Brezici 4 2008.pdf - Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Gornje ...

Generacija na odlasku slovom i slikom 

Od kuće do škole i 

tako svakoga dana. 

Najviše nas je u školi 

veselila hrana. 

8.a 

Na ocjene smo se jadali, 

Jurnjave po hodnicima, 

nastavnici izlude, 

poslije ukora ipak žao bude. 

učili nismo. 

Mrzimo kad razrednica 

roditeljima šalje pismo. 

Roditeljski sastanak nikad 

dobro ne prođe, 

ali najgore je kad roditelj 

u školu sam dođe. 

Jedino je odmor bio pravi 

spas, 

stalno je od ispitivanja 

Teško će nam biti napustiti školu. 

Posljednjega dana zaplakat ćemo 

u holu. 

I na kraju molimo jednu veliku 

ovaciju 

za „ NAJBOLJU 8.a 

GENERACIJU“ 

Najbolja generacija 

spašavao nas. 

Testove nitko nikada nije 

volio. 

Svaki nam je nastavnik 

pamet solio. 

Sada kad smo stariji, 

imamo više briga, 

škola nam je dobra, 

ma čista prva liga. 

2 

Brezići 

Iako se neki od nas još i 

dalje muče, 

ocjene su sigurno bolje 

nego juče’. 

No, mi i dalje volimo našu 

školu dragu, 

upravo se nalazimo na 

zrelosti pragu.

Brezići 

SADRŽAJ 

Generacija na odlasku - 8.a 2 

Riječ urednika 3 

Čovjek u bijelom 4 

Razgovor s načelnikom Bukvićem 6 

Razgovor s gospodinom Prajom 7 

Projekt ‘’Uspješna škola’’ 8 

Do zvijezda zajedno 9 

Područna škola ‘’Terezino Polje’’ 10 

‘’NE’’ drogama 12 

Mala literarna stranica 14 

Mala šarena stranica 15 

Igra 16 

Velika šarena stranica 18 

Velika literarna stranica 19 

Obilježili smo 20 

Najučenica ‘’Sandra Židak’’ 22 

I Mađarska svoje ‘’more’’ ima 23 

Vjestice 24 

Učitelji naši svagdašnji 28 

Dječji sabor znanja 30 

Generacija na odlasku - 8.b 31 

Strip 32 

IMPRESSUM 

“BREZIĆI” - novine učenika i učitelja Osnovne škole 

Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje 

Godina: IV. Broj 4 

Uredništvo: Oliver Bešić (gl. urednik), Andreja Galović, 

Igor Fućkar, Cila Tomašić 

Novinari: Karolina Prajo, Margita Nikolić, Matej Brlić, 

Krunoslav Blažević, Antonio Dijak, Dajana Abalić, 

Tea Gradinjan, Mateo Feketija, Mato Iličić, Lucija 

Parić, Matej Baždar, Filip Kihar, Vanja Bajivić, Ivana 

Prajo 

Naslovnica: dr. Romano Tripalo, učenici Ivana Prajo i 

Vanja Bajivić 

Izdavač: OŠ I. G. Kovačića, Gornje Bazje 131, Tel. 

033/786-150 

Izrada: GRAFOPROJEKT Virovitica 

Naklada: 300 primjeraka 

Nakon gotovo godinu dana pred vama se, dragi naši 

Brezićoljupci, nalazi četvrti broj vaših i naših omiljenih novina. 

Kao i svakoga puta do sada, pripremili smo vam pregršt 

zanimljivog sadržaja. Naslovnicom niti ove godine nismo 

htjeli izdati tradiciju originalnosti i zanimljivosti. Možda će 

nemali broj školaraca, ugledavši našeg "bespomoćnog i 

uplašenog" doktora, pri sljedećem cijepljenju osjećati manji 

strah od injekcije, nego što je to bio slučaj do sada. Osim 

"ozbiljnih" tema pripremili smo vam i uzbudljivu igru na 

središnjoj stranici, a ostatak sadržaja istražite sami. Godinu 

dana zaista je brzo prohujalo. U međuvremenu se mnoštvo 

toga zbilo. Pitate se što? Evo, podsjetiti ću vas. Sa suzom u 

oku ispratili smo jednu generaciju osmaša, ali nam je stigla 

nova generacija prvačića. Bilo je plača, ali i smijeha. Ocjene 

su bile dobre i manje dobre. Putovalo se, ali i ostajalo. 

Svađalo se, ali i mirilo. Lijegalo se na počinak … ali se i budilo. 

I tako bismo mogli nabrajati u nedogled, ali ono što je 

zajedničko svemu nabrojanom, ono što povezuje sve navedene 

suprotnosti je ravnoteža. Ona je ključ svega, alfa i 

omega svom živom i neživom svijetu koji nas okružuje. 

Ravnoteža je važna, slobodno bih rekao ključna za zdravo 

funkcioniranje zajednice, ali i svakog čovjeka ponaosob. 

Zamislimo si kako bi izgledalo da nakon ispunjenog i naporno 

provedenog radnog dana ne odemo na zasluženi počinak... 

Izdržali bismo tako dan, dva, možda netko i tri, no što bi se 

tada dogodilo? Neminovno bismo si narušili zdravlje. Kada bi 

Sunce neprekidno sjalo i ne bi dozvolilo noći da zauzme svoje 

mjesto, biljke bi nakon nekog vremena ostale spržene. Ili 

kada to isto Sunce koje nas toliko raduje i veseli ne bi 

dopustilo da ga zaogrnu kišni oblaci koji svojim vodenim 

kapljicama natapaju žednu zemlju!? Uskoro bi nestalo života 

na Zemlji. Hoćete li još malo o ravnoteži? Vrlo rado. Punimo 

organizam hranom, ali ga i praznimo. Posvađamo se i mirmo. 

Gledamo i žmirimo. Pokušajte svijet kojim smo okruženi promatrati 

kroz naočale ravnoteže. Zanimljivo, zar ne? Primijetit 

ćemo da je ona posvuda, ili…. Možda i nedostaje. Tada nastaje 

problem. Kada nestane ravnoteže, na scenu stupaju krajnosti 

različitih veličina, oblika, okusa i mirisa. Tada su ljudi ili 

pretjerano debeli ili pretjerano mršavi. Jelo je ili previše slano 

ili pak previše slatko. Roditelji su nam ili preblagi ili prestrogi. 

Učitelji prezahtjevni ili prepopustljivi. Kada nestane 

ravnoteže u ljudskim glavama, tada je ili sve dozvoljeno 

(neoliberalizam), ili mnogo toga ograničeno i zabranjeno 

(ultrakonzervativni desni radikalizam). I na koncu, kada sve 

rečeno stavimo na vagu (evo ga, opet princip ravnoteže), sam 

po sebi nam se nameće zaključak da je najbolje i najzdravije 

za nas i našu okolinu da se u životu krećemo nekom srednjom 

linijom, da kročimo nekim srednjim putem. Niti previše 

lijevo, niti previše desno. No, iz vlastitog životnog iskustva 

mogu reći da koliko god princip ravnoteže izgledao očit, i 

koliko god nam se on čini logičnim i lako dohvatljivim 

izborom, i nije baš tako. Za njega se treba potruditi. Potrebno 

je duboko i stalno kritičko preispitivanje uma i savjesti. Nije 

to baš jednostavno. Zahtjeva volju i ustrajnost. Potiče nas da 

razmišljamo svojom glavom, a ne da poput ovaca zdravo za 

gotovo prihvaćamo sve ono što nam drugi podastru kao 

istinu. Dragi moji, neka nam to svima bude domaći zadatak 

do izlaska idućeg, jubilarnog petog broja. Često djeci na satu 

znam reći sljedeće: ‘’Budite zahvalni Bogu što vam je podario 

vlastitu glavu i pamet, stoga je koristite mudro, a ne samo za 

nošenje lijepe frizure.’’ 

Pozdrav svima. 

3 

Riječ urednika

Susreti 

Posjet doktoru Tripalu 

Atmosfera u školi naglo je 

zahladila i hodnicima je 

zavladao strah 

Mjesto radnje - OŠ I.G. Kovačića u G. Bazju. Sati - 

negdje oko pola jedanaest prije podne. Nastava u 

punom tijeku. Na hodnicima tišina koju prekidaju 

potmuli glasovi učitelja iz različitih učionica i kloktavo 

udaranje čistačicinog partviša u ivičnjak 

linoleumskog poda. Sve ukazuje na to da je u tijeku 

sasvim običan dan u školi. No slučajan pogled 

nekog učenika kroz prozor otkriva da tomu i nije 

baš tako. Dvorištem se, naime polako, ali sigurno 

kotrlja malo bijelo vozilo nekog korejskog proizvođača. 

I ništa tu ne bi bilo neobično da se na tom 

istom vozilu ne nalazi mali crveni križ. Oštro oko i 

britki um djeteta odmah ga prepoznaju i grč trenutno 

zauzima svoje mjesto u području želuca i svaka 

stanica tijela vrišti na uzbunu: ‘’Evo ih, stižu doktor 

i sestre s priborom za cijepljenje.... Stižu doktor i 

sestre s priborom za cijepljenje’’. Vijest se šutke, ali 

ipak brzinom munje proširila razredom. Iako nitko, 

dobro, skoro nitko ni riječ prozborio nije o nezvanom 

gostu, u trenutku je cijeli razred dobro znao 

što se događa. I tako po zakonitostima kolektivne 

svijesti, iako je knjiga za obavijesti čvrsto spavala u 

ravnateljičinoj ladici, ubrzo su učenici svih razreda 

jako dobro znali da su došli oni. Visoki, snažni, bradati 

čovjek u bijeloj kuti i omalena mu pomoćnica s 

fotosenzibilnim naočalama i žuto izblajhanom 

kosom. Stigla je ekipa, ali ne ona za očevid, već ona 

za cijepljenje. Atmosfera u školi naglo je zahladila i 

hodnicima je zavladao strah. Što se nadalje 

događalo, nije potrebno opisivati. 

Dragi naši čitatelji Brezića, nadamo se da smo 

vam uspjeli prenijeti barem dio ugođaja koji nastane 

kada liječnik dr. Romano Tripalo i njegovi pomoćnici 

dođu u školu obaviti redovito cijepljenje učenika. 

Priča je to koja se na gotovo istovjetan način ponavlja 

iz godine u godinu. Budući da strah treba razbiti 

tako da se suočimo s njim, mi, Ivana i Vanja, odlučili 

smo se susresti licem u lice s čovjekom koji unosi 

toliki nemir u naša srca. Zbog toga smo dogovorili 

razgovor u ordinaciji doktora Tripala u Virovitici. 

Kako je tekao naš razgovor i kako smo se nakon 

njega osjećali, saznajte u tekstu koji 

slijedi. 

Molimo vas, predstavite nam se. 

Zovem se Romano Tripalo. Radim kao liječnik opće 

medicine. Rođen sam 1962. god. u Banja Luci u 

Bosni i Hercegovini. 

Jeste li oduvijek htjeli postati liječnik ili ste željeli 

raditi nešto drugo u životu? 

Kao sasvim mali nisam uopće imao ideju što bih 

trebao biti, a kasnije sam želio postati pisac, pisati 

pjesme i književne kritike. Čak sam se pokušao 

upisati na Filozofski fakultet, no otac mi to nije 

dopustio, iako sam prošao na prijemnom ispitu. 

Obzirom na to da sam bio slab u matematici, 

upisao sam medicinu jer mi ništa drugo nije palo na 

pamet. No, kada sam počeo studirati, shvatio sam 

da mi se medicina zapravo sviđa. 

Zašto ste liječnik opće prakse, a ne npr. kirurg ili 

pedijatar? 

Ovo je zanimljivo pitanje koje me nitko do sada nije 

pitao. Naime, ljudi misle da se liječnikom opće 

prakse postaje tada kada ne uspijete postići 

nikakvu drugu specijalizaciju pa vam ne preostaje 

ništa drugo. Tomu dakako nije tako jer ja ovaj posao 

obavljam prema svom vlastitom izboru. Volim raditi 

ovaj posao jer mi omogućava prvi kontakt s paci- 

jentom, a i kreativan je. Na taj način izravno mogu 

utjecati na zdravlje pacijenata ili prema potrebi 

mogu zatražiti savjet i pomoć nekih drugih kolega 

doktora kada se za to ukaže potreba. 

Koje su osobine uspješnoga liječnika? 

Što se tiče liječnika opće prakse, važno je prije 

svega htjeti pomoći ljudima. Dakle, moraš imati 

dobar stav prema poslu. Možeš biti dobar stručnjak 

i znanstvenik u poslu, ali ako nemaš onu dobru 

volju da pomogneš ljudima, nećeš biti dobar 

liječnik. Drugo, čovjek treba biti strpljiv, treba znati 

slušati druge i razviti razumijevanje za svoje pacijente, 

što se ne može naučiti na fakultetu, već se 

uči u hodu na poslu. Pokušavam svoje pacijente 

prvo upoznati kao ljude, a tek onda kao pacijente. 

Tek tada možeš s njima nešto dobro napraviti. Mora 

postojati doza humanosti u poslu jer inače se sve 

svede na suhoparno ispisivanje recepata i uputnica, 

a to onda nije pravi posao. 

Imate li suosjećanja s pacijentima i je li ono 

poželjno? 

Možda ćete se sada iznenaditi, ali buduće liječnike 

već na fakultetu uče da ne suosjećaju s pacijentima. 

Ne iz neke loše namjere, već naprosto iz razloga 

da se bude i ostane objektivan pri procjeni pacijentovog 

stanja i tijeka njegova liječenja. Dakle, bez 

obzira volite li pacijenta, ili vam je neki pacijent 

posebno prirastao srcu, a morate mu priopćiti neku 

lošu vijest, trebali biste ostati hladne glave da biste 

bili objektivni i pomogli mu na najbolji mogući 

način. Moj je stav da svatko zaslužuje da mu se 

kaže potpuna istina. Naravno, svi smo mi ljudi i 

jedna određena doza suosjećanja je neizbježna, no 

važno je pacijenta ne žaliti. Ponekad morate čak i 

napraviti nešto protiv njihove volje, nešto što ih boli, 

ako je to dobro za njihovo zdravlje. Naravno, nećete 

to napraviti na silu, nego ćete ih pokušati uvjeriti da 

je to za njihovo najveće dobro. 

Posao liječnika vrlo je odgovoran. Bojite li se 

ponekad vlastite pogreške? 

Bojim se, pogotovo sam se bojao kada sam bio 

početnik u poslu. Iz tog ću vam vremena ispričati 

jednu anegdotu sa svog prvog dežurstva u životu. 

Tu sam noć trebao pomoći jednoj pacijentici kojoj je 

bilo prilično loše. Nakon što sam obavio sve 

potrebite radnje, činilo mi se da sam je gotovo ubio 

ili da će do jutra umrijeti. Razmišljajući tako, otišao 

4 

Brezići 

Čovjek u bijelom 

sam prileći, dočekati jutro i kraj smjene, no od straha 

nisam mogao ni oka sklopiti. Po glavi su mi se 

motale kojekakve zastrašujuće misli. Kako ću se 

opravdati ravnatelju? Što ću kada dođe policija i strpaju 

me u zatvor? Kako ću naći novi posao kada 

izađem iz zatvora? Ujutro je nazvao ravnatelj i priopćio 

mi da je obitelj pacijentice javila kako se ona 

naglo oporavila i upitao me kako sam ja to uspio 

tako brzo riješiti? U prvi tren sam se šokirao i nisam 

povjerovao, no zatim je nastupilo olakšanje. Kako 

god, s vremenom shvatiš da je važno vjerovati u 

sebe i svoje sposobnosti. U ovoj struci nije dobro biti 

ziheraš jer je potrebno često riskirati da bi se uspjelo. 

Često nemate dovoljno informacija i vremena 

da bi se sve točno istražilo, a pacijent zahtjeva hitnu 

pomoć. Tada morate djelovati bez obzira na rizike. 

Svjestan sam da sam ponekad ograničen znanjem, 

iskustvom i vremenom pa se, obzirom na moje 

vjerničko opredjeljenje, jednostavno pomolim Bogu 

za svoga pacijenta, učinim sve što je u mojoj moći i 

pustim da to Bog riješi na svoj način. Moramo biti 

svjesni da ne možemo stvari savršeno kontrolirati. 

Može se dogoditi, pogotovo u ovoj profesiji, da 

događaji ne krenu u željenom smjeru. No, ako čovjek 

radi pošteno, po svojoj savjesti i da najbolje od 

sebe, kasnije si neće previše predbacivati. 

S kakvim je pacijentima najteže raditi? 

Definitivno s onima koji ne poslušaju ono što smo 

se dogovorili, odnosno s neiskrenim pacijentima. 

Ima onih koji ne uzimaju lijekove, a kažu da uzimaju, 

a neki si pacijenti i sami mijenjaju terapiju. S 

takvim pacijentima je teško jer nisam više siguran 

što se s njima doista događa i tu postajem na neki 

način bespomoćan. Iskrenost je vrlo važna stvar u 

životu i ja ljudima volim u lice reći ono što mislim, 

ali očekujem to i s druge strane. Nije potrebno da si 

međusobno glumimo. To ne vodi dobru. Bez obzira 

bio meni netko simpatičan ili ne, to se ne bi trebalo 

odraziti na kvalitetu liječenja. 

U našim virovitičkim okvirima Vi ste javna osoba. 

Prepoznaju li Vas ljudi na ulici? 

Pa i ne previše, što mi je i drago. Glavni razlog tomu 

je možda to što sam došljak i tek tri i pol godine 

živim u Virovitici pa me manje-više poznaju samo 

moji pacijenti. Zanimljivo je da me često djeca prepoznaju 

jer me se sjećaju s cijepljenja u školi. 

Osobito su zanimljivi oni najmanji klinci koji me 

poznaju s pregleda. Oni su spontani pa se znaju

Brezići Susreti 

zaletjeti prema meni i zagrliti me te odmah sa 

mnom komuniciraju na ti. To zna biti skroz simpatično. 

Čuli smo da radite i kao mrtvozornik. Recite nam 

nekoliko riječi o tomu. 

Mnogim ljudima to izgleda kao nešto strašno ružno, 

ali trebamo svi zajedno prihvatiti činjenicu da je 

smrt prirodni kraj i sastavni dio našega života na 

zemlji. Kao liječnik i inače imate dosta posla sa 

smrću. U drugim je profesijama ona nekako potisnuta 

i ne govori se previše o njoj. Ljudi općenito ne 

vole razmišljati o smrti. Ne vole niti svi liječnici 

posao mrtvozornika. To vam je nezahvalan posao 

jer nemate radnog vremena, već dva sata od nastupanja 

smrti izlazite na teren, dijagnosticirate smrt 

i izdajete dozvolu za pokop. To je posao koji je 

nužno obaviti jer bez te potvrde ne možete ugovoriti 

sprovod. Mnogi ljudi se boje vidjeti mrtvaca, no 

liječnici se već na studiju, a pogotovo u praksi 

naviknu na mrtva tijela. To je na neki način i 

humani posao jer pomažete obitelji pokojnika 

riješiti neke proceduralne stvari u tom, njima 

teškom trenutku. 

Ono zbog čega smo zapravo ugovorili ovaj razgovor 

je jedan od Vaših poslova, a to je cijepljenje 

djece u školama. Jeste li svjesni da mnogi 

školarci umiru od straha kada ugledaju Vas i 

Vaše pomoćnike? 

Ha, ha, ha! Znamo mi to jako dobro, samo se pravimo 

da ne primjećujemo. Često se znam i zezati te 

govorim djeci da im nema spasa. Na hodnicima 

nam prilaze klinci koji nas pitaju hoćemo li ih cijepiti, 

na što mi potvrdno odgovaramo, iako uopće ne 

znamo o kojim se razredima radi. Tako se 

pokušavamo malo zafrkavati kako bismo opustili 

one koji će se doista toga dana cijepiti. Meni osobno 

i nije baš jasno zašto se djeca toga tako jako 

boje. Mislim da to i nije baš tako strašno. Možda je 

problem što neki roditelji svoju djecu plaše kada 

dođu k liječniku riječima: ‘’Ne budeš li dobar, 

liječnik će ti dati injekciju!’’ Kasnije, kada stvarno 

trebaju dobiti istu, nastaju panika i frka. Nekima 

dobivanje injekcije onom prijetećom iglom možda 

ostane kao trauma iz ranog djetinjstva. Teško je 

reći. Nekada su djeca dobivala puno više injekcije 

nego danas. Sada se dosta toga riješava raznim 

tabletama. Realno, davanje injekcije ne boli jako. 

Mi dajemo i prvašićima, i osmašima, i onima na 

kraju srednje škole jedno te isto cjepivo, s tim da 

najmanje problema imamo s najmlađima. Obično 

plaču i padaju u nesvijest oni najodrasliji, a to su 

srednjoškolci. S njima imamo najviše problema. 

Čini mi se da je to već postala i neka fora kada se 

ljudi toga boje. 

Bojite li se Vi injekcija? 

Sada se ne bojim, ali kada sam bio malen bojao 

sam se. Bio sam dosta boležljivo dijete i primio sam 

jako puno injekcija. Taj moj strah je nestao negdje 

kada sam krenuo u osnovnu školu. Tada mi je bilo 

neugodno pokazati da se bojim pa sam glumio 

hrabrost. Tako je s vremenom i nestao moj strah. 

Prirodno je da doktor liječi druge ljude, a tko liječi 

doktora kada je on bolestan? 

Ovo je zanimljivo pitanje. Po medicinskoj etici ja ne 

smijem samog sebe liječiti, niti smijem liječiti 

članove svoje uže obitelji. Razlog tomu je taj što 

sebe i svoje bližnje previše volimo te, unatoč svom 

znanju, nismo u stanju donijeti objektivnu procjenu 

stanja, a to može loše utjecati na tijek liječenja. 

Prema principu reciprociteta, dogovor je da ja, kao 

pacijent, odlazim svom kolegi po struci, čija ambulanta 

se nalazi odmah nasuprot moje, a on dolazi k 

meni. Često se zna dogoditi da zbog vlastite prezauzetosti 

liječenjem vlastitih pacijenata znamo 

zanemariti svoje vlastito zdravlje, što nije dobro. 

Hajdemo na lakše teme. Imate li kakav hobi? 

Moj je hobi glazba. Osobno vodim dva zbora u 

Milanovcu i imam svoj band. Sviram, pjevam, učim 

druge pjevati pa čak i pišem glazbu. Tako sam stalno 

okružen glazbom. 

Kako vam se zove sastav i koju vrstu glazbe svirate? 

Zovemo se Ohio band i sviramo neku vrstu glazbe 

između jazz-a, soul-a i blues-a. Baš smo za Novu 

godinu nastupali na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. 

Kada smo već kod glazbe, postavit ćemo vam 

jedno vruće pitanje. Što mislite o cajkama? 

Osobno ne razumijem ljude koji to mogu slušati. 

Oduvijek su se slušali narodnjaci, no ljudi iz mog 

okruženja i ja nikada nismo slušali takvu glazbu. 

Rekao bih čak da su narodnjaci nekada bili kvalitetniji. 

Tekstovi takve glazbe danas su banalni, vulgarni 

i ružni na razne načine. Osobito sam mislio da 

će takve stvari nakon Domovinskog rata jednom 

zauvijek nestati, no pokazalo se da sam bio u krivu. 

Mislio sam u prvo vrijeme da se radi o nekom inatu 

mlade generacije prema odraslima, no ispada da, 

kada se jednom navučeš na takvo što, više ne 

odustaješ. Ako čovjek navečer želi izaći u neki 

kafić, teško je pronaći neki u kojem ne sviraju 

cajke. Ja sam i sam kao student profesionalno svirao 

neku vrstu narodne glazbe, ali se radilo o 

izvornoj narodnoj glazbi koja je imala neku kvalitetu. 

I sada volim poslušati takvo nešto. Volim npr. 

slušati pravu makedonsku narodnu glazbu ili 

bosanski sevdah. Važno je dakle razlikovati pravu, 

izvornu narodnu glazbu koja ima dušu, od 

novokomponiranih cajki koje su čisti šund. 

Svestrana ste osoba. Znamo da nastupate i u kvizovima. 

Recite nam nekoliko riječi o tomu. 

Da, rekao bih da je to moj drugi hobi. Volim puno 

čitati. Nekada sam čitao i beletristiku, a danas 

isključivo enciklopedije i rječnike. Na tu svoju strast 

dnevno potrošim sat do dva vremena. Imam dobru 

memoriju i tako upamtim pregršt općih informacija 

koje mi onda posluže na raznim kvizovima. Još 

davne ‘90 godine prijavio sam se prvi put na testiranje 

za Kviskoteku. Kad jednom upadnete u taj đir, 

počinju vas sami pozivati u razne kvizove. Tako su 

me pronašli negdje na nekim popisima testova i 

pozvali da pristupim kvizu Tko želi biti milijunaš. 

Kviskoteka je specifičan kviz jer morate posjedovati 

5 

određen nivo općeg znanja pa se tu uglavnom izmjenjuju 

jedne te iste osobe. Kada sami procjenjujete 

sebe, čini vam se da znate puno, no tek kada 

se na televiziji upoznate s nekim drugim natjecateljima, 

vidite da ima ljudi koji znaju puno više od 

vas. To je prekrasno, pogotovo što susrećući takve 

osobe shvatite da su skromne i normalne. Inače se 

u životu veliki ljudi upravo prepoznaju po svojoj 

skromnosti i jednostavnosti. Sreo sam nekoliko 

takvih u glazbi i medicini. 

Jeste li imali tremu kada ste nastupali na televiziji? 

Iskreno, i nisam baš previše. Ja se zapravo jako 

dobro osjećam na sceni, dok se neki toliko uplaše 

da se skroz paraliziraju. Mislim da je to dar koji 

dobivaš po rođenju. Neki vole javno nastupati, a 

neki ne. 

Približavamo se kraju našeg razgovora pa bismo 

mogli zaokružiti cjelinu. Obzirom da mi dolazimo 

iz škole, zanima nas kakav ste bili učenik. 

Hm, teško je samog sebe ocijeniti. U osnovnoj školi 

bio sam rastom mali, a po karakteru tih i povučen. 

S obzirom na to da sam slabije vidio, sjedio sam 

uglavnom u prvoj klupi. Čitavo vrijeme bio sam 

odlikaš, s tim da mi je matematika teže išla. Isticao 

sam se u hrvatskom jeziku, u pisanju sastavaka i, 

dakako, u glazbenoj kulturi. U srednjoj školi su mi 

dobro išle kemija i bioligija, a matematika i fizika su 

mi opet zadavale glavobolju. Opći uspjeh u gimnaziji 

mi je bio uglavnom vrlo dobar. Srednja škola 

mi se nekako čini kao najteže razdoblje u životu. 

Fakultet sam završio u roku i nije mi bio osobito 

težak. Zapravo, nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi 

kažu da je studiranje medicine neki problem. 

Dobro, treba imati dobro pamćenje i naviku učenja, 

a s obzirom da sam uvijek volio puno čitati, meni je 

to nekako išlo od ruke. 

Čuli smo da su mnogi studenti medicine hipohondri, 

tj. da su skloni umišljati si razne bolesti. 

Je li to istina? 

Istina je. Vjerojatno se tu radi o nekoj vrsti psihološkog 

fenomena. Prvo satima u teoriji slušaš o 

nekoj bolesti, zatim odeš na odjel gdje se vlastitim 

očima uvjeriš u naučeno. Odjednom počneš intenzivno 

razmišljati o svemu tome i naravno, ono na 

što obratiš pažnju raste u tvojim očima. Srećom, 

sve to prođe kroz neko vrijeme. 

Doktore, hvala vam na razgovoru! 

Hvala i vama, djeco! 

Ivana Prajo, 8.b 

Vanja Bajivić, 8.a

Iz našega kraja 

Susret s političarom 

Općina Lukač i škola u 

Gornjem Bazju kvalitetno 

surađuju na obostranu korist i 

zadovoljstvo 

Želimo Vam dobar dan. Poznato je 

da Općina Lukač i škola u Gornjem 

Bazju kvalitetno surađuju. Velikim 

dijelom to je i Vaša zasluga. 

Općina Lukač i OŠ Ivana Gorana 

Kovačića na svim područnim školama 

imaju dobru suradnju od konstituiranja 

vlasti kada sam preuzeo odgovornost 

za vođenje Općine. 

Prilikom obnove područne škole u 

Dugom Selu, Općina Lukač, čiji ste 

načelnik, donirala je novčana sredstva 

za opremanje školske kuhinje. 

Zahvaljujući jednim dijelom i tomu 

školarci sada objeduju u pristojnim 

uvjetima. 

Jedan od programskih ciljeva je upravo 

poboljšanje uvjeta školstva na 

području Općine. Na inicijativu Školskog 

odbora, odnosno njegova predsjednika 

gospodina Franje Kostelca i 

mene kao načelnika općine, predložili 

smo da se i u Dugom Selu otvori 

čajna kuhinja. Prijedlog je 

dobrodošao, budući je Županija 

krenula u renoviranje same škole. 

Opremili smo kuhinju svim mogućim 

potrebnim stvarima, od uređaja do 

namještaja. 

Krajem svake školske godine darujemo 

najučenika. Zašto je važno biti 

dobar učenik? 

Općina Lukač prošle se godine prvi 

puta uključila u tu akciju. Nastojat 

ćemo pretvoriti to u praksu i nadalje 

darivati u skladu naših financijskih 

mogućnosti. Smatramo to i svojom 

obvezom. Potrebno je potaknuti djecu 

da budu među najboljima. Važno je 

dobro učiti jer su mladi naša 

budućnost. 

Protekle jeseni završeni su radovi na obnovi 

područne škole u Dugom Selu. Fasadu i 

žbukanje u vrijednosti 100.000 kuna financirala 

je Virovitičko-podravska županija. 

Kompletnu stolariju u vrijednosti 35.000 kuna 

doniralo je poduzeće ‘’Nikola d.o.o’’ koje je i 

izvodilo cjelokupne radove. Vlastitim sredstvima 

škola je obnovila prostor čajne kuhinje i 

dvije male učionice, a opremanje kuhinje u vrijednosti 

13.000 kuna donirala je Općina 

Lukač. Margita Nikolić, 6.b 

Redovito ste sudjelovali i u darivanju 

sve predškolske djece i 

osnovnoškolaca prigodom božićnih i 

novogodišnjih blagdana. Hoćete li i 

dalje nastaviti tu praksu? 

I ovdje moram napomenuti da je 

preuzimanjem odgovornosti vođenja 

Općinsko poglavarstvo donijelo 

odluku o božićnom darivanju sve 

djece u dobi od 0 do 15 godina. 

Naravno da ćemo nastaviti takvu 

praksu. 

Dotaknimo se za kraj jedne zaista 

lijepe geste. Znamo da je Općina 

Lukač financijski pomogla učenici 

naše škole Valentini Zdjelar koju 

čeka složena operacija očiju u 

dalekoj Moskvi. Njoj i njenoj majci 

platili ste put, smještaj i troškove 

operacije u Rusiji. Smijemo li znati o 

6 

Brezići 

Razgovor s načelnikom Đurom Bukvićem 

Obnova škole u 

Dugom Selu 

kojim se sredstvima radi? 

Čim sam saznao Valentinin problem, 

hitno sam sazvao sjednicu 

Poglavarstva lukačke općine na kojoj 

je prihvaćen moj prijedlog o pomaganju 

djevojčici. U dogovoru s 

Valentininom mamom, posjetili smo 

obitelj Zdjelar. Otvoren je žiro-račun 

namijenjen prikupljanju sredstava za 

operaciju. U Zagrebu nam je doktor 

Fjodorov iz moskovske klinike otkrio 

poražavajuća saznanja; Valentina je 

do sada izgubila 70% vida. Ukoliko se 

operacija ne realizira u idućih godinudvije, 

postoji mogućnost da mala 

Valentina u potpunosti ostane bez 

vida. Žurno smo krenuli u akciju. 

Moram naglasiti da sam izuzetno sretan, 

prvenstveno kao roditelj, a onda 

kao političar i načelnik, da smo u vrlo 

kratkom roku uspjeli prikupiti otprilike 

40.000 kn, koliko je potrebno za 

operaciju u Moskvi, na koju će 

Valentina ići. Moram zahvaliti svim 

dobrim ljudima i tvrtkama koje su sudjelovale 

u toj akciji; Romić-prometu, 

Flori-Virovitica, Virkomu (Virovitica), 

Auto-centru Pepa (Virovitica), Viro 

Virovitici -tvornici šećera, Trgocentru 

(Virovitica), Krijesnici (Gornje Bazje), 

Općinskoj organizaciji HDZ-a, tvrtki 

Artos d.o.o. i Općini Lukač. Maloj 

Valentini želim sretan put u Moskvu i 

da operacija prođe uspješno te da 

nam se što prije vrati. 

Hvala Vam što ste nas ugostili i 

želimo Vam puno uspjeha u daljnjem 

radu. U tom smislu nadamo se da će 

Općina Lukač i naša škola i dalje 

surađivati na obostranu korist i 

zadovoljstvo. 

Bilo mi je zadovoljstvo ugostiti vas. 

Hvala vam što ste nas posjetili. 

Naravno da ćemo i nadalje surađivati. 

Matej Brlić, 6.a 

Antonio Dijak, 6.a

Brezići Iz našega kraja 

RADOM I POŠTENJEM DO USPJEHA 

Razgovor s gospodinom Prajom 

Prva slika koja nam padne na pamet pri 

spomenu prezimena Prajo vjerojatno je betonara 

koja se nalazi na Kolcu, na mjestu gdje 

se s glavne ceste skreće za Lukač. Uredno 

parkirani automobili, mnoštvo radne snage, 

razni građevinski strojevi i lijepa infrastruktura 

odišu šarmom razvijene zapadne Europe. 

Sve nabrojano kazuje nam da se vjerojatno 

radi o nekom uspješnom poduzeću. Je li tomu 

zaista tako i što se sve krije iza branda Prajo 

istražile su naše novinarke Ivana i Karolina. 

Tražeći odgovore porazgovarale su s vlasnikom 

Zoranom Prajom, koji im je ujedno i 

stric. 

Želimo Vam dobar dan i molimo da nam se 

predstavite u nekoliko rečenica. 

Zovem se Zoran Prajo. Rođen sam 20.lipnja 

1964. u Fojnici (Bosna i Hercegovina), a 

mjesto boravka mi je već 20 godina Beč u 

Austriji, čiji sam i državljanin. 

Čime se bavi poduzeće Prajo&CO? 

Što se tiče Austrije, 70% naših radova su 

poslovi rušenja objekata, po čemu smo i 

najpoznatiji, a 30% radova je izgradnja. 

Austrijska grupacija sastoji se od četiri 

poduzeća koja su svoj rad započela prije petnaestak 

godina. Zapošljavamo oko 300 radnika. 

U Hrvatskoj smo također osnovali grupaciju 

od nekoliko poduzeća koja djeluju pod 

raznim imenima; Nikola d.o.o., Prajo&CO, 

Prajo Imobilien z.p. te posljednje osnovano 

poduzeće ‘’Prajo vjetropark’’ kojime ćemo 

zakoračiti na tržište vjetroenergije. Na 

domaćem tržištu zapošljavamo 150 radnika. 

U budućnosti nam je cilj izgraditi respektabilno 

građevinsko poduzeće koje bi dominiralo 

na prostoru između Zagreba i Osijeka. 

Smatramo da ovaj kraj sadrži potencijal i 

znanje koje bi nam omogućilo proširenje baze 

radne snage na petstotinjak ljudi. Svoj rad 

baziramo na kvaliteti i pouzdanosti koja će, 

vjerujemo, biti prepoznata i izvan okvira 

Virovitičko-podravske županije. Važno je ulagati 

u školstvo jer bez njega nema kvalitetne 

radne snage. Potrebno je naučiti ljude disciplini 

i odgovornosti kakva vlada na zapadu. 

Kao poslodavci od radnika puno tražimo, ali 

zauzvrat puno i dajemo, što se može vidjeti po 

plaćama naših radnika koje su veće od prosjeka. 

Možemo li reći da se poduzeće 

Prajo&CO bavi obiteljskim 

poduzetništvom obzirom da 

zapošljava mnoge članove obitelji 

Prajo? Koliko je važna uloga 

obitelji općenito u životu? 

Obitelj je osnova svega i kao takva 

predstavlja najvažniju kariku u 

svemu. Kao i u svakoj obitelji, postoje 

određeni nesporazumi, ali se, 

Bogu hvala, nikada nismo zakačili 

oko novca. Ipak na kraju u svemu 

pronađemo najadekvatnije zajedničko 

rješenje. Ima nas dosta 

članova obitelji pa se tako teret i 

odgovornost posla mogu rasporediti. 

Međusobno smo si velika 

podrška. Mi smo poput sata u 

kojem svatko od nas predstavlja 

Važno je ulagati u školstvo jer 

bez njega nema kvalitetne radne 

snage 

jedan mali zupčanik. Da nije bilo sloge i zajedničkog 

djelovanja k istom cilju, poduzeće ne 

bi postiglo razmjere u kojima sada postoji i 

funkcionira. Mene osobno veseli što vidim da 

pomalo odrasta mlada generacija unutar 

obitelji jer će upravo ona danas-sutra biti 

motor pokretač daljnjeg uspješnog poslovanja. 

Na vašem promidžbenom plakatu stoji zanimljiv 

slogan ‘’versprochen&gehalten’’ što 

u prijevodu znači ‘’obećano&ostvareno’’. 

Koliko je po Vama u biznisu važan pošten i 

korektan odnos prema poslovnim partnerima? 

Drago mi je da ste to primjetili, iako se radi o 

plakatu namijenjenom prije svega austrijskom 

tržištu. Tamo smo prepoznati upravo po pouzdanosti 

koja je za nas alfa i omega uspješnog 

poslovanja. Cilj nam je takve poslovne navike 

pri-mjeniti i na domaće tržište. 

Problem ljudi u Hrvatskoj je što će te svi 

tapšati po ramenima i govoriti ti da nema 

problema, a onda na koncu realizacija zapne i 

nastanu problemi. Još jedan od problema je 

što smo previše zabavljeni prošlošću. Što je 

bilo, bilo je. Sada je došlo vrijeme da zasučemo 

rukave i okrenemo se budućnosti. 

Zahvljujući životu i radu u Austriji, moja smo 

se braća i ja naučili radu i disciplini, a samim 

time i kulturi ponašanja. Želja nam je dio tih 

navika prenijeti i na ove naše prostore. 

braća Prajo na okupu: Zoran, Ivica, Zdravko, Jako 

Anto, Dragan 

7 

Dio života provodite u Austriji, zemlji 

Europske unije, a dio u Hrvatskoj, zemlji 

koja to tek kani postati. Koje su razlike? 

Razlike su ogromne, i o njima sam već govorio. 

Smatram da Hrvatska ima veliki potencijal 

i da se nalazi na dobrom putu. Treba se 

dogoditi smjena generacija i mladima valja 

pružiti priliku da se pokažu i dokažu. Važno je 

raditi na promjeni mentaliteta ljudi i od rane 

mladosti im usađivati radne navike. 

Je li važno poštovati običnog čovjeka, radnika? 

U svakom slučaju. Poštovati treba ne samo 

radnika, već i običnog jadnika na ulici. Treba 

znati prići čovjeku s dozom humanosti u sebi. 

Često će biti djelotvornije nasmijati mu se, 

pozdraviti ga i priupitati za zdravlje nego mu 

samo hladno uručiti novac. Za mene nema 

razlike između bogataša ili siromaha. Uvijek 

nastojim ostati ponizan u međuljudskim 

odnosima. Želja moga srca je biti i ostati normalan 

i običan. 

Zna se da je poduzeće Prajo pomoglo 

obnovu područne škole u Dugom Selu. Koje 

bi ljude po Vama ovdje valjalo istaknuti? 

Glavni koordinator poslova oko obnove škole 

u Dugom Selu bio je moj brat Dragan. 

Od dolaska obitelji Prajo u Dugo Selo mjesto 

je zasjalo novim sjajem. Ulažete u infrastrukturu 

sela. Volite li pomagati ljudima? 

Preporod sela nije samo naša zasluga jer se 

uz našu obitelj doselilo još dvadesetak drugih 

i svi su oni utjecali na razvoj mjesta. Naravno 

da volim pomagati drugima. Jedno od mojih 

ispunjenja u ži-votu je izmjenjivanje rečenica 

sa starcima tijekom vožnje bicikla okolnim 

selima. 

Obzirom da ste rođeni u Bosni, veže li vas 

još nešto za tu zemlju? 

Život nas je nekako udaljio od te zemlje i sada 

sam više usredotočen na Austriju i Hrvatsku. 

U Bosni imamo još nešto rodbine i porušenu 

kuću na čijim temeljima ćemo možda izgraditi 

vikendicu kao obilježje mladim generacijama 

da ne zaborave gdje im se nalazi korijenje. 

Jedan ste od glavnih sponzora malonogometnog 

zimskog turnira koji se i 

naziva prema imenu vašeg 

poduzeća ‘’Prajo cup’’. Volite li 

nogomet, odnosno sport uopće? 

Sport mi je u krvi, a najsretniji sam 

kada možemo omogućiti i drugim 

ljudima da uživaju u kvalitetnim 

sportskim nadmetanjima. Sigurno 

da takav kvalitetan turnir podiže 

ugled grada Virovitice i izvan ovih 

naših okvira i bili bi lijepo kada bi on 

zaživio na duge staze. Važno je na 

svaki način omogućiti razvoj grada i 

tvrdim da će Virovitica to biti u 

pravom smislu te riječi onoga 

trenutka kada bude brojala nekih 

pedesetak tisuća stanovnika. Na 

ovom bih mjestu pohvalio i vladajuću 

garnituru koja nam je uvelike

Projekt 

pomogla u ostvarivanju naših ambicija i 

odradila puno dobrih stvari za nas i za grad 

općenito. Ponavljam da je školovanje mladih 

najvažnija karika u razvoju nekog kraja, a u 

tom svjetlu pozdravljam otvaranje nekoliko 

fakultetskih smjerova u Virovitici. Potrebno je 

zadržati mlade i kvalitetne ljude da ostanu 

ovdje. 

Slušajući ono što govorite, stječe se dojam 

da ste u srcu pravi lokalpatriot. 

Iskreno se tako osjećam i govorim i kada 

vidim da se dobro radi, porastu mi apetiti i s 

još više entu-zijazma želim pomoći razvitak 

ovoga kraja i pridonijeti prosperitetu ljudi. 

Čuli smo da ste se bavili boksom. Je li to 

istina? 

Dobro ste čuli. Još od mladosti se bavim tim 

sportom. I u Bosni sam osvojio neke 

amaterske turnire. Svoju sportsku strast nastavio 

sam i u Austriji u kojoj sam postao prvak 

grada Beča i Austrije u teškoj kategoriji i nosio 

tu laskavu titulu dvije godine. 

Projekt ‘’Uspješna škola’’ 

Učilo se, zabavljalo i radovalo 

Bojite li se čega u životu? 

Ne, ne bojim se. 

U četvrtak 29. studenog 2007., u Osnovnoj 

školi Ivana Gorana Kovačića iz Gornjeg Bazja održan je 

projekt radnoga naslova ‘’Uspješna škola’’. 

Cilj projekta bio je na jedan dan ugostiti sve 

učenike pripadajućih područnih škola i upoznati ih s 

cjelokupnom infrastrukturom i djelatnicima matične 

škole. Akcija je pokrenuta radi ublažavanja mogućeg 

stresa koji učenici doživljavaju prilikom prijelaza iz nižih 

u više razrede. 

Projektni dan bio je zaista sveobuhvatan. Već 

sam dolazak u školu uzburkao je emocije. Naime, svaki 

je učenik na ulazu iz košarice uzimao po jedan bombon 

(bili su različitih boja prema kojima su kasnije formirane 

grupe), i ne znajući da će si njime sami odrediti skupinu 

u kojoj će sudjelovati. Tako izmiješana, neka su se 

djeca po prvi put susrela 

što je, potvrdilo se to i kasnije, bila izvrsna prilika 

za sklapanje novih prijateljstava. 

Napokon je sve bilo spremno za obilazak 

učionica i ostalih popratnih prostorija školske zgrade. 

Predmetni su učitelji, svaki u svom razredu, dočekivali 

skupine s unaprijed pripremljenim mate-rijalima za animaciju 

učenika. Našlo se tu, ovisno o predmetu, svega 

i svačega. Izvođeni su razni pokusi, pjevalo se, igralo 

svakojakih igara, razgledalo i vježbalo. 

Neka su djeca po prvi put u životu hodala parketom 

prave sportske dvorane, usput se upoznavši s 

čarima gimnastike. Kuhinja i restoran predstavljali su 

jedno od omiljenih odredišta. Pitate se zašto? Pa naravno, 

zbog fine hrane koju su vrijedne kuharice 

pripremile. Knjižnica je predstavljena kao riznica znanja 

i mjesto za odmor i opuštanje. Uzbudljiv je bio i 

trenutak odlaska na gornji kat zgrade gdje se nalazi 

zbornica i ljudi za koje kažemo da su mozak ove 

ustanove - ravnateljica, pedagoginja, tajnik i 

računovotkinja. 

Nakon obveznog programa svi su učenici 

ponovno okupljeni u glavnom holu škole gdje su 

počašćeni keksima i sokovima. S velikih zvučnika 

Što za vas znači novac? 

Novac je sredstvo ulaganja kojim omogućavaš 

sebi i drugima da kvalitetnije i ljepše žive. 

Što podrazumijevate pod pojmom ‘’uspjeh’’? 

Uspjeh je nešto što mi mnogo znači. Uspješni 

ste ostavite li vidljiv i prepoznatljiv trag iza 

sebe i kada vas ljudi prepoznaju iako više 

niste na ovoj zemlji. 

Kakve osobine mora posjedovati čovjek da 

bi uspio u životu? 

Prije svega mora to htjeti i mora se odricati 

svega osim rada. Kada si zadaš neki cilj, 

moraš imati želju ostvariti ga, ne odustajati i 

ići do kraja. Uspjeti može svatko, samo ljudi 

ovdje moraju shvatiti da ništa ne ide preko 

noći. Često se susrećemo s tipičnim 

hrvatskim jalom kada ljudi, ugledavši na ulici 

nekoga od nas Prajinih u dobrom autu, 

POBOLJŠANJE KOMUNIKACIJE 

8 

Brezići 

uočavaju samo taj auto, a ne vide silno odricanje 

i rad unatrag petnaestak godina. 

Osobno sam puno sretniji kada kupimo novi 

bager, a lijep i dobar auto je samo prirodna 

posljedica. 

Imate li kakvih uzora u životu? 

Iako sam se nagledao mnogih filmova, ne bih 

baš mogao reći da imam nekih uzora. 

Vjerujete li u Boga? 

Bog mi mnogo znači u životu. On me je vodio 

kroz cijeli život i bio mi je potpora. Uvijek se 

držim one narodne ‘’Gdje ljudska noga zakorači 

i Bog pomaže’’. Želio bih poručiti svim 

učenicima da se međusobno vole i poštuju i, 

što je najvažnije, da nauče praštati jedni 

drugima. 

Hvala vam na razgovoru. 

Hvala i vama, djeco. 

Ivana Prajo, 8.b 

Karolina Prajo, 7.a 

treštala je glazba, a sve se pretvorilo u pravu malu 

veselicu. Plesalo se i radovalo, i tko zna do kada bi sve 

potrajalo da nisu došli autobusi koji su djecu razvozili 

po kućama. 

Da su cilj i svrha ovog projekta uspješno ostvareni 

moglo se zaključiti po licima razdragane i vesele 

djece prilikom njihova odlaska iz škole. 

nastavnik njemačkog jezika Oliver Bešić

Brezići Projekt 

HNOS JE U NAŠOJ ŠKOLI ZAŽIVIO PUNIM PLUĆIMA 

Do zvijezda zajedno 

Cilj projekta ‘’Do zvijeza zajedno" 

jest razvijanje kreativnosti učenika 

i njihovo aktivno sudjelovanje 

u korelaciji nastavnih sadržaja 

svih predmeta 

Učenici naše škole tijekom mjeseca 

studenog i prosinca 2007.god. bili 

su aktivni sudionici školskog projekta 

"Do zvijezda zajedno", koji je za 

glavni cilj imao razvijanje kreativnosti 

učenika i njihovo aktivno sudjelovanje 

u korelaciji nastavnih sadržaja svih 

predmeta. U okviru ovoga projekta 

održane su i neke aktivnosti vezane 

za realizaciju našeg Akcijskog plana 

"Uspješna škola". Oba su događaja 

imala svoju završnicu 21. prosinca na 

božićnoj svečanosti. 

Uz učenike, nositelji projekta bili 

su i njihovi roditelji (sudjelovali su u 

radionicama koje su za cilj imale 

izradu dječjih kostima za nastup na 

priredbi), kao i svi nastavnici i djelatnici 

škole - svatko na način kojim je 

mogao najviše pridonijeti zajedničkom 

cilju. 

Učenici su na različite načine bili 

uključeni u projekt; na satima 

hrvatskoga jezika pisali su literarne 

radove kojima je tema-poveznica bila 

zvijezde te analizirali pjesme i prozna 

djela u kojima se spominju zvijezde 

(A. B. Šimić "Opomena"), sati 

glazbene kulture orili su veselim 

glasovima prilikom uvježbavanja 

pjesme "Blistaj, blistaj, zvijezdo mala" 

i sličnih napjeva; s nastavnikom 

likovne kulture učenici su izradili 

mnoštvo dekoracija za prostore škole 

- kako za jelku, tako i za panoe u hodnicima, 

a tu su im se pridružili i nastavnici 

drugih predmeta. U učionici 

kemije i biologije svima su pažnju 

privukli panoi s fotografijama morskih 

zvijezda, cvjetova zvjezdastih oblika 

te strukturnih kemijskih (naravno 

zvjezdastih!) formula raznih spojeva; 

u matematičkoj učionici izložene su 

uspješne konstrukcije pravilnih mnogokuta; 

u učionici fizike našao se 

plakat o "Nikoli Tesli - zvijezdi 

svjetske znanosti"; sa sati tehničke 

kulture izašle su lemilicom stvorene 

višediomenzionalne srebrne zvijezde... 

A svaka je učionica imala i 

baš svoju zvijezdu, onu u teglici, 

božićnu, za što se pobrinula naša 

ravnateljica. 

Pedagoginja je među učenicima 

osmih razreda provela anketu u kojoj 

smo doznali tko su glavne zvijezde 

završnih razreda, a na dan priredbe 

svi su viši razredi sa svojim predmetnim 

nastavnicima održali zanimljive 

parlaonice. Neke od tema su bile: "Je 

li škola put do zvijezda?", "Trebaju li 

nam glazbene/sportske/filmske zvijezde 

biti uzori u životu?", "Koje su 

pozitivne, a koje negativne strane 

zvjezdanih povijesnih ličnosti, npr. 

Napoleona?", "Što mislimo o tzv. 

‘’instant-zvijezdama’’ koje promoviraju 

emisije poput Big Brother-a" ...itd. 

Svi su učenici bili vrlo motivirani za 

raspravu i aktivno sudjelovali u obrani 

svojih satova. Te su parlaonice bile 

pun pogodak. 

Nažalost, svemu lijepom mora doći i 

kraj pa su nas tako tijekom završne 

svečanosti, kojoj su i same dale veliki 

doprinos, pozdravile naše nastavnice 

9 

Zdenka Ivančan Tomšić i Renata 

Mihalić. Odlučile su otići u mirovinu. 

Prilikom rastanka bilo je i suza, ali 

naše male i velike učenike oraspoložila 

je vesela atmosfera zajedničkog 

druženja u pjesmi, plesu i igri te su 

kućama ipak otišli nasmiješenih, 

veselih lica. Posebno nam je drago 

po drugi put ugostiti djecu iz svih 

naših područnih škola, koja su zajedno 

sa svojim učiteljicama nastupe na 

božićnoj svečanosti također osmislila 

u zvjezdanom ozračju. 

Brojni roditelji su se odazvali pozivu 

i bili naši gosti u publici za vrijeme 

priredbe te izrazili zadovoljstvo svime 

što su vidjeli i čuli. Djeca su toga dana 

u školi, bez sumnje, dosegnula zvijezde. 

nastavnica Natalija Bajer 

Ana Bajer, 7. b 

Katarina Bajer, 6. b

Predstavljamo 

Voljeli bismo da nas ima malo više 

Dobro došli u Područnu školu 

Terezino Polje 

…..iz zahvalnosti grofu Jankoviću, a u 

čast njegovoj supruzi Tereziji pl. 

Janković, selu dadoše ime Terezino 

Polje 

Dragi prijatelji, dobrodošli u naš maleni svijet. Na 

ovim stranicama nastojat ćemo vam približiti i predstaviti 

područnu školu u Terezinom Polju. Naša vrata 

uvijek su vam otvorena. 

Područnu školu Terezino Polje školske godine 

2007./2008. pohađa petnaestero učenika iz 

Terezinog Polja, Zrinja Lukačkog i Katinke. Zbog 

malog broja učenika nastava se odvija u 

četverorazrednoj kombinaciji. Iz iznimno teških uvjeta 

nastojimo izvući sve ono najbolje, pa se tako 

uključujemo u sva natjecanja i događanja u centralnoj 

školi i šire, objavljivanje radova u dječjim 

časopisima itd. Ponosni smo što učenici naše škole 

postižu dobre rezultate u daljnjem školovanju i često 

ih pratimo i radujemo se njihovim uspjesima. 

Usprkos malom broju učenika, a velikom angažmanu 

ravnateljice, obnovljeno je krovište školske 

zgrade, sanitarni čvor i rasvjeta, a nastava je osuvremenjena 

računalom i internetom. 

Voljeli bismo da nas ima malo više i da nismo u 

četverorazrednoj kombinaciji kako bismo ostvarili 

neke ciljeve koji su u ovim uvjetima neostvarivi. 

učiteljica 

Daniela Jovanović 

JESTE LI ZNALI? 

…..prvi učitelj u Terezinom Polju zvao se Josip 

Pavlinek 

…..današnja zgrada škole izgrađena je 1947. 

godine 

…..iz zahvalnosti grofu Jankoviću, a u čast njegovoj 

supruzi Tereziji pl. Janković, selu dadoše ime 

Terezino Polje 

…..tridesetih godina postajalo je Sportsko društvo 

Sokol 

….. 12.2.1946. godine osnovano je sportsko 

društvo Drava 

…..u travnju 1970. godine otvoren je novi 

(današnji) mosta preko rijeke Drave 

…..naša kapelica izgrađena je 1936. te posvećena 

18. lipnja 1938. godine 

…..djelatnici koji su pohađali našu područnu 

školu: kuharice Rada Lovrenčić i Vera Čolaković, 

učiteljice Olivera Pleše, Daniela Jovanović te nastavnici 

Ivana Orač i Nedjeljko Tatalović 

10 

ZANIMLJIVOSTI 

Brezići 

….. krajem 19. i početkom 20. stoljeća u 

Terezinom Polju postojala je meteorološka stanica, 

prva u sjevernom dijelu Hrvatske 

…..19.3.1946. pri Fiskulturnom društvu Drava 

osnovana je čitaonica i knjižnica s osam novina i 

trideset knjiga 

….. odigrana je 11.11.1972. g. prijateljska 

nogometna utakmica između domaćeg NK Drava i 

NK Dinamo Zagreb 

Na povijesnim činjenicama zahvaljujemo našoj 

umirovljenoj tajnici Anđelki Filjak. 

Kad se male ruke 

slože…. 

Integrirani dan povodom Dana kruha i zahvale za 

plodove zemlje obilježili smo recitacijama, natjecanjima, 

pjesmama i plesom s našim dragim prijateljima 

iz Područne škole Veliko Polje.

Brezići Predstavljamo 

Dana 20.12. 2007. održana je priredba povodom 

božićnih i novogodišnjih blagdana. Naravno, posjetio 

nas je i Djed Božićnjak. 

Moja škola 

Moja škola je lijepa i nije baš velika. Ona nema 

blagovaonicu i dvoranu, ali ima veliko školsko 

dvorište na kojem igramo nogomet kad je lijepo vrijeme. 

Škola ima dvije učionice, ali u samo jednoj 

imamo nastavu. Budući nas ima samo petnaestero, 

svi smo u jednoj učionici. Razred nam je podijeljen 

na dva dijela. Na jednoj strani razreda su prvi i četvrti 

razred, a na drugoj drugi i treći razred. Tako svi 

zajedno učimo i igramo se. Moj najbolji prijatelj je 

Alen. On ide u četvrti razred. Volim se igrati sa svojim 

prijateljima i ići u ovu malenu školu. 

Marko Jovanović, 2.r. 

Božićni ukrasi 

Još su dva dana do Božića. Mama pravi ukusne 

kolače, a miris se širi po cijeloj kući. Kitim kuću i kroz 

prozor gledam snijeg koji je zabijelio dvorište i put do 

kuće. Večer je blizu. Svi se spremaju na počinak. 

Sutra moram okititi jelku. Ne, ne mogu čekati do 

sutra. Odlazim po kutiju u kojoj su ukrasi. Puna je. 

Kako li su ljudi nekada kitili jelku dok nije bilo svih 

ovih šarenih ukrasa? Zar mi sve to treba? Mislim da 

11 

bi ovi ukrasi mogli nekoga razveseliti. Meni nisu svi 

potrebni. Darovat ću ih onima koje bih mogla usrećiti. 

To je ljepota Božića. 

Marina Šenkišek, 4.r. 

Bili smo u centralnoj 

školi 

Kada smo došli u centralnu školu, bilo mi je malo 

dosadno jer smo svi mirno stajali, ali kad smo 

izvlačili bombone, bilo je super! Iz moje su škole sa 

mnom u grupi bili Dario, Marko, Josip i Marija. 

Uzbudljivo mi je bilo u učionici kemije kada je 

eksplodirao tanjurić. Svidjelo mi se i gledanje kroz 

mikroskop. U fizici mi je bilo uzbudljivo kad sam u 

ruci držao upaljenu neonsku lampu. U dvorani mi je 

bilo malo dosadno jer nismo igrali nogomet, mada 

mi je bilo zanimljivo penjati se na švedske ljestve jer 

ih u našoj školi nemamo. U knjižnici mi je bilo dobro 

kad su nas ispitivale knjižničarka i učiteljica. Najviše 

do svega svidjeli su mi se ples i glazba na kraju 

druženja. Bilo mi je odlično i htio bih opet ići! 

Alen Orač, 4.r. 

Moji dojmovi: 

Josip: Bilo mi je super kad sam jeo meso! 

Božica: Tulum je bio odličan! 

Ana: Htjela bih to ponoviti još jedanput u 

skupinama. 

Petar: Bocke su bile odlične, kao da ih je kuhala 

moja mama. 

Marina: Sviđa mi se što smo puno pjevali.

Zdravlje 

Droge su tvari koje djeluju na 

mozak, ali vrlo različito. Neke smanjuju 

osjećaj boli, druge djeluju na 

pospanost ili budnost, treće dovode 

do halucinacija ili poremećaja 

ravnoteže, ali sve dovode do promjena 

u zapažanju, raspoloženju i 

ponašanju. Sve dovode do ovisnosti. 

Ovisnost počinje onda kada osoba 

bez uzimanja psihoaktivne tvari više 

nije u stanju osjetiti opuštenost, 

ugodu, raspoloženje, sreću. Obzirom 

da ovisnici takvo stanje više ne mogu 

postići na prirodan, normalan način, 

oni s vremenom gotovo sve interese 

moraju podređivati tom bolesnom, 

naučenom mehanizmu. Zbog toga im 

uzimanje droge postaje životni prioritet. 

S vremenom im više niti s drogom 

nije dobro, a ako ništa ne uzmu, 

psihičko im se stanje pogoršava i 

postaje praktički neizdrživo - apstinencijska 

kriza. 

Ovisnost o drogama, posebice o 

heroinu, dovodi do kriminala i prostitucije 

jer to postaje jedini izvor sredstava 

za nabavku. Velika opasnost od 

droga je u vjerovanju da su 

bezopasne i da se može prekinuti kad 

god se to zaželi. Jedini siguran put da 

se čovjek oslobodi droge jest da je ne 

počne uzimati. Droge ne rješavaju 

nikakve ljudske probleme, već samo 

stvaraju nove. 

BORBA PROTIV OVISNOSTI 

Prema djelovanju na središnji živčani 

sustav droge dijelimo u 4 kategorije: 

1. psihodepresori ili sredstva umirujućeg 

djelovanja ( heroin, morfin, 

kodein, metadon, različite tablete) 

2. psihostimulatori - sredstva koja 

pobuđuju mozak (amfetamin, kokain) 

3. halucinogene tj. sredstva koja 

iskrivljuju opažanja i doživljavanje 

stvarnosti (LSD, meskalin, psilocibin) 

4. droge miješanog djelovanja ( kanabinoidi, 

marihuana i hašiš, ecstasy, 

PCP) 

Zašto tinejdžeri 

uzimaju drogu? 

Roditelji bi trebali znati kako mladi 

tumače svoje eksperimentiranje s 

drogom. Većina tinejdžera koji 

konzumiraju travu ili ecstasy pitanje 

zašto su započeli objašnjavaju 

znatiželjom, a kao dodatni razlog 

spominje se utjecaj i nagovor 

vršnjaka, želja za zabavom, 

ponekad čak i modni trend. Neki će 

navesti dosadu, depresiju, neurotski 

poremećaj, životnu filozofiju, 

samoliječenje ili bijeg od životnih 

problema (zlostavljanje). 

Znakovi za uzbunu 

Promjena u dosadašnjem 

ponašanju u pravcu neobične 

veselosti i razgovorljivosti pojačanim 

tonom, bezrazložan smijeh. 

Promjena ponašanja u smislu zanemarivanja 

rokova i vremena općenito, 

kašnjenja u školu ili na posao, 

odjeća i dah mirišu na spaljenu suhu 

travu ili na spaljeni konopac. 

Promjena osjetljivosti na svjetlost, 

oči suze i bole te su crvene, posebno 

pri jačem svjetlu. 

Neobično dugo izbivanje iz kuće i 

česti tulumi nakon kojih soba čudno 

miriše. 

Promjena navike prepuštanja drugima 

čišćenja pepeljara u svojoj sobi, 

sada to iz čista mira želi raditi sam. 

Ponaša se neobično aktivno, čini se 

da osoba pršti od snage, iako joj to 

inače nije svojstveno. 

Promjena navika u jelu i spavanju i 

to u smislu da se osobi nikad se 

spava, da nikad nije umorna te da 

joj hrana gotovo i ne treba. 

Promjena ponašanja vezana za per- 

12 

Brezići 

Pomozimo mladima da 

kažu NE drogama 

Ovisnost počinje onda 

kada osoba bez uzimanja 

psihoaktivnih 

tvari više nije u stanju 

osjetiti opuštenost, 

ugodu, raspoloženje, 

sreću 

cepciju - ponekad se čini da osoba 

osluškuje glasove kojih nema ili da u 

šarama zavjese ili stolnjaka vidi 

nešto jako važno. 

Naglo probuđena strast prema skupljanju 

najlonskih vrećica u sobi, 

misteriozno nestajanje ljepila, acetona, 

boja i lakova. 

Promjena režima prehrane, naglo 

favoriziranje slatkiša, kolača, pudinga 

i sokova. 

Pojava tragova uboda u pregibu 

lijeve ruke, tragovi krvi na rukavima. 

Promjena ponašanja u smislu predugog 

zadržavanja u zahodu nakon 

pažljivog zaključavanja vrata, tjelesno 

slabljenje, mršavljenje, 

gubitak apetita i opća zapuštenost 

izgleda. 

Da ne bismo morali prepoznavati 

ove znakove kod svojih tinejdžera, 

pomozimo im da nikada ne dođe do 

prvog uzimanja droge pa niti iz 

znatiželje. To možemo učiniti u 

obitelji, ali i u školi pružajući im sigurnost 

i povjerenje, ali i dajući neke 

obveze koje će ih odvojiti od ulice i 

neće im dati vremena za dosadu. 

U našoj je školi tijekom mjeseca 

studenog i prosinca 2007. obilježen 

Mjesec borbe protiv ovisnosti o 

alkoholu, cigaretama i drogi. 

Vezano uz to, u školi su održane 

mnogobrojne aktivnosti radi sprječavanja 

mogućih posljedica do 

kojih bi moglo dovesti uzimanje 

opojnih sredstava, te kako bismo

Brezići Zdravlje 

naše učenike na vrijeme upozorili da u njihovim životima 

uopće ne dođe do uzimanja droga, alkohola i cigareta. 

Aktivnosti koje smo poduzeli u našoj školi u Mjesecu 

borbe protiv ovisnosti: 

- pedagoginja škole prof. Vera Ferenčević u suradnji s 

razrednicima održala je radionice na satima razrednih 

odjela 

- prikazani su filmovi o štetnosti alkohola, nikotina i 

13 

droge 

- u 6. razredima je provedena anketa o pušenju 

- održana je izložba likovnih radova i plakata na temu 

ovisnosti 

- profesori Vesna Šerepac i Siniša Brlas iz Županijskog 

centra za prevenciju ovisnosti održali su predavanje o 

pravilnom korištenju slobodnog vremena učenika 

- djelatnici PU Virovitica održali su prezentaciju o štetnim 

posljedicama pušenja te konzumiranja alkohola i 

droge na organizam mladih konzumenata 

- na satima hrvatskog jezika učenici osmih razreda 

održali su parlaonice 

- u školskoj knjižnici istaknute su knjige, brošure i letci 

koji upozoravaju mlade na štetnost konzumiranja sredstava 

ovisnosti 

- učenici viših razreda obilježili su MJESEC BORBE 

PROTIV OVISNOSTI likovnim i literarnim izražajima 

sudjelujući u natječaju koji ove godine nosi naziv 

„ISKORISTI DAN…“ 

I što reći na kraju? Nadamo se da sve ove aktivnosti 

koje smo ostvarili, u kojima su sudjelovali i naši učenici, 

u njima pobuđuju svijest o zdravom životu, 

nekonzumiranju cigareta, alkohola i droga. 

Da bi nam život bio ljepši, nije nam potrebna droga već 

sunčan dan i osmijeh ljudi koji nas okružuju. 

nastavnica Ksenija Virovac 

Plakate izradili članovi "Eko grupe" 

SPORT I HEROIN NE 

IDU ZAJEDNO 

Sport je neosporno temeljni uvjet zdravog života - 

života bez droga. Za prosperitet i priključak razvijenom 

svijetu potrebni su mladi, obrazovani i disciplinirani 

ljudi. Bilo bi zanimljivo ovisnika s klasičnim 

popratnim posljedicama heroina (s hepatitisom, 

bolesnim plućima i razorenom jetrom) prisiliti 

na napore jednog profesionalnog sportaša. 

Vrijednosti koje se razvijaju sportom nisu samo 

zdravo tijelo, nego i disciplina i radne navike, 

odgovornost prema sebi i drugima, a to je suprotno 

od onog što proizvodi droga. 

DROGOM PROTIV 

DROGE 

Neosporno je da svaka akcija protiv droge ima neki 

učinak. Najjednostavniji plakat ili rečenica o štetnosti 

droga ispisana kredom na zidu ima mali učinak, ali je 

ipak korisna. O drogama i njihovom pogubnom djelovanju 

treba govoriti! Najgore je ono što čini većina 

roditelja, a to je ignoriranje problema i guranje pod 

tepih jer “njihovo dijete to ne bi učinilo”! Slično čine 

nojevi kad glavu guraju u pijesak. Edukacija o 

zlouporabi droga je u najvećem broju slučajeva zaboravljena 

ili minimalna, pa je rezultat cijele akcije 

zanemariv. Financiranje stručnih seminara za učitelje/nastavnike 

o drogama bile bi korisnije, jer znamo 

da se u školama provodi samo posredna edukacija o 

prevenciji ovisnosti o drogama. Ukoliko se ustaljena 

praksa nastavi, uskoro možemo očekivati da će 

netko promoćudan organizirati veliki “humanitarni” 

party pod nazivom “DROGOM PROTIV DROGE”. 

Martina Majkovčan i Nataša Miočinović, 7.b

Mala literarna stranica 

Posljednji jesenski 

list 

Požutjeli listić visio je na suhoj grančici. 

Sve ostale listove odnio je vjetar. 

Bio je tužan, uvenuo i osamljen. Od 

tuge je pao na travu. Pronašla ga je 

djevojčica, uzela, isprešala i zalijepila 

u svoj spomenar. Sada se listić 

radovao. Našao je novi dom. 

Josipa Nikolić, 2.r 

DOŽIVLJAJ S PRAZNIKA 

Kod mene baš i nema puno doživljaja 

sa zimskih praznika. Sigurno se pitate 

zašto ih nema. Na samom početku 

sam se prehladila pa sam morala piti 

sirupe koji mi nisu bili baš fini. I onda 

ono najgore - ležanje u krevetu po 

cijele dane. Odličan mi je bio jedino 

dan kada sam uspjela nagovoriti 

mamu i tatu da idemo na sanjkanje. 

Dan je bio dosta topao pa su popustili 

i pošli sa mnom. Baš sam se zabavila. 

Bilo mi je super! Poslije toga sve 

ispočetka - sirupi i ležanje u krevetu. 

Božić sam provela sa svojom obitelji, 

a Novu godinu dočekala u društvu 

prijateljica. Jedva sam čekala da 

počne škola. Sada više nemam toliko 

vremena za igru jer se moram 

posvetiti učenju. 

Amalija Bukvić, 2. razred, 

Gornje Bazje 

Moja mama 

Moja mama je mila 

kao vila. 

Blaga je i nježna 

kao cvijet. 

Volim je više nego 

cijeli svijet. 

Corina - Carla Balog 

PŠ Turanovac 

PAHULJICA 

SILAZILA JE S OBLAKA. 

PRATIO SAM JE POGLEDOM. 

LEPRŠALA JE BEZ CILJA. 

NAŠLA SE NA MOM RAMENU. 

KAKO JE LIJEPA! 

HTIO SAM JE DOTAKNUTI. 

ZAPUHAO JE VJETAR. 

LEDENIM JE PRSTIMA PODIGAO 

PAHULJICU. ZAJEDNO SU 

POLETJELI U ZIMSKI DAN. 

DOMAGOJ PAKŠEC 

3. R. PŠ LUKAČ 

Moja želja 

Moja želja je ova, 

a ima samo par slova. 

Neka u mom razredu vlada sloga. 

Dječaci, ne tucite se stoga! 

Vi, djevojčice, 

ne ogovarajte 

jedna drugu 

jer onoj trećoj pravite tugu. 

Dakle, moja je želja 

da se svi slažemo, 

a ne da uvijek 

neku zbrku tražimo. 

Složimo se sada mi i 

učiteljicu razveselimo svi! 

Sarah Bukvić, 3. razred 


Breza 

Svanuo je dan. Sunce je zasjalo, a 

nebo je bilo vedro.Priroda je 

mirisala kroz zelene krošnje 

breze.Ptice su pravile gnijezda, leptiri 

su letjeli, pčele zujale, kukci 

puzali po granama. Djeca su se 

igrala na klupi pod krošnjom breza i 

u hladovini sanjala o toploj ljetnoj 

kiši. Radovala su se suncu s kišom 

jer znaju da će biti duge. 

Elena Šafran, 3. r. 

PŠ Lukač 

Do zvijezda 

zajedno 

Mi smo djeca, ali znamo 

da do zvijezda sad trebamo 

jedno drugom ruku dati, 

zajedno se rukovati. 

Škola nam je put do zvijezda, 

k’o pticama topla gnijezda. 

Tu učimo, tu smo sretni, 

tu smo vedri i poletni. 

14 

Maja Mesar, 2.r. 

PŠ Lukač 

Brezići 

MOJ 

TATA 

Tata mi nedostaje jer je svaki dan 

u Beču. Uvijek mi donese puno 

slatkiša, ali od slatkiša mi je 

važniji moj tata. Volim ga najviše 

na svijetu. Kada dođe doma na 

nekoliko dana, uvijek bude sretan 

jer mu mi puno značimo. Voli 

nas. 

Antonio Prajo, 2.r. 

PŠ Dugo Selo 

JESEN 

Tek što su ljetne kiše 

na nebu nacrtale dugu, 

jesenska magla stvorila je tugu. 

Došao je rujan i počele su padati 

kiše. 

Tužna dječja lica spoznala su da ljeta 

nema više. 

No, jesen je u šumi svojom rukom 

šarenilo napisala, 

a jesenska kiša tužna lica obrisala. 

Procvjetalim livadama i vrtovima 

došao je kraj, 

no tračak sunca obećava da će im 

proljeće vratiti sjaj. 

JOZO ILIČIĆ, 4.r. 


Jesam li 

zaboravan? 

Bio sam kod bake na praznicima. 

Jednoga dana baka me poslala u 

trgovinu po limun. Putem do trgovine 

zaboravio sam što trebam kupiti i 

kupio lignje. 

Kada sam došao kući, baka se iznenadila 

vidjevši ih u vrećici. 

Udario sam se po čelu i rekao:’’Znao 

sam da ću zaboraviti’’ 

Ona se tada nasmijala i rekla:’’Luka 

moj, znala sam i ja’’ 

Vraćajući se do trgovine cijelim putem 

sam sebi sam govorio: ‘’Kupi limun! 

Kupi limun !’’ 

Luka Živković, 4. r. 

PŠ Dugo Selo 

Rad u podlozi: Slavko Petrović, 3. r. PŠ Lukač

Brezići Mala šarena stranica 

4 

7 

1 

10 

5 

8 

2 

11 

1) Domagoj Paškec, 3. r. PŠ Lukač; 2) Monika Horvatić, 4.r. PŠ Turanovac; 3) Maja Mesar, 2. r. PŠ Lukač; 4) Elena Topolovčan, 

4. r. Gornje Bazje; 5) Slavko Petrović, 3. r.; 6) Mateo Draganić, 2. r., Gornje Bazje; 7) Mario Han, 1. r., PŠ Dugo Selo Lukačko; 

8) Marija Belobrk, 4. r., PŠ Veliko Polje; 9) Ivana Radmanić, 3. r., PŠ Lukač; 10) Valentino Bilić, 4. r., PŠ Dugo Selo Lukačko, 11) 

Tomislav Katančić, 4. r., PŠ Lukač; 12) Kristina Zec, 1. r. 

15 

6 

9 

12 

3

1 

6 

Velika šarena stranica! 

8 

4 

18 

9 

2 

Brezići 

1) Davor Repinc, 6. r.; 2) Mihaela Petrović, 7. r., 3) Klara Baklaić, 8. r. 4) Suzana Pantić, 7. r. 5) Tamara Mitin, 8. r 6) Nives Jakob, 5. r. 

7) Lidija Ribić, 6. r.; 8) Denis Rajnović 7. r.; 9) Ivona Ivoš 6. r.; 10) Antonio Dijak, 6. r. 

3 

5 

7 

10

Brezići Velika literarna stranica 

ZVIJEZDA DA MI JE BITI... 

Uživam u svježini zvjezdane noći. Zvijezde…blistave 

lampice što probijaju tamu. Šećem i promatram 

ih. Ima ih beskonačno mnogo, mnogo. 

Razbacane po nebu pozdravljaju me svojim sjajem. 

Eh, da sam bar jedna od njih. Mahao bih djeci 

na zemlji i milovao njihove obraze svojim sjajem. 

Družio bih se sa Suncem i Mjesecom. Šetali bismo 

svemirom upoznavajući ostale planete. Uživao bih 

u otkrivanju svemirskih beskraja. Sjećam se kako 

sam malen pokušao izbrojati zvijezde. Nisam 

uspijevao. Bio sam uporan u ponovnom prebrojavanju 

sve dok mi tata nije rekao da zvijezda ima 

beskraj… 

Matej Petrović, 7.b 

Noć se spuštala tiho i polako. Izmamila me van. 

Iznad mene je svjetlucalo tisuću malih sjajnih zvijezda. 

Kao začaran gledao sam svu tu ljepotu. Kao da su 

slagali svoju priču. 

Raspoznavao sam razne likove, Velikog i Malog 

Medvjeda… Najsjajnija i najveća među zvijezdama 

bila je Danica. Ponosno i veličanstveno obasjavala 

je dio nebeskog svoda, 

Vedro noćno nebo ogrnulo je svoj plašt tisućama 

sitnih dijamanata. 

Zapanjen tolikom ljepotom i sjajem nisam ni osjetio 

noćnu hladnoću jer mi je bilo toplo oko srca. 

Mama me pozvala na spavanje. Spustio sam 

glavu na meki jastuk i utonuo u san istkan zvijezdama. 

Rudi Pranjić, 5.b 

Sjedila sam na terasi. Noć se polako spuštala, a ja 

sam uživala gledajući zvijezde. Odjednom začujem 

neki glasić. Bila je to zvijezda Danica. 

Zanimalo ju je zašto promatram zvijezde. Rekla 

sam joj da mi je to hobi. Razgovarale smo o 

svemu i svačemu. Sprijateljile smo se i naš razgovor 

nastavljao se svake zvjezdane noći. Jedne 

večeri naše čavrljanje prekine neki nepoznati 

grublji glas. Bio je to Mjesečev poziv Danici da 

krene na put. Rastužila sam se. I sada, kada promatram 

zvjezdano nebo, sjetim se svoje pri- 

19 

jateljice zvijezde Danice i njezinih sestrica. Danicu 

zvijezdu ponekad vidim i danju na bistrom nebu. 

Tada postajem sretna. 

Ana Bakić, V.b 

Zvijezde… Ima ih beskonačno mnogo i uvijek su 

tamo negdje visoko, svijetle pokazujući nam put. 

Željela bih biti zvijezda. Mogla bih vidjeti cijeli svijet. 

Širila bih svoj zlatni sjaj nad ljude svijeta, 

uništila bih svu nepravdu i omogućila im život 

mira, spokojstva i ljubavi. 

Svake zvjezdane noći uljuljala bih djecu u 

bezbrižan san. Onima koji bi krenuli stranputicom 

bila bih zvijezda vodilja kroz vrijeme i prostore 

oslobađajući ih njihove usamljenosti darujući im 

prijateljstvo i ljubav i sjaj novog plemenitijeg života. 

Zvijezda da mi je biti… 

Nataša Miočinović, 6.b 

Eh, da mi je zvijezda biti!! Zvjezdane misli bi mi 

bile, osvjetljavala bih samo prave putove, a na one 

krive bacila bih tamni plašt, tamniji od najdubljeg 

ponora pa neka zloba luta nikada ne pronašavši 

izlaza. 

Zvijezda da mi je biti… Na uplakane oči prsnula 

bih bisere, izmamila osmjeh i razbila tamu. 

Kad bih sjala visoko na nebu, čija bih bila? Čije bih 

snove krasila? U čijim bih očima zasjala? Biti zvijezda 

velika ili mala nije lako. Isto je tako i kod ljudi. 

Biti čovjek veliki ili mali? Zasjati možemo samo 

ako imamo dušu, veliko srce, veliki zvjezdani 

plašt… 

Rea Pranjić, 7.b 

Zvijezda da mi je biti... Cijeli svijet bih mogao 

obasjati, ljubav svima pružiti, srećom ih okružiti. 

Svojim kracima zagrlio bih Zemlju poput svoga 

najboljeg prijatelja. Kada bih bio zvijezda, rukovao 

bih se sa svim planetima, svijetlilo bih svake noći. 

Zvijezda da mi je biti… 

Filip Katančić, 7. b 

Rad u podlozi: Hrvoje Živković, 5. r.

Obilježili smo... 

Pozdrav proljeću 

Danas je u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Gornjem 

Bazju održana projektna nastava pod radnim nazivom ‘’Pozdrav 

proljeću’’. 21. ožujak za ovu je školu dan s višestrukim značenjem. 

Službeno se obilježava prvi dan proljeća, koji je ujedno i 

rođendan velikog hrvatskog književnika Ivana Gorana Kovačića, 

čije ime škola u Bazju s ponosom nosi. U projektu-proslavi sudjelovali 

su učenici viših i nižih razreda pjesmom, plesom, kazivanjem 

poezije te izložbom edukativnih plakata izrađenih za ovu 

prigodu. Vrhunac programa obilježila je interpretacija epske 

poeme ‘’Jama’’ u osebujnoj izvedbi glumca Virovitičkog kazališta, 

gospodina Antuna Vrbenskog. 

nastavnik Oliver Bešić 

MASKENBAL 

Svih godina dosad, pa tako i ove godine, u našoj je školi održan 

maskenbal. Pripreme su započele prijavama u školskoj knjižnici 

tjedan dana prije, a 16. veljače 2007. održao je izbor za najljepšu, 

najluđu i najotkačeniju masku u školi. Ove godine pobjedu su 

odnijeli učenici 3. razreda maskirani u drveće, s porukama protiv 

ovisnosti, i zasluženo osvojili nagradu. Drugo mjesto osvojili su 

učenici 7.a razreda svojom izvedbom serije ‘’Nad lipom 35’’, a 

broncu je osvojio klaun Mišel Bobo, učenik 1. razreda. Nadamo 

se da ćete se iduće godine više motivirati i taj dana prepustiti svojoj 

mašti, jer ona radi čuda. 

Lucija Parić, 6.a 

Dani kruha 

Svake godine u školi obilježavamo Dane kruha. Učenici su 

26. listopada 2007. donijeli svakojake poslastice od 

pšeničnog i kukuruznog brašna izrađene rukama njihovih 

majki. Nakon župnikova blagoslova slasno smo se 

počastili. 

Tea Gradinjan i Lucija Parić 7.a. 

20 

Brezići 

IVAN GORAN KOVAČIĆ 

Na prvi dan proljeća i rođendan Ivana Gorana Kovačića 

21.3.2007.g. naša škola odala je počast tom velikom 

književniku čije ime nosi naša škola. Projekt je započeo 

proljetnom pjesmom Tratinčice koju su izveli učenici 

nižih razreda uz prezentaciju slika o životu i stvaralaštvu 

Ivana Gorana Kovačića. Učenica Ana Stolac krasnoslovila 

nam je jednu od Goranovih najpoznatijih pjesama 

na kajkavštini Proleče, a Ivana Kuzmić upoznala 

nas je s pjesnikovim životom i radom. 

Najpoznatije Goranovo djelo epsku poemu Jama interpretirao 

nam je gost iz Virovitičkog kazališta, gospodin 

Antun Vrbenski. Mišljenje Dragutina Tadijanovića o Ivanu 

pročitala nam je pedagoginja škole Vera Ferenčević. 

Projekt je završio veselom pjesmom Proljeće Luke 

Nižetića. 

Lucija Parić i Karolina Prajo, 7.a 

Dan škole 

Znajući da mu slijede dugi praznici, završetku školske 

godine veselimo se svi, od malih do velikih. Da bismo se 

rastali s osmjesima na licima, završni dan tradicionalno 

obilježavamo svečanom priredbom prožetom dječjim 

veseljem, ali i radošću naših učitelja. Nakon pjevnog pozdrava 

školskoga zbora na sceni se u recitatorsko-literarno-plesno-dramskom 

izričaju izmjenjuju lica marljivih i 

nadarenih učenika koji vjeruju u umjetnost riječi. 

nastavnica Andreja Galović 

Božić 

Izrada ukrasa za jelku u školskom holu nagovještala je 

dolazeće blagdane. Bližio se dolazak Djeda Božićnjaka, 

što nas je posebno veselilo. Zbog pomisli o njegovoj vreći 

ugođaj je svakim danom bivao sve napetiji. U glavama 

smo premotavali film o protekloj godini jer nas dobri Djed 

može priupitati jesmo li bili dobri. Možete pretpostaviti, 

naši se odgovori nisu puno razlikovali, koliko god iskreni 

bili. Prateći božićnu priredbu nestrpljenje je poraslo do 

vrhunca. Dječje su oči svako malo lutale prema vratima na 

kojima su očekivali Djedicu. Punih ruku i vedrih lica 

krenusmo toplim domovima. 

Krunoslav Blažević, 8.a

Brezići Obilježili smo... 

Lidrano 2007. 

Mjesec siječanj redovito prolazi užurbanim 

tempom. Uz provedbu mnoštva 

natjecanja iz pojedinih predmeta, 

napetost raste i približavanjem školskoga 

Lidrana. Nakon dugotrajnih 

priprema ponosno pokazujemo što 

umijemo i znamo. Uživajući u 

učeničkim literarnim, novinarskim i 

dramskim izvedbama, pomalo zaboravljamo 

da je riječ o nastupu natjecateljskoga 

karaktera. Zaboravljamo 

da sve to prate budne oči prosudbenih 

povjerenstava čiji je zadatak izabrati 

najbolje među najboljima. 

Najuspješnijim literarnim radom 

proglašena je pjesma Jabuka Mateja 

Petrovića iz 6.b, a najboljim novinarskim 

radom tekst učenice 8.a 

razreda Barbare Knežević Srušili smo 

mnoge vlastite predrasude. 

Nastup na županijskom Lidranu 2007. 

kazivanjem poezije Prelijepa naša 

zaslužila je Ivana Lješčak iz 4.r. te 

izvedbom scenske igre Jedina moja 

četvorica učenika 7.a razreda, članovi 

dramske skupine; Krunoslav Blažević, 

Mario Židak, Lucijan križić i Petar 

Mačinković. Naši Brezići također su 

konkurirali školskim novinama na 

Lidranu 2007. 

Nastavnica Andreja Galović 

PARALELNI RAZGOVOR 

Novopečene umirovljenice 

Renata i Zdenka 

Kako se osjećate sada kada 

odlazite u mirovinu? 

Renata: Tužno, još uvijek nisam 

svjesna toga. 

Zdenka: Mislim da ću i dalje ići u 

školu, premda je kraj. 

Koliko godina radite u školi? 

R.: Točan broj? 34 godine i 3 mjeseca! 

Z.: 38 godina, 3 mjeseca i 10 dana! 

Gdje ste počeli raditi? 

R.: U Račinovcima, malom slavonskom 

selu. 

Z.: U Novoj Bukovici. 

Odlazite li zadovoljni u mirovinu? 

Mislite li da ste ostavili neki trag iza 

sebe? 

R.: Smatram da jesam. 

Z.: Trag uvijek postoji, pa tako i 

ovdje. 

Kada biste sve započeli ispočetka, 

biste li odabrali neko drugo zanimanje? 

R.: I dalje bih htjela biti učiteljica. 

Smatram da je plemenit poziv odgajati 

djecu, prenositi znanje na nekoga. 

Z.: Opet, opet i opet… 

Je li teško raditi s djecom? 

R.: Pa ponekad je vrlo je teško. Treba 

razumijeti djecu, treba se spuštati na 

njihovu razinu, a to je jako teško. 

Pogotovo ovih zadnjih godina. Mogla 

bih biti baka ovim petacima. 

Z.: Nije uvijek lako. 

Stariji kažu da su djeca nekada bila 

poslušnija. Je li to istina? 

R.: Istina je. 

Z.: Istina je. 

Kako biste sami sebe opisali kao 

učiteljicu? 

R.: Ha, najteže je sam sebe opisati. U 

nekim situacijama doista jesam stroga, 

a ponekad progledam kroz prste. 

Z.: Mislim da sam bila pravedna i da 

nisam bila stroga. 

Kakve osobine treba posjedovati 

dobar učitelj? 

R.: Čovječnost, razumijevanje, ljubav 

21 

Odgajanje djece je plemenit poziv 

prema djeci. 

Z.: Iskren, popustljiv, tolerantan. 

Kaže se da rad u školi pomlađuje. 

Što nam imate za reći o tomu? 

R.: Istina je, jer se doista osjećamo 

mlađima nego što nam to godine 

govore. Koliko god da si odrastao, 

važno je u srcu biti mlad. 

Z.: Uopće nemam osjećaj da sam u 

školi provela 38 godina. Čini mi se 

kao da sam tek jučer došla. Tako se i 

osjećam. 

Nastavnici bi prema svoj djeci trebali 

imati isti odnos. Je li tomu 

zaista tako ili su u vašim srcima 

neki imali povlašteniji položaj? 

R.: Naravno da su svi jednaki. Ali 

opet, u svakom razredu ima onih koji 

su ti draži, no to se ne smije primijetiti. 

Z.: Slažem se s Renatom. 

Kada definitivno odete, što će vam 

najviše nedostajati? 

R.: Učenici, buka, smijeh, vriska. Biti 

će mi jako čudno bez buke. 

Z.: Dječje veselje i druženje. 

Nastavnice Renata, koji vam je 

pisac najdraži? 

R.: Dragutin Tadijanović jer piše o 

Slavoniji, jednostavan je i bogat izrazom. 

A mi smo pretežno Slavonci, 

iako sam ja Srijemica. 

Nastavnice Zdenka, koji vam je 

skladatelj najdraži? 

Z.: Mozart. Nježan je. 

Čime ćete se baviti u mirovini? 

R.: Najviše hobijima. Čitat ću djela 

novih književnika i po mogućnosti 

raditi ručni rad. Štrikam, vezem goblene. 

Posvetit ću se obitelji, kućnim 

ljubimcima. Imam patkicu i patka. 

Imala sam čak i kozu. Kod mene životinje 

umiru prirodnom smrću. 

Z.: Obzirom da ću imati više vremena, 

posvetit ću se obitelji, kućnim ljubimcima. 

Imam preko 20 mačaka, 7 

pasa i tisuće činčila. 

Krunoslav Blažević, 8.a 

Margita Nikolić, 6.b

Najučenica 

IZ GLAVE JEDNE SREDNJOŠKOLKE 

Razgovor sa Sandrom Židak 

najučenicom škole u šk.god. 2006./2007. 

Obzirom da se već nekoliko mjeseci nismo vidjeli, 

reci nam kako si. 

Hvala na pitanju, odlično sam. 

U koju školu sada ideš? 

Idem u Gimnaziju Petra Preradovića u Virovitici, 

prirodoslovno-matematički smjer. 

I, kakvi su dojmovi nakon jednog polugodišta 

provedenog u srednjoj školi? 

Prvih nekoliko tjedana dosta teško sam se snalazila. 

Sve mi je bilo novo, nova okolina, novo društvo, 

novi profesori… Sada je sve OK! 

Kažu da se u srednjoj školi treba više učiti. Je 

li to istina? 

Istina je, ovisno o tomu kakav se uspjeh ili znanje 

želi postići, toliko truda treba u to i uložiti. 

Kakvima ti se čine tvoji novi profesori? 

Oni su sasvim ok, samo što od nas traže puno 

više znanja nego što se tražio u osnovnim školama. 

Ide li netko od nama poznatih učenika s tobom 

u razred? 

Da, ide moja najbolja prijateljica Tanja. 

Jesi li ostala bliska s prijateljima iz osnovne 

škole? 

Povremeno ih sretnem na stanici, u gradu, čak i u 

školi. A sad sam upoznala i nove prijatelje. 

Sviđa li ti se gotovo svakodnevni odlazak u 

Viroviticu? 

Teško je putovati svaki dan, tamo pa nazad, i tako 

stalno, ali navikneš se… 

Izlaziš li vikendom u grad? 

Ponekad izlazim, ali moram priznati da za to baš i 

nemam vremena… Ako izađem, najčešće sam u 

Timeu ili Blue Moonu. 

U našoj si školi bila najbolja učenica. Kako 

sada stvari stoje? Kakva je konkurencija? 

22 

Brezići 

Ovisno o tomu kakav se uspjeh ili znanje želi postići, toliko truda treba u to uložiti 

Ah, da… Lijepo je sjetiti se toga… U novom razredu, 

koji je po uspjehu i vladanju najbolji u 

Gimnaziji, trenutno sam 4. ili 5. po uspjehu od 32 

učenika koji su gotovo svi odlikaši i bili su najbolji 

učenici svojih škola. 

Što ti znači titula najučenice škole? 

Ponosna sam na nju. 

Sudjelovala si na mnogim natjecanjima. Koji bi 

rezultat posebno izdvojila? 

Prvo mjesto na županijskom natjecanju iz 

geografije i sudjelovanje na državnom natjecanju. 

U sportu 1. mjesto na međunarodnom - karate 

turniru CROATIA CUP u Zagrebu, na kojem su 

sudjelovali natjecatelji iz 11 europskih zemalja. 

Kada se osvrneš za sobom, kako gledaš na 

razdoblje koje si provela u školi u Gornjem 

Bazju? Što ti je ostalo u osobito lijepom 

sjećanju? 

Osnovna škola mi je ostala u lijepom sjećanju, 

uključujući i sve koji rade u njoj. Posebno sam 

zahvalna bivšem razredniku Oliveru Bešiću, ravnateljici 

Cili Tomašić i Nadi Pelc na podršci. 

Isplati li se biti dobar učenik? 

Dakako da se isplati i nadam se da će se moj 

uloženi trud na kraju i isplatiti. 

Tvoji planovi za budućnost? 

Svakako planiram studirati, ali još nisam odlučila 

što. 

Kako provodiš slobodno vrijeme? Imaš li 

kakav hobi? 

Imam malo slobodnog vremena, a koristim ga za 

druženje ili za odmor. 

Jedno pitanje na koje ne moraš odgovoriti. 

Imaš li dečka, simpatiju? 

Neka to ostane tajna. 

Koje su ti vrline, a koje mane? 

Hm, teško je odgovoriti na to pitanje jer je najteže 

ocjenjivati samoga sebe. Tako bih ostavila drugima 

da procjenjuju. 

Slušaš li cajke ili nekakvu drugu mjuzu? 

Većinom slušam strane pjesme, ali i one su 

ponekad dosadne pa slušam nešto drugo. 

Za kraj: najdraži glumac, glumica, knjiga, 

grupa, jelo, piće, sport, životinja? 

Najdraži film- sada ga se ne mogu sjetiti; glumac- 

Zac Efran; glumica- Jessica Alba; grupa- 

Pussycat Dolls; pjevačica- Rihanna, Beyonce, 

Nelly Furtado …; pjesma- The Way I Are, Good 

Girl Gone Bad; sport- nogomet; sportaš- C. 

Ronaldo, S. Ramos; sportašica- Blanka Vlašić; 

životinja- mačka i konj. 

Drago mi je što smo se ponovno sreli. Želimo ti 

puno uspjeha, zdravlja i sreće u životu. 

Hvala, i meni je drago! Pozdrav svima!!! 

Krunoslav Blažević, 8.a

Brezići Razglednice iz svijeta 

BALATON JE NAJVEĆE JEZERO U SREDIŠNJOJ EUROPI 

I Mađarska svoje ‘’more’’ ima 

Dno mu je pokriveno sitnim 

pijeskom, a ne blatom, kako ga 

puno ljudi zamišlja 

Republika Mađarska je naša susjedna 

zemlja, udaljena od moje kuće 

svega 5 km i čija nas granica dijeli od 

Europske Unije. Površina Mađarske je 

93.030 km2, a po popisu stanovništva 

iz 2003. godine ima 10.128.000 

stanovnika, od čega se u glavnom 

gradu Budimpešti smjestilo njih 

1.740.000. Mađarska je postala članica 

Europske Unije 01. 05. 2004. 

godine. 

S roditeljima i bratom obišao sam veliki 

dio te prekrasne zemlje, od 

Budimpešte, planine Matre, baranjskog 

dijela oko Pečuha i Dunava, ali 

najljepše mi je jezero Balaton. 

Balaton je najveće jezero u 

središnjoj Europi površine 592 km2, 

dužine od 77 km i širine 4-14 km, uz 

koje se smjestio čitav niz gradova, 

većih i manjih mjesta. Turizam je jako 

razvijen. Kako ljeti, kada se kupamo, 

tako i zimi, kada kližemo zaleđenim 

jezerom. U mjestima oko Balatona 

izgrađeno je puno hotela i pansiona u 

kojima borave gosti iz cijele Europe i 

daljih krajeva. Sviđaju mi se pješčane 

plaže, plitka voda, vožnje pedalinom i 

moderni bazeni s puno tobogana i 

hidromasaža, u kojima brat Filip i ja 

uživamo. 

Ove smo godine ondje proveli 

četiri dana. Iznajmili smo kuću i vrijeme 

provodili obilazeći brojne muzeje, 

crkve, dvorce i slične znamenitosti, 

od kojih su mi se posebno svidjeli 

Muzej Afrike (osnovao ga je liječnik 

koji je dugo godina radio u Tanzaniji i 

po povratku na svom imanju napravio 

afričko seoce sa životinjama iz Afrike), 

gdje smo jahali deve te Muzej 

Balatona u kojemu se mogu vidjeti 

životinje koje žive u tom jezeru i oko 

njega, čamci, mreže i ostali alati za 

ribolov. U Muzeju lutaka sakupljena je 

velika zbirka igračaka kroz povijest 

Mađarske, a u Muzeju poljoprivrede 

vidjeli smo strojeve koji su nekada bili 

uporabljivani za obradu zemlje. 

23 

Zanimljivo je da svi ti strojevi i danas 

rade i pokazuju ih turistima na polju. 

Stari dvorac uređen je kao nekada, s 

jednom od najvećih i najstarijih 

knjižnica u ovom dijelu Europe i lijepo 

uređenim dvorištem punim cvijeća i 

vodoskoka. Svidjele su mi se i stare 

crkve sa svojim umjetninama. 

Veći dio vremena provodili smo na 

plaži i u bazenima. Balaton je poprilično 

plitko jezero. Dno mu je 

prekriveno sitnim pijeskom, a ne 

blatom, kako ga puno ljudi zamišlja. 

Filipu i meni je ipak bilo najzabavnije 

spuštati se s visokih tobogana. Oko 

jezera posađeni su vinogradi i plantaže 

lavande i badema jer je klima 

jako pogodna za to. U svakom mjestu 

možete iznajmiti kočiju koja će vas 

voziti na razgledavanje okolice ili do 

obližnjih čardi, restorana u kojima se 

možete zabaviti gledanjem narodnih 

plesova, običaja i uživanjem u finim 

jelima. 

Po jezeru plove brodovi prevozeći 

putnike od grada do grada i trajekt 

kojim se prevoze automobili da skrate 

put s jedne na drugu stranu obale. 

Oko cijelog Balatona postoji željeznička 

pruga kojom tijekom ljeta svakih 

nekoliko minuta prolaze vlakovi. 

Uređene su i biciklističke staze i 

svatko može vrlo povoljno iznajmiti 

bicikl. Navečer mnoštvo ljudi odlazi u 

cirkuse kojih ima u nekoliko gradova 

ili u zabavne parkove gdje postoje 

vrtuljci na koje idu samo najhrabriji. 

Svakomu željnom opuštanja i nezaboravnog 

provoda, bez obzira na 

godine, preporučio bih posjet 

‘’mađarskom moru’’. 

Davor Kihar, 7.a

Vjestice 

“Klokan bez granica” 

Međunarodno matematičko natjecanje 

učenika osnovnih i srednjih 

škola “Klokan bez granica” 

održano je 15.ožujka 2007., po 

deveti put u Republici Hrvatskoj. 

Ove godine sudjelovali su i učenici 

nižih razreda naše škole. 

Natjecanju je pristupilo jedanaestero 

učenika 2. razreda, troje 

učenika 3. razreda i njih četvero iz 

4. razreda. Cilj natjecanja je popularizirati 

matematiku i omogućiti 

širenje osnovne matematičke kulture. 

Moto natjecanja je bez selekcije, 

eliminacije i finala, jer svaki 

učenik ima pravo natjecati se bez 

obzira na uspjeh u redovitoj nastavi. 

Nagrađeni učenici su TOMI- 

SLAV KATANČIĆ iz 3.raz. (mentorica 

Biserka Sobočan) i SARAH 

BUKVIĆ iz 2.raz. (mentorica 

Branka Prokl). Poželimo učenicima 

uspjeh u daljnjem radu. 

učiteljica Branka Prokl 

Piknik 

U utorak 8. svibnja 2007. g učenici 

petih razreda išli su na trosatni 

piknik na obližnju livadu. S njima 

su išle nastavnice Ksenija, Nada i 

Andreja. Svatko je ponio ponešto 

za gric-kanje i igranje. Igrali smo 

nogomet, gumi-gumi i badmington. 

Najviše vremena smo jeli i pili. 

Bilo nam je zabavno. Vidjeli smo 

sljepića, krticu i puža. S nastavnicom 

Nadom razgovarali smo o 

hrani starih Rimljana. Najzabavnije 

je bilo štafetno natjecanje u trčanju. 

Na kraju smo zaključili da 

sljedeći put trebamo ponijeti više 

sokova. 

Ariana Orač, V.a 

Zbogom školo do 

jeseni 

Sredinom lipnja 2007. u Virovitici 

je održana svečana priredba pod 

nazivom Zbogom školo do jeseni 

na kojoj su sudjelovale i naše 

bivše osmašice te naša najučenica 

Sandra Židak. Nju je Općina 

Lukač nagradila DVD playerom, a 

Virovitičko - podravska županija 

biciklom. 


MOBITELI 

U veljači 2007. donijeta je odluka 

o zabrani uporabe mobitela, mp3, 

mp4 i sličnih uređaja u školi. 

Odluku je donijelo Učiteljsko 

vijeće, a potvrdilo Vijeće roditelja. 

24 

Brezići 

Uvedena je kao dopuna Pravilniku 

o kućnom redu. 


Majčin dan 

I ove godine obilježili smo Majčin 

dan, dan posvećen svim majkama 

koje se toliko trude cijele godine 

oko nas. Ne preostaje nam ništa 

drugo nego da svima njima kažemo 

jedno veliko HVALA. 

Dajana Abalić, 7.a 

Cvjetni korzo 

Cvjetni korzo je 2007. godine obilježen 

u Orahovici. Učenici naše 

škole nastupili su u prekrasnim kostimima 

vođeni učiteljicama 

Brankom Prokl i Jelicom Oluić. 

Tea Gradinjanin, 7.a 

Nogomet 

Žestoko, napeto i ludo - riječi su 

koje najbolje opisuju nogometnu 

utakmicu između učenika i učitelja 

održanu u našoj sportskoj dvorani. 

Učenici su na kraju slavili s

Brezići Vjestice 

gustih 4:3. Revanš se očekuje ove 

godine. 

Mato Iličić, 6. a 

Exploziv 

Predavanje o eksplozivnim sredstvima 

za učenike nižih razreda u 

našoj je školi održano 29. svibnja 

2007. godine, a omogućeno nam 

je od strane Udruge hrvatskih 

branitelja. Na predavanju smo 

upozoreni na opasnosti od mina 

te o postupcima u slučaju njihova 

pronalaženja. Zato, DJECO, 

OPREZ!!! 

Margita Nikolić, 6.b 

Dan obitelji 

Povodom Međunarodnog dana 

obitelji učenici naše škole 

potaknuti su na literarno i likovno 

stvaralaštvo pod zajedničkim 

sloganom ‘’Moja obitelj - sretna 

obitelj’’. Ostvaraji su izloženi u 

hodnicima i učionicama škole. 

Vanja Bajivić, 8. a 

Čudesna šuma u 

autobusu 

I protekle školske godine, po 

četvrti put zaredom, proveden je 

projekt Ministarstva obitelji, branitelja 

i međugeneracijske solidarnosti 

pod nazivom ‘’Autobus 

čudesna šuma’’. Projekt je 

osmišljen i namijenjen razvoju 

kreativnosti i stvaralačkih sposobnosti 

djece predškolskog i školskog 

uzrasta. Vanja Bajivić, 8. a 

Bijeli sport 

Dana 10. listopada 2007. godine 

na terenima Teniskog kluba Didon 

u Virovitici održano je županijsko 

prvenstvo u tenisu za djevojčice. 

Boje naše škole branile su 

učenice Ana Bajer (7.b) i Katarina 

Bajer (6.b) te osvojile 3.mjesto,iza 

OŠ Vladimira Nazora i OŠ Ivane 

Brlić Mažuranić iz Virovitice. 

Budući je OŠ Ivana Gorana 

Kovačića ove godine po prvi puta 

imala svoje predstavnice na ovom 

prvenstvu, naš nastavnik tjelesne i 

zdravstvene kulture Saša Topić 

iznimno je zadovoljan ostvarenim 

rezultatom. 

Ana i Katarina redovito i marljivo 

treniraju i nadaju se da će na 

idućem prvenstvu Virovitičkopodravske 

županije postići bolji 

uspjeh. 

Ana Bajer 7.b 

Blagoslov 

25 

I ovu smo školsku godinu započeli 

Božjim blagoslovom. Okupili smo 

se u mjesnoj crkvi i pomolili za 

uspjeh, zdravlje i sreću u obvezama 

koje nas očekuju. Svetu misu 

predvodio je lukački župnik 

Tomislav Pavlović. 


Ljubav je jača 

od mača 

Uživala sam u satu vrhunske 

izvedbe zanimljivoga teksta 

prožetog dobrim humorom. 

Istovremeno sam razmišljala o 

učeničkim dojmovima. Pitala sam 

se što li se krije iza njihovog 

glasnog smijeha. 

Mišljenja sam da predstava 

prvobitno nije namijenjena dječjoj 

publici. U to sam se i uvjerila 

komentirajući je s učenicima. Oni 

stariji dobro su je prihvatili (sa 

svog pubertetskog stajališta), no 

oni mlađi su svojim iskazima 

potvrđivali dojam neprilagođenosti 

predstave osnovnoškolskoj 

dobi. Kao (svoju i učeničku) zamjerku 

mogu navesti prenaglašen 

erotski naboj zbog kojega većina 

učenika nije pratila tijek priče. 

Autor teksta uspješno je u 

povijesnom okviru razvio ljubavnu 

priču o ljudima koji dolaze iz 

različitih svjetova, a ipak iznimno 

povezanima. Svakako treba 

pohvaliti jaku nacionalnu poruku 

te onu da je ljubav nepobjediva, 

da ne poznaje granice, kulturne, 

vjerske, nacionalne… 

nastavnica Andreja Galović

Vjestice 

Dan žena 

Ako je netko zaslužio svoj dan, 

onda su to one - žene. Jedna lijepa 

izreka kaže da su žene cvijeće 

ovoga svijeta’. Toga dana u našem 

su školskom kolektivu čaše 

podignute njima u čast. 


Hodočašće 

Svake prve subote u svibnju, 

Marijinu mjesecu, učenici škola 

našega kraja odlaze na tradicionalno 

biskupsko Dječje hodočašće u 

Voćin, kao zagovor Majci Božjoj 

Voćinskoj. 

Toga dana djeca se druže kroz 

razne aktivnosti kao što su sportske 

igre i sudjelovanje u kvizu biblijskog 

znanja. Svetu misu predvodio je 

biskup požeški msgn. Antun 

Škvorčević. 


LIKOVNA 

RADIONICA 

U petak 14.12.2007. u centralnoj 

školi održana je likovna radionica 

nižih razreda vezana za projekt Do 

zvijezda zajedno. Zajedno s 

mamama, sestrama i tetama radili 

smo velike i male sjajne zvijezde; 

male za rajfove i ruke, a velike da 

ih dječaci nose oko vrata. 

Ukrasima smo kitili jelku. 

Imali smo puno posla oko malih i 

velikih zvijezda. Bilo je jako teško 

raditi. Slušali smo božićne pjesme 

i zabavljali se. 

Elena Adžamić 

1. razred CŠ 

Benjamin war bei uns 

Dječak Benjamin Bajs, porijeklom iz 

našega kraja, trenutačno živi i 

školuje se u Švicarskoj. Prilikom 

posjeta našoj školi porazgovarao je 

sa svojom sestričnom Ivanom 

Borovčak. 

Kako ti se sviđa Hrvatska? 

Jako je lijepa. 

Koliko često dolaziš u Hrvatsku? 

Godišnje dolazim 2-3 puta. 

Možeš li svoju školu u Švicarskoj 

usporediti s našom? 

Postoje mnoge sličnosti. Naša škola 

je skoro ista kao vaša samo što je 

zgrada veća, kao i razredi. 

U koju bi školu radije htio ići? 

U ovu u Bazju, zato jer u nju idu 

moje sestrične i zato što mi se vaša 

škola sviđa općenito. 

Kako ti se čine naši nastavnici? 

Oni koje sam upoznao bili su jako 

ljubazni prema meni. 

Imaš li prijatelje u Hrvatskoj? 

Naravno da imam. 

Bi li želio živjeti u Hrvatskoj? 

Da. Ovdje mi se jako sviđa. 

Ivana Borovčak, 7.b 

Dan 

učitelja 

26 

Brezići 

Učitelji su ‘’svoj dan’’ proveli i radno 

i svečano. Dan su započeli nastavom, 

nastavili ga stručnim 

usavršavanjem u gradskom 

Kazalištu Virovitica na temu ‘’ Učitelj 

- lučonoša humanih vrijednosti 

škole u 21. stoljeću’’, a završili ga 

svečanom večerom u restoranu 

Bečki dvori. 

Matej Baždar, 6. a 

Europski dan jezika 

Svakog 26. rujna obilježava se 

Europski dan jezika kojeg je uvelo 

Vijeće Europe s ciljem upoznavanja 

djece i odraslih s važnošću učenja 

jezika, njihova razumijevanja te 

promicanja bogate jezične i kulturne 

raznolikosti Europe. Taj smo dan 

obilježili podjelom letaka s jednos- 

tavnom porukom da jezici povezuju 

ljude. Ovom prilikom zahvaljujemo 

upravi i djelatnicima Interpetrola koji 

su nam omogućili provedbu akcije. 

Lucija Parić, 7. a 

Hrvatska na putu u 

EU

Brezići Vjestice 

Ured za Europske integracije u 

suradnji s Uredom za prosvjetu 

Virovitičko-podravske županije 

raspisalo je natječaj na temu 

Hrvatska na putu u Europsku uniju 

na kojem je učenica osmog razreda 

Ida Dukarić u konkurenciji svih 

osnovnih škola s područja naše 

županije osvojila hvale vrijedno 1. 

mjesto. Čestitamo Idi! 


Moj mali prijatelj 

U izložbenim paviljonima tvrtke 

Flora Vtc d.o.o. u organizaciji 

Udruge malih životinja Golub iz 

Virovitice, pomoćnik ministra Ivica 

Hodalić otvorio je 33. međugradsku 

i 16. županijsku izložbu malih životinja 

te 13. europsku izložbu 

engleskog goluba gušana. 

Na likovni natječaj teme ‘’Moj mali 

prijatelj’’, koji se već tradicionalno 

održava u sklopu izložbe malih životinja, 

ove godine se uključilo 11 

škola s područja Virovitičko - 

podravske županije. Prijavljeno je 

ukupno 218 radova, od čega 214 

likovna uratka i 4 skulpture. 

Radovi su procjenjivani u dvije kategorije; 

za učenike od prvog do 

četvrtog i od petog do osmog 

razreda osnovnih škola. 

Povjerenstvo za ocjenu radova bilo 

je u sastavu: Josip Mikolčić, 

Mihaela Kulej, Vesna Šerepac i 

Jadranka Matašin. 

Učenica 5. razreda naše škole 

Larisa Vukšan kući je ponijela 

brončani pehar, odnosno treću 

nagradu. Bravo! 

Ivana Prajo, 8. b 

Volim Hrvatsku 

U okviru nacionalnog projekta 

Hrvatske turističke zajednice “Volim 

Hrvatsku 2007.” Turistička zajednica 

Virovitičko-podravske županije 

provela je u osnovnim školama i 

dječjim vrtićima interni natječaj za 

izbor najboljeg likovnog i literarnog 

rada na temu “Hrvatska, ljubavi 

moja”. 

Dodjela priznanja pobjednicima 

održana je u županijskoj vijećnici uz 

nazočnost župana dr. Stjepana 

Feketića, njegovog zamjenika 

Zvonimira Šimića, županijske 

pročelnice mr. Vesne Bedeković i 

predsjednika županijske Turističke 

zajednice Nikice Krpana. 

U kategoriji Likovni radovi - 

osnovne škole, treća je nagrada pripala 

skupnom radu Kristijana 

Brnadića, Deana Tatića, Barbare 

Knežević i Marine Delić - učenika 

osmoga razreda naše škole. 

Ovim uspjehom školi su osigurali 

novčanu nagradu u iznosu 4000 

kuna, a sebi prigodne darove. 


Učitelji na slobodi 

Orahovica, orahovačko jezero, 

Ružica grad, Višnjica. Kupanje, 

istraživanje, zabava, iće i piće. 

Tako su dan odmora proveli naši 

učitelji. 

Matija Nikolić, 6.b 

Eksperimentalno 

vanjsko vrednovanje 

Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje 

obrazovanja prošle je školske 

27 

godine prvi put provodio eksperimentalno 

vanjsko vrednovanje usmjereno 

na utvrđivanje znanja i vještina učenika 

osmih razreda iz nastavnih predmeta 

Hrvatskoga jezika i Matematike. 

Cilj je ispitati primjenjivost 

predviđenoga modela ispitivanja 

znanja u osnovnim školama te 

napraviti smjernice za razvoj 

cjelokupnoga vanjskoga vrednovanja 

obrazovanja. To je početak praćenja 

kvalitete i sustavnoga unapređenja 

obrazovanja u našim osnovnim školama. 

Vrednovanje u koje su uključene 

sve osnovne škole u Republici 

Hrvatskoj provedeno je 18. i 19. 

travnja 2007. Iz svake škole slučajno 

su odabrani učenici ispitanici, čiji je 

broj ovisan o veličini škole i županije 

kojoj pripadaju. Rezultati ispita služe 

za utvrđivanje razine obrazovnih 

postignuća učenika na završetku 

osnovne škole. Na osnovi rezultata 

napravljene su preporuke za 

poboljšanje nastave te nastavnog 

plana i programa. Rezultati ovoga 

eksperimentalnoga vrjednovanja 

iskazani su na razini države i pojedinih 

županija. Nisu korišteni za 

međusobnu usporedbu učenika niti 

škola po postignutome uspjehu. 

Novost je da ove godine vanjskom 

vrednovanju pristupaju i učenici 

četvrtih razreda. 

pedagoginja Vera Ferenčević 

Tribina 

Prof.dr.sc. Tomislav Ivančić gostovao 

je 21.studenog 2007. na tribini 

“EGZISTENCIJALNO-DUHOVNI 

PRISTUP U RADU LIJEČNIKA I 

PROSVJETNOG DJELATNIKA” u 

dvorani Društvenog doma Opće bolnice 

u Virovitici. Predavanje je bilo 

izuzetno zanimljivo, a daljnje informacije 

o hagioterapiji, metodi kojom se 

liječi čovjekov duh, potražite pod 

linkom www.zajednica-mir.hr. 

Karolina Prajo, 7. a

Učitelji naši svagdašnji 

Pitanja za naše učitelje 

1. Za početak nam se predstavite. 

2. Sada već radite neko vrijeme u našoj školi, recite molim 

vas kakvi su prvi dojmovi? 

3. Zašto ste se odlučili baš za ovaj poziv? 

4. Ako netko želi postati nastavnik (tajnik škole), mora li 

sve razrede proći sa odličnim uspjehom? 

5. Jeste li zadovoljni odnosom učenika prema vama? 

6. Jeste li se kao nastavnik ikada doveli u nezgodnu 

situaciju? 

7. Je li po vama važno kako se nastavnici odijevaju, imate 

li vi vlastiti modni stil, i je li ljepota općenito važna u životu? 

Katarina 

Krmpotić 

1. Ja sam Katarina Krmpotić, nastavnica 

hrvatskoga jezika i književnosti. 

2. Fantastično, ekipa je super. 

3. Oduvijek sam voljela čitati knjige. 

4. Definitivno ne. Treba imati dobru 

volju. 

5. Poprilično zadovoljna. 

6. Za sada ne. 

7. Nemam poseban stil. Važno je osjećati se ugodno u onome 

što nosite. 

8. Okanite se toga. 

9. Ne. Nisam neki fan. 

10. Velik sam gurman. Cedevita. 

11. Perfekcionist sam. 

12. Čitam knjige, šetam, trčim u prirodi. 

13. Nekad izađem. 

14. Nemam poseban strah u životu. Ne patim od toga. 

15. Ne bih ništa. Iskreno, sve one manje lijepe trenutke ostavila 

sam iza sebe. Gledam samo pozitivno i zadovoljna sam. 

16. Budite lijepi, mladi, pametni i ambiciozni. 

Matej Brlić i Antonio Dijak, 6.a 

Sanja Matijek 

1. Moje ime je Sanja Matijek i učiteljica 

sam engleskog jezika od 1. do 8. razreda. 

2. Prvi dojmovi su uglavnom pozitivni što 

se tiče svega, škole, kolektiva, učenika,... 

3.Po prirodi sam prilično svestrana 

osoba, a svestranije zanimanje od ovog 

teško bih našla. 

Biti učitelj u osnovnoj školi ne znači samo 

biti netko tko će vam prenijeti potrebno 

znanje. 

Biti učitelj znači biti i pedagog i psiholog i defektolog i sudac i ... 

4. Naravno da ne. Ne čine ocjene učitelja dobrim učiteljem, već 

prvenstveno njegov karakter i metodička stručnost. 

5. Zadovoljna sam. 

6. Koliko znam, nisam. Hm, računa li se tu spoticanje o stolac? Ti 

stolci uvijek iskrsnu tamo gdje ne treba. 

7. Kažu da odjeća ne čini čovjeka. Slažem se, iako neka pravila 

oblačenja nastavnika moraju postojati, ali smatram da smo svi mi 

njih svjesni. Modni stil? Hm, casual, uz pokoji izlet u neke druge 

stilove.Vanjska ljepota je prolazna. Prava ljepota je unutar čovjeka. 

Ljepota je važna, ali ona unutarnja, odnosno vrline. 

koje krase naš karakter. 

8. Iskreno, ne slušam narodnjake, no ne prosuđujem ljude po 

tome što slušaju niti im progovaram u vezi toga. 

9. Ne samo da ne gledam BB, već ni televiziju. Sve potrebne informacije 

pronalazim na Internetu. 

10. Od jela niti jedno ne mogu izdvojiti kao omiljeno, a što se tiče 

pića, definitivno kava. 

28 

Brezići 

8. S obzirom da se učenicima često prigovara zbog 

‘’cajki’’, htjeli bismo čuti vaš osobni stav o tomu? 

9. Gledate li ‘’Big Brother’’ i kakvo je vaše mišljenje o 

tomu? 

10. Najdraže jelo i piće? 

11. Koje su vaše vrline i mane? 

12. Kako provodite slobodno vrijeme? 

13. Kamo izlazite? 

14. Čega se najviše plašite u životu? 

15. Što biste promijenili u životu kada biste ga ponovo živjeli 

iz početka? 

16. Vaša poruka učenicima? 

11. O tomu bi vam više mogli reći ljudi koji me poznaju. 

12. Ponuda sadržaja u Virovitici je zaista mizerna tako da 

uglavnom čitam, surfam i provodim vrijeme s drugim ljudima. 

13. Sve rjeđe izlazim, valjda starim. 

14. Arahnofobija (strah od paukova) uvijek je tu. Svi ostali strahovi 

su prolazni. 

15. Apsolutno ništa. Bilo je pozitivnih i negativnih stvari, ali sam u 

globalu zadovoljna njime. 

16. Neću vam pametovati u vezi škole, učenja, ponašanja... 

Vrijeme je darivanja, a jedan od najljepših darova je smijeh. Pa, 

sretnete li koga bez osmjeha, poklonite mu jedan. Besplatan je, a 

opet tako neprocjenjiv. 

Matej Baždar i Mato Iličić, 6.a 

Saša Topić 

1. Ja sam Saša Topić. Profesor sam tjelesne 

i zdravstvene kulture. 

2. Dojmovi su odlični. Mislim da smo se 

učenici i ja dobro snašli, da se dobro 

razumijemo i da je budućnost pred nama 

pozitivna . 

3. Odlučio sam se na ovaj poziv jer sam iz 

sportske obitelji. Jako sam se volio baviti 

sportom. Negdje u 7. razredu počeo sam 

ozbiljno razmišljati o tome da postanem 

profesor tjelesne i zdravstvene kulture i 

ostvarilo se. 

4. Ne nužno, ali bi bilo poželjno. Vjerojatno bi onda to bilo lakše 

postići, ali najvažnije je da se trudite i razvijate u onomu u čemu 

ste najbolji, a ovo drugo neka bude na nekoj pristojnoj razini. 

5. Jesam, jer koliko se potrudimo takav je i odnos. 

6. Bilo je situacija kada sam, počevši govoriti nešto, skrenuo na 

sasvim drugu temu. Vjerojatno sam mislio na nešto sasvim drugo. 

7. Mislim da svatko treba držati do svoje prezentacije u javnosti, 

ali su na prvom mjestu karakter, ponašanje, trud i rad. Sigurno da 

je i jedan od glavnih načina i odijevanje . Moj stil je onako više 

opušten, sportski . Naravno, na poslu uvijek moram biti u trenirci 

tako da je u svakom slučaju to moj modni stil . Ljepota je važna u 

životu, pogotovo kad ste mladi, ali s vremenom vidimo i shvatimo 

da ima i ljudi koji se tretiraju po ponašanju i kulturi, a ne samo po 

ljepoti. 

8. Osobno nisam baš ljubitelj narodnjaka. Više volim rock’n’roll, 

metal i te stilove glazbe. Svatko ima pravo slušati što želi i što mu 

se sviđa. 

9. Pa gledam, ali jako rijetko. Sigurno neće loše utjecati na ljude 

koji su prošli pubertet i veći dio života, ali bi uz djecu i jako mlade 

osobe trebao biti netko stariji da im malo pojasni neke stvari, tako 

da nemam baš neki pozitivan stav o tomu. 

10. Najdraža su mi jela upravo ona koje kao dijete nisam volio, a 

sada obožavam, paprikaš, grah i slično. Najdraža pića su mi coca 

- cola i voda. 

11. Neka drugi komentiraju o tome. 

12. u slobodno vrijeme najviše se bavim trenerskim radom, igram 

nogomet s društvom, gledam TV itd. 

13. Zadnjih nekoliko godina jako malo, ali ako izlazim, onda će to 

najčešće biti neki kafić koji radi cijelu noć. 

14. moj najveći strah je da ne izgubim svoje bližnje ili da im se

Brezići Učitelji naši svagdašnji 

dogodi nešto loše. Koliko god bili hrabri, mislim da je to najteže 

preboljeti. 

15. Ništa. Mislim da život treba u potpunosti iskoristiti do zadnje 

minute. 

16. Dajte sve od sebe u onome u čemu ste najbolji, budite 

samopouzdani i vjerujte u sebe . 

Margita Nikolić, 6. b i Karolina Prajo, 7.a 

Dinko Bukvić 

(tajnik škole) 

1. Ja sam Dinko Bukvić i dolazim iz 

Gornjeg Bazja. 

2. Dojmovi su odlični. 

3. Završio sam upravno-pravni fakultet pa 

mi se tajnički poziv činio kao logičan 

izbor. 

4. Bilo bi dobro, ali to nije jedini preduvjet. 

5. Jesam. 

6. Ne radim u nastavi pa ne mogu odgovoriti 

na ovo pitanje. 

7. Što se tiče nastavnika, to bih njima 

prepustio na odabir. Rekao bih da nemam neki izričit modni stil 

već nosim ono što mi se u tom trenutku sviđa. Po mom mišljenju 

ljepota je i nije važna, ovisno o situaciji i poslu kojem se bavite. U 

globalu, mislim da ima puno važnijih stvari od ljepote. 

8. Što se mene tiče, svatko može slušati što želi. Svaki pojedinac 

može izabrati ono što mu se sviđa, pa bi bili to narodnjaci. 

Mislim da je to trenutačno „IN“. 

9. Pa ponekad pogledam. Mislim da natjecatelji mogu saznati 

puno o sebi. 

10. Pizza i sprite. 

11. Mane: tvrdoglavost, ponekad nestrpljivost, a vrline: poštenje, 

realnost i suosjećajnost. 

12. Surfanje po Internetu, gledanje utakmica na televiziji. 

13. Iako ne baš često, izlazim u Bolero, Time i MC. 

14. Strah od bolesti. 

15. Pa ne bih ništa promijenio. 

16. Budite pametni, dobri i lijepi !!!! 

Dajana Abalić i Tea Gradinjan, 7. a 

Ivana Orač 

1. Ivana Orač, nastavnica fizike i matematike. 

2. Za sada mi se jako sviđa. Škola je prelijepa, 

učenici su dobri i uvijek spremni na 

suradnju što me također ugodno iznenadilo. 

3. Oduvijek sam voljela pomagati prijateljima 

kada su imali poteškoća u svladavanju 

gradiva. Mislim da je to bio jedan 

od bitnijih ciljeva. 

4. Mislim da ne treba biti odličan učenik. 

Imam puno prijatelja koji su bili vrlo dobri učenici, a sada su 

odlični nastavnici. Jedina stvar koja je bitnija od ocjena je volja i 

želja da se prenese znanje. 

5. Kao što sam već rekla, učenici su jako dobri i lijepo mi je raditi 

s njima. 

6. Pa sad.... Zna mi se dogoditi da ponekad u žurbi kažem neku 

krivu riječ, no to ne smatram nekom neugodnosti, već šaljivom 

situacijom. 

7. Ljepota nije najvažnija u životu, bitnija su djela. Što se odijevanja 

tiče, mislim da je samo bitno da smo pristojno obučeni u bilo 

kojem modnom stilu. 

8.Svatko ima pravo slušati što voli. 

9.Neko mišljenje o emisiji nemam, niti je poučna niti općenito 

zabavna. Volim pogledati petkom da vidim tko ispada i tko je i 

zašto nominiran. 

10.Omiljena su mi sva jela od povrća. Volim voćne sokove. 

11. Vrline su mi upornost i temeljitost, što ujedno smatram i svojim 

manama. 

29 

12. Slobodnog vremena nemam baš previše, ali uvijek pokušam 

malo odvojiti za neku dobru knjigu. 

13.Ovisi što se smatra izlaskom. U disko izlazim jako rijetko. 

Većinom sam s prijateljicama u Virovitici u kafićima. 

14.Najveći strah mi je da ne izgubim voljenu osobu. Jedan od 

manjih, ali nikako nebitnih strahova mi je strah od mraka. 

15. Ništa 

16.Budite uporni i sigurni u sebe i ne dopustite da vas netko 

omete na putu do cilja. 

Lucija Parić, 7. a i Ivana Prajo, 8.a 

Tomislav Šipek 

1. Zovem se Tomislav Šipek. Diplomirani 

sam inžinjer elektrotehnike, smjer telekomunikacije 

i informatika. Trenutno predajem 

informatiku i tehničku kulturu od 5. do 

8. razreda. 

2. Nakon 3 mjeseca rada mogu reći da mi 

je lijepo. S učenicima se trudim biti u normalnom, 

ljudskom odnosu, a mislim da 

trenutno to uspijevam. Naravno, bitna 

stvar u svemu su i drugi kolege nastavnici 

koji su stvarno odlični i s kojima odlično 

surađujem . 

3. Završio sam Fakultet elektrotehnike i računarstva, u prosvjeti 

sam završio slučajno, ali mi se posao nastavnika svidio. 

4. Nije preduvjet da bi se ostvario željeni cilj. 

5. Učenici kao učenici, ponekad su zaigrani, ponekad nezainterisirani, 

a sve to može ovisiti i o meni, na koji se način ja odnosim 

prema njima. Uglavnom, kad se sve kvadrira, pomnoži i podjeli, 

zasad sam zadovoljan odnosom. 

6. Još nisam, a bilo bi lijepo da me to ni ne snađe. 

7. Pa, naravno da je važno da nastavnici budu primjereno 

obučeni. A sad, što je nekom u redu, a što nije, ne bih govorio. 

Nemam baš neki osobit stil. Možda bi me neki stilist i popljuvao 

jer ne pratim one fashion week-ove, ali to me, uostalom, i ne brine. 

Vidite me svaki dan pa možete procijeniti je li dobro. 

8. Uh, narodnjaci... Nije baš najzahvalnije komentirati o različitim 

ukusima u glazbi. Ionako svatko ima pravo na svoj izbor. Dakle, taj 

turbo folk, koji je sada iznimno popularan, ne slušam iz razloga što 

smatram da tekst, a još manje glazba, nije od osobite kvalitete, niti 

se meni sviđa, a još manje sve ono što ide uz turbo folk. Ali, tko 

voli, nek ‘ izvoli !!! 

9. „Big Brother“ ne pratim, čak ne znam ni tko u njemu sudjeluje. 

Jednostavno, ne zanima me taj vid zabave. Možda je to sa stajališta 

psihologa i drugih koji ne mogu proučavati dobro, jer mogu 

pratiti kako ljudi mijenjaju svoj život, karakter ili što već, ali meni 

osobno nije zanimljivo gledati kako oni tamo nešto izvode. Koji je 

zapravo smisao „Big Brothera“?? 

10. Omiljeno jelo... Hm, poznat sam po tome da jako volim 

eksperimentirati s hranom i isprobavati raznolika jela, tako da 

stvarno ne znam što bih izdvojio kao najdraže, a od pića isto 

nemam nešto što najviše volim. Možda neko fino bijelo vino. 

11. Nije baš lako govoriti o svojim manama, a još teže o vrlinama. 

Smijem preskočiti ovo pitanje ??? 

12. U slobodno vrijeme uglavnom se bavim glazbom. Sviram 

klavijature, gitaru i bas gitaru na nekoliko mjesta aktivno. 

Dobar dio slobodnog vremena odvajam za druženje s 

prijateljima, prijateljicama i najbližima.Rekreativno nabacim 

nogomet i stolni tenis. 

13. Van izlazim uglavnom na mjesta gdje s društvom mogu biti na 

okupu, gdje možemo jedni druge čuti, zezati se i to su uglavnom 

ustaljena mjesta kojih u ovom malenom gradu i nema baš puno. 

Jako mi je žao što trenutno nema nekog mjesta u gradu gdje se 

može otići na dobru živu glazbu i dobro se 

zabaviti. Ne znam za takvo mjesto, ali možda se i to uskoro 

promijeni. 

14. Najveći strah? Da vam ne zakasnim ujutro na sat!!! Ne znam, 

ne volim gledati horor filmove, ali nije da mi je to neki najveći 

strah. 

15. Pa, mislim da ne bih nešto osobito mijenjao. Zadovoljan sam 

postignutim u životu. To gdje ćeš od početka biti ionako ne možeš 

birati, niti bih to promijenio. 

16. Budite vedri, veseli, jednostavni ljudi. Ne komplicirajte 

previše u životu, ne gledajte na to kako ćete jedni drugima 

napakostiti, već kako ćete pomoći. Valja nam svakom krenut od 

sebe. Živjeli !!!!!!!! 

Vanja Bajivić, 8.a

Najučenica 

DJEČJI SABOR ZNANJA 

Dječji sabor znanja je projekt pokrenut da omogući 

osnovnoškolcima da se čuje i naš glas jer smo i mi bitni, a 

najvažnija misija je promicanje znanja među djecom. Ovim 

projektom pokretači su željeli pokazati da djeca već u 

osnovnoj školi svojim znanjem i idejama mogu mijenjati 

svijet nabolje. Te ideje mogu biti korisne okolini u kojoj 

dijete živi jer su djeca važan dio zajednice. 

Dječji sabor znanja čine 22 osnovnoškolca iz svih 

županija u Hrvatskoj, predsjednik osnovnoškolaca kao 

predsjedatelj Dječjem saboru znanja i 21 župan i županica 

koji predstavljaju svoje županije u saboru svih 

osnovnoškolaca. 

Do Dječjeg sabora znanja dolazi se sustavom umreženog 

znanja jer su izabrani župani i županice pokazali veliko 

znanje iz osnovnoškolskog gradiva i pokazali da poznaju 

puno ljudi koji također puno znaju i koji su im podarili svoje 

znanje, odnosno glasove, uspješnim odgovorima na pitanja 

kviza. 

Kako se zoveš? 

Ja sam Sara Marija Lovrenović. Rođena sam u 

Karlovcu. Idem u 7. razred OŠ Ivane Brlić Mažuranić u 

Virovitici. 

Koja je zadaća „dječjeg župana“? 

„Dječji sabor znanja“ je Markottelov projekt mreže 

znanja. Izabrani su župani svih županija i grada Zagreba 

čija je uloga predstavljanje i pobošljavanje istih. 

Kako se postaje dječji župan? 

Funkcija postoji dvije godine. Prve godine telefonski se 

odgovaralo na pitanja kviza, a sljedeće se sve odvijalo 

internetom. 

Primaš li plaću za tu dužnost? 

To baš i nije pristojno pitati!!! 

Oduzima li ti ta dužnost puno vremena? 

Ne baš. Ove godine sam povrijedila nogu pa sam bila 

spriječena ostvariti nešto. 

Postoji li Dječji sabor (kao zgrada)? 

Ne postoji zgrada. Sjednice održavamo u pravom 

Saboru. Jednom smo imali sjednice na otoku 

Koločepu. 

Jesi li upoznala župane ostalih županija i njegujete 

li prijateljstva? 

Upoznala sam ih, ali se ne čujemo često. Nismo baš 

bliski. Više sam se čula sa županima 1. sabora. Imam 

prijateljicu iz Karlovca s kojom se ponekad čujem. 

Koji su zadatci dječjeg župana? 

Dječji župan treba pomagati djeci svoje županije i 

poboljšati njihov položaj. 

Susrećeš li i prave političare? 

Susrela sam nekoliko puta gradonačelnika i župana. 

Promatrajući sjednicu Sabora, upoznali smo i neke 

saborske zastupnike. 

Imaš li kakvog utjecaja na politiku odraslih? 

Nemam jer odrasli nisu baš previše zainteresirani. 

NEK' SE ČUJE I NAŠ GLAS 

Djeca već u osnovnoj školi svojim znanjem i idejama mogu mijenjati svijet nabolje 

30 

Brezići 

Županica naše županije je Sara Marija Lovrenović koja ide 

u OŠ Ivane Brlić Mažuranić u Virovitici. Pobijedila je 

najvećim brojem bodova u borbi s još pet protukandidata, 

od kojih su čak četiri bili iz naše škole. 

Dječji sabor znanja je pod pokroviteljstvom predsjednika 

Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskog državnog 

sabora, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa 

Republike Hrvatske, Grada Zagreba, a podupiru ga gotovo 

sve hrvatske županije. 

Župani i županice I. saziva Dječjeg sabora u svom izbornom 

mandatu realizirali su čak 122 društveno korisne akcije. 

Negdje je uređen okoliš, negdje su opremljene informatičke 

učionice, uređena sportska igrališta, a negdje su 

postavljeni garderobni ormarići i učinjeni znatni pomaci u 

poboljšanju prometne sigurnosti pred školama. 

Filip Kihar, 6.a 

Razgovor sa Sarom Marijom Lovrenović 

Koji su tvoji ciljevi za našu županiju? 

Htjela sam pokrenuti izviđače u Virovitici, ali je bilo 

očekivano da ja sve to sama napravim. Nitko mi nije 

htio pomoći. Podrška je izostala, kao i u slučaju drugih 

mojih zamisli. Nisam ozbiljno shvaćena. 

Kakva si učenica? 

Odlična! 

Poštuju li te školski kolege zbog toga što si županica? 

Ne znam. Neko vrijeme su me nazivali ‘’županica - 

gutalica’’. 

Imaš li povlastice kod nastavnika? 

Nemam. 

Želiš li se jednoga dana baviti politikom ili bi htjela 

postati nešto drugo u životu? 

Ne bih se željela baviti politikom. Namjeravam biti 

ortoped. 

Filip: Saro, hvala ti na razgovoru! 

Filip Kihar i Antonio Dijak, 6.a 

Rad u podlozi: Alen Orač, 4. r. PŠ Terezino Polje

Brezići Generacija na odlasku slovom i slikom 

MARKO BAUMAN 

Fato naš je pravi, 

od njegovih fora 

curama se vrti u glavi. 

DAMIR BODA 

Nogometna je faca, 

spike iz rukava baca, 

čokoladno mlijeko pije i ni 

za što drugo briga ga nije. 

IVANA BOROVČAK 

Sve sportove ona voli, 

prava je faca kad rukometnu 

loptu baca. 

HELENA BOTIĆ 

Ona lude fore ima 

i ponosi se njima. 

U školi joj mira ne da jedan 

Luka 

pa zbog njega ima sto 

problema i muka. 

MARCELA ČORIĆ 

Šminkerica je prava, 

od škole je boli glava. 

Prakticira markiranje, 

a po potrebi i štrebanje. 

DANIJEL DIBRANOVIĆ 

Dida, Cech ili Pletikosa 

nije važno, 

kad naš Danča brani, 

svi su po strani. 

MATEO FEKETIJA 

8.b 

Haker i programer on je 

pravi, 

po danu ribe lovi, 

noću metal svira, 

a po školi cure dira. 

DARIO GAVRAN 

Taman ten, pogled snen. 

Iz svake se frke zna izvući 

jer mu je bolje da se ne 

vraća kući. 

MATEA HORVAT 

Na očima tri sloja, 

nija bitna nijansa, 

nije bitna boja. 

JOSIP JURKOVIĆ 

Sve nastavnike voli, 

juri po školi. 

Razredna je faca, 

gluposti stalno baca. 

31 

DANICA KUČAN 

Vikendom gradom kruži, 

s facama se druži. 

Dečkima se sviđa. 

Dacu znaju svi - najluđa 

cura u školi. 

IVANA KUČAN 

Samozatajna cura 

vjeronauk najviše voli, 

ispita se nikad ne boji. 

DANIJELA MANDIĆ 

Mirna cura, sve odgovore 

zna. 

Povijest jača joj je strana. 

Zapravo je mali vražićak 

bez mana. 

IVAN MANDIĆ 

Veseljak pravi, svojim 

spikama nastavnike davi. 

Misli da je glavna faca, a po 

glavi mu se mota jedna 

maca. 

NIKOLINA MIOLJEVIĆ 

Kad ti zatreba žvakaća, 

ona je tu. 

Svakog dana baki 

opljačka trgovinu. 

ANA MIŠKULIN 

Svojim glasom u razredu 

sve izludi. 

Od škole i sama poludi, 

lako plane, 

u Cool-u provodi dane. 

JOSIP PERIĆ 

Joza mali dvije cure ima i 

ponosi se njima. 

Car je pravi i tu sve štima. 

SANJA PETROVIĆ 

Tošu ona voli, njegove 

pjesme fura po školi. 

Slatkica je uvijek nasmijana 

lica - to je naš Sanjica. 

IVAN PILJEK 

Glazbenik je pravi, note mu 

se motaju po glavi. 

U razredu vole ga svi, pogotovo 

kad nove fore provodi. 

IVANA PRAJO 

Ivana je lijepa, pametna i 

zgodna, razredna ikona je 

modna. 

U razredu je vole svi, dok je 

ona s nama, sretni smo mi. 

TOMISLAV STUBIČAR 

Frajer je nekim čudom 

postao, 

repanje mu je jača strana. 

On je zapravo reper bez 

mana. 

GABRIJEL ŠIMIĆ 

Dolazi iz Dugog Sela, 

učenje mu nije jača strana. 

Sanja da će jednog dana 

postati igrač Arsenala. 

FILIP ŠTEFOVIĆ 

Pele ili Maradona, 

nije važno. 

Nogometne spike zna, 

golove zabija pomoću 

Playstationa.

Brezici 4 2008.pdf - Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Gornje ...

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?