Armagedonske bitke

Eric H.Cline
ARMAGEDONSKE
BITKE
Megido i Jizreelska dolina od Brončanog do Nuklearnog doba

Copyright © by the University of Michigan 2000
Naslov originala:THE BATTLES OF ARMAGEDDON -
Megiddo and the Jezreel Valley from the Bronze Age to the Nuclear Age
Četiri tisuće godina Jizreelska dolina je patila u skoro neprestanom
ratovanju. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje, Kanaana i Palestine
odražava se u mikrokozmosu u toj, krvlju natopljenoj dolini. Barem su se
34 krvava sukoba vodila uz drevno mjesto Megido i susjednim područjima
Jizreelske doline, a vjerojatno, u budućnosti, slijedi i kobna majka svih
bitaka - Armagedonska bitka.
Egipćani, Kanaanaci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani. Filistejci, Hasmonejci,
Grci, Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci, Mongoli, Palestinci,
Francuzi, Australci, Nijemci Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali.
Tu je Tutmozis III vojevao prvu bitku koja je zabilježena u svijetu; tu je
Gideon vodio prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu
bitku. No, to je također i mjesto završetaka, jer se očekuje da će se upravo
ovdje dogoditi biblijski Armagedon.
Kada govorimo o svim tim bitkama, mogli bismo parafrazirati riječi sir
Winstona Churchila: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije toliko mnogo
njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."
Ova je knjiga potvrda kako se povijest ponavlja, unatoč ljudskoj tvrdoglavosti
i iracionalnom nagonu za osvajanjem, što, nažalost, uvijek za sobom
povlači uništavanje i smrt. Ona je čak i danas jasna potvrda da još uvijek
nismo spremni izvlačiti pouke iz krikova umirućih u prohujalim tisućljećima.

Kratice
Uvod: Armagedonske bitke
Sadržaj
1. POGLAVLJE: Povijest se ponavlja
Tutmozis III i Kanaanci, 1479. pr. Kr.
Allenbv i Turci. 1918 po Kr.
2. POGLAVLJE: Na rubu Egipta
Pepi I i "Nos gazeline glave", 2350. pr. Kr.
Amenhotep II i Jizreelska dolina, 1430. pr. Kr.
Biridija i Labavu, 1360-1350 pr. Kr.
3. POGLAVLJE: Osvajanje Kanaana
Debora, Barak i Sisera, 1125. pr. Kr.
Gideon, Midjanci i Amalečani, 1090 pr. Kr.
Saul, Jonatan i Filistejci, 1016. pr. Kr.
4. POGLAVLJE: Kraljevstva pod opsadom
Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini, 925 pr. Kr.
Jehu, Joram i Ahazja, 841. pr. Kr.
Neko II i Jošija. 609. pr. Kr.
5. POGLAVLJE: Na rubu carstava
Antioh III i Ptolemej IV, 218 pr. Kr.
Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II, 55. pr. Kr.
Vespazijan i židovski pobunjenici, 67. po Kr.
6. POGLAVLJE: Islamski napadači
Ikšididi i Hamdanidi, 946. po Kr.
Fatimidi i Bizant, 975. po Kr.
05
06
11
35
51
83
111
127

7. POGLAVLJE: Dolazak križara
Maudud i križari, 1113. po Kr.
Saladin i križari, 1182-83., 1187. po Kr.
Peta križarska vojna, 1217. po Kr.
Ajubidi i križari, 1247. po Kr.
8. POGLAVLJE: Snovi o slavi
Mameluci i Mongoli, 1260. po Kr.
Mameluci i križari, 1263-64. po Kr.
Zahir al-'Umar i Nablus-Saqrov savez, 1735-73. po Kr.
Napoleon na brdu Taboru, 1799. g.
9. POGLAVLJE: Borba za opstanak
Rat za nezavisnost, 1948. g.
Šestodnevni rat, 1967. g.
Jom Kipurski rat, 1973. g.
10. POGLAVLJE: Bitka između Dobra i Zla
Megido i Jizreelska dolina za vrijeme Armagedona
136
153
176
189

Kratice
AUSS Andrews University Seminary Studies
BA Biblical Archaeologist
BAR Biblical Archaeology Review
BASOR Bulletin of the American Schools of Oriental Research
BibOr Bibliotheca Orientalis
EHR English Historical Review
HJAS Harvard Journal of Asiatic Studies
HSCP Harvard Studies in Classical Philology
HTR Harvard Theological Review
HUCA Hebrew Union College Annual
IEJ Israel Exploration Journal
JANES Journal of the Ancient Near Eastern
Society of Columbia University
JAOS Journal of the American Oriental Society
JARCE Journal of the American Research Center in Egypt
JBL Journal of Biblical Literature
JEA Journal of Egyptian Archaeology
JETS Journal of the Evangelist Theological Society
JNES Journal of Near Eastern Studies
JPOS Journal of the Palestine Oriental Society
JSS Journal of Strategic Studies
JSSEA Journal of the Society for the
Study of Egyptian Antiquities
JTS Journal of Theological Studies
MIO Mitteilungen des Instituts fur Orientforschung
PEFQS Palestine Exploration Fund, Quarterly Statement
VT Vetus Testamentum
WTJ Westminster Theological Journal
ZAW Zeitschrift fur Alttestamentliche Wissenschaft
ZDPV Zeitschrift des Deutschen Palastina-Vereins

Uvod:
Armagedonske bitke
Kada pogledaš niz široku ravnicu Esdraelona koja se širi takoreći
od naših nogu, nemoguće je ne sjetiti se da je to najveće bojno
polje na svijetu, od Jošuinih dana i poraza moćne Siserine vojske
pa sve skoro do naših dana. Napoleon je vodio veliku bitku na
brdu Taboru; a tu je i drevni Megido, gdje će se voditi posljednja
velika Armagedonska bitka.
— Poručnik H.H. Kitchener, 1878
Rijetko je mir u Izraelu. Nigdje to nije očitije nego u Jizreelskoj
dolini. Četiri tisuće godina taj je kraj patio u skoro neprestanom
ratovanju. Ustvari, čovjek bi se mogao ozbiljno zapitati
je li ikada postojalo vrijeme kada vladari toga područja, bilo
mjesni ili strani, nisu bili u ratu. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje,
Kanaana i Palestine, odražava se u mikrokozmosu u toj krvlju natopljenoj
dolini, jer je praktički svaki veći napadač na Izrael morao
vojevati bitku u Jizreelskoj dolini. Barem su se trideset četiri krvava
sukoba već vodila na drevnom mjestu Megidu i u susjednim područjima
Jizreelske doline, a vjerojatno slijedi i kobna Armagedonska
bitka. Egipćani, Kanaanci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani, Filistejci,
Hasmonejci, Grci. Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci,
Mongoli, Palestinci, Francuzi, Turci, Britanci, Australci. Nijemci.
Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali.
Jizreelska dolina je mjesto prvih putova: Tu je Tutmozis III vojevao
prvu bitku koja je ikada zabilježena na svijetu; tu je Gideon vodio
prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu bitku
uopće tijekom pobjedničkoga pohoda kroz Aziju i Srednji Istok, To
je također mjesto završetaka: tu je Šaul izvojevao svoju zadnju junačku
bitku; tu je Jošija dočekao svoj usud; tu se očekuje da će se

zbiti Armagedon. Imena ratnih generala i vođa koji su se borili u toj
maloj dolini odjekuju kroz cijelu povijest. Med njima: Tutmozis III,
Debora i Barak, Sisera, Gideon, Saul i Jonatan, Šišak, Jehu, Joram,
Jezebel, Jošija, Antioh, Ptolemej, Vespazijan, Saladin, Napoleon i
Allenby, da spomenemo samo neke najpoznatije.
Vrlo su poznata i imena onih koji su poginuli u bitci u Jizreelskoj
dolini. Ona uključuju mnoge spomenute vođe a i druge, ko što je
Labayu, vladar Šekema u Bronč. dobu; kanaanski general Sisera;
Šaul, prvi kralj Izraela; Jonatan, sin Šaula i nasljednik prijestolja;
Joram, kralj Izraela; Jezebel, žena Ahaba i kraljica majka Izraela;
Ahazja, kralj Judeje; Jošua, kralj Judeje; mongolski general Kitbuqa,
i mnogo drugih.
Ratovi u Jizreelskoj dolini uvijek su bili spoj borbe na otvorenom
i gerilske taktike, udri i pobjegni. Konji i bojna kola Kanaanaca
i Izraelićana ustupila su mjesto tenkovima i zrakoplovima izraelskih
obrambenih snaga, a mačeve i lukove zamijenile su strojnice i ručne
granate, ali taktike su ostale slične. Stoga su dokazi o tome kako se
povijest ponavlja mnogobrojni, kao što je general Allenby u dvadesetom
st. uspješno oponašao taktike koje je koristio Tutmozis III
kod Megida, prije više tri tisuće i četiristo godina.
Tijekom povijesti, Megido i Jizreelska dolina bili su glavno bojno
polje za bitke koje su odlučile o tijeku civilizacije. Ne čudi
što je pisac Otkrivenja vjerovao kako će se Armagedon, pretposljednja
bitka između Dobra i Zla, također voditi u tom kraju. Područje
Jizreelske doline možemo usporedit sa sastajalištem dviju tektonskih
ploča, gdje pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke
događaje ogromnih razmjera što potresaju zemlju, a kojih se odjeci
osjećaju nadaleko, kako u geografskom tako i u vremenskom smislu
te riječi. Što se događa s tim područjem da ono pobuđuje stalno stanje
ratovanja? Jedino će ustrajno proučavanje vojne povijesti toga
područja pružiti odgovore na to pitanje. Kada govorimo o bitkama
što su se vodile u granicama Jizreelske doline tijekom prošlih četiri
tisuće godina, mogli bismo svakako parafrazirati besmrtne riječi sir
Winstona Churchilla: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije
tolko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."

Tabela 1
Trideset i pet bitaka koje su se vodile i
koje će se još voditi u Jizreelskoj dolini
Godina Protivnici Mjesto
2350. pr. Kr.
1479. pr. Kr.
1430. pr. Kr.
1360-1350. pr. Kr.
1125. pr. Kr.
1090. pr. Kr.
1016. pr. Kr.
925. pr. Kr.
841. pr. Kr.
609. pr. Kr.
218. pr. Kr.
55. pr. Kr.
67. po Kr.
940. po. Kr.
946. po Kr.
975. po Kr.
1113. po Kr.
1182. po Kr.
1182. po Kr.
1183. po Kr.
1187. po Kr.
1217. po Kr.
1247. po Kr.
1260. po Kr.
1263. po Kr.
1264 po Kr.
1735. po Kr.
1771-1773. po Kr.
1799. po Kr.
1918. po Kr.
1948. po Kr.
1948. po Kr.
1967. po Kr.
1973. po Kr.
?
Pepi I protiv pobunjenika kod "Gazeline glave"
Tutmozis III protiv Kanaanaca
Amenhotep II protiv naselja u dolini
Biridija protiv Labayua
Debora i Barak protiv Sisere
Gideon orotiv Midjanaca/Amalečana
Šaul i Jonatan protiv Filistejaca
Šešonk I (Šišak) protiv Megida
Jehu protiv Jorama i Ahazje
Neko II protiv Jošije
Antioh III protiv Ptolemeja IV
Gabinije protiv Aleksandra
Vespazijan protiv židovskih pobunjenika
Ikšididi protiv Abasida (bez pobjednika)
Ikšididi protiv Hamdanida
Bizantinci protiv Fatimida
Maudud protiv križara
Saladin protiv. Daburiyana
Saladin protiv križara
Saladin protiv križara (bez pobjednika)
Saladin protiv križara
Križari protiv muslimana
Ajubidi protiv križara
Mameluci protiv Mongola
Mameluci protiv hospitalaca
hospitalci / templari protiv Mamluka
Zahir al-'Umar protiv Nablus-Saqrovog saveza
Zahir al-'Umar protiv Lejjuna
Napoleon protiv Otomana
Allenby protiv Otomana
Izraelci protiv Arapa
Izraelci protiv Arapa
Izraelci protiv Arapa
Izraelci protiv Sirijaca
Dobro protiv Zla
Jizreelska dolina
Megido
Jizreelska dolina
Megido
Tanak / brdo Tabor
Brežuljak Moreh / Endor
brdo Gilboa
Megido
Jizreel
Megido
brdo Tabor
brdo Tabor
brdo Tabor
Lejjun
Lejjun/Aksal
brdo Tabor
brdo Tabor
Daburiya
Forbeiet
'Ayn Jalut
brdo Tabor, Daburiya,
Zarin i al-Fula
brdo Tabor
brdo Tabor
Ain Jalut
brdo Tabor
Lejjun
Al-Rawdah
Lejjun
brdo Tabor
Megido
Mishmar Haemek
Zarin, Megido i Lejjun
Ramat David, zračna luka
Ramat David, zračna luka
Armagedon

Karta 1. Sirija-Palestina u Brončanom i Starijem željeznom dobu (drugo i
početak prvog tisućljeća pr. Kr.)

Karta 2. Detaljna karta Jizreelske doline. (Pretiskano uz ljubazno dopuštenje
Andromede Oxford Limited, www.andromeda.co.uk © copyright
Andromeda

1 . P O G LAVLJE
Povijest se ponavlja
... Zauzeće Megida znači zauzeće tisuću gradova! Zauzmite ga
čvrsto, čvrsto!
— Tutmozis III okupljajući svoje postrojbe
u bitci kod Megida 1478. pr. Kr.
Konji potiho njište, toptajući nervozno, dok se njihovi jahači
penju po hladnom zraku prije zore. Pred njima je dnevna
zapovijed: opasan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac
Musmus. nakon čega slijedi jurnjava preko Jizreelske doline i borba
s neprijateljem koji nadzire drevni Megido, grad smješten visoko na
brijegu iznad glavne ceste od Egipta prema Eufratu.
Godina je 1479. pr. Kr. a vojska koja se ustremljuje na kanaanski
Megido je egipatska, predvođena faraonom Tutmozisom III ili je to
godina 1918 po Kr.. pred kraj Prvoga svjetskoga rata? Jesu li postrojbe
u naletu ustvari savezničke snage pod zapovjedništvom generala
Edmunda H.H.Allenbyja. pripremajući se da napadnu Megido pod
nadzorom Osmanlija?
Odgovor je, naravno, i jedne i druge. I Tutmozis III i Allenby kockali
su se poslavši svoje ljude kroz uski klanac Musmus. Od tri
prolaza koja vode u Jizreelsku dolinu blizu Megida, klanac Musmus
je središnji - najizravniji put no i najuži i najopasniji. Oba su čovjeka
dobila odlučnu bitku, uhvativši neprijatelja nespremna i zauzevši
­­­­teško mjesto Megido.
Povijest se ponovila nakon tri tisuće četiristo godina. Je li to bila
puka slučajnost? Ili je Allenby, kao gorljivi proučavatelj vojne povijesti,
znao za manevre Tutmozisa III iz daleke prošlosti? Većina Allenbyjevih
biografa ustrajava na tvrdnji da je Allenby to morao znati,
jer je njegova taktika tako očito oponašala faraonovu.

Bitka koja se vodila kod Megida 20. rujna 1918. opravdala je
pobjednički naslov "Allenby od Armagedona" koji je general (poslije
feldmaršal vikont) Allenby dobio u danima koji su prethodili
konačnoj savezničkoj ofenzivi protiv turske vojske u Palestini. Allenby
je znao da ime Armagedon potječe od hebrejskoga Har Megiddo i da
doslovno znači "brdo Megido". Ono je označeno u Novome zavjetu
kao mjesto gdje će se održati pretposljednja bitka između snaga dobra
i zla.
"To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji odlaze
kraljevima cijeloga svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga,
Svemogućega ... Okupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon.
... ( Otkrivenje )"
Megido se nalazi u Jizreelskoj dolini, također poznatoj kao ravnica
Esdraelon (Esdraelon je grčka modifikacija Jizreela). Mjesto se smjestilo
skoro točno između Haife i sredozemne obale na zapadu i Tiberiasa
na Galilejskom moru na istoku. To je svakako najbogatije
arheološko nalazište u Izraelu i općenito se smatra jednim od najvažnijih
arheoloških mjesta na cijelom Bliskom Istoku. Kao što sadašnji
istraživači toga mjesto opisuju, "Megido je bio kraljica gradova u Kanaanu/Izraelu,
"pun masivnih utvrđenih zidina, dojmljive arhitekture
i vodenih instalacija, raskošnih palača i važnih hramova. Ne čudi
što je to bilo jedno od mjesta na kojima je James Michener temeljio
svoju knjigu The Source (Izvor).
Svojim povoljnim položajem, Megido je nadzirao jednu od najvažnijih
cesta u drevnom svijetu, Via Maris. To je bio međunarodni
vojni i trgovački put koji je prolazio između Egipta na jugu i Sirije,
Fenicije, Anatolije i Mezopotamije na sjeveru i istoku. Nalazeći se postrance
od toga glavnoga trgovačkog puta u smjeru sjever-jug kako on
prolazi kroz klanac Musmus (Wadi 'Ara) i vijuga kroz Jizreelsku dolinu,
Megido je imao veliki strateški značaj, jer tkogod je nadzirao taj grad
i tamo držao svoju vojsku vladao je vitalnim međunarodnim putom.
Stoga ne čudi, da je područje koje okružuje drevno mjesto Megido
u Jizreelskoj dolini, vidjelo više borbi i prolijevanja krvi tijekom
dugog vremenskoga razdoblja nego bilo koje drugo mjesto na zemlji
- tijekom proteklih četiri tisuće godina, barem su se trideset četiri

Slika 1. Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)
Slika 2. Megido i Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)

itke vodile u toj maloj dolini. Pisac Otkrivenja u Novom zavjetu
logički je zaključio da će se pretposljednja bitka između dobra i zla
također voditi kod Megida. Stoga je ta bitka dobila naziv Armagedon,
što je postalo predmetom mnogih znanstvenih i pučkih rasprava, osobito
zadnjih godina.
Jizreelska dolina ima približan oblik trokuta koji leži na svojoj
strani, s vrhom koji dodiruje ravnicu Ake (Ako) na zapadu a svojom
osnovicom gleda na rijeku Jordan na istoku. Njezin južni rub okružen
tisuću metara visokim planinama brda Karmel i planinskim lancem
Gilboa, proteže se tridesetak kilometara od brda Karmel da bi skoro
dosegao rijeku Jordan. Brežuljci Nazareta i planine Donje Galileje
čine sjeverni rub Jizreelske doline, uzdižući se ponovo skoro tri stotine
metara iznad ravne donje doline. Ta sjeverna strana proteže se skoro
dvadeset pet kilometara od brda Karmel na zapadu do brda Tabora
na istoku. Istočna strana Jizreelske doline široka je samo jedanaest
kilometara od brda Tabora na sjeveru do brda Gilboa na jugu. Međutim,
istočni kraj nikako nije najuži dio doline. Barem na jednom dijelu
ona je široka samo tri kilometra.
Jizreelska dolina ispresijecana je nepresušnom rijekom Kišon i
njezinim brojnim pritocima. Te vode i slabo prirodno isušivanje stvorile
su mulj u ravnom tlu te doline tijekom većega dijela godine, osim
u najsušnijim ljetnim mjesecima. Ustvari, barem od bizantskoga
razdoblja do nedavno, a možda još u rimskom razdoblju pa čak i u
biblijskim vremenima, veći dio tla Jizreelske doline pretvarao se u
prljavu močvaru za kišnih mjeseci, što je dovodilo do širenja malarije
sve do 1920-ih godina. Boljim uređenjem rijeke Kišon i isušivanjem
močvara u nedavnom vremenu, uvjeti su se dramatično promijenili
na bolje, ali to nije bio slučaj tijekom većega dijela pisane povijesti
u toj dolini.
Ulazak u Jizreelsku dolinu sa sjevera i juga moguć je samo kroz
nekoliko uskih planinskih prolaza. Većina njih je mala. Najpoznatiji
među njima uzduž južnoga ruba uključuju, od najistočnijega do najzapadnijega,
klanac koji vodi od Dothanske doline i pojavljuje se
kod drevnoga mjesta Tanaka; Wadi 'Ara (klanac Musmus), koji izbacuje
svoje putnike u ravnicu pokraj mjesta Megido; manji klanac
Abu Shusheh, koji izlazi blizu suvremenoga mjesta Mishmar Haemek,

kao i klanac koji se pojavljuje pokraj drevnoga mjesta Jogneam.
Klanci prema dolini koje putnici najčešće koriste dolazeći sa sjevera
preko brežuljaka Donje Galileje uključuju onaj što ide iz Nazareta i
jedan drugi smješten točno istočno od brda Tabora, vodeći prema
području Galilejskoga mora. U dolinu se može ući i sa istoka, gdje
je dolina podijeljena u tri dijela brdom Taborom na sjeyeru, brdom
Gilboom na jugu i brežuljkom Moreh između. U dijelu stvorenom
između brežuljka Moreh i brda Gilboa, Harodska dolina se nastavlja
tamo gdje Jizreelska dolina prestaje, nastavljajući prema istoku dok
ne dosegne Bet-Šean (Beisan) i rijeku Jordan. Zapadni vrh doline
također je jedan od ulaza, gdje se rijeka Kišon spaja preko uskoga
klanca s ravnicom Ake (Ako), otvarajući pristup iz Sredozemnoga
mora i prema njemu pa dalje.
Jizreelska dolina proteže se skoro preko širine Izraela, povezujući
obalno područje s Jordanskom dolinom i leži na stjecištu glavnih
trgovačkih i vojnih putova. Stoga su tijekom povijesti, putnici koji
su putovali po Izraelu u svim smjerovima - bilo to trgovci, hodočasnici
ili napadači ratnici - bili prisiljeni gotovo u svakom slučaju prijeći
dolinu i susresti s njezinim stanovnicima. Stoga ne čudi što je skoro
svaki osvajač od otprilike 2350. pr. Kr. do 2000. po Kr morao voditi
bitku u Jizreelskoj dolini.
Allenbyjeva bitka kod Armagedona bila je dio mnogo većega savezničkog
pohoda od 18. do 21. 09. Međutim, njegova pobjeda kod
Megida 20.09., zajedno s njegovim kasnijim pobjedama kod Nazareta,
Afule, Jenina i Beisana (drevni Bet-Šean) toga istoga dana,
predstavljali su glavnu savezničku pobjedu. Izgleda da je odlučujući
trenutak cijele ofenzive, bitka kod Megida, ubrzo imala za ishod "uništenje
neprijateljske vojske, oslobođenje Palestine i Sirije i zauzeće
Damaska i Alepoa, " kao što je sam Allenby pisao 31. 10. 1918.
Možda je to bila i prijelomna točka cijeloga rata na Srednjem Istoku.
Britanski imperijalni ratni kabinet predložio je, čini se, izvorni
vojni plan da se zauzme Palestina, koristeći obavijesti koje je dobio
od južnoafričkoga generala Jana Smutsa, koji je posjetio Allenbyja
u Egiptu i Palestini u 2.mj. 1918. Taj plan mnogo je dugovao Allenbyju,
koji je želio da britanske postrojbe prve prijeđu Jordansku
dolinu i poruše željezničku prugu Hejaz blizu Amana, a onda da na-

preduju u Jizreelsku dolinu, zauzmu Haifu i Tiberias i nastave marširati
prema sredozemnoj obali do Beiruta.
Ratni kabinet odobrio je plan vojne krajem proljeća, dajući Allenbyju
zeleno svjetlo. Do kraja ljeta on je bio spreman prijeći u ofenzivu.
Međutim, manje od mjesec dana prije no što je planirano da
ofenziva počne, Allenby je znatno promijenio izvorni plan. On je
potajno skupio snage blizu Jaffe, oko osamdeset kilometara jugozapadno
od Megida i pripremao se za napad.
Ofenziva je počela artiljerijskim bombardiranjem u 4,30 sati ujutro
19. rujna 1918. Oko petnaest minuta poslije, invazija je započela.
Napad na Megido predvodila je Četvrta konjička divizija, koja
se sastojala od Desete, Jedanaeste i Dvanaeste brigade, uz potporu
artiljerije i oklopnih jedinica. Uz pratnju Australske brigade lake konjice,
Četvrta konjička divizija napustila je svoj tabor u voćnjacima
naranči oko Sarone i uputila se uz Wadi 'Aru prema klancu Musmus.
Kada se spustila tama, vodeća jedinica, Deseta brigada, umorna od
cjelodnevnoga putovanja, promašila je ulaz u klanac i nastavila osam
kilometara predaleko prema sjeveru, prije no što je otkrila pogrešku.
Zapovjednik divizije, general bojnik Barrow, koji se već vozio kroz
klanac sa svojim stožernim časnikom i prethodnicom brigade, Drugim
kopljanicima, vraćao se uzduž klanca oko ponoći - ali njegovih postrojbi
nije bilo na vidiku. Nakon što se zbrka riješila, Barrow je degradirao
zapovjednika Desete brigade, brigadnoga generala Howard-
Vysea, na licu mjesta i dao je Dvanaestoj brigadi povlasticu da prva
prođe kroz klanac Musmus. Ona je prošla bez incidenta, ko što je
učinila i Jedanaesta brigada, a ubrzo nakon toga, i izgubljena Deseta
brigada.
Do početka sljedećega jutra, 20. rujna, sve snage Četvrte konjičke
divizije prodrle su kroz klanac Musmus i bile spremne ući na južni
dio Jizreelske doline kod Megida. Međutim, savezničke postrojbe zapazile
su u zoru kontingent turskih postrojbi - Trinaestu pričuvnu
pukovniju smještenu u Nazaretu - koje su ih čekale ravno ispred.
Prethodnoga jutra, cijeli je turski bataljun dobio naredbu da maršira
do klanca Musmus i brani ga od savezničkih postrojbi koje se približavaju,
ali samo je mala prethodnica doprla do ravnice 20 rujna -
iako je Turcima trebalo gotovo osamnaest sati da prijeđu kratak razmak
od dvadeset šest kilometara od Nazareta.

Karta 4. Allenby kod Armagedona
l a. Četvrta konjička divizija maršira uz Wadi 'Aru (klanac Musmus).
l b. dok turska Trinaesta pričuvna pukovnija napreduje iz Nazareta prema
Megidu,
1 c. a Peta konjička divizija maršira uz klanac Abu Shusheh.
2 a. Drugi kopljanici svladavaju turske postrojbe kod Megida,
2 b. dok Trinaesta brigada napreduje prema Nazaretu,
2 c a Četrnaesta brigada maršira prema el-Fulehu (Afuli) i poslije joj se
pridružuje Petnaesta brigada.
3 a. Četvrta konjička divizija nastavlja prema el-Fulehu (Afuli) i zatim
prema Beisanu (Bet Šeanu).
3 b. Treća australska brigada lake konjice prolazi kroz klanac Musmus,
dolazi do Lejjuna i onda nastavlja dalje da bi zauzela Jenin.
Saveznički Drugi kopljanici, obično pridodani Desetoj brigadi ali
sada prerazmješteni uz Dvanaestu brigadu nakon zbrke iz prethodne
večeri, bili su na čelu marša tijekom cijele noći. Rano ujutro oni su

napali turske jedinice i lako ih svladali. Samo je jedan saveznički
vojnik bio ranjen u okršaju. Međutim, Turci nisu tako dobro prošli.
Kopljanici su ubili 46 turskih vojnika i zarobili 470. To se na kraju
pokazalo kao jedina značajnija borba u bitci kod Megida 1918.
U međuvremenu, dodatne savezničke postrojbe napredovale su
prema zapadnom dijelu Jizreelske doline, nekoliko kilometara sjeverno
i zapadno od Megida. Peta konjička divizija - koja se sastojala
od Trinaeste, Četrnaeste i Petnaeste brigade, te artiljerije i oklopnih
jedinica - spremila se za pohod rano ujutro 19. 09. i uputila prema
klancu Abu Shusheh, koji ide usporedno s klancom Musmus. Divizija
se kratko zaustavila kod sela Liktera (moderne Hadere), gdje su ostavljene
Petnaesta brigada i njezina artiljerija kako bi mogli prijeći naporan
teren po dnevnom svjetlu sljedećega dana. Ostatak divizije
ušao je u klanac Abu Shusheh u predvečerje i došao do Jizreelske doline,
blizu današnjega naselja Mishmar Haemek, nekoliko sati nakon
ponoći 20. 09.
Odatle su se i Trinaesta i Četrnaesta brigada Pete konjičke divizije
okrenule prema istoku, a onda usmjerile prema odvojenim ciljevima.
Trinaesta brigada otišla je okušati sreću prema sjeveru u pravcu Nazareta,
gdje je bio smješten neprijateljski stožer. Doprla je do Nazareta
rano ujutro na potpuno iznenađenje njemačkoga zapovjednika,
Limana von Sandersa, koji je navodno pobjegao u pidžami, jedva
izbjegavši uhićenje. Četrnaesta brigada marširala je prema jugu u
pravcu el-Fuleha (moderne Afule) i uz malo napora zauzela grad. Tamo
im se poslije istoga dana pridružila Petnaesta brigada.
Nakon kratke ali odlučujuće bitke kod Megida, cijela Četvrta konjička
divizija nastavila je uz drevne humke prema el-Fulehu (Afuli),
dospjevši do grada oko osam sati ujutro pola sata nakon što je grad
zauzela Peta konjička - i zatim nastavila prema Beisanu (Bet Šeanu),
kojega su dosegnuli i zauzeli u kasno poslijepodne istoga dana, 20.
rujna. Slijedeći u stopu Četvrtu diviziju kroz klanac Musmus, australska
konjička divizija došla je do Lejjuna, arapskoga sela smještenoga
pokraj Megida, do podne 20. rujna; Treća australska brigada lake
konjice zauzela je Jenin toga poslijepodneva.
Tako su, do večeri 20. 09., nepunih trideset i šest sati nakon početka
vojne, Allenbyjeve postrojbe postigle svoj cilj. One su opkolile

cijelu Sedmu i Osmu tursku vojsku i osigurale nadzor Palestine.
Sama Četvrta konjička začudo je pokrila oko 128 km za manje
od jednoga i po dana, izgubivši pri tome samo dvadeset i šest konja.
Taka je pobjeda nadmašila najbolje Allenbyeve snove, jer je postala
stvarnost brže nego se on mogao nadati. Ujutro pred napad pisao je
svojoj ženi, "Počinjem mislit da možemo postić vrlo veliki uspjeh";
samo 5 dana poslije pisao joj je, "Ja sam sam gotovo zaprepašten
veličinom te pobjede."
Strategija za pohod na Megido, kao što ju je na kraju odobrio
Britanski imperijalni ratni kabinet, obično se pripisuje samo Allenbyju,
iako je sam Allenby poslije često govorio da je, ustvari, plan
za odlučnu bitku kod Megida predložio Louis Bols, tada njegov šef
stožera a poslije glavni zapovjednik britanskih snaga u Palestini.
Prema nekoliko njegovih biografa, Allenby je osjećao da je izvorni
plan, koji je podnio general Smuts a odobrio Britanski imperijalni
ratni kabinet u veljači 1918. bio suviše ograničen i neambiciozan.
Kapetan Cyril Falls, koji je sastavio službenu povijest Prvoga svjetskoga
rata na temelju dokumenata u britanskim arhivima, poslije je
napisao knjigu o Allenbyjevoj konačnoj ofenzivi, zapisavši da je
izvorni plan "bio dovoljno dobra shema, ali ne smiona," i da "on ne
bi doveo do uništenja turskih vojski." Falls nastavlja:
On /Allenby/ razmišljao je o njemu još 3 tjedna prije nego što je.
na povratku s jutarnjega jahanja, iznenadio svoje korpusne zapovjednike
najdrastičnijim ispravkom ... Bila je /to/ uloga konjice koja
je najtemeljitije promijenjena. Značilo je to marširati na El Afulu.
40 km sjeveroistočno od Tul Karma, a zatim ući u ravnicu
Esdraelon kod Lajuna (Megida). Ostavljajući snage da zatvore tursko
povlačenje prema sjeveru i sjeverozapadu, značilo je to sići u Jordansku
dolinu kod Beisana ... Bio je to sasvim drugi plan. smion, veličanstven.
Ako netko zapita je li to bila shema glavnoga zapovjednika,
neka mu se odgovori s još jednim pitanjem. Koji bi stožerni
časnik predložio takav plan koji uključuje veliku mogućnost da će
konji pobjeći iz svoga prijevoza i morati živjeti na zemlji, za koju
se očekivalo daje pustija nego što je ustvari bio slučaj?... On je doista
imao malo veze s prvim planom, a još manje s onim, pravim
pješadijskim, što gaje predložio general Smuts nakon posjeta Allenbyju
i kojega je ustvari odobrio Ratni kabinet u proljeće.

Kako je Allenby došao na tu zamisao? Njegovi biografi bilježe
činjenicu da je on izučavao vojnu povijest i mnogo čitao o drevnome
Egiptu, Siriji-Palestini prije i tijekom svoje vojne iz 1918. Jedan
biograf, pukovnik (poslije sir general) Archibald Percival Wavell, koji
je napisao nekoliko knjiga o bitkama na Bliskom Istoku, uključujući
i Allenbyjevu vojnu, primjećuje da je Allenby koristio knjige o
drevnom Bliskom Istoku, prikaze križara i Herodotove povijesti -
pa da je čak nešto od toga materijala nosio na bojišnicu. Wavell
dalje kaže:
Sigurno nijedan zapovjednik nikada nije tako pomno proučavao
povijest i topografiju ratišta na kojemu je ratovao kao general Allenby.
Dvije je knjige čitao gotovo svakoga dana, Bibliju i George Adam
Smithovu Historical Geography of the Holy Land. (Povijesna geografija
Svete Zemlje).
Otprilike, 3.400 godina prije Allenbyja, Tutmozis III
također je vodio rat kod Megida, u vojni koja se jezgrovito opisuje
u knjizi Georgea Adama Smitha.
Najranija povijesna bitka kod Megida vodila se 1479. pr. Kr. između
egipatske vojske Tutmozisa III, koja je došla iz Sharona srednjim
od tri klanca u Esdraelon, i snaga nekih sirijskih država ujedinjenih
protiv Egipta. Zemljopisni detalji egipatskih priprema za tu vojnu i
napredovanje sjeverno od Gaze od velikoga su zanimanja zbog njihove
bliske podudarnosti sa svim kasnijim napredovanjima vojski
od Sharona do bitke u Esdraelonu.. .
Tutmozis III bio je možda najveći egipatski faraon, barem u smislu
vojnih pobjeda. On je naslijedio svoga oca na egipatskom prijestolju
1490. pr. Kr. kada mu je bilo samo deset godina. S obzirom da je bio
tako mlad, umjesto njega vladala je njegova maćeha, Hatšeput, najprije
kao koregent, a zatim kao "faraon" sa svim nasljednim pravima.
Tutmozisu III trebalo je mnogo godina da preuzme isključivo pravo
na prijestolje od Hatšepsut. Kada je jednom to doživio, nadoknadio
je izgubljeno vrijeme. Godine njegova isključiva vladanja označuje
ogromna građevinska aktivnost i brojni vojni pohodi u Siriji-Palestini
u rasponu od samo dvadeset godina.

Prva vojna koja je dosegnula vrhunac zauzećem Megida, bila je
najvažnija i najpotpunije je zabilježena. Priča o napadu Tutmozisa
III na Megido 1479. pr. Kr. tako je dosad vrlo dobro poznata i prepričavala
se mnogo puta u zadnjim godinama. Ta je bitka prva u povijesti
svijeta za koju imamo tako detaljan prikaz. Međutim, tek kada je
Champollion dešifrirao egipatske hijeroglife 1823. moderni je svijet
otkrio strategiju koja je bila uključena u tu bitku.
Pohod na Megido Tutmozisa III, detaljno je zabilježen u pretisku
njegovih Anala koji su ispisani na zidovima hrama Amon u Karnaku
u Egiptu. To je prepisano iz dnevnika što gaje vodio tijekom stvarnoga
pohoda kraljev pisar, Tjaneni. Dnevnik, izvorno napisan na svitku
pergamenta i pohranjen u hramu, ispisan je kao niz sažetih, činjeničnih
natuknica, koje su poslije prenesene u književnu, slikovitu prozu i
na kraju upisane na zidu hrama. Izgleda da je to bio model za većinu
godišnjih natuknica na tim zidovima, iako su one za kasnije pohode
manje razumljive od onih ranijih. Obavijesti sadržane u tim Analima
nadopunjene su trima dodatnima natpisima koji spominju razne vidove
pohoda na Megido, zabilježenima na stelama pronađenima u Armantu,
Gebel Barkaeu i Karnaku, u Egiptu.
Tutmozis III konačno je zadobio egipatsko prijestolje nakon nestanka
(a vjerojatno smrti) njegove maćehe, Hatšepsut. U to su vrijeme
kanaanski vladari Sirije i Palestine bili vazali moćnoga egipatskoga
carstva na jugozapadu i plaćali su danak egipatskim gospodarima.
Kralj Kadeša, grada na rijeci Oront u Siriji, možda predviđajući slabost
u Egiptu zbog faraonova nasljedstva, poveo je pobunu kanaanskih
kraljeva protiv mladoga egipatskoga faraona. Pobunjenička kanaanska
vojska skupila se u Jizreelskoj dolini, u gradu Megidu. Među njima
su bili brojni vladari i ljudi iz zemalja tako udaljenih kao što je
Mezopotamija (moderni Irak i Iran), sjeverna Sirija i južna Anatolija
(moderna Turska). Ne zna se točno koliko je velika bila ta pobunjenička
vojska, iako se procjenjuje na oko 10 do 15 tisuća ljudi,
uključujući kako borna kola tako i pješadiju.
Kao odgovor, Tutmozis III sakupio je svoju vojsku kod Silea, tvrđave
u istočnoj Delti na granici Egipta, a onda je brzo marširao sve
do Gaze, tako da je razdaljinu od 240 km prešao samo za deset
dana. Tutmozisov forsirani marš prešao je ogromnu razdaljinu u

vrlo kratko vrijeme, osobito ako se uzme u obzir broj ljudi, konja i
opreme. Procjenjuje se da je egipatska vojska brojila između deset
i dvadeset tisuća ljudi. Vojska Tutmozisa III zatim je nastavila marširati
još deset dana stigavši u Jehem (Yemma), grad na južnim padinama
planinskoga lanca Karmel, vjerojatno 6. svibnja 1479. pr. Kr. Razdaljina
od Gaze do Jehema samo je oko 128 k m . , otprilike polovica
razdaljine od Silee do Gaze, a ipak je vojsci, izgleda, trebalo isto
toliko vremena da prijeđe tu manju razdaljinu. To može značiti da
je faraon posvetio neko vrijeme podvrgavanju pobunjeničkih gradova
kao što je Joppa (moderna Jaffa) i Gezer dok je marširao.
Pretpostavlja se da se vojska Tutmozisa III odmarala nekoliko dana
u Jehemu dok su se izviđanja nastavila. Ratno Vijeće sastalo se 11.
05. kako bi odlučilo o najboljem putu za napredovanje prema
Megidu. Anali bilježe uvodni govor Tutmozisa III
Godina 23, 1. mjesec treće sezone, dan 16 - sve do grada Jemena
... /Njegovo veličanstvo/ naredilo je konferenciju ... govoreći kako
slijedi: "Ta /bijedna/ vojska Kadeshova došla je i ušla u Megido. On
je /tamo/ sada. Pozvao je k sebi prinčeve /svih/ stranih zemalja /
koje su bile lojalne/ Egiptu, kao i (one) sve do Naharina i M/itannija/,
one iz Hurua, one iz Kodea, njihove konje, njihove vojske /i njihove
ljude/, jer kaže on - tako smo obaviješteni - 'Ja ću čekati /ovdje/ u
Megidu /da se borim protiv njegova veličanstva/.' Hoćete li mi reći
/što vam leži na srcu/?"
Pretpostavlja se da su postojale tri mogućnosti kako nastaviti od
Jehema do Jizreelske doline: krivudavi sjeverni put koji se gubio u
ravnici pokraj današnjega Mishmar Haemeka, nekoliko kilometara
sjeverno i zapadno od Megida; krivudavi južni put kroz Dothansku
dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka, nekoliko kilometara
južno i istočno od Megida; i ravni središnji put uz klanac 'Aruna ili
Wadi 'Ara (sjeveroistočni i moderni Nahal Iron, također poznat kao
klanac Musmus) koji je vodio u ravnicu pokraj samog grada Megida.
Pitanje je bilo hoće li se uputiti središnjim klancem koji je izravno
vodio u Megido ili jednim od alternativnih klanaca prema sjeveru i
prema jugu. Kao što smo vidjeli, središnji klanac bio je najizravniji
put, ali on je bio također i najuži pa je tako bio pogodan za zasjedu
Kanaanaca. Vijeće je predlagalo Tutmozisu III da pođu bilo sjevernim
bilo južnim putom; njihove riječi zapisane su na zidovima u Karnaku.

Kako to izgleda poći tim /putom) koji postaje (tako) uzak? /Govore
da/je neprijatelj tamo, čekajući /izvana, dok oni/postaju (sve) brojniji.
Neće li konj (morati) ići za /konjem, i vojskom/ i ljudi isto tako? Hoće
li se naša prethodnica boriti dok /pozadina/ čeka ovdje u 'Aruni, i ne
može se boriti? Dakle, tu su dvije (druge) ceste. Jedna od cesta - pazite,
ona je /istočno od/ nas, tako da izlazi kod Tanaka. Druga - pazite,
onaje na sjevernoj strani Djeftija, i mi ćemo izići sjeverno od Megida.
Neka naš pobjednički gospodar pođe onom koja /zadovoljava/ njegovo
srce, (ali) ali nemojte nam narediti da idemo teškom cestom!
Međutim, Tutmozis III nepokolebljivo je odbacio njihov savjet.
Pretpostavljajući da će vođe Kanaanaca razmišljati kao i njegovo ratno
vijeće i prema tome očekivati da egipatska vojska prođe bilo kroz
sjeverni bilo kroz južni klanac (ili kroz oba), on je odlučio poći neočekivanim
putem i povesti svoju vojsku kroz opasan središnji klanac
(Musmus). Kao što natpis u Karnaku bilježi, Tutmozis III odgovorio
je svom vijeću: "Ja ... ću poći po toj 'Aruna cesti!"
Sljedeći dan Egipćani su posvetili pripremama. Vojska je 13. 05.
marširala prema 'Aruni, gdje je provela noć. Rano ujutro 14.
05., marš na Megido počeo je najozbiljnije. Sam faraon bio je na
čelu vojske, koja se, prema procjenama, protezala skoro dvadeset
dva k m . Klanac Musmus tako je uzak (samo 10 metara u jednom
dijelu) da je egipatskoj vojsci trebalo vjerojatno barem 12
sati da dođe do Jizreelske doline na drugom kraju. Ipak, izgleda da
je prolaz prošao bez borbi osim manjega okršaja na ulazu u klanac.
Utaborivši se pokraj potoka Qina gdje se klanac Musmus otvara u
Jizreelsku dolinu iza Megida, Tutmozis III omogućio je svojim snagama
da zbiju redove i da se odmore tijekom noći.
Kako se pokazalo, Tutmozis III imao je pravo. Pobunjenička kanaanska
vojska nije očekivala da će Egipćani doći kroz središnji
klanac pa je usredotočila svoje snage na sjevernom i južnom klancu,
a samo mala pričuva čuvala je klanac Musmus. U ranim satima 15.
05., Egipćani su napali, iznenadivši pobunjenike i opkolivši ih.
Točni detalji same bitke ponešto su nejasni, ali izgleda da je Tutmozis
III najprije prešao potok Qinu i raširio svoje ljude prema istoku
i zapadu. On je onda poslao jedno krilo svoje vojske, uključujući
borna kola, da napadne uokolo sjeverozapadno od Megida, dok je
drugo krilo poslao da napadne jugoistočno od grada. Izgleda da se

Karta 5. Tutmozis III i Kanaanci
1. Kanaanske snage okupljaju se kod Megida.
2. Tutmozis III maršira s egipatskom vojskom kroz Wadi 'Aru (klanac
Musmus).
3. Egipatski napad iznenađuju male kanaanske snage ostavljene da brane
Megido.
4. Kanaanske snage raspoređene sjeverno i južno od Megida žure se pridružiti
borbi, ali Egipćani pobjeđuju.
5. Preživjeli Kanaanci nalaze se unutar grada Megida pod opsadom prije
nego što se konačno predaju Tutmozisu III
sam Tutmozis III smjestio u središtu s ostatkom svojih snaga, zapovijedajući
iz svojih zlatnih bornih kola. Kanaanske snage, vidjevši
da su napadnute s obje strane i da im prijeti okruženje, probile su se
i pobjegle u panici. Opis Tutmozisa III u Tebi sažeto bilježi napad i
njegov ishod.

Onda se /njegovo/ veličanstvo postavilo /na čelo/ svoje /vojske/...
/Ono nije srelo/ nijednoga jedinoga /neprijatelja. Njihovo/ južno
krilo bilo je u Tanaku, /dok je njihovo/ sjeverno krilo bilo na južnoj
strani /Doline Qina/. ...Njegovo veličanstvo krenulo je u bornim
kolima od suhoga zlata, ukrašenima njegovim borbenim znakovima...
Južno krilo vojske njegova veličanstva bilo je na brijegu južno
od /potoka/ Qine, a sjeverno krilo bilo je sjeverozapadno od Megida,
dok je njegovo veličanstvo bilo u njihovom središtu Onda su
oni vidjeli kako njegovo veličanstvo savladava /neprijatelje/ koji su
pobjegli /prema/ Megidu s izrazima straha na licima. Oni su napustili
svoje konje i svoja kola od zlata i srebra ...
Međutim, na žalost samog Tutmozisa III njegova se vojska zaustavila
da pljačka tabore kanaanske vojske, uključujući i šator
kralja Kadeša. To je stanovnicima Megida ostavilo dosta vremena
da zatvore gradska vrata, podignu vojnike u bijegu preko zidina
uz pomoć konopa načinjenih od isprepletene odjeće, i uskrate Egipćanima
potpunu pobjedu toga dana. Egipćani su odmah opsjeli grad,
iskopavši oko njega širok jarak i izgradivši zid od balvana. Ali prema
steli Jebel Barkal, prošlo je punih 7 mjeseci prije nego što je
grad pao, a za to vrijeme kralj Kadesha je pobjego. Plijen koji su
Egipćani zarobili uvelike im je nadoknadio dugo čekanje - kao što
je Tutmozis III zabilježio u Karnaku.
/Popis plijena koji je vojska njegova veličanstva odnijela iz grada/
Megida: 340 živih zarobljenika i 83 radnika; 2.041 konj, 191 ždrijebe,
6 pastuha, i .. .magaraca; jedna borna kola izrađena od zlata, sa zlatnim
likom, koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepa borna kola izrađena
od zlata koja su pripadala princu /Megida/. ... i 892 borna kola
njegove jadne vojske - ukupno 924; 1 lijepi oklop od brončanih pločica
koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepi oklop od brončanih
pločica koji je pripadao princu Megida, i/ 200 oklopa od /kožnatih/
pločica koji su pripadali njegovoj jadnoj vojsci; 502 luka, i 7 motki
od drva meru, optočenih srebrom, iz šatora toga neprijatelja.
Nije potpuno jasno koji su grad kod Megida (tj. koji od 20
naselja smještenih jedan poviše drugoga na tom mjestu) opsjedali i
konačno osvojili Tutmozis III i njegove snage 1479. pr. Kr. Najvjerojatnije
je osvojio grad Stratum IX, kako su ga nazvali arheolozi

Slika 3. Detaljan pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Erich Lessing, Beč)
iz Chicaga. Izgleda da je Stratum VIII izgrađen u fazi ponovne gradnje
neposredno nakon opsade.
Nakon što su osvojili još nekoliko gradova u Jizreelskoj dolini,
kao što su Shimon/Shimron, Tanak, Geba-Shumen, Ophel, Šunem i
Yoqneam, Tutmozis III i njegovi ljudi vratili su se u svoju domovinu
u Egipat sredinom listopada, završivši tako prvu od svojih
sedamnaest vojni u Siriji-Palestini, koje su se vojevale skoro svake
godine u sljedeća 2 desetljeća njegove vladavine. Pohod na Megido
bio je, izgleda, najznačajniji, jer je odmah ponovo uspostavio
egipatsku vlast na tom području i pokazao je Kanaancima da njihovi
gospodari namjeravaju tamo i ostati. Ustvari, možda se egipatski
guverner Kanaana namjerno smjestio u Megidu. Egipatska prisutnost
na južnom Levantu ostat će stabilna u sljedećih dvjesto godina.
Međutim, ostalo je još nekoliko tajni oko osvajanja Megida što
ga je izvršio Tutmozis III. Kao što su znanstvenici ukazali, nikakva

Slika 4. Suvremeni pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Zev Radovan,
Jeruzalem)
iskopavanja nisu otkrila ostatke porušenoga Megida. Jesu li stanovnici
konačno otvorili gradska vrata i predali se, izbjegavajući tako
razaranje svoga grada? Također nema dokaza za postojanje gradskih
zidina u Megidu u Kasnijem brončanom dobu. Kako je Tutmozis III
mogao opsjedati neutvrđeni grad sedam mjeseci? Pojavljuju se 3
moguća rješenja.
1. Možda su ranije, masivne utvrde iz Srednjega brončanoga doba
izgrađene oko Megida nastavljale funkcionirati u Kasnijem brončanom
dobu, tako da nije bilo potrebe za novim sustavom zidina.
2. Možda je Megido bio neutvrđen. Ako je tome bilo tako, egipatska
vojska ne bi morala porušiti zidine ali još uvijek bi morala napasti
grad i njegove branitelje.
3. Možda je opsada trajala samo jedan mjesec a ne sedam. Možda
zapisi Tutmozisa III znače da su on i njegova vojska, u vremenu
između početka opsade i kasnijega povratka vojske u Egipat, napredovali
u Libanon, osvojili tri druga grada i marširali cijelim putom
natrag u Egipat. To može govoriti da je razdoblje od sedam

mjeseci pokrilo jednomjesečnu opsadu Megida kao i sve druge
aktivnosti, a ne samo opsadu samoga Megida.
Daljnja istraživanja, uključujući i ona koja trenutno vrše Sveučilište
u Tel Avivu i Pennsylvania State University, možda će napokon
razriješiti te dvojbe i baciti novo svjetlo na vojnu Tutmozisa III protiv
Megida 1479. pr. Kr.
Sličnosti između Allenbyjeva i Tutmozisova III osvajanja Megida,
osobito njihove odlučne odluke da udare kroz klanac Musmus,
mnoge su navele na zaključak da se povijest nije samo ponovila, već
daje svjesno sebe oponašala. Još je početkom 1920-ih godina egiptolog
Harold Nelson to doveo u vezu, zapažajući da su i Allenby i
Tutmozis III porazili "neprijatelja koji je napredovao iz sjevera prema
Egiptu." Nelson je naglasio "uočljivu usporedbu" između "strategije
najranijih i najkasnijih pobjedničkih zapovjednika vojni u
središnjoj Palestini." Te dvije bitke od tada su se povezivale u raznim
tekstovima.
Ali je li Allenby doista znao za vojnu Tutmozisa III kada je ostvarivao
svoj plan bitke? Pojedini autori postavljaju objavljivanje Nelsonove
knjige o bitki kod Megida, koja je nekoliko desetljeća važila
kao konačan opis te vojne, u godinu 1913., a to je datum koji se pojavljuje
na koricama knjige. U tome slučaju ona bi bila dostupna Allenbyju
1918. godine. Međutim, sam Nelson navodi u predgovoru da se
knjiga nije pojavila prije 1920., jer se on "zatekao iza turskih redova
tijekom cijeloga rata." Stoga ona nije mogla biti dostupna Allenbyju,
pa čak ni u obliku rukopisa, čak dugo vremena iza kraja rata.
Allenby je, kao što znamo, redovito konzultirao Adam Smithovu
Povijesnu geografiju Svete Zemlje. Ali postoje problemi u citiranju
te knjige kao izvora Allenbyjeve strategije. Iako je Smithova knjiga
bila izvorno objavljena 1894., njezina prva dva izdanja nisu sadržavala
raspravu o vojnama Tutmozisa III. Četvrto izdanje pojavilo se
1896, sadržavajući više bilježaka i novi predgovor ali još uvijek nije
spominjalo vojnu Tutmozisa III u Kanaanu. Sljedeća izdanja objavljivala
su se skoro svake godine, ali nije došlo do bitnih promjena u
tekstu više od tri desetljeća. Izdanje objavljeno 1919. - nakon Allenbyjeve
uspješne vojne kod Megida - spominje bitke koje su kod Me-

Slika 5. Megido (Zev Radovan, Jeruzalem)
gida vojevali Debora, Barak i Sisera; Gideon i Midjanci; Šaul i Filistejci;
Jehu, Joram i Ahazja; te Jošija i faraon Neko, kao i sukobe između
Saladina i križara i između Napoleona i Turaka. Ali nema upute
na Tutmozisa III i njegovu bitku kod Megida.
Smith je značajno nadopunio svoj tekst 1931. za dvadeset peto
izdanje. To izdanje uključuje po prvi put opis pohoda Tutmozisa III
na Megido koji su biografi često citirali kao izvor za Allenbyjev
vojni plan. Ono što je zavelo biografe bilo je nekoliko rečenica u uvodu
dvadeset petoga izdanja.
U ovom sam izdanju slijedio pojedine faze vojne iz 1917-18. generala
Allenbyja ... Mnogo su mi pomogli velikodušni prilozi feldmaršala
vikonta Allenbyja i mnogih njegovih časnika u Palestini
kako bi moja knjiga bila doista korisna u prikazu strategije i taktike
njihove vojne.
Koliko je god Allenby mogao profitirati čitajući ranije inačice
Povijesne geografije Svete Zemlje, on nije mogao čitati Smithov opis
vojne Tutmozisa III kod Megida-jer je on napisan tek 1931., punih
trinaest godina nakon što je Allenby skovao svoj plan da napreduje
kroz klanac Musmus.

Ali priča se tu ne završava. Prije Allenbyjeve vojne kod Megida
iz 1918., britanski arheolog sir William Flinders Petrie objavio je svoju
Povijest Egipta u nekoliko svezaka; prvo izdanje toga djela pojavilo
se 1896., a kasnija promijenjena izdanja objavljena su 1898. i 1904.
Drugi svezak toga ogromnoga djela sadržavao je potpuni prijevod
Anala Tutmozisa III, uključujući i zapis o njegovoj vojni kod Megida.
Slično magnus opus, nazvano Ancient Record of Egypt (Drevni zapis
o Egiptu), pojavilo se 1906. iz pera arheologa sa Sveučilišta u Chicagu,
Jamesa Henryja Breasteda (poslije direktora Orijentalnoga instituta
na Sveučilištu i poticatelja čikaških iskopavanja kod Megida od
1925-39.). Drugo izdanje uključuje Breastedov vlastiti prijevod i njegov
komentar Anala Tutmozisa III u Karnaku, uključujući i bilješke o
faraonovoj vojni protiv kanaanskoga saveza kod Megida.
Prema tome prikazi egipatskoga zaposjedanja Kanaana bili su
dostupni 1918. Ali je li ih Allenby čitao prije vlastitoga osvajanja
Palestine? Allenby, koji se nalazio u Kairu 1917., barem je morao
znati za Petriea i Breasteda, koji su bili među svjetski poznatim egiptolozima.
Također je moguće da je Allenbyjeva mašta dobila poticaj
u općim prikazima bliskoistočnih vojni, kao što je rana recenzija
Povijesne geografije Svete Zemlje od Georgea Adama Smitha, koju
je napisao Coutts Trotter 1894. za Geographical Journal - a to je
časopis za koji znamo da ga je Allenby čitao, jer Gardner izvješćuje:
Sam je Allenby proučavao Palestinu marljivošću studenta koji radi
na doktoratu, kao i generala koji se pripremao osvojiti tu zemlju.
Njegova žena u Londonu zatražila je članke koji su se pojavili u
Geographical Journalu.
Iako Trotter ne spominje Tutmozisa III ni njegovu vojnu kod
Megida u svojoj recenziji Smithove knjige, on piše:
Pristup Pomorskoj ravnici, i preko lakih cesta u veliku ravnicu Esdraelon,
predstavljao je utabanu stazu za egipatske vojske koje su
išle sjeverno prema Tiru, Sidonu i Maloj Aziji, ili istočno Jizreelskom
dolinom do Jordana i Damaska; to je bio i put sirijskih, babilonskih
i perzijskih napadača. Poslije su preko Esdraelona došli grčki naseljenici
iz konfederacije Dekapolis, Rimljani, te, tisuću godina poslije,
križari.

Zar ne bi Allenby, kao pronicavi proučavatelj vojne povijesti,
razmotrio oponašajuće ratne taktike koje su se tako često pokazale
uspješnima tijekom tisuća godina?
Allenby je isto tako znao mnogo o vojnoj povijesti Jizreelske
doline. H. L. Eason, očni kirurg koji je sreo Allenbyja u Egiptu 1917.,
sjeća se da je i prije palestinske vojne, general bio "uvjeren da će se
na nepromjenljivom Istoku povijest ponoviti, " i Eason se prisjeća
da je "na samom početku /Allenby/ rekao da će se odlučna bitka te
vojne voditi u klancu Megida." Međutim, da je Allenby znao za vojnu
Tutmozisa III kod Megida, zar on i njegovi biografi ne bi spomenuli
tu činjenicu? Jedan znanstvenik otišao je tako daleko da se pitao
nije li "to bio pukovnik /Lawrence od Arabije /, sa svojim poznavanjem
drevne povijesti, koji je prvi dao navještaj što je potaknuo Allenbyev
potez." Ali opet, iako je to zanimljiv navještaj, sigurno bi
Lawrence, ili jedan od Lawrenceovih biografa spomenuo tu činjenicu.
Također je važno napomenuti da Allenby nije točno slijedio strategiju
Tutmozisa III Iako je faraon koristio samo središnji klanac Musmus,
Allenby je ustvari poslao postrojbe kroz dva moguća klanca.
Četvrta konjička divizija prošla je kroz klanac Musmus do Megida,
ali Allenbyjeva Peta konjička divizija ušla je kroz manji klanac Abu
Shusheh upravo prema sjeveru, na putu za Nazaret i Afulu. Nasreću
po Allenbyja, Turci nisu pokrili klanac Abu Šušeh, pa je tako izbjegnuta
smrtonosna zasjeda.
Tijekom iskopavanja 1996. godine kod Megida, sadašnji lord
Allenby posjetio je nalazište i rekao da je njegov prastric znao za
bitku Tutmozisa III kod Megida te da je prema tome promijenio
pohod što gaje predložio Britanski ratni kabinet. On je to navodno
rekao u pismima svojoj ženi. Nijedan biograf koji je imao pristup
Alelnbyjevoj arhivi nikada nije spomenuo takvu raspravu u Allenbyjevim
pismima. Međutim, sretnim stjecajem okolnosti, postoji
konačan odgovor, ali on se ne nalazi u Allenbyjevoj arhivi. Umjesto
toga, on dolazi iz neočekivanoga izvora - bilješke datirane 10.
­­­ 1919. u osobnom dnevniku arheologa Jamesa Breasteda sa
Sveučilišta u Chicagu. Bilješka u Breastedovom dnevniku iznosi
razgovor koji se vodio između njega i generala Allenbyja kada su oba
bila u Kairu nakon rata. Allenbyjevi su pozvali Breasteda, između

ostalih, na večeru. Za vrijeme večere Breasted je dulje razgovarao
s Alelnbyjem. Razgovor je objavljen u Charles Breastedovom
­­­­topisu njegovoga oca.
Kada su Allenbyjevi stigli iz Engleske, pozvali su me na večeru u
rezidenciji /u Kairu/. Bilo je vrlo ugodno, uopće ne ukočeno ili
formalno, usprkos brojnim važnim osobama koje su bile nazočne,
... Nakon večere, Allenby me, na moje veliko iznenađenje,
poveo do naslonjača podalje od ostaloga društva, i nakon što je
sjeo počeo govoriti o mojoj primjedbi. ... Nastavio mi je govoriti
tijekom ostatka večeri, bez prekida i ne upućujući nijednu
riječ ostalim gostima. ... Tek je prije nekoliko mjeseci Allenby
zadao odlučujući udarac vodećem orijentalnom carstvu /Turskoj/,
koja je vladala Bliskim Istokom oko šest stoljeća. ... Miran,
prirodan način na koji je govorio o značajnim događajima u kojima
je on igrao tako veliku ulogu, njegova nepatvorena i neupitna
iskrenost, duboko su me se dojmile, tim više što je jednostavnost
njegova ponašanja u početku posve prekrila veličinu toga
čovjeka. ... Ne mogu se sada sjetiti što je u tome trenutku usmjerilo
naš razgovor prema bitci kod Megida, ali Allenby je očito
razgovarao o tome s velikim zadovoljstvom.
/Allenby:/ "Kada su mi dali plemićki naslov željeli su mu pridodati
'Armagedon', ali ja sam to odbio. Bilo bi to suviše senzacionalno
i pružilo bi beskrajne mogućnosti svim čudacima u kršćanskome
svijetu. Tako sam ja jednostavno uzeo Megido."
J.H.B.: "Vjerojatno samo orijentalisti znaju da je to istovjetno s Armagedonom,
a javnost nikada neće to otkriti."
"Posve točno, " on /Allenby/je odgovorio, "i ako bi se takve stvari
uopće koristile, Megido bi imao svojih prednosti. ... Znate, ja
sam prošao ravno kroz klanac Megida, i na vrhu klanca poslao
sam pješadiju da napravi prolaz za konjicu. Oni su našli nekoliko
bojni Turaka koji su zaposjeli visove, ubili njih tridesetoricu
ili četrdesetoricu, a ostale zarobili. Konjica je prošla kroz prolaz
i proslijedila dalje s naredbama da izbjegavaju borbe, te da jašu
preko ravnice Megido i zaposjednu svaku cestu koja vodi prema
sjeveru, uzduž koje bi se neprijatelj mogao povlačiti. ... Čudno,
zar ne, da smo doživjeli točno Tutmozisovo iskustvo i naišli na

neprijateljsku predstražu te ih neutralizirali na vrhu klanca koji
vodi prema Megidu!. Vidite, čitao sam vašu knjigu /Drevni zapis
o Egiptu/ i /George/ Adam Smithovu Povijesnu geografiju Svete
Zemlje i znao sam što se tamo opisivalo."
J.H.B.: "Nažalost, mi u Americi imamo vrlo malo onih koji poznaju
Bliski Istok ili koji shvaćaju obvezu civiliziranoga svijeta da
tamo održe red."
S obzirom da znamo kako je izdanje George Adam Smithove knjige
bilo dostupno Allenbyju 1918., i nije sadržavalo raspravu o bitci
Tutmozisa III. kod Megida, vjerojatno je Allenby saznao o detaljima
Tutmozisove taktike kod Megida iz Breastedove knjige. Naravno,
možda je Allenby čitao i Petriejevu knjigu. Ako je to tako, onda se on
pristojno suzdržao od komentara o tom izvoru za vrijeme razgovora s
Bersteadom.
Tako je to pitanje riješeno jednom zauvijek. Mi znamo da popisu
što ga navode njegovi biografi, treba pridodati još jednu knjigu što
ju je Allenby pročitao a koja je svakako utjecala na njegovu izvedenu
taktiku tijekom Velikoga rata. Prije marša na Megido 1918. Allenby
je proučavao drugi svezak James Henry Breastedovih Drevnih zapisa
o Egiptu. On je znao da se Tutmozis III kockao, kada je slijedio opasan
put da uhvati neprijatelja nespremna. Allenby je svjesno slijedio
strategiju Tutmozisa III i u nevjerojatnoj ponovnoj dramatizaciji povijesnih
okolnosti, iznenadio Turke.
George Santayana jednom je, navodno, rekao da su oni koji se ne
mogu prisjetiti svoje prošlosti osuđeni je ponavljati, ali je također
točno da su oni koji se doista sjećaju prošlosti sposobni je ponoviti,
ako to žele. U Allenbyjevom slučaju, njegovo proučavanje prošlih
bitaka kod Megida i u Jizreelskoj dolini dovelo je do "jednoga od
najbržih odlučnih pohoda i najpotpunijih odlučnih bitaka u cijeloj
povijesti."

2. POGLAVLJE
Na rubu Egipta
Recite kralju, mojemu gospodaru i mojemu Suncu: Poruka od
Biridije, vladara Megida, lojalnoga sluge kralja. Bacam se pred
noge kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, 7 puta i 7 puta.
Ovime predajem ono što je kralj, moj gospodar, zahtijevao: 30
volova... I /doista/, /oni/ ... na zemlji su u miru, ali ja sam u ratu.
— Pismo iz Amarne EA 242 poslano faraonu
Amenhotepu III otpr. 1360-13.50 pr. Kr.
Da nije bilo autobiografije egipatskoga vojnoga časnika po
imenu Weni, prva bitka koja se vjerojatno vodila u Jizreelskoj
dolini izgubila bi se u povijesnoj magli. Weni je živio
za vrijeme Šeste dinastije Staroga kraljevstva otprilike 2350. pr. Kr.
i služio pod prvima trima faraonima Šeste dinastije - Tetijem, Pepijem
I i Merenreom. On je vodio prvu od nekoliko bitaka u kojima
su Egipćani sudjelovali u Jizreelskoj dolini koju su Egipćani smatrali
svojim teritorijem ili na njegovom rubu. Među tim bitkama
spada i bitka koju je kod Megida vodio Tutmozis III otprilike 1479.
pr, Kr. (o čemu smo raspravljali u 1. poglavlju), pohod faraona Amenhotepa
II otpr. 1430. pr. Kr. i egipatsko uključivanje u lokalnu svađu
između dva kanaanska vazala, Labayua, vladara Šekema i Biridije,
vladara Megida, otpr. 1360. pr. Kr.
Wenijeva autobiografija ispisana je na velikoj vapnenastoj ploči
na njegovom grobu (ili možda pogrebnom spomeniku) u Abidosu.
On se pojavio iz anonimnosti da bi vodio pet vojnih pohoda u vrijeme
vladavine Pepija I u dvadeset četvrtom stoljeću pr. Kr. Zadnji
od tih pohoda koji se vjerojatno zbio otpr. 2350. pr. Kr. predstavlja
prvo poznato egipatsko osvajanje Palestine. Odgovarajući dio natpisa
glasi:

Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je raskomadala zemlju Stanovnika pijeska.
Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je zdrobila zemlju Stanovnika pijeska.
Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je porušila njezine ograde.
Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je oborila njezina stabla
smokava i njezine vinograde.
Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je bacila plamene jezike u sve njezine zgrade.
Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je pobila desetke tisuća vojnika.
Ova vojska vratila se sigurno
/Nakon što je zarobila postrojbe/ u njoj, veliko
mnoštvo kao žive zarobljenike...
Kada smo dobili obavijest da su i pobunjenici zbog određenoga razloga
bili među tim strancima na Nosu gazeline glave, ja sam prešao
prijeko i iskrcao se u pozadini visova planinskoga lanca na
sjeveru zemlje Stanovnika pijeska. Dok je polovica vojske bila (još
uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među
njima bio pogubljen.
Tko su točno bili ti "Stanovnici pijeska" što ih je Weni napao?
Gdje se nalazila njihova zemlja? A što je i gdje bio Nos gazeline
glave? Većina povjesničara slaže se da je zemlja Stanovnika pijeska
drevno egipatsko ime za zemlje istočno od Egipta i da je "Nos
gazeline glave" najvjerovatnije uputa na planinski lanac Karmel u
Izraelu, kojega "nos" prodire točno u Sredozemno more. Međutim,
ta temeljna pitanja predstavljaju samo vrh sante leda kada se radi o
Wenijevoj problematičnoj autobiografiji.
S obzirom da tih nekoliko crta pruža jedini dostupan dokaz za tu
vojnu, detalji su očito nejasni i mogu se protumačiti na nekoliko
načina. Očito, Weni i barem polovica njegovih ljudi otplovili su u
kraj koji se pobunio, iskrcavajući se iza "Nosa gazeline glave", t j . ,
planine Karmel. On je onda marširao u unutarnjost, vjerojatno kroz
ravnicu Ake i u Jizreelsku dolinu, napao pobunjenike i sve poubijao.
Njegov natpis samo kaže: "Dok je polovica te vojske bila (još

Karta 6. Pepi I i "Nos gazeline glave"
1. Pepi I napada Jizreelsku dolinu (vjerojatan put).
uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među
njima bio pogubljen." To se može protumačiti na dva različita načina.
Weni je mogao kazati da su cijele snage poslane putem brodskoga
prijevoza i da je bitka tako brzo dobivena da je 50 posto njegove
vojske još uvijek marširalo s obale kada su pobunjenici zarobljeni i
pogubljeni. Alternativno, mogao je reći da je samo polovica njegove
vojske došla morem, dok je druga polovica poslana kopnom iz Egipta,
u kojemu su slučaju oni što su putovali morem stigli prije i porazili
pobunjenike dok su u to područje došli oni koji su putovali kopnom.
Vrativši se u Egipat kao pobjednik, Weni je poslije unaprijeđen i
uzorno služio kao guverner Gornjega Egipta pod Merenreom, nasljednikom
Pepija I. Možda je njegova uspješna vojna ekspedicija
na "Nos gazeline glave" bila prva zabilježena bitka u Jizreelskoj do-

lini, ali to je bila tek početna natuknica u dugom popisu bitaka koje
će uslijediti.
Grad Stratum XVI kod Megida, iz Starijega brončanoga doba,
nestao je oko 2350. pr. Kr. Stratum XV koji ga je naslijedio doživio
je radikalne promjene u arhitekturi što može značiti da su ga tada zauzeli
drugi ljudi ili barem da je bio pod nadzorom novoga vladara.
Stoga dolazimo u iskušenje da pripišemo razaranje grada Stratuma
XVI i inovacije u gradu Stratumu XV kod Megida vojni Pepija I u
Jizrelskoj dolini oko 2350. pr. Kr. i mogućem kasnijem egipatskom
nadzoru toga područja, ali takva hipoteza ne može se za sada dokazati
i može ostati samo kao naviještaj.
Sljedeći poznati egipatski pohod na Jizreelsku dolinu bio je onaj
Tutmozisa III 1479. pr. Kr., o kojemu smo već detaljno raspravljali
u 1. poglavlju. Kao što sam tamo napisao, Tutmozis III sedamnaest je
puta vojevao u Siriji-Palestini tijekom vladavine i doveo to područje
pod čvrsti nadzor Egipta. Kanaan je ostao egipatski vazal tijekom sljedećih
dvjesto godina i barem su ga Egipćani smatrali dijelom egipatskoga
teritorija. Stoga su bitke koje su egipatski faraoni vodili u Kanaanu
i Jizreelskoj dolini tijekom ostatka Kasnijega brončanoga doba
(oko 1400-1200. pr. Kr.) Egipćani smatrali ne toliko osvajanjem neprijateljskoga
teritorija koliko pohodima u vlastite rubne zemlje.
Tako je stoljeće nakon slavne bitke kod Megida Tutmozisa III faraon
Amenhotep izveo barem dva, a vjerojatnije tri, upada u Siriju-
Palestinu. Posljednji se dogodio oko 1430. pr. Kr., a cilj mu je bio
Jizreelska dolina i susjedni predjeli. Ta je vojna izgledala ponešto
neobično, barem zbog toga što se vodila tijekom mjeseca studenoga,
što je za Egipćane bilo vrlo neuobičajeno za ratovanje jer je bio kraj
godine.
Poticaj za pohod bila je pobuna Kanaanaca koji su živjeli na području
Jizreelske doline kao i Donje Galileje. Pobuna je bila na lokalnoj
razini iako je iza nemira najvjerojatnije stajalo kraljevstvo
Mitani u sjevernoj Siriji i Mezopotamiji. Iako je to bila prilično
mala pobuna, ipak je bila dovoljno velika za egipatsku posadu u Megidu
koja je sama nije mogla ugušiti.
Neprilike u Jizreelskoj dolini u vrijeme Amenhotepa II odražavaju
se u dva pisma ispisana na glinenim pločicama pronađenim u
nalazištu Tanak, smještenom otprilike osam kilometara jugoistočno

od Megida u Jizreelskoj dolini. Ukupno je 13 takvih pisama
pronađeno u tom nalazištu, što je bio dio arhiva princa od Tanaka, po
imenu Talwishar (prije poznat kao "Rewassa" ili "Riashar"), iz petnaestoga
stoljeća pr. Kr. Pisma su napisana na akadijskom, koji je
bio službeni jezik toga vremena za diplomatsko dopisivanje u Egiptu
i na Bliskom Istoku.
U pismu 6, koje je izgleda bilo ranije, princ od Tanaka optužuje
se za nelojalnost Egipćanima, za neiskazivanje odanosti i za neisporučivanje
vojnika lokalnoj egipatskoj posadi, te zbog toga što nije osobno
došao niti je poslao predstavnika kada je Amenhotep privremeno
posjetio grad Gazu. U pismu 5 Amenhotep zahtijeva da princ od
Tanaka pošalje vojnike, namirnice i konje u Megido.
Talwisharu, ovako (govori) Amenhotep: Neka Olujni bog čuva tvoj
život! Pošalji svoju braću (kolege) s njihovim bornim kolima; i
pošalji svoju kvotu konja i danak kao i sve ashiru postrojbe koje su
s tobom, pošalji ih sutra u Megido.
Postoje problemi u tumačenju tih pisama, naravno. To je uobičajeno
u takvim slučajevima, jer ništa nije jednostavno kao što izgleda
u proučavanju drevnih tekstova. U spomenutom slučaju postavlja se
prvo pitanje: tko je točno Amenhotep koji piše ta pisma? Je li autor
ustvari faraon Amenhotep II, ili je to lokalni egipatski upravitelj
istoga imena koji je bio postavljen u Kanaanu otprilike u isto vrijeme
- možda čovjek po imenu Amenhotep koji je poslije postao guvernerom
Nubije, tijekom vladavine Tutmozisa IV? Pa čak da ih je
napisao faraon Amenhotep II, kao što većina znanstvenika vjeruje,
jesu li ona bila napisana prije ili nakon što je on postao faraon?
Izgleda najvjerojatnije, da slijedimo Occanovu logiku (načelo da
je najjednostavnije rješenje vjerojatno točno), kako je pisma doista
napisao Amenhotep II i da su ona poslana nakon što je on naslijedio
prijestolje Egipta i postao faraon. Iako se ime Amenhotep pojavljuje
u pismima bez kraljevskoga naslova, ton u pismima je sasvim kraljevski.
Točnije, može se pretpostaviti da su pisma napisana u vrijeme
vojnoga pohoda Amenhotepa II u Jizreelsku dolinu oko 1430. pr. Kr.
Naše obavijesti o toj vojni dolaze prvenstveno iz dva izvora, koji
se djelomice poklapaju. Jedan je vrlo oštećen - natpis pronađen južno
od Osmoga stupa u Karnaku u Egiptu. Drugi, detaljniji i stoga važniji,

Slika 6. Područje Tanak (Zev Radovan. Jeruzalem)
je ispisana stela koja sadrži Anale Amenhotepa II, koja je nađena u
Memfisu u Egiptu - gdje se ponovno koristila kao strop dvorane za
pokope u grobu izgrađenom za princa Dvadeset druge dinastije oko
875. pr. Kr.
Anali izvješćuju da su Amenhotep II i njegove snage, izgleda,
slijedile Via Maris iz Egipta u Siriju-Palestinu. One su marširale
najprije do Afeka a odatle prema Jehemu, gdje su se zaustavili,
upravo kao i Tutmozis III pola stoljeća prije njega. Nekoliko manjih
postrojbi otišlo je prema malim gradovima u Šaronskoj dolini,
južno od Jizreelske doline.
Godina 9, 3. mjeseca prve sezone, dan 25. Njegovo veličanstvo proslijedilo
je prema Retenuu u drugi pobjednički pohod protiv gradu
Afeku. ... Njegovo veličanstvo vozilo se u bornim kolima ukrašenima
ratnim grbom, protiv grada Yehema. Tada je njegovo veličanstvo
osvojilo naselja Mepesena, zajedno s naseljima Khettjena, dva
grada zapadno od Sochoa. ... Njegovo veličanstvo otišlo je dalje u
svojim bornim kolima u zoru, protiv grada Iterena, kao i Migdolyena.
... Ono je odvelo njihove prinčeve: 34; merui: 57; živih Azijata:
231; radnika: 372; konja: 54; kola: 54; Pored svih oružja, sva-

koga sposobnoga muškarca Retenua, njihovu djecu, njihove žene, i
svu njihovu imovinu. Nakon što je njegovo veličanstvo vidjelo vrlo
obilan plijen, oni su pretvoreni u žive zarobljenike, a oko njih su
iskopana dva jarka. Počujte, oni su bili ispunjeni vatrom, a njegovo
veličanstvo čuvalo ih je do svitanja dana, dok je njegova bojna
sjekira bila u njegovoj desnoj ruci, sam, bez ijednog s njim, dok je
vojska bila daleko od njega, daleko od faraonovoga krika.
Međutim, glavni napad u tom pohodu izveden je protiv grada Anaharatha
nekoliko dana poslije. Smještaj Anaharatha je upitan, ali grad
se smatra onim istim što je spomenut u Jošija 19:19 (Anaharat od
Isakara). Vjerojatno ga možemo poistovjetiti ili s Tell el-Mukharkhashom
u Jizreelskoj dolini, nekih osam kilometara jugoistočno od
brda Tabora, ili s Tell al-Ajjulom u Donjoj Galileji, točno sjeverno
od Jizreelske doline, u području koje vodi od brda Tabora prema
rijeci Jordan. U svakom slučaju, očito je da su Amenhotep i njegove
snage marširale kroz Wadi 'Aru, opet upravo kao i Tutmozis III
prije njega, na putu u Jizreelsku dolinu i moguće nešto iza nje.
Tada je nakon svitanja drugoga dana, njegovo veličanstvo otišlo u
bornim kolima, ukrašenima opremom Montua. Na dan Proslave kraljevskoga
krunjenja njegova veličanstva: Anaharath je bio opljačkan.
Popis plijena njegova veličanstva samo unutar toga dana: živi maryanu:
17; djece prinčeva: 6; živih Azijata: 68; radnika: 123; zaprega:
7; bornih kola iz srebra i zlata: 7; pored svih njihovih oružja;
bikova: 444; krava: 370; i svih (vrsta) životinja, bezgranično. Onda
je vojska donijela vrlo obilan plijen, bezgranični.
Anaharath je bio osvojen samo 6 dana nakon što su snage Amenhotepa
II bile u Afeku. Stoga je vrlo vjerojatno da mjesni Kanaanci
nisu pružili mnogo otpora dok je egipatska vojska marširala kroz
Šaron i Jizreelsku dolinu na svom putu prema Anaharathu, jer je
prošlo tako malo vremena. Izgleda da se ni stanovnici Anaharatha
nisu mnogo borili, ali u tome ne možemo biti sigurni, jer Anali ne
pružaju nikakve detalje o bitci osim što kažu da su Egipćani pobijedili
i daje Anaharath opljačkan.
Bitka kod Anaharatha vojevala se na najsjevernijoj točki pohoda
Amenhotepa II, jer Anali kažu da se vojska tada okrenula i odmarširala
natrag u blizinu Megida. Tu se vojska utaborila, ali nije bilo

Karta 7. Amenhotep II i Jizreelska dolina
1. Egipatske snage marširaju na Anaharath.
2. Egipatske snage marširaju prema Megidu.
3. Princ Qaqa je doveden u Megido.
4. Amenhotep i njegovi ljudi vraćaju se u Egipat.
potrebe za borbom. Izgleda da je egipatska posada koja je bila smještena
u Megidu od dana Tutmozisa III, imala do toga vremena stanje
pod nadzorom.
Umjesto toga, izvjesni princ Qaqa, vladar grada po imenu Geba-
Shumen, zajedno sa ženom, djecom i slugama, doveden je u Megido.
Tu ga je faraon opomenuo i uklonio s položaja. "Njegovo veličanstvo
došlo je u blizinu Megida. Princ od Geba-Shumena, čije je ime bilo
Qaqa, doveden je, s njegovom ženom, njegovom djecom, kao i sa svim
njegovim slugama. Drugi je princ postavljen na njegovo mjesto."
Geba-Shumen vjerojatno se nalazio na mjestu današnjega Tell 'Amra,

nekih šest i po kilometara sjeverozapadno od Megida, na cesti koja
je vodila iz Jizreelske doline prema Aki (Ako) i sredozemnoj obali.
Smatra se istovjetnim s gradom koji je tijekom rimskoga razdoblja
bio poznat kao "Gaba od konjice." Nije posve jasno zbog čega je
princ Qaqa uklonjen s položaja, ali vjerojatno se to dogodilo jer nije
bio lojalan ili je nešto slično skrivio. Zanimljivo je zabilježiti kako
se u pismima pronađenima u Tanaku, što se spominju prije u ovome
poglavlju, kaže kako je Amenhotep II opomenuo princa od Tanaka,
vjerojatno iz istih razloga iz kojih je zamijenjen Qaqa, vladar Geba-
Shumena.
Iz Megida Amenhotep II i njegova vojska vratili su se natrag u
Egipat bez incidenta. Oni su vjerojatno ponovo prošli kroz Wadi 'Aru
natrag u Afek a odatle u Memphis, a nisu proslijedili zapadno prema
jugu kroz Jizreelsku dolinu do obale i onda prema jugu kao što su
neki znanstvenici ustvrdili. Da su marširali zapadno prema obali,
oni bi prošli kroz Geba-Shumen, i ne bi bilo potrebe da prije pozovu
princa Qaqu u Megido.
Iz pouzdanih izvora očito je da su Egipćani nadzirali Jizreelsku
dolinu tijekom vladavine Amenhotepa II, a izgleda da je Megido bio
središte egipatske uprave u tome području. Taj zaključak potvrđuje
i dokument datiran u dvadesetoj godini vladavine Amenhotepa II.
Poznat kao Papyrus Hermitage 1116A i napisan oko desetljeće nakon
pohoda Amenhotepa II na Jizreelsku dolinu, to je popis izaslanika u
Egipat koji su dolazili iz raznih gradova i mjesta u Siriji-Palestini,
kojima su Egipćani davali žito i pivo. Među tim imenima nalaze se
predstavnici kako iz Megida tako i iz Tanaka. Tako se, izgleda, egipatski
nadzor nad Jizreelskom dolinom nastavio tijekom vladavine
Amenhotepa II, djelomice i zbog bitke koju je on vodio u Anaharathu
oko 1430. pr. Kr.
Zbog egipatskoga nadzora Sirije-Palestine u vrijeme između četrnaestoga
do dvanaestoga stoljeća pr. Kr., egipatski faraon služio je
kao nadgospodar brojnim vladarima raznih kanaanskih gradovanaselja
koji su se međusobno svađali. Tako da se nasljednik Amenhotepa
II, koji je vladao kao faraon Amenhotep III gotovo stoljeće
poslije, donekle zabrinuo kada je jedan od kanaanskih vladara, Labayu,
vladar Šekema, grada oko Četrdesetak kilometara južno od Megida,
blizu današnjega Nablusa, uključio u vrlo ozbiljan napad na carsku

zgradu sredinom četrnaestoga stoljeća pr. Kr. Labayu i njegova dva
sina željeli su pridodati svojim posjedima bogate gradove i gradiće
Jizreelske doline, osobito Megido.
Detalji Labayuovoa napada na carsku zgradu poznati su iz deset
pisama poslanih faraonu Amenhotepu III i njegovu sinu i nasljedniku,
Ekhnatonu (Akhenatenu), najvjerojatnije tijekom godina 1360-1350.
pr. Kr. Njih je pronašla jedna egipatska seljanka 1887. kao dio pohranjene
korespondencije poznate pod zajedničkim nazivom Pisma
iz Amarne, u Ekhnatonovu kratkotrajnom glavnom gradu Akhetaten,
smještenom na pola puta između modernoga Kaira i Luksora u
Egiptu. Od deset takvih pisama (EA 234, 242-48, 250, 365) sedam
ih je poslao Biridija, vladar opsjednutoga Megida (EA 242-47, 365).
U arhivu Amarne nalaze se i tri pisma koje je Labayu poslao iz Šekema,
ali ona se tiču njegovih uvjeravanja o nevinosti u raznim drugim
aktivnostima izvan njegovih osvajanja Jizreelske doline. Sva su ta
pisma napisana na akadskom, diplomatskom linga franca* u Kasnijemu
brončanome dobu na drevnom Bliskom Istoku. Tako se Megido
u tim dokumentima spominje kao "Magidda".
Mi još uvijek nemamo odgovore na nijedno od tih pisama, pa
nam je stoga sada poznata priča samo iz kuta gledišta kanaanskih
sudionika - ali moguće je da će se egipatski odgovori pronaći tijekom
iskopavanja koja sada vrše Sveučilište u Tel Avivu i Pennsylvania
State University na lokaciji Megida.
Prema postojećim pismima, Biridija je napisao prvo pismo faraonu
Amenhotepu III kako bi mu dao do znanja da postoji problem,
govoreći u zaključku: "/... I doista, /oni.../... na zemlji su u miru, ali
ja sam u ratu" (pismo iz Amarne EA 242). Biridija je ubrzo napisao
i drugo pismo faraonu Amenhotepu III koje sadrži više detalja.
Ja sam poslušao naredbe kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, i
ja doista branim Megido, grad kralja, mojega gospodara, danju i
noću. Po danu branim ga od polja iz kojih stižu borna kola, a po
noći na zidinama kralja, mojega gospodara. A kako je ratovanje
Apirua (Habirua) na zemlji ozbiljno, neka kralj, moj gospodar, uzme
* mješavina romanskih jezika- talijanskog, francuskog, španjolskog i grčkog - kao sredstvo
sporazumijevanja na Bliskome Istoku

na znanje što se događa na njegovoj zemlji, (pismo iz Amarne EA
243)
Iako se još ne spominju konkretna imena, Biridija izdvaja Habiru,
skupinu izopćenika od zakona i drugih ljudi na rubu društva, koji su
u isto vrijeme pravili neprilike ne samo u Jizreelskoj dolini već i u
drugim područjima Sirije-Palestine i Bliskoga Istoka.
U svom sljedećem pismu Biridija konačno imenuje Labayua,
vladara Šekema, kao čovjeka koji mu pravi najviše problema.
Neka kralj, moj gospodar, zna da Labayu vodi rat protiv mene od
povratka strijelaca (u Egipat). Ne možemo vršiti trganje (berbu) i ne
možemo izaći izvan gradskih vrata zbog Labayua. Kada je saznao
da se strijelci neće vratiti, on je odmah odlučio zauzeti Megido. Neka
kralj spasi svoj grad da ga Labayu ne zauzme. Gledajte, gradom hara
kuga. ... Zato ako bi kralj mogao dati posadu od 100 ljudi da brani
njegov grad da ga Labayu ne zauzme. Labayu nema nikakav drugi
cilj. On jednostavno hoće osvojiti Magiddu (pismo iz Amarne EA244)
Na temelju opisa događaja u tom pismu, možemo zaključiti da je
Labayu zgrabio priliku za napad kada je postrojba egipatskih strijelaca
pozvana natrag u Egipat iz Megida. Nije poznato je li faraon
tada poslao zatraženu posadu od stotinu vojnika da pomogne Biridiji
kako bi suzbio Labayuove napade, ali Biridija je uspio obraniti
Megido tako da grad nije pao.
Labayu je mogao imati špijune aktivne u obližnjim gradovima, kao
što je Bet-Šean (Beisan). ako je nedavno pronađeno pismo na tom
mjestu ikakva naznaka. To pismo, poslano Labayuu, opisuje djelatnost
Tagija, vladara Gath Carmela, čiji su ljudi bili smješteni u Bet-Šeanu.
Obično se misli da je to službeno dopisivanje između ta dva vladara,
ali mogao bi biti i potajan izvještaj nekoga špijuna u službi Labayua,
koji ga želi držati u tijeku. U određenom trenutku, bilo prije
pokušaja zauzeća Megida ili nakon što je njegov pokušaj propao, i
možda se koristeći podacima što su ih sakupili obavještajci, kao što
je bio njegov čovjek u Bet-Šeanu, Labayu je napao i druge obližnje
gradove i gradiće u Jizreelskoj dolini.
Jedno pismo iz Amarne (EA 250) bilježi da je Labayu razorio Šunem
(akadski Shunama) u Jizreelskoj dolini i također zauzeo Gath

Karta 8. Biridija i Labayu
la. Labayu bezuspješno napada Megido, ali zauzima Gat-rimon.
lb. Približno u isto vrijeme Labayu napada i razara Šunem (Shunem).
2. Labayu je uhićen i odveden iz Megida u Aku (Ako), ali plaća otkupninu
i bježi.
3. Biridija maršira u borbu protiv Labayua, ali je Labavu ubijen u bitci
blizu Gine (vjerojatno moderni Jenin) prije nego Biridija stiže.
4. Biridija šalje radnike za kulučenje da obrađuju opustošena polja Šunema.
Carmel (akadski Gittirimmunima) blizu Tanaka. Vjerojatno je da se
napad na Gat-rimon dogodio kada su Labayu i njegovi ljudi bili na
putu da napadnu Megido, jer je njihov put iz Šekema prolazio pokraj
toga grada. Međutim, razaranje Šunema vjerojatno se dogodilo
u odvojenom napadu, jer on leži u drugom smjeru unutar Jizreelske
doline. Mogli bismo smatrati da se napad koji je razorio Šunem
dogodio prije napada na Megido, tako da je Biridija dobio upozore-

nje i imao je vremena pripremiti obranu Megida. Ali mogao se isto
tako dogoditi i poslije. Pisma iz Amarne ne daju nam, nažalost, kronološki
slijed tih događaja.
Nakon tih napada, faraon je naredio da Labayua dovedu u Egipat
na ispitivanje. Odmah su ga uhitili i odveli iz Megida u Aku (Ako)
kako bi ga prebacili u Egipat. Međutim, kada je bio u Aki, Labayu
je podmitio vladara grada, čovjeka po imenu Surata i ponovo zadobio
slobodu. Jadni Biridiju bio je tada prisiljen to objasniti faraonu.
Surata je odveo Labayua iz Megida i rekao mi, "Poslat ću ga kralju
brodom." Surata ga je uzeo, ali ga je poslao iz Hinnatunua njegovoj
kući, jer je Surata primio od njega otkupninu. ... Surata ga je pustio
da ode, i Surata je pustio Ba'1-mehira da ode, (oboje) njihovim kućama.
I neka to kralj, moj gospodar zna. (pismo iz Amame EA 245)
U istom pismu, Biridija je prisiljen priznati da je Labayu poslije
ubijen u bitci, možda u zasjedi, prije nego što je on, Biridija, došao
na lice mjesta.
Štoviše, rekao sam svojoj braći, "Ako bog kralj, naš gospodar, kaže
da savladamo Labayua, onda ga moramo dovesti živa do kralja, našega
gospodara. "Međutim, kako je moja kobila bila izvan stroja,
(jer su je ubili), ja sam stao iza njega i odjahao s Yashdatom. Ali
prije moga dolaska oni su ga /Labayua/ oborili. ... (pismo iz Amame
EA 245)
Labayuova smrt najvjerojatnije se dogodila blizu Gine (vjerojatno
moderni Jenin), točno južno od Jizreelske doline. To konkretno
mjesto podrazumijeva se u prijetećem pismu što se pripisuje njegovim
sinovima: "Zaratite protiv ljudi iz Gine jer su ubili našega oca.
A ako ne zaratite, onda ćemo mi biti vaši neprijatelji" (pismo iz Amarne
EA 250).
U određenom trenutku, vjerojatno nakon Labayuove smrti, Biridija
je poslao radnike za kulučenje da obrađuju polja koja su pripadala
gradu Šunemu u Jizreelskoj dolini, koji je Labayu prije razorio.
U međuvremenu, nakon smrti Labayua, njegova dva sina, od
kojih je jedan bio vladar Pellae preko puta rijeke Jordan, odlučili su
nastaviti s politikom ekspanzije koju je provodio njihov otac. Povezu

jući se s plemenom Habiru kao što je Labayu prije učinio, ta dva sina
počela su opet napadati Biridija iz Megida i druge mjesne kanaanske
vladare. Ti egipatski vazali nisu gubili vrijeme i odmah su obavijestili
faraona o novom slijedu događaja.
Neka Kralj, moj gospodar zna da su dva sina pobunjenika protiv
kralja, moga gospodara, dva Labayuova sina, postavili sebi za cilj
osvajanje zemlje kralja, moga gospodara, pored gubitka što ga je
prouzročio njihov otac. ... (pismo iz Amarne EA 250)
Nasreću, Jizreelska dolina uspješno je odoljela ekspanzionističkim
ciljevima Labayuovih sinova i drugih grabežljivih ljudi sa sličnim željama,
možda i zbog toga što je egipatski faraon konačno poslao
­­strojbe u Megido.
Međutim, došlo je i do drugih manjih nemira u Jizreelskoj dolini
tijekom istoga razdoblja. Yashdata, vladar grada blizu Megida,
izvijestio je faraona u pismu da su ljudi iz Tanaka (akadski Tahnak)
preoteli njegove posjede i da je bio prisiljen potražiti utočište kod
Biridije u Megidu. U drugim pismima iz Amarne postoje izvještaji da
su Sum-Ada, vladar Shimona (akadski Shamhuna; biblijski Shimron)
na sjeverozapadnom dijelu Jizreelske doline, i Satatna, novi vladar
obližnjega grada Ake, udružili snage i napali babilonsku karavanu
koja je putovala kroz susjedno područje Hannathana. Babilonski kralj
Burna-Buriaš II bio je vrlo nezadovoljan kada su ga izvijestili o tom
incidentu i on se požalio na to egipatskom faraonu.
Svi ti događaji koji uključuju Biridiju i Labayua mogu se datirati
otprilike između 1360. i 1350. pr. Kr. Prema najnovijem računanju,
vladavina Amenhotepa III nad Egiptom trajala je otprilike od 1391.
do 1353. pr. Kr. Jedno od Labayuovih pisama pronađeno u arhivu
Amarne, koje prikazuje njegovu stranu priče u događajima što nisu
povezani s njegovim smicalicama u Jizreelskoj dolini, ima kalendarsku
zabilješku koja govori da je ono vjerojatno bilo poslano Amenhotepu
III u Egipat trideset druge godine. Pismo bi stoga moglo biti
otprilike iz 1360. pr. Kr. i označavati da je Labayu već počeo stvarati
probleme tijekom posljednjega desetljeća vladavine Amenhotepa
III. Druga pisma u arhivu Amarne naznačuju da su Labayu i njegovi
sinovi poslije njega, nastavili stvarati neprilike tijekom narednih
sedam godina ili više, početkom vladavine Ekhnatona. Ne može

se točno utvrditi koji je grad kod Megida Labayu nastojao osvojiti,
ali to je vjerojatno grad Stratum VIII, kako su ga označili istraživači
sa Sveučilišta u Chicagu. Točni datumi za Stratuma VIII bili su desetljećima
predmet rasprave. Neki su znanstvenici tvrdili da je taj
grad doživio kraj još 1380. pr. Kr. dok drugi tvrde da je trajao do 1250.
pr. Kr. Nedavna hipoteza da je grad doživio svoj kraj oko 1320/1310.
pr. Kr. dobro se uklapa s predloženim datumima Labayuova pokušaja
osvajanja Megida, negdje između 1360. i 1350. pr. Kr. Jedina druga
mogućnost je da je Labayu možda pokušao osvojiti grad Stratum
VIIB, ako je taj grad nastao još oko 1380. pr. Kr. kao što neki navode.
Oba grada kod Megida, onaj Stratum VIII i onaj Stratum VIIB bila su
vrlo razvijena i prema tome bili su zamamni ciljevi za Labayua.
Ne čudi što su Megido i Jizreelska dolina bili tako poželjni za
osvajanje. Već je u to vrijeme Megido uživao međunarodni glas i
bio je poznat suvremenim vladarima. Skoro stoljeće nakon što su
napisana pisma iz Amarne, spominje se Megido (kao "Makkitta") u
nepotpunom i pocijepanom pismu hetitskom vladaru Hatušiliju III
oko 1250. pr. Kr. Kontekst i sadržaj pisma nisu nam danas jasni, ali
izgleda da je Megido služio kao odmorište na cesti između egipatskoga
i hetitskoga kraljevskoga dvora, mjesto gdje su se glasnici
zadržavali na dugom putu između Egipta i središnje Anatolije (moderne
Turske).
Egipat je nastavio svoju aktivnu ulogu u Siriji-Palestini i Jizreelskoj
dolini tijekom dvanaestoga stoljeća pr. Kr., toliko dugo koliko
je postojao egipatski nadzor nad južnom Palestinom. Egipatski
faraon Seti I možda je marširao kroz Jizreelsku dolinu zbog suzbijanja
pobune u Bet-Šeanu (Beisanu) oko 1291. pr. Kr. Tijekom
vladavine faraona Ramzesa II koji je vladao u isto vrijeme kao i
prije spomenuti hetitski kralj Hatušili III u trinaestom stoljeću pr. Kr.,
doznajemo za nemire u Wadi 'Ari u obliku putujućih razbojnika koji
su vrebali na putnike što su putovali prema Jizreelskoj dolini i iz nje,
kroz taj važan klanac.
Uska dolina je opasna jer se Beduini skrivaju ispod grmlja. Neki od
njih imaju četiri do pet lakata od nosa do pete i divljega su lica.
Njihova srca nisu milostiva i ne slušaju nikakvo laskanje. Ti si sam;
nema nikakvoga pisara s tobom, nikakve vojske iza tebe. Ne možeš
naći nikakvoga izviđača s kojim bi mogao prijeći put. Odlučuješ ići

naprijed iako ne poznaš cestu. Počneš se tresti, kosa ti se diže na
glavi i duša ti je u petama. Staza ti je ispunjena kamenjem i šljunkom,
bez maloga odmorišta, obrasla korovom, trnjem, grmovima
kupine i "vučjom šapom". S jedne strane ti je provalija, a planina
se uzdiže na drugoj. Stalno se drndaš, kočija ti ide na jednu stranu,
bojiš se potjerati snažno konja. Ako je staza baci prema provaliji,
oglavnik će ostati nepokriven i kolan će ti pasti. Ti skidaš jaram kako
bi popravio oglavnik usred uske doline. Nisi sposoban to povezati;
ne znaš kako ošinuti bičem. ... Počneš kaskati. Nebo se otvorilo.
Ti onda misliš da je neprijatelj iza tebe...
Istraživači sa sveučilišta u Chicagu vjeruju da je Megido doživio
svoj kraj u vatrenom razaranju tako teškom da su gomile ostataka
na nekim mjestima dosizale jedan metar uvis. Ako se to doista dogodilo,
i ovisno o tome kada se datira (obično negdje između 1250.
i 1200. pr. Kr.) to bi moglo biti uslijed naleta na Megido putujućih
razbojnika u vrijeme Ramzesa II., ili je, pak, to bio ishod inače nezabilježenoga
napada samoga Ramzesa II. na Megido. To bi mogao
biti i ishod razaranja što ga je izvršio faraon Merenptah, jer je, iako
to nije potvrđeno, Merenptah možda marširao kroz Jizreelsku dolinu
i osvojio grad Megido tijekom svoje poznate vojne na Kanaan oko
1207.pr.Kr. Ta je vojna zabilježena na jednom zidu koji stoji okomito
na južnu stranu hrama Karnak u Egiptu, ali je bolje poznata iz
pobjedničke pjesme koju je Merenptah napisao na onome što se danas
naziva "Izraelska stela."
Poharan je Kanaan svakim zlom;
Odnesen je Aškelon;
Ugrabljen Gezer;
Yanoam kao da više ne postoji;
Izrael je opustošen, ali ne i njegovo sjeme.
Međutim, Izrael nije ostao opustošen dugo vremena jer su se Debora,
Barak, Gideon i drugi izraelićanski junaci i junakinje pojavili
u dvanaestom i početkom jedanaestoga stoljeća pr. Kr. tijekom osvajanja
Kanaana, Svjetlo je onda opet zasjalo snažno u smjeru Megida
i Jizreelske doline.

3. POGLAVLJE
Osvajanje Kanaana
Ne šuti Jahve,
ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!
Učini njima ko Midjancima,
ko Siseri i Jabinu na potoku Kišonu:
koji padoše blizu En-Dora
i postaše gnojivo njivi.
— Psalmi 83:2,10-11
Dvanaesto i jedanaesto stoljeće pr. Kr. bilo je burno vrijeme
u Siriji-Palestini jer su Izraelićani pokušali osvojiti zemlju
Kanaan i uspostaviti vlastito kraljevstvo. Bitke koje su se
vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih stoljeća su mikrokozam veće
borbe za cijeli Kanaan. Bitke Debore i Baraka protiv Kanaanaca,
Gideona protiv Midjanaca i Amalečana, te Šaula i Jonatana protiv
Filistejaca sastavni su dio ratova koje su Izraelićani vodili kako bi
ustanovili najprije uporište a zatim kraljevstvo u "zemlji mlijeka i
meda." Te su bitke također zanimljive mješavine prvih i posljednjih
događaja, uključujući i jednu od prvih vojni u povijesti koju je uspješno
vodila žena, prvu zabilježenu noćnu bitku, te posljednju bitku
mnogo voljenoga kralja Šaula.
Najprije se susrećemo s Deborom i njezinom bitkom protiv Sisere
u Jizrelskoj dolini oko 1125. pr. Kr. Pjesma o Debori u Knjizi sudaca
(5:1-31) smatra se jednim od najstarijih odlomaka u Bibliji. Ona u
pjesničkom obliku govori o bitci Debore i Baraka protiv Sisere i
njegovih saveznika u Jizreelskoj dolini. Vojska Izraelićana borila se
protiv vojske Kanaanaca tijekom druge polovice dvanaestoga stoljeća
pr. Kr. Prozni prikaz priče, neposredno prije pjesničke inačice
u Knjizi sudaca (4:1-24) mnogo je detaljniji, ali je vjerojatno napi-

san nešto kasnije od pjesme. Priča je jedna od najproblematičnijih u
Bibliji, ne samo zbog toga što je teško zemljopisno odredit konkretna
mjesta spomenuta kako u pjesničkom tako i u proznom prikazu. To
pričinjava poteškoće ne samo znanstvenicima da rekonstruiraju topografiju
i taktiku u bitci već i običnim čitateljima da razumiju što
se stvarno dogodilo. Stanje je još teže zbog raznovrsnih dostupnih
engleskih prijevoda, od kojih nisu svi potpuno vjerni hebrejskom
tekstu.
Stvarni događaji tijekom sukoba nisu baš tako složeni, barem ne
na prvi pogled. Debora je proročica koja je stanovala u brdovitoj
zemlji Efraim, južno od Jizreelske doline. Ona je pozvala Baraka,
generala u izraelićanskoj vojsci da porazi kanaanske snage kralja
Jabina od Hazora. Jabinovu vojsku predvodio je njegov general Sisera
u savezništvu s drugima neimenovanima kanaanskim kraljevima.
Bitka se vodila u Jizreelskoj dolini blizu rijeke Kišon, na jednoj
od dviju mogućih lokacija - bilo kod "Tanaka, pokraj voda Megida"
(Suci 5:19, citirano poslije u ovom poglavlju) ili u dnu doline negdje
između rijeke Kišon i brda Tabora. Lako naoružana pješadija Izraelićana
snažno je porazila kanaanske snage usprkos njihovom većem
broju i njihovim devet stotina željeznih bornih kola.
To je možda bila druga faza Izraelićanskoga osvajačkog rata protiv
Kanaanaca, koji je Jošua počeo vjerojatno nekoliko desetljeća
prije. Postoji ipak mogućnost da su se Jošuine vojne dogodile nakon
one koju su vodili Debora i Barak. Vjerojatno su neka mjesta u Jizreelskoj
dolini svjedočila o nekim poznatijim Jošuinim osvajanjima,
iako se većina njegovih bitaka vodila dalje na sjeveru, kao što
je bitka kod "meromskih voda" u Galileji (Jošua 11:5), ili prema
jugu, kao što su one kod Gibeona, Aia i možda Jerihona. Zbunjuje to
što Biblija kaže da je Jošua porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shimrona,
Joknoama i druge u Jizreelskoj dolini (Jošija 12:20-21) kao i
to da Izraelićani nisu odbacili Kanaance iz Megida, Tanaka i drugih
gradova u Jizreelskoj dolini (Suci 1:27-28). Doseg Jošuinih pohoda
u Jizreelskoj dolini i točan datum i ishod tih vojni još uvijek su stvar
mnogih rasprava. Nasuprot tome, vrijeme i ishod Deborine i Barakove
vojne protiv Kanaanaca u Jizreelskoj dolini nisu sporni, iako
neki unutarnji detalji nisu tako jasni kao što bi mogli biti.

Dok je pjesnička inačica Deborine i Barakove bitke protiv Sisere
i Kanaanaca sažeta (Suci 5:1-31), prozni prikaz istoga sukoba mnogo
je detaljniji, s imenima i mjestima u cijelom tekstu (Suci 4:1-24).
Međutim, uopće nismo sigurni može li se tim detaljima vjerovati.
Izgleda da je pjesnička inačica izvoran, stariji prikaz bitke, dok je
prozni prikaz vjerojatno kasniji pokušaj da se priča proširi, što je u
tekst nenamjerno unijelo neke pogreške. Priča što ju je napisao Josip,
židovski general, koji je postao autor i apologet u vrijeme Vespazijana
u prvom stoljeću po. Kr. od male je pomoći, jer ona vjerno slijedi
prozni prikaz, iako s njegovim uobičajenim dodacima i pretjerivanjima.
Međutim, usprkos razlikama između pjesničke i prozne inačice o
Deborinoj i Barakovoj bitci protiv Sisere, ta dva prikaza više nadopunjuju
jedan drugoga nego što proturječe jedan drugome. Iako nije
očito je li bolje slijediti sažeti sastavak ili prošireni prozni prikaz,
ako spojimo dva pristupa do određene mjere, mogli bismo slijediti
sljedeći scenarij. Priča počinje s Jabinom, kraljem Hazora i njegovim
generalom Siserom.
Poslije smrti Ehudove, Izraelci su opet stali činiti što Jahvi nije po
volji, i Jahve ih predade u ruke Jabinu, kanaanskom kralju koji je vladao
u Hasoru. Vojskovođa vojsci njegovoj bijaše Sisera, koji je
živio u Harosheth-ha-goiimu. Tad Izraelci zavapiše Jahvi. Jer Jabin
imaše devet stotina željeznih bojnih kola, i teško je tlačio Izraelce
dvadeset godina. (Suci 4:1-3)
Gdje je točno bio Harosheth-ha-goiim, gdje je stanovao Sisera?
Ne možemo reći sigurno, pa je prema tome mogao biti smješten na
raznim mjestima kako u Jizreelskoj dolini tako i u obližnjim područjima.
Jedno osobito omiljeno objašnjenje postavlja Harosheth-ha-goiim
na sjeverozapadni kraj ravnice Esdraelon, blizu brda Karmel, na
ulaz u obalnu ravnicu Haife i Ake. Iako to može biti točno, privlačnije
objašnjenje, iz raznih razloga, je da Harosheth-ha-goiim nije konkretno
mjesto već prije zemljopisni izraz koji označuje predio Jizreelske
doline oko Megida, uključujući Tanak.
U svakom slučaju, proročica Debora, kao odgovor na povike Izraelićana
za pomoć protiv Jabina, pozvala je vojnoga zapovjednika

Karta 9. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 1, koja slijedi pjesničku
inačicu u Sucima 5:1-31)
1. Debora poziva Baraka u Efraim.
2. Debora i Barak idu u Kedeš.
3. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša.
4. Barak i Izraelićani marširaju na Sarid.
5. Izraelićani idu prema jugu ususret kanaanskim snagama.
6. Bitka se vodi pokraj Kišonske rijeke blizu Tanaka; Izraelićani pobjeđuju.
7. Sisera bježi prema sjeveru nakon poraza svojih snaga, ali ga lael ubija.
Baraka u Efraim, južno od Jizreelske doline, i predložila plan
­­­­da protiv Sisere i Kanaanaca.
U to vrijeme Izraelu je sudila proročica Debora, žena Lapidotova.
Živjela je pod Deborinom palmom između Rame i Betela u Efrajimovoj
gori, i k njoj su dolazili Izraelci da presuđuje u njihovim sporovima.
Ona dozva Baraka, sina Abinoamova, iz Naftalijeva Kede-

ša, i reče mu: "Evo što ti Jahve, Bog Izraelov, zapovijeda: 'Idi, kreni
na goru Tabor i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između Naftalijevih
i Zebulunovih sinova. Ja ću k tebi na Kišonski potok privući
Siseru, vojskovođu Jabinove vojske, s njegovim bojnim kolima i
svim ratnicima, te ću ga predati u tvoje ruke.' "
Barak joj odgovori: "Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne
pođeš sa mnom, ne idem." "Idem s tobom - reče mu ona - ali na
putu kojim ćeš poći slava neće tebi pripasti, jer će Jahve ženi predati
u ruke Siseru." Tada Debora ustane i pođe s Barakom u Kedeš. Onamo
je Barak pozvao Zebuluna i Naftalija. Deset tisuća ljudi pođe za
njim, a išla je s njim i Debora. (Suci: 4:4-10)
Nakon što se Barak složio s Deborinim planom, pod uvjetom da
ga ona prati, njih dvoje vraćaju se natrag u Kedeš, Barakov rodni
grad, koji je trebao poslužit kao okupljalište za izraelićanske snage.
Tu treba riješiti nekoliko problema. Prvo, moguće je da je broj od
10.000 ljudi koje prozni prikaz dodjeljuje Debori i Baraku pretjeran
ili može biti uobičajena folklorna figura. Iako mnogi znanstvenici
prihvaćaju taj broj bez ikakve sumnje, neki su ga čak povisili na
­­­­­­, pod pretpostavkom da tekst možda govori o 10.000
ljudi iz svakoga od 2 plemena, iako tamo jasno stoji, "a 10.000
ratnika išlo je iz njega." Drugi opet kažu da se tu možda samo
govori o 10 bojni, s možda samo 10 ljudi u svakoj bojni. To bi
moglo značiti da je Barak imao samo stotinu ljudi na raspolaganju,
što izgleda prilično mali broj da bi pobijedio Kanaance. Stvaran
broj vjerojatno leži negdje između dvije krajnosti od 100 ljudi i 20
tisuća.
Prozni prikaz kaže da su samo dva plemena (Zebulum i Naftali)
poslala ljude. Nasuprot tome, pjesnička inačica kaže da je sudjelovalo
6 plemena, od kojih se prvih 5 spominje kako slijedi:
I narod Jahvin siđe na vrata.
Probudi se, Deboro, ustani!
Ustani, pjesmu zapjevaj!
Hrabro! Ustani, Barače,
vodi u roblje porobljivače svoje,
sine Abinoamov!
Tad siđe na vrata Izrael, narod Jahvin pohrli junački.

Iz Efrajima potekoše u dolinu,
za njima, stiže među čete tvoje Benjamin.
Iz Makira stupaju glavari,
iz Zebuluna oni što nose štap zapovjednički.
Knezovi Jisakarovi s Deborom bjehu.
I Jisakar vjeran Baraku;
Pohrle u dolinu da mu se pred noge bace.
(Suci 5:11-15)
Pjesma tada navodi 4 izraelićanska plemena koja nisu odgovorila
na Deborin poziv na oružje (Ruben, Gilead, Dan i Ašer), nakon
kojih slijede imena dvaju plemena za koje prozni prikaz kaže
da su odgovorila na poziv (Zebulun, koji se po drugi put ponavlja u
toj pjesničkoj inačici, te Naftali). To dovodi do skupine od šest plemena
navedenih u pjesmi koja su sudjelovala u bitci.
Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju.
Zašto si ostao u torovima,
da slušaš sred stada svirku frule?
Kod Rubenovih potka dugo se savjetuju.
Gilead osta s onu stranu Jordana.
A zašto je Dan na stranim lađama?
Zašto na obali mora Ašer sjedi,
mirno prebiva u svojim zaljevima?
Zebulun je narod što prkosi smrti,
s Naftalijem na visoravnima.
(Suci 5:15-18)
Zašto plemena Ruben, Gilead, Dan i Ašer nisu odgovorili na Deborin
poziv na oružje? Nikada to nećemo saznati zasigurno, ali moguće
je da su ta konkretna plemena bila previše zaposlena gospodarskim
i trgovačkim djelatnostima s Kanaancima da bi išla u rat
protiv njih. To što je samo 10, a ne 12 plemena, navedeno
u Deborinoj pjesmi također predstavlja određeni problem, ali možda je
samo 10 plemena činilo cjelinu poznatu kao "Izrael" u dvanaestom
stoljeću pr. Kr.. Moguće je da se proširenje u bolje znani Amfiktionijski
savez od dvanaest plemena Izraela nije dogodilo prije kraja
jedanaestoga stoljeća pr. Kr. U svakom slučaju, izgleda da su De-

ora i Barak okupili između stotinu ljudi i dvadeset tisuća ljudi, prvenstveno
iz plemena Zebulun i Naftali. Možda je bilo i nekoliko drugih
- iz plemena Efraim, Benjamin, Makir i Jisakar- koji su se ili borili
u toj bitci ili, vjerojatnije, bili u pričuvi u slučaju potrebe.
Drugi teži problem je smještanje Barakovoga rodnoga grada Kedeša
u Naftaliju, gdje su Barak i Debora okupili njihove ljude. Gdje
je bilo to mjesto? Poput Harosheth-ha-goiima (o kojemu smo raspravili
u ovom poglavlju), znanstvenici su smjestili Kedeš u sva moguća
mjesta. Omiljena prijašnja lokacija Kedeša bila je jedanaest kilometara
sjeverozapadno od Hazora u Gornjoj Galileji, pored jezera Huleh.
To mjesto izgleda prilično nevjerojatno jer je daleko od događaja u
Jizreelskoj dolini i zbog toga što Debora i Barak ne bi mogli okupiti
svoju vojsku tako blizu kanaanskoga glavnoga grada Hazora. Druga
omiljena lokacija je Kedeš s Tel Kedešom (Tel Abu Kudeis), mala uzvisina
smještena samo nekoliko kilometara od Tanaka u samoj Jizreelskoj
dolini. Međutim, ta je lokacija također malo vjerojatna jer je preblizu
Harosheth-ha-goiimu i Siserinim snagama, bez obzira gdje treba
smjestiti Harosheth-ha-goiim u Jizreelskoj dolini. Opet, Debora i Barak
ne bi mogli okupiti svoju vojsku tako blizu Siserinoga tabora. Od
svih predloženih mogućnosti za smještaj Kedeša, najvjeroajatnije je
mjesto Kirbet Kadiš (Horvat Kedeš), blizu Galilejskoga mora na strmim
padinama planina između ravnice Jizreel i rijeke Jordan. To bi
mjesto bilo na južnoj granici Naftalija i moglo je poslužiti kao savršeno
sastajalište za dragovoljce koji su stizali iz predjela što su ih
nadzirala plemena Naftali i Zebulun, jer oni ne bi morali proći kroz
Jizreelsku dolinu na putu prema mjestu okupljanja.
Pitanje koje se sljedeće postavlja: Kamo su točno otišli Izraelićani
u Jizreelsku dolinu kada su jednom napustili Kedeš u Naftaliju,
prije nego su se sukobili s Kanaancima? Prozni prikaz priče govori
da su Izraelićani marširali prema brdu Taboru, što je položaj koji je
Kanaancima otkrio Heber Kenijac (Jaelin muž), možda s prethodnim
znanjem i odobrenjem izraelićanskih zapovjednika.
Heber Kenijac bijaše se odvojio od Kajina, jednoga od sinova Hababa,
tasta Mojsijeva; razapeo je svoj šator kod Hrasta u Saananimu,
nedaleko od Kedeša. Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov,
izašao na goru Tabor. ... (Suci 4:11-12)

Međutim, pjesnička inačica uopće ne spominje brdo Tabor. Ona
jednostavno kaže. "Tada je prema dolje marširao ostatak plemenitih;
narod Jahvin marširao je prema dolje za njega a protiv moćnih"
(suci 5:13). Neki kažu da se problematična hebrejska riječ u tom stihu,
sayd, treba tumačiti kao grad Sarid, koji je smješten blizu Megida.
Također kažu da su stihovi u pjesmi koji se tiču prvih pet sudjelujućih
plemena i četiri plemena koji nisu sudjelovali (Suci 5:14-17)
kasniji umetak koji je odvojio stih koji se tiče Zebuluna i Naftalija
(Suci 5:18) od svoga izvornoga ispravnoga mjesta u pjesmi, nakon
stiha 13. Stoga je izvorna inačica mogla izgledati ovako:
Onda je dolje prema Saridu on marširao prema moćnima.
Narod YHWH /Jahvin/ marširao je dolje za njega s ratnicima.
Zebulun je narod koji prezire smrt.
Naftali također, na visoravnima.
Izgleda vjerojatno, ako prosuđujemo po proznom prikazu kao i
po prethodnoj raspravi, da su plemena Zebulun i Naftali imala zapaženu
ulogu u predstojećoj bitci, što je činjenica koja bi ostala naglašena
da su stihovi u pjesmi postavljeni u svom izvornom pravilnom
poretku.
Ako je to novo tumačenje točno, ono bi nam dalo ime izraelićanskoga
tabora u Jizreelskoj dolini, što inače nedostaje u pjesničkoj
inačici. Nažalost, pretpostavka da su Izraelićani marširali iz Kedeša
u Sarid izravno protuslovi proznom prikazu, koji kaže da su umjesto
toga Izraelićani marširali prema brdu Taboru. Stoga ne možemo doći
do konačnoga zaključka. Možemo samo kazati da je izraelićanska
vojska marširala od Kedeša u Naftaliju u Jizreelsku dolinu, bilo to
prema brdu Taboru (prozni prikaz) ili prema gradu Saridu blizu Megida
(izmijenjena pjesnička inačica). Nadav Na'aman navijestio je
novo rješenje da je autor ili urednik proznoga prikaza možda promijenio
lokaciju od grada Sarida u bolje poznato brdo Tabor na korist
kasnijega čitateljstva.
U međuvremenu Sisera je okupio ljude i devet stotina željeznih
bornih kola svoje kanaanske vojske u Harosheth-ha-goiimu, za koji
smo već rekli da je predio koji se vjerojatno nalazio na južnom rubu
Jizreelske doline, i koji je uključivao kako Megido tako i Tanak.

Možda je Megido, ustvari, poslužio kao Siserin stožer, iako je to
samo nagađanje nekih znanstvenika. Izgleda da se kanaanska vojska
sastojala prvenstveno od ljudi iz Siserinih snaga, koji je, prema
biblijskom prikazu, odgovarao kralju Jabinu od Hazora. Nadopunjavali
su je ljudi iz privatnih vojski drugih neimenovanih kanaanskih
kraljeva.
Ipak, uopće nije sigurno da Siserine snage treba ustvari povezati s
kraljem Jabinom od Hazora. Jesu li oni doista bili ljudi kralja Jabina,
pod vodstvom njegovoga generala Sisere? Ili su oni jednostavno bili
Siserini ljudi? Kralj Jabin više se povezuje s Jošuinim bitkama u
biblijskim pričama. Štoviše, govori se da je grad Hazor bio potpuno
porušen tijekom Jabinove konačne bitke protiv Jošue koji ga je porazio.
Ako su Jošuine vojne prethodile onima Debore i Baraka nekoliko
desetljeća, kako je Jabin još uvijek mogao vladati u Hazoru
i imati vojsku od devet stotina željeznih bornih kola? Dva moguća
objašnjenja odmah padaju na um. Prvo, Hazor je mogao biti ponovo
izgrađen do Deborina vremena. Drugo, ime Jabin moglo je biti
dinastijsko ime koje je koristio više nego jedan kralj Hazora. Međutim,
već sam spomenuo da su se Jošuine vojne mogle dogoditi nakon
Deborinih i Barakovih a ne prije njih. U tome slučaju, Jošua bi jednostavno
razorio Hazor i dokrajčio kralja Jabina i njegove snage,
nakon što su već bile značajno oslabljene ranijim gubicima koje su
pretrpjele od Debore i Baraka u Jizreelskoj dolini. Konačna mogućnost
je, da Siserine snage nemaju uopće nikakve veze s Jabinom od
Hazora i da ih je neki neuki autor pogrešno povezao. Iako to objašnjenje
izgleda daleko manje vjerojatno, ne možemo ga isključiti. Ukratko,
porota još uvijek zasjeda o tom pitanju.
Siserinih devet stotina željeznih bornih kola također predstavljaju
određenu zanimljivost, jer taj broj donekle podsjeća na 892 kanaanska
borna kola koja je zarobio Tutmozis III kod Megida skoro
četiri stoljeća prije. Sličnost u brojevima može se uzeti kao dokaz
da je Siseri doista bilo moguće skupiti devet stotina bornih kola i da
prema tome to nije pretjeran broj. Alternativno, ta sličnost može se
smatrati mogućim dokazom da je autor ili kasniji urednik proznoga
prikaza koristio elemente drugih, ranijih priča da bi ukrasio svoju
priču. Dodatne usporednice možemo naći između bitke Tutmozisa

Karta 10. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 2, prema proznom prikazu
u Sucima 4:1-24)
1. Sisera i kanaanske snage smještene su u Harosheth-ha-goiimu.
2. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša.
3. Barak i Izraelićani marširaju prema brdu Taboru.
4. Sisera prodire svojim bojnim kolima i postrojbama prema brdu Taboru.
5. Barak i Izraelićani dolaze dolje s brda Tabora i približavaju se kanaanskim
snagama.
6. Izraelićani poražavaju Kanaance u bitci.
7a. Sisera bježi prema sjeveru pješice nakon poraza njegovih snaga, ali ga
Jael ubija.
7b. dok se preživjeli Kanaanci povlače prema Harosheth-ha-goiimu, gone
ih Barak i Izraelićani.
8. Barak slijedi Siseru prema sjeveru, ali nalazi da je već mrtav u rukama
Jaela.

III kod Megida i proznoga prikaza o Deborinoj i Barakovoj bitci
protiv Sisere u Jizreelskoj dolini. Pjesnička inačica uopće ne spominje
borna kola pa ni broj ljudi uključenih bilo na kanaanskoj bilo
na izraelićanskoj strani.
Da sada nastavimo s pričom, dvije suprotstavljene vojske napokon
su se susrele u bitci u Jizreelskoj dolini. Ali gdje su se u dolini
one susrele? Prozni prikaz kaže:
Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov, izašao na goru Tabor. Nato
Sisera sabra sva svoja kola, devet stotina željeznih kola, i sve ljude
koje je doveo od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga potoka.
Debora reče Baraku: "Ustani, evo dana kada će Jahve predati Siseru
u tvoje ruke! Sam Jahve ide pred tobom!" I Barak siđe s gore Tabora
s deset tisuća ljudi za sobom. (Suci 4:12-14)
Ako se tekst čita tako da je Sisera pokrenuo svoje ljude i borna kola
"iz Harosheth-ha-goiima prema Kišonskom potoku" to bi značilo da
je Sisera uredno i bezuvjetno slijedio Deborin prvi prijedlog da
namami kanaansku vojsku na točno to mjesto, pored rijeke Kišon
(Suci 4:7). Međutim, taj se tekst može čitati na drugi način, naime,
kao da piše da su postrojbe koje je Sisera prikupio bile toliko brojne
da se njihov tabor prostirao "od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga
potoka". Ako je to slučaj onda nije jasno gdje se vodila bitka, vjerojatno
da je to bilo negdje između rijeke Kišon i Sarida ili brda
Tabora, to jest, na tlu Jizreelske doline.
Pjesnička inačica samo zamršuje stvari, jer u možda najpoznatijim
stihovima pjesme o Debori ona kaže:
Došli su kraljevi, boj zametnuli,
boj bili kraljevi kanaanski,
u Tanaku na vodi megidskoj,
al ni mrve srebra ne dobiše,
Sa nebeskih staza vojevahu,
vojevahu zvijezde prot Siseri.
Sve otplavi potok Kišon,
potok Kišon pradavni.
Gazi čvrsto, moja dušo!
(Suci 5:19-21)

Taj odlomak očito podrazumijeva da se bitka vodila kod Tanaka.
"Megidska voda" vjerojatno se odnosi na pritok rijeke Kišon koji je
tekao kako mogidskom uzvisinom tako i mjestom Tanak. Stoga, najbolje
što sada možemo reći je da su se dvije vojske susrele pokraj Wadi
Kišona, ili "u Tanaku na vodi megidskoj" (pjesnička inačica) ili u
samoj dolini istočno od Megida i predjela poznatom kao Haroshethha-goiim
(prozni prikaz). U bilo kojem slučaju, izbor bojnoga polja
svakako je pogodovao Izraelićaima, osobito ako je prije i za vrijeme
bitke počela padati kiša, kao što izgleda da navještava pjesnička
inačica.
Znanstvenici obično tumače da rečenica "vojevahu zvijezde proti
Siseri" iz Sudaca 5:20 znači da je došlo do slučajne ili privremene
kišne oluje. To ne bi samo pogodilo postrojbe tijekom bitke već bi i
kanaanska borna kola učinilo beskorisnima u blatnoj ilovači pokraj
rijeke u dolini. Ustvari, nabujale vode rijeke Kišon i možda poplava
u samome Wadi Kišonu, odnijela je borna kola i ljude kanaanske
vojske. Kineski vojni strateg Sun-Tzu iz petoga stoljeća pr. Kr.
upozoravao je, "Ako je bitka poželjna, nemojte je locirati blizu rijeka
kada susrećete protivnika," ali taj je savjet malo mogao pomoći
Siseri, koji je živio i borio se punih šest stoljeća prije. Bez sumnje
su Debora i Barak znali za mogućnost kišne oluje i računali su na nju,
osobito zbog toga što se bitka trebala voditi u zimsko vrijeme, kao
što mnogi znanstvenici vjeruju.
Međutim, ratovanje tijekom zime bilo je prilično neuobičajeno, jer
se većina bitaka u Jizreelskoj dolini vojevala u kasno proljeće, ljeto ili
u ranu jesen, nakon što su prošle proljetne kiše i prije nego što su
zimske počele. Takvo su vrijeme vladari svakako birali zbog uporabe
konjice i/ili bornih kola, jer to je bilo vrijeme kada je tlo bilo najtvrđe
i kada su ljudi i konji mogli najlakše manevrirati. Poznati su točni
datumi za dvadeset četiri bitke, a dvadeset od njih zbile su se u osam
mjeseci između travnja i studenoga, skoro točno podijeljene između
proljeća (šest bitaka), ljeta (osam bitaka) i jeseni (šest bitaka). Ne
čudi što su samo dvije bitke bile u prosincu i samo dvije u siječnju
i veljači ili ožujku, jer je kišna sezona u Jizreelskoj dolini od prosinca
do kraja travnja. Međutim, možda nešto više može čuditi da nije
bilo bitaka u kolovozu, iako se to može objasniti činjenicom da je uvijek
bilo suviše vruće za borbu u Jizreelskoj dolini u to doba godine.

Koalicija kanaanskih kraljeva spomenutih u gornjim stihovima
podsjeća na konfederaciju pobunjenih kanaanskih prinčeva protiv
faraona Tutmozisa III u toj istoj Jizreelskoj dolini nekoliko stoljeća
prije ili pak na konfederaciju kralja Jabina od Hazora i manjih
kanaanskih kraljeva s kojom se sukobio Jošua neposredno prije ili
nakon Deborine i Barakove bitke. Postoji mala mogućnost da to nisu
tri odvojene kanaanske koalicije već jedan te isti savez, koji su razni
biblijski autori opetovano koristili, ali to izgleda udaljena i možda
preosjetljiva mogućnost. U međuvremenu, prema proznom prikazu
(kako pjesnička inačica ne otkriva druge detalje o samoj bitci),
pobjednički Izraelićani gonili su Kanaance natrag prema njihovome
izvornome taboru u Harosheth-ha-goiimu i uništili ih.
Jahve zastraši Siseru, sva njegova kola i čitavu njegovu vojsku, koja
naže u bijeg pred mačem Barakovim. Sisera siđe sa svojih kola i
pobježe pješice. Barak je gonio kola i vojsku sve do Harosheth-hagoiima.
Sva je Siserina vojska pala od oštrog mača, i nijedan čovjek
nije umakao. (Suci 4:15-16)
Barak se tada dao u potjeru za Siserom koji je pobjegao pješice,
ali ga je Barak našao mrtvoga u rukama Jaele, žene Hebera Kenijca,
istoga čovjeka koji je, izgleda, otkrio Kanaancima smještaj izraelićanske
vojske na brdu Taboru. Tu nailazimo na zanimljiva razilaženja
između pjesničke inačice i proznoga prikaza priče.
Pjesnička inačica, za koju mnogi smatraju da je starija (kao što
sam spomenuo prije u ovom poglavlju), ne opisuje kako je Sisera
pobjegao s bojnoga polja, napuštajući svoje ljudi i završivši u šatoru
Jaele. To je ostavljeno proznom prikazu, koji popunjava prazninu
izvješćujući: "Sisera je dotle bježao pješice prema šatoru Jaele, žene
Hebera Kenijca, jer između Jabina, kralja hasorskog, i kuće Hebera
Kenijca bijaše mir. Umjesto toga, pjesma se jednostavno nastavlja s
prizorom u kojemu Jaela nudi Siseri osvježenja. Ona tada uzima klin
(ili čavao) i prišuljavši se otraga udara ga s njim po glavi u uspijeva ga
ubiti.
Blagoslovljena među ženama bila Jaela,
žena Hebera Kenijca,
među ženama šatora nek je slavljena!

On vode zaiska, mlijeka mu ona dade,
u zdjelu dragocjenu nali mu povlake.
Rukom lijevom za klinom segnu,
a desnom za čekićem kovačkim.
Udari Siseru, glavu mu razmrska,
probode mu, razbi sljepoočicu.
Do nogu pade joj, sruši se, leže
do nogu pade joj, sruši se;
i gdje pade, mrtav osta."
(Suci 5:24-27)
Kao što je primijetio Baruch Halpern, u tim je stihovima mnogo
pjesničkoga ponavljanja. Vjerojatno trebamo shvatiti da je Jaela
ponudila Siseri samo jednu vrstu pića, naime kozje mlijeko (ghee),
kao odgovor na njegovo traženje vode, ali također je moguće da ne
trebamo tražiti previše detalja u tim dvostihovima već da te stihove
treba jednostavno shvatit kao općenitu izjavu da je Sisera zatražio
i dobio neko piće. Slično tome, "klin" i "kovački čekić" vjerojatno
se odnose samo na jedan alat, klin (ili čavao) s kojim je Jaela udrila
i ubila Siseru.
Autor ili urednik kasnijega proznoga prikaza krivo shvaća te nijanse
te ponešto mijenja priču.
Jaela iziđe Siseru ususret i reče mu: "Zaustavi se gospodaru, svrati
se k meni. Ne boj se ničega!" On svrati k njoj pod šator, a ona ga pokri
pokrivačem. On joj reče: "Daj mi malo vode, jer sam žedan."Ona
otvori mijeh s mlijekom, napoji ga i opet ga pokri. "Stani na ulazu
u šator- reče joj on-pa ako tko naiđe i zapita te: 'Ima li tu koga?'
ti odgovori: 'Nema!'" A Jaela, žena Heberova, uze šatorski klin i
čekić u ruke, tiho mu se približi i žabi mu klin kroza sljepoočice tako
da se zario u zemlju. On od iscrpljenosti bijaše tvrdo zaspao, i tako
umrije. I gle, dođe Barak progoneći Siseru. Jaela iziđe preda nj i reče
mu: "Dođi da ti pokažem čovjeka kojega tražiš." On uđe k njoj,
i gle - Sisera ležaše mrtav, s klinom u sljepoočici. (Suci 4:18-23)
Razlike izmed pjesničke inačice i proznog prikaza kako je Jaela
ubila Siseru vjerovatno su nastale zbog nesvaćanja figure ponavljanja
u izvornoj pjesmi. Naprimjer, vjerojatno je bio samo 1 jedini
klin (ili čavao) a ne i čekić i šatorski klin ko što kaže prozni prikaz.

Uporaba dvaju predmeta a ne jednoga zahtijeva svu silu problematičnih
dodavanja izvornoj priči, uključujući i potrebu da Sisera leži
a ne stoji i da je spavao a ne bio budan. Drugi potencijalni problemi
u proznom prikazu uključuju očito dugotrajno hodanje tamo
i natrag najprije Baraka a onda i Debore (od Kedeša do Efrajima i
natrag u Kedeš, prije nego što je konačno koračala u Jizreelsku dolinu),
točan smjer u kojemu je Sisera pobjegao s bojnoga polja, te
smještaj Hrasta u Saananimu, gdje se, prema proznom prikazu, nalazio
Heberov i Jaelin šator. Ti su problemi objašnjavani na razne načine.
Najjednostavnija i najuvjerljivija mogućnost je da autor ili kasniji urednik
nije poznavao zemljopis Jizreelske doline i obližnjih područja.
Nakon Siserine smrti od ruku Jaele, pjesnička inačica završava
se slikom Siserine majke koja uzaludno čeka svoga sina da se vrati
s bojnoga polja (Suci 5:28-30), proklinjanjem neprijatelja i blagoslivljanjem
Gospodinovih prijatelja, te konačnom izjavom da je na
zemlji zavladao mir u sljedećih četrdeset godina (Suci 5:31), za koje
vrijeme su se Izraelićani uspjeli konsolidirati i proširiti svoj teritorij.
Prozni prikaz kaže da je ubrzo nakon poraza Kanaanaca u Jizreelskoj
dolini kanaanski kralj Jabin doživio tragičnu sudbinu. "Tako je
Bog u onaj dan ponizio Jabina, kralja kanaanskog, pred Izraelcima.
Ruka Izraelaca postajaše sve teža Jabinu, kralju kanaanskom, dok
ga nije napokon zatrla." (Suci 4:24). Tako je završila glavna faza ratovanja
između Kanaanaca i Izraelićana, zaključujući ili predviđajući
Jošuine vojne protiv istoga neprijatelja. Međutim, kao i uvijek, mir
je bio samo privremen.
Što se tiče arheološkoga nalazišta te priče, znanstvenici su mnogo
pisali pokušavajući odgonetnuti koje slojeve u nalazištima Tanaka i
Megida treba povezati s Deborinom i Barakovom bitkom protiv
Sisere. Istraživači Tanaka vjerovali su kako je cijeli grad bio porušen
oko 1125. pr. Kr., s velikom prazninom u naseljavanju nakon katastrofe,
pa su tako odmah povezali razaranje s kanaanskim porazom.
Međutim, ni pjesnička inačica ni prozni prikaz ništa ne govore o
tome da je Tanak bio razoren tijekom ili poslije bitke, pa je zato nemoguće
ustvrditi da su ruševine što su ih pronašli istraživači Tanaka
bile izravan ishod bitke. Drugi arheolozi i povjesničari tvrde da se
cijeli taj događaj morao zbiti u vrijeme kada je Megido bio napušten

i nenaseljen, inače bi pjesma o Debori spomenula sam Megido a ne
"megidske vode." Tako su se dugačke rasprave razvile oko pitanja
može li to razdoblje bolje predstaviti prekid između gradova Megida
Strata VIIA i VIB ili prekid između gradova Megida Strata VIA
i VB. Ali, da je Megido doista bio Siserin stožer kao što neki tvrde,
ne samo što bi grad u vrijeme sukoba bio naseljen, već se moglo očekivati
i razaranje grada po završetku bitke. Nasilni i vatreni kraj razvijenoga
grada Stratuma VIIA kod Megida sada se datira između
1140. i 1130. pr. Kr., što ga stavlja u približno isto vrijeme kada se
vodila Deborina i Barakova bitka protiv Sisere, nekoliko godina prije
ili poslije.
Stoga se može navijestiti veza između zamijećenoga razaranja
Megida i bitke koju su Debora i Barak vodili protiv Sisere u tom području,
ali nije preporučljivo. Jer, ako je Jošua vodio vojne u Jizreelskoj
dolini desetljeće ili dva prije one Deborine i Barakove i ako je on
porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shimrona, Jokneama i drugih gradova
u Jizreelskoj dolini, kao što kaže jedan biblijski prikaz (Jošua
12:20-21), onda bi razaranje grada Stratuma VIIA kod Megida između
1140. i 1130. pr. Kr. odgovaralo i vremenu Jošuinih vojni, ako
ne i bolje nego onoj Deborinoj i Barakovoj protiv Sisere. Uz sve to,
daje Megido doista bio Siserin stožer, vjerojatno bi se ta činjenica spominjala
u tekstovima. Štoviše, Tanak, brdo Tabor, pa čak i Haroshethha-goiim
bili su vjerojatno isto tako poznati kao Megido svakoj mogućoj
publici. Stoga nije bilo potrebe spominjati Megido, ali to nikako
ne podrazumijeva da je to mjesto bilo nužno napušteno kada
se u blizini zbila bitke Debore i Baraka.
Nakon poraza što su ga Kanaanci doživjeli od Debore i Izraelićana
njihova vlast u Jizreelskoj dolini donekle je oslabjela. Dok su
Izraelićani mogli zahtijevati zemlju i naseliti se u dolini, lutajuća
nomadska plemena po pustinji također su mogla ući u Jizreelsku dolinu
i opustošiti njezina bogatstva i izvore. Među njima su bili
Midjanci i Amalečani, prema Sucima 6:33-35: "Svi Midjanci, Amalečani
i sinovi Istoka bijahu se skupili i, prešavši Jordan, utaborili se
u Jizreelskoj ravnici." Izraelićani su se okrenuli za pomoć Gideonu,
tamošnjem čovjeku koji je, navodno, rođen u gradu Ofri (vjerojatno
modernoj Afuli). Pohod koji je uslijedio da se izbace nomadski

napadači iz Jizreelske doline s pravom je poznat u biblijskim i vojnopovijesnim
analima, ne samo zato što je Gideonov početni napad na
Midjance i Amalečane prva noćna bitka u povijesti o kojoj imamo
detaljan prikaz, već i po vrlo neuobičajenom načinu na koji je izabirao
ljude koji su ga trebali pratiti u bitku.
Nevolje su počele još sedam godina prije nego što su se Gideon
i njegova vojska pojavili na pozornici. Prema prikazu u Sucima 6,
nomadski napadači vodili su rat s ciljem da unište izvore opstanka
Izraelićana. Svakoga proljeća, kada je trebalo skupiti ljetinu, napadači
na devama stigli bi u masi i uništili usjeve, ostavljajući Izraelićanima
vrlo malo ili ništa hrane.
I kada bi Izraelci posijali, dolazili bi na njih Midjanci i Amalečani
i sinovi Istoka. Utaborivši se na njihovoj zemlji, uništavali bi rod
zemlje sve do Gaze. Ne ostavljahu Izraelu ništa da se prehrani, ni
ovce ni koze, ni vola ni magarca, jer dolažahu sa svojim stadima i
svojim šatorima u takvu mnoštvu kao skakavci; ne bijaše broja njima
ni njihovim devama; preplavili bi zemlju, opustošili je. Tako su Midjanci
bacili Izraela u veliku bijedu, te Izraelci zavapiše Jahvi. (Suci
6:3-6)
Zanimljivo je da su Spartanci upotrijebili sličnu taktiku protiv
Atenjana skoro sedamsto godina poslije u Grčkoj, pustošeći i paleći
sazrele usjeve po poljima izvan Atene svakoga proljeća tijekom prvih
godina Peloponeskoga rata oko 431. pr. Kr.
Izraelićani u Jizreelskoj dolini odlučili su okončati upade Midjanaca
i Amalečana. Pod vodstvom Gideona, člana klana Abiezer iz
plemena Manaše, počele su pripreme za totalni rat. Midjanci i njihovi
saveznici utaborili su se ispod brda Moreha, blizu Endora,
upravo južno od brda Tabora (Suci 7:1). Biblijski prikaz kaže da ih
je bilo 135.000 (Suci 8:10). Taj broj izgleda prevelik i vjerojatno je
pretjeran, iako Josipov kasniji prikaz govori o još većem broju od
138.000 ljudi. Gideonovi ljudi brojali su u početku trideset dvije
tisuće, unovačeni iz plemena Ašer, Zebulu, Naftali i Manaseh (Suci
6:35, 7:3). Okupili su se pokraj Izvora Harod na brežuljku koji gleda
na neprijateljski tabor (Suci 7:1,7:8). Izvor, vjerojatno u istom
predjelu gdje i kasniji 'Ayn Jalut, ili "Golijatov izvor", ako ne i isti

izvor, bio je smješten sjeverozapadno od brda Gilboa i odmah južno
od brda Moreh.
Početni se okršaj dogodio na padinama brda Tabora, sjeverno od
tabora Midjanaca (Suci 8:18-19). Izraelićani, predvođeni Gideonovom
braćom, izveli su taj manevar kako bi zaustavili nomadskoga
napadača da ne prodire dalje u dolinu, kao i da ga zaposle i zadrže na
jednom mjestu dok je Gideon skupljao svoje postrojbe i pripremao
napad. Ta privremena manja bitka omogućila je Izraelićanima da
dobiju na vremenu i da se neotkriveno okupljaju, ali je stajala života
Gideonove braće.
U međuvremenu Gideon je bio zaposlen tražeći kukavice, "one
što se plaše i dršću" u njegovoj vojsci. Od trideset dvije tisuće Izraelićana
dvadeset dvije tisuće koji su se okupili na Izvoru Harod odgovaralo
je tom opisu i poslani su svojim kućama (Suci 7:3). Ostalo
ih je deset tisuća, koji broj daje i Josip u svom prikazu. Gideon je
zatim počeo tražiti tri stotine ljudi od preostalih deset tisuća. Možda
nas ne bi trebalo previše iznenaditi što je on želio tako malo ljudi s
obzirom da nije planirao napasti Midjance u otvorenoj borbi licem
u lice, u dnevnoj borbi, već je prije imao na umu iznenadni napad
pod okriljem tame, što je iziskivalo manje ljudi ali hrabrih kojima
je mogao instinktivno vjerovati. U otvorenoj borbi koja bi se vodila
pod jakim suncem Jizreelske doline, nomadi Midjanci i Amalečani
bi uvelike brojčano nadjačali Izraelićane, pa čak i da Gideon nije
otpustio nijednoga od ljudi koji su se na početku prijavili na dužnost
(32.000 Izraelićana nasuprot 135.000 Midjanaca i Ameličana, prema
biblijskom prikazu). Štoviše, nomadi su jahali na leđima deva i
napravili bi rasulo među Izraelićanima, koji su bili uglavnom pješaci.
Gideonova taktika trebala je nadmašiti kako nomadsko jahanje na
devama tako i njihov veći broj. Konačno, čak kada bi Gideonov iznenadni
napad propao, svih trideset dvije tisuće članova izraelićanskih
postrojbi (manje samo onih tri stotine ljudi koje je Gideon
izabrao) još uvijek bi bilo dostupno da se suprotstave Midjancima i
Amalečanima, ako bi se takva obrana pokazala potrebnom.
Način na koji je Gideon izabrao svojih tri stotine hvalisavaca za
napad bio je u najmanju ruku vrlo originalan. Štoviše, oko toga je
nastao određeni prijepor, jer postoje problemi s uobičajenim prije-

Karta 11. Gideon. Midjanci i Amalečani
1. Midjanci i Amalečani upadaju u Jizreelsku dolinu.
2. Gideon ide na Izvor Harod (moguće 'Ayn Jalut) iz Opraha (Afule).
3. Gideonovi ljudi se okupljaju i prorjeđuju se na konačnih tri stotine.
4. Gideonova braća izvode početni juriš na brdo Tabor.
5. Midjanci prihvaćaju sukob i ubijaju Gideonovu braću.
6. Gideon i Izraelićani napadaju midjanski i amalečanski tabor.
7. Midjanci i Amalečani bježe pred Gideonom i Izraelićanima
vodom biblijskoga teksta. Nova preuređena standardna inačica
Bibilije predstavlja taj odlomak kako slijedi:
Jahve reče Gideonu: "Još je previše naroda. Povedi ih na vodu i
ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: 'Neka ide s tobom', taj će s
tobom ići. A za koga ti kažem: Neka ne ide s tobom', taj neće ići."
Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče: "Koji bude laptao
vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da

pije, odvoji ga na drugu stranu." Onih koji su laptali vodu jezikom
- prinoseći vodu rukom k ustima - bijaše tri stotine, a sav je ostali
narod kleknuo da pije. Tad Jahve reče Gideonu: "Sa one tri stotine
ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti, i predat ću Midjance u
vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući."(Suci 7:4-7)
Međutim, u izvornom hebrejskom tekstu postoji dodatna, ponešto
protuslovna rečenica pridodana pretposljednjoj rečenici u gornjem
citatu: "A broj onih koji su laptali, prinoseći ruku ustima, bio je tri
stotine ljudi: ali sav ostali narod kleknuo je da pije vodu" (Suci 7.6).
Kaže se da je izraz "prinoseći ruku ustima" tu krivo ubačen, možda
uslijed prepisivačeve pogreške, te da bi ustvari on trebao ići na kraj
rečenice, jer samo oni koji su kleknuli trebali su donijeti vodu do
svojih usta preko ruke savijene kao pehar, kao što se opisuje u rečenici
koja neposredno prethodi ovoj protuslovnoj.
Kako bilo da bilo, još uvijek ostaje pitanje zašto je Gideon izabrao
300 ljudi koji su laptali vodu a ne 9.700 ljudi koji su kleknuli
da piju. Većina vojnih stručnjaka misle da je Gideon iskušavao svoje
ljude na razne načine. Prvo, oni vojnici koji se nisu željeli baciti na
tlo da piju mogli bi isto tako nevoljko suočiti se s neudobnostima
koje će bitka zahtijevati. Drugo, oni koji su legli na tlo da bi pili pokazali
su svoje vojno iskustvo jer će neprijatelju izložiti smanjenu
metu, koju je teže pogoditi strijelom ili kopljem nego što je to čovjek
koji kleči da pije. Konačno, ako prihvatimo hebrejski tekst bez propitkivanja,
oni ratnici koji istovremeno legnu licem dolje i onda prinesu
vodu ustima jednom šakom moći će držati oružje u svojoj slobodnoj
ruci i gledati prema neprijatelju dok ispijaju vodu.
Činjenica što je Gideon izabrao samo tri stotine ljudi također ne
iznenađuje kao što bi moglo izgledati na prvi pogled. Brojne su se
bitke vodile u povijesti u kojima je jedna strana namjerno koristila
samo tri stotine ljudi. Najpoznatija od njih je Leonidova bitka s njegovom
skupinom od tri stotine Spartanaca, koji je u Grčkoj snažno
ustao protiv Perzijanaca u Termopilskom klancu 480. pr. Kr. Aleksandar
Veliki izabrao je 327/326. g. pr. Kr. tri stotine ljudi u svojoj
vojsci da napadne trideset tisuća neprijateljskih vojnika skrivenih u
jednom taboru visoko u planinama Indije, a bizantski car Nikifor II.
Fokas izabrao je tri stotine ljudi između svojih 80.000
vojnika da izvrši noćni napad na grad Antiohiju 968. po. Kr. Kao što

su prethodni znanstvenici ukazali, tri stotine do četiri stotine ljudi
maksimalni je broj ljudi koje učinkovito može voditi jedan jedini
vođa, a tri stotine ljudi mogu se lako podijeliti u tri satnije od stotinu
ljudi svaka. Tada se te tri satnije mogu spremno rasporediti da oblikuju
središnju jedinicu s dva bočna krila.
Tako je Gideon smanjio svoje postrojbe na maksimalni broj što
mu je dopuštao njegov smjeli plan, uzimajući u obzir teren koji treba
prijeći noću, sposobnosti svojih ljudi, broj neprijatelja, potrebu
za tišinom i brzinom. Onda je on sam otišao u izviđanje u pratnji samo
svoga sluge Puraha, kako bi proučio tlocrt neprijateljskoga tabora,
vrijeme smjene straže i moral neprijateljskih vojnika (Suci 7:9-15).
Kada je utvrdio da je moral neprijatelja nizak, te učestalost kojom
se smjenjuju straže, Gideon se vratio u svoj tabor i podijelio ljude u
tri satnije, od kojih je svaka imala sto ljudi. Svakome je vojniku dao
rog i baklju s njezinim upaljenim krajem u vrču, vjerojatno pored uobičajenoga
oružja mača i koplja. Napali su oko ponoći, odmah nakon
smjene straže, s poražavajućim ishodom po neprijatelja.
Gideon tad podijeli svoje tri stotine ljudi u tri čete. Svakome čovjeku
dade u ruke rog, prazan vrč i luč u vrču: "Gledajte mene - reče
im - i činite što i ja! Kada dođem na rub tabora, činite što budem i
ja činio! Kad zatrubim u rog ja i svi koji su sa mnom, tada i vi zasvirajte
u rog oko sveg tabora i vičite: 'Za Jahvu i Gideona!'"
Gideon i stotina ljudi što ga je pratila dođoše na rub tabora, pri
početku ponoćne straže: tek što su postavili straže, oni zatrubiše u
rogove i razbiše vrčeve koje su imali u ruci. Tako tri čete zasviraše
u rogove i razbiše vrčeve; lijevom rukom držahu luč, a desnom
rogove da trube, i udaraše vikati: "Za Jahvu i Gideona!". I svaki stajaše
nepomično na svome mjestu uokrug tabora. Tada se probudi sav
tabor, i Midjanci vičući nagnaše u bijeg.
Dok su one tri stotine trubile u rogove, učini Jahve te oni u taboru
okrenuše mač jedan na drugoga. I sva se vojska razbježa do
Bet-Hašita, prema Sartanu, do Abel-Meholske obale kod Tabata.
A Izraelci iz plemena Naftalijeva, Ašerova i iz svega plemena
Manašeova sabraše se i prognaše Midjance. (Suci 7:16-23)
Dok je zora zarudjela, midjanska i amalečanska vojska se razbila.
Gideonovi trubeži iz rogova i iznenadna zasljepljujuća svjetla brzo
su stvorila paniku, uzbunu i zbrku. Buka je bez sumnje učinila da su

deve i druge životinje Midjanaca i Amalečana počele bezglavo juriti,
što je stvorilo još veći metež i kaos. Tako su Gideonove male snage
od tri stotine ljudi, raspodijeljenih u tri satnije od kojih je svaka, kako
je neprijatelj pretpostavljao, napadala iz drugoga pravca, uspjele
lako zastrašiti mnogo brojnije neprijateljske snage. Čak 120.000
Midjanaca i Amalečana bilo je navodno pobijeno u metežu (Suci 8:10),
iako taj broj, bez sumnje, treba uzeti s rezervom i razmotriti. Mnoge
su očito ubili vlastiti drugovi u zbrci i tami.
Preostalih petnaest tisuća neprijateljskih vojnika pobjeglo je navrat
nanos prema istoku, u jedinom smjeru koji im je bio otvoren, a
gonile su ih dodatne izraelićanske snage iz plemena Ašera, Naftalija
i Manašea (Suci 7:23-24). Goneći Midjance i Amalečane preko
rijeke Jordan, Gideon je pozvao pojačanja od ljudi iz Efrajima, koji
su uhvatili i ubili Oreba i Zeeba, dva generala midjanske vojske i
donijeli njihove glave Gideonu (Suci 7:25). Sam Gideon, sa svojim
je ljudima nastavio napadati preostale neprijateljske postrojbe te
uhitio i pogubio dva midjanska kralja, Zebaha i Salmunu (Suci 8:10-
21), čime je donekle osvetio svoju braću koji su ubijeni na brdu Taboru
u ranoj fazi vojne.
Gideonov iznenadni napad na Midjance i Amalečane bio je
nesumnjiv uspjeh, djelomice zbog toga što je njegova strategija bila
tako neuobičajena. Njegova majstorska taktika - suprotstavljajući
malu, vrlo pokretnu snagu mnogo brojnijem neprijatelju, koristeći
teren, tamu, iznenađenje, iznenadnu buku, svjetlo i strku -još uvijek
je predmet proučavanja a citiraju je i današnji vojni stručnjaci, više
od tri tisuće godina nakon što je njegov sjajan plan tako uspješno
ostvaren. Ustvari, pruski vojni strateg iz devetnaestoga stoljeća, Carl
von Clausewitz, čija djela još uvijek proučavaju vojni taktičari, s
velikim je odobravanjem pisao o takvoj taktici "dobro isplaniran (noćni)
napad najbolji je način kako dobro iskoristiti malobrojnu vojsku."
Gideon je poslije odbio da ga proglase kraljem i doživio je visoku
starost (Suci 8:22-23,32), nakon što je uspješno uništio midjansku/
amalečansku prijetnju i donio mir u Jizreelsku dolinu: "Tako su
Midjanci bili poniženi pred Izraelcima. Više ne dizahu glave, i zemlja
bi mirna četrdeset godina, koliko još potraja vijek Gideonov". (Suci
8:28). Međutim, opet je mir bio samo privremen.

Kako je vrijeme odmicalo, Izraeličani su dovršili preuzimanje
Kanaana i počeli su osnivati vlastito kraljevstvo na toj zemlji. Prije
kraja jedanaestoga stoljeća pr. Kr., obratili su se Šaulu i postavili ga
za kralja izraelićanskoga kraljevstva. To će postati Ujedinjeno kraljevstvo,
koje je proslavio Šaulov nasljednik David a zatim Salomon.
Međutim, nije sve bilo mirno u toj zemlji, jer su još uvijek ogorčeni
neprijatelji osporavali Izraelićanima njihovo pravo na to područje.
Neprijatelji su bili Filistejci, protiv kojih se Šaul borio većim dijelom
svoje vladavine. Ustvari, nakon godina ratovanja, Šaul i tri njegova
sina vodili su posljednju veliku bitku i poginuli oko 1016, pr. Kr. na
brdu Gilboa u Jizreelskoj dolini, doživjevši tako poraz od svojih
osvetoljubivih neprijatelja.
Bitka između Šaula i Filistejaca u Jizreelskoj dolini bila je ključna
za Filistejce koji su postigli svoj cilj: okruženje i zauzimanje srca
Šaulovoga kraljevstva. Već su držali Bet-Šean (Beisan) na istoku od
Jizreelske doline, kao i obalnu ravnicu na zapadu doline. Kad bi zadobili
brdo Gilboa, oni bi rascijepili Šaulovo kraljevstvo na dva dijela
i odvojili Izraelićane u Galileji i Jizreelskoj dolini od ostalih plemena.
Šaul stoga nije imao nikakvoga izbora već se morao boriti protiv Filistejaca
za nadzor nad Jizreelskom dolinom. Dobro je znao što će se
dogoditi ako izgubi, dok, ako pobijedi, on bi ne samo otklonio prijetnju
svome kraljevstvu, već bi njegova vojska vjerojatno mogla napredovati
prema Ben-Šeanu što su ga nadzirali Filistejci.
O tome se pripovijeda samo u I Samuelu 28-3, II Samuelu 1, i I
Ljetopisima 10 hebrejske Biblije. Još uvijek ne postoje suvremeni
izvanbiblijski izvori koji bi potvrdili te prikaze, kao što i ne postoje
za Deborinu i Gideonovu bitku. Međutim, Šaulovu priču ponovio je,
s određenim uljepšavanjem, približno tisuću godina poslije, Josip u
svojoj knjizi naslovljenoj Židovske starine Iskaz u I Samuelu sažeto
bilježi pokrete postrojbi i spletkarenja koja su se zbivala prije
stvarnoga sukoba.
U ono vrijeme Filistejci skupiše svoje čete za rat protiv Izraela ...
Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šumena, Šaul
skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. Kad Šaul ugleda filistejski
tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. Šaul upita za savjet
Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni

preko proroka. Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu
koja zaziva duhove, da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgovoriše:
"Evo u En Doru ima žena koja zaziva duhove." Tada se Šaul
preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. ...Filistejci
skupiše sve svoje čete u Afeku, a Izraelci se utaboriše kod izvora u
Jizreelu. Filistejski su knezovi prolazili sa svojim stotinama i tisućama,
a David i njegovi ljudi išli su sasvim na kraju s Akišem.
Filistejski knezovi zapitaše: "Što hoće ti Hebreji ovdje?" A Akiš
odgovori filistejskim knezovima: "Pa ovo je David, sluga izraelskoga
kralja Šaula! Već je godinu-dvije kod mene, ali nisam našao
na njemu ništa sumnjivo od onoga dana kad je prebjegao k meni pa
do današnjega dana." Ali filistejski knezovi planuše na njega i
rekoše mu: "Pošalji toga čovjeka natrag, neka se vrati na mjesto
koje si mu označio. Neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene protiv
nas u boju!. ...Tako David sa svojim ljudima ustade rano, i krenu
odmah ujutro, i vrati se u filistejsku zemlju, a Filistejci odoše u Jizreel.
(I Samuel 28-29)
Prikaz koji je dan u biblijskom tekstu nema potpunoga smisla, jer
je izvan kronološkoga slijeda. Nije logično da se Filistejci utabore
kod Šunema u Jizreelskoj dolini (I Samuel 28:4), zatim da skupe
svoje snage kod Afeka, dosta daleko na jugu doline (I Samuel 29:1);
zatim da otpuste Davida i njegove ljude (I Samuel 29:2-11); a da se
tek tada vrate u Jizreel (I Samuel 29:11) i konačno bore na brdu
Gilboa (I Samuel 31:1). Slično tome, nema nikakvoga smisla da se
Izraelićani utabore kod Gilboe (I Samuel 28:4) i da Šaul riskira
proći pokraj Filistejaca kod Šunema da bi vidio vješticu u Endoru
blizu brda Tabora (I Samuel 28:6-25); a onda da pomaknu tabor do
„izvora koji je i Jizreelu" (I Samuel 29:1); a tek potom da se vrate
istim putem da bi se borili kod brda Gilboa (I Samuel 31:1).
Bilo bi logičnije da su Filistejci najprije okupili svoje snage kod
Afeka, a David i njegovi ljudi bi tada bili otpušteni; a onda stupali
do Šunema u Jizreelskoj dolini; i konačno se pripremali za bitku
dok su utaboreni u Jizreelu (vjerovatno kod izvora a ne u gradu, iako
je i ovo drugo moguće). Izraelićani bi se opet najprije utaborili kod
izvora Ein Jizreel, a Šaul bi u međuvremenu posjetio vješticu kod
En Dora dosta prije dolaska Filistejaca, potom bi se vratio prema
brdu Gilboa kada filistejske snage budu napredovale prema Šunemu
i odatle u Jizreel. Takav promijenjeni scenarij logički spaja odlomke

iz biblijske priče i smisleniji je logički i zemljopisno: to jest, najprije
se Filistejci okupljaju kod Afeka i otpuštaju Davida dok se Izraelićani
okupljaju kod Ein Jizreela a Šaul posjećuje vješticu kod En Dora;
zatim Filistejci stupaju prema Šunemu dok se Izraelićani povlače
prema brdu Gilboa; poslije Filistejci napreduju prema Jizreelu dok
Izraelićani vjerojatno drže svoj položaj kod brda Gilboa.
Bibilijski prikaz same bitke je kratak, samo nekoliko rečenica.
Filistejci su zavojštili na Izraelce a Izraelci su pobjegli pred njima i
padali pobijeni po gori Gilboi. Filistejci stisnuše Saula i njegove
sinove i pogubiše Šaulove sinove Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu.
Boj je postao žešći oko Saula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i
on pade teško ranjen od strijelaca. ... Tako onoga dana pogiboše
zajedno Šaul, njegova tri sina, njegov štitonoša i svi njegovi ljudi.
Kad Izraelci koji bijahu na drugoj strani Jordana vidješe da su sinovi
Izraelovi pobjegli i da je poginuo Šaul sa sinovima, ostaviše svoje
gradove te se razbježaše. Filistejci dođoše i nastaniše se u njima.
(Samuel I, 31:1-3, 6-7; usp, Ljetopisi I, 10:1-3, 6-7)
Biblijski prikaz ne daje ukupni broj poginulih ili ranjenih na ijednoj
strani, osim usputne opaske da su mnogi u izraelićanskoj vojsci
pali i poginuli (II Samuel 1:4). Mnogo kasnije, Josip (Židovske starine
6.368-7.6) je ustvrdio da je deset tisuća Izraelićana bilo odsječeno
(i vjerojatno pogubljeno), ali njegove brojke nisu utemeljene i vjerojatno
su pretjerane.
Iako se bitka očito vodila u blizini brda Gilboe - to jest gdje je
mnogo Izraelićana navodno ubijeno (Samuel I, 31:1) - točna lokacija
i detalji bitke nisu uopće jasni. Mnogi znanstvenici pretpostavljaju
da su Filistejci iskoristili prednost široke doline u podnožju brda
Gilboa kako bi upotrijebili svoja borna kola protiv Izraelićana, koji
su bili brzo desetkovani i prisiljeni se povući uz zapadnu padinu planine,
gdje su bili dotučeni. Međutim, biblijski tekst ustvari samo kaže,
"Filistejci su zavojštili na Izraelce, a Izraelci su pobjegli pred
njima i padali pobijeni po gori Gilboi." (Samuel I, 31:1). Nigdje se
ne spominje gdje će započeti boj; jedino se kaže da se okončao na brdu
Gilboi.
Štoviše ne spominju se konkretne taktike nijedne strane, osim što
se spominju filistejski strijelci koji su teško ranili Šaula (Samuel I,

Karta 12. Šaul, Jonatan i Filistejci
1. Izraelićani se okupljaju kod Ein Jizreela.
2a, Filistejci stupaju prema Šunemu.
2b. Šaul posjećuje vješticu En Dora.
3a. Filistejci se kreću prema Jizreelu.
3b. dok Izraelićani idu prema brdu Gilboi.
4. Filistejci napreduju prema brdu Gilboi.
5. Izraelićani su poraženi u boju; Šaul i Jonatan su ubijeni.
6. Filistejci stupaju prema Bet-Šeanu i vješaju Šaula i Jonatana na gradske
zidine.
31:3). Jedina uputa na uporabu filistejskih bornih kola daje se kada
mladi preživjeli Amalečanin izvješćuje Davida nakon bitke, "Slučajno
sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula kako se upro o svoje
koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za njim. (Samuel II,
1:6). Nijedan prikaz ne spominje izraelićanska borna kola ili konjanike.
To ipak ne čudi, jer se ni borna kola ni konjanici nikada ne
spominju kao dio izraelićanskih snaga u svim bitkama koje su vodili
Šaul, Jonatan i David protiv Filistejaca prije bitke na brdu Gilbou

Slika 7. Endor (Zev Radovan, Jeruzalem)
(usp. Samuel I, 13-27). Nema razloga pretpostaviti da je izraelićanska
vojska koja se okupila na Gilboi pod Šaulom bila ikako drukčije
opremljena. Uostalom, biblijski tekst ne spominje bilo kakva izraelićanska
borna kola medu snagama Debore i Baraka koji su se borili
protiv Sisere (Suci 4-5), niti se ona spominju među Gideonovim
snagama koje su se borile protiv Midjanaca i Amalečana (Suci 7).
Izgleda da je Yigael Yadin imao pravo kada je zaključio da izraelićanska
vojska nije uvelike koristila borna kola sve do Davidova vremena.
Međutim, ona su se sigurno koristila u vrijeme Salomona,
Davidova sina, jer on je imao "tisuću i četiri stotine bornih kola i
dvanaest tisuća konja, i rasporedio ih je po gradovima bornih kola i
kod kralja u Jeruzalemu." ( Kraljevi I, 10:26; usp. Kraljevi I, 9:15,
Kraljevi I, 4:26 i Ljetopisi II, 9:25).
Ako su se Izraelićani doista već nalazili na Gilboi kada su Filistejci
bili u Šunemu (kao što sam gore pretpostavio) i tada zadržali
svoj položaj dok su Filistejci napredovali prema Jizreelu, onda izgleda
malo vjerojatno da bi se bitka vodila na otvorenoj ravnici u
podnožju brda Gilboe kao što su mnogi prethodno tvrdili. Ako su
postrojbe filistejske vojske doista brojile stotine i tisuće (Samuel I,
29:2), i ako su doista posjedovali borna kola (Samuel II, 1:6), onda

Slika 8. Ein Jezreel, blizu mjesta Jezreel (Zev Radovan, Jeruzalem)
bi imalo više smisla da su se Izraelićani, koji su bili bez kola, pripremali
za bitku na brdovitom području koje bi brojnost vojske učinilo
manje važnom a neprijateljska borna kola gotovo beskorisnima.
Zapadne padine brda Gilboe predstavljaju upravo takovu priliku, pa
su Izraelci najvjerojatnije to i iskoristili. Stoga izgleda vjerojatnim
da su se izraelićanske snage rasporedile u obrambenom položaju
na zapadnim padinama brda Gilboe (a ne da su se povlačili uz
planinu nakon što su bili opkoljeni u dolini kao što je pretpostavila
većina prethodnih znanstvenika) i da se cijela bitka namjerno tamo
vodila. To ne bi bilo prvi put - a ni posljednji - da se neka veća bitka
vodila na planinskim padinama u Jizreelskoj dolini. Međutim, ako
je takav bio plan Izraelićana on se potpuno izjalovio, jer su oni i onako
izgubili bitku, a Šaul i njegova tri sina su poginuli.
Clausewitz je mnogo kasnije naglasio u svojoj magistralnoj knjizi
o vojnoj strategiji nazvanoj O ratu:
Planinski teren nije od nikakve pomoći branitelju; naprotiv ... on
više odgovara napadaču ... U slučaju veće bitke, prednost će biti na
strani napadača ... Vojna povijest jasno pokazuje koliko su planine
nepodobne za odlučne obrambene okršaje.

Slika 9. Brdo Gilboa (Zev Radovan, Jeruzalem)
Šaulov poraz pokazuje da je Clausewitzova procjena bila točna,
jer Šaulov položaj na padinama brda Gilboe, ako je to doista bio njegov
plan, nije spriječio Filistejce da poraze Izraelićane.
Prije kraja bitke, nakon što su Filistejci ubili tri Šaulova sina -
Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu - Šaul je sam sebi oduzeo život
jer nije želio da ga Filistejci zarobe. Prema jednoj inačici priče, Šaul
je zatražio od svojega štitonoše da ga ubije, ali štitonoša to nije mogao,
pa je Šaul uzeo vlastiti mač i pao na njega, počinivši tako junačko
samoubojstvo.
Boj je postao žešći oko Šaula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i
on pade teško ranjen od strijelaca. Šaul tada reče svome štitonoši:
"Izvuci svoj mač i probodi me da ne dođu ti neobrezanici i ne narugaju
mi se." Ali se njegov štitonoša prestravi i ne htjede toga učiniti.
Zato Šaul uze mač i baci se na nj. Kad je štitonoša vidio da je Šaul
umro, baci se i on na svoj mač i umrije s njim. (Samuel I, 31:3-5 i
I Ljetopisi 10:3-5)
Ponešto drukčija inačica Šaulove smrti dana je u II Samuel 1. Tu
se govori da Šaul nije sebe ubio svojom rukom već je nagovorio mladoga
amalečanskoga vojnika da ga usmrti.

Poslije Šaulove smrti David se vratio kući pobijedivši Amalečane.
Dva je dana proveo u Siklagu. Trećega dana dođe neki čovjek iz
Saulova tabora, razdrtih haljina i prahom posute glave. Došavši k
Davidu baci se na zemlju i pokloni mu se. David ga upita: "Odakle
dolaziš?" A on mu odgovori: "Umakao sam iz izraelskoga tabora."
A David ga upita: "Što se dogodilo? Pripovijedaj mi!" On odvrati:
"Narod je pobjegao iz boja, a mnogo je ljudi i poginulo. Mrtvi su i
Šaul i njegov sin Jonatan." Nato David upita mladoga glasonošu:
"Kako znaš da je poginuo Šaul i njegov sin Jonatan?" A mladi glasonoša
odgovori: "Slučajno sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula
kako se upro i svoje koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za
njim. Šaul, obazrevši se, ugleda mene pa me zovnu, a ja mu se odazvali:
'Evo me!' I upita me on: 'Tko si ti? A ja mu odgovorih: 'Amalečanin
sam.' Tada mi on reče: 'Dođi ovamo k meni pa me ubij, jer
me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni!' Pristupih k njemu
i zadadoh mu smrtni udarac, jer sam znao da neće preživjeti nakon
pada. Zatim uzeh kraljevski znak koji mu bijaše na glavi i narukvicu
koju imaše na ruci i, evo, donesoh to svome gospodaru." (Samuel
II, 1:1-10; vidi također Josip, Židovske starine 6.368-73)
Nema objašnjenja za protuslovne prikaze koji su izazvali burnu
raspravu u znanstvenoj literaturi. Vrlo je vjerojatno da Amalečanin
iz II. Samuela predstavlja retoričku figuru koju koristi autor II Samuela
kako bi se posljednji trenuci Saulova života i njegova junačka
smrt u boju mogli prenijeti publici - u tom slučaju Davidu u njegovu
taboru u Ziklagu - i tako donekle potvrditi prikaz dan u I, Samuelu
31. Čak i tada, malo začuđuje da biblijski tekst nije usuglašen u vezi
točnih detalja Šaulove smrti.
Nakon bitke, Filistejci odsijecaju Šaulovu glavu i glave njegova
tri sina, uključujući Jonatana. Filistejci su svukli oklop i odjeću sa
Šaula i njegova tri sina i odnijeli ih u Bet-Šean (Beisan). Tamo su
oklop stavili u Hram Astarte, dok su tijela objesili na gradske zidine,
kako bi ih izložili vremenskim nepogodama i kako bi ih svi mogli
vidjeti.
Kad su sutradan došli Filistejci da oplijene pobijeđene, nađoše
Šaula i njegova tri sina gdje leže na gori Gilboi. Oni mu odsjekoše
glavu i skidoše s njega oružje, koje poslaše po svojoj filistejskoj
zemlji naokolo, javljajući veselu vijest svojim idolima i narodu. Po-

tom oružje metnuše u Astartin hram, a Šaulovo mrtvo tijelo pribiše
na zid grada Bet Šeana. Ali kad oni u Jabešu Gileadskom čuše što
su Filistejci učinili od Saula, ustadoše svi hrabri ljudi i, pošto su
hodili svu noć, uzeše Šaulovo mrtvo tijelo i tjelesa njegovih sinova
sa zida Grada Bet Šana, pa ih donesoše u Jabeš i ondje spališe. Potom
uzeše njihove kosti i ukopaše ih pod tamarisom u Jabešu, i postiše
sedam dana. (Samuel I, 31:8-13; usp. Ljetopisi I, 10:7-12: Josip,
Židovske starine 6.374-77)
Nema sumnje da bi tijela ostala visjeti na zidinama Bet-Šeana, i
trunuti na suncu neko vrijeme, da ih ljudi iz Jabeša Gileadskoga nisu
spasili u smjelom noćnom napadu i dostojno ih pokopali u njihovu
gradu. Nije jasno što su učinili s odsječenim glavama Šaula
i njegovih sinova, iako je vrlo vjerojatno da su ih pokazivali po
zemlji Filistejaca zajedno s porukom o pobjedi ( Samuel I, 31:9). Ne
spominje se jesu li ljudi iz Jabeša Gileadskoga spasili odsječene
glave u vrijeme kada su našli osakaćena tijela Saula i njegovih sinova,
pa izgleda prilično nevjerojatno da su njihovi dijelovi tijela uspješno
spojeni prije pogreba.
Tako se okončala Šaulova vladavina, u bezuspješnom pokušaju
da se još jednom riješi filistejske zle kobi protiv koje se borio veći
dio svoje vladavine. Pobjednici Filistejci zadobili su nadzor nad
cijelom Jizreelskom dolinom i presjekli Šaulovo kraljevstvo na dva
dijela, upravo onako kako su planirali. Šaulovo se kraljevstvo nije
nikada potpuno oporavilo. Nakon Šaulove smrti, sjeverna polovica
njegova kraljevstva predana je Išbalu, jednom od preostalih Šaulovih
sinova, dok se sam David dao proglasiti kraljem Judeje, južnoga
dijela kraljevstva (Samuel II, 2:1-4, 8).
Možda se kralj David poslije i dalje borio u Jizreelskoj dolini,
uključujući je u svoje novo kraljevstvo oko 1000. pr. Kr. Ali nikakvi
ostavljeni pisani zapisi, pa čak ni u Bibliji, ne dokumentiraju konkretne
bitke ili pobjede na bilo kojem ratištu unutar Jizreelske doline.
Čak nije potpuno jasno koja se od mnogih razaranja Megida mogu
pripisati Davidovim snagama, iako bi razaranje Stratuma VIA moglo
biti posljedica Davidova djelovanja. Mjesna tradicija doista kaže da
je neki mladi David, mnogo prije nego što je postao kralj, porazio
filistejskoga ratnika Golijata na mjestu nazvanom 'Ayn Jalut ("Go-

lijatov izvor"), nekoliko kilometara od Megida, ali to je vjerojatno
folkorna priča, jer se taj poznati događaj vjerojatnije zbio blizu
Jeruzalema, daleko na jugu od Jizreelske doline. Stoga su, zasad,
čak ako je David i ratovao u Jizreelskoj dolini, detalji izgubljeni u
tami povijesti.

4. POGLAVLJE
Kraljevstva pod opsadom
U polju jizreelskom psi će proždrijeti Jezebelino tijelo. Jezebelino
truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći kazati: Ovo je Jezebela.
— Kraljevi II 9:36-37
Radnik koji je pomagao graditi kuću za smještaj istraživača sa
Sveučilišta u Chicagu donio je 31. 10. 1925., u prvim
danima njihove prve sezone istraživanja, veliki komad vapnenačkoga
kamena s vrha brda Megida. Kuća s teniskim terenom
izgrađena od Rockefellerove donacije, bila je smještena u podnožju
brda. Ona je još uvijek tamo ali je već odavno pretvorena u muzej,
suvenirnicu i restoran. Kameni blok nađen je na gomili odbačene
zemlje i ruševina blizu istočnoga ruba brda, gdje su ga bacili Schumakerovi
radnici tijekom niza iskopavanja dvadeset godina prije.
Jedan egipatski poslovođa koji je radio za tim iz Chicaga sretnim
je stjecajem okolnosti primijetio da vapnenački blok ima na sebi
upisane blijede tragove hijeroglifa i upozorio je na tu činjenicu.
James Henry Breasted, tadašnji direktor Orijentalnoga instituta na
Sveučilištu u Chicagu, došao je posjetiti nalazište nakon nekoliko
tjedana i utvrdio je da je kraljevski crtež na bloku pripadao faraonu
Šešonku I, libijskom plaćeniku koji je utemeljio Dvadeset drugu
egipatsku dinastiju i vladao otprilike od 945. do 923. pr. Kr. Taj je
komad potjecao iz jednoga pobjedničkoga spomenika koji je izvorno
bio visok više od tri metra, ali je bio razbijen i ponovo iskorišten
nakon Šešonkove smrti. Ako su usporedbe s drugim egipatskim
pobjedničkim stelama točne, to je trebao biti prizor u kojemu Šešonk I
štuje boga Amona na vrhu megidske stele, s natpisom o kraljevim
pobjedama koji je pokrivao cijeli donji dio spomenika.

Dio koji je pronađen toga listopadskoga dana 1925. pripadao je
gornjem desnom dijelu isklesanoga prizora na spomeniku. Natpisi
na kamenom komadu govorili su, "Hedj-kheper-Re, Svijetao je oblik
(boga-sunca) Ra, voljenoga Amunovoga Šešonka (I)." Tu su vrstu
pobjedničkoga spomenika egipatski faraoni podizali u stranim zemljama,
osobito u gradovima koje su osvojili i poslije nastanili.
Slične su pobjedničke stele podigli faraoni Seti I. i Ramzes II. stoljećima
prije, blizu Bet-Šeana nakon uspješnih pohoda u Siriji-Palestini.
Je li Šešonk doista vodio bitku i osvojio Megido 925. pr. Kr. kao
što označuje ispisani komad pronađen na tom arheološkom nalazištu?
Svakako jest, kao što je i sam faraon potvrdio na drugom mnogo
većem natpisu isklesanom na zidu takozvanoga Portala Bubasite u
Amonovu hramu u Karnaku u Egiptu. James Breasted bio je, ustvari,
već objavio raspravu o tom natpisu u 4. svesku svoje monumentalne
knjige Ancient Records of Egypt (Drevni zapisi u Egiptu), što može
objasniti lakoću s kojom je on utvrdio Šešonkov kraljevski znak na
megidskom fragmentu.
Slika 10. Dio stele Šešonka I
u Megidu (Fisher 1929, Ljubaznošću
Orijentalnog instituta
Čikaškog sveučilišta

Slika 11. Rekonstrukcija
Šešonkove stele u Megidu
(Fisher 1929, Ljubaznošću
Orijentalnog instituta Cikaškog
sveučilišta
Prema Šešonkovom urezanom prikazu u Karnaku, nije samo Megido
pao kao žrtva pobjedničke egipatske vojske, već i Tanak, Šunem
i drugi gradovi u Jizreelskoj dolini uz ostale gradove u Izraelu i
Negev. Njegov pohod u Siriji-Palestini treba vjerojatno promatrati
kao pokušaj da vrati prijašnju slavu egipatske prevlasti kada se Kanaan
smatrao rubnim teritorijem koji pripada Egipatskom carstvu. Štoviše,
ako je Šešonk I ista osoba kao i egipatski faraon Šišak spomenut

u Kraljevima I i Ljetopisima II u Bibliji, što je vjerojatno slučaj, on
se također borio u Judeji s tisuću i dvjesto bornih kola i šezdeset tisuća
konjanika u istoj toj vojni, kada je opsjedao Jeruzalem i odnio
veliku otkupninu.
Pete godine Roboamova kraljevanja egipatski kralj Šišak navali na
Jeruzalem. Opljačka sve blago iz Doma Jahvina i riznicu kraljevskog
dvora; sve je uzeo; uze i zlatne štitove što ih bijaše napravio
Salomon. (Kraljevi I, 14:25-26; usp. Ljetopisi II 12:2-9)
Gradovi spomenuti u egipatskim i biblijskim prikazima skoro su
potpuno različiti (samo je grad Aijalon isti u oba popisa). To je bez
sumnje zbog toga što se biblijski zapis prvenstveno bavi događajima
u Judeji, dok egipatski prikaz naglašava veće vojne događaje
koji su se dogodili u Izraelu i Negevu, s obzirom da je Judeja pružila
samo manji otpor. Vrlo je malo vjerojatno da su to zapisi o dvije
različite vojne. Tako je bitka što ju je vojevao Šešonk I (Šišak) kod
Megida bila dio veće egipatske vojne u Izraelu, Judeji i Negevu nakon
kraja Ujedinjenoga kraljevstva koje su ustanovili David i Salomon
tijekom prethodnoga stoljeća.
Jizreelska dolina očito se nalazila unutar kraljevstva kojim je
vladao Salomon, Davidov sin i nasljednik. Gradovi u dolini bili su
podijeljeni između tri upravna okruga kraljevstva. Megido je bio
sjedište Petoga okruga, dok je čovjek po imenu Baana, Ahiludov sin,
služio kao upravitelj okruga i živio u samome gradu (Kraljevi I 4:7-
12). Izgleda da se Salomon nije borio u nekoj bitci unutar Jizreelske
doline tijekom svoje vladavine, ali Biblija bilježi da je on utvrdio
Megido i možda ga pretvorio u jedan od svojih "gradova za
borna kola".
Ovako je bilo s rabotom koju je kralj Salomon digao da sagradi
Dom Jahvin, svoj dvor, Milo i zidove Jeruzalema, Hasor, Megido i
Gezer. Faraon, kralj Egipta, krenu u vojni pohod, osvoji Gezer, popali
i poubija Kanaance koji su ondje živjeli, zatim dade grad u
miraz svojoj kćeri, ženi Salomonovoj, a Salomon obnovi Gezer,
Bet Horon Donji, Baalat, Tamar u pustinji u zemlji, sve gradoveskladišta
koje je Salomon imao, gradove za borna kola, i gradove
za konjicu, i sve što je Salomon želio sagraditi u Jeruzaelmu, na

Libanonu i u svim zemljama koje su mu bile podložne. (Kraljevi I
9:15-19)
Nije točno jasno zašto je Salomon utvrdio Megido, Gezer i Hazor,
ali to je vjerojatno imalo veze s uzdizanjem Šešeonka I u Egiptu.
Salomon je pametno predvidio veliku faraonovu moć, kao što pokazuje
Šešonkova vojna u Siriji-Palestini nakon Salomonove smrti.
Današnja analiza Šešonkovog dugačkog uklesanog natpisa u
Karnaku pokazala se iznenađujuće teškom u dugom vremenskom
razdoblju. Tekst ispisan na zidu u Amonu, sastoji se prvenstveno
od imena osvojenih gradova i gradića u Siriji-Palestini, napisanima
u desert redova. Egiptolozi koji su prvi pretiskali natpis vjerovali su
da sva imena treba čitati zdesna ulijevo, pa su ih tako i numerirali
(brojevi 1-39), a prva tri reda glasila su ovako:
Red I, počinjući s desne strane): (1-9) Devet lukova, (10) Uvod,
(11) Gaza, (12) Makedah, (13) Rubuti;
Red II, počinjući s desne strane): (14) Tanak, (15) Šunem, (16) Bet-
Šean, (17) Rehob, (18) Hafaraim, (19) Adoraim, (20) /izgubljeno/,
(21) Šaud/i/, (22) Mahanaim, (23) Gibeon, (24) Betoron,
(25) Kiriathai?; (26) Aijalon;
Red III, počinjući s desne strane): (27) Megido, (28) Adar, (29) Jadhamelek,
(30) /Heb/el?, (31) Honim, (32) Aruna, (33) Borim,
(34) Gathpadala, (35) Jehem, (36) Betaruma, (37) Kekri, (38)
Sokoh, (39) Bettapuah.
Ako imena čitamo prema tom redoslijedu, onda ona nemaju
zemljopisnoga smisla i ne izgledaju kao pravi smjer nekoga vojnog
pohoda. Naprimjer, Šunem i Tanak, oba mjesta u Jizreelskoj dolini,
trebala bi biti napisana pored Megida, ali su umjesto toga oni odvojeni
od Megida za jedanaest imena, od kojih nijedan grad nije smješten
u Jizreelskoj dolini. Rješenje je možda dao Benjamin Mazar, koji je
predložio da se redovi na tom popisu ne trebaju čitati zdesna ulijevo,
već zdesna ulijevo uredu I, onda se treba spustiti ravno dolje na red
II i čitati slijeva udesno, onda se izravno spustiti na red III i čitati
zdesna ulijevo, i tako dalje, kao što se vol kreće kada ore polje, a iz
te slike potječe izraz boustrophedon. Tako bi se imena u redovima

I-III trebala ustvari čitati po sljedećem redu, počinjući s desne strane
prvoga reda:
13,12, 11,10,9,8,7,6,5,4,3,2, 1
26, 25, 24, 23, 22, 21, 20, 19, 18, 17, 16, 15, 14
39, 38, 37, 36, 35, 34, 33, 32, 31, 30, 29, 28, 27
Šišakov redoslijed osvajanja tako bi išao od (16) Bet-Šean do
(15) Šunem do (14) Tanak do (27) Megido do (28) Adar i tako sve
kroz Jizreelsku dolinu dok ne prođe kroz (32) Arunu, što je puno
logičnije sa zemljopisnoga, topografskoga i vojnoga stajališta.
Sličan prijedlog, možda prihvatljiviji egiptolozima koji su ukazali
da Egipćani nisu obično pisali na način boustrophedon* je da
ie drugi red imena možda jednostavno krivo prepisan i postavljen u
obrnuti redoslijed, bilo da su to učinili modeli egiptolozi odgovorni
za prepisivanje natpisa ili drevni egipatski pisari/umjetnici koji
su uklesavali imena na zidu hrama. Ako je to točno, onda trebamo
premjestiti imena u redu II tako da Aijalon dobije broj 14 a Tanak
broj 26. Tada se imena u redovima I-III mogu jednostavno čitati od
1-39 zaredom, čitajući svaki redak zdesna ulijevo. To dovodi do istoga
čitanja kao i boustrophedon, tako da Šunem i Tanak neposredno
prethode Megidu na popisu.
Prema tome, bez obzira treba li se tekst čitati na način boustrophedon
kao što je Mazar predložio ili je drugi red imena bio jednostavno
krivo prepisan i mora se čitati po obrnutom redoslijedu, Šešonk
I vodio je svoj pohod iz Gaze za Judeju i Sjephelah; onda je
krenuo prema Transjordaniji i uz Jordansku dolinu do Bet-Šeana (Beisana);
zatim je krenuo prema zapadu i stupao kroz Jizreelsku dolinu,
osvajajući Šunem, Tanak i Megido, prema takvom redoslijedu, nakon
čega je zauzimao manja mjesta u dolini; zatim se opet okrenuo
prema jugu kroz klance Wadi 'Ara i Musmus, presjekao preko ravnice
Sharon, i vratio se u Egipat. Druga snaga u tom pohodu napustila je,
* bustrofedon - način pisanja u drevnoj davnini po kojem ste nakon završetka jednog reda
prelazilo u sljedeći odmah ispod posljednjeg slova prethodnog retka i tako pisalo natraške

Karta 13. Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini
1. Egipatske snage kreću prema dolini Jordan,
2. zatim marširaju prema Šunemu,
3. nastavljaju do Tanaka,
4. pa do Megida,
5. i konačno kreću zapadno prema Jizreelskoj dolini i na jug prema Egiptu.
izgleda, glavne snage koje su se utaborile kod Megida i borile se na
području Negeva prije nego što se pridružila ostaloj vojsci.
Moguće je također da Šešonk I nije samo poslao jednu jedinu veliku
vojsku koja je slijedila unaprijed postavljen smjer osvajanja,
već je možda poslala nekoliko različitih manjih snaga vojnika, od
kojih je svaka imala različiti cilj, kao što je Jizreelska dolina ili Negev.
Ako je tome tako, onda je glavna snaga predvođena Šešonkom I
vjerojatno napala i pokorila Judeju a zatim nastavila prema sjeveru
i smjestila svoj stožer u Megidu, ostavši tamo dulje vremena odaši-

ljući manje kontingente u razne pravce da se bore u obližnjim područjima.
Bez obzira na različite scenarije, vidljivo je iz natpisa na zidu
hrama u Karnaku u Egiptu da je Sešonk I tvrdio kako je zauzeo Megido.
Iako se ne daju detalji bitke, fragment iz Šešonkova pobjedničkoga
spomenika što su ga u Megidu pronašli čikaški istražitelji
označuje da Šešonkova tvrdnja u Karnaku nije bila puko hvalisanje.
Zašto se taj pohod uopće vodio nije potpuno jasno, izgleda vjerojatnim
da je Sešonk I još odavno želio ući u Judeju i Izrael, da bi se
vratio u Egipat i vratio prethodne dane slave, kao što sam već pretpostavio,
i daje jednostavno odgađao sa slanjem vojske u otvorenu bitku
čekajući Salomonou smrt. Jedan odlomak stele iz Karnaka naviješta
da je možda došlo do pobune u Siriji-Palestini koja je Šešonku I
pružila izgovor da napadne.
Dakle, Moje Veličanstvo saznalo je da su /oni/ ubili ... vojskovođe.
Njegovo Veličanstvo bilo je uznemireno zbog njih. ... /Njegovo
Veličanstvo išlo je naprijed/, uz pratnju bojnih kola za koja (neprijatelj)
nije znao. Njegovo Veličanstvo izvršilo je među njima veliko
klanje, ... na rubu Gorkih jezera.
Prema tome, sudeći po ispisanom fragmentu što su ga slučajno
pronašli čikaški istraživači kod Megida 1925., po Šešonkovom vlastitom
natpisu u Karnaku, te po biblijskim prikazima danima u
Kraljevi I i Ljetopisi II, grad što ga je Salomon utvrdio kod Megida,
osvojio je faraon Sešonk I (Šišak) u petoj godini vladavine Salomonova
nasljednika Roboama, kao dio uspješnoga egipatskoga pohoda u
Siriju-Palestinu oko 925. pr. Kr. Činjenica što je on podigao pobjednički
spomenik pokazuje da Šešonk I nije potpuno razorio Megido
kada je zauzeo taj grad. Egipćani su tako postupali samo s onim
gradovima koje su poslije imali namjeru nastaniti. Općenito se
misli da je grad kod Megida, što su ga čikaški istraživači imenovali
Stratum VA-IVB, onaj grad koji je utvrdio Salomon i zauzeo Šešonk
I. Samo je nekoliko zgrada na toj razini uništila vatra, uključujući
zgradu 10 i dijelove palače 6000; većina je ostala nedirnuta.
Prema tome, Sešonkovo zauzimanje Megida bilo je vjerojatno brzo
i možda je postignuto bez opsade ili složenih taktičkih manevara.

Kada se jednom vojna Šešonka I završila u Siriji-Palestini, nijedna
egipatska vojna jedinica ili političko osoblje nisu tamo ostali dugo,
čak ni u ključnim gradovima, kao što je Megido. Izgleda da je Šešonk
I umro ubrzo nakon uspješne vojne, možda nakon godinu dana
ili nešto više, pa je završila dugačka egipatska prisutnost u Siriji-Palestini.
Djelomice zbog pohoda Šešonka I na Siriju-Palestinu, bilo kakva
nada da će se kraljevstva Izraela i Judeje ponovo ujediniti u Ujedinjeno
kraljevstvo bila je zauvijek izgubljena. Iako su njihove povijesti
i dalje bile isprepletene, dva kraljevstva ostala su odvojene cjeline
dok Asirci nisu osvojili Izrael 721. pr. Kr., a Babilonci Judeju
586. pr. Kr. Jizreelska dolina, osobito gradovi Megido i Jizreel, snažno
su se razvijali tijekom tih stoljeća. Megido je bio ponovo sagrađen
i preuređen, što su najvjerojatnije učinili izraelićanski kraljevi Omri
i Ahab (Omrijev sin), koji su vjerojatno zaslužni za kopanje poznatoga
vodenoga tunela i izgradnje takozvanih staja Stratuma IVA.
Jizreel je postao pomoćna rezidencija za te kraljeve i njegova je
važnost rasla, postavši drugi grad iza glavnoga grada u Samariji.
U gradu Jizreelu (modernom Zarinu), Jehu je izvršio svoj neslavni
udar oko 841. pr. Kr., u kojemu su Joram, kralj Izraela, i njegova
majka Jezebel, udovica kralja Ahaba doživjeli svoj prijevremeni
kraj. Time se ispunilo proročanstvo koje je prorečeno mnogo godina
prije, koje je bacilo prokletstvo na Kuću Ahaba zbog toga što je
on prouzročio smrt nevina čovjeka. Nekih sedamdeset Ahabovih
potomaka također je poubijano tijekom Jehuina udara, kao i Ahazja,
novoproglašeni kralj Judeje, koji je imao nesreću naći se u Jizreelu
(Zarinu) kada je tamo stigao osvetnički Jehu, kao i nekih četrdeset
dva rođaka Ahazje, koji su ga išli posjetiti u Jizreelu. Smrtno ranjen,
Ahazja je uspio pobjeći sve do Megida, da bi tamo umro.
Prokletstvo koje je bačeno na Ahaba i njegove potomke poteklo
je od smrti Nabota, istaknutoga člana bogate jizreelske obitelji.
Prema dobro poznatoj priči ispričanoj u Kraljevima I, kralj Izraela
želio je vinograd koji je Nabot posjedovao izvan grada Jizreela, ali
ga je Nabot odbio dati. Kraljica Jezebel, Ahabova žena, lažno je optužila
Nabota zbog svetogrđa, dala ga pred sud, a zatim su ga kamenovali
do smrti izvan grada. Ona i Ahab tada su jednostavno ugra-

ili vinograd koji je Ahab tako žarko želio (Kraljevi I 21). Josip
bilježi naredne događaje.
Bog se vrlo razgnjevio zbog toga i poslao je proroka Iliju u Nabotovo
polje, da razgovara s Ahabom, i da mu kaže da je on nepravedno
ubio pravoga vlasnika vinograda. Čim je došao do njega, i kad je
kralj rekao da s njim može činiti što želi, ...Ilija je rekao da će se
na tom istom mjestu na kojemu su psi pojeli mrtvo tijelo Nabotovo,
proliti kako njegova krv tako i krv njegove žene, i da će sva njegova
obitelj umrijeti, zbog toga što je bio tako drzak i zao, i nepravedno
ubio građanina, suprotno zakonima zemlje. Na to je Ahabu počelo
biti žao zbog onoga što je učinio i pokajao se. On je također priznao
svoje grijehe i tako pokušao udobrovoljiti Boga. Ali Bog je rekao
proroku da će, dok Ahab živi, on odgoditi kažnjavanje njegove obitelji,
jer se pokajao za drske zločine za koje je kriv, ali da će on ipak
izvršiti svoju prijetnju nad Ahabovim sinom; tu je poruku prorok
izručio kralju. (Josip, Židovske starine 8.355-62)
Nekoliko g. poslije, tijekom ljeta 841. pr. Kr., nakon što je
Ahab umro a Joram došo na prijestolj Izraela, Joram je poveo vojsku
Izraela protiv kralja Hazaela od Arama (kraljevstvo smješteno u
današnjoj Siriji). U bitci kod Ramota Gileadskoga, na prelazu rijeke
Jordan iz Jizreelske doline, Joram je bio ranjen, možda od aramejske
strele, i to prilično teško tako da su ga odveli s bojnog polja i odveli
u Jizreel da se oporavi u relativnom miru. Ahazja, kralj Judeje
i sam rođak Joramov, došo je u Jizreel da posjeti Jorama za vrijeme
njegovoga oporavka (Kraljevi II, 9:14-16; Ljetopisi II, 22:5-7);
Josip, Židovske starine 9.105-13).
Jehu, zapovjednik u vojsci kralja Jorama, iskoristio je prednost
kraljeva odsustva kako bi izvršio udar i proglasio se kraljem. Možda
je Jehu bio više od vojnoga zapovjednika jer njega asirski zapisi
opisuju kao člana Kuće Omri koju je uspostavio Joramov djed. On
je tako možda bio Joramov rođak i rođak kraljevske obitelji. Jehu
je brzo odjahao u Jizreel prije no što su vijesti o udaru postale opće
poznate, ali su ga stražari prepoznali na gradskim vratima mnogo
prije nego što je stigo u grad. Stoga su Joram i Ahazja imali vremena
da opreme borna kola i izađu izvan grada, gdje su se susreli s Jehuom
i svojom sudbinom u Nabotovu vinogradu.

Kad Joram ugleda Jehua, upita ga: "Je li sve u miru, Jehu?" Ovaj
odgovori: "Kakvu miru dok traje bludništvo tvoje majke Izebele i
njena mnoga čaranja!" Joram okrenu i udari u bijeg govoreći Ahazji:
"Izdaja, Ahazja!" Jehu se lati luka, ustrijeli Jorama među pleća:
strijela mu prođe posred srca, te se on sruši u kola. Jehu reče svome
dvorjaniku Bidkaru: "Digni ga i baci na njivu Nabota Jizreelca. Sjeti
se: kad smo ja i ti jahali za njegovim ocem Ahabom kako Jahve izreče
protiv njega: Kunem se kako sinoć vidjeh krv Nabotovu i krv
njegovih sinova - riječ je Jahvina - tako ću ti vratiti isto na ovome
polju - riječ je Jahvina. Digni ga, dakle, i baci ga na to polje, prema
riječi Jahvinoj." (Kraljevi II 9:22-26; usp. Josip, Židovske starine
9.114-21).
Prema prikazu u Kraljevima II, Ahazja je, nakon što je vidio Jorama
hladnokrvno rasječenoga, pokušao pobjeći u prema Bet haganu,
prema današnjem Jeninu. Prema tom prikazu, sam je Jehu, ili
njegovi ljudi, progonio Ahazju i pogodio ga, pokraj grada Ibleama,
ali nije ga uspio uhititi. Ahazja je promijenio smjer i došao sve do
Megida, ali je tamo umro, najvjerovatnije jer je iskrvario do smrti
tijekom divlje vožnje kolima. Njegovo su tijelo poslije odnijeli u Jeruzalem
i pokopali u grobu pokraj njegovih predaka (Kraljevi II,
9:27-28; usp. Josip, Židovske starine 9.114-21).
Prikaz u Ljetopisima II priča ponešto drukčiju priču o Ahazjevoj
smrti, započinjući s činjenicom da je on, ustvari bio saveznik Joramov
protiv kralja Hazaela od Arama i da je bio prisutan u bitci kod Ramot
Gilaeda kada je Joram bio ranjen. Taj prikaz kaže da je nakon ubojstva
Jorama u Nabotovom vinogradu, Ahazja uspješno utekao iz
Jizreela, neozlijeđen od Jehuove ruke, ali su ga poslije uhitili dok se
skrivao u Samariji. Prema tom prikazu, tada su ga odveli Jehuu i
usmrtili. Tu se ne spominje da je Ahazja bio ranjen dok se nalazio u
kolima, da je umro u Megidu, ili da su njegovo tijelo poslije odnijeli
u Jeruzalem radi pokopa (Ljetopisi II, 22:5-9). Međutim, kroničar,
bilo pogrešno ili namjerno, prenosi sve te različite ili pogrešne
detalje u sljedeću priču koja se tiče smrti Jošue, kralja Judeje,
kod Megida 609. pr. Kr. (o tome se raspravlja poslije u ovom poglavlju).
Nakon ubojstva Jorama i Ahazje, Jehu usredotočuje svoju pozornost
prema Jezebeli, Ahabovoj udovici, Joramovoj majci, kćeri fe-

Karta 14. Jehu, Joram i Ahazja
1. Joram ide u Jizreel iz Ramot Gileada da se oporavi: Ahazja ga slijedi.
2. Jehu jaše u Jizreel iz Ramot Gileada.
3. Joram je ubijen u Jizreelu; Ahazja bježi ali je smrtno ranjen blizu Ibleama.
4. Ahazja dolazi do Megida, gdje umire.
5. Jehu se vraća u Jizreel i ubija Jezebel.
ničkoga kralja Etbaala od Sidona, i tada kraljici majci u Izraelu. Nju
su optužili ne samo za poticanje na nepravedno ubojstvo Nabota
zbog vinograda već i za štovanje stranih bogova, kao što je Baal. Ulazeći
u grad Jizreel, Jehu je vidio da ga Jezebela čeka. Ona je gledala
iz prozora na drugom katu, nakon što je obojala oči i ukrasila glavu.
Prikaz u Kraljevima II kaže:
Jehu okrene lice prema prozoru i reče: "Tko je sa mnom, tko?" I
dva-tri dvoranina pogledaše prema njemu. On reče: "Bacite je dolje."

I oni je baciše. Njena je krv poprskala zidove i konje, koji je pogaziše.
Ušao je on, jeo i pio, a zatim naredio: "Pogledajte onu prokletnicu
i pokopajte je, jer je bila kraljevska kći." I odoše daje pokopaju,
ali ne nađoše ništa od nje osim lubanje, nogu i ruku. Vratiše se i
javiše, a Jehu reče: "To je riječ koju je Jahve objavio preko svojega
sluge Ilije Tišbijca: U polju jizreelskom psi će proždrijeti Izebelino
tijelo. Izebelino truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći
kazati: Ovo je Izebela. (Kraljevi II, 9:32-37; usp, Josip Židovske
starine 9.122-24)
Tako se ostvarilo prokletstvo na Kuću Ahab u vidu ubojstava
Jorama i Jezebele, kasnijih umorstava Ahabovih rođaka u Jizreelu i
odrubljivanjem glave sedamdesetorici sinova Ahabovih u Samariji,
čije je glave Jehu naredio da mu donesu i onda ih je postavio na dva
stupa izvan gradskih vrata Jizreela. Izgleda da je Ahazja bio nesretni,
iako ne možda tako nevini, promatrač koji je uhićen i ubijen u tom
udaru. Kao što sam već spomenuo, nekih četrdeset i dva Ahazjeva
rođaka, na putu prema Jizreelu, imali su nesreću da naiđu na Jehua
i da također izgube svoje živote (Kraljevi II, 10:1-14); Ljetopisi II,
22:8; usp. Josip, Židovske strarine 9.125-31). Jehu je, izgleda,
proslijedio prema Samariji, gdje je progonio "sve one koji su Ahabu
preostali" ... dok nije poubijao sve preživjele iz obitelji Ahabove u
Samariji. (Kraljevi II 10:17).
Nedavna arheološka istraživanja možda će rasvijetliti priču o
Jehuovoj pobuni i smrti Jorama i Ahazje. Tri fragmenta iz staroga
aramejskoga natpisa otkrivena u Tel Danu 1993. i 1994. pripisuju se
steli kralja Hazaela od Arama. Hazael je uzurpirao prijestolje Arama
malo prije Jehuove pobune, između 845. i 842. pr. Kr. i bio je isti
onaj kralj protiv kojega se Joram (a možda i Ahazja) borio kada je
zadobio ranu što ga je navelo da se povuče u Jizreel. Ako su obnova
i prijevod natpisa na toj steli ispravni, Hazael tvrdi da je on, a ne Jehu,
ubio Jorama i Ahazju.
A Hadad je išao ispred mene, /i/ i otišao iz sedam /.../ mojih kralj
evstava/kraljeva, a ja sam ubio /moćne/... kraljeve, koji su upregnuli
tisuće ... kola i tisuće konja. /Ja sam ubio Jo/rama ... sina
A/habova/, kralja Izraela, i /ja/ sam ubio /Ahaz/jina sina /Jorama,
kralja/ Kuće Davidove. I ja sam /srušio njihove gradove i pretvorio/
njihovu zemlju u /pustoš.../

Kao što su sami istraživači stele ukazali, postoji ozbiljno protuslovlje
između natpisa pronađenoga u Tel Danu, u kojemu Hazael
tvrdi da je ubio Jorama i Ahazju, i biblijskoga prikaza iz Kraljeva
II, 9, koji baca krivnju na Jehua. Međutim, jedan stih u Kraljevima
I mogao bi pomoći razriješiti tu protuslovnost, jer on naviješta da su
ta dva čovjeka vjerojatno djelovala zajedno.
Jahve mu reče: "Idi, vrati se istim putom u damaščansku pustinju.
Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. Pomaži Jehuu,
sina Mimsijeva, za kralja izraelskoga;. . . a tko utekne od
Jehuina mača, njega će pogubiti Jehu. (Kraljevi I 19:15-17)
Iako nije jasan točan odnos Jehua i njegove pobune protiv napada
Hazaela i njegovih aramskih snaga (najvećim dijelom zbog toga
što su detalji aramske invazije izgubljeni za znanstvenike i povjesničare),
odnedavno postoji teorija da Jehu nije mogao organizirati
pobunu bez prešutnoga pristanka njegova aramskog suparnika u
bitci kod Ramot Gilaeda, to jest, samoga Hazaela. Inače, Jehu ne bi
mogao sigurno napustiti bitku i odvesti svoja kola do Jizreela da ubije
Jorama i Ahazju. Ukratko, Hazael je uvelike podupro Jehuov udar.
Stoga izgleda da postoji mogućnost da je Jehuova kasnija vladavina
nad Izraelom, bila u statusu vazala ili barem saveznika aramskoga
kralja Hazaela. Možda treba pripisati jednaku odgovornost Jehuu i
Hazaelu za ubojstva Jorama i Ahazje. Možda je Jehu sam izvršio
ubojstva, ali ako je to točno, Hazael je svakako doživljavao Jehua
kao svoga predstavnika ili vazala koji djeluje u njegovo ime pa je
zato pripisao tu zaslugu sebi na vlastitoj steli.
S tim u vezi, vatreno razaranje što su ga moderni istraživači
nalazišta pokraj Jizreela pripisali Jehuovu udaru, možda je nastalo
uslijed kasnijega Hazaelova osvajanja. Nedavno se pojavila teorija
da se razaranja zabilježena na nizu nalazišta u Jizreelskoj dolini,
uključujući Megido, Tanak i Jokneam, pokraj Jizreela, mogu pripisati
Hazaelovim pobjedničkim pohodima protiv Izraelićana. Barem
se jedan od današnjih istraživača Megida slaže da je to jedna od mogućnosti,
ali tu hipotezu treba potpuno istražiti.
Nakon što je preuzeo prijestolje Izraela, Jehu vjerojatno nije
morao imati posla samo sa Hazaelom Aramskim već je odmah bio

suočen s napadom strašnih Neoasiraca, predvođenih kraljem Salmanasarom
III. To je već bila peta Salmanasarova vojna na Zapad iz
njegove domovine Mezopotamije, koja se datira 841. pr. Kr., što
znači da je Jehuova vladavina naišla na trnovit put vjerojatno iste
one godine u kojoj je uzurpirao prijestolje Izraela. Taj je pohod
zabilježen na takozvanom Crnom obelisku, ispisanoj vapnenastoj steli
višoj od tri metra, koju je otkrio Austen Henry Layard u Nimrudu
(na rijeci Tigris u modernom Iranu) 1846. Na jednoj ploči Crnoga
obeliska vidi se Jehu kako leži na zemlji licem prema tlu ispred Salmanasara.
Popratni natpis glasi: "Štovanje Iaue /Jehua/, sina Omrija.
Srebro, zlato, zlatna zdjela, zlatna kupa, zlatne čaše s drškom, vrčevi
od zlata, limenka, potpore za kraljevu ruku, /i/ sulice, ja /Salmanasar/
primio od njega." Biblija ne spominje da je Jehu odavao štovanje
Salmanasaru, ali tri dodatna asirska natpisa također upućuju
na "Jehua, sina Omrijevoga", i navode da su Jehu i njegovi nasljednici
postali lojalni vazali nakon asirske vojne 841. pr. Kr.
Neoasirska vojska prošla je kroz Izrael ponovno 733-732. g. pr.
Kr., pod zapovjedništvom Tiglata-Pilesera III poznatoga kao "Pulu"
u Bibliji (Kraljevi II, 15:19 -20, 29-30). Njegova je vojska prodrla
s jugoistoka iz doline Beke u Libanonu osvojivši Gornju Galileju,
Hazoe, Kedeš, Jiron i Merom u kratkom vremenu. Ramot Gilead i
"zemlja s onu stranu Jordana" pala je sljedeća u ruke Tiglata-Pilesera
III, nakon čega je slijedila "Galileja naroda" kao što je opisuje
Izaija (Izaija 9:1), a koju su neki znanstvenici prepoznali kao Jizreelsku
dolinu.
Tijekom pohoda Tiglata-Pilesera III barem se jedna bitka (a
vjerojatno i više) vodila u Jizreelskoj dolini. Grad Dabara (biblijski
Daberat/kasnije Daburiya) zapadno od brda Tabora i grada Samhune
(biblijski Šimon/Shimron) blizu sjeverozapadnoga kraja Jizreelske
doline spominje se, izgleda, u prikazu Tiglata-Pilesera III koji
povezuje pohod i listu iseljenih iz toga područja 733. do 732. pr.
Kr.: "/Sravnio sam sa zemljom xx gradova/ u 16 okruga zemlje Bita
/Humri (to jest, Zemlja Omrija, t.j. Izrael)... xx zasužnjenih iz grada
Dabare ... 650 zasužnjenih iz grada Sa/mhune/." Malo je vjerojatno
da bi ti gradovi kapitulirali a njihovi stanovnici bili iseljeni bez
ikakve borbe, ali nažalost u tom prikazu nisu nam dostupni daljnji

detalji a nisu se pojavili dodatni zapisi koji bi dokumentirali te
događaje.
Neoasirske vojske prošle su pokraj Megida barem još dvaput za
vrijeme pohoda prema jugu, protiv Samarije i zatim Ašdoda. Nije
jasno je li se ijedna od tih bitaka vodila u Jizreelskoj dolini. Pola
stoljeća poslije, za vrijeme Asarhadonova drugog i uspješnog pokušaja
da osvoji Egipat 671. pr. Kr., neoasirska vojska je vjerojatno još
jedanput prošla pokraj Megida u vrijeme kada je Jizreelska dolina
bila "osporavani obod" (vidi 5. poglavlje), ali opet nije jasno jesu li
se neke bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih pohoda.
S padom Samarije u ruke Sargona II 722-721. pr. Kr., kraljevstvo
Izraela prestalo je postojati, a Asirija je potpuno pripojila tu zemlju.
Grad Megido, vjerojatno preplavljen valom novih doseljenika
shodno asirskoj praksi da raseljavaju zarobljeno stanovništvo po cijelom
carstvu, poslije je postao glavni grad asirske pokrajine Magiddu
i zadržao taj položaj više od stoljeća. Pokrajina Magiddu obuhvaćala
je ne samo Jizreelsku dolinu već i dolinu Bet-Šean i vjerojatno
i Donju Galileju. Grad Megido spominje se nekoliko puta kao
glavni grad te pokrajine u neoasirskim zapisima, a ime jednoga
guvernera Megida, nekoga Iti-Adad-aninua, konkretno se spominje
za godinu 679 pr. Kr.
Kraj razdoblja omridske okupacije Megida, koje istraživači predviđaju
za Stratum IVA, označen je nekim dokazima o razaranju u
takozvanim guvernerovim prostorijama (zgrada 338) i na drugim
mjestima toga nalazišta, a ono se vjerojatno dogodilo tijekom napada
Tiglat Pilesera III 733-732. pr. Kr. Sljedeći grad Stratum III ima
potpuno novi tlocrt, a zgrade snažno podsjećaju na asirsku arhitekturu.
Skoro je sigurno da na toj razini u Megidu vidimo asirski pokrajinski
glavni grad.
Megido i Jizreelska dolina ostali su pod snažnom asirskom vlašću,
kao dio prostranoga Neoasirskoga carstva, sve do dolaska Babilonaca
početkom šestoga stoljeća pr. Kr. Ali mir se nije dugo zadržao
pod Asircima. Smrt Jošije, kralja Judeje i zadnjega kraljevskoga
potomka kuće Davidove, od ruku egipatskoga faraona Neka II kod
Megida 609. pr. Kr. bila je poput kamena bačenoga u vodu, jer je
imala učinak koncentričnih krugova s ogromnim posljedicama. Je-

huino ubojstvo Jorama i Ahazja moglo je imati katastrofalan udarac
kako za Izrael tako i za Judeju, ali Nekovo kraljeubojstvo Jošije bilo
je doslovce katastrofa biblijskih razmjera za cijeli zapadni svijet.
Štoviše, način Jošijine smrti i dalje ostaje neriješena višestoljetna tajna.
Jošija je došao na prijestolje Judeje 639. pr. Kr. kao golobradi osmogodišnji
dječak. Na polovici razdoblja svoje vladavine, on je poduzeo
niz dalekosežnih reformi kada je pergamentski svitak zakona
(vjerojatno prijepis Ponovljenoga zakona) "pronađen" u hramu u
Jeruzalemu. Shvaćajući da je narod Judeje zastranio, Jošija je ostvario
korjenite religijske i političke reforme, koje su uključivale
širenje teritorija Judeje prema sjeveru i pripajanje Samarije i Jizreelske
doline. Kasniji pisci slavili su ga kao "drugoga" Davida, između
ostalog jer je bio zakoniti nasljednik kuće Davidove, a najviše zbog
toga što je planirao da svome narodu vrati veličinu vremena Ujedinjenoga
kraljevstva od prije tri stoljeća.
Nažalost, kad je Jošija poginuo od ruke faraona Neka II., njegovi
snovi o preporodu Judeje pokopani su zajedno s njim. Za mnoge
znanstvenike i proučavatelje religije i povijesti susret Jošije i Neka
II. kod Megida 609. pr. Kr. najznačajniji je događaj koji se dogodio
u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri tisuće godina, zbog
važnosti Jošijinih reformi i njihovoga prestanka s Jošijinom smrću.
Na prvi pogled, rekonstruiranje događaja kod Megida koji su
doveli do Jošijine smrti 609. pr. Kr. izgleda relativno jednostavno jer
prikazi o tome uključuju ne samo Kraljeve II, 23:29-30 i Ljetopise
II 35:20-25 unutar same Biblije, već i Ezra I, 25-32 Apokrifa i pripovijedanje
Josipa {Židovske starine 10.74). Međutim, upravo ti
različiti prikazi prouzročili su probleme, jer, poput svjedoka u prizoru
zločina, svaki od njih pripovijeda različitu inačicu onoga što se
dogodilo. Štoviše, razni moderni prijevodi Biblije pridonijeli su zbrci,
jer svaki predstavlja ponešto posebnu sliku događaja.
Ako rekonstruiramo događaje spajajući sve dostupne izvore, priča
se odvija kako slijedi: U kasno proljeće ili rano ljeto godine 609.
pr. Kr., egipatski faraon Neko II i njegova vojska žurili su u pomoć
svome savezniku Asiriji, pripremajući se za borbu protiv zajedničkoga
neprijatelja, Babilonije. Bitka se trebala voditi u Karkemišu
u sjevernoj Siriji, aNekova vojska trebala je prijeći cijelu Siriju-Pa-

lestinu da bi tamo stigla. Neko II je zatražio dopuštenje Jošije, kralja
Judeje, da prođe kroz njegove zemlje na putu prema sjevernoj Siriji
i predstojećoj bitci s Babiloncima. Ne želeći dati dozvolu egipatskom
kralju, Jošija i njegova vojska krenuli su u Jizreelsku dolinu i čekali
da se egipatska vojska pojavi iz klanca Musmus (Wadi 'Ara). Potpuno
je nejasno zašto su to učinili, iako je moguće da je Jošija bio ili pod
pritiskom Babilonaca da to učini ili je želio braniti svoj novopripojeni
teritorij.
Kada su se Egipćani okupili u Jizreelskoj dolini blizu Megida
nakon što su prešli uski i opasni planinski klanac (upravo kao što su
Tutmozis III i njegovi vojnici učinili skoro tisuću godina prije), vidjeli
su da ih judejska vojska očekuje. Jošija se popeo u svoja kola i
jurio gore dolje uz svoje prve redove hrabreći ljude prerušen. On je
zatrubio za napad i pripremao se promatrati kako će njegove snage
uništiti egipatske napadače. Međutim, kako se bitka razvijala, jedan
egipatski strijelac pogodio je Jošiju smrtno ga ranivši. Jošiju su prenijeli
u druga kola i otpremili prema jugu u Jeruzalem, gdje je pokopan,
zajedno sa svojim snovima o obnovi Judeje.
Judejci su u žalosti postavili Joahaza, Jošijina sina, na prijestolje,
dok su Neko II i njegova egipatska vojska proslijedili prema sjeveru
da se spoje s Asircima i bore u velikoj bitci kod Karkemiša protiv
Babilonaca, da bi doživjeli veliki poraz. Dok se vraćao u Egipat, Neko
je pozvao Joahaza da ga sretne kod Riblaha u Siriji, zatim ga smijenio
s judejskoga prijestolja i postavio drugoga Jošijina sina, Jojakima
da umjesto njega vlada Judejom. Joahaz je odveden u Egipat,
gdje je poslije i umro, dok su Jojakim i Judejci ostavljeni da se suoče
Nabukodonozorom i pljačkaškim Babiloncima samo nekoliko godina
poslije.
Postoje veliki problemi s prethodnom hipotetskom rekonstrukcijom.
Najvažnija prepreka je jednostavno ovo: iako je sasvim moguće
da je došlo do bitke kod Megida - možda i iznenadnog napada
Jošije na Nekovu vojsku, postoji i mogućnost da uopće nije bilo
bitke kod Mogida 609. pr. Kr.. Međutim, s obzirom da je, prema svim
prikazima, Jošija očito poginuo kod Megida u to vrijeme, ogromno
je pitanje: Je li Jošija poginuo dok se borio protiv Egipćana kod
Megida, ili ga je tamo umorio Neko II.? Je li on ubijen u bitci ili su

Karta 15. Neko II i Jošija
1. Jošija i njegovi ljudi napreduju prema Jeruzalemu.
2. Neko II i njegovi ljudi marširaju iz Egipta preko Wadi 'Are (Musmus
prolaza).
3. Neko ubija Jošuu i nastavlja marširati prema Karkemišu.
ga izdajnički umorili po naredbi egipatskoga faraona? Pitanje počiva
na dva različita prikaza dana u Bibliji, Apokrifima i Josipu, kao
i na raznim prijevodima različitih modernih izdanja Biblije. To je
tajna vrijedna Herculea Poirota i njegovih "malih sivih ćelija", kao
što bi to Agatha Christie rekla.
Praktički svi važni komentatori prihvaćaju bez pogovora minimalistički
prikaz u Kraljevima II, iako neki kažu da bi to mogao biti
dodatak nekoga kasnijega pisca. Većina modernih izdanja Biblije
prevodi taj stih kako slijedi:

U njegovo je vrijeme faraon Neko, egipatski kralj, krenuo protiv
asirskoga kralja, na rijeci Eufratu. Kralj Jošija pošao je preda nj, ali
ga on ubi u Megidu, pri prvom susretu. Sluge njegove prenesoše
mu tijelo kolima iz Megida, odvezoše ga u Jeruzalem i sahraniše u
njegovoj grobnici. (Kraljevi II, 23:29-30)
Izvorni hebrejski tekst navodi da je Neko "krenuo protiv kralja
Asirije", a ne da je "otišao kralju Asirije". To bi značilo da je Neko
otišao boriti se protiv Asiraca a ne da se udruži s njima protiv Babilonaca.
To je očita povijesna pogreška, jer je iz drugih izvora poznato
da su Egipćani i Asirci bili saveznici u borbi protiv Babilonaca u
bitci kod Karkemiša 609. pr. Kr. Moderni znanstvenici dugo su pokušavali
objasniti tu pogrešku u hebrejskom tekstu, koju je možda
namjerno počinio urednik toga odlomka. U međuvremenu, skoro
većina modernih prijevoda odavno je "ispravila" taj tekst u smislu da
je Neko "otišao kralju Asirije" a ne kao što kaže izvornik "krenuo protiv
kralja Asirije".
Neke inačice Biblije prevode rečenicu koja govori o susretu Neka
i Jošije prilično različito, što još više doprinosi zbrci. The New Student
Bible (Nova studentska Biblija) (Nova međunarodna inačica)
prevodi taj stih kako slijedi:
Dok je Jošija bio kralj, faraon Neko, kralj Egipta, otišao je do rijeke
Eufrat kako bi pomogao kralju Asirije. Kralj Jošija krenuo je da ga
sretne u bitci, ali Neko mu se suprotstavio i ubio ga u Megidu. Jošijine
sluge donijele su njegovo tijelo u kolima iz Megida do Jeruzalema
u pokopale ga u njegovom grobu.
Izvorni hebrejski tekst Kraljeva II, 23:29-30 ne spominje nikakvu
bitku, govoreći jedino da je Neko ubio Jošiju "kada ga je vidio".
Prevoditelji Nove međunarodne inačice netočno su dodali riječi koje
nisu postojale u izvornom hebrejskom tekstu pa su time značajno promijenili
značenje onoga što Kraljevi II kažu da se dogodilo u Megidu
1609. pr. Kr. Isti netočan prijevod događa se i u drugim izdanjima
Biblije. Ne trebamo daleko ići da bismo vidjeli kako se dogodio
taj netočni prijevod, jer su prevoditelji Nove međunarodne inačice
jednostavno i pogrešno prenijeli tekst iz duljega prikaza koji su poslije
našli u II Ljetopisima.

Poslije svega toga, kad je Jošija uredio dom, došao je egipatski kralj
Neko da se bije kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je izašao preda
nj. Kralj Neko poslao je Jošiji glasnike i poručio: "Što ja imam s
tobom, judejski kralju? Ne idem ja danas na tebe, nego na dom s
kojim sam u ratu, i Bog mi je zapovjedio da se požurim. Okani se
Boga koji je sa mnom, da te ne upropastim!" Ali Jošija nije odvratio
lica od njega, nego se ojunačio da se bije s njim; ne poslušavši
Nekonovih riječi iz Božjih usta, došao je da se bije na Megidskom
polju. Strijelci ustrijeliše kralja Jošiju, a on reče slugama: "Izvedite
me, jer sam teško ranjen." Sluge ga skinuše s bojnih kola i metnuše
u druga koja je imao, pa ga odvezoše u Jeruzalem; ondje je umro i
bio sahranjen u grobnici otaca. Sva Judeja s Jeruzalemom plakala
je za Jošijom. I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pjevačice
spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj
u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama. (Ljetopisi II, 35:20-25)
Kako su Ljetopisi došli do te duže i detaljnije inačice priče o Jošuinoj
smrti iz ruku egipatskoga faraona Neka II? Iako je moguće
da je Kroničar iskoristio neke detalje dostupne iz Knjige o Jeremiji
(koja spominje Karkemiš, naprimjer), on je možda imao pristupa još
jednom nizu dokumenata koji su mu pružili dodatne detalje. Međutim,
izgleda nevjerojatno da je Kroničar koristio proširenu inačicu
Petoknjižja koja je danas izgubljena ili čak prijepis Midraša, kao što
neki tvrde. Vjerovatniji mogući izvor su tzv. Babilonske kronike,
niz tekstova klinastim pismom Mezopotamije, koje dokumentiraju,
između ostaloga, događaje koji su se zbivali tijekom vladavine babilonskog
kralja Nabopolasara. Iako te Babilonske kronike,
koje se danas nalaze u Britanskom muzeju, spominju da je jedna
egipatska vojska priskočila upomoć Asircima 609. pr. Kr., da bi bila
poražena, one ne spominju ni Jošiju ni Judeju, niti otkrivaju da se
bilo što neugodno zbilo tijekom Nekova marša na Karkemiš. Sve
u svemu, ne može se dokazati da je Kroničar imao pristup drugim
izvorima obavijesti, bilo biblijskim ili izvanbiblijskim, ali se to isto
tako ne može ni osporiti.
Jedna skupina znanstvenika čvrsto vjeruje u valjanost prikaza u
Ljetopisima i tvrde da je Jošija pokušao iznenadni napad na Nekovu
vojsku kada su se egipatski vojnici pojavili iz klanca Musmus. To
bi značilo da se ostvarila vojna strategija koju Kanaanci nisu uspjeli

izvesti kada su se suočili s egipatskom vojskom Tutmozisa III u istom
predjelu tisuću godina prije i koju su Turci također propustili
upotrijebiti kada su se suočili sa savezničkim snagama generala
Allenbyja kod Megida, otprilike dvije tisuće i petsto godina posije.
Međutim, neki su primijetili da bi Jošiji bilo bolje da je uhvatio Egićane
u zasjedi kada su koračali kroz klanac Musmus a ne da ih čeka
dok ne izađu u Jizreelsku dolinu.
Ne bi bilo ozbiljnih razloga posumnjati u inačicu događaja iz
Ljetopisa, barem na prvi pogled, kad se ne bi moglo odmah primijetiti
da je Kroničar uljepšao i/ili na drugi način pretjerano opisao
druge priče u svom tekstu. Ustvari, neki detalji u priči o Jošiji u Ljetopisima
čudno podsjećaju na detalje u epizodama koje su se zbile
nekoliko stoljeća prije. Osobito, cijeli niz događaja koji počinju Jošijinim
ranjavanjem od neprijateljske strijele, uključujući i njegovo
putovanje kolima da umre na drugom mjestu, i završavajući njegovim
pokopom u Jeruzalemu, napadno podsjećaju na ranije priče kako o
izraelskom kralju Ahabu tako i judejskom kralju Ahazji iz devetoga
stoljeća pr. Kr., kao što se navode u Kraljevima I i II. U slučaju kralja
Ahaba, kažu da je bio pogođen i ranjen od neprijateljskog strijelca dok
je bio prerušen i da je zatražio od svojih ljudi da ga maknu s bojnoga
polja kod Ramot Gilaeda (Kraljevi I, 22:34; II Ljetopisi 18:28-34).
U slučaju kralja Ahazje, govori se kako je smrtno pogođen od strijele
Jošijinih ljudi ali da je uspio doći na kolima do Megida prije nego
što je umro, zatim su ga odveli u Jeruzalem i pokopali (Kraljevi II
9:21-28). Oba ta događaja zbila su se barem dvije stotine godina
prije bitke između Jošije i Neka II. Te sličnosti su prije nastale zbog
toga što je Kroničar koristio detalje iz ranijih priča kako bi uljepšao
priču o Jošijinoj smrti kod Megida 609. pr. Kr.
Stoga, druga skupina znanstvenika, poput skeptičnih detektiva,
ne vjeruje u Kroničarev prikaz. Doista, moguće je da je on sam jednostavno
razradio događaje kod Megida, kao što je učinio i s drugim
pričama u svome tekstu. Kroničar je mogao uvećati detalje o tom
okrutnom susretu kod Megida 609. pr. Kr. jednostavnim preuzimanjem
motiva iz ranijih epizoda iz izraelićanske i judejske povijesti. On je
mogao dodati da je Jošija preživio dok nije došao do Jeruzalema,
što je kritična točka ako događaje iz Megida hoćemo povezati s pro-

očanstvom što ga je prije prorekla proročica Hulda, a koje je predvidjelo
da će Jošija umrijeti u miru i da će biti pokopan zajedno sa
svojim precima u Jeruzalemu (Kraljevi II 22:15-20).
Prikaz iz Ezdra iz Apokrifa od male je pomoći u rješavanju te
tajne, jer je to vjerojatno kasnija razrada temeljena na prikazu što se
daje u Ljetopisima II. Taj tekst govori:
Nakon svih tih Jošijinih činova, faraon, kralj egipatski, otišao je u
rat kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je krenuo protiv njega. A kralj
Egipta poslao mu je glasnika i poručio mu, "Što mi imamo jedan s
drugim, kralju judejski? Bog me nije poslao protiv tebe, jer je moj
rat na Eufratu. A sada je Bog sa mnom! Bog je sa mnom i potiče me
naprijed! Makni se s puta i ne suprotstavljaj se Bogu." Ali Jošija se
nije vratio u svoja kola, već se pokušao boriti protiv njega i nije se
osvrtao na riječi Jeremije proroka iz usta Gospodina. On je zapodjenuo
bitku s njim na Megidsom polju, a zapovjednici su se obrušili
na kralja Jošiju. A kralj reče svojim slugama, "Odvedite me iz bitke
jer sam vrlo slab." I odmah su ga njegove sluge odnijele iz crte bojišnice.
A on je ušao u svoja druga kola, a nakon što su ga doveli do
Jeruzalema umro je, i pokopan je u grob svojih predaka. I u cijeloj
Judeji tugovali su za Jošijom. Jeremija prorok tugovao je za Jošijom,
a svi najvažniji ljudi, sa svojim ženama, tugovali su za njim do dana
današnjega; odlučili su da se tako čini u cijelom narodu u Izraelu.
(1 Ezra 25-32)
Ovaj prikaz čak i ne spominje da je Jošija bio smrtno ranjen kod
Megida; on kaže samo da je bio slab. Tek kad je došao u Jeruzalem
umro je i kasnije pokopan, ispunjajući još konkretnije proročanstvo
koje je dala Hulda (II Kraljevi 22:15-20).
Prikaz pronađen u Josipa, napisan tijekom rimskoga razdoblja
skoro 700 godina nakon što su se Jošija i Neko II. susreli kod
Megida, sličan je onome iz Ljetopisa II i 1. Ezra ali dodaje neke
značajne detalje.
Tada je Neko, kralj Egipta, skupio vojsku, i krenuo prema rijeci Eufrat
da bi se borio protiv Medejaca i Babilonaca koji su zbacili prevlast
Asiraca, jer mu je želja bila zavladati Azijom. Tada kada je
došao do grada Mendesa /Megida/, koji je pripadao kraljevstvu Jošije,
ovaj skupi vojsku kako bi ga spriječio da prođe kroz njegovu

zemlju, na svom pohodu protiv Medejaca. Tada Neko pošalje glasnika
Jošiji i poruči mu da on ne ide u pohod na njega, već da se žuri
prema Eufratu; i želi da ga ne izaziva na borbu jer mu stoji na putu
u pravcu kojim je odlučio krenuti. Ali Jošija nije prihvatio taj Nekov
savjet, već se ispriječio njegovom namjeravanom napredovanju. Ja
pretpostavljam da ga je sudbina gurnula u takvo ponašanje, da mu
se suprotstavi; jer dok je on svrstavao svoju vojsku u bojne redove,
i vozio se u svojim kolima, od jednoga krila svoje vojske do drugoga,
jedan Egipćanin odapeo je strijelu prema njemu i tako okončao njegovu
želju za borbom; jer, kako je bio teško ranjen, zapovjedio je
uzmicanje svoje vojske i vratio se u Jeruzalem i umro od te rane; i bio
veličanstveno pokopan u grobnici svojih otaca, proživjevši trideset
i devet godina, a od tih je vladao trideset i jednu. Ali svi su ljudi
duboko tugovali za njim, žaleći ga mnogo dana; a prorok Jeremija
sastavio je elegiju da ga oplače. (Josip, Židovske starine 10.74-77)
Josip, prijašnji general, kaže da je Jošija jahao uokolo u svojim
kolima, odlazeći na krila vojske da bi je hrabrio, kada ga
je smrtno pogodila egipatska strijela. Iz tog i drugih sličnih razloga,
neki znanstvenici kažu da je i Josip imao pristupa dodatnim dokumentima,
kao što su, možda, razmijenjena pisma između 2 vladara.
Međutim, Jošijin prikaz vjerojatno se također temeljio na prikazu iz
Ljetopisa II, uz moguć dodatak iz Knjige Jeremijine i Josipove
­­­­­­je o tome što bi on sam bio učinio na Jošijinom mjestu
neposredno prije bitke.
Jedini drugi drevni izvor koji bi mogo dodatno rasvjetlit tu tajnu
kod Megida je grčki povjesničar Herodot, koji jednostavno kaže:
Necos je onda prestao s gradnjom kanala i upustio se u pripreme za
ratovanje; neki njegovi ratni brodovi izgrađeni su na sjevernom moru,
a neki u Arapskom zaljevu, na obali Crvenoga mora: još uvijek se
mogu vidjeti njihova vitla. On je te brodove koristio po potrebi i sa
svojom kopnenom vojskom susreo se sa Sirijcima kod Magdolusa
i pobijedio ih, zauzevši veliki sirijski grad Kadit nakon bitke. On je
poslao Branhideju od Miletusa i tamo posvetio Apolu odjeću u kojoj
je izvojevao te pobjede. Uskoro je umro nakon što je vladao šesnaest
godina, a njegov sin Psamis ga je naslijedio. (Herodot Povijesti
2.159.1-3)

Prijašnji znanstvenici zajednički su tvrdili da je Herodotov grad
"Magdolus", gdje se "Necos" borio protiv "Sirijaca", ustvari grad
Megido, gdje je Neko II ratovao protiv Jošije. Međutim, "Magdolus"
se danas više poistovjećuje s gradom Migdolom, tvrđavom na granici
Egipta, koju je Neko II vjerojatno nekada prije zauzeo, pa vjerojatno
on nema nikakve veze bilo s Megidom bilo s Jošijom. Stoga možemo
vjerojatno isključiti Herodotovo svjedočenje iz naših rasprava.
Tri točke oko kojih se svi prikazi slažu su da je Jošija doista "susreo
svoga stvoritelja" kod Megida, da je počinitelj zločina egipatski
faraon Neko II i da se taj događaj zbio 609. pr. Kr. Međutim, nije
jasno jesu li ti osnovni detalji stvarno točni, jer uopće ne postoji
izvanbiblijski dokaz koji bi podupro ta temeljna vjerovanja. Čak su
i egipatski zapisi, koji su uvijek brzi u bilježenju neke pobjede protiv
stranih suparnika, nijemi o temi Nekove "bitke" protiv Jošije kod
Megida. Najbliži dokaz je datum događaja koji neizravno prenose Babilonske
kronike. One naznačuju da je Jojakim naslijedio prijestolje
Judeje oko 604/605. pr. Kr., kada se najprije platio danak babilonskom
vladaru Nabukodonozoru. Stoga je vjerojatno Jošijina vladavina
završila nešto prije toga datuma, ali činjenicu da je on umro,
ili barem da je bio smrtno ranjen, kod Megida treba shvatiti jednostavno
kao pitanje vjerovanja.
Možda se bitka između Neka II i Jošije doista dogodila kod Megida
609. pr. Kr. i možda je Jošija poginuo u borbi, kao što govore
prikazi iz Ljetopisa II, Ezre I i Josipa. Još uvijek se moramo zapitati
zašto je Jošija uopće odlučio napast egipatsku vojsku, a nije im dopustio
da prođu kroz njegov teritorij, te zašto je izabrao Jizreelsku
dolinu kao mjesto za napad na egipatsku vojsku. S jedne strane, potpuno
je shvatljivo zašto je Jizreelska dolina bila savršeno pogodna
za Jošijin obrambeni položaj, osobito ako je znao da će Nekova vojska
proći kroz klanac Musmus. Napad na egipatsku vojsku dok izlazi
iz planinskoga klanca blizu Megida bila bi dobra strategija za brojčano
manju judejsku vojsku. U tome slučaju, možemo se samo zapitati
za mogući ishod bitke da Jošija nije bio smrtno ranjen na samom
početku. S druge strane, možda Nekova vojska uopće nije prošla kroz
Judeju. Možda je plovila prema sjeveru sve do Ake (Ako) kako bi
uštedjela na vremenu i snazi, da bi se tek onda iskrcala i pješice pro-

marširala ostatak puta do Karkemiša. Onda bi Megido u Jizreelskoj
dolini bio najbliža točka susreta za Jošiju koji je marširao prema
sjeveru iz Jeruzalema i Neka koji je marširao kopnom iz Ake. Još
uvijek nije jasno zbog čega bi Jošija osjetio obvezu da napadne egipatsku
vojsku, umjesto da je propusti da prođe kroz njegov predio
neometana, je li to bio babilonski pritisak da tako učini ili želja da
obrani novoosvojeni teritorij, dvije su mogućnosti (kao što smo prije
spomenuli).
Ako, nasuprot tvrdnjama Ljetopisa II, Ezre I i Josipa, nije bilo
bitke kod Megida 609. pr. Kr. a Jošijina smrt nije uslijedila zbog
strijele što ju je odapeo egipatski strijelac u početnoj fazi sukoba, kako
je onda Jošija umro u Megidu kao što izvješćuju Kraljevi II? Neko
II tek je bio naslijedio egipatsko prijestolje nakon smrti oca, Psametika
I, godinu dana prije, 610. pr. Kr. On je mogao odlučiti da iskoristi
svoj pohod na sjevernu Siriju te se zaustavio na putu i zahtijevao
od Jošije da mu prisegne na vjernost, kao što bi priličilo novom
faraonu, te tako obnovio vezu između Judeje i Egipta. Nakon što je
sredio da ga Jošija susretne kod Megida, Neko II je onda izdajnički
prevario Jošiju i ubio ga. To bi odgovaralo kratkom opisu u Kraljevima
II, koji jednostavno bilježe da je Neko ubio Jošiju "kad ga je
vidio". Ali zašto bi Neko ubio Jošiju? Po svoj prilici, iako su Jošijine
religijske reforme mogle preplašiti Neka u određenoj mjeri, vjerojatno
su ga više ozlojedili Jošijini pokušaji da zadobije teritorij i proširi
sjeverne granice Judeje pripajanjem Samarije i Jizreelske doline,
što ga je onda potaknulo da počini ubojstvo kralja.
Ali ako nije bilo bitke kod Megida između Jošije i Neka, već je
samo dogovoren sastanak kako bi Jošija prisegnuo na vjernost novom
faraonu, mogli bismo se opravdano zapitati zašto bi se takav sastanak
održao kod Megida a ne u Jeruzalemu ili čak u Memfisu (Kairu), uz
raskošne svečanosti. Možda je Neko želio izbjeći Jošijin obred ili
iskazivanje njegove moći, što bi bio slučaj da se sastanak održao u
Jeruzalemu. Ali Neko je bez sumnje mogao zahtijevati da Jošija dođe
u Egipat na svečanost ukazivanja vjernosti, gdje bi Neko svakako
imao veću riječ. Sasvim je moguće da su Megido i Jizreelska dolina
predstavljali neutralni teren koji bi bio vrlo povoljan, osobito zbog
toga što je faraon već bio na tom području, na putu za Karkemiš.

U to je vrijeme asirski grad Megido, ili Stratum III, prema istraživačima
sa sveučilišta u Chicagu, ustupio svoje mjesto Stratumu II.
Međutim, nejasno je je li grad Stratum II bio u egipatskim rukama
609. pr. Kr. ili je već bio u Jošijinim rukama kao ishod novoga proširenja
i pripajanja toga teritorija. Takozvana tvrđava pronađena unutar
Stratuma II u Megidu, koja pokazuje neke znakove nasilnoga razaranja,
središte je arheološke rasprave. Nije sigurno idu li zasluge za
njezinu izgradnju Psametiku (Nekovu ocu), to jest, je li ona izgrađena
dok je Megido bio u egipatskim rukama nekoliko desetljeća početkom
sedmoga stoljeća pr. Kr., ili pak, Jošiji, to jest, je li ona izgrađena
nakon što je on započeo svoje širenje prema sjeveru u zadnjoj četvrtini
sedmoga stoljeća pr. Kr. Moguće je da su "tvrđavu" čak i poslije
izgradili Perzijanci u šestom ili petom stoljeću pr. Kr. To pitanje još
nije riješeno na zadovoljavajući način, usprkos desetljećima iskopavanja
na tom nalazištu.
Nažalost, naša tajna o ubojstvu također se ne može riješiti na zadovoljavajuć
način. Ako je Jošija bio ubijen, to je učinio Neko II ili je
barem dao naredbu. Toliko je jasno, ali zasad dostupni dokazi nisu
dovoljni da se osudi egipatski faraon. Čak i najnesposobniji odvjetnik
mogao bi prenijeti "razumnu sumnju" na članove porote koja bi
se okupila da presudi taj slučaj, jer je posve moguće da je Jošijina
smrt uslijedila u žaru borbe. Bez obzira na način na koji je Jošija
umoren kod Megida, reforme koje je započeo ubrzo su se zaustavile,
odričući tako zapadnom svijetu bilo kakvu mogućnost da se Judeja
stalno obnavlja. Uza sve to, Judejci su još jednom bili poniženi pred
egipatskom moći, ali taj put samo na nekoliko godina. Dolazak Babilonaca
pokazao se još gorim po Judejce jer su Nabukodonozor i
njegove vojske razorili grad Jeruzalem 597. pr. Kr., pa opet 586. pr.
Kr., protjeravši vladare i vodeće obitelji te zemlje. Marš na Jeruzalem
oba je puta vodio izravno preko Megida, iako izgleda da se u oba
navrata nisu vodile nikakve bitke u Jizreelskoj dolini.
Kada je počeo babilonski izlazak 586. pr. Kr., smrtno zvono zazvonilo
je Izraelu i Judeji, dvama odvojenim kraljevstvima koja su
bila pod opsadom od svrgavanja kralja Salomona i nestanka Ujedinjenoga
kraljevstva mnogo stoljeća prije. Taj konačni udarac ostavio
je tim zemljama vrlo mali postotak prijašnjega broja stanovnika za

narednih šezdeset godina. Tek kada Kir Veliki od Perzije oslobodi
Babilon i kada se vrate judejske izbjeglice, Jizreelska dolina i Megido
još će se jednom napučiti. Sljedeće perzijsko razdoblje u povijesti
toga grada, počevši 539. pr. Kr. (a to je Stratum I prema istraživačima
sa sveučilišta u Chicagu), bit će posljednji put da je Megido
doživio izgradnju imalo značajnijih građevina na svom drevnom tlu,
a dolazak Aleksandra Velikoga 332. pr. Kr. označit će kraj puta toga
dičnoga grada, jer taj brežuljak nikada više nije bio stalnije nastanjen
nakon toga datuma.

5. POGLAVLJE
Na rubu carstava
Ali tada se Vespazijan dao na drugi posao..., a taj je bio pokoriti
one koji su ugrabili brdo Tabor, mjesto koje se nalazi u sredini
između velike ravnice i Skitopolisa... kako je na toj planini bilo
mnoštvo naroda, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stotina
konjanika.
— Josip, Židovski rat 4-54
Očito je da su Ptolemejeve snage koje su branile Atabirium
u Jizreelskoj dolini bile namamljene u pogibelj. Antioh III
i njegova seleukidska vojska zauzeli su grad 218. pr. Kr.
pomoću česte varke, napadajući utvrđenja i tako zapošljavajući branitelje,
zatim se povlačeći i praveći se da odlaze u velikoj zbrci. Lakovjerni
branitelji otvorili su gradska vrata i počeli progoniti seleukidske
snage "u povlačenju", očekujući da će napraviti veliki pokolj.
Strahovito je ubijanje doista slijedilo, ali nad braniteljima koji su
bili odsječeni u zasjedi, jer su generali Antioha III postavili dodatne
skrivene postrojbe u blizini. Kada su branitelji Atabiriuma počeli
trčati za seleukidskim vojnicima "u bijegu", oni skriveni ratnici ustali
su iz svojih skrovišta i napali Ptolemejske snage iza leđa. Istodobno
su se seleukidske postrojbe naglo okrenule i napale iznenađene branitelje
Atabiriuma, koji su se tada našli između dviju seleukidskih
snaga i ubrzo su doživjeli pokolj. Vraćajući se u Atabirium, ljudi Antioha
III brzo su osvojili grad i preostale branitelje, koji više nisu
pružali veliki otpor, jer su bili zaprepašteni preokretom.
Polibije, grčki povjesničar koji se rodio samo jedno desetljeće
nakon bitke, jezgrovito priča:
Antioh, sa svojom vojskom, ... prešao je planinsku zemlju i došao
do Atabiriuma, koji leži na čunovitom brežuljku, s usponom više od

petnaest stadija. Uz pomoć zasjede i varke pri usponu on je uspio
zauzeti i taj grad: nakon što je namamio posadu da provali iz opkoljene
utvrde i da se ogleda u okršaju, on je izazvao one u prvim redovima
da progone njegove postrojbe što su se povlačile dosta daleko
niz brdo, a onda se okrenuo i počeo napredovati, dok su oni skriveni
provalili iz zasjede, napali neprijatelje i mnoge ubili; zatim ih je
slijedio u stopu i unio paniku među njima pa je tako zauzeo taj grad
najuriš ... Nakon što je postavio posadu u Atabiriumu, on je napredovao
dalje i zauzeo Pelu, Kamus i Gefrus. (Polibije Histories 5.70.
1-12)
Kada su kraljevstva Izraela i Judeje praktički prestala postojati a
babilonski izlazak počeo nakon razaranja Jeruzalema oko 586. pr.
Kr., Megido i Jizreelska dolina postali su ono što bi mogli nazvati
"osporavani obod". U takvoj zemljopisnoj i političkoj situaciji to se
područje nalazilo između dva carstva, kraljevstva ili društvena uređenja
uspostavljena na njezine obje strane, ali nijedna strana u sukobu
ne živi na osporavanom području. Povjesničari su dali posebnu
oznaku za područje Megida, Jizreelske doline i Izraela/Palestine
kao cjeline koje je u takvom stanju živjelo više od stoljeća. Fisher,
jedan od istraživača Megida, možda je to najbolje izrazio 1929. g.
Svim je povjesničarima već dugo vremena očito da je Palestina središnja
zemlja, neka vrsta drevne "Ničije zemlje" koja leži između
velikih vojnih sila utaborenih na obje njezine strane - u Africi velika
civilizacija egipatskih faraona; u Aziji kraljevi Babilonije, moćne
vojske asirskoga' vojnoga carstva, ili makedonski vladari Istoka.
Vojske tih velikih sila, bilo da marširaju iz Azije u Afriku ili obratno,
prolaze uz i niz doline Palestine ... Tako je slavna ravnica ... dobivši
svoje ime po Megidu (Armagedonu) ili po Esdraelonu (Jizreelu),
postala bojno polje gdje su se velike sile susjedne Afrike i Azije
sukobljavale u jednoj drugoj, dugačkoj bitci tisućama godina, osporavajući
jedna drugoj političku prevlast na Bliskome Istoku. Bilo je
neizbježno da se tamo uspostavi uporište koje će nadzirati klanac i
dolinu.
Tako je bitka između Antioha III i Ptolemeja IV na brdu Taboru
218. pr. Kr. postala sukob oko teritorija koji leži na rubovima kako
Ptolemejeva casrtva u Egiptu tako i Seleukidskoga carstva u Siriji -

Jizreelska dolina bila je doslovce osporavani obod - ali ni Egipćani
ni Sirijsci nisu stvarno živjeli u dolini u vrijeme kada su se zbog nje
borili. Isto je točno za bitke koje će uslijediti u Jizrelskoj dolini
između Ikšidida, Abasida i Hamdanida tijekom godina 940-46. po
Kr., između muslimana i Bizantinaca 975. po Kr. i muslimana i križara
u dvanaestom i trinaestom stoljeću po Kr., između Mameluka
i Mongola 1260., i Osmanlija i Napoleona 1799 i Osmanlija i Allenbyja
1918. Tek kada je država Izrael bila utemeljena 1948. g. i mogla
sebe vojno braniti, bitke u Jizreelskoj dolini opet su postale sukobi u
kojima je barem jedna strana stvarno živjela u osporavanom području.
Status Megida i Jizreelske doline kao osporavanog oboda počeo
je ustvari tijekom neoasirskoga razdoblja i nastavio se u kasnijem
babilonskom i perzijskom razdoblju, kada su vojske koje su išle na
Egipat stalno presijecale to područje. Neoasirski kralj Asarhadon
(Esarhadon) vjerojatno je prošao pokraj Megida tijekom uspješnoga
pohoda na Egipat 671. pr. Kr., kao što sam kratko spomenuo u 4.
poglavlju; zastrašujući neobabilonski kralj Nabukodonozor, koji je
tuda prošao 597. i 586. pr. Kr., također je ponovo prošao kroz to područje
tijekom pokušaja osvajanja Egipta 569. pr. Kr.; a perzijski kralj
Kambiz bez sumnje je također promarširao tim područjem kada je
bio na putu da osvoji Egipat 526. pr. Kr. Čak i sukob između Jošije,
kralja Judeje, i egipatskoga faraona Neka II, tamo 609. pr. Kr., neposredno
prije kraja kraljevstva Judeje i početka babilonskoga izgnanstva,
možemo smatrati ranim primjerom bitke u kojoj je Jizreelska
dolina bila osporavani obod, jer je Jošija bio kralj Judeje, a ne Izraela,
a Jošijin napad na Neka II bio je nuzgredan događaj u stvarnom egipatskom
pohodu u sjevernoj Siriji, gdje su namjeravali pomoći Asircima
protiv Babilonaca.
Dolazak Grka 332. pr. Kr. promijenio je narodnost napadajućih vojski
ali gotovo ništa drugo. Aleksandar Veliki i njegova vojska, dok
su bili na putu da osvoje Siriju-Palestinu i Egipat, gotovo su sigurno
prošli pokraj Megida, izgleda bez potrebe da vode bitku. Nakon
Aleksandrove smrti 323. pr. Kr., nekoliko njegovih generala međusobno
je podijelilo zemlje koje je osvojio. To je dovelo do rasta Antigonidskoga,
Seleukidskoga i Ptolemejskoga carstva tijekom sljedećeg
helenističkoga razdoblja od 323. do 30. pr. Kr. Seleukidi u Siriji i

Ptolemejevići u Egiptu bili su skoro stalno u ratu jedni s drugima,
jer su jedni i drugi željeli osvojiti područje drugoga. Tijekom toga
razdoblja, u vrijeme Antioha III i Ptolemeja IV, Jizreelska dolina
ponovo je postala poprište prolijevanja krvi kao rezultat njezinoga
statusa osporavanoga oboda.
U zanimljivom stjecaju okolnosti, Antioh III popeo se na seleukidsko
prijestolje u Siriji 223/222. pr. Kr., upravo u vrijeme kada
je Ptolemej IV došao na prijestolje u Egiptu. Ta su dva mlada čovjeka
ratovala jedan protiv drugoga skoro cijelo vrijeme svojih vladavina
u bitkama koje su pogodile cijelu Siriju-Palestinu. Antioh je, 221.
pr. Kr. započeo ono što se danas naziva Četvrti sirijski rat, u kojemu
je jednom zauvijek pokušao oteti Ptolemeju IV Siriju-Palestinu.
Rat se 218. pr. Kr. prenio na jug sve do brda Tabora u Jizreelskoj dolini.
Nakon što je Antioh III zauzeo Filoteriju, na obalama Galilejskoga
mora, i veliki grad Skitopolis (helenistička inačica Bet-Seana/Beisana),
produžio je prema Atabiriumu (također znan kao Itabirium ili
Atabirion). Grad je služio kao upravno središte Jizreelske doline tijekom
helenističkoga razdoblja, jer je Megido već odavno bio pretvoren
u ruševine, na kraju perzijskoga razdoblja oko 332. pr. Kr.
Osim onoga što nam Polibije pripovijeda (ranije u ovom poglavlju),
malo znamo o bitci kod Atabiriuma. Čak je samo mjesto događaja
izazvalo raspravu. Većina znanstvenika smatra da je Atabirium bio ili
na vrhu ili na gornjim obroncima brda Tabora. Možda je grad ležao
sjeverno od brda Tabora, jer ruševine nađene na samom brdu Taboru,
koje uključuju ostatke tvrđava i samostana, datiraju tek iz rimskoga
razdoblja i poslije. Ali postoji velika ruševina iz helenističkoga razdoblja
na terasi sjeverno od planine. Iako ta ruševina još nije iskopana,
ona bi mogla sadržavati ostatke helenističkoga grada Atabiriuma
koji je uništio Antioh i njegova seleukidska vojska.
Sukob između Antioha III i Ptolemeja IV nije se riješio kao ishod
te bitke iz 218. pr. Kr., niti nakon novih bitaka 217. pr. Kr. Ustvari,
Seleukidi će preuzeti većinu Palestine-Sirije od egipatskih Ptolemejevića
tek nakon Petoga sirijskoga rata, koje su te dvije sile vodile
od 201. do 198. pr. Kr. Seleukidi nisu dugo držali tu područje jer su
Zidovi, nakon manje od trideset godina poslije, uspješno zbacili helenističke
gospodare u Makabejskoj pobuni oko 167. pr. Kr. Pobunu

Karta 16. Antioh III i Ptolemej IV
1. Ptolemejske snage smještene u Atabiriumu.
2. Seleukidske snage marširaju iz Skitopolisa (Bet-Šeana/Beisana).
3. Seleukidske snage napadaju Atabirium, onda se prave da bježe, a Ptolemejske
snage ih gone.
4. Seleukidi dočekuju u zasjedu ptolemejske snage, zatim osvajaju Atabirium.
su predvodili svećenik Matatija i njegov sin Juda Makabejac, a potaknula
ju je tlačiteljska vjerska politika Antioha IV Epifana koja je
zabranjivala štovanje na sabat, stavila obrezivanje izvan zakona i
uklonila ograničenja na ishranu. Čašu je prelilo Antiohovo postavljanje
žrtvenika Zeusu s Olimpa u Jeruzalemski hram (vidi Daniel 11:
31; 1 Makabejci 1:20-61; 2 Makabejci 6:2).
Iako se nikakve bitke nisu stvarno vodile u Jizreelskoj dolini tijekom
makabejske pobune oko 167. pr. Kr. ili u narednom hasmo-

nejskom razdoblju židovske samouprave do Pompejeve opsade 63.
pr. Kr., ta je dolina ipak doživjela prijelaz nekoliko vojski u tom razdoblju.
Među njima je bilo i tri tisuće vojnika Simona, brata Jude
Makabejca, koji se probio 163. pr. Kr. i sigurno izveo Židove iz toga
područja u Jeruzalem. Tri tisuće ljudi Jonatana, nasljednika Jude Makabejca,
također je promarširalo kroz Jizreelsku dolinu, od kojih je
dvije tisuće ostalo u Jizreelskoj dolini i zapadnoj Galileji, dok je ostatak
marširao dalje prema Ptolomaisu (Aki) i stradao 143/142. pr. Kr.
Uza sve to, vojske Hasmonejca Ivana Hirkana i njegovih sinova
Aristobula I i Antigona, kao i snage njihova seleukidskoga neprijatelja
Antioha IX Cizicena, prelazile su preko istočnoga dijela Jizreelske
doline tijekom njihovih raznih sukoba. Ta se borba konačno
odlučila u bitci južno od doline, između Skitopolisa (helenistički
Bet-Šean/Beisan) i Samarije, te hasmonejskim zauzećem samoga
Skitopolisa 108/107. pr. Kr. Josip također bilježi da su dva hasmonejska
brata, Aristobul I i Antigon, "opustošili svu zemlju koja leži oko
brda Karmel" (Josip, Židovski rat, 1.66), što se možda neizravno
odnosi na Jizreelsku dolinu.
Snage Aristobula I vjerojatno su tada prošle kroz Jizreelsku dolinu
104/103. pr. Kr., dok su išle ususret bitkama protiv Iturejaca u
Gornjoj Galileji i dalje na sjever. Josip također daje popis gradova
koji su se nalazili unutar kraljevstva Aleksandra Janeja (103-76. pr.
Kr.), nasljednika Aristobula I, među kojima su se nalazili Tabor brdo,
Skitopolis i Gadara. To vjerojatno podrazumijeva stalan hasmonejski
nadzor nad Jizreelskom dolinom i mogući prijelaz vojski kroz to
područje, iako se to ne može sa sigurnošću utvrditi.
Prema tome, iako su mnoge vojske promarširale kroz Jizreelsku
dolinu, razne suprotne snage uglavnom se nisu zaustavljale da se tu
bore više od stotinu godina, otprilike od 167. pr. Kr. do oko 63. pr. Kr.
Umjesto toga, većina bitaka koje su se vodile u tom i širem području
tijekom hasmonejskoga razdoblja dogodila se u blizini Skitopolisa
(Bet-Šeana/Beisana). Čak je i Pompejev pohod na Palestinu 63. pr.
Kr. prošao pokraj Skitopolisa, istočno od Jizreelske doline. Bitka za
koju se može potvrditi da se vojevala u Jizreelskoj dolini je pohod
Gabinija, rimskoga guvernera (prokonzula) Sirije, protiv hasmonejskoga
pobunjenika Aleksandra, sina Aristobula II prvog unuka Aleksandra
Janeja. To se zbilo na brdu Taboru ili blizu njega 55. g. pr. Kr.

Karta 17. Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II
1. Pobunjenički Židovi okupljaju se oko brda Tabora.
2. Rimske snage marširaju iz Egipta prema brdu Taboru.
3. Bitka na padinama brda Tabora.
4. Rimljani marširaju na Jeruzalem.
Aleksandrova pobuna 55. pr. Kr. bila je dio silovitih ustanaka protiv
Rimljana po cijeloj Palestini koji su počeli poslije Pompejevoga
prodora u Palestinu 63. pr. Kr., i postajali još žešći nakon Gabinijevoga
postavljanja za guvernera (prokonzula) Sirije 57. pr. Kr. Aleksandrova
bitka protiv Gabinija prva je od pet koje će se voditi u Jizreelskoj
dolini u različitim vremenskim razmacima tijekom sljedećih dvije
tisuće godina kao dio većih, povezanih pokušaja da se uspostavi neovisno
židovsko kraljevstvo ili nacija u Siriji-Palestini. Te bitke uključuju
ne samo dvije koje su se vodile u Jizreelskoj dolini tijekom rimskoga
razdoblja - onu Aleksandra, sina Aristobala II, protiv rimskoga

guvernera Gabinija 55. pr. Kr. i onu židovskih pobunjenika protiv rimskoga
generala Vespazijana 67. god. po Kr. - već i sukobe tijekom
Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. g., Šestodnevnoga rata 1967. i
Jom Kipurskoga rata 1973. g. (vidi 9. poglavlje).
Prema povjesničaru Josipu, Aleksandar je ugrabio priliku kada je
Gabinije bio privremeno zauzet boreći se najprije protiv Parta u Mezopotamiji
a zatim protiv Ptolemejevića iz Egipta. Okupljajući veliku
vojsku, Aleksandar je brzo zauzeo Jeruzalem, Judeju, Samariju i
Galileju i počeo ubijati sve Rimljane u tim područjima. Gabinije je
najprije poslao Antipatera da uguši pobunu. Antipater je prilično uspio
i nagovorio mnoge stanovnike da prihvate rimsku vlast, ali se Aleksandar
sa svojih otprilike trideset tisuća vojnika povukao da bi pružio
posljednji otpor blizu brda Tabora. Sam Gabinije vratio se na vrijeme
da povede bitku protiv Aleksandrovih snaga. Josip ne opisuje detaljno
samu bitku, ali kaže da je deset tisuća židovskih pobunjenika poubijano
a da su ostali pobjegli.
Ali, kako je Gabinije bio odsutan, drugi dio Sirije bio je u komešanju,
a Aleksandar, sin Aristobula, poveo je Židove ponovo u pobunu. Okupio
je veliku vojsku i počeo ubijati sve Rimljane koji su se nalazili
u zemlji; na to se Gabinije uplašio (jer on se već vratio iz Egipta, a
bio je prisiljen brzo se vratiti zbog tih nereda) i poslao Antipatera,
koji je uspio nagovoriti neke pobunjenike da se primire. Međutim,
trideset tisuća još je uvijek nastavilo s Aleksandrom, koji je bio željan
borbe; prema tome Gabinije je otišao u boj, kada su mu se Zidovi
ispriječili; i tako dok se bitka vodila blizu brda Tabora, deset tisuća
ih je poginulo, a ostatak mnoštva se raspršio i pobjegao. Tako je Gabinije
došao u Jeruzalem i učvrstio vlast kao što je Antipater to trebao
učiniti. (Josip, Židovski rat 1.175).
Josip na drugome mjestu daje kraću inačicu istih događaja.

Slika 12. Brdo Tabor i Jizreelska dolina u blizini Ain Jaluta s brdom Gilboa
u pozadni (Zev Radovan, Jeruzalem)
Iako Josip govori da se bitka vodila blizu brda Tabor, on ne bilježi
točno mjesto. Možda se vodila na padinama same planine ili u
susjednoj Jizreelskoj dolini. Aleksandru bi svakako bilo teško razmjestiti
trideset tisuća ljudi na samoj planini što bi značilo da se bitka
vodila u susjednoj ravnici, ali onda je teško povjerovati u Josipove
brojke od trideset tisuća pobunjenika i deset tisuća mrtvih. Da je bilo
manje ljudi sukob bi mogao biti na padinama planine; inače, obližnje
ravno tlo Jizreelske doline, pozornica drugih prošlih i budućih bitaka,
uključujući one Debore, Gideona i Napoleona, vjerojatnije je mjesto
na kojemu bi se mogle rasporediti židovske i rimske snage.
U svakom slučaju, pobuna je skršena a rimska prisutnost u Siriji-
Palestini ojačana. Govori se da je Gabinije poštedio Aleksandru život,
da bi ga nekih šest godina poslije ubio Pompej. Tijekom sljedećih
nekoliko desetljeća došlo je do manjih pobuna u Siriji-Palestini, ali
one se nisu ticale Jizreelske doline. Ustvari, izgleda da je ta dolina
ostala prilično mirna cijelo stoljeće, osim jednoga jedinoga okršaja
36. god. po Kr. kada je Vitelije, rimski dužnosnik odgovoran za provinciju
Palestinu, proveo svoje legije kroz Jizreelsku dolinu na putu
od Ptolemaisa (Ake) prema Transjordaniji ususret sukobu s Aretom

IV, kraljem Nabatejaca. Još jednom su odnosi Rimljana i Židova
dostigli kritičku točku u vrijeme Nerona i Vespazijana, sredinom prvoga
stoljeća po. Kr., u onome što danas nazivamo Prvi židovski ustanak.
Trajao je od oko 66 do 73. po Kr. a završio u poznatom (iako danas
osporavanom) masovnom samoubojstvu kod Masade i izazvao
pozornost rimskoga cara Nerona u samim prvima danima pobune.
Neron je poslao svojega najboljeg generala, Vespazijana, s tri legije, u
Palestinu kako bi stavio pod nadzor stanje koje se sve više pogoršavalo.
Od te tri legije, Peta i Deseta legija bile su smještene u Cezareji
na obali, dok je Petnaesta legija imala svoj stožer u Skitopolisu
(Bet-Šeanu (Beisanu).
Židovske pobunjenike predvodio je lukavi general Josip, isti onaj
čovjek koji će poslije postati povjesničar i apologet i koji je, između
ostalih djela, napisao dvije knjige koje često citiram u ovim poglavljima:
Židovske starine i Židovski rat. Josip je pokušao pripremiti
Židove kako je najbolje znao za predstojeće bitke protiv Rimljana.
Njegove pripreme uključivale su vojne vježbe za pobunjenike, kojih
je navodno bilo skoro sto tisuća na početku pobune, te gradnju zidina,
utvrda i drugih obrambenih građevina u Jizreelskoj dolini, Galileji
u današnjoj Golanskoj visoravni. Najpoznatije su bile utvrde u Gamli
i Jotapati; bio je sagrađen i zid koji je okruživao vrh brda Tabora.
Vespazijan je smjestio svoj stožer u Ptolemaisu (Aki) i brzo izazvao
na bitku Josipa i pobunjenike. Okrenuvši se najprije protiv Sepphorisa
i Jotapate 67. po Kr., Rimljani su doživjeli brzi uspjeh i čak su
uhvatili samoga Josipa. Ubrzo je slijedila predaja Tiberijade, Tariheje
i većega dijela Galileje, a još uvijek su odolijevale pobunjeničke
posade u Gišali i na brdu Taboru. Prije nego što su odlučili postaviti
opsadu tih manjih utvrda, Vespazijan i njegove postrojbe skrenule
su s puta da osvoje Gamalu na Golanskoj visoravni, koju je Agripa već
opsjedao sedam mjeseci. Tri rimske legije mjesec dana su opsjedale
i konačno osvojile tu tvrđavu-grad. Slijedio je napad na brdo Tabor
koji nije trajao toliko dugo i nije ni izdaleka bio tako težak.
Vespazijan je u listopadu 67. po Kr. skrenuo svoju pozornost na
židovske pobunjenike utvrđene u tvrđavi na brdu Taboru. Josip
tvrdi da je on dao izgraditi obrambeni zid oko vrha planine, ali možda
je i Herod izgradio tvrđavu na istom području, koju su pobunjenici
mogli koristiti. Svakako, ruševine iz rimskoga doba još uvijek su

ile vidljive putnicima na brdu Taboru krajem devetnaestoga s t .
Kitchener ih opisuje kako se sastoje od "čvrstoga zida izgrađenog
od velikog spojenog kamenja, koje su na razmacima ojačavale četvrtaste
kule zatvarajući velik pravokutni prostor koji je zauzimao
cijeli vrh brežuljka."
Josip daje prilično detaljan opis bitke izmed židovskih pobunjenika
i rimskih snaga na brdu Taboru 67. g. po Kr.
A to su bile teške okolnosti u kojima se našao narod Gamale. Ali
tada je Vespazijan započeo druge poslove, tijekom te opsade, a to je
značilo pokoriti one koji su osvojili brdo Tabor, mjesto koje se nalazi
između velike ravnice i Skitopolisa, a kojega je brdo uzdignuto
trideset "furlonga" tako da se teško popeti s njegove sjeverne
strane; njegov vrh je ravnica od dvadeset i šest furlonga, a cijela je
oivičena zidom. Taj je dugačak zid Josip podigao u četrdeset dana,
i snabdio ga drugim materijalima, te vodom odozdo, jer su stanovnici
koristili samo kišnicu. Kako je na tome brdu bilo mnoštvo
ljudi, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stotina konjanika.
Kako je njemu bilo nemoguće popeti se uz planinu, pozvao je mnoge
od njih na mir, nudeći svoju desnu ruku za njihovu sigurnost i za
svoje zalaganje za njih. Oni su se stoga spustili dolje ali s izdajničkim
planom, kao što je i on imao za njih izdajnički plan na drugoj
strani, planirajući ih zaskočiti u dolini. Oni su se također spustili,
kao da se slažu s njegovim prijedlogom, ali s ciljem da se obruše na
njega kada on ne bude oprezan. Međutim, Placidova varka bila je
suviše teška za njih; jer kada su se Židovi počeli boriti, on se pretvarao
da bježi, a kada su oni stali progoniti Rimljane, on ih je namamio
daleko na ravnicu, i onda naredio svojim konjanicima da se
okrenu; nakon toga ih je porazio i pobio ih veliki broj, a ostalima
odsjekao odstupnicu i spriječio povratak. Tako su oni napustili Tabor
i pobjegli u Jeruzalem, dok su se ljudi te zemlje s njim nagodili jer
im je ponestalo vode, pa su prepustili planinu i sami se predali Placidu.
(Josip, Židovski rat 4.54)
Josip ne daje točan br. židovskih pobunjenika koji su branili brdo
Tabor, ali govorise da je Placid, kom je Vespazijan povjerio vodstvo
napada, imao samo 600 konjanika. Nije jasno je li bila uključeno
i rimsko pješaštvo. Josip je ne spominje, a činjenica da izvješćuje
kako se rimske snage nisu mogle popet uz brdo može ukazivat

da je dobar dio rimskih napadača doista bio na konjima. Međutim,
uzimajući u obzir standardnu rimsku taktiku, trebamo pretpostaviti
da je bio prisutan barem manji broj rimskog pješaštva. U svakom
slučaju izgleda da je mali broj ljudi bio uključen na objema stranama,
barem u odnosu na ono što Josip govori za prethodnu bitku između
Gabinija i Aleksandra u istom području.
Postoje problemi i s drugim brojkama spomenutim u Josipovom
prikazu. Naprimjer, brdo Tabor je samo tri furlonga visoko (600 metara),
a ne trideset kako kaže Josip, a obodnica na vrhu planine samo
je šest furlonga (1200 metara) dugačka a ne dvadeset šest furlonga,
kako piše Josip. Bilo bi skoro nemoguće izgraditi zid koji bi okruživao
dvadeset i šest furlonga (5200 metara) u samo nekoliko dana
kao što Josip tvrdi, ali zid od samo šest furlonga vjerojatno bi se mogao
izgraditi u tako kratkom razdoblju. Ti problemi s Josipovim brojkama
nisu neuobičajeni; prije u ovome poglavlju, zabilježio sam
njegovo vjerojatno pretjerivanje s brojem hasmonejskih branitelja za
vrijeme bitke između Gabinija i Aleksandra, sina Aristobula II 55.
g. pr. Kr. I drugi znanstvenici koji su proučavali Josipov prikaz bitke
koja se dogodila kod Megida 73. po Kr., nekih šest godina nakon
poraza pobunjenika na brdu zvanom Tabor, ukazali su na nesuglasja i
probleme s prikazanima visinama, razdaljinama i brojem ljudi koji
su sudjelovali u bitci.
Sve tri bitke koje su se dogodile u Jizreelskoj dolini tijekom helenističkoga
i rimskoga razdoblja (218. pr. Kr., 55. pr. Kr. i 67. po Kr.)
vodile su se na brdu Taboru ili blizu njega, jer su ta planina i grad
Atabirium funkcionirali kao upravno središte Jizreelske doline u to
vrijeme. Možda nas ne bi trebala previše iznenaditi sličnost taktika
u dvije od tri bitke (218. pr. Kr. i 67. po Kr.). koje su se sastojale u
tome da se branitelji izmame iz svojih utvrda i zaskoče u zasjedi, jer
je prirodni zemljopis brda Tabora možda nalagao takvu taktiku, slično
kao što su, na suprotnoj strani Jizreelske doline. Tutmozis III i general
Allenby slijedili planove bitke koji su podsjećali jedan na drugoga
tako što su jednako marširali kroz klanac Musmus prema Megidu
iako razdvojeni tri tisuće četiristo godina.
Međutim, branitelji brda Tabora, kako u bitci protiv Antioha III
218. pr. Kr. tako i u bitci protiv Vespazijana 67. po Kr., bili bi se

Karta 18. Vespazijan i židovski pobunjenici
1. Židovski pobunjenici okupljaju se na vrhu brda Tabora.
2. Rimljani marširaju na brdo Tabor.
3. Pobunjenici marširaju dolje da susretnu Rimljane u miru, a da ih onda
iznenadno napadnu.
4. Rimljani se pretvaraju da bježe pred Židovima, a onda se okreću i zaskoče
pobunjenike.
okoristili strateškim savjetima koje je poslije predočio pruski vojni
genij Clausewitz u svojoj knjizi Načela ratovanja.
Svrha utvrda je zadržati značajan dio neprijateljske vojske kao opsadne
postrojbe, a da mi dobijemo priliku da porazimo ostatak vojske.
Prema tome, najbolje je voditi naše bitke iza naših utvrda a ne
ispred njih.

U objema bitkama, branitelji brda Tabora, umjesto da ostanu iza
utvrda, dopustili su svojim napadačima da ih namame izvan utvrda
te da ih onda zaskoče u zasjedi i poraze.
Istina u dobro poznatoj uzrečici "Zemljopis diktira kako povijest
tako i bitke" nigdje nije očitija nego u Jizreelskoj dolini, s njezinim
planinama i brežuljcima, koritima rijeka i rijekama i plodnom ravnicom.
Kao što je Clausewitz pisao u svojoj knjizi jednostavno naslovljenoj
O ratu: ... zemljopis i obilježje tla imaju blizak i uvijek
prisutan odnos prema ratovanju. Oni imaju odlučujući utjecaj na bitku,
kako na njezin tijek tako i na njezino planiranje i izvršavanje."
Međutim, Clausewitz je otišao dalje i ukazao da su još važniji od terena
"odnosna vrijednost dviju vojski i njihovih zapovjednika." On
je zaključio, "Veliki zapovjednici... obično su više voljeli zauzeti
položaj na otvorenom zemljištu." Prema tome, iako je očito da je
zemljopis Jizreelske doline možda nalagao uporabu sličnih strategija
u trideset i četiri bitke koje su se tamo vojevale tijekom proteklih
četiri tisuće godina, u nekoliko slučajeva pobjeda je postignuta korištenjem
superiorne strategije koja bi se pokazala djelotvornom bez
obzira na vrstu terena na kojima se ostvarivala. Najočitiji primjer je
strategija tobožnjega uzmaka što namamljuje neprijatelja u zasjedu,
kao što smo već raspravljali u ovome poglavlju. Ne samo što su Antioh
III 218. godine pr. Kr. i Vespazijan 67. po kr. koristili tu strategiju,
već ćemo ubrzo vidjeti da ju je koristio i Zahir al-'Umar 1735., a
možda i Mameluci 1260.g.
Međutim, treba imati na umu da su u bitci protiv Vespazijana i
Rimljana, židovski pobunjenici, izgleda, napustili dragovoljno svoje
obrambene položaje i otišli susresti se s Rimljanima kao što su ovi predložili.
Pobunjenici nisu bili naivni i vjerojatno su intuitivno osjećali
upozorenje kineskoga vojnoga stratega Sun Tzua iz petoga stoljeća
pr. Kr. "Kada se zatraži prestanak vatre bez prethodnih dogovora, to
govori o planu." Tako su pobunjenici otišli na predloženi sastanak,
ali su i nosili izdajstvo u srcima, jer su namjeravali napasti Rimljane
kada dođu blizu. Tek kada su pobunjenici počeli napad, Rimljani su
izveli varku i pretvarali se da uzmiču, namamivši pobunjenike dalje
u dolinu, gdje se rimska konjica mogla razmahati i sasjeći židovske
branitelje na komade.

Tako su Rimljani porazili židovske pobunjenike na brdu Taboru
67. po Kr. i nastavili neumorno na svome putu da zauzmu Jeruzalem
i unište Drugi hram tri godine poslije. Konačan otpor je uklonjen tek
73. g. po Kr. s mogućim masovnim samoubojstvom kod Masade, ali
su dotad Rimljani naučili lekciju. Shvativši važnost Palestine kao
cjeline i Jizreelske doline posebno, poslali su drugu rimsku legiju u
to područje pedesetak godina poslije, tijekom burnoga desetljeća prije
Drugoga židovskoga ustanka, koji je počeo oko 132. g. po Kr.
Šesta rimska legija stigla je u Palestinu najvjerojatnije između
117. i 120. g. po Kr., kao odgovor na pojačano židovsko neprijateljstvo
i otpor rimskim okupatorima. Poznata kao Legio VI Ferrata
("Željezna"), legija je postavila svoj stožer samo jednu milju od
drevnoga mjesta Megida, raselivši židovsko selo Kefar 'Otnai. To
selo, koje su Rimljani nazvali "Caparcotnei", osnovano je tijekom
hasmonejskoga razdoblja, a možda i prije, kako bi se čuvao vitalni
put koji je vodio kroz Wadi 'Aru (klanac Musmus) i dalje za Jeruzalem.
Šesta rimska legija bit će prisutna u tome području narednih
stotinu godina, osobito nadzirući Jizreelsku dolinu. Izgleda da je sama
njezina prisutnost bila dovoljna kako bi osigurala da se nikakva
bitka ne vodi u toj dolini tijekom njezinoga stoljetnoga boravka.
Poslije je Šesta legija dala svoje ime gradu koji je izrastao oko
vojnoga tabora. Ta metropola postala je poznata kao Legio, dok je
Jizreelska dolina kao cjelina nazvana "Campus Maximus Legionis".
Glavna rimska cesta vodila je od Legija prema Sepforisu, Cezareji,
Skitopolisu (Bet-Šeanu/Beisanu), Ptolemisu (Aki) i Jeruzalemu, koji
su tada nazvali Aelia Capitolina. Nažalost, rimski ostaci u Kefar
'Otnaiju/Capacotneiju/Legiju nisu još potpuno arheološki istraženi,
a kasniji bizantski ostaci još su manje poznat.
Tijekom bizantskoga razdoblje, oko 300 do 634. g. po Kr. Legio
je bio privremeno preimenovan u Maximianopolis, ili prema Dioklecijanovom
suvladaru Maxiamianusu Herculiusu (286-304. po Kr.)
ili Maximianusu Galeriusu (305. po Kr.), koji je bio augustus provincija
Istočnoga rimskoga carstva. Nasreću, to se ime nije održalo, a
mještani su ga nastavili nazivati Legio. To objašnjava preobrazbu imena
u arapski Lejjun ili Lajjun nakon kasnijega dolaska muslimanskih
snaga 634. g. po Kr. To ime, Lejjun ili Lajjun, će se onda koristiti za

arapsko selo stalno smješteno na tome području u sljedećih tisuću i
tristo godina, sve do Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. kada je
selo konačno napušteno jer su stanovnici pobjegli pred ratom.

6. POGLAVLJE
Islamski napadači
... tkogod se bori u slavu Alaha, bilo da pogine ili bude pobjednik,
dobit će od nas veliku nagradu.
— Kuran, Sura 4 ("Žene"), 74
Dolaskom islama u područje Sirije-Palestine, Jizreelska dolina,
nastavljajući svoju ulogu "osporavanoga oboda" (vidi
5. pog.), još je jednom postala pozornicom nekoliko vojnih
sukoba. Prvi se mogao dogoditi još 634. Bitka kod Adjnadayna (također
poznatoga kao Ijnadayn) dogodila se 30. srpnja iste godine,
između bizantskih i islamskih snaga. U toj bitci, islamska je vojska
nanijela strahovit poraz bizantskim vojnicima. Teodor, brat cara Heraklija
i drugi bizantski vođe bili su prisiljeni povući se sve do Damaska,
ostavljajući cijelu Palestinu na milost i nemilost muslimanskim
napadačima, koji su krenuli zauzeti Jeruzalem četiri godine
poslije, 638. Oni će posjedovati taj Sveti grad sljedećih 450 godina,
dok ga križari ne preotmu iz njihova nadzora 1099. g.
Iako muslimanski izvori kažu da je Adjnadayn smješten daleko
južno od Jizreelske doline, geografi ne mogu potvrditi da tamo postoji
mjesto takva naziva. Postoji manja mogućnost da je ime Adjnadayn,
koje znači "Dvije vojske", arapska istoznačnica za latinski legionum,
pa tako može značiti da se bitka ustvari dogodila kod Lejjuna u Jizreelskoj
dolini. Međutim, nema dovoljno podataka koji bi potvrdili
ili opovrgnuli tu mogućnost, a većina modernih znanstvenika vjeruje
da Adjnadayn nema nikakve veze s Jizreelskom dolinom već da
ga treba poistovjetiti s Yarmuthom blizu Wadi al Samta, nekih dvadeset
pet kilometara zapadno-jugozapadno od Jeruzalema, u blizini
dvaju sela al-Djannaba.

Međutim, može se sa sigurnošću potvrditi da se nekoliko bitaka
vodilo u Jizreelskoj dolini tijekom stoljeća islamske vladavine u
Siriji-Palestini, prije dolaska križara. Dvije od njih dogodile su se u
razmaku od samo šest godina, jedna 940. između egipatske ikšididske
dinastije i abasidske dinastije iz Mezopotamije, a jedna 946. između
Ikšidida i Hamdanida iz Mosula i sjeverne Sirije. Treća se vodila oko
trideset godina poslije, kada je bizantski car Ivan Cimisko (Tzimikes)
vidio priliku da osvoji Palestinu. Iako je malo detalja dostupno
za bilo koju od tih bitaka, očito je da su se sve vodile zbog toga što je
to područje nastavilo biti osporavani obod.
Abasidski vladari u Bagdadu postavili su Muhameda ibn Tughja
za guvernera Egipta u srpnju 935. Ibn Tughj bio je sin prijašnjega
guvernera Damaska i proveo je veći dio djetinjstva u Siriji i Palestini.
On je brzo uspostavio nadzor u Egiptu, a 939. g. dobio je naslov al-
Ikšid, ili "Sluga", što je naslov koji su prethodno koristili prinčevi iz
Fraghane u Središnjoj Aziji, odakle je potjecala njegova obitelj. On
je poslije odbacio abasidsku vlast i utemeljio ikšididsku dinastiju
Egipta, koja će trajati približno trideset godina.
Skoro u isto vrijeme, krajem prosinca 938., čovjek po imenu Ibn
Ra'ik, koji je služio kao vrhovni zapovjednik abasidske vojske, bio
je postavljen za guvernera regije Gornjega Eufrata i sjeverne Sirije.
On je smjesta išao u pohod kako bi preuzeo ostatak Sirije, Palestine
i Egipta od novoosnovanoga ikšididskoga režima. Napustio je sa svojom
vojskom Bagdad u siječnju 939. g. i krenuo prema Siriji-Palestini.
Kao odgovor na to Muhamed ibn Tughj velikodušno je ponudio
mir, nudeći mu mirovni sporazum kojim bi mu prepustio veći dio
Sirije i Palestine južno, sve do Tiberiasa, kao i godišnji danak u novcu.
Iako je Ibn Ra'ik u početku prihvatio tu ponudu, on se nije zadovoljio
na duži rok, i u studenom iste godine, prekinuo je mir i poslao
svoju vojsku prema jugu do Ramla u Palestini.
Muhamed ibn Tughj i njegove ikšididske snage smjesta su krenule
prema sjeveru iz Egipta, u namjeri da odbiju napadače. Iako su
bili poraženi u bitci blizu el-Arisha na Sinaju, Ibn Tughj i njegova
vojska uspjeli su se preustrojiti i dočekati u zasjedi Ibn Ra'ika prije
nego što se on uspio uputiti prema Egiptu. Ibn Ra'ik privremeno se
povukao prema Damasku, dok su se Ikšididi vratili u Egipat da priku-

pe još jednu vojsku. Te dvije sile susrest će se ponovno, i to u Jizreelskoj
dolini, nekoliko mjeseci poslije.
Ikšididska vojska još je jednom krenula sjeverno od Egipta, početkom
ljeta 940, ali je tada nije vodio Muhamed ibn Tughj već njegov
brat Abu Nasr al-Husain. Abasidsku vojsku koja je krenula južno od
Damaska u isto vrijeme opet je predvodio Ibn Ra'ik. Bitka se vodila
kod Lejjuna u Jizreelskoj dolini 24. lipnja 940, sredinom Ramadana.
Nije zabilježeno koliko su obje strane bile brojčano snažne. Nisu
poznati ni točni detalji bitke, osim jedne jedine činjenice daje Abu
Nasr al- Husain, vođa ikšididskih snaga i brat Ibn Tughjya, poginuo
tijekom sukoba. Iz tog se razloga ta bitka ponekad doživljava kao
abasidska pobjeda, iako je ishod bio više izjednačen a ne prava pobjeda
jedne ili druge strane.
Postoji priča da je sam Ibn Ra'ik otkrio Abu Nasrovo tijelo i dostojno
ga pokopao. U žalosti za smrću Ikšididova brata, Ibn Ra'ik
poslao je sina Muzahima kao taoca u Egipat, poručujući Ibn Tughju
da čini s Muzahimom što god želi. Ibn Tughj spremno je odgovorio
jednostavnim zahtjevom da se stanje vrati na ono koje je vladalo prije
zadnjeg ratovanja. Ibn Ra'ik se složio, pa je zaključen trajniji mir
bračnim savezom između Muzahima, sina Ibn Ra'ika, i Fatime,
kćeri Ibn Tughja. Južni dio Sirije-Palestine, uključujući područje od
Tiberiasa i Galilejskoga mora prema jugu, i dalje je bio u vlasti Ibn
Tughja i njegovih ikšididskih snaga, dok je sjeverni dio, uključujući
većinu Sirije, pripao Ibn Ra'iku i njegovim abasidskim snagama.
Ibn Tughj također se složio da plaća godišnji danak od 140.000 zlatnika,
čime je taj sporazum postao gotovo istovjetan kao onaj što ga
je u početku ponudio Ibn Ra'iku još 939. g.
Međutim, mir nije dugo trajao jer je samo dvije godine poslije,
942., Ibn Ra'ik ubijen. Njegovo ubojstvo naredio je Nasir ad-Daulah,
ili "Branitelj dinastije", član suparničke hamdanidske obitelji
podrijetlom iz Mosula. Nasir ad-Daulah poslao je 944, kao dio uspostave
vlastitoga kraljevstva, najprije rođaka Husaina a zatim mlađega
brata, Saif ad-Daulaha, ili "Mača dinastije" da zauzmu Alepo
i da preuzmu područje Sirije koje je prije nadzirao Ibn Ra'ik.
Muhamed ibn Tughj al-Ikšid od Egipta, u listopadu 945., nakon
nekoliko čarki i barem jedne izravne bitke, složio se oko mirovnih

Karta 19. Ikšididi i Abasidi
1. Ikšididska vojska kreće sjeverno od Egipta.
2. Abasidska vojska kreće južno od Damaska.
3. Bitka kod Lejjuna.
uvjeta s novo silom u tome području, da bi umro u ljeto 946., prije
nego što je novi sporazum ostvaren. Tako su ujesen 946., Saif ad-
Daulah i njegove hamdanidske snage iskoristile uočeni prazan prostor
i zauzeli Palestinu u vlasti Ikšidida. Slijedila je oružana borba
između dvije suparničke islamske sile.
Hamdanidska vojska napredovala je južno od Sirije, pod zapovjedništvom
Saif ad-Daulaha. Ikšididska vojska napredovala je sjeverno
od Egipta, pod zapovjedništvom vladara Egipta, Hasana ibn Tughjya
i Abu'l Kasima Unujura (brata i sina nedavno preminuloga
Muhameda ibn Tughja al-Ikšida), kao i Kafura, poznatog crnačkog
eunuha, egipatskoga regenta. Te dvije vojske susrele su se u Jizreel-

skoj dolini 21. prosinca 946. (24 Jumada I A.H. 335). Neki prikazi,
kao onaj što ga je napisao al-Kindi, kažu da se to zbilo u samom
Lejjunu, blizu Nazareta. Ibn al-Amin, čiji se prikaz smatra najtočnijim
u vezi sa Saif ad-Daulahom, kaže da je hamdanidska vojska marširala
prema jugu s prvotnom namjerom da presretne ikšididsku vojsku
kod Lejjuna, ali prije nego što je uspjela doći do grada, Ikšididi ne
samo da su već bili doprli do njega već su marširali prema sjeveru.
Tako se, kaže on, bitka dogodila kod Iksala, još uvijek u Jizreelskoj
dolini, umjesto kod Lejjuna kao što je bilo planirano.
Detalji o samoj bitci su nepotpuni, ali svi se prikazi slažu da je
ikšididska vojska iz Egipta nanijela težak poraz Saif ad-Daulahu i
hamdanidskim napadačima iz Sirije. Hamdanidska vojska bila je
prisiljena povući se daleko na sjever, dok su Unujur i ikšididske snage
ušli pobjednički u Damask i Alepo. Kao ishod svega, ikšididski i
hamdanidski vladari potpisali su sporazum 947., podijelivši Siriju-
Palestinu između sebe. Hamdanidi su dobili prava na sjevernu Siriju
i dijelove Mezopotamije, dok su Ikšididi nastavili vladati područjem
Palestine sve do Damaska.
Je li puka slučajnost da su se nakon razmaka od tri stotine godine
(od 634.) a možda čak i devet stotina godina (od 67. g.) od prethodnoga
sukoba u Jizreelskoj dolini, dvije bitke vodile kod Lejjuna
šest godina jedna nakon druge? To svakako može biti slučaj, ali trebamo
uzeti u obzir da je ikšididska vojska sudjelovala u objema
bitkama. Štoviše, u oba slučaja, ta je bitka bila ili posljednja ili jedina
u cijelom ratu. Svakako postoji mogućnost kako su ikšididski vojni
stratezi namjerno izabrali Jizreelsku dolinu kao logično mjesto da
se bore protiv svojih abasidskih i hamdanidskih neprijatelja. Iako
ikšididska vojska nije uspjela pobijediti abasidske snage u prvoj
bitci 940, Ibn Tughj još uvijek je uspio postići mir i osigurati sigurnost
samoga Egipta. To je mogao biti više nego dovoljan motiv za
njegova brata i sina da provedu istu strategiju 946. u bitci koju su
Ikšididi doista dobili.
Ustvari, bitka koju su vodili Ikšididi 946. predstavlja određenu
izuzetnost u povijesti Jizreelske doline. Od trinaest bitaka u kojima
je Jizreelska dolina bila bojno polje zbog svojega statusa osporavanoga
oboda, a nijedna strana nije stalno živjela u dolini, strana koja

Karta 20. Ikšididi i Hamdanidi
1. Ikšididska vojska kreće iz Egipta prema sjeveru.
2. Hamdanidska vojska kreće iz Sirije prema jugu.
3. Bitka se dogodila a) kod Lejjuna ili b) kod Iksala.
je stigla druga (tj. bila je zadnja na bojnom polju), dobila je bitku u
deset slučaja. Dvije od druge tri bitke bile su izjednačene, pa je tako
jedini slučaj u kojemu je prva strana koja je stigla na bojno polje
premoćno dobila bitku ona iz 946. kada su Ikšididi porazili hamdanidske
snage. Međutim, s obzirom da je to bila Ikšididima druga
bitka u Jizreelskoj dolini u jednom desetljeću, mogli bismo reći da
su oni očito naučili lekciju kada su se izjednačeno borili s Abasidima
u istom predjelu šest godina prije.
Zapažanje da je strana koja je došla zadnja na bojno polje dobila
bitku u deset od trinaest slučajeva, kada obje strane nisu poznavale
Jizreelsku dolinu, izgleda na prvi pogled nelogično. Mogli bismo

očekivati da će strana koja prva dođe skoro svaki put pobijediti, jer
ima priliku izabrati položaj i teren na kojemu će se bitka voditi i tako
se pripremiti na području po vlastitom izboru. Međutim, možda
je ona vojska koja je stigla druga imala prednost jer je vidjela razmještaj
prve strane i shodno tome pripremila svoj napad - slično
kao što trener u američkom nogometu ili košarci najprije vidi obrambeni
razmještaj svoga protivnika a onda zatraži kratak prekid,
kako bi pripremio napad prije nego što se igra nastavi.
Fatimidski kalifat preuzeo je vlast u Egiptu 969. god. a također
je prisvojio Palestinu, uključujući i Jezrieelsku dolinu. Bizantski car
Ivan I Cimisko ubrzo je ugrabio priliku da preotme tu regiju iz muslimanskoga
nadzora i poveo je vojnu s namjerom da osvoji Jeruzalem.
Predvodeći snagu od dvadeset i pet do sedamdeset tisuća pješaka
i od šesnaest do četrdeset tisuća konjanika, Ivan I uputio se iz
Antioha u travnju 975. Osvojivši Baalbek i Damask u Siriji, bizantska
vojska krenula je južno na Palestinu i ubrzo osvojila Tiberias, Beisan
(drevni Bet-Šean) i Nazaret. Osvojila je brdo Tabor bez borbe, a
Ivan I Cimisko smjestio je svoj dvor na toj planini, primajući izaslanike
iz Jeruzalema i Ramle koji su mu obećavali lojalnost i danak.
Prema suvremenoj kronici Mateja iz Ezre, sam je Ivan napisao sljedeći
prikaz pohoda.
U mjesecu travnju (975.) mi smo se usmjerili prema Feniciji i
Palestini i napredovali u ta područja; štoviše, progonili smo strašne
Afrikance koji su došli u regiju Sirije... Odlazeći odatle /iz Damaska/,
otišli smo prema Galilejskom moru, gdje je naš Gospodin Isus
Krist izveo čudo sa stotinu pedeset i tri ribe. Namjeravali smo i
postaviti opsadu ispred grada Tiberiasa, ali su tamošnji ljudi iskazali
pokornost našemu carskome veličanstvu i donijeli nam mnogo darova
kao što su učinili i stanovnici Damaska kao i danak u iznosu od
trideset tisuća dahekana, ne računajući mnoge druge vrijedne darove.
Oni su zatražili da jednoga od naših zapovjednika postavimo
nad njima i iskazali su nam lojalnost kao što su učinili i stanovnici
Damaska, obećavajući da će biti naši stalni podanici i da će nam neprestano
davati danak. Oslanjajući se na to nismo ih zasužnjili i nismo
ih opljačkali jer je to područje rodna gruda svetih apostola. Isto
smo to osjećali prema Nazaretu gdje je Theodokos, Sveta Djevica
Marija, čula dobre vijesti od anđela. Također smo otišli na brdo Tabor

i popeli se na to mjesto gdje je Krist naš Bog doživio Preobraženje.
Dok smo boravili na tome mjestu, ljudi su dolazili iz Ramle i Jeruzalema
da se pokore našem carskom veličanstvu, tražeći od nas milost.
Zatražili su da nad njima postavimo zapovjednika, i postali su naši
vazali, zaklinjući se da će nam služiti; sve što su zatražili mi smo
doista i učinili. Također smo imali namjeru osloboditi grob Krista
našega Gospodina iz ruku muslimana. Uspostavili smo vojne zapovjednike
u svim područjima koja su nam se pokorila i postala vazalima
našem carskom veličanstvu; to su bili Baisan (zvan Decapolis,
Genesareth i Acre (također zvan Ptolemais, Aka), a oni su se pismeno
obvezali plaćati danak neprestano iz godine u godinu i služiti nam.
Otišli smo prema Cezareji, koja je na obali velikoga Sredozemnoga
mora, i oni su se također pokorili i došli pod našu vlast.
Osvajanje Jizreelske doline, koje je izvršio bizantski car Ivan I
Cimisko i njegova vojska 975. jedan je od 21 sukoba
tijekom proteklih 4000 godina u kojemu je barem jedna strana
stvarno živjela ili je bila smještena u Jizreelskoj dolini. U 15
od 21 slučaja, napadačka snaga, kao što je Ivanova
bizantska vojska, izašla je kao pobjednik. Jedine strane koje su se
uspješno obranile od svojih napadača bile su Biridije iz Megida u
14.-om stoljeću pr. Kr., Gideon iz Ophraha (moderne Afule) u
11.-om stoljeću pr. Kr. i, ko što ćemo vidjeti u 7. i 9. poglavlju,
muslimani na brdu Tabor 1217. po Kr. i Izraelci iz kibuca Mishmara
Haemeka 1948., te u zračnom stožeru Ramat David 1967. i 1973.
Zašto napadačka snaga obično pobijedi? Je li lakše pripremiti
dobar napad nego djelotvorno obranu? Pruski general i voj. strateg
iz 19.-og st. Carl von Claussewitz dao je mogući odgovor
izjavljujući, "Doduše, napadač često odlučuje o ratu prije nego nevini
branitelj, i ako uspije svoje pripreme zadržati dovoljno tajnim,
on može zateći svoju žrtvu. To je moglo biti točno za nekoliko
bitaka u Jizreelskoj dolini, kao što su pohodi Pepija I, Amenhotepa
II, Šešonka I (Šišaka), Ivana I Cimiska i Saladina. Ali možda je još
važnije ono na što je Claussewitz rekao:
Prednost koju posjeduje napadač je ta, da je on slobodan udariti na
bilo koju točku uzduž crte obrane, i to punom snagom. ... Za napadača
lakše je opkoliti cijelu protivnu snagu i odsjeći je nego što je

to za branitelja: ovaj posljednji je vezan za svoj položaj i tako pruža
cilj napadaču .
Možemo prosuditi s velikom vjerojatnošću da je nekoliko čimbenika
bilo uključeno u svaku tu pobjedu osvajačkih snaga u Jizreelskoj
dolini, i da ne možemo izdvojiti nijedan konkretan element za njihov
75 postotni uspjeh (pobijedivši u petnaest od dvadeset i jedne
bitke) u prošlih četiri tisuće godina. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li
taj postotak uspjeha sličan onome drugih napadačkih snaga drugdje
u svijetu i u raznim vremenima. Očito je da su, iz bilo kojega razloga,
napadači na Jizreelsku dolinu imali uvijek više uspjeha nego što
su ga imali branitelji doline tijekom četiri minula tisućljeća, usprkos
stalnim promjenama u tehnologiji, taktici i tehnikama ratovanja.
Nakon uspješnoga zauzimanja Jizreelske doline i pobjedničkoga
povratka u Carigrad, car Ivan I Cimisko iznenada je umro 10. siječnja
976. Najvjerojatnije je bio žrtva tifusa, iako su kolale glasine da ga
je ustvari otrovala njegova žena i čovjek koji je na kraju naslijedio
bizantsko prijestolje, Bazilije II. Ivanova osvajanja u Palestini, uključujući
i ona u Jizreelskoj dolini i oko nje, bila su samo prolazna, ali
njegova vojna kao cjelina bila je navještaj onoga što slijedi kada križari
dođu ponovo osvojiti Svetu Zemlju nešto više od stoljeća poslije,
1099. g.

7. POGLAVLJE
Dolazak križara
Takvo je, dakle, bilo stanje u kraljevstvu, dok se u međuvremenu
veći dio vojske okupio u Seforiji. Tijekom toga vremena Saladin
je, nakon mnogo savjetovanja, pozvao svoje snage iz zemalja s
onu stranu Eufrata i sa svom konjicom koju je mogao okupiti iz
svih izvora prešao granice kraljevstva, na čelu velikoga mnoštva
naoružanoga do zuba.
— Vilim od Tira
Da ste bili tamo vaše bi noge bile uprljane krvlju ubijenih do
gležnja. Što više da kažem? Nijednome od njih nisu dopustili
da živi. Nisu štedjeli ni žene ni djecu" - tako je pisao
Fulcher od Chartresa, opisujući zauzeće Jeruzalema tijekom Prve
križarske vojne 1099. g. Priča o pozivu Pape Urbana II 1096. na
križarsku vojnu da se Sveta Zemlja spasi od muslimana i o kasnijoj
povijesti slijedećih križarskih vojni u toj zemlji od 1099. do 1291.
dobro je poznata, a povjesničari su je vrlo dobro dokumentirali. Megido
i Jizreelska dolina prvi su put postali aktualni oko jedno desetljeće
nakon uspjeha Prve križarske vojne, kada su muslimani započeli
s nizom protunapada s ciljem da preotmu Svetu Zemlju od križara.
Prvi vojskovođa bio je Maudud iz Mosula, koji je poveo četiri
odvojena pohoda početkom dvanaestoga stoljeća. Njegov napad godine
1113. prvi je put pogodio Jizreelsku dolinu.
Tijekom tog posljednjeg od četiri Maududova pohoda, on se povezao
s Tughtiginom iz Damaska, koji je imao problema s križarskim
napadima na njegove zemlje. Te udružene muslimanske vojske prvi
su put krenule niz istočnu stranu jezera Tiberias, gdje su susrele i porazile
kralja Baudouina i njegovu križarsku vojsku u bitci blizu al-
Sanabre 28. 06. 1113. Baudouin je izgubio tisuću i dvjesto pješaka

i trideset vitezova od svojih snaga, koje su brojile četiri tisuće pješaka
i sedam stotina vitezova, ali nakon što je prešao rijeku Jordan,
južno od Tiberiasa, on se uspio spojiti s pojačanjima, vojskama Rogera
iz Antiohije i Ponsa iz Tripolija. Križari su se povukli na neimenovano
brdo zapadno od Tiberiasa, gdje su ih Maudud i Tughtigin
opsjedali dvadeset i šest dana i izmorili ih žeđu. U to su vrijeme muslimanske
vojske harale po Jizreelskoj dolini kako su htjele, a Maudud
je sa svojim snagama osvojio i razorio Galileju, Samariju i tri kršćanska
samostana na vrhu brda Tabora. Nažalost ne postoje detalji o borbama
na brdu Taboru, iako izgleda da su Nablus i Beisan (Bet-Sean)
doživjeli razaranje u isto vrijeme. Tada su iračke snage u Maududovoj
vojsci zahtijevale da se vrate kući. Maudud im je to dopustio i otpustio
ostatak svojih ljudi, tako da je muslimanska opsada Jizreelske
doline i susjednih područja prestala krajem ljeta 1113.
To je bio posljednji Maududov pohod u Palestinu, jer se on vratio u
Damask s Tughtiginom 5. 09. 1113., da bi 2. 10. bio tamo
ubijen. Maududovu smrt vjerojatno je naručio njegov prijašnji saveznik
Tughtigin, koji je sam želio nadzirati ta područja Palestine. Međutim,
ako je on doista bio krivac, plan mu nije uspio, jer iako ga
nikada nisu optužili za Maududovo ubojstvo, on je bio vrlo sumnjiv i
izgubio je naklonost svojih nadređenih u Bagdadu. Tughtigin je bio
na kraju prisiljen potpisati primirje s križarima i okončati svoje napade
na Palestinu. Jizreelska dolina živjela je zatim u miru skoro sedamdeset
godina, do dolaska Saladina.
Najpoznatiji po tome što je gotovo potpuno uništio križarske snage
u bitci kod Hattina blizu Tiberiasa 1187. i po osvajanju Jeruzalema
dvije godine poslije, Saladin je počeo svoj uspon na vlast tijekom
međurazdoblja između Druge i Treće križarske vojne, nakon što se
zakleo da će vratiti Svetu Zemlju od križara. Jizreelska dolina bila
je pozornica nekoliko Saladinovih upada u godinama prije i poslije
bitke kod Hattina, jer je Saladin nastavio koristiti taktiku koju je prije
njega tako uspješno koristio Maudud iz Mosula. Saladinova je vojska
ne jednom već barem četiri puta u jednom desetljeću prešla rijeku
Jordan i ušla u Jizreelsku dolinu, kroz ista "Tiberiaska vrata" koja
je koristio Maudud. Križari su dobro upoznali Saladina tijekom tih
godina. Ustvari, križari su mogli potpuno izbjeći teški poraz kod ro-

gova Hattina 1187., a povijest križara mogla je poprimiti potpuno
drukčiji smjer, da su samo uzeli u obzir lekciju koju su naučili u bitci
kod 'Ayn Jaluta ("Golijatovog izvora"), koja se dogodila u vrijeme
Saladinova osvajanja Jizreelske doline 1183.
Priča o sukobu križara i Saladina u Jizreelskoj dolini počinje,
ustvari, godinu dana prije, 1182., kada su Saladinovi ljudi izvršili
dva odvojena napada u lipnju i srpnju. Prvi je vodio Saladinov podređeni
Farruk-Shah, koji je poveo islamske postrojbe iz Damaska u
lipnju 1182. g. Prema povjesničaru Vilimu od Tira, koji je naš glavni
izvor, radnja se zatim zbivala ovako:
Oni su prešli Jordan blizu Galilejskoga mora, to jest, blizu Tiberiasa,
i potajno ušli u našu zemlju. Nakon što su pregazili dio Galileje,
došli su do mjesta u podnožju brda Tabora zvanog Buria /Daburiya/,
blizu drevnoga grada Naina. Ljudi u tim područjima nisu još bili
svjesni da je prekršen mir. Prema tome, oslanjajući se potpuno na
to, oni nisu poduzeli zaštitne mjere. Tako se neprijatelj obrušio na
njih kradomice po noći i potpuno opkolio to mjesto tako da opkoljeni
nisu mogli pobjeći u planine koje su se uzdizale iznad njih.
Tako je Farruk-Shah prešao rijeku Jordan i napao grad Daburiyu
(biblijski Debir), koji je ležao u podnožju zapadnih obronaka brda
Tabora. On i njegovi ljudi opkolili su grad prije zore, što je bila uobičajena
strategija islamskih napadača. Kada su se stanovnici grada
probudili našli su se već opkoljenima. Branitelji Daburiye povukli
su se u tvrđavu, ali njihova obrana brzo je popustila i u roku od četiri
sata pet stotina ljudi bilo je zarobljeno. Iako Vilim od Tira kaže, "Onda
su Turci ponovno prešli Jordan i vratili se, sigurni, u svoju zemlju."
Saladin tvrdi da je Farruk-Shah u stvari nastavio dalje prema zapadu
do Ake (Ako) na svom pohodu i ubio i zarobio tisuću muškaraca i
žena i dvadeset tisuća grla stoke prije nego što se vratio preko rijeke
Jordana.
Saladinov drugi napad uslijedio je u srpnju 1182., a predvodio ga
je sam Saladin. Njegova je vojska napustila Damask 11. 07. i trebalo
joj je malo više od jednoga dana da dođe do Galilejskoga mora.
Uvečer 12. 07. već su zaprijetili gradu Tiberiasu. Križari u Tiberiasu,
pod zapovjedništvom Raymonda iz Tripolija, koji je bio ože-

nio Lady od Tiberiasa, poslao je po pojačanja iz obližnjih dvoraca
Safeda i Kaukaba. Te dodatne snage došle su do grada u noći od 12.
srpnja i uspjele se uvući među branitelje. Ujutro 13. srpnja, Saladina
su obavijestili o dolasku tih pojačanja i on je odlučio izazvati bitku
poslavši u boj svoje lijevo krilo pod zapovjedništvom Farruk-Shah.
Međutim, križari nisu prihvatili bitku. Stoga je te večeri Saladin
krenuo južno da napadne Beisan (Bet-Šean), nadajući se da će izazvati
križare da izađu iz Tiberiasa. Saladinove snage osvojile su i
opljačkale Beisan, iako se posada snažno opirala. To je konačno navelo
križare u Tiberiasu da se pokrenu, što je Saladin upravo želio.
Prema Vilimu od Tira, križari su krenuli južno, s rijekom Jordan
na svojoj lijevoj strani, i došli do Jizreelske doline između Beisana
i Forbeleta (moderne Taiyibe) uvečer 14. srpnja. Proveli su noć utaborivši
se na padini jednoga brežuljka radi zaštite. Kada je osvanuo
dan 15. srpnja, križari su se našli licem u lice sa Saladinovim ljudima,
koji su prekinuli svoj napad na Beisan kada su čuli da su križari napustili
Tiberias. Saladinove snage brojale su dvadeset tisuća boraca
i izgleda da je to bila najveća muslimanska vojska od početka križarskih
vojni, barem prema onome što piše Vilim od Tira. Križare su pak
predvodili franački plemići među kojima su se nalazili braća Ibelin,
Baudouin iz Ramlaha i Balian iz Nablusa, kao i Hugo Mlađi, pastorak
grofa od Tripolija, ali su brojali jedva sedam stotina konjanika i nepoznat
broj pješaka.
Saladinove snage opkolile su križare s tri strane, s Farruk-Shahom
na zapadu, Taqi al-Dinom na istoku i samim Saladinom na jugu u
središtu. Vilim od Tira izvješćuje da su križari "povukli svoje crte
bojišnice prema pravilima vojne znanosti i svojom uobičajenom
hrabrošću napredovali prema neprijatelju." Zatim nastavlja, "Čvrsto
su odolijevali napadima protiv sebe, pa iako su na njihovu trajnu
sramotu mnogi kršćani... kukavički pobjegli iz žara bitke, ipak smo se
mi u tom sukobu pokazali nadmoćnijima nad našim neprijateljima."
Međutim, prema muslimanskim izvorima, događaji oko bitke i
njezin ishod dogodili su se ponešto drukčije. Franačka konjica je
napala ali su je muslimani vrlo brzo odbacili i onda počeli napadati
franačku pješadiju. Nakon žestoke borbe, križari su bili prisiljeni
odstupiti sjeverno prema padini brda, u jedinom smjeru koji im je

Karta 21. Saladin i križari, 1182.
1. Islamske postrojbe prelaze rijeku Jordan i zauzimaju Daburiyju u lipnju
1182., zatim nastavljaju na Aku.
2. Saladin prijeti Tiberiasu u srpnju 1182., zatim kreće u napad na Beisan.
3. Križari kreću iz Tiberiasa prema Jizreelskoj dolini, južno od Forbeleta.
4. Saladin kreće ususret križarima.
5. Križari napadaju muslimansku vojsku ali ih ova odbacuje.
6. Križari se povlače u dvorac Forbelet, pred Saladinovim snagama, koje
su se utaborile u blizini.
7. Saladin napušta opsadu, ponovo prelazi rijeku Jordan i vraća se na sjever.
8. Križari kreću prema Sepphorisu da se oporave u miru.
bio otvoren i povuć se u obližnji dvorac Forbelet. Iako je Vilim tvrdio
da su križari dobili bitku, izgleda da su toga dana Saladinove
snage izašle kao pobjednici. Saladin i njegovi ljudi tada su proveli
noć 15. 07. pokraj Forbeleta, možda razmišljajuć da izvrše opsadu
dvorca i križara unutar njega, ali su napustili okoliš dvorca dan, dva

poslije. Saladin je 18. srpnja ponovo prešao rijeku Jordan i vratio se
na sjever, ostavljajući križare da se ukopaju kod Sepphorisa (Sepforisa)
i viđaju svoje rane u relativnom miru.
Uza sve to, jaka srpanjska vrućina očito je znatno utjecala na bitku.
Saladin se žalio da mu je podnevno sunce onemogućilo potpunu
pobjedu, dok Vilim od Tira bilježi da je isto toliko ljudi umrlo od srčanoga
udara koliko u stvarnoj borbi. Nije poznat točan broj mrtvih.
Vilim kaže za križarske snage, "samo je nekoliko naših vitezova palo
... ali mnogo drugih ljudi je poginulo." Izgleda da su muslimani izgubili
oko tisuću ljudi, iako je taj broj samo približan, jer su Saladinovi
ljudi odnijeli tijela i tajno ih pokopali tijekom noći.
Saladin i njegova vojska vratili su se u Jizreelsku dolinu samo
godinu dana poslije, sredinom rujna 1183., nakon što su zauzeli sirijski
grad Alepo i razne gradove u Mezopotamiji. Oni su napustili
Damask 17. rujna, ali su rijeku Jordan prešli južno od jezera Tiberias
tek 29. rujna. Našli su grad Beisan prazan jer su njegovi stanovnici
pobjegli u Tiberias, te su ga opljačkali i spalili. Nije jasno koliko je
ljudi bilo točno u Saladinovoj vojsci, ali arapski povjesničari izvijestili
su da ih je bio "ogroman broj" i kazali da su se među njima nalazile
postrojbe iz Alepoa i one s onu stranu Eufrata kao i turkmenska
konjica i veliki broj dragovoljaca i pomoćnih postrojbi. U međuvremenu,
do križara je dopro glas da je Saladin ponovno u pokretu,
pa su počeli okupljati vlastite snage u gradu Sepforisu.
Križari su brojili otprilike tisuću i tristo vitezova i više od tisuću
i petsto dobro naoružanih pješaka, prema Vilimu od Tira i Tmad al-
Dinu, kroničarima dvaju suprotnih strana. Njihove snage pojačali su
talijanski pomorci, trgovci i hodočasnici iz Pise, Lombardske doline
i Genove, koji su svoje brodove ostavili u Aki da bi se pridružili sve
brojnijoj vojsci. Međutim, muslimanske snage koje su napredovale
pod Saladinom opet su ih nadjačale. Svi križari bili su pod vodstvom
Guya de Lusignana, šurjaka mladoga jeruzalemskoga kralja Baudouina
IV. Sam kralj nije mogao zapovijedati zbog gube koja mu je
i oduzela prerano život u Nazaretu. Izgleda da su neke križarske vođe
bile protiv Guyjevoga nadzora nad vojskom. Prema Vilimu od Tira,
među njima su bili bogati križari-gosti, kao što su Godfrey III, vojvoda
od Brabanta; Henry, vojvoda od Louvaina, iz kraljevstva Teuto-

Karta 22. Saladin i križari 1183.
1. Križari iz Ake pridružuju se drugima koji su već u Sepphorisu.
2a. (Puna strelica) Saladin kreće iz Beisana prema 'Ayn Jalutu 30. 09.,
(iscrtkana strelica) dok islamski odred dočekuje u zasjedi križare koji
kreću prema Sepphorisu.
2b. Križari iz Sepphorisa kreću prema al-Fuli (Afuli) 30. 09.
3a. Saladin neočekivano kreće prema "Ain Tubaniyji 1. 10.
3b. Križari kreću i utabore se kod 'Ayn Jaluta 1. 10. 1183.
4a. Saladin kreće prema brdu Taboru 6. 10. a onda natrag prema
Damasku.
4b. Križari kreću natrag prema al-Fuli 6. 10. a onda natrag prema
Sepphorisu.
naca; te Ralf de Maleine, slavni ratnik iz Akvitanije. U bitci je sudjelovala
i većina mjesnih križarskih plemića, uključujući i Raymonda
od Tripolija, velikoga majstora hospitalaca; Reynald od Chatillona,
gospodar područja s onu stranu rijeke Jordan, koji je prije bio princ

Slika 13. Ein Harod / 'Ayn Jalut (Zev Radovan, Jeruzalem)
od Antiohije; braća Ibelin, Baudouin od Ramlaha i Balian od Nablusa;
Walter od Cezareje; te Joscelin de Courtenay, kraljevski majordom.
Oni su očito smatrali da je Guy nesposoban vođa; Vilim izvješćuje
da su ga oni smatrali "tajanstvenim čovjekom, potpuno nesposobnim i
nesmotrenim"
Saladinovi ljudi krenuli su 30. 09. 1183. prema zapadu nekih
petnaest kilometara od Jizreelske doline i utaborili se kod 'Ayn Jaluta
("Golijatov izvor"). Taj se izvor nalazi zapadno od današnjega
sela Gidone, u podnožju sjeverozapadnoga kuta brda Gilboe i nalazi
se u istom području, ili je čak jedan te isti izvor, kao i Zdenac Harod,
gdje je Gideon okupio snage da se bore protiv Midjanaca i Amalečana
prije više od dvije tisuće godina. Na putu prema 'Ayn Jalutu,
prethodnica što su je predvodile islamske vođe Chauli i Tz al-Din
Jurdik naišla je na križarsku zasjedu pod zapovjedništvom Humphreya
IV Od Torona, koja je išla iz dvoraca Keraka i Shaubaka prema
gradu Sepphorisu da se pridruži ostatku križarske vojske. Islamske
snage uhvatile su iz zasjede manju križarsku skupinu na padinama
brda Gilboe i sve njezine članove ubile ili zarobile, dok je islamska
prethodnica izgubila samo jednoga čovjeka.

Tog istoga dana, 30. 09. križari koji su se okupili kod Sepphorisa
i konačno su krenuli. Vilim od Tira izvješćuje:
Oni su prešli planine tamo gdje leži Nazaret, grad našega Gospodara,
i spustili se u veliku ravnicu, kojoj je drevno ime bilo Esdraelon.
Odatle, s postrojbama poredanima u bojni poredak, raspoređenima
prema pravilima vojne znanosti, oni su se usmjerili prema izvorima
Tubaniyje (ustvari, Jalute), gdje se Saladin sa snažnim snagama izabranih
vitezova poznatih po svojoj vještini utvrdio blizu vode.
Križari su se utaborili te noći kod al-Fule (moderne Afule), u križarskom
zamku poznatom kao La Feve, ili "Grah", danas zatrpan
ispod modernog kibuca Merhaviyja. Ujutro, 1. 10., križarske
snage krenule su ravno prema Saladinu kod 'Ayn Jaluta. Saladin se
neočekivano povukao pokrećući svoje ljude oko jedan i po kilometar
u dolinu, podalje od 'Ayn Jaluta i u otvoreno polje, pored izvora 'Ayn
Tubaniyje. Tijekom toga marša, pet stotina muslimanskih vojnika
napalo je križarsku prethodnicu koju je predvodio zapovjednik zamka
Amalric. Možda je Saladin iskušavao križare poslavši naprijed tih
pet stotina ljudi i onda pokrenuo svoje snage prema otvorenom polju
kod 'Ayn Tubaniye kako bi upotrijebio svoju konjicu ako mu se
pruži prilika. Međutim, križarsku prethodnicu u pravo je vrijeme
spasio dolazak pojačanja koje su predvodili braća Ibelin, Baudouin
i Balian. Saladin stoga nije mogao upotrijebiti svoju konjicu protiv
brojnoga križarskoga poretka i bio je prisiljen čekati buduću priliku.
Ostatak marša prošao je bez prepreka i križari su odmah iskoristili
priliku da se sami utabore kod Ayn Jaluta, smjestivši se pokraj izvora
okrenuti leđima prema brdu Gilboi i nadohvat Saladinovih snaga
udaljenih samo kilometar i pol.
Saladinovi ljudi namjeravali su opljačkati sela na svome putu. Vilim
od Tira bilježi da su napali grčki manastir na vrhu brda Tabora,
ali da su ih redovnici odbili uz pomoć izbjeglica iz obližnjih sela.
Vilim piše; "Činjenica je ... da 7 ili 8 dana uzastopce, neprijatelj
nije nailazio na otpor na našem području u blizini rijeke Jordan
i da je svakoga dana nekažnjeno nanosio veliko zlo našoj vojsci."
Tijekom tih napada muslimani su napali selo Zarin, u blizini drevnog
mjesta Jizreela samo 3 km od 'Ayn Jaluta, i razorili Forbelet

(Taiyibu), gdje su se križari sklonili pred Saladinom još u 7.mj. 1182.
tijekom njegovih upada u to područje. Opsjedali su i druge manje
utvrde u tom području, a stanovnici Nazareta tvrdili su da su vidjeli
kako muslimanski vojnici gledaju dolje prema njihovu gradu s obližnjih
brda. Međutim, nije bilo većih sukob u sljedećih pet dana, dok
su dvije vojske stajale jedna prema drugoj oči u oči, svaka izazivajući
onu drugu da prva krene u napad.
Muslimani su uspjeli presjeći crte snabdijevanja križara tako da
je glad ubrzo zavladala u taboru pokraj 'Ayn Jaluta. Vitezovi i pješaci
došli su snabdjeveni namirnicama, ali mornari, trgovci hodočasnici,
koji su ostavili svoje brodove u luci Aki i pridružili se spontano malom
križarskom pohodu, došli su doslovno bez ikakve hrane, očekujući
da će sukob trajati samo nekoliko dana. Vilim od Tira piše kako
se dogodilo manje čudo i da su križari iznenada otkrili ribu u izvorima,
tamo gdje je prije nije bilo.
Jedan je događaj vrijedan da se zabilježi, dogodio se kada je naša
vojska čekala kod izvora Tubaniyje. Do toga se vremena vjerovalo
da taj izvor i potoci što iz njega istječu sadrže malo ili nimalo ribe,
ali za vrijeme križarskoga boravka, kažu da je ribe bilo dovoljno za
cijelu vojsku.
Ta riba koja je hranila cijelu vojsku opet je nestala nakon što su
se kolone s opskrbom probile kroz muslimansku blokadu i tako
okončale prijetnju glađu.
U međuvremenu, Saladinove snage također su se suočile s prijetnjom
glađu nakon što skoro tjedan dana nisu uspjele namamiti križare
u borbu pod svojim uvjetima. Saladin je stoga počeo marširati
prema brdu Taboru 6. 10., nadajući se da će ga križari početi
progoniti. Križari su doista napustili tabor ali tek da krenu natrag
prema al-Fuli i zatim u svoju stožer u Sepphorisu (Sepforisu) nakon
što su uspješno odvratili napadače. Saladin je 8. 10. ponovno
prešao rijeku Jordan; 13. 10. on i njegova ogromna vojska bili
su natrag u Damasku. Tako je konfrontacija iz 1183 kod 'Ayn Jaluta
bila ustvari ne-događaj, ali ta činjenica pogodovala je križarskim
snagama.
Vilim od Tira izvješćuje da su mnogi u križarskoj vojsci bili bijesni
na plan bitke što ga je slijedio Guy de Lusignan. Oni su mislili

daje Guy trebao napasti Saladina a ne ostati pasivan; Guy je zapovijedao
najvećom križarskom vojskom koja se ikada okupila, a ipak
je dopustio Saladinu da nekažnjeno napada franački teritorij. Oni su
optužili Guyja za kukavičluk, to je, ustvari, strpljivo čekanje da se
Saladinove zalihe iscrpe i da se on onda mora povući, bio vjerojatno
najrazumniji plan za križare. Iako je Guy možda slijedio svoju strategiju
iz puke neodlučnosti ili zbog toga što nije mogao dobiti nijednoga
ljubomornoga križarskoga vođu da uskladi napad, Raymond
od Tripolija, te braća Ibelin, Baudouin i Balian, upravo su mu savjetovali
da ostane pasivan. Uspjeh taktike nenapadanja koja je prisilila
Saladina da se povuče a da nije nanio ozbiljnu štetu Jizreelskoj dolini,
učinila je taj sukob ili bolje ne-sukob istovremeno neriješenim
susretom i pravom križarskom pobjedom. Iako je on završio tišinom
a ne treskom - što svakako nije sukob o kojemu bi se poslije pisali
junački epovi, kao što se ustvari nije ni dogodilo - križari su naučili
vrijednu lekciju u njihovom tadašnjem ratovanju sa Saladinom i
njegovim muslimanskim snagama, nešto u smislu aforizma Alexandera
Popea: "Budale jure tamo gdje se anđeli plaše stupiti."
U svakom slučaju, Guy de Lusignan i križari imali su priliku primijeniti
tu lekciju i slijediti istu obrambenu strategiju četiri godine
poslije, kod Hattinskih rogova pokraj Galilejskoga mora sjeverno
od Jizreelske doline, 3. i 4. 07. 1187. g. Svi se kasniji povjesničari
slažu da bi Saladin još jednom bio prisiljen na povlačenje da su križari
to učinili. Međutim, Guy je taj put odlučio boriti se. Kritike koje
je primio što se nije upustio u borbu sa Saladinom 1183. možda su
bile pogonska snaga u pozadini njegova ludo odvažnoga plana da
napadne Hattin. 1187. Tada su Guy de Lusignon i križari slijedili katastrofalnu
ofenzivnu politiku, koja je dovela do pokolja križarskih
snaga, uhićenja samoga Guyja, odrubljivanje glave Reynaldu od Chatillona,
te do najveće pobjede muslimanskih snaga tijekom cijele
povijesti križarskih vojni. Od toga trenutka nadalje odbrojeni su
dani križara u Svetoj Zemlji
Saladin je neposredno nakon bitke kod Hattina zauzeo brdo Tabor,
dotad poznato na arapskom kao "Qalat al-Tur." Malo je detalja znano
osim činjenice da brdo Tabor nije bilo jedino križarsko uporište
u Jizreelskoj dolini koje je tada osvojeno, jer su pred Saladinom pali
i Daburiya, Zarin (Jizreel) i zamak kod al-Fule (moderne Afule).

Ustvari, križari nisu uopće branili svoje utvrde između Ake i Tiberiasa.
Saladin je osvojio i druga utvrđenja kao što su ona u Nazaretu,
Cezareji, Haifi i Sepphorisu (Sepforisu). Govorilo se da je Saladin
opljačkao sve unutar križarskih utvrda i da je iznio toliki plijen da
bi mogao ispuniti jednu veliku dolinu.
Peta križarska vojna počela je trideset godina poslije, nakon što
Rikard Lavljeg Srca nije uspio u Trećoj vojni izbaciti Saladina i
muslimane iz Svete Zemlje i nakon što su križari u Trećoj vojni pogubili
stanovnike Carigrada umjesto Jeruzalema. Mađarski kralj
Andrija II, između ostalih, odazvao se na poziv pape da preotmu uporište
na brdu Taboru. Međutim, Andrija je postao poznat ne po svome
odvažnom ponašanju u borbi tijekom Pete vojne 1217. g. već po
broju moći i dijelova svetačkih tijela koje je skupio dok je bio u
Svetoj Zemlji. Naprimjer, on je pribavio glave sv. Stjepana i sv.
Margarete te desne ruke sv. Tome i sv. Bartolomeja. Također je pribavio
dio štapa biblijskoga Aarona i jedan od vrčeva za vodu koji
su se koristili prilikom svadbene večere u Kani, što je zabilježeno u
Novom zavjetu, ili je Andrija barem u to vjerovao. On je sve te predmete
donio u Europu sljedeće godine napustivši križarsku vojnu
odmah nakon što je počela, ali ne prije nego što su križari pokušali
bezuspješno zauzeti muslimansku utvrdu na brdu Taboru.
Godine 1121., Saladinov brat, sultan al-'Adil, i sultanov sin al-Mu'azam,
obojica članovi ajubidske dinastije u Egiptu koju je osnovao
Saladin, počeli su graditi čvrstu tvrđavu na vrhu brda Tabora, gdje
se prije nalazio kršćanski samostan koji je označavao mjesto Kristova
Preobraženja To je bio isti onaj samostan, jedan od tri na vrhu brda
Tabora, što su ga prije napali Maudud od Mosula i sam Saladin. Pretvaranje
toga samostana u muslimansku tvrđavu pokrenulo je Petu
križarsku vojnu. Papa Inocent III Pozvao je u 4.mj. 1213. g. na
Petom Lateranskom saboru u križarsku vojnu kako bi se uništilo to
uporište na vrhu brda Tabora, kao i radi spašavanja tisuća križara
koji su zarobljeni u prijašnjim križarskim vojnama i koji su tada čamili
u muslimanskim zatvorima.
Kao dodatak prijašnjim velikim i teškim uvredama koje su izdajnički
Saraceni nanijeli našemu Iskupitelju, isti himbeni Saraceni nedavno
su izgradili utvrđeno uporište da bi posramili kršćansko ime

na brdu Taboru, gdje je Krist svojim učenicima otkrio viziju svoje
buduće slave; misle da će pomoću te tvrđave lako osvojiti grad Aku,
koji im je vrlo blizu, a onda zauzeti ostatak zemlje bez ikakva otpora,
jer je on gotovo potpuno bez ikakvih snaga ili namirnica (Proglas
pape Inocenta III, Za Petu križarsku vojnu)
Dodatni cilj Pete vojne, napad na Damiettu u Egiptu, možda su
izmislile križarske snage koje su već bile u Palestini a ne sam papa,
koji je imao na umu ograničeniju metu.
Ta križarska vojna počela je 1217., usprkos smrti Inocenta III
prethodne godine, jer je njegov nasljednik Honorije III preuzeo odgovornost
za ostvarenje Inocentovoga plana. Izgleda da Andrija,
osim što je oduševljeno skupljao moći svetaca, nije mnogo postigao
za vrijeme svoga tadašnjega boravka u Svetoj Zemlji. Nakon što se
iskrcao u Aki, on i njegove mađarske postrojbe spojile su se s austrijskim
vojvodom Leopoldom i Johnom de Brienneom, kraljem Jeruzalema,
i njihovim ljudima. Oni su odmah započeli pohod, 3. 11.
1217., i marširali od Ake (Ako) prema istoku kroz Jizreelsku
dolinu.
Oliver od Paderborna, sudionik i svjedok koji je napisao kroniku
događaja što su se dogodili tijekom Pete križarske vojne, najbolje
govori što se dogodilo, ili bolje reći što se nije dogodilo.
Patrijarh Jeruzalema, s velikom poniznošću dijela svećenstva i naroda,
pun poštovanja podigao je drvo životvornoga Križa, i uputio
se iz Ake šestoga dana nakon blagdana Svih svetih. ... Pod tim barjakom
napredovali smo u bojnom poretku kroz dolinu Fabe /Al-Fule,
moderne Afule/ sve do izvora Tubanije, uz velike napore toga dana;
a kada smo poslali naprijed izvidnicu, vidjevši prašinu koju su podizali
naši neprijatelji, nismo bili sigurni je li oni žure da nas napadnu
ili bježe. Sljedeći dan uputili smo se preko planina Gilboe, koje
su nam bile zdesna, s močvarom nadesno, prema Beisanu gdje su se
neprijatelji utaborili; ali bojeći se dolaska vojske živoga Boga, koja
je bila tako brojna i stupala u tako savršenom poretku, oni su napustili
tabor i pobjegli, ostavljajući zemlju da je opustoše Kristovi vojnici.
Prelazeći odatle rijeku Jordan ... oprali smo naša tijela u njoj,
i odmarali smo se dva dana na istome mjestu pronašavši obilje hrane
i krme; tada smo se tri dana odmarali na obali Galilejskoga mora,

Slika 14. Brdo Tabor (Zev Radovan, Jeruzalem)
lutajući kroz mjesta u kojima se Naš Spasitelj usudio stvarati čuda
i razgovarali s ljudima u Njegovoj tjelesnoj prisutnosti. Pogledali
smo Bet Saidu, ... i tako se vratili u Aku, noseći našu bolesnu i iznemoglu
braću kroz Kafarnaum na teglećoj marvi.
Izgleda da je egipatski sultan al-'Adil odlučio da ne napadne
pljačkaške križare, te je naredio svome sinu al-Mu'azamu da se isto
tako ustegne od napada, vjerojatno iz jednostavnoga razloga što su
križari, koji su mogli imati četiri tisuće vitezova ili više u križarskoj
vojsci, bili brojniji. Neki izvori kažu da je bilo ukupno petnaest tisuća
ljudi, ili čak više, ali to je vjerojatno pretjerani broj. U svakom slučaju,
sultan al-' Adil i njegove muslimanske snage povukli su se preko
rijeke Jordan pred nadolazećim križarima, pripremajući se za napad
jedino u slučaju da križari pokažu namjeru krenuti prema Nablusu
ili Jeruzalemu, što se nije dogodilo.
Sudjelovanje u tom prvom pohodu kroz Jizreelsku dolinu i dalje
bio je uglavnom cijeli doseg Andrijinoga uključivanja u Petu križarsku
vojnu. Njegovi su se ljudi uključili u barem još jedan upad sjeverno
u Siriju, s nesretnim ishodom. Ali, Andrija je ostao u Aki uživajući
u raskoši, dok nije otišao, zajedno s ciparskim kraljem Hugom

kako bi nazočio vjenčanju grofa Bohemonda IV i Hugove polusestre
Melisende u Tripoliju, na sirijskoj obali. Nakon Hugove iznenadne
smrti u dobi od samo dvadeset i tri godine u Tripoliju 10. 01.
1218., Andrija je odlučio vratiti se u Europu sa svojom zbirkom moći,
glava i ruku raznih svetaca. On je odmah krenuo kopnom natrag u
Mađarsku preko Tripolija, Antiohije, Armenije i Carigrada, usprkos
najprije prijetnji a zatim i činjenici da ga je jeruzalemski patrijarh
ekskomunicirao, što nije dovršio križarsku vojnu i što je svoje ljude
poveo kući, ostavljajući tako preostale križarske snage ozbiljno oslabljenima
u Aki, pa makar i privremeno.
Međutim, u međuvremenu, nakon prvoga neučinkovitoga pohoda
nakon kojega se križarska vojska vratila u Aku 14. 11.
1217., John de Brienne, kralj Jeruzalema, odlučio je uzeti stvari u
svoje ruke. Pruživši svojim ljudima samo dva tjedna odmora, John
je opet krenuo iz Ake kroz Jizreelsku dolinu 30. 11. 1217.,
odlučivši zauzeti brdo Tabor i tako postići jedan o prvotnih ciljeva
Pete vojne. Njegove su snage taj put bile mnogo manje, ali je njihov
prvi napad na tvrđavu. 3. 12,, zamalo uspio, usprkos činjenici
štoj e tvrđava, izgrađena sa sedamdeset pet kula i posadom od dvije
tisuće muslimanskih vojnika, bila skoro neosvojiva.
Križari su se primaknuli neprimijećeni, zahvaljujući debelom
oblaku koji je pokrivao vrh planine. Pomogao im je jedan mjesni
muslimanski mladac, kojega su pokrstili i koji im je pokazao put
gore prema tvrđavi. Kao što Oliver od Paderborna izvješćuje, patrijarh
Jeruzalema (Ralph od Merencourta) išao je na čelu križarskih
snaga, predvodeći put prema planini, držeći dijelove Pravoga križa
u pratnji biskupa i svećenika koji su pjevali i molili. Dok su koračali
uzbrdo u gustoj magli, križari su iznenadili malu muslimansku vojsku
izvan tvrđave koja se brzo povukla unutra. Tada je uslijedila teška
borba na zidinama same tvrđave.
John je sam ubio muslimanskoga emira i zapovjednika tvrđave,
a onda je iznenada i neobjašnjivo naredio svojim ljudima da odustanu
i vrate se niz planinu. Zašto je John dao tu naredbu ostaje jedna od
velikih tajni toga sukoba. Jakov Vitrijski (u to vrijeme biskup Ake)
navodi nedostatak strojeva za opsadu, kao što su ovnovi za rušenje
bedema, ljestve za juriš na bedeme i drugi teški strojevi za napad.
Oliver od Paderborna napisao je:

Ali, Kralj je izgubio je mnogo više na ugledu silazeći, nego je dobio
uspinjući se; jer silazeći te iste nedjelje i naređujući drugima da siđu,
on je ohrabrio nevjernike i ostavio im vremena da se organiziraju;
ali mi ne znamo zbog kakvoga je Božjega suda ili zbog kakvoga
plana svojih vođa Božja vojska tada sišla i neslavno se povukla.
Moguće je da John nije znao koliko je bio blizu pobjede i povukao
se očekujući opremu za opsadu ili očekujući pojačanje. Njegova je
odluka poslije naišla na žestoku kritiku jer se muslimanska posada,
što njemu vjerojatno nije bilo poznato, spremala na predaju kada su
se križari povukli po Johnovom nalogu.
Drugi napad dva dana poslije propao je usprkos dodatnim snagama
hospitalaca i templara koji su pristigli da pojačaju križarske snage.
Tada su križari uspjeli uznijeti ogromne ljestve uz planinu i postaviti
ih uz zidine tvrđave, ali su muslimanski branitelji stupili u protunapad.
Polijevajući križare "grčkom vatrom" (napalmom tadašnjega
doba), muslimani su zapalili ljestve i ubili skoro cijelu skupinu ljudi
na njima. Štoviše, muslimani su tada krenuli u napad odlučivši da
se taj put bore na život i smrt, jer su svi čuli priče kako je Rikard
Lavljeg Srca izdajnički pogubio skoro tri tisuće njihove braće koji su
se predali križarima u dobroj vjeri nakon što su napustili Aku tijekom
Treće križarske vojne. Obeshrabreni snažnim muslimanskim otporom,
križari su napustili opsadu i vratili se u Aku 7. 12., ostavljajući
ajubidske snage kao posadu u tvrđavi na vrhu brda Tabora.
Križari su tada prestali s napadima u Jizreelskoj dolini i usmjerili se
prema svome dodatnome cilju, zauzeću Damiette u Egiptu - koju će
osvojiti osamnaest mjeseci poslije. Skoro odmah nakon što su križari
krenuli u Egipat, sultan al-'Adil naredio je svome sinu al-Mu'azamu
da razori muslimansku tvrđavu na vrhu brda Tabora, djelomice zbog
toga što više nije imao dovoljno ljudi da brani to uporište. On je
ispravno mislio kako je bolje da tvrđavu razore njegovi ljudi nego
da padne u ruke križara, jer bi križarski nadzor tvrđave predstavljao
opasnost za cijelu Galileju. Tako su samo šest mjeseci nakon križarskoga
neslavnoga uzmaka s brda Tabora, sami muslimani srušili
tvrđavu koju križari nisu uspjeli osvojiti.
Nakon što ju je porušio al-Mu'azam, sultanov sin i Saladinov sinovac,
1218., muslimanska tvrđava na brdu Taboru ostala je u ruševinama
u sljedećem desetljeću, sve do 1229. g., kada su je djelomi-

ce obnovili mađarski redovnici. Ona je još jednom došla u križarske
ruke 1241., kao ishod mirovnoga sporazuma što ga je potpisao
Richard od Cornwalla. Međutim, muslimani su opet osvojili tvrđavu
u kasno proljeće 1247. Taj ih je put predvodio novi sudionik na
svjetskoj pozornici, ajubidski vladar as-Salih Ajub. Ajub se pojavio
na pozornici kao sultan u Egiptu nakon što je zbacio mlađega brata
1240. .g Od tada je bio zauzet borbama, uglavnom protiv ujaka, as-
Saliha Isma'ila od Damaska i rođaka an-Nasiraa Da'uda od Keraka,
ali i borbama protiv križara, uključujući i bitku koja se pokazala velikom
pobjedom nad združenim snagama tih triju neprijatelja kod
Harbiyye (La Forbie), nekoliko kilometara sjeveroistočno od Gaze,
daleko južno od Jizreelske doline, 1244. g.
U kasno proljeće 1247., nakon što je pobijedio ujaka i rođaka, Ajub
je poslao vojsku sjeverno prema Jizreelskoj dolini i Gelileji. Egipatska
je vojska, pod zapovjedništvom generala Fakhra al-Dina ibn
al-Shaykha, napala najprije Tiberias, 16. 06. 1247., a zatim osvojila
brdo Tabor, Belvoir i Kaukab nešto poslije. Križari su pružili slabi
otpor kako u obrani brda Tabora tako i drugih tvrđava, jer su imali
suviše malo tjelesno sposobnih ljudi da se obrane. Ajub i njegova
vojska krenuli su zatim da opsjednu i zauzmu Aškelon, a onda su
krenuli na Damask.
Međutim, Jizreelska dolina spasila se od daljnjih Ajubovih upada
jer ga je pogodila smrtonosna bolest pa je ubrzo umro. Tvrđava na
vrhu brda Tabora još je jednom došla u križarske ruke 1255., kada su
hospitalci uputili molbu papi Aleksandru IV i dobili njegovu privolu
da poprave tvrđavu i postave posadu od četrdeset vitezova Međutim,
poslije, manje od desetljeća, muslimani su je opet osvojili. Tada
je mamelučki sultan Baibars iz Egipta preuzeo nadzor nad brdom
Taborom, nakon slavne pobjede nad mongolskom vojskom u bitci
kod 'Ayn Jaluta, upravo preko puta doline, u podnožju brda Gilboe.

8. POGLAVLJE
Snovi o slavi
Sve vojske na svijetu mogle bi vršiti manevre po toj prostranoj
ravnici. ... Ne postoji mjesto na svijetu pogodnije za rat od ovoga.
... /To je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji
— Napoleon Bonaparte (?), pretpostavlja se da je to izrekao
dok je promatrao Jizreelsku dolinu 1799. g.
Mongolske horde nahrupile su iz svoje postojbine u azijskim
stepama, pogubljujući, paleći i pljačkajući sve što im se
našlo na putu. Oni su bili neuništiva snaga, u početku
šireći se poput prolivene tinte po Srednjem Istoku a onda se sručivši
na Siriju-Palestinu, u namjeri da zagospodare sve većim carstvom.
Oni su bili glasnici nove ere, koja je od trinaestoga do osamnaestoga
stoljeća svjedočila o širenju carstava kroz to područje - uključujući
ona Mongola i Mameluka, Osmanlija i Napoleona, da spomenemo
samo neke od njih čiji su snovi o slavi potresli Jizreelsku dolinu u
drugom tisućljeću.
Jizreelska dolina bila je 3. rujna 1260. poprište žestokoga sukoba
dvaju relativnih novopridošlica na svjetskoj pozornici, Mongola i
Mameluka. Oni su se susreli toga dana u ogorčenoj borbi kod 'Ayn
Jaluta ("Golijatovog izvora") u Jizreelskoj dolini, na istom mjestu
gdje su Saladin i križari stajali i zurili jedni u druge u neodlučnom
sukobu prije sedamdeset i pet godina. Mameluci su pobijedili u tom
novom sukobu nanijevši Mongolima prvi veći poraz i spasivši Siriju-
Palestinu i Egipat od mongolske prevlasti. Detalji te bitke prilično
su dobro poznati zahvaljujući nekolikim suvremenim i skoro suvremenim
prikazima, od kojih se neki temelje na opisima svjedoka. Međutim,
s obzirom da imamo zapise iz promongolskih i protumongolskih
izvora, postoji nekoliko inačica o tijeku bitke i sudbini nekih od sudionika.
Stoga se postavljaju mnoga važna pitanja: je li postojala

zasjeda mongolskih postrojbi, kao što tvrdi perzijski povjesničar
Raši dal-Din? Je li mongolski vođa Kitbuqa ubijen usred bitke, ili
su mu poslije odsjekli glavu? Koliko je ishod bitke bio važan za povijest
Srednjega Istoka i za zapadni svijet u cjelini?
Mongoli su se širili prema zapadu iz azijskih stepa još od vremena
Džingis-kana početkom trinaestoga stoljeća. Nakon što su pregazili
Iran, Mezopotamiju, Armeniju, Gruziju, Anatoliju i Irak do 1258.
god., oni su namjeravali osvojiti i Siriju-Palestinu i Egipat. Mongolska
vojska pod zapovjedništvom Hulagua, unuka Džingis-kana i mlađega
brata vladajućega Velikoga kana Mongkea, prešla je Eufrat i napala
Alepo u Siriji. Raspravlja se o veličini njegove vojske a procjene se
kreću od 60.000 do 300.000 ljudi, ali je najvjerojatnije bilo oko 120.000
vojnika. Alepo je brzo pao pred napadačima, ali su događaji u mongolskoj
postojbini zahtijevali promjenu Hulaguovih planova. Glas da
je Veliki kan umro i da su se Hulaguova dva starija brat svađala oko
nasljedstva naveli su Hulagua da se vrati s većim dijelom vojske,
sjeveroistočno u Azerbejdžan, blizu Tabriza. On se možda i brinuo
što nema dovoljno zemlje za ispašu u Siriji za njegovu ogromnu
vojsku i njezinu konjicu u većem vremenskom razdoblju.
Prije nego što je otišao krajem 4.mj. 1260., ili možda nakon što
je već bio na putu za Azerbejdžan, Hulagu je poslao emisare u Egipat,
zahtijevajući da se mamelučki sultan ili pokori Mongolima i postane
vazal ili da se suoči s gnjevom njihove vojske. Pismo koje je sadržavalo
stihove iz Kurana zajedno s uvredama prema egipatskom sultanu,
govorilo je da je svaki otpor uzaludan, da je mongolsko pravo
da vladaju svijetom Bogom dano, te da će svi pobunjenici biti uništeni
ako se mirno ne pokore. Pismo je požurivalo sultana: "Požurite s
vašim odgovorom prije nego što se vatra rata ne rasplamsa. ... Pretrpjet
ćete najstrašniju katastrofu, vaše zemlje postat će pustinje, ...
a mi ćemo ubiti vašu djecu i vaše starce."
Hulagu je prepustio zauzimanje Sirije, Palestine i Egipta jednome
od svojih najpovjerljivijih generala, Kitbuqi. Međutim, s obzirom
da je Hulagu poveo većinu vojske sa sobom natrag u Azerbejdžan,
Kitbuqi je preostalo ne više od deset do dvanaest tisuća mongolskih
vojnika. Čak ako su novaci na licu mjesta povećali snage na dvadeset
tisuća vojnika, kao što neki drevni izvori govore, to nije bila ve-

lika vojska. Nije potpuno jasno zašto ga je Hulagu ostavio s tako
malo postrojbi, ali izgleda da su Hulagu i Mongoli podcijenili egipatske
snage kako u brojčanom smislu tako i u smislu njihove odlučnosti
za borbu. Možda se to temeljilo na krivim obavještajnim
podacima što su im ih namjerno davali sirijski zarobljenici. Kako bilo
da bilo, Kitbuqa je brzo krenuo u napad, osvojivši Damask i Sidon
do kolovoza 1260., i poslavši prethodnicu u Palestinu sve do Gaze,
kako bi promotrio krajolik, usput je pljačkao i palio kadgod mu je to
bilo moguće.
U međuvremenu je u Kairu mamelučki sultan Kutuz primio i pročitao
prijeteću poruku koju mu je poslao Hulagu. On je brzo reagirao:
pogubio je mongolske izaslanike koji su donijeli pismo tako što
ih je prepolovio a glave im je pribio na vrata Zuvaila u Kairu. Počele
su pripreme za obranu Egipta od neizbježnoga mongolskoga
napada, kojega je taj čin prkosa samo pospješio.
Sam Kutuz bio je relativno nova osoba na političkoj pozornici.
On je došao na vlast u Egiptu u studenom 1259., samo nekoliko mjeseci
prije nego što je pristigla Hulaguova poruka. On je bio Mameluk,
jedan od robova-vojnika koje su egipatski sultani toliko cijenili
u trinaestom stoljeću. Ti su Mameluci skoro svi bili turskoga podrijetla.
Oni su bili robovi koje su kao djecu kupili i doveli u Egipat. Tamo
su ih preobratili na islam, dali im naziv Ibn Abdulah ("Abdulahov
sin" - zato što je Abdulah bio Muhamedov otac), i odgajali ih pod
strogim nadzorom mamelučkoga narednika. Kada su dosegnuli zrelost
dali su im slobodu u zamjenu za službu u egipatskoj vojsci. Oni
su ulijevali strahopoštovanje i bili su žestoki i vjerni ratnici.
Kutuz je bio povjerljivi zapovjednik vojske pod prethodnim egipatskim
sultanom Ajbakom. Kada su Ajbaka ubili 1257. g., njego sin
Ali imao je samo petnaest godina, pa je tako Kutuz postavljen za
regenta kako bi pomogao mladiću da vlada. Međutim, krajem 1259.
Kutuz je zbacio Alija i proglasio se sultanom umjesto njega. Kutuz
je iskoristio prijetnju mongolske vojske i egipatsku potrebu za snažnim
vođom kao izgovor za svoja djela. Mameluci su shvatili da su
dovoljno brojni i snažni da mogu vladati Egiptom, isto tako dobro
ako ne i bolje nego njihovi prijašnji gospodari, ajubidski sultani.
Odlučivši preduhitriti prijeteći mongolski napad i preuzeti inicija-

tivu, Kutuz je okupio Egipćane gorljivim govorom i ubrzo podigao
vojsku od mamelučkih vojnika i drugih skupljenih postrojbi. Vjerojatno
je vjerovao kako je najbolja prilika da se obrani Egipat ako
krene prema sjeveru i izazove sučeljavanje s Mongolima u području
koje je daleko od egipatskih granica. Na taj način, čak i da njegove
snage dožive početni poraz, one će biti sposobne povlačiti se i boriti
još nekoliko puta prije nego što Mongoli stvarno prijeđu u Egipat.
Ako egipatske snage ostanu u Kairu i čekaju da dođu Mongoli, neće
biti prilike za uzmak ako izgube prvu bitku. Štoviše, Kutuz se možda
bojao da će njegove snage izgubiti moral kad se mongolska vojska
počne približavati Kairu i da se neće boriti onako dobro kao što bi
se borile ako prijeđu u napad protiv snaga za koje je Kutuz već znao
da su samo mali dio mongolske vojske koja je zauzela Siriju.
Broj vojnika u tim mamelučko egipatskim snagama je prijeporan.
Na početku su moderni znanstvenici smatrali da je moglo biti oko
120.000 ljudi, ali to je, izgleda, bila brojka do koje se došlo kada se
jedan izvorni arapski izvor prevodio na francuski a onda na engleski.
Nijedan od mamelučkih izvora ne daje točne brojke, ali izgleda da
je bilo oko dvanaest tisuća mamelučkih vojnika. Uz Mameluke, vojska
se sastojala i od prebjeglih sirijskih postrojbi i drugih boraca koji su
pobjegli pred mongolskim napredovanjem u sjevernim zemljama.
Oni su povećali broj egipatske vojske na nekih dvadeset tisuća vojnika,
ali sigurno ne više od toga. Malo je vjerojatno da je brojala preko
100.000 ljudi, kao što neki tvrde. Ukratko, mongolska i mamelučka
vojska koje su se trebale uskoro susresti kod 'Ayn Jaluta imale su približno
isti broj vojnika, između deset i dvadeset tisuća ljudi u svakoj
od njih.
Mamelučka je vojska napustila Kairo 26. 07. 1260. i napredovala
prema Salihiji, zoni koncentracije, približno 120 kilometara sjeveroistočno
od Kaira. Tu je Kutuz ponovo morao upotrijebiti svoju
govorničku vještinu kako bi nagovorio kolebljive egipatske vođe da
nastave napredovati prema sjeveru. On ih je uspio posramiti i natjerati
da nastave napredovanje tako što je u jednom trenutku uzviknuo,
"Sam ću se boriti protiv Mongola!" Oni su postali odlučniji, prethodnica
pod zapovjedništvom mamelučkoga zapovjednika Baibarsa,
napustila je Gazu i porazila malu skupinu Mongola koji su tamo bili

smješteni. Ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je u sigurni Damask
i izvijestilo o obratu događaja Kitbuqa i mongolske generale.
Ostatak egipatske vojske, pod zapovjedništvom samoga Kutuza,
slijedilo je Baibarsa i prethodnicu do Gaze, a onda je, nakon što se
odmorio samo jedan dan, marširao uz obalu i utaborio se izvan križarskoga
grada Ake. Tamo je Kutuz stupio u pregovore s franačkim križarima,
koji su se našli u unakrsnoj vatri između Mameluka i Mongola.
Franci su odlučili ostati neutralni ali su dopustili egipatskoj vojsci
da prođe kroz njihov teritorij te su ih snabdjeli i drugim zalihama.
Čim je Kitbuqa čuo da egipatska vojska ide prema sjeveru, on je
odlučio napustiti tabor i povesti mongolsku vojsku prema jugu i poći
ususret Egipćanima. Međutim, pobuna je izbila u Damasku upravo
u to vrijeme i Kitbuqa je bio prisiljen odgoditi pohod dok se pobuna
ne uguši. To je omogućilo Kutuzu i Egipćanima da dođu neometani
do Ake. Mongolske snage konačno su krenule iz Damaska prema jugu,
prešle rijeku Jordan i utaborile se u Jizreelskoj dolini krajem kolovoza
ili početkom rujna 1260. g. Tu su, kod 'Ayn Jaluta pokraj brda
Gilboe, nekih petnaestak kilometara u Jizrelskoj dolini, Saladin i
križari stajali jedni prema drugima stoljeće prije, a sada su Mongoli
čekali Mameluke.
Zašto su Mongoli izabrali baš to mjesto u Jizreelskoj dolini, za
svoje bojno polje? Nekoliko čimbenika doprinijelo je takvom njihovom
izboru. Prvo, to je područje pružalo vodu i dobru ispašu za njihove
konje i prilično dobre uvjete za konjičko ratovanje, jer je bio
početak ljeta ili rana jesen. Ustvari neki povjesničari tvrde da je to
bila zadnja južna točka koja je nudila takve prednosti na putu od
Damaska do Egipta. Drugo, tlo Jizreelske doline, koje je na nekim
mjestima široko oko deset kilometara, sužava se samo na nešto manje
od pet kilometara kod 'Ayn Jaluta pa ga velika vojska može lako
nadzirati ili čak potpuno blokirati. Treće, i brdo Gilboa i obližnji brežuljak
Moreh može se iskoristiti kao izvidnička točka, a brdo Gilboa
moglo bi se iskoristiti kao uporište za mongolski bok tijekom bitke.
Četvrto, Mongoli su mogli pomisliti da će Mameluci doći s juga i
poslati svoju vojsku kroz klanac Wadi 'Ara, te se pojaviti u Jizreelskoj
dolini pokraj drevnoga mjesta Megida, isto onako kao što je
učinio Tutmozis III dvije i po tisuće godina prije, i kao što će gene-

Karta 23. Mameluci i Mongoli
1. Mameluci se kreću prema sjeveru iz Egipta preko Salihije i Gaze prema
Aki.
2. Mongoli se pokreću južno od Damaska, prelaze rijeku Jordan i utabore
se kod 'Ayn Jaluta.
3. Mameluci napreduju iz Ake prema 'Ayn Jalutu.
4. Bitka kod 'Ayn Jaluta 3. 09.; Mameluci pobjeđuju.
ral Allenby opet učiniti 700 godina poslije. U tom slučaju, oni
bi mogli napasti mamelučku vojsku dok ona bude još dolazila kroz
klanac raspoređena u tankoj koloni dugačkoj nekoliko kilometara i
ranjiva na zasjedu, na koju su egipatski generali upozoravali Tutmozisa
III. Međutim, kao što sam prije spomenuo u ovoj raspravi, Mameluci
su umjesto toga već krenuli dalje na sjever, uz obalu Ake i
kretali se južno i istočno preko Jizreelske doline prema mongolskim
položajima kod Ayn Jaluta.

Slika 15. Pokrov Jizreelske doline (Zev Radovan, Jeruzalem)
Kutuz je bodrio svoju mamelučku vojsku utaborenu izvan Ake,
podsjećajući ih na mongolska zvjerstva u prošlosti; pozivajući se na
potrebu da zaštite svoje obitelji, imovinu i način života; te naglašavajući
potrebu da brane islam od nevjernika. On je zatim poslao povjerljivoga
zapovjednika Baibarsa naprijed s mamelučkom prethodnicom
i oprezno poveo ostatak vojske iz Ake prema Mongolima.
Postoje barem dva različita prikaza događaja koji su se događali
u bitci kod 'Ain-Jaluta: prikaz promonogolskoga perzijskoga povjesničara
Rašid al-Dina napisan u četrnaestom stoljeću i onaj promamelučkoga
egipatskoga povjesničara iz petnaestoga stoljeća, al-Makrizija,
koji sasvim drukčije prikazuje bitku. Donedavno se smatralo
da je promongolski prikaz Rašida al-Dina točniji, ali nedavno istraživanje
koje se koristilo dodatnim izvorima, uključujući neka svjedočanstva
s lica mjesta, dramatično je promijenilo sliku događaja.
Danas se promamelučki prikazi bitke, kao što je onaj al-Makrizija,
smatraju općenito pouzdanijima, ali izgleda sve u svemu da se istiniti
tijek bitke nalazi negdje u sredini između opisa Rašida i al-Makrizija,
što možda ne bi trebalo potpuno čuditi.

Kada je mamelučka prethodnica predvođena Baibarsom naišla
na prve mongolske izvidnice, došlo je do niza manjih okršaja. Rašid
al-Din tvrdi da su se Baibars i njegova mala skupina povlačili malo
po malo pred navalom Mongola, dok nisu navele mongolske postrojbe
u zasjedu. Rašid zapisuje da su Kutuz i ostatak mamelučke vojske,
koji su se sakrili na povoljnom položaju, spremno napali i desetkovali
Kitbuqine snage, upravo onako kao što je Antioh III učinio Ptolomeju
IV stoljećima prije. Međutim, nema potvrde za Rašidov prikaz i
on je možda slobodno protumačio činjenice. Umjesto toga, izgleda
da su se ti mali okršaji dogodili dan prije stvarne bitke kada su Baibars
i njegova prethodnica naišli na prve mongolske izvidnice, Baibars
je jednostavno javio Kutuzu i kratko se povukao očekujući pojačanja.
Nije trebao dugo čekati jer su Kutuz i njegova vojska bili samo
na dan jahanja iza Baibarsa, jašući iz Ake uzduž Jizreelske doline.
Ubrzo nakon što je svanulo sunce sljedećega dana, ujutro 3. 09.
1260., bitka kod 'Ayn Jaluta službeno je počela.
Na početku, dvije vojske stajale su jedna nasuprot drugoj u dolini
sjeverno ili sjeveroistočno od izvora kod 'Ayn Jaluta, a svaka od
njih bila je poredana po crti sjever-jug protežući se po cijeloj dolini.
Mongoli, koji su prvi stigli i rasporedili se po bojnom polju, brzo su
napali i razbili lijevo krilo mamelučke vojske, koje su Kutuz i njegovi
generali možda namjerno ostavili slabim. Kutuz je okupio svoje ljude,
uklonivši svoju kacigu kako bi ga mogli prepoznati i jašući ravno na
neprijatelje uzvikujući svim svojim glasom "O islam!". Postavljajući
svoje ljude uokolo poput figura na šahovskoj ploči, prešao je u
protunapad i taktički nadigrao Mongolce, tako da je izravnao bitku.
Ako je i postojala zasjeda u bilo kojem trenutku bitke, kao što Rašid
tvrdi, onda se to dogodilo u tomu trenutku, ali samo onda ako je Kutuz
namjerno dopustio da njegovo lijevo krilo popusti kako bi namamio
Mongolske postrojbe i opkolio ih u pogodnom trenutku. Mameluci
su se žestoko borili, a Mongoli su počeli bježati glavom bez obzira da
bi ih Mameluci sasijecali dok su trčali.
Međutim, Kitbuqa je pozvao svoje ljude i izvršio očajnički protunapad,
te skoro preokrenuo situaciju toga dana. Mameluci su se
spasili samo zato što je Kutuz još jednom ohrabrio svoje postrojbe,
zaurlavši, "O Bože daj nam pobjedu!" dok je jurišao po bojnom polju.

Mameluci su slijedili svojega neustrašivoga vođu u konačnom odvažnom
napadu, tijekom kojega su nadjačali mongolske snage i sasjekli
ih na komade. Al-Makrizijev prikaz kaže da je Kitbuqa galopirao
"naprijed nazad ispred svojih ljudi vičući da je njihova dužnost
umrijeti na bojnome polju" kada su ga oborili i ubili. Međutim,
Rašid kaže da Kitbuqa nije bio ubijen u bitci već uhićen nakon što
je izgubio konja i doveden pred Kutuza. Rašid izvješćuje da je došlo
do žestoke razmjene riječi i uvreda između dvojice vođa, te da je, nakon
što mu je Kutuz zaprijetio odrubljivanjem glave, rekao mamelučkom
vođi:
Ne budi suviše ushićen svojom trenutnom pobjedom. Ako poginem
bit će to od Božje ruke a ne od tvoje. Čim vijest o mojoj smrti dođe
do ušiju Kulagu-kana, njegov će bijes uskipjeti poput ljutitoga mora.
Od Azerbeidžana do vrata Egipta, cijelu će zemlju pregaziti kopita
mongolskih konja a naši vojnici će nositi u bisagama svojih konja
pijesak Egipta. Kulagu-kan ima među svojim sljedbenicima 300.000
ratnika koji su ravni Kitbuqi. Moja smrt bit će za njih samo jedan
vojnik manje.... Požuri i dokrajči me kako ne bih više morao slušati
tvoja predbacivanja.
Prema Rašidu. Kutuz je onda ostvario svoju prijetnju: Kitbuqu
su odmah smakli, a njegovu odrubljenu glavu poslali u Kairo najbržim
putom. U svakom slučaju, bez obzira je li ubijen u borbi ili pogubljen
odmah poslije nje, očito je iz oba prikaza da su Kitbuqi odrubili
glavu i poslali je u Kairo kao pravi dokaz mamelučke pobjede.
Nakon poraza ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je na razne
strane. Mnogi su se penjali na obližnje brdo da bi ih Baibars i njegovi
ljudi sustigli i pogubili na licu mjesta. Druge su ubili seljaci,
dok su se neki pokušali skriti u poljima šaša, ali su ih Mameluci izmamili
vatrom i ubili. Preostali preživjeli pobjegli su sjeverno u
Siriju, gdje su njihove žene i djeca još uvijek čekali u taboru, a tamo
ih je opet sustigao Baibars i njegova prethodnica i još jednom porazio.
Nema točnoga podatka koliko je mongolskih ratnika poginulo
toga dana kod 'Ayn Jaluta. Jedan zapis koji govori da je cijela mongolska
vojska našla smrt vjerojatno je pretjeran; drugi zapis spominje
brojku od tisuću i petsto mrtvih, što je možda bliže istini. Ne
postoje zabilježeni podaci o broju mamelučkih žrtava.

Egipatski sultan Kutuz, na njegovu žalost, nije dugo vremena uživao
u pobjedi. On je nastavio predvoditi ostatak mamelučke vojske
prema sjeveru nakon bitke kod 'Ayn Jaluta i zauzeo Damask i Alepo,
dovevši Siriju pod mamelučku vlas i stvorivši novu političku i
vojnu snagu u Siriji-Palestini, s kojom će se preostali križari boriti
ubuduće. On se u listopadu vraćao u Egipat, namjeravajući slaviti
mamelučku pobjedu u sigurnosti vlastita doma. Međutim, skupina
urotnika ubila ga je nekoliko kilometara izvan Kaira, u pustinji između
el-Arisha i Salihije. Tu je skupinu predvodio nitko drugi do
njegov povjerljivi zapovjednik Baibars. Bilo je to 22. 10. 1260.
Kutuz je bio sultan manje od godine dana. Baibars, koji je možda
bio bijesan što ga Kutuz nije imenovao guvernerom Sirije, sam se
proglasio sultanom i kao takvoga su ga službeno ustoličili u Kairu
sljedećega dana.
Važnost bitke koja se toga dana u rujnu 1260. vojevala kod 'Ayn
Jaluta ne može se precijeniti. Bio je to prvi put da su Mongoli doživjeli
poraz bilo gdje na bojnom polju od nekog neprijatelja. Taj njihov
poraz pokazao je da su oni ipak pobjedivi. Mit o mongolskoj nepobjedivosti
razbio se. Ta je bitka uticala na cijelu povijest zapadne civilizacije.
Ona je ne samo zaustavila napredovanje Mongola prema
zapadu i spasila Egipat i Siriju-Palestinu od mongolske prevlasti, već
je označila početak mamelučkoga utjecaja u tome području, počevši
vladavinom Baibarsa, kojega se smatra "pravim utemeljiteljem mamelučke
moći."
Iz razloga koji još uvijek nisu potpuno jasni, Mongoli nisu nikada
ozbiljno pokušali osvetiti se za svoj poraz kod 'Ayn Jaluta. Simboličke
snage krenule su u studenome 1260., kako bi iskušale odlučnost
novoga mamelučkog sultana Baibarsa, ali su poražene kod Homsa
u Siriji. Uslijedili su pohodi 1281., 1299, , 1300., 1303. i 1312. g.,
ali samo uz jedan jedini izuzetak - 1300., kada su Mongoli trenutno
ponovo zauzeli Siriju - svi su izgledali malodušni i, na kraju, nisu
bili uspješniji od borbe Kitbuqe i njegovih snaga toga kobnoga dana
kod 'Ayn Jaluta u Jizreelskoj dolini.
Kada su Baibars i njegovi mamelučki sljedbenici preuzeli vlast u
Egiptu 1260., oni su naslijedili i pridružene teritorije u Siriji-Palestini.
Baibarsova politika u tom području bila je pod utjecajem

stalne prijetnje koju su Mongoli predstavljali u sljedećih pola stoljeća.
Baibars je osobito nastojao osigurati stalan i slobodan prolaz za svoje
mamelučke vojske od Kaira do Damaska, koji je put prolazio kroz
Jizreelsku dolinu. Stoga je Baibars osjetio izravnu i neposrednu
prijetnju svojoj vojnoj žili kucavici što se protezala od Kaira do Damaska
kada su se hospitalci dali na obnovu porušene muslimanske
tvrđave na vrhu brda Tabora, koju im je dao papa Aleksandar IV
1255., i napučili je sa četrdeset vitezova (kao što smo spomenuli u
7. poglavlju).
Baibars je stoga napao i uništio djelomice obnovljeno križarsko
uporište na vrhu brda Tabora početkom 1263. Malo je dostupnih
detalja o toj bitci, možda zbog toga što su, izgleda, hospitalci napustili
zamak kada su vidjeli da se Baibars približava, a možda su ga
i predali bez borbe. Baibars je zatim nastavio pljačkati Nazaret i Aku
u travnju 1263., koristeći svoj tabor na brdu Taboru kao stožer za te
i druge pohode. Za odmazdu, hospitalci i templari ujedinili su se te
napali i osvojili Baibarsovu malu tvrđavu u al-Lejjunu blizu Megida
u siječnju 1264. g. Opet, malo je dostupnih detalja o bitci, a govorilo
se da su "takvi besplodni izleti samo služili da razljute sultana."
Bez sumnje, i druge su se bitke dogodile u Jizreelskoj dolini tijekom
sljedećih nekoliko stoljeća, jer je Sirija-Palestina bila sve samo
ne mirna tijekom tih godina, a Jizreelska dolina nije bila izuzetak.
Naprimjer, slično stanju tijekom neoasirskoga i perzijskoga razdoblja,
Jizreelska dolina doživjela je brojne vojske koje su je prelazile
uzduž i poprijeko tijekom ranoga otomanskog razdoblja. Sultan
Seim I i njegova otomanska vojska marširala je kroz Jizreelsku dolinu
poznatu na arapskom kao "Marj Ibn 'Amir", na svom putu od Carigrada
do Jeruzalema, Kaira i natrag, tijekom pobjedničkih pohoda
protiv Mameluka 1516/1517.g. Taj je pohod slomio Mamelucima
kralježnicu i uspostavio je Otomansko carstvo, koje je onda preuzelo
vlast na tom području za sljedećih četiristo godina, sve do Prvog
svjetskog rata. Selim I i njegovi ljudi boravili su dvaput u Khan Lejunu
i drevnom Megidu - jednom 24. prosinca 1516. tijekom putovanja
do Kaira, te opet 3. 09. 1517. tijekom putovanja natrag u Carigrad.
Vojnici Selima I također su vodili veću bitku 24. 12. 1516. blizu
Beisana, nanoseći težak poraz mamelučkim snagama, ali to je bilo
najbliže Jizreelskoj dolini dokle su uspjeli ikada doprijeti.

Moguće je da su se i druge bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom
prvih stoljeća otomanske vladavine, ali tek kada se mjesni palestinski
vođa Zahir al-'Umar pojavio na pozornici tijekom osamnaestoga
stoljeća, pun snova o slavi. Imamo zabilježene podatke o takvim sukobima.
Započevši svoju karijeru prilično nezapaženo, kao najmlađi
sin jedne beduinske obitelji skupljača poreza po imenu Zayadinah,
Zahir al-'Umar brzo je uspostavio vlast nad većim dijelom Galileje
i vladao nad njom željeznom rukom. Rođen oko 1690., Zahir je započeo
uspostavljati svoje mini carstvo iz uporišta u Tiberiasu 1720-ih
godina. Do vremena svoje smrti 1775., on je nadzirao područje koje
se protezalo od Tiberiasa i rijeke Jordana na istoku do Ake i Sredozemlja
na zapadu, uključujući Safed i Nazaret, a bio je pouzdanik tako
moćnih vladara kao što su egipatski 'Ali Beg, ruski car i otomanski
sultan. Kao ishod Zahirovih agresivnih akcija da proširi svoje mini
carstvo i pokušaja drugih da ga zaustave, Jizreelska dolina bila je
poprište barem dviju bitaka za života Zahir al-'Umara.
U prvom je redu Zahir bio suočen, 1735, s neprijateljskim savezom
šeika iz Nablusa i beduinskog plemena Bani Sakr. Vladari Nablusa
bojali su se da će se Zahir umiješati u poslove Nazareta koji su oni tada
nadzirali. Pleme Bani Sakr gajilo je duboku i ukorijenjenu mržnju
prema Zahiru zbog toga što je on uspostavio relativan mir u Jizreelskoj
dolini koji je sprječavao njih kao razbojnike da napadaju i pljačkaju
putnike što su prolazili kroz taj teritorij. Tako se stvorio savez
Nablus-Sakr protiv Zahira al-'Umara.
Zahir je u početku računao na nekih tri tisuće konjanika iz plemena
Bani-Sakr kao pomoć u borbi protiv nabluskih šeika. Kada je
čuo da su se te dvije sile udružile protiv njega, shvatio je da je nužna
promjena plana i potpuno nova taktika. Sazvao je vijeće svoje obitelji
Zayadinah i dobio pomoć svojega brata Sa'da i drugih članova
obitelj. S obzirom da nije bilo vremena unovačiti nove ratnike, oni su
isplanirali zasjedu na združene snage saveza Nablus-Sakr u mjestu
poznatom kao al-Rawdah, smještenom u Jizreelskoj dolini nešto zapadno
od Lejjuna i Megida.
Zahir je poveo glavne snage od dvije tisuće ljudi ravno na vojnike
Nablus-Sakra, kao što je nacrtano na karti. Nakon što se upustio
u žestoku bitku, on i njegovi ljudi su se povukli u velikoj zbrci, jer
su ih neprijatelji opkolili i teško porazili. Vojnici Nablus-Sakra jurili

Karta 24. Zahir al'-Umar i Nablus-Saqrov savez
1. Nablus-Saqrova vosjka maršira do al-Rawdaha.
2. Zahir al'-Umar napreduje do al-Rawdaha i napada snage Nablus-Saqra
3. Zahirovi vojnici pretvaraju se da se povlače, Nablus-Saqrova vojska ih
sijedi, zatim se naglo okreću i zatvaraju kruk oko Nablus-Saqrove vosjke
su za njima u veseloj potjeri. Dvije odvojene i dodatne snage od
Zahirovih pet stotina vojnika svaka pod zapovjedništvom Zahirovoga
brata Sa'da i drugih vođa, spremno su reagirale i uhvatile snage Nablus-Sakra
u stupicu, jer su se Zahirovih dvije tisuće ljudi pretvarale
da se povlače, onda se naglo okrenule kao jedan i zatvorile krug oko
neprijateljskih vojnika. Povijest se tako ponovila, jer je Zahir upotrijebio
istu taktiku koju su u Jizreelsoj dolini koristili Antioh III 218.
pr. Kr., i Vespazijan 67. po Kr., te vjerojatno i Mameluci 1260. (kao
što smo upravo naveli). I doista, ta se taktika još jednom pokazala
uspješnom. Neki prikazi tvrde da je Zahirova pobjeda bila tako nad-

moćna da je skoro osam tisuća neprijatelja poginulo u bitci. Toliko
je kosti ostalo na bojnom polju da ga nije bilo moguće obrađivati
sljedećih dvadeset godina.
Zahirova moć i ugled nastavili su rasti nakon te bitke, pa je on
uspio, usprkos brojnim pokušajima pobune protiv njega, uključujući i
onu vlastitih sinova, ne samo zadržati nadzor već proširiti svoje posjede
u Galileji i Jizreelskoj dolini tijekom sljedećih desetljeća sredinom
osamnaestoga stoljeća. To je vrijeme Jizreelska dolina bila
najplodnije područje u cijeloj Palestini, poznata po svojem žitu, duhanu,
dinjama i, iznad svega, pamuku. Uopće ne začuđuje, osobito
uzevši u obzir stalnu stratešku važnost Jizreelske doline uzduž trgovačkih
putova što su vodili iz Damaska, da je Zahir al-'Umar proveo
veći dio svoje vladavine u sukobu s drugim silama koje su željele
preoteti njegove zemlje.
Kada se drugi put Zahir al-'Umar borio u Jizreelskoj dolini bilo
je to tijekom njegova pohoda 1771/73., kada je pokušavao osvojiti
Nablus, smješten nešto južnije od doline. Govori se da je upotrijebio
topove protiv grada Lejjuna, razrušivši veći njegov dio, iako nisu
dostupni točni detalji te bitke. Tijekom istoga razdoblja nekoliko je
vojski promarširalo kroz Jizreelsku dolinu. Neke su se doista i zaustavile
i utaborile se pokraj Megida, Lejjuna i drugih mjesta. Međutim,
sve su one bile ili na putu prema velikim bitkama izvan same doline
ili su se povlačile nakon njih.
Zahirovo mini carstvo ubrzo je palo nakon njegove smrti. On je
bio umoren, vjerojatno po naredbi otomanskoga sultana, a možda i
od vlastitih ljudi - izvan Ake 1775. g. dok s borio protiv otomanskih
snaga u uzaludnom pokušaju da zaštiti svoje posjede. Međutim,
Jizreelska dolina neće dugo biti bez sukoba jer je to područje postalo
poprištem Napoleonovih snova o slavi manje od četvrt stoljeća poslije.
Tijekom Napoleonovih neuspjelih pokušaja da oslobodi Egipat i
Siriju-Palestinu od Otomanskoga carstva oko 1798-1801., on je izveo
pohod na Siriju-Palestinu 1799. Prvenstveni ciljevi bili su, prvo,
presresti i poraziti tursku vojsku koju je u Siriji okupio otomanski
sultan za napad na Egipat i, drugo, zauzeti grad Aku. 31
Znanstvenici
i vojni povjesničari tumačili su da je taj pohod bio neuspješan zbog
toga što Napoleon nije uspio zauzeti grad Aku ni nakon dugotrajne
opsade. Međutim, drugi znanstvenici smatraju da je taj pohod bio

uspješan, isključivo zbog takozvane Bitke kod brda Tabora koja se
vodila 16. travnja 1799. Ishod te bitke, koja se vodila u Jizreelskoj
dolini blizu današnjega grada Afule, bio je da je Napoleon raspršio
tursku "Damašćansku vojsku". Ta se vojska okupila u Siriji i bila je
jedna od dvije snage - druga je bila "vojska s Rodosa" - koje je otomanski
sultan planirao poslati protiv Napoleona u pokušaju da oslobodi
Egipat od Francuza. Izvještaji govore da je Napoleon dobio
"bitku kod brda Tabora" jednostavno tako što je ispalio dva topa
preko pozadine turske vojske, nakon čega su otomanske snage pobjegle
glavom bez obzira. Je li se to baš tako dogodilo? Izgleda malo vjerojatnim,
ali s Napoleonom čovjek uvijek mora očekivati iznenađenje.
Tijekom jeseni i početka zime 1798. g. do Napeolona su došle vijesti
da se otomanski sultan priprema ponovo osvojiti Egipat, koji je
Napoleon zauzeo nešto prije, iste godine. Pod pretpostavkom daje
najbolja obrana dobar napad, i slijedeći rasuđivanje Ikšidida i Mameluka
prije njega, Napoleon je okupio trinaest tisuća ljudi i pripremao
je susresti s turskom Damaščanskom vojskom prije nego što
ona prijeđe pustinju od Palestine i napadne sam Egipat. On je također
želio osvojiti grad Aku, na palestinskoj obali, kojim je vladao Ahmedpaša
(rođeni Hercegovac - prim, prev.), još bolje poznat kao El Jezzar
(Džezar), ili '"Mesar". Detalji o cijelom pohodu i o bitci koja se vodila
kod brda Tabor dostupni su iz brojnih izvora, uključujući Napoleonovu
korespondenciju s Izvršnim Direktorijem u Francuskoj i
njegove kasnije memoare, izvještaj Napoleonovoga šefa stožera,
generala Berthiera poslan ministru rata u Parizu, te razna svjedočanstva
s lica mjesta, uključujući i pisani izvještaj generala Klebera,
Napoleonu nakon bitke.
Ostavivši nekih šesnaest tisuća ljudi iza sebe da brane Egipat u
njegovoj odsutnosti, Napolen je poveo malu snagu od trinaest tisuća
prema Suezu u 12.mj. 1798. i vršio posljednje pripreme za pohod
na Palestinu. Njegovi su se ljudi raspodijelili u četiri pješadijske divizije
koje su brojale skoro deset tisuća vojnika, pod zapovjedništvom
generala Klebera, Regniera, Bona i Lannesa. Tu je bila i divizija od
osam stotina konjanika pod zapovjedništvom generala Murata. Artiljerijska
divizija pod zapovjedništvom generala Dommartina, te
inženjerska divizija pod zapovjedništvom generala Caffarellija.

Karta 25. Napoleon kod brda Tabora, 15-16. 04. 1799.
1. Otomanski odredi okupljaju se kod el-Fuleha (Afule), kod Lejjuna i u
podnožju brda Tabora.
2. Kleber maršira iz Nazareta u noći od 15. na 16. 04.
3. Francuske snage, opkoljene od otomanske vojske, bore se u neravnopravnoj
borbi 16. 04.
4. Napoleon maršira, preko Sepphorisa (Sepforis), u pomoć Kleberu.
5. Trideset druga brigada generala Rambauda ide ravno u borbu; Osamnaesta
brigada generala Bona i Viala nastavlja marširati prema brdu
Gilboa; divizija izviđača-pješaka nastavlja marširati prema Jeninu; a
konjica se okreće i napada mamelučki tabor kod Lejjuna.
6. Otomanske snage raštrkavaju se i bježe; mnogi se utapaju dok pokušavaju
prijeći rijeku Jordan.
Napoleon je do 18. 03. 1799., nakon niza bitaka kod el-Arisha,
Jaffe i drugih mjesta, došo do Ake i postavio opsadu toga grada.
Istovremeno je poslao razne odrede da zauzmu luku Safed, osvoje

Nazaret i Tir. Svi su ti ciljevi uspješno izvršeni. Početkom travnja,
proširile su se vijesti da je Damaščanska vojska u pokretu i da ide
prema Galileji i Jizreelskoj dolini. Došlo je do nekoliko manjih bitaka
i okršaja između francuskih snaga i raznih odreda turske vojske
i njihovih saveznika tijekom tjedna od 8. do 15. 04..
General se Kleber našao 15.04. u Nazaretu s nekih dvije tisuće
ljudi pod svojim zapovjedništvom. On je čuo da su se turske
snage utaborile na brdu Taboru i u obližnjem gradu el-Fulehu (današnjoj
Afuli) u Jizreelskoj dolini. Kleber je odlučio poduzeti noćni
marš do toga brda i izvesti iznenadni napad ujutro 16. 04. Uputili
su se u 10 sati te večeri, očekujući da će stići do cilja za otprilike četiri
sata, oko 2 ujutro. Međutim, nažalost, za razliku o Gideona u
sličnoj situaciji dvije tisuće i devetsto godina prije, Kleber nije prije
osobno izvidio cestu te nije znao daljinu, teškoće terena noću i vremena
koje će mu trebati da prevali taj put.
On i njegovih dvije tisuće pješaka marširali su istočno od Nazareta;
okrenuli se na jug kada su prešli brdo Tabor, kako bi obišli oko
planine; a tek onda krenuli opet na zapad uz Jizreelsku dolinu u sjeni
brda Tabora. Stigli su na određeno mjesto četiri sata kasnije nego
što su očekivali, oko 6 sati ujutro 16. 04. Trebalo im je punih
osam sati da promarširaju 25 kilometara. Trenutno su se
našli okruženi s dvadeset i pet tisuća konjanika i deset tisuća pješaka,
koji su svi pripadali paši od Damaska. Kleber je uspješno locirao
Damaščansku vojsku ali je izgubio kritični element iznenađenja.
Prema Kleberovom vlastitom izvještaju Napoleonu, napisanom
nakon bitke, on je odmah zauzeo obližnju "utvrdu" (vjerojatno ruševine
križarskoga zamka poznatoga kao La Feve, blizu el-Fuleha
/Afule/ koji nije bio dostupan konjici). On ga je do 7 sati ujutro napučio
sa stotinu ljudi namjeravajući ga koristiti kao uporište i mjesto
za uzmak u slučaju potrebe. Kleber je ubrzo rasporedio ostatak
svojih ljudi u dva četverokuta, što je bila omiljena Napoleonova taktika
i uspješno odbijao val za valom otomanskih konjanika u napadu.
Jedan izvjestitelj izvješćuje kako je bitka tako brzo počela da francuske
postrojbe nisu imale vremena pojesti svoj doručak niti napiti
se iz obližnjega jezera koje ih je mamilo tijekom cijeloga dana. Brojčano
nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan, Kleber i njegovi
ljudi bili su prisiljeni voditi potpuno obrambenu bitku, što su i činili

cijelo jutro. U podne, Kleber je zapovjedio svojim ljudima da se spoje
u jedan četverokut i počnu štedjeti streljivo. Oni su nastavili boriti
se do ranoga poslijepodneva, a stanje je za njih postajalo beznadno.
Iznenada, oko jedan sat poslije podne, ili možda nešto malo poslije,
čuli su pucnjeve iz dva francuska topa južno od bojnoga polja. To
su bila ona dva legendarna topa, prvi "pucnjevi koji su se čuli u svijetu",
ili barem u plodnoj ravnici Jizreelske doline.
Izgleda da je Napoleon posumnjao kako bi se Kleber mogao naći
u teškoj situaciji. Stoga je i on počeo marširati prema brdu Taboru
15. 04., prepuštajući generalu Lannesu i njegovoj diviziji da
nastavi s opsadom Ake. Napoleon je poveo sa sobom pješačku diviziju
generala Bona, kao i cijelu konjičku diviziju generala Murata,
te osam topova iz artiljerijske divizije generala Dommartina. Nakon
što su prenoćili pored Sepphorisa, počeli su ponovo marširati u zoru
16. 04.. Između 9 i 10 sati ujutro, gledajući dvogledima s uzvisina
oko Nazareta, mogli su u daljini vidjeti Kleberove ljude, barem pet
a možda čak i 15 kilometara daleko. Vidjeli su nejasno kako su
raspoređeni u dva četverokuta okruženi vrtložnim oblacima dima,
braneći se hrabro od napada konjice Damaščanske vojske. Marširajući
izravno prema jugu, zapadno od Nazareta i dolje u Jizreelsku
dolinu, a ne istočno i iza brda Tabora kao što su učinili Kleberovi ljudi,
Napoleon i njegove snage brzo su prešle preostalu udaljenost. Nakon
što se približio pozadini turske vojske, Napoleon je ispalio dva
pucnja iz svojih topova.
Prema Kleberu i samom Napoleonu turska se vojska tada raspala
i razbježala "u svim smjerovima, prema planinama i u doline." Kleber
i Napoleon su izvijestili: "Francuzi koji su to gledali iz daljine uživali
su u prizoru i smijali se." Međutim, kao što je uobičajeno u takvim
pričama koje se prepričavaju u barovima i konobama one su suviše
dobre da bi bile istinite. A ova priča nije izuzetak jer izgleda da postoji
istovremeno skraćena i pretjerana inačica onoga što se stvarno dogodilo.
Ne iznenađuje činjenica da je trebalo više od dva topovska
pucnja da se prestraši trideset pet tisuća otomanskih vojnika. Drugi
izvori, uključujući i nekoliko sudionika u bitci, daju detaljniji prikaz
zadnjih sati borbe, koje prepričavam u odlomcima što slijede.
Iako su Napoleonove postrojbe, marširajući brzo prema bojnome
polju, mogle vidjeti borbu s vrhova planina već u 9 ili 10 sati ujutro

16. travnja (samo nekoliko sati nakon što je bitka počela), razdaljina
do bojnoga polja još je uvijek bila velika. Štoviše, postrojbe su
marširale od rane zore i preko planinskoga područja koje im je upravo
omogućilo pogled na bojno polje, pa je Napoleon stoga odlučio
da im treba odmor, kako bi bile odmorne kada stupe u boj. Tako je,
usprkos želji svojih ljudi, Napoleon zapovjedio odmor od nekoliko
sati. Kada se marš nastavio i Napoleon odlučio ispaliti pucnjeve iz
dva topa, bilo je već barem jedan sat poslije podne. Napoleon je ispalio
te pucnjeve kako bi zbunio neprijatelja te da najavi opkoljenim
Kleberovim ljudima skori dolazak s pojačanjima. Kleberovi ljudi, nakon
što su čuli pucnjeve, počeli su se boriti obnovljenom snagom,
uzvikujući, "To je Bonaparte! To je Bonaparte!"
Napoleon i njegovi ljudi tada su brzo napredovali ususret otomanskoj
Damaščanskoj vojsci. Nakon što su prije marširali prema
zapadu od neprijateljskih postrojbi, Francuzi su tada mogli napasti
pozadinu otomanskih snaga i tako uhvatiti u stupicu neprijatelja između
Kleberovih i Napoleonovih ljudi. Jedan svjedok s licu mjesta,
artiljerijski pukovnik po imenu Jean-Pierre Doguereau, koji se poslije
uzdigao do čina generala u Francuskoj vojsci, izvješćuje da je Napoleon
razdvojio pješadijsku diviziju generala Bona na dva dijela i
poslao ih u raznim smjerovima, kako bi s Kleberovim ljudima oblikovali
tri strane trokuta, s neprijateljem uhvaćenim u sredini. Drugi
izvori kažu da je Napoleon, ustvari, podijelio svoje ljude u četiri jedinice,
s razdaljinom između svake jedinice od osam stotina metara.
Visoke stabljike pšenice koja je rasla u dolini štitile su francuske
snage od pogleda otomanskih vojnika do zadnje minute.
Kada su Napoleonovi ljudi započeli svoj konačan napad na neprijatelja,
Trideset četvrta brigada generala Rambauda otišla je ravno
u borbu koja je bila u tijeku, dok je Osamnaesta brigada generala
Bona i Viala nastavila marširati prema brdu Gilboe. Izviđači-pješaci
usmjerili su se prema Jeninu, dok se konjica okrenula udesno i napala
bazni tabor mamelučkoga dijela otomanske vojske, koji je bio smješten
blizu Lejjuna. Tako je Napoleon ne samo ubacio neke svoje snage
izravno u borbu nego je neke poslao da napadnu neprijateljski tabor
a opet druge da odsijeku moguće crte povlačenja, iskoristivši tako
psihološku kao i fizičku taktiku protiv otomanske vojske.
Nakon početnoga otpora, turske su snage popustile i njihovi vojnici
su u panici počeli bježati prema rijeci Jordan i obližnjim planina-

ma. Francuske su ih snage slijedile, osvojivši selo el-Fulah (današnju
Afulu) i poubijali veći dio Damaščanske vojske. Ostatak se razbježao
na sve četiri strane svijeta. Jedan sudionik u bitci izjavio je;
Nismo više mislili na vodu već samo na ubijanje i na to kako ćemo
jezero učiniti crvenim krvlju barbara, koji su se samo trenutak prije
nadali kako će nam odsjeći glave i utopiti naša tijela u isto ono jezero,
gdje su se sami utopili i koje je bilo ispunjeno njihovim truplima.
Bitka je okončana oko 4 sata poslije podne, punih 10 sati
nakon što je počela. Ta dugačka priča tu se ne zaustavlja jer, prema
izvještaju generala Klebera, kada je nakon bitke izvršena prozivka,
samo su dvojica njegovih ljudi bila ubijena a šezdeset ih je bilo ranjeno.
On ne spominje koliko je poginulo vojnika što ih je doveo
Napoleon. Na drugoj strani, barem pet tisuća vojnika Damaščanske
vojske je izgubilo živote, uključujući dvije tisuće onih koji su se
utopili dok su bježali i pokušali prijeći rijeku Jordan nakon same
bitke. Ti brojevi izgledaju nevjerojatni, osobito uzimajući u obzir
činjenicu da se dvije tisuće Kleberovih ljudi borilo protiv trideset i
pet tisuća neprijateljskih konjanika i pješaka dobar dio dana, dok su
Napoleonove dodatne postrojbe također bile uključene u zadnju
fazu bitke. Doista, trebali bismo se prisjetiti pruskoga vojnoga stratega
iz devetnaestoga stoljeća, Carla von Clausewitza koji je primijetio
da "da izvještaji o broju žrtava na jednoj i drugoj strani nikada
nisu točni, rijetko istiniti, a u većini slučaja namjerno iskrivljeni."
Jedan francuski sudionik po imenu Bernoyer, napisao je pismo
kući izvješćujući konkretno da je "bitka kod brda Tabora stajala
neprijatelja šest tisuća života, dok smo mi izgubili samo dvije stotine."
Napoleonovi vlastiti memoari, koje je napisao dok je bio
zatočen na Sv. Heleni mnogo godina poslije, potkrepljuju tu veću
brojku navodeći da je "Kleber imao 250 do 300 ubijenih ili ranjenih
ljudi; Kolona /Napoleonova imala ih je 3 ili 4." To izgleda mnogo
razumniji ukupni broj francuskih gubitaka, iako je još uvijek malo
prenizak, uzimajući u obzir da su se borili punih deset sati i da su
bili brojčano nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan tijekom
većega dijela bitke. Međutim, bez obzira koliko ih je stvarno bilo
ubijenih ili ranjenih, francuska strategija korištenja disciplinirane

Karta 26. Napoleon kod brda Tabora, 17-18. 04. 1799.
la. Francuske snage pale Nuris na brdu Gilboi i Jenin ujutro 17. 04.
lb. dok Kleber i njegovi ljudi čuvaju stražu na rijeci Jordan.
2. Napoleonovi ljudi marširaju natrag u Nazaret, paleći Sunem na putu,
poslije 17. 04.
3. Napoleon se pobjednički vraća u Aku 18. 04.
pješadije poredane u četverokute nasuprot dezorganiziranim masovnim
konjičkim napadima neprijatelja očito se pokazala nadmoćnijom
taktikom toga dana u Jizreelskoj dolini.
Toga su dana, prema zapisima, Napoleon i njegove postrojbe
prespavali na brdu Taboru, iako i ta priča može biti kasnija krivotvorina,
jer je ta planina bila vjerojatno daleko od mjesta stvarne
bitke. Napoleonov tabor mogao je biti smješten nešto bliže drevnom
mjestu Jizreelu i 'Ayn Jalutu ("Golijatovom izvoru"), te bliže brdu
Gilboi nego brdu Taboru. Kleber je bio s Napoleonom u šatoru do

ano ujutro 17. 04., kada je otišao kako bi se ponovno pridružio
svojoj diviziji i poveo ljude da čuvaju stražu na rijeci Jordan protiv
mogućega upada otomanskih snaga i njihovih saveznika. Nakon što
su ustale, Napoleonove su postrojbe osvojile i spalile selo Nuris na
brdu Gilboi i grad Jenin dalje prema jugu, izvan Jizreelske doline,
prije nego što su se vratile u tabor i onda krenule u opušteni marš
prema sjeveru i zapadu do Nazareta. Tijekom marša natrag u Nazaret
oni su, izgleda, spalili i selo Šunem u Jizreelskoj dolini. Napoleon i
njegovi ljudi tada su proveli noć 17. 04. u jednom samostanu u
Nazaretu, vrativši se u Aku sljedećega dana.
Napoleon je ubrzo bio prisiljen napustiti bezuspješnu opsadu
Ake, zahvaljujući djelomice provali kuge koja je harala njegovim
postrojbama. On je izjavio u vatrenom govoru svojoj vojsci, 20. 05.
1799., prije nego što su napustili Aku poslije istoga dana:
Vojnici! Vi ste prešli pustinju koja dijeli Afriku od Azije većom
brzinom nego arapska vojska. Vojska koja je marširala da osvoji Egipat
razbijena je. Vi ste zarobili njezina generala, njezinu ratnu opremu,
njezinu popudbinu, njezine boce od kozje kože; vi ste osvojili
sve utvrđene gradove i obranili pustinjske bunare; vi ste raspršili na
polju brda Tabora to mnoštvo ljudi koje je došlo iz svih dijelova
Azije u nadi da će opljačkati Egipat.
On je zatim povukao svoje ljude i krenuo natrag u Egipat da bi se
suočio s Rodoskom vojskom, drugom savezničkom polovicom otomanskoga
sultana, koja je pokušala preoteti Egipat od francuskih snaga.
Iako nije uspio osvojiti Aku, što je bio vjerojatno jedan od prvenstvenih
ciljeva palestinskog pohoda, Napoleon je s velikim uspjehom
porazio i raspršio tursku Damaščansku vojsku u "Bitci kod brda Tabora".
Doista, iako nije postigao sve ono što je pred sebe postavio,
njegov glavni cilj da razbije tursku vojsku prije nego što ona prijeđe
pustinju i napadne sam Egipat u potpunosti je postignut. Nakon što
je postigao barem taj cilj, Napoleon, taj poznati propagandist, proglasio
je da je njegov pohod na Siriju-Palestinu i Jizreelsku dolinu
bio velik uspjeh i upriličio je trijumfalni marš kroz Kairo 14. 06.
1799. god.
Napoleonova bitka kod brda Tabora bit će posljednja borba u
Jizreelskoj dolini za više od jednoga stoljeća, sve do Prvoga svjet-

skoga rata. Čovjek koji ga je naslijedio kao pobjednik u sljedećemu
sukobu, general Edmund H.H. Allenby, znao je sve o Napoleonu i
bitci kod brda Tabora, jer su 1918. Napoleonove pobjede bile temeljno
štivo u udžbenicima Kraljevskog vojnoga koledža u Sandhurstu
i Staff Collegeu gdje je Allenby studirao. Allenby, potomak
Olivera Cromwella, bio je nezasitni čitatelj drevne povijesti i starih
vojnih taktika. Već sam u 1. poglavlju raspravljao kako je on iskoristio
svoje znanje o vojnoj povijesti Jizreelske doline u vođenju
britanske vojske i njezinih saveznika prema pobjedi nad Otomanima
kod Megida 20. 09. 1918. Naime, prelazim na vrijeme točno
trideset godina poslije Allenbyjeve pobjede - u razdoblje kada su
Britanci odstupili od svojih prava na Palestinu i kada se mlada država
Izrael borila za goli život - kako bih došao do sljedećega sukoba
koji se zbio na krvlju natopljenom tlu Jizreelske doline.

9. POGLAVLJE
Borba za opstanak
Ispred nas je duga trnovita staza. Na dan kada je Država Izrael
uspostavljena, egipatski zrakoplovi bombardirali su Tel Aviv ...
Također primamo izviješća da su našu zemlju napale sa sjevera,
istoka i juga redovne vojske susjednih arapskih država. Ispred nas
je teško i opasno vrijeme ... Dužnost svakoga od nas i svakoga
mjesnoga tijela je da poduzmemo prikladne obrambene mjere,
kao što je izgradnja skloništa, kopanje rovova itd. Osobito se
moramo usredotočiti na izgradnju vojne udarne sile koja je
sposobna odbiti i uništiti neprijateljske snage gdje god se nalaze.
— Premijer David Ben-Gurion
Radio govor narodu Izraela 15. 05. 1948.
Beba je odmah poginula na razrušenom drugom katu dječje
kuće kada je artiljerijska granata probila betonsku zgradu
kibuca. Majka, koja je pokušala zaštiti svoju bebu, umrla je
nekoliko sati poslije na provizornom operacijskom stolu postavljenom
u kupaonici razrušene zgrade. One su bile prve žrtve napada na
Mishmar Haemek, kibuc smješten nekoliko kilometara sjeverozapadno
od Megida u Jizreelskoj dolini. Napad je počeo udarom od
tisuću granata baražne vatre na židovsko naselje bez upozorenja u
vrijeme čaja poslije podne 4. 04. 1948. Trajao je dva sata i ostavio
većinu zgrada u ruševinama, čak i one koje su izgrađene od betona.
Nasreću, većina branitelja uspjela je potražiti zaklon u dubokim rovovima
koji su isprekrižali kibuc.
Bitka kod Mishmar Haemeka trajala je devet dana, od 4. do 12.
04. 1948., pri čemu su židovski doseljenici pretrpjeli teške gubitke
i borili se za goli život cijelo vrijeme protiv nadmoćnijega neprijatelja.
Prošlo je točno trideset godina otkad se Allenby borio

protiv Otomana kod obližnjeg Megida 1918. g. Sada je napad izvršila
Arapska oslobodilačka vojska (ALA) pod vodstvom Fauzija el-Kaukjija,
bivšega sirijskog časnika u otomanskoj vojsci. On je odlučio
zauzeti Mishmar Haemek dok su se glavne snage mlade židovske
vojske usredotočile na Operaciju Nachshon, otvaranju ceste Tel Aviv-
Jeruzalem, koja se službeno vodila od 6. do 15. 04. Pobjeda kod
Mishmar Haemeka priskrbila bi žilu kucavicu u snabdijevanju arapskih
snaga, mogućnost ometanja židovskih komunikacija uzduž
ceste Haifa-Tel Aviv, te priliku Kaukjiju da vrati svoj ugled koji mu je
bio poljuljan porazom kod Tirat Zvija južno od Beisana još u 4.mj.
Tijekom Rata za nezavisnost 1948. g., dva odvojena niza bitaka,
u razmaku od 6 tjedana, vodila su se u Jizreelskoj dolini između
arapskih i izraelskih snaga, kao dio napora Izraelaca da uspostave novu
državu Izrael i Arapa da oslobode Palestinu od neželjenih uljeza. Za
obje strane, bila je to bitka na život i smrt. U prvom nizu bitaka od 4.
do 12. 04., Arapi su bili agresori, napadajući židovsko naselje,
kibuc Mishmar Haemek. U drugom nizu bitaka koje su se dogodile od
28. 05. do 4. 06., strane su se promijenile jer su Izraelci bili
agresori u napadu na arapska sela i obrambene položaje, uključujući
Zarin, Megido, Lejjun i, na kraju, dalje prema jugu i izvan Jizreelske
doline, grad Jenin.
Kaukji je bio zadužen za više od tisuću ljudi, uključujući bojnu
Dadisia, bojnu Hittin i jedinice Prve Yarmuk bojne. One su marširale
zapadno od Nazareta 3. 04. 1948. Ujutro sljedećega dana, 4.
04., on je rasporedio svoje ljude oko kibuca u labavom krugu koji
se može u bilo koje doba zategnuti. Kaukji je također imao oko dvanaest
minobacača od 76 mm, sedam artiljerijskih oruđa, topove od
75 i 105 milimetara, koje mu je dala sirijska vojska i koje je prve
upotrijebio u ratu. Postavio ih je na brdima iznad Mishmar Haemeka.
Kibuc su branili naoružani doseljenici Mishmar Haemeka, koji su
se sastojali od približno 300 muškaraca, žena i djece, predvođeni
zapovjednikom, Yehudom Yevzorijem. Dobili su pojačanje maloga
odreda Haganaha, ogranka izraelskih obrambenih snaga. Branitelji
su na početku bitke imali na raspolaganju samo jednu strojnicu, minobacač
od 76 milimetra, dva minobacača od 50 mm., dvije lake strojnice
i oko 50 pušaka. Međutim, oni su svoju obranu pripremali
skoro 2 mjeseca prije, podigli su bodljikavu žicu i iskopali dubo-

ke povezane rovove preko terena u kibucu. Također su pripremili
zalihe hrane za mjesec dana.
Napad pješadije koji je neposredno slijedio artiljerijsku baražnu
vatru u vrijeme čaja 4. 04. 1948. jedva je odbila vatra iz kratkoga
oružja i granata na vanjskoj ogradi kibuca kada se spustila noć. Te
noći, u ranim satima 5. 04, jedna satnija iz Golanske brigade pristigla
je kao pojačanje opkoljenim braniteljima u Mishmar Haemeku.
Kaukji i arapske snage znale su za dolazak pojačanja i mogli su
pucati na njih u bilo koje vrijeme dok su se približavali kibucu. Umjesto
toga, Kaukji je odlučio propustiti Izraelce da se ušuljaju bez
prepreka kako bi mogao ubiti više židovskih branitelja.
Međutim, ujutro 5. 04, očekivan napad arapskih snaga nije
se ostvario. Razlog je bio neočekivano primirje koje je dogovoreno
posredstvom britanskih časnika iz Treće husarske pukovnije, koja je
bila smještena oko tri kilometra dalje od bojišnice. Sljedeći dan, 6.
travnja, ipak se nastavila sporadična borba, a kibuc je bio pod teškom
paljbom granata veći dio dana. Ujutro 7. 04, dogovoreno je drugo
primirje, ovaj put na zahtjev potpukovnika britanske vojske, Peela,
koji je zahtijevao da se evakuiraju ranjene žene i djeca. Te noći, dodatno
židovsko pojačanje u vidu Prve bojne Palmacha koju je predvodio
bojnik Dan Laner, spremalo se u obližnjem selu Ein Hashofet za
iznenadni napad na arapske snage koje su opkolile Mishmar Haemek.
Možda je to bio prst sudbine ili namjerna odluka da Prva bojna Palmach
dođe u pomoć, jer je upravo u Mishmar Haemeku novoformirani
Palmach (tj. "Odredi za napad" koje je uspostavio Haganah)
vršio intenzivne vježbe još 1942., sa 600 novaka. Oni su učili
sabotažu i izviđanje, između ostalih vještina i uvježbavali su se u
šumama oko Mishmar Haemeka. Stoga je to bio vrlo poznati teren za
mnoge vojnike Prve bojne.
Ujutro 4. 04., bojnik Laner i Prva bojna napali su Kaukjijeve
arapske snage. Bitka je trajala pet dana, tako da su obje strane nastojale
zauzeti arapska sela i položaje na brdima oko Mishmar Haemeka.
Neka područja prelazila su u arapske ruke tijekom dana da bi ih
židovske snage ponovo zauzele po noći. Tih dana borbi pojavile su
se po prvi put mlade Izraelske zračne snage, naziva "Galilejske eskadrile"
Zračnih snaga, koje su se u to vrijeme sastojale od dva zrakoplova
tipa Piper Cubs i tri pilota. Piloti, koji su izviđali 5. 04.,

Karta 27. Rat za neovisnost: Mishmar Haemek (4.mj. 1948.)
1. Izraelski naseljenici utvrđuju kibuc Mishmar pripremajući se za arapski
napad.
2. Arapske snage kreću zapadno od Nazareta prema Mishmar Haemeku.
3. Napad na Mishmar Haemek počinje 4. 04.
4. Izraelska pojačanja stižu tijekom noći od 4. na 5. 04. i 8. 04.
5. Nakon 5 dana borbi, arapske snage povlače se u Jenin, Jeruzalem i Jaffu.
7.04. su bacali zalihe streljiva zapmotanog u stare krpe, te izravno
napali arapske snage 9. 04. Njihove "bombe" sastojale su se od
cijevi za navodnjavanje s vrhom koji se odvijao najednom kraju i
fitiljem koji se palio šibicom na drugom. Bacali su ih na Kaukjijeve
ljude a osobito na bitnice u brdima iz kojih se mogao gađati kibuc.
Kada je, 11. 04., Kaukjiju postalo očito da Prva bojna Palmacha
postupno pobjeđuje, on je poslao brzojav Druzijskoj bojni, sa
stožerom u selu Shfar-Amu. Druzi su okupili plaćeničke snage koje

su bile voljne boriti se na strani onoga koji ponudi najvišu cijenu,
ali nisu bili u savezu ni s Arapima ni sa Židovima. Kaukji je pisao:
"Obraćam se vama Sinovima Marufa. U nevolji sam. Ako mi ne pomognete,
mogu se obratiti samo Bogu." Kao odgovor, Druzi su odmah
napali dva obližnja arapska sela koja su židovske snage prethodno
zauzele. Međutim, suočeni sa žestokim otporom, Druzi su se povukli
ne ostvarivši nikakvu prednost u toj operaciji. Poslije su odlučili
da im je korisnije boriti se na strani Židova.
Kaukji je, 12. 04. još jednom pokušao izravno napasti Mishmar
Haemek, ali njegove su snage pale u zasjedu u šumama oko kibuca
prije nego što su uspjele izvršiti napad. U isto su vrijeme izraelski
vojnici Haganaha osvojili dva arapska sela iza i istočno od
Kaukjija i prijetile da opkole njegove snage i odsjeku mu crte komunikacije.
Kaukji je brzo poslao očajnički brzojav Arapskoj ligi,
najavljujući, "10.000 Židova odsjeklo je Mishmar Haemek i zatvaraju
ga sa svih strana." On je onda odustao od napada na Mishmar
Haemek i povukao se u Jenin, poslavši svoju dragocjenu artiljeriju
prema jugu u Jeruzalem a dio svojih postrojbi u Jaffu. Haganahove
snage krenule su u žestoku potjeru i došli su skoro do ždrijela Wadi
'Are (klanca Musmusa) pokraj Megida.
Kaukji je doživio još jedan ponižavajući poraz nakon njegovoga
prijašnjega sloma kod Tirat Zvija u veljači. Doista, nakon toga drugog
neuspjeha, ne samo da nije kod Mishmar Haemeka zadobio prijašnji
ugled i slavu, već su ga kralj Transjordanije i predsjednik Sirije u
svojim brzojavima nazivali "psom", "lopovom" i "izdajnikom". Barem
su jedne arapske novine, u Beirutu, objavile, iako pogrešno, da
je Kaukji izašao kao pobjednik. Mnogi stanovnici u selima što su
okruživala Mishmar Haemek protjerani su na jug, u Jenin i dalje, dok
je nekoliko sela, kao što je 'Ayn al-Mansi, razoreno dinamitom ili
na drugi način u vremenu od 8. do 9. 04.
Uspješna obrana Mishmar Haemeka bio je vrlo važan i ohrabrujući
događaj za Izraelce, osobito što je došla u isto vrijeme kao i uspješno
otvaranje ceste Tel Aviv-Jeruzalem pod pokroviteljstvom
Operacije Nachshon. Približno, mjesec dana poslije, 14. 05.
1948. objavljena je Deklaracija o osnivanju države Izrael. Sljedećega
dana arapske su države službeno objavile rat Izraelu i postavljen
je plan za naredne bitke koje će se voditi u Jizreelskoj dolini.

Drugi krug borbi započeo je oko šest tjedana nakon bitke kod
Mishmar Haemeka i dva tjedna nakon službenoga početka Rata za
nezavisnost. Te su se bitke, od kojih se većina u početku vodila noću,
dogodile od 28. do 31. 05. 1948. U pitanju je bilo nekoliko gradova
i sela u Jizreelskoj dolini, uključujući Zarin, Lejjun i Megido.
Međutim, krajnji cilj pokreta bio je napad na Jenin, smješten dalje na
jugozapad uzduž klanca koji vodi prema dolini Dothan.
Selo Zarin, nekih desetak kilometara sjeverno od Jenina, smješteno
je blizu brda Gilboe, pokraj drevnoga mjesta Jizreela. To je selo
postalo prva meta napada. Jedna satnija Golanske brigade izraelskih
snaga dobila je naredbu da krene iz el-Fuleha (Afule) uvečer 28.
05. 1948. Do jutra narednoga dana, 29. 05., selo Zarin je osvojeno,
usprkos nedostatku artiljerijske potpore i raspadu izraelskoga
komunikacijskoga sustava. Poslije će iračka artiljerija granatirati
selo, a arapske neredovite postrojbe pokušati izvršiti protunapad, ali
je Zarin ostao u izraelskim rukama.
Odmorivši se tijekom dana 29. 05., ista satnija iz Golanske brigade
krenula je te večeri s ciljem da zauzme još dva sela, al-Mazar
i Nuris, jedno na vrhu a drugo u podnožju brda Gilboe (poznato na
arapskom kao "brdo al-Mazar"). Opet, do završetka noći i izlaska
sunca sljedećega jutra, 30. 05., ta su sela i cijelo brdo Gilboa pali
u Izraelske ruke.
Druge jedinice iz Golanske brigade izvršile su u noći od 30. svibnja
napad, najprije na drevno mjesto Megido a zatim na obližnje arapsko
selo Lejjun. Naselje Ein Hashofet, gdje se je Prva bojna Palmacha
okupila prije nego što je ušla u bitku kod Mishmar Haemeka u
travnju, bilo je polazište za napad. Arapske snage koje su branile
Megido bile su potpuno iznenađene, pa je drevno mjesto osvojeno
nakon manjih okršaja. Iračani su izvršili protunapad sljedeći dan, ali
Megido je ostao u izraelskim rukama.
Međutim, osvajanje Lejjuna nije bilo tako jednostavno. Borbe
pokraj Megida uzbunile su arapske branitelje Lejjuna pa su oni iskoristili
priliku da se pripreme za moguć napad Izraelaca. Utvrdili
su policijsku postaju i radio vezom pozvali pojačanja, prvenstveno,
oklopnih kola. Kada su Golanske pješadijske snage došle do Lejjuna u
ranim jutarnjim satima 31. 05. (nakon što je napad na Megido

Karta 28. Rat za nezavisnost: Zarin, Megido i Lejjun (5.mj.-6.mj. 1948)
1. Snage Golanske brigade kreću prema Zarinu uvečer 28. 05. i osvajaju
ga sljedećeg jutra.
2. Izraelci nastavljaju napredovati, krećući prema al-Mazaru i Nurisu
uvečer 29. 05. i osvajaju ih do sljedećeg jutra.
3. Dodatne snage Golanske brigade idu prema Megidu uvečer 30. 05.
i osvajaju ga do sljedećeg jutra.
4. Izraelske snage nastavljaju ići prema Lejjunu rano ujutro 31. 05. i
osvajaju taj grad nakon žestokih borbi
5. Napad na Jenin koji provode bojne izraelskih brigada Carmeli i Golani
počinje 1. 06. a završava pobjedom 4. 06..
uspješno okončan), našle su se pod vatrom kako oklopnih kola izvana
tako i branitelja iznutra. Međutim, izraelske su postrojbe, usprkos
svemu, brzo zauzele policijski stožer. Uz pomoć vlastitih oklopnih
vozila i jednoga Renaultova tenka, koji je poslije pristigao,

Slika 16. Četiri potrošene čahure i neispaljena patrona, nađeni u rovu u
Megidu (Eric H. Gine)
Izraelci su tada trebali izdržati žestoki irački protunapad u preostalom
dijelu dana i uspjeli su poslije iste večeri minirati ceste, sprječavajući
tako daljnje arapske napade.
Napad na Jenin uslijedio je sljedećeg dana, 1. 06. i vodile su ga
dvije sjeverne bojne iz brigade Carmeli uz pomoć jedne bojne iz
brigade Golani. Snage Carmeli prošle su kroz Jizreelsku dolinu, koja
je tada bila u sigurnim rukama brigade Golani, na njihovom putu
prema Jeninu. Jenin i okolna brda tada su osvojena nakon žestoke
borbe koja je trajala do 4. 06. Uspjeh kratkog pohoda krajem svibnja
i početkom lipnja ujutro je put za sljedeću fazu izraelske ofenzive
izvan Jizreelske doline, u ljeto 1948.
Neki materijalni ostaci iz bitaka 1948. godine još uvijek se mogu
naći u mjestu Megidu. Iskopavanja izvršena 1994. izvan ulaza u taj
drevni grad otkrila su rov dubok skoro jedan metar na obodnici nižega
humka. Na dnu rova nađeni su potrošeni meci, koluti žice (kako
bodljikave tako i one za poljski telefon) i komadi drvenih oplata. Ti
ostaci i drugi, nađeni po okolnim mjestima pripadali su ili arapskim
snagama koje su izraelske snage brigade Golani porazili u noći od
30. na 31. 05. ili izraelskim snagama koje su se pripremale po-

Slika 17. Bodljikava žica nađena u rovu u Megidu (Eric H. Cline)
slije, u lipnju, za srpanjsku ofenzivu protiv Kaukjija i ALA-e poznate
pod nazivom Operacija Dekel.
Sljedeće godine, u 1.mj. 1949., uspostavljeno je naselje kibuc,
Yosef Kaplan približno pola kilometra sjeveroistočno od prijašnjega
sela Lejjun. To je naselje poslije nazvano kibuc Megido, u počast
tom drevnom mjestu. Kibuc je imao klimatizirano svratište i bazen
olimpijskih dimenzija, a stanovnici su se bavili obradom zemlje i
mljekarstvom, a i danas se tu nalazi. Proći će manje od dvadeset godina
prije nego što Megido i Jizreelska dolina budu opet napadnuti,
a njegovi stanovnici prisiljeni se boriti za goli život.
Ti su se događaji zbili u Jizreelskoj dolini za vrijeme Šestodnevnoga
rata 1967. i bili su potpuno drukčiji od prijašnja 32
vojna sukoba koja su se dogodila u tom području. Do toga rata,
napredak u tehnologiji ratovanja nije mnogo utjecao na tehnike koje
su se koristile u bitkama u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri
tisućljeća, osim što su tenk i oklopno vozilo zamijenili kola i konja.
Uspjeh na bojnom polju u Jizreelskoj dolini više je ovisio o nadmoćnoj
strategiji i taktici nego o nadmoćnom broju vojnika i tehnologiji.
Primjeri takve nadmoćne strategije i taktike su: Kleberovo raspore-

Karta 29. Šestodnevni rat
1. Jordanske artiljerijske granate ispaljene iz Yamuna pogađaju zračni stožer
Ramat David ujutro 5. 06.
2. Sirijski MIG-ovi napadaju zračnu luku Ramat David prije podne 5. 06.
3. Izraelsko zrakoplovstvo odmah bombardira sirijska uzletišta za odmazdu.
4. Irački zrakoplovi napadaju zračni stožer Ramat David u 2 sata poslije
podne 5. 06.
5. Izraelske kopnene snage napadaju Jenin i Yamun sa sjevera i juga poslije
podne 5. 06; bitka traje sve do predvečerja; pobjeda je osigurala
da više ne bude artiljerijske vatre na zračni stožer Ramat David.
6. Irački zrakoplov napada zračni stožer Ramat David ujutro 6. 06.
7. Izraelsko zrakoplovstvo vrši nekoliko uzvratnih napada na Irak 6. 06.
i razara zračni stožer Habbaniyah pokraj naftovoda Kirkuk.
đivanje ljudi u četverokute nasuprot brojnoj ali nediscipliniranoj
otomanskoj konjici; neočekivano slanje trupa kroz klanac Musmus
što su ga izvršili Tutmozis III i Allenby; kada je pješadija Debore i

Baraka nadvladala Siserinih devet stotina željeznih bornih kola u
bitci u dolini; te kada su Antioh III, Vespazijan i Zahir al-'Umar zaskočili
neprijatelja u dobro planiranim i dobro izvedenim iznenadnim
zasjedama.
Međutim, izumi zrakoplova i topova dugoga dometa dramatično
su promijenili način na koji su se bitke vodile u Jizreelskoj dolini.
Zrakoplovi, prvi put korišteni u tome području kao novina u Ratu za
nezavisnost 1948. (kao što smo prije spomenuli u ovom poglavlju),
te artiljerija dugoga dometa, bili su temelj vojne taktike koja se koristila
u Jizreelskoj dolini 1967. g. Ta nova tehnologija značila je da
se po prvi put u povijesti Jizreelske doline, ratovalo isključivo oružjima
dugoga dometa, bez sudionika koji su se suočavali licem u
lice u samoj dolini. Glavni, i praktički jedini cilja napada u Jizreelskoj
dolini jordanskih, sirijskih i iračkih snaga tijekom Šestodnevnoga
rata bila je zračna luka Ramat David blizu Megida. To je bio najveći
Izraelski zračni stožer sjeverno od Tel Aviva i smatrao se vitalnim
za nacionalnu obranu.
Neprijateljstva su počela u ponedjeljak, 5. 06. 1967. Posada
jordanske artiljerije smještene u Yamunu, sjeverozapadno od Jenina
u dolini Dothan, počela je u 9 sati ujutro sporadično pucati iz svoje
bitnice dalekometnim američkim topovima od 155 milimetara, poznatih
kao Long Tom, na zračni stožer Ramat David u Jizreelskoj dolini.
Salva granata ispucana između 10 i 10, 15 sati ujutro oštetila je
instalacije u stožeru, i, što je još važnije, napravila duboke rupe na
uzletištima. Te salve granata i kratere koje su pričinile, počele su
postavljati ozbiljne probleme za izraelske zrakoplove, prijeteći da
taj zračni stožer stave izvan uporabe upravo u trenutku kada je on
bio potreban na sirijskoj bojišnici, kako bi pružio zračnu potporu izraelskim
pješadijskim postrojbama smještenima u Gornjoj Galileji.
Kao odgovor na to, Izrael je započeo kopnenim operacijama širokoga
dometa protiv jordanskih položaja u Jeninu i dalje prema
jugu. Jordanska Dvadeset i peta pješadijska brigada, pod zapovjedništvom
potpukovnika Khalidija branila je Jenin i obližnje područje.
Nekoliko izraelskih jedinica, uključujući oklopnu brigadu pod pukovnikom
Urijem Ramom, krenula je preko Jizreelske doline prema
Jordancima. Druge su se jedinice približavale Jeninu s juga. Uz sve

to, izraelsko zrakoplovstvo započelo je sa stalnim napadima na bitnicu
koja je pucala na zračnu luku Ramat David.
Međutim, u međuvremenu, zračni stožer pretrpio je dodatne zračne
udarce od dvije neprijateljske snage. Malo prije podneva, sirijsko
zrakoplovstvo poslano je u napad na zračni stožer Ramat David,
bombardiralo rafinerije nafte u Haifi i pogodilo druge položaje blizu
Tiberiasa. Kao ironija sudbine, 3 sirijska MIG-a koja su napadala
Ramat David pogrešno su bombardirala obližnje uzletište za zrakoplove-zaprašivače
usjeva na kojemu se nalazila maketa borbenoga
zrakoplova i tako su dragocjena uzletišta u zračnom stožeru Ramat
David bila pošteđena. Tijekom napada barem je jedan MIG bio oboren,
a možda i dva. Izraelci su odmah uzvratili, napadajući većinu sirijskih
uzletišta i razorivši veći dio sirijskoga ratnoga zrakoplovstva.
Nekih dva sata nakon sirijskoga napada, oko 2 sata poslije podne,
Iračko zrakoplovstvo također je napalo zračni stožer Ramat David.
Osveta je odgođena za sljedeći dan, kada je Izraelsko ratno zrakoplovstvo
bilo sigurno u svoju nadmoć sve do Iraka.
Bitka za Jenin i okolno područje, jugoistočno od Megida i Jizreelske
doline počela je poslije 15 h 5. 06. Već u 19, 30 h , jedna bojna
izraelske oklopne pješadije, približavajući se od jugozapada uz dolinu
Dothan pod zapovjedništvom potpukovnika Moshea Bara Kochve,
ušla je u selo Yamun. Iako su se jordanske postrojbe pod pukovnikom
Khalidijem žestoko borile na drugim mjestima u području Jenina,
vojnici koji su bili posada bitnice topova Long Tom povukli
su se nakon samo nekoliko pucnjeva. Izraelske snage zarobile su netaknute
topove od 155 milimetara, osiguravši tako da jordanska dalekometna
artiljerija ne može dosegnuti zračni stožer Ramat David.
Ujutro 6. lipnja, šest izraelskih zrakoplova pripremalo se da poleti
s uzletišta Ramat David u osvetnički napad na Irak, s ciljem da gađaju
zračni stožer H-3 u Habbaniyahu, blizu Kirkuškoga naftovoda.
Nekoliko minuta prije nego što su trebali poletjeti jedan irački bombarder
TU-16 Tupoljev, leteći bez oznaka ili kamuflaže, približio se
zračnom stožeru Ramat David leteći u napad. Nekoliko sekunda nakon
što je artiljerac u velikom bombarderu otvorio vatru na stožer, dva
izraelska Miragea sručila su se na irački zrakoplov. Jedan je Mirage
pucao iz svojih topova a drugi je ispalio raketu i irački bombarder pao

je u plamenu. Na nesreću srušio se na vojni logor smješten blizu
Megida, ubivši dvanaest izraelskih vojnika i ranivši mnogo više. Izraelci
su odmah odgovorili, poslavši dva Vautoursa i dva Miragesa
da prelete pet stotina milja do Iraka i bombardiraju zračni stožer
Habbaniyah. Izraelci su iznenadili deset iračkih zrakoplova u stožeru
i sve ih uništili prije nego što su se mogli dići sa zemlje. Poslije,
u istome danu izvršena su još dva napada na irački zračni stožer. 24
Tako su se, do večeri 6. 06. 1967, izraelski zrakoplovi u zračnom
stožeru Ramat David oslobodili prijetnje od daljnjih jordanskih, sirijskih
i iračkih napada do kraja toga kratkotrajnoga rata. Zračni stožer
Ramat David postat će meta napada tek u ratu Jom Kipur 1973.. Taj
put, ispaljene su sirijske dalekometne rakete zemlja-zemlja tipa
FROG na Jizreelsku dolinu i to 7. i 8. 10. Sirijci su pokušavali
pogoditi Ramat David, ali njihovo netočno gađanje ugrozilo je
civilno stanovništvo po cijeloj Jizreelskoj dolini i Središnjoj Galileji.
Još je jednom izraelska reakcija bila trenutačna. Izraelski zrakoplovi,
su za odmazdu, 9. 10. 1973. počeli sustavno bombardirati sirijske
luke, skladišne prostore, električne centrale i industrijske pogone
po cijeloj zemlji. Tada su prestali sirijski artiljerijski napadi na
zračni stožer Ramat David i Središnju Galileju, dok Jizreelska dolina
nije doživjela napade do kraja Jom Kipurškoga rata. Borba za
preživljavanje još je jednom završila kao pobjeda Izraelaca.
Jizreelska dolina bila je prilično mirna od 1973, ako izuzmemo
razne terorističke činove, uglavnom bombaške napade, koji su se događali
od 1994. do 1998. g. u današnjem gradu Afuli kao dio ustanka
poznatoga kao Intifada. Ti se bombaški napadi ne mogu nazvati
bitkama kao takovima ali mogli bi biti preteče borbi koje će se još
dogoditi na tom području smještenom tako blizu Jenina i Zapadne
obale. Doista, dobar dio svjetskoga stanovništva danas iščekuje, s
dozom zabrinutosti, straha i strašnih predviđanja, "Majku svih bitaka"
- konačnu Armagedonsku bitku koju je predvidio Ivan u biblijskoj
Knjizi Otkrivenja - za koju se pretpostavlja da će se odigrati,
kod Megida i u Jizreelskoj dolini nekada u budućnosti.

10. POGLAVLJE
Borba između dobra i zla
... pobjeda će biti naša, i izvojevat ćemo je kao što smo već izvojevali
tako mnogo pobjeda, čistom i poštenom borbom za najuzvišenije
ciljeve. Borimo se na častan način za dobro čovječanstva;
bez straha od budućnosti; bez obzira na naše pojedinačne sudbine;
s nepokolebljivim srcem i bistrim očima; mi stojimo u Armagedonu,
i borimo se za Gospodina.
— Theodore Roosevelt, govor na Republikanskoj
konvenciji u Chicagu 17. 06. 1912.
Apokalipsa, Sudnji dan, Kraj vremena, Armagedon, kataklizmička
bitka između snaga Zla i snaga Dobra - evokativan,
snažan i zastrašujući koncept "Majke svih bitaka" zaokuplja
maštu pripadnika judeokršćanske civilizacije otkad je Ivan napisao
Knjigu Otkrivenja u Novom zavjetu u prvom stoljeću po Kr. Bitka
kod Armagedona koju je Biblija predvidjela prikazana je na bezbroj
srednjovjekovnih slika, o njoj se raspravljalo u mnogobrojnim popularnim
i znanstvenim člancima i knjigama, prikazivana je na televiziji
i u brojnim hollywooddskim filmovima, a bila je i predmetom brojnih
prodika. Opći odnos javnosti prema konceptu Armagedona doživio
je vrhunac dolaskom dvadeset i prvoga stoljeća, punoga važnih,
zanimljivih pitanja o prirodi dobra i zla, kraju svijeta i milenijskim
nadama i strahovima, na koje u biti nema odgovora. To su samo
neke od najprisutnijih tema. Ali hoće li se to dogoditi? Hoće li doći
do bitke kod Armagedona? A ako hoće, kada će se i gdje ona dogoditi?
O tim se pitanjima dugo raspravljalo i o njima će se bez sumnje
nastaviti žestoko raspravljati u predvidivoj budućnosti, dok taj
događaj sam ne ishlapi, štogod to moglo biti. U samom središtu rasprave
nalazi se Megido, kojega mnogi znanstvenici, laici i turistički
vodiči smatraju mjestom koje je u središtu udara Armagedona.

Možda će nas iznenaditi da se Armagedon spominje samo jedanput
u Bibiliji, kako u Novom i Starom zavjetu tako i u apokrifnim
knjigama. On se pojavljuje samo u Knjizi Otkrivenja, gdje se kaže:
Uto opazih gdje iz usta Zmaja, iz usta Zvijeri i iz usta lažnog Proroka
izlaze tri nečista duha kao "žabe". To su, uistinu, proročki duhovi
koji proizvode znakove i koji odlaze kraljevima cijeloga svijeta da
ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućega... Skupiše ih na
mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. (Otkrivenje 16:13-16)
Koji je odnos između Armagedona i mjesta Megida? Doslovce,
Megido je Armagedon, ili, bolje rečeno, Arrnagedon jest Megido.
Sama riječ Armagedon dolazi od grčkoga koje opet
najvjerojatnije potječe od hebrejskoga Har Megiddon, u značenju
"brdo Megido". Iskrivljavanje izraza Har Megiddon u Harmageddon
i odatle u Armageddon lako se vidi, osobito u ranim inačicama Novoga
zavjeta gdje se grčki često piše s aspriranim "H" na početku
riječi, to jest kao (transliterirano kao "Harmagedon").
Grčka riječ povremeno ima i drugu pridodanu deltu pa dobivamo
(transliterirano "Harmageddon"), koje je pisanje
vrlo blisko izvornom hebrejskom Har Meggidon. Tako bi pravi prijevod
Otkrivenja 16:16 u stvari trebao glasiti, "Skupiše ih na mjestu
koje se hebrejski zove 'brdo Megiddo'."
Ivan je napisao Knjigu Otkrivenja dok je boravio na otoku Patmosu.
To nam se kaže u uvodnom poglavlju knjige (Otkrivenje 1:1-
11). Ivan je svakako mogao biti čovjek kojega znamo kao Ivana
Apostola, ali usprkos gomili učenih knjiga i članaka, znanstvenici
nisu uspjeli utvrditi je li autor bio, ustvari, apostol ili netko drugi po
imenu Ivan. Tkogod je bio autor, unutarnje upute upućuju da je Knjiga
Otkrivenja vjerojatno napisana u prvom stoljeću po Kr., tijekom
vladavine rimskoga cara Domicijana. Usprkos vrtoglavom nizanju
simbola, brojeva, psihodeličkih slika i snova u Knjizi Otkrivenja, događaji
koji vode prema Armagedonu, samoj bitci i kasnijim radnjama
prikazuju se, ustvari, na jasan i izravan način.
Međutim, uopće nije jasno jesu li detalji napisani u Knjizi Otkrivenja
trebali biti samo simbolički, kao što je slučaj s većinom apokaliptičkih
vizija opisanih u Starom i Novom zavjetu, ili su oni pro-

očansko proricanje budućnosti. Ako su oni sasvim simbolički, onda
ne možemo shvatiti opis u Otkrivenju 6-21 kao točno predviđanje
događaja prije, za vrijeme i nakon Armagedonske bitke i ne možemo
početi raspravljati o detaljima bitke. Ako, međutim, postoji i najmanja
mogućnost da su ti detalji doslovni kao proročanstvo onoga što dolazi
- kao što je Ivan sam mogao misliti, i kao što većina televizijskih
evanđelista i autori nedavnih bestselera o toj temi osjećaju - onda
nam priliči da detaljno razmotrimo opis u Otkrivenju 6-21. S obzirom
da se o toj temi i dalje raspravlja s obzirom kako postoji barem
mala mogućnost da je Ivanova vizija doista predviđanje onoga što će
doći, ja krećem pomno kroz znanstveno i religijsko minsko polje kako
bih raspravio taj moguć sukob na isti način kao što sam raspravljao
o prethodne trideset i četiri bitke koje su se vodile u Jizreelskoj dolini.
Ako pretpostavimo, radi same postavke, da će se ta bitka doista
dogoditi kao stvaran povijesni događaj, još uvijek moramo imati na
umu da je Ivan opisivao događaje u bitci tijekom prvoga stoljeća po
Kr. Bilo je to vrijeme prije skoro dvije tisuće godina, kada se samo
13 bitaka zbilo u Jizreelskoj dolini a dvadeset i jedna još se trebala
dogoditi. Stoga je Ivanov opis bitke izražen riječima koje su
primjerenije prvom stoljeću po Kr. nego dvadeset i prvom stoljeću,
te odražava političku i tehnološku stvarnost te ranije ere, kada su
Rimljani vladali civiliziranim svijetom.
Detalji o događajima koji će neposredno prethoditi Armagedonskoj
bitci prikazani su u Otkrivenju 6-16:15. Oni uključuju velike
zemljotrese (6:12-17; 8:5; 11;13, 19); grom i munju (8:5, 11:19);
tuču i velike požare (8:7, 11:19, 16:8-9); komet ili asteroid (8:10-11);
djelomične pomrčine, kako sunca tako i mjeseca (8 :12); pošast skakavaca
(9:3-11); trećinu poginuloga čovječanstva, s krvlju koja
teče dvije stotine milja (9:15, 14:20); konjičke postrojbe od dvije
stotine milijuna (9:16); pošast gnojnih i bolnih rana (16:2); smrt svih
živih bića u moru (16:3); pretvaranje sve vode u rijekama i izvorima
u krv (16:4); potpunu tamu (16:10); te isušenje velike rijeke
Eufrat kako bi se pripremio put za kraljeve s istoka (16:12). Predmet
je to velike rasprave. Koje od tih događaja treba shvatiti doslovce
a koje figurativno? Neki kažu da se nekoliko takvih događaja već
dogodilo ili se događaju danas u svijetu, osobito ako uzmemo u

Karta 30. Megido i Jizreelska dolina kod Armagedona
1. "Kraljevi cijeloga svijeta" i njihove vojske okupili su se za bitku kod
Armagedona; potaknuli su ih tri nečista duha koji dolaze iz usta zmaja,
zvijeri i lažnoga proroka (Otk. 16:13-16).
2. Vojske neba predvođene "jahačem na konju" lete iz neba za
Armagedonsku bitku (Otk. 19:11-16).
3. Poraženi od vojski neba, zvijer i lažni prorok bačeni su živi u vatreno
jezero, "jahač na konju" ubija mačem "kraljeve cijeloga svijeta"", dok
je zmaj (sotona) zavezan i bačen u jamu, koju su onda zatvorili i
zapečatili za tisuću godina (Otk. 19:19-20:3)
obzir pomrčine i poplavu zemljotresa te vulkanske aktivnosti koje
su se dogodile tijekom ljeta i jeseni 1999. g.
Prema Ivanu, kada se jednom ti događaji dogode, borci će se taka
okupiti na katastrofalnu bitku. Na tom se mjestu Armagedon spominje
po prvi i jedini put u Bibliji. Ivan kaže da je vidio 3 nečista duha,
u obliku žaba, kako izlaze iz usta zmaja, zvijeri i lažnog proroka.

Ti duhovi odlaze "kraljevima cijeloga svijeta" kako bi ih okupili za
bitku "na mjestu koje se na hebrejskom zove Harmagedon" (Otkrivenje
16:13-16). Tako zli duhovi pozivaju "kraljeve cijeloga svijeta"
i njihove vojske u rat. Kao što su istaknuli mnogi "dispenzijski"
autori i teolozi (nazvani "dispenzijski" jer tumače povijest kao niz
oprosta od Boga), ljudske vojske borit će se na strani zla a ne na
strani dobra. One će se boriti za Antikrista a ne za novoga Mesiju,
što iznenađuje mnoge ljude koji pogrešno pretpostavljaju da će ljudi
biti na strani dobra a ne zla u toj bitci. Potvrda dolazi od oskudnih
detalja o toj stvarnoj bitci u Otkrivenju 19-20.
Zatim opazih otvoreno nebo, i pojavi se bijeli konj. Jahač na njemu
zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu plamen
ognjeni, na glavi mu mnoge krune. On nosi napisano ime koje
nitko ne zna osim njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a njegovo
ime glasi: Riječ Božja. Pratile ga nebeske vojske na bijelim konjima,
obučene u bijel, čist lan. Iz njegovih usta izlazi oštar mač da
njime pobije pogane. On će nad njima vladati željeznim žezlom. On
gazi tijesak vina uskipjelog gnjeva Boga Svemogućega. A na svom
ogrtaču - na boku - nosi napisano ime: Kralj kraljeva i Gospodar
gospodara ... Zatim opazih Zvijer s kraljevima zemlje i njihove vojske
skupljene da zametnu rat protiv onog koji jaše na konju i protiv njegove
vojske. Ali Zvijer bi uhvaćena zajedno s lažnim prorokom koji
je u službi Zvijeri činio znakove i njima zaveo one koji su primili
žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu. Oboje su živi bačeni u ognjeno
jezero koje gori sumporom. A ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta
jahača na konju; sve se ptice nasitiše njihova mesa. Potom opazih
anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige.
On uhvati Zmaja, staru zmiju - a to je đavao, sotona - i sveza ga za
tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati,
da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga
ima biti odvezan kratko vrijeme. (Otkrivenje 19:11-20:3)
Prema Knjizi Otkrivenja (20:4-6), nakon bitke, kada su snage zla
poražene, oni ljudi koji su prije umrli kao mučenici vratit će se u
život i vladati s Kristom u razdoblju od tisuću godina. Vodi se žestoka
rasprava hoće li ta era slijediti nakon povratka Krista, kao što vjeruju
takozvani predmilenijalisti, ili se ona događa u današnje vrijeme,

možda na nebu a ne na zemlji, kao što smatraju takozvani amilenijalisti.
Kada to razdoblje istekne, sotona će biti pušten iz zatvora i
još će jednom obmanuti narode svijeta. Ti će narodi, uključujući
one Goga i Magoga, koji se također spominju u Ezekielu 38-39 i o
identitetu kojih se mnogo raspravlja, marširati onda protiv Jeruzalema
i vojske svetaca, ali će opet biti poraženi u konačnom sukobu
između dobra i zla (Otkrivenje 20:7-10). Tada će se dogoditi Sudnji
dan, svi će mrtvi ustati i bit će im suđeno prema onome što su uradili
(20:11-15), te će započeti nova era (21:1-8).
Tako, nasuprot općem vjerovanju, bitka koja se treba voditi kod
Armagedona ustvari ne bi bila posljednja koja je ikada vođena već
pretposljednja, koja se događa tijekom prve faze konačnoga sukoba.
Druga bitka, koja bi se vodila kod Jeruzalema nakon međurazdoblja
od tisuću godina mira (Otkrivenje 20:7-10) bit će konačna bitka
u sukobu između dobra i zla. Prijeporno je gdje će se točno ta konačna
bitka dogoditi, u Jeruzalemu ili oko njega, ali se smatra da je najvjerojatnija
lokacija Dolina Jehoshaphat, što se temelji na moguće
povezanim uputama u Ezekielu 38-39 i Joelu 3:1-16.
Međutim, neki autori, propovjednici i vjernici očito krivo tumače
ili vrlo slobodno objašnjavaju tekst iz Knjige Otkrivenja. Neki ukrašavaju
jednostavan opis Armagedonske bitke detaljno prikazujući
detalje prijašnjih događaja kao da su dio same bitke. Drugi spajaju
te dvije bitke, odvojene razdobljem od tisuću godina, u jednu jedinstvenu
bitku i tvrde da će se Armagedon dogoditi u dolini Jehoshaphat
pokraj Jeruzalema, da će Armagedon početi u Megidu ali završiti u Jeruzalemu,
ili da su Jizrelska dolina i dolina Jehoshaphat jedna te ista.
Drugi opet - mnogi drugi - uvlače u svoju raspravu o Armagedonu
detalje iz proročanstava opisanih u knjigama Ezekiela, Daniela, Zaharija
i Joela, a ta se proročanstva mogu ali, i ne moraju povezivati.
Ponekad se čuje primjedba da ne postoji pravo brdo kod Megida,
što je doista problem ako riječ Armageddon potječe iz hebrejskoga
Har Megiddon i odnosi se na "brdo Megido". Neki znanstvenici
smatraju da se to možda odnosi na planinu negdje u blizini Megida,
kao što je brdo Carmel ili možda brdo Gilboa ili brdo Tabor. Drugi
umjesto toga predlažu da Armageddon treba prevesti kao "Brdo
okupljanja" a ne "brdo Megido", te da ta riječ upućuje na brdo Sion
u Jeruzalemu a ne na Megido.

Međutim, Megido je doista brdo, iako napravljeno ljudskom rukom.
Humak drevnoga Megida uzdiže se oko dvadeset metara iznad
obližnje ravnice i ono ima dojmljiv izgled iz mnogih kutova. Ono je
dosegnulo svoju današnju visinu još u Željeznom dobu, početkom
prvoga tisućljeća pr. Kr., a u rimskom i helenističkom razdoblju bilo
je još više. U početku se ono doimalo još višim jer je tlo doline oko
Megida u to vrijeme bilo niže nego što je sada. Velike naslage zemlje
i mulja nataložile su se u prošle dvije tisuće godina, možda čak 3
metra visoko, kao rezultat poplava i sličnih pojava. U svakome
slučaju, nema nikakve sumnje da su ljudi vidjeli Megido kao "brdo"
u vrijeme kada je Ivan pisao Knjigu Otkrivenja u prvom stoljeću po.
Kr., pa prema tome ne postoji problem ako riječ Armageddon protumačimo
da dolazi od Har Megiddon i da se stoga odnosi na Megido
i, proširenjem značenja, na okolnu Jizreelsku dolinu.
Ali zašto je Ivan izabrao Megido i Jizreelsku dolinu kao mjesto
za kataklizmičku bitku? Zašto ne Jeruzalem, ili Rim, ili čak Atenu?
Najvjerojatnije, objašnjenje nas vraća natrag na smrt Jošije, kralja
Judeje koji je bio posljednji pravi (tj. ne marionetski) vladar što je
potekao od Kuće Davidove. Jošija je bio ubijen u bitci kod Megida
609. pr. Kr., a ubio ga je egipatski faraon Neko II. Zlodjelo koje je
učinjeno nad tim dobrim i pravednim kraljem, kojega su mnogi doživljavali
kao "drugoga kralja Davida", trebalo je osvetiti, a koje je
mjesto bolje za osvetu od lokacije na kojoj je ubijen? Štoviše, upravo
kao što je Jošijina smrt kod Megida okončala eru Božjega kraljevstva
u obliku Kuće Davidove koja je vladala najprije nad Ujedinjenim
kraljevstvom a zatim nad južnim dijelom Davidova kraljevstva, otprilike,
od 1000. do 600. g. pr. Kr., tako će i buduća Armagedonska
bitka kod Megida otvoriti novu eru i ponovo uspostaviti Božje kraljevstvo.
Ivan, autor Knjige Otkrivenja, sigurno je poznavao priču
o Jošuji i njegovoj smrti kod Megida, koja se spominje na dva mjesta
u Bibliji ( Kraljevi II 23:29-30 i Ljetopisi II 35:20-24), a o njoj
govori i Josip, kao što sam obrazlagao u 4. poglavlju.
Ivan je najvjerojatnije poznavao i proročanstva iz Staroga zavjeta
koja se mogu naći u Knjizi o Zahariji, a koja spominje Megido u
kontekstu obnove Davidova Jeruzalema: "U onaj dan plač veliki će
nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megi-

donskoj" (Zaharija 12:11). Zaharijina proročanstva u toj knjizi također
se tiču konačne bitke između Boga i "svih naroda koji su došli protiv
Jeruzalema" (12:9). To svakako ne bi bilo promaknuto Ivanu i
možda je utjecalo na lokaciju konačnih bitaka u njegovim proročanstvima
zabilježenima u Knjizi Otkrivenja.
Uza sve to, do prvoga stoljeća po. Kr. brojne su se bitke vodile kod
Megida i u Jizreelskoj dolini (četiri kod samoga Megida, četiri na
brdu Tabor i jedna na brdu Gilboi, jedna na brežuljku Moreh/Endor,
jedna u gradu Jizreelu, a dvije u široj Jizreelskoj dolini). Iako Ivan
nije mogao znati za sve te bitke, on je bez svake sumnje znao za one
koje su opisane u pričama u Bibliji, to jest, one u kojima su sudjelovali
Debora, Gideon, Šaul i Jošija. Vjerojatno je znao za one koje su se
vojevale bliže njegovu vremenu, to jest, za one tijekom helenističkoga
i rimskoga razdoblja, kao što su bitke na brdu Taboru 218, pr. Kr.,
55. pr. Kr. i 67. po. Kr., od kojih je posljednje dvije zabilježio i opisao
Josip. Moglo je izgledati logičnim da će regija koja je doživjela tako
mnogo bitaka i tako mnogo prolijevanja krvi u prošlosti biti prikladna
lokacija za pretposljednju "Majku svih bitaka".
Stoga bismo mogli rekonstruirati Ivanov proces razmišljanja kako
slijedi: Prvo, bilo je očito da se Armagedonska bitka treba voditi u
Palestini, jer je tu Isus živio i umro. Ali gdje će se u Palestini ona
voditi? Više se bitaka vojevalo u Jizreelskoj dolini - a Ivan je znao
za barem sedam njih - nego bilo gdje drugdje u Palestini, pa bi stoga
to bilo logično mjesto. Zatim, izabirući konkretan lokalitet unutar
same doline, te suočen s izborom brda Tabora (gdje se dogodilo Kristovo
Preobraženje), brdom Gilboom, brežuljkom Morehom, te drevnim
mjestima Megidom i Jizreelom, ističe se humak Megido zbog toga
što se smrt Jošije povezuje u narodu s tim jedinstvenim mjestom, a
možda i zbog toga što se Megido spominje u Zaharijinim proročanstvima.
Bilo bi doista primjereno da se rađanje nove ere dogodi točno
na mjestu na kojemu je umro posljednji potomak Kuće Davidove i
gdje se ugasila zadnja iskra razdrmanog Ujedinjenog kraljevstva
koje su uspostavili David i Salomon. Tako će se, prema Ivanovim
proračunima, pretposljednja bitka između Dobra i Zla najvjerojatnije
dogoditi "na mjestu koje se na hebrejskom zove Armageddon", na
"brdu Megido".

Dakle, kada će se dogoditi Armagedonska bitka, ako se uopće
dogodi? Današnja predviđanja da se ona treba dogoditi ili da se trebala
dogoditi na prijelazu tisućljeća su neutemeljena, jer je početak
tisućljeća došao i prošao mirno, iako je većina ljudi vjerovala u suprotno.
Kada je redovnik Dionizije Egzigus u šestome stoljeću pokušao
izračunati točnu godinu Kristova rođenja i neizravno stvorio
kalendar koji danas koristimo, te sustav računanja godina prije i poslije
Krista, on je pogriješio za nekoliko godina. Kao ishod toga, danas
smatramo da se Kristovo rođenje zbilo 4. godine pr. Kr., a ne između
1. godine pr. Kr. i prve godine po Kr., kao što je Dionizije izračunao.
Ako bismo htjeli pravilno podesiti naše kalendare morali bismo
dodati četiri godine našem današnjem datumu. Prema tome, novi
milenij je stvarno došao između 1996. i 1997. g. bez ikakvih većih
promjena ili trajnih loših učinaka. Usprkos strašnim predviđanjima
"dispenzijskih" autora, i drugih koji tvrde da su vidjeli znakove što
prethode Armagedonu i koji se događaju ili su se već dogodili oko
nas, 14 ne postoje jasne naznake kada će se (ili hoće li se) Armagedon
dogoditi. Međutim, uzimajući u obzir vojnu povijest Megida i Jizreelske
doline u proteklih četiri tisuće godina, možda je samo pitanje
vremena kada će se sljedeća bitka dogoditi u tome području.
Što u tome području privlači bitke i što je dovelo do skoro stalnoga
ratovanja u proteklih četiri tisuće godina? Na početku ove knjige
usporedio sam Jizreelsku dolinu sa sastajalištem dviju tektonskih
ploča, kada pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke
događaje čije se posljedice osjećaju nadaleko, kako prostorno tako
i vremenski. Rekao sam da će samo stalno proučavanje toga područja
priskrbiti odgovore na takva pitanja. Sada, kada smo detaljno zavirili
u vojnu povijest Megida i Jizreelske doline, možemo li doći do
ikakvih zaključaka kao rezultata naših istraživanja? Koje lekcije
možemo naučiti iz trideset i četiri bitke koje su se vojevale u Jizreelskoj
dolini u prošlih četiri tisuće godina?
Moj iskaz ovdje poslužit će samo kao poticaj za raspravu, a ne
kao njezin kraj. Tako bi trebalo biti u svim raspravama takvoga obima.
Pa ipak, u ovom trenutku možemo dati nekoliko jezgrovitih
primjedbi. Da počnemo s najočitijim zapažanjima. Iako su Megido
i Jizreelska dolina sami po sebi vrijedni pozornosti, ono što ih čini

još vrednijima je činjenica, da su oni doslovce bili na putu svakome
tko je želio proći od sjevera prema jugu ili od juga prema sjeveru,
bez obzira na razdoblje. Jizreelska dolina bila je, ukratko, glavno
raskrižje, jer je ona također nadzirala putove od istoka prema zapadu i
zapada prema istoku. Stoga, tkogod da je nadzirao Jizreelsku dolinu,
bilo to zauzećem Megida, Jizrela, brda Tabora, ili bilo kojega drugoga
istaknutoga grada ili mjesta koje se uzdizalo i propadalo kroz
tisućljeća, nadzirao je i trgovinu i promet kroz to područje, bili to trgovci
ili ratnici, nomadi ili kraljevi.
Postoji također nešto u vezi s tom dolinom, neko zemljopisno, ne
znam, koje kako se čini, dovodi velike osvajače kroz vrijeme kao
nigdje drugdje. Kao što je Napoleon prikladno rekao, "Ne postoji
nijedno mjesto na cijelome svijetu pogodnije za rat od ovoga.... /Ono
je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji." Doista, malo drugih
područja svijeta mogu se pohvaliti da su vidjela tako mnogo različitih
vojski i tako mnogo slavnih vođa kako marširaju kroz njihove zemlje.
Možda se u tom pogledu mogu spomenuti samo Trojanska ravnica
i susjedni predjeli koji graniče s Hellespontom, ili pak ravnica i dolina
kojom dominira beotijska Teba u Grčkoj, ali čak i ta područja blijede
u usporedbi s pravom paradom vojnih sukoba koje čine krvavu povijest
Jizreelske doline. Djelomice, to je i zbog jedinstvenog smještaja
Jizreelske doline na rubovima Egipta, na kraju carstava i na putu
snovima o slavi.
Da završimo vedrijim krajem, želio bih spomenuti dva važna zapažanja
koja se tiču Armagedonske bitke, onako, kako ju je prorekao
Ivan u Novome zavjetu (Knjizi Otkrivenja). Prvo i najvažnije,
rekao bih da će tijekom bitke Megido i Jizreelska dolina biti još jednom
"osporavani obod" - jer će to bit područje na kojemu će se boriti
snage dobra, s jedne strane, i snage zla, s druge strane, od kojih
nijedne ne žive danas u samoj dolini. Uzimajući u obzir prošlost Jizreelske
doline, u kojoj se skoro trećina bitaka koje su se tamo vodile
zbog statusa osporavanoga oboda, to nas ne bi trebalo iznenaditi.
Još važnije, već sam istaknuo (u 6. pogl.) kako je u 13 bitaka koje
su se vodile, u kojima nijedna strana nije stalno živjela u Jizreelskoj
dolini, strana koja je stigla druga (tj. bila zadnja na bojnom polju)
dobila bitku u deset od trinaest slučajeva. To je doista dobra vijest,

jer će prema Ivanu snage neba stupiti u Armagedonsku bitku tek
nakon što se "kraljevi cijeloga svijeta" već okupe u Jizreelskoj dolini.
Stoga bih mogao riskirati sasvim neznanstveno a ipak dobrodošlo
predviđanje (možda sa 75 % sigurnosti, ako su prethodne bitke
koje su se vodile u dolini ikakva naznaka), da snage dobra s neba
imaju izgleda poraziti snage zla, ako i jedino zbog toga što će zadnje
stići na bojno polje Megido u Jizreelskoj dolini.
U svakom slučaju, pretpostavljajući da se ljudska vrsta neće promijeniti
u bliskoj budućnosti, postoji vrlo stvarna mogućnost, da će,
iz bilo kojih razloga, doći do daljnjih bitaka u Jizreelskoj dolini od
današnjega vremena do konačne Armagedonske bitke. Pripremajući
se za mogućnost budućih bitaka, a osobito pokušavajući ih spriječiti,
današnji stanovnici Jizreelske doline, pa i svijet kao cjelina, imali
bi korist, kada bi zapamtili krvavu povijest te male doline i da uvijek
imaju na umu poznatu rečenicu koja se pripisuje Georgeu Santayani,
"Oni koji ne mogu zapamtiti prošlost osuđeni su, da je ponavljaju."
U slučaju Megida i Jizreelske doline, popis propalih ponavljača
povijesti već je daleko duži nego za bilo koje mjesto na zemlji. Ostaje
nam da vidimo koliko još sudionika i koliko još bitaka treba pridodati
tom popisu prije nego što nam se Armagedon pojavi pred vratima.