Otok priča

1

IZDAVAČ
Savez PlatFORma Hvar
Fabrika 35 | 21450 Hvar
platforma.hvar@gmail.com
www.facebook.com/platformahvar
www.planhvar.com
www.strukturnifondovi.hr
TISAK
Tiskara Zelina d.d.
NAKLADA
500
2

PLATFORMA HVAR
Hvar, ožujak 2020.
3

4

Dragi čitatelju,
Vođeni željom da zaboravljenim ili nikad ispričanim pričama kroz
ovu knjigu damo novi život, krenuli smo u sakupljanje lokalnih priča.
Usmenom smo metodom prikupili materijal prema kojem je nastalo
osam priča. Tamo gdje nije bilo moguće doći do usmenog izvora
posegnuli smo za pisanim tekstom.
Tematski svijet koji leži na stranicama što slijede proteže se od
legendarnih plovidbi naših lokalnih ribara, preko ljubavi koja je
jača od daljina i vremena što prolazi, do kita koji je svoje putovanje
započeo daleko da bi zalutao na obalama Hvara. Upoznat ćemo se
s hrabrim i poniznim ljudima koji nas uče izdržljivosti i odanosti u
teškim vremenima. Upoznat ćemo Kapetana i ribara, veslače u noći,
ženu koja u najtežim vremenima ostaje hrabra, ali i ostale junake i
junakinje koji nas vraćaju u neka druga vremena. U vremena kada
je dana riječ značila nešto i kada se za ljubav odlazilo „na drugi kraj
svijeta.“ Protagonisti ovih priča osigurali su da one prijeđu u legende,
sasvim nesvjesno, kao što su se i upuštali u životne pothvate o kojima
smo odlučili pisati.
Iako tematski različite, priče povezuje ista nit koja se provlači kroz
sve. Radi se o ljubavi. Prema drugome, moru, ženi i djeci, prema
jednostavnosti života i pjesmi, ljubavi prema otoku.
Svatko voli dobru priču. Priče nas privlače, oblikuju nam razmišljanje i
urezuju nam se u sjećanje toliko duboko da ih se sjećamo i godinama
kasnije. Nadamo se da će ova knjiga biti poticaj na razgovor s našim
bakama i djedovima, susjedima i prijateljima te da će mnoge priče
dobiti priliku da budu ispričane i zapisane generacijama u sjećanje.
Želimo zahvaliti svim kazivačima i kazivačicama što su nam otvorili
vrata svoga svijeta, ili onog tuđeg i tako omogućili ono čemu smo se
najviše nadali - da će priče objavljene u ovoj knjizi svojim junacima
osigurati mjesto daleko od zaborava.
5

MORSKA
VUČICA
6

Brod se već rastajao od muleta 1 kada je Prošper izvukao rubac u
koji je bio zamotan patakun 2 i pružio ga ženi govoreći: „Evo ti, ako
bude potreba.” Luce je prihvatila zamotuljak i ispratila muža koji
je kretao u rat. Još je dugo stajala na muletu, a zatim se okrenula i
vratila svojoj djeci.
Nema ribe koju ona nije znala uloviti,
a mjesta za lov od škoja do Hvara
poznavala je bolje od svih ribara
Luce Kuzmanić (rođena Lucija Maričić, 1856.-1953.) iz obitelji Maričić
doseljenih iz Komiže, udala se mlada i s mužem i njihovo petnaestero
djece živjela na škoju 3 . Sama je rijetko odlazila preko mora u Hvar,
i to samo ako je trebalo ići po hranu ili lijekove. Živjelo se skromno,
žene su rađale same bez pomoći doktora. Hrane nikad nije bilo dosta,
pogotovo ako je trebalo prehraniti toliko usta. Kada je Prošper s onog
muleta na Vlaki otišao u rat, Luce je ostala sama s djecom da brine
o njima u tim mračnim vremenima, bez muža, na škoju u skromnoj
kućici…
Brod je već odavno nestao s vidika, a Luce je i dalje gledala preko
mora za njim. Prošper je otišao u rat i tko zna kada i hoće li se vratiti.
U ruci je čvrsto stiskala rubac sa zamotanim novčićem, koji će čuvati
i samo u velikoj potrebi iskoristiti. Tako joj je rekao dok je odlazio.
Mora požuriti kući jer će se djeca pitati gdje je. Kuća u kojoj su živjeli
bila je jednostavna potleušica s jednom sobom u kojoj je bio komin 4
i u kojoj se spavalo. U blizini je bila crkvica ispred koje je bio veliki
kamen, koji je gledao prema Hvaru. Luce se znala popeti na taj kamen
i od ruku načiniti dalekozor i tako gledati koji brod ide iz Hvara i gdje.
1 pristanište; 2 veliki kovani autrijski novac;
3 otok - u ovoj priči Vlaka - Pakleni otoci, Sv.Klement; 4 otvoreno ognjište
7

Kažu da je znala čije su sve gajete i batane 1 koje su plovile oko otoka.
Ispred nje su bila teška vremena, djecu je trebalo prehraniti, ali Luce
se nije plašila. Geni su joj otočki, ribarski. Nema ribe koju ona nije
znala uloviti, a mjesta za lov od škoja do Hvara poznavala je bolje od
svih ribara. Tako je i dobila nadimak Morska Vučica. Ako i ne ulovi ribu
taj dan, skuhat će svoj hvaljeni brujet od broka 2 i škalonje 3 . Boljega
brujeta, reći će ljudi, nije bilo nigdje. Bilo je dana kada zbog vremena
nije mogla na more, i tada bi se hvatala novčića umotanog u rubac i
razmišljala je li sada velika potreba, hoće li otići kupiti nešto hrane.
Jednoga je dana u blizini crkvice čula dijete kako plače. Na vidiku
nigdje nije bilo nikoga i već je odlučila krenuti dalje, no dijete je
ponovno zaplakalo. Primjetila je sedlo kako stoji malo dalje u travi
te ga podigla i ugledala dva mala oka kako je gledaju. Majka ga je
napustila i ostavila pod sedlo da ga zaštiti dok ga netko ne pronađe.
Luce mu je dala ime Sibe, uzela ga sa sobom doma i othranila ga
kao da je njezin. Uz svojih petnaestero djece ovo su bila šesnaesta
usta koja je trebalo hraniti i oblačiti. Svoju djecu nikada nije slala u
školu, sve ih je sama naučila, i čitati i pisati i loviti ribu. Kćeri su bile
samouke krojačice. Sve što je znala prenijela je djeci.
Dani su prolazili, djeca su rasla, a rat koji se vodio u dalekim zemljama
polako se primicao kraju. Još nije znala je li Prošper živ i hoće li se
vratiti. Djeca su se već i navikla na to da su sama s majkom. Neke su
se obitelji sa škoja preselile u Hvar i sve ih je manje ostajalo tamo.
Ali ne i Luce, ona je nastavila loviti ribu, učiti djecu i čekati Prošpera
da se vrati.
Prošper se vratio na Vlaku i nije bilo veće sreće od njegove kada je
vidio Luce živu i zdravu i njihovu djecu kako su lijepo narasla.
Nakon što su se svi izgrlili i izljubili, njih dvoje su sjeli zajedno na
1 vrsta broda; 2 kamen obrastao morskom travom; 3 ljutika
8

onaj isti mulet na kojem su se prije nekoliko godina rastali, a da nisu
znali hoće li se ponovno vidjeti. On je njoj pričao o ratu, a ona njemu
o djeci i kako su se svih tih godina bez njega snalazili. U jednom je
trenutku posegnula u džep suknje i izvukla rubac u kojem je bilo nešto
zamotano. Bio je to onaj isti patakun koji joj je dao na rastanku. Nije
ga potrošila niti u najvećoj potrebi.
Morska Vučica je rodila petnaestero djece i othranila njih šesnaestero.
Svojim rukama, sama na škoju.
9

KRIK
GALEBA
ZA ZORU
10

Zora je došla iz Siska u Hvar jednog ljeta u goste prijateljici Vjeri,
uživati u moru, suncu i društvu. Oni koji su je znali sjećaju se kako
je bila sva živa i uvijek spremna za zabavu. Djevojke su duge ljetne
dane kratile plivajući i sunčajući se pa su ih tako jednog dana dvojica
mladića pozvali na izlet brodom. Mate i Pave, dva hvarska galeba 1
svojim su brodom i toga ljeta obilazili žala 2 i uvale. Mate je bio galeb
u pravom smislu te riječi. Priča se da je toliko dobro oponašao krik
galeba da nisi znao je li to galeb ili Mate. Bio je to početak ljetnog
prijateljstva ispunjenog suncem, pjesmom i večernjim plesnjacima na
terasi hotela Slavije. Na toj terasi započele su mnoge ljubavi pa tako
i ove naše. Vjeru i Paveta povezao je ples, a veza stvorena između
Zore i Mateta postat će toliko jaka da je kasnije neće moći prekinuti
ni daljina ni vrijeme.
Zora leži u polusnu i u daljini začuje krik
galeba. U tom trenutku sve joj se vraća,
i more i pjesme i brod i Mate.
„Je li to Mate?“, zapita se osluškujući
Ljeto je došlo svome kraju i Zora odlazi natrag kući u Sisak. Rastanak
je došao brzo. Tih godina poslije Drugoga svjetskoga rata, mnogi
su odlazili s otoka u svijet u potrazi za boljim životom. Mate je želio
pobjeći jer mu se život na otoku činio teškim, a i Zora je, čitajući
pisma susjede koja je odselila u Englesku, sanjala o odlasku vani.
Nakon što je susjeda poznaniku u Engleskoj pričala priče o vragolastoj
Zori i pokazala mu njezinu sliku, on ju je pozvao da dođe kako bi se
upoznali. Zora odlazi.
1 dalm. izraz za zavodnika, preneseno značenje; 2 žal, pjeskovita ili šljunčana
morska obala
11

Dok je u Hvaru padala večer sve je bilo spremno za bijeg brodom
preko mora do Italije. Mate je uzalud fućkao ispod prozora Pavetu, koji
je zaljubljen čvrsto spavao, pa tako na putovanje odlazi sam. Najprije
stiže u Italiju u kojoj je nekoliko mjeseci čekao papire za odlazak dalje.
Dok većina nakon Italije odlazi za Australiju ili Argentinu, Mate se ipak
odlučuje za Englesku. Ondje je njegova Zora. Ne zna se kako je Mate
uopće doznao da je ona tamo. Jesu li se dopisivali, ili mu je netko od
prijatelja rekao? Bilo je to vrijeme bez mobitela, interneta i GPS-a,
kada rijetko koja kuća ima telefon, a putovanja znaju trajati i tjednima.
Mate i Pave pjevaju
s prijateljima
U Engleskoj je Zora, po jednoj priči, već bila pred udajom kada je
Matetov brod pristao u luku. Je li znala da Mate dolazi po nju, i kako
je on znao gdje će je točno naći, manje je važno. Više od dvije godine
i tisuće prijeđenih kilometara nisu promijenili osjećaje i vezu koja je
ostala čvrstom od onog prvog susreta u Hvaru. Iako je toliko vremena
prošlo od rastanka, živjeli su u nadi da će se ponovno sresti.
12

U velikom gradu pala je noć. Zora je ležala u polusnu i u daljini začula
krik galeba. U tom trenutku sve joj se vratilo, i more i pjesme i brod i
Mate. “Je li to Mate?”, zapitala se osluškujući. Nakon što ga je ponovno
čula, bez razmišljanja i pozdrava je uzela kofer 1 , koji je spakiran već
neko vrijeme ležao na dnu ormara. Pobjegla je iz svog engleskog
doma u zagrljaj svome Galebu. Zaljubljeni par zajedno je otišao u
nepoznato.
Za početak, put ih je odveo natrag u Italiju. Apsolutno nitko, pa tako ni
njezini roditelji, nije znao što se sa Zorom dogodilo i gdje je nestala,
pa se priča da je Zoru tražio čak i Interpol. Na kraju se roditeljima i
prijateljicama javila pismom iz Italije u kojem je pisalo da s Matetom
boravi u kampu, gdje su se vjenčali dok su čekali papire za izlazak
iz zemlje. I naravno da to nije bio kraj njihovoj avanturi, nego tek
početak, jer se njihova priča nastavila u Australiji gdje su izgradili svoj
dom i dobili dvoje djece. Prošle su godine prije nego što su se oboje,
nošeni nostalgijom i čežnjom, vratili natrag u Hvar kako bi zaokružili
svoje životno putovanje - tamo gdje je i sve počelo.
1 kovčeg
13

PUTOVANJE
JEDNOG
KITA
14

U ljeto 1943. godine Toni je spavao čvrstim snom u kući na Ždrilcima.
Noć je bila topla, bez mjeseca. Spavao bi on do jutra da ga iz sna
nije prenulo nekakvo šištanje izvana. Izašao je u mrak putom do
muleta kojim je prošao već bezbroj puta, uvjeren da se dolje na
stijenama nasukao kakav brod. U mraku se, dok je hodao, neko
vrijeme nije čulo ništa osim blagog zvuka mora koji zapljuskuje
stijene. Odjednom, taman prije nego što je došao do muleta,
ponovno je čuo to isto šištanje i pljusak. Pogledao je prema izvoru
zvuka, i ugledao ga…
“Tataaaa, probudi seee!” Toni je uletio natrag u kuću i probudio
tatu i ostatak obitelji govoreći im da čim prije moraju doći na mulet,
a oni su se, onako sanjivi, zaputili s njime. Vani se taman počelo
razdanjivati, i kada su došli do mora imali su što vidjeti. Svi članovi
obitelji Vučetić-Pjatić nisu mogli vjerovati svojim očima. Nasukana,
na stijenama, stajala je ogromna ribetina. Pravi pravcati kit.
Nakon početnog divljenja velikoj životinji o kojoj su prije slušali
samo priče, ili su je mogli vidjeti u kakvoj enciklopediji, na red je
došlo praktično razmišljanje.
Nisu mogli vjerovati svojim očima.
Nasukana, na stijenama, stajala je
ogromna ribetina. Pravi pravcati kit.
Vrijeme je rata, velikog straha i još veće gladi. Bila bi velika šteta ne
iskoristiti ovu priliku. Malo su vijećali na žalu i skovali plan. Pričekat
će da se razdani do kraja i pokušati ga izvući na obalu. Koliko samo
obitelji može prehraniti ovaj kit! Donijeli su svu potrebnu opremu
i bacili se na posao.
Kitovi ulješure, kao što je to bio ovaj koji se nasukao, mogu težiti i
do dvanaest tona, stoga Vučetiće nije čekao lagan zadatak.
15

Napravili su čvor koji su omotali oko kitova repa, i sistemom
tiramola 1 počeli životinju polako izvlačiti iz mora. Tek što su krenuli,
kit je osjetio zatezanje oko peraje, i zamahnuo je njome tako jako
da su svi koji su držali konope popadali po žalu kao iz crtanog filma.
Kada su shvatili da na ovaj način neće uspjeti, Toni je otišao u Hvar i
sve prijavio talijanskoj komandi 2 . Nije prošlo dugo vremena i Talijani
su na Ždrilca stigli vojnim brodom. I sami u čudu, uspjeli su nekako
privezati kita za brod, odtegliti ga do Franjevačkog samostana u
Hvaru, i podići ga iz mora. Tih dana nije bilo čovjeka koji nije čuo
za ogromnog kita ispred Franjevačkog samostana.
Bila je to prava atrakcija i dar u vremenu kada su mnoga usta
gladovala. Cijeli Hvar je došao s noževima i sjekiricama i nosio sa
sobom kući komade mesa, nadajući se kako će, što se hrane tiče,
odahnuti barem neko vrijeme.
Nasukani kit na žalu ispred Franjevečkog samostana
16

Ulomak iz dnevnika Ine Vučetić - ljeto 1943.
Malo je njih znalo da je meso kita gotovo nejestivo i prepuno masti.
Dok je većina ljudi od masti pravila sapune za rublje, oni najsiromašniji
nisu gledali je li kitovo meso skoro nejestivo. Njih je kit
na neki način spasio ili im barem pomogao da preguraju najgladnije
dane.
Putovanje ovog kita započelo je tko zna gdje, i trajalo je možda i
desetljećima dok je prelazio mnoge milje dubina, da bi na kraju
završilo na obali Hvara.
Kada je od kita ostao samo kostur, i kada je vonj zbog vrućine već
postao jak, hvarski ribari su ga odvukli natrag u more, te mu kosti
danas leže na potezu između Franjevačkog samostana i Galešnika,
otočića ispred hvarske luke. Nekoliko godina kasnije, nekolicina
ribara je potežući mreže izvukla dva kralješka ovog kita, koji se i
danas čuvaju u Franjevačkom samostanu.
1 tiramol-dvostruki konopac s koloturima s obje strane koji je služio za sušenje
robe, tal. tirra molla - povuci potegni; 2 zapovjedništvo
17

BARBIR
SVJETSKOG
BASA
18

Vruć je ljetni dan. Uskom ulicom korača gošća, polagano kružeći
pogledom po kućama s obje strane, kad joj za oko zapne natpis
na jednom dućanu -Toni Rico design studio. Zastane pred ulazom i
ugleda mladića koji sjedi nagnut nad šivaćom mašinom.
“Toni Ritzo??”
Mladić podigne glavu i odgovori: “Da? Ja sam Toni.”
“ Nemoguće. Premladi ste, a opet ta vaša kosa,
toliko ste mu slični...”
Toni je zamišljeno pogleda, nasmije se i kaže:
“Vjerojatno mislite na moga dideta 1 . Uđite.“
U maloj brijačnici na rivi bilo je vruće i sparno toga ljeta dok je britva
lagano klizila preko lica mušterije. Jedna strana je gotova, a barbir 2
Toni, umjesto da dovrši i drugu, spusti britvu i lagano krene prema
izlazu. Stane na prag i pogleda oko sebe. Muzika koja se do sad
čula s terase hotela bila je utihnula, noć je bila mirna, a mjesečina
je obasjavala rivu i more. Odjednom, Toni zapjeva svojim moćnim
basom staru melodiju. Isprva zastane par ljudi, a onda sve više,
naprave polukrug oko njega i pridruže se pjevanju. S prozora iznad
brijačnice nagnulo se par glava da poslušaju ovaj spontani koncert, a
onoj mušteriji unutra, već navikloj na ovakve epizode, nije preostalo
ništa drugo nego da posluša koncert do kraja…
Toni, vlasnik brijačnice, nadimak Rico je dobio zbog gustih kovrča 3
na svojoj glavi. Rođen 1916. godine u jeku Prvoga svjetskoga rata,
rijetko je napuštao Hvar u kojem je živio. Volio je svoj mali svijet. Svoju
brijačnicu na rivi i svoju jedrilicu, kojoj je dao ime Radenska zbog
pjene koju je stvarala dok je plovila. Dobro društvo, polje, obitelj i
more. A najviše od svega volio je dobru pjesmu. Markantan, za dvije
glave viši od svojih prijatelja, veseljak sa snažnim glasom.
1 djed; 2 brijač; 3 kovrča- rica, reg.
19

Uz njega se vežu mnoge anegdote. Jednom ga je, naslonjenog na
ulazu brijačnice, ugledao nitko drugi nego Tito. Prolazeći pored njega
pogledao je uvis prema njemu i pitao ga s čime su ga to hranili pa je
toliko narastao. Pratio ga je epitet najljepšeg Foranina 1 pa su ga tako
snimali za časopise o putovanjima, a njegov je portret završio kao
dio scenografije jednog filma (visio je na zidu iznad komina). Iako je
po struci bio brijač, nerijetko su žene, pogotovo strankinje, čekale u
redu da sjednu na njegovu stolicu da im napravi frizuru. Bezuspješno
im je Toni objašnjavao da će im, čim izađu iz brijačnice tramuntana
raspuhati kosu, no one su svejedno čekale svoj red, samo da ga vide.
Uzalud im sve kada je Tonetovo srce pripadalo Anki, koju je oženio
i s kojom je imao četvero djece.
U svako doba dana Toni je pjevao. Kada bi se prolomio rivom, njegov
glas zaustavljao je vrijeme. Taj prirodni bass profondo pripadao je
svjetskim pozornicama. Da se tako dobar glas daleko čuje najbolje
govori činjenica da mu je Ljubljanska opera ponudila školovanje. Ali,
on za to nije htio niti čuti. Tko ga želi slušati, neka dođe tu na škoj. I
dolazili su, iz godine u godinu oduševljeno slušati stare melodije na
jeziku koji možda nisu niti razumjeli.
Odlaskom na školovanje mogao je sebi osigurati bolji život, ali tu mu
je bila obitelj, njegovo društvo i pjesma, uvijek ta pjesma…
1 Hvaranin, u dijalektu For = Hvar
20

Toni i njegova Anka
Kada nije radio kao barbir, brinuo je o svojim gostima i nudio im pravi
doživljaj otočkog života. Anka i on su im kuhali, vozili ih na škoje u
jedrilici, a kada bi ih počastio pjesmom gosti su natrag svojim kućama
nosili živu razglednicu koja je dugo bila dio njihovih sjećanja.
Toneta nema već par desetljeća. Umro je mlad, premlad, a vijest o
njegovoj smrti prenosile su i strane novine. Telegrami su stizali iz
cijele Europe i teško je bilo zamisliti povratak u Hvar u kojem više
nema Tonetove pjesme...
Strankinji s početka priče majka je govorila o Hvaraninu čiji stas i
glas nikada nije zaboravila. Dobro mu je zapamtila ime - Toni Rico.
Onog popodneva, kada je ugledala natpis na dizajnerskom dućanu,
upoznala je njegovog unuka koji, eto, nosi isto ime. Tonetu je uvijek
drago kada ga zamjene s didetom jer tako kroz priču o njemu
oživljavaju sjećanja, a tko zna možda i zajedno zapjevaju neku staru.
Jer unuk od djeda nije naslijedio samo ricastu kosu, nego i dobar
glas. Bas.
21

TOMA
NOVAK
BONAPARTE
22

Žena u crnini je pognute glave hodala sunčanom hvarskom rivom.
Zastala je da s društvom razmijeni pozdrave i par riječi. Na pitanja
„Kako si?“ više nije mogla odgovarati, pa je čim prije požurila dalje
svojim putem. Za par trenutaka sustigla ju je prijateljica, te su njih
dvije zajedno, ruku pod ruku, produžile. Odjednom se jedna ukopa
u mjestu, i pogleda uperena prema moru jedva zausti: „Nemoguće.“
U daljini je jedrenjak polako klizio prema hvarskoj luci.
IZ BRODSKOG
DNEVNIKA
ožujak, 1861.
Toma Novak nadimak Bonaparte nije dobio po francuskom vojskovođi,
kako bi možda mnogi mislili, nego od svoga pretka koji je, dijeleći
ribu svojoj posadi, govorio: „Ti ga bonaparte.“ (u prijevodu “Imaš
dobar dio.” op.a.). I Toma je poput svojih predaka bio pomorac i ribar.
Uzalud sve znanje i korijeni pomoraca kada je već godinama vladala
kriza ulova srdele. Isplovljavali su sve do Palagruže, ali jata srdela bilo
je sve manje i manje. Stoga, nikako nije mogao zaboraviti priču koju
je zadnji put čuo od Sicilijanaca u Patrasu, o jednom otoku duboko u
Mediteranu između Sicilije i Afrike, u blizini kojeg ima mnoštvo plave
ribe koju nitko ne lovi. Otok se zvao Lampeduza 4 .
1 grad u Grčkoj; 2 jedrenjak tipa ''pelig'' iz 19.st.; 3 bačva za soljenje ribe;
4 otok između Sicilije i Tunisa;
23

Premišljao se Toma neko vrijeme je li priča istinita, jer ribari nisu
tako lako otkrivali lokacije ulova i rute brodova, i nerijetko su širili
lažne informacije. „Lampeduza, kažu Sicilijanci, čak mu i ime zvuči
izmišljeno“, tako se premišljao Toma, ali je ipak odlučio. U proljeće
1861. godine odlučio je zaploviti prema dalekim morima, prema toj
Lampeduzi. Gotovo je nevjerojatno da je to odlučio samo na temelju
priče koju je čuo, međutim, toliko je u nju vjerovao da se dobrano
zadužio kako bi brod opremio za put u nepoznato. Uspio je, po svemu
sudeći, dobiti informaciju o približnoj lokaciji toga otoka, i na put je
krenuo svojim jedrenjakom i s posadom od nekih osam ljudi. Na put
je krenuo na žalost ukućana, ali i mještana koji su bili uvjereni da se
više neće vratiti.
IZ BRODSKOG
DNEVNIKA
travanj, 1861.
Nakon mnogo dana plovidbe posada Moséa i njezin kapetan Toma
stigli su na obale Lampeduze. Pronašli su luku u kojoj su se usidrili, i
otišli su se upoznati s lokalnom zajednicom koja se uzbuđeno okupila
ispred broda i čekala upoznati ove došljake. Na ovom otoku usred
Mediterana živjelo je oko sedam stotina ljudi, i većina ih se bavila
24

ribarstvom. Sigurno im je bilo drago vidjeti braću ribare i pomorce,
pogotovo ako su prevalili daleki put kao Toma i njegova posada.
Napravljena je velika fešta 2 na kojoj se dogovorilo sve o ribolovu,
cijenama i soljenju. Možemo samo zamisliti sreću koju su osjetili
naši ribari kada su shvatili da mreže ovaj put neće biti prazne. Toma
i posada su na Lampeduzi ostali skoro dva mjeseca, i napunili sve
barile koje su prazne donijeli iz Hvara. Za to vrijeme u Hvaru, ukućani
i prijatelji su ih oplakivali i već skoro prežalili, misleći da ih je sigurno
progutalo more kada se još ne vraćaju kući. Prijateljstvo koje se
stvorilo s Lampedužanima učvršćeno je dogovorom za sljedeći
susret dogodine. Nakon rastanka s novim prijateljima, posada Moséa
krenula je na povratno putovanje kući na Hvar puna cijenjenog tereta.
Na rivi se sada okupio poveći broj ljudi i svi su oduševljeno mahali,
klicali i izvikivali: „Vraćaju se, živi su!” „Toma!“ Žena u crnini stajala je
na vrhu rive i čas plačući, a čas smijući se, zvala svoga muža Tomu.
Dugo vremena sva je nada bila izgubljena, a on je upravo uplovljavao
u luku s osmijehom koji je razvukao od uha do uha.
Da sreća prati hrabre najbolje govori ova crtica: u trenutku kada je
nakon plovidbe Mediteranom Toma s posadom uplovio u Hvar, u
hvarskoj je luci bio usidren veliki grčki jedrenjak koji je otkupio svu
količinu dovezene ribe. Toma je uspješno otplatio sve svoje dugove
i još nešto zaradio.
Toma Novak Bonaparte nikad nije imao formalno obrazovanje
kapetana, ali ljudi su ga tako oslovljavali. A kako i ne bi Kapetanom
oslovljavali čovjeka koji je tvrdoglavo, ali s vjerom, okupio posadu
i s njom otišao na put u nepoznata mora iz čiste potrebe, ali i
pustolovnog i poduzetnog duha. Posada Moséa pokrenula je nešto
što će generacije ribara nastavljati, a prijateljstvo s Lampedužanima
još će dugo trajati.
Kapetan Toma odavno već plovi nekim drugim morima, ali priča o
njegovom hrabrom pothvatu ostaje generacijama u sjećanje.
1 Tomin sin koji je posjedovao veliko nautičko znanje; 2 zabava, slavlje, svečanost
25

SAV ROD
U JEDAN
BROD
26

Noć, mirna i topla, polako je padala na Vrbosku, malo otočko mjesto.
Ulice su utihnule, a s prozora je dopiralo slabašno svjetlo svijeća.
Jedna prilika koračala je užurbano, noseći pod rukom paketić. Svako
toliko je zastajala i okretala se oko sebe kao da želi biti sigurna da
je nitko ne prati. Hitro, ali oprezno, počela se penjati stepenicama
kuće koja je bila jedna od rijetkih u potpunome mraku. Stala je ispod
jednog malog prozora i lagano pokucala. Nitko se nije odazvao.
Osluškivala je, ali nije čula ništa osim svoga srca koje je tuklo kao
ludo. Upravo se spremala pokucati ponovno, kada se prozor otvorio,
a iz otvora u zidu su se polako pružile ruke. Žena je bez riječi dodala
onaj paketić koji je nosila. Ruke su ga zahvalno prihvatile, i prije nego
što se prozor zatvorio do kraja, čula je slabašan i promukao glas koji
je rekao:
„Hvala ti, dobra ženo.“.
Žena se okrenula, namjestila krinku kojom je pokrivala lice, i nestala
u ulicama Vrboske.
Okružen tim užasom, bespomoćan
i osjećajući bijes, Lovre je već pomišljao
učiniti ono najgore kada je netko zakucao
na kuhinjski prozor
Lovro Kekez je bio nizak čovjek tvrdoglava karaktera. Korijene
je vukao iz Zagore, a rodio se i živio u Vrboskoj. Tamo je i oženio
Dinku, koju su svi zvali Domica. Njezina obitelj je bila dobrostojeća i
školovana, dok je Lovro imao samo „motiku na ramenu.“ Međutim,
to nije bila prepreka da se Domica iz Amerike, u koju je otišla
kod rodbine, vrati u Vrbosku zbog ljubavi. Lovro je bio tvrdoglav i
temperamentan, ali nema toga što ne bi bio učinio za nju i njihovu
djecu. Domica je bila blaga, tiha i radišna žena koja je hranila svoju
djecu, i hrane je uvijek bilo za sve koji bi se kod njih zatekli, od djece
iz mjesta do trgovačkih putnika.
27

Te 1938. godine, dok su odnosi u Europi bili sve napetiji, oni su sa
svoje sedmero djece živjeli od rada u polju. Kada se najmlađi sin
Marinko jednog dana počeo žaliti da ga boli trbuh, Lovre i Domica
su mislili kako će to kao i obično brzo proći. U par dana dječaku nije
bilo bolje, dobio je i temperaturu praćenu glavoboljom, a Lovre ga je,
iz samo njemu poznatih razloga, odbijao odvesti doktoru. Međutim,
kada su uskoro i ostala djeca počela osjećati slabost, vrag je odnio
šalu. Do doktora je došla vijest o obitelji Kekez, čiji su ukućani oboljeli
od neke čudne bolesti, i prema simptomima koje je doznao, postavio
je dijagnozu: trbušni tifus.
Nakon što se vijest o trbušnom tifusu proširila kao požar, mjestom
je zavladala panika. Trbušni tifus je visoko zarazna bolest koja, ako
se ne liječi, može koštati života, a cjepiva na otoku nema. Najbliža
pomoć nalazi se na kopnu u Splitu, ali nitko neće uzeti bolesne na
brod. Nitko ne želi preuzeti takav rizik. Dok su djeca i Domica, na
koju je bolest jako loše utjecala, ležali u kući i strašno patili, Lovre je
očajan zamolio vlast da mu posudi brod s motorom kako bi sam svoju
obitelj prevezao u Split i tako ih spasio. Vlast mu brod nije posudila,
vjerojatno strahujući od širenja zaraze.
Situacija je uskoro krenula od gorega na još gore. Nakon što je obišao
sve bolesnike, pokušavajući im olakšati muke i pobrinuti se da popiju
makar nešto vode, izvana se začulo nekakvo komešanje. Kekezima
je u ovom trenutku bio zabranjen izlazak iz kuće, pa se Lovre nije
usudio pogledati što se to zbiva. Komešanje je bilo sve glasnije i
uskoro je bilo pred samim vratima kuće.
28

Ljudi su se skupili u većem broju, i Lovro je mogao čuti kako nešto
dovlače. Prije nego što su se začuli prvi udarci čekića, shvatio je
što se događa. Zakovali su im vrata i prozore kako bi bili sigurni da
neće izaći. Djeca koja su bila u lošem stanju nisu bila svjesna što se
događa, Lovro je znao da mora ostati pribran i hrabar zbog njih. Kada
je zadnja daska zabijena, i kada je već odavno zamro svaki udarac
čekića, Kekezi su ostali živi zakovani u kući koja je do maloprije bila
utočište i ognjište, a sada je značila njihov mogući kraj. Na kući je
vapnom stajalo napisano upozorenje:
„Kužna kuća - ne približavaj se!“
Kako su dani prolazili, situacija je bivala sve gora, a djeci temperatura
nikako nije padala, a Domica je bila toliko onemoćala da više nije
mogla piti niti govoriti. Jedina radost tih dana je bio kućni ljubimackanarinac,
čiji bi pjev makar na trenutak razveselio najmlađe.
Jedne večeri dok su ležali u mraku, na malom kuhinjskom prozoru
začulo se kucanje. Lovro je odmah skočio i polako odškrinuo prozor.
Vani je ugledao doktorovu majku koja mu je u ruke gurnula nekakav
paketić. Od tada im je svaki dan nosila hranu, ali i budila nadu da
nisu posve sami.
Zaveslaj po zaveslaj, otac i sin su vodili
utrku s vremenom, a Lovro se samo
nadao da nije prekasno
Bolest još nije prolazila, a djeca i Domica su razvijali sve ozbiljnije
simptome. Okružen tim užasom, bespomoćan i osjećajući bijes,
Lovre je već pomišljao učiniti ono najgore kada je netko zakucao na
kuhinjski prozor. Svi su se trgnuli jer je ovo bilo drugačije kucanje od
onoga doktorove majke. Bio je to Fabrio, prijatelj koji im je poručio
da će im dati gajetu da idu do Splita, ali trebaju krenuti odmah dok
je noć, i dok ih nitko ne može primijeti.
29

Probuđeni novom nadom, jer su dobili brod koji im je toliko bio
potreban, Lovro i Andro razvalili su vrata zakovana daskama. Podigli
su svu djecu koja su jedva stajala na nogama, i polako su krenuli
prema rivi gdje ih je čekao Fabrio s gajetom. Lovre je izašao zadnji,
spakiravši nešto malo hrane i vode za put. Pri izlasku je još kanarincu
otvorio vrata kaveza, kako jadničak ne bi crknuo od gladi. Tko zna
što ih čeka i hoće li se vratiti.
Noć ih je štitila od pogleda sumještana, i uskoro su svi Kekezovi bili u
brodu: Lovro, Domica i djeca, Dinko, Marinko, Andro, Antun, Marija,
Slava i Neda. Lovro je uhvatio vesla i krenuo na putovanje koje je
značilo život ili smrt. Dok su djeca bila na rubu svijesti, veslao je
gajetom kroz noć, zahvalan na mirnom moru. Kada ruke od veslanja
više ne bi mogle podnijeti napor, Andro bi ga zamijenio, pa su tako
na smjene polako napredovali. Zaveslaj po zaveslaj, otac i sin su
vodili utrku s vremenom, a Lovro se samo nadao da nije prekasno.
Ne zna se kako se to jutro u Vrboskoj pročulo da obitelj Kekez više
nije u kući. Ipak, vijest da je Lovro cijelu noć veslao do Splita, došla
je do svih, pa tako i do vlasti. Bojeći se da će loše ispasti u očima
sumještana, jer nisu htjeli posuditi motorni brod kada ih je molio,
hitro su poslali jedan da ih stigne ako još nisu pristali u Split. Brod ih
je stigao negdje u Bračkom kanalu. Tamo su Lovro i Andro, već na
izmaku snaga, i dalje uporno veslali prema Splitu, koji se već mogao
vidjeti. Lovro, tvrdoglav kakav je bio, isprva nije htio primiti konop da
ih povuku do Splita. Bijesan jer su mu odbili pomoći, tukao je veslima
po njima. Međutim, kada je vidio iscrpljenog Andru koji je uzdahnuo
da više ne može veslati, Lovro je popustio i prihvatio pomoć.
Na splitskoj rivi su ih čekala ambulantna kola, koja su ih sve prevezla
u bolnicu. Liječnici su upozorili da su stigli u posljednji trenutak, no
30

Domica s djecom i unucima
na sreću, svi su se nakon liječenja uspješno oporavili. Doktor koji ih
je liječio postao im je dobar prijatelj, i ogorčen načinom postupanja
vlasti prema bolesnima, napisao je pismo u kojem je vlast prozvao za
bešćutnost. Nakon putovanja života, došlo je vrijeme za povratak kući,
i Kekezi su zaplovili onim istim morem kojim su veslali spašavajući
živu glavu. Kada su napokon ušli u svoju kuću, na vratima otvorenog
kaveza za ptice ih je dočekao njihov kanarinac.
Vratio se, kao što su se i oni vratili.
31

DOLSKA
NEVJESTA
30
32

Mladić je koračao ulicom prema zgradi američkog konzulata u
Frankfurtu. Hod mu je bio užurban i uzbuđen te nije zastao dok nije
ušao u zgradu. Na recepciji je potražio broj ureda u koji je trebao
otići te je minutu kasnije pokucao na vrata.
„Izvolite!“
„Poštovanje gospođo, primio sam obavijest da su papiri za moju vizu
spremni.“
„Molim vas vaše ime i prezime“ - odgovori ona.
„Stipe L.“
Službenica ga je zamolila da joj da trenutak kako bi pronašla
njegove papire.
„Molila bih vaš potpis ovdje...i ovdje.“
„Ispričavam se, ali ja bih tu vizu ipak otkazao.“
Par trenutaka kasnije Stipe je stajao na ulici ispred zgrade konzulata
i neodređena pogleda gledao u daljinu sve dok ga, tako duboko
zamišljenoga, nije prenuo zvuk automobilske trube. Odjednom je
postao svjestan da stoji nasred pješačkog prijelaza pa je požurio
prijeći. Sada mu se na licu pojavio zamišljeni osmijeh, dok mu se u
glavi sve komešalo od nade da je donio ispravnu odluku. Ona dolazi,
tako mu je javila. Prošao je rukom kroz kosu, i dalje se smiješeći,
nastavio svojim putem.
Stipe se rodio u blizini Imotskog, dio svoga djetinjstva proveo je u
franjevačkom sjemeništu, a obrazovanje je nastavio u mornaričkoj
školi. Dok je kao mladić 1960-ih godina radio u Splitu, njegova
stanodavka Zorka dala mu je na povjerenje mlade studente, da
ih nedjeljom prati u crkvu i općenito sudjeluje u njihovom odgoju.
Jednoga dana, prišla mu je s namjerom da mu kaže kako se on
mora oženiti za jednu djevojku s Hvara koju ona poznaje. Dala mu
je njezinu adresu i Stipe ju je spremio, očekujući da bi joj se mogao
skoro javiti. Što se njega ticalo, on je bio spreman za ženidbu.
33

Međutim, put ga je iz Splita odveo u Ljubljanu, gdje se zaposlio u
velikom poduzeću i počeo polako stjecati ugled. Da bi došao do
Njemačke pješice je prešao talijansko-francusku granicu, a potom
i onu francusko-njemačku.
U Njemačkoj je započeo svoju dugogodišnju karijeru rada u tvornici
automobila. Tada se sjetio one djevojke koju mu je još u Splitu
spomenula Zorka. Adresu je čuvao čitavo ovo vrijeme i odlučio joj
je napisati pismo. Mora da ga je jako dobro napisao jer je ubrzo
Anka Lucija poslala svoj odgovor. Tako je započelo dopisivanje
koje je trajalo nekoliko mjeseci i tijekom kojeg su se njih dvoje
dobro upoznali, i međusobno razmijenili svoje fotografije. Kroz
mnoga su se pisma između ovo dvoje mladih ljudi razvili osjećaji,
i pisana romansa je trajala sve dok jednog dana Stipe od Anke nije
primio vijest kako je ona ustvari zaručena za jednoga Jelšanina, i
da je vjenčanje doslovno pred vratima. Trebalo je to biti dvostruko
vjenčanje održano u Dolu na Hvaru. Saznavši za to, Stipe se odlučio
povući i savjetovao joj je da ostane tamo gdje je i da bude sretna.
On će srediti papire za Ameriku, i drugim će putem tražiti kruh.
Donesena odluka nije bila nimalo lagana, ali je bio uvjeren da je
ispravna.
Jednoga se jutra Stipe upravo spremao izaći iz stana kako bi stigao
na vlak za Frankfurt, kada je začuo zvuk u hodniku stana. Na podu
je ugledao poštu koju je poštar ubacio kroz otvor u vratima. Na
jednom pismu rukopis je prepoznao odmah, i prešavši hodnik u
par koraka, dohvatio je kovertu te ju je poderao i počeo gladno
čitati njezin sadržaj. Anka mu je napisala da je dobila putovnicu i
da može izaći iz zemlje, te ako mu je išta značilo njihovo druženje
zadnjih mjeseci, neka je čeka. Tu zadnju rečenicu čitao je iznova i
iznova, bezbroj puta, kao da se želio uvjeriti da ne sanja. Istrčao je
iz stana i u zadnji trenutak ulovio vlak za Frankfurt gdje je otišao
otkazati vizu za Ameriku. Prihvatio je rizik uvjeren da će Anka doći
kao što je i napisala…
34

Stipe i Anka
11.03.2020.
Kako je Anka uspjela nagovoriti majku da je pusti na vlak za Köln
gdje će je dočekati čovjek kojeg nitko od obitelji nije osobno
upoznao, nitko ne zna. Priča se da je jedan njihov rođak koji je
poznavao Stipu njezinim roditeljima rekao kako je on dobar čovjek
od riječi, pa je možda to omekšalo majku, koja je bila izrazito
protiv toga da Anka na taj način ode od kuće. Kako bilo, zaruke
su se otkazale i Anka, koja se uvijek osjećala dalekom od svoga
zaručnika, uvjerena da je između Stipe i nje suđeno, sjela je na
vlak za Zagreb. Stigavši, nazvala je Stipu u Njemačku kako bi ga
obavijestila da će uskoro doći u Njemačku. Dok ju je čekao, diveći
se njezinoj hrabrosti, Stipi su dani prolazili kao godine.
Bila je nedjelja ujutro kada je Stipe na kolodvoru u Kölnu
pogledom pratio vlak koji je upravo dolazio iz Zagreba, i pomalo
nervozno je iščekivao kada će putnici početi silaziti s vlaka. Pogledi
su im se sreli u istom trenu i svijet oko njih je nestao dok su hodali
jedno prema drugome. Ovo je bilo suđeno, ovo je suđeno. Anka
je Stipu uhvatila pod ruku koju joj je ponudio, i zajedno su, dok je
vlak napuštao kolodvor, krenuli u zajednički život.
Ono što je prije nekoliko desetljeća počelo kao pisana romansa
mladića i djevojke, pretvorilo se u ljubav i odanost koje još i
dandanas dijele.
35

HIDROAVION
LJUBAVI
36

Toga toploga dana u kolovozu 1929. godine grad je od jutra bio
svečano okićen i sve je bilo spremno za veliku proslavu blagdana
sv. Stjepana - zaštitnika Hvara. Hvarani su se svi lijepo obukli za
ovu priliku kako bi poslije svečane mise uživali u fjeri 1 na Pjaci, gdje
je sve bilo puno štandova s raznim stvarima. Nebom su nadlijetali
hidroavioni koji su slijetali u hvarsku luku. Limena glazba i veselje
bili su na vrhuncu kada ih je odjednom nadjačao glasan zvuk ispred
Šćigovog boka.
Da je tih godina postojalo kakvo natjecanje
za najbolje ljubavno upoznavanje, njih dvoje
bi sigurno odnijeli prvu nagradu
Kada su pogledali u tom smjeru, svi su ostali u nevjerici. Jedan od
aviona nije se uspio zaustaviti na vrijeme i na svome putu prvo je
razbio gajetu usidrenu u luci, da bi se na kraju zabio u obalu. Ljudi
su pohrlili prema avionu koji je sada nosom stajao zabijen u pročelje
jednog dućana, a repom stršao visoko u zraku. Okupljeno mnoštvo,
strahujući od zapaljenja, okupilo se na Šćigovu boku i nestrpljivo
čekalo znakove života posade hidroaviona. Kada su sva tri člana
izašla bez većih ozljeda svi su odahnuli.
Ovaj nesvakidašnji događaj o kojem se dugo govorilo dobio je i
svoj nastavak. Jedan od članova posade, pilot Petar Marelić, je, dok
je trajala istraga, upoznao lokalnu djevojku Margaritu Ritu Miličić-
Maleško i zbog nje se nastavio vraćati u Hvar. Njih dvoje su se na kraju
i vjenčali, a možemo samo zamisliti reakcije ljudi kojima su ispričali
kako su se upoznali. Da je tih godina postojalo kakvo natjecanje za
najbolje ljubavno upoznavanje, njih dvoje bi sigurno odnijeli prvu
nagradu.
1 sajam na kojem su se prodavale rukotvorine, slatkiši, domaći proizvodi...
37

38

39

40

41