Otok priča

Kažu da je znala čije su sve gajete i batane 1 koje su plovile oko otoka.
Ispred nje su bila teška vremena, djecu je trebalo prehraniti, ali Luce
se nije plašila. Geni su joj otočki, ribarski. Nema ribe koju ona nije
znala uloviti, a mjesta za lov od škoja do Hvara poznavala je bolje od
svih ribara. Tako je i dobila nadimak Morska Vučica. Ako i ne ulovi ribu
taj dan, skuhat će svoj hvaljeni brujet od broka 2 i škalonje 3 . Boljega
brujeta, reći će ljudi, nije bilo nigdje. Bilo je dana kada zbog vremena
nije mogla na more, i tada bi se hvatala novčića umotanog u rubac i
razmišljala je li sada velika potreba, hoće li otići kupiti nešto hrane.
Jednoga je dana u blizini crkvice čula dijete kako plače. Na vidiku
nigdje nije bilo nikoga i već je odlučila krenuti dalje, no dijete je
ponovno zaplakalo. Primjetila je sedlo kako stoji malo dalje u travi
te ga podigla i ugledala dva mala oka kako je gledaju. Majka ga je
napustila i ostavila pod sedlo da ga zaštiti dok ga netko ne pronađe.
Luce mu je dala ime Sibe, uzela ga sa sobom doma i othranila ga
kao da je njezin. Uz svojih petnaestero djece ovo su bila šesnaesta
usta koja je trebalo hraniti i oblačiti. Svoju djecu nikada nije slala u
školu, sve ih je sama naučila, i čitati i pisati i loviti ribu. Kćeri su bile
samouke krojačice. Sve što je znala prenijela je djeci.
Dani su prolazili, djeca su rasla, a rat koji se vodio u dalekim zemljama
polako se primicao kraju. Još nije znala je li Prošper živ i hoće li se
vratiti. Djeca su se već i navikla na to da su sama s majkom. Neke su
se obitelji sa škoja preselile u Hvar i sve ih je manje ostajalo tamo.
Ali ne i Luce, ona je nastavila loviti ribu, učiti djecu i čekati Prošpera
da se vrati.
Prošper se vratio na Vlaku i nije bilo veće sreće od njegove kada je
vidio Luce živu i zdravu i njihovu djecu kako su lijepo narasla.
Nakon što su se svi izgrlili i izljubili, njih dvoje su sjeli zajedno na
1 vrsta broda; 2 kamen obrastao morskom travom; 3 ljutika
8