauzeli. U Velikom bečkom ratu (1683-1699.g.) Osmanlije su 

27

u više navrata vraćali i gubili Drežnik, ali kada je 1699.g. u Srijemskim Karlovcima 

sklapan mir, utvrđena je granica između Austrije i Turske uzduž 

Plješivice i Korane, ali koja je ostavila Osmanlijama i Furjan i Drežnik-grad. 

Grad je u to vrijeme bio ruševina, što je bila posljedica bitaka između Austrije 

i Turske na tom terenu. Drežnik je u rukama Turaka ostao sve do mira u 

Svištovu 1791.g. Zanimljiv je opis bitke koja se vodila za Drežnik 1788.g.: 

"Vojsku je vodio general De Vins s pukovnikom Peharnikom. Najprije skrene 

prema Drežniku. Devetoga veljače pošalje Peharnik svog sina s jednim 

trubljačem u grad Drežnik, da s Turcima ugovara. Kad je došao pred grad, 

puče puška sa zida gradskoga, pogodi ga i on pade mrtav na zemlju. Pukovnik 

Peharnik dade odmah znak za navalu. Za malo vremena zauzme grad 

i zarobi tamo 178 Turaka." 

Nakon zauzeća grada u posjete je došao car Josip II. Mirom u Svištovu 

su i Drežnik i Furjan pripali službeno Austriji. Grad je nakon toga priključen 

Vojnoj krajini, i u njemu je stanovao zapovjednik drežničke kumpanije, 

koja je bila potčinjena ogulinskoj pukovniji. Car je grad uzdržavao 

sve do 1869.g., a tada je prodan nekom trgovcu. On je, da izvuče korist, razorio 

odmah istočni dio grada, pa se otad burg urušava. Grad je imao glavna 

vrata sa sjeveroistoka, a u dvorištu su se nalazili kuhinja i stražarnica. 

Kula na gradskom zidu imala je tri kata. U sredini se nalazila glavna kula na 

dva kata i s osmerokutnim čardakom na vrhu. Danas je od grada ostala sa- 

27 

Drežnik- grad – katolička crkva svetog Ante 

Ova je crkva sagrađena 

1882.g. na mjestu starije koja je bila 

znatno manja, pa nije mogla primiti 

veći broj ljudi. Crkva je bila veličine 

35x20 metara. Dana 8. listopada 

1991.g. pripadnici JNA su granatama 

uništili ovu vrijednu građevinu 

te su od nje ostale tek ruševine. 

Do danas je crkva u potpunosti 

obnovljena. 

Crkva sv Ante u Drežnik-gradu nakon 

Domovinskog rata 

Gajina pećina kod Drežnik-grada – 

28 

brončanodobna ostava 

Gajina pećina je, uz Vranjkovu pećinu, jedan od najznačajnijih lokaliteta 

na Kordunu na kojem je nađena prapovijesna ostava. Ostava je 

otkrivena 1853.g. u pećini iznad kanjona rijeke Korane. U literaturi se ova 

ostava naziva Drežnik ili Pećina na Korani. U pećini je nađeno 13 komada 

27 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 87; Ranjena crkva 

u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 218. 

28 

28 K. Vinski-Gasparini, Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj, Zadar 1973, 179. 

bronce: jedna velika lijepa lučna fibula s čvorovima na stranama, lijevana u 

jednodijelnom kalupu, igle, spiralna narukvica, toke, gumb, kolut, šuplje 

sjekire i srpovi. Materijal pripada fazi V (najkasnijoj fazi brončanodobnih 

ostava). Materijal se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. 

Kordunski Ljeskovac – pravoslavna crkva 

29 

svetoga Proroka Ilije 

Fundus ostave 

Gajina pećina 

Hram svetoga Proroka Ilije u Kordunskom Ljeskovcu sagrađen je 

1867. godine. Ovu građevinu spalili su i uništili u srpnju 1942. godine ustaše, 

te ona do danas nije obnovljena. Radi se o ruševini crkve koja je zarasla 

u gustu vegetaciju na području gdje postoji opasnost od mina. U mjestu 

Kordunski Ljeskovac danas, nakon akcije "Oluja", gotovo nitko ne stanuje, 

a prometnica koja vodi od Furjana prema Ljeskovcu je zapuštena. U 

parohiju Ljeskovac ulaze naselja Nova Kršlja, Kordunski Ljeskovac, Koranski 

Lug i Basara. 

29 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: 

popis, Zagreb 2001, 87; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., 

Sremski Karlovci 1910, 1010; P. Zinaić, "Kronologija ustaških, četničkih, talijanskih i njemačkih zločina u 

kotaru Slunj 1942 – 1943. godine" u: Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, knjiga I, 

Karlovac 1988, 127.

Crkva svetoga Proroka Ilije u Kordunskom Ljeskovcu 

Mašvina – pravoslavna crkva Preobraženja 

30 

Gospodnjega 

Selo Mašvina se nalazi na makadamskoj cesti koja vodi iz Rakovice 

u Lug Koranski. Na polovici puta, u blizini vrela zvanog Perlinac, na 

jugoistočnim obroncima brda Mašvina stoji pravoslavna crkva Preobraženja 

Gospodnjega iz 1883. godine. U srpnju 1942. godine ovu građevinu 

spalili su ustaše, pa je nakon rata ostala ruševina. Na svim topografskim 

kartama ova je crkva označena kao ruševina. Godine 1987. počela je obnova 

crkve i tada je prekriven krov a stakla su obnovljena. Parohijalni dvor 

također je teško stradao u Drugom svjetskom ratu tako da su od njega 

ostale samo ruševine koje 1987.g. nisu obnavljane. Nakon Domovinskog 

rata crkva je zapuštena i prepuštena ponovnom propadanju. Parohiji Mašvina 

pripadaju sela Mašvina, Furjan, Stara Kršlja, Rakovica, Jamarje. 


popis, Zagreb 2001, 87; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna 

mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 1010 – 1011; P. Zinaić, "Kronologija 

ustaških, četničkih, talijanskih i njemačkih zločina u kotaru Slunj 1942 – 1943. godine" u: Kotar Slunj i kotar 

Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, knjiga I, Karlovac 1988, 126. 

29 

Crkva Preobraženja Gospodnjega u Mašvini

Rakovica – katolička crkva svete Jelene 

Po svemu sudeći, predturska je Rakovica imala svoju crkvu i ona 

je stajala na istom mjestu gdje se danas nalazi crkva svete Jelene. Godine 

1649. spominje se crkva svete Jelene u Rakovici u vezi s pobjedom Petra 

Zrinskog nad Deli-pašom Badnjevićem. Očito je ta stara crkva potpuno 

propala u vrijeme ratova s Turcima. Prvi katastarski opis Rakovice ne spominje 

je, ali na karti je ipak označena kao mala crkvica okružena s nekoliko 

kuća. Rakovica je tada potpadala pod župu u Saborskom. Godine 1752. u 

pastoralnom obilasku svoje biskupije senjsko-modruški biskup Vuk Čolić 

pohodio je i Rakovicu. Iz izvještaja se vidi da on preporuča obnovu stare 

ruševne crkve u Rakovici. Obnova je išla vrlo polako: znamo da je krajiška 

vojna uprava 1799. obnovila krovište crkve. Od 1777. godine Rakovica je 

dobila župu, a nova je crkva sagrađena 1843. godine. U Drugom svjetskom 

ratu građevina je bila teže oštećena, ali nije bila razorena. U Domovinskom 

ratu crkvu su zapalili pripadnici JNA 30. listopada 1991.g. Obnovljena je 

1998. godine i bila je prva obnovljena crkva u Slunjskom dekanatu. 

31 Rakovica – srce od Hrvata, povijest općine Rakovica, Zagreb 2003, 37-48; E. Laszowski, Rakovica, 

Zagreb 1921, 4-6; www.slunj-crkva.com; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, 

Zagreb 2001, 87; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 

1996, 221. 

30 

31 

Crkva svete Jelene u Rakovici 

Sadilovac – pravoslavna crkva Rođenja Presvete 

32 

Bogorodice 

Na krajnjem južnom dijelu Korduna, istočno od sela Drežnikgrad, 

nalazilo se do 1995. godine naselje Sadilovac. U Sadilovcu prema posljednjem 

popisu stanovništva nema niti jednog stanovnika. Naselje je 

nastalo u 18. stoljeću, o čemu je svjedočio raspored kuća uz cestu i planski 

smještaj crkve na početku naselja. Pravoslavnu crkvu Rođenja Presvete Bogorodice, 

sagrađenu 1826. godine, spalili su ustaše 31. srpnja 1942.g., zajedno 

sa 463 pravoslavna stanovnika Sadilovca i okolnih sela. Ona i danas 

postoji, ali u žalosnom stanju. Hram su započeli obnavljati stanovnici Sadilovca 

1989.g., no obnova zbog rata nikada nije završena. U hramu se nalazio 

popis, isklesan u kamenu, osoba pobijenih u crkvi 1942.g., ali je ploča 

danas razbijena. Ispod crkve su pokopani posmrtni ostaci nevinih žrtava. 

Parohiji pripadaju sela Drežnik, Smoljanac (Lika), Grabovac, Lipovača, Sadilovac, 

Irinovac (Lika), Vaganac (Lika) i Korana. 

Crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu 


popis, Zagreb, 2001, 87; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 1997, 60 – 62; 

Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po 

podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 1016 – 1017; P. Zinaić, "Kronologija ustaških, četničkih, 

talijanskih i njemačkih zločina u kotaru Slunj 1942 – 1943. godine" u: Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i 

socijalističkoj izgradnji, knjiga I, Karlovac 1988, 129 – 130; M. Šaša, "Neki podaci o Sadilovcu u NOR-u, s 

težištem na tragične događaje jula 1942. godine" u: Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj 

izgradnji, knjiga I, Karlovac 1988, 172 – 180.

Ikonostas u devastiranoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu 

Vranjkova pećina – brončanodobna ostava 

U Vranjkovoj pećini nad Koranom u blizini Drežnik-grada nađena 

je uništena ostava iz 900.-800. g. pr. Kr. Jedino što je iz nje sačuvano je 

šest komada bronce: spiralno smotana brončana žica, male šuplje sjekire i 

malo koplje. 

33 L. Čučković, "Arheološki nalazi iz pećina karlovačkog kraja", u: Zbornik Gradskog muzeja 

Karlovac, sv. 2, Karlovac 1984, 17-21. 

33 

31


Opcina Tounj 

33

34 

Ključ-gradina – utvrda 

Frankopanski burg Ključ smjestio se nad strmim kanjonom rijeke 

Mrežnice nedaleko njezina spoja s Tounjčicom. Ostaci burga danas nisu 

vidljivi na površini, ali se u konfiguraciji terena raspoznaju konture pojedinih 

objekata. Do prije četrdesetak godina postojali su ostaci jedne kule, 

ali zbog bujanja vegetacije na mjestima gdje su nekada bile livade i zbog 

vremenskih prilika zidovi su se uglavnom obrušili u kanjon rijeke Mrežnice. 

Burg Ključ potječe iz petnaestog stoljeća. Od povijesnih podataka poznato 

nam je da je godine 1495. Bernardin Frankopan zamijenio Stative na Dobri 

s Jurjem Fabijančićem za grad Ključ. Godine 1563. spominje se kao grad 

Stjepana Frankopana sa dva kraljevska stražara, a godine 1577. ima već 12 

haramija i opskrbljuje se iz Ogulina. Čini se da je Ključ pred kraj 16. stoljeća 

postao jedna od najisturenijih točaka prema Osmanlijama i važan strateški 

položaj za obranu Ogulina. Interesantni su podaci koje donosi Fras, autor 

poznate Cjelovite topografije Karlovačke vojne krajine iz 1835. godine, 

gdje navodi da se između Mrežnice i Tounjčice na strmom brijegu, ispod 

34 

Pogled na kanjon Mrežnice s položaja utvrde Ključ 

34 M. Radeka, Kordun u prošlosti, Zagreb 1989, 224; J. Fras, Cjelovita topografija Karlovačke 

vojne krajine, Gospić 1990, 214. 

kojeg se spajaju obje rijeke, vide ruševine grada Ključa, o kojem se nije 

moglo doznati ništa pobliže. Fras postavlja pitanje da li su grad sagradili 

Rimljani ili Frankopani. Do grada su navodno, prema Frasu, vodile dvije 

ceste: jedna iz Tobolića i druga od Plaškog. Put do mjesta utvrde izuzetno 

je teško pronaći, pa je potrebno da slučajnog znatiželjnika vodi mještanin. 

Udaljenost od lokaliteta do sela Ključ-gradina iznosi oko pola sata hoda. 

Tržić Tounjski – pravoslavna crkva svetoga 

35 

apostola Petra i Pavla 

U selu Tržić Tounjski nalazi se ruševina pravoslavne crkve svetog 

apostola Petra i Pavla iz 1741.g. Crkvu su ustaše uništili u veljači 1942. godine 

tako da su do današnjeg dana u šumarku lijevo od glavne ceste koja 

Ostaci crkve svetoga apostola Petra i Pavla u Tržiću Tounjskom 

35 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka 

po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 1018; M. Gaćeša, "Tržić u narodnooslobodilačkoj 

borbi" u: Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR – u i socijalističkoj revoluciji, knjiga II, Karlovac 1988, 873. O tržićkoj 

uniji vidi više u: M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo, knjiga treća, Topusko 1990, 277-334.

povezuje Slunj i Tounj od nje ostale samo ruševine. Parohiji su pripadala 

sela Tržić, Ključ i Kosa. U Tržiću su pravoslavni naseljeni od 1686. godine, a 

zanimljiv je podatak da su tržićki paroh Nikola Gaćeša i njegov kum Petar 

Glavaš, perjasički kapelan, 1820. godine postali unijati (tzv. tržićka unija). 

Zbog oskudice i siromaštva pop Nikola Gaćeša prihvatio je uniju s katoličkom 

crkvom koja je potrajala kraće vrijeme, a završila je ubojstvom popa 

Nikole. 

Tržić Tounjski – katolička crkva svetoga 

36 

Mihovila Arkanđela 

Na uzvisini na desnoj strani iznad ceste između Tržića Primišljanskog 

i Tržića Tounjskog nalaze se ruševine župne crkve svetoga Mihovila 

Arkanđela sagrađene 1756.g. zalaganjem Kazimira plemenitog Muellera, 

vrhovnog zapovjednika straže. Građevina pripada tipu jednobrodne crkve, 

dimenzije su joj 25x11 metara sa zvonikom okrenutim prema zapadu. 

Sagrađena je od kamena s djelomičnom upotrebom opeke, posebno na 

prozorskim oknima. Svetište ima ravan završetak, a sakristija je smještena 

iza apsidalnog dijela crkve. U Drugom svjetskom ratu crkva je bila 

pogođena, pa se srušio zvonik crkve. Nakon kapitulacije Italije crkvu su 

ponovno oštetili partizani, a župni dvor je u potpunosti uništen. Do današnjih 

dana ostale su ruševine, a katolici iz Tržića Tounjskog sagradili su 

1970. godine u selu Kamenica Skradnička novu župnu crkvu posvećenu 

također svetom Mihovilu. 

Ruševine crkve sv. Mihovila Arkanđela u Tržiću Tounjskom 

36 www.ogulin.hr. 

35


Opcina Krnjak 

37

Čatrnja – pravoslavna crkva svetoga 

37 

Velikomučenika Lazara 

Nedaleko spomenute građevine u Velikoj Crkvini nalazi se pravoslavna 

crkva svetoga Velikomučenika Lazara u Čatrnji. Ova je crkva sagrađena 

1932. godine i ostala je do danas očuvana. To je jednostavna građevina 

s polukružnom apsidom i zabatnim zvonikom koja je građena u 

stilu baroknih građevina. Crkva se nalazi u centru sela Čatrnja podno obronaka 

Skradske gore oko tri kilometra zapadno od glavne ceste koja vodi 

iz Karlovca prema Slunju. 

Crkva svetoga Velikomučenika Lazara u Čatrnji 

Donji Budački – lokacija utvrde i pravoslavna 

38 

crkva svetog apostola Petra i Pavla 

Nedaleko križanja za Vojnić u Tušiloviću na desno od ceste koja 

vodi prema Slunju nalazi se mjesto Donji Budački. U Budačkom se uzdizao 

značajan srednjovjekovni burg, a danas postoji pravoslavna crkva svetog 

37 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, 

Zagreb 2001, 75; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 1997, 51. 

38 R. Lopašić, Uspomena na put u Slunjsku krajinu 1865. godine, Zagreb 1883, 5-6; R. Lopašić, 

Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 91-100; Z. Horvat, M. Kruhek, "Stari gradovi i utvrđenja u obrani Karlovca 

38 

apostola Petra i Pavla. Grad Budački je do prije 160 godina bio smješten 

nedaleko te crkve. Danas su ostale tek udubine u zemlji po kojima se razaznaje 

da je na toj kamenitoj glavici nekada stajao moćan burg. Naime, krajiška 

uprava dala je ovaj grad porušiti do temelja. 

Burg je bio četvrtastog oblika, a u sredini se nalazila četvratsta kula. Ulaz u 

grad bio je okrenut prema potoku Rijeka, na vrlo strmoj padini. Na zidinama 

su stajale četiri kule. Mnogi povjesničari smještaju srednjovjekovni 

grad Goricu upravo u Budački. Drugi smatraju da je Gorička županija imala 

svoje središte u gradu Steničnjaku. Ime Budački grad je dobio tek krajem 

15. stoljeća, kad je porodica Budačkih došla iz Like na područje sjevernog 

Crkva svetog apostola Petra i Pavla u Donjem Budačkom 

Korduna i Pokuplja. Naime, Osmanlije su tada već uvelike prijetili Lici, a 

nakon poraza hrvatske vojske na Krbavskom polju otvoren im je bio put prema 

svim burgovima u tom području. Budački su kupili od vlastelinstva 

Steničnjak u Pokuplju posjede Blatnicu i Šišljavić, a na Kordunu posjed Radonju 

kod današnjeg Vojnića. Od topuske opatije dobili su posjed Bučica 

(danas Bučica južno od Pokupskog, grad Glina), pa su se Budački potpisivali 

"de Buča". Grad Budački je tada također pripao porodici Budačkih i 

dobiva svoje današnje ime. Zanimljivo je da je ovaj grad bio jedan od najsnažnijih 

u Pokuplju. Naime, ondje su manji plemići pohranjivali svoj novac, 

pa je, naprimjer, plemstvo obližnjeg Zimić-grada (Zimići) u Budački 

prenijelo svoje dragocjenosti. Usprkos moći grada, vlastelin steničnjački 

u XVI. i XVII. stoljeću", u: Karlovac 1579 – 1979, Karlovac 1979, 69-70; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; 

Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", u: Ljetopis Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 

2000, 454; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 159; Kalendar "Crkva" 2006., 

Beograd 2006, 187; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski 

Karlovci 1910, 896 – 897.

Burg u 17. stoljeću 

Tomo Nadaždi, bez obzira na tursku opasnost koja je tada već ozbiljno priprijetila 

i ovim krajevima, napao je mjesto Koranica koje je pripadalo plemićima 

Budačkim i odonuda odveo dva kmeta 1550.g. Takvi su se okršaji 

događali neprekidno u kasnosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, ali o njima manje 

znamo nego o turskim provalama o kojima su nam kroničari ostavili 

mnogo više svjedočanstava. 

Jedna od presudnih bitaka u ovom dijelu Hrvatske zbila se baš 

pod gradom Budačkim 22. rujna 1575. godine. Na mjestu gdje potok Radonja 

skreće prema istoku, malo poviše jednog mlina (koji danas više ne 

postoji), uništio je Ferhat-paša četu hrvatskog generala Herberta Auersperga, 

Kranjce i hrvatske krajišnike, smaknuo samog Auersperga i mnoge 

druge vitezove, a mnoge je i žive ulovio, a među ostalima i plemića Ivana 

Vojkovića: on je platio veliku otkupninu kojom je djelomično građena i džamija 

Ferhadija u Banja Luci. Budački tom prilikom nije osvojen. U mjesecu 

srpnju 1581.g. Turci su pokušali ući u Budački preobučeni u žene, koje su 

navodno utekle Turcima. Budački je bio jedan od posljednjih gradova na 

Kordunu koji su Osmanlije osvojili: Juraj Budački držao ga je sve do 1596.g. 

(četiri godine nakon pada Bihaća). Njegovi nasljednici preselili su se preko 

Kupe na imanja u Šišljaviću, Đurđekovcu, Donjoj Stubici i Rakitju. 

Točno devedeset godina nakon pada grad je vraćen u austrijske 

ruke. Te 1686.g. u Budački su naseljeni pravoslavni iz okolice Velike Kladuše 

(120 kuća). Već 1701.g. računalo se da oko Budačkog ima oko 1500 pravoslavnih, 

od čega 300 vojnika. Zbog naseljavanja pravoslavnih došlo je do 

razmirica između novopridošlica i starosjedilačkog stanovništva. Novopridošlo 

stanovništvo tražilo je obećane povlastice te su zahtijevali da im se 

omogući krčenje šuma i naseljavanje na novom području. General Herberstein 

je utvrdio da je sva zemlja na istočnoj obali rijeke Korane do utoka 

rijeke Koranice i Radonje vlasništvo pravoslavnih, a da na zapadnoj strani 

pravo korištenja imaju katolici. Burg je srušen 1845.g., kad više nije bio 

potreban za održavanje granice. Crkva svetoga apostola Petra i Pavla sagrađena 

je 1963.g. na mjestu starijeg hrama koji su zapalili ustaše 1942.g. 

U parohiju ulaze naselja Donji Budački, Pavković-selo, Krnjak, Budačka 

Rijeka, Podgorje, Dugi Dol, Rastovac, Koranski Brijeg i Krnjački Grabovac. 

Dugi Dol – rimski kamenolom i sarkofazi 

Selo Dugi Dol nalazi se pet kilometara od Krnjaka u smjeru Barilovića. 

U blizini zaseoka Srdići u šumi Grm pronađeni su ostaci nekoliko 

nedovršenih sarkofaga i mjesto gdje je nekada bio kamenolom. Još je 

1911.g. znameniti hrvatski arheolog Josip Brunšmit putovao Kordunom i 

39 

39

zamijetio zanimljive sarkofage u šumi Grm. On piše: 

"Kod kuće Srdića sakriveno je i sada još više komada negotovih 

rimskih sarkofaga. Dvije škrinje i jedan poklopac, koji su pri izrađivanju oštećeni, 

vidio je potpisani i sam, a osim toga je na više mjesta konstatovao 

mjesta, na kojima su izvađeni sarkofazi a i manje okrugle urne." 

I danas u šumi Grm, kod mjesta koje narod naziva "Kod kovčega", 

stoje ostaci kamenog sanduka, poluzatrpanog lišćem i nagomilanim 

humusom. To je kvadratna kamena škrinja, grubo tesanih stranica, prelomljena 

po dužini na dva dijela. Malo dalje od toga mjesta nalazi se još 

jedan sanduk, također poluzatrpan i oštećen. I jedan i drugi su smješteni u 

vrtačama a izrađeni su od domaćeg kamena vapnenca. U blizini toga mjesta, 

na livadi koja se zove "Čorinka", leži grubo tesani poklopac rimskog sarkofaga. 

Isklesan je u obliku krova na dvije vode s trokutastim zabatom 

ukrašenim akroterijima. Nažalost, čitavo područje šume Grm i dio terena 

prema rijeci Korani i Skradskoj gori pretvoreni su u vojno vježbalište, pa je 

pristup ovim lokalitetima otežan. Rimski sarkofazi nađeni su i u zaseoku 

Štirkovac kod Perjasice, Maloj Crkvini kod Trupinjaka, Mračinu kod Duge 

Rese, Bariloviću i Mateškom Selu kod Generalskog Stola. 

Gornji Budački – pravoslavna crkva Vaznesenja 

40 

Gospodnjega 

Selo Gornji Budački nalazi se južno od Krnjaka u brdima na lijevoj 

strani od ceste koja vodi u Slunj. Do 1941.g. u selu je postojala drvena kapela 

Vaznesenja Gospodnjeg, sagrađena 1759. godine, ali su je te godine 

ustaše spalili. Tragovi temelja ukazivali su na to da je crkva imala oblik cjelovitog 

pačetvorinastog prostora sa zaobljenim svetištem, što odgovara 

konceptu ladanjskih romaničkih crkava ovoga kraja. Veličina te građevine 

39 D. Perkić, "Grad mrtvih u Bubijevoj jami kod Barilovića", Histria antiqua, 8, Zagreb 2002, 

103-130; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 75; I. Šarić, "Kamenolomi 

gdje su se u rimsko vrijeme izrađivali sarkofazi", Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, ser. 3, sv. XV, 

Zagreb 1982, 43-44. 

40 

Rimski sarkofag u šumi Grm kod Dugog dola 

bila je 14,5 x 8 metara. U crkvi je bilo rukopisnih i štampanih knjiga. U ovoj 

građevini je ujedno bila i prva srpska škola na Kordunu. Izgradnja novog 

hrama je započela 1988.g., no nikada nije dovršena.Gradnju crkve financirao 

je Dušan Mrkić, kanadski diplomat iz Ottawe, a rodom iz Gornjeg Budačkog. 

Građevni materijal koji se nalazio uz crkvu do 1995. godine, odnijeli 

su hrvatski civili. U parohijalnom domu, koji je danas u ruševinama, 

nalazilo se sjedište Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, 

Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Okružnog komiteta 

Komunističke partije Hrvatske za Karlovac, te Okružni narodnooslobodilački 

odbor za Kordun tijekom NOB-a u Hrvatskoj. 

Crkva u Gornjem Budačkom prije Drugog svjetskog rata... 

40 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, 

Zagreb 1985, 179, 180, 185, 190, 191; Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", u: Ljetopis Srpskog 

kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000, 454; A. Horvat, Presjek razvoja umjetnosti u karlovačkom 

Pokuplju u: Karlovački zbornik, br. 1, Karlovac 1964, 31; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka 

po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 897.

...i crkva danas Crkva Velikomučenika Georgija u Velikoj Crkvini 

Gornji Skrad – Velika Crkvina – pravoslavna 

41 

crkva Velikomučenika Georgija 

U zaseoku Velika Crkvina koje pripada naselju Gornji Skrad 

nalazi se crkva Velikomučenika Georgija iz početka 20. stoljeća koju narod 

još zove i "Inat"-crkvom. Riječ je o većoj građevini pačetvorinastog oblika s 

apsidom u stražnjem dijelu i zvonikom na pročelju. Danas je ova pravoslavna 

crkva u ruševinama i bez krova, jer je srušena za vrijeme Drugog 

svjetskog rata. Naselje Velika Crkvina nalazi se 6 kilometara zapadno od 

glavne ceste koja vodi od Karlovca prema Slunju u blizini Krnjaka. 

popis, Zagreb 2001, 77. 


42 

Jopića pećina – arheološka zagonetka 

Jopića pećina u blizini sela Budačka Rijeka, skrivena u gustoj šumi 

oko dva kilometra zapadno od glavne prometnice između Karlovca i 

Slunja, za arheologe predstavlja još uvijek zagonetku. Morfološki, radi se o 

višeetažnom, vrlo razgranatom speleološkom objektu sa tri ulaza, od kojih 

su dva jamska, a treći je otkriven preronjavanjem kroz izvor Vrelca, tako da 

čitava dužina objekta iznosi 6710 metara. Istraživanja u špilji započela su 

davne 1968. godine, kada su je otkrili speleolozi PD "Dubovac". Nakon 

toga izvršena su daljnja speleološka ali i arheološka istraživanja koja je 

1984. godine obavio Gradski muzej u Karlovcu. Posljednja rekognosciranja 

izvršili su članovi Speleološkog kluba "Ursus spelaeus", kad su otkriveni 

mnogobrojni osteološki ostaci, ali i metalni i kermaički nalazi. Špilja je korištena 

u antičkim i srednjovjekovnim razdobljima. U vrijeme srednjeg vijeka, 

između 12. i 15. stoljeća, pećina je koristila kao zbijeg. Tada se obitavalo 

najvećim dijelom u blizini ulaza, na što upućuju i kasnosrednjovjekovni nalazi 

na otvoru pećine. U unutrašnjosti pećine nađeni su antički nalazi. Po- 

42 D. Perkić, "Rimske nekropole, karlovačka speleološka dragocjenost i posebnost", u: Kameleon, 

sv. 11, Karlovac 2003, 4-6; L. Čučković, "Arheološki nalazi iz pećina karlovačkog kraja", u: Zbornik 

Gradskog muzeja Karlovac, sv. 2, Karlovac 1984, 17-21. 

41

sebno ih je mnogo otkriveno u tzv. Crnom kanalu, prostoru koji se nalazi 

istočno od ulaza I. Ondje su nađeni ostaci antičkih posuda, jedna brončana 

karičica za kosu, ulomci brončane narukvice, manja staklena posuda, te 

pet komada antičkog novca iz trećeg stoljeća (razdoblje između 250. i 270. 

godine). Prema tim numizmatičkim nalazima moguća je direktna povezanost 

dva nalazišta – Bubijeve jame i Jopića pećine. I druga okolnost povezuje 

ova dva špiljska lokaliteta. Naime, u obje su špilje nađeni ljudski ostaci 

ispremiješani sa životinjskima i s antičkim nalazima, što ukazuje na vrijeme 

ukopa pokojnika. Posebno je interesantan nalaz deformirane lubanje u 

Jopića pećini. Naime, ondje je među ostacima iz 3. stoljeća nađena jedna 

deformirana lubanja koja je pripadala osobi koja je nasilno pogubljena. 

Nasilno deformiranje lubanje karakteristično je za Sarmate koji su prisutni 

na ovim područjima u kasnom trećem stoljeću. Upravo kod Sarmata često 

su se ritualno ubijale osobe koje su bolovala od kuge, no to je samo jedna 

od mogućih interpretacija nalaza ove lubanje. Nalazi iz 13. stoljeća, kad je 

pećina služila kao zbijeg, vrlo su vjerojatno posljedica tatarskih provala. Nalazi 

iz 15. stoljeća sasvim su sigurno rezultat turskih provala u ove krajeve. 

42 

Ulaz u Jopića pećinu 

43 

Krnjak – pravoslavna crkva Svetoga Save 

Na mjestu današnje škole u Krnjaku stajao je do 1960. godine filijalni 

hram Svetog Save, parohijalne crkve u Donjem Budačkom. Ova je 

crkva sagrađena 1894. godine, a u njoj su Talijani 1941. godine držali konje, 

a godine 1942. zapalili su je ustaše. 

44 

Mala Crkvina – ostatak rimskog sarkofaga 

U selu Mala Crkvina južno od Krnjaka, na povišenom brežuljku, 

pokraj jedne obiteljske kuće nalazi se ostatak rimskog sarkofaga, tzv. "Simin 

kamen". Do njega je, ugrađena u kuću, i rimska urna s natpisom. Brunšmit 

spominje i tragove nekakva zida koje autor ovog teksta nije vidio. U 

blizini mjesta nalaza urne i sarkofaga, koji su svakako mogli biti ovamo i donešeni, 

nađen je i novac iz vremena cara Aleksandra Severa. Kako se u blizini 

nalazila granica rimskih provincija Dalmacije i Panonije, moguće je da 

je na prostoru dodira dviju provincija bilo i više vojnika koji su stanovali u 

Dio sarkofaga (Simin kamen) 

43 M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski 

Karlovci 1910, 896 – 897; Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", u: Ljetopis Srpskog kulturnog društva 

"Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000, 454. 

44 I. Šarić, "Kamenolomi gdje su se u rimsko vrijeme izrađivali sarkofazi", Vjesnik Arheološkog 

muzeja u Zagrebu, ser. 3, sv. XV, Zagreb 1982, 46-47; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: 

popis, Zagreb 2001, 77;

Kuća u koju je bio uzidan natpis 

Rimski natpis 

45 

Zimić-grad – utvrda 

Zimić-grad je do današnjih dana ostao gotovo neopisan u stručnoj 

literaturi. Naime, radi se o malenom srednjovjekovnom burgu koji su 

stariji autori konstantno pogrešno locirali, južnije od njegova pravog položaja. 

O gradu nema ni mnogo povijesnih podataka. Gradske zidove je pronašla 

Sena Sekulić-Gvozdanović na onižoj glavici iznad sela Zimići u blizini 

45 

M. Kruhek, Karlovac, utvrde, granice i ljudi, Karlovac, 1995, 111-112; Karlovačka županija: 

nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 77; S. i V. Gvozdanović, Arhitektura, br. 93-94, Zagreb 

1967, 88-89; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 123-124; Đ. Szabo, 

Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 160. 

odvojka koji od Tušilovića vodi prema Zimiću. Grad je bio nepravilna kružna 

oblika s centralnom kulom u sredini. Do danas je očuvan tek dio vanjskog 

gradskog zida i jedna polukula potkovastog tlocrta s opkopima i zaštitnim 

grabama. Od arhitektonskih detalja ostala je samo jedna lijepa 

puškarnica oblika karakterističnog za 16. stoljeće, što znači da je grad u to 

vrijeme bio utvrđen i branjen. Vlasnici su bili slobodni plemići Zimići (upravo 

kao i Klokočani u Klokoču ili Ladihovići u Kremenu). Podatak da Zimići u 

drugoj polovici 16. stoljeća pohranjuju svoje dragocjenosti u obližnji Budački 

pokazuje da je Zimić-grad već tada bio u jako lošem stanju i loše 

branjen. Nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva Zimić je (kao i Otmić, naprimjer) 

očigledno bio već napuštena ruševina koju krajiške vlasti nisu namjeravale 

obnavljati. 

43 

Ostaci utvrde Zimić-grad


Opcina Barilovic 

45

Barilović – utvrda 

46 

46 

Stari grad u Bariloviću bio je do 1945.g. potpuno očuvan. Svega 

petnaestak kilometara od Karlovca, nad strmom klisurom iznad rijeke 

Korane, stoje tek ruševine nekada vrlo značajnog burga. Predio oko Barilovića 

vrlo je sličan kraju oko Slunja. Naime, tu završava tzv. Slunjska ploča, 

zadnji kraški izdanak koji se spušta od juga prema sjeveru da bi se na 

području Barilovića spojio s peripanonskim humljem, koje nema više osobine 

krša. Barilovićki je grad bio najprije sazidan u obliku četverokuta. Mjesto 

je ime dobilo po porodici Barilovića koja je grad i obližnje krajeve držala 

od razvijenog srednjeg vijeka. Barilovići su nosili pridjev "od Gorice" 

kao i ostali plemići koji su živjeli na području velike župe Gorica. Ova je 

porodica boravila na području Barilovića sve do upada Turaka u te krajeve. 

Stari grad Barilović 

Osim Turaka Barilovićima su smetnju predstavljali i Frankopani. Iako je 

Andrija Barilović stupio u službu plemića Frankopana i od njih dobio imanje 

Erjavec u Ozaljskoj krajini, Stjepan Frankopan Ozaljski je napao Gašpara 

Barilovića 2. siječnja 1564. godine. U to vrijeme, kad je turska opasnost 

prijetila na sve strane, Frankopani i Barilovići vodili su međusobno 

pravi mali rat. Frankopan je istog dana zauzeo grad i dao zatvoriti Gašparovu 

majku Uršulu i sestru Anu, dok je kaštelana Blaža Đuričića ubio. Zbog 

takva divljaštva Gašpar Barilović je zatražio smrtnu kaznu za Stjepana 

Frankopana, koji je uistinu bio osuđen na smrt i na gubitak imetka. Tu su 

osudu proglasila u gradu Skradu dva zagrebačka kanonika. Tek 1575.g. je 

Barilović ulovio Stjepana Frankopana u dvorcu Brezovica južno od 

Zagreba. Barilović je tada zahtjevao da se osuda izvrši, ali se primirio na 

nagovor Stjepana Tahija i Krste Oršića. Frankopan je morao platiti odštetu 

od 12000 forinti za štetu koju je počinio na imanju. No Barilović je bio gori 

od Stjepana Frankopana. On je, naime, mučio svoje kmetove na posjedima 

oko Ozlja te ih ni krive ni dužne zatvarao u podrume ozaljskog grada i ondje 

ih mučio glađu i žeđu. Navodno ih je sam tukao i užasno psovao pa su 

ga zbog okrutnosti prozivali i sud i podban. Priča se da je čak i imao dijete 

46 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 57; R. Lopašić, Oko 

Kupe i Korane, Zagreb 1895, 35-42; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 

149-152; E. Laszowski, Hrvatske povjestne građevine, Zagreb 1902, 219-224; Z. Horvat, M. Kruhek, "Barilović-grad" 

u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb 1982, 121-137; Đ. Szabo, Sredovječni 

gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 159. 

sa svojom sestrom Dorom, a ona je to dijete zadavila. Zbog toga zločina 

kralj je Dori oduzeo njezin dio grada i predao ga je plemićima Budačkim. 

Karlovački su zapovjednici zahtijevali da se druga polovica grada preda 

vojsci ili da se poruši. Barilovići su uistinu početkom 17. stoljeća izgubili 

svoj grad, jer ga je karlovačka posada na silu zauzela. Čini se da su tom 

prilikom Barilovići sami zapalili grad zato da krajiškoj vlasti padne u ruke 

potpuno neupotrebljiv. Barilovići su grad tražili natrag, ali sve su njihove 

molbe bile odbijene. 

U Barilović su se smjestili zapovjednici krajiške satnije, a plemići 

Barilovići su se preselili na svoje ozaljske posjede. Početkom 18. stoljeća 

preko puta Barilovića naselio je barun Hallerstein 158 pravoslavnih porodica 

u sela Koranski Brijeg, Mali i Veliki Kozinac i Kosjersko Selo. Nakon 

ukidanja Vojne krajine 1881.g. grad je predan na korištenje lokalnoj zajednici 

te se u njemu nalazila škola sve do Drugog svjetskog rata kada je tvrđava 

uništena. Posljednjih nekoliko godina Hrvatski restauratorski zavod 

Ministarstva kulture Republike Hrvatske obnavlja stari grad. 

Barilovićki Cerovac – katolička crkva Presvetog 

47 

Trojstva 

Crkva Presvetog Trojstva u Barilovićkom Cerovcu 

47 Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 227, 271, 272; M. 

Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 136; Karlovačka županija: nepokretna 

kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 58; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 

(1991. – 1995.), Zagreb 1996, 347.

Župna crkva Presvetog Trojstva u Barilovićkom Cerovcu građena 

je 1843.g. u barokno-klasicističkoj tradiciji. Pročelje s karakteristično uvučenim 

plohama ukazuje na tako kasnu gradnju. Visoki klasicistički dovratnik 

glavnog ulaza, koji je polukružno zaključen, nosi biljeg kasne obnove 

(1890.g.), s inicijalima F.S. Proporcije crkve, način svođenja, rasvjeta iz luneta, 

omogućuju nam da doživimo krajišku crkvu na području Karlovačkog 

generalata u njezinu izvornom stanju. Ona u svakom pogledu sliči na 

pravoslavnu crkvu u Trebinji (općina Karlovac). Temeljitu obnovu crkve u 

Barilovićkom Cerovcu vodili su Srbi Javor i Dane Trkulja 1890.g. Najnovija 

obnova je poduzeta 1965.g., a vanjština crkve je obnovljena 1981.g. 

Barilovićki Leskovac – katolička crkva svetoga 

48 

Josipa 

Župna crkva svetog Josipa u Barilovićkom Leskovcu najbolji je primjer 

baroknog funkcionalizma, tipičnog za kumpanijske krajiške crkve na 

području Karlovačkog generalata. Ovo je jedna od prvih zidanih crkava na 

krajiškom prostoru u okolici Karlovca. Crkva je građena između 1782. i 

1785.g. U isto su vrijeme podignute i crkva svetog Vida u Velemeriću (Ladvenjaku) 

i pravoslavna crkva svetog Ilije u Blinji (područje Petrinje). U prvo 

je vrijeme krov bio pokriven šindrom, a na zvoniku se nalazila barokna lukovica. 

Pravokutna lađa s masivnim uzidanim stupovima i nešto uže svetište 

pod češkim su svodovima. Vanjština je tradicionalna. Lađa je pokrivena 

dvoslivnim krovištem, zabatni je zvonik sastavni dio pročelja, a svetište je niže 

i uz njega je prislonjena sakristija. Riječ je o jednostavnoj arhitekturi bez 

ukrasa. Vrata i prozori nagovještavaju kraj 18. stoljeća, a od drevne opreme 

jedino je sačuvana stara klasicistička propovjedaonica. 


Crkva svetoga Josipa u Barilovićkom Leskovcu 

48 Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 88, 89, 92, 215, 220, 

221, 225, 271, 272; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 136, 137; Karlovačka 

županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 58. 

49 

Belaj – gradina iz željeznodobnog perioda 

Željeznodobna gradina Belaj ležala je na mjestu gdje je kasnije, u 

srednjem vijeku, sagrađen burg Belaj. Do kraja Drugog svjetskog rata isticala 

se kao vrlo uočljiva kota u pejzažu, ali je nakon završetka Drugog 

svjetskog rata pretvorena u kamenolom. Upravo kad su se intenzivirali radovi 

na otvaranju kamenoloma, arheolozi su počeli primjećivati zanimljive 

površinske nalaze koji su ukazivali na to da se ovdje živjelo u željezno doba. 

Međutim, i prije je lokalno stanovništvo prikupljalo materijal s gradine 

tako da su se stvarale lokalne privatne zbirke u Podvožiću, Dugoj Resi, Belaju 

i drugim bližim mjestima. Tek je 1973.g. Arheološki zavod Filozofskog 

fakulteta u Zagrebu u dogovoru s Regionalnim zavodom za zaštitu izvršio 

manja zaštitna iskopavanja na već uvelike uništenom lokalitetu. Cijeli središnji 

dio gradine tada je bio već odstranjen do dna, istočni je dio bio jako 

oštećen, a strmi zapadni dio gusto pošumljen. Samo se na južnim padinama, 

koje su bile razrovane i teško prohodne, nalazilo arheoloških nalaza, 

pretežno fragmenata keramike. Arheolozi su otvorili sondu veličine 4x4 

metra na južnoj strani brda i u njoj su pronašli izvrsno sačuvan prapovijesni 

pod s kućnim ognjištem. Ognjište nije bilo izgrađeno nego je registrirano 

kao propečeno mjesto na kojem je pronađeno više gara. Uz ognjište su 

nađene životinjske kosti i keramika koja upućuje na halštatsko razdoblje. S 

obje strane kućnog poda primijećeni su ostaci velikih pougljenjenih trupaca, 

od kojih je kuća vrlo vjerojatno bila sagrađena. Nije sigurno, ali je vrlo 

vjerojatno, da je gornji plato gradine bio naseljen,. Sličnu su sudbinu doživjeli 

i neki drugi vrlo važni lokaliteti kao Marić-gradina u Mikleuškoj (Moslavina), 

gdje je otvaranjem kamenoloma uništeno prvoklasno vučedolsko 

naselje, i gradina Samograd na području između Pecke i Crnog Potoka (Topusko). 

50 

Belaj – nestala utvrda 

Danas se starom gradu nad selom Belaj ne može odrediti čak ni 

mjesto. Naselje Belaj smješteno je u neposrednoj blizini grada Karlovca, 

oko pet kilometara južno od Turnja, u blizini sutoka dviju karlovačkih rijeka, 

Korane i Mrežnice. Na Šišačkoj glavici, koja je se uzdizala nedaleko Korane, 

stajala je do prije 180 godina utvrda Belaj. Nažalost, vojne su vlasti 

grad temeljito razorile 1834. godine i od njegove građe podigle brojne kuće 

u Karlovcu i mlin na rijeci Korani na Kamenjaku. O tome kako je grad 

izgledao, saznajemo od inžinjera i arhitekta Martina Stiera kojeg je kralj 

Leopold poslao 1658.g. u Hrvatsku. I jedan raniji crtež Ivana Pieronija pokazuje 

izgled grada. Na oba se crteža vidi da je grad potpuno propao i da 

se već u prvoj polovici 17. stoljeća radi o ruševini. Grad je imao centralnu 

49 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 57; L. Čučković, 

"Prapovijesne gradine karlovačkog kraja", Izdanja HAD-a, sv.16, Zagreb 1993, 163; N. Majnarić Pandžić, 

"Prilog poznavanju kasnog brončanog i starijeg željeznog doba na Kordunu i Baniji", Izdanja HAD-a, sv. 

10, Zagreb 1986, 29-43. 


Kupe i Korane, Zagreb 1895, 43-51; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 

152-153; M. Kruhek, Karlovac, utvrde granice i ljudi, Karlovac 1995, 116-118; Z. Horvat, M. Kruhek, "Stari 

gradovi i utvrđenja u obrani Karlovca u XVI. i XVII. stoljeću", u: Karlovac 1579 – 1979, Karlovac 1979, 72-73; 

Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 158. 

47


kulu i okolni obzid. Nad ulazom se nalazila mala crkvica svetog Vida. Kula u 

sredini bila je prilično visoka. Pod gradom je postojao majur, koji je kasnije 

služio kao stan časnika slunjske pukovnije. Sve do 1768.g. grad je bio dio 

steničnjačkog posjeda, ali ga je tada otkupila Vojna krajina. 

Najstariji feudalci koji su posjedovali grad bili su Tomašići. Oni 

su, po svemu sudeći, i sagradili ovaj burg. Tomašići su vrlo vjerojatno podrijetlom 

iz Like, a u 15. stoljeću su se doselili u prekokupske krajeve (današnji 

Kordun). Grad je dugo vremena bio u rukama ove porodice, ali kad je 

jedan od članova ove obitelji, Gašpar Tomašić, pobjegao u Tursku i poturčio 

se (1535.g.), kralj Ferdinand je grad dao glasovitom junaku Petru 

Kružiću, koji će se nešto kasnije boriti pod Klisom. Nikada Petar Kružić nije 

došao do Belaja niti su ga Tomašići, koji su ostali u gradu, napustili. Slično 

se zbilo i kad je car Maksimilijan grad poklanjao Franji Slunjskom. To 

ukazuje kako je mala bila vladareva moć u vrijeme ratova s Osmanlijama u 

Hrvatskoj. Na današnjem Logorištu, pod crkvom svete Doroteje (u karlovačkom 

predgrađu), nedaleko Belaja zbila se 1528.g. velika bitka između 

Turaka i kranjsko-hrvatskih četa. Turke je vodio bosanski paša, a kršćanskim 

su snagama zapovjedali Ivan Karlović i Vuk i Krsto Frankopan. Turci su 

nakon dva sata bitku izgubili, a Ivan Karlović je navodno zadobio osamnaest 

rana. Bilo je još napada na Belaj, ali su oni bili manje snage i vrlo je 

rijetko dolazilo do otvorenog sukoba kršćanskih i turskih snaga. Pošto su 

grad i imanje bili opustošeni, jedan od vlasnika grada, Pavao Tomašić, prodao 

je bez dogovora s ostalim vlasnicima burg Rudolfu Paradeizeru, žumberačkom 

kapetanu, 1638. godine "za 800 forinti i jednog gizdavog konja". 

U ugovoru je stajalo da će Tomašići uvijek moći služiti kao stražari u 

gradu, ali od toga ovi plemići nisu mali koristi, jer za Belaj nije bila dozvoljena 

straža o krajiškom trošku, a ni grofovi Paradeizeri nisu željeli davati 

novac za stražare. Krsto Tomašić je šezdesetak godina nakon prodaje imanja 

tražio da mu se vrate dijelovi koje Pavao Tomašić nije imao pravo prodati 

u ime ostalih suvlasnika grada. Belaj je tada stvarno vraćen Tomašićima, 

ali oni nikada nisu de facto ušli u posjed grada. Karlovački general 

je nakon smrti posljednjeg Tomašića i Paradeizera grad dao karlovačkom 

stražmeštru Ivanu Miki Prešernu, porijeklom iz Slovenije. Ta je obitelj bila 

ondje nastanjena od 1706. do 1768. godine. Zanimljivo je da se u urbaru 

župe sveti Petar na Mrežnici, kojoj je pripadao i Belaj, spominje da je 

župnik primao u gradu Belaju od 1699. godine svake godine jedne suknene 

hlače kad je išao u blagoslov kuća. Godine 1768. grad je pripojen Vojnoj 

krajini, a početkom 19. stoljeća u njemu je bila spremnica topničke 

48 

municije. Pošto je grad srušen 1834.g., nakon Drugog svjetskog rata i brdo 

na kojem je stajao bilo je minirano, jer je bilo dogovoreno da se Šišačka 

glavica pretvori u kamenolom. Ante Povelić, čovjek koji stanuje u obližnjoj 

kući, još je prije Drugog svjetskog rata prilikom okopavanja vinograda 

nalazio brojne predmete koji su potjecali iz burga. Neke je od njih sačuvao, 

pa su oni, uz predmete koji se nalaze u Arheološkom muzeju u Zagrebu, 

jedini tragovi ove utvrde. 

Martinšćak – prastara kapelica svetoga 

51 

Martina 

Na istaknutom vrhuncu nevisokog brda Martinšćak, koje se vrlo 

dobro ocrtava nadaleko od Karlovca, nalazi se mala crkvica svetoga Martina: 

ona se kao lokalitet spominje već 1334. godine. U novije je vrijeme srušena, 

ali je novosagrađena crkvica sačuvala tlocrt stare crkve, središta goričkoga 

arhiđakonata: sancti Martini de Guerche. Uz pačetvorinastu lađu 

nalazi se četvrtasto svetište: motiv lunete, koji je prilikom izgradnje nove 

crkve 1937. godine nespretno izveden nad ulazom, po svoj prilici prema 

ranijem uzoru, evocira romanički oblik. Fotografija stare kapele sa zidanim 

predvorjem pod krovom od šindre i zidanom preslicom za zvona sačuvana 

je u fototeci Muzeja grada Karlovca. 

Martinšćak, stara crkva 

Crkva sv. Martina na Martinšćaku 

51 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 58; Đ. Cvitanović, 

Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 274; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog 

Pokuplja, Karlovac 1993, 123; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj 

(1991. – 1995.), Zagreb 1996, 349.

Perjasica – rimski kamenolomi, špilja 

Ledenica i pravoslavna crkva arhanđela Gavrila 

52 

i Mihajla 

Na području između Mrežnice i Korane, između Barilovića i Slunja, 

najveće je mjesto Perjasica. Perjasica se nalazi na staroj cesti koja povezuje 

Barilović i Primišlje a nekada je bila vrlo značajno naselje, no danas 

jedva da u njoj ima pokoji stanovnik. U kraju oko Perjasice već je u rimsko 

Crkva arhanđela Gavrila i Mihajla u Perjasici 

vrijeme bilo živo. U blizini sela Gornja Perjasica (bliže Korani) našao je arheolog 

Ivan Šarić u zaseoku Štirkovac (danas je područje pod minama), u istoimenoj 

grabovoj šumi, grupe prirodnog stijenja gdje se odlamao kamen 

u vrijeme Rimljana. "Na mnogim mjestima u ovom kamenolomnom kompleksu 

uočavaju se na kamenu živcu tragovi kamenarskog alata." U neposrednoj 

blizini nalaze se ostaci jednog sarkofaga, a na nekoliko drugih mjesta 

postoje ostaci i drugih sarkofaga koji nisu bili dovršeni ili su bili loše isklesani 

pa ih nisu dalje distribuirali. Neoštećeni i dobro isklesani primjerci 

su se odvozili na neka druga odredišta, u klesarske radionice gdje su se definitivno 

uređivali. Kamenolomi u okolini Perjasice zacijelo su zadovoljavali 

52 I. Šarić, "Kamenolomi gdje su se u rimsko vrijeme izrađivali sarkofazi", Vjesnik Arheološkog 

muzeja u Zagrebu, ser. 3, sv. XV, Zagreb 1982, 44-45; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: 

popis, Zagreb 2001, 59; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; D. Perkić, "Grad mrtvih u Bubijevoj jami kod 

Barilovića", Histria antiqua, 8, Zagreb 2002, 103-130; L. Čučković, "Arheološki nalazi iz pećina karlovačkog 

kraja" u: Zbornik Gradskog muzeja Karlovac, sv. 2, Karlovac 1984, 17 – 21; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 

2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 

1910, 900 – 901. 

potrebe okolnog lokalnog stanovništva (a nalazišta iz rimskog doba ima 

mnogo u okolini Perjasice). Ipak, možda su sarkofazi bili transportirani i 

drugamo, budući da je ovo područje bilo izuzetno zanimljivo kao prometni 

pravac iz Panonske nizine prema Primorju, jer su Dinaridi na području 

današnjeg Ogulina i Slunja najniži. 

Osim kamenoloma u okolini Perjasice poznate su i villae rusticae, 

seoska imanja rimskih veleposjednika. Domagoj Perkić u članku o Bubijevoj 

jami kod Barilovića navodi da je južno od Karlovca, na području između 

Kupe, Dobre, Mrežnice i Korane, pronađeno 89 potpuno ili djelomično 

sačuvanih sarkofaga ili urni. Istovremeno je ondje dokumentirano 25 položaja 

kamenoloma, a 31 sarkofag je pronađen upravo u kamenolomima. 

U Mateškom Selu (5 kilometara zapadno od Perjasice) pronađeno je 29 urni 

uzidano u crkvu svetog Jurja, a u još bližem Svojiću postojalo je rimsko 

naselje iznad Jacinog vrela. Bubijeva jama je poseban slučaj: u njoj su se pokapali 

majstori kamenorezbari, tj. populacija ovog kraja. Bogati su nalazi 

sarkofaga i u Dugom Dolu između Krnjaka i Barilovića. 

U neposrednoj blizini Perjasice nalazi se i špilja Ledenica. Karlovački 

speleolozi Hrvoje Korajs i Igor Jelinić su 1983. godine u špilji pronašli 

usko dno rimskog vrča. 

Prošao je dugi niz stoljeća dok kraj oko Perjasice nije ponovo oživio. 

U 17. stoljeću tu su naseljeni pravoslavni, pa je u 18. stoljeću (1768.g.) 

sagrađena crkva svetog arhanđela Gavrila i Mihajla. U Drugom svjetskom 

ratu crkva je uništena, te su do danas od nje ostali tek goli zidovi. Zapalili su 

je partizani još 1941.g. pod izgovorom da su se u njoj utaborili ustaše. Na 

svetoga Iliju (2. kolovoza) još uvijek dolaze proštenici, ali ne više u tolikom 

broju kao nekada. Na ulazu u crkvu postoji drevni natpis na ćirilici. Još od 

vremena Drugog svjetskog rata kapa zvonika je nagnuta i prijeti da će se 

svakog trena urušiti. 

49 

Crkva arhanđela Gavrila i Mihajla u Perjasici

Poloj – utvrda i pravoslavna crkva Uspenja 

53 

Presvete Bogorodice 

Mjesto Poloj se nalazi na krajnjem jugu općine Barilović. U naselju 

je, na desnoj strani makadamskog puta koji povezuje Perjasicu s Primišljem, 

parohijalna crkva Uspenja Presvete Bogorodice iz 1802. godine. Ova 

je crkva danas u izuzetno lošem, poluruševnom stanju, a i selo Poloj je skoro 

potpuno napušteno. Nakon Domovinskog rata, prema popis stanovništva 

iz 2001. godine, u selu Srednji Poloj ostalo je svega 14 stanovnika. Na 

desno od crkve diže se brdo Gradina na čijem se vrhu nalaze ostaci srednjovjekovne 

utvrde Poloj. Danas je pristup utvrdi otežan zbog gustog raslinja 

koje je zatvorilo sve puteve. Stariji stanovnici Poloja i okolnih sela još 

se sjećaju kako se na Gradinu moglo popeti i kako su gore pasli ovce. 

53 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 58, 59; 

www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna 

mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 901. 

50 

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Poloju 

54 

Siča – Bubijeva jama 

Položaj gradina iznad Poloja 

Bubijeva jama se nalazi u šumi Srnjak, kod mjesta Siča, u blizini 

općinskog središta Barilović. Radi se o speleoarheološkom nalazištu izuzetno 

vrijedne prirodne i kulturne baštine. Ova špilja s jamskim ulazom bila 

je iskorištena u sepulkralne svrhe: u njoj se nalazi antička nekropola. Prema 

grobnim prilozima datira se u prva desetljeća druge polovine 3. stoljeća. U 

rimsko doba, tj. u vrijeme sahranjivanja u špilji, ovaj je prostor pripadao 

rubnom području Gornje Panonije s centrom u Karnuntumu. Ovo je prva i 

zasad jedina sigurno utvrđena rimska nekropola u speleološkom objektu 

u Hrvatskoj, a prema dosadašnjim istraživanjima slično nalazište ne postoji 

u čitavoj Europi. Bubijeva jama je otkrivena 1999.g. kada je dječak Tihomir 

Boljar, s nadimkom Bubi, berući gljive gotovo upao u nju. Arheolozi su jamu 

istraživali u ljeto 1999.g., ali zbog nedostatka sredstava istraživanja 

nisu dovršena. Ukupna je dužina jame 100 metara, a dubina oko 21 metar. 

Sastoji se od tri dijela. Ulazni je dio pukotinski izdužena dvorana u čijem je 

stropu ulaz. Na samoj površini centralne dvorane nalazi se oko pedeset 

kostura sa svim prilozima prekrivenih tankim slojem sige. Promjene vodostaja 

obližnje ponornice uvjetovale su pomicanje kostura i stvaranje tankog 

sloja sige koji je izvanredno konzervirao sve nalaze. Riječ je, dakle, o 

zatvorenoj arheološkoj cjelini gdje ljudska noga nije kročila od 3. do kraja 

20. stoljeća. Pokojnici nisu bili ukopavani nego su samo polagani na zemlju, 

jer je sama špilja za ondašnje stanovništvo predstavljala ulaz u Magnu 

Mater, Zemlju. Pokojnike su njihovi pratioci morali snijeti niz okomitu 

stijenu od 12 metara, provući se kroz uski kanal, prijeći prirodnu depresiju 

u špilji i onda tek stupiti u glavnu dvoranu. Vrlo su se vjerojatno spuštali uz 

pomoć konopca ili su presjekli neko veliko deblo koje bi bacili kroz otvor u 

špilju. Uz ljudske kosti nađeno je relativno mnogo i životinjskih kostiju. 

Termičkom analizom utvrdilo se da se radi o kuhanom mesu životinja, a vid- 

54 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 59; D. Perkić, "Grad 

mrtvih u Bubijevoj jami kod Barilovića", Histria antiqua, 8, Zagreb 2002, 103-130.

ljivi su tragovi skidanja mesa sa životinjskih kostiju. Od predmeta u špilji su 

nađeni nakit i dijelovi odjeće, oruđe i oružje, ključevi, klinovi, čavli, spojnice, 

kresivo, staklo, rog, keramički nalazi, te novčići. S obzirom na brojnost 

arheoloških nalaza iz rimskog doba u okolini Bubijeve jame lako se može 

zaključiti da je populacija koja se pokapala u Bubijevoj jami nastanjivala 

bližu okolicu (Svojić, Perjasica, Mateško Selo, Dugi Dol). Stoga je vrlo vjerojatno 

da su u ovoj špilji sahranjeni upravo oni koji su se bavili izradom 

sarkofaga u najbližoj okolici. Neposredno uz Bubijevu jamu nalaze se, na- 

Rimski natpis 

primjer, tri kamenoloma u kojima su pronađeni ostaci šest sarkofaga. Slični 

obredi su se obavljali zacijelo i u obližnjim većim špiljama. Istraživanja Markove 

špilje u Mateškom Selu, Jopića pećine u Krnjaku i špilje Lipa u Protulipi 

svakako bi dala interesantne rezultate. Zanimljiva je činjenica da se obred 

pokapanja u špilji obavljao izuzetno kratko vrijeme, samo u drugoj polovini 

3. stoljeća. Razlog je tome, kako pretpostavlja Domagoj Perkić, epidemija 

koja je zahvatila ove krajeva u tom periodu. Naime, bolest koja se 

raširila i poprimila oblike epidemije zacijelo je bila vrlo zarazna kad su 

preživjeli, uz velike opasnosti, mrtve sahranjivali tako duboko ispod zemlje: 

očito se radilo o kugi. U to je vrijeme kuga zahvatila gotovo sve dijelove 

Rimskog Carstva. Oko 270.g. u Sirmiju car Klaudije II., naprimjer, umire od 

kuge, a u Rimu i u Grčkoj je u to vrijeme umiralo i do 5000 ljudi dnevno. Stanovništvo 

Aleksandrije je bilo prepolovljeno, a rimska je vojska na povratku 

iz Antiohije u Siriji desetkovana bolešću. Prema ostacima pokojnika iz 

Bubijeve jame ne možemo zaključiti je li se radilo o kugi zato što ona ne 

ostavlja traga na kostima umrlih. Zanimljivost ovog nalazišta pridonosi raznolikosti 

arheoloških lokaliteta karlovačkog kraja, ali i cijele Hrvatske. 

55 

Siča – ostava iz kasnog brončanog doba 

Ostava Siča – Lučica pronađena je na predjelu Jugotov dol, oko 

dva kilometra jugozapadno od naselja Lučica, na prostoru između naselja 

Siča i Lučica. Riječ je o blago uzvišenom području na kojem je danas livada, 

a koje se nekada koristilo kao oranica. Prvi nalazi su otkriveni još pedesetih 

godina dvadesetog stoljeća, kad se na ovom području tražio šljunak. Tada 

je navodno skupljeno nekoliko vreća brončanih sjekira koje su kao bakar 

prodane na otpad. Informaciju o takvu nalazu dao je Tomislav Adlešić. U 

svibnju 2000. godine Konzervatorski odjel u Karlovcu vršio je iskopavanja 

u Kamenskom, pa je jedan dio arheološke ekipe otišao na područje Siče i 

ondje na mjestu gdje je pedesetih godina pronađena ostava započeo iskopavanja. 

Ubrzo je otkriveno 287 predmeta. Predmeti koji su pronađeni u 

okviru arheoloških iskopavanja pohranjeni su u Gradskom muzeju Karlovac. 

Inventar ostave čine oruđe (sjekire, srpovi, noževi, pile, dlijeta), oružje 

(koplja, strelice, bodeži, mačevi), nakit (ulomci igala, fibula, narukvica, 

ogrlica, dijelovi pojasa i puceta), konjska oprema (razvodnik), ulomci brončanih 

posuda i amorfni brončani limovi (26 ulomaka) Osim navedenih nalaza 

sastav ostave čini i veći broj tzv. brončanih pogača, odnosno brončane 

polusirovine pripremljene za daljnje lijevanje. Zajednička je karakteristika 

svih predmeta da su nađeni slomljeni, tj. necjeloviti. 

55 D. Perkić, D. Ložnjak Dizdar, "Kasnobrončanodobna ostava Siča/Lučica" u: Opuscula ar- 

chaeologica, sv. 29, Zagreb 2005, 41-119. 

51

56 

Skrad na Korani - utvrda 

Na strmoj hridini nad kanjonom na desnoj obali rijeke Korane 

uzdižu se ostaci srednjovjekovnog burga Skrada na Korani. Skrad je smješten 

na posljednjem zapadnom izdanku Skradske gore koja svojom visinom 

nadmašuje okolna niska brda i humke (429 m n/m), te je pokrivena 

gustom šumom. Ovaj kraj zaobilaze prometnice, a u posljednje vrijeme i 

ljudi. Naime, naselje Vujaškovići, koje se nalazi nedaleko burga, napušteno 

je u posljednjem ratu. Već i Radoslav Lopašić, veliki poznavalac kordunskog 

kraja, navodi da je "inače u predjelima skradskim od Mriežnice pa tamo 

preko Korane zemlja ponajviše pusta, kamen i golet sa nekoliko žalosnih 

njiva, na kojima skoro ništa ne rodi, osobito ako je i malo suha godina". 

Lopašić navodi da se krajem 19. stoljeća u selima Gornji i Donji Skrad sa 

svim zaseocima nalazi oko 1500 stanovnika. Danas je teško zamisliti da je 

takav život bujao u ovim krajevima u kojima početkom trećeg milenija jedva 

da itko stanuje. Još je teže zamisliti kako je živo bilo u vrijeme kada je 

funkcionirao srednjovjekovni burg Skrad sa svojim podgrađem. 

Skrad - položaj grada 

Skrad je bio sjedište prostrane gospoštije s trgovištem i pet katoličkih 

župnih crkava. Danas su od njih ostali tek toponimi. Nasuprot 

Skrada, s druge strane rijeke Korane, nalazi se brdo Kestenjak odakle su 

Osmanlije tukli lumbardama skradsku gradinu. Već se u 19. stoljeću jedva 

mogla raspoznati osnovica ovoga burga. Po jednom nacrtu može se utvrditi 

da je Skrad bio velik grad, osnovice dugačkog trokuta, i da je bio opasan 

zidom i kulama, a trgovište ispod njega branio je zidani plato. U zid na 

koranskoj strani 1864. godine udario je grom koji je oborio dio zidina u 

rijeku Koranu. Lopašić je još ispod grada uspio prepoznati i temelje župne 

crkve svetoga Lovre. Danas se jedva naslućuju zidine burga, a podgrađe je 

potpuno nestalo pod zemljom. Najstarija vlastela ovoga burga bili su Frankopani, 

koji se spominju kao vlasnici u 15. stoljeću. Martin Frankopan, jedan 

od najmoćnijih Frankopana, ovaj je grad 1466. poklonio svojem vjernom 

savezniku Ivanu Benvenjudu, vlasniku Okića, Ostrožina i Cetingrada. 

56 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 257-267; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog 

Pokuplja, Karlovac 1993, 120, 121; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 

2001, 58; R. Lopašić, Uspomena na put u Slunjsku krajinu 1865. godine, Zagreb 1883, 39-41; Đ. Szabo, 

Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 160. 

52 

Kada je Anž Frankopan zarobio Martina, u sukobu grana obitelji Frankopana, 

i okovao ga u gradu Brinju, Benvenjudi je ponudio za oslobođenje 

svojega saveznika grad Skrad na Korani, a poslije mu je zahvalni Martin 

dao svoj grad Kostajnicu na Uni da mu nadoknadi gubitak Skrada. Kralj 

Matijaš Korvin (vladao između 1458. i 1490. godine) oteo mu je Kostajnicu i 

Benvenjuda je strpao u zatvor dok mu on nije dobrovoljno odstupio ovo 

značajno imanje. Kad su Benvenjudi nakon smrti Matijaša Korvina vratili 

grad Skrad, nisu dugo ostali njegovi vlasnici. Pošto je izumrla muška loza 

Benvenjuda, Bernardin Frankopan je smatrao da ima pravo na nekadašnje 

imanje strica Martina te je grad zaposjeo, a Anu Benvenjudi je zatvorio i 

opljačkao njezine dragocjenosti. Ana Benvenjudi se nagodila s Frankopanom, 

pa mu je prepustila Skrad, a on joj je vrlo vjerojatno vratio dragocjenosti. 

Veličina skradskog imanja nije do danas točno određena. Ono se 

prostiralo s obje strane rijeke Korane, a na sjeveru i zapadu je dopiralo do 

rijeke Mrežnice. Na jugu je sezalo do Ključa kod sutoka Mrežnice i Tounjčice. 

Na imanju su bile župne crkve svetog Vida (kasnije svetog Lovre) u 

Skradu, svetog Jurja u Kolečanima, svetog Jurja u Perjasici, svetog Petra u 

Kolečanima (Mateško Selo) i svete Nedjelje u Cerovcu (Barilovićki Cerovac). 

Godine 1461. u podgrađu je bilo 45 kuća, a među stanovnicima više obrtnika. 

Ljudi su se uglavnom bavili poljoprivredom, a najznačajnija grana bila 

je vinogradarstvo. Postojali su i brodovi na Mrežnici i Korani koji su putnike 

prevozili na drugu stranu, a na rijekama su bili i mlinovi. Uoči velikog 

sukoba na Krbavskom polju jako je stradalo i skradsko imanje. Tada je više 

ljudi odvedeno u ropstvo u Tursku, a mnoge su zgrade popaljene, pa je broj 

kuća u Skradu sa 45 spao na 17. Tijekom 16. stoljeća područje Skrada, Svojića, 

Lipovca (kasnije Generalski Stol) i Perjasice više je puta bilo opustošeno. 

Prema ispravi koja procjenjuje stanje na frankopanskim imanjima, 

a koja potječe iz 1558. godine, skradsko je imanje potpuno uništeno. Grad 

je tada već djelomice zapušten, gospodarske zgrade su srušene i zapaljene, 

a građani i kmetovi su napustili imanje. Malobrojni još preostali 

stanovnici se nisu usudili kretati po šumama i gorskim sjenokošama. 

Zanimljivo je da su oni između Korane i Mrežnice, na jednom otoku na 

Mrežnici zvanom Janjča, sagradili kolibe i ogradili ih zbog turske opasnosti, 

te se ondje sklonili. 

Zrinski su grad držali desetak godina, ali su ga 1569.g. dali u zalog 

Franji Frankopanu Slunjskom. General Ivan Lenković je smatrao da 

nema boljeg mjesta od Skrada za topove koji označavaju blizinu turske 

vojske, ali grad ipak nikada nije dobio straže na račun krajiške uprave, već 

su ga Frankopani i Zrinski sami branili dokle su god mogli. Ta je obrana 

1576. godine bila toliko slaba da su Osmanlije preostalo stanovništvo odveli 

u ropstvo (svega 170 ljudi), a 1585.g. su popalili do kraja burg, i od tada 

sve do kraja 17. stoljeća grad se nalazio na ničijoj zemlji. Na lijevoj obali 

Korane sagrađen je čardak koji je nazvan Novim Skradom. 

Skradski su predjeli tek 1686.g. iznova napučeni pravoslavnim 

stanovništvom. Novi stanovnici su počeli prelaziti i preko Korane, ali je to 

zaustavljeno 1689.g. kada je određeno da se pravoslavni mogu naseljavati 

samo na desnoj obali rijeke Korane. Godine 1700. postojala je već i pravoslavna 

crkva pod Skradom. Do danas je od grada vrlo malo ostalo, a do 

ostataka ne vodi niti put, pa je stoga još teže odrediti gdje se burg nalazio. 

Jedino strma obala rijeke Korane i teško pristupačna kota na kojoj je grad 

smješten odaju da je ovdje bilo nekada jedno od najznačajnijh prometnih 

čvorišta u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.

57 

Svojić – rimsko naselje 

Mjesto Svojić je smješteno južno od prometnice Perjasica – Generalski 

Stol na sjeverozapadnim obroncima Perjasičke kose. Danas je naselje 

gotovo potpuno pusto. Iznad sela se nalazi brdo na kojem je u rimsko 

vrijeme bilo naselje. Brdo je smješteno iznad Jacina vrela, odakle je naselje 

dobivalo potrebnu vodu. Na vrhu brda teren je zaravnjen, a manja probna 

iskopavanja (sonde 2x2 metra) te rekognosciranje terena ukazali su na prisutnost 

keramike, dok su neposredno ispod površine nađeni debeli zidovi 

koji upućuju na objekte iz rimskog vremena. Komadići žbuke crvene, žute i 

bijele boje svjedoče o tome da su zidovi ovih objekata bili oslikani. Nažalost, 

fragmenti su bili premaleni da bi se moglo bilo što sa sigurnošću zaključiti. 

Vrlo je lako moguće da se stanovništvo koje je ovdje bilo naseljeno 

pokapalo upravo u nedalekoj Bubijevoj jami. 

Položaj rimskog naselja 

Štirkovac – kamenolom iz rimskog perioda i 

58 

sarkofazi 

Nekoliko kilometara južnije od Dugog Dola, gdje su otkriveni 

rimski sarkofazi, uz lijevu obalu Korane nalazi se selo Štirkovac. U grabovoj 

šumi Štirkovac postoje skupine prirodnog stijenja, ondje gdje je također 

bio rimski kamenolom. Štirkovački je kamenolom otkrio Dušan Mišljenčević 

iz Štirkovca osamdesetih godina 20. stoljeća te je na to upozorio 

arheologa Ivana Šarića koji se bavio istraživanjem rimskih kamenoloma. 

Na mnogim mjestima u ovom kamenolomu, koji je danas nepristupačan 

zbog opasnosti od mina, uočavaju se na kamenu živcu tragovi alata. Na 

jednom mjestu postoji veća količina odlomljene građe, neuredno nabacane 

niz kosine kamena živca iz kojeg je uzeta. U blizini te građe nalazi se 

kameni sanduk, plitko izrađen i grubo klesan. Sanduk je oštećen te je vrlo 

vjerojatno zato ostao na mjestu izrade. Na još nekoliko mjesta vide se oštećeni 

i nikada dovršeni sarkofazi. Neoštećeni primjerci su se zacijelo, kao i 

u drugim slučajevima, prevozili do kamenorezbarskih radionica gdje su se 

ukrašavali i konačno oblikovali. Sarkofazi su, treba pretpostaviti, služili 

domaćem stanovništvu čije su nastambe na pojedinim dijelovima Korduna 

do danas otkrivene ali su još uvijek nedovoljno istražene. 

57 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 59; D. Perkić, "Grad 

mrtvih u Bubijevoj jami kod Barilovića", Histria antiqua, 8, Zagreb 2002, 103-130. 

58 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 59; I. Šarić, "Kamenolomi 

gdje su se u rimsko vrijeme izrađivali sarkofazi", Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, ser. 3, 

sv. XV, Zagreb 1982, 44-45. 

Velemerić – nestale ruševine i nepoznata 

59 

lokacija 

Velemerićki grad najvjerojatnije je stajao južnije od Martinšćaka, 

na nešto nižem zaravanku istoga brijega. To je zacijelo jedan od gradova 

koje je sagradila slobodna plemićka općina Velemerić i koji je ostao u njezinu 

vlasništvu sve do turskih provala, kad je i propao. Jedinu sliku kaštela 

donosi nam krajiški graditelj Martin Stier koji je obilazio ove krajeve između 

1658. i 1660. godine. Prema njegovoj skici grad je uvelike nalikovao 

na susjedni Budački, od kojeg nam također ništa nije ostalo. Vanjsko obrambeno 

ziđe štitilo je unutarnji palas. Uz četverokutnu palaču prislonjena 

je kružna kula sagrađena radi veće sigurnosti. Stier je crtežu pridodao i 

neka svoja zapažanja: 

"Grad je sagrađen na ravnom tlu. Djelomično je sačuvan, a dijelom je to 

sada samo hrpa kamenja, ali bi na tom položaju zaista trebao biti jedan 

takav kaštel. Zato bi ovaj grad bilo korisno obnoviti. U njemu je već zapovjednik 

straže sam dao uz trošak od 150 forinti popraviti jednu zgradu. 

Samo mjesto Velemerić ima dva čardaka u kojima su smještena dva vojvodstva 

krajiških straža. Jedno bi vojvodstvo trebalo premjestiti u Belaj, a 

drugo ostaviti ovdje i smjestiti ga u popravljeni Velemerić. Ta bi posada 

mogla čuvati i drugi čardak, nedaleko Velemerića, u Markušiću. Velemerić 

spada pod vojno zapovjedništvo žumberačkog kapetana, a samo je mjesto 

naseljeno novim stanovništvom, te je između Velemerića i Belaja podignuto 

najmanje 50 novih vlaških kuća." 

Velemerić očito nikada nije do kraja popravljen, a koliko se čini, 

već je krajem 17. stoljeća potpuno napušten te nije poslužio u kasnijem 

organiziranju Vojne krajine. Pitanje je samo zašto nije u lokalnoj tradiciji do 

današnjih dana ostala uspomena na mjesto gdje se burg nalazio. Vrlo je 

vjerojatno da je na mjestu burga podignut u kasnijem razdoblju neki drugi 

objekt, pa je sjećanje na prethodnu građevinu nestalo. Grad bi trebalo 

tražiti južno od mjesta Donji Velemerić. 


59 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 58; M. Kruhek, Graditeljska 

baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 123; M. Kruhek, Karlovac, utvrde granice i ljudi, 

Karlovac 1995, 115-116; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 159. 

53


Opcina Generalski Stol 

55

60 

Mateško Selo – katolička crkva svetog Jurja 

Crkva svetog Jurja u Mateškom Selu pet kilometara istočno od 

Generalskog Stola uistinu predstavlja raritet na području Korduna. Radi se 

o malenoj katoličkoj crkvici koja potječe iz 12. stoljeća. To je jedini primjer 

srednjovjekovne sakralne arhitekture na području Korduna koji se očuvao 

u izvornom obliku sve do današnjih dana, preživjevši turske ratove. U Spomenici 

župne crkve u Mrežničkom Brestu zabilježeno je sljedeće: "Kada su 

Turci došli, porušili su dosta crkava… Ali srećom je turski paša, koji se zvao 

Gjorgjić – paša, nosio ime Gjorgje, dakle ime svetoga Jurja i nije srušio crkvicu 

posvećenu svom imenjaku". Što je još zanimljivije, ova građevina u 

svojim temeljima čuva ostatke rimskih urni i sarkofaga. Istraživanja koja su 

poduzeli restauratori i arheolozi pokazala su da su temelji ove građevine u 

potpunosti načinjeni od rimskih spolija (poklopaca sarkofaga), a da su za 

uglove upotrijebljeni sanduci sarkofaga. Tragovi grobišta u crkvi datirali su 

građevinu u 12. stoljeće. Crkva je između 1802. i 1892.g. bila župna, a nakon 

toga se župa seli u Mrežnički Brest. 

Crkva sv. Jurja u Mateškom Selu 

56 

60 www.ogulin.hr.; M. Šantek, M. Trpčić – Kordiš, "Kultura i prosvjeta" u: Duga Resa, radovi iz 

dalje prošlosti, NOB-e i socijalističke revolucije, Karlovac 1986, 178. 

Sarkofazi oko crkve

Mateško Selo – Markova pećina 

Markova pećina nalazi se u Mateškom Selu, svega petsto metara 

sjeverozapadno od crkve Svetoga Jurja na prostoru zvanom Sodol ili Suhodol, 

koji navodno predstavlja isušeno korito rijeke Mrežnice. Špilja se 

smjestila na istočnim padinama kanjona oko pedesetak metara ispod današnje 

makadamske ceste. Ulaz u špilju veličine 1,5x1 metar započinje manjim 

kanalom koji se spušta prema ulaznoj dvorani, odnosno mjestu gdje 

se špilja grana na dva kanala. Ukupna dužina špilje je 177 metara, a dubina 

oko 14 metara. Prvi arheološki nalazi u ovoj špilji pronađeni su 1998. 

godine, a radilo se o većem antičkom ključu, izduženog tijela s poligonalnom 

glavom na kojoj je veći kružni otvor. Takvi su ključevi korišteni u svakodnevnom 

životu antičkog čovjeka i datiraju se u vrijeme između 1. i 3. 

stoljeća. Ključ je, osim toga što je utilitaran predmet, mogao biti korišten u 

sepulkralne svrhe, što bi značilo da je bio priložen uz pokojnika, te bi tada 

imao značenje ključa za "drugi svijet" ili ključa kao poveznice pokojnika i 

doma koji je napustio kad je umro. Uz ključ su nađeni i površinski nalazi: 

jedan željezni nož, tri brončane alke i jedan prsten, koji pripadaju razdoblju 

kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka. Za razdoblje kasnog srednjeg 

vijeka i ranog novog vijeka jasno je da je špilja korištena kao zbijeg, a za 

razdoblje antike, budući da nisu nađeni adekvatni nalazi, osim spomenutog 

ključa, ne znamo u koje je svrhe služila. 


61 D. Perkić, "Rimske nekropole, karlovačka speleološka dragocjenost i posebnost", u: Ka- 

meleon, sv. 11, Karlovac 2003, 4-6. 

61 

Mrežnički Brest – katolička crkva svetog 

62 

Mihovila Arkanđela 

Crkva svetog Mihovila Arkanđela u Mrežničkom Brestu sagrađena 

je u svega dvije godine. Gradnja je završena 1892.g. uz pomoć trgovca 

Mile Matešića koji je 1895.g. sagradio i župni dvor i školu u mjestu. 

Zvonik je 25 metara visoki neobarokni toranj s pjevalištem, kroz koji se 

ulazi u jednobrodnu građevinu sa svetilištem. Strop crkve je ravan, a bočni 

prozori su od obojenog stakla. Na glavnom oltaru je slika Arkanđela Mihovila 

s kipovima svetog Augustina i svetog Benedikta. Slike križnog puta 

su iz 1919.g. Ispred svetilišta je kip Majke Božje Lurdske i Strižićev oltar na 

kojem je kip svetog Jurja iz crkve u Mateškom Selu. 

62 www.ogulin.hr. 

Crkva svetog Mihovila Arkanđela u Mrežničkom Brestu 

57


Opcina Cetingrad 

59

Buvača – pravoslavna crkva svetog Apostola 

63 

Petra i Pavla 

U selu Buvača (Buhača), na samoj graničnoj međi s Bosnom i Hercegovinom 

prema Velikoj Kladuši, nalazi se pravoslavna crkva svetog Apostola 

Petra i Pavla iz 1800. godine. U Drugom svjetskom ratu hram su devastirali 

i opljačkali ustaše. Crkva je podignuta na onižem brežuljku iznad 

naselja Maljevac i vrlo je dobro vidljiva s glavne ceste koja povezuje Veliku 

Kladušu i Vojnić. Pokrov crkve je, kao i kod većine pravoslavnih objekata na 

Kordunu, u strašnom stanju. Parohiji pripadaju mjesta Maljevac, Maljevačko 

Selište, Buvača, Cetingrad, Vališ Selo i Grabarska u susjednoj Bosni. 

Crkva svetog Apostola Petra i Pavla u selu Buvača 

63 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 63; www.eparhijagornjokarlovacka.hr; 

S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 1997, 49 – 50; Kalendar 

"Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 

1905., Sremski Karlovci 1910, 893 – 894; "Iskaz Mile Mišković, selo Radovica, Cetingrad" u: Đ. Zatezalo, 

"Radio sam svoj seljački i kovački posao" Svjedočanstva genocida, Zagreb 2005, 140. 

60 

Cetingrad – utvrda 

64 

Cetingrad je smješten na prometnici koja povezuje Slunj s Velikom 

Kladušom, svega tri kilometra od bosanske međe. Iznad obližnjeg 

sela Podcetin dižu se ruševine jednog od najslavnijih srednjovjekovnih burgova 

u Hrvatskoj. Do sredine devetnaestog stoljeća ovaj je grad bio potpuno 

čitav, a tada ga je, 1866.g., razorila austrijska uprava koja se bojala da 

ga ne bi zauzeli Osmanlije. Ipak, i dan-danas su ruševine grada velike i značajne. 

Glavni ulaz u tvrđavu bio je na južnoj strani nasuprot glavici koja se 

zove Cetinsko bilo. Unutar zidina nalazi se Drenđula, glavna kula grada 

Cetina, koja je ujedno, bez sumnje, i najstariji dio grada. Turci su kulu prozvali 

Drenđulom, što na turskom znači "duboki biser". Naime, iza svih obrambenih 

zidova nalazi se veličanstvena kula. Zidovi su joj bili visoki preko 

osamnaest metara, a promjer joj je iznosio oko trideset metara. Na jug od 

Drenđule nalazila se četvrtasta kula u kojoj je bila smještena katolička crkva. 

Uz kulu je 1846.g., znači samo dvadeset godina prije rušenja, bio dozidan 

i visoki zvonik. Na Drenđuli se nalazio natpis, koji je danas u Hrvatskom 

povijesnom muzeju, na kojem je piše da je Drenđulu zidao Mehmedpaša. 

Ipak, taj podatak nije točan. Kulu su sagradili Frankopani, budući da 

je to najstariji dio grada, a Mehmed-paša je jedino mogao kulu pregraditi 

ili dograditi. Grad je bio opasan sa dva reda zidina. Unutarnji je bio posebno 

čvrst. Na krajevima unutarnjih zidina nalazila su se četiri bastiona: Lenkovićev, 

begov, Ergarska i Ne boj se. U unutrašnjosti je 1846. godine podignuta 

i kasarna. Posebnu vrijednost za branitelje grada (bili oni kršćani ili 

Osmanlije) imao je osam hvata duboki zdenac u Drenđuli. Burg je imao 

tlocrt trokutastog oblika, a južna strana trokuta bila je u obliku luka. Ispod 

Cetina nalazi se lokacija "Crkvica", te je tu vrlo vjerojatno stajala crkva svetog 

Mirka pod Cetinom koja se spominje već 1334.g. 

Ime Cetin slavenskog je porijekla i znači mjesto pokriveno gustom, 

tamnom šumom. Stoga je netočna vijest koju donosi povjesničar i 

kroničar Ivan Tomašić koji tvrdi da je Cetin izgrađen već 450.g. Cetin je bio 

u razvijenom srednjem vijeku uključen u Goričku županiju Zagrebačke biskupije. 

Cetin je vrlo vjerojatno bio unutar posjeda klokočkog plemena koji 

su svoj plemenski grad imali u Klokoču. Godine 1387. poklonio je kralj Žigmund 

Cetin s kotarom klokočkim knezu Ivanu Krčkom, nagradivši ga tako 

za vjernu službu i usluge iskazane kralju Ludoviku te kraljicama Elizabeti i 

Mariji koji su vladali prije njega. U vrijeme kada je Ivan od Paližne držao 

zarobljene kraljicu Elizabetu i njezinu kćer Mariju u Novigradu u Dalmaciji, 

Ivan Krčki je oslobodio Mariju (tada suprugu kralja Žigmunda). Bana Ivana 

Horvata, koji se borio na strani Ivana od Paližne, opkolio je u Počitelju u Lici 

i nije ga pustio iz utvrde sve dok nije obećao da će isposlovati puštanje 

Marije iz Novigrada. Osim Cetina, Ivan Krčki je dobio i grad Slunj. Žigmund 

je bio u teškim novčanim neprilikama nakon povratka poslije bitke kod 

Nikopolja (1396.g.), pa je založio i grad Ozalj Krčkima, tako da su oni uz 

Celjske bili najmoćniji velikaši u Hrvatskoj. Osim toga, Žigmund je imao 

golemo carstvo i malo vremena za brigu o jugoistočnom krajičku svoga 

imperija, pa je stoga podmićivao Frankopane na sve načine samo da ne 


Kupe i Korane, Zagreb 1895, 101-124; M. Kruhek, Cetin: grad izbornog sabora Kraljevine Hrvatske 1527., 

Karlovac 1997; R. Lopašić, Cetingrad, Zagreb 1867; R. Lopašić, Uspomena na put u Slunjsku krajinu 1865. 

godine, Zagreb 1883, 14-20; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 165.

pristupe stranci Ladislava Napuljskog koji mu je u Hrvatskoj bio ozbiljan 

suparnik. Kad je Nikola Krčki iznevjerio Žigmunda, poklonio je njegove gradove 

Cetin i Slunj bosanskom velikašu Sandalju Hraniću, ali on nije nikada 

ušao u njihov posjed. Nikola Krčki, koji se počeo nazivati Frankopanom, 

dao je grad Cetin u zalog Pavlu Zrinskom. Tada su Cetinu bila pripojena dva 

velika imanja u današnjoj sjeverozapadnoj Bosni, no njih je prisvojio tadašnji 

ban Nikola Čupor Moslavački. Frankopani su od Zrinskih ubrzo ot- 

Burg sredinom 19. stoljeća 


kupili Cetin, ali su ga ponovo dali u zalog plemićima Bevenjudima koji su 

posjedovali i grad Ostrožin kod Bovića. Kasnije su Frankopani opet vratili 

grad, a 1449.g. dogodila se poznata dioba imanja između Frankopana na 

gradu Modrušu. Tu su stvorene grane Frankopana Cetinskih, Slunjskih i 

Tržačkih. Frankopani Cetinski su držali Cetin, Rmanj, Lapac i Bašku na otoku 

Krku, ali nisu dugo opstali kao zasebna grana obitelji. Ivan Frankopan 

Cetinski se zaredio i postao nadbiskup kaločki, pa je 1542.g. s njim izumrla 

grana Cetinskih. Imanja Frankopana Cetinskih, grad Cetin, Veliku i Malu 

Kladušu, Pazarište u Lici i Krstinju naslijedili su Frankopani Slunjski. Slunjski 

su u drugoj polovici 16. stoljeća najradije boravili u Cetinu, a ispod grada je 

postojala varoš (oppidum) koja se mogla mjeriti s Modrušom, Bihaćem i 

Steničnjakom. U samom je mjestu bila župa svetog Nikole, a osim toga 

postojao je i franjevački samostan svete Marije, koji je prema svemu sudeći 

bio jedan od najznačajnijih samostana u cijeloj srednjovjekovnoj Hrvatskoj. 

Nakon katastrofe na Mohačkom polju 1526.g. Ugarsko - Hrvatsko 

Kraljevstvo ostalo je bez kralja. Ludovik II. Jagelović poginuo je pod konjem 

u potoku bježeći s ratišta. Javila su se dva pretendenta na prijestolje: 

Ferdinand, nadvojvoda austrijski, i Ivan Zapolja, vojvoda erdeljski. Gotovo 

svi Hrvati koji su bili preko rijeke Kupe pristali su uz Ferdinanda, a oni koji 

su bili u Slavoniji zastupali su Ivana Zapolju, plemića iz Slavonije. Ferdinand 

nije među ugarskim velikašima našao mnogo odaziva, pa mu je bilo stalo 

da ga prihvate hrvatski velikaši. Za Ferdinanda su bili osobito Ivan Kacijaner 

i Nikola Jurišić, slavni vojskovođe. Dana 1. siječnja 1527.g. hrvatsko 

plemstvo izabralo je Ferdinanda za hrvatskog kralja. Za saborište je odabran 

Cetin jer je ležao u središtu hrvatske kraljevine, a bio je osim toga i 

veliko mjesto sa župom i samostanom. Među velikašima koji su bili u 

Cetinu nalazimo Ivana Karlovića, kneza krbavskog i velikaša mnogih gradova 

u Lici i Krbavi te oko Zadra (Ravni Kotari i Bukovica), Nikolu Zrinskog 

(oca Nikole Zrinskog koji se borio kod Sigeta), Stjepana Blagajskog, vlastelina 

velikih imanja oko rijeke Une, Jurja Frankopana Slunjskog i Vuka Frankopana 

Slunjskog, vlasteline u Tršcu na Korani (danas u Bosni i Hercegovini), 

Drežniku i Bosiljevu (kod Duge Rese), biskupa kninskog Andriju 

61

Unutrašnjost grada Cetina 

Tuškanića, koga su tada Osmanlije protjerali u Cazin ili Topusko, te mnoge 

druge znamenite velikaše i crkvene dostojanstvenike. Pošto je Ferdinand 

izabran za kralja, u crkvi svete Marije je služena misa zahvalnica, a potom 

su svi prisutni položili zakletvu novoizabranom vladaru. 

Samo četiri mjeseca nakon toga događaja poslali su predstavnici 

hrvatskog plemstva na Ferdinandov dvor poslanstvo da traži novac i 

bolje uređenje straža uz granice zbog opasnosti koja je prijetila od Turaka. 

Usprkos tome što je novi kralj obećao pomoć, od nje nije bilo gotovo ništa. 

Naime, novi kralj se morao sukobiti s Ivanom Zapoljom, koji je svojatao 

hrvatsko-ugarsku krunu na temelju svojega proglašenja kraljem u Dubravi 

kod Vrbovca. Osmanlije su devet godina kasnije osvojili grad Cetin s podgrađem. 

Nedugo potom ga je vratio knez Juraj Slunjski, ali je uslijed turskih 

napada grad 1559.g. bio toliko ruševan da ga je trebalo nanovo utvrditi 

i čitav obnoviti. U grad su potom postavljene straže, ali nikada ih nije 

bilo dovoljno za obranu grada. Godine 1584. Cetin je zajedno s Hrastovicom, 

Tršcem na Korani i Petrinjom napušten. Nikola Frankopan je 1625.g. 

sklopio s bosanskim pašom ugovor prema kojem je Cetin trebao ostati 

pust, ali su se Turci, zbog njegova istaknutog položaja prema obližnjem 

Slunju, stalno nadali da će grad zauzeti i popraviti. 

62 

U nekoliko navrata u 17. stoljeću oko grada su se vodile borbe, 

ali niti jedna strana do 1670.g. nije duže držala utvrdu. Tek 1670. godine, 

kada je u "ostacima ostataka Hrvatske" situacija bila napeta u vezi sa zrinsko-frankopanskom 

urotom, Osmanlije su iskoristili priliku i zauzeli Cetin i 

Furjan. Grad su do 1737.g. držali Turci, a te su ga godine opkolili hrvatski 

ban grof Esterhazi i karlovački general Juraj Herberstein te su ga opsjedali 

punih mjesec dana. Na kraju su se morali zbog poraza carske vojske kod 

Banja Luke povući. Austrijska vojska je i 1788.g. pokušala opkoliti Cetin te 

ga zajedno s Bihaćem, Kladušom, Kulen Vakufom, Šturlićem i Pećigradom 

osvojiti, ali su ti napadi bili odbijeni, a velike su štete pretrpjeli Klokoč i Perna. 

Tek 1790.g. vodila se odlučujuća bitka za Cetin. Tada je general Wallisch 

(po kojem se zove i obližnje Vališ Selo) napao Cetin iz Cvitovića s velikom 

vojskom i jakim naoružanjem. Kada su bitke završile, grad je bio u ruševinama. 

Osmanlije su se hrabro branili i više ih je stotina poginulo. Neki su 

uspjeli pobjeći u Bosnu, a zapovjednik tvrđave Ali-beg Beširević, "starac od 

stotinu i dvanaest godina" bio je živ uhvaćen. Turska je vojska doživjela 

poraz, a svi koje su austrijski vojnici uhvatili bili su zarobljeni ili pogubljeni. 

Stari Beširević je pričao da je zapamtio šest opsjedanja grada, ali da ovakvu 

opsadu nije očekivao. 

Mirom u Svištovu 1791.g. Austrija je u Hrvatskoj dobila Drežnik, 

Lapac, Vaganac, Cetin i Ličko Petrovo Selo. Grad je nakon 1791.g. potpuno 

obnovljen, te se u njemu nalazio do 1813.g. posebni zapovjednik Korduna. 

Za vrijeme ratova s Napoleonom Turci su iskoristili priliku i 1809.g. ponovo 

zauzeli grad. Osmanlije su istjerali svakoga tko se između 1791.g. i 1809.g. 

ovdje naselio, a i sve su kuće popalili. Tek je francuski maršal Marmont 

opet zaposjeo grad, a Turke je prestrašio da će zapaliti sve utvrde od Kladuše 

do Bihaća ako se usude još jednom napasti Hrvatsku krajinu. Osmanlije 

su ipak još dvaput napali Cetin, jedanput 1813.g., kada su ga i nakratko 

zauzeli uvukavši se u njega podzemnim putem, a drugi put 1834.g., kada ih 

je više od dvije stotine ostalo mrtvih pod zidinama grada. 

Danas je Cetin ruševina koja odolijeva zubu vremena i koja predstavlja 

jedan od najznačajnijih spomenika graditeljske baštine Korduna. 

Cetingrad – katolička crkva Uznesenja Blažene 

65 

Djevice Marije 

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u mjestu Cetingrad 

sagrađena je nakon Domovinskog rata na mjestu starije crkve koja je 

u potpunosti srušena između 1991. i 1995. g. Pripadnici JNA crkvu su prvi 

puta pogodili granatom 5. listopada 1991., dana 4. studenog 1991. su je zapalili, 

a 1. 12. 1991. su miniranjem potpuno razorili ostatke crkve. Starija je 

crkva podignuta 1891. godine, a pročelje joj je bilo oblikovano krajem 19. 

stoljeća u historicističkom stilu. Ovo je najveća crkva u dekanatu. Radilo se 

o trobrodnoj građevini s peterokutnim svetištem. Nije bila nadsvođena. 

Visoki zvonik na pročelju crkve završavao je piramidalnom kapom. Pročelje 

crkve imalo je elemente jednostavnog klasicizma. Župnik je crkvu obnovio 

upravo pred početak Domovinskog rata. Župljani su nakon povratka 

1995. godine željeli novu crkvu koja će biti replika stare. Nova je građevina 

podignuta u godinu dana. 

65 www.cetingrad.org; www.slunj-crkva.com; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakral- 

nih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 216.

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Cetingradu Crkva Pokrova Presvete Bogorodice u Radovici 

Radovica – pravoslavna crkva Pokrova Presvete 

66 

Bogorodice 

Ova omanja parohijalna crkva smjestila se u selu Polojski Varoš u 

neposrednoj blizini Cetingrada, lijevo od prometnice koja povezuje Slunj i 

Cetingrad na vrhu omanjeg brežuljka i vidljiva je tek kad joj se sasvim priđe. 

Hram je posvećen Pokrovu Presvete Bogorodice i sagrađen je 1967. 

godine na mjestu starijeg hrama iz 1857. godine koji su ustaše uništili u 

kolovozu 1941. Danas u Polojskom Varošu gotovo nema vjernika, a o crkvi 

brine paroh iz Kolarića. Parohiji pripadaju Polojska Varoš, Kuk, Begovo Brdo, 

Bogovolja, Komesarac, Kruškovača, Pocetin, Batnoga, Gojkovac i Ruševica. 

66 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), 

Beograd 1997, 60; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija 

karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 902; "Iskaz Mile Mišković, selo Radovica, Cetingrad" 

u: Đ. Zatezalo, "Radio sam svoj seljački i kovački posao" Svjedočanstva genocida, Zagreb 2005, 140. 

63


Grad Karlovac 

65

Gornja Trebinja – pravoslavna crkva Roždenstva 

67 

Presvete Bogorodice 

U Gornjoj Trebinji na sjevernom Kordunu, na prometnici između 

Skakavca i Vukmanića, nalazi se parohijska crkva Roždenstva Presvete Bogorodice. 

U istom je mjestu, vrlo vjerojatno i na istoj lokaciji, stajala 1334.g. 

katolička crkva svetog Ivana, koja je propala 1577.g. pod turskim nasrtajima. 

Na taj su posjed Draškovići u 17. stoljeću doselili pravoslavno stanovništvo. 

Prva je pravoslavna crkva zasigurno bila od drvene građe i nalazila 

se, sudeći po nadgrobnoj ploči Marka Papića iz 1782.g., upravo ovdje. Ta je 

ploča ugrađena u bočni zid nove crkve koja je, kako stoji na zaglavnom kamenu 

nadvratnika glavnog ulaza, podignuta 1843.g. Građevina, sagrađena 

od kamena sa starog grada Steničnjaka, kao i katolička crkva u Rečici na 

lijevoj obali Kupe, oblikovana je u kasnobaroknom stilu s elementima klasicizma. 

Prostorno rješenje i struktura posve funkcionalne arhitekture, do 

Crkva Roždenstva Presvete Bogorodice u Gornjoj Trebinji 


Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, 

Karlovac 1993, 113; www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 

(1997), Beograd 1997, 66; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., 

Sremski Karlovci 1910, 904 – 905. 

66 

krajnje mjere jednostavne, i smještaj nad selom na proplanku skladni su, a 

polukružni zaključak u to vrijeme imaju i klasicističke katoličke crkve. Naime, 

već se u baroku sve više gubi arhitektonska razlika između katoličkih i 

pravoslavnih crkava. Natpis u crkvi, koji je na ćirilici, otkriva da je građena 

uz pomoć žitelja Karlovca, Stanka Kermara, žitelja Bečeja, sina pokojnog 

Marka Papića, koji je podrijetlom bio iz Trebinje, kapetana komandanta 

Šokčevića i uz priloge "karlovačkog općinstva". Katolička crkva u Barilovačkom 

Cerovcu vrlo je slična ovoj parohijalnoj crkvi u Gornjoj Trebinji. 

Kamensko – pavlinski samostan 

Danas je mjesto Kamensko dio grada Karlovca, baš kao i Turanj. 

Još na početku 20. stoljeća opisivao je Lopašić Kamensko kao mjesto koje 

"stoji uru niže Karlovca kraj Kupe". Samostanska zgrada se naslanja na crkvu, 

a crkva je građena u 18. stoljeću na temeljima starije crkve iz 15. stoljeća. 

Iz Kamenskog je, osim opreme crkve, odneseno sve što je vrijedilo još 

krajem 18. stoljeća, kada je Josip II. ukinuo redove, a među ostalima i 

pavline. Lopašić spominje da seljaci u Kamenskom vade velike komade 

kamenja koji upućuju na to da se tu u rimsko vrijeme vrlo vjerojatno nalazila 

naseobina. Ime toj naseobini do danas nije poznato. U razvijenom 

srednjem vijeku Kamensko je potpadalo pod župu Gorica. Imanje Kamensko 

je obuhvaćalo područje današnjeg Popović-brda, Lemić-brda te sela 

uz prve obronke Slunjskih brda, a na zapad je išlo do utoka Korane u Kupu. 

Povijest Kamenskog usko je povezana s poviješću Steničnjaka i 

župe Gorica. Kad je Steničnjak potpao pod Baboniće, i imanje Kamensko 

dolazi u ruke ovim plemićima. Stjepan Babonić je darovao zemljište Kamensko 

1311.g. poveljom svojem službeniku Jurju za zasluge za vjernu 

službu. Kamensko su njegovi nasljednici prodali Stjepanu Frankopanu 

1346.g., vlasniku obližnjeg Steničnjaka. Njegova udovica Katarina Frankopan 

osnovala je 1404.g. samostan u Kamenskom i pozvala u njega obližnje 

pavline s Petrove gore koji su imali i samostan Zlat na vrhu Petrovcu. Katarina 

je voljela i sama boraviti u ovom samostanu, pa je pavlinima godinu 

dana nakon osnutka samostana darovala i jedan dvor pokraj Kupe sa svom 

služinčadi. Pavlinski ljetopisci ubrzo su ovaj samostan počeli ubrajati među 

najbogatija pavlinska sjedišta u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Mnogi 

pripadnici plemena Strelče, koji su imali zemlju u neposrednoj blizini samostana, 

ostavljali su pavlinima svoje posjede u nasljeđe. Tako je, naprimjer, 

Blaž Vestarić od Korane sa svojim sinom Petrom "za spas svoje duše" 

1462.g. ostavio pavlinima svoja imanja. Čitavo je strelačko pleme sklopilo 

vječno bratstvo sa samostanom te su se obavezali da će braniti prava pavlina 

i njihove posjede oko Kamenskog. Kamensko je imalo i udaljenije po- 

68 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb, 1895, 125-142; Karlovačka županija: nepokretna 

kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 20; Kamensko: crkva i samostan Pavlina, Zagreb 1973; N. Pavlačić, 

Kamensko u plamenu: 1991 – 1995, Zagreb 2000; Kamenska župa: Crkva Majke Božje Snježne: pavlinski 

samostan: crtice iz povijesti sela kamenske župe, Cres 2004; Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog 

razdoblja, Zagreb 1985, 252-253; D. Perkić, "Zaštitna arheološka istraživanja u Kamenskom uz pavlinski 

samostan i crkvu Blažene djevice Marije Sniježne", Obavijesti, br. 1, god. XXX/98; I. Maroević, "Istraživanja 

slojevitosti arhitekture u crkvi svete Marije Snježne u Kamenskom", u: Godišnjak zaštite spomenika kulture 

Hrvatske, Zagreb 1976- 1977, sv. 2-3, 145-162; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata 

u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 344; M. Kruhek, "Povijesno – topografski pregled pavlinskih 

samostana u Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., Zagreb 1989, 74; Z. Horvat, "Srednjovjekovna 

arhitektura pavlinskih samostana u Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., 

Zagreb 1989, 98. 

68

Kamensko - polovica 20. stoljeća 

sjede (Fratrovci kod Ozlja). Vlasnici Steničnjaka su tijekom čitavog petnaestog 

stoljeća branili posjede pavlinskog samostana. Iako su se u gradu 

Steničnjaku izmijenili vlasnici (najprije Frankopani, pa onda Celjski), svi su 

poštovali prava pavlina na darovanu zemlju i objekt. Turska opasnost potjerala 

je pavline iz samostana na Zlatu, pa su se 1445.g. zlatski pavlini sklonili 

u Kamensko, a imanjem napuštenog samostana vladao je prior kamenski. 

Ubrzo su se neredi, koji su bili uzrokovani turskim provalama, proširili i 

na krajeve bliže Kupi. Tako su koncem sedmog desetljeća 15. stoljeća Osmanlije 

popalili i Kamensko, ali pavline nisu uspjeli protjerati. Osim Turaka 

pojavile su se i grupe razbojnika koje su uništavale i pljačkale područja u 

kojima je vladalo bezakonje. Upravo je takvo stanje bilo i na području Kamenskog. 

Zato su i obližnji plemići u Otoku (današnje Mekušje), koji nisu 

voljeli redovnike u Kamenskom, budući da su oni pobirali crkvenu desetinu 

i na njihovu području, postali agresivniji, pa su 1535.g., na jedan crkveni 

blagdan, dok je crkva u Kamenskom bila puna vjernika, napali crkvu i 

samostan i ubili redovnika koji je obavljao svetu službu. Nakon toga su 

plemići koji su počinili taj zločin bili javno izopćeni iz crkve papinskom 

bulom, a njihovo se izopćenje čitalo u crkvama u Radonji (Vojnić), Steničnjaku, 

Fuku (Vukmanić), kod Majke Božje (Velemerić), svetoga Ilije na Gorici 

(Tušilović), na Gazi, Jastrebarskom, Vukšinom Šipku i Petrovini. Samostan 

je zbog turske opasnosti 1530. godine popravljen, a krajem 16. stoljeća 

velik je broj naselja oko Kamenskog potpuno opustio, dok su se njihovi 

žitelji preselili u sigurnije krajeve, ponajviše u zapadnu Ugarsku i 

istočnu Austriju. 

Godine 1576. pavlini su dali samostan u zakup generalu Hrvatske 

krajine Ivanu Auerspergu za 50 forinti godišnje pod uvjetom da ga 

čuva od mogućih turskih napada i da ne tlači previše njegove malobrojne 

preostale podložnike. Turci su i nadalje pokušavali zauzeti Kamensko i jednom 

su prilikom došli preobučeni u žensko ruho, ali su ih vojnici prepoznali 

i nabili na kolac. Kamensko je uz Tounj bilo predstraža grada Karlovca. 

Ugovor s karlovačkim generalima razvrgnut je početkom 17. stoljeća, pa 

su se pavlini vratili u samostan. U međuvremenu su na teritorij oko samostana 

naseljeni prebjezi iz turskih krajeva, pa su oni djelomično prisvojili i 

zemljište na kojem su se nastanili. Zbog toga je dolazilo do sukoba između 

pavlina i onih krajišnika koji su prisvajali zemlje oko potoka Sajevac. Kroz 

cijelo 17. stoljeće crkva je bila zatvorena, i tek su krajem 17. stoljeća njezine 

ruševine očišćene, a potom je ondje opet služena i misa. U posljednjoj desetini 

17. stoljeća za crkvu su okolni plemići, generali i trgovci nabavili i 

inventar. Budući da crkva ni početkom 18. stoljeća još nije bila potpuno 

obnovljena, grofica Sidonija Delišimunović ostavila je oporukom znatnu 

svotu za njezin popravak. Godine 1732. pavlini su naselili napuštena selišta 

kmetovima iz okolice Bosiljeva, a tijekom 18. stoljeća su do kraja obnovili i 

crkvu i samostan u baroknom slogu. Samostan Kamensko je ukinut 

1786.g., kad je po naredbi Josipa II. ukinut i velik broj drugih samostana. 

Godine 1972. pavlini su se vratili u Kamensko iz Poljske. Ostali su 

ondje do 1991.g., kad su jedva uspjeli spasiti jedan dio vrijednosti iz samostana. 

Samostan je nakon toga bio u očajnom stanju: potpuno uništen 

projektilima, jer se nalazio na prvoj liniji fronte. Danas je obnovljen, a oko 

njega se provode i arheološka istraživanja. Rezultati istraživanja ukazuju 

na najmanje tri faze gradnje kasnosrednjovjekovnih i novovjekovnih zdanja 

u okviru samostana, zatim na postojanje antičkih kulturnih elemenata, 

a i na moguće prapovijesno naselje. 

Kapela svete Ane u Knez Gorici 

67 

Knez Gorica – 

katolička kapelica 

69 

svete Ane 

U mjestu Knez Gorica, 

koje je između Vukmanića i 

Gornje Trebinje, nalazi se katolička 

kapelica svete Ane iz 

1929. godine sagrađena od 

opeke. Za vrijeme Domovinskog 

rata, u listopadu 1991. 

godine, kapelu su teško oštetili 

pripadnici JNA, no do 

danas je obnovljena. 

69 Karlovačka županija: nepokretna 

kulturna dobra: popis, Zagreb 

2001, 21; M. Kruhek, Graditeljska baština 

karlovačkog pokuplja, Karlovac 1993, 

108; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje 

sakralnih objekata u Hrvatskoj 

(1991. – 1995.), Zagreb 1996, 348.

Ladvenjak – katolička crkva svetog Vida 

70 

Mučenika 

Crkva svetog Vida Mučenika u Ladvenjaku uzdiže se na brežuljku 

nad lijevom obalom rijeke Korane. Radi se o kasnobaroknoj građevini koja 

je zidana 1804/1805. godine. To je tipološka varijanta krajiške crkve koja se 

po oblikovanju unutrašnjeg prostora uvelike razlikuje od župne crkve u 

Barilovačkom Leskovcu. Prostor je mekši, budući da su strane uzidanih stupova 

konkavno uvučene i tako se stapaju s bočnim zidovima. U polukružnom 

je zaključku postavljen rokoko oltar. Za vrijeme Domovinskog rata 

Ladvenjak se nalazio na prvoj liniji fronte tako da je crkva jako stradala. 

Zahvaljujući darovima Velemerićana i Ladvenjačana koji su otišli u inozemstvo 

crkva je potpuno obnovljena. Ploča koja svjedoči o obnovi postavljena 

je na pročelje. 


Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 274; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog 

Pokuplja, Karlovac 1993; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 

1995.), Zagreb 1996, 349. 

71 Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", Ljetopis Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 

5, Zagreb 2000, 457; M. Mrkalj, Sjeničak: kronika kordunaškog sela, Karlovac 1980; G. Nikoliš, Korijen, 

stablo, pavetina – memoari, Zagreb 1980, 17-23; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po 

podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 946 – 947. 

68 

Crkva svetog Vida Mučenika u Ladvenjaku 

71 

Sjeničak – pravoslavna crkva svete Petke 

U mjestu Sjeničak postojala je drvena crkva svete Petke (Paraskeve) 

sagrađena 1715.g. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća (točnije 

1934.g.) Sjeničarci su zamijenili ovu drvenu crkvu novom zidanom. Crkvice 

se prisjeća i Gojko Nikoliš, partizan, šef 

sa nitetske službe u Narodnooslobodilačkoj 

vojsci, španjolski borac, 

pisac i sin paroha u Sjeničaku: 

"Drvena crkvica sačinjavala je 

ugao našeg trokuta. Položena na tome 

našem brdu, u središtu sela, bila je vidljiva 

sa svih strana, ali nenametljiva, šćućurena 

uza zemlju kao koka s pilićima. 

Njezine opšte proporcije, za moj ukus u 

arhitekturi, bile su obrazac savršenog 

sklada, spokojstva i skromnosti. Osnovne 

'konstruktivne elemente' sačinjavala 

su hrastova brvna, koja su nosila zvonik. 

Apsida okrugla. Završetak zvonika tako- 

đe okrugao, čunjast. Svo zdanje od krova do temelja bilo je opšiveno šindrom. 

Vanjska boja crkve bila je tamnosiva. U unutrašnjosti je dominirala 

plava: ploče od plavog kamena na podu, (niko danas ne zna odakle je taj 

divni kamen dobavljen), plava daska kao oplata i plavo 'nebo' posuto zlatnim 

zvjezdama." 

Nova zidana crkva, prema Nikoliševu opisu nije bila lijepa: "Hiljadu 

devetsto trideset i četvrte selo je dobilo novu crkvu, najveću rugobu 

koja je na tome tlu ikada postojala. Golemo skladište cigle." Nova je crkva 

uništena 1941.g. kad su je zapalili ustaše. Godine 1961. Sjeničarci su zahtijevali 

od tadašnje vlasti SR Hrvatske da sagrade novi hram u mjestu na 

lokaciji stare crkve. Međutim, tadašnje vlasti nisu imale puno razumijevanja 

za gradnju crkava, pa im je ta molba uslišana tek 1989.g. Dana 27. listopada 

1990.g. episkop gornjokarlovački Simeon Zloković posvetio je početak 

radova na gradnji novog hrama. Međutim, zbog ratnih i poratnih 

prilika njegove zidine i dalje strše nedovršene. 

72 

Steničnjak - utvrda 

Crkva sv. Petke u Sjeničaku 

početkom 20 stoljeća 

Burg Steničnjak smjestio se istočno od Karlovca, između Kupe i 

Petrove gore. Današnja glavna cesta koja povezuje Gvozd s Karlovcem ostavila 

je daleko ovaj značajni srednjovjekovni grad. Nekada je ovdje prolazio 

jedan od važnijih putova koji su vodili prema moru, a danas Steničnjaku 

nije ostalo ni ime. Stanovništvo koje živi u podnožju grada zove ga 

Roknić-gradinom, po zaseoku koji je najbliži gradu. Do grada se najlakše 

dolazi od glavne ceste uz potok Tržac. Na četrdeset minuta hoda od glavne 

ceste nalazi se zaselak Roknići, a još desetak minuta sjeverno od Roknića, 

na onižem brežuljku smjestila se utvrda. Radoslav Lopašić zatekao je 

krajem 19. stoljeća obrađena polja u Roknićima i neobrasle stijene burga. 

Danas stojimo pred ruševinama koje su obrasle u koprivu, paprat i iz kojih 

viri drveće. Neupućeni promatrač ne bi ni zapazio da se ovdje uzdizao jedan 

od najvažnijih burgova kasnosrednjovjekovne Hrvatske. 

72 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 267-292; J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj 

od sredine 15. do kraja 17. stoljeća, Zagreb 1980; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, 

Zagreb 1920, 68; Z. Horvat, "Ulazi u burgove 12-15. stoljeća", Prostor (1998), br. 1-2 (15-16), 62; M. Kruhek, 

Karlovac, utvrde, granice, ljudi, Karlovac 1995, 100-103; M. Mrkalj, Sjeničak: kronika kordunaškog sela, 

Karlovac 1980; M. Kruhek, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb 1995, 

72, 176-184; Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", Ljetopis Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5,

Staro je ime Steničnjak nakon turskih ratova, kad se na ovom području 

naselilo pravoslavno stanovništvo, promijenjeno u Sjeničak. Danas 

je mali broj starosjedilaca ostao u svojim kućama, i stoga je vrlo teško dobiti 

ikakve informacije od lokalnog stanovništva, koje je gotovo nestalo. 

Radoslav Lopašić krajem 19. stoljeća piše kako postoji mnogo 

mlinova na potoku ispod starog grada, kako je zemlja u Sjeničaku bogata i 

dobra i kako po brdima na sve strane ima vinograda. U vezi s vinogradima 

treba napomenuti da je i u srednjem vijeku i u ranom novom vijeku ovdje 

Grad u 19. stoljeću 

bilo zastupljeno vinogradarstvo. Računi steničnjačkog vlastelinstva ukazuju 

na to da je između 1550. i 1552.g. desetina iznosila više od 1000 vjedara 

vina. Lopašić spominje i pravoslavnu crkvu svete Petke u Sjeničaku. 

Svega toga danas više nema. Brda su neobrađena, zarasla, mlinovima nema 

ni traga, a i parohija svete Petke u Sjeničaku je nestala. Ova su sela bila 

opustošena u Drugom svjetskom ratu, a uz to su stradala i u Domovinskom 

ratu. 

Lopašić kaže da je Steničnjak "bio obsegom veći grad, nego li i 

jedan grad, što još postoji u Hrvatskoj". Szabo se s tim ne slaže, već samo 

tvrdi da je bio "veoma velik". Ubroji li se u sam grad i podgrađe, točna je 

Lopašićeva tvrdnja. Burg se dizao na nevisoku brežuljku (321 m n/m) s 

kojega se ne pruža dobar vidik. Upravo takav smještaj sugerira nam da se 

radi o vrlo starom burgu. Okolna su brda viša od gradskog, a s gradskoga 

se pružao jedino ograničen pogled prema sjeveru. Još je Lopašić vidio tri 

kule na gradu. Na samom platou, među drvećem, vide se udubine i zidine 

koje ukazuju na to da je grad imao vlastelinske objekte unutar vanjskih 

obrambenih zidova. Na žalost, ne možemo više rekonstruirati točan tlocrt 

ovoga objekta. Ulaz u burg nalazio se na jugu i bio je zasigurno utvrđen. 

Tlocrt je bio nepravilan prema zemljištu na kojem je izgrađen. Na obje 

strane burga, na sjevernoj i južnoj, nalaze se odvojeni humci, no čini se da 

je važniji onaj na južnoj strani s izrazitim tragovima zida. Kastrum je građen 

od kamena tesanca koji je uziman iz obližnjeg kamenoloma (prema 

lokalnoj tradiciji), a kako napominje Lopašić, ima i dosta cigle od koje 

obližnji seljaci grade kuće. To je točno pogledamo li seljačke kuće u okolici 

u kojima se vidi ugrađen tesani kamen. U kući Mitra Roknića, starosjedioca 

koji još čuva uspomenu na grad i koji mu zna i pravo ime (u okolici ga svi 

zovu, kako smo napomenuli, Roknić-gradina), temelji su građeni od 

kamena s grada. On mi je osobno rekao da je nakon Drugog svjetskog rata 

69

vadio kamen iz grada da bi sebi sagradio kuću. Međutim, nisu samo Mitar 

Roknić i njegovi susjedi vadili kamen iz grada: razvažanje kamena počelo 

je još mnogo ranije. Tako je od kamena sa Steničnjaka sagrađen Draškovićev 

dvorac u Rečici, župni dvor u istome mjestu i pravoslavna crkva svete 

Marije u Trebnji. Sve su to velike građevine i one pokazuju kakav je izvor 

građevinskog materijala morao biti stari Steničnjak. 

Osim toga što je služio kao kamenolom, vrlo je često bio interesantan 

obližnjim seljacima zbog novca koji se pronalazio uokolo. I sam Lopašić 

napominje kako je neka djevojka pred gradskim vratima našla zlatan 

70 

Položaj Crkvine u Roknićima 

novac koji je prodala u Karlovcu. U 19. stoljeću u razvalinama su grada bili 

vidljivi podrumi kojih se najstariji mještani (npr. Mitar Roknić) sjećaju i danas. 

Lopašić napominje da su podrumi bili zasuti već onda kada je on posjetio 

burg. U utvrdu se ulazilo preko podiznog mosta koji je bio okrenut 

prema jugu, odakle je i jedino moguć pristup gradu: bez obzira na to što je 

grad bio smješten na niskom brežuljku, pristup mu je bio otežan sa svih 

strana osim s juga. Naime, i sa zapadne i s istočne strane teku potoci koji se 

sastaju sjeverno od grada. Na sjevernom podnožju kastruma nalazio se 

ribnjak (koji je i danas vidljiv), pa je i on otežavao pristup. Istočno od burga 

diže se brdo Stražište, koje se nekada zvalo Rožanac, a s kojega su, prema 

lokalnoj tradiciji, Osmanlije gađali grad i na taj ga način zauzeli. Brdo Stražište 

dobilo je ime po straži koja je nekoć bila smještena na njemu. Lopašić 

navodi i imena ostalih brda: Dvorište (na sjevernoj strani) i Branjenica i Slunjska 

(na zapadnoj strani). Na jugu se nalazi brdo Međeđak, najviše od 

svih. U jarku ispod utvrde vrelo je Đurđevac, odakle su, prema pričanju Mitra 

Roknića, s pomoću cijevi dovodili vodu na grad, no ostaci tih cijevi nisu 

vidljivi na terenu. 

Župna crkva svete Marije, koja se spominje u popisu iz 1334.g., 

nalazila se južno od zaseoka Roknići, na lokalitetu koji se i danas naziva 

Crkvina. Na samom mjestu crkve vide se tragovi u zemlji, ali kamena više 

gotovo nema. Teren je zaravnjen i ne pokazuje nam kakav je bio tlocrt crkve. 

Nedavno je netko vadio kamen s istočnog dijela Crkvine, pa je lokalitet 

djelomično oštećen. Kopanjem bi se sasvim sigurno došlo do točnog tlocrta 

ove građevine. Na vrhu brda Međeđak, koje se diže iznad Roknića, pre- 

ma pričanju Mitra Roknića, ali i prema izvorima, nalazio se franjevački samostan. 

Mitar Roknić me je uputio do lokaliteta koji u lokalnoj tradiciji nazivaju 

"Sveta žalost", ali se na terenu tek može prepoznati mjesto gdje je 

nekada stajao ovaj samostan. Seljaci se sjećaju da je na mjestu franjevačkog 

samostana bilo mnogo kamenja. Šuma je na ovom mjestu posječena, 

pa je na taj način lokalitet djelomično devastiran. U Gornjem Sjeničaku, koji 

se nalazi dva kilometra istočno od Roknića, još se u Lopašićevo doba nalazila 

ruševina stare katoličke crkve zvane "Svetinja". Na putu koji vodi prema 

Roknićima, uz potok Tržac, lokalitet je "Ciglane", gdje se u srednjem vijeku 

pekla cigla. Na suprotnoj strani od "Ciglana" i danas se vide brojni ribnjaci 

koji su bili dio trgovišta Steničnjak, a ono se nalazilo uz potok. Ribnjaci 

su vrlo vjerojatno nastali od otkopa za glinu za pravljenje cigle. Na 

mjestu "Ciglana" danas stoji seosko imanje. Mitar Roknić tvrdi da se u Roknićima 

na livadi usred sela nalazilo groblje. Seljaci groblje nazivaju "turskim", 

ali je vrlo vjerojatno da je to bilo groblje naselja u neposrednoj blizini 

grada, dakle da se radi o srednjovjekovnom groblju. I danas se vide podzidi 

koji su okruživali groblje, a Mitar Roknić je prije tridesetak godina 

iskopao i jedan dio kostura na tom mjestu. Danas se "tursko groblje" ne obrađuje, 

ali se uočava mnogo kamenog materijala koji je vrlo vjerojatno služio 

kao obrub grobovima. 

Povijesni dokumenti mnogo više govore o srednjovjekovnom 

Steničnjaku od spomenika koji se do danas nisu sačuvali (do nas su doprli 

samo njihovi toponimi) ili su njihovi materijalni ostaci tako maleni da iz njih 

možemo zaključiti jedino da bi ih vrijedilo arheološki istraživati. Arheološki 

materijal već na prvi pogled izgleda zanimljiv. Svuda po lokalitetu kaštela 

nailazio sam na komade keramike i, što je još zanimljivije, šljake. Šljakom je 

posebno bogato "Predgrađe", kako brežuljak ispred grada s pravom nazi- 

Položaj Grad - nekadašnji Steničnjak 

va Mitar Roknić. Na tom brežuljku, na kojem je sačuvan samo jedan komad 

zida, našao sam veliku količinu šljake koja ukazuje na preradu željeza u 

Steničnjaku. Najbliži rudnici željeza nisu bili odviše udaljeni. Naime, oni su 

se nalazili na Petrovoj gori, u granicama steničnjačkog imanja. Nije isključeno 

da je u srednjem vijeku i područje Steničnjaka bilo bogato željezom i 

da su se te zalihe tijekom vremena iscrple. Iz povijesnih dokumenata, uz ar-

heološki materijal, pokušat ću rekonstruirati povijesnu sliku ovog zanimljivog 

lokaliteta. 

Hrvatski kroničar Ivan Tomašić, koji je živio u 16. stoljeću, zabilježio 

je da je grad Steničnjak građen 1105.g. Ta je datacija vrlo vjerojatno 

prerana. Tomašić je želio povezati godinu gradnje srednjovjekovnog burga 

s Kolomanovim vladanjem u Hrvatskoj. Zanimljiva je činjenica da je već 

u 16. stoljeću grad smatran izuzetno starim. Ime Steničnjak dolazi od riječi 

"stijena", kako navodi i Lopašić. Stijene danas nisu vidljive na samom lokalitetu, 

ali je moglo doći i do promjena u prirodnom okolišu. U kasnom srednjem 

vijeku čitav je ovaj kraj bio naseljen, šume u okolini grada su bile 

iskrčene i kiše su sprale zemlju sa stjenovite podloge na kojoj grad leži. 

Vinko Sabljar naziv Steničnjak izvodi iz nekadašnjeg imena Zastinje, odnosno 

Stinišnjak, što također vuče podrijetlo od "stijena", ali naznačava da se 

prvotno naselje nalazilo "za stinama", tj. "među stinama". Zanimljivo je da 

su se stari stanovnici Steničnjaka sklonili pred Turcima u 16. stoljeću u Austriju 

u Gradišće, pa ondje i danas postoji selo Stinjaki (Stinatz) u kojem je 

1934.g. živjelo 1176 Hrvata koji su govorili čakavskim dijalektom. Neki 

smatraju da su starosjedioci govorili čakavskim dijalektom, pa su i svoje naselje 

zvali Stinišnjak ili Zastinje. Kajkavski govornici su Stinišnjak prozvali 

Steničnjakom, a kad su se pravoslavni ijekavci naselili ovdje krajem 17. stoljeća, 

prozvali su selo Sjeničak radi lakšeg izgovora i zanemarili su izvorno 

značenje imena. 

Zorislav Horvat u svojem radu o ulazima u burgove pretpostavlja 

da je Steničnjak uistinu izgrađen u 12. stoljeću. Jedna od najranijih 

isprava u kojoj se spominje ovaj grad potječe s kraja 13. stoljeća, iz 1299.g. 

U ispravi se kaže da je "varoš" ispod Steničnjaka spojena preko Mrzlog Polja 

s Dobrom (radi se o Novigradu na Dobri). Sasvim je izvjesno da je jedan 

od putova iz Zagreba za more vodio preko Steničnjaka i Novigrada na Dobri 

za Rijeku ili Senj. Hrvoje Petrić u članku o srednjovjekovnim putovima u 

središnjoj Hrvatskoj iscrtanom je linijom označio put koji je vodio iz Zagreba 

za Topusko. Njegova linija zacrtava put preko Kupe kod Pokupskog, 

međutim lako je moguće da se jedan krak te ceste odvajao za Steničnjak i 

na taj način povezivao Topusko s sjevernim Jadranom. Nada Klaić označava 

na Korani preko Steničnjaka put koji je vodio od Topuskog za Skrad. 

Od Skrada na Korani put je išao za Senj. To je vrlo vjerojatno, budući da su 

srednjovjekovni putovi slijedili rimske, a u okolini Steničnjaka je pronađeno 

mnogo rimskih nalaza, tako da je Kukuljević smatrao da je na položaju 

Steničnjaka bila rimska Quadrata (spominje doduše i Kamensko i Degoj 

kao druge mogućnosti). Drugi je put od Topuskog vodio dolinom 

rijeke Gline do Cetingrada, a dalje do Bihaća i dolinom Une do Knina i mora. 

Lopašić pretpostavlja da je možda upravo Steničnjak stari župski grad 

Gorica. To je uistinu vjerojatno, jer se područje župe Gorica podudara sa 

steničnjačkim imanjem. 

Postoje i druge moguće varijante: i srednjovjekovni grad Budački 

bio je vrlo važno središte. Osim toga, on se nalazi bliže selu Knez-Gorica 

kod Vukmanića, koje je u toponimu očuvalo naziv nekadašnje Gorice. Po 

mojem mišljenju ipak je Steničnjak nekadašnji župski grad Gorica. Naime, 

knezovi Babonići, koji su bili među prvim vlasnicima ovoga burga, nazivali 

su se u 12. stoljeću i početkom 13. stoljeća knezovima Goričkim, a zatim 

knezovima od Steničnjaka. Prije njih je vlasnik ovog grada bio Joakim Pektar. 

On je vodio veliku borbu s Babonićima oko grada Steničnjaka i poginuo 

je u bitki oko 1277.g. Nakon toga sklopljen je mir 1278.g. Ban Nikola 

Gissing založio je grad Steničnjak Stjepanu Baboniću za 1000 maraka zajedno 

sa zemljom oko utvrde, mitnicom i ostalim koristima, a Stjepan je 

zauzvrat prepustio teren Zlat (danas Slavsko polje između Vojnića i Gvozda). 

Pomiritelji su prisilili Stjepana Babonića (koji se nazivao i banom iako 

to tada još nije bio) da otvori ceste i omogući slobodan prolaz svim trgovcima 

koji su prolazili njegovim posjedima prema moru. Godine 1300. 

Stjepan Babonić od Steničnjaka (tako se tada već naziva), slavonski ban, 

obećao je da će štititi mletačke trgovce ako dođu trgovati u njegove zemlje. 

Županija gorička se u prvoj polovici 15. stoljeća prozvala županijom steničnjačkom. 

Babonići su početkom 14. stoljeća držali župe Gorica (današnji 

Kordun, dio Pokuplja i sjeverozapadne Bosne) i Vodica (područje između 

današnjih gradova Prijedor, Dubica i Sanski Most). Vjekoslav Klaić u 

svojoj Povijesti Hrvata kaže da su knezovi Babonići držali i pojedine gradove 

u Kranjskoj, a da su u srednjovjekovnoj Slavoniji, osim ove dvije župe, posjedovali 

i Medvedgrad, Samobor, Okić, Zrin, Glaž (u Bosni) i Vrbaški grad 

(na planini Kozari kod Bosanske Gradiške). Osim toga bili su i vlasnici Drežnika, 

Pseta (područje oko današnjeg Bosanskog Petrovca i Bosanskog Grahova) 

i Novog Grada (današnji Bosanski Novi). "No najznatniji bedem i 

središte njihove vlasti bio je tvrdi Steničnjak, za koji se bijaše već mnogo 

krvi prolilo. Stolujući u Steničnjaku, mogli su lakše držati na okupu svoje 

golemo imanje, a i po volji zakrčivati prijelaz preko Gvozda na jug u Hrvatsku." 

Babonići su, prema tome, za svoje središte, izabrali upravo grad Steničnjak. 

Položaj Podgrađe u Roknićima 

Plemići Babonići podijelili su među sobom imanja 1314.g. Najzapadnije 

područje potpalo je pod vlast Stjepana. On je dobio imanja između 

kranjske granice i rijeke Gline. Njegovo središte postao je grad Steničnjak. 

Između Gline i Une imanja je dobio Ivan Babonić, a između Une i 

Sane Radoslav. Radoslavovi su se potomci kasnije prozvali knezovima Blagajskim. 

Godine 1326. došlo je do sukoba između sinova kneza Stjepana i 

novoga bana Mikca koji je bio lojalan kralju. Kralju su se pokorili potomci 

Radoslava i Ivana, ali Stjepanovi potomci – a imao je četiri sina – nisu željeli 

prihvatiti kraljevu vlast. Rat između Stjepanovih sinova i bana Mikca bjesnio 

je 1327.g. Ban Mikac sakupio je oko sebe brojne velikaše, a pomogao 

mu je i zagrebački biskup Ladislav de Kobol. Ban je s pomoću velikaša oku- 

71

pio veliku vojsku i počeo opsjedati burg Steničnjak, središte vlasti Stjepanove 

loze. Braća su se hrabro borila, ali, vidjevši da se neće moći obraniti, 

zamolili su zagrebačkog biskupa Ladislava de Kobola da ih izmiri s banom. 

Mikac se složio da im da "amnestiju", ali su zauzvrat morali kralju predati 

svoj grad Steničnjak, dok im je ban u zamjenu ustupio grad Moslavinu (današnja 

Popovača). Ostavio im je i gradove Lipovac kod Samobora, Gradac 

na Kupi i imanje Brezovicu i Svetog Petra na "zagrebačkom polju" (današnje 

Turopolje, mjesta Brezovica i Petrovina). Ispod grada Steničnjaka bila je 

sastavljena isprava o miru 16. rujna 1327.g., a potom su u crkvi svete Marije 

(dakle današnji lokalitet Crkvina) obje strane prisegle da će se držati mira. 

Kad čitamo tekst sklopljenog mira i nagodbe pod gradom, neprestano 

nam se nameće pomisao da je Mikac na svoju ruku zaratio protiv Babonića. 

Naime, on navodi kao opravdanje za svoj postupak neke "ispade" braće 

protiv kralja koje je on, ban, tobože morao osvetiti. Nigdje se u ugovoru ne 

usuđuje reći da po kraljevskoj zapovijedi otima braći djedovinu. Bahatost 

Mikčeva dolazi do izražaja još više u tome što je odlučio za zamjenu dati 

grad Moslavinu. Očito je da mu savjest nije bila posve mirna. Da su 

Babonići doista bila nevjerni kralju, on bi im bez puno razmišljanja oteo sve 

posjede. Ovako je čak obećao da će sam kralj napisati potvrdu o miru. Ipak 

su Stjepanovim sinovima ostali mnogobrojni posjedi koje im Mikac, u ime 

kralja, potvrđuje. Mikcu je očito bilo izuzetno stalo do Steničnjaka. Oko 

Mikca su pod Steničnjakom prilikom potpisivanja ugovora bili "plemići 

kraljevstva". Tu se našlo devetero slavonskih velikaša, od kojih četvoricu 

Mikac naziva castellani nostri, tj. svojim kaštelanima. 

Mikac je odmah nakon dolaska u Slavoniju počeo izgrađivati poznati 

anžuvinski "tvrđavni sistem", prema kojem upravo utvrde čine jezgru 

nove vojničke organizacije. Za Stjepanove sinove gubitak Steničnjaka je 

bio toliko težak da su se potpuno okrenuli od Slavonije i pošli u službu 

Habsburgovcima. Godine 1330. ban Mikac je imao kaštelane u burgu. To 

su bili Stjepan i Toma, sinovi Beka, plemići od Grbonoga (današnji Podravski 

Kloštar). Godine 1351. plemići općine Koranica, koja je pripadala 

vlastelinstvu Steničnjak, izjavljuju banu da ih kaštelani i činovnici grada 

Steničnjaka protiv njihovih prava dovlače na tuđe sudove ili im sami sude, 

te da će radije otići sa svojih zemljišta nego se podložiti neposrednom ropstvu. 

Ban je bez problema utvrdio te 1351.g. da općina Koranica "od pamtivijeka" 

nije priznavala drugu jurisdikciju osim banske ili one zagrebačkog 

župana. Zato je na saboru odlučeno da niti jedan od kaštelana ne smije 

suditi spomenutim plemićima, jer oni pripadaju samo pod banski ili županijski 

sud. Taj podatak nam pokazuje da se u gradu više ne nalaze ni Babonići 

ni Mikčevi sinovi. 

Kralj Ludovik, koji je vladao od 1342.g. do 1382.g. i koji je od 27. 

svibnja do 13. lipnja 1380.g. boravio u Hrvatskoj, dao je u zalog grad Steničnjak 

2. lipnja 1380.g., zajedno s imanjem, Stjepanu, knezu Krčkom i njegovoj 

ženi Katarini za 10000 dukata. Naime, u to je vrijeme Ludovik ratovao 

s Mlecima (1378.-1381.) i trebalo mu je novaca. Gradovi, kojih je ionako 

imao dovoljno, bili su odličan zalog. Stjepan Krčki umro je 1390.g., a 

upravu nad Steničnjakom je preuzela njegova udovica Katarina. Ona je posudila 

kralju Žigmundu još 8000 dukata, držeći s kćeri Elizabetom i dalje 

grad Steničnjak. Ivan Frankopan bio je brat Stjepana Krčkog-Frankopana. 

Nakon smrti svojega brata, Ivan Frankopan je ostao jedini baštinik Stjepanova 

imanja. Katarini, ženi svojega brata, i njezinoj kćeri Elizabeti obećao je 

40000 zlatnih forinti za to da on sam preuzme golemu baštinu svoje obi- 

72 

telji. Imetak je obuhvaćao čitav otok Krk, župe Vinodol i Modruš s mnogim 

gradovima, gradove Senj, Steničnjak, Slunj, Drežnik i Cetin s područjem 

Klokoča. Osim toga, preko svoje supruge Ane držao je brojne gradove u 

Istri i Gorici. Ivan Frankopan bio je desna ruka kralja Sigismunda u Hrvatskoj 

u vrijeme ratovanja protiv Ladislava Napuljskog. Zato mu je Sigismund 

potvrdio sva imanja koja je posjedovao i dozvolio mu je da eksploatira 

na svojim imanjima rudu, "bila ona zlatna, srebrna, olovna ili željezna". 

To je posebno zanimljivo zbog nalaza šljake na Steničnjaku. 

Položaj ribnjaka ispod Roknića 

Godine 1405. dobio je Steničnjak Fridrik Celjski kao miraz svoje 

žene Elizabete Frankopan. Hermanu, Fridrikovu ocu, vlast nad gradom je 

potvrdio kralj Sigismund Luksemburški 1415.g., koji mu je nakon bitke na 

Nikopolju 1396.g. dugovao svoj život, kad ga je spasio ploveći brodom 

Dunavom i Crnim morem do Jadrana. Nakon tih događaja Herman Celjski 

je postao careva uzdanica u Hrvatskoj i Slavoniji i stoga je pridobio za sebe 

velik broj utvrđenih gradova. Fridrik je bio oženjen Elizabetom Frankopan, 

jedinom kćeri kneza Stjepana I. Frankopana i njegove supruge Katarine 

Carrara. Ona mu je rodila sina Ulrika. Fridrik je osim Steničnjaka posjedovao 

i Kostanjevicu, Mehovo, Krško, Novo Mesto i Samobor. Stolovao je u 

Krškom. Suvremeni izvori spominju da se knez Fridrik zaljubio u djevojku 

Veroniku i toliko je zavolio da se odrekao svoje zakonite supruge. Herman 

Celjski pokušao je nekoliko puta izmiriti supružnike, i to mu je pošlo za rukom 

1422.g. u Krapini. Međutim, iste noći Elizabeta je ubijena lovačkim 

nožem. Godine 1456. Ladislav Hunjadi je u Beogradu ubio Ulrika Celjskog, 

sina Fridrika i Elizabete. Time je izumrla loza grofova Celjskih i za njihove 

utvrde počeli su se otimati drugi velikaši. 

Martin Frankopan je iste godine, smatrajući da na to ima pravo, 

zauzeo Steničnjak. Frankopani su smatrali da je Steničnjak Fridrik dobio 

kao miraz, a budući da je Elizabetu on ubio, smatrali su da im pripada 

pravo na grad. Dok je Ulrik bio hrvatski ban, nisu se usudili napasti njegovo 

imanje, ali čim je zadnji Celjski ubijen, pomislili su da je došao pravi čas za

obračun. Martin Frankopan je zajedno s Ivanom Hunjadijem sudjelovao u 

borbi protiv Turaka na Kosovu polju od 18. do 20. listopada 1448.g. Tu su 

vojsku porazili Osmanlije, a knez Martin Frankopan je jedva izvukao živu 

glavu. Njegov sluga Mikša Ličković mu je spasio život, a Frankopan mu je u 

znak zahvalnosti kasnije darovao imanja Dolec i Gradec koja su pripadala 

Steničnjaku. Godine 1464.g., kad je već na kraljevskom prijestolju bio Matija 

Korvin, potvrdio je knezu Martinu dobra koja je ovaj držao, ali Steničnjak, 

Lipovac i Kostajnicu samo za života, a nakon njegove smrti te gradove 

dobiva kralj. Tako se i zbilo 1479.g. Kralj Vladislav je nakon smrti Matije 

Korvina 1490.g. ustupio Ivanu Korvinu, uz još neke gradove, i Steničnjak. 

Ivan Korvin je grad obećao Ivanu Cetinskom, iz roda Frankopana. Do grada 

nitko od te dvojice nije došao budući da je Ivan Korvin poginuo na 

Krbavskom polju 1493.g. 

Za "spašavanje triju kraljevina" (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) i 

za to što je četiri puta odaganao Turke od Hrvatske i razbio ih nedavno, kada 

su se vraćali iz Koruške, dobio je Steničnjak hrvatski ban Ladislav Egervar 

1492.g. Budući da je Ladislav Egervar ubrzo umro, njegova su imanja 

naslijedili maloljetni sin Stjepan i kći Klara, koja je bila udata za Jurja Kanižaja. 

Godine 1523. kralj Ludovik je darovao grad Ivanu Dragfiju, grofu temeškom, 

ali ga je on vratio 1524.g. Kanižajima. Burg je naslijedila Uršula, 

kći Ladislava Kanižaja, koja se udala za hrvatskog bana Tomu Nadaždija. 

Frankopani su na osnovi rodbinskih veza smatrali da je Steničnjak njihov 

grad. Zato je knez Juraj Slunjski tražio 1538.g. kralja Ferdinanda da mu podmiri 

dug od 4000 forinti koje mu je državna blagajna dugovala za trošak 

obrane od Turaka na krajini i da mu za to izruči grad Steničnjak. Budući da 

kralj na njegove molbe nije reagirao, knez Slunjski je napao grad u dogovoru 

s gradskim službenikom Mihaljom Balogom. U gradu su se u tom 

trenutku nalazila 1002 turska zarobljenika. Mihalj Balog je uz pomoć zatočenika 

omogućio Slunjskom ulaz u grad. Dogovor je bio da će i žene u gradu 

biti pobijene. Vođa zatočenika, neki Uzref, Turčin, zabranio je da se 

pogube žene. Što se tiče steničnjačkog zatvora, on se nalazio u podrumima 

grada. Postoje izvorni dokumenti koji ukazuju na to da su u zatvoru u 

Steničnjaku slabo hranili zatočenike. Uglavnom su za hranu dobivali raž i 

proso. Na nekim su vlastelinstvima na glavnim trgovima u trgovištima postojala 

stalna mjesta za vješanje zatočenika ili prestupnika. Nemamo dokaza 

da je tako nešto postojalo u Steničnjaku. Slunjski nije milom želio 

prepustiti grad, pa ga je banovac Gašpar Gusić otišao moliti u obližnji Ostrožin 

da preda Steničnjak Nadaždiju. Čak je i kralj Ferdinand naredio banu 

Nikoli Zrinskom da vrati grad Nadaždiju. Uz Frankopana su bili knezovi 

Blagajski, ostali Frankopani i Keglevići. Ni vojna sila nije pomogla. Posredovali 

su i vlasnici obližnjih gradova, ali je knez Slunjski ostao neumoljiv, pa 

je čak postojala opasnost da pozove Turke u pomoć. Juraj Slunjski je nakon 

zauzimanja Steničnjaka uskratio Zagrebačkom kaptolu desetinu. Godine 

1543., kad se Juraj Slunjski jednom prilikom vraćao iz bitke s Turcima, pogodio 

ga je grom na ulaznim vratima u Steničnjak. Nadaždi se nakon toga 

vratio u svoj posjed. Kralj Ferdinand je 1557.g. izdao novu povelju Tomi 

Nadaždiju kojom mu potvrđuje imanje i grad Steničnjak. Nadaždi je zakupio 

desetinu od Zagrebačkog kaptola za 160 forinti. Godine 1571. zakup je 

smanjen na 140 forinti, a 1574.g. na 100 forinti. Očito je da se zakup smanjivao 

što je turska moć više rasla. Od 1578.g. Zagrebački kaptol ne dobiva 

više ništa od vlastelinstva Steničnjak. Zakupom desetine vlastelini su dobivali 

goleme zarade. Tako je naprimjer desetina 1552.g. iznosila 399,46 

forinti, a zakup desetine 160 forinti, što znači da je čista dobit bila 239,46 

forinti. Interesantan je podatak da je Nadaždi, koji je dugo vremena bio 

vlasnik ovog imanja, samo nekoliko puta u životu posjetio svoj grad Steničnjak. 

Zacijelo se osjećao bolje u nekom sigurnijem gradu u zapadnoj Ugarskoj 

nego da strepi za vlastiti život na granici s Turcima. 

Godine 1541. Turci su prvi put temeljito opustošili krajeve od Petrove 

gore do Dubovca. Već prije toga su 1522.g. poharali područje oko 

Steničnjaka, kada su sa oko 4000-5000 ljudi provalili sve do Kupe, te preko 

Kupe u Kranjsku sve do Cerknice, a u povratku su pljačkali po Hrvatskoj i 

oko Steničnjaka vraćajući se do Like i Bosne. Godine 1548. Malkoč-beg je 

opustošio područje Steničnjaka, a novi napadi na Steničnjak su se dogodili 

1565.g. i 1574.g. Iz 1565.g. postoji popis ljudi koje su Osmanlije odveli u 

ropstvo pisan hrvatskim jezikom. Još 1550.g. u Steničnjaku postoji oko 150 

naseljenih kuća. "Braća purgari i plemeniti ljudi" imali su svojega suca i starješine, 

a značaj grada je narastao posebno kad je u Steničnjaku ustanovljen 

sud za cijelu pokupsku i prekokupsku Hrvatsku. Sud se držao svakog 

mjeseca po tri dana. 

Hrvatski su sabori držani u Steničnjaku dva puta. Na ta dva sabora 

hrvatski su plemići raspravljali o tome kako bi se mogli upuštati u pogodbe 

s Turcima budući da nemaju ni od kuda pomoći. Važniji sabor, drugi 

po redu, okupio se 17. srpnja 1558.g. Odmah na početku je iznesen zahtjev 

kralja Ferdinanda da plemstvo sa svojim kmetovima mora porušiti neke 

granične utvrde. Tražio je rušenje Graduse, Prevršca, Komogovine, Svinice, 

Zrina i Slunja (grada i samostana), a posjede Zrinskih na Zrinskoj i Trgovskoj 

gori tražio je za sebe kako bi ih mogao braniti. Takav je zahtjev izazvao 

pravi i otvoren otpor plemstva koje ga je odbacilo, povrijeđeno njime jer je 

bilo poznato da nijedan grad nije napušten bez borbe. Usprotivili su se 

prepuštanju utvrda i rušenju gradova koji su služili u obrani i postupili su 

upravo suprotno kad su odlučili da će podložnici grada Steničnjaka preuzeti 

utvrđivanje Krupe, i to njih 200 u trajanju od 15 radnih dana, dok će 

Tržac na Korani popravljati plemići Banšćine, Goričana, Peći i Završja. Donijeli 

su i odluku da ban i plemići drže straže na pojedinim istaknutim lokacijama 

i putevima. Tako je određeno da će ban postaviti "u Cerovu Rebru, 

s kojeg se položaja nadzire i može promatrati sva Petrova gora, 4 

stražara....". Vidi se da su odluke sabora u Steničnjaku bile većim dijelom 

usmjerene prema utvrđivanju obrane na području između Une, Save, Kupe 

i Korane. Postavljene straže trebale su povezivati obranu toga prostora, 

posljednju i prvu crtu obrane utvrda na Uni i Kupi, s utvrdama na Zrinskoj i 

Petrovoj gori. Lenković je zbog nepoštivanja kraljeve volje bio vrlo ljut. Čak 

je sam odlučio uzeti 200 strijelaca sa Steničnjaka i srušiti kule u Blinji, Zrinju 

i Lišnici. Kralj je očito želio okupiti snage na određenim punktovima i zato 

je zahtijevao da se male utvrde razore kako ih Osmanlije ne bi mogli zauzeti, 

a i da se postavljanjem straža u njima ne troše ionako već slabe snage 

za obranu države. Hrvatsko plemstvo ne razmišlja strateški poput Lenkovića 

i kralja, već smatraju da bi bilo sramotno prepustiti ijedan komad zemlje 

Turcima bez borbe. Lenkovićeva taktika bliža je ratnoj taktici koju uvjetuje 

novi način ratovanja, a hrvatsko plemstvo još ima na umu rat iz 

viteških vremena. Sabor u Steničnjaku bio je posljednji sabor držan s onu 

stranu Kupe, a kasnije su se hrvatski sabori sazivali uvijek u Zagrebu ili u 

važnijim mjestima na lijevoj obali Save. 

Vlastelinstvo Steničnjak obuhvaćalo je geografski velik prostor: 

područje današnjeg sjevernog Korduna i Bosanske krajine (dijelovi općina 

73

Karlovac, Gvozd, Vojnić i Velika Kladuša). Na sjeveru mu je granica sredinom 

16. stoljeća bila na rijeci Kupi do današnjeg Desnog Sredičkog na istok 

i sela Ribari na zapad. Tu je graničilo s okićkim vlastelinstvom, posjedima 

jamničkih plemića i vlastelinstvom Pokupsko. Na istoku je dijelilo granicu 

s posjedima opatije Topusko. Tu se granica spuštala okomito od Kupe 

kod Desnog Sredičkog do današnjeg Gvozda i Perne. Na jugu je granica 

bila Krstinja, koja je tada bila opustošena turskim ratovima, te vlastelinstvo 

Blagaj na Korani, a na zapadu su to bili Kamensko, Tušilović, Barilović i 

Skrad na Korani. Granica je prolazila linijom od današnjeg sela Ribari prema 

Vojniću i, koliko vidimo iz popisa mjesta koja su se nalazila u vlastelinstvu, 

ponegdje je skretala do rijeke Korane (kod Veljuna, Barilovića), pa čak 

i preko nje (Velemerić, Švarča, Mrzlo Polje, Belaj). U vlastelinstvu su se nalazila 

mjesta navedena u ispravi bana i senjskog kapetana od 1512.g. Uz 

Kupu i potok Trepču bila su naselja Dedina (kod današnjeg Kirina), Leparac, 

Otok (Mekušje), Trebinje (Trebnja), Strilče, Rečica, Luka, Podvorci (Ribari), 

Lipje, Hutina, Gorica (Knez-Gorica), Goljak (kod Skakavca), Grodan (nasuprot 

Jamnici – Lasinja), Banjivrh (Kablar) i Selnica. Na Petrovoj gori su bila 

sela Zlat (Slavsko Polje), Remetin dol (danas lokalitet u šumi ispod nekadašnjeg 

samostana na Petrovcu), Javorovac (kod Zlata), Radonja (kod Vojnića), 

Kupišinac (Kuplensko), Hrušnjak (Hruševica-Ruševica), Otročić kod 

Krstinje i Husići između Kladuše i Maljevca. Ostala mjesta su bila na Glini i 

Korani: Stojmerić, Koranica (Budački), Koranjani (kod Veljuna), Kirinčić (kod 

Barilovića), Švarča, Mrzlo Polje, Belaj, Velemerić. U samoj blizini grada su 

bili Kostanjak (Manjerović-selo), Dolac (između Utinje i Vukmanića), Roženica 

(brdo Stražnik), Kastelišće, Butina, Hlapić, Bukovac (Bukovica). Najveći 

dio vlastelinstva obuhvaćale su nekadašnje plemićke općine. Stanovništvo 

tih općina još se u 16. stoljeću sastojalo od nekoliko kategorija podložnika. 

U nekim plemenitim općinama zajedno su živjeli plemići sa svojim kmetovima, 

plemići bez kmetova i vlastelinski kmetovi. Početkom 16. stoljeća u 

desetak općina vlastelin uopće nije imao svoje kmetove. U njima su se 

nalazili samo posjedi plemića s kmetovima i posjedi plemića bez kmetova. 

To su bile općine Lipje, Stojmerić, Hutina, Kupšinac, Koranica, Kirinčić, Koranjani, 

Velemerić, Husići i Otročić. Seoske općine na vlastelinstvu Steničnjak 

bile su jedinice od kojih su pobirane kolektivne daće. 

Gospodarski značaj Steničnjaka u srednjem vijeku bio je velik. 

Grad je imao svojeg župana, kao što je i svaki dvor na vlastelinstvu imao 

svojeg župana koji je bio podređen gradskom županu. Gradskom županu 

su morali dvorski župani davati godišnje 50 kopuna, mjeru vina i zobi. Svaki 

kmet je godišnje davao 12 sireva, a rudari koji su radili u Petrovoj gori, 

koja je pripadala steničnjačkom vlaselinstvu, davali su tjedno 10 dukata ili 

svaku treću libru željeza. Još 1550.g. u gradu se uzgajala riba, a oko grada 

je bilo, kao što sam već napomenuo, dvanaest ribnjaka. Sol se direktno dopremala 

iz Primorja. Dio soli zamijenjene za pšenicu vlastelinski je upravitelj 

prodavao. Sol se koristila za stoku, soljenje mesa i prodaju. Vlastite su 

potrebe bile osnovni razlog što su se u trgovinu solju uključili i feudalci. Trgovina 

je u vlastelinstvu bila jako razvijena. Godine 1550/51. vlastelinstvo 

Steničnjak je od kmetova otkupilo poljoprivredne proizvode za 745 forinti. 

Ono što je kupovalo od seljaka vlastelinstvo bi preprodalo ili koristilo za 

vlastite potrebe. Kupovale su se svinje, pšenica, med i vino. Pšenicu je vlastelinstvo 

kupovalo po cijeni od 34-40 denara po kvartu. U Primorju, Kopru 

i Rijeci to se žito prodavalo za 64-100 denara po kvartu. Ukupni prihod je 

bio nešto manji od očekivanog zbog troškova transporta do mora koje je 

snosilo vlastelinstvo. 

74 

Steničnjak je sredinom 16. stoljeća imao četiri alodija na kojima 

se uzgajala pšenica. Prvi je bio allodium super castrum, drugi allodium Lyppense, 

treći allodium Loka i četvrti allodium Buthyina. Vlastelinstvo je pomoću 

tih alodija moglo uzdržavati sebe i prodavati žitarice (no prodaja se 

više zasnivala na vlastelinskom pravu prvootkupa od seljaka). Sedamdesetih 

godina 16. stoljeća Steničnjak je imao toliko velik alodijal da je mogao 

opskrbiti žitaricama i krajišku vojsku. Trgovina vlastelinstva Steničnjak 

gotovo se u potpunosti (70-90%) zasnivala na otkupu od seljaka. Goleme 

razlike između kupovnih i prodajnih cijena ukazuju na to da se trgovina sa 

seljacima obavljala pod uvjetima u kojima su seljaci svoje proizvode morali 

davati upola jeftinije od njihove prodajne vrijednosti. 

U Steničnjaku su se nalazile sredinom 16. stoljeća četiri mitnice. 

Te su mitnice donosile godišnje između 3 i 4 % prihoda i one su bile legalne. 

Bilo je mnogo mitnica koje nisu bile legalne i one su nakon kraljevskih 

istraga ukinute. Prema kraju 16. stoljeća trgovina putovima koji su prolazili 

pokraj Steničnjaka jenjavala je zbog turske opasnosti i stoga su i mitnice 

imale manje prihoda nego ranije. Na području vlastelinstva Steničnjak u 

16. stoljeću bilo je oko 1500 kmetova. Oni su bili dužni feudalcu određen 

broj dana obrađivati vinograde, polja, livade. Prema izvornim spisima u 

takvu radu je 1549.g. utrošeno 1100 radnih dana, što i nije previše ako je raspored 

pravilno obuhvaćao sve seljake. Godine 1557. utrošeno je oko 

2870 radnih dana na tim poslovima, što znači da svaki kmet prosječno oko 

dva dana godišnje radio zabadava za feudalca. Uz to seljaci su u vrijeme 

obavljanja tlake za feudalca dobivali i hranu. 

Josip Adamček promatra i klasifikaciju zanimanja u ranonovovjekovnom 

Steničnjaku. Zanimljivo je da na vlastelinstvu rade tri vrste službenika. 

Prvu su grupu činili "gospoda službenici velemožnog gospodina": 

toj su grupi pripadali upravitelj imanja, provizor, kaštelan, računovođa i 

drugi; druga kategorija službenika su vrtlari, konjanici, vratari, stražari, 

ključari, kuhari, pekari, kolari, kovači, postolari, goniči teretnih konja, rudari 

u rudniku, ciglari, klesari i nadzornici svih aloda. U drugu skupinu su, prema 

tome, svrstani vlastelinski vojnici, niži službenici i obrtnici. Treću grupu 

su predstavljali obični radnici i sluge po alodijima. Tu su pripadala zanimanja 

domaćice i služavke na alodijima, radnici ili volari, svinjari, govedari, ovčari 

i kozari i španovi. 

U povijesnim izvorima nailazimo i na podatak koliko je pojedinih 

"zaposlenika" bilo na vlastelinstvu Steničnjak. Najmanje je zasigurno bilo 

onih iz prve skupine. Njih je sredinom 16. stoljeća, od kada potječu ovi 

spisi, bilo na vlastelinstvu između 7 i 10. Oni su se hranili za posebnim stolom 

i dobivali su velike količine mesa i druge hrane. Dobivali su i zob za svoje 

konje i dio plaće u novcu. Za svoju prehranu i konje primali su pšenicu, 

zob i vino. S porastom turske opasnosti količine hrane su se smanjivale, a 

za pojedina godišta nedostaju podaci. Osim hrane i novca prva skupina 

službenika dobivala je i odjeću. U vezi s drugom skupinom važno je za istaknuti 

da je vlastelinstvo Steničnjak imalo vrlo veliku grupu naoružanih 

vojnika. Godine 1549. imalo je 39, 1553.g. 34, 1555.g. 35 i 1557.g. 33 vojnika. 

Ovi vojnici bili su u gradu Steničnjaku smješteni zbog toga što se 

vlastelinstvo nalazilo na granici prema Turcima. Vlastelinski su konjanici bili 

raspoređeni među "gospodu službenike", tako da je svaki viši oficijal 

imao svoju naoružanu konjaničku pratnju. Sluge iz ove druge skupine primali 

su od vlastelinstva hranu, odjeću i dio naknade u novcu. Sluge su se 

hranile slabije od visokih činovnika. Godine 1549. svaki je dobivao dnevno

po dvije litre vina, ali je 1551.g. normativ smanjen. Svakom je pripadala jedna 

trećina od dvije litre. Kruh za njih je rađen od mješavine tri četvrtine pšenice 

i jedne četvrtine prosa. Prehrana treće skupine bila je najlošija. Vlastelinski 

su pekari za njih pekli kruh u kojem su bile dvije trećine prosa i jedna 

trećina raži. Svaki je dnevno dobivao oko 0,66 litara vina. Odjeća im je očito 

bila jadna, budući da se za odjevanje druge skupine trošilo između 120 i 

190 forinti, a za treću skupinu između 20 i 30 forinti. Iz vlastelinstva Steničnjak 

sačuvan nam je urbar iz 1519.g. U njemu su propisane samo novčane 

i naturalne daće. O radnoj renti gotovo da i nema govora. Jedino se spominje 

da su stanovnici u seoskoj općini Radonja (danas selo pokraj Vojnića) 

obavezni davati tlaku nekom Jurju Piscu, a da su u općini Strelče i Trebnja 

svi vojni obveznici dužni popravljati burg. Prema urbaru iz 1519.g. u vlastelinstvu 

Steničnjak pobirala se u naturi samo zob. Svaka seoska općina morala 

je dati određenu količinu te žitarice. Tako je Stojmerić davao 10 vjedara, 

Zlat (iznad današnjeg Slavskog Polja) 16, Otok (Mekušje) 2, a Radonja 

8 vjedara. Osim naturalne daće na vlastelinstvu Steničnjak postojala je i novčana 

daća. Selišta plemića plaćala su prema urbaru iz 1519.g. tri redovite 

daće: vojščinu, grivne i otkup darova. Vojščina se davala samo jednom godišnje, 

o Jurjevu. Grivne su bile narukvice u vrijednosti od 66 ugarskih i 2 

bečka dinara. Kmetovi su plaćali dio marturine, grivne i otkup darova. 

Krajem 16. stoljeća zbog sve manjeg gospodarskog značenja i 

sve težeg održavanja grada Nadaždi su dali Steničnjak u zakup krajiškim 

zapovjednicima Auerspergima. Godine 1574. želio je Herbert Auersperg 

otkupiti Steničnjak i posve ga pretvoriti u ratno, obrambeno središte čitava 

kraja. Stari grad Steničnjak držao je Auersperg u zakupu i radi vlastite koristi, 

a ne samo radi obrane granice. Veliki posjed starog feudalnog grada 

nikada nije potpuno opustošen. Jednako je tako namjeravao zauzeti i samostan 

pavlina u Kamenskom s njihovim posjedom. Mjeseca listopada 

1586. poslao je svojeg poslanika u Lepoglavu pavlinima da im uruči zahtjev 

za ustupanje samostana za krajiške vojne potrebe. Za plan stvaranja osnovnog 

oslonca obrane kraljevstva u Steničnjaku Auersperg je uspio pridobiti 

i nadvojvodu Karla, pa su ozbiljno počeli pregovori o prodaji grada i 

posjeda koji mu je pripadao. Nadvojvoda je jednostavno želio grad kupiti i 

nudio je cijenu od 30000 forinti. Nadaždi nisu htjeli svoj grad prodati već 

su tražili grad u zamjenu koji bi se nalazio podalje od turske međe, u zapadnoj 

Mađarskoj, po mogućnosti Koeszeg. Pregovori nisu uspjeli, i Nadaždi 

nisu prodali grad, ali su ga Auerspergi zadržali u zakupu. Postojala je i namjera 

da se preuredi samostan cistercita u Topuskom, koji je već tada bio 

veoma zapušten, ili da se obnovi utvrda na Kneji na vrhu Petrove gore. No 

plan se promijenio, pa se namjeravalo smjestiti važnu utvrdu za obranu 

kraljevstva ispod grada Dubovca, na mjestu današnjeg Karlovca. Zato se 

prestalo računati na Steničnjak i gradnjom Karlovca 1579.g. Steničnjak 

gubi na važnosti. Razlog zbog kojeg se odustalo od toga da se obrana kraljevstva 

smjesti u Steničnjak nije ležao samo u nepovoljnom položaju grada: 

zbog svoje prostranosti, ukupne dužine zidova i kula koje je trebalo 

braniti, čvrstoće tih utvrda, te svojeg položaja, Steničnjak u doba sve razornije 

artiljerijske opsade nije bio utvrda pogodna za obranu. 

Godine 1563., kada Ivan Lenković sastavlja svoj izvještaj o stanju 

utvrda na graničnoj obrani protiv Turaka, napominje da su grad i trgovište 

u dobrom stanju, ali da su na granici izloženi neprijatelju. Steničnjačko je 

vlastelinstvo zbog čestih upada Turaka od 1576. do 1580.g. bilo uvelike 

uništeno, tako da su njegovi gospodari od njega imali vrlo malo koristi. 

Kapidži-paša 1576.g. odvozi u roblje sa steničnjačkog imanja 147 osoba, a 

1578.g. Osmanlije odvode još oko 800 ljudi u ropstvo. Turci su 1580.g. 

popalili naselje pod gradom, no ni tada nisu grad opsjedali ili ga porušili. 

Auerspergi su čuvali grad vojskom, ali su se sve manje za njega brinuli, a 

bilo je i sve manje novaca. Od 1585.g. Steničnjak se u kaptolskim evidencijama 

vodi kao potpuno pusto vlastelinstvo. Nadvojvoda Karlo je 1595.g. 

zahtijevao da se stari Steničnjak sruši, jer bi bilo opasno po Karlovac da se u 

njemu ugnijezde Turci. Ivan Lenković je bio protiv toga, pa tada grad nije 

bio srušen. Kad je prošlo najgore doba ratovanja s Osmanlijama, Steničnjak 

se našao na neutralnom teritoriju. Bio je predaleko od granice da bi 

se utvrđivao, a preblizu da bi se obnavljao. Godine 1613. u njemu više ne 

stanuje niti upravitelj steničnjačkog posjeda: preselio se u udobniji i sigurniji 

pavlinski samostan u Kamenskom. Korist je donosilo jedino zemljište u 

Rečici na lijevoj obali Kupe. 

Godine 1669. Steničnjak dolazi u ruke Draškovića. Nakon 

1683.g., kad se Osmanlije počinju povlačiti prema današnjoj Bosanskoj krajini, 

Draškovići naseljavaju opustošena područja oko grada. Tada su se 

naselili pravoslavni u Vojnić, Steničnjak, Moravce, Kablar, Selnicu, Kovačevac, 

a u Vukmanić i Knez-Goricu su se naselili Kranjci iz Moravica, Broda 

na Kupi i Delnica. Nakon smrti grofa Ivana Draškovića imanjem je upravljala 

grofica Marija Magdalena Nadaždi. Pošto je grofica preuzela imanje, 

došlo je do sukoba između nje i tadašnjeg krajiškog kapetana Rambschuessela, 

koji je steničnjačko imanje priključio vojnoj upravi. Spor je 

trajao od 1696.g. do 1700.g., kada je odlukom kralja Leopolda riješeno da 

se imanje odmah vrati grofici Magdaleni kao nasljednici Steničnjaka. 

Grofica je naseljavala područje pravoslavnima, pa je, naprimjer, poveljom 

iz 1718.g. odobrila Milosavu Karapandži da naseli što više može pravoslavnih 

između potoka Trebnje i Utinje u "kotaru grada Steničnjaka", uz 

uvjet da ne smetaju Rečičanima u uživanju dodijeljenog im zemljišta na 

tom prostoru i da budu "vlastelinstvu pokorni s navadnom službom". Zauzvrat 

je dodijelila Karapandži naslov kneza trebinjskog i kapelskog. Pri- 

75 

Zadnji ostaci burga Steničnjak (položaj Grad)

likom razgraničenja između vojne i civilne Hrvatske između 1781.g. i 

1783.g. morao je grof Drašković ustupiti sav prostor steničnjačkog imanja 

na desnoj obali Kupe Vojnoj krajini. Tada je Steničnjak procijenjen na 

198.173 forinte, a za to su Draškovići dobili imanje Banluk (Banlok) u torontalskoj 

županiji. 

Što se burga tiče, Steničnjak je u svakom slučaju jedan od najznačajnijih 

lokaliteta u kasnosrednjovjekovnoj povijesti kontinentalne Hrvatske. 

Danas Steničnjak ne nosi ni svoje pravo ime, veći dio burga nalazi se 

pod zemljom, ali ispod zaravanka brijega na kojem se dižu neznatni ostaci 

slavnog burga nalaze se mnogobrojni dokazi života toga za srednjovjekovno 

vrijeme golemog i povijesno slojevitog kompleksa. Život je ovdje trajao 

u kontinuitetu najmanje pet stoljeća, i to vrlo intenzivan s obzirom na 

razdoblje u kojem se to događalo. Neobično je što znamo, naprimjer, imena 

ljudi koji su odovuda odvedeni u tursko ropstvo ili što znamo prava i dužnosti 

podložnika vlastelinstva Steničnjak, a ne znamo kako su uistinu izgledali 

njihova crkva, samostan ili kuća. Raspored naselja, od kojih su se barem 

dva, osim podgrađa i crkvenog naselja, nalazila u krugu od dva kilometra 

od starog grada, do danas nije poznat. Ipak, starosjedilačko stanov- 

76 

ništvo, a posebno starija populacija, u okrugu od trideset kilometara od 

Steničnjaka zna da se ovdje uzdizao značajan grad. Na čitavu arealu burga 

mogu se naći brojni komadi keramike i građevnog materijala. Danas se oranice 

u zaseoku Roknići, koji broji šest stanovnika, vrlo slabo obrađuju, ali 

na prvoj, koja se nalazi oko pola kilometra od burga, ima mnogo građevnog 

materijala. Na samom se burgu posvuda nalaze keramika i krhotine 

posuda. Uz burg Perna, koji je nedaleko Steničnjaka, ovaj bi lokalitet bio 

bez ikakve sumnje vrlo zanimljiv za arheološko istraživanje, jer bi se, proučavajući 

materijal s burga i originalne dokumente koji se odnose na grad ili 

iz njega potječu, mogla stvoriti vrlo vjerna slika života ljudi razvijenog i kasnog 

srednjeg vijeka na području kontinentalne Hrvatske. 

Tlocrt položaja utvrde Steničnjak (G,B,U) i crkvine (C) u Roknićima

73 

Skakavac – katolička crkva svetog Roka 

Mjesto Skakavac je smješteno na sjevernom Kordunu, na prometnici 

koja povezuje Karlovac s Gvozdom. Župna crkva svetog Roka u Skakavcu 

sagrađena je 1862.g. Na njezinu je mjestu bila, kao podružnica župe 

Rečica, nekad drvena kapelica posvećena svetom Franji Ksaverskom. Druga 

drvena kapela, također u selu Skakavac, stajala je bliže rijeci Kupi. Župa 

u Skakavcu je osnovana 1826. godine. Po tipu gradnje današnja zidana 

kapela pripada među krajiške postbarokne crkve s karakteristikama kasnobaroknog 

klasicizma. U ožujku ili travnju 1992. godine crkvu su potpuno 

uništili pripadnici JNA i krajiške vojske tako da su od nje ostali samo vanjski 

zidovi. Do danas je u cijelosti obnovljena. 

Crkva sv. Roka u Skakavcu 


Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 228, 272; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog 


(1991. – 1995.), Zagreb 1996, 351. 

74 

Turanj - utvrda 

Na najsjevernijem kraju Korduna jedno od predgrađa grada Karlovca 

je Turanj. Preko mosta na Korani uzdiže se četvrtasta zgrada, danas izrešetana 

mecima i gelerima: to je stari grad Turanj. Nekada je to bilo uistinu 

lijepo i romantično mjesto. Prema crtežu koji se nalazi u knjizi Radoslava 

Lopašića možemo zaključiti da je u 19. stoljeću Turanj još bilo selo nedaleko 

Karlovca sa starim drvenim mostovima na Mrežnici i Korani i visokim 

jablanima ispred burga. Svega toga danas više nema. Mjesto je postalo predgrađe 

Karlovca, jedno od najprometnijih čvorišta u Hrvatskoj, te se izgubio 

onaj nekadašnji mir koji naslućujemo na crtežu iz 19. stoljeća. Utvrda 

Turanj je nastala istovremeno s Karlovcem, te je bila prva obrana karlo- 

Utvrda u Turnju 

vačke Zvijezde. Za podizanje Turnja vrlo su važna dva člana obitelji Križanić: 

Juraj i Gašpar. Ta obitelj je porijeklom iz krajeva oko Donjeg Lapca (Nebljusi), 

pa se odonuda preselila u Hresno na rijeci Glini, a potom u Zamršje i 

Jelsu kod Karlovca. Juraj i Gašpar Križanić izgradili su kaštel Turanj na 

Korani nedugo nakon 1579.g. Godine 1584. podignut je burg uz pomoć 

200 težaka. Turanj je bio kaštel na dva kata. Pred gradom se spominje i 

čardak iz kojeg se ulazilo mostićem na lancima na drugi kat. Grad je bio 

opasan palisadama, a uz karlovačku je tvrđavu bio prvi po važnosti, jer je 

granica s Osmanlijama nakon 1593.g. prolazila vrhom brda iznad Turnja 

(danas je to brdo koje dijeli Turanj od Cerovca Vukmanićkog). U starim se 

spisima spominje i ime "Križanić-Turanj", a vrlo često i "na mostovima" (in 

pontibus). U 17. stoljeću, kad je granica bila vrlo blizu Turnja, Osmanlije su u 

više navrata spalili kuće pod burgom. Godine 1656. Juraj Frankopan je pod 

gradom teško porazio više tisuća Turaka koji su se prikupili od Požege, 

74 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 23; M. Kruhek, Graditeljska 

baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 132; R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 

157-166; Z. Horvat, M. Kruhek, "Stari gradovi i utvrđenja u obrani Karlovca u XVI. i XVII. stoljeću", u: Karlovac 

1579 – 1979, Karlovac 1979, 74-75; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 

1920, 61. 

77

Krbave i Dubice da bi napali Karlovac. Nakon sklapanja mira u Srijemskim 

Karlovcima austrijski zapovjednici su od pojedinih dijelova Krajine formirali 

prava mala feudalna gospodarstva. Tako je turanjski kapetan Rambschuessel 

podložio silom osamdeset pravoslavnih kuća u Steničnjaku, 60 

kuća u Hutini i isto toliko u Vojniću, a njihove je stanovnike pretvorio u svoje 

kmetove premda su oni bili naseljeni na steničnjačkom imanju koje je 

pripadalo Draškovićima. U Turnju je 1791. godine osnovana pod upravom 

slunjskog kapetana Kazimira državna tvornica sukna, gdje su krajiške djevojke 

i mladići koji nisu bili sposobni za vojničku službu izrađivali sukno. 

Tvornica je radila do 1799. godine, kad je zgrada predana direktoru šuma i 

državnom liječniku. Tijekom Domovinskog rata u Turnju se nalazila linija 

razdvajanja između Hrvatske i tzv. Republike Srpske Krajine. Grad je u ratnim 

pustošenjima pretrpio strašna razaranja. Do danas je od njega ostala 

samo ruševina (iako je prije Domovinskog rata bio čitav), a predviđeno je 

da se renovira i u njega smjesti Muzej Domovinskog rata. Oko burga su postavljeni 

tenkovi i druge vrste teškog naoružanja kao primjerci oružja koje 

se koristilo u Domovinskom ratu. 

Tušilović – pravoslavna crkva svetoga Proroka 

75 

Ilije 

Točna godina gradnje pravoslavne crkve svetoga Ilije u Tušiloviću 

nije poznata (vrlo vjerojatno potječe iz 1765.g.). Zna se da je na istom 

mjestu prije dolaska Turaka postojala katolička župa svetoga Ilije. Po tradiciji 

patronicij lokaliteta se održao, jer je i srpskopravoslavna crkva bila posvećena 

svetom Iliji. Na obali Korane, blizu nogometnog igrališta, stoje ruševine 

ove crkve koja je obrasla u korov i drač. Crkva je, naime, 1942.g. bila 

zapaljena tako da su od građevine ostali samo perimetralni zidovi. U crkvi 

su ustaše ubili dvanaest srpskih seljaka. Parohiji su pripadala mjesta Vukmanićki 

Cerovac, Tušilović, Brezova Glava, Okić i Zimići. 

78 

Ostaci crkve svetoga Proroka Ilije u Tušiloviću 

75 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 23; www.eparhijagornjokarlovacka.hr; 

Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", Ljetopis Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", 

sv. 5, Zagreb 2000, 454; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 

1905., Sremski Karlovci 1910, 905 – 906. 

Utinja – pravoslavna crkva Uspenja Presvete 

76 

Bogorodice 

U selu Utinja, koje se nalazi između Skakavca i Vojišnice na sjevernom 

Kordunu, uzdiže se crkva Uspenja Presvete Bogorodice, sagrađena 

1986. godine. Prije nje se, na istom mjestu, na jednom povišem brežuljku 

udaljenom oko kilometar od centra mjesta uz groblje, nalazila starija 

crkva iz 1715.g. koju su 1941.g. zapalili ustaše. U Utinju su se Srbi naselili 

početkom 18. stoljeća, u isto vrijeme kada su došli i u Sjeničak i Trebinju. 

Danas je selo polunapušteno i prilično prometno izolirano od ostatka karlovačkog 

kraja. 

76 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlo- 

vačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 906 – 907. 

Nova crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Utinji

Vukmanić – katolička crkva svetog Antuna 

77 

Padovanskog 

U mjestu Vukmanić nalazi se župna crkva svetog Antuna Padovanskog. 

Župa je osnovana 1789. godine, za vrijeme Josipa II. Lokalitet Vukmanić 

se spominje već 1501.g., a početkom 17. stoljeća i drvena kapelica 

koja je bila podružnica župe Mekušje. Uz nju se govori i o zidanoj kapelici 

svetog Ivana Krstitelja. Današnja župna crkva građena je 1800. godine, a 

pročelje je prerađeno u 19. stoljeću. U svetištu se nalazi oltar iz 17. stoljeća, 

prenesen iz pavlinske crkve u Kamenskom 1838. godine. Crkvu u Vukmaniću 

su za tijekom listopada 1991. godine teško oštetili pripadnici JNA i krajiške 

vojske, ali je do danas potpuno obnovljena. 

Crkva svetog Antuna Padovanskog u Vukmaniću 


Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 89-91, 274; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog 


(1991. – 1995.), Zagreb 1996, 352. 

79


Opcina asinja 

L 

81

Banski Kovačevac – drvena katolička crkva 

78 

svetog Petra 

U gornjem toku rijeke Kupe, nasuprot mjestu Šišljavić, nalazi se 

naselje Banski Kovačevac. U Banskom Kovačevcu stajala je crkva svetog Petra, 

koja je uz kapelicu u Bencetićkom Goljaku bila jedina sačuvana drvena 

kapela u Karlovačkoj županiji. U listopadu 1991. godine pripadnici JNA i 

krajiške vojske zapalili su ovu građevinu. Nakon 1995.g. mještanima je bilo 

ponuđeno da se kapela obnovi u drvetu, međutim očito je takav način obnove 

iziskivao previše materijalnih sredstava pa su se stanovnici odlučili da 

izgrade istu kapelu, samo zidanu. O kapeli je teže nešto utvrditi na osnovi 

dokumenata, jer se njezin položaj često mijenjao, a pripadala je i raznim 

župama. Imala je veliko predvorje kao i druge kapele ovoga kraja, no nijedna 

se od njih nije do danas sačuvala. Sama kapela je bila razvijenog tlocrta, 

a svetište joj je bilo uže od pravokutne izdužene lađe. Po tlocrtu je bila 

vrlo slična zidanoj crkvici u Zvečaju na Mrežnici. Prema načinu gradnje Đurđica 

Cvitanović je datira u početak 18. stoljeća. 

Najpouzdaniji podatak o kapeli je onaj iz 1768.g. koji kaže da je 

podignuta pet godina ranije na imanju obitelji Drašković (koji su držali i 

obližnji stari grad Steničnjak i dvorac u Rečici). Pripadala je župi u Rečici te 

je njome upravljao župnik iz Rečice, budući da je crkva u Kupčini bila udaljena 

više od dva sata hoda. Oko kapele je bilo groblje s ogradom. Kapela 

je mijenjala i izgled i mjesto, ali je oko 1760.g. zadobila izgled koji je saču- 

78 Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 153, 171, 172, 173, 

174, 175, 191, 272; A. Horvat, "O spomenicima kulture s područja oko Petrove gore do početka 20. 

stoljeća", Simpozij o Petrovoj gori, Zagreb 1972, 243; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata 

u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 347. 

82 

Crkva danas 

vala sve do 1991.g. Veliko predvorje je pridodano krajem 18. stoljeća, a nad 

njim se uzdizao zvonik čija konstrukcija leži na gredama njegova otvorenog 

krovišta. Svetište je spojeno "lastavičjim repom", a spajanje bridova 

lađe postignuto je "nemeškim vuglom". Stijene kapele su bile prekrečene i 

ukrašene dekoracijom u 19. stoljeću. Izvorno je nad lađom i svetištem bio 

slikani tabulat. U lađi na svetištu je bio sačuvan prizor Navještenja, a taj isti 

motiv se nalazio i na oltaru postavljenom 1760.g. Kapela je bila obnavljana 

1830.g., kada su povećani prozori i zona predvorja i postavljeni bočni oltari. 

Kapela prije Domovinskog rata 

Crna Draga – katolička kapela svete Ane 

Kapela svete Ane sagrađena je osamdesetih godina 20. stoljeća 

na groblju izvan naselja Crna Draga u modernom stilu. Krajem 1991. godine 

kapelu su teško oštetili pripadnici JNA i krajiške vojske, ali je nakon rata 

obnovljena. 

79 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 79; Ranjena crkva u 

Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 379. 

79

Kapela svete Ane u Crnoj Dragi 

Crna Draga – Tursko brdo – željeznodobno 

80 

naselje 

Južno od kuće Ivana Britveca nalazi se gradina Tursko brdo. Na 

nju se nadovezuje brdo Gradišće koje spominje i Klemenc u svojem radu 

Blatt Zagreb. Tursko Brdo se nalazi na rubu kotline između dva mala potoka. 

Padine su prilično strme, a na vrhu je mali okrugao plato pravilna oblika. 

Sa zapadne, južne i istočne strane iskopan je i dubok jarak, a sa zapada, 

gdje je pristup lokalitetu vrlo lagan, prorovan je još jedan jarak, dok je između 

jaraka veliki zemljani bedem polumjesečasta oblika. Na rubu platoa 

Lazo Čučković, arheolog u Muzeju grada Karlovca, pronašao je nekoliko 

fragmenata prapovijesne i srednjovjekovne keramike. On pretpostvalja da 

se radilo o tumulu koji je imao funkciju zaštite ulaza u utvrdu, ali je kasnije 

radi pojačavanja zaštite iskopan jarak koji je tumul presjekao napola, pa je 

on poprimio polumjesečasti oblik. 

80 L. Čučković, "Prapovijesne gradine karlovačkog kraja", Izdanja HAD-a, sv.16, Zagreb 1993, 

166; J. Klemenc, Blatt Zagreb, Beograd 1938, 11, 12. 

83 

Položaj Tursko brdo iznad Crne Drage

81 

Desni Štefanki – katolička kapela Srca Isusova 

Kapela Srca Isusova sagrađena je osamdesetih godina 20. stoljeća 

u modernom stilu na groblju uz glavnu cestu koja vodi od Lasinje prema 

Vrginmostu. Kapelu su tijekom listopada 1991. godine pripadnici JNA zapalili, 

ali je nakon rata obnovljena. 

Kapela Srca Isusova u Desnim Štefankima 

81 Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 79; Ranjena crkva u 

Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 380. 

84 

Terenska skica položaja Tursko brdo Lasinja – katolička crkva svetog Antuna 

82 

Padovanskog 

Mjesto Lasinja dijelilo se na istočnu i zapadnu stranu sela. Istočna 

se strana zvala Jelačić-selo, a zapadna Gingaus. U Lasinji je 1789.g. osnovana 

župa, a 1833.g. sagrađena crkva svetog Antuna Padovanskog. Crkvu 

su dana 7. listopada 1991. godine teško oštetili granatama pripadnici 

JNA i krajiške vojske, a nakon toga je zapalili te su ostale samo ruševine koje 

su nakon rata djelomično uklonjene, a djelomično pretvorene u spomenik. 

Nova crkva sagrađena je na drugom mjestu u modernom stilu. 

82 D. Korać, Prkos u plamenu, Zagreb 1985, 32, 33; Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje 

sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 382-383. 

Mjesto nekadašnje crkve

Ostaci crkve 1996. godine 

Današnja crkva 

Lasinja – Talijanovo brdo – naselje lasinjske 

83 

kulture iz eneolitičkog vremena 

Lokalitet Talijanovo brdo nalazi se uz cestu koja vodi od Lasinje 

prema Desnom Sredičkom. Lokalitet je prirodni brijeg okrenut prema rijeci 

Kupi. Profesor Vjekoslav Dukić iz Lasinje obavio je ovdje manje pokusno iskopavanje 

i otkrio gotovo posve pravilnu okruglu jamu promjera 1,5 metra, 

maksimalne dubine 0,7 metra, koja je bila udubljena u kamen (stijenu). 

Na sjevernoj strani jame odmah do stijene nalazilo se pravokutno ognjište, 

a uz istočni zid jedna stepenica od pečene gline dužine i visine 0,5 metra. 

Osim brojne keramike koja pripada lasinjskoj kulturi, ovdje je nađeno i nekoliko 

komada vučedolske keramike. Ovo je najstariji prapovijesni lokalitet 

na području vrginmošćanskog kraja, ali i cijelog sjevernog Korduna. 

Nalazi lasinjske kulture s Talijanovog brda 

83 S. Dimitrijević, "Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji", Opuscula archaeologica 

V, Zagreb 1961, 29, 30; J. Klemenc, Blatt Zagreb, Beograd 1938, 74, 75. 

85

Lasinja – Vidakovo brdo – prapovijesno naselje 

Lokalitet je smješten u selu Vidaki na predjelu zvanom Veliko gradišće 

i Malo gradišće. Danas su na lokalitetu kuća i gospodarski objekti. 

Prkos – Gradina – prapovijesno naselje 

Gradinu u Prkosu spominje Klemenc u svojem djelu. Predmeti iz 

vremena lasinjske kulture nađeni su u novom vikend-naselju u Dunarićima, 

koji su sastavni dio Prkosa, krajem šezdesetih godina 20. stoljeća. 

34. 

86 

84 D. Korać, Prkos u plamenu, Zagreb 1985, 18-20; J. Klemenc, Blatt Zagreb, Beograd 1938, 

84 

Položaj "Čardačište" u Prkosu


Opcina Topusko 

89

Gređani – rimski sarkofag 

Značajan je nalaz sarkofaga u Gređanima kod Topuskog koji je 

godine 1908. pronašao gostioničar Stevo Išek. Danas se sarkofag nalazi u 

Arheološkom muzeju u Zagrebu. 

Malička – brončanodobna ostava 

Iz brončanog doba potječe velik broj ostava. Ostave su obično 

veće količine oruđa ili oružja namjerno zakopane na jednoj lokaciji, kako bi 

ih se u nesigurnim vremenima pohranilo na sigurnom mjestu. Zakopavali 

su ih najčešće putujući trgovci-ljevači. Ostava iz Maličke četvrta je ostava 

nađena na području Korduna, te stoga ima još veću vrijednost. Njezin inventar 

pripada horizontu II – Veliko Nabrđe stanovnika kulture polja sa žarama 

(1230.-1100. g. pr. Kr.). Ostava je slučajan nalaz i našao ju je Miladin 

Šapić na njivi. Iste je godine otkupljena od nalaznika za prapovijesnu zbirku 

Arheološkog muzeja u Zagrebu. Predmeti su otkriveni na okupu prilikom 

obrade zemljišta, a ostava sadržava 124 predmeta, od čega velik broj 

otpada na brončano grumenje, na oruđe za rad i ukrasne predmete. Predmeti 

su većinom oštećeni i najvjerojatnije su bili izvan upotrebe. Ne može 

se točno reći da li se radi o ostavi ljevača, trgovca ili zakopanoj materijalnoj 

vrijednosti pojedinca, a možda i zajednice. Budući da okolnosti samog nalaza 

nisu sasvim jasne, ne možemo ništa podrobnije zaključiti o vlasniku zakopanog 

"blaga". Najbrojniji predmeti ove ostave šuplje su sjekire s tuljkom 

za nasad i srpovi. Ostava iz Maličke ni brojem predmeta ni oblicima ne 

pripada izuzetno bogatim ostavama. Budući da je uz Lisinu (općina Vojnić), 

te Gajinu i Vranjkovu pećinu kod Drežnik-grada, ovo tek četvrta ostava nađena 

na području Korduna, izuzetno je važna za dokazivanje gospodarske 

povezanosti Bosne i Like sa sjevernijim dijelovima Hrvatske. 

90 

85 

85 A. Horvat, "O spomenicima kulture s područja oko Petrove gore do početka 20. stoljeća", 

Simpozij o Petrovoj gori, Zagreb 1972, 238. 

86 D. Balen-Letunić, "Ostava kasnog brončanog doba iz Maličke", Vjesnik Arheološkog mu- 

zeja u Zagrebu, ser. III, sv. XVIII, Zagreb 1985, 35-44. 

86 

Perna – utvrda 

87 

Fundus ostave Malička 

Mjesto Perna smjestilo se na istočnim obroncima Petrove gore 

desetak kilometara zapadno od Topuskog. Stari grad "Pernik", kako ga naziva 

Radoslav Lopašić, nalazi se jugozapadno od sela Perne neposredno 

iznad potoka Pernica koji protječe kroz naselje. Iznad grada diže se brdo 

Crkvina na kojem se nalazila katolička crkva, a na brdu koje se naziva Stara 

crkva Pernjani kažu da je bila pravoslavna crkva. Godine 1968. mr. Vladimir 

Gvozdanović je upozorio na romanički klesani ulomak s Crkvine koji se nalazio 

u vlasništvu Miloša Oreščanina, stanovnika Perne. Još u vrijeme kad je 

Lopašić posjetio ovaj grad, zidine su bile oštećene, ali su bile visoke i do 10 

metara. Danas je od grada ostalo vrlo malo, ali se po ostacima može zaključiti 

kakve je veličine bio. Palacij nije bio odviše velik, ali su zato zidine 

koje su grad okruživale obuhvaćale cijelo brdo. Grad je bio okružen tvrdim 

četvrtastim (na jugu) i okruglim kulama (na sjeveru), i u njega se ulazilo kr- 


Simpozij o Petrovoj gori, Zagreb 1972, 240, 241; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 

1920, 68; R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 210-221; Josip Adamček, Agrarni odnosi u 

Hrvatskoj od sredine 15. do kraja 17. stoljeća, Zagreb 1980; M. Sabljar, Rukopis, Arhiva Arheološkog muzeja 

u Zagrebu.

oz veliku ulaznu četvrtastu kulu na istoku. Prolazilo se kroz oveće dvorište, 

te se potom dolazilo do ljestvi koje su vodile u glavnu kulu (dio palacija). Samo 

naselje se moralo nalaziti nešto zapadnije od današnjeg sela koje je 

smješteno na brežuljcima, ali ne u kotlini potoka Pernice. Na kraju devetnaestog 

stoljeća grad još nije bio obrastao šumom i ostaci su se vidjeli iz 

sela. Tijekom 20. stoljeća brdo je obraslo šumom tako da se za gradinu mora 

raspitati u selu. 

Perna je izuzetno staro mjesto. Prije Zagreba, Samobora, Križevaca 

i Vukovara ona je dobila status "slobodnog kraljevskog grada". Ugarsko-hrvatski 

kralj Andrija dao joj je tu povlasticu još davne 1225.g. Razlog 

dobivanja ove važne povlastice leži u pograničnom položaju Perne. Naime, 

Perna se, kao i Petrinja, u srednjem vijeku nalazila na krajnjoj južnoj granici 

Slavonije prema Hrvatskoj. Slavonijom tada upravljaju hercezi i banovi, 


Ostaci utvrde Perna 

i njima je stalo do sigurnog statusa njihove vlasti. Stoga je naselje s utvrdom 

imalo obrambenu zadaću. Začudo, Perna se, za razliku od nabrojenih 

gradova, nije kasnije razvila u značajnije geoprometno i urbano središte. 

Razlog tome leži u nesretnoj sudbini ovog mjesta koje je smješteno blizu 

današnjoj bosanskoj granici. 

Povelja iz 1225.g. slična je samoborskoj koju je izdao Bela IV. godine 

1242. Pernjani su prema tekstu te povelje prvih sedam godina bili oslobođeni 

svih tereta, a nakon isteka tih prvih sedam godina dužni su kralju 

plaćati 100 penza godišnje. Osim toga bilo je predviđeno da u slučaju dolaska 

bana u Pernu daju i "bansku zalazninu" koja se sastojala u davanju različitih 

živežnih namirnica za ugošćavanje bana i njegove pratnje. Kako je 

bilo uobičajeno, Pernjanima sudi pokrovitelj koji je postavljen od strane 

kralja. Stoga ban nije imao nikakve veće ovlasti i bilo mu je zabranjeno da 

ošteti stanovnike Perne. Imovinom su raspolagali po vlastitoj volji i mogli 

su je prodavati. Zanimljivo je da im pripada i drvo za grijanje i da im je priznato 

pravo da sade vinograde na brdima Gradišću i Žalcu. Osim za grija- 

nje, drvo su mogli koristiti i za gradnju kuća, tako da je vrlo lako zamisliti da 

je naselje bilo građeno pretežno od drvenih kuća (iako ima i kamena u blizini). 

Osim toga, priznato im je i pravo na svećenika, te je označen i teritorij 

koji pokriva trgovište. Prema povelji, Pernjani nisu bili dužni davati crkvenu 

desetinu. Župa i crkva svete Marije u Perni je osnovana i prije 1225.g., a spominje 

se u zborniku arhiđakona Ivana i godine 1334. Zanimljivo je da ustanova 

"pokrovitelja" (maior villae) u povelji iz 1225.g. zapravo ograničava 

ovlasti Pernjana. Pokrovitelju su Pernjani bili dužni plaćati trećinu tržne pristojbe, 

a dvije trećine je dobivao herceg. Uobičajeno je bilo da na čelu općine 

koja je proglašena slobodnim kraljevskim gradom stoji općinski glavar 

kao sudac. U slučaju Perne "pokrovitelja" je postavljao kralj, i on je slobode 

slobodnog kraljevskog grada ograničavao više nego što bi to radio 

općinski glavar. Naime, kralj je mogao postaviti nekog vlastelina kao suca. 

U drugoj polovici 13. stoljeća Pernjani će doživjeti istu sudbinu kao i ostali 

kraljevski gradovi. Dolaze pod vlast slavonskih velikaša. Još 1242.g. kralj 

Bela IV. kaže za Pernjane hospites nostri de Perna, ali negdje potkraj 13. 

stoljeća oni prelaze u ruke Babonića. U 15. stoljeću je kralj Žigmund Luksemburški 

dao povlasticu "pokrovitelja" plemićima Šubićima. Oni su zahtijevali 

od stanovnika Perne sudbene globe, pa su se Pernjani pobunili 

(1436.g.) i izabrali za zaštitnika bana Fridrika Celjskog. Šubići su se žalili na 

to da ih Pernjani ne slušaju i stoga je kralj naredio banu Fridriku Celjskom 

da ne štiti Pernjane, a njima da budu poslušni. Pernjani očito to nisu poslušali, 

budući da su se Šubići nekoliko godina kasnije ponovo na njih žalili. 

Šubići su izgubili svoj tvrdi grad Ostrovicu u sjevernoj Dalmaciji (tada Hrvatskoj) 

i za zamjenu dobili grad Zrin na današnjoj Banovini. Druga grana 

plemića Šubića naselila se u Perni. Petar Zrinski je tvrdio da je ova grana 

Šubića zapravo samo tankom linijom povezana sa Šubićima iz Ostrovice i 

da potječe iz Dubrovnika. 

Već početkom 15. stoljeća Pernu su ugrožavali Osmanlije. Peranski 

su u to vrijeme bili toliko siromašni da su založili peranski trg knezu Slunjskom 

Dujmu Frankopanu. Kasnije su Peranski zalog prenijeli na Martina 

Frankopana, značajnog feudalca, koji je u to vrijeme držao i grad Steničnjak 

nedaleko Perne, koji doduše nije imao status slobodnog kraljevskog 

grada, ali je tada igrao značajniju ulogu od Perne, jer je ona bila bliže Osmanlijama 

i na manje važnom putu od Steničnjaka. Doduše, Mijat Sabljar, 

naš poznati sakupljač starina i jedan od utemeljitelja Narodnog muzeja, 

sredinom 19. stoljeća posjetio je područje Perne i vidio ostatke stare ceste 

istočno od Perne, koja je morala biti važan pravac još u vrijeme Rimljana. 

Tako je, naprimjer, splitski nadbiskup, putujući u Rim 1222.g. da bi se opravdao 

Papi, putovao preko Topuskog starim putem uz rijeku Glinu. Odvojak 

iz Topuskog vodio je preko Perne i Petrove gore (Zlatske gore, kako je 

nazivaju u srednjovjekovnim dokumentima) na područje Skrada na Korani, 

i ondje se nadovezivao na cestu koja je išla preko Modruša i Brinja prema 

Senju. Martin Frankopan, koji je silom zadobio Steničnjak, ishodio je od 

kralja Matijaša Korvina to da može raspolagati i Pernom. Matijaš Korvin 

mu je dao to pravo i oporučno. Martin Frankopan je ostavio oporukom Pernu 

kanoniku Jurju de Topusko, koji se uspio nagoditi sa Šubićima te im je 

predao grad uz naknadu od 2000 forinti i 120 dukata. Kanonik Juraj je predao 

i sve dokumente vezane uz Pernu Šubiću. 

Krsto Šubić, koji je dobio grad, bio je značajan velikaš koji je posjedovao 

i neka druga imanja između Velike Kladuše i današnjeg Vojnića 

osim Perne, a njegovi sinovi su 1539.g., nakon njegove smrti, podijelili per- 

91

ansko imanje. Godine 1556. zbog turske opasnosti Peranski se opet udružuju. 

U povelji iz 1556.g. porkulaba Gašpara Tomasovića nagradili su Krstini 

nasljednici Gašpar i Gabrijel za vjernu službu plemićkom titulom. U povelji 

se spominje i "hiža nova" koju je knez Gašpar podigao na svojem dijelu 

imanja. Ta "hiža nova" je stajala pokraj parohijalne crkve koja je srušena 

u Drugom svjetskom ratu. Blizu toga mjesta je krajem 19. stoljeća bilo još 

građevnih ostataka iz srednjeg vijeka. Diobena isprava dokazuje i siromaštvo 

koje je bilo uzrokovano turskim provalama. Tako se spominje da su ostale 

dvije krave, šest ovaca, "pšenice i vina vele malo". "I ono, ča biše ostalo 

vina i pšenice, to sve stratiše na pokop pokojne gospe Uršole, na sedmi 

dan i četrdesetni dan i nakon godišća." Očito je da je bijeda bila golema. 

Spominje se da su ostala "dva saga, jedno odilo, dva vilahna, dva vanjkuša, 

jedna blazina, dva obrusa, dva ručnika, dva pehara srebrna, ka budeta potežala 

dvi grivni srebra, tri zdile olovene, dvanadeste pladnjev olovenih." 

Zanimljivo je da je stari Gašpar Peranski potpisao ispravu glagoljicom, a 

mladi Gabrijel latinski s pomađarenim pridjevkom Perney. Spominjući inventar 

grada Perne, bilo bi vrijedno spomenuti i jedan slučajni nalaz koji se 

do Domovinskog rata nalazio u zbirci u Topuskom. Radi se, naime, o pečatnom 

prstenu koji je nađen 1930.g. i o čijem je nalazu javila žandarmerijska 

stanica. Česti su i nalazi novca na samom gradu. 

Gašpar Peranski je branio svoj grad Pernu od Turaka sredinom 

16. stoljeća, a držao je i granicu kod Hresna na rijeci Glini i Brekovice kod 

Bihaća na Uni. Turke koje bi zarobio u današnjoj Bosanskoj krajini držao je 

u zatvoru u gradu Perni. Godine 1548. Osmanlije su navalili na Pernu i imanje 

Steničnjak, ali tom prilikom grad nije bio spaljen. Deset godina kasnije 

Malkoč-beg je spalio Pernu, Zlat, Krstinju, Kladušu, Vrnograč, Bojnu i okolna 

mjesta. Tada je vojska od 11000 Turaka navalila na ovo mjesto. Godine 

1562. Turci su krenuli na Pernu sa četiri stotine vojnika, ali ih je porazila vojska 

Herberta Auersperga. Ivan Lenković je 1563. godine predložio da se u 

Perni smjesti 20 vojnika. Međutim, bez obzira na to što vojnici nisu došli 

braniti grad, niti deset godina kasnije Perna nije bila zauzeta. Ipak, vlastelinstvo 

je 1565.g. u velikoj mjeri bilo uništeno, pa je Zagrebački kaptol vlastelinu 

smanjio zakup crkvene desetine s 32 na 12 forinti, a 1571.g. na 4 forinte 

godišnje. Godine 1577. došlo je 50 konjanika koji su trebali braniti 

grad. Za njih sljedeće godine nije doznačena plaća, pa stoga, kad su Osmanlije 

1578.g. napali Pernu, u njoj nije bilo nikoga. Predaja kaže da su Osmanlije 

zauzevši Pernu otišli podijeliti plijen, ali ih je zatekao neki general 

koji ih je na brdu Konjoderu na Petrovoj gori potukao. Prema predaji i danas 

se na Konjoderu mogu naći kosti Turaka koje su vojnici, došavši iz Vojnića, 

iznenadili. Pošto su Cazin i Ostrožac na Uni pali pod Turke, Peranski su 

se pobojali da će Turci podsjesti grad. Godine 1584. Stjepan Peranski zamolio 

je ratno vijeće da mu da plaću za njegovih 10 stražara u gradu Perni i 

da se posada premjesti iz grada Hresna u Pernu, ali je ratno vijeće odlučilo 

da se oba grada napuste i da se posada preseli u Skrad na Korani koji je prometno 

i strateški bio značajniji i od Perne i od Hresna. Tako je čitavo područje 

oko Perne opustjelo. Danas su tragovi starog Pernika gotovo isčeznuli, 

a ostatke naselja ispod njega i crkava trebalo bi otkriti arheološkim istraživanjima. 

Uz arheološka istraživanja valjalo bi proučiti još neistražene 

dokumente iz srednjeg i ranog novog vijeka, koji bi nam zacijelo otkrili 

mnogo novih podataka o životu slobodnog kraljevskog grada i vlastelinstva 

Perna. Uz Steničnjak, koji se nalazi nedaleko Perne, ovaj burg i položaj 

bili bi vrlo vjerojatno najzanimljiviji za arheološko istraživanje, jer bi, ako bi 

92 

se proučavali usporedno originalni dokumenti i arheološki materijal, mogli 

pružiti vrlo jasnu sliku razvijenog i kasnog srednjeg vijeka na području 

središnje Hrvatske. 

Perna – pravoslavna crkva Uspenja Presvete 

88 

Bogorodice 

Crkva u Perni nastala je na ruševinama katoličke crkve. Sagrađena 

je 1789.g., a bila je obnovljena 1886.g. Ustaše su je spalili 1941.g. Nakon 

rata bila je srušena do temelja. Danas se na mjestu crkve nalazi nogometno 

igralište, a tragovi temelja se još uvijek razaznaju. Crkva u Perni je bila 

parohijska za Suvu Pernu, Crni Potok, Poljice, Rujnicu, Pecku i dio Poljana. 

Mjesto nekadašnje crkve 


Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 944 – 945.

Samograd između Pecke i Crnog Potoka – 

89 

prapovijesno (brončanodobno) naselje 

Gradina Samograd, vrlo vjerojatno iz kasnog brončanog doba, 

doživjela je sudbinu sličnu mnogim prapovijesnim gradinama (npr. Marićgradina 

kod Mikleuške i Belaj kod Karlovca). Eksploatacija kamena uništila 

je ovo nalazište. 

Topusko – Nikolino brdo – željeznodobno 

90 

naselje 

Gradina Nikolino brdo u Topuskom nešto je veća od nabrojenih 

lokaliteta. Gradina se nalazi u centru Topuskog i pristup joj je strm sa svih 

strana. Dužina platoa na vrhu brda iznosi oko 150 metara. Nikolino brdo je 

uzvisina koja se prostire na rubu velike doline Džon. U podnožju brda izvire 

nekoliko termalnih izvora. Najviše je ulomaka keramike iz kasnog brončanog 

i ranog željeznog doba pronađeno uz južno podnožje brda. Na vrhu 

brda moralo se nalaziti naselje, ali je ondje tokom stoljeća bila intenzivna 

građevinska djelatnost. Prije Domovinskog rata na vrhu brda je sagrađen 

hotel koji je potpuno uništio ostatke željeznodobnog naselja. Godine 

1990. na Nikolinu brdu otvorene su dvije sonde. Uz južni zid vile "Zelengaj", 

koja je sagrađena na ostacima gotičke crkve svetoga Nikole, po kojoj 

je i brdo dobilo ime, otkriveno je šest grobova iz ranog srednjeg vijeka, a 

keramika pronađena u drugoj sondi pripadala je otkrivenoj kući koja je 

potjecala iz prijelaza brončanog u starije željezno doba. 

Pogled na Nikolino brdo iz Velike Vranovine 

89 

L. Čučković, Prapovijesne gradine karlovačkog kraja, Izdanja HAD-a, sv. 16, Zagreb 1993, 

166. 

90 

M. Šegvić, "Topusko 1990", Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, br. 2, god. XXIII, Zagreb 

1991; L. Čučković, Prapovijesne gradine karlovačkog kraja, Izdanja HAD-a, sv. 16, Zagreb 1993, 166. 

Topusko – antičko naselje i srednjovjekovni 

91 

cistercitski samostan 

Na području današnjeg Topuskog, u dolini Gline, u rimsko se doba 

razvilo termalno lječilište i svetište na putu iz Panonije prema moru. Stariji 

autori smatraju da je ime naselja bilo Ad Fines, ali su novije arheološke 

spoznaje opovrgnule tu teoriju te je ustanovljeno da se u Topuskom nalazila 

Quadrata. U epigrafskoj baštini Topuskog spominju se mnogobrojni rimski 

vojnici i veterani koji su ondje boravili. Najbolje su nam sačuvani natpisi 

kojima se ponajviše bavila Marina Šegvić. U 19. stoljeću nađeno je 

mnoštvo natpisa na području Topuskoga, ali su neki od njih zauvijek nestali, 

bili uništeni ili razneseni u gradove Austro-Ugarske Monarhije. Arheoloških 

iskopina vrlo je malo. Osamdesetih godina nađen je hipokaust (sistem 

grijanja kod Rimljana) te komadi oslikane žbuke. Godine 1990. iskopani 

su temelji antičkih zgrada u pokusnoj sondi kod Bistrih vrela i kod 

sportskog igrališta Tvornice ispruženih metala. Radilo se o zgradama javne 

namjene iz različitih razdoblja antike koje su se nalazile na zapadnom 

rubu antičkog naselja. Vrlo je vjerojatno da su se termalni kompleks i kompleks 

svetišta nalazili podno Nikolina brda. Nekropola se protezala uz staru 

cestu prema Glini, odnosno uz rimsku cestu prema Sisciji. Između ostalog 

tu je otkriven jedan rimski grob s bogatim nalazima. U grobnoj jami 

nađeni su različiti predmeti od keramike (svjetiljke – uljanice, kadionice i 

vrčevi te pehar), stakla (bočice za kozmetiku), zlatna ogrlica s jantarnim 

zrnima i više predmeta od jantara. Jantar je baltičkog porijekla i vrlo je vjerojatno 

u Topusko došao iz Akvileje. Grob se datira u kraj 2. ili početak 3. 

stoljeća. 

Epigrafski spomenici, kojih je više i koji su se bolje očuvali, u svakom 

slučaju su zanimljiviji. Uz četiri posvete Jupiteru nađeni su i natpisi koji 

su posvećeni Dibus maioribus, Marti Augusto, Fortunae Augustae i Invicto 

Mithrae. Najviše je spomenika posvećeno Silvanu i njemu srodnim božanstvima. 

Silvanu, božanstvu šuma, pašnjaka, plodnosti i pastira posvećeno 

je jedanaest ara. Najviše ih je pronađeno u kotlini Džon, pa su stariji autori 

pretpostavili da je ovdje postojao i Silvanov hram. Kasnije, rekognosciranjem 

cijele doline, nije otkriven nikakav trag arhitekture, pa se stoga smatra 

da je svetište moralo biti smješteno uz rijeku Glinu u prirodnom ambijentu, 

bez arhitekture. Devet spomenika Silvanu posvetili su vojnici rimskih 

legija (I., X., XIV.), a dva žene. Druga skupina spomenika su spomenici Vidasu 

i Thani. To su ilirska božanstva koja se mogu interpretirati kao Silvan i 

Dijana. Jedan spomenik posvećen je i Liberu i Liberi, koji također odgovaraju 

Vidasu i Thani, tj. Silvanu i Dijani. Kao što se vidi, u Topuskom je izrazito 

naglašen element vezan uz tradicionalni život domaćeg stanovništva, što 

očito pokazuje da je domaće stanovništvo preživjelo prijelaz iz željeznog 

doba u rimski period i nastavilo živjeti zajedno s Rimljanima. 

91 L. Čučković, "Arheološka topografija karlovačke regije", Arheološka istraživanja na karlovačkom 

i sisačkom području, Izdanja HAD-a, sv.10, Zagreb 1986, 14; M. Šarić, "Rimski grob u Topuskom", 

Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, III. serija, sv. XII-XIII, Zagreb 1979/80, 125-149; M. Šegvić, 

"Antički kultovi u Sisku i Topuskome", Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području, Izdanja 

HAD-a, sv.10, Zagreb 1986, 95-101; A. Durman, "O geostrateškom položaju Siska", Opuscula archaeologica 

XVI, Zagreb 1992, 117-131; I. Kukuljević, "Opatija b.d. Marije u Topuskom", Književnik I, Zagreb 

1864, 78-95; Z. Horvat, "Neke činjenice o cistercitskom samostanu i crkvi u Topuskom", Prilozi Arheološkog 

instituta Zagreb, sv. 13/14, Zagreb 1996/1997, 123-134; I. Tkalčić, "Cistercitski samostan u Topuskom", 

Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva II, Zagreb 1897, 110-129; M. Kruhek, Z. Horvat, "Utvrde 

Banske krajine od Karlovca do Siska", Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području, Izdanja 

HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 164-167; Z. Horvat, "Topusko – pokušaj rekonstrukcije tlocrta", u: Peristil, 

1967/68, 5-16. 

93

Na pitanje da li je upravo ovdje stajalo antičko naselje Ad Fines ni 

danas nema konačnog odgovora. U obližnjem selu Dragotina (općina Glina) 

nađen je miljokaz koji upućuje na to da je Siscia udaljena XXIII milia passuum. 

Na Peutingerovoj karti naselje Ad Fines je označeno na udaljenosti 

XXI milia passuum od Siscije, ali je zato Quadrata postavljena na 25 milja 

od Siscije. Osim toga, na području Malog Gradca (općina Glina), sjeverno 

od Dragotine, nađeno je nešto rimskog materijala, a Mali Gradac je udaljen 

točno 21 milju od Siscije. Stoga je uvjerljivija pretpostavka da se u Malom 

Gradcu nalazilo naselje Ad Fines, a da je Topusko Quadrata. 

Na području današnjeg parka Opatovina u centru Topuskog nalazila 

se velika cistercitska opatija građena po uzoru na najljepše srednjovjekovne 

gotičke samostane u Francuskoj. Cisterciti su u Topusko došli na 

poziv ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. 1205.g., koji im je nekoliko godina 

kasnije, 1211.g., dao na upravljanje čitavu Županiju gorsku, sve njezine 

posjede, osim onih koji su se nalazili u vlasništvu templara (Gora kod 

94 

Rimski natpis iz Topuskog 

Petrinje). Takva darovnica 

im je omogućila 

da opstanu na području 

Hrvatske. Iz tih prihoda 

grade cisterciti 

svoj veliki samostan 

na području današnjeg 

Topuskog. Cistercitski 

samostan u Topuskom 

podignut je 

najvjerojatnije u drugoj 

polovici 13. stoljeća 

ili u prvoj polovici 

14. stoljeća. Pokusna 

sondiranja su izvršena 

već 1966. godine, a pokazala 

su da je brod 

crkve bio izveden na 

isti način kao i zapadno 

pročelje. Prije ovoga 

iskopavanja bila su 

poduzeta i istraživanja Gotički luk cistercitskog samostana u Topuskom 

Šime Ljubića i Erbena 

potkraj 19. stoljeća. Tlocrt samostana odgovarao je samostanskim regulama, 

no ipak je bio nešto skromnije osnove. Iznad zemlje su se sačuvali 

pojedini dijelovi temelja samostana i veliki gotički portal. Po kolosalnim 

dimenzijama portala možemo samo zamišljati kako je samostan morao 

biti velik. Osim crkve imao je i zaštitne zidine s kulama, polukulama i stražarnicama. 

Naime, bez obzira na to što je bio građen u brdovitom kraju, 

cisterciti nisu za nj odabrali mjesto na brežuljku, već u ravnici, pa je stoga 

bilo nužno osigurati samostan od pljačkaša, neprijatelja, pa i susjednih 

plemića. Kako i kada se taj obrambeni sustav nadograđivao, ne znamo 

točno. Kad je došlo do turskih provala na ova područja, samostan u Topuskom 

predstvalja jednu od najvećih neprilika i za hrvatskog bana i za Zagrebački 

kaptol. Nitko nema dovoljno jaku vojsku i dovoljno novaca da 

preuzme samostan i da ga brani, a prevelika bi bila šteta da se ostavi Turcima 

da ga zauzmu. Osim toga, Osmanlije bi, zauzevši ga, dobili značajan 

strateški objekt. Vrlo je vjerojatno da su u 16. stoljeću kule oko crkve ojačane 

i da su sličile onima u Dubravi kod Čazme ili Kaptolu kod Požege (one 

u Kaptolu još i danas stoje). Već oko 1606.g. Topusko se nalazi unutar 

bosanskog pašaluka. Samostan i zidine tada nisu razorene, jer se početkom 

19. stoljeća spominje da su crkva i zidine oko nje netaknute. Tijekom 

19. stoljeća materijal s crkve raznesen je tako da je do danas ostao sačuvan 

tek portal, najljepši primjer gotike u sjevernoj Hrvatskoj. 

Osim opatije u Topuskom na Nikolinu brdu se, na mjestu gdje je 

bila i prapovijesna gradina, nalazila i crkva svetoga Nikole, koja se spominje 

u popisu Ivana, arhiđakona goričkog. Ovdje se radilo o objektu izduženog 

broda i kratkog svetišta. Danas je na temeljima crkve podignuta kuća, 

pa je istraživanje lokaliteta onemogućeno. Još u 19. stoljeću temelji su crkve 

bili vidljivi na površini. Ova crkva je zacijelo propala za vrijeme Turaka, 

jer se posljednji župnik u Topuskom spominje 1544.g. Godine 1943. su domobrani 

prilikom utvrđivanja Topuskog iskopali latinske natpise u ostaci-

ma crkve, a osim toga i mnoštvo kostiju, što upućuje na to da je oko crkve 

postojalo groblje. Pošto su u Topusko ušli partizani, kopanje rovova oko 

crkvice nije nastavljeno. 

Topusko – pravoslavna crkva Rođenja svetog 

92 

Jovana Krstitelja 

Parohijska crkva sv. Jovana Krstitelja u Topuskom sagrađena je 

1826.g. i tipološki je pripadala skupini krajiških crkava reprezentativnije varijante, 

jer je građena u stilu baroknog klasicizma. Građena je samo četiri 

godine ranije od katoličke crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije koja je 

u neposrednoj blizini. Za razliku od katoličke crkve, imala je karakteristično 

izdužen i zaobljen zaključak i nije imala sakristiju. Tu su crkvu teško oštetili 

ustaše u Drugom svjetskom ratu (1942.g.), tako da se nije mogla konzervirati 

te je zbog toga srušena. Crkva je također bila mučilište za Srbe iz Topuskog 

i okolnih mjesta. 

Kao i u Glini, novi hram je sagrađen između 1971.g. i 1974.g. Crkva 

se nalazi na istom mjestu gdje je stajala i stara, na istočnom podnožju 

Nikolina brda. 

Rimski natpis 

Crkva Rođenja svetog Jovana Krstitelja u Topuskom 

92 

Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 205, 206; Kalendar 

"Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 


Topusko – katolička crkva svete Marije od 

93 

Pohoda 

Crkva svete Marije od Pohoda građena je 1830.g. i pripada skupini 

crkava "tlocrtno mekšeg tipa", kako navodi Đurđica Cvitanović. Podijeljena 

je u dva jarma i predvorje pod pjevalištem. Svetište ima stiješnjeni 

zaključak, za razliku od crkava u Viduševcu, Maloj Solini i drugima u bližoj 

okolini koje su građene u isto vrijeme, a koje imaju upadljivo izdužena i polukružno 

zaobljena svetišta, slična zaključcima pravoslavnih crkava. Crkva 

je građena u stilu klasicizma 19. stoljeća. Crkvu su miniranjem 14. rujna 

1991. godine teško oštetili pripadnici JNA, ali je ona do danas potpuno obnovljena. 

Crkva sv. Marije od Pohoda u Topuskom početkom 20 stoljeća 

94 

Topusko – lječilišni kompleks iz 19. stoljeća 

Topusko se krajem 18. stoljeća našlo u središtu interesa bečkih liječnika 

i kemičara zbog ponovnog otkrića toplih izvora. Istraživanja koja su 

se na području Topuskog provodila od 1772. godine svrstala su ove toplice 

po kvaliteti vode među najbolje u Europi. To je bio poticaj da se počne planirati 

izgradnja moderne ustanove za liječenje i oporavak vojnika Krajine. 

Nositelji ideje o izgradnji lječilišnih zgrada bili su hrvatski ban Ignac Gyulaj, 

podmaršal Pavle Radivojević, pukovnik Ivan Nestor – zapovjednik Prve 

93 

Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 221, 223, 280, 281; 

Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 341. 

94 Đ. Lipovščak, Topusko: put kroz milenije – kratka povjesnica, Topusko 2002, 22-28; N. 

Mareković, Topuščanska zbilja: zbivanja i saznanja, Karlovac 2003; M. Kunić, Povijesno-topografski opis mineralnog 

kupališta Topusko, Topusko 1997; N. Mareković, Kraći povijesni zapisi o Topuskom i okolici, 

Karlovac 2005. 

95

anske pukovnije i barun pukovnik Ivan Benko. Oni su tražili od bečkog 

dvora sredstva za izgradnju lječilišta i pozvali samog cara da se uvjeri u 

kvalitetu topuskih izvora. Car Franjo II. prihvaća ideju i daje sredstva nakon 

posjeta Topuskom 1818. godine. Prve građevine nastaju dvadesetih godina 

19. stoljeća uz Bistre i Vojne kupke. Sljedeća etapa izgradnje započinje 

dolaskom Josipa Jelačića za zapovjednika I. banske pukovnije 1842. godine. 

U tom periodu uređeni su već postojeći objekti, a nadograđeni su i objekti 

uz Vojne kupke, te su podignuti i objekti uz Blatne kupke (zgrada Blatnih 

kupki, smještajne zgrade, lječilišna restauracija, rashladni toranj). Od 

svega toga do danas su ostale samo Blatne kupke i rashladni toranj, dok je 

sve ostalo stradalo najprije u Drugom svjetskom ratu, a potom i u posljednjem 

ratu 1991. godine. 

U Topuskom je lječilišnoj restauraciji 8. i 9. svibnja 1944. godine 

održano povijesno III zasjedanje ZAVNOH-a gdje su postavljeni temelji 

nove državnosti i federalnog članstva Hrvatske u ravnopravnoj zajednici jugoslavenskih 

naroda. U zgradi ZAVNOH-a (lječilišnoj restauraciji) isticala 

se freska Zlatka Price, koja je prikazivala strahotu rata i viziju budućnosti. U 

ratu je zgrada u potpunosti uništena. 

Velika Vranovina – Turska kosa – željeznodobno 

95 

naselje 

Oko tri kilometra južno od Topuskog, preko rijeke Gline, nalazi se 

selo Velika Vranovina. Uz samu obalu rijeke Gline, na istočnom rubu kotline 

Džon, smjestilo se prapovijesno nalazište Turska kosa, gdje se od 

1981.g. provode arheološka istraživanja. Lazo Čučković ističe kako je to 

posljednje strateški zanimljivo uzvišenje na prilazu Topuskom s juga. Ut- 

Pogled na Tursku kosu 

vrđeni dio naselja nalazio se na najisturenijem dijelu Turske kose prema 

rijeci Glini, zvanom Pogledalo. Padine Pogledala sa tri su strane vrlo oštre 

(upravo kao i u Crnoj Dragi), a sa četvrte je brdo lako pristupačno. Sa sje- 

95 Ratnici na razmeđu istoka i zapada (katalog izložbe), Zagreb 2004, 190-204; Idoli (katalog 

izložbe) Zagreb 1991; L. Čučković, Prethistorijska gradina Turska kosa (katalog izložbe), Karlovac 1983; L. 

Čučković, "Arheološka topografija karlovačke regije", Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom 

području, Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb, 1986, 12, 13; L. Čučković, Prapovijesne gradine karlovačkog kraja, 

Izdanja HAD-a, sv. 16, Zagreb 1993, 167-169; A. Durman, Simbol boga i kralja, Zagreb 2006, 25. 

96 

verne i južne strane ispod utvrđenja teku dva potoka. Vrh je zaravnat u 

obliku ovalnog platoa dužine oko pedeset metara, po čijem rubu, kako Čučković 

navodi, postoji blaga stepenica koja upućuje na postojanje bedema. 

Na istočnom dijelu, odakle je pristup Pogledalu lagan, podignut je 

tumuloidni bedem na kojem se vrlo vjerojatno nalazila drvena osmatračnica. 

Čučković povlači paralele s gradinom Točak iznad Korane kod Veljuna 

gdje je situacija vrlo slična. Podgrađe se prostiralo istočno od utvrđenog 

dijela naselja. Iskopavanja su pokazala da je kulturni sloj ponegdje dubok i 

do metar i pol. Vrlo je vjerojatno da je na ovom položaju bilo i keramičkih 

peći. Tako debeo kulturni sloj nastao je od materijala koji je bio otpad izbačen 

iz tih peći. Čučković je analizom došao do rezultata da se ovdje najviše 

lovio jelen, a da je od domaćih životinja bio najveći broj koza i ovaca. To 

ukazuje na to da su se Kolapijani, koji su bili stanovnici ovog dijela Korduna 

u kasno brončano i rano željezno doba, bavili stočarstvom kao glavnom 

privrednom granom. Najviše alatki izrađeno je od životinjskih kostiju. Unutar 

zaštićenog dijela na zaravnatome platou nalazile su se nastambe. Otkrivena 

je jedna poluzemunica s trima prostorijama u kojima je bilo dosta 

ulomaka keramičkoga posuđa i jedan kameni žrvanj s rupom u sredini. 

Osim zemunice tu se nalazila i jedna nadzemna kuća koju su arheolozi nazvali 

tkalačkom kućom zbog nalaza utega u obliku krnje piramide za vertikalni 

tkalački stan. Utezi su nađeni jedan pored drugoga u dužini od oko 

tri metra u jarku dubine od oko 80 centimetara. Jarak je omogućivao produljenje 

tkanja na vertikalnom tkalačkom stanu. 

Nekropola je smještena u blizini ulaznog predjela prema naselju. 

Vrlo je vjerojatno da su Kolapijani, stanovnici Turske kose, vjerovali da duhovi 

pokojnika, ukoliko 

se udobrovolje 

daćama i obrednim 

radnjama, mogu pomoći 

u obrani naselja. 

U grobovima su, 

zbog kiselosti tla, sačuvani 

samo keramički 

prilozi i jako nagrižen 

brončani nakit, 

pa nije bilo moguće 

odrediti gdje 

se radi o muškarcima 

a gdje o ženama. 

Unutar nekropole 

zanimljiva su kultna 

mjesta, mjesta za 

spaljivanje pokojnika 

i svetišta ili hra- 

Turska kosa - konjanik 

movi. Između grobova 

nalazilo se 

spalište pokojnika, na kojem se sačuvao pepeo pokojnika i zapečene 

zemlje. Keramičko posuđe je ovdje bilo namjerno razbijano, što je očekivano, 

jer je ritus libacije (žrtve ljevanice) bio uobičajen kod Ilira. 

Najzanimljivije je veliko svetište kraj nekropole iz starijeg željeznog 

doba. Danas je ovo veliko svetište umjetni elipsasto razvučeni humak 

veličine oko 35x20 metara. Nekada je hrpa bila puno viša, ali je uslijed erozije 

i obrade tla došlo do smanjivanja humka. Prostor svetišta bio je ome-

Turska kosa - žara 

đen jarkom obližnjega 

potoka i niskim 

zemljanim nasipom 

od nabijene 

ilovače. Na tom je 

prostoru odlaganjemraznovrsnoga 

materijala nastao 

velik umjetni 

humak. Dublji slojevi 

pri pa daju 

starijem željeznom 

dobu, a plići 

mlađem željeznom 

dobu. Mlađi 

slojevi se sastoje 

od kvarcnog pijeska, 

koji je bio 

izložen utjecajima 

vrlo visoke temperature. 

Kvarcni pijesak 

i visoka temperatura 

povezuju se s metalurgijom željeza. To znači da se na Turskoj kosi 

primjenjivala nova tehnologija metalurgije željeza. Tome idu u prilog i 

nalazi troske. U starijim slojevima su nađeni ostaci životinjskih kostiju, što 

ukazuje na žrtvovanje životinja u ilirskom svetištu. Nađeni su samo određeni 

dijelovi životinja: od svinja butovi, od jelena i goveda rogovi, a od 

ovaca i koza glave. Sve su životinje bile mlađe, na što ukazuje činjenica da 

nema deformiranih kostiju. U još mlađim slojevima arheolozi su naišli na 

figurice od pečene zemlje. Neke su figurice životinja zamijenile žrtvene 

darove iz prethodne faze žrtvovanja životinja, a općenito je zavladao svijet 

minijaturnih predmeta iz svakodnevnog života. Tako su uz te male glinene 

figurice životinja pronađeni također i minijaturni utezi, male posude, mali 

čamčići, ljudski i životinjski likovi i razni drugi predmeti. Najbrojniji su 

fragmenti razbijenih posuda. Keramika nađena u svetištu daleko je kvalitetnija 

od one iz naselja. 

Ljudski lik Kolapijani prikazju na više načina. Na figuricama iz mlađih 

razdoblja čovjek je prikazan vrlo pojednostavljeno, dok je na figuricama 

iz starijeg razdoblja prikazivan realističnije. U blizini Turske kose takvi 

su idoli nađeni na Kirin-gradu, a ima ih i u Moslavini na Marić-gradini, koja 

je doživjela sličnu sudbinu kao i gradina Samograd kod Pecke (postala je 

kamenolom), i na lokalitetu Pogorelec u Sisku. Na figuricama je gotovo redovito 

prikazan i nakit. Arheolog L.Čučković pretpostavlja da su ljudske figurice 

mogle biti dijelom obreda prilikom dobivanja željeza, iako se možda 

radilo o figurici koja je predstavljala pokojnika. Mnogobrojne su i životinjske 

figurice koje u više od 85% slučajeva prikazuju konje. Konji su simboli 

razgorjele vatre koja nošena vjetrom juri ravnicom, pa se i konjske 

figurice mogu povezati s izradom željeza i snage koju željezo omogućava. 

Ponekad su i ljudske figurice prikazane na konjima kao konjanici-ratnici. 

Naselje na Turskoj kosi vrlo su vjerojatno razorili Rimljani, jer iz rimskog perioda 

više nema nalaza na ovom lokalitetu. 

Velika Vranovina – katolička kapela Bezgrešnog 

96 

začeća Blažene Djevice Marije 

U selu Velika Vranovina stajala je u 19. stoljeću drvena kapelica 

koja je zamijenjena zidanom. Ova je kapela pripadala župi Sračica (općina 

Glina). Oltar iz drvene kapelice, koji je bio postavljen u novu zidanu, prenesen 

je 1966.g. u Dijecezanski muzej u Zagrebu. Oltarna pala Imakulate 

nalazi se u župnom dvoru u Topuskom. Mali poklonac svetog Ivana Krstitelja 

u Hrvatskom Selu novijeg je datuma. Kapelu su teško oštetili miniranjem 

iznutra, a potom je i zapalili krajem 1991. godine, pripadnici JNA i 

krajiške vojske. Do danas je obnovljena. 

Kapela Bezgrešnog začeća 

Blažene Djevice Marije 

u V. Vranovini 

96 

Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 280, 281; Ranjena 

crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), Zagreb 1996, 342. 

97


Opcina Gvozd 

99

Blatuša – pravoslavna crkva svetog Oca 

97 

Nikolaja 

Iznad ceste koja vodi iz Gline prema Gvozdu nalazi se pravoslavna 

crkva svetog Oca Nikolaja. Crkva je dobro vidljiva sa sjevera i zapada 

budući da je smještena na kosini na kojoj leži selo Blatuša. Crkva je sagrađena 

1930.g. Godine 1941.g. skinut joj je krov, tako da je i nakon Drugog 

svjetskog rata dugo bila ruševina. Tek godine 1985. ovaj je objekt obnovljen 

i vraćena mu je funkcija. Unutar dvorišta crkve nalazi se i spomenik 

žrtvama iz sela Blatuša palim u Drugom svjetskom ratu. 

98 

Bović – rimski žrtvenik 

U Boviću je Đuro Szabo 1911.g. pronašao aru posvećenu Jupiteru 

te ju je dao o trošku muzeja dopremiti u Arheološki muzej u Zagrebu. Taj 

je "kamen", prema njegovoj bilješci, težio oko 700 kilograma. 

Bović – utvrda 

97 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 

1997, 49; Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija 

karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 933 – 934. 

100 

99 

Utvrda Bović smještena je nekoliko kilometara južno od Kupe. 

Povijesna vrela vrlo rijetko spominju utvrđeni položaj kod Bovića, a Ivan 

Lenković ga navodi kao nekadašnje vlasništvo topuske opatije, u kojem se 


Simpozij o Petrovoj gori, Zagreb 1972, 238. 

Crkva svetog Oca Nikolaja u Blatuši 

99 M. Kruhek, Z. Horvat, "Utvrde Banske krajine od Karlovca do Siska", Arheološka istraživanja 

na karlovačkom i sisačkom području, Izdanja HAD-a, sv.10, Zagreb 1986, 169; Đ. Szabo, Sredovječni 


šezdesetih godina 16. stoljeća nalazila posada od dvadeset i četiri vojnika. 

Utvrda nije pala na duže vrijeme pod Turke, ali je, kao i Steničnjak, Ostrožin, 

Gora i Hrastovica, bila vrlo dugo (više od stotinu godina) na "ničijoj zemlji". 

Situacija na terenu pokazuje da se radilo o peterokutnom utvrđenju koje 

se danas nalazi u šikari, zapadno od glavne ceste koja veže Lasinju s Gvozdom, 

a nešto južnije od nekadašnje škole i srušene pravoslavne crkve u 

Boviću. Stariji stanovnici se sjećaju ostataka te utvrde, ali je danas teren 

nepristupačan zbog miniranog zemljišta u okolini. Osim toga, čitav plato 

tvrđave prepun je smeća i gusto zarastao u šikaru, pa je pristup gotovo nemoguć. 

Bović – 

pravoslavna crkva Vaskresenja Hristova 

U samom centru sela Bović nalaze se ruševine crkve Vaskresenja 

Hristova. Ovu crkvu su devastirali ustaše za vrijeme Drugog svjetskog rata, 

a gotovo sasvim je srušena 1948.g., tako da se do danas sačuvao samo 

ostatak apsidalnog dijela s lukom. U Boviću se prema popisu arhiđakona 

Ivana 1334.g. nalazila rimokatolička crkva svetog Kvirina koja se spominje i 

1501.g., 1550.g. i 1574.g. Vrlo je vjerojatno da je sveti Kvirin povezan s 

obližnjim Kirinom. Pravoslavna crkva se spominje 1735.g. Tada je zacijelo 

bila od drveta, a potkraj 18. stoljeća zidana je velika crkva od lomljena kamena 

koja je tijekom 19. stoljeća nekoliko puta obnavljana i stilski prilagođavana. 

Ikonostas postavljen 1874.g. slikao je karlovački slikar Jakov 

Šašel koji je oslikao i ikonostase u Sjeničaku 1873.g., Slušnici 1874.g., Jošanima 

u Lici 1881.g., Vrepcu u Lici i Crkvenom Boku na Banovini 1889.g., te u 

Kordunskom Ljeskovcu 1897.g. Unutrašnjost crkve je regotizirana 1888.g. 

Tom je prilikom obnovljen i zvonik koji je imao kupolu s laternom sličnom 

Crkva Vaskresenja Hristova u Boviću danas 

100 Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 305; Kalendar "Crkva" 

2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 


100

Crkva Vaskresenja Hristova U Boviću početkom 20. st. 

svetom Spiridonu u Petrinji, ali je bila obložena šindrom. Crkva je pripadala 

skupini većih krajiških crkvi. Pred ruševinom je sačuvana nadgrobna ploča 

kapetana Ćire Rodića iz 1832.g. 

101 

Čemernica – pravoslavna crkva svete Petke 

U selu Čemernica stajala je do 1941.g. crkva svete Petke. Crkvu su 

srušili ustaše, a nova je sagrađena 1971.g. za stanovnike Čemernice, Bukovice 

i Batinove Kose. Čemernica je bila sjedište I. kompanije Prve banske regimente, 

odnosno 10. graničarske pukovnije. Godine 1866. ovdje je živjelo 

1220 Srba i 3 Hrvata. Ovo naselje je izuzetno raštrkano, tako da obuhvaća 

teritorij od oko 10 kvadratnih kilometara, a crkva se nalazi na krajnjem istočnom 

rubu naselja na uzvisini između potoka Bukovica i Čemernica. Pokraj 

crkve sačuvan je i jedan stari grob. 


Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 950 – 

951. 

Pravoslavna crkva svete Petke u Čemernici 

Kirin-grad – prapovijesno naselje, ranosrednjo- 

102 

vjekovna utvrda(?) i ranonovovjekovni čardak 

101 

Lokalitet se nalazi sjeverno od sela Kirin i lako je pristupačan iz 

smjera sela Čremušnice. Izrazit gradinski karakter brežuljka uzrokovao je 

dugotrajno naseljavanje na istom mjestu. Gradina je prirodni brijeg smješten 

iznad udolina potoka Velika i Mala Trepča na nadmorskoj visini od 195 

metara. Nalazi se oko 11 kilometara zračne udaljenosti od Gvozda, a od Kupe 

oko 3,5 kilometra. Odnošenjem zemlje s površine lokaliteta koji nije 

pod šumom, zbog djelovanja kišnih bujica pojavio se materijal iz različitih 

vremenskih razdoblja. Brijeg ima oblik stošca na vrhu kojeg je manja 

zaravan, znatno ogoljena s vidljivim tragovima krajiškog čardaka (o njemu 

102 

D. Balen-Letunić, "Prethistorijski nalazi s gradine Kiringrad " , Vjesnik Arheološkog muzeja 

u Zagrebu, ser. III, sv. XX, Zagreb 1987, 1-30; S. Dimitrijević, "Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj 

Jugoslaviji", Opuscula archaeologica V, Zagreb 1961, 30-33; Ratnici na razmeđu istoka i zapada (katalog 

izložbe), Zagreb 2004, 186, 188; M. Kruhek, Z. Horvat, "Utvrde Banske krajine od Karlovca do Siska", Arheološka 

istraživanja na karlovačkom i sisačkom području, Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 170; Đ. 

Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 69.

102 

Kirin - grad 

će biti riječ kasnije), odnosno grobnim rakama iz kojih su pedesetih godina 

prošlog stoljeća izvađene kosti. Na jugoistočnoj strani brijeg nije tako strm 

i na njega se nastavlja prostrani plato na koji se dolazi blagim prijevojem 

preko manjeg uzvišenja (Malo brdo ili Ogradak). Na brdu se do 1980.g. obrađivala 

zemlja, a danas je cijeli plato obrastao šipražjem. Malo brdo je vrlo 

vjerojatno bilo naselje, a na velikom platou nalazio se refugij za sklanjanje 

od neprijatelja, kako pretpostavlja Dubravka Balen-Letunić, arheologinja u 

zagrebačkom Arheološkom muzeju. Čitavo je područje zbog dvaju potoka 

koji ovdje teku močvarno i bilo je na taj način vrlo dobro osigurano od neprijatelja. 

Najraniji nalazi potječu iz vremena eneolitika, a posljednji iz ranog 

novog vijeka, kada se na lokalitetu nalazio krajiški čardak. Ne možemo biti 

sigurni da svi nalazi koji se čuvaju u Gradskom muzeju u Karlovcu i u zagrebačkom 

Arheološkom muzeju potječu upravo s gradine Kirin-grad, ali je 

izvjesno da su nađeni u njezinoj blizini. Kad bi se pokazalo da su svi nalazi s 

gradine, zaključili bismo da je gradina bila upotrebljavana od prapovijesti 

do ranog novog vijeka u kontinuitetu. Najraniji nalazi (litika i keramika) pripadaju 

lasinjskoj i Retz-Gajary kulturi. Iz kasnog brončanog doba na lokalitetu 

su nađene keramičke antropomorfne figurice vrlo slične figuricama 

na Turskoj kosi, lokalitetu iz kasnog brončanog i starijeg željeznog doba. 

Osim toga, pronađena je raznolika keramika, piramidalni utezi, pršljenci i 

slično. Najbrojnija je keramika iz kasnog brončanog i starijeg željeznog 

doba. Iz mlađeg željeznog doba ima vrlo malo nalaza. Kirin-grad je uvelike 

nalik gradinama u okolini Karlovca – Belaj i Dubovac, te gradini Osječenica 

kod Dvora. 

Na istom položaju gdje se u prapovijesti nalazilo naselje, a u 

ranom srednjem vijeku možda utvrda Ljudevita Posavskog, u 16. stoljeću 

uzdiže se krajiški čardak koji je služio, jednako kao i onaj na Petrovcu, za signaliziranje 

u slučaju da Osmanlije napadnu. Na terenu se raspoznaju tragovi 

gdje se čardak nalazio. Ova konstrukcija od kamena i drveta funkcionirala 

je do kraja 17. stoljeća, budući da se na Kirin-gradu nalazila "crta razgraničenja" 

između Turaka i austrijske vojske. Ne može se ozbiljno govoriti 

o takvim zamišljenim linijama kad znamo da u krugu od 50 kilometara 

od Kirina u 17. stoljeću nije bilo naseljenih mjesta. Onoga trenutka kad se 

ta linija krajem 17. stoljeća pomakla prema rijeci Uni i današnjoj "suvoj 

međi", Kirin prestaje biti zanimljiv, i tada vrlo vjerojatno ovaj čardak propada. 

Propadanjem čardaka prestaje dugotrajna naseljenost ovoga gradišta 

koje bi zasigurno arheološkim istraživanjima postalo izvor još zanimljivijih 

podataka nego što je to sada. 

Kirin – pravoslavna crkva svetog Apostola Petra 

103 

i Pavla 

Ova crkva je bila također drvena i nalazila se u mjestu Kirin. Spominje 

se prvi put 1742.g., ali je vrlo vjerojatno bila u više navrata pregrađivana 

i popravljana. U Drugom svjetskom ratu crkva je spaljena i na tom 

mjestu nije više obnavljana. 

104 

Ostrožin - utvrda 

Utvrda Ostrožin prvi se put spominje 1435. godine kad su grad 

kupili Benvenjudi Okićki. Pravo na Ostrožin imao je priorat Vrana, ali se on 

odrekao svih povlastica u ime Benvenjuda Okićkih. Godine 1550. spominje 

se kao kaštel u vezi s nekim kupoprodajnim ugovorom. Očito nije bio od 

nekog velikog značaja, budući da je u 16. stoljeću pripadao gradu Steničnjaku. 

Pedesetih godina 16. stoljeća čini se da kaštel nije bio branjen, dapače 

da se u njemu nalaze neki Turci, koji tu stražare, a koji su na traženje tadašnjeg 

gospodara Steničnjaka, Jurja Frankopana Slunjskog, grad mirno 

predali u ruke Frankopana. U izvještaju Ivana Lenkovića iz 1563.g. spominje 

se da Ostrožin pripada gospodinu Kapitaniću, te da bi ga trebalo zaposjesti 

s dvadeset i četiri vojnika. Do toga očito nije došlo, jer se ova utvrda, 

kao ni ona u Boviću, tijekom 17. stoljeća ne spominje. Ostrožin je vrlo vjerojatno 

ostao na "ničijoj zemlji" i, pošto je ovo područje zauzela austrijska 

vojska, postao je potpuno nezanimljiv budući da je tada već bio ruševina. 

Danas se u šumi iznad zaseoka Minići, ispod kote Cer (230 m n/m), nalazi 

šuma koja se zove Stari grad, a u kojoj se nalaze i posljednji ostaci ostrožinske 

utvrde. 

Pješčanica – pravoslavna crkva svetog Proroka 

105 

Ilije 

Crkva u Pješčanici smještena je istočno od ceste koja povezuje 

Dugo Selo Lasinjsko s Gvozdom, uz cestu koja vodi za Kirin. Na mjestu današnje 

zidane crkve (koja nije dovršena), postojala je prije Drugog svjetskog 

rata drvena crkva, no ustaše su je tijekom rata zapalili. Drvena crkva u 


Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 940 – 941. 

104 M. Kruhek, Z. Horvat, "Utvrde Banske krajine od Karlovca do Siska", Arheološka istraživanja 

na karlovačkom i sisačkom području, Izdanja HAD-a, sv. 10, Zagreb 1986, 169; Đ. Szabo, Sredovječni 


105 Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 179, 185, 190, 191.

Pješčanici bila je izuzetno vrijedno djelo graditeljstva i zajedno s Hajtićem 

(kod Gline na Banovini), Gornjim Budačkim (kod Krnjaka) i Buzetom (kod 

Gline na Banovini) bila je prototip crkava kakve su se gradile u doba naseljavanja 

pravoslavaca na ove prostore. Sagrađena je 1773.g. Na svu sreću 

sačuvana nam je fotografija V. Jakšića, na kojoj se vidi da je imala trijem po 

strani, a zidovi su bili obloženi šindrom, kao i na crkvi u Gornjem Budačkom. 

Današnja zidana građevina, koja je nezavršena, kao i crkva u Stipanu, 

građena je u neobizantskom stilu. 

Crkva svetog Proroka Ilije u Pješčanici prije II. svjetskog. rata 

Crkva svetog Proroka Ilije u Pješčanici danas 

Slavsko Polje – pravoslavna crkva Sošestvija 

106 

Svetog Duha 

Ova crkva je bila drvena, ali su je dana 14. rujna 1941. godine spalili 

ustaše i nikada nije obnovljena. Danas se na njezinu mjestu, lijevo od ceste 

koja spaja Vojnić s Gvozdom, uz groblje nalazi krst. 

Stipan – pravoslavna crkva Preobraženja 

107 

Gospodnjeg 

Crkva u Stipanu smještena je na brežuljku u centru sela uz cestu 

koja povezuje Dugo Selo Lasinjsko s Gvozdom. Na mjestu današnje neza- 

106 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka 

po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 945 – 946; I. Perić, "Pripreme i razvoj ustanka do marta 

1942." u: Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, Karlovac 1989, 137. 

107 Đ. Cvitanović, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Zagreb 1985, 178, 181, 185, 196; 

Kalendar "Crkva" 2006., Beograd 2006, 188; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima 

od 1905., Sremski Karlovci 1910, 947 – 948. 

103

vršene zidane građevine nalazila se u 19. stoljeću drvena crkva koju su 

ustaše u Drugom svjetskom ratu zapalili. Stara kapela bila je sagrađena 

1873. g. i neposredno prije Drugog svjetskog rata je obnovljena. Ta obnova 

nije bila stručno obavljena. Izvana je ova crkva bila nalik katoličkim crkvama, 

za razliku od ostalih drvenih crkava i kapela u okolini. Nedavno je započela 

gradnja nove crkve, ali do danas nije završena. 

104 

Crkva u Stipanu prije II. svj. rata 

Crkva u Stipanu danas 

Trepča – pravoslavna crkva svetog Arhanđela 

Pravoslavna crkva svetog Arhanđela nalazila se na mjestu današnjeg 

groblja u Trepči. Budući da je bila drvene građe, ustaše su je zapalili 

za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na lokaciji se ne vide ni temelji crkve.

105

106


Opcina Vojnic 

107

Dunjak – pravoslavna crkva svetog 

108 

Proroka Ilije 

Hram svetog Proroka Ilije u Dunjaku sagrađen je 1824.g. u 

vrijeme Lukijana Mušickog, karlovačkog episkopa. Crkva se nalazila na onižoj 

kosi Petrove gore u sjevernom dijelu sela Dunjak. Na mjestu nekadašnje 

crkve, koju su uništili ustaše u Drugom svjetskom ratu, danas stoji krst. 

U njoj su ustaše zaklali protu Dušana Šušnjara. Od crkve se ne prepoznaju 

ni temelji. Parohija je obuhvaćala sela Dunjak, Klokoč, Kestenovac, Klupica, 

Mrčaj, Rajić Brdo, Lisine, Lipovac, Kusaju, Johovo i Miholjsko. 

108 www.eparhija-gornjokarlovacka.hr.; Đ. Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", Ljetopis Srpskog 

kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000, 455; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija 

karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 898. 

108 

Klokoč – utvrda 

Mjesto nekadašnje crkve Ostaci utvrde 

109 

Grad se nalazi na lijevoj obali rijeke Gline nedaleko istoimenog 

sela. Nakon akcije "Oluja" 1995. godine selo je napušteno, a tek se pokoja 

kućica izdiže pokraj ceste. Grad se osovio na visokom brežuljku iznad Gline 

te ga je lako zamijetiti s ceste. Ovo je jedan od najbolje sačuvanih spomenika 

graditeljstva u općini Vojnić, budući da su svi drugi u vrlo lošem stanju. 

Stari grad Klokoč sagrađen je u obliku četverokuta, a na sjeverozapadnom 

uglu ima okruglu kulu. Građen je od sitnog kamena, te je to razlog 

njegovu relativno brzom urušavanju. Od grada su ostali sačuvani tek zidovi, 

dok je još 1875. godine bio pokriven krovom i naseljen. Već Laszowski, 

koji je pisao početkom dvadesetog stoljeća, u svojem djelu spominje da je 

grad bez krova. Kula je još u vrijeme Laszowskog bila tri metra viša od ostalih 

zidina dok danas tek malo nadvisuje ostatak grada. Kula je do napuštanja 

grada na vrhu imala drveni kat na kojem su se nalazila dva topa koji 

su se oglašavali samo kad bi prijetila kakva opasnost gradu ili okolici. Klokoč 

je izgrađen na strateški povoljnom položaju, iznad doline rijeke, na brežuljku 

s kojega se pruža izvanredan pogled na područje Bosne. Pogled 

seže do Ličke Plješivice, brda oko Cazina, Bosanske Krupe, pa čak i do Jajca. 

Stari grad u Velikoj Kladuši, koji je nakon Karlovačkog mira imao veliko značenje 

za Turke, jasno se vidi s Klokoča, te se svako moguće grupiranje vojske 

prema granici, koja je u 18. stoljeću još uvijek bila promjenjljiva, s njega 

mogao izvanredno pratiti. 

U 18. stoljeću u grad se ulazilo kroz drveni čardak koji je stajao 

pod sjevernim gradskim zidom. Na čardak se uspinjalo stubama ili ljestvama, 

a odatle se nastavljalo mostom do gradskih vrata smještenih na prvom 

katu. Oko grada je bio veliki i duboki opkop, koji se još danas djelo- 

109 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 142-152; E. Laszowski, Neke povijesne građevine, 

Zagreb 1902, 49-55; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 95; M. 

Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 244, 245; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi 

u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 161.

mično vidi, a preko opkopa je vodio podizni most. Čardak je stajao tijekom 

18. stoljeća naslonjen na sjeverni zid, a početkom 19. stoljeća gornja su 

vrata zazidana i probijena su vrata koja su bila u razini zemlje. Naime, jednom 

prilikom, kad je neki časnik ulazio na gornja vrata, pogodilo ga tursko 

zrno i on je podlegao ranama, pa je odlučeno, zbog sigurnosti, da se 

gornja vrata zazidaju. Crkva u Klokoču prvi se put u dokumentima spominje 

1334. godine. Na brdu Crkvina, nasuprot Klokočkoj glavici, nalazila se u 

razvijenom srednjem vijeku katolička crkva svetog Vida. Ovu crkvu spominje 

arhiđakon Ivan gorički u popisu crkava. Osim crkve svetog Vida, na 

Crkvenoj kosi stajala je crkva svete Marije. Ovo se mjesto i danas naziva "fara". 

Obje su crkve stradale u turskim osvajanjima u šesnaestom stoljeću, 

kad je područje Klokoča potpalo pod Turke. 

Što se početaka samog grada tiče, nije sasvim sigurno tko i kada 

ga je sagradio. Pleme Klokočana, za koje se pretpostavlja da je podiglo 

grad, spominje se 1224. godine, kad su dobili povlastice od kralja Bele IV. U 

povelji, koja je vrlo vjerojatno napisana u Zagrebu, kralj Bela IV. daruje stanovnicima 

Klokoča – Radošu i njegovoj braći, Zorjanu, Veztu i Damjanu i 

njihovu bratstvu, zatim bratstvu Križana, Šimuna, Slaveča, Vranka, Vukca, 

Friderika, Dobrogosta i Vukana – za vjernu službu iskazanu njemu i njegovu 

ocu Andriji, sloboštine kraljevskih dvoranika i družine. Zemljište klokočko 

postaje zauvijek njihovo, a oni su slobodni i nezavisni od kraljevskog 

grada Klokoča. To znači da je u to vrijeme grad Klokoč već postojao. Kralj je 

spomenuo i međe klokočkog područja, za koje kaže da se prostiralo oko 

rijeke Gline i Krstinje prema rijeci Korani (današnjem Veljunu). Zauzvrat novi 

plemići su se obvezali da će kralju u slučaju rata priskočiti u pomoć i to s 

petnaestoricom oklopnika i stotinu domaćih pješaka. 

Ovdje se izvrsno vidi kako je funkcioniralo feudalno društvo. Kralj 

je na vrhu ljestvice, njegovi su vazali plemići Klokočki, a njihovi vazali su 

domaće stanovništvo koje će u slučaju rata zaštititi kralja. U najgorem položaju 

je, dakle, običan puk, koji u slučaju rata postaje vojskom, a osim toga 

mora feudalcu davati brojna davanja. Uz to iz povelje razaznajemo da je 

klokočki kraj tada već bio dosta naseljen. Za srednji vijek nije mala brojka 

od 100 muškaraca u dobi za vojsku. Oklopnici bi vrlo vjerojatno bili unajmljeni 

s okolnih imanja ili bi sami plemići bili uključeni u rat u toj funkciji. 

Sve do 1387.g. kotar klokočki je koristio stečene slobode bez ograničenja, 

a te je godine car Sigismund Luksemburški, koji je vladao Ugarsko- 

Hrvatskim Kraljevstvom od 1387. do 1437.g., poklonio grad i kotar knezu 

Ivanu Krčkom, kasnije Frankopanu. 

Karakteristično je za srednji vijek da vladari zaboravljaju na stare 

povelje i izdaju nove. Takav je slučaj bio i s Klokočem. Što se zapravo dogodilo? 

Kralj Sigismund oženio se za maloljetnu Mariju koja je u dobi od dvanaest 

godina bila okrunjena za hrvatsko-ugarsku kraljicu. Njezina majka 

Elizabeta ubila je Karla Dračkog zato da bi kći Marija došla na prijestolje. U 

Hrvatskoj su Marija i Elizabeta imale za protivnike braću Horvat koji su ih 

zarobili u bitki kod Gorjana 1386.g. Žigmund je uz pomoć već spomenutog 

Ivana Krčkog uspio osloboditi Mariju iz zarobljeništva, dok je Elizabeta 

ubijena. Zbog toga je Ivan dobio Klokoč i Cetin. Povelja u kojoj stoji da Ivan 

dobiva ove posjede kaže "da je knez Ivan prvi skočio u pomoć s vojskom, 

kadno ban Ivan Horvat i prior vranski Ivan od Paližne kod Gorjana uhitiše 

kraljicu Mariju i Elizabetu, i na silu ih iz grada Gumneča (Bosiljevo kod Čazme) 

odvedoše u Počitelj (kod Gospića) i poslije Mariju po silovitoj smrti kraljice 

Elizabete u Novigrad (kod Zadra), odakle je izbavi knez Krčki". Možda 

109 

je kralj bio osim toga bijesan na Klokočane koji su se nalazili u blizini Počitelja 

u Lici, a nisu poduzeli ništa da oslobode Elizabetu i Mariju, pa im je 

stoga oduzeo njihova prava. Frankopani su 1406.g. tražili da im se potvrde 

prava na gradove Cetin i Klokoč, što je Žigmund i napravio, a isto to je učinio 

i 1412.g. kad su ga za stara prava molili Klokočani. Iz toga možemo vidjeti 

kako je Žigmund malo mario za Hrvatsku u ono vrijeme. U prvom desetljeću 

15 stoljeća Žigmund je imao mnogo više brige s bosanskim plemićima 

koji su tada ojačali. 

U 15. stoljeću su u klokočkom kotaru bile četiri crkve. Dvije sam 

već spomenuo: one svetog Vida i svete Marije, a uz njih i crkve svetog Križa 

u Gaju i svetog Križa u Jablanovici. Ova dva položaja nisu sasvim pouzdano 

utvrđena. Smatra se da se crkva u Gaju nalazila prema Velikoj Kladuši, a u Jablanovici 

prema gradu Cetinu. Klokočani su sredinom 15. stoljeća prestali 

plaćati desetinu crkvi. Godine 1447. Ivan Hunyadi je naredio Klokočanima 

da plaćaju desetinu Zagrebačkom kaptolu. Klokočani i dalje nisu davali 

novac, a uz njih su se pobunili i stanovnici obližnjeg Kremena, Ladihovići. 

Na kraju je hrvatski ban, Ivan Vitovac Grebenski, silom utjerao desetinu i 

od jednih i od drugih. Sve je to u to vrijeme bilo očekivano. Vlast kralja je 

znatno oslabljela, Osmanlije su počeli prodirati u Srbiju i Bosnu, a pojedini 

su plemići uzimali u svoje ruke obranu kraljevstva. Godine 1444. Vladislav 

Jagelović stradao je u bitki protiv Turaka kod Varne, a na njegovo je mjesto 

došao neautoritativni vladar, dječak, Ladislav IV. Habsburgovac koji je stupio 

na vlast u dobi od 4 godine, a umro od kuge u dobi od 17 godina. 

Među Klokočane su pripadale ove porodice: Otmići (držali su obližnji 

Otmić-grad), Vojkovići (kasnije Vojkffy), Maretići, Šimunčići, Vojnovići, 

Polažanići, Stepići, Lomnički, Gerdakovići, Galići-Horvati, Pavlakovići i 

drugi. Neka od tih prezimena su se sačuvala sve do danas u prekokupskim 

krajevima, gdje su ove porodice prebjegle u vrijeme turskih osvajanja. U 

početku 16. stoljeća počeli su upadi Turaka na ovo područje. Ni do dolaska 

Turaka nije bilo lako običnom puku ili manjim plemićima koji su neprestano 

vodili sudske i fizičke prepirke s većom vlastelom (u ovom slučaju s 

Frankopanima). Od sredine 15. stoljeća na vlasti je bio Matijaš Korvin koji je 

uspio organizirati obranu Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva uspostavivši dvije 

banovine: Srebreničku i Jajačku. 

Nakon Sabora u Cetinu, 1527. godine, Hrvatska je zajedno s Ugarskom 

postala dio Habsburške Monarhije te se grad, zbog stalne turske 

opasnosti, nalazio u zaštiti bana Ivana Karlovića. Blagajski i Farkašići su napadali 

i otimali na području Klokoča, tako da je puk bio ugrožen s dvije 

strane: od Osmanlija i od lokalnih velmoža. Tek 1557.g. u Klokoč je smještena 

krajiška straža. Godine 1563. ovdje se nalazi četiri, a 1581.g. deset 

plaćenih stražara. Očito je da je država bila u stadiju raspadanja. Ni vladar, 

ni njegovi potčinjeni nisu bili sigurni bi li trebalo svu snagu vojske usmjeriti 

na jedno mjesto ili je rasporediti po tvrđavama. Osim toga, država nije imala 

novaca plaćati stražare koji bi branili osamljene položaje. Stanovništvo 

je već tada, prije turskih osvajanja, počelo bježati u sigurnije krajeve, pa su 

selišta ispod grada ostajala bez ljudi. Sasvim je jasno da je turska vojska 

provaljivala s vojskom većom od deset ili dvadeset ljudi, koliko ih je branilo 

grad, tako da su stražari u gradu jednostavno bili samo promatrači onoga 

što se zbivalo pod burgom u selištu dok ga Osmanlije pljačkaju. Zna se da 

vojska nije imala novaca za oružje, pa je obrana i time bila znatno otežana. 

Bilo je uistinu vrlo malo hrabrih branitelja koji bi, bez obzira na vojnu premoć 

Turaka, branili gradove i iscrpljivali se žeđi i glađu. Jedan takav primjer

pruža Gvozdansko na Zrinskoj gori koje su branitelji ostali braniti sve dok 

zadnji od njih nije poginuo. 

Klokoč je pod Turke pao kad i Bihać, 1592.g. Njegova obrana postala 

je bespredmetna. Stanovništva je nestalo, a strateška točka usred ničega 

nije imala smisla. Postojalo je mnogo lokacija za obranu bitnijih od 

Klokoča. Jedan dio stanovništva se poturčio, a ostatak (valjda više od 75%) 

pobjegao je prema zapadu, u selo Gradišće kod Lipe na Dobri. Osmanlije 

su bili u gradu pedesetak godina, a 1649.g. su se Petar Zrinski i Vuk Frankopan 

zaletjeli pod grad i navodno porazili Turke. Vrela koja tada spominju 

Klokoč kažu da su svi gradovi (Otmić, Klokoč i Vojković(?)) pusti, te da lokalnog 

stanovništva nema. Izgleda da se u okolini Klokoča nalazila samo 

vojska. To se podudara s činjenicom da je najčešće oko 40-50 kilometara 

od granice između otomanske i kršćanske vojske bila ničija zemlja na kojoj 

se uglavnom nalazila samo vojska te vrlo rijetko naseljeno civilno pučanstvo. 

Godine 1681. general karlovački Josip Ivan Herberstein zauzeo 

je Klokoč i popravio ga, što nije bio slučaj s nekim od okolnih gradova koji 

su zapušteni i smatrani nebitnima za obranu. Od tada Klokoč više ne pripada 

plemićima već postaje krajiški grad koji je osiguravao "suvu među". U 

to su vrijeme Klokoč naselili pravoslavci, ali su, kako se čini, živjeli u vrlo 

lošim uvjetima, pa je dvaput cijelo selo prebjeglo na tursku stranu i naselilo 

se oko Velike Kladuše i Cazina. Naime, zemlja oko Klokoča bila je posebno 

neplodna, pa se ljudi nisu mogli uzdržavati od zemljoradnje. Od 1746.g. 

Klokoč je postao postaja za časnika, a 1784.g. Osmanlije su naglo provalili 

pod Klokoč i odveli dosta ljudi u sužanjstvo. Treba znati da je do 1790.g. 

grad Cetin, koji je u neposrednoj blizini Klokoča, bio u rukama Turaka. Od 

1816. do 1818.g. Klokoč je bio sjedište kordunskog zapovjednika, a u gradu 

su stanovali i mjesni časnik i kordunski liječnik. Kasnije je centar premješten 

u značajniji grad Cetin. Od starih vlasnika Klokoča u vezi s vlasništvom 

grada jedino su se bunili Vojkovići. Tražili su, naime, 1820.g. da im se 

vrate grad i okolica. Do toga nije došlo, budući da je Vojna krajina bila kompaktna 

tvorevina, a osim toga sve feudalne posjede na tom području kralj 

je rekvirirao i prepustio krajiškim časnicima. Sve do 1881.g., kada je ukinuta 

Vojna krajina, u gradu je stanovao krajiški časnik krstinjske kumpanije, a 

nakon ukinuća grad je ostao prazan i prepušten propadanju. 

Kolarić – stara pravoslavna crkva svete Petke 

i nova pravoslavna crkva Vaznesenja 

110 

Gospodnjeg 

Hram Vaznesenja Gospodnjeg podignut je u Kolariću 1804. godine. 

Ova vrlo vrijedna crkva s zaobljenim, užim i izduženim svetištem građena 

je u stilu i duhu klasicizma. Tijekom Drugog svjetskog rata (17. trav- 


popis, Zagreb 2001, 95; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 242; Đ. 

Zatezalo, "Pravoslavlje na Kordunu", Ljetopis Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000, 456 

- 457; S. Mileusnić, Duhovni genocid 1991 – 1995 (1997), Beograd 1997, 53; M. Kosovac, Srpska pravoslavna 

mitropolija karlovačka po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 898 – 899; M. Dakić, "Ustaški 

zločin na Kolariću 1942." u: Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, Karlovac 

1989, 862 – 868. 

110 

nja 1942.g.) crkvu su spalili ustaše dok je u njoj bilo stotinu i dvoje stanovnika 

Vojnića i okolnih sela. O tome svjedoči spomen-ploča na ruševini. Nakon 

rata crkva nije uklonjena, već je ostala neobnovljena kao spomenik 

žrtvama fašizma. Ostali su perimetralni zidovi do visine potkrovnog vijenca, 

a zvonik se s krovom i svodom urušio. Godine 1969. podignut je novi 

hram posvećen također Vaznesenju Gospodnjem. U crkvu je 1997.g. ubačena 

eksplozivna naprava koja je oštetila ikonostas. Do danas je ovo jedina 

očuvana pravoslavna crkva na području općine Vojnić. Parohiju čine: Kolarić, 

Vojnićki Grabovac, Hrvatsko Žarište, Radulović Poljana, Mihajlovačka 

Poljana, Kupljensko, Radmanovac i Loskunja. 

Stara crkva 

Nova crkva

Krstinja – utvrda 

111 

Krstinja je burg koji se izdiže nedaleko istoimenog mjesta, s desne 

strane ceste između Prisjeke i Krstinje. Samo mjesto Krstinja se smjestilo 

u dolini ispod grada i drugo je po veličini naselje u općini Vojnić. Grad 

Krstinja je još početkom 18. stoljeća bio čitav, a sagrađen je u obliku elipse 

s velikom četvrtastom kulom u sredini. Gradski je zid bio pojačan sa četiri 

kulice od kojih nije ništa ostalo. Prema lokalnoj tradiciji grad je sagradila 

neka kraljica Kristina, koja je mjestu i dala ime. Na okolnim brdima morala 

Ostaci kule u Krstinji 

je u srednjem vijeku stajati crkva Svih Svetih koja se spominje 1334.g. Već 

je krajem 15. stoljeća postojao grad Krstinja, a najstariji poznati vlastelin 

bio je Juraj Sanković iz plemena Ladihovića kojima je centar bio u Kremenu 

(općina Slunj). On je imanje već 1504.g. prodao Frankopanima Cetinskim. 

Frankopani su očito željeli otkupiti sve veće kaštele i burgove u blizini Cetina 

i Klokoča. U to su vrijeme već držali i Steničnjak i Pernu, a Krstinja je bila 

111 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 166-170; E. Laszowski, Neke povijesne građevine, 

Zagreb 1902, 197-200; Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 95; M. 

Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 1993, 245-246 

111 

imanje koje se direktno nadovezivalo na ta imanja i spajalo Klokoč sa Steničnjakom. 

Cetinska grana Frankopana je izumrla 1543.g., pa su njihova 

imanja naslijedili Frankopani Slunjski. Juraj Slunjski je dio krstinjskog imanja 

1548.g. darovao svojem kaštelanu iz Steničnjaka, Nikoli Babonožiću. 

Gradom je kaštelan ipak samo upravljao, ali ga nije imao u svojem posjedu. 

Između 1540. i 1560. godine župnik u Krstinji je bio Gašpar Matulić, koji je 

ujedno bio ugledan svećenik, a Krstinja je bila posebna općina sa sucem i 

starješinama na čelu. U to teško vrijeme Krstinja je bila važno središte, a do 

1573.g. uspjela se ondje održati župa. Tada su Osmanlije već rastjerali gotovo 

sve stanovnike, a krstinjski župnik Ivan pojavio se na zagrebačkom 

sinodu. 

Prva provala Turaka koja je ozbiljnije ugrozila Krstinju dogodila 

se 1558.g. Tada je Malkoč-beg s 11000 vojnika prodro u selo. Izvještaj koji 

navodi tolik broj vojnika uistinu nije pouzdan, ali su branitelji grada morali 

preuveličati događaje da bi situaciju prikazali težom nego što je bila. Isti je 

Malkoč-beg zauzeo Kostajnicu, Gvozdansko, a haračio je i po Lici, Dalmatinskoj 

zagori i Moslavini (Čazma). Zbog velike opasnosti od Turaka, a budući 

da je ban Franjo Frankopan Slunjski umro 1572.g., njegova sestra Ana 

ustupila je Krstinju i još neka imanja kralju Maksimilijanu. On je u grad po 

svojoj dužnosti postavio 10 vojnika, ali oni nisu uspjeli spriječiti Turke da 

ponovo prodru pod grad i da u ropstvo odvedu 60 ljudi. Zapovjednik straže 

u Krstinji, Mamić, javlja da se grad 1585.g. više ne može držati te da ga 

treba napustiti. Vojnici su dugo držali ovaj položaj (gotovo 13 godina), i sasvim 

je jasno da ni novaca ni sigurnosti više nije bilo. Ratovi koji su se tada 

vodili bili daleko dugotrajniji nego današnji i linije fronta su se pomicale 

znatno sporije od modernih. Osim toga, Osmanlije nisu s velikom vojskom 

prodirali na neki teritorij zato da bi ga zadržali već zato da ga opljačkaju. 

Dakako, bilo im je u interesu zadržati se na nekom području, ali za to su uglavnom 

morali imati dobru logistiku i stanovništvo koje je bilo voljno prijeći 

na islam. U 17. stoljeću o Krstinji nema vijesti. Turci se vrlo vjerojatno nisu 

utaborili u gradu, jer je bio predaleko od granice, tj. na "ničijoj zemlji", a 

nije imao ni neko veće strateško značenje. Nakon potpisivanja mira u Srijemskim 

Karlovcima 1699. godine Krstinja je pripala Habsburškoj Monarhiji, 

a budući da starih vlasnika više nije bilo (jer su ih 1671.g. pobili i razvlastili), 

Krstinja je pripala kralju. Godine 1712.g. krajiško povjerenstvo držalo je da 

je suvišno obnavljati Krstinju budući da "leži visoko u pustari" i da je 

korisnije pomaknuti "straže prema Turskoj". Očito je Krstinja ostala predaleko 

od granice (kojih 15 kilometara od Maljevca i Velike Kladuše), pa su 

utvrde u Klokoču, a kasnije i u Cetingradu (nakon 1790.g.), bile zanimljivije. 

Naseljenici pravoslavne vjeroispovjesti došli su iz Bosne u Krstinju 1700.g. I 

nakon potpisanog mira oko Krstinje nije bilo mirno. Turci su se za svakog 

rata zalijetali pod burg, ali su ih uglavnom odbijali. Zbog loše zemlje i zbog 

ratne opasnosti koja je stalno prijetila stanovništvo se, kao i u Klokoču, premještalo 

u Bosansku krajinu gdje im je bilo bolje. Dešavalo se i da su sami 

krajiški generali naređivali seljenje stanovnika u sigurnije krajeve zbog čestih 

turskih provala. Tako je za vrijeme Austrijsko-turskog rata 1716.-1718.g. 

trebalo preseliti Krstinjce u Tušilović. Do toga nije došlo, jer je rat prekratko 

trajao. Danas se od burga razaznaje glavna kula i nešto okolnog zida. Grad 

se dobro vidi samo za vrijeme zimskih mjeseci, jer je obrastao vegetacijom. 

Od glavne ceste koja povezuje Vojnić i Veliku Kladušu udaljen je svega nekoliko 

minuta, ali je pristup otežan u ljetno vrijeme. Stoga je posjet ovom 

zdanju najbolje planirati zimi.

Krstinja (Široka Rijeka) – pravoslavna crkva 

112 

Vavedenja presvete Bogorodice 

Hram je sagrađen 1770. godine, a uništen je za vrijeme Drugog 

svjetskog rata. Dana 4. kolovoza 1941. ustaše iz Velike Kladuše su crkvu opljačkali, 

pohvatali 18 pravoslavnih seljaka, povezali ih žicom oko crkve, a 

zatim crkvu zajedno s njima zapalili. Parohiju su sačinjavali Široka Rijeka, Krstinja, 

Selakova Poljana i Jagrovac. Crkva je bila drvena i nalazila se u Širokoj 

Rijeci, ali je ime parohije bilo krstinjska. 

Lisine – brončanodobna ostava 

Mjesto Lisine nalazi se južno od sela Johova na putu između Vojnića 

i Klokoča. Ostava Lisine je otkrivena 1936.g. na njivi prilikom oranja 

(što je najčešći oblik pronalaženja ostave). Sadržava 102 komada bronce, 

ulomke mačeva, koplja, bodeže, šuplje sjekire, pile, srpove, ulomke lima i 

šipki, sirovu broncu u obliku "pogača" ili amorfnu. Datira se u III. fazu ostava, 

a čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Ostava Lisine ima obilježja 

radioničkog kruga Međurječja (Sava-Drava), iako je pronađena na balkanskom 

području, kako spominje Ksenija Vinski-Gasparini koja je pisala o ostavama 

iz brončanog doba. Ona zaključuje da se čitava ostava može datirati 

u Halstatt A stupanj (11. stoljeće pr. Kr.). Panonski elementi upućuju na 

to da je ljevač bronce bio podrijetlom iz panonskog prostora, a mač koji je 

pronađen u ostavi ukazuje na kasnu fazu Halstatt A stupnja zbog rasporeda 

rupica za zakovice na jezičcu i uglatog proširenja, što je zapravo karakteristično 

za Halstatt B i Halstatt C fazu. Ipak, zbog sjekire s uskim zaliscima 

u sredini i koplja, koji se gube kao inventar u ostavama Ha B faze, Lisine se 

smještaju u Halstatt A fazu. 


kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000, 456; M. Komljenović, "Neki podaci o zločinima ustaša 

u okolici sela Široke Rijeke i Maljevca 1941 – 1943." u: Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkom ratu i 

socijalističkoj revoluciji, Karlovac 1989, 304; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima 

od 1905., Sremski Karlovci 1910, 899 – 900. 

112 

113 K. Vinski-Gasparini, Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj, Zadar 1973, 181. 

113 

Fundus ostave u Lisinama

Otmić-grad - utvrda 

114 

Otmić-grad je smješten nedaleko Klokoča. U Otmićkoj šumi, zapadno 

do Klokoča, uz desnu obalu rijeke Gline, na malenom brežuljku visokom 

220 metara n/m stoje neznatni ostaci starog Otmić-grada. Svi brežuljci 

oko Otmića viši su od položaja na kojem je grad, pa je očigledno da 

grad nije služio za obranu već kao mjesto stanovanja. Još kada je Laszowski 

obišao ovaj grad, vidjela se šest hvati visoka okrugla kula koja je bila 

građena od debljega i sitnijeg kamena, kao i Klokoč, te je bila vrlo oštećena. 

Cijela kula je već tada bila u šikari. Grad je očito bio vrlo sličan obližnjoj 

utvrdi u Krstinji. Kao i kod Krstinje, postojao je opkop, a oko kule i jak 

zid. Laszowski je pretpostavljao da su se osim kule morali ovdje nalaziti i 

drugi objekti. Grad je služio jednoj obitelji, a ujedno je štitio, iako ne najbolje, 

plemiće Otmiće od Turaka. Zacijelo su plemići Otmići vrednije stvari 

dali na čuvanje u sigurniji Klokoč, kao što su i Zimići iz svojeg Zimić-grada 

(općina Krnjak) pohranili svoje dragocjenosti u Budački (općina Krnjak). 

Otmić-grad su sagradili Otmići koji su pripadali plemenu klokočkom. Godine 

1431.g. spominje se Marko Otmić koji je bio u parnici s nekim kraljevim 

čovjekom, a 1492.g. Otmići su u Budimu potpisali povelju kojom je 

Habsburgovcima zajamčeno pravo na prijestolje. Zaista je zanimljivo da su 

i takvi mali plemići dolazili potpisati ovu povelju, a još je zanimljivije da su 

1527.g. Otmići sudjelovali u izboru Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog 

kralja u Cetinu. Godine 1550. Krsto Otmić je ishodio od cara Ferdinanda 

potvrdu starih povlastica plemićima klokočkim. Za razliku od Klokoča, koji 

je bio osiguran sa četiri a kasnije i sa deset vojnika, Otmić nije osiguravala 

vojska, već, kako i sam Lenković u popisu iz 1563.g. spominje, njegov vlasnik, 

a to je po svoj prilici bio Krsto ili Petar Otmić. Pitanje je samo koliko je 

taj vlasnik bio u stanju osiguravati burg u prilikama koje su nastupile. Bitke 

Ostaci kule Otmić danas 

114 E. Laszowski, Neke povjesne građevine, Zagreb 1902, 77-78; Karlovačka županija: nepokretna 

kulturna dobra: popis, Zagreb 2001, 95; M. Kruhek, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja, Karlovac 

1993, 246; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 162. 

za Otmić sigurno nije bilo. Onoga trena kad je pao Klokoč, osvojen je i Otmić, 

a to je bilo 1592.g., nakon pada Bihaća. Valvasor još sredinom 17. stoljeća 

spominje Otmić i kaže da je jako zapušten. Nakon povlačenja Turaka 

iz ovih prostora 1681.g., zbog nepovoljnog položaja i vrlo vjerojatno zbog 

ruševnosti, krajiška vlast nije obnovila ovaj objekt te je on prepušten propadanju. 

Danas su ostali sačuvani zidovi u visini od 6 metara na pojedinim 

mjestima i vidljiv je opkop oko burga. Donedavno se grad čak nije ni spominjao 

u tradiciji lokalnog stanovništva, ali je nedavno ponovo otkriven krčenjem 

šume. 

113 

Otmić-grad, kraj 19. stoljeća

Petrovac – Mali Petrovac ( južni vrh Petrove 

115 

gore) – pavlinski samostan i krajiški čardak 

Južno od najvišeg vrha Petrove gore, Velikog Petrovca, na kojem 

se nalazi spomenik posvećen narodnooslobodilačkoj borbi, nalazi se Mali 

Petrovac, gdje su bili ostaci samostana svetog Petra. Arheološka istraživanja 

poduzeta 1987. godine jasno su ocrtala povijesnu sliku položaja. Od 

16. do 18. stoljeća na tom je mjestu stajao krajiški čardak. U usmenoj tradiciji 

bilo je poznato da je na mjestu čardaka nekada postojala neka crkva 

ili samostan. O tome svjedoče i danas toponimi na Petrovoj gori kao Remetin 

dol i Manastirska kosa. Osnutak ovog samostana pada u 1303. ili 

1304.g. Sasvim je sigurno da na Zlatu, kako se i danas zove širi predio oko 

Petrovca, godine 1328. postoji već uređeni samostan pavlina. Isprava u kojoj 

se samostan spominje govori o kupnji posjeda Dol za potrebe novog pavlinskog 

samostana. Svećenik Klement iz Steničnjaka uveo je pavline u 

posjed na Petrovoj gori. Samostan je stradao od Turaka već 1445.g., kad su 

Osmanlije ubili nekoliko redovnika u njemu. Oni koji su preživjeli pobjegli 

su u samostan u Kamenskom. Ipak, samostan je obnovljen i djeluje do kraja 

15. stoljeća i u prvim decenijima 16. stoljeća. Pavlini su osim s Osmanlijama 

imali probleme i s plemićima koji su živjeli ispod Zlata. Mnogi su plemići 

smatrali da je njihovo pravo da koriste šume oko Zlata, pa su redovnici 

morali potražiti pomoć suda. Godine 1491. uzeli su pavlini u svoje bratstvo 

Tomu Vojnovića, koji je imao svoj centar u nedalekom Trupinjaku pokraj 

Vojnića. Budući da su Vojnovići bili plemići, redovnici su od tada imali zaštitu 

od drugih plemića koji su ih pljačkali. Godine 1494. dobio je zlatski samostan 

dar od Petra Antolovića iz Perne koji im je ostavio kuću u trgovištu 

ispod grada Perne (danas Suva Perna) i jedan vinograd. Osim toga, pavlini 

su u svojoj okolici pobirali i crkvenu desetinu koja bi inače pripadala za- 

115 R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb 1895, 222-228; M. Kruhek, "Povijesno-topografski 

pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244 – 1786., Zagreb 1989, 77- 

79; Z. Horvat, "Srednjovjekovna arhitektura pavlinskih samostana u Hrvatskoj", u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 

1244 – 1786., Zagreb 1989, 95, 96. 

114 

Čardak 

grebačkoj crkvi. Godine 1519. vlastelin grada Steničnjaka je samostan na 

Zlatu oslobodio plaćanja kunovine. Godine 1525. Pavao, župnik crkve Svih 

Svetih u Zlatu (danas Slavsko Polje ispod Petrovca), koja je pripadala pavlinima 

na Petrovoj gori, požalio se Zagrebačkom kaptolu zbog nasilja Jurja 

Pisca i Ivana Novakovića. Navodno su ta dvojica protjerali župnika iz Zlata, 

pa on naglašava da neće biti kriv ako "pogine koje dijete bez krsta ili koji odrasli 

čovjek bez ispovjedi". Ovdje se jasno očitava plemićka samovolja i 

moć koja raste na rubnim krajevima Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva u doba 

kada su Osmanlije u naponu snage. Država je u kolapsu i nema centralne 

vlasti koja bi mogla kontrolirati plemiće. Kralj je tek figura koja će godinu 

dana kasnije prestati imati bilo kakvu ulogu u društvenom životu 

(nakon bitke na Mohačkom polju 1526.g.). 

Tlocrt čardaka i samostana 

Petrovac je konačno nastradao od Turaka 1558.g. zajedno s Pernom, 

Krstinjom, Kladušom i Vrnogračom i Bojnom. Tomo Nadaždi je tada 

poslao pavline u Kamensko, a samostan je utvrdio. Zvonik je pretvoren u 

kulu, a oko zidina su iskopani šanci. Vlastelini iz Perne su se pobunili zbog 

toga što je Tomo Nadaždi, koji je bio vlasnik Steničnjaka, zauzeo Petrovac i 

pretvorio ga u svoje vojno uporište. Zbog takve neorganiziranosti i nesuradnje 

između plemića, građana i svećenstva sasvim je jasno da su Os-

Samostan 

Samostan 

manlije lako zauzeli područje Petrove gore. Nakon gradnje Karlovca dogovoreno 

je da se postavi straža u Petrovac, ali već 1584.g. Osmanlije su zauzeli 

ovu važnu kotu s koje su lako mogli kontrolirati područje današnjeg 

sjevernog Korduna prema rijeci Kupi. Očito je da Osmanlije nisu vojno držali 

Petrovu goru. Područje između rijeke Kupe i današnje bosanske granice 

(rijeke Gline) u 16. i prvoj polovini 17. stoljeća bilo je pretežno prazno: bila 

je to "ničija zemlja". 

Vojnić – pravoslavna crkva Vaznesenja 

116 

Gospodnjeg 

Hram je sagrađen 1822. godine, a budući da je teško stradao u 

Drugom svjetskom ratu, srušen je 1946. godine. Naime, u kolovozu 1941., 

ustaše su u nju doveli 85 srpskih seljaka. Nakon mučenja u crkvi veći broj 

njih odveli su prema Petrovoj gori i ondje pobili, a njih 18 su ubili u prije toga 

opljačkanoj crkvi. Za vrijeme ofenzive na Petrovu goru 1942. godine, ustaše 

su zarobili pravoslavne seljake i odveli ih u ruševinu crkve u Vojniću 

gdje su ih mučili. Paroha Petra Ninkovića su ubili 29. srpnja 1941. godine u 

Božića jarku. Na mjestu crkve nakon Drugog svjetskog rata sagrađena je 

osnovna škola. Parohiji su pripadali Vojnić, Vojišnica, Kokirevo, Ključar, Radonja, 

Krivaja, Jurga, Živković Kosa i Knežević Kosa. 

Crkva Vaznesenja Gospodnjeg u Vojniću 1911. g. 


kulturnog društva "Prosvjeta", sv. 5, Zagreb 2000, 456; M. Kosovac, Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka 

po podacima od 1905., Sremski Karlovci 1910, 895 – 896. 

115

D O D A T A K : 

116

Najznačajniji spomenici iz dvadesetog stoljeća na Kordunu 

117

Partizanske bolnice na Petrovoj gori 

Prva šumska partizanska bolnica u Jugoslaviji nalazila se na Petrovoj 

gori u predjelu Vrletne strane. Naime, već sredinom kolovoza 1941. 

godine na Kordun je došao dr. Savo Zlatić na čiji je prijedlog Jakov Kranjčević, 

španjolski borac, sa još deset mladića sagradio bolnicu koja je primila 

prve ranjenike u listopadu 1941. godine. U najbližoj okolici nalazilo se još 

pet zemunica. Ova prva partizanska bolnica spaljena je 1942. godine u svibanjskoj 

ofenzivi na Petrovu goru. Krajem svibnja 1942. godine ranjenici se 

sele u novu bolnicu u predjelu zvanom Pišin gaj. Kasnije će ta bolnica postati 

Centralna partizanska bolnica. Ta je bolnica radila sve do 25. svibnja 

1945. godine kad se seli u oslobođeni Karlovac. Iako su ljudi znali za ove objekte 

u njedrima Petrove gore, nikada nitko nije odao neprijateljima njihovo 

postojanje. Kroz Centralnu partizansku bolnicu prošlo je više hiljada 

ranjenika, a Josip Broz Tito ju je odlikovao Ordenom narodnog heroja Jugoslavije 

1971. godine. Osim ove dvije bolnice na Petrovoj gori je postojalo 

još šest bolnica a to su: Civilna bolnica, Španovo brdo, Partizanska bolnica 

Kupinjak, Partizanska bolnica Perna, Partizanska bolnica Pecka i Partizanska 

bolnica Sivac ili Gaj. Nažalost od većine ovih bolnica nisu sačuvani 

materijalni ostaci, već samo sjećanje u narodnoj predaji. Do 1995. godine 

bila je sačuvana u potpunosti Centralna partizanska bolnica, ali je nakon rata 

djelomično devastirana i prepuštena propadanju. Od izuzetne bi važnosti 

bilo da se ona sačuva i obnovi budući da se radi o jedinom takvu kolikotoliko 

sačuvanom objektu u čitavoj Hrvatskoj. Kao dobar primjer mogu poslužiti 

primjeri iz Slovenije, gdje su Baza 20 i Partizanska bolnica Franja 

dobro iskorišteni i turistički interesantni objekti. 

118 

117 M. Dakić, Memorijalni park Petrova gora, Zagreb 1989, 62-67. 

117 

Ranjenici u bolnici u Petrovoj gori 1942. godine 

Bolnica na Petrovoj gori osamdesetih godina 20. stoljeća 

Spomenik Petrova gora 

118 

Na vrhu Petrove gore, Petrovcu, nedaleko opisanih ostataka samostana 

i krajiškog čardaka stoji spomenik "Petrova gora" autora Vojina 

Bakića. Kamen temeljac za ovaj divovski spomenik, vidljiv za lijepih dana i 

iz Zagreba, položio je dr. Ivan Ribar, predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine 

Jugoslavije 1946. godine. Odbor za izgradnju spomenika odabrao 

je 1974. godine idejno rješenje akademskog kipara Vojina Bakića, a glavni 

projektanti su bili Tomislav Šerbetić i Tomislav Odak. Spomenik je 4. listopada 

1981. godine otvorio Jure Bilić, predsjednik Sabora SR Hrvatske. U temelje 

spomenika ugrađena je kosturnica s ostacima sedamdeset i dva partizana 

koji su stradali u borbi 1. travnja 1942. godine. U prizemlju spomenika 

nalazile su se prostorije predviđene za galeriju, knjižnicu i čitaonicu te 

upravu Memorijalnog parka Petrova gora. U visokom dijelu su bili prostori 

za muzej revolucije, a na trideset i sedmom metru spomenika uzdiže se 

vidikovac s kojeg se pruža pogled na Vojnić, Gvozd i prema krajevima 

sjeverno od Petrove gore (Glina, Sisak, Karlovac i Zagreb). U podzemnom 

dijelu su se nalazili, nikada završeni, prostori za prikazivanje filmova, kongrese, 

konferencije, nastavu, simpozije i slično. Uz spomenik Bogdana Bogdanovića 

u Jasenovcu, divovski monolitni spomenik bratstvu i jedinstvu na 

Petrovoj gori predstavlja jedno od najboljih djela posvećenih narodnooslobodilačkoj 

borbi i socijalističkoj revoluciji na području čitave Hrvatske. 

Danas je spomenik djelomično oštećen. 

118 M. Dakić, Memorijalni park Petrova gora, Zagreb 1989, 67-71.

Spomenik Vojina Bakića na Petrovcu 

119

120

Pojmovnik osoba, obitelji i manje poznatih pojmova 

Alodij – slobodni posjed koji uživa vazal bez ikakvih obaveza. U vrijeme Franačke 

Države u ranom srednjem vijeku alodijem se smatrala samo pokretna 

imovina, a kasnije se podrazumijeva i nepokretna. Vlasnik je alodijem mogao 

slobodno upravljati, prodati ga ili pokloniti. Osim plemića mogli su ga imati i 

slobodni seljaci. 

Anžuvinci (Anžujci) – kraljevska loza, dinastija, koja je vladala Ugarskom, a na 

taj način i susjednom Hrvatskom od 1301. do 1409.g. Kada je francuski kralj Luj 

IX pripojio Anjou, darovao je ovaj posjed svom bratu Karlu I. (1266-1285). Tako 

je nastala dinastija Anžuvinaca. Anžuvinci su osvojili Siciliju i Napulj te postali 

vladari države Kraljevstvo Dvaju Sicilija. Ženidbom kralja Karla II. s unukom ugarskog 

kralja Bele IV. Anžuvinci su postali pretendenti na ugarsko prijestolje. 

Poslije smrti Andrije III. Mlečanina 1301., posljednjeg ugarskog vladara iz dinastije 

Arpadovića, a uz pomoć pape i hrvatskih knezova Bribirskih, za ugarskog 

kralja proglašen je Karlo I. Robert iz dinastije Anžuvinaca. Anžuvinci su srušili 

moć hrvatskog plemstva, od srpskog kralja Milutina Nemanjića oduzeli su Mačvansku 

banovinu, a od Venecije, Zadarskim mirom 1358., jadransku obalu od 

Kvarnera do Drača. Na osnovi rodbinskog nasljeđivanja 1370. zagospodarili su 

Poljskom (Ludovik I. Anžuvinac). Krajem 14. vijeka dinastija je izgubila ugarsko 

prijestolje od Žigmunda Luksemburškog, a nove ambicije za ugarsko prijestolje 

Anžuvinci su iskazali početkom 15. vijeka. Posljednji ugarski vladar iz dinastije 

Anžuvinaca bio je Ladislav Napuljski. On je bio protukralj Žigmundu Luksemburškom 

(1403.-1409.). Kako nije mogao osigurati raniju dominaciju Anžuvinaca 

na ugarskom prijestolju, Ladislav Napuljski je 1409. godine za 100.000 

dukata prodao Veneciji prava na Dalmaciju i odrekao se ugarskog prijestolja u 

korist Žigmunda Luksemburškog. Najvažniji Anžuvinci: Karlo I. Robert (1301.- 

1342.); Ludovik I. (1342.-1382.); Karlo Drački (1385.-1386.); Ladislav Napuljski 

(1386.-1409.). 

Ara – žrtvenik koji se postavljao u čast bogovima u vrijeme Rimljana. 

Arpadovići – ugarska kraljevska porodica koja je vladala Hrvatskom od 1102. 

godine do 1301.g. Dinastija je dobila ime po vojvodi Arpadu (890.-907.). Nakon 

neuspjelog pokušaja Mađara da prodru na zapad Arpadovići su se okrenuli 

prema Hrvatskoj i Jadranskom moru. Pod kraljem Kolomanom (1095.-1116.) 

Mađari su uspjeli zavladati Hrvatskom (1102.) i Dalmacijom (1107.). Dinastija Arpadovića 

je nakon toga vodila duge ratove s Bizantom da bi zauzeli Srijem, Bosnu 

i Rašku, a s Mlečanima borbu oko prevlasti u dalmatinskim gradovima. Velikim 

ratnim naprezanjima i poklanjanjem kraljevskih imanja u vidu darovnica, 

Arpadovići su oslabili svoju ekonomsku i političku moć. Tako su se u Hrvatskoj i 

Slavoniji osilile plemićke obitelji knezova Krčkih (kasnije Frankopana), Bribirskih 

(kasnije Šubića, pa Zrinskih), Gusića i Babonića. Zlatnom bulom Andrija 

II. pokušava ustanoviti plemstvo kao stalež. Posljednji se Arpadovići (Stjepan V.) 

pokušavaju domoći babenberške baštine (Austrije) da bi ojačali svoj položaj, 

ali im to ne uspijeva tako da zadnja desetljeća 13. stoljeća karakterizira potpuno 

rasulo i nadmoćnost krupnih feudalaca. Posljednjem Arpadoviću, Andriji III. 

Mlečaninu pravo na krunu osporavaju papa, Habsburgovci i napuljski dvor. Ugarsko-hrvatski 

vladari iz ove porodice su: Ladislav (kralj 1077.-1095.), Koloman 

(1095.-1116.), Stjepan II. (1116.-1131.), Bela II. (Slijepi) (1131.-1141.), Geza III 

.(1141.-1162.), Ladislav II. (1162.-1163.), Stjepan III. (1163.-1172.), Bela III. 

(1172.-1196.), Emerik (1196.-1204.), Andrija II. (1205.-1235.), Bela IV. (1235.- 

abc... 

1270.), Stjepan IV. (1270.-1272.), Ladislav IV. (1270.-1272.), Ladislav Kumanac 

(1272.-1290.) i Andrija III. Mlečanin (1290.-1301.). 

Auersperg, Herbert VIII. – vojni zapovjednik (1528.-1575.). Sudjelovao je u 

brojnim bitkama protiv Osmanlija kao vrhovni komandant u Senju, a vodio je i 

operacije protiv posljednje ofenzive Sulejmana II., koja je slomljena pod Sigetom. 

Kao vrhovni komandant Slavonske, Ugarske i Primorske krajine, pokušao 

je razbiti koncentraciju turskih vojnika pod zapovjedništvom Ferhad-paše oko 

Bihaća, ali je tu poginuo. Iz otkupnine za njegovu odsječenu glavu i za život njegova 

sina Engelberta, Ferhad-paša je sagradio u Banja Luci znamenitu džamiju 

Ferhadiju. 

Babonići ili Babonegi – hrvatska vlastelinska porodica, porijeklom iz Goričke 

županije. Najstariji iz porodice Babonića, Stjepan I., dobio je od ugarske krune 

veliko imanje Vodica (1265.g.) i posjede u Kranjskoj. Njegov sin, Baboneg I., po 

kojem je porodica dobila ime, i Stjepan II., bili su vjerni vazali ugarskohrvatskog 

kralja Andrije II. Arpadovića. Za svoje zasluge Stjepan II. dobio je 

zvanje primorskog bana. U doba borbi Habsburgovaca i Pšemislovića, Babonići 

su proširili svoje posjede koji su zahvaćali prostor od Save i Gvozda do kranjske 

granice i Vrbasa. U vrijeme sukoba Anžuvinaca i Arpadovića Stjepan III. podržavao 

je Anžuvince. Njegov nasljednik Ivan omogućio je Karlu I. Anžuvincu, ugarsko-hrvatskom 

kralju, da slomi vlast knezova Bribirskih. Poslije poraza Mladena 

Šubića (Bribirskog) kod Blizne 1322. godine Ivan je imenovan za bana Hrvatske, 

Slavonije i Dalmacije. Pokušaj Babonića da se osamostale završio je neuspjehom 

i oduzimanjem banske časti. Potomci Babonića su plemići Blagajski. 

Celjski – srednjoeuropska velikaška obitelj. Bili su gospodari posjeda u Savinjskoj 

dolini, gdje se kao Žovneški (prema gradu Saneck ili Sannegg, Žovnek) 

spominje Gebhard I. u ispravama iz 1130. i 1144. Imali su posjede i u Kranjskoj, 

koje su proširivali i zaokruživali, stječući ih naročito od akvilejske i krške crkve te 

stupajući u rodbinske veze s uglednim i moćnim obiteljima. Proširivanje moći i 

posjeda Žovneških (Celjskih) započeo je u 13. vijeku Konrad I. Nakon izumiranja 

Vovberških (Heunburgovaca) (1322. g.), Habsburgovci im povjeravaju upravu u 

Kranjskoj i Slovenskoj marki, te oni nasljeđuju njihov velik posjed u Štajerskoj i 

tada još nevažan grad Celje, po kojemu se od tada sve češće i nazivaju. Stalno 

ga upotrebljavaju od 1341., kad uz pomoć Habsburgovaca dobivaju naslov državnih 

grofova Celjskih, koji im podjeljuje car Ludvig Bavarski. Herman II. uz Fridrika 

I. graditelj je velike moći Celjskih. Oslonivši se na kralja i cara Žigmunda 

daje mu svoju kćer Barbaru (1392. – 1451.) za ženu. Za Hermana II. Celjski proširuju 

svoje posjede na Varaždin, velik dio Hrvatskog Zagorja, na Međimurje s 

Čakovcem, a nakon izumiranja grofova Ortenburških (1418.), prema međusobnom 

nasljednom ugovoru, stječu njihove velike posjede u Koruškoj i Kranjskoj. 

Godine 1423. Celjskima uspijeva da se vojvoda Austrije Ernst Habsburg 

odrekne feudalnog gospodstva nad njima; 1427. bosanski kralj Tvrtko II. Kotromanić 

zaključuje s Celjskima također ugovor o međusobnom nasljeđivanju 

ako ne bi imali potomke muškog roda. U promijenjenom odnosu snaga nakon 

Tvrtkove smrti 1443. tu pogodbu onemogućuju Janko Hunjadi i s njim povezana 

bosanska vlastela. God. 1429. Herman ženi unuka Ulrika II. Katarinom, kćeri 

srpskog despota Đurđa Brankovića. Rezultat Hermanove politike je Žigmundova 

podjela naslova kneza Fridriku II. i Ulriku II. u Svetom Rimsko-Njemačkom 

Carstvu 1436. godine, što Celjske izdiže u isti rang s Habsburgovcima, koji se 

121

oštro suprotstavljaju izmicanju Celjskih ispod njihove jurisdikcije u habsburškim 

nasljednim zemljama. Dolazi do rata s izmjeničnim uspjesima, ali Celjski, 

koji se istovremeno bore i s Hunjadijem, ne uspijevaju zauzeti Ljubljanu i 

Novo Mesto, te 1443. sklapaju nagodbu o uzajamnom nasljeđivanju muških 

nasljednika, a Habsburgovci im priznaju čast državnih knezova. Hermanov sin 

Fridrik II. oženio se Elizabetom, kćeri Stjepana I. Frankopana. Ulrik II. posvećuje 

svu svoju pažnju ugarskim prilikama i sukobljava se s težnjama plemstva predvođenog 

Hunjadijem, koji onemogućuje Celjske da dođu do bosanske krune. 

Godine 1451. sklapa se između njih nagodba o braku između Ulrikove kćeri 

Elizabete i Hunjadijeva sina Matije, što privremeno smiruje napetosti. Elizabeta 

umire 1455., a naredne godine i Janko Hunjadi, te Ulrik II. postiže u Ugarskoj 

svoj vrhunac kad je imenovan kraljevskim namjesnikom. Nedugo iza toga Ladislav 

Hunjadi ga ubija u beogradskoj tvrđavi, što je kraj Celjskih čije posjede 

preuzimaju Habsburgovci. 

Dolabela, Publije Kornelije – rimski vojskovođa i državnik. Nakon Tiberijeve 

podjele Ilirika Dolabela je od 14. do 20. godine upravljao Gornjim Ilirikom (Dalmacijom). 

Planskom izgradnjom puteva povezao je glavni grad provincije Salonu 

(Solin) s unutrašnjošću. 

Draškovići – hrvatska velikaška porodica koja vuče lozu od Bartola Draškovića 

(umro 1538). Prema sačuvanim glagoljskim ispravama Draškovići su držali posjede 

oko Knina i u Lici. U prvoj polovici 16. stoljeća napušta Bartol, zbog opasnosti 

od Turaka, svoju djedovinu i odlazi u Pokuplje. U 17. stoljeću Draškovići postaju 

grofovi, a među brojnim posjedima njihov je bio i Steničnjak. Pojedini članovi 

ove porodice igrali su bitne uloge u hrvatskom javnom životu kao crkveni 

dostojanstvenici, vojnici i političari. 

Epigrafija – arheološka disciplina kojoj je zadatak čitanje i tumačenje natpisa i 

tekstova uklesanih ili ispisanih bojom na trajnome materijalu (kost, kamen, drvo, 

metal, staklo, predmeti od pečene zemlje). 

Frankopani – vlastelinska hrvatska porodica koja potječe od knezova Krčkih. 

Prezime Frankopani je ova porodica uzela tek 1430. godine kako bi dokazala da 

potječe od stare rimske porodice Frangipani. Krčki knezovi se spominju već u 

12. stoljeću kada su sklopili ugovor s Mlecima da će braniti otok Krk od neprijatelja. 

Najznačajniji Krčki, Bartol II., postao je vazal ugarsko-hrvatskog kralja Bele 

III. i od njega dobio Modrušku županiju (1193.g.) kao vazalni posjed. Darovnicom 

Andrije II. potomci Bartola dobili su i Vinodol s okolicom. U 13. stoljeću 

Krčki knezovi postaju načelnici Splita, Trogira i Senja. Za vrijeme dinastičkih borbi 

između Arpadovića i Anžuvinaca zauzeli su Gacko polje. Pruživši pomoć Anžuvincima 

protiv Mladena II. Šubića (Bribirca), dobili su kao nagradu Drežnik sa 

Slunjom (1323.g.), a nakon poraza Mletaka u ugarsko-mletačkom ratu oslobodili 

su se zavisnosti. Pomažući Žigmundu (Sigismundu) Luksemburškom da 

oslobodi Mariju Anžuvinku, Frankopani su kao priznanje za vjernost dobili titulu 

dalmatinsko-hrvatskog bana. Od 1449. godine ugled Frankopana naglo 

slabi. Sukobi s kraljem Matijom Korvinom i česti upadi Osmanlija u njihove posjede 

oslabili su njihovu moć. Ova je obitelj izumrla 1671. godine, nakon razotkrivanja 

zrinsko-frankopanske urote, pošto je ubijen Fran Krsto Frankopan, 

posljednji muški član. 

Gambon, Matija – projektant karlovačke utvrde. Nakon odluke Beča o gradnji 

obrambene utvrde 1578. godine okupljeni su najpoznatiji inženjeri i osnovana 

posebna građevna komisija za gradnju utvrde na čijem je čelu Matija Gambon, 

a desna ruka bio mu je Batista Bianchini. Budući Karlovac je sagrađen kao "idealni 

renesansni grad" u obliku šesterokrake zvijezde, s bastionima i šancima s 

vodom koji ga opasuju. Matija Gambon projektira i vodi gradnju, oslanjajući se 

122 

na studije talijanskih teoretičara arhitekture. To je jedna od tvrđava u lancu što 

su ih kao sustav (antemurale christianitatis) gradile ujedinjene srednjoeuropske 

kršćanske snage protiv Osmanlija. 

Gisingovci – plemićka obitelj njemačkog podrijetla (iz Štajerske), koja je znatno 

utjecala na razvoj događaja u Hrvatskoj i Ugarskoj potkraj 13. i na početku 

14. stoljeća. Povijesna uloga ove porodice počinje s Henrikom, koji se 1267.-70. 

godine spominje kao slavonski ban, a 1272.-3. kao ban Usore i Soli. Za razliku 

od Babonića i Bribirskih knezova Gisingovci na području Slavonije nisu raspolagali 

jednim jedinstvenim imanjem. Gisingovci iskorištavaju slabljenje kraljevske 

vlasti za bezobzirnu otimačinu i pljačku tuđih imanja krajem 13. stoljeća. 

Gisingovci su zarobili godine 1292. posljednjeg Arpadovića, Andriju III. Mlečanina. 

Tek je Karlo I. Anžuvinac 1325. godine, uz pomoć bana Mikca, slomio otpor 

ove obitelji. 

Habsburški, Ferdinand – hrvatsko-ugarski kralj (1527.-1564.). Ferdinand je 

bio sin Filipa Lijepog, nasljednika habsburških zemalja i Ivane Lude, nasljednice 

Kastilije i Aragona. S očeve je strane bio unuk cara Maksimilijana I., a s majčine, 

aragonskog kralja Ferdinanda II. Katoličkog i kastilijske kraljice Izabele I. Godine 

1519. brat Karlo V. mu je prepustio austrijske zemlje, dio svojeg golemog 

carstva. Nakon propasti hrvatsko-ugarske države (bitka na Mohačkom polju 

1526.g.), Ferdinand je 1. siječnja 1527. na saboru u Cetingradu izabran za hrvatskoga 

kralja. Hrvatsko plemstvo se pri izboru najviše vodilo praktičnim razlozima. 

Očekivalo je, naime, da će Ferdinand braniti Hrvatsku tada teško ugroženu 

od Turaka. U Ugarskoj se stanje zakompliciralo. Manji dio plemstva izabrao 

je Ferdinanda 16. prosinca 1526. u Požunu za ugarskog kralja, dok se veći dio 

zemlje, zajedno sa Slavonijom, priklonio erdeljskom vojvodi Ivanu Zapolji. Ferdinand 

je bez problema 24. listopada 1526. godine izabran za češkog kralja i 

okrunjen 24. veljače 1527. u Pragu. U Ugarskoj i Slavoniji planuo je građanski 

rat između Ferdinanda i Zapolje. Ferdinand se pokazao jačim, pa je Zapolja potražio 

pomoć od Turaka koji su 1529. godine opsjeli Beč. Konačno, 1538. sklopio 

je Ferdinand sa Zapoljom mir u Velikom Varadinu. Tim mirom priznao je Ferdinand 

Zapolju za vladara u onom dijelu Ugarske koji je držao, ali ga je nakon 

njegove smrti trebao naslijediti Ferdinand. Time je građanski rat završen. 

Hallstatt – nalazište iz starijeg željeznog doba u Salzkammergutu u Austriji po 

kojem je dobilo ime razdoblje u prapovijesti Europe, početak kojeg je obilježen 

pojavom željeza kao materijala za izradu oružja, oruđa i nakita. Kronološki se 

starije željezno doba ili halštat dijeli na Halstatt A (1200. g. pr. Kr. – 1000. g. pr. 

Kr.), Halstatt B (1000. g. pr. Kr. – 800. g. pr. Kr.), Halstatt C (800.g. pr. Kr. – 550. g. pr. 

Kr.). 

Herberstein, Johann Joseph – grof, krajiški general (oko 1630. – Graz, 1689.). 

Godine 1664. sudjeluje u bitki protiv Turaka kod St. Gottharda, zatim postaje 

kapetan u Križevačkoj kapetaniji, gdje je 1666. godine ugušio bunu krajišnika 

pod vodstvom Stevana Osmokruovića, a 1669. godine prelazi u Karlovac kao 

general Hrvatske krajine, gdje je ostao do kraja života. Godine 1671. dobiva i titulu 

velikog kapetana Senja. Herberstein je za cilj imao odvajanje Vojne krajine 

od civilnog dijela Hrvatske, a civilnu Hrvatsku želio je pretvoriti u nasljednu zemlju 

Habsburgovaca. Sudjelovao je u gušenju zrinsko-frankopanske urote i nakon 

toga neke je njihove posjede uklopio u Vojnu krajinu. U Velikom bečkom 

ratu (1683.-1699.) sudjelovao je u zauzimanju Like i Krbave. 

Horvat, Ivan – slavonski plemić iz porodice Horvata koja potječe iz područja 

oko Đakova. Potkraj vladanja Ludovika I. počela su se isticati braća Ivan, Ladislav 

i Pavao Horvat koji su do 1394. godine jako utjecali na politički razvoj u 

hrvatskim zemljama. Ivan i Ladislav su nakon Ludovikove smrti sudjelovali u bo-

ama za napuljsko prijestolje, a potkraj 1384. godine su se pridružili ligi ugarskih 

i slavonskih velikaša koji su ustali protiv kraljica Elizabete i Marije i palatina 

Nikole Gorjanskog. Pošto je Ivan potisnuo svoje neprijatelje na bojnom polju, 

proglasio se za bana čitave Slavonije i pozvao Karla Dračkog da preuzme ugarsku 

krunu, na koju je kao jedini odrasli muški potomak dinastije Anjou imao 

pravo. Karlo je 1386. godine ubijen, a braća Horvat su nakon toga napali palatina 

Gorjanskog kod Gorjana. U toj je bitki palatin poginuo, a Marija i Elizabeta – 

kraljice, bile su zarobljene i odvedene u Novigrad u Dalmaciji. Oružana borba 

između Žigmunda i Ladislava Napuljskog, čiji su zastupnici bili Horvati, 

nastavlja se do 1394. godine, kad su zbog izdaje bosanskog kralja Stjepana Dabiše 

kod grada Dobora u Bosni braća Horvat (Pavao i Ivan) zarobljena. Ivan je 

odveden u Pečuh, gdje je poslije stavljanja na muke raščetvoren. 

Jagelovići - Dinastiju je osnovao litvanski knez Jagelo (1377.-1434.) sklopivši 

brak s poljskom princezom Jadvigom 1386. Brakom je došlo do ujedinjenja Poljske 

s Litvanskom Kneževinom. Stvorena je poljsko-litvanska unija koja je trajala 

od 1386. do 1572. Jagelo je vladao Poljskom i Litvom pod imenom Vladislav 

II. (1386.-1434.). On je predvodio Poljake, Litavce i Ruse u borbi protiv njemačkih 

viteza kod Grunwalda, odnosno Tannenberga 1410. godine. Vladislav 

III., sin Jagelov, postao je 1440. hrvatsko-ugarski kralj. Poginuo je u bitki kod Varne 

1444. Unuk Jagelov, Vladislav, bio je češki kralj 1471., te ugarski kralj (1490.). 

Njega je na ugarsko-hrvatskom tronu naslijedio Ludovik (Lajoš) II. Jagelović. 

On je poginuo na Mohačkom polju 1526. u sukobu sa Osmanlijama. Time je prestala 

vlast Jagelovića u Hrvatskoj i Ugarskoj, a na prijestolje su došli Habsburgovci 

Jurišić, Nikola – vrhovni kapetan Vojne krajine, diplomat i branitelj Kiszega 

(Senj, 1490. – Kiszeg, 1545.). Od 1522. u vojnoj službi Ferdinanda Habsburškog, 

a od 1526./27. vrhovni kapetan njegovih trupa u borbi protiv Turaka i komesar 

za Hrvatsku sa zadatkom da pridobije hrvatsko plemstvo za Ferdinanda. Jedan 

je od organizatora borbe protiv Ivana Zapolje. Radio je i na preseljavanju uskoka 

u Žumberak. Kao kapetan grada Kiszega, na čelu posade od 38 konjanika i 

700 građana i seljaka, uspješno se od 10. do 30. srpnja 1532. branio od napada 

turske vojske pod velikim vezirom Ibrahimom. Dugotrajna i neuspješna opsada 

spriječila je napredovanje Turaka prema Beču. Za ratne zasluge nagradio ga je 

kralj barunatom. 1537. godine upućen je sa oko 3000 vojnika u Hrvatsku i Slavoniju 

koje je uspješno branio od turskih upada. Zbog oskudice u vojsci i novcu 

nije 1538. mogao spriječiti pad Dubice ni napuštanje Jasenovca i Novske. 

Kacijaner, Ivan – vojni komandant (Kamengrad kod Begunja, 1491./92. – Kostajnica, 

1538.). Zapovijedao je kranjskom vojskom u bitkama s Turcima (1524.) i 

s pobunjenim štajerskim seljacima (1525.). Na hrvatskom saboru u Cetingradu 

zastupao je Ferdinanda Habsburškog i u borbama protiv Ivana Zapolje bio je 

vrhovni zapovjednik Ferdinandovih četa. Nakon sudjelovanja u obrani Beča od 

Turaka (1529.), bio je od 1530. do 1537. zemaljski poglavar Kranjske i vrhovni zapovjednik 

krajiških četa u borbama protiv Turaka u Hrvatskoj i Slavoniji. Godine 

1537. bio je zadužen za osvajanje Slavonije i protjerivanje Osmanlija, ali nakon 

neuspjele opsade Osijeka pobjegao je ostavivši nezaštićene čete kod Gorjana, 

gdje su ih Turci porazili. Zbog toga je pozvan na odgovornost u Beč gdje je uhapšen. 

Pobjegavši iz zatvora, otišao je u Kostajnicu gdje je pregovarao s Turcima 

o predaji grada zbog čega ga je Nikola Zrinski pogubio. 

Karlović, Ivan – hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban (? – Medvedgrad, 1531.), 

posljednji potomak porodice Kurjakovića. Godine 1513. sudjeluje u bitki kod 

Dubice, a u bitkama u Lici i Krbavi gubi svoje posjede. Preostale posjede želi zamijeniti 

za pojedine utvrde u Italiji te traži pomoć Mlečana. Mlečani mu daju jedino 

materijalnu pomoć, ali od straha da se ne zamjere Turcima ne žele preuzeti 

obranu preostalih gradova. Karlović je uz ostale plemiće na saboru u Cetinu 

birao Ferdinanda Habsburškoga za hrvatsko-ugarskog vladara nadajući se da 

će on suzbiti tursku opasnost. 

Keglevići – ugledni velikaši na različitim javnim i vojničkim službama. Keglevići 

potječu iz staroga hrvatskog plemićkog roda Prkalja (Perkala), koji se 1322. godine 

spominje u dolini Zrmanje kraj Obrovca. Po Keglu, jednom članu roda, početkom 

15. stoljeća obitelj je dobila prezime Keglević. U drugoj polovici 15. stoljeća 

posjedovali su tvrđavu Zvonigrad u južnoj Lici. U to se doba u obitelji Keglević 

isticao Petar (1478.-1554.), koji je kao mladić sudjelovao u bitki na Krbavskom 

polju 1493. godine, a proslavio se i u borbi s Turcima 1521. godine. Bio je 

ban u Jajcu (1520.-1522.), kraljevski komesar za Hrvatsku (1533.-1537.) i hrvatski 

ban (1537.-1542.). Kad su Turci osvojili obiteljska imanja u dolini Zrmanje, 

Petar je kupio 1523. godine vlastelinstva Krapinu i Kostel, a godinu dana kasnije 

dobio je vlastelinstva Lobor u Hrvatskom zagorju te Blinju na Banovini. Petar 

Keglević došao je u sukob s kraljem Ferdinandom u čijoj vojsci je ratovao kao 

kapetan i za kojeg se zalagao u borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje 1526. godine. 

Početkom 17. stoljeća posjedi Keglevića bili su već vrlo veliki, pa su 1622. 

godine, nakon smrti Jurja Keglevića, njegova četiri sina međusobno podijelili 

obiteljske posjede: Vinicu, Goricu, Dubovac, Krapinu, Začretje, Kalinovec, Lobor, 

Bistru i posjede u Ugarskoj. Petar (umro 1663.) bio je najznačajniji predstavnik 

obitelji u 17. stoljeću, a naslijedio je Lobor, Bistru i dio krapinskog vlastelinstva, 

dok njegovi nasljednici čine hrvatsku lozu onih Keglevića koji su dobili 

grofovsku titulu 1687. godine. U 18. i 19. stoljeću Keglevići su se isticali u vojničkim 

i javnim službama. Sredinom 18. stoljeća Keglevići su posjedovali vlastelinstva 

Lobor, Krapinu, Veliki Kalnik, Sveti Križ Začretje, Topolovac i više manjih 

posjeda sa oko 1400 kmetova. 

Korvin, Matija – hrvatsko-ugarski kralj (vladao od 1458. do 1490.), sin gubernatora 

Janoša Hunyadija, prozvan Corvinus po gavranu kojeg je imao na grbu. 

Kao kralj uspio je ostvariti apsolutnu monarhiju oslanjajući se na srednje plemstvo 

i gradove. Iako su mu pozornost odvlačili vlastiti interesi na zapadu i sukobi 

s njemačkim carom Fridrikom III. i češkim kraljem Vladislavom, zaslužan je za 

usporavanje turskog napredovanja. Nakon pada Bosne oslobodio je Jajce i organizirao 

Jajačku i Srebreničku banovinu, otežavši time Turcima prodor u naše 

zemlje. Istaknuo se kao zaštitnik umjetnosti. Dvor mu je bio okupljalište humanista, 

među kojima se ističu Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički (Janus Pannonius). 

Korvin, Ivaniš – nezakoniti sin Matije Korvina (1473.-1504.). Iako mu je otac još 

za života darovao imanja i časti, Ivaniš ima nakon očeve smrti najmanje izgleda 

za uspjeh u borbi za nasljedstvo. U takvoj situaciji sklapa s Vladislavom Jagelovićem 

ugovor po kojemu mu Vladislav, u slučaju da ne bude izabran za kralja, 

osigurava bosansku kraljevsku krunu. Vladislav mu, međutim, poslije svog izbora 

za kralja povjerava samo čast hercega Slavonije. U sukobu s Frankopanima 

zbog posjeda koje im je oduzeo kralj Matija, Ivaniš se odriče časti hercega 

1493. godine. U teškim prilikama nakon poraza na Krbavskom polju Vladislav 

Jagelović 1495. godine postavlja Ivaniša Korvina za bana Hrvatske. Godine 

1496. Ivaniš se ženi s Beatricom Frankopan, pa na taj način sređuje svoje odnose 

unutar zemlje. Upravo kada ga je njegov tast, Bernardin Frankopan, želio postaviti 

na prijestolje Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, Ivaniš umire. 

Ladislav Napuljski – ugarski kralj (1386.-1409.), sin Karla Dračkog. Još za života 

kraljice Marije istupao je kao takmac njenu suprugu Žigmundu, djelujući uz 

snažnu podršku jednog dijela hrvatskog i bosanskog plemstva. Pošto je broj 

njegovih pristaša naglo porastao poslije nesređenih prilika u Ugarskom Kraljevstvu, 

Ladislav je ustao protiv Žigmunda da bi preuzeo zemlje koje su mu kao 

123

izabranomu ugarskom kralju pripadale. On je uputio mornaricu kako bi prisilio 

dalmatinske gradove da priznaju njegovu vlast. Svi dalmatinski gradovi, osim 

Dubrovnika, priznali su Ladislavovu vlast te se on na poziv svečanog zadarskog 

poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. VIII 1403. u katedrali sv. Stošije u prisutnosti 

vojvode Hrvoja okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj. Već početkom 

novembra 1403. Ladislav je napustio Zadar, ali ne da bi pošao u Ugarsku, 

nego da se vrati u Napulj. Za svoga namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji postavio 

je vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Nakon Ladislavova odlaska ponovo 

su se rasplamsale borbe između Žigmundovih i njegovih pristaša. Žigmundova 

pobjeda kod Dobora (1408.) označila je krah Ladislavove politike, jer su na Žigmundovu 

stranu prešli Ladislavove pristalice, među kojima je bio i herceg Hrvoje. 

Tako je 1408. godine cijela Hrvatska priznala Žigmundovu vlast, a početkom 

1409. to su učinili svi dalmatinski gradovi, osim Zadra. Uvidjevši da se neće 

moći održati u Hrvatskoj i Ugarskoj, Ladislav je 9. srpnja 1409. godine za 

100000 dukata prodao Veneciji Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava 

na čitavu Dalmaciju. 

Laszowski, Emilije – povjesničar (1868.-1949.). Najveći dio svoje arhivske djelatnosti 

posvetio je izdavanju izvorne povijesne građe. Autor je velikog broja 

monografija, rasprava, članaka, pretežno znanstveno-popularnog karaktera iz 

područja hrvatske srednjovjekovne povijesti. Na poticaj E. Laszowskog osnovani 

su Muzej grada Zagreba i Gradska knjižnica, a bio je dugo godina i ravnatelj 

Državnog arhiva u Zagrebu. U svojem djelu Neke povjesne građevine opisao 

je i neke građevine na Kordunu. 

Lenković, Ivan – (? – Otočec ob Krki, 1569.), vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske 

krajine. Potekao je od jedne grane ličkih Lenkovića koja se najkasnije u 

16. stoljeću iselila u Kranjsku i ondje stekla između Save i Krke velike posjede. U 

borbi protiv Turaka istaknuo se u opsadi Beča 1529. godine. Od 1537. godine 

bio je zamjenik kapetana Bihaćke kapetanije, a prije 1539. godine postaje senjski 

kapetan. Oko 1546. godine primio je kapetaniju žumberačkih uskoka u Kranjskoj 

i postao komandant svih uskoka od Save do Senja. Sredinom 16. stoljeća 

sagradio je grad Nehaj iznad Senja. Od 1556. godine je imenovan vrhovnim 

zapovjednikom Hrvatske i Slavonske krajine. Lenković i Nikola Zrinski uspješno 

su sudjelovali u obrani Sigeta 1566. godine. Godine 1567. povukao se zbog bolesti 

u Otočec i ondje nakon dvije godine umro. 

Lopašić, Radoslav – povjesničar (1835.-1893.). Pošto je u Zagrebu završio gimnaziju, 

upisao se 1856. godine u Pravoslovnu akademiju, ali je zbog slabog zdravlja 

prekinuo studij. Od 1871. godine posvetio se znanstvenom radu te mu je 

težište interesa bilo na izdavanju novovjekovne građe, ponajviše iz arhiva u Grazu 

i Beču. Osim toga piše niz knjiga vezanih uz povijest Vojne krajine među kojima 

su: Cetin (Mjestopis i poviest grada), Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice, 

Žumberak. Crte mjestopisne i poviesne, Bihać i Bihaćka Krajina i Oko Kupe i 

Korane. 

Ljudevit Posavski – (vladao otprilike između 817. i 823.) knez Posavske Hrvatske. 

Zbog okrutnosti furlanskog markgrofa Kadolaha Ljudevit Posavski je podigao 

ustanak 819. godine. Uz Ljudevita su pristali Timočani i Slovenci (Karantanci), 

ali je ustanak nakon tri godine ugušen. Ljudevit je pobjegao Srbima, te je 

ondje po nalogu Franaka ubijen iz potaje. 

Mikac Mihaljević – ban čitave Slavonije (? – 1343.), član porodice Akuš, podrijetlom 

iz Ukrajine. Kao istaknuti pristaša Karla I. Anžuvinca imenovan je – nakon 

uspjeha u borbi s Gisingovcima – kraljičinim dvorskim sucem, magistrom kraljičinih 

tavernika i, 1325., banom čitave Slavonije. Da bi ga što jače učvrstio u 

vlasti, Karlo I. podvrgava banskoj jurisdikciji svu vlastelu koja je prije bila podvrgnuta 

kralju. Godine 1326. Mikac upada u Hrvatsku s namjerom da osvoji 

124 

Knin, Ostrovicu i neke druge gradove. Međutim, Nelpčići su ga pobijedili, te se 

on povlači u Slavoniju, a Lika, Krbava i dio sjeverne Dalmacije ostaju izvan dohvata 

banske vlasti. U Slavoniji Mikac ratuje s Babonićima i potiskuje ih iz Pokuplja, 

oduzevši im Steničnjak. Gisingovcima je oduzeo Đurđevac, Prodavić i Koprivnicu 

(1325.g.) te je na taj način oslabio dvije najjače obitelji u Slavoniji. Ban je 

ostao do smrti. 

Mitnica – mjesto na ulazu u grad ili na putu gdje se naplaćuju putarine ili pristojbe. 

Nelipčići (Nelipići) – srednjovjekovna feudalna porodica od plemena Snačića 

koja je držala posjede u Kninskoj i Cetinskoj županiji. Prvi Nelipčić se spominje 

1244. godine. U trećoj generaciji Nelipčići se cijepaju na dvije grane: kninsku i 

ključku (po gradu Ključu kod Drniša). U bitki kod Blizne Nelipčići su potukli – 

zajedno s drugim hrvatskim feudalcima – Mladena II. Bribirskog i nakon toga 

postaju najjači feudalci u južnoj Hrvatskoj. Kralj Ludovik I. Anžuvinac ih je porazio 

te im je nakon kapitulacije ostavio Sinj i neke gradove uz Krku. U sukobu sa 

Žigmundom Luksemburškim veći dio posjeda Nelipčića je podijeljen Talovcima. 

Druga grana nelipčića je pred Turcima u 15. stoljeću otišla u Slavoniju, 

gdje su posjedovali grad Dobra Kuća kod Daruvara. U 16. stoljeću Nelipčićima 

se gubi svaki trag. 

Porkulab – namjesnik, zapovjednik, upravitelj kakva grada ili tvrđave. 

Sokolović, Mehmed-paša – veliki vezir Osmanskog Carstva (Sokolovići kod 

Višegrada, 1505. – Carigrad, 1579.). Kao dječak oduzet je od roditelja prilikom 

skupljanja danka u krvi te je odveden u Jedrene. Preveden je na islam i školovan 

kao janjičar. Zbog vlastitih sposobnosti koje je pokazivao tijekom školovanja 

otvorile su mu se mogućnosti dolaska na dvor. Stekavši povjerenje Sulejmana 

II. (1520.-1566.), postao je 1546. admiral turske mornarice. Tri godine kasnije 

postaje beglerbeg Rumelije, a 1551/52. godine osvojio je temišvarski Banat. Nešto 

kasnije sudjelovao je u pohodu protiv Perzije. Godine 1555. postaje treći 

vezir, a od 1561. je drugi vezir. Za vlasti Selima II. (1566.-1574) Sokolović je gotovo 

neograničeni gospodar carstva. Ugušio je pobune u Arabiji te je nakon 

poraza turske mornarice kod Lepanta u kratkom roku izgradio novu mornaricu 

i tako onemogućio kršćanske snage da iskoriste svoju pobjedu. Dolaskom Murata 

III. na vlast javlja se opozicija Sokoloviću te je ubijen 1579. godine. U njegovo 

vrijeme došlo je do obnavljanja Pećke patrijaršije (1557), a za prvog patrijarha 

je Sokolović postavio svojeg rođaka Makarija. Od zadužbina koje je 

Sokolović izgradio najpoznatiji je kameni most na Drini u Višegradu (1571.g.). 

Stier, Martin – inžinjer (1620 – 1669). Stier je bio inžinjer u habsburškoj vojsci s 

činom satnika. Godine 1657. dobio je zadatak da obiđe južnu granicu Carstva i 

da sastavi izvješće o stanju ondje zatečenih obrambenih građevina. Godine 

1660. Stier je izradio luksuznije i potpunije izvješće od onoga napravljenog 

1657. godine, te nam je ono, budući da se čuva u bečkoj Nacionalnoj knjižnici, 

vrijedan izvor za proučavanje stanja obrambenih građevina sredinom 17. stoljeća. 

Szabo, Đuro – konzervator, muzeolog i povjesničar umjetnosti (Novska, 1875. 

– Zagreb, 1943.). Studirao je u Zagrebu i Beču germanistiku te je bio profesor u 

hrvatskim gradovima. Od 1911. godine postaje tajnik Zemaljskog povjerenstva 

za čuvanje spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji. Između 1919. i 1926. godine ravnatelj 

je Muzeja za umjetnost i obrt, a od 1928. do smrti ravnatelj Muzeja grada 

Zagreba. U svojim djelima osobitu je pažnju pridavao spomenicima Zagreba, 

Hrvatskog zagorja i burgovima. Najznačajnija su mu djela Sredovječni gradovi u 

Hrvatskoj i Slavoniji, Umjetnost u našim ladanjskim crkavama, Kroz Hrvatsko zagorje 

i Stari Zagreb.

Tumul – gomila (lat. tumulus), u prapovijesnoj terminologiji naziv za veći ili manji 

humak od zemlje ili nasuta kamenja, pod kojim se nalazi jedan ili više grobova. 

Mrtvac je pokopan izravno na površini zemlje, u iskopanoj raki ili sagrađenoj 

grobnoj komori. Kod zemljanih gomila obodnica je obično obložena kamenjem. 

Urbar – (lat. urbarium) zbirka propisa koji su u srednjovjekovnoj Sloveniji, Hrvatskoj, 

Slavoniji i Vojvodini uređivali odnose feudalaca i kmetova i njihove uzajamne 

obaveze. Sve do urbarne regulacije Marije Terezije u 18.stoljeću, urbari su 

bili privatnopravni dokumenti koje su uglavnom pisali sami feudalci. Neki najstarijim 

urbarom smatraju Vinodolski zakon iz 1288.g., jer osim uređenja 

odnosa između vinodolskih naselja, sadržava i odredbe koje ga čine urbarom. 

Međutim, prva zbirka propisa koja se sa sigurnošću može nazvati urbarom u 

Hrvatskoj je Statut Zagrebačkog kaptola, koji je 1334. godine sastavio zagrebački 

kanonik Ivan Arhiđakon Gorički (1334.). Tipični urbari pojavljuju se 15. 

stoljeću, kad se u njima nabrajaju i kmetovske porodice, njihove zemlje i dužnosti. 

Zbog sve veće eksploatacije seljaka često su izbijale kmetovske bune, pa 

je i država u 18. stoljeću uzela ovo pitanje u svoje ruke i donijela zbirke propisa 

koje su određivale gornju granicu kmetskih davanja i također su se zvale urbarima. 

Marija Terezija je 1756. donijela takav urbar (tzv. hrvatsko-slavonski urbar) 

za slavonske županije Virovitičku, Požešku i Srijemsku, a u razdoblju od 

1775. do 1780. i za hrvatske županije Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku. Zakonom 

su urbarijalni odnosi regulirani 1836. i 1840. Ukidanjem kmetstva 1848. 

godine i dokidanjem feudalnih odnosa, urbari gube svoje značenje. Urbari se 

ubrajaju među najznačajnije izvore za proučavanje starije agrarne, ekonomske i 

socijalne povijesti. Ako je jedno vlastelinstvo sačuvalo niz urbara iz raznih razdobalja 

(što nije rijedak slučaj), mogu se s pomoću njih pratiti promjene u položaju 

kmetova, broju seoskih gospodarstava, broju seoskog stanovništva, koje 

su se kulture uzgajale i dr. 

Uskoci – katoličko i pravoslavno stanovništvo koje je u 16. i 17. stoljeću bježeći 

pred Turcima ili iz krajeva pod njihovom vlašću prebjeglo na teritorij Austrije i 

Mletačke Republike. Javljaju se u području Dinarskog planinskog sistema od 

Rijeke do Kotora, odakle nastavljaju borbu protiv Turaka samostalno ili kao austrijske, 

odnosno mletačke poluregularne jedinice. U 16. stoljeću uskoci dolaze 

na područje Žumberka. Kad su početkom 16. stoljeća u Osmanlijskom Imperiju 

pokušali ukinuti određene povlastice koje su dotle uživale skupine stočarskog 

stanovništva za vršenje svojih vojničkih obaveza, počele su na habsburški teritorij 

prelaziti kompaktne skupine stanovništva. One su nastojale sačuvati svoje 

povlastice i biti naseljene na jednom mjestu, nerazdvojeno, a svakako je i u habsburškim 

zemljama bilo poželjno da organiziraju obranu od turskih upada. S 

prvom skupinom uskoka trajala su pogađanja od 1530. do 1535., kad su naseljeni 

u Žumberku, uz dužnost da pri pozivu na zemaljsku obranu ratuju na vlastiti 

trošak, zbog čega će privremeno biti oslobođeni od kmetskih davanja. Druga 

skupina uskoka se naselila na Žumberku i u susjednoj Beloj krajini 1549. 

godine. 

Valvasor, Janez Vajkard – polihistor (Ljubljana, 1641. – Krško, 1693.). Potječe 

iz plemićke porodice koja je u 16. stoljeću došla iz Bergama u Kranjsku. Izobrazbu 

je stekao u jezuitskoj gimnaziji u Ljubljani te kasnije u vojničkoj službi. Na 

putovanjima je razgledao povijesne i prirodne znamenitosti i nabavio mnogo 

matematskih i fizikalnih aparata, crteža i grafičkih listova, starog novca i knjiga, 

čime je udario temelj svojim zbirkama koje su smještene u dvorcu Bogenšperg 

kod Litije. Tamo je 1678. godine uredio bakroreznicu i štampariju za ploče, te je 

uzdržavao više crtača, bakrorezaca i štampara. Od 1672. godine obilazio je dijelove 

današnje Slovenije, Austrije i Hrvatske te je posvuda ispitivao ljude koje 

je sretao, crtao pojedina zdanja, penjao se na planine i spuštao se u spilje. Kao 

plod toga rada izdao je nekoliko knjiga u kojima su prikazani njegovi bakrorezi. 

Zbog toga što je troškove izdavanja morao snositi sam, Valvasor je prodao dvorac 

Bogenšperg, kuću u Ljubljani i dijelove svojih zbirki knjiga i grafika, te se 

pod stare dane preselio u Krško. Njegovi bakrorezi vrijedan su nam doprinos proučavanju 

izgleda građevina, nošnji i svakodnevnog života u 17. stoljeću. 

Vjedro – stara jedinica obujma. Žitno vjedro iznosi 51 litru. 

Zapolja, Ivan – (1487 – 1540), erdeljski knez, hrvatsko-ugarski kralj od 1527.g.. 

Ivan Zapolja potječe iz feudalne mađarske porodice. Godine 1514. sudjelovao 

je u gušenju Dozsinog ustanka. Nakon pogibije Ludovika II. Na Mohačkom polju 

Zapolja se kandidirao za hrvatsko-ugarskog kralja. Mađari su ga okrunili za 

kralja 1526. godine, a slavonsko plemstvo ga je izabralo za kralja 6. siječnja 

1527. godine na saboru u Dubravi kod Čazme. Zapolju su priznale i Poljska, Francuska 

i Venecija, a vladao je u gotovo čitavoj Ugarskoj osim u krajevima uz zapadnu 

granicu. Ferdinand je 1527. godine potukao Zapolju do Tokaja. To je značajno 

oslabilo Zapoljin položaj, pa je rat potrajao sve do mira u Velikom Varadinu 

1538. godine, kojim je dogovoreno da će Ferdinand nakon Zapoljine smrti 

postati vladar Ugarske u onom dijelu u kojem je tada Zapolja držao vlast. 

125 

Zrinski – potječu iz starohrvatskog plemena Šubića koje je živjelo između Vranskog 

jezera i rijeke Krke sa sjedištem u gradu Ostrovici. Isprva su se Šubići nazivali 

i Bribirski knezovi, a nakon selidbe u Slavoniju dobivaju prezime Zrinski. 

Budući da su se Šubići sukobili s Anžuvincima, gube utvrdu Ostrovicu, koja je Ludoviku 

I. bila potrebna za obnavljanje kraljevske vlasti u južnoj Hrvatskoj. U zamjenu 

dobivaju manje značajan grad Zrin na Banovini, te postepeno šire svoj 

utjecaj između Kupe i Une. Uspon ove porodice u srednjovjekovnoj Slavoniji počeo 

je za Nikole (1493.-1534.) koji je s banom Ivanom Karlovićem sklopio baštinski 

ugovor i nakon njegove smrti 1531. godine naslijedio sve njegove posjede. 

To zemljišno bogatstvo uvećao je njegov sin Nikola, legendarni branitelj Sigeta. 

Pred naletom Osmanlija nije uspio sačuvati svoje posjede u donjem Pounju, 

ali je zadobio nova dobra u Međimurju, Primorju, oko Čabra i Ozlja. Istaknuti 

Zrinski su bili i Nikola (1620.-1664.), ban, istaknuti borac protiv Osmanlija, 

pjesnik i pisac, i Petar Zrinski, također pjesnik, borac protiv Osmanlija, ban, ali i 

jedan od protagonista znamenite zrinsko-frankopanske urote u kojoj su zatrte 

obje obitelji. 

Žigmund (Sigismund)Luksemburški – ugarsko-hrvatski kralj (1387.-1437.) 

iz dinastije Luksemburgovaca, sin češkog kralja i rimsko-njemačkog cara Karla 

IV. Na hrvatsko-ugarsko prijestolje dolazi ženidbom s Marijom, kćerkom Ludovika 

I. Anžuvinca. U prvoj polovici pedesetogodišnjeg vladanja Žigmund je samo 

djelomično imao vlast u hrvatskim zemljama, budući da se iscrpljivao u borbama 

s Tvrtkom I., Ladislavom Napuljskim i Stjepanom Dabišom. Borbe s Tvrtkom 

trajale su do Tvrtkove smrti 1391. godine, a sporni su bili dalmatinski gradovi 

Split, Šibenik i Trogir koji su priznavali Tvrtkovu vlast. Borba s Ladislavom 

Napuljskim traje do 1409. godine kad je Ladislav prodao Dalmaciju Veneciji za 

100000 dukata. Sukob s hrvatskom vlastelom Žigmund je imao 1397. godine 

poubijavši u Križevcima Lackovića i druge plemiće koji su bili protiv njega. U drugom 

periodu svojega vladanja Žigmund se bavio pretežno njemačkim poslovima. 

Od kada je postao češki kralj 1419. godine usredotočio se na suzbijanje husitizma 

(vjerska sekta), pa protiv Husita vodi nekoliko ratova. U sukobima s Turcima 

Žigmund nije imao sreće, te je izgubio sve bitke, pa su za vrijeme Žigmundova 

vladanja Osmanlije prvi put prodrli u hrvatske zemlje.

126 

Impressum 

S a d r ž a j 

Geografski okvir Korduna 

Kordun do kraja 19. stoljeća 

Kordun u prapovijesti 

Rimljani na Kordunu 

Rani srednji vijek na Kordunu 

Razvijeni i kasni srednji vijek na Kordunu 

Kordun za vrijeme Vojne krajine (16. – 19. stoljeće) 

Kordun do 1881. godine 

Katalog kulturno – historijskih spomenika Korduna 

Grad Slunj 

Cvitović – katoličke crkve svetoga Nikole i svetoga Valentina 

Cvijanović – Brdo – pravoslavna crkva Velikomučenika Georgija 

Furjan – utvrda 

Hrvatski Blagaj – utvrda i katolička crkva svetoga Duha 

Kremen – grad – utvrda 

Lađevac – katolička crkva svetoga Jurja i kapela Majke Božje Kraljice 

Pravoslavne crkve i utvrde na području poligona Slunj 

Primišlje – pravoslavna crkva Sošestvija Svetoga Duha 

Slunj – utvrda, samostan, katolička i pravoslavna crkva 

Slušnica – pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice 

Šušnjara – katolička kapela svetoga Mihovila 

Točak – željeznodobno naselje 

Veljun – pravoslavna crkva Vaskresenja Gospodnjega 

Općina Rakovica 

Baraćeve špilje 

Brezovac – pravoslavna crkva svete Petke 

Drežnik – grad – srednjovjekovna utvrda 

Drežnik – grad – katolička crkva svetoga Ante 

Gajina pećina kod Drežnik – grada – brončanodobna ostava 

Kordunski Ljeskovac – pravoslavna crkva svetoga Proroka Ilije 

Mašvina – pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjega 

Rakovica – katolička crkva svete Jelene 

Sadilovac – pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice 

Vranjkova pećina – brončanodobna ostava 

Općina Tounj 

Ključ - gradina – utvrda 

Tržić Tounjski – pravoslavna crkva svetoga Petra i Pavla 

Tržić Tounjski – katolička crkva svetoga Mihovila Arkanđela 

Općina Krnjak 

Čatrnja – pravoslavna crkva svetoga Velikomučenika Lazara 

Donji Budački – lokacija utvrda i pravoslavna crkva svetog Apostola 

Petra i Pavla 

Dugi Dol – rimski kamenolom i sarkofazi 

Gornji Budački – pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjega 

Gornji Skrad – Velika Crkvina - pravoslavna crkva Velikomučenika 

Georgija 

Jopića pećina – arheološka zagonetka 

Krnjak – pravoslavna crkva svetoga Save 

Str. 

2 

4 

1 5 

5 

6 

6 

7 

8 

10 

13 

13 

14 

14 

16 

16 

18 

19 

20 

20 

20 

22 

22 

22 

23 

25 

26 

26 

26 

28 

28 

28 

29 

30 

30 

31 

33 

34 

34 

35 

37 

38 

38 

39 

40 

41 

41 

42

Mala Crkvina – ostatak rimskog sarkofaga 

Zimić – grad – utvrda 

Općina Barilović 

Barilović – utvrda 

Barilovićki Cerovac – katolička crkva Presvetog Trojstva 

Barilovićki Leskovac – katolička crkva svetoga Josipa 

Belaj – gradina iz željeznodobnog perioda 

Belaj – nestala utvrda 

Martinšćak – prastara kapelica svetoga Martina 

Perjasica – rimski kamenolom, špilja Ledenica i pravoslavna crkva 

arhanđela Gavrila i Mihajla 

Poloj – utvrda i pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice 

Siča – Bubijeva jama 

Siča – ostava iz kasnog brončanog doba 

Skrad na Korani – utvrda 

Svojić – rimsko naselje 

Štirkovac – kamenolom iz rimskog perioda i sarkofazi 

Velemerić – nestale ruševine i nepoznata lokacija 

Općina Generalski Stol 

Mateško Selo – katolička crkva svetoga Jurja 

Mateško Selo – Markova pećina 

Mrežnički Brest – katolička crkva svetog Mihovila Arkanđela 

Općina Cetingrad 

Buvača – pravoslavna crkva svetog Apostola Petra i Pavla 

Cetingrad – utvrda 

Cetingrad – katolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije 

Radovica – pravoslavna crkva Pokrova Presvete Bogorodice 

Grad Karlovac 

Gornja Trebinja – pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice 

Kamensko – pavlinski samostan 

Knez – Gorica – katolička kapelica svete Ane 

Ladvenjak – katolička crkva svetog Vida Mučenika 

Sjeničak – pravoslavna crkva svete Petke 

Steničnjak – utvrda 

Skakavac – katolička crkva svetoga Roka 

Turanj – utvrda 

Tušilović – pravoslavna crkva svetoga Proroka Ilije 

Utinja – pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice 

Vukmanić – katolička crkva svetoga Antuna Padovanskog 

Općina Lasinja 

Banski Kovačevac - drvena katolička crkva svetoga Petra 

Crna Draga – katolička kapela svete Ane 

Crna Draga – Tursko brdo – željeznodobno naselje 

Desni Štefanki – katolička kapela Srca Isusovog 

Lasinja – katolička crkva svetog Antuna Padovanskog 

Lasinja - Talijanovo brdo – naselje lasinjske kulture iz eneolitičkog 

vremena 

Lasinja – Vidakovo brdo – prapovijesno naselje 

Prkos - Gradina – prapovijesno naselje 

Općina Topusko 

Str. Str. 

42 

43 

45 

46 

46 

47 

47 

47 

48 

49 

50 

50 

51 

52 

53 

53 

53 

55 

56 

57 

57 

59 

60 

60 

62 

63 

65 

66 

66 

67 

68 

68 

68 

77 

77 

78 

78 

79 

81 

82 

82 

83 

84 

84 

85 

86 

86 

89 

Gređani – rimski sarkofag 

Malička – brončanodobna ostava 

Perna – utvrda 

Perna – pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice 

Samograd izemđu Pecke i Crnog Potoka– prapovijesno 

(brončanodobno) naselje 

Topusko – Nikolino brdo – željeznodobno naselje 

Topusko – antičko naselje i srednjovjekovni cistercitski samostan 

Topusko – pravoslavna crkva Rođenja svetog Jovana Krstitelja 

Topusko – katolička crkva svete Marije od Pohoda 

Topusko – lječilišni kompleks iz 19. stoljeća 

Velika Vranovina – Turska kosa – željeznodobno naselje 

Velika Vranovina – katolička kapela Bezgrešnog začeća Blažene 

Djevice Marije 

Općina Gvozd 

Blatuša – pravoslavna crkva svetog Oca Nikolaja 

Bović – rimski žrtvenik 

Bović – utvrda 

Bović - pravoslavna crkva Vaskresenja Hristova 

Čemernica – pravoslavna crkva svete Petke 

Kirin – grad – prapovijesno naselje, ranosrednjovjekovna utvrda (?) i 

ranonovovjekovni čardak 

Kirin – pravoslavna crkva svetog Apostola Petra i Pavla 

Ostrožin – utvrda 

Pješčanica – pravoslavna crkva svetog Proroka Ilije 

Slavsko Polje – pravoslavna crkva Sošestvija svetog Duha 

Stipan – pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjega 

Trepča – pravoslavna crkva svetoga Arhanđela 

Općina Vojnić 

Dunjak – pravoslavna crkva svetoga Proroka Ilije 

Klokoč – utvrda 

Kolarić – stara pravoslavna crkva svete Petke i nova pravoslavna crkva 

Vaznesenja Gospodnjega 

Krstinja – utvrda 

Krstinja – Široka Rijeka – pravoslavna crkva Vavedenja Presvete 

Bogorodice 

Lisine – brončanodobna ostava 

Otmić – grad – utvrda 

Petrovac – Mali Petrovac (južni vrh Petrove gore) - pavlinski 

samostan i krajiški čardak 

Vojnić – pravoslavna crkvaVaznesenja Gospodnjeg 

Dodatak: Najznačajniji spomenici iz 20. stoljeća na Kordunu 

Partizanske bolnice na Petrovoj gori 

Spomenik Petrova gora 

Pojmovnik osoba, obitelji i manje poznatih pojmova 

Sadržaj 

127 

90 

90 

90 

92 

93 

93 

93 

95 

95 

95 

96 

97 

99 

100 

100 

100 

100 

101 

101 

102 

102 

102 

103 

103 

104 

107 

108 

108 

110 

111 

112 

112 

113 

114 

115 

117 

118 

118 

121 

126

spomenici Korduna - snv

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?