Armagedonske bitke

seminarskirad.biz

Armagedonske bitke

Eric H.Cline

ARMAGEDONSKE

BITKE

Megido i Jizreelska dolina od Brončanog do Nuklearnog doba


Copyright © by the University of Michigan 2000

Naslov originala:THE BATTLES OF ARMAGEDDON -

Megiddo and the Jezreel Valley from the Bronze Age to the Nuclear Age

Četiri tisuće godina Jizreelska dolina je patila u skoro neprestanom

ratovanju. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje, Kanaana i Palestine

odražava se u mikrokozmosu u toj, krvlju natopljenoj dolini. Barem su se

34 krvava sukoba vodila uz drevno mjesto Megido i susjednim područjima

Jizreelske doline, a vjerojatno, u budućnosti, slijedi i kobna majka svih

bitaka - Armagedonska bitka.

Egipćani, Kanaanaci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani. Filistejci, Hasmonejci,

Grci, Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci, Mongoli, Palestinci,

Francuzi, Australci, Nijemci Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali.

Tu je Tutmozis III vojevao prvu bitku koja je zabilježena u svijetu; tu je

Gideon vodio prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu

bitku. No, to je također i mjesto završetaka, jer se očekuje da će se upravo

ovdje dogoditi biblijski Armagedon.

Kada govorimo o svim tim bitkama, mogli bismo parafrazirati riječi sir

Winstona Churchila: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije toliko mnogo

njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."

Ova je knjiga potvrda kako se povijest ponavlja, unatoč ljudskoj tvrdoglavosti

i iracionalnom nagonu za osvajanjem, što, nažalost, uvijek za sobom

povlači uništavanje i smrt. Ona je čak i danas jasna potvrda da još uvijek

nismo spremni izvlačiti pouke iz krikova umirućih u prohujalim tisućljećima.


Kratice

Uvod: Armagedonske bitke

Sadržaj

1. POGLAVLJE: Povijest se ponavlja

Tutmozis III i Kanaanci, 1479. pr. Kr.

Allenbv i Turci. 1918 po Kr.

2. POGLAVLJE: Na rubu Egipta

Pepi I i "Nos gazeline glave", 2350. pr. Kr.

Amenhotep II i Jizreelska dolina, 1430. pr. Kr.

Biridija i Labavu, 1360-1350 pr. Kr.

3. POGLAVLJE: Osvajanje Kanaana

Debora, Barak i Sisera, 1125. pr. Kr.

Gideon, Midjanci i Amalečani, 1090 pr. Kr.

Saul, Jonatan i Filistejci, 1016. pr. Kr.

4. POGLAVLJE: Kraljevstva pod opsadom

Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini, 925 pr. Kr.

Jehu, Joram i Ahazja, 841. pr. Kr.

Neko II i Jošija. 609. pr. Kr.

5. POGLAVLJE: Na rubu carstava

Antioh III i Ptolemej IV, 218 pr. Kr.

Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II, 55. pr. Kr.

Vespazijan i židovski pobunjenici, 67. po Kr.

6. POGLAVLJE: Islamski napadači

Ikšididi i Hamdanidi, 946. po Kr.

Fatimidi i Bizant, 975. po Kr.

05

06

11

35

51

83

111

127


7. POGLAVLJE: Dolazak križara

Maudud i križari, 1113. po Kr.

Saladin i križari, 1182-83., 1187. po Kr.

Peta križarska vojna, 1217. po Kr.

Ajubidi i križari, 1247. po Kr.

8. POGLAVLJE: Snovi o slavi

Mameluci i Mongoli, 1260. po Kr.

Mameluci i križari, 1263-64. po Kr.

Zahir al-'Umar i Nablus-Saqrov savez, 1735-73. po Kr.

Napoleon na brdu Taboru, 1799. g.

9. POGLAVLJE: Borba za opstanak

Rat za nezavisnost, 1948. g.

Šestodnevni rat, 1967. g.

Jom Kipurski rat, 1973. g.

10. POGLAVLJE: Bitka između Dobra i Zla

Megido i Jizreelska dolina za vrijeme Armagedona

136

153

176

189


Kratice

AUSS Andrews University Seminary Studies

BA Biblical Archaeologist

BAR Biblical Archaeology Review

BASOR Bulletin of the American Schools of Oriental Research

BibOr Bibliotheca Orientalis

EHR English Historical Review

HJAS Harvard Journal of Asiatic Studies

HSCP Harvard Studies in Classical Philology

HTR Harvard Theological Review

HUCA Hebrew Union College Annual

IEJ Israel Exploration Journal

JANES Journal of the Ancient Near Eastern

Society of Columbia University

JAOS Journal of the American Oriental Society

JARCE Journal of the American Research Center in Egypt

JBL Journal of Biblical Literature

JEA Journal of Egyptian Archaeology

JETS Journal of the Evangelist Theological Society

JNES Journal of Near Eastern Studies

JPOS Journal of the Palestine Oriental Society

JSS Journal of Strategic Studies

JSSEA Journal of the Society for the

Study of Egyptian Antiquities

JTS Journal of Theological Studies

MIO Mitteilungen des Instituts fur Orientforschung

PEFQS Palestine Exploration Fund, Quarterly Statement

VT Vetus Testamentum

WTJ Westminster Theological Journal

ZAW Zeitschrift fur Alttestamentliche Wissenschaft

ZDPV Zeitschrift des Deutschen Palastina-Vereins


Uvod:

Armagedonske bitke

Kada pogledaš niz široku ravnicu Esdraelona koja se širi takoreći

od naših nogu, nemoguće je ne sjetiti se da je to najveće bojno

polje na svijetu, od Jošuinih dana i poraza moćne Siserine vojske

pa sve skoro do naših dana. Napoleon je vodio veliku bitku na

brdu Taboru; a tu je i drevni Megido, gdje će se voditi posljednja

velika Armagedonska bitka.

— Poručnik H.H. Kitchener, 1878

Rijetko je mir u Izraelu. Nigdje to nije očitije nego u Jizreelskoj

dolini. Četiri tisuće godina taj je kraj patio u skoro neprestanom

ratovanju. Ustvari, čovjek bi se mogao ozbiljno zapitati

je li ikada postojalo vrijeme kada vladari toga područja, bilo

mjesni ili strani, nisu bili u ratu. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje,

Kanaana i Palestine, odražava se u mikrokozmosu u toj krvlju natopljenoj

dolini, jer je praktički svaki veći napadač na Izrael morao

vojevati bitku u Jizreelskoj dolini. Barem su se trideset četiri krvava

sukoba već vodila na drevnom mjestu Megidu i u susjednim područjima

Jizreelske doline, a vjerojatno slijedi i kobna Armagedonska

bitka. Egipćani, Kanaanci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani, Filistejci,

Hasmonejci, Grci. Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci,

Mongoli, Palestinci, Francuzi, Turci, Britanci, Australci. Nijemci.

Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali.

Jizreelska dolina je mjesto prvih putova: Tu je Tutmozis III vojevao

prvu bitku koja je ikada zabilježena na svijetu; tu je Gideon vodio

prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu bitku

uopće tijekom pobjedničkoga pohoda kroz Aziju i Srednji Istok, To

je također mjesto završetaka: tu je Šaul izvojevao svoju zadnju junačku

bitku; tu je Jošija dočekao svoj usud; tu se očekuje da će se


zbiti Armagedon. Imena ratnih generala i vođa koji su se borili u toj

maloj dolini odjekuju kroz cijelu povijest. Med njima: Tutmozis III,

Debora i Barak, Sisera, Gideon, Saul i Jonatan, Šišak, Jehu, Joram,

Jezebel, Jošija, Antioh, Ptolemej, Vespazijan, Saladin, Napoleon i

Allenby, da spomenemo samo neke najpoznatije.

Vrlo su poznata i imena onih koji su poginuli u bitci u Jizreelskoj

dolini. Ona uključuju mnoge spomenute vođe a i druge, ko što je

Labayu, vladar Šekema u Bronč. dobu; kanaanski general Sisera;

Šaul, prvi kralj Izraela; Jonatan, sin Šaula i nasljednik prijestolja;

Joram, kralj Izraela; Jezebel, žena Ahaba i kraljica majka Izraela;

Ahazja, kralj Judeje; Jošua, kralj Judeje; mongolski general Kitbuqa,

i mnogo drugih.

Ratovi u Jizreelskoj dolini uvijek su bili spoj borbe na otvorenom

i gerilske taktike, udri i pobjegni. Konji i bojna kola Kanaanaca

i Izraelićana ustupila su mjesto tenkovima i zrakoplovima izraelskih

obrambenih snaga, a mačeve i lukove zamijenile su strojnice i ručne

granate, ali taktike su ostale slične. Stoga su dokazi o tome kako se

povijest ponavlja mnogobrojni, kao što je general Allenby u dvadesetom

st. uspješno oponašao taktike koje je koristio Tutmozis III

kod Megida, prije više tri tisuće i četiristo godina.

Tijekom povijesti, Megido i Jizreelska dolina bili su glavno bojno

polje za bitke koje su odlučile o tijeku civilizacije. Ne čudi

što je pisac Otkrivenja vjerovao kako će se Armagedon, pretposljednja

bitka između Dobra i Zla, također voditi u tom kraju. Područje

Jizreelske doline možemo usporedit sa sastajalištem dviju tektonskih

ploča, gdje pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke

događaje ogromnih razmjera što potresaju zemlju, a kojih se odjeci

osjećaju nadaleko, kako u geografskom tako i u vremenskom smislu

te riječi. Što se događa s tim područjem da ono pobuđuje stalno stanje

ratovanja? Jedino će ustrajno proučavanje vojne povijesti toga

područja pružiti odgovore na to pitanje. Kada govorimo o bitkama

što su se vodile u granicama Jizreelske doline tijekom prošlih četiri

tisuće godina, mogli bismo svakako parafrazirati besmrtne riječi sir

Winstona Churchilla: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije

tolko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."


Tabela 1

Trideset i pet bitaka koje su se vodile i

koje će se još voditi u Jizreelskoj dolini

Godina Protivnici Mjesto

2350. pr. Kr.

1479. pr. Kr.

1430. pr. Kr.

1360-1350. pr. Kr.

1125. pr. Kr.

1090. pr. Kr.

1016. pr. Kr.

925. pr. Kr.

841. pr. Kr.

609. pr. Kr.

218. pr. Kr.

55. pr. Kr.

67. po Kr.

940. po. Kr.

946. po Kr.

975. po Kr.

1113. po Kr.

1182. po Kr.

1182. po Kr.

1183. po Kr.

1187. po Kr.

1217. po Kr.

1247. po Kr.

1260. po Kr.

1263. po Kr.

1264 po Kr.

1735. po Kr.

1771-1773. po Kr.

1799. po Kr.

1918. po Kr.

1948. po Kr.

1948. po Kr.

1967. po Kr.

1973. po Kr.

?

Pepi I protiv pobunjenika kod "Gazeline glave"

Tutmozis III protiv Kanaanaca

Amenhotep II protiv naselja u dolini

Biridija protiv Labayua

Debora i Barak protiv Sisere

Gideon orotiv Midjanaca/Amalečana

Šaul i Jonatan protiv Filistejaca

Šešonk I (Šišak) protiv Megida

Jehu protiv Jorama i Ahazje

Neko II protiv Jošije

Antioh III protiv Ptolemeja IV

Gabinije protiv Aleksandra

Vespazijan protiv židovskih pobunjenika

Ikšididi protiv Abasida (bez pobjednika)

Ikšididi protiv Hamdanida

Bizantinci protiv Fatimida

Maudud protiv križara

Saladin protiv. Daburiyana

Saladin protiv križara

Saladin protiv križara (bez pobjednika)

Saladin protiv križara

Križari protiv muslimana

Ajubidi protiv križara

Mameluci protiv Mongola

Mameluci protiv hospitalaca

hospitalci / templari protiv Mamluka

Zahir al-'Umar protiv Nablus-Saqrovog saveza

Zahir al-'Umar protiv Lejjuna

Napoleon protiv Otomana

Allenby protiv Otomana

Izraelci protiv Arapa

Izraelci protiv Arapa

Izraelci protiv Arapa

Izraelci protiv Sirijaca

Dobro protiv Zla

Jizreelska dolina

Megido

Jizreelska dolina

Megido

Tanak / brdo Tabor

Brežuljak Moreh / Endor

brdo Gilboa

Megido

Jizreel

Megido

brdo Tabor

brdo Tabor

brdo Tabor

Lejjun

Lejjun/Aksal

brdo Tabor

brdo Tabor

Daburiya

Forbeiet

'Ayn Jalut

brdo Tabor, Daburiya,

Zarin i al-Fula

brdo Tabor

brdo Tabor

Ain Jalut

brdo Tabor

Lejjun

Al-Rawdah

Lejjun

brdo Tabor

Megido

Mishmar Haemek

Zarin, Megido i Lejjun

Ramat David, zračna luka

Ramat David, zračna luka

Armagedon


Karta 1. Sirija-Palestina u Brončanom i Starijem željeznom dobu (drugo i

početak prvog tisućljeća pr. Kr.)


Karta 2. Detaljna karta Jizreelske doline. (Pretiskano uz ljubazno dopuštenje

Andromede Oxford Limited, www.andromeda.co.uk © copyright

Andromeda


1 . P O G LAVLJE

Povijest se ponavlja

... Zauzeće Megida znači zauzeće tisuću gradova! Zauzmite ga

čvrsto, čvrsto!

— Tutmozis III okupljajući svoje postrojbe

u bitci kod Megida 1478. pr. Kr.

Konji potiho njište, toptajući nervozno, dok se njihovi jahači

penju po hladnom zraku prije zore. Pred njima je dnevna

zapovijed: opasan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac

Musmus. nakon čega slijedi jurnjava preko Jizreelske doline i borba

s neprijateljem koji nadzire drevni Megido, grad smješten visoko na

brijegu iznad glavne ceste od Egipta prema Eufratu.

Godina je 1479. pr. Kr. a vojska koja se ustremljuje na kanaanski

Megido je egipatska, predvođena faraonom Tutmozisom III ili je to

godina 1918 po Kr.. pred kraj Prvoga svjetskoga rata? Jesu li postrojbe

u naletu ustvari savezničke snage pod zapovjedništvom generala

Edmunda H.H.Allenbyja. pripremajući se da napadnu Megido pod

nadzorom Osmanlija?

Odgovor je, naravno, i jedne i druge. I Tutmozis III i Allenby kockali

su se poslavši svoje ljude kroz uski klanac Musmus. Od tri

prolaza koja vode u Jizreelsku dolinu blizu Megida, klanac Musmus

je središnji - najizravniji put no i najuži i najopasniji. Oba su čovjeka

dobila odlučnu bitku, uhvativši neprijatelja nespremna i zauzevši

­­­­teško mjesto Megido.

Povijest se ponovila nakon tri tisuće četiristo godina. Je li to bila

puka slučajnost? Ili je Allenby, kao gorljivi proučavatelj vojne povijesti,

znao za manevre Tutmozisa III iz daleke prošlosti? Većina Allenbyjevih

biografa ustrajava na tvrdnji da je Allenby to morao znati,

jer je njegova taktika tako očito oponašala faraonovu.


Bitka koja se vodila kod Megida 20. rujna 1918. opravdala je

pobjednički naslov "Allenby od Armagedona" koji je general (poslije

feldmaršal vikont) Allenby dobio u danima koji su prethodili

konačnoj savezničkoj ofenzivi protiv turske vojske u Palestini. Allenby

je znao da ime Armagedon potječe od hebrejskoga Har Megiddo i da

doslovno znači "brdo Megido". Ono je označeno u Novome zavjetu

kao mjesto gdje će se održati pretposljednja bitka između snaga dobra

i zla.

"To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji odlaze

kraljevima cijeloga svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga,

Svemogućega ... Okupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon.

... ( Otkrivenje )"

Megido se nalazi u Jizreelskoj dolini, također poznatoj kao ravnica

Esdraelon (Esdraelon je grčka modifikacija Jizreela). Mjesto se smjestilo

skoro točno između Haife i sredozemne obale na zapadu i Tiberiasa

na Galilejskom moru na istoku. To je svakako najbogatije

arheološko nalazište u Izraelu i općenito se smatra jednim od najvažnijih

arheoloških mjesta na cijelom Bliskom Istoku. Kao što sadašnji

istraživači toga mjesto opisuju, "Megido je bio kraljica gradova u Kanaanu/Izraelu,

"pun masivnih utvrđenih zidina, dojmljive arhitekture

i vodenih instalacija, raskošnih palača i važnih hramova. Ne čudi

što je to bilo jedno od mjesta na kojima je James Michener temeljio

svoju knjigu The Source (Izvor).

Svojim povoljnim položajem, Megido je nadzirao jednu od najvažnijih

cesta u drevnom svijetu, Via Maris. To je bio međunarodni

vojni i trgovački put koji je prolazio između Egipta na jugu i Sirije,

Fenicije, Anatolije i Mezopotamije na sjeveru i istoku. Nalazeći se postrance

od toga glavnoga trgovačkog puta u smjeru sjever-jug kako on

prolazi kroz klanac Musmus (Wadi 'Ara) i vijuga kroz Jizreelsku dolinu,

Megido je imao veliki strateški značaj, jer tkogod je nadzirao taj grad

i tamo držao svoju vojsku vladao je vitalnim međunarodnim putom.

Stoga ne čudi, da je područje koje okružuje drevno mjesto Megido

u Jizreelskoj dolini, vidjelo više borbi i prolijevanja krvi tijekom

dugog vremenskoga razdoblja nego bilo koje drugo mjesto na zemlji

- tijekom proteklih četiri tisuće godina, barem su se trideset četiri


Slika 1. Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)

Slika 2. Megido i Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)


itke vodile u toj maloj dolini. Pisac Otkrivenja u Novom zavjetu

logički je zaključio da će se pretposljednja bitka između dobra i zla

također voditi kod Megida. Stoga je ta bitka dobila naziv Armagedon,

što je postalo predmetom mnogih znanstvenih i pučkih rasprava, osobito

zadnjih godina.

Jizreelska dolina ima približan oblik trokuta koji leži na svojoj

strani, s vrhom koji dodiruje ravnicu Ake (Ako) na zapadu a svojom

osnovicom gleda na rijeku Jordan na istoku. Njezin južni rub okružen

tisuću metara visokim planinama brda Karmel i planinskim lancem

Gilboa, proteže se tridesetak kilometara od brda Karmel da bi skoro

dosegao rijeku Jordan. Brežuljci Nazareta i planine Donje Galileje

čine sjeverni rub Jizreelske doline, uzdižući se ponovo skoro tri stotine

metara iznad ravne donje doline. Ta sjeverna strana proteže se skoro

dvadeset pet kilometara od brda Karmel na zapadu do brda Tabora

na istoku. Istočna strana Jizreelske doline široka je samo jedanaest

kilometara od brda Tabora na sjeveru do brda Gilboa na jugu. Međutim,

istočni kraj nikako nije najuži dio doline. Barem na jednom dijelu

ona je široka samo tri kilometra.

Jizreelska dolina ispresijecana je nepresušnom rijekom Kišon i

njezinim brojnim pritocima. Te vode i slabo prirodno isušivanje stvorile

su mulj u ravnom tlu te doline tijekom većega dijela godine, osim

u najsušnijim ljetnim mjesecima. Ustvari, barem od bizantskoga

razdoblja do nedavno, a možda još u rimskom razdoblju pa čak i u

biblijskim vremenima, veći dio tla Jizreelske doline pretvarao se u

prljavu močvaru za kišnih mjeseci, što je dovodilo do širenja malarije

sve do 1920-ih godina. Boljim uređenjem rijeke Kišon i isušivanjem

močvara u nedavnom vremenu, uvjeti su se dramatično promijenili

na bolje, ali to nije bio slučaj tijekom većega dijela pisane povijesti

u toj dolini.

Ulazak u Jizreelsku dolinu sa sjevera i juga moguć je samo kroz

nekoliko uskih planinskih prolaza. Većina njih je mala. Najpoznatiji

među njima uzduž južnoga ruba uključuju, od najistočnijega do najzapadnijega,

klanac koji vodi od Dothanske doline i pojavljuje se

kod drevnoga mjesta Tanaka; Wadi 'Ara (klanac Musmus), koji izbacuje

svoje putnike u ravnicu pokraj mjesta Megido; manji klanac

Abu Shusheh, koji izlazi blizu suvremenoga mjesta Mishmar Haemek,


kao i klanac koji se pojavljuje pokraj drevnoga mjesta Jogneam.

Klanci prema dolini koje putnici najčešće koriste dolazeći sa sjevera

preko brežuljaka Donje Galileje uključuju onaj što ide iz Nazareta i

jedan drugi smješten točno istočno od brda Tabora, vodeći prema

području Galilejskoga mora. U dolinu se može ući i sa istoka, gdje

je dolina podijeljena u tri dijela brdom Taborom na sjeyeru, brdom

Gilboom na jugu i brežuljkom Moreh između. U dijelu stvorenom

između brežuljka Moreh i brda Gilboa, Harodska dolina se nastavlja

tamo gdje Jizreelska dolina prestaje, nastavljajući prema istoku dok

ne dosegne Bet-Šean (Beisan) i rijeku Jordan. Zapadni vrh doline

također je jedan od ulaza, gdje se rijeka Kišon spaja preko uskoga

klanca s ravnicom Ake (Ako), otvarajući pristup iz Sredozemnoga

mora i prema njemu pa dalje.

Jizreelska dolina proteže se skoro preko širine Izraela, povezujući

obalno područje s Jordanskom dolinom i leži na stjecištu glavnih

trgovačkih i vojnih putova. Stoga su tijekom povijesti, putnici koji

su putovali po Izraelu u svim smjerovima - bilo to trgovci, hodočasnici

ili napadači ratnici - bili prisiljeni gotovo u svakom slučaju prijeći

dolinu i susresti s njezinim stanovnicima. Stoga ne čudi što je skoro

svaki osvajač od otprilike 2350. pr. Kr. do 2000. po Kr morao voditi

bitku u Jizreelskoj dolini.

Allenbyjeva bitka kod Armagedona bila je dio mnogo većega savezničkog

pohoda od 18. do 21. 09. Međutim, njegova pobjeda kod

Megida 20.09., zajedno s njegovim kasnijim pobjedama kod Nazareta,

Afule, Jenina i Beisana (drevni Bet-Šean) toga istoga dana,

predstavljali su glavnu savezničku pobjedu. Izgleda da je odlučujući

trenutak cijele ofenzive, bitka kod Megida, ubrzo imala za ishod "uništenje

neprijateljske vojske, oslobođenje Palestine i Sirije i zauzeće

Damaska i Alepoa, " kao što je sam Allenby pisao 31. 10. 1918.

Možda je to bila i prijelomna točka cijeloga rata na Srednjem Istoku.

Britanski imperijalni ratni kabinet predložio je, čini se, izvorni

vojni plan da se zauzme Palestina, koristeći obavijesti koje je dobio

od južnoafričkoga generala Jana Smutsa, koji je posjetio Allenbyja

u Egiptu i Palestini u 2.mj. 1918. Taj plan mnogo je dugovao Allenbyju,

koji je želio da britanske postrojbe prve prijeđu Jordansku

dolinu i poruše željezničku prugu Hejaz blizu Amana, a onda da na-


preduju u Jizreelsku dolinu, zauzmu Haifu i Tiberias i nastave marširati

prema sredozemnoj obali do Beiruta.

Ratni kabinet odobrio je plan vojne krajem proljeća, dajući Allenbyju

zeleno svjetlo. Do kraja ljeta on je bio spreman prijeći u ofenzivu.

Međutim, manje od mjesec dana prije no što je planirano da

ofenziva počne, Allenby je znatno promijenio izvorni plan. On je

potajno skupio snage blizu Jaffe, oko osamdeset kilometara jugozapadno

od Megida i pripremao se za napad.

Ofenziva je počela artiljerijskim bombardiranjem u 4,30 sati ujutro

19. rujna 1918. Oko petnaest minuta poslije, invazija je započela.

Napad na Megido predvodila je Četvrta konjička divizija, koja

se sastojala od Desete, Jedanaeste i Dvanaeste brigade, uz potporu

artiljerije i oklopnih jedinica. Uz pratnju Australske brigade lake konjice,

Četvrta konjička divizija napustila je svoj tabor u voćnjacima

naranči oko Sarone i uputila se uz Wadi 'Aru prema klancu Musmus.

Kada se spustila tama, vodeća jedinica, Deseta brigada, umorna od

cjelodnevnoga putovanja, promašila je ulaz u klanac i nastavila osam

kilometara predaleko prema sjeveru, prije no što je otkrila pogrešku.

Zapovjednik divizije, general bojnik Barrow, koji se već vozio kroz

klanac sa svojim stožernim časnikom i prethodnicom brigade, Drugim

kopljanicima, vraćao se uzduž klanca oko ponoći - ali njegovih postrojbi

nije bilo na vidiku. Nakon što se zbrka riješila, Barrow je degradirao

zapovjednika Desete brigade, brigadnoga generala Howard-

Vysea, na licu mjesta i dao je Dvanaestoj brigadi povlasticu da prva

prođe kroz klanac Musmus. Ona je prošla bez incidenta, ko što je

učinila i Jedanaesta brigada, a ubrzo nakon toga, i izgubljena Deseta

brigada.

Do početka sljedećega jutra, 20. rujna, sve snage Četvrte konjičke

divizije prodrle su kroz klanac Musmus i bile spremne ući na južni

dio Jizreelske doline kod Megida. Međutim, savezničke postrojbe zapazile

su u zoru kontingent turskih postrojbi - Trinaestu pričuvnu

pukovniju smještenu u Nazaretu - koje su ih čekale ravno ispred.

Prethodnoga jutra, cijeli je turski bataljun dobio naredbu da maršira

do klanca Musmus i brani ga od savezničkih postrojbi koje se približavaju,

ali samo je mala prethodnica doprla do ravnice 20 rujna -

iako je Turcima trebalo gotovo osamnaest sati da prijeđu kratak razmak

od dvadeset šest kilometara od Nazareta.


Karta 4. Allenby kod Armagedona

l a. Četvrta konjička divizija maršira uz Wadi 'Aru (klanac Musmus).

l b. dok turska Trinaesta pričuvna pukovnija napreduje iz Nazareta prema

Megidu,

1 c. a Peta konjička divizija maršira uz klanac Abu Shusheh.

2 a. Drugi kopljanici svladavaju turske postrojbe kod Megida,

2 b. dok Trinaesta brigada napreduje prema Nazaretu,

2 c a Četrnaesta brigada maršira prema el-Fulehu (Afuli) i poslije joj se

pridružuje Petnaesta brigada.

3 a. Četvrta konjička divizija nastavlja prema el-Fulehu (Afuli) i zatim

prema Beisanu (Bet Šeanu).

3 b. Treća australska brigada lake konjice prolazi kroz klanac Musmus,

dolazi do Lejjuna i onda nastavlja dalje da bi zauzela Jenin.

Saveznički Drugi kopljanici, obično pridodani Desetoj brigadi ali

sada prerazmješteni uz Dvanaestu brigadu nakon zbrke iz prethodne

večeri, bili su na čelu marša tijekom cijele noći. Rano ujutro oni su


napali turske jedinice i lako ih svladali. Samo je jedan saveznički

vojnik bio ranjen u okršaju. Međutim, Turci nisu tako dobro prošli.

Kopljanici su ubili 46 turskih vojnika i zarobili 470. To se na kraju

pokazalo kao jedina značajnija borba u bitci kod Megida 1918.

U međuvremenu, dodatne savezničke postrojbe napredovale su

prema zapadnom dijelu Jizreelske doline, nekoliko kilometara sjeverno

i zapadno od Megida. Peta konjička divizija - koja se sastojala

od Trinaeste, Četrnaeste i Petnaeste brigade, te artiljerije i oklopnih

jedinica - spremila se za pohod rano ujutro 19. 09. i uputila prema

klancu Abu Shusheh, koji ide usporedno s klancom Musmus. Divizija

se kratko zaustavila kod sela Liktera (moderne Hadere), gdje su ostavljene

Petnaesta brigada i njezina artiljerija kako bi mogli prijeći naporan

teren po dnevnom svjetlu sljedećega dana. Ostatak divizije

ušao je u klanac Abu Shusheh u predvečerje i došao do Jizreelske doline,

blizu današnjega naselja Mishmar Haemek, nekoliko sati nakon

ponoći 20. 09.

Odatle su se i Trinaesta i Četrnaesta brigada Pete konjičke divizije

okrenule prema istoku, a onda usmjerile prema odvojenim ciljevima.

Trinaesta brigada otišla je okušati sreću prema sjeveru u pravcu Nazareta,

gdje je bio smješten neprijateljski stožer. Doprla je do Nazareta

rano ujutro na potpuno iznenađenje njemačkoga zapovjednika,

Limana von Sandersa, koji je navodno pobjegao u pidžami, jedva

izbjegavši uhićenje. Četrnaesta brigada marširala je prema jugu u

pravcu el-Fuleha (moderne Afule) i uz malo napora zauzela grad. Tamo

im se poslije istoga dana pridružila Petnaesta brigada.

Nakon kratke ali odlučujuće bitke kod Megida, cijela Četvrta konjička

divizija nastavila je uz drevne humke prema el-Fulehu (Afuli),

dospjevši do grada oko osam sati ujutro pola sata nakon što je grad

zauzela Peta konjička - i zatim nastavila prema Beisanu (Bet Šeanu),

kojega su dosegnuli i zauzeli u kasno poslijepodne istoga dana, 20.

rujna. Slijedeći u stopu Četvrtu diviziju kroz klanac Musmus, australska

konjička divizija došla je do Lejjuna, arapskoga sela smještenoga

pokraj Megida, do podne 20. rujna; Treća australska brigada lake

konjice zauzela je Jenin toga poslijepodneva.

Tako su, do večeri 20. 09., nepunih trideset i šest sati nakon početka

vojne, Allenbyjeve postrojbe postigle svoj cilj. One su opkolile


cijelu Sedmu i Osmu tursku vojsku i osigurale nadzor Palestine.

Sama Četvrta konjička začudo je pokrila oko 128 km za manje

od jednoga i po dana, izgubivši pri tome samo dvadeset i šest konja.

Taka je pobjeda nadmašila najbolje Allenbyeve snove, jer je postala

stvarnost brže nego se on mogao nadati. Ujutro pred napad pisao je

svojoj ženi, "Počinjem mislit da možemo postić vrlo veliki uspjeh";

samo 5 dana poslije pisao joj je, "Ja sam sam gotovo zaprepašten

veličinom te pobjede."

Strategija za pohod na Megido, kao što ju je na kraju odobrio

Britanski imperijalni ratni kabinet, obično se pripisuje samo Allenbyju,

iako je sam Allenby poslije često govorio da je, ustvari, plan

za odlučnu bitku kod Megida predložio Louis Bols, tada njegov šef

stožera a poslije glavni zapovjednik britanskih snaga u Palestini.

Prema nekoliko njegovih biografa, Allenby je osjećao da je izvorni

plan, koji je podnio general Smuts a odobrio Britanski imperijalni

ratni kabinet u veljači 1918. bio suviše ograničen i neambiciozan.

Kapetan Cyril Falls, koji je sastavio službenu povijest Prvoga svjetskoga

rata na temelju dokumenata u britanskim arhivima, poslije je

napisao knjigu o Allenbyjevoj konačnoj ofenzivi, zapisavši da je

izvorni plan "bio dovoljno dobra shema, ali ne smiona," i da "on ne

bi doveo do uništenja turskih vojski." Falls nastavlja:

On /Allenby/ razmišljao je o njemu još 3 tjedna prije nego što je.

na povratku s jutarnjega jahanja, iznenadio svoje korpusne zapovjednike

najdrastičnijim ispravkom ... Bila je /to/ uloga konjice koja

je najtemeljitije promijenjena. Značilo je to marširati na El Afulu.

40 km sjeveroistočno od Tul Karma, a zatim ući u ravnicu

Esdraelon kod Lajuna (Megida). Ostavljajući snage da zatvore tursko

povlačenje prema sjeveru i sjeverozapadu, značilo je to sići u Jordansku

dolinu kod Beisana ... Bio je to sasvim drugi plan. smion, veličanstven.

Ako netko zapita je li to bila shema glavnoga zapovjednika,

neka mu se odgovori s još jednim pitanjem. Koji bi stožerni

časnik predložio takav plan koji uključuje veliku mogućnost da će

konji pobjeći iz svoga prijevoza i morati živjeti na zemlji, za koju

se očekivalo daje pustija nego što je ustvari bio slučaj?... On je doista

imao malo veze s prvim planom, a još manje s onim, pravim

pješadijskim, što gaje predložio general Smuts nakon posjeta Allenbyju

i kojega je ustvari odobrio Ratni kabinet u proljeće.


Kako je Allenby došao na tu zamisao? Njegovi biografi bilježe

činjenicu da je on izučavao vojnu povijest i mnogo čitao o drevnome

Egiptu, Siriji-Palestini prije i tijekom svoje vojne iz 1918. Jedan

biograf, pukovnik (poslije sir general) Archibald Percival Wavell, koji

je napisao nekoliko knjiga o bitkama na Bliskom Istoku, uključujući

i Allenbyjevu vojnu, primjećuje da je Allenby koristio knjige o

drevnom Bliskom Istoku, prikaze križara i Herodotove povijesti -

pa da je čak nešto od toga materijala nosio na bojišnicu. Wavell

dalje kaže:

Sigurno nijedan zapovjednik nikada nije tako pomno proučavao

povijest i topografiju ratišta na kojemu je ratovao kao general Allenby.

Dvije je knjige čitao gotovo svakoga dana, Bibliju i George Adam

Smithovu Historical Geography of the Holy Land. (Povijesna geografija

Svete Zemlje).

Otprilike, 3.400 godina prije Allenbyja, Tutmozis III

također je vodio rat kod Megida, u vojni koja se jezgrovito opisuje

u knjizi Georgea Adama Smitha.

Najranija povijesna bitka kod Megida vodila se 1479. pr. Kr. između

egipatske vojske Tutmozisa III, koja je došla iz Sharona srednjim

od tri klanca u Esdraelon, i snaga nekih sirijskih država ujedinjenih

protiv Egipta. Zemljopisni detalji egipatskih priprema za tu vojnu i

napredovanje sjeverno od Gaze od velikoga su zanimanja zbog njihove

bliske podudarnosti sa svim kasnijim napredovanjima vojski

od Sharona do bitke u Esdraelonu.. .

Tutmozis III bio je možda najveći egipatski faraon, barem u smislu

vojnih pobjeda. On je naslijedio svoga oca na egipatskom prijestolju

1490. pr. Kr. kada mu je bilo samo deset godina. S obzirom da je bio

tako mlad, umjesto njega vladala je njegova maćeha, Hatšeput, najprije

kao koregent, a zatim kao "faraon" sa svim nasljednim pravima.

Tutmozisu III trebalo je mnogo godina da preuzme isključivo pravo

na prijestolje od Hatšepsut. Kada je jednom to doživio, nadoknadio

je izgubljeno vrijeme. Godine njegova isključiva vladanja označuje

ogromna građevinska aktivnost i brojni vojni pohodi u Siriji-Palestini

u rasponu od samo dvadeset godina.


Prva vojna koja je dosegnula vrhunac zauzećem Megida, bila je

najvažnija i najpotpunije je zabilježena. Priča o napadu Tutmozisa

III na Megido 1479. pr. Kr. tako je dosad vrlo dobro poznata i prepričavala

se mnogo puta u zadnjim godinama. Ta je bitka prva u povijesti

svijeta za koju imamo tako detaljan prikaz. Međutim, tek kada je

Champollion dešifrirao egipatske hijeroglife 1823. moderni je svijet

otkrio strategiju koja je bila uključena u tu bitku.

Pohod na Megido Tutmozisa III, detaljno je zabilježen u pretisku

njegovih Anala koji su ispisani na zidovima hrama Amon u Karnaku

u Egiptu. To je prepisano iz dnevnika što gaje vodio tijekom stvarnoga

pohoda kraljev pisar, Tjaneni. Dnevnik, izvorno napisan na svitku

pergamenta i pohranjen u hramu, ispisan je kao niz sažetih, činjeničnih

natuknica, koje su poslije prenesene u književnu, slikovitu prozu i

na kraju upisane na zidu hrama. Izgleda da je to bio model za većinu

godišnjih natuknica na tim zidovima, iako su one za kasnije pohode

manje razumljive od onih ranijih. Obavijesti sadržane u tim Analima

nadopunjene su trima dodatnima natpisima koji spominju razne vidove

pohoda na Megido, zabilježenima na stelama pronađenima u Armantu,

Gebel Barkaeu i Karnaku, u Egiptu.

Tutmozis III konačno je zadobio egipatsko prijestolje nakon nestanka

(a vjerojatno smrti) njegove maćehe, Hatšepsut. U to su vrijeme

kanaanski vladari Sirije i Palestine bili vazali moćnoga egipatskoga

carstva na jugozapadu i plaćali su danak egipatskim gospodarima.

Kralj Kadeša, grada na rijeci Oront u Siriji, možda predviđajući slabost

u Egiptu zbog faraonova nasljedstva, poveo je pobunu kanaanskih

kraljeva protiv mladoga egipatskoga faraona. Pobunjenička kanaanska

vojska skupila se u Jizreelskoj dolini, u gradu Megidu. Među njima

su bili brojni vladari i ljudi iz zemalja tako udaljenih kao što je

Mezopotamija (moderni Irak i Iran), sjeverna Sirija i južna Anatolija

(moderna Turska). Ne zna se točno koliko je velika bila ta pobunjenička

vojska, iako se procjenjuje na oko 10 do 15 tisuća ljudi,

uključujući kako borna kola tako i pješadiju.

Kao odgovor, Tutmozis III sakupio je svoju vojsku kod Silea, tvrđave

u istočnoj Delti na granici Egipta, a onda je brzo marširao sve

do Gaze, tako da je razdaljinu od 240 km prešao samo za deset

dana. Tutmozisov forsirani marš prešao je ogromnu razdaljinu u


vrlo kratko vrijeme, osobito ako se uzme u obzir broj ljudi, konja i

opreme. Procjenjuje se da je egipatska vojska brojila između deset

i dvadeset tisuća ljudi. Vojska Tutmozisa III zatim je nastavila marširati

još deset dana stigavši u Jehem (Yemma), grad na južnim padinama

planinskoga lanca Karmel, vjerojatno 6. svibnja 1479. pr. Kr. Razdaljina

od Gaze do Jehema samo je oko 128 k m . , otprilike polovica

razdaljine od Silee do Gaze, a ipak je vojsci, izgleda, trebalo isto

toliko vremena da prijeđe tu manju razdaljinu. To može značiti da

je faraon posvetio neko vrijeme podvrgavanju pobunjeničkih gradova

kao što je Joppa (moderna Jaffa) i Gezer dok je marširao.

Pretpostavlja se da se vojska Tutmozisa III odmarala nekoliko dana

u Jehemu dok su se izviđanja nastavila. Ratno Vijeće sastalo se 11.

05. kako bi odlučilo o najboljem putu za napredovanje prema

Megidu. Anali bilježe uvodni govor Tutmozisa III

Godina 23, 1. mjesec treće sezone, dan 16 - sve do grada Jemena

... /Njegovo veličanstvo/ naredilo je konferenciju ... govoreći kako

slijedi: "Ta /bijedna/ vojska Kadeshova došla je i ušla u Megido. On

je /tamo/ sada. Pozvao je k sebi prinčeve /svih/ stranih zemalja /

koje su bile lojalne/ Egiptu, kao i (one) sve do Naharina i M/itannija/,

one iz Hurua, one iz Kodea, njihove konje, njihove vojske /i njihove

ljude/, jer kaže on - tako smo obaviješteni - 'Ja ću čekati /ovdje/ u

Megidu /da se borim protiv njegova veličanstva/.' Hoćete li mi reći

/što vam leži na srcu/?"

Pretpostavlja se da su postojale tri mogućnosti kako nastaviti od

Jehema do Jizreelske doline: krivudavi sjeverni put koji se gubio u

ravnici pokraj današnjega Mishmar Haemeka, nekoliko kilometara

sjeverno i zapadno od Megida; krivudavi južni put kroz Dothansku

dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka, nekoliko kilometara

južno i istočno od Megida; i ravni središnji put uz klanac 'Aruna ili

Wadi 'Ara (sjeveroistočni i moderni Nahal Iron, također poznat kao

klanac Musmus) koji je vodio u ravnicu pokraj samog grada Megida.

Pitanje je bilo hoće li se uputiti središnjim klancem koji je izravno

vodio u Megido ili jednim od alternativnih klanaca prema sjeveru i

prema jugu. Kao što smo vidjeli, središnji klanac bio je najizravniji

put, ali on je bio također i najuži pa je tako bio pogodan za zasjedu

Kanaanaca. Vijeće je predlagalo Tutmozisu III da pođu bilo sjevernim

bilo južnim putom; njihove riječi zapisane su na zidovima u Karnaku.


Kako to izgleda poći tim /putom) koji postaje (tako) uzak? /Govore

da/je neprijatelj tamo, čekajući /izvana, dok oni/postaju (sve) brojniji.

Neće li konj (morati) ići za /konjem, i vojskom/ i ljudi isto tako? Hoće

li se naša prethodnica boriti dok /pozadina/ čeka ovdje u 'Aruni, i ne

može se boriti? Dakle, tu su dvije (druge) ceste. Jedna od cesta - pazite,

ona je /istočno od/ nas, tako da izlazi kod Tanaka. Druga - pazite,

onaje na sjevernoj strani Djeftija, i mi ćemo izići sjeverno od Megida.

Neka naš pobjednički gospodar pođe onom koja /zadovoljava/ njegovo

srce, (ali) ali nemojte nam narediti da idemo teškom cestom!

Međutim, Tutmozis III nepokolebljivo je odbacio njihov savjet.

Pretpostavljajući da će vođe Kanaanaca razmišljati kao i njegovo ratno

vijeće i prema tome očekivati da egipatska vojska prođe bilo kroz

sjeverni bilo kroz južni klanac (ili kroz oba), on je odlučio poći neočekivanim

putem i povesti svoju vojsku kroz opasan središnji klanac

(Musmus). Kao što natpis u Karnaku bilježi, Tutmozis III odgovorio

je svom vijeću: "Ja ... ću poći po toj 'Aruna cesti!"

Sljedeći dan Egipćani su posvetili pripremama. Vojska je 13. 05.

marširala prema 'Aruni, gdje je provela noć. Rano ujutro 14.

05., marš na Megido počeo je najozbiljnije. Sam faraon bio je na

čelu vojske, koja se, prema procjenama, protezala skoro dvadeset

dva k m . Klanac Musmus tako je uzak (samo 10 metara u jednom

dijelu) da je egipatskoj vojsci trebalo vjerojatno barem 12

sati da dođe do Jizreelske doline na drugom kraju. Ipak, izgleda da

je prolaz prošao bez borbi osim manjega okršaja na ulazu u klanac.

Utaborivši se pokraj potoka Qina gdje se klanac Musmus otvara u

Jizreelsku dolinu iza Megida, Tutmozis III omogućio je svojim snagama

da zbiju redove i da se odmore tijekom noći.

Kako se pokazalo, Tutmozis III imao je pravo. Pobunjenička kanaanska

vojska nije očekivala da će Egipćani doći kroz središnji

klanac pa je usredotočila svoje snage na sjevernom i južnom klancu,

a samo mala pričuva čuvala je klanac Musmus. U ranim satima 15.

05., Egipćani su napali, iznenadivši pobunjenike i opkolivši ih.

Točni detalji same bitke ponešto su nejasni, ali izgleda da je Tutmozis

III najprije prešao potok Qinu i raširio svoje ljude prema istoku

i zapadu. On je onda poslao jedno krilo svoje vojske, uključujući

borna kola, da napadne uokolo sjeverozapadno od Megida, dok je

drugo krilo poslao da napadne jugoistočno od grada. Izgleda da se


Karta 5. Tutmozis III i Kanaanci

1. Kanaanske snage okupljaju se kod Megida.

2. Tutmozis III maršira s egipatskom vojskom kroz Wadi 'Aru (klanac

Musmus).

3. Egipatski napad iznenađuju male kanaanske snage ostavljene da brane

Megido.

4. Kanaanske snage raspoređene sjeverno i južno od Megida žure se pridružiti

borbi, ali Egipćani pobjeđuju.

5. Preživjeli Kanaanci nalaze se unutar grada Megida pod opsadom prije

nego što se konačno predaju Tutmozisu III

sam Tutmozis III smjestio u središtu s ostatkom svojih snaga, zapovijedajući

iz svojih zlatnih bornih kola. Kanaanske snage, vidjevši

da su napadnute s obje strane i da im prijeti okruženje, probile su se

i pobjegle u panici. Opis Tutmozisa III u Tebi sažeto bilježi napad i

njegov ishod.


Onda se /njegovo/ veličanstvo postavilo /na čelo/ svoje /vojske/...

/Ono nije srelo/ nijednoga jedinoga /neprijatelja. Njihovo/ južno

krilo bilo je u Tanaku, /dok je njihovo/ sjeverno krilo bilo na južnoj

strani /Doline Qina/. ...Njegovo veličanstvo krenulo je u bornim

kolima od suhoga zlata, ukrašenima njegovim borbenim znakovima...

Južno krilo vojske njegova veličanstva bilo je na brijegu južno

od /potoka/ Qine, a sjeverno krilo bilo je sjeverozapadno od Megida,

dok je njegovo veličanstvo bilo u njihovom središtu Onda su

oni vidjeli kako njegovo veličanstvo savladava /neprijatelje/ koji su

pobjegli /prema/ Megidu s izrazima straha na licima. Oni su napustili

svoje konje i svoja kola od zlata i srebra ...

Međutim, na žalost samog Tutmozisa III njegova se vojska zaustavila

da pljačka tabore kanaanske vojske, uključujući i šator

kralja Kadeša. To je stanovnicima Megida ostavilo dosta vremena

da zatvore gradska vrata, podignu vojnike u bijegu preko zidina

uz pomoć konopa načinjenih od isprepletene odjeće, i uskrate Egipćanima

potpunu pobjedu toga dana. Egipćani su odmah opsjeli grad,

iskopavši oko njega širok jarak i izgradivši zid od balvana. Ali prema

steli Jebel Barkal, prošlo je punih 7 mjeseci prije nego što je

grad pao, a za to vrijeme kralj Kadesha je pobjego. Plijen koji su

Egipćani zarobili uvelike im je nadoknadio dugo čekanje - kao što

je Tutmozis III zabilježio u Karnaku.

/Popis plijena koji je vojska njegova veličanstva odnijela iz grada/

Megida: 340 živih zarobljenika i 83 radnika; 2.041 konj, 191 ždrijebe,

6 pastuha, i .. .magaraca; jedna borna kola izrađena od zlata, sa zlatnim

likom, koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepa borna kola izrađena

od zlata koja su pripadala princu /Megida/. ... i 892 borna kola

njegove jadne vojske - ukupno 924; 1 lijepi oklop od brončanih pločica

koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepi oklop od brončanih

pločica koji je pripadao princu Megida, i/ 200 oklopa od /kožnatih/

pločica koji su pripadali njegovoj jadnoj vojsci; 502 luka, i 7 motki

od drva meru, optočenih srebrom, iz šatora toga neprijatelja.

Nije potpuno jasno koji su grad kod Megida (tj. koji od 20

naselja smještenih jedan poviše drugoga na tom mjestu) opsjedali i

konačno osvojili Tutmozis III i njegove snage 1479. pr. Kr. Najvjerojatnije

je osvojio grad Stratum IX, kako su ga nazvali arheolozi


Slika 3. Detaljan pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Erich Lessing, Beč)

iz Chicaga. Izgleda da je Stratum VIII izgrađen u fazi ponovne gradnje

neposredno nakon opsade.

Nakon što su osvojili još nekoliko gradova u Jizreelskoj dolini,

kao što su Shimon/Shimron, Tanak, Geba-Shumen, Ophel, Šunem i

Yoqneam, Tutmozis III i njegovi ljudi vratili su se u svoju domovinu

u Egipat sredinom listopada, završivši tako prvu od svojih

sedamnaest vojni u Siriji-Palestini, koje su se vojevale skoro svake

godine u sljedeća 2 desetljeća njegove vladavine. Pohod na Megido

bio je, izgleda, najznačajniji, jer je odmah ponovo uspostavio

egipatsku vlast na tom području i pokazao je Kanaancima da njihovi

gospodari namjeravaju tamo i ostati. Ustvari, možda se egipatski

guverner Kanaana namjerno smjestio u Megidu. Egipatska prisutnost

na južnom Levantu ostat će stabilna u sljedećih dvjesto godina.

Međutim, ostalo je još nekoliko tajni oko osvajanja Megida što

ga je izvršio Tutmozis III. Kao što su znanstvenici ukazali, nikakva


Slika 4. Suvremeni pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Zev Radovan,

Jeruzalem)

iskopavanja nisu otkrila ostatke porušenoga Megida. Jesu li stanovnici

konačno otvorili gradska vrata i predali se, izbjegavajući tako

razaranje svoga grada? Također nema dokaza za postojanje gradskih

zidina u Megidu u Kasnijem brončanom dobu. Kako je Tutmozis III

mogao opsjedati neutvrđeni grad sedam mjeseci? Pojavljuju se 3

moguća rješenja.

1. Možda su ranije, masivne utvrde iz Srednjega brončanoga doba

izgrađene oko Megida nastavljale funkcionirati u Kasnijem brončanom

dobu, tako da nije bilo potrebe za novim sustavom zidina.

2. Možda je Megido bio neutvrđen. Ako je tome bilo tako, egipatska

vojska ne bi morala porušiti zidine ali još uvijek bi morala napasti

grad i njegove branitelje.

3. Možda je opsada trajala samo jedan mjesec a ne sedam. Možda

zapisi Tutmozisa III znače da su on i njegova vojska, u vremenu

između početka opsade i kasnijega povratka vojske u Egipat, napredovali

u Libanon, osvojili tri druga grada i marširali cijelim putom

natrag u Egipat. To može govoriti da je razdoblje od sedam


mjeseci pokrilo jednomjesečnu opsadu Megida kao i sve druge

aktivnosti, a ne samo opsadu samoga Megida.

Daljnja istraživanja, uključujući i ona koja trenutno vrše Sveučilište

u Tel Avivu i Pennsylvania State University, možda će napokon

razriješiti te dvojbe i baciti novo svjetlo na vojnu Tutmozisa III protiv

Megida 1479. pr. Kr.

Sličnosti između Allenbyjeva i Tutmozisova III osvajanja Megida,

osobito njihove odlučne odluke da udare kroz klanac Musmus,

mnoge su navele na zaključak da se povijest nije samo ponovila, već

daje svjesno sebe oponašala. Još je početkom 1920-ih godina egiptolog

Harold Nelson to doveo u vezu, zapažajući da su i Allenby i

Tutmozis III porazili "neprijatelja koji je napredovao iz sjevera prema

Egiptu." Nelson je naglasio "uočljivu usporedbu" između "strategije

najranijih i najkasnijih pobjedničkih zapovjednika vojni u

središnjoj Palestini." Te dvije bitke od tada su se povezivale u raznim

tekstovima.

Ali je li Allenby doista znao za vojnu Tutmozisa III kada je ostvarivao

svoj plan bitke? Pojedini autori postavljaju objavljivanje Nelsonove

knjige o bitki kod Megida, koja je nekoliko desetljeća važila

kao konačan opis te vojne, u godinu 1913., a to je datum koji se pojavljuje

na koricama knjige. U tome slučaju ona bi bila dostupna Allenbyju

1918. godine. Međutim, sam Nelson navodi u predgovoru da se

knjiga nije pojavila prije 1920., jer se on "zatekao iza turskih redova

tijekom cijeloga rata." Stoga ona nije mogla biti dostupna Allenbyju,

pa čak ni u obliku rukopisa, čak dugo vremena iza kraja rata.

Allenby je, kao što znamo, redovito konzultirao Adam Smithovu

Povijesnu geografiju Svete Zemlje. Ali postoje problemi u citiranju

te knjige kao izvora Allenbyjeve strategije. Iako je Smithova knjiga

bila izvorno objavljena 1894., njezina prva dva izdanja nisu sadržavala

raspravu o vojnama Tutmozisa III. Četvrto izdanje pojavilo se

1896, sadržavajući više bilježaka i novi predgovor ali još uvijek nije

spominjalo vojnu Tutmozisa III u Kanaanu. Sljedeća izdanja objavljivala

su se skoro svake godine, ali nije došlo do bitnih promjena u

tekstu više od tri desetljeća. Izdanje objavljeno 1919. - nakon Allenbyjeve

uspješne vojne kod Megida - spominje bitke koje su kod Me-


Slika 5. Megido (Zev Radovan, Jeruzalem)

gida vojevali Debora, Barak i Sisera; Gideon i Midjanci; Šaul i Filistejci;

Jehu, Joram i Ahazja; te Jošija i faraon Neko, kao i sukobe između

Saladina i križara i između Napoleona i Turaka. Ali nema upute

na Tutmozisa III i njegovu bitku kod Megida.

Smith je značajno nadopunio svoj tekst 1931. za dvadeset peto

izdanje. To izdanje uključuje po prvi put opis pohoda Tutmozisa III

na Megido koji su biografi često citirali kao izvor za Allenbyjev

vojni plan. Ono što je zavelo biografe bilo je nekoliko rečenica u uvodu

dvadeset petoga izdanja.

U ovom sam izdanju slijedio pojedine faze vojne iz 1917-18. generala

Allenbyja ... Mnogo su mi pomogli velikodušni prilozi feldmaršala

vikonta Allenbyja i mnogih njegovih časnika u Palestini

kako bi moja knjiga bila doista korisna u prikazu strategije i taktike

njihove vojne.

Koliko je god Allenby mogao profitirati čitajući ranije inačice

Povijesne geografije Svete Zemlje, on nije mogao čitati Smithov opis

vojne Tutmozisa III kod Megida-jer je on napisan tek 1931., punih

trinaest godina nakon što je Allenby skovao svoj plan da napreduje

kroz klanac Musmus.


Ali priča se tu ne završava. Prije Allenbyjeve vojne kod Megida

iz 1918., britanski arheolog sir William Flinders Petrie objavio je svoju

Povijest Egipta u nekoliko svezaka; prvo izdanje toga djela pojavilo

se 1896., a kasnija promijenjena izdanja objavljena su 1898. i 1904.

Drugi svezak toga ogromnoga djela sadržavao je potpuni prijevod

Anala Tutmozisa III, uključujući i zapis o njegovoj vojni kod Megida.

Slično magnus opus, nazvano Ancient Record of Egypt (Drevni zapis

o Egiptu), pojavilo se 1906. iz pera arheologa sa Sveučilišta u Chicagu,

Jamesa Henryja Breasteda (poslije direktora Orijentalnoga instituta

na Sveučilištu i poticatelja čikaških iskopavanja kod Megida od

1925-39.). Drugo izdanje uključuje Breastedov vlastiti prijevod i njegov

komentar Anala Tutmozisa III u Karnaku, uključujući i bilješke o

faraonovoj vojni protiv kanaanskoga saveza kod Megida.

Prema tome prikazi egipatskoga zaposjedanja Kanaana bili su

dostupni 1918. Ali je li ih Allenby čitao prije vlastitoga osvajanja

Palestine? Allenby, koji se nalazio u Kairu 1917., barem je morao

znati za Petriea i Breasteda, koji su bili među svjetski poznatim egiptolozima.

Također je moguće da je Allenbyjeva mašta dobila poticaj

u općim prikazima bliskoistočnih vojni, kao što je rana recenzija

Povijesne geografije Svete Zemlje od Georgea Adama Smitha, koju

je napisao Coutts Trotter 1894. za Geographical Journal - a to je

časopis za koji znamo da ga je Allenby čitao, jer Gardner izvješćuje:

Sam je Allenby proučavao Palestinu marljivošću studenta koji radi

na doktoratu, kao i generala koji se pripremao osvojiti tu zemlju.

Njegova žena u Londonu zatražila je članke koji su se pojavili u

Geographical Journalu.

Iako Trotter ne spominje Tutmozisa III ni njegovu vojnu kod

Megida u svojoj recenziji Smithove knjige, on piše:

Pristup Pomorskoj ravnici, i preko lakih cesta u veliku ravnicu Esdraelon,

predstavljao je utabanu stazu za egipatske vojske koje su

išle sjeverno prema Tiru, Sidonu i Maloj Aziji, ili istočno Jizreelskom

dolinom do Jordana i Damaska; to je bio i put sirijskih, babilonskih

i perzijskih napadača. Poslije su preko Esdraelona došli grčki naseljenici

iz konfederacije Dekapolis, Rimljani, te, tisuću godina poslije,

križari.


Zar ne bi Allenby, kao pronicavi proučavatelj vojne povijesti,

razmotrio oponašajuće ratne taktike koje su se tako često pokazale

uspješnima tijekom tisuća godina?

Allenby je isto tako znao mnogo o vojnoj povijesti Jizreelske

doline. H. L. Eason, očni kirurg koji je sreo Allenbyja u Egiptu 1917.,

sjeća se da je i prije palestinske vojne, general bio "uvjeren da će se

na nepromjenljivom Istoku povijest ponoviti, " i Eason se prisjeća

da je "na samom početku /Allenby/ rekao da će se odlučna bitka te

vojne voditi u klancu Megida." Međutim, da je Allenby znao za vojnu

Tutmozisa III kod Megida, zar on i njegovi biografi ne bi spomenuli

tu činjenicu? Jedan znanstvenik otišao je tako daleko da se pitao

nije li "to bio pukovnik /Lawrence od Arabije /, sa svojim poznavanjem

drevne povijesti, koji je prvi dao navještaj što je potaknuo Allenbyev

potez." Ali opet, iako je to zanimljiv navještaj, sigurno bi

Lawrence, ili jedan od Lawrenceovih biografa spomenuo tu činjenicu.

Također je važno napomenuti da Allenby nije točno slijedio strategiju

Tutmozisa III Iako je faraon koristio samo središnji klanac Musmus,

Allenby je ustvari poslao postrojbe kroz dva moguća klanca.

Četvrta konjička divizija prošla je kroz klanac Musmus do Megida,

ali Allenbyjeva Peta konjička divizija ušla je kroz manji klanac Abu

Shusheh upravo prema sjeveru, na putu za Nazaret i Afulu. Nasreću

po Allenbyja, Turci nisu pokrili klanac Abu Šušeh, pa je tako izbjegnuta

smrtonosna zasjeda.

Tijekom iskopavanja 1996. godine kod Megida, sadašnji lord

Allenby posjetio je nalazište i rekao da je njegov prastric znao za

bitku Tutmozisa III kod Megida te da je prema tome promijenio

pohod što gaje predložio Britanski ratni kabinet. On je to navodno

rekao u pismima svojoj ženi. Nijedan biograf koji je imao pristup

Alelnbyjevoj arhivi nikada nije spomenuo takvu raspravu u Allenbyjevim

pismima. Međutim, sretnim stjecajem okolnosti, postoji

konačan odgovor, ali on se ne nalazi u Allenbyjevoj arhivi. Umjesto

toga, on dolazi iz neočekivanoga izvora - bilješke datirane 10.

­­­ 1919. u osobnom dnevniku arheologa Jamesa Breasteda sa

Sveučilišta u Chicagu. Bilješka u Breastedovom dnevniku iznosi

razgovor koji se vodio između njega i generala Allenbyja kada su oba

bila u Kairu nakon rata. Allenbyjevi su pozvali Breasteda, između


ostalih, na večeru. Za vrijeme večere Breasted je dulje razgovarao

s Alelnbyjem. Razgovor je objavljen u Charles Breastedovom

­­­­topisu njegovoga oca.

Kada su Allenbyjevi stigli iz Engleske, pozvali su me na večeru u

rezidenciji /u Kairu/. Bilo je vrlo ugodno, uopće ne ukočeno ili

formalno, usprkos brojnim važnim osobama koje su bile nazočne,

... Nakon večere, Allenby me, na moje veliko iznenađenje,

poveo do naslonjača podalje od ostaloga društva, i nakon što je

sjeo počeo govoriti o mojoj primjedbi. ... Nastavio mi je govoriti

tijekom ostatka večeri, bez prekida i ne upućujući nijednu

riječ ostalim gostima. ... Tek je prije nekoliko mjeseci Allenby

zadao odlučujući udarac vodećem orijentalnom carstvu /Turskoj/,

koja je vladala Bliskim Istokom oko šest stoljeća. ... Miran,

prirodan način na koji je govorio o značajnim događajima u kojima

je on igrao tako veliku ulogu, njegova nepatvorena i neupitna

iskrenost, duboko su me se dojmile, tim više što je jednostavnost

njegova ponašanja u početku posve prekrila veličinu toga

čovjeka. ... Ne mogu se sada sjetiti što je u tome trenutku usmjerilo

naš razgovor prema bitci kod Megida, ali Allenby je očito

razgovarao o tome s velikim zadovoljstvom.

/Allenby:/ "Kada su mi dali plemićki naslov željeli su mu pridodati

'Armagedon', ali ja sam to odbio. Bilo bi to suviše senzacionalno

i pružilo bi beskrajne mogućnosti svim čudacima u kršćanskome

svijetu. Tako sam ja jednostavno uzeo Megido."

J.H.B.: "Vjerojatno samo orijentalisti znaju da je to istovjetno s Armagedonom,

a javnost nikada neće to otkriti."

"Posve točno, " on /Allenby/je odgovorio, "i ako bi se takve stvari

uopće koristile, Megido bi imao svojih prednosti. ... Znate, ja

sam prošao ravno kroz klanac Megida, i na vrhu klanca poslao

sam pješadiju da napravi prolaz za konjicu. Oni su našli nekoliko

bojni Turaka koji su zaposjeli visove, ubili njih tridesetoricu

ili četrdesetoricu, a ostale zarobili. Konjica je prošla kroz prolaz

i proslijedila dalje s naredbama da izbjegavaju borbe, te da jašu

preko ravnice Megido i zaposjednu svaku cestu koja vodi prema

sjeveru, uzduž koje bi se neprijatelj mogao povlačiti. ... Čudno,

zar ne, da smo doživjeli točno Tutmozisovo iskustvo i naišli na


neprijateljsku predstražu te ih neutralizirali na vrhu klanca koji

vodi prema Megidu!. Vidite, čitao sam vašu knjigu /Drevni zapis

o Egiptu/ i /George/ Adam Smithovu Povijesnu geografiju Svete

Zemlje i znao sam što se tamo opisivalo."

J.H.B.: "Nažalost, mi u Americi imamo vrlo malo onih koji poznaju

Bliski Istok ili koji shvaćaju obvezu civiliziranoga svijeta da

tamo održe red."

S obzirom da znamo kako je izdanje George Adam Smithove knjige

bilo dostupno Allenbyju 1918., i nije sadržavalo raspravu o bitci

Tutmozisa III. kod Megida, vjerojatno je Allenby saznao o detaljima

Tutmozisove taktike kod Megida iz Breastedove knjige. Naravno,

možda je Allenby čitao i Petriejevu knjigu. Ako je to tako, onda se on

pristojno suzdržao od komentara o tom izvoru za vrijeme razgovora s

Bersteadom.

Tako je to pitanje riješeno jednom zauvijek. Mi znamo da popisu

što ga navode njegovi biografi, treba pridodati još jednu knjigu što

ju je Allenby pročitao a koja je svakako utjecala na njegovu izvedenu

taktiku tijekom Velikoga rata. Prije marša na Megido 1918. Allenby

je proučavao drugi svezak James Henry Breastedovih Drevnih zapisa

o Egiptu. On je znao da se Tutmozis III kockao, kada je slijedio opasan

put da uhvati neprijatelja nespremna. Allenby je svjesno slijedio

strategiju Tutmozisa III i u nevjerojatnoj ponovnoj dramatizaciji povijesnih

okolnosti, iznenadio Turke.

George Santayana jednom je, navodno, rekao da su oni koji se ne

mogu prisjetiti svoje prošlosti osuđeni je ponavljati, ali je također

točno da su oni koji se doista sjećaju prošlosti sposobni je ponoviti,

ako to žele. U Allenbyjevom slučaju, njegovo proučavanje prošlih

bitaka kod Megida i u Jizreelskoj dolini dovelo je do "jednoga od

najbržih odlučnih pohoda i najpotpunijih odlučnih bitaka u cijeloj

povijesti."


2. POGLAVLJE

Na rubu Egipta

Recite kralju, mojemu gospodaru i mojemu Suncu: Poruka od

Biridije, vladara Megida, lojalnoga sluge kralja. Bacam se pred

noge kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, 7 puta i 7 puta.

Ovime predajem ono što je kralj, moj gospodar, zahtijevao: 30

volova... I /doista/, /oni/ ... na zemlji su u miru, ali ja sam u ratu.

— Pismo iz Amarne EA 242 poslano faraonu

Amenhotepu III otpr. 1360-13.50 pr. Kr.

Da nije bilo autobiografije egipatskoga vojnoga časnika po

imenu Weni, prva bitka koja se vjerojatno vodila u Jizreelskoj

dolini izgubila bi se u povijesnoj magli. Weni je živio

za vrijeme Šeste dinastije Staroga kraljevstva otprilike 2350. pr. Kr.

i služio pod prvima trima faraonima Šeste dinastije - Tetijem, Pepijem

I i Merenreom. On je vodio prvu od nekoliko bitaka u kojima

su Egipćani sudjelovali u Jizreelskoj dolini koju su Egipćani smatrali

svojim teritorijem ili na njegovom rubu. Među tim bitkama

spada i bitka koju je kod Megida vodio Tutmozis III otprilike 1479.

pr, Kr. (o čemu smo raspravljali u 1. poglavlju), pohod faraona Amenhotepa

II otpr. 1430. pr. Kr. i egipatsko uključivanje u lokalnu svađu

između dva kanaanska vazala, Labayua, vladara Šekema i Biridije,

vladara Megida, otpr. 1360. pr. Kr.

Wenijeva autobiografija ispisana je na velikoj vapnenastoj ploči

na njegovom grobu (ili možda pogrebnom spomeniku) u Abidosu.

On se pojavio iz anonimnosti da bi vodio pet vojnih pohoda u vrijeme

vladavine Pepija I u dvadeset četvrtom stoljeću pr. Kr. Zadnji

od tih pohoda koji se vjerojatno zbio otpr. 2350. pr. Kr. predstavlja

prvo poznato egipatsko osvajanje Palestine. Odgovarajući dio natpisa

glasi:


Ova vojska vratila se sigurno,

Nakon što je raskomadala zemlju Stanovnika pijeska.

Ova vojska vratila se sigurno,

Nakon što je zdrobila zemlju Stanovnika pijeska.

Ova vojska vratila se sigurno,

Nakon što je porušila njezine ograde.

Ova vojska vratila se sigurno,

Nakon što je oborila njezina stabla

smokava i njezine vinograde.

Ova vojska vratila se sigurno,

Nakon što je bacila plamene jezike u sve njezine zgrade.

Ova vojska vratila se sigurno,

Nakon što je pobila desetke tisuća vojnika.

Ova vojska vratila se sigurno

/Nakon što je zarobila postrojbe/ u njoj, veliko

mnoštvo kao žive zarobljenike...

Kada smo dobili obavijest da su i pobunjenici zbog određenoga razloga

bili među tim strancima na Nosu gazeline glave, ja sam prešao

prijeko i iskrcao se u pozadini visova planinskoga lanca na

sjeveru zemlje Stanovnika pijeska. Dok je polovica vojske bila (još

uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među

njima bio pogubljen.

Tko su točno bili ti "Stanovnici pijeska" što ih je Weni napao?

Gdje se nalazila njihova zemlja? A što je i gdje bio Nos gazeline

glave? Većina povjesničara slaže se da je zemlja Stanovnika pijeska

drevno egipatsko ime za zemlje istočno od Egipta i da je "Nos

gazeline glave" najvjerovatnije uputa na planinski lanac Karmel u

Izraelu, kojega "nos" prodire točno u Sredozemno more. Međutim,

ta temeljna pitanja predstavljaju samo vrh sante leda kada se radi o

Wenijevoj problematičnoj autobiografiji.

S obzirom da tih nekoliko crta pruža jedini dostupan dokaz za tu

vojnu, detalji su očito nejasni i mogu se protumačiti na nekoliko

načina. Očito, Weni i barem polovica njegovih ljudi otplovili su u

kraj koji se pobunio, iskrcavajući se iza "Nosa gazeline glave", t j . ,

planine Karmel. On je onda marširao u unutarnjost, vjerojatno kroz

ravnicu Ake i u Jizreelsku dolinu, napao pobunjenike i sve poubijao.

Njegov natpis samo kaže: "Dok je polovica te vojske bila (još


Karta 6. Pepi I i "Nos gazeline glave"

1. Pepi I napada Jizreelsku dolinu (vjerojatan put).

uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među

njima bio pogubljen." To se može protumačiti na dva različita načina.

Weni je mogao kazati da su cijele snage poslane putem brodskoga

prijevoza i da je bitka tako brzo dobivena da je 50 posto njegove

vojske još uvijek marširalo s obale kada su pobunjenici zarobljeni i

pogubljeni. Alternativno, mogao je reći da je samo polovica njegove

vojske došla morem, dok je druga polovica poslana kopnom iz Egipta,

u kojemu su slučaju oni što su putovali morem stigli prije i porazili

pobunjenike dok su u to područje došli oni koji su putovali kopnom.

Vrativši se u Egipat kao pobjednik, Weni je poslije unaprijeđen i

uzorno služio kao guverner Gornjega Egipta pod Merenreom, nasljednikom

Pepija I. Možda je njegova uspješna vojna ekspedicija

na "Nos gazeline glave" bila prva zabilježena bitka u Jizreelskoj do-


lini, ali to je bila tek početna natuknica u dugom popisu bitaka koje

će uslijediti.

Grad Stratum XVI kod Megida, iz Starijega brončanoga doba,

nestao je oko 2350. pr. Kr. Stratum XV koji ga je naslijedio doživio

je radikalne promjene u arhitekturi što može značiti da su ga tada zauzeli

drugi ljudi ili barem da je bio pod nadzorom novoga vladara.

Stoga dolazimo u iskušenje da pripišemo razaranje grada Stratuma

XVI i inovacije u gradu Stratumu XV kod Megida vojni Pepija I u

Jizrelskoj dolini oko 2350. pr. Kr. i mogućem kasnijem egipatskom

nadzoru toga područja, ali takva hipoteza ne može se za sada dokazati

i može ostati samo kao naviještaj.

Sljedeći poznati egipatski pohod na Jizreelsku dolinu bio je onaj

Tutmozisa III 1479. pr. Kr., o kojemu smo već detaljno raspravljali

u 1. poglavlju. Kao što sam tamo napisao, Tutmozis III sedamnaest je

puta vojevao u Siriji-Palestini tijekom vladavine i doveo to područje

pod čvrsti nadzor Egipta. Kanaan je ostao egipatski vazal tijekom sljedećih

dvjesto godina i barem su ga Egipćani smatrali dijelom egipatskoga

teritorija. Stoga su bitke koje su egipatski faraoni vodili u Kanaanu

i Jizreelskoj dolini tijekom ostatka Kasnijega brončanoga doba

(oko 1400-1200. pr. Kr.) Egipćani smatrali ne toliko osvajanjem neprijateljskoga

teritorija koliko pohodima u vlastite rubne zemlje.

Tako je stoljeće nakon slavne bitke kod Megida Tutmozisa III faraon

Amenhotep izveo barem dva, a vjerojatnije tri, upada u Siriju-

Palestinu. Posljednji se dogodio oko 1430. pr. Kr., a cilj mu je bio

Jizreelska dolina i susjedni predjeli. Ta je vojna izgledala ponešto

neobično, barem zbog toga što se vodila tijekom mjeseca studenoga,

što je za Egipćane bilo vrlo neuobičajeno za ratovanje jer je bio kraj

godine.

Poticaj za pohod bila je pobuna Kanaanaca koji su živjeli na području

Jizreelske doline kao i Donje Galileje. Pobuna je bila na lokalnoj

razini iako je iza nemira najvjerojatnije stajalo kraljevstvo

Mitani u sjevernoj Siriji i Mezopotamiji. Iako je to bila prilično

mala pobuna, ipak je bila dovoljno velika za egipatsku posadu u Megidu

koja je sama nije mogla ugušiti.

Neprilike u Jizreelskoj dolini u vrijeme Amenhotepa II odražavaju

se u dva pisma ispisana na glinenim pločicama pronađenim u

nalazištu Tanak, smještenom otprilike osam kilometara jugoistočno


od Megida u Jizreelskoj dolini. Ukupno je 13 takvih pisama

pronađeno u tom nalazištu, što je bio dio arhiva princa od Tanaka, po

imenu Talwishar (prije poznat kao "Rewassa" ili "Riashar"), iz petnaestoga

stoljeća pr. Kr. Pisma su napisana na akadijskom, koji je

bio službeni jezik toga vremena za diplomatsko dopisivanje u Egiptu

i na Bliskom Istoku.

U pismu 6, koje je izgleda bilo ranije, princ od Tanaka optužuje

se za nelojalnost Egipćanima, za neiskazivanje odanosti i za neisporučivanje

vojnika lokalnoj egipatskoj posadi, te zbog toga što nije osobno

došao niti je poslao predstavnika kada je Amenhotep privremeno

posjetio grad Gazu. U pismu 5 Amenhotep zahtijeva da princ od

Tanaka pošalje vojnike, namirnice i konje u Megido.

Talwisharu, ovako (govori) Amenhotep: Neka Olujni bog čuva tvoj

život! Pošalji svoju braću (kolege) s njihovim bornim kolima; i

pošalji svoju kvotu konja i danak kao i sve ashiru postrojbe koje su

s tobom, pošalji ih sutra u Megido.

Postoje problemi u tumačenju tih pisama, naravno. To je uobičajeno

u takvim slučajevima, jer ništa nije jednostavno kao što izgleda

u proučavanju drevnih tekstova. U spomenutom slučaju postavlja se

prvo pitanje: tko je točno Amenhotep koji piše ta pisma? Je li autor

ustvari faraon Amenhotep II, ili je to lokalni egipatski upravitelj

istoga imena koji je bio postavljen u Kanaanu otprilike u isto vrijeme

- možda čovjek po imenu Amenhotep koji je poslije postao guvernerom

Nubije, tijekom vladavine Tutmozisa IV? Pa čak da ih je

napisao faraon Amenhotep II, kao što većina znanstvenika vjeruje,

jesu li ona bila napisana prije ili nakon što je on postao faraon?

Izgleda najvjerojatnije, da slijedimo Occanovu logiku (načelo da

je najjednostavnije rješenje vjerojatno točno), kako je pisma doista

napisao Amenhotep II i da su ona poslana nakon što je on naslijedio

prijestolje Egipta i postao faraon. Iako se ime Amenhotep pojavljuje

u pismima bez kraljevskoga naslova, ton u pismima je sasvim kraljevski.

Točnije, može se pretpostaviti da su pisma napisana u vrijeme

vojnoga pohoda Amenhotepa II u Jizreelsku dolinu oko 1430. pr. Kr.

Naše obavijesti o toj vojni dolaze prvenstveno iz dva izvora, koji

se djelomice poklapaju. Jedan je vrlo oštećen - natpis pronađen južno

od Osmoga stupa u Karnaku u Egiptu. Drugi, detaljniji i stoga važniji,


Slika 6. Područje Tanak (Zev Radovan. Jeruzalem)

je ispisana stela koja sadrži Anale Amenhotepa II, koja je nađena u

Memfisu u Egiptu - gdje se ponovno koristila kao strop dvorane za

pokope u grobu izgrađenom za princa Dvadeset druge dinastije oko

875. pr. Kr.

Anali izvješćuju da su Amenhotep II i njegove snage, izgleda,

slijedile Via Maris iz Egipta u Siriju-Palestinu. One su marširale

najprije do Afeka a odatle prema Jehemu, gdje su se zaustavili,

upravo kao i Tutmozis III pola stoljeća prije njega. Nekoliko manjih

postrojbi otišlo je prema malim gradovima u Šaronskoj dolini,

južno od Jizreelske doline.

Godina 9, 3. mjeseca prve sezone, dan 25. Njegovo veličanstvo proslijedilo

je prema Retenuu u drugi pobjednički pohod protiv gradu

Afeku. ... Njegovo veličanstvo vozilo se u bornim kolima ukrašenima

ratnim grbom, protiv grada Yehema. Tada je njegovo veličanstvo

osvojilo naselja Mepesena, zajedno s naseljima Khettjena, dva

grada zapadno od Sochoa. ... Njegovo veličanstvo otišlo je dalje u

svojim bornim kolima u zoru, protiv grada Iterena, kao i Migdolyena.

... Ono je odvelo njihove prinčeve: 34; merui: 57; živih Azijata:

231; radnika: 372; konja: 54; kola: 54; Pored svih oružja, sva-


koga sposobnoga muškarca Retenua, njihovu djecu, njihove žene, i

svu njihovu imovinu. Nakon što je njegovo veličanstvo vidjelo vrlo

obilan plijen, oni su pretvoreni u žive zarobljenike, a oko njih su

iskopana dva jarka. Počujte, oni su bili ispunjeni vatrom, a njegovo

veličanstvo čuvalo ih je do svitanja dana, dok je njegova bojna

sjekira bila u njegovoj desnoj ruci, sam, bez ijednog s njim, dok je

vojska bila daleko od njega, daleko od faraonovoga krika.

Međutim, glavni napad u tom pohodu izveden je protiv grada Anaharatha

nekoliko dana poslije. Smještaj Anaharatha je upitan, ali grad

se smatra onim istim što je spomenut u Jošija 19:19 (Anaharat od

Isakara). Vjerojatno ga možemo poistovjetiti ili s Tell el-Mukharkhashom

u Jizreelskoj dolini, nekih osam kilometara jugoistočno od

brda Tabora, ili s Tell al-Ajjulom u Donjoj Galileji, točno sjeverno

od Jizreelske doline, u području koje vodi od brda Tabora prema

rijeci Jordan. U svakom slučaju, očito je da su Amenhotep i njegove

snage marširale kroz Wadi 'Aru, opet upravo kao i Tutmozis III

prije njega, na putu u Jizreelsku dolinu i moguće nešto iza nje.

Tada je nakon svitanja drugoga dana, njegovo veličanstvo otišlo u

bornim kolima, ukrašenima opremom Montua. Na dan Proslave kraljevskoga

krunjenja njegova veličanstva: Anaharath je bio opljačkan.

Popis plijena njegova veličanstva samo unutar toga dana: živi maryanu:

17; djece prinčeva: 6; živih Azijata: 68; radnika: 123; zaprega:

7; bornih kola iz srebra i zlata: 7; pored svih njihovih oružja;

bikova: 444; krava: 370; i svih (vrsta) životinja, bezgranično. Onda

je vojska donijela vrlo obilan plijen, bezgranični.

Anaharath je bio osvojen samo 6 dana nakon što su snage Amenhotepa

II bile u Afeku. Stoga je vrlo vjerojatno da mjesni Kanaanci

nisu pružili mnogo otpora dok je egipatska vojska marširala kroz

Šaron i Jizreelsku dolinu na svom putu prema Anaharathu, jer je

prošlo tako malo vremena. Izgleda da se ni stanovnici Anaharatha

nisu mnogo borili, ali u tome ne možemo biti sigurni, jer Anali ne

pružaju nikakve detalje o bitci osim što kažu da su Egipćani pobijedili

i daje Anaharath opljačkan.

Bitka kod Anaharatha vojevala se na najsjevernijoj točki pohoda

Amenhotepa II, jer Anali kažu da se vojska tada okrenula i odmarširala

natrag u blizinu Megida. Tu se vojska utaborila, ali nije bilo


Karta 7. Amenhotep II i Jizreelska dolina

1. Egipatske snage marširaju na Anaharath.

2. Egipatske snage marširaju prema Megidu.

3. Princ Qaqa je doveden u Megido.

4. Amenhotep i njegovi ljudi vraćaju se u Egipat.

potrebe za borbom. Izgleda da je egipatska posada koja je bila smještena

u Megidu od dana Tutmozisa III, imala do toga vremena stanje

pod nadzorom.

Umjesto toga, izvjesni princ Qaqa, vladar grada po imenu Geba-

Shumen, zajedno sa ženom, djecom i slugama, doveden je u Megido.

Tu ga je faraon opomenuo i uklonio s položaja. "Njegovo veličanstvo

došlo je u blizinu Megida. Princ od Geba-Shumena, čije je ime bilo

Qaqa, doveden je, s njegovom ženom, njegovom djecom, kao i sa svim

njegovim slugama. Drugi je princ postavljen na njegovo mjesto."

Geba-Shumen vjerojatno se nalazio na mjestu današnjega Tell 'Amra,


nekih šest i po kilometara sjeverozapadno od Megida, na cesti koja

je vodila iz Jizreelske doline prema Aki (Ako) i sredozemnoj obali.

Smatra se istovjetnim s gradom koji je tijekom rimskoga razdoblja

bio poznat kao "Gaba od konjice." Nije posve jasno zbog čega je

princ Qaqa uklonjen s položaja, ali vjerojatno se to dogodilo jer nije

bio lojalan ili je nešto slično skrivio. Zanimljivo je zabilježiti kako

se u pismima pronađenima u Tanaku, što se spominju prije u ovome

poglavlju, kaže kako je Amenhotep II opomenuo princa od Tanaka,

vjerojatno iz istih razloga iz kojih je zamijenjen Qaqa, vladar Geba-

Shumena.

Iz Megida Amenhotep II i njegova vojska vratili su se natrag u

Egipat bez incidenta. Oni su vjerojatno ponovo prošli kroz Wadi 'Aru

natrag u Afek a odatle u Memphis, a nisu proslijedili zapadno prema

jugu kroz Jizreelsku dolinu do obale i onda prema jugu kao što su

neki znanstvenici ustvrdili. Da su marširali zapadno prema obali,

oni bi prošli kroz Geba-Shumen, i ne bi bilo potrebe da prije pozovu

princa Qaqu u Megido.

Iz pouzdanih izvora očito je da su Egipćani nadzirali Jizreelsku

dolinu tijekom vladavine Amenhotepa II, a izgleda da je Megido bio

središte egipatske uprave u tome području. Taj zaključak potvrđuje

i dokument datiran u dvadesetoj godini vladavine Amenhotepa II.

Poznat kao Papyrus Hermitage 1116A i napisan oko desetljeće nakon

pohoda Amenhotepa II na Jizreelsku dolinu, to je popis izaslanika u

Egipat koji su dolazili iz raznih gradova i mjesta u Siriji-Palestini,

kojima su Egipćani davali žito i pivo. Među tim imenima nalaze se

predstavnici kako iz Megida tako i iz Tanaka. Tako se, izgleda, egipatski

nadzor nad Jizreelskom dolinom nastavio tijekom vladavine

Amenhotepa II, djelomice i zbog bitke koju je on vodio u Anaharathu

oko 1430. pr. Kr.

Zbog egipatskoga nadzora Sirije-Palestine u vrijeme između četrnaestoga

do dvanaestoga stoljeća pr. Kr., egipatski faraon služio je

kao nadgospodar brojnim vladarima raznih kanaanskih gradovanaselja

koji su se međusobno svađali. Tako da se nasljednik Amenhotepa

II, koji je vladao kao faraon Amenhotep III gotovo stoljeće

poslije, donekle zabrinuo kada je jedan od kanaanskih vladara, Labayu,

vladar Šekema, grada oko Četrdesetak kilometara južno od Megida,

blizu današnjega Nablusa, uključio u vrlo ozbiljan napad na carsku


zgradu sredinom četrnaestoga stoljeća pr. Kr. Labayu i njegova dva

sina željeli su pridodati svojim posjedima bogate gradove i gradiće

Jizreelske doline, osobito Megido.

Detalji Labayuovoa napada na carsku zgradu poznati su iz deset

pisama poslanih faraonu Amenhotepu III i njegovu sinu i nasljedniku,

Ekhnatonu (Akhenatenu), najvjerojatnije tijekom godina 1360-1350.

pr. Kr. Njih je pronašla jedna egipatska seljanka 1887. kao dio pohranjene

korespondencije poznate pod zajedničkim nazivom Pisma

iz Amarne, u Ekhnatonovu kratkotrajnom glavnom gradu Akhetaten,

smještenom na pola puta između modernoga Kaira i Luksora u

Egiptu. Od deset takvih pisama (EA 234, 242-48, 250, 365) sedam

ih je poslao Biridija, vladar opsjednutoga Megida (EA 242-47, 365).

U arhivu Amarne nalaze se i tri pisma koje je Labayu poslao iz Šekema,

ali ona se tiču njegovih uvjeravanja o nevinosti u raznim drugim

aktivnostima izvan njegovih osvajanja Jizreelske doline. Sva su ta

pisma napisana na akadskom, diplomatskom linga franca* u Kasnijemu

brončanome dobu na drevnom Bliskom Istoku. Tako se Megido

u tim dokumentima spominje kao "Magidda".

Mi još uvijek nemamo odgovore na nijedno od tih pisama, pa

nam je stoga sada poznata priča samo iz kuta gledišta kanaanskih

sudionika - ali moguće je da će se egipatski odgovori pronaći tijekom

iskopavanja koja sada vrše Sveučilište u Tel Avivu i Pennsylvania

State University na lokaciji Megida.

Prema postojećim pismima, Biridija je napisao prvo pismo faraonu

Amenhotepu III kako bi mu dao do znanja da postoji problem,

govoreći u zaključku: "/... I doista, /oni.../... na zemlji su u miru, ali

ja sam u ratu" (pismo iz Amarne EA 242). Biridija je ubrzo napisao

i drugo pismo faraonu Amenhotepu III koje sadrži više detalja.

Ja sam poslušao naredbe kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, i

ja doista branim Megido, grad kralja, mojega gospodara, danju i

noću. Po danu branim ga od polja iz kojih stižu borna kola, a po

noći na zidinama kralja, mojega gospodara. A kako je ratovanje

Apirua (Habirua) na zemlji ozbiljno, neka kralj, moj gospodar, uzme

* mješavina romanskih jezika- talijanskog, francuskog, španjolskog i grčkog - kao sredstvo

sporazumijevanja na Bliskome Istoku


na znanje što se događa na njegovoj zemlji, (pismo iz Amarne EA

243)

Iako se još ne spominju konkretna imena, Biridija izdvaja Habiru,

skupinu izopćenika od zakona i drugih ljudi na rubu društva, koji su

u isto vrijeme pravili neprilike ne samo u Jizreelskoj dolini već i u

drugim područjima Sirije-Palestine i Bliskoga Istoka.

U svom sljedećem pismu Biridija konačno imenuje Labayua,

vladara Šekema, kao čovjeka koji mu pravi najviše problema.

Neka kralj, moj gospodar, zna da Labayu vodi rat protiv mene od

povratka strijelaca (u Egipat). Ne možemo vršiti trganje (berbu) i ne

možemo izaći izvan gradskih vrata zbog Labayua. Kada je saznao

da se strijelci neće vratiti, on je odmah odlučio zauzeti Megido. Neka

kralj spasi svoj grad da ga Labayu ne zauzme. Gledajte, gradom hara

kuga. ... Zato ako bi kralj mogao dati posadu od 100 ljudi da brani

njegov grad da ga Labayu ne zauzme. Labayu nema nikakav drugi

cilj. On jednostavno hoće osvojiti Magiddu (pismo iz Amarne EA244)

Na temelju opisa događaja u tom pismu, možemo zaključiti da je

Labayu zgrabio priliku za napad kada je postrojba egipatskih strijelaca

pozvana natrag u Egipat iz Megida. Nije poznato je li faraon

tada poslao zatraženu posadu od stotinu vojnika da pomogne Biridiji

kako bi suzbio Labayuove napade, ali Biridija je uspio obraniti

Megido tako da grad nije pao.

Labayu je mogao imati špijune aktivne u obližnjim gradovima, kao

što je Bet-Šean (Beisan). ako je nedavno pronađeno pismo na tom

mjestu ikakva naznaka. To pismo, poslano Labayuu, opisuje djelatnost

Tagija, vladara Gath Carmela, čiji su ljudi bili smješteni u Bet-Šeanu.

Obično se misli da je to službeno dopisivanje između ta dva vladara,

ali mogao bi biti i potajan izvještaj nekoga špijuna u službi Labayua,

koji ga želi držati u tijeku. U određenom trenutku, bilo prije

pokušaja zauzeća Megida ili nakon što je njegov pokušaj propao, i

možda se koristeći podacima što su ih sakupili obavještajci, kao što

je bio njegov čovjek u Bet-Šeanu, Labayu je napao i druge obližnje

gradove i gradiće u Jizreelskoj dolini.

Jedno pismo iz Amarne (EA 250) bilježi da je Labayu razorio Šunem

(akadski Shunama) u Jizreelskoj dolini i također zauzeo Gath


Karta 8. Biridija i Labayu

la. Labayu bezuspješno napada Megido, ali zauzima Gat-rimon.

lb. Približno u isto vrijeme Labayu napada i razara Šunem (Shunem).

2. Labayu je uhićen i odveden iz Megida u Aku (Ako), ali plaća otkupninu

i bježi.

3. Biridija maršira u borbu protiv Labayua, ali je Labavu ubijen u bitci

blizu Gine (vjerojatno moderni Jenin) prije nego Biridija stiže.

4. Biridija šalje radnike za kulučenje da obrađuju opustošena polja Šunema.

Carmel (akadski Gittirimmunima) blizu Tanaka. Vjerojatno je da se

napad na Gat-rimon dogodio kada su Labayu i njegovi ljudi bili na

putu da napadnu Megido, jer je njihov put iz Šekema prolazio pokraj

toga grada. Međutim, razaranje Šunema vjerojatno se dogodilo

u odvojenom napadu, jer on leži u drugom smjeru unutar Jizreelske

doline. Mogli bismo smatrati da se napad koji je razorio Šunem

dogodio prije napada na Megido, tako da je Biridija dobio upozore-


nje i imao je vremena pripremiti obranu Megida. Ali mogao se isto

tako dogoditi i poslije. Pisma iz Amarne ne daju nam, nažalost, kronološki

slijed tih događaja.

Nakon tih napada, faraon je naredio da Labayua dovedu u Egipat

na ispitivanje. Odmah su ga uhitili i odveli iz Megida u Aku (Ako)

kako bi ga prebacili u Egipat. Međutim, kada je bio u Aki, Labayu

je podmitio vladara grada, čovjeka po imenu Surata i ponovo zadobio

slobodu. Jadni Biridiju bio je tada prisiljen to objasniti faraonu.

Surata je odveo Labayua iz Megida i rekao mi, "Poslat ću ga kralju

brodom." Surata ga je uzeo, ali ga je poslao iz Hinnatunua njegovoj

kući, jer je Surata primio od njega otkupninu. ... Surata ga je pustio

da ode, i Surata je pustio Ba'1-mehira da ode, (oboje) njihovim kućama.

I neka to kralj, moj gospodar zna. (pismo iz Amame EA 245)

U istom pismu, Biridija je prisiljen priznati da je Labayu poslije

ubijen u bitci, možda u zasjedi, prije nego što je on, Biridija, došao

na lice mjesta.

Štoviše, rekao sam svojoj braći, "Ako bog kralj, naš gospodar, kaže

da savladamo Labayua, onda ga moramo dovesti živa do kralja, našega

gospodara. "Međutim, kako je moja kobila bila izvan stroja,

(jer su je ubili), ja sam stao iza njega i odjahao s Yashdatom. Ali

prije moga dolaska oni su ga /Labayua/ oborili. ... (pismo iz Amame

EA 245)

Labayuova smrt najvjerojatnije se dogodila blizu Gine (vjerojatno

moderni Jenin), točno južno od Jizreelske doline. To konkretno

mjesto podrazumijeva se u prijetećem pismu što se pripisuje njegovim

sinovima: "Zaratite protiv ljudi iz Gine jer su ubili našega oca.

A ako ne zaratite, onda ćemo mi biti vaši neprijatelji" (pismo iz Amarne

EA 250).

U određenom trenutku, vjerojatno nakon Labayuove smrti, Biridija

je poslao radnike za kulučenje da obrađuju polja koja su pripadala

gradu Šunemu u Jizreelskoj dolini, koji je Labayu prije razorio.

U međuvremenu, nakon smrti Labayua, njegova dva sina, od

kojih je jedan bio vladar Pellae preko puta rijeke Jordan, odlučili su

nastaviti s politikom ekspanzije koju je provodio njihov otac. Povezu


jući se s plemenom Habiru kao što je Labayu prije učinio, ta dva sina

počela su opet napadati Biridija iz Megida i druge mjesne kanaanske

vladare. Ti egipatski vazali nisu gubili vrijeme i odmah su obavijestili

faraona o novom slijedu događaja.

Neka Kralj, moj gospodar zna da su dva sina pobunjenika protiv

kralja, moga gospodara, dva Labayuova sina, postavili sebi za cilj

osvajanje zemlje kralja, moga gospodara, pored gubitka što ga je

prouzročio njihov otac. ... (pismo iz Amarne EA 250)

Nasreću, Jizreelska dolina uspješno je odoljela ekspanzionističkim

ciljevima Labayuovih sinova i drugih grabežljivih ljudi sa sličnim željama,

možda i zbog toga što je egipatski faraon konačno poslao

­­strojbe u Megido.

Međutim, došlo je i do drugih manjih nemira u Jizreelskoj dolini

tijekom istoga razdoblja. Yashdata, vladar grada blizu Megida,

izvijestio je faraona u pismu da su ljudi iz Tanaka (akadski Tahnak)

preoteli njegove posjede i da je bio prisiljen potražiti utočište kod

Biridije u Megidu. U drugim pismima iz Amarne postoje izvještaji da

su Sum-Ada, vladar Shimona (akadski Shamhuna; biblijski Shimron)

na sjeverozapadnom dijelu Jizreelske doline, i Satatna, novi vladar

obližnjega grada Ake, udružili snage i napali babilonsku karavanu

koja je putovala kroz susjedno područje Hannathana. Babilonski kralj

Burna-Buriaš II bio je vrlo nezadovoljan kada su ga izvijestili o tom

incidentu i on se požalio na to egipatskom faraonu.

Svi ti događaji koji uključuju Biridiju i Labayua mogu se datirati

otprilike između 1360. i 1350. pr. Kr. Prema najnovijem računanju,

vladavina Amenhotepa III nad Egiptom trajala je otprilike od 1391.

do 1353. pr. Kr. Jedno od Labayuovih pisama pronađeno u arhivu

Amarne, koje prikazuje njegovu stranu priče u događajima što nisu

povezani s njegovim smicalicama u Jizreelskoj dolini, ima kalendarsku

zabilješku koja govori da je ono vjerojatno bilo poslano Amenhotepu

III u Egipat trideset druge godine. Pismo bi stoga moglo biti

otprilike iz 1360. pr. Kr. i označavati da je Labayu već počeo stvarati

probleme tijekom posljednjega desetljeća vladavine Amenhotepa

III. Druga pisma u arhivu Amarne naznačuju da su Labayu i njegovi

sinovi poslije njega, nastavili stvarati neprilike tijekom narednih

sedam godina ili više, početkom vladavine Ekhnatona. Ne može


se točno utvrditi koji je grad kod Megida Labayu nastojao osvojiti,

ali to je vjerojatno grad Stratum VIII, kako su ga označili istraživači

sa Sveučilišta u Chicagu. Točni datumi za Stratuma VIII bili su desetljećima

predmet rasprave. Neki su znanstvenici tvrdili da je taj

grad doživio kraj još 1380. pr. Kr. dok drugi tvrde da je trajao do 1250.

pr. Kr. Nedavna hipoteza da je grad doživio svoj kraj oko 1320/1310.

pr. Kr. dobro se uklapa s predloženim datumima Labayuova pokušaja

osvajanja Megida, negdje između 1360. i 1350. pr. Kr. Jedina druga

mogućnost je da je Labayu možda pokušao osvojiti grad Stratum

VIIB, ako je taj grad nastao još oko 1380. pr. Kr. kao što neki navode.

Oba grada kod Megida, onaj Stratum VIII i onaj Stratum VIIB bila su

vrlo razvijena i prema tome bili su zamamni ciljevi za Labayua.

Ne čudi što su Megido i Jizreelska dolina bili tako poželjni za

osvajanje. Već je u to vrijeme Megido uživao međunarodni glas i

bio je poznat suvremenim vladarima. Skoro stoljeće nakon što su

napisana pisma iz Amarne, spominje se Megido (kao "Makkitta") u

nepotpunom i pocijepanom pismu hetitskom vladaru Hatušiliju III

oko 1250. pr. Kr. Kontekst i sadržaj pisma nisu nam danas jasni, ali

izgleda da je Megido služio kao odmorište na cesti između egipatskoga

i hetitskoga kraljevskoga dvora, mjesto gdje su se glasnici

zadržavali na dugom putu između Egipta i središnje Anatolije (moderne

Turske).

Egipat je nastavio svoju aktivnu ulogu u Siriji-Palestini i Jizreelskoj

dolini tijekom dvanaestoga stoljeća pr. Kr., toliko dugo koliko

je postojao egipatski nadzor nad južnom Palestinom. Egipatski

faraon Seti I možda je marširao kroz Jizreelsku dolinu zbog suzbijanja

pobune u Bet-Šeanu (Beisanu) oko 1291. pr. Kr. Tijekom

vladavine faraona Ramzesa II koji je vladao u isto vrijeme kao i

prije spomenuti hetitski kralj Hatušili III u trinaestom stoljeću pr. Kr.,

doznajemo za nemire u Wadi 'Ari u obliku putujućih razbojnika koji

su vrebali na putnike što su putovali prema Jizreelskoj dolini i iz nje,

kroz taj važan klanac.

Uska dolina je opasna jer se Beduini skrivaju ispod grmlja. Neki od

njih imaju četiri do pet lakata od nosa do pete i divljega su lica.

Njihova srca nisu milostiva i ne slušaju nikakvo laskanje. Ti si sam;

nema nikakvoga pisara s tobom, nikakve vojske iza tebe. Ne možeš

naći nikakvoga izviđača s kojim bi mogao prijeći put. Odlučuješ ići


naprijed iako ne poznaš cestu. Počneš se tresti, kosa ti se diže na

glavi i duša ti je u petama. Staza ti je ispunjena kamenjem i šljunkom,

bez maloga odmorišta, obrasla korovom, trnjem, grmovima

kupine i "vučjom šapom". S jedne strane ti je provalija, a planina

se uzdiže na drugoj. Stalno se drndaš, kočija ti ide na jednu stranu,

bojiš se potjerati snažno konja. Ako je staza baci prema provaliji,

oglavnik će ostati nepokriven i kolan će ti pasti. Ti skidaš jaram kako

bi popravio oglavnik usred uske doline. Nisi sposoban to povezati;

ne znaš kako ošinuti bičem. ... Počneš kaskati. Nebo se otvorilo.

Ti onda misliš da je neprijatelj iza tebe...

Istraživači sa sveučilišta u Chicagu vjeruju da je Megido doživio

svoj kraj u vatrenom razaranju tako teškom da su gomile ostataka

na nekim mjestima dosizale jedan metar uvis. Ako se to doista dogodilo,

i ovisno o tome kada se datira (obično negdje između 1250.

i 1200. pr. Kr.) to bi moglo biti uslijed naleta na Megido putujućih

razbojnika u vrijeme Ramzesa II., ili je, pak, to bio ishod inače nezabilježenoga

napada samoga Ramzesa II. na Megido. To bi mogao

biti i ishod razaranja što ga je izvršio faraon Merenptah, jer je, iako

to nije potvrđeno, Merenptah možda marširao kroz Jizreelsku dolinu

i osvojio grad Megido tijekom svoje poznate vojne na Kanaan oko

1207.pr.Kr. Ta je vojna zabilježena na jednom zidu koji stoji okomito

na južnu stranu hrama Karnak u Egiptu, ali je bolje poznata iz

pobjedničke pjesme koju je Merenptah napisao na onome što se danas

naziva "Izraelska stela."

Poharan je Kanaan svakim zlom;

Odnesen je Aškelon;

Ugrabljen Gezer;

Yanoam kao da više ne postoji;

Izrael je opustošen, ali ne i njegovo sjeme.

Međutim, Izrael nije ostao opustošen dugo vremena jer su se Debora,

Barak, Gideon i drugi izraelićanski junaci i junakinje pojavili

u dvanaestom i početkom jedanaestoga stoljeća pr. Kr. tijekom osvajanja

Kanaana, Svjetlo je onda opet zasjalo snažno u smjeru Megida

i Jizreelske doline.


3. POGLAVLJE

Osvajanje Kanaana

Ne šuti Jahve,

ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!

Učini njima ko Midjancima,

ko Siseri i Jabinu na potoku Kišonu:

koji padoše blizu En-Dora

i postaše gnojivo njivi.

— Psalmi 83:2,10-11

Dvanaesto i jedanaesto stoljeće pr. Kr. bilo je burno vrijeme

u Siriji-Palestini jer su Izraelićani pokušali osvojiti zemlju

Kanaan i uspostaviti vlastito kraljevstvo. Bitke koje su se

vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih stoljeća su mikrokozam veće

borbe za cijeli Kanaan. Bitke Debore i Baraka protiv Kanaanaca,

Gideona protiv Midjanaca i Amalečana, te Šaula i Jonatana protiv

Filistejaca sastavni su dio ratova koje su Izraelićani vodili kako bi

ustanovili najprije uporište a zatim kraljevstvo u "zemlji mlijeka i

meda." Te su bitke također zanimljive mješavine prvih i posljednjih

događaja, uključujući i jednu od prvih vojni u povijesti koju je uspješno

vodila žena, prvu zabilježenu noćnu bitku, te posljednju bitku

mnogo voljenoga kralja Šaula.

Najprije se susrećemo s Deborom i njezinom bitkom protiv Sisere

u Jizrelskoj dolini oko 1125. pr. Kr. Pjesma o Debori u Knjizi sudaca

(5:1-31) smatra se jednim od najstarijih odlomaka u Bibliji. Ona u

pjesničkom obliku govori o bitci Debore i Baraka protiv Sisere i

njegovih saveznika u Jizreelskoj dolini. Vojska Izraelićana borila se

protiv vojske Kanaanaca tijekom druge polovice dvanaestoga stoljeća

pr. Kr. Prozni prikaz priče, neposredno prije pjesničke inačice

u Knjizi sudaca (4:1-24) mnogo je detaljniji, ali je vjerojatno napi-


san nešto kasnije od pjesme. Priča je jedna od najproblematičnijih u

Bibliji, ne samo zbog toga što je teško zemljopisno odredit konkretna

mjesta spomenuta kako u pjesničkom tako i u proznom prikazu. To

pričinjava poteškoće ne samo znanstvenicima da rekonstruiraju topografiju

i taktiku u bitci već i običnim čitateljima da razumiju što

se stvarno dogodilo. Stanje je još teže zbog raznovrsnih dostupnih

engleskih prijevoda, od kojih nisu svi potpuno vjerni hebrejskom

tekstu.

Stvarni događaji tijekom sukoba nisu baš tako složeni, barem ne

na prvi pogled. Debora je proročica koja je stanovala u brdovitoj

zemlji Efraim, južno od Jizreelske doline. Ona je pozvala Baraka,

generala u izraelićanskoj vojsci da porazi kanaanske snage kralja

Jabina od Hazora. Jabinovu vojsku predvodio je njegov general Sisera

u savezništvu s drugima neimenovanima kanaanskim kraljevima.

Bitka se vodila u Jizreelskoj dolini blizu rijeke Kišon, na jednoj

od dviju mogućih lokacija - bilo kod "Tanaka, pokraj voda Megida"

(Suci 5:19, citirano poslije u ovom poglavlju) ili u dnu doline negdje

između rijeke Kišon i brda Tabora. Lako naoružana pješadija Izraelićana

snažno je porazila kanaanske snage usprkos njihovom većem

broju i njihovim devet stotina željeznih bornih kola.

To je možda bila druga faza Izraelićanskoga osvajačkog rata protiv

Kanaanaca, koji je Jošua počeo vjerojatno nekoliko desetljeća

prije. Postoji ipak mogućnost da su se Jošuine vojne dogodile nakon

one koju su vodili Debora i Barak. Vjerojatno su neka mjesta u Jizreelskoj

dolini svjedočila o nekim poznatijim Jošuinim osvajanjima,

iako se većina njegovih bitaka vodila dalje na sjeveru, kao što

je bitka kod "meromskih voda" u Galileji (Jošua 11:5), ili prema

jugu, kao što su one kod Gibeona, Aia i možda Jerihona. Zbunjuje to

što Biblija kaže da je Jošua porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shimrona,

Joknoama i druge u Jizreelskoj dolini (Jošija 12:20-21) kao i

to da Izraelićani nisu odbacili Kanaance iz Megida, Tanaka i drugih

gradova u Jizreelskoj dolini (Suci 1:27-28). Doseg Jošuinih pohoda

u Jizreelskoj dolini i točan datum i ishod tih vojni još uvijek su stvar

mnogih rasprava. Nasuprot tome, vrijeme i ishod Deborine i Barakove

vojne protiv Kanaanaca u Jizreelskoj dolini nisu sporni, iako

neki unutarnji detalji nisu tako jasni kao što bi mogli biti.


Dok je pjesnička inačica Deborine i Barakove bitke protiv Sisere

i Kanaanaca sažeta (Suci 5:1-31), prozni prikaz istoga sukoba mnogo

je detaljniji, s imenima i mjestima u cijelom tekstu (Suci 4:1-24).

Međutim, uopće nismo sigurni može li se tim detaljima vjerovati.

Izgleda da je pjesnička inačica izvoran, stariji prikaz bitke, dok je

prozni prikaz vjerojatno kasniji pokušaj da se priča proširi, što je u

tekst nenamjerno unijelo neke pogreške. Priča što ju je napisao Josip,

židovski general, koji je postao autor i apologet u vrijeme Vespazijana

u prvom stoljeću po. Kr. od male je pomoći, jer ona vjerno slijedi

prozni prikaz, iako s njegovim uobičajenim dodacima i pretjerivanjima.

Međutim, usprkos razlikama između pjesničke i prozne inačice o

Deborinoj i Barakovoj bitci protiv Sisere, ta dva prikaza više nadopunjuju

jedan drugoga nego što proturječe jedan drugome. Iako nije

očito je li bolje slijediti sažeti sastavak ili prošireni prozni prikaz,

ako spojimo dva pristupa do određene mjere, mogli bismo slijediti

sljedeći scenarij. Priča počinje s Jabinom, kraljem Hazora i njegovim

generalom Siserom.

Poslije smrti Ehudove, Izraelci su opet stali činiti što Jahvi nije po

volji, i Jahve ih predade u ruke Jabinu, kanaanskom kralju koji je vladao

u Hasoru. Vojskovođa vojsci njegovoj bijaše Sisera, koji je

živio u Harosheth-ha-goiimu. Tad Izraelci zavapiše Jahvi. Jer Jabin

imaše devet stotina željeznih bojnih kola, i teško je tlačio Izraelce

dvadeset godina. (Suci 4:1-3)

Gdje je točno bio Harosheth-ha-goiim, gdje je stanovao Sisera?

Ne možemo reći sigurno, pa je prema tome mogao biti smješten na

raznim mjestima kako u Jizreelskoj dolini tako i u obližnjim područjima.

Jedno osobito omiljeno objašnjenje postavlja Harosheth-ha-goiim

na sjeverozapadni kraj ravnice Esdraelon, blizu brda Karmel, na

ulaz u obalnu ravnicu Haife i Ake. Iako to može biti točno, privlačnije

objašnjenje, iz raznih razloga, je da Harosheth-ha-goiim nije konkretno

mjesto već prije zemljopisni izraz koji označuje predio Jizreelske

doline oko Megida, uključujući Tanak.

U svakom slučaju, proročica Debora, kao odgovor na povike Izraelićana

za pomoć protiv Jabina, pozvala je vojnoga zapovjednika


Karta 9. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 1, koja slijedi pjesničku

inačicu u Sucima 5:1-31)

1. Debora poziva Baraka u Efraim.

2. Debora i Barak idu u Kedeš.

3. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša.

4. Barak i Izraelićani marširaju na Sarid.

5. Izraelićani idu prema jugu ususret kanaanskim snagama.

6. Bitka se vodi pokraj Kišonske rijeke blizu Tanaka; Izraelićani pobjeđuju.

7. Sisera bježi prema sjeveru nakon poraza svojih snaga, ali ga lael ubija.

Baraka u Efraim, južno od Jizreelske doline, i predložila plan

­­­­da protiv Sisere i Kanaanaca.

U to vrijeme Izraelu je sudila proročica Debora, žena Lapidotova.

Živjela je pod Deborinom palmom između Rame i Betela u Efrajimovoj

gori, i k njoj su dolazili Izraelci da presuđuje u njihovim sporovima.

Ona dozva Baraka, sina Abinoamova, iz Naftalijeva Kede-


ša, i reče mu: "Evo što ti Jahve, Bog Izraelov, zapovijeda: 'Idi, kreni

na goru Tabor i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između Naftalijevih

i Zebulunovih sinova. Ja ću k tebi na Kišonski potok privući

Siseru, vojskovođu Jabinove vojske, s njegovim bojnim kolima i

svim ratnicima, te ću ga predati u tvoje ruke.' "

Barak joj odgovori: "Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne

pođeš sa mnom, ne idem." "Idem s tobom - reče mu ona - ali na

putu kojim ćeš poći slava neće tebi pripasti, jer će Jahve ženi predati

u ruke Siseru." Tada Debora ustane i pođe s Barakom u Kedeš. Onamo

je Barak pozvao Zebuluna i Naftalija. Deset tisuća ljudi pođe za

njim, a išla je s njim i Debora. (Suci: 4:4-10)

Nakon što se Barak složio s Deborinim planom, pod uvjetom da

ga ona prati, njih dvoje vraćaju se natrag u Kedeš, Barakov rodni

grad, koji je trebao poslužit kao okupljalište za izraelićanske snage.

Tu treba riješiti nekoliko problema. Prvo, moguće je da je broj od

10.000 ljudi koje prozni prikaz dodjeljuje Debori i Baraku pretjeran

ili može biti uobičajena folklorna figura. Iako mnogi znanstvenici

prihvaćaju taj broj bez ikakve sumnje, neki su ga čak povisili na

­­­­­­, pod pretpostavkom da tekst možda govori o 10.000

ljudi iz svakoga od 2 plemena, iako tamo jasno stoji, "a 10.000

ratnika išlo je iz njega." Drugi opet kažu da se tu možda samo

govori o 10 bojni, s možda samo 10 ljudi u svakoj bojni. To bi

moglo značiti da je Barak imao samo stotinu ljudi na raspolaganju,

što izgleda prilično mali broj da bi pobijedio Kanaance. Stvaran

broj vjerojatno leži negdje između dvije krajnosti od 100 ljudi i 20

tisuća.

Prozni prikaz kaže da su samo dva plemena (Zebulum i Naftali)

poslala ljude. Nasuprot tome, pjesnička inačica kaže da je sudjelovalo

6 plemena, od kojih se prvih 5 spominje kako slijedi:

I narod Jahvin siđe na vrata.

Probudi se, Deboro, ustani!

Ustani, pjesmu zapjevaj!

Hrabro! Ustani, Barače,

vodi u roblje porobljivače svoje,

sine Abinoamov!

Tad siđe na vrata Izrael, narod Jahvin pohrli junački.


Iz Efrajima potekoše u dolinu,

za njima, stiže među čete tvoje Benjamin.

Iz Makira stupaju glavari,

iz Zebuluna oni što nose štap zapovjednički.

Knezovi Jisakarovi s Deborom bjehu.

I Jisakar vjeran Baraku;

Pohrle u dolinu da mu se pred noge bace.

(Suci 5:11-15)

Pjesma tada navodi 4 izraelićanska plemena koja nisu odgovorila

na Deborin poziv na oružje (Ruben, Gilead, Dan i Ašer), nakon

kojih slijede imena dvaju plemena za koje prozni prikaz kaže

da su odgovorila na poziv (Zebulun, koji se po drugi put ponavlja u

toj pjesničkoj inačici, te Naftali). To dovodi do skupine od šest plemena

navedenih u pjesmi koja su sudjelovala u bitci.

Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju.

Zašto si ostao u torovima,

da slušaš sred stada svirku frule?

Kod Rubenovih potka dugo se savjetuju.

Gilead osta s onu stranu Jordana.

A zašto je Dan na stranim lađama?

Zašto na obali mora Ašer sjedi,

mirno prebiva u svojim zaljevima?

Zebulun je narod što prkosi smrti,

s Naftalijem na visoravnima.

(Suci 5:15-18)

Zašto plemena Ruben, Gilead, Dan i Ašer nisu odgovorili na Deborin

poziv na oružje? Nikada to nećemo saznati zasigurno, ali moguće

je da su ta konkretna plemena bila previše zaposlena gospodarskim

i trgovačkim djelatnostima s Kanaancima da bi išla u rat

protiv njih. To što je samo 10, a ne 12 plemena, navedeno

u Deborinoj pjesmi također predstavlja određeni problem, ali možda je

samo 10 plemena činilo cjelinu poznatu kao "Izrael" u dvanaestom

stoljeću pr. Kr.. Moguće je da se proširenje u bolje znani Amfiktionijski

savez od dvanaest plemena Izraela nije dogodilo prije kraja

jedanaestoga stoljeća pr. Kr. U svakom slučaju, izgleda da su De-


ora i Barak okupili između stotinu ljudi i dvadeset tisuća ljudi, prvenstveno

iz plemena Zebulun i Naftali. Možda je bilo i nekoliko drugih

- iz plemena Efraim, Benjamin, Makir i Jisakar- koji su se ili borili

u toj bitci ili, vjerojatnije, bili u pričuvi u slučaju potrebe.

Drugi teži problem je smještanje Barakovoga rodnoga grada Kedeša

u Naftaliju, gdje su Barak i Debora okupili njihove ljude. Gdje

je bilo to mjesto? Poput Harosheth-ha-goiima (o kojemu smo raspravili

u ovom poglavlju), znanstvenici su smjestili Kedeš u sva moguća

mjesta. Omiljena prijašnja lokacija Kedeša bila je jedanaest kilometara

sjeverozapadno od Hazora u Gornjoj Galileji, pored jezera Huleh.

To mjesto izgleda prilično nevjerojatno jer je daleko od događaja u

Jizreelskoj dolini i zbog toga što Debora i Barak ne bi mogli okupiti

svoju vojsku tako blizu kanaanskoga glavnoga grada Hazora. Druga

omiljena lokacija je Kedeš s Tel Kedešom (Tel Abu Kudeis), mala uzvisina

smještena samo nekoliko kilometara od Tanaka u samoj Jizreelskoj

dolini. Međutim, ta je lokacija također malo vjerojatna jer je preblizu

Harosheth-ha-goiimu i Siserinim snagama, bez obzira gdje treba

smjestiti Harosheth-ha-goiim u Jizreelskoj dolini. Opet, Debora i Barak

ne bi mogli okupiti svoju vojsku tako blizu Siserinoga tabora. Od

svih predloženih mogućnosti za smještaj Kedeša, najvjeroajatnije je

mjesto Kirbet Kadiš (Horvat Kedeš), blizu Galilejskoga mora na strmim

padinama planina između ravnice Jizreel i rijeke Jordan. To bi

mjesto bilo na južnoj granici Naftalija i moglo je poslužiti kao savršeno

sastajalište za dragovoljce koji su stizali iz predjela što su ih

nadzirala plemena Naftali i Zebulun, jer oni ne bi morali proći kroz

Jizreelsku dolinu na putu prema mjestu okupljanja.

Pitanje koje se sljedeće postavlja: Kamo su točno otišli Izraelićani

u Jizreelsku dolinu kada su jednom napustili Kedeš u Naftaliju,

prije nego su se sukobili s Kanaancima? Prozni prikaz priče govori

da su Izraelićani marširali prema brdu Taboru, što je položaj koji je

Kanaancima otkrio Heber Kenijac (Jaelin muž), možda s prethodnim

znanjem i odobrenjem izraelićanskih zapovjednika.

Heber Kenijac bijaše se odvojio od Kajina, jednoga od sinova Hababa,

tasta Mojsijeva; razapeo je svoj šator kod Hrasta u Saananimu,

nedaleko od Kedeša. Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov,

izašao na goru Tabor. ... (Suci 4:11-12)


Međutim, pjesnička inačica uopće ne spominje brdo Tabor. Ona

jednostavno kaže. "Tada je prema dolje marširao ostatak plemenitih;

narod Jahvin marširao je prema dolje za njega a protiv moćnih"

(suci 5:13). Neki kažu da se problematična hebrejska riječ u tom stihu,

sayd, treba tumačiti kao grad Sarid, koji je smješten blizu Megida.

Također kažu da su stihovi u pjesmi koji se tiču prvih pet sudjelujućih

plemena i četiri plemena koji nisu sudjelovali (Suci 5:14-17)

kasniji umetak koji je odvojio stih koji se tiče Zebuluna i Naftalija

(Suci 5:18) od svoga izvornoga ispravnoga mjesta u pjesmi, nakon

stiha 13. Stoga je izvorna inačica mogla izgledati ovako:

Onda je dolje prema Saridu on marširao prema moćnima.

Narod YHWH /Jahvin/ marširao je dolje za njega s ratnicima.

Zebulun je narod koji prezire smrt.

Naftali također, na visoravnima.

Izgleda vjerojatno, ako prosuđujemo po proznom prikazu kao i

po prethodnoj raspravi, da su plemena Zebulun i Naftali imala zapaženu

ulogu u predstojećoj bitci, što je činjenica koja bi ostala naglašena

da su stihovi u pjesmi postavljeni u svom izvornom pravilnom

poretku.

Ako je to novo tumačenje točno, ono bi nam dalo ime izraelićanskoga

tabora u Jizreelskoj dolini, što inače nedostaje u pjesničkoj

inačici. Nažalost, pretpostavka da su Izraelićani marširali iz Kedeša

u Sarid izravno protuslovi proznom prikazu, koji kaže da su umjesto

toga Izraelićani marširali prema brdu Taboru. Stoga ne možemo doći

do konačnoga zaključka. Možemo samo kazati da je izraelićanska

vojska marširala od Kedeša u Naftaliju u Jizreelsku dolinu, bilo to

prema brdu Taboru (prozni prikaz) ili prema gradu Saridu blizu Megida

(izmijenjena pjesnička inačica). Nadav Na'aman navijestio je

novo rješenje da je autor ili urednik proznoga prikaza možda promijenio

lokaciju od grada Sarida u bolje poznato brdo Tabor na korist

kasnijega čitateljstva.

U međuvremenu Sisera je okupio ljude i devet stotina željeznih

bornih kola svoje kanaanske vojske u Harosheth-ha-goiimu, za koji

smo već rekli da je predio koji se vjerojatno nalazio na južnom rubu

Jizreelske doline, i koji je uključivao kako Megido tako i Tanak.


Možda je Megido, ustvari, poslužio kao Siserin stožer, iako je to

samo nagađanje nekih znanstvenika. Izgleda da se kanaanska vojska

sastojala prvenstveno od ljudi iz Siserinih snaga, koji je, prema

biblijskom prikazu, odgovarao kralju Jabinu od Hazora. Nadopunjavali

su je ljudi iz privatnih vojski drugih neimenovanih kanaanskih

kraljeva.

Ipak, uopće nije sigurno da Siserine snage treba ustvari povezati s

kraljem Jabinom od Hazora. Jesu li oni doista bili ljudi kralja Jabina,

pod vodstvom njegovoga generala Sisere? Ili su oni jednostavno bili

Siserini ljudi? Kralj Jabin više se povezuje s Jošuinim bitkama u

biblijskim pričama. Štoviše, govori se da je grad Hazor bio potpuno

porušen tijekom Jabinove konačne bitke protiv Jošue koji ga je porazio.

Ako su Jošuine vojne prethodile onima Debore i Baraka nekoliko

desetljeća, kako je Jabin još uvijek mogao vladati u Hazoru

i imati vojsku od devet stotina željeznih bornih kola? Dva moguća

objašnjenja odmah padaju na um. Prvo, Hazor je mogao biti ponovo

izgrađen do Deborina vremena. Drugo, ime Jabin moglo je biti

dinastijsko ime koje je koristio više nego jedan kralj Hazora. Međutim,

već sam spomenuo da su se Jošuine vojne mogle dogoditi nakon

Deborinih i Barakovih a ne prije njih. U tome slučaju, Jošua bi jednostavno

razorio Hazor i dokrajčio kralja Jabina i njegove snage,

nakon što su već bile značajno oslabljene ranijim gubicima koje su

pretrpjele od Debore i Baraka u Jizreelskoj dolini. Konačna mogućnost

je, da Siserine snage nemaju uopće nikakve veze s Jabinom od

Hazora i da ih je neki neuki autor pogrešno povezao. Iako to objašnjenje

izgleda daleko manje vjerojatno, ne možemo ga isključiti. Ukratko,

porota još uvijek zasjeda o tom pitanju.

Siserinih devet stotina željeznih bornih kola također predstavljaju

određenu zanimljivost, jer taj broj donekle podsjeća na 892 kanaanska

borna kola koja je zarobio Tutmozis III kod Megida skoro

četiri stoljeća prije. Sličnost u brojevima može se uzeti kao dokaz

da je Siseri doista bilo moguće skupiti devet stotina bornih kola i da

prema tome to nije pretjeran broj. Alternativno, ta sličnost može se

smatrati mogućim dokazom da je autor ili kasniji urednik proznoga

prikaza koristio elemente drugih, ranijih priča da bi ukrasio svoju

priču. Dodatne usporednice možemo naći između bitke Tutmozisa


Karta 10. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 2, prema proznom prikazu

u Sucima 4:1-24)

1. Sisera i kanaanske snage smještene su u Harosheth-ha-goiimu.

2. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša.

3. Barak i Izraelićani marširaju prema brdu Taboru.

4. Sisera prodire svojim bojnim kolima i postrojbama prema brdu Taboru.

5. Barak i Izraelićani dolaze dolje s brda Tabora i približavaju se kanaanskim

snagama.

6. Izraelićani poražavaju Kanaance u bitci.

7a. Sisera bježi prema sjeveru pješice nakon poraza njegovih snaga, ali ga

Jael ubija.

7b. dok se preživjeli Kanaanci povlače prema Harosheth-ha-goiimu, gone

ih Barak i Izraelićani.

8. Barak slijedi Siseru prema sjeveru, ali nalazi da je već mrtav u rukama

Jaela.


III kod Megida i proznoga prikaza o Deborinoj i Barakovoj bitci

protiv Sisere u Jizreelskoj dolini. Pjesnička inačica uopće ne spominje

borna kola pa ni broj ljudi uključenih bilo na kanaanskoj bilo

na izraelićanskoj strani.

Da sada nastavimo s pričom, dvije suprotstavljene vojske napokon

su se susrele u bitci u Jizreelskoj dolini. Ali gdje su se u dolini

one susrele? Prozni prikaz kaže:

Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov, izašao na goru Tabor. Nato

Sisera sabra sva svoja kola, devet stotina željeznih kola, i sve ljude

koje je doveo od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga potoka.

Debora reče Baraku: "Ustani, evo dana kada će Jahve predati Siseru

u tvoje ruke! Sam Jahve ide pred tobom!" I Barak siđe s gore Tabora

s deset tisuća ljudi za sobom. (Suci 4:12-14)

Ako se tekst čita tako da je Sisera pokrenuo svoje ljude i borna kola

"iz Harosheth-ha-goiima prema Kišonskom potoku" to bi značilo da

je Sisera uredno i bezuvjetno slijedio Deborin prvi prijedlog da

namami kanaansku vojsku na točno to mjesto, pored rijeke Kišon

(Suci 4:7). Međutim, taj se tekst može čitati na drugi način, naime,

kao da piše da su postrojbe koje je Sisera prikupio bile toliko brojne

da se njihov tabor prostirao "od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga

potoka". Ako je to slučaj onda nije jasno gdje se vodila bitka, vjerojatno

da je to bilo negdje između rijeke Kišon i Sarida ili brda

Tabora, to jest, na tlu Jizreelske doline.

Pjesnička inačica samo zamršuje stvari, jer u možda najpoznatijim

stihovima pjesme o Debori ona kaže:

Došli su kraljevi, boj zametnuli,

boj bili kraljevi kanaanski,

u Tanaku na vodi megidskoj,

al ni mrve srebra ne dobiše,

Sa nebeskih staza vojevahu,

vojevahu zvijezde prot Siseri.

Sve otplavi potok Kišon,

potok Kišon pradavni.

Gazi čvrsto, moja dušo!

(Suci 5:19-21)


Taj odlomak očito podrazumijeva da se bitka vodila kod Tanaka.

"Megidska voda" vjerojatno se odnosi na pritok rijeke Kišon koji je

tekao kako mogidskom uzvisinom tako i mjestom Tanak. Stoga, najbolje

što sada možemo reći je da su se dvije vojske susrele pokraj Wadi

Kišona, ili "u Tanaku na vodi megidskoj" (pjesnička inačica) ili u

samoj dolini istočno od Megida i predjela poznatom kao Haroshethha-goiim

(prozni prikaz). U bilo kojem slučaju, izbor bojnoga polja

svakako je pogodovao Izraelićaima, osobito ako je prije i za vrijeme

bitke počela padati kiša, kao što izgleda da navještava pjesnička

inačica.

Znanstvenici obično tumače da rečenica "vojevahu zvijezde proti

Siseri" iz Sudaca 5:20 znači da je došlo do slučajne ili privremene

kišne oluje. To ne bi samo pogodilo postrojbe tijekom bitke već bi i

kanaanska borna kola učinilo beskorisnima u blatnoj ilovači pokraj

rijeke u dolini. Ustvari, nabujale vode rijeke Kišon i možda poplava

u samome Wadi Kišonu, odnijela je borna kola i ljude kanaanske

vojske. Kineski vojni strateg Sun-Tzu iz petoga stoljeća pr. Kr.

upozoravao je, "Ako je bitka poželjna, nemojte je locirati blizu rijeka

kada susrećete protivnika," ali taj je savjet malo mogao pomoći

Siseri, koji je živio i borio se punih šest stoljeća prije. Bez sumnje

su Debora i Barak znali za mogućnost kišne oluje i računali su na nju,

osobito zbog toga što se bitka trebala voditi u zimsko vrijeme, kao

što mnogi znanstvenici vjeruju.

Međutim, ratovanje tijekom zime bilo je prilično neuobičajeno, jer

se većina bitaka u Jizreelskoj dolini vojevala u kasno proljeće, ljeto ili

u ranu jesen, nakon što su prošle proljetne kiše i prije nego što su

zimske počele. Takvo su vrijeme vladari svakako birali zbog uporabe

konjice i/ili bornih kola, jer to je bilo vrijeme kada je tlo bilo najtvrđe

i kada su ljudi i konji mogli najlakše manevrirati. Poznati su točni

datumi za dvadeset četiri bitke, a dvadeset od njih zbile su se u osam

mjeseci između travnja i studenoga, skoro točno podijeljene između

proljeća (šest bitaka), ljeta (osam bitaka) i jeseni (šest bitaka). Ne

čudi što su samo dvije bitke bile u prosincu i samo dvije u siječnju

i veljači ili ožujku, jer je kišna sezona u Jizreelskoj dolini od prosinca

do kraja travnja. Međutim, možda nešto više može čuditi da nije

bilo bitaka u kolovozu, iako se to može objasniti činjenicom da je uvijek

bilo suviše vruće za borbu u Jizreelskoj dolini u to doba godine.


Koalicija kanaanskih kraljeva spomenutih u gornjim stihovima

podsjeća na konfederaciju pobunjenih kanaanskih prinčeva protiv

faraona Tutmozisa III u toj istoj Jizreelskoj dolini nekoliko stoljeća

prije ili pak na konfederaciju kralja Jabina od Hazora i manjih

kanaanskih kraljeva s kojom se sukobio Jošua neposredno prije ili

nakon Deborine i Barakove bitke. Postoji mala mogućnost da to nisu

tri odvojene kanaanske koalicije već jedan te isti savez, koji su razni

biblijski autori opetovano koristili, ali to izgleda udaljena i možda

preosjetljiva mogućnost. U međuvremenu, prema proznom prikazu

(kako pjesnička inačica ne otkriva druge detalje o samoj bitci),

pobjednički Izraelićani gonili su Kanaance natrag prema njihovome

izvornome taboru u Harosheth-ha-goiimu i uništili ih.

Jahve zastraši Siseru, sva njegova kola i čitavu njegovu vojsku, koja

naže u bijeg pred mačem Barakovim. Sisera siđe sa svojih kola i

pobježe pješice. Barak je gonio kola i vojsku sve do Harosheth-hagoiima.

Sva je Siserina vojska pala od oštrog mača, i nijedan čovjek

nije umakao. (Suci 4:15-16)

Barak se tada dao u potjeru za Siserom koji je pobjegao pješice,

ali ga je Barak našao mrtvoga u rukama Jaele, žene Hebera Kenijca,

istoga čovjeka koji je, izgleda, otkrio Kanaancima smještaj izraelićanske

vojske na brdu Taboru. Tu nailazimo na zanimljiva razilaženja

između pjesničke inačice i proznoga prikaza priče.

Pjesnička inačica, za koju mnogi smatraju da je starija (kao što

sam spomenuo prije u ovom poglavlju), ne opisuje kako je Sisera

pobjegao s bojnoga polja, napuštajući svoje ljudi i završivši u šatoru

Jaele. To je ostavljeno proznom prikazu, koji popunjava prazninu

izvješćujući: "Sisera je dotle bježao pješice prema šatoru Jaele, žene

Hebera Kenijca, jer između Jabina, kralja hasorskog, i kuće Hebera

Kenijca bijaše mir. Umjesto toga, pjesma se jednostavno nastavlja s

prizorom u kojemu Jaela nudi Siseri osvježenja. Ona tada uzima klin

(ili čavao) i prišuljavši se otraga udara ga s njim po glavi u uspijeva ga

ubiti.

Blagoslovljena među ženama bila Jaela,

žena Hebera Kenijca,

među ženama šatora nek je slavljena!


On vode zaiska, mlijeka mu ona dade,

u zdjelu dragocjenu nali mu povlake.

Rukom lijevom za klinom segnu,

a desnom za čekićem kovačkim.

Udari Siseru, glavu mu razmrska,

probode mu, razbi sljepoočicu.

Do nogu pade joj, sruši se, leže

do nogu pade joj, sruši se;

i gdje pade, mrtav osta."

(Suci 5:24-27)

Kao što je primijetio Baruch Halpern, u tim je stihovima mnogo

pjesničkoga ponavljanja. Vjerojatno trebamo shvatiti da je Jaela

ponudila Siseri samo jednu vrstu pića, naime kozje mlijeko (ghee),

kao odgovor na njegovo traženje vode, ali također je moguće da ne

trebamo tražiti previše detalja u tim dvostihovima već da te stihove

treba jednostavno shvatit kao općenitu izjavu da je Sisera zatražio

i dobio neko piće. Slično tome, "klin" i "kovački čekić" vjerojatno

se odnose samo na jedan alat, klin (ili čavao) s kojim je Jaela udrila

i ubila Siseru.

Autor ili urednik kasnijega proznoga prikaza krivo shvaća te nijanse

te ponešto mijenja priču.

Jaela iziđe Siseru ususret i reče mu: "Zaustavi se gospodaru, svrati

se k meni. Ne boj se ničega!" On svrati k njoj pod šator, a ona ga pokri

pokrivačem. On joj reče: "Daj mi malo vode, jer sam žedan."Ona

otvori mijeh s mlijekom, napoji ga i opet ga pokri. "Stani na ulazu

u šator- reče joj on-pa ako tko naiđe i zapita te: 'Ima li tu koga?'

ti odgovori: 'Nema!'" A Jaela, žena Heberova, uze šatorski klin i

čekić u ruke, tiho mu se približi i žabi mu klin kroza sljepoočice tako

da se zario u zemlju. On od iscrpljenosti bijaše tvrdo zaspao, i tako

umrije. I gle, dođe Barak progoneći Siseru. Jaela iziđe preda nj i reče

mu: "Dođi da ti pokažem čovjeka kojega tražiš." On uđe k njoj,

i gle - Sisera ležaše mrtav, s klinom u sljepoočici. (Suci 4:18-23)

Razlike izmed pjesničke inačice i proznog prikaza kako je Jaela

ubila Siseru vjerovatno su nastale zbog nesvaćanja figure ponavljanja

u izvornoj pjesmi. Naprimjer, vjerojatno je bio samo 1 jedini

klin (ili čavao) a ne i čekić i šatorski klin ko što kaže prozni prikaz.


Uporaba dvaju predmeta a ne jednoga zahtijeva svu silu problematičnih

dodavanja izvornoj priči, uključujući i potrebu da Sisera leži

a ne stoji i da je spavao a ne bio budan. Drugi potencijalni problemi

u proznom prikazu uključuju očito dugotrajno hodanje tamo

i natrag najprije Baraka a onda i Debore (od Kedeša do Efrajima i

natrag u Kedeš, prije nego što je konačno koračala u Jizreelsku dolinu),

točan smjer u kojemu je Sisera pobjegao s bojnoga polja, te

smještaj Hrasta u Saananimu, gdje se, prema proznom prikazu, nalazio

Heberov i Jaelin šator. Ti su problemi objašnjavani na razne načine.

Najjednostavnija i najuvjerljivija mogućnost je da autor ili kasniji urednik

nije poznavao zemljopis Jizreelske doline i obližnjih područja.

Nakon Siserine smrti od ruku Jaele, pjesnička inačica završava

se slikom Siserine majke koja uzaludno čeka svoga sina da se vrati

s bojnoga polja (Suci 5:28-30), proklinjanjem neprijatelja i blagoslivljanjem

Gospodinovih prijatelja, te konačnom izjavom da je na

zemlji zavladao mir u sljedećih četrdeset godina (Suci 5:31), za koje

vrijeme su se Izraelićani uspjeli konsolidirati i proširiti svoj teritorij.

Prozni prikaz kaže da je ubrzo nakon poraza Kanaanaca u Jizreelskoj

dolini kanaanski kralj Jabin doživio tragičnu sudbinu. "Tako je

Bog u onaj dan ponizio Jabina, kralja kanaanskog, pred Izraelcima.

Ruka Izraelaca postajaše sve teža Jabinu, kralju kanaanskom, dok

ga nije napokon zatrla." (Suci 4:24). Tako je završila glavna faza ratovanja

između Kanaanaca i Izraelićana, zaključujući ili predviđajući

Jošuine vojne protiv istoga neprijatelja. Međutim, kao i uvijek, mir

je bio samo privremen.

Što se tiče arheološkoga nalazišta te priče, znanstvenici su mnogo

pisali pokušavajući odgonetnuti koje slojeve u nalazištima Tanaka i

Megida treba povezati s Deborinom i Barakovom bitkom protiv

Sisere. Istraživači Tanaka vjerovali su kako je cijeli grad bio porušen

oko 1125. pr. Kr., s velikom prazninom u naseljavanju nakon katastrofe,

pa su tako odmah povezali razaranje s kanaanskim porazom.

Međutim, ni pjesnička inačica ni prozni prikaz ništa ne govore o

tome da je Tanak bio razoren tijekom ili poslije bitke, pa je zato nemoguće

ustvrditi da su ruševine što su ih pronašli istraživači Tanaka

bile izravan ishod bitke. Drugi arheolozi i povjesničari tvrde da se

cijeli taj događaj morao zbiti u vrijeme kada je Megido bio napušten


i nenaseljen, inače bi pjesma o Debori spomenula sam Megido a ne

"megidske vode." Tako su se dugačke rasprave razvile oko pitanja

može li to razdoblje bolje predstaviti prekid između gradova Megida

Strata VIIA i VIB ili prekid između gradova Megida Strata VIA

i VB. Ali, da je Megido doista bio Siserin stožer kao što neki tvrde,

ne samo što bi grad u vrijeme sukoba bio naseljen, već se moglo očekivati

i razaranje grada po završetku bitke. Nasilni i vatreni kraj razvijenoga

grada Stratuma VIIA kod Megida sada se datira između

1140. i 1130. pr. Kr., što ga stavlja u približno isto vrijeme kada se

vodila Deborina i Barakova bitka protiv Sisere, nekoliko godina prije

ili poslije.

Stoga se može navijestiti veza između zamijećenoga razaranja

Megida i bitke koju su Debora i Barak vodili protiv Sisere u tom području,

ali nije preporučljivo. Jer, ako je Jošua vodio vojne u Jizreelskoj

dolini desetljeće ili dva prije one Deborine i Barakove i ako je on

porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shimrona, Jokneama i drugih gradova

u Jizreelskoj dolini, kao što kaže jedan biblijski prikaz (Jošua

12:20-21), onda bi razaranje grada Stratuma VIIA kod Megida između

1140. i 1130. pr. Kr. odgovaralo i vremenu Jošuinih vojni, ako

ne i bolje nego onoj Deborinoj i Barakovoj protiv Sisere. Uz sve to,

daje Megido doista bio Siserin stožer, vjerojatno bi se ta činjenica spominjala

u tekstovima. Štoviše, Tanak, brdo Tabor, pa čak i Haroshethha-goiim

bili su vjerojatno isto tako poznati kao Megido svakoj mogućoj

publici. Stoga nije bilo potrebe spominjati Megido, ali to nikako

ne podrazumijeva da je to mjesto bilo nužno napušteno kada

se u blizini zbila bitke Debore i Baraka.

Nakon poraza što su ga Kanaanci doživjeli od Debore i Izraelićana

njihova vlast u Jizreelskoj dolini donekle je oslabjela. Dok su

Izraelićani mogli zahtijevati zemlju i naseliti se u dolini, lutajuća

nomadska plemena po pustinji također su mogla ući u Jizreelsku dolinu

i opustošiti njezina bogatstva i izvore. Među njima su bili

Midjanci i Amalečani, prema Sucima 6:33-35: "Svi Midjanci, Amalečani

i sinovi Istoka bijahu se skupili i, prešavši Jordan, utaborili se

u Jizreelskoj ravnici." Izraelićani su se okrenuli za pomoć Gideonu,

tamošnjem čovjeku koji je, navodno, rođen u gradu Ofri (vjerojatno

modernoj Afuli). Pohod koji je uslijedio da se izbace nomadski


napadači iz Jizreelske doline s pravom je poznat u biblijskim i vojnopovijesnim

analima, ne samo zato što je Gideonov početni napad na

Midjance i Amalečane prva noćna bitka u povijesti o kojoj imamo

detaljan prikaz, već i po vrlo neuobičajenom načinu na koji je izabirao

ljude koji su ga trebali pratiti u bitku.

Nevolje su počele još sedam godina prije nego što su se Gideon

i njegova vojska pojavili na pozornici. Prema prikazu u Sucima 6,

nomadski napadači vodili su rat s ciljem da unište izvore opstanka

Izraelićana. Svakoga proljeća, kada je trebalo skupiti ljetinu, napadači

na devama stigli bi u masi i uništili usjeve, ostavljajući Izraelićanima

vrlo malo ili ništa hrane.

I kada bi Izraelci posijali, dolazili bi na njih Midjanci i Amalečani

i sinovi Istoka. Utaborivši se na njihovoj zemlji, uništavali bi rod

zemlje sve do Gaze. Ne ostavljahu Izraelu ništa da se prehrani, ni

ovce ni koze, ni vola ni magarca, jer dolažahu sa svojim stadima i

svojim šatorima u takvu mnoštvu kao skakavci; ne bijaše broja njima

ni njihovim devama; preplavili bi zemlju, opustošili je. Tako su Midjanci

bacili Izraela u veliku bijedu, te Izraelci zavapiše Jahvi. (Suci

6:3-6)

Zanimljivo je da su Spartanci upotrijebili sličnu taktiku protiv

Atenjana skoro sedamsto godina poslije u Grčkoj, pustošeći i paleći

sazrele usjeve po poljima izvan Atene svakoga proljeća tijekom prvih

godina Peloponeskoga rata oko 431. pr. Kr.

Izraelićani u Jizreelskoj dolini odlučili su okončati upade Midjanaca

i Amalečana. Pod vodstvom Gideona, člana klana Abiezer iz

plemena Manaše, počele su pripreme za totalni rat. Midjanci i njihovi

saveznici utaborili su se ispod brda Moreha, blizu Endora,

upravo južno od brda Tabora (Suci 7:1). Biblijski prikaz kaže da ih

je bilo 135.000 (Suci 8:10). Taj broj izgleda prevelik i vjerojatno je

pretjeran, iako Josipov kasniji prikaz govori o još većem broju od

138.000 ljudi. Gideonovi ljudi brojali su u početku trideset dvije

tisuće, unovačeni iz plemena Ašer, Zebulu, Naftali i Manaseh (Suci

6:35, 7:3). Okupili su se pokraj Izvora Harod na brežuljku koji gleda

na neprijateljski tabor (Suci 7:1,7:8). Izvor, vjerojatno u istom

predjelu gdje i kasniji 'Ayn Jalut, ili "Golijatov izvor", ako ne i isti


izvor, bio je smješten sjeverozapadno od brda Gilboa i odmah južno

od brda Moreh.

Početni se okršaj dogodio na padinama brda Tabora, sjeverno od

tabora Midjanaca (Suci 8:18-19). Izraelićani, predvođeni Gideonovom

braćom, izveli su taj manevar kako bi zaustavili nomadskoga

napadača da ne prodire dalje u dolinu, kao i da ga zaposle i zadrže na

jednom mjestu dok je Gideon skupljao svoje postrojbe i pripremao

napad. Ta privremena manja bitka omogućila je Izraelićanima da

dobiju na vremenu i da se neotkriveno okupljaju, ali je stajala života

Gideonove braće.

U međuvremenu Gideon je bio zaposlen tražeći kukavice, "one

što se plaše i dršću" u njegovoj vojsci. Od trideset dvije tisuće Izraelićana

dvadeset dvije tisuće koji su se okupili na Izvoru Harod odgovaralo

je tom opisu i poslani su svojim kućama (Suci 7:3). Ostalo

ih je deset tisuća, koji broj daje i Josip u svom prikazu. Gideon je

zatim počeo tražiti tri stotine ljudi od preostalih deset tisuća. Možda

nas ne bi trebalo previše iznenaditi što je on želio tako malo ljudi s

obzirom da nije planirao napasti Midjance u otvorenoj borbi licem

u lice, u dnevnoj borbi, već je prije imao na umu iznenadni napad

pod okriljem tame, što je iziskivalo manje ljudi ali hrabrih kojima

je mogao instinktivno vjerovati. U otvorenoj borbi koja bi se vodila

pod jakim suncem Jizreelske doline, nomadi Midjanci i Amalečani

bi uvelike brojčano nadjačali Izraelićane, pa čak i da Gideon nije

otpustio nijednoga od ljudi koji su se na početku prijavili na dužnost

(32.000 Izraelićana nasuprot 135.000 Midjanaca i Ameličana, prema

biblijskom prikazu). Štoviše, nomadi su jahali na leđima deva i

napravili bi rasulo među Izraelićanima, koji su bili uglavnom pješaci.

Gideonova taktika trebala je nadmašiti kako nomadsko jahanje na

devama tako i njihov veći broj. Konačno, čak kada bi Gideonov iznenadni

napad propao, svih trideset dvije tisuće članova izraelićanskih

postrojbi (manje samo onih tri stotine ljudi koje je Gideon

izabrao) još uvijek bi bilo dostupno da se suprotstave Midjancima i

Amalečanima, ako bi se takva obrana pokazala potrebnom.

Način na koji je Gideon izabrao svojih tri stotine hvalisavaca za

napad bio je u najmanju ruku vrlo originalan. Štoviše, oko toga je

nastao određeni prijepor, jer postoje problemi s uobičajenim prije-


Karta 11. Gideon. Midjanci i Amalečani

1. Midjanci i Amalečani upadaju u Jizreelsku dolinu.

2. Gideon ide na Izvor Harod (moguće 'Ayn Jalut) iz Opraha (Afule).

3. Gideonovi ljudi se okupljaju i prorjeđuju se na konačnih tri stotine.

4. Gideonova braća izvode početni juriš na brdo Tabor.

5. Midjanci prihvaćaju sukob i ubijaju Gideonovu braću.

6. Gideon i Izraelićani napadaju midjanski i amalečanski tabor.

7. Midjanci i Amalečani bježe pred Gideonom i Izraelićanima

vodom biblijskoga teksta. Nova preuređena standardna inačica

Bibilije predstavlja taj odlomak kako slijedi:

Jahve reče Gideonu: "Još je previše naroda. Povedi ih na vodu i

ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: 'Neka ide s tobom', taj će s

tobom ići. A za koga ti kažem: Neka ne ide s tobom', taj neće ići."

Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče: "Koji bude laptao

vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da


pije, odvoji ga na drugu stranu." Onih koji su laptali vodu jezikom

- prinoseći vodu rukom k ustima - bijaše tri stotine, a sav je ostali

narod kleknuo da pije. Tad Jahve reče Gideonu: "Sa one tri stotine

ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti, i predat ću Midjance u

vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući."(Suci 7:4-7)

Međutim, u izvornom hebrejskom tekstu postoji dodatna, ponešto

protuslovna rečenica pridodana pretposljednjoj rečenici u gornjem

citatu: "A broj onih koji su laptali, prinoseći ruku ustima, bio je tri

stotine ljudi: ali sav ostali narod kleknuo je da pije vodu" (Suci 7.6).

Kaže se da je izraz "prinoseći ruku ustima" tu krivo ubačen, možda

uslijed prepisivačeve pogreške, te da bi ustvari on trebao ići na kraj

rečenice, jer samo oni koji su kleknuli trebali su donijeti vodu do

svojih usta preko ruke savijene kao pehar, kao što se opisuje u rečenici

koja neposredno prethodi ovoj protuslovnoj.

Kako bilo da bilo, još uvijek ostaje pitanje zašto je Gideon izabrao

300 ljudi koji su laptali vodu a ne 9.700 ljudi koji su kleknuli

da piju. Većina vojnih stručnjaka misle da je Gideon iskušavao svoje

ljude na razne načine. Prvo, oni vojnici koji se nisu željeli baciti na

tlo da piju mogli bi isto tako nevoljko suočiti se s neudobnostima

koje će bitka zahtijevati. Drugo, oni koji su legli na tlo da bi pili pokazali

su svoje vojno iskustvo jer će neprijatelju izložiti smanjenu

metu, koju je teže pogoditi strijelom ili kopljem nego što je to čovjek

koji kleči da pije. Konačno, ako prihvatimo hebrejski tekst bez propitkivanja,

oni ratnici koji istovremeno legnu licem dolje i onda prinesu

vodu ustima jednom šakom moći će držati oružje u svojoj slobodnoj

ruci i gledati prema neprijatelju dok ispijaju vodu.

Činjenica što je Gideon izabrao samo tri stotine ljudi također ne

iznenađuje kao što bi moglo izgledati na prvi pogled. Brojne su se

bitke vodile u povijesti u kojima je jedna strana namjerno koristila

samo tri stotine ljudi. Najpoznatija od njih je Leonidova bitka s njegovom

skupinom od tri stotine Spartanaca, koji je u Grčkoj snažno

ustao protiv Perzijanaca u Termopilskom klancu 480. pr. Kr. Aleksandar

Veliki izabrao je 327/326. g. pr. Kr. tri stotine ljudi u svojoj

vojsci da napadne trideset tisuća neprijateljskih vojnika skrivenih u

jednom taboru visoko u planinama Indije, a bizantski car Nikifor II.

Fokas izabrao je tri stotine ljudi između svojih 80.000

vojnika da izvrši noćni napad na grad Antiohiju 968. po. Kr. Kao što


su prethodni znanstvenici ukazali, tri stotine do četiri stotine ljudi

maksimalni je broj ljudi koje učinkovito može voditi jedan jedini

vođa, a tri stotine ljudi mogu se lako podijeliti u tri satnije od stotinu

ljudi svaka. Tada se te tri satnije mogu spremno rasporediti da oblikuju

središnju jedinicu s dva bočna krila.

Tako je Gideon smanjio svoje postrojbe na maksimalni broj što

mu je dopuštao njegov smjeli plan, uzimajući u obzir teren koji treba

prijeći noću, sposobnosti svojih ljudi, broj neprijatelja, potrebu

za tišinom i brzinom. Onda je on sam otišao u izviđanje u pratnji samo

svoga sluge Puraha, kako bi proučio tlocrt neprijateljskoga tabora,

vrijeme smjene straže i moral neprijateljskih vojnika (Suci 7:9-15).

Kada je utvrdio da je moral neprijatelja nizak, te učestalost kojom

se smjenjuju straže, Gideon se vratio u svoj tabor i podijelio ljude u

tri satnije, od kojih je svaka imala sto ljudi. Svakome je vojniku dao

rog i baklju s njezinim upaljenim krajem u vrču, vjerojatno pored uobičajenoga

oružja mača i koplja. Napali su oko ponoći, odmah nakon

smjene straže, s poražavajućim ishodom po neprijatelja.

Gideon tad podijeli svoje tri stotine ljudi u tri čete. Svakome čovjeku

dade u ruke rog, prazan vrč i luč u vrču: "Gledajte mene - reče

im - i činite što i ja! Kada dođem na rub tabora, činite što budem i

ja činio! Kad zatrubim u rog ja i svi koji su sa mnom, tada i vi zasvirajte

u rog oko sveg tabora i vičite: 'Za Jahvu i Gideona!'"

Gideon i stotina ljudi što ga je pratila dođoše na rub tabora, pri

početku ponoćne straže: tek što su postavili straže, oni zatrubiše u

rogove i razbiše vrčeve koje su imali u ruci. Tako tri čete zasviraše

u rogove i razbiše vrčeve; lijevom rukom držahu luč, a desnom

rogove da trube, i udaraše vikati: "Za Jahvu i Gideona!". I svaki stajaše

nepomično na svome mjestu uokrug tabora. Tada se probudi sav

tabor, i Midjanci vičući nagnaše u bijeg.

Dok su one tri stotine trubile u rogove, učini Jahve te oni u taboru

okrenuše mač jedan na drugoga. I sva se vojska razbježa do

Bet-Hašita, prema Sartanu, do Abel-Meholske obale kod Tabata.

A Izraelci iz plemena Naftalijeva, Ašerova i iz svega plemena

Manašeova sabraše se i prognaše Midjance. (Suci 7:16-23)

Dok je zora zarudjela, midjanska i amalečanska vojska se razbila.

Gideonovi trubeži iz rogova i iznenadna zasljepljujuća svjetla brzo

su stvorila paniku, uzbunu i zbrku. Buka je bez sumnje učinila da su


deve i druge životinje Midjanaca i Amalečana počele bezglavo juriti,

što je stvorilo još veći metež i kaos. Tako su Gideonove male snage

od tri stotine ljudi, raspodijeljenih u tri satnije od kojih je svaka, kako

je neprijatelj pretpostavljao, napadala iz drugoga pravca, uspjele

lako zastrašiti mnogo brojnije neprijateljske snage. Čak 120.000

Midjanaca i Amalečana bilo je navodno pobijeno u metežu (Suci 8:10),

iako taj broj, bez sumnje, treba uzeti s rezervom i razmotriti. Mnoge

su očito ubili vlastiti drugovi u zbrci i tami.

Preostalih petnaest tisuća neprijateljskih vojnika pobjeglo je navrat

nanos prema istoku, u jedinom smjeru koji im je bio otvoren, a

gonile su ih dodatne izraelićanske snage iz plemena Ašera, Naftalija

i Manašea (Suci 7:23-24). Goneći Midjance i Amalečane preko

rijeke Jordan, Gideon je pozvao pojačanja od ljudi iz Efrajima, koji

su uhvatili i ubili Oreba i Zeeba, dva generala midjanske vojske i

donijeli njihove glave Gideonu (Suci 7:25). Sam Gideon, sa svojim

je ljudima nastavio napadati preostale neprijateljske postrojbe te

uhitio i pogubio dva midjanska kralja, Zebaha i Salmunu (Suci 8:10-

21), čime je donekle osvetio svoju braću koji su ubijeni na brdu Taboru

u ranoj fazi vojne.

Gideonov iznenadni napad na Midjance i Amalečane bio je

nesumnjiv uspjeh, djelomice zbog toga što je njegova strategija bila

tako neuobičajena. Njegova majstorska taktika - suprotstavljajući

malu, vrlo pokretnu snagu mnogo brojnijem neprijatelju, koristeći

teren, tamu, iznenađenje, iznenadnu buku, svjetlo i strku -još uvijek

je predmet proučavanja a citiraju je i današnji vojni stručnjaci, više

od tri tisuće godina nakon što je njegov sjajan plan tako uspješno

ostvaren. Ustvari, pruski vojni strateg iz devetnaestoga stoljeća, Carl

von Clausewitz, čija djela još uvijek proučavaju vojni taktičari, s

velikim je odobravanjem pisao o takvoj taktici "dobro isplaniran (noćni)

napad najbolji je način kako dobro iskoristiti malobrojnu vojsku."

Gideon je poslije odbio da ga proglase kraljem i doživio je visoku

starost (Suci 8:22-23,32), nakon što je uspješno uništio midjansku/

amalečansku prijetnju i donio mir u Jizreelsku dolinu: "Tako su

Midjanci bili poniženi pred Izraelcima. Više ne dizahu glave, i zemlja

bi mirna četrdeset godina, koliko još potraja vijek Gideonov". (Suci

8:28). Međutim, opet je mir bio samo privremen.


Kako je vrijeme odmicalo, Izraeličani su dovršili preuzimanje

Kanaana i počeli su osnivati vlastito kraljevstvo na toj zemlji. Prije

kraja jedanaestoga stoljeća pr. Kr., obratili su se Šaulu i postavili ga

za kralja izraelićanskoga kraljevstva. To će postati Ujedinjeno kraljevstvo,

koje je proslavio Šaulov nasljednik David a zatim Salomon.

Međutim, nije sve bilo mirno u toj zemlji, jer su još uvijek ogorčeni

neprijatelji osporavali Izraelićanima njihovo pravo na to područje.

Neprijatelji su bili Filistejci, protiv kojih se Šaul borio većim dijelom

svoje vladavine. Ustvari, nakon godina ratovanja, Šaul i tri njegova

sina vodili su posljednju veliku bitku i poginuli oko 1016, pr. Kr. na

brdu Gilboa u Jizreelskoj dolini, doživjevši tako poraz od svojih

osvetoljubivih neprijatelja.

Bitka između Šaula i Filistejaca u Jizreelskoj dolini bila je ključna

za Filistejce koji su postigli svoj cilj: okruženje i zauzimanje srca

Šaulovoga kraljevstva. Već su držali Bet-Šean (Beisan) na istoku od

Jizreelske doline, kao i obalnu ravnicu na zapadu doline. Kad bi zadobili

brdo Gilboa, oni bi rascijepili Šaulovo kraljevstvo na dva dijela

i odvojili Izraelićane u Galileji i Jizreelskoj dolini od ostalih plemena.

Šaul stoga nije imao nikakvoga izbora već se morao boriti protiv Filistejaca

za nadzor nad Jizreelskom dolinom. Dobro je znao što će se

dogoditi ako izgubi, dok, ako pobijedi, on bi ne samo otklonio prijetnju

svome kraljevstvu, već bi njegova vojska vjerojatno mogla napredovati

prema Ben-Šeanu što su ga nadzirali Filistejci.

O tome se pripovijeda samo u I Samuelu 28-3, II Samuelu 1, i I

Ljetopisima 10 hebrejske Biblije. Još uvijek ne postoje suvremeni

izvanbiblijski izvori koji bi potvrdili te prikaze, kao što i ne postoje

za Deborinu i Gideonovu bitku. Međutim, Šaulovu priču ponovio je,

s određenim uljepšavanjem, približno tisuću godina poslije, Josip u

svojoj knjizi naslovljenoj Židovske starine Iskaz u I Samuelu sažeto

bilježi pokrete postrojbi i spletkarenja koja su se zbivala prije

stvarnoga sukoba.

U ono vrijeme Filistejci skupiše svoje čete za rat protiv Izraela ...

Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šumena, Šaul

skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. Kad Šaul ugleda filistejski

tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. Šaul upita za savjet

Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni


preko proroka. Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu

koja zaziva duhove, da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgovoriše:

"Evo u En Doru ima žena koja zaziva duhove." Tada se Šaul

preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. ...Filistejci

skupiše sve svoje čete u Afeku, a Izraelci se utaboriše kod izvora u

Jizreelu. Filistejski su knezovi prolazili sa svojim stotinama i tisućama,

a David i njegovi ljudi išli su sasvim na kraju s Akišem.

Filistejski knezovi zapitaše: "Što hoće ti Hebreji ovdje?" A Akiš

odgovori filistejskim knezovima: "Pa ovo je David, sluga izraelskoga

kralja Šaula! Već je godinu-dvije kod mene, ali nisam našao

na njemu ništa sumnjivo od onoga dana kad je prebjegao k meni pa

do današnjega dana." Ali filistejski knezovi planuše na njega i

rekoše mu: "Pošalji toga čovjeka natrag, neka se vrati na mjesto

koje si mu označio. Neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene protiv

nas u boju!. ...Tako David sa svojim ljudima ustade rano, i krenu

odmah ujutro, i vrati se u filistejsku zemlju, a Filistejci odoše u Jizreel.

(I Samuel 28-29)

Prikaz koji je dan u biblijskom tekstu nema potpunoga smisla, jer

je izvan kronološkoga slijeda. Nije logično da se Filistejci utabore

kod Šunema u Jizreelskoj dolini (I Samuel 28:4), zatim da skupe

svoje snage kod Afeka, dosta daleko na jugu doline (I Samuel 29:1);

zatim da otpuste Davida i njegove ljude (I Samuel 29:2-11); a da se

tek tada vrate u Jizreel (I Samuel 29:11) i konačno bore na brdu

Gilboa (I Samuel 31:1). Slično tome, nema nikakvoga smisla da se

Izraelićani utabore kod Gilboe (I Samuel 28:4) i da Šaul riskira

proći pokraj Filistejaca kod Šunema da bi vidio vješticu u Endoru

blizu brda Tabora (I Samuel 28:6-25); a onda da pomaknu tabor do

„izvora koji je i Jizreelu" (I Samuel 29:1); a tek potom da se vrate

istim putem da bi se borili kod brda Gilboa (I Samuel 31:1).

Bilo bi logičnije da su Filistejci najprije okupili svoje snage kod

Afeka, a David i njegovi ljudi bi tada bili otpušteni; a onda stupali

do Šunema u Jizreelskoj dolini; i konačno se pripremali za bitku

dok su utaboreni u Jizreelu (vjerovatno kod izvora a ne u gradu, iako

je i ovo drugo moguće). Izraelićani bi se opet najprije utaborili kod

izvora Ein Jizreel, a Šaul bi u međuvremenu posjetio vješticu kod

En Dora dosta prije dolaska Filistejaca, potom bi se vratio prema

brdu Gilboa kada filistejske snage budu napredovale prema Šunemu

i odatle u Jizreel. Takav promijenjeni scenarij logički spaja odlomke


iz biblijske priče i smisleniji je logički i zemljopisno: to jest, najprije

se Filistejci okupljaju kod Afeka i otpuštaju Davida dok se Izraelićani

okupljaju kod Ein Jizreela a Šaul posjećuje vješticu kod En Dora;

zatim Filistejci stupaju prema Šunemu dok se Izraelićani povlače

prema brdu Gilboa; poslije Filistejci napreduju prema Jizreelu dok

Izraelićani vjerojatno drže svoj položaj kod brda Gilboa.

Bibilijski prikaz same bitke je kratak, samo nekoliko rečenica.

Filistejci su zavojštili na Izraelce a Izraelci su pobjegli pred njima i

padali pobijeni po gori Gilboi. Filistejci stisnuše Saula i njegove

sinove i pogubiše Šaulove sinove Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu.

Boj je postao žešći oko Saula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i

on pade teško ranjen od strijelaca. ... Tako onoga dana pogiboše

zajedno Šaul, njegova tri sina, njegov štitonoša i svi njegovi ljudi.

Kad Izraelci koji bijahu na drugoj strani Jordana vidješe da su sinovi

Izraelovi pobjegli i da je poginuo Šaul sa sinovima, ostaviše svoje

gradove te se razbježaše. Filistejci dođoše i nastaniše se u njima.

(Samuel I, 31:1-3, 6-7; usp, Ljetopisi I, 10:1-3, 6-7)

Biblijski prikaz ne daje ukupni broj poginulih ili ranjenih na ijednoj

strani, osim usputne opaske da su mnogi u izraelićanskoj vojsci

pali i poginuli (II Samuel 1:4). Mnogo kasnije, Josip (Židovske starine

6.368-7.6) je ustvrdio da je deset tisuća Izraelićana bilo odsječeno

(i vjerojatno pogubljeno), ali njegove brojke nisu utemeljene i vjerojatno

su pretjerane.

Iako se bitka očito vodila u blizini brda Gilboe - to jest gdje je

mnogo Izraelićana navodno ubijeno (Samuel I, 31:1) - točna lokacija

i detalji bitke nisu uopće jasni. Mnogi znanstvenici pretpostavljaju

da su Filistejci iskoristili prednost široke doline u podnožju brda

Gilboa kako bi upotrijebili svoja borna kola protiv Izraelićana, koji

su bili brzo desetkovani i prisiljeni se povući uz zapadnu padinu planine,

gdje su bili dotučeni. Međutim, biblijski tekst ustvari samo kaže,

"Filistejci su zavojštili na Izraelce, a Izraelci su pobjegli pred

njima i padali pobijeni po gori Gilboi." (Samuel I, 31:1). Nigdje se

ne spominje gdje će započeti boj; jedino se kaže da se okončao na brdu

Gilboi.

Štoviše ne spominju se konkretne taktike nijedne strane, osim što

se spominju filistejski strijelci koji su teško ranili Šaula (Samuel I,


Karta 12. Šaul, Jonatan i Filistejci

1. Izraelićani se okupljaju kod Ein Jizreela.

2a, Filistejci stupaju prema Šunemu.

2b. Šaul posjećuje vješticu En Dora.

3a. Filistejci se kreću prema Jizreelu.

3b. dok Izraelićani idu prema brdu Gilboi.

4. Filistejci napreduju prema brdu Gilboi.

5. Izraelićani su poraženi u boju; Šaul i Jonatan su ubijeni.

6. Filistejci stupaju prema Bet-Šeanu i vješaju Šaula i Jonatana na gradske

zidine.

31:3). Jedina uputa na uporabu filistejskih bornih kola daje se kada

mladi preživjeli Amalečanin izvješćuje Davida nakon bitke, "Slučajno

sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula kako se upro o svoje

koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za njim. (Samuel II,

1:6). Nijedan prikaz ne spominje izraelićanska borna kola ili konjanike.

To ipak ne čudi, jer se ni borna kola ni konjanici nikada ne

spominju kao dio izraelićanskih snaga u svim bitkama koje su vodili

Šaul, Jonatan i David protiv Filistejaca prije bitke na brdu Gilbou


Slika 7. Endor (Zev Radovan, Jeruzalem)

(usp. Samuel I, 13-27). Nema razloga pretpostaviti da je izraelićanska

vojska koja se okupila na Gilboi pod Šaulom bila ikako drukčije

opremljena. Uostalom, biblijski tekst ne spominje bilo kakva izraelićanska

borna kola medu snagama Debore i Baraka koji su se borili

protiv Sisere (Suci 4-5), niti se ona spominju među Gideonovim

snagama koje su se borile protiv Midjanaca i Amalečana (Suci 7).

Izgleda da je Yigael Yadin imao pravo kada je zaključio da izraelićanska

vojska nije uvelike koristila borna kola sve do Davidova vremena.

Međutim, ona su se sigurno koristila u vrijeme Salomona,

Davidova sina, jer on je imao "tisuću i četiri stotine bornih kola i

dvanaest tisuća konja, i rasporedio ih je po gradovima bornih kola i

kod kralja u Jeruzalemu." ( Kraljevi I, 10:26; usp. Kraljevi I, 9:15,

Kraljevi I, 4:26 i Ljetopisi II, 9:25).

Ako su se Izraelićani doista već nalazili na Gilboi kada su Filistejci

bili u Šunemu (kao što sam gore pretpostavio) i tada zadržali

svoj položaj dok su Filistejci napredovali prema Jizreelu, onda izgleda

malo vjerojatno da bi se bitka vodila na otvorenoj ravnici u

podnožju brda Gilboe kao što su mnogi prethodno tvrdili. Ako su

postrojbe filistejske vojske doista brojile stotine i tisuće (Samuel I,

29:2), i ako su doista posjedovali borna kola (Samuel II, 1:6), onda


Slika 8. Ein Jezreel, blizu mjesta Jezreel (Zev Radovan, Jeruzalem)

bi imalo više smisla da su se Izraelićani, koji su bili bez kola, pripremali

za bitku na brdovitom području koje bi brojnost vojske učinilo

manje važnom a neprijateljska borna kola gotovo beskorisnima.

Zapadne padine brda Gilboe predstavljaju upravo takovu priliku, pa

su Izraelci najvjerojatnije to i iskoristili. Stoga izgleda vjerojatnim

da su se izraelićanske snage rasporedile u obrambenom položaju

na zapadnim padinama brda Gilboe (a ne da su se povlačili uz

planinu nakon što su bili opkoljeni u dolini kao što je pretpostavila

većina prethodnih znanstvenika) i da se cijela bitka namjerno tamo

vodila. To ne bi bilo prvi put - a ni posljednji - da se neka veća bitka

vodila na planinskim padinama u Jizreelskoj dolini. Međutim, ako

je takav bio plan Izraelićana on se potpuno izjalovio, jer su oni i onako

izgubili bitku, a Šaul i njegova tri sina su poginuli.

Clausewitz je mnogo kasnije naglasio u svojoj magistralnoj knjizi

o vojnoj strategiji nazvanoj O ratu:

Planinski teren nije od nikakve pomoći branitelju; naprotiv ... on

više odgovara napadaču ... U slučaju veće bitke, prednost će biti na

strani napadača ... Vojna povijest jasno pokazuje koliko su planine

nepodobne za odlučne obrambene okršaje.


Slika 9. Brdo Gilboa (Zev Radovan, Jeruzalem)

Šaulov poraz pokazuje da je Clausewitzova procjena bila točna,

jer Šaulov položaj na padinama brda Gilboe, ako je to doista bio njegov

plan, nije spriječio Filistejce da poraze Izraelićane.

Prije kraja bitke, nakon što su Filistejci ubili tri Šaulova sina -

Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu - Šaul je sam sebi oduzeo život

jer nije želio da ga Filistejci zarobe. Prema jednoj inačici priče, Šaul

je zatražio od svojega štitonoše da ga ubije, ali štitonoša to nije mogao,

pa je Šaul uzeo vlastiti mač i pao na njega, počinivši tako junačko

samoubojstvo.

Boj je postao žešći oko Šaula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i

on pade teško ranjen od strijelaca. Šaul tada reče svome štitonoši:

"Izvuci svoj mač i probodi me da ne dođu ti neobrezanici i ne narugaju

mi se." Ali se njegov štitonoša prestravi i ne htjede toga učiniti.

Zato Šaul uze mač i baci se na nj. Kad je štitonoša vidio da je Šaul

umro, baci se i on na svoj mač i umrije s njim. (Samuel I, 31:3-5 i

I Ljetopisi 10:3-5)

Ponešto drukčija inačica Šaulove smrti dana je u II Samuel 1. Tu

se govori da Šaul nije sebe ubio svojom rukom već je nagovorio mladoga

amalečanskoga vojnika da ga usmrti.


Poslije Šaulove smrti David se vratio kući pobijedivši Amalečane.

Dva je dana proveo u Siklagu. Trećega dana dođe neki čovjek iz

Saulova tabora, razdrtih haljina i prahom posute glave. Došavši k

Davidu baci se na zemlju i pokloni mu se. David ga upita: "Odakle

dolaziš?" A on mu odgovori: "Umakao sam iz izraelskoga tabora."

A David ga upita: "Što se dogodilo? Pripovijedaj mi!" On odvrati:

"Narod je pobjegao iz boja, a mnogo je ljudi i poginulo. Mrtvi su i

Šaul i njegov sin Jonatan." Nato David upita mladoga glasonošu:

"Kako znaš da je poginuo Šaul i njegov sin Jonatan?" A mladi glasonoša

odgovori: "Slučajno sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula

kako se upro i svoje koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za

njim. Šaul, obazrevši se, ugleda mene pa me zovnu, a ja mu se odazvali:

'Evo me!' I upita me on: 'Tko si ti? A ja mu odgovorih: 'Amalečanin

sam.' Tada mi on reče: 'Dođi ovamo k meni pa me ubij, jer

me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni!' Pristupih k njemu

i zadadoh mu smrtni udarac, jer sam znao da neće preživjeti nakon

pada. Zatim uzeh kraljevski znak koji mu bijaše na glavi i narukvicu

koju imaše na ruci i, evo, donesoh to svome gospodaru." (Samuel

II, 1:1-10; vidi također Josip, Židovske starine 6.368-73)

Nema objašnjenja za protuslovne prikaze koji su izazvali burnu

raspravu u znanstvenoj literaturi. Vrlo je vjerojatno da Amalečanin

iz II. Samuela predstavlja retoričku figuru koju koristi autor II Samuela

kako bi se posljednji trenuci Saulova života i njegova junačka

smrt u boju mogli prenijeti publici - u tom slučaju Davidu u njegovu

taboru u Ziklagu - i tako donekle potvrditi prikaz dan u I, Samuelu

31. Čak i tada, malo začuđuje da biblijski tekst nije usuglašen u vezi

točnih detalja Šaulove smrti.

Nakon bitke, Filistejci odsijecaju Šaulovu glavu i glave njegova

tri sina, uključujući Jonatana. Filistejci su svukli oklop i odjeću sa

Šaula i njegova tri sina i odnijeli ih u Bet-Šean (Beisan). Tamo su

oklop stavili u Hram Astarte, dok su tijela objesili na gradske zidine,

kako bi ih izložili vremenskim nepogodama i kako bi ih svi mogli

vidjeti.

Kad su sutradan došli Filistejci da oplijene pobijeđene, nađoše

Šaula i njegova tri sina gdje leže na gori Gilboi. Oni mu odsjekoše

glavu i skidoše s njega oružje, koje poslaše po svojoj filistejskoj

zemlji naokolo, javljajući veselu vijest svojim idolima i narodu. Po-


tom oružje metnuše u Astartin hram, a Šaulovo mrtvo tijelo pribiše

na zid grada Bet Šeana. Ali kad oni u Jabešu Gileadskom čuše što

su Filistejci učinili od Saula, ustadoše svi hrabri ljudi i, pošto su

hodili svu noć, uzeše Šaulovo mrtvo tijelo i tjelesa njegovih sinova

sa zida Grada Bet Šana, pa ih donesoše u Jabeš i ondje spališe. Potom

uzeše njihove kosti i ukopaše ih pod tamarisom u Jabešu, i postiše

sedam dana. (Samuel I, 31:8-13; usp. Ljetopisi I, 10:7-12: Josip,

Židovske starine 6.374-77)

Nema sumnje da bi tijela ostala visjeti na zidinama Bet-Šeana, i

trunuti na suncu neko vrijeme, da ih ljudi iz Jabeša Gileadskoga nisu

spasili u smjelom noćnom napadu i dostojno ih pokopali u njihovu

gradu. Nije jasno što su učinili s odsječenim glavama Šaula

i njegovih sinova, iako je vrlo vjerojatno da su ih pokazivali po

zemlji Filistejaca zajedno s porukom o pobjedi ( Samuel I, 31:9). Ne

spominje se jesu li ljudi iz Jabeša Gileadskoga spasili odsječene

glave u vrijeme kada su našli osakaćena tijela Saula i njegovih sinova,

pa izgleda prilično nevjerojatno da su njihovi dijelovi tijela uspješno

spojeni prije pogreba.

Tako se okončala Šaulova vladavina, u bezuspješnom pokušaju

da se još jednom riješi filistejske zle kobi protiv koje se borio veći

dio svoje vladavine. Pobjednici Filistejci zadobili su nadzor nad

cijelom Jizreelskom dolinom i presjekli Šaulovo kraljevstvo na dva

dijela, upravo onako kako su planirali. Šaulovo se kraljevstvo nije

nikada potpuno oporavilo. Nakon Šaulove smrti, sjeverna polovica

njegova kraljevstva predana je Išbalu, jednom od preostalih Šaulovih

sinova, dok se sam David dao proglasiti kraljem Judeje, južnoga

dijela kraljevstva (Samuel II, 2:1-4, 8).

Možda se kralj David poslije i dalje borio u Jizreelskoj dolini,

uključujući je u svoje novo kraljevstvo oko 1000. pr. Kr. Ali nikakvi

ostavljeni pisani zapisi, pa čak ni u Bibliji, ne dokumentiraju konkretne

bitke ili pobjede na bilo kojem ratištu unutar Jizreelske doline.

Čak nije potpuno jasno koja se od mnogih razaranja Megida mogu

pripisati Davidovim snagama, iako bi razaranje Stratuma VIA moglo

biti posljedica Davidova djelovanja. Mjesna tradicija doista kaže da

je neki mladi David, mnogo prije nego što je postao kralj, porazio

filistejskoga ratnika Golijata na mjestu nazvanom 'Ayn Jalut ("Go-


lijatov izvor"), nekoliko kilometara od Megida, ali to je vjerojatno

folkorna priča, jer se taj poznati događaj vjerojatnije zbio blizu

Jeruzalema, daleko na jugu od Jizreelske doline. Stoga su, zasad,

čak ako je David i ratovao u Jizreelskoj dolini, detalji izgubljeni u

tami povijesti.


4. POGLAVLJE

Kraljevstva pod opsadom

U polju jizreelskom psi će proždrijeti Jezebelino tijelo. Jezebelino

truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći kazati: Ovo je Jezebela.

— Kraljevi II 9:36-37

Radnik koji je pomagao graditi kuću za smještaj istraživača sa

Sveučilišta u Chicagu donio je 31. 10. 1925., u prvim

danima njihove prve sezone istraživanja, veliki komad vapnenačkoga

kamena s vrha brda Megida. Kuća s teniskim terenom

izgrađena od Rockefellerove donacije, bila je smještena u podnožju

brda. Ona je još uvijek tamo ali je već odavno pretvorena u muzej,

suvenirnicu i restoran. Kameni blok nađen je na gomili odbačene

zemlje i ruševina blizu istočnoga ruba brda, gdje su ga bacili Schumakerovi

radnici tijekom niza iskopavanja dvadeset godina prije.

Jedan egipatski poslovođa koji je radio za tim iz Chicaga sretnim

je stjecajem okolnosti primijetio da vapnenački blok ima na sebi

upisane blijede tragove hijeroglifa i upozorio je na tu činjenicu.

James Henry Breasted, tadašnji direktor Orijentalnoga instituta na

Sveučilištu u Chicagu, došao je posjetiti nalazište nakon nekoliko

tjedana i utvrdio je da je kraljevski crtež na bloku pripadao faraonu

Šešonku I, libijskom plaćeniku koji je utemeljio Dvadeset drugu

egipatsku dinastiju i vladao otprilike od 945. do 923. pr. Kr. Taj je

komad potjecao iz jednoga pobjedničkoga spomenika koji je izvorno

bio visok više od tri metra, ali je bio razbijen i ponovo iskorišten

nakon Šešonkove smrti. Ako su usporedbe s drugim egipatskim

pobjedničkim stelama točne, to je trebao biti prizor u kojemu Šešonk I

štuje boga Amona na vrhu megidske stele, s natpisom o kraljevim

pobjedama koji je pokrivao cijeli donji dio spomenika.


Dio koji je pronađen toga listopadskoga dana 1925. pripadao je

gornjem desnom dijelu isklesanoga prizora na spomeniku. Natpisi

na kamenom komadu govorili su, "Hedj-kheper-Re, Svijetao je oblik

(boga-sunca) Ra, voljenoga Amunovoga Šešonka (I)." Tu su vrstu

pobjedničkoga spomenika egipatski faraoni podizali u stranim zemljama,

osobito u gradovima koje su osvojili i poslije nastanili.

Slične su pobjedničke stele podigli faraoni Seti I. i Ramzes II. stoljećima

prije, blizu Bet-Šeana nakon uspješnih pohoda u Siriji-Palestini.

Je li Šešonk doista vodio bitku i osvojio Megido 925. pr. Kr. kao

što označuje ispisani komad pronađen na tom arheološkom nalazištu?

Svakako jest, kao što je i sam faraon potvrdio na drugom mnogo

većem natpisu isklesanom na zidu takozvanoga Portala Bubasite u

Amonovu hramu u Karnaku u Egiptu. James Breasted bio je, ustvari,

već objavio raspravu o tom natpisu u 4. svesku svoje monumentalne

knjige Ancient Records of Egypt (Drevni zapisi u Egiptu), što može

objasniti lakoću s kojom je on utvrdio Šešonkov kraljevski znak na

megidskom fragmentu.

Slika 10. Dio stele Šešonka I

u Megidu (Fisher 1929, Ljubaznošću

Orijentalnog instituta

Čikaškog sveučilišta


Slika 11. Rekonstrukcija

Šešonkove stele u Megidu

(Fisher 1929, Ljubaznošću

Orijentalnog instituta Cikaškog

sveučilišta

Prema Šešonkovom urezanom prikazu u Karnaku, nije samo Megido

pao kao žrtva pobjedničke egipatske vojske, već i Tanak, Šunem

i drugi gradovi u Jizreelskoj dolini uz ostale gradove u Izraelu i

Negev. Njegov pohod u Siriji-Palestini treba vjerojatno promatrati

kao pokušaj da vrati prijašnju slavu egipatske prevlasti kada se Kanaan

smatrao rubnim teritorijem koji pripada Egipatskom carstvu. Štoviše,

ako je Šešonk I ista osoba kao i egipatski faraon Šišak spomenut


u Kraljevima I i Ljetopisima II u Bibliji, što je vjerojatno slučaj, on

se također borio u Judeji s tisuću i dvjesto bornih kola i šezdeset tisuća

konjanika u istoj toj vojni, kada je opsjedao Jeruzalem i odnio

veliku otkupninu.

Pete godine Roboamova kraljevanja egipatski kralj Šišak navali na

Jeruzalem. Opljačka sve blago iz Doma Jahvina i riznicu kraljevskog

dvora; sve je uzeo; uze i zlatne štitove što ih bijaše napravio

Salomon. (Kraljevi I, 14:25-26; usp. Ljetopisi II 12:2-9)

Gradovi spomenuti u egipatskim i biblijskim prikazima skoro su

potpuno različiti (samo je grad Aijalon isti u oba popisa). To je bez

sumnje zbog toga što se biblijski zapis prvenstveno bavi događajima

u Judeji, dok egipatski prikaz naglašava veće vojne događaje

koji su se dogodili u Izraelu i Negevu, s obzirom da je Judeja pružila

samo manji otpor. Vrlo je malo vjerojatno da su to zapisi o dvije

različite vojne. Tako je bitka što ju je vojevao Šešonk I (Šišak) kod

Megida bila dio veće egipatske vojne u Izraelu, Judeji i Negevu nakon

kraja Ujedinjenoga kraljevstva koje su ustanovili David i Salomon

tijekom prethodnoga stoljeća.

Jizreelska dolina očito se nalazila unutar kraljevstva kojim je

vladao Salomon, Davidov sin i nasljednik. Gradovi u dolini bili su

podijeljeni između tri upravna okruga kraljevstva. Megido je bio

sjedište Petoga okruga, dok je čovjek po imenu Baana, Ahiludov sin,

služio kao upravitelj okruga i živio u samome gradu (Kraljevi I 4:7-

12). Izgleda da se Salomon nije borio u nekoj bitci unutar Jizreelske

doline tijekom svoje vladavine, ali Biblija bilježi da je on utvrdio

Megido i možda ga pretvorio u jedan od svojih "gradova za

borna kola".

Ovako je bilo s rabotom koju je kralj Salomon digao da sagradi

Dom Jahvin, svoj dvor, Milo i zidove Jeruzalema, Hasor, Megido i

Gezer. Faraon, kralj Egipta, krenu u vojni pohod, osvoji Gezer, popali

i poubija Kanaance koji su ondje živjeli, zatim dade grad u

miraz svojoj kćeri, ženi Salomonovoj, a Salomon obnovi Gezer,

Bet Horon Donji, Baalat, Tamar u pustinji u zemlji, sve gradoveskladišta

koje je Salomon imao, gradove za borna kola, i gradove

za konjicu, i sve što je Salomon želio sagraditi u Jeruzaelmu, na


Libanonu i u svim zemljama koje su mu bile podložne. (Kraljevi I

9:15-19)

Nije točno jasno zašto je Salomon utvrdio Megido, Gezer i Hazor,

ali to je vjerojatno imalo veze s uzdizanjem Šešeonka I u Egiptu.

Salomon je pametno predvidio veliku faraonovu moć, kao što pokazuje

Šešonkova vojna u Siriji-Palestini nakon Salomonove smrti.

Današnja analiza Šešonkovog dugačkog uklesanog natpisa u

Karnaku pokazala se iznenađujuće teškom u dugom vremenskom

razdoblju. Tekst ispisan na zidu u Amonu, sastoji se prvenstveno

od imena osvojenih gradova i gradića u Siriji-Palestini, napisanima

u desert redova. Egiptolozi koji su prvi pretiskali natpis vjerovali su

da sva imena treba čitati zdesna ulijevo, pa su ih tako i numerirali

(brojevi 1-39), a prva tri reda glasila su ovako:

Red I, počinjući s desne strane): (1-9) Devet lukova, (10) Uvod,

(11) Gaza, (12) Makedah, (13) Rubuti;

Red II, počinjući s desne strane): (14) Tanak, (15) Šunem, (16) Bet-

Šean, (17) Rehob, (18) Hafaraim, (19) Adoraim, (20) /izgubljeno/,

(21) Šaud/i/, (22) Mahanaim, (23) Gibeon, (24) Betoron,

(25) Kiriathai?; (26) Aijalon;

Red III, počinjući s desne strane): (27) Megido, (28) Adar, (29) Jadhamelek,

(30) /Heb/el?, (31) Honim, (32) Aruna, (33) Borim,

(34) Gathpadala, (35) Jehem, (36) Betaruma, (37) Kekri, (38)

Sokoh, (39) Bettapuah.

Ako imena čitamo prema tom redoslijedu, onda ona nemaju

zemljopisnoga smisla i ne izgledaju kao pravi smjer nekoga vojnog

pohoda. Naprimjer, Šunem i Tanak, oba mjesta u Jizreelskoj dolini,

trebala bi biti napisana pored Megida, ali su umjesto toga oni odvojeni

od Megida za jedanaest imena, od kojih nijedan grad nije smješten

u Jizreelskoj dolini. Rješenje je možda dao Benjamin Mazar, koji je

predložio da se redovi na tom popisu ne trebaju čitati zdesna ulijevo,

već zdesna ulijevo uredu I, onda se treba spustiti ravno dolje na red

II i čitati slijeva udesno, onda se izravno spustiti na red III i čitati

zdesna ulijevo, i tako dalje, kao što se vol kreće kada ore polje, a iz

te slike potječe izraz boustrophedon. Tako bi se imena u redovima


I-III trebala ustvari čitati po sljedećem redu, počinjući s desne strane

prvoga reda:

13,12, 11,10,9,8,7,6,5,4,3,2, 1

26, 25, 24, 23, 22, 21, 20, 19, 18, 17, 16, 15, 14

39, 38, 37, 36, 35, 34, 33, 32, 31, 30, 29, 28, 27

Šišakov redoslijed osvajanja tako bi išao od (16) Bet-Šean do

(15) Šunem do (14) Tanak do (27) Megido do (28) Adar i tako sve

kroz Jizreelsku dolinu dok ne prođe kroz (32) Arunu, što je puno

logičnije sa zemljopisnoga, topografskoga i vojnoga stajališta.

Sličan prijedlog, možda prihvatljiviji egiptolozima koji su ukazali

da Egipćani nisu obično pisali na način boustrophedon* je da

ie drugi red imena možda jednostavno krivo prepisan i postavljen u

obrnuti redoslijed, bilo da su to učinili modeli egiptolozi odgovorni

za prepisivanje natpisa ili drevni egipatski pisari/umjetnici koji

su uklesavali imena na zidu hrama. Ako je to točno, onda trebamo

premjestiti imena u redu II tako da Aijalon dobije broj 14 a Tanak

broj 26. Tada se imena u redovima I-III mogu jednostavno čitati od

1-39 zaredom, čitajući svaki redak zdesna ulijevo. To dovodi do istoga

čitanja kao i boustrophedon, tako da Šunem i Tanak neposredno

prethode Megidu na popisu.

Prema tome, bez obzira treba li se tekst čitati na način boustrophedon

kao što je Mazar predložio ili je drugi red imena bio jednostavno

krivo prepisan i mora se čitati po obrnutom redoslijedu, Šešonk

I vodio je svoj pohod iz Gaze za Judeju i Sjephelah; onda je

krenuo prema Transjordaniji i uz Jordansku dolinu do Bet-Šeana (Beisana);

zatim je krenuo prema zapadu i stupao kroz Jizreelsku dolinu,

osvajajući Šunem, Tanak i Megido, prema takvom redoslijedu, nakon

čega je zauzimao manja mjesta u dolini; zatim se opet okrenuo

prema jugu kroz klance Wadi 'Ara i Musmus, presjekao preko ravnice

Sharon, i vratio se u Egipat. Druga snaga u tom pohodu napustila je,

* bustrofedon - način pisanja u drevnoj davnini po kojem ste nakon završetka jednog reda

prelazilo u sljedeći odmah ispod posljednjeg slova prethodnog retka i tako pisalo natraške


Karta 13. Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini

1. Egipatske snage kreću prema dolini Jordan,

2. zatim marširaju prema Šunemu,

3. nastavljaju do Tanaka,

4. pa do Megida,

5. i konačno kreću zapadno prema Jizreelskoj dolini i na jug prema Egiptu.

izgleda, glavne snage koje su se utaborile kod Megida i borile se na

području Negeva prije nego što se pridružila ostaloj vojsci.

Moguće je također da Šešonk I nije samo poslao jednu jedinu veliku

vojsku koja je slijedila unaprijed postavljen smjer osvajanja,

već je možda poslala nekoliko različitih manjih snaga vojnika, od

kojih je svaka imala različiti cilj, kao što je Jizreelska dolina ili Negev.

Ako je tome tako, onda je glavna snaga predvođena Šešonkom I

vjerojatno napala i pokorila Judeju a zatim nastavila prema sjeveru

i smjestila svoj stožer u Megidu, ostavši tamo dulje vremena odaši-


ljući manje kontingente u razne pravce da se bore u obližnjim područjima.

Bez obzira na različite scenarije, vidljivo je iz natpisa na zidu

hrama u Karnaku u Egiptu da je Sešonk I tvrdio kako je zauzeo Megido.

Iako se ne daju detalji bitke, fragment iz Šešonkova pobjedničkoga

spomenika što su ga u Megidu pronašli čikaški istražitelji

označuje da Šešonkova tvrdnja u Karnaku nije bila puko hvalisanje.

Zašto se taj pohod uopće vodio nije potpuno jasno, izgleda vjerojatnim

da je Sešonk I još odavno želio ući u Judeju i Izrael, da bi se

vratio u Egipat i vratio prethodne dane slave, kao što sam već pretpostavio,

i daje jednostavno odgađao sa slanjem vojske u otvorenu bitku

čekajući Salomonou smrt. Jedan odlomak stele iz Karnaka naviješta

da je možda došlo do pobune u Siriji-Palestini koja je Šešonku I

pružila izgovor da napadne.

Dakle, Moje Veličanstvo saznalo je da su /oni/ ubili ... vojskovođe.

Njegovo Veličanstvo bilo je uznemireno zbog njih. ... /Njegovo

Veličanstvo išlo je naprijed/, uz pratnju bojnih kola za koja (neprijatelj)

nije znao. Njegovo Veličanstvo izvršilo je među njima veliko

klanje, ... na rubu Gorkih jezera.

Prema tome, sudeći po ispisanom fragmentu što su ga slučajno

pronašli čikaški istraživači kod Megida 1925., po Šešonkovom vlastitom

natpisu u Karnaku, te po biblijskim prikazima danima u

Kraljevi I i Ljetopisi II, grad što ga je Salomon utvrdio kod Megida,

osvojio je faraon Sešonk I (Šišak) u petoj godini vladavine Salomonova

nasljednika Roboama, kao dio uspješnoga egipatskoga pohoda u

Siriju-Palestinu oko 925. pr. Kr. Činjenica što je on podigao pobjednički

spomenik pokazuje da Šešonk I nije potpuno razorio Megido

kada je zauzeo taj grad. Egipćani su tako postupali samo s onim

gradovima koje su poslije imali namjeru nastaniti. Općenito se

misli da je grad kod Megida, što su ga čikaški istraživači imenovali

Stratum VA-IVB, onaj grad koji je utvrdio Salomon i zauzeo Šešonk

I. Samo je nekoliko zgrada na toj razini uništila vatra, uključujući

zgradu 10 i dijelove palače 6000; većina je ostala nedirnuta.

Prema tome, Sešonkovo zauzimanje Megida bilo je vjerojatno brzo

i možda je postignuto bez opsade ili složenih taktičkih manevara.


Kada se jednom vojna Šešonka I završila u Siriji-Palestini, nijedna

egipatska vojna jedinica ili političko osoblje nisu tamo ostali dugo,

čak ni u ključnim gradovima, kao što je Megido. Izgleda da je Šešonk

I umro ubrzo nakon uspješne vojne, možda nakon godinu dana

ili nešto više, pa je završila dugačka egipatska prisutnost u Siriji-Palestini.

Djelomice zbog pohoda Šešonka I na Siriju-Palestinu, bilo kakva

nada da će se kraljevstva Izraela i Judeje ponovo ujediniti u Ujedinjeno

kraljevstvo bila je zauvijek izgubljena. Iako su njihove povijesti

i dalje bile isprepletene, dva kraljevstva ostala su odvojene cjeline

dok Asirci nisu osvojili Izrael 721. pr. Kr., a Babilonci Judeju

586. pr. Kr. Jizreelska dolina, osobito gradovi Megido i Jizreel, snažno

su se razvijali tijekom tih stoljeća. Megido je bio ponovo sagrađen

i preuređen, što su najvjerojatnije učinili izraelićanski kraljevi Omri

i Ahab (Omrijev sin), koji su vjerojatno zaslužni za kopanje poznatoga

vodenoga tunela i izgradnje takozvanih staja Stratuma IVA.

Jizreel je postao pomoćna rezidencija za te kraljeve i njegova je

važnost rasla, postavši drugi grad iza glavnoga grada u Samariji.

U gradu Jizreelu (modernom Zarinu), Jehu je izvršio svoj neslavni

udar oko 841. pr. Kr., u kojemu su Joram, kralj Izraela, i njegova

majka Jezebel, udovica kralja Ahaba doživjeli svoj prijevremeni

kraj. Time se ispunilo proročanstvo koje je prorečeno mnogo godina

prije, koje je bacilo prokletstvo na Kuću Ahaba zbog toga što je

on prouzročio smrt nevina čovjeka. Nekih sedamdeset Ahabovih

potomaka također je poubijano tijekom Jehuina udara, kao i Ahazja,

novoproglašeni kralj Judeje, koji je imao nesreću naći se u Jizreelu

(Zarinu) kada je tamo stigao osvetnički Jehu, kao i nekih četrdeset

dva rođaka Ahazje, koji su ga išli posjetiti u Jizreelu. Smrtno ranjen,

Ahazja je uspio pobjeći sve do Megida, da bi tamo umro.

Prokletstvo koje je bačeno na Ahaba i njegove potomke poteklo

je od smrti Nabota, istaknutoga člana bogate jizreelske obitelji.

Prema dobro poznatoj priči ispričanoj u Kraljevima I, kralj Izraela

želio je vinograd koji je Nabot posjedovao izvan grada Jizreela, ali

ga je Nabot odbio dati. Kraljica Jezebel, Ahabova žena, lažno je optužila

Nabota zbog svetogrđa, dala ga pred sud, a zatim su ga kamenovali

do smrti izvan grada. Ona i Ahab tada su jednostavno ugra-


ili vinograd koji je Ahab tako žarko želio (Kraljevi I 21). Josip

bilježi naredne događaje.

Bog se vrlo razgnjevio zbog toga i poslao je proroka Iliju u Nabotovo

polje, da razgovara s Ahabom, i da mu kaže da je on nepravedno

ubio pravoga vlasnika vinograda. Čim je došao do njega, i kad je

kralj rekao da s njim može činiti što želi, ...Ilija je rekao da će se

na tom istom mjestu na kojemu su psi pojeli mrtvo tijelo Nabotovo,

proliti kako njegova krv tako i krv njegove žene, i da će sva njegova

obitelj umrijeti, zbog toga što je bio tako drzak i zao, i nepravedno

ubio građanina, suprotno zakonima zemlje. Na to je Ahabu počelo

biti žao zbog onoga što je učinio i pokajao se. On je također priznao

svoje grijehe i tako pokušao udobrovoljiti Boga. Ali Bog je rekao

proroku da će, dok Ahab živi, on odgoditi kažnjavanje njegove obitelji,

jer se pokajao za drske zločine za koje je kriv, ali da će on ipak

izvršiti svoju prijetnju nad Ahabovim sinom; tu je poruku prorok

izručio kralju. (Josip, Židovske starine 8.355-62)

Nekoliko g. poslije, tijekom ljeta 841. pr. Kr., nakon što je

Ahab umro a Joram došo na prijestolj Izraela, Joram je poveo vojsku

Izraela protiv kralja Hazaela od Arama (kraljevstvo smješteno u

današnjoj Siriji). U bitci kod Ramota Gileadskoga, na prelazu rijeke

Jordan iz Jizreelske doline, Joram je bio ranjen, možda od aramejske

strele, i to prilično teško tako da su ga odveli s bojnog polja i odveli

u Jizreel da se oporavi u relativnom miru. Ahazja, kralj Judeje

i sam rođak Joramov, došo je u Jizreel da posjeti Jorama za vrijeme

njegovoga oporavka (Kraljevi II, 9:14-16; Ljetopisi II, 22:5-7);

Josip, Židovske starine 9.105-13).

Jehu, zapovjednik u vojsci kralja Jorama, iskoristio je prednost

kraljeva odsustva kako bi izvršio udar i proglasio se kraljem. Možda

je Jehu bio više od vojnoga zapovjednika jer njega asirski zapisi

opisuju kao člana Kuće Omri koju je uspostavio Joramov djed. On

je tako možda bio Joramov rođak i rođak kraljevske obitelji. Jehu

je brzo odjahao u Jizreel prije no što su vijesti o udaru postale opće

poznate, ali su ga stražari prepoznali na gradskim vratima mnogo

prije nego što je stigo u grad. Stoga su Joram i Ahazja imali vremena

da opreme borna kola i izađu izvan grada, gdje su se susreli s Jehuom

i svojom sudbinom u Nabotovu vinogradu.


Kad Joram ugleda Jehua, upita ga: "Je li sve u miru, Jehu?" Ovaj

odgovori: "Kakvu miru dok traje bludništvo tvoje majke Izebele i

njena mnoga čaranja!" Joram okrenu i udari u bijeg govoreći Ahazji:

"Izdaja, Ahazja!" Jehu se lati luka, ustrijeli Jorama među pleća:

strijela mu prođe posred srca, te se on sruši u kola. Jehu reče svome

dvorjaniku Bidkaru: "Digni ga i baci na njivu Nabota Jizreelca. Sjeti

se: kad smo ja i ti jahali za njegovim ocem Ahabom kako Jahve izreče

protiv njega: Kunem se kako sinoć vidjeh krv Nabotovu i krv

njegovih sinova - riječ je Jahvina - tako ću ti vratiti isto na ovome

polju - riječ je Jahvina. Digni ga, dakle, i baci ga na to polje, prema

riječi Jahvinoj." (Kraljevi II 9:22-26; usp. Josip, Židovske starine

9.114-21).

Prema prikazu u Kraljevima II, Ahazja je, nakon što je vidio Jorama

hladnokrvno rasječenoga, pokušao pobjeći u prema Bet haganu,

prema današnjem Jeninu. Prema tom prikazu, sam je Jehu, ili

njegovi ljudi, progonio Ahazju i pogodio ga, pokraj grada Ibleama,

ali nije ga uspio uhititi. Ahazja je promijenio smjer i došao sve do

Megida, ali je tamo umro, najvjerovatnije jer je iskrvario do smrti

tijekom divlje vožnje kolima. Njegovo su tijelo poslije odnijeli u Jeruzalem

i pokopali u grobu pokraj njegovih predaka (Kraljevi II,

9:27-28; usp. Josip, Židovske starine 9.114-21).

Prikaz u Ljetopisima II priča ponešto drukčiju priču o Ahazjevoj

smrti, započinjući s činjenicom da je on, ustvari bio saveznik Joramov

protiv kralja Hazaela od Arama i da je bio prisutan u bitci kod Ramot

Gilaeda kada je Joram bio ranjen. Taj prikaz kaže da je nakon ubojstva

Jorama u Nabotovom vinogradu, Ahazja uspješno utekao iz

Jizreela, neozlijeđen od Jehuove ruke, ali su ga poslije uhitili dok se

skrivao u Samariji. Prema tom prikazu, tada su ga odveli Jehuu i

usmrtili. Tu se ne spominje da je Ahazja bio ranjen dok se nalazio u

kolima, da je umro u Megidu, ili da su njegovo tijelo poslije odnijeli

u Jeruzalem radi pokopa (Ljetopisi II, 22:5-9). Međutim, kroničar,

bilo pogrešno ili namjerno, prenosi sve te različite ili pogrešne

detalje u sljedeću priču koja se tiče smrti Jošue, kralja Judeje,

kod Megida 609. pr. Kr. (o tome se raspravlja poslije u ovom poglavlju).

Nakon ubojstva Jorama i Ahazje, Jehu usredotočuje svoju pozornost

prema Jezebeli, Ahabovoj udovici, Joramovoj majci, kćeri fe-


Karta 14. Jehu, Joram i Ahazja

1. Joram ide u Jizreel iz Ramot Gileada da se oporavi: Ahazja ga slijedi.

2. Jehu jaše u Jizreel iz Ramot Gileada.

3. Joram je ubijen u Jizreelu; Ahazja bježi ali je smrtno ranjen blizu Ibleama.

4. Ahazja dolazi do Megida, gdje umire.

5. Jehu se vraća u Jizreel i ubija Jezebel.

ničkoga kralja Etbaala od Sidona, i tada kraljici majci u Izraelu. Nju

su optužili ne samo za poticanje na nepravedno ubojstvo Nabota

zbog vinograda već i za štovanje stranih bogova, kao što je Baal. Ulazeći

u grad Jizreel, Jehu je vidio da ga Jezebela čeka. Ona je gledala

iz prozora na drugom katu, nakon što je obojala oči i ukrasila glavu.

Prikaz u Kraljevima II kaže:

Jehu okrene lice prema prozoru i reče: "Tko je sa mnom, tko?" I

dva-tri dvoranina pogledaše prema njemu. On reče: "Bacite je dolje."


I oni je baciše. Njena je krv poprskala zidove i konje, koji je pogaziše.

Ušao je on, jeo i pio, a zatim naredio: "Pogledajte onu prokletnicu

i pokopajte je, jer je bila kraljevska kći." I odoše daje pokopaju,

ali ne nađoše ništa od nje osim lubanje, nogu i ruku. Vratiše se i

javiše, a Jehu reče: "To je riječ koju je Jahve objavio preko svojega

sluge Ilije Tišbijca: U polju jizreelskom psi će proždrijeti Izebelino

tijelo. Izebelino truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći

kazati: Ovo je Izebela. (Kraljevi II, 9:32-37; usp, Josip Židovske

starine 9.122-24)

Tako se ostvarilo prokletstvo na Kuću Ahab u vidu ubojstava

Jorama i Jezebele, kasnijih umorstava Ahabovih rođaka u Jizreelu i

odrubljivanjem glave sedamdesetorici sinova Ahabovih u Samariji,

čije je glave Jehu naredio da mu donesu i onda ih je postavio na dva

stupa izvan gradskih vrata Jizreela. Izgleda da je Ahazja bio nesretni,

iako ne možda tako nevini, promatrač koji je uhićen i ubijen u tom

udaru. Kao što sam već spomenuo, nekih četrdeset i dva Ahazjeva

rođaka, na putu prema Jizreelu, imali su nesreću da naiđu na Jehua

i da također izgube svoje živote (Kraljevi II, 10:1-14); Ljetopisi II,

22:8; usp. Josip, Židovske strarine 9.125-31). Jehu je, izgleda,

proslijedio prema Samariji, gdje je progonio "sve one koji su Ahabu

preostali" ... dok nije poubijao sve preživjele iz obitelji Ahabove u

Samariji. (Kraljevi II 10:17).

Nedavna arheološka istraživanja možda će rasvijetliti priču o

Jehuovoj pobuni i smrti Jorama i Ahazje. Tri fragmenta iz staroga

aramejskoga natpisa otkrivena u Tel Danu 1993. i 1994. pripisuju se

steli kralja Hazaela od Arama. Hazael je uzurpirao prijestolje Arama

malo prije Jehuove pobune, između 845. i 842. pr. Kr. i bio je isti

onaj kralj protiv kojega se Joram (a možda i Ahazja) borio kada je

zadobio ranu što ga je navelo da se povuče u Jizreel. Ako su obnova

i prijevod natpisa na toj steli ispravni, Hazael tvrdi da je on, a ne Jehu,

ubio Jorama i Ahazju.

A Hadad je išao ispred mene, /i/ i otišao iz sedam /.../ mojih kralj

evstava/kraljeva, a ja sam ubio /moćne/... kraljeve, koji su upregnuli

tisuće ... kola i tisuće konja. /Ja sam ubio Jo/rama ... sina

A/habova/, kralja Izraela, i /ja/ sam ubio /Ahaz/jina sina /Jorama,

kralja/ Kuće Davidove. I ja sam /srušio njihove gradove i pretvorio/

njihovu zemlju u /pustoš.../


Kao što su sami istraživači stele ukazali, postoji ozbiljno protuslovlje

između natpisa pronađenoga u Tel Danu, u kojemu Hazael

tvrdi da je ubio Jorama i Ahazju, i biblijskoga prikaza iz Kraljeva

II, 9, koji baca krivnju na Jehua. Međutim, jedan stih u Kraljevima

I mogao bi pomoći razriješiti tu protuslovnost, jer on naviješta da su

ta dva čovjeka vjerojatno djelovala zajedno.

Jahve mu reče: "Idi, vrati se istim putom u damaščansku pustinju.

Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. Pomaži Jehuu,

sina Mimsijeva, za kralja izraelskoga;. . . a tko utekne od

Jehuina mača, njega će pogubiti Jehu. (Kraljevi I 19:15-17)

Iako nije jasan točan odnos Jehua i njegove pobune protiv napada

Hazaela i njegovih aramskih snaga (najvećim dijelom zbog toga

što su detalji aramske invazije izgubljeni za znanstvenike i povjesničare),

odnedavno postoji teorija da Jehu nije mogao organizirati

pobunu bez prešutnoga pristanka njegova aramskog suparnika u

bitci kod Ramot Gilaeda, to jest, samoga Hazaela. Inače, Jehu ne bi

mogao sigurno napustiti bitku i odvesti svoja kola do Jizreela da ubije

Jorama i Ahazju. Ukratko, Hazael je uvelike podupro Jehuov udar.

Stoga izgleda da postoji mogućnost da je Jehuova kasnija vladavina

nad Izraelom, bila u statusu vazala ili barem saveznika aramskoga

kralja Hazaela. Možda treba pripisati jednaku odgovornost Jehuu i

Hazaelu za ubojstva Jorama i Ahazje. Možda je Jehu sam izvršio

ubojstva, ali ako je to točno, Hazael je svakako doživljavao Jehua

kao svoga predstavnika ili vazala koji djeluje u njegovo ime pa je

zato pripisao tu zaslugu sebi na vlastitoj steli.

S tim u vezi, vatreno razaranje što su ga moderni istraživači

nalazišta pokraj Jizreela pripisali Jehuovu udaru, možda je nastalo

uslijed kasnijega Hazaelova osvajanja. Nedavno se pojavila teorija

da se razaranja zabilježena na nizu nalazišta u Jizreelskoj dolini,

uključujući Megido, Tanak i Jokneam, pokraj Jizreela, mogu pripisati

Hazaelovim pobjedničkim pohodima protiv Izraelićana. Barem

se jedan od današnjih istraživača Megida slaže da je to jedna od mogućnosti,

ali tu hipotezu treba potpuno istražiti.

Nakon što je preuzeo prijestolje Izraela, Jehu vjerojatno nije

morao imati posla samo sa Hazaelom Aramskim već je odmah bio


suočen s napadom strašnih Neoasiraca, predvođenih kraljem Salmanasarom

III. To je već bila peta Salmanasarova vojna na Zapad iz

njegove domovine Mezopotamije, koja se datira 841. pr. Kr., što

znači da je Jehuova vladavina naišla na trnovit put vjerojatno iste

one godine u kojoj je uzurpirao prijestolje Izraela. Taj je pohod

zabilježen na takozvanom Crnom obelisku, ispisanoj vapnenastoj steli

višoj od tri metra, koju je otkrio Austen Henry Layard u Nimrudu

(na rijeci Tigris u modernom Iranu) 1846. Na jednoj ploči Crnoga

obeliska vidi se Jehu kako leži na zemlji licem prema tlu ispred Salmanasara.

Popratni natpis glasi: "Štovanje Iaue /Jehua/, sina Omrija.

Srebro, zlato, zlatna zdjela, zlatna kupa, zlatne čaše s drškom, vrčevi

od zlata, limenka, potpore za kraljevu ruku, /i/ sulice, ja /Salmanasar/

primio od njega." Biblija ne spominje da je Jehu odavao štovanje

Salmanasaru, ali tri dodatna asirska natpisa također upućuju

na "Jehua, sina Omrijevoga", i navode da su Jehu i njegovi nasljednici

postali lojalni vazali nakon asirske vojne 841. pr. Kr.

Neoasirska vojska prošla je kroz Izrael ponovno 733-732. g. pr.

Kr., pod zapovjedništvom Tiglata-Pilesera III poznatoga kao "Pulu"

u Bibliji (Kraljevi II, 15:19 -20, 29-30). Njegova je vojska prodrla

s jugoistoka iz doline Beke u Libanonu osvojivši Gornju Galileju,

Hazoe, Kedeš, Jiron i Merom u kratkom vremenu. Ramot Gilead i

"zemlja s onu stranu Jordana" pala je sljedeća u ruke Tiglata-Pilesera

III, nakon čega je slijedila "Galileja naroda" kao što je opisuje

Izaija (Izaija 9:1), a koju su neki znanstvenici prepoznali kao Jizreelsku

dolinu.

Tijekom pohoda Tiglata-Pilesera III barem se jedna bitka (a

vjerojatno i više) vodila u Jizreelskoj dolini. Grad Dabara (biblijski

Daberat/kasnije Daburiya) zapadno od brda Tabora i grada Samhune

(biblijski Šimon/Shimron) blizu sjeverozapadnoga kraja Jizreelske

doline spominje se, izgleda, u prikazu Tiglata-Pilesera III koji

povezuje pohod i listu iseljenih iz toga područja 733. do 732. pr.

Kr.: "/Sravnio sam sa zemljom xx gradova/ u 16 okruga zemlje Bita

/Humri (to jest, Zemlja Omrija, t.j. Izrael)... xx zasužnjenih iz grada

Dabare ... 650 zasužnjenih iz grada Sa/mhune/." Malo je vjerojatno

da bi ti gradovi kapitulirali a njihovi stanovnici bili iseljeni bez

ikakve borbe, ali nažalost u tom prikazu nisu nam dostupni daljnji


detalji a nisu se pojavili dodatni zapisi koji bi dokumentirali te

događaje.

Neoasirske vojske prošle su pokraj Megida barem još dvaput za

vrijeme pohoda prema jugu, protiv Samarije i zatim Ašdoda. Nije

jasno je li se ijedna od tih bitaka vodila u Jizreelskoj dolini. Pola

stoljeća poslije, za vrijeme Asarhadonova drugog i uspješnog pokušaja

da osvoji Egipat 671. pr. Kr., neoasirska vojska je vjerojatno još

jedanput prošla pokraj Megida u vrijeme kada je Jizreelska dolina

bila "osporavani obod" (vidi 5. poglavlje), ali opet nije jasno jesu li

se neke bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih pohoda.

S padom Samarije u ruke Sargona II 722-721. pr. Kr., kraljevstvo

Izraela prestalo je postojati, a Asirija je potpuno pripojila tu zemlju.

Grad Megido, vjerojatno preplavljen valom novih doseljenika

shodno asirskoj praksi da raseljavaju zarobljeno stanovništvo po cijelom

carstvu, poslije je postao glavni grad asirske pokrajine Magiddu

i zadržao taj položaj više od stoljeća. Pokrajina Magiddu obuhvaćala

je ne samo Jizreelsku dolinu već i dolinu Bet-Šean i vjerojatno

i Donju Galileju. Grad Megido spominje se nekoliko puta kao

glavni grad te pokrajine u neoasirskim zapisima, a ime jednoga

guvernera Megida, nekoga Iti-Adad-aninua, konkretno se spominje

za godinu 679 pr. Kr.

Kraj razdoblja omridske okupacije Megida, koje istraživači predviđaju

za Stratum IVA, označen je nekim dokazima o razaranju u

takozvanim guvernerovim prostorijama (zgrada 338) i na drugim

mjestima toga nalazišta, a ono se vjerojatno dogodilo tijekom napada

Tiglat Pilesera III 733-732. pr. Kr. Sljedeći grad Stratum III ima

potpuno novi tlocrt, a zgrade snažno podsjećaju na asirsku arhitekturu.

Skoro je sigurno da na toj razini u Megidu vidimo asirski pokrajinski

glavni grad.

Megido i Jizreelska dolina ostali su pod snažnom asirskom vlašću,

kao dio prostranoga Neoasirskoga carstva, sve do dolaska Babilonaca

početkom šestoga stoljeća pr. Kr. Ali mir se nije dugo zadržao

pod Asircima. Smrt Jošije, kralja Judeje i zadnjega kraljevskoga

potomka kuće Davidove, od ruku egipatskoga faraona Neka II kod

Megida 609. pr. Kr. bila je poput kamena bačenoga u vodu, jer je

imala učinak koncentričnih krugova s ogromnim posljedicama. Je-


huino ubojstvo Jorama i Ahazja moglo je imati katastrofalan udarac

kako za Izrael tako i za Judeju, ali Nekovo kraljeubojstvo Jošije bilo

je doslovce katastrofa biblijskih razmjera za cijeli zapadni svijet.

Štoviše, način Jošijine smrti i dalje ostaje neriješena višestoljetna tajna.

Jošija je došao na prijestolje Judeje 639. pr. Kr. kao golobradi osmogodišnji

dječak. Na polovici razdoblja svoje vladavine, on je poduzeo

niz dalekosežnih reformi kada je pergamentski svitak zakona

(vjerojatno prijepis Ponovljenoga zakona) "pronađen" u hramu u

Jeruzalemu. Shvaćajući da je narod Judeje zastranio, Jošija je ostvario

korjenite religijske i političke reforme, koje su uključivale

širenje teritorija Judeje prema sjeveru i pripajanje Samarije i Jizreelske

doline. Kasniji pisci slavili su ga kao "drugoga" Davida, između

ostalog jer je bio zakoniti nasljednik kuće Davidove, a najviše zbog

toga što je planirao da svome narodu vrati veličinu vremena Ujedinjenoga

kraljevstva od prije tri stoljeća.

Nažalost, kad je Jošija poginuo od ruke faraona Neka II., njegovi

snovi o preporodu Judeje pokopani su zajedno s njim. Za mnoge

znanstvenike i proučavatelje religije i povijesti susret Jošije i Neka

II. kod Megida 609. pr. Kr. najznačajniji je događaj koji se dogodio

u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri tisuće godina, zbog

važnosti Jošijinih reformi i njihovoga prestanka s Jošijinom smrću.

Na prvi pogled, rekonstruiranje događaja kod Megida koji su

doveli do Jošijine smrti 609. pr. Kr. izgleda relativno jednostavno jer

prikazi o tome uključuju ne samo Kraljeve II, 23:29-30 i Ljetopise

II 35:20-25 unutar same Biblije, već i Ezra I, 25-32 Apokrifa i pripovijedanje

Josipa {Židovske starine 10.74). Međutim, upravo ti

različiti prikazi prouzročili su probleme, jer, poput svjedoka u prizoru

zločina, svaki od njih pripovijeda različitu inačicu onoga što se

dogodilo. Štoviše, razni moderni prijevodi Biblije pridonijeli su zbrci,

jer svaki predstavlja ponešto posebnu sliku događaja.

Ako rekonstruiramo događaje spajajući sve dostupne izvore, priča

se odvija kako slijedi: U kasno proljeće ili rano ljeto godine 609.

pr. Kr., egipatski faraon Neko II i njegova vojska žurili su u pomoć

svome savezniku Asiriji, pripremajući se za borbu protiv zajedničkoga

neprijatelja, Babilonije. Bitka se trebala voditi u Karkemišu

u sjevernoj Siriji, aNekova vojska trebala je prijeći cijelu Siriju-Pa-


lestinu da bi tamo stigla. Neko II je zatražio dopuštenje Jošije, kralja

Judeje, da prođe kroz njegove zemlje na putu prema sjevernoj Siriji

i predstojećoj bitci s Babiloncima. Ne želeći dati dozvolu egipatskom

kralju, Jošija i njegova vojska krenuli su u Jizreelsku dolinu i čekali

da se egipatska vojska pojavi iz klanca Musmus (Wadi 'Ara). Potpuno

je nejasno zašto su to učinili, iako je moguće da je Jošija bio ili pod

pritiskom Babilonaca da to učini ili je želio braniti svoj novopripojeni

teritorij.

Kada su se Egipćani okupili u Jizreelskoj dolini blizu Megida

nakon što su prešli uski i opasni planinski klanac (upravo kao što su

Tutmozis III i njegovi vojnici učinili skoro tisuću godina prije), vidjeli

su da ih judejska vojska očekuje. Jošija se popeo u svoja kola i

jurio gore dolje uz svoje prve redove hrabreći ljude prerušen. On je

zatrubio za napad i pripremao se promatrati kako će njegove snage

uništiti egipatske napadače. Međutim, kako se bitka razvijala, jedan

egipatski strijelac pogodio je Jošiju smrtno ga ranivši. Jošiju su prenijeli

u druga kola i otpremili prema jugu u Jeruzalem, gdje je pokopan,

zajedno sa svojim snovima o obnovi Judeje.

Judejci su u žalosti postavili Joahaza, Jošijina sina, na prijestolje,

dok su Neko II i njegova egipatska vojska proslijedili prema sjeveru

da se spoje s Asircima i bore u velikoj bitci kod Karkemiša protiv

Babilonaca, da bi doživjeli veliki poraz. Dok se vraćao u Egipat, Neko

je pozvao Joahaza da ga sretne kod Riblaha u Siriji, zatim ga smijenio

s judejskoga prijestolja i postavio drugoga Jošijina sina, Jojakima

da umjesto njega vlada Judejom. Joahaz je odveden u Egipat,

gdje je poslije i umro, dok su Jojakim i Judejci ostavljeni da se suoče

Nabukodonozorom i pljačkaškim Babiloncima samo nekoliko godina

poslije.

Postoje veliki problemi s prethodnom hipotetskom rekonstrukcijom.

Najvažnija prepreka je jednostavno ovo: iako je sasvim moguće

da je došlo do bitke kod Megida - možda i iznenadnog napada

Jošije na Nekovu vojsku, postoji i mogućnost da uopće nije bilo

bitke kod Mogida 609. pr. Kr.. Međutim, s obzirom da je, prema svim

prikazima, Jošija očito poginuo kod Megida u to vrijeme, ogromno

je pitanje: Je li Jošija poginuo dok se borio protiv Egipćana kod

Megida, ili ga je tamo umorio Neko II.? Je li on ubijen u bitci ili su


Karta 15. Neko II i Jošija

1. Jošija i njegovi ljudi napreduju prema Jeruzalemu.

2. Neko II i njegovi ljudi marširaju iz Egipta preko Wadi 'Are (Musmus

prolaza).

3. Neko ubija Jošuu i nastavlja marširati prema Karkemišu.

ga izdajnički umorili po naredbi egipatskoga faraona? Pitanje počiva

na dva različita prikaza dana u Bibliji, Apokrifima i Josipu, kao

i na raznim prijevodima različitih modernih izdanja Biblije. To je

tajna vrijedna Herculea Poirota i njegovih "malih sivih ćelija", kao

što bi to Agatha Christie rekla.

Praktički svi važni komentatori prihvaćaju bez pogovora minimalistički

prikaz u Kraljevima II, iako neki kažu da bi to mogao biti

dodatak nekoga kasnijega pisca. Većina modernih izdanja Biblije

prevodi taj stih kako slijedi:


U njegovo je vrijeme faraon Neko, egipatski kralj, krenuo protiv

asirskoga kralja, na rijeci Eufratu. Kralj Jošija pošao je preda nj, ali

ga on ubi u Megidu, pri prvom susretu. Sluge njegove prenesoše

mu tijelo kolima iz Megida, odvezoše ga u Jeruzalem i sahraniše u

njegovoj grobnici. (Kraljevi II, 23:29-30)

Izvorni hebrejski tekst navodi da je Neko "krenuo protiv kralja

Asirije", a ne da je "otišao kralju Asirije". To bi značilo da je Neko

otišao boriti se protiv Asiraca a ne da se udruži s njima protiv Babilonaca.

To je očita povijesna pogreška, jer je iz drugih izvora poznato

da su Egipćani i Asirci bili saveznici u borbi protiv Babilonaca u

bitci kod Karkemiša 609. pr. Kr. Moderni znanstvenici dugo su pokušavali

objasniti tu pogrešku u hebrejskom tekstu, koju je možda

namjerno počinio urednik toga odlomka. U međuvremenu, skoro

većina modernih prijevoda odavno je "ispravila" taj tekst u smislu da

je Neko "otišao kralju Asirije" a ne kao što kaže izvornik "krenuo protiv

kralja Asirije".

Neke inačice Biblije prevode rečenicu koja govori o susretu Neka

i Jošije prilično različito, što još više doprinosi zbrci. The New Student

Bible (Nova studentska Biblija) (Nova međunarodna inačica)

prevodi taj stih kako slijedi:

Dok je Jošija bio kralj, faraon Neko, kralj Egipta, otišao je do rijeke

Eufrat kako bi pomogao kralju Asirije. Kralj Jošija krenuo je da ga

sretne u bitci, ali Neko mu se suprotstavio i ubio ga u Megidu. Jošijine

sluge donijele su njegovo tijelo u kolima iz Megida do Jeruzalema

u pokopale ga u njegovom grobu.

Izvorni hebrejski tekst Kraljeva II, 23:29-30 ne spominje nikakvu

bitku, govoreći jedino da je Neko ubio Jošiju "kada ga je vidio".

Prevoditelji Nove međunarodne inačice netočno su dodali riječi koje

nisu postojale u izvornom hebrejskom tekstu pa su time značajno promijenili

značenje onoga što Kraljevi II kažu da se dogodilo u Megidu

1609. pr. Kr. Isti netočan prijevod događa se i u drugim izdanjima

Biblije. Ne trebamo daleko ići da bismo vidjeli kako se dogodio

taj netočni prijevod, jer su prevoditelji Nove međunarodne inačice

jednostavno i pogrešno prenijeli tekst iz duljega prikaza koji su poslije

našli u II Ljetopisima.


Poslije svega toga, kad je Jošija uredio dom, došao je egipatski kralj

Neko da se bije kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je izašao preda

nj. Kralj Neko poslao je Jošiji glasnike i poručio: "Što ja imam s

tobom, judejski kralju? Ne idem ja danas na tebe, nego na dom s

kojim sam u ratu, i Bog mi je zapovjedio da se požurim. Okani se

Boga koji je sa mnom, da te ne upropastim!" Ali Jošija nije odvratio

lica od njega, nego se ojunačio da se bije s njim; ne poslušavši

Nekonovih riječi iz Božjih usta, došao je da se bije na Megidskom

polju. Strijelci ustrijeliše kralja Jošiju, a on reče slugama: "Izvedite

me, jer sam teško ranjen." Sluge ga skinuše s bojnih kola i metnuše

u druga koja je imao, pa ga odvezoše u Jeruzalem; ondje je umro i

bio sahranjen u grobnici otaca. Sva Judeja s Jeruzalemom plakala

je za Jošijom. I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pjevačice

spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj

u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama. (Ljetopisi II, 35:20-25)

Kako su Ljetopisi došli do te duže i detaljnije inačice priče o Jošuinoj

smrti iz ruku egipatskoga faraona Neka II? Iako je moguće

da je Kroničar iskoristio neke detalje dostupne iz Knjige o Jeremiji

(koja spominje Karkemiš, naprimjer), on je možda imao pristupa još

jednom nizu dokumenata koji su mu pružili dodatne detalje. Međutim,

izgleda nevjerojatno da je Kroničar koristio proširenu inačicu

Petoknjižja koja je danas izgubljena ili čak prijepis Midraša, kao što

neki tvrde. Vjerovatniji mogući izvor su tzv. Babilonske kronike,

niz tekstova klinastim pismom Mezopotamije, koje dokumentiraju,

između ostaloga, događaje koji su se zbivali tijekom vladavine babilonskog

kralja Nabopolasara. Iako te Babilonske kronike,

koje se danas nalaze u Britanskom muzeju, spominju da je jedna

egipatska vojska priskočila upomoć Asircima 609. pr. Kr., da bi bila

poražena, one ne spominju ni Jošiju ni Judeju, niti otkrivaju da se

bilo što neugodno zbilo tijekom Nekova marša na Karkemiš. Sve

u svemu, ne može se dokazati da je Kroničar imao pristup drugim

izvorima obavijesti, bilo biblijskim ili izvanbiblijskim, ali se to isto

tako ne može ni osporiti.

Jedna skupina znanstvenika čvrsto vjeruje u valjanost prikaza u

Ljetopisima i tvrde da je Jošija pokušao iznenadni napad na Nekovu

vojsku kada su se egipatski vojnici pojavili iz klanca Musmus. To

bi značilo da se ostvarila vojna strategija koju Kanaanci nisu uspjeli


izvesti kada su se suočili s egipatskom vojskom Tutmozisa III u istom

predjelu tisuću godina prije i koju su Turci također propustili

upotrijebiti kada su se suočili sa savezničkim snagama generala

Allenbyja kod Megida, otprilike dvije tisuće i petsto godina posije.

Međutim, neki su primijetili da bi Jošiji bilo bolje da je uhvatio Egićane

u zasjedi kada su koračali kroz klanac Musmus a ne da ih čeka

dok ne izađu u Jizreelsku dolinu.

Ne bi bilo ozbiljnih razloga posumnjati u inačicu događaja iz

Ljetopisa, barem na prvi pogled, kad se ne bi moglo odmah primijetiti

da je Kroničar uljepšao i/ili na drugi način pretjerano opisao

druge priče u svom tekstu. Ustvari, neki detalji u priči o Jošiji u Ljetopisima

čudno podsjećaju na detalje u epizodama koje su se zbile

nekoliko stoljeća prije. Osobito, cijeli niz događaja koji počinju Jošijinim

ranjavanjem od neprijateljske strijele, uključujući i njegovo

putovanje kolima da umre na drugom mjestu, i završavajući njegovim

pokopom u Jeruzalemu, napadno podsjećaju na ranije priče kako o

izraelskom kralju Ahabu tako i judejskom kralju Ahazji iz devetoga

stoljeća pr. Kr., kao što se navode u Kraljevima I i II. U slučaju kralja

Ahaba, kažu da je bio pogođen i ranjen od neprijateljskog strijelca dok

je bio prerušen i da je zatražio od svojih ljudi da ga maknu s bojnoga

polja kod Ramot Gilaeda (Kraljevi I, 22:34; II Ljetopisi 18:28-34).

U slučaju kralja Ahazje, govori se kako je smrtno pogođen od strijele

Jošijinih ljudi ali da je uspio doći na kolima do Megida prije nego

što je umro, zatim su ga odveli u Jeruzalem i pokopali (Kraljevi II

9:21-28). Oba ta događaja zbila su se barem dvije stotine godina

prije bitke između Jošije i Neka II. Te sličnosti su prije nastale zbog

toga što je Kroničar koristio detalje iz ranijih priča kako bi uljepšao

priču o Jošijinoj smrti kod Megida 609. pr. Kr.

Stoga, druga skupina znanstvenika, poput skeptičnih detektiva,

ne vjeruje u Kroničarev prikaz. Doista, moguće je da je on sam jednostavno

razradio događaje kod Megida, kao što je učinio i s drugim

pričama u svome tekstu. Kroničar je mogao uvećati detalje o tom

okrutnom susretu kod Megida 609. pr. Kr. jednostavnim preuzimanjem

motiva iz ranijih epizoda iz izraelićanske i judejske povijesti. On je

mogao dodati da je Jošija preživio dok nije došao do Jeruzalema,

što je kritična točka ako događaje iz Megida hoćemo povezati s pro-


očanstvom što ga je prije prorekla proročica Hulda, a koje je predvidjelo

da će Jošija umrijeti u miru i da će biti pokopan zajedno sa

svojim precima u Jeruzalemu (Kraljevi II 22:15-20).

Prikaz iz Ezdra iz Apokrifa od male je pomoći u rješavanju te

tajne, jer je to vjerojatno kasnija razrada temeljena na prikazu što se

daje u Ljetopisima II. Taj tekst govori:

Nakon svih tih Jošijinih činova, faraon, kralj egipatski, otišao je u

rat kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je krenuo protiv njega. A kralj

Egipta poslao mu je glasnika i poručio mu, "Što mi imamo jedan s

drugim, kralju judejski? Bog me nije poslao protiv tebe, jer je moj

rat na Eufratu. A sada je Bog sa mnom! Bog je sa mnom i potiče me

naprijed! Makni se s puta i ne suprotstavljaj se Bogu." Ali Jošija se

nije vratio u svoja kola, već se pokušao boriti protiv njega i nije se

osvrtao na riječi Jeremije proroka iz usta Gospodina. On je zapodjenuo

bitku s njim na Megidsom polju, a zapovjednici su se obrušili

na kralja Jošiju. A kralj reče svojim slugama, "Odvedite me iz bitke

jer sam vrlo slab." I odmah su ga njegove sluge odnijele iz crte bojišnice.

A on je ušao u svoja druga kola, a nakon što su ga doveli do

Jeruzalema umro je, i pokopan je u grob svojih predaka. I u cijeloj

Judeji tugovali su za Jošijom. Jeremija prorok tugovao je za Jošijom,

a svi najvažniji ljudi, sa svojim ženama, tugovali su za njim do dana

današnjega; odlučili su da se tako čini u cijelom narodu u Izraelu.

(1 Ezra 25-32)

Ovaj prikaz čak i ne spominje da je Jošija bio smrtno ranjen kod

Megida; on kaže samo da je bio slab. Tek kad je došao u Jeruzalem

umro je i kasnije pokopan, ispunjajući još konkretnije proročanstvo

koje je dala Hulda (II Kraljevi 22:15-20).

Prikaz pronađen u Josipa, napisan tijekom rimskoga razdoblja

skoro 700 godina nakon što su se Jošija i Neko II. susreli kod

Megida, sličan je onome iz Ljetopisa II i 1. Ezra ali dodaje neke

značajne detalje.

Tada je Neko, kralj Egipta, skupio vojsku, i krenuo prema rijeci Eufrat

da bi se borio protiv Medejaca i Babilonaca koji su zbacili prevlast

Asiraca, jer mu je želja bila zavladati Azijom. Tada kada je

došao do grada Mendesa /Megida/, koji je pripadao kraljevstvu Jošije,

ovaj skupi vojsku kako bi ga spriječio da prođe kroz njegovu


zemlju, na svom pohodu protiv Medejaca. Tada Neko pošalje glasnika

Jošiji i poruči mu da on ne ide u pohod na njega, već da se žuri

prema Eufratu; i želi da ga ne izaziva na borbu jer mu stoji na putu

u pravcu kojim je odlučio krenuti. Ali Jošija nije prihvatio taj Nekov

savjet, već se ispriječio njegovom namjeravanom napredovanju. Ja

pretpostavljam da ga je sudbina gurnula u takvo ponašanje, da mu

se suprotstavi; jer dok je on svrstavao svoju vojsku u bojne redove,

i vozio se u svojim kolima, od jednoga krila svoje vojske do drugoga,

jedan Egipćanin odapeo je strijelu prema njemu i tako okončao njegovu

želju za borbom; jer, kako je bio teško ranjen, zapovjedio je

uzmicanje svoje vojske i vratio se u Jeruzalem i umro od te rane; i bio

veličanstveno pokopan u grobnici svojih otaca, proživjevši trideset

i devet godina, a od tih je vladao trideset i jednu. Ali svi su ljudi

duboko tugovali za njim, žaleći ga mnogo dana; a prorok Jeremija

sastavio je elegiju da ga oplače. (Josip, Židovske starine 10.74-77)

Josip, prijašnji general, kaže da je Jošija jahao uokolo u svojim

kolima, odlazeći na krila vojske da bi je hrabrio, kada ga

je smrtno pogodila egipatska strijela. Iz tog i drugih sličnih razloga,

neki znanstvenici kažu da je i Josip imao pristupa dodatnim dokumentima,

kao što su, možda, razmijenjena pisma između 2 vladara.

Međutim, Jošijin prikaz vjerojatno se također temeljio na prikazu iz

Ljetopisa II, uz moguć dodatak iz Knjige Jeremijine i Josipove

­­­­­­je o tome što bi on sam bio učinio na Jošijinom mjestu

neposredno prije bitke.

Jedini drugi drevni izvor koji bi mogo dodatno rasvjetlit tu tajnu

kod Megida je grčki povjesničar Herodot, koji jednostavno kaže:

Necos je onda prestao s gradnjom kanala i upustio se u pripreme za

ratovanje; neki njegovi ratni brodovi izgrađeni su na sjevernom moru,

a neki u Arapskom zaljevu, na obali Crvenoga mora: još uvijek se

mogu vidjeti njihova vitla. On je te brodove koristio po potrebi i sa

svojom kopnenom vojskom susreo se sa Sirijcima kod Magdolusa

i pobijedio ih, zauzevši veliki sirijski grad Kadit nakon bitke. On je

poslao Branhideju od Miletusa i tamo posvetio Apolu odjeću u kojoj

je izvojevao te pobjede. Uskoro je umro nakon što je vladao šesnaest

godina, a njegov sin Psamis ga je naslijedio. (Herodot Povijesti

2.159.1-3)


Prijašnji znanstvenici zajednički su tvrdili da je Herodotov grad

"Magdolus", gdje se "Necos" borio protiv "Sirijaca", ustvari grad

Megido, gdje je Neko II ratovao protiv Jošije. Međutim, "Magdolus"

se danas više poistovjećuje s gradom Migdolom, tvrđavom na granici

Egipta, koju je Neko II vjerojatno nekada prije zauzeo, pa vjerojatno

on nema nikakve veze bilo s Megidom bilo s Jošijom. Stoga možemo

vjerojatno isključiti Herodotovo svjedočenje iz naših rasprava.

Tri točke oko kojih se svi prikazi slažu su da je Jošija doista "susreo

svoga stvoritelja" kod Megida, da je počinitelj zločina egipatski

faraon Neko II i da se taj događaj zbio 609. pr. Kr. Međutim, nije

jasno jesu li ti osnovni detalji stvarno točni, jer uopće ne postoji

izvanbiblijski dokaz koji bi podupro ta temeljna vjerovanja. Čak su

i egipatski zapisi, koji su uvijek brzi u bilježenju neke pobjede protiv

stranih suparnika, nijemi o temi Nekove "bitke" protiv Jošije kod

Megida. Najbliži dokaz je datum događaja koji neizravno prenose Babilonske

kronike. One naznačuju da je Jojakim naslijedio prijestolje

Judeje oko 604/605. pr. Kr., kada se najprije platio danak babilonskom

vladaru Nabukodonozoru. Stoga je vjerojatno Jošijina vladavina

završila nešto prije toga datuma, ali činjenicu da je on umro,

ili barem da je bio smrtno ranjen, kod Megida treba shvatiti jednostavno

kao pitanje vjerovanja.

Možda se bitka između Neka II i Jošije doista dogodila kod Megida

609. pr. Kr. i možda je Jošija poginuo u borbi, kao što govore

prikazi iz Ljetopisa II, Ezre I i Josipa. Još uvijek se moramo zapitati

zašto je Jošija uopće odlučio napast egipatsku vojsku, a nije im dopustio

da prođu kroz njegov teritorij, te zašto je izabrao Jizreelsku

dolinu kao mjesto za napad na egipatsku vojsku. S jedne strane, potpuno

je shvatljivo zašto je Jizreelska dolina bila savršeno pogodna

za Jošijin obrambeni položaj, osobito ako je znao da će Nekova vojska

proći kroz klanac Musmus. Napad na egipatsku vojsku dok izlazi

iz planinskoga klanca blizu Megida bila bi dobra strategija za brojčano

manju judejsku vojsku. U tome slučaju, možemo se samo zapitati

za mogući ishod bitke da Jošija nije bio smrtno ranjen na samom

početku. S druge strane, možda Nekova vojska uopće nije prošla kroz

Judeju. Možda je plovila prema sjeveru sve do Ake (Ako) kako bi

uštedjela na vremenu i snazi, da bi se tek onda iskrcala i pješice pro-


marširala ostatak puta do Karkemiša. Onda bi Megido u Jizreelskoj

dolini bio najbliža točka susreta za Jošiju koji je marširao prema

sjeveru iz Jeruzalema i Neka koji je marširao kopnom iz Ake. Još

uvijek nije jasno zbog čega bi Jošija osjetio obvezu da napadne egipatsku

vojsku, umjesto da je propusti da prođe kroz njegov predio

neometana, je li to bio babilonski pritisak da tako učini ili želja da

obrani novoosvojeni teritorij, dvije su mogućnosti (kao što smo prije

spomenuli).

Ako, nasuprot tvrdnjama Ljetopisa II, Ezre I i Josipa, nije bilo

bitke kod Megida 609. pr. Kr. a Jošijina smrt nije uslijedila zbog

strijele što ju je odapeo egipatski strijelac u početnoj fazi sukoba, kako

je onda Jošija umro u Megidu kao što izvješćuju Kraljevi II? Neko

II tek je bio naslijedio egipatsko prijestolje nakon smrti oca, Psametika

I, godinu dana prije, 610. pr. Kr. On je mogao odlučiti da iskoristi

svoj pohod na sjevernu Siriju te se zaustavio na putu i zahtijevao

od Jošije da mu prisegne na vjernost, kao što bi priličilo novom

faraonu, te tako obnovio vezu između Judeje i Egipta. Nakon što je

sredio da ga Jošija susretne kod Megida, Neko II je onda izdajnički

prevario Jošiju i ubio ga. To bi odgovaralo kratkom opisu u Kraljevima

II, koji jednostavno bilježe da je Neko ubio Jošiju "kad ga je

vidio". Ali zašto bi Neko ubio Jošiju? Po svoj prilici, iako su Jošijine

religijske reforme mogle preplašiti Neka u određenoj mjeri, vjerojatno

su ga više ozlojedili Jošijini pokušaji da zadobije teritorij i proširi

sjeverne granice Judeje pripajanjem Samarije i Jizreelske doline,

što ga je onda potaknulo da počini ubojstvo kralja.

Ali ako nije bilo bitke kod Megida između Jošije i Neka, već je

samo dogovoren sastanak kako bi Jošija prisegnuo na vjernost novom

faraonu, mogli bismo se opravdano zapitati zašto bi se takav sastanak

održao kod Megida a ne u Jeruzalemu ili čak u Memfisu (Kairu), uz

raskošne svečanosti. Možda je Neko želio izbjeći Jošijin obred ili

iskazivanje njegove moći, što bi bio slučaj da se sastanak održao u

Jeruzalemu. Ali Neko je bez sumnje mogao zahtijevati da Jošija dođe

u Egipat na svečanost ukazivanja vjernosti, gdje bi Neko svakako

imao veću riječ. Sasvim je moguće da su Megido i Jizreelska dolina

predstavljali neutralni teren koji bi bio vrlo povoljan, osobito zbog

toga što je faraon već bio na tom području, na putu za Karkemiš.


U to je vrijeme asirski grad Megido, ili Stratum III, prema istraživačima

sa sveučilišta u Chicagu, ustupio svoje mjesto Stratumu II.

Međutim, nejasno je je li grad Stratum II bio u egipatskim rukama

609. pr. Kr. ili je već bio u Jošijinim rukama kao ishod novoga proširenja

i pripajanja toga teritorija. Takozvana tvrđava pronađena unutar

Stratuma II u Megidu, koja pokazuje neke znakove nasilnoga razaranja,

središte je arheološke rasprave. Nije sigurno idu li zasluge za

njezinu izgradnju Psametiku (Nekovu ocu), to jest, je li ona izgrađena

dok je Megido bio u egipatskim rukama nekoliko desetljeća početkom

sedmoga stoljeća pr. Kr., ili pak, Jošiji, to jest, je li ona izgrađena

nakon što je on započeo svoje širenje prema sjeveru u zadnjoj četvrtini

sedmoga stoljeća pr. Kr. Moguće je da su "tvrđavu" čak i poslije

izgradili Perzijanci u šestom ili petom stoljeću pr. Kr. To pitanje još

nije riješeno na zadovoljavajući način, usprkos desetljećima iskopavanja

na tom nalazištu.

Nažalost, naša tajna o ubojstvu također se ne može riješiti na zadovoljavajuć

način. Ako je Jošija bio ubijen, to je učinio Neko II ili je

barem dao naredbu. Toliko je jasno, ali zasad dostupni dokazi nisu

dovoljni da se osudi egipatski faraon. Čak i najnesposobniji odvjetnik

mogao bi prenijeti "razumnu sumnju" na članove porote koja bi

se okupila da presudi taj slučaj, jer je posve moguće da je Jošijina

smrt uslijedila u žaru borbe. Bez obzira na način na koji je Jošija

umoren kod Megida, reforme koje je započeo ubrzo su se zaustavile,

odričući tako zapadnom svijetu bilo kakvu mogućnost da se Judeja

stalno obnavlja. Uza sve to, Judejci su još jednom bili poniženi pred

egipatskom moći, ali taj put samo na nekoliko godina. Dolazak Babilonaca

pokazao se još gorim po Judejce jer su Nabukodonozor i

njegove vojske razorili grad Jeruzalem 597. pr. Kr., pa opet 586. pr.

Kr., protjeravši vladare i vodeće obitelji te zemlje. Marš na Jeruzalem

oba je puta vodio izravno preko Megida, iako izgleda da se u oba

navrata nisu vodile nikakve bitke u Jizreelskoj dolini.

Kada je počeo babilonski izlazak 586. pr. Kr., smrtno zvono zazvonilo

je Izraelu i Judeji, dvama odvojenim kraljevstvima koja su

bila pod opsadom od svrgavanja kralja Salomona i nestanka Ujedinjenoga

kraljevstva mnogo stoljeća prije. Taj konačni udarac ostavio

je tim zemljama vrlo mali postotak prijašnjega broja stanovnika za


narednih šezdeset godina. Tek kada Kir Veliki od Perzije oslobodi

Babilon i kada se vrate judejske izbjeglice, Jizreelska dolina i Megido

još će se jednom napučiti. Sljedeće perzijsko razdoblje u povijesti

toga grada, počevši 539. pr. Kr. (a to je Stratum I prema istraživačima

sa sveučilišta u Chicagu), bit će posljednji put da je Megido

doživio izgradnju imalo značajnijih građevina na svom drevnom tlu,

a dolazak Aleksandra Velikoga 332. pr. Kr. označit će kraj puta toga

dičnoga grada, jer taj brežuljak nikada više nije bio stalnije nastanjen

nakon toga datuma.


5. POGLAVLJE

Na rubu carstava

Ali tada se Vespazijan dao na drugi posao..., a taj je bio pokoriti

one koji su ugrabili brdo Tabor, mjesto koje se nalazi u sredini

između velike ravnice i Skitopolisa... kako je na toj planini bilo

mnoštvo naroda, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stotina

konjanika.

— Josip, Židovski rat 4-54

Očito je da su Ptolemejeve snage koje su branile Atabirium

u Jizreelskoj dolini bile namamljene u pogibelj. Antioh III

i njegova seleukidska vojska zauzeli su grad 218. pr. Kr.

pomoću česte varke, napadajući utvrđenja i tako zapošljavajući branitelje,

zatim se povlačeći i praveći se da odlaze u velikoj zbrci. Lakovjerni

branitelji otvorili su gradska vrata i počeli progoniti seleukidske

snage "u povlačenju", očekujući da će napraviti veliki pokolj.

Strahovito je ubijanje doista slijedilo, ali nad braniteljima koji su

bili odsječeni u zasjedi, jer su generali Antioha III postavili dodatne

skrivene postrojbe u blizini. Kada su branitelji Atabiriuma počeli

trčati za seleukidskim vojnicima "u bijegu", oni skriveni ratnici ustali

su iz svojih skrovišta i napali Ptolemejske snage iza leđa. Istodobno

su se seleukidske postrojbe naglo okrenule i napale iznenađene branitelje

Atabiriuma, koji su se tada našli između dviju seleukidskih

snaga i ubrzo su doživjeli pokolj. Vraćajući se u Atabirium, ljudi Antioha

III brzo su osvojili grad i preostale branitelje, koji više nisu

pružali veliki otpor, jer su bili zaprepašteni preokretom.

Polibije, grčki povjesničar koji se rodio samo jedno desetljeće

nakon bitke, jezgrovito priča:

Antioh, sa svojom vojskom, ... prešao je planinsku zemlju i došao

do Atabiriuma, koji leži na čunovitom brežuljku, s usponom više od


petnaest stadija. Uz pomoć zasjede i varke pri usponu on je uspio

zauzeti i taj grad: nakon što je namamio posadu da provali iz opkoljene

utvrde i da se ogleda u okršaju, on je izazvao one u prvim redovima

da progone njegove postrojbe što su se povlačile dosta daleko

niz brdo, a onda se okrenuo i počeo napredovati, dok su oni skriveni

provalili iz zasjede, napali neprijatelje i mnoge ubili; zatim ih je

slijedio u stopu i unio paniku među njima pa je tako zauzeo taj grad

najuriš ... Nakon što je postavio posadu u Atabiriumu, on je napredovao

dalje i zauzeo Pelu, Kamus i Gefrus. (Polibije Histories 5.70.

1-12)

Kada su kraljevstva Izraela i Judeje praktički prestala postojati a

babilonski izlazak počeo nakon razaranja Jeruzalema oko 586. pr.

Kr., Megido i Jizreelska dolina postali su ono što bi mogli nazvati

"osporavani obod". U takvoj zemljopisnoj i političkoj situaciji to se

područje nalazilo između dva carstva, kraljevstva ili društvena uređenja

uspostavljena na njezine obje strane, ali nijedna strana u sukobu

ne živi na osporavanom području. Povjesničari su dali posebnu

oznaku za područje Megida, Jizreelske doline i Izraela/Palestine

kao cjeline koje je u takvom stanju živjelo više od stoljeća. Fisher,

jedan od istraživača Megida, možda je to najbolje izrazio 1929. g.

Svim je povjesničarima već dugo vremena očito da je Palestina središnja

zemlja, neka vrsta drevne "Ničije zemlje" koja leži između

velikih vojnih sila utaborenih na obje njezine strane - u Africi velika

civilizacija egipatskih faraona; u Aziji kraljevi Babilonije, moćne

vojske asirskoga' vojnoga carstva, ili makedonski vladari Istoka.

Vojske tih velikih sila, bilo da marširaju iz Azije u Afriku ili obratno,

prolaze uz i niz doline Palestine ... Tako je slavna ravnica ... dobivši

svoje ime po Megidu (Armagedonu) ili po Esdraelonu (Jizreelu),

postala bojno polje gdje su se velike sile susjedne Afrike i Azije

sukobljavale u jednoj drugoj, dugačkoj bitci tisućama godina, osporavajući

jedna drugoj političku prevlast na Bliskome Istoku. Bilo je

neizbježno da se tamo uspostavi uporište koje će nadzirati klanac i

dolinu.

Tako je bitka između Antioha III i Ptolemeja IV na brdu Taboru

218. pr. Kr. postala sukob oko teritorija koji leži na rubovima kako

Ptolemejeva casrtva u Egiptu tako i Seleukidskoga carstva u Siriji -


Jizreelska dolina bila je doslovce osporavani obod - ali ni Egipćani

ni Sirijsci nisu stvarno živjeli u dolini u vrijeme kada su se zbog nje

borili. Isto je točno za bitke koje će uslijediti u Jizrelskoj dolini

između Ikšidida, Abasida i Hamdanida tijekom godina 940-46. po

Kr., između muslimana i Bizantinaca 975. po Kr. i muslimana i križara

u dvanaestom i trinaestom stoljeću po Kr., između Mameluka

i Mongola 1260., i Osmanlija i Napoleona 1799 i Osmanlija i Allenbyja

1918. Tek kada je država Izrael bila utemeljena 1948. g. i mogla

sebe vojno braniti, bitke u Jizreelskoj dolini opet su postale sukobi u

kojima je barem jedna strana stvarno živjela u osporavanom području.

Status Megida i Jizreelske doline kao osporavanog oboda počeo

je ustvari tijekom neoasirskoga razdoblja i nastavio se u kasnijem

babilonskom i perzijskom razdoblju, kada su vojske koje su išle na

Egipat stalno presijecale to područje. Neoasirski kralj Asarhadon

(Esarhadon) vjerojatno je prošao pokraj Megida tijekom uspješnoga

pohoda na Egipat 671. pr. Kr., kao što sam kratko spomenuo u 4.

poglavlju; zastrašujući neobabilonski kralj Nabukodonozor, koji je

tuda prošao 597. i 586. pr. Kr., također je ponovo prošao kroz to područje

tijekom pokušaja osvajanja Egipta 569. pr. Kr.; a perzijski kralj

Kambiz bez sumnje je također promarširao tim područjem kada je

bio na putu da osvoji Egipat 526. pr. Kr. Čak i sukob između Jošije,

kralja Judeje, i egipatskoga faraona Neka II, tamo 609. pr. Kr., neposredno

prije kraja kraljevstva Judeje i početka babilonskoga izgnanstva,

možemo smatrati ranim primjerom bitke u kojoj je Jizreelska

dolina bila osporavani obod, jer je Jošija bio kralj Judeje, a ne Izraela,

a Jošijin napad na Neka II bio je nuzgredan događaj u stvarnom egipatskom

pohodu u sjevernoj Siriji, gdje su namjeravali pomoći Asircima

protiv Babilonaca.

Dolazak Grka 332. pr. Kr. promijenio je narodnost napadajućih vojski

ali gotovo ništa drugo. Aleksandar Veliki i njegova vojska, dok

su bili na putu da osvoje Siriju-Palestinu i Egipat, gotovo su sigurno

prošli pokraj Megida, izgleda bez potrebe da vode bitku. Nakon

Aleksandrove smrti 323. pr. Kr., nekoliko njegovih generala međusobno

je podijelilo zemlje koje je osvojio. To je dovelo do rasta Antigonidskoga,

Seleukidskoga i Ptolemejskoga carstva tijekom sljedećeg

helenističkoga razdoblja od 323. do 30. pr. Kr. Seleukidi u Siriji i


Ptolemejevići u Egiptu bili su skoro stalno u ratu jedni s drugima,

jer su jedni i drugi željeli osvojiti područje drugoga. Tijekom toga

razdoblja, u vrijeme Antioha III i Ptolemeja IV, Jizreelska dolina

ponovo je postala poprište prolijevanja krvi kao rezultat njezinoga

statusa osporavanoga oboda.

U zanimljivom stjecaju okolnosti, Antioh III popeo se na seleukidsko

prijestolje u Siriji 223/222. pr. Kr., upravo u vrijeme kada

je Ptolemej IV došao na prijestolje u Egiptu. Ta su dva mlada čovjeka

ratovala jedan protiv drugoga skoro cijelo vrijeme svojih vladavina

u bitkama koje su pogodile cijelu Siriju-Palestinu. Antioh je, 221.

pr. Kr. započeo ono što se danas naziva Četvrti sirijski rat, u kojemu

je jednom zauvijek pokušao oteti Ptolemeju IV Siriju-Palestinu.

Rat se 218. pr. Kr. prenio na jug sve do brda Tabora u Jizreelskoj dolini.

Nakon što je Antioh III zauzeo Filoteriju, na obalama Galilejskoga

mora, i veliki grad Skitopolis (helenistička inačica Bet-Seana/Beisana),

produžio je prema Atabiriumu (također znan kao Itabirium ili

Atabirion). Grad je služio kao upravno središte Jizreelske doline tijekom

helenističkoga razdoblja, jer je Megido već odavno bio pretvoren

u ruševine, na kraju perzijskoga razdoblja oko 332. pr. Kr.

Osim onoga što nam Polibije pripovijeda (ranije u ovom poglavlju),

malo znamo o bitci kod Atabiriuma. Čak je samo mjesto događaja

izazvalo raspravu. Većina znanstvenika smatra da je Atabirium bio ili

na vrhu ili na gornjim obroncima brda Tabora. Možda je grad ležao

sjeverno od brda Tabora, jer ruševine nađene na samom brdu Taboru,

koje uključuju ostatke tvrđava i samostana, datiraju tek iz rimskoga

razdoblja i poslije. Ali postoji velika ruševina iz helenističkoga razdoblja

na terasi sjeverno od planine. Iako ta ruševina još nije iskopana,

ona bi mogla sadržavati ostatke helenističkoga grada Atabiriuma

koji je uništio Antioh i njegova seleukidska vojska.

Sukob između Antioha III i Ptolemeja IV nije se riješio kao ishod

te bitke iz 218. pr. Kr., niti nakon novih bitaka 217. pr. Kr. Ustvari,

Seleukidi će preuzeti većinu Palestine-Sirije od egipatskih Ptolemejevića

tek nakon Petoga sirijskoga rata, koje su te dvije sile vodile

od 201. do 198. pr. Kr. Seleukidi nisu dugo držali tu područje jer su

Zidovi, nakon manje od trideset godina poslije, uspješno zbacili helenističke

gospodare u Makabejskoj pobuni oko 167. pr. Kr. Pobunu


Karta 16. Antioh III i Ptolemej IV

1. Ptolemejske snage smještene u Atabiriumu.

2. Seleukidske snage marširaju iz Skitopolisa (Bet-Šeana/Beisana).

3. Seleukidske snage napadaju Atabirium, onda se prave da bježe, a Ptolemejske

snage ih gone.

4. Seleukidi dočekuju u zasjedu ptolemejske snage, zatim osvajaju Atabirium.

su predvodili svećenik Matatija i njegov sin Juda Makabejac, a potaknula

ju je tlačiteljska vjerska politika Antioha IV Epifana koja je

zabranjivala štovanje na sabat, stavila obrezivanje izvan zakona i

uklonila ograničenja na ishranu. Čašu je prelilo Antiohovo postavljanje

žrtvenika Zeusu s Olimpa u Jeruzalemski hram (vidi Daniel 11:

31; 1 Makabejci 1:20-61; 2 Makabejci 6:2).

Iako se nikakve bitke nisu stvarno vodile u Jizreelskoj dolini tijekom

makabejske pobune oko 167. pr. Kr. ili u narednom hasmo-


nejskom razdoblju židovske samouprave do Pompejeve opsade 63.

pr. Kr., ta je dolina ipak doživjela prijelaz nekoliko vojski u tom razdoblju.

Među njima je bilo i tri tisuće vojnika Simona, brata Jude

Makabejca, koji se probio 163. pr. Kr. i sigurno izveo Židove iz toga

područja u Jeruzalem. Tri tisuće ljudi Jonatana, nasljednika Jude Makabejca,

također je promarširalo kroz Jizreelsku dolinu, od kojih je

dvije tisuće ostalo u Jizreelskoj dolini i zapadnoj Galileji, dok je ostatak

marširao dalje prema Ptolomaisu (Aki) i stradao 143/142. pr. Kr.

Uza sve to, vojske Hasmonejca Ivana Hirkana i njegovih sinova

Aristobula I i Antigona, kao i snage njihova seleukidskoga neprijatelja

Antioha IX Cizicena, prelazile su preko istočnoga dijela Jizreelske

doline tijekom njihovih raznih sukoba. Ta se borba konačno

odlučila u bitci južno od doline, između Skitopolisa (helenistički

Bet-Šean/Beisan) i Samarije, te hasmonejskim zauzećem samoga

Skitopolisa 108/107. pr. Kr. Josip također bilježi da su dva hasmonejska

brata, Aristobul I i Antigon, "opustošili svu zemlju koja leži oko

brda Karmel" (Josip, Židovski rat, 1.66), što se možda neizravno

odnosi na Jizreelsku dolinu.

Snage Aristobula I vjerojatno su tada prošle kroz Jizreelsku dolinu

104/103. pr. Kr., dok su išle ususret bitkama protiv Iturejaca u

Gornjoj Galileji i dalje na sjever. Josip također daje popis gradova

koji su se nalazili unutar kraljevstva Aleksandra Janeja (103-76. pr.

Kr.), nasljednika Aristobula I, među kojima su se nalazili Tabor brdo,

Skitopolis i Gadara. To vjerojatno podrazumijeva stalan hasmonejski

nadzor nad Jizreelskom dolinom i mogući prijelaz vojski kroz to

područje, iako se to ne može sa sigurnošću utvrditi.

Prema tome, iako su mnoge vojske promarširale kroz Jizreelsku

dolinu, razne suprotne snage uglavnom se nisu zaustavljale da se tu

bore više od stotinu godina, otprilike od 167. pr. Kr. do oko 63. pr. Kr.

Umjesto toga, većina bitaka koje su se vodile u tom i širem području

tijekom hasmonejskoga razdoblja dogodila se u blizini Skitopolisa

(Bet-Šeana/Beisana). Čak je i Pompejev pohod na Palestinu 63. pr.

Kr. prošao pokraj Skitopolisa, istočno od Jizreelske doline. Bitka za

koju se može potvrditi da se vojevala u Jizreelskoj dolini je pohod

Gabinija, rimskoga guvernera (prokonzula) Sirije, protiv hasmonejskoga

pobunjenika Aleksandra, sina Aristobula II prvog unuka Aleksandra

Janeja. To se zbilo na brdu Taboru ili blizu njega 55. g. pr. Kr.


Karta 17. Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II

1. Pobunjenički Židovi okupljaju se oko brda Tabora.

2. Rimske snage marširaju iz Egipta prema brdu Taboru.

3. Bitka na padinama brda Tabora.

4. Rimljani marširaju na Jeruzalem.

Aleksandrova pobuna 55. pr. Kr. bila je dio silovitih ustanaka protiv

Rimljana po cijeloj Palestini koji su počeli poslije Pompejevoga

prodora u Palestinu 63. pr. Kr., i postajali još žešći nakon Gabinijevoga

postavljanja za guvernera (prokonzula) Sirije 57. pr. Kr. Aleksandrova

bitka protiv Gabinija prva je od pet koje će se voditi u Jizreelskoj

dolini u različitim vremenskim razmacima tijekom sljedećih dvije

tisuće godina kao dio većih, povezanih pokušaja da se uspostavi neovisno

židovsko kraljevstvo ili nacija u Siriji-Palestini. Te bitke uključuju

ne samo dvije koje su se vodile u Jizreelskoj dolini tijekom rimskoga

razdoblja - onu Aleksandra, sina Aristobala II, protiv rimskoga


guvernera Gabinija 55. pr. Kr. i onu židovskih pobunjenika protiv rimskoga

generala Vespazijana 67. god. po Kr. - već i sukobe tijekom

Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. g., Šestodnevnoga rata 1967. i

Jom Kipurskoga rata 1973. g. (vidi 9. poglavlje).

Prema povjesničaru Josipu, Aleksandar je ugrabio priliku kada je

Gabinije bio privremeno zauzet boreći se najprije protiv Parta u Mezopotamiji

a zatim protiv Ptolemejevića iz Egipta. Okupljajući veliku

vojsku, Aleksandar je brzo zauzeo Jeruzalem, Judeju, Samariju i

Galileju i počeo ubijati sve Rimljane u tim područjima. Gabinije je

najprije poslao Antipatera da uguši pobunu. Antipater je prilično uspio

i nagovorio mnoge stanovnike da prihvate rimsku vlast, ali se Aleksandar

sa svojih otprilike trideset tisuća vojnika povukao da bi pružio

posljednji otpor blizu brda Tabora. Sam Gabinije vratio se na vrijeme

da povede bitku protiv Aleksandrovih snaga. Josip ne opisuje detaljno

samu bitku, ali kaže da je deset tisuća židovskih pobunjenika poubijano

a da su ostali pobjegli.

Ali, kako je Gabinije bio odsutan, drugi dio Sirije bio je u komešanju,

a Aleksandar, sin Aristobula, poveo je Židove ponovo u pobunu. Okupio

je veliku vojsku i počeo ubijati sve Rimljane koji su se nalazili

u zemlji; na to se Gabinije uplašio (jer on se već vratio iz Egipta, a

bio je prisiljen brzo se vratiti zbog tih nereda) i poslao Antipatera,

koji je uspio nagovoriti neke pobunjenike da se primire. Međutim,

trideset tisuća još je uvijek nastavilo s Aleksandrom, koji je bio željan

borbe; prema tome Gabinije je otišao u boj, kada su mu se Zidovi

ispriječili; i tako dok se bitka vodila blizu brda Tabora, deset tisuća

ih je poginulo, a ostatak mnoštva se raspršio i pobjegao. Tako je Gabinije

došao u Jeruzalem i učvrstio vlast kao što je Antipater to trebao

učiniti. (Josip, Židovski rat 1.175).

Josip na drugome mjestu daje kraću inačicu istih događaja.


Slika 12. Brdo Tabor i Jizreelska dolina u blizini Ain Jaluta s brdom Gilboa

u pozadni (Zev Radovan, Jeruzalem)

Iako Josip govori da se bitka vodila blizu brda Tabor, on ne bilježi

točno mjesto. Možda se vodila na padinama same planine ili u

susjednoj Jizreelskoj dolini. Aleksandru bi svakako bilo teško razmjestiti

trideset tisuća ljudi na samoj planini što bi značilo da se bitka

vodila u susjednoj ravnici, ali onda je teško povjerovati u Josipove

brojke od trideset tisuća pobunjenika i deset tisuća mrtvih. Da je bilo

manje ljudi sukob bi mogao biti na padinama planine; inače, obližnje

ravno tlo Jizreelske doline, pozornica drugih prošlih i budućih bitaka,

uključujući one Debore, Gideona i Napoleona, vjerojatnije je mjesto

na kojemu bi se mogle rasporediti židovske i rimske snage.

U svakom slučaju, pobuna je skršena a rimska prisutnost u Siriji-

Palestini ojačana. Govori se da je Gabinije poštedio Aleksandru život,

da bi ga nekih šest godina poslije ubio Pompej. Tijekom sljedećih

nekoliko desetljeća došlo je do manjih pobuna u Siriji-Palestini, ali

one se nisu ticale Jizreelske doline. Ustvari, izgleda da je ta dolina

ostala prilično mirna cijelo stoljeće, osim jednoga jedinoga okršaja

36. god. po Kr. kada je Vitelije, rimski dužnosnik odgovoran za provinciju

Palestinu, proveo svoje legije kroz Jizreelsku dolinu na putu

od Ptolemaisa (Ake) prema Transjordaniji ususret sukobu s Aretom


IV, kraljem Nabatejaca. Još jednom su odnosi Rimljana i Židova

dostigli kritičku točku u vrijeme Nerona i Vespazijana, sredinom prvoga

stoljeća po. Kr., u onome što danas nazivamo Prvi židovski ustanak.

Trajao je od oko 66 do 73. po Kr. a završio u poznatom (iako danas

osporavanom) masovnom samoubojstvu kod Masade i izazvao

pozornost rimskoga cara Nerona u samim prvima danima pobune.

Neron je poslao svojega najboljeg generala, Vespazijana, s tri legije, u

Palestinu kako bi stavio pod nadzor stanje koje se sve više pogoršavalo.

Od te tri legije, Peta i Deseta legija bile su smještene u Cezareji

na obali, dok je Petnaesta legija imala svoj stožer u Skitopolisu

(Bet-Šeanu (Beisanu).

Židovske pobunjenike predvodio je lukavi general Josip, isti onaj

čovjek koji će poslije postati povjesničar i apologet i koji je, između

ostalih djela, napisao dvije knjige koje često citiram u ovim poglavljima:

Židovske starine i Židovski rat. Josip je pokušao pripremiti

Židove kako je najbolje znao za predstojeće bitke protiv Rimljana.

Njegove pripreme uključivale su vojne vježbe za pobunjenike, kojih

je navodno bilo skoro sto tisuća na početku pobune, te gradnju zidina,

utvrda i drugih obrambenih građevina u Jizreelskoj dolini, Galileji

u današnjoj Golanskoj visoravni. Najpoznatije su bile utvrde u Gamli

i Jotapati; bio je sagrađen i zid koji je okruživao vrh brda Tabora.

Vespazijan je smjestio svoj stožer u Ptolemaisu (Aki) i brzo izazvao

na bitku Josipa i pobunjenike. Okrenuvši se najprije protiv Sepphorisa

i Jotapate 67. po Kr., Rimljani su doživjeli brzi uspjeh i čak su

uhvatili samoga Josipa. Ubrzo je slijedila predaja Tiberijade, Tariheje

i većega dijela Galileje, a još uvijek su odolijevale pobunjeničke

posade u Gišali i na brdu Taboru. Prije nego što su odlučili postaviti

opsadu tih manjih utvrda, Vespazijan i njegove postrojbe skrenule

su s puta da osvoje Gamalu na Golanskoj visoravni, koju je Agripa već

opsjedao sedam mjeseci. Tri rimske legije mjesec dana su opsjedale

i konačno osvojile tu tvrđavu-grad. Slijedio je napad na brdo Tabor

koji nije trajao toliko dugo i nije ni izdaleka bio tako težak.

Vespazijan je u listopadu 67. po Kr. skrenuo svoju pozornost na

židovske pobunjenike utvrđene u tvrđavi na brdu Taboru. Josip

tvrdi da je on dao izgraditi obrambeni zid oko vrha planine, ali možda

je i Herod izgradio tvrđavu na istom području, koju su pobunjenici

mogli koristiti. Svakako, ruševine iz rimskoga doba još uvijek su


ile vidljive putnicima na brdu Taboru krajem devetnaestoga s t .

Kitchener ih opisuje kako se sastoje od "čvrstoga zida izgrađenog

od velikog spojenog kamenja, koje su na razmacima ojačavale četvrtaste

kule zatvarajući velik pravokutni prostor koji je zauzimao

cijeli vrh brežuljka."

Josip daje prilično detaljan opis bitke izmed židovskih pobunjenika

i rimskih snaga na brdu Taboru 67. g. po Kr.

A to su bile teške okolnosti u kojima se našao narod Gamale. Ali

tada je Vespazijan započeo druge poslove, tijekom te opsade, a to je

značilo pokoriti one koji su osvojili brdo Tabor, mjesto koje se nalazi

između velike ravnice i Skitopolisa, a kojega je brdo uzdignuto

trideset "furlonga" tako da se teško popeti s njegove sjeverne

strane; njegov vrh je ravnica od dvadeset i šest furlonga, a cijela je

oivičena zidom. Taj je dugačak zid Josip podigao u četrdeset dana,

i snabdio ga drugim materijalima, te vodom odozdo, jer su stanovnici

koristili samo kišnicu. Kako je na tome brdu bilo mnoštvo

ljudi, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stotina konjanika.

Kako je njemu bilo nemoguće popeti se uz planinu, pozvao je mnoge

od njih na mir, nudeći svoju desnu ruku za njihovu sigurnost i za

svoje zalaganje za njih. Oni su se stoga spustili dolje ali s izdajničkim

planom, kao što je i on imao za njih izdajnički plan na drugoj

strani, planirajući ih zaskočiti u dolini. Oni su se također spustili,

kao da se slažu s njegovim prijedlogom, ali s ciljem da se obruše na

njega kada on ne bude oprezan. Međutim, Placidova varka bila je

suviše teška za njih; jer kada su se Židovi počeli boriti, on se pretvarao

da bježi, a kada su oni stali progoniti Rimljane, on ih je namamio

daleko na ravnicu, i onda naredio svojim konjanicima da se

okrenu; nakon toga ih je porazio i pobio ih veliki broj, a ostalima

odsjekao odstupnicu i spriječio povratak. Tako su oni napustili Tabor

i pobjegli u Jeruzalem, dok su se ljudi te zemlje s njim nagodili jer

im je ponestalo vode, pa su prepustili planinu i sami se predali Placidu.

(Josip, Židovski rat 4.54)

Josip ne daje točan br. židovskih pobunjenika koji su branili brdo

Tabor, ali govorise da je Placid, kom je Vespazijan povjerio vodstvo

napada, imao samo 600 konjanika. Nije jasno je li bila uključeno

i rimsko pješaštvo. Josip je ne spominje, a činjenica da izvješćuje

kako se rimske snage nisu mogle popet uz brdo može ukazivat


da je dobar dio rimskih napadača doista bio na konjima. Međutim,

uzimajući u obzir standardnu rimsku taktiku, trebamo pretpostaviti

da je bio prisutan barem manji broj rimskog pješaštva. U svakom

slučaju izgleda da je mali broj ljudi bio uključen na objema stranama,

barem u odnosu na ono što Josip govori za prethodnu bitku između

Gabinija i Aleksandra u istom području.

Postoje problemi i s drugim brojkama spomenutim u Josipovom

prikazu. Naprimjer, brdo Tabor je samo tri furlonga visoko (600 metara),

a ne trideset kako kaže Josip, a obodnica na vrhu planine samo

je šest furlonga (1200 metara) dugačka a ne dvadeset šest furlonga,

kako piše Josip. Bilo bi skoro nemoguće izgraditi zid koji bi okruživao

dvadeset i šest furlonga (5200 metara) u samo nekoliko dana

kao što Josip tvrdi, ali zid od samo šest furlonga vjerojatno bi se mogao

izgraditi u tako kratkom razdoblju. Ti problemi s Josipovim brojkama

nisu neuobičajeni; prije u ovome poglavlju, zabilježio sam

njegovo vjerojatno pretjerivanje s brojem hasmonejskih branitelja za

vrijeme bitke između Gabinija i Aleksandra, sina Aristobula II 55.

g. pr. Kr. I drugi znanstvenici koji su proučavali Josipov prikaz bitke

koja se dogodila kod Megida 73. po Kr., nekih šest godina nakon

poraza pobunjenika na brdu zvanom Tabor, ukazali su na nesuglasja i

probleme s prikazanima visinama, razdaljinama i brojem ljudi koji

su sudjelovali u bitci.

Sve tri bitke koje su se dogodile u Jizreelskoj dolini tijekom helenističkoga

i rimskoga razdoblja (218. pr. Kr., 55. pr. Kr. i 67. po Kr.)

vodile su se na brdu Taboru ili blizu njega, jer su ta planina i grad

Atabirium funkcionirali kao upravno središte Jizreelske doline u to

vrijeme. Možda nas ne bi trebala previše iznenaditi sličnost taktika

u dvije od tri bitke (218. pr. Kr. i 67. po Kr.). koje su se sastojale u

tome da se branitelji izmame iz svojih utvrda i zaskoče u zasjedi, jer

je prirodni zemljopis brda Tabora možda nalagao takvu taktiku, slično

kao što su, na suprotnoj strani Jizreelske doline. Tutmozis III i general

Allenby slijedili planove bitke koji su podsjećali jedan na drugoga

tako što su jednako marširali kroz klanac Musmus prema Megidu

iako razdvojeni tri tisuće četiristo godina.

Međutim, branitelji brda Tabora, kako u bitci protiv Antioha III

218. pr. Kr. tako i u bitci protiv Vespazijana 67. po Kr., bili bi se


Karta 18. Vespazijan i židovski pobunjenici

1. Židovski pobunjenici okupljaju se na vrhu brda Tabora.

2. Rimljani marširaju na brdo Tabor.

3. Pobunjenici marširaju dolje da susretnu Rimljane u miru, a da ih onda

iznenadno napadnu.

4. Rimljani se pretvaraju da bježe pred Židovima, a onda se okreću i zaskoče

pobunjenike.

okoristili strateškim savjetima koje je poslije predočio pruski vojni

genij Clausewitz u svojoj knjizi Načela ratovanja.

Svrha utvrda je zadržati značajan dio neprijateljske vojske kao opsadne

postrojbe, a da mi dobijemo priliku da porazimo ostatak vojske.

Prema tome, najbolje je voditi naše bitke iza naših utvrda a ne

ispred njih.


U objema bitkama, branitelji brda Tabora, umjesto da ostanu iza

utvrda, dopustili su svojim napadačima da ih namame izvan utvrda

te da ih onda zaskoče u zasjedi i poraze.

Istina u dobro poznatoj uzrečici "Zemljopis diktira kako povijest

tako i bitke" nigdje nije očitija nego u Jizreelskoj dolini, s njezinim

planinama i brežuljcima, koritima rijeka i rijekama i plodnom ravnicom.

Kao što je Clausewitz pisao u svojoj knjizi jednostavno naslovljenoj

O ratu: ... zemljopis i obilježje tla imaju blizak i uvijek

prisutan odnos prema ratovanju. Oni imaju odlučujući utjecaj na bitku,

kako na njezin tijek tako i na njezino planiranje i izvršavanje."

Međutim, Clausewitz je otišao dalje i ukazao da su još važniji od terena

"odnosna vrijednost dviju vojski i njihovih zapovjednika." On

je zaključio, "Veliki zapovjednici... obično su više voljeli zauzeti

položaj na otvorenom zemljištu." Prema tome, iako je očito da je

zemljopis Jizreelske doline možda nalagao uporabu sličnih strategija

u trideset i četiri bitke koje su se tamo vojevale tijekom proteklih

četiri tisuće godina, u nekoliko slučajeva pobjeda je postignuta korištenjem

superiorne strategije koja bi se pokazala djelotvornom bez

obzira na vrstu terena na kojima se ostvarivala. Najočitiji primjer je

strategija tobožnjega uzmaka što namamljuje neprijatelja u zasjedu,

kao što smo već raspravljali u ovome poglavlju. Ne samo što su Antioh

III 218. godine pr. Kr. i Vespazijan 67. po kr. koristili tu strategiju,

već ćemo ubrzo vidjeti da ju je koristio i Zahir al-'Umar 1735., a

možda i Mameluci 1260.g.

Međutim, treba imati na umu da su u bitci protiv Vespazijana i

Rimljana, židovski pobunjenici, izgleda, napustili dragovoljno svoje

obrambene položaje i otišli susresti se s Rimljanima kao što su ovi predložili.

Pobunjenici nisu bili naivni i vjerojatno su intuitivno osjećali

upozorenje kineskoga vojnoga stratega Sun Tzua iz petoga stoljeća

pr. Kr. "Kada se zatraži prestanak vatre bez prethodnih dogovora, to

govori o planu." Tako su pobunjenici otišli na predloženi sastanak,

ali su i nosili izdajstvo u srcima, jer su namjeravali napasti Rimljane

kada dođu blizu. Tek kada su pobunjenici počeli napad, Rimljani su

izveli varku i pretvarali se da uzmiču, namamivši pobunjenike dalje

u dolinu, gdje se rimska konjica mogla razmahati i sasjeći židovske

branitelje na komade.


Tako su Rimljani porazili židovske pobunjenike na brdu Taboru

67. po Kr. i nastavili neumorno na svome putu da zauzmu Jeruzalem

i unište Drugi hram tri godine poslije. Konačan otpor je uklonjen tek

73. g. po Kr. s mogućim masovnim samoubojstvom kod Masade, ali

su dotad Rimljani naučili lekciju. Shvativši važnost Palestine kao

cjeline i Jizreelske doline posebno, poslali su drugu rimsku legiju u

to područje pedesetak godina poslije, tijekom burnoga desetljeća prije

Drugoga židovskoga ustanka, koji je počeo oko 132. g. po Kr.

Šesta rimska legija stigla je u Palestinu najvjerojatnije između

117. i 120. g. po Kr., kao odgovor na pojačano židovsko neprijateljstvo

i otpor rimskim okupatorima. Poznata kao Legio VI Ferrata

("Željezna"), legija je postavila svoj stožer samo jednu milju od

drevnoga mjesta Megida, raselivši židovsko selo Kefar 'Otnai. To

selo, koje su Rimljani nazvali "Caparcotnei", osnovano je tijekom

hasmonejskoga razdoblja, a možda i prije, kako bi se čuvao vitalni

put koji je vodio kroz Wadi 'Aru (klanac Musmus) i dalje za Jeruzalem.

Šesta rimska legija bit će prisutna u tome području narednih

stotinu godina, osobito nadzirući Jizreelsku dolinu. Izgleda da je sama

njezina prisutnost bila dovoljna kako bi osigurala da se nikakva

bitka ne vodi u toj dolini tijekom njezinoga stoljetnoga boravka.

Poslije je Šesta legija dala svoje ime gradu koji je izrastao oko

vojnoga tabora. Ta metropola postala je poznata kao Legio, dok je

Jizreelska dolina kao cjelina nazvana "Campus Maximus Legionis".

Glavna rimska cesta vodila je od Legija prema Sepforisu, Cezareji,

Skitopolisu (Bet-Šeanu/Beisanu), Ptolemisu (Aki) i Jeruzalemu, koji

su tada nazvali Aelia Capitolina. Nažalost, rimski ostaci u Kefar

'Otnaiju/Capacotneiju/Legiju nisu još potpuno arheološki istraženi,

a kasniji bizantski ostaci još su manje poznat.

Tijekom bizantskoga razdoblje, oko 300 do 634. g. po Kr. Legio

je bio privremeno preimenovan u Maximianopolis, ili prema Dioklecijanovom

suvladaru Maxiamianusu Herculiusu (286-304. po Kr.)

ili Maximianusu Galeriusu (305. po Kr.), koji je bio augustus provincija

Istočnoga rimskoga carstva. Nasreću, to se ime nije održalo, a

mještani su ga nastavili nazivati Legio. To objašnjava preobrazbu imena

u arapski Lejjun ili Lajjun nakon kasnijega dolaska muslimanskih

snaga 634. g. po Kr. To ime, Lejjun ili Lajjun, će se onda koristiti za


arapsko selo stalno smješteno na tome području u sljedećih tisuću i

tristo godina, sve do Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. kada je

selo konačno napušteno jer su stanovnici pobjegli pred ratom.


6. POGLAVLJE

Islamski napadači

... tkogod se bori u slavu Alaha, bilo da pogine ili bude pobjednik,

dobit će od nas veliku nagradu.

— Kuran, Sura 4 ("Žene"), 74

Dolaskom islama u područje Sirije-Palestine, Jizreelska dolina,

nastavljajući svoju ulogu "osporavanoga oboda" (vidi

5. pog.), još je jednom postala pozornicom nekoliko vojnih

sukoba. Prvi se mogao dogoditi još 634. Bitka kod Adjnadayna (također

poznatoga kao Ijnadayn) dogodila se 30. srpnja iste godine,

između bizantskih i islamskih snaga. U toj bitci, islamska je vojska

nanijela strahovit poraz bizantskim vojnicima. Teodor, brat cara Heraklija

i drugi bizantski vođe bili su prisiljeni povući se sve do Damaska,

ostavljajući cijelu Palestinu na milost i nemilost muslimanskim

napadačima, koji su krenuli zauzeti Jeruzalem četiri godine

poslije, 638. Oni će posjedovati taj Sveti grad sljedećih 450 godina,

dok ga križari ne preotmu iz njihova nadzora 1099. g.

Iako muslimanski izvori kažu da je Adjnadayn smješten daleko

južno od Jizreelske doline, geografi ne mogu potvrditi da tamo postoji

mjesto takva naziva. Postoji manja mogućnost da je ime Adjnadayn,

koje znači "Dvije vojske", arapska istoznačnica za latinski legionum,

pa tako može značiti da se bitka ustvari dogodila kod Lejjuna u Jizreelskoj

dolini. Međutim, nema dovoljno podataka koji bi potvrdili

ili opovrgnuli tu mogućnost, a većina modernih znanstvenika vjeruje

da Adjnadayn nema nikakve veze s Jizreelskom dolinom već da

ga treba poistovjetiti s Yarmuthom blizu Wadi al Samta, nekih dvadeset

pet kilometara zapadno-jugozapadno od Jeruzalema, u blizini

dvaju sela al-Djannaba.


Međutim, može se sa sigurnošću potvrditi da se nekoliko bitaka

vodilo u Jizreelskoj dolini tijekom stoljeća islamske vladavine u

Siriji-Palestini, prije dolaska križara. Dvije od njih dogodile su se u

razmaku od samo šest godina, jedna 940. između egipatske ikšididske

dinastije i abasidske dinastije iz Mezopotamije, a jedna 946. između

Ikšidida i Hamdanida iz Mosula i sjeverne Sirije. Treća se vodila oko

trideset godina poslije, kada je bizantski car Ivan Cimisko (Tzimikes)

vidio priliku da osvoji Palestinu. Iako je malo detalja dostupno

za bilo koju od tih bitaka, očito je da su se sve vodile zbog toga što je

to područje nastavilo biti osporavani obod.

Abasidski vladari u Bagdadu postavili su Muhameda ibn Tughja

za guvernera Egipta u srpnju 935. Ibn Tughj bio je sin prijašnjega

guvernera Damaska i proveo je veći dio djetinjstva u Siriji i Palestini.

On je brzo uspostavio nadzor u Egiptu, a 939. g. dobio je naslov al-

Ikšid, ili "Sluga", što je naslov koji su prethodno koristili prinčevi iz

Fraghane u Središnjoj Aziji, odakle je potjecala njegova obitelj. On

je poslije odbacio abasidsku vlast i utemeljio ikšididsku dinastiju

Egipta, koja će trajati približno trideset godina.

Skoro u isto vrijeme, krajem prosinca 938., čovjek po imenu Ibn

Ra'ik, koji je služio kao vrhovni zapovjednik abasidske vojske, bio

je postavljen za guvernera regije Gornjega Eufrata i sjeverne Sirije.

On je smjesta išao u pohod kako bi preuzeo ostatak Sirije, Palestine

i Egipta od novoosnovanoga ikšididskoga režima. Napustio je sa svojom

vojskom Bagdad u siječnju 939. g. i krenuo prema Siriji-Palestini.

Kao odgovor na to Muhamed ibn Tughj velikodušno je ponudio

mir, nudeći mu mirovni sporazum kojim bi mu prepustio veći dio

Sirije i Palestine južno, sve do Tiberiasa, kao i godišnji danak u novcu.

Iako je Ibn Ra'ik u početku prihvatio tu ponudu, on se nije zadovoljio

na duži rok, i u studenom iste godine, prekinuo je mir i poslao

svoju vojsku prema jugu do Ramla u Palestini.

Muhamed ibn Tughj i njegove ikšididske snage smjesta su krenule

prema sjeveru iz Egipta, u namjeri da odbiju napadače. Iako su

bili poraženi u bitci blizu el-Arisha na Sinaju, Ibn Tughj i njegova

vojska uspjeli su se preustrojiti i dočekati u zasjedi Ibn Ra'ika prije

nego što se on uspio uputiti prema Egiptu. Ibn Ra'ik privremeno se

povukao prema Damasku, dok su se Ikšididi vratili u Egipat da priku-


pe još jednu vojsku. Te dvije sile susrest će se ponovno, i to u Jizreelskoj

dolini, nekoliko mjeseci poslije.

Ikšididska vojska još je jednom krenula sjeverno od Egipta, početkom

ljeta 940, ali je tada nije vodio Muhamed ibn Tughj već njegov

brat Abu Nasr al-Husain. Abasidsku vojsku koja je krenula južno od

Damaska u isto vrijeme opet je predvodio Ibn Ra'ik. Bitka se vodila

kod Lejjuna u Jizreelskoj dolini 24. lipnja 940, sredinom Ramadana.

Nije zabilježeno koliko su obje strane bile brojčano snažne. Nisu

poznati ni točni detalji bitke, osim jedne jedine činjenice daje Abu

Nasr al- Husain, vođa ikšididskih snaga i brat Ibn Tughjya, poginuo

tijekom sukoba. Iz tog se razloga ta bitka ponekad doživljava kao

abasidska pobjeda, iako je ishod bio više izjednačen a ne prava pobjeda

jedne ili druge strane.

Postoji priča da je sam Ibn Ra'ik otkrio Abu Nasrovo tijelo i dostojno

ga pokopao. U žalosti za smrću Ikšididova brata, Ibn Ra'ik

poslao je sina Muzahima kao taoca u Egipat, poručujući Ibn Tughju

da čini s Muzahimom što god želi. Ibn Tughj spremno je odgovorio

jednostavnim zahtjevom da se stanje vrati na ono koje je vladalo prije

zadnjeg ratovanja. Ibn Ra'ik se složio, pa je zaključen trajniji mir

bračnim savezom između Muzahima, sina Ibn Ra'ika, i Fatime,

kćeri Ibn Tughja. Južni dio Sirije-Palestine, uključujući područje od

Tiberiasa i Galilejskoga mora prema jugu, i dalje je bio u vlasti Ibn

Tughja i njegovih ikšididskih snaga, dok je sjeverni dio, uključujući

većinu Sirije, pripao Ibn Ra'iku i njegovim abasidskim snagama.

Ibn Tughj također se složio da plaća godišnji danak od 140.000 zlatnika,

čime je taj sporazum postao gotovo istovjetan kao onaj što ga

je u početku ponudio Ibn Ra'iku još 939. g.

Međutim, mir nije dugo trajao jer je samo dvije godine poslije,

942., Ibn Ra'ik ubijen. Njegovo ubojstvo naredio je Nasir ad-Daulah,

ili "Branitelj dinastije", član suparničke hamdanidske obitelji

podrijetlom iz Mosula. Nasir ad-Daulah poslao je 944, kao dio uspostave

vlastitoga kraljevstva, najprije rođaka Husaina a zatim mlađega

brata, Saif ad-Daulaha, ili "Mača dinastije" da zauzmu Alepo

i da preuzmu područje Sirije koje je prije nadzirao Ibn Ra'ik.

Muhamed ibn Tughj al-Ikšid od Egipta, u listopadu 945., nakon

nekoliko čarki i barem jedne izravne bitke, složio se oko mirovnih


Karta 19. Ikšididi i Abasidi

1. Ikšididska vojska kreće sjeverno od Egipta.

2. Abasidska vojska kreće južno od Damaska.

3. Bitka kod Lejjuna.

uvjeta s novo silom u tome području, da bi umro u ljeto 946., prije

nego što je novi sporazum ostvaren. Tako su ujesen 946., Saif ad-

Daulah i njegove hamdanidske snage iskoristile uočeni prazan prostor

i zauzeli Palestinu u vlasti Ikšidida. Slijedila je oružana borba

između dvije suparničke islamske sile.

Hamdanidska vojska napredovala je južno od Sirije, pod zapovjedništvom

Saif ad-Daulaha. Ikšididska vojska napredovala je sjeverno

od Egipta, pod zapovjedništvom vladara Egipta, Hasana ibn Tughjya

i Abu'l Kasima Unujura (brata i sina nedavno preminuloga

Muhameda ibn Tughja al-Ikšida), kao i Kafura, poznatog crnačkog

eunuha, egipatskoga regenta. Te dvije vojske susrele su se u Jizreel-


skoj dolini 21. prosinca 946. (24 Jumada I A.H. 335). Neki prikazi,

kao onaj što ga je napisao al-Kindi, kažu da se to zbilo u samom

Lejjunu, blizu Nazareta. Ibn al-Amin, čiji se prikaz smatra najtočnijim

u vezi sa Saif ad-Daulahom, kaže da je hamdanidska vojska marširala

prema jugu s prvotnom namjerom da presretne ikšididsku vojsku

kod Lejjuna, ali prije nego što je uspjela doći do grada, Ikšididi ne

samo da su već bili doprli do njega već su marširali prema sjeveru.

Tako se, kaže on, bitka dogodila kod Iksala, još uvijek u Jizreelskoj

dolini, umjesto kod Lejjuna kao što je bilo planirano.

Detalji o samoj bitci su nepotpuni, ali svi se prikazi slažu da je

ikšididska vojska iz Egipta nanijela težak poraz Saif ad-Daulahu i

hamdanidskim napadačima iz Sirije. Hamdanidska vojska bila je

prisiljena povući se daleko na sjever, dok su Unujur i ikšididske snage

ušli pobjednički u Damask i Alepo. Kao ishod svega, ikšididski i

hamdanidski vladari potpisali su sporazum 947., podijelivši Siriju-

Palestinu između sebe. Hamdanidi su dobili prava na sjevernu Siriju

i dijelove Mezopotamije, dok su Ikšididi nastavili vladati područjem

Palestine sve do Damaska.

Je li puka slučajnost da su se nakon razmaka od tri stotine godine

(od 634.) a možda čak i devet stotina godina (od 67. g.) od prethodnoga

sukoba u Jizreelskoj dolini, dvije bitke vodile kod Lejjuna

šest godina jedna nakon druge? To svakako može biti slučaj, ali trebamo

uzeti u obzir da je ikšididska vojska sudjelovala u objema

bitkama. Štoviše, u oba slučaja, ta je bitka bila ili posljednja ili jedina

u cijelom ratu. Svakako postoji mogućnost kako su ikšididski vojni

stratezi namjerno izabrali Jizreelsku dolinu kao logično mjesto da

se bore protiv svojih abasidskih i hamdanidskih neprijatelja. Iako

ikšididska vojska nije uspjela pobijediti abasidske snage u prvoj

bitci 940, Ibn Tughj još uvijek je uspio postići mir i osigurati sigurnost

samoga Egipta. To je mogao biti više nego dovoljan motiv za

njegova brata i sina da provedu istu strategiju 946. u bitci koju su

Ikšididi doista dobili.

Ustvari, bitka koju su vodili Ikšididi 946. predstavlja određenu

izuzetnost u povijesti Jizreelske doline. Od trinaest bitaka u kojima

je Jizreelska dolina bila bojno polje zbog svojega statusa osporavanoga

oboda, a nijedna strana nije stalno živjela u dolini, strana koja


Karta 20. Ikšididi i Hamdanidi

1. Ikšididska vojska kreće iz Egipta prema sjeveru.

2. Hamdanidska vojska kreće iz Sirije prema jugu.

3. Bitka se dogodila a) kod Lejjuna ili b) kod Iksala.

je stigla druga (tj. bila je zadnja na bojnom polju), dobila je bitku u

deset slučaja. Dvije od druge tri bitke bile su izjednačene, pa je tako

jedini slučaj u kojemu je prva strana koja je stigla na bojno polje

premoćno dobila bitku ona iz 946. kada su Ikšididi porazili hamdanidske

snage. Međutim, s obzirom da je to bila Ikšididima druga

bitka u Jizreelskoj dolini u jednom desetljeću, mogli bismo reći da

su oni očito naučili lekciju kada su se izjednačeno borili s Abasidima

u istom predjelu šest godina prije.

Zapažanje da je strana koja je došla zadnja na bojno polje dobila

bitku u deset od trinaest slučajeva, kada obje strane nisu poznavale

Jizreelsku dolinu, izgleda na prvi pogled nelogično. Mogli bismo


očekivati da će strana koja prva dođe skoro svaki put pobijediti, jer

ima priliku izabrati položaj i teren na kojemu će se bitka voditi i tako

se pripremiti na području po vlastitom izboru. Međutim, možda

je ona vojska koja je stigla druga imala prednost jer je vidjela razmještaj

prve strane i shodno tome pripremila svoj napad - slično

kao što trener u američkom nogometu ili košarci najprije vidi obrambeni

razmještaj svoga protivnika a onda zatraži kratak prekid,

kako bi pripremio napad prije nego što se igra nastavi.

Fatimidski kalifat preuzeo je vlast u Egiptu 969. god. a također

je prisvojio Palestinu, uključujući i Jezrieelsku dolinu. Bizantski car

Ivan I Cimisko ubrzo je ugrabio priliku da preotme tu regiju iz muslimanskoga

nadzora i poveo je vojnu s namjerom da osvoji Jeruzalem.

Predvodeći snagu od dvadeset i pet do sedamdeset tisuća pješaka

i od šesnaest do četrdeset tisuća konjanika, Ivan I uputio se iz

Antioha u travnju 975. Osvojivši Baalbek i Damask u Siriji, bizantska

vojska krenula je južno na Palestinu i ubrzo osvojila Tiberias, Beisan

(drevni Bet-Šean) i Nazaret. Osvojila je brdo Tabor bez borbe, a

Ivan I Cimisko smjestio je svoj dvor na toj planini, primajući izaslanike

iz Jeruzalema i Ramle koji su mu obećavali lojalnost i danak.

Prema suvremenoj kronici Mateja iz Ezre, sam je Ivan napisao sljedeći

prikaz pohoda.

U mjesecu travnju (975.) mi smo se usmjerili prema Feniciji i

Palestini i napredovali u ta područja; štoviše, progonili smo strašne

Afrikance koji su došli u regiju Sirije... Odlazeći odatle /iz Damaska/,

otišli smo prema Galilejskom moru, gdje je naš Gospodin Isus

Krist izveo čudo sa stotinu pedeset i tri ribe. Namjeravali smo i

postaviti opsadu ispred grada Tiberiasa, ali su tamošnji ljudi iskazali

pokornost našemu carskome veličanstvu i donijeli nam mnogo darova

kao što su učinili i stanovnici Damaska kao i danak u iznosu od

trideset tisuća dahekana, ne računajući mnoge druge vrijedne darove.

Oni su zatražili da jednoga od naših zapovjednika postavimo

nad njima i iskazali su nam lojalnost kao što su učinili i stanovnici

Damaska, obećavajući da će biti naši stalni podanici i da će nam neprestano

davati danak. Oslanjajući se na to nismo ih zasužnjili i nismo

ih opljačkali jer je to područje rodna gruda svetih apostola. Isto

smo to osjećali prema Nazaretu gdje je Theodokos, Sveta Djevica

Marija, čula dobre vijesti od anđela. Također smo otišli na brdo Tabor


i popeli se na to mjesto gdje je Krist naš Bog doživio Preobraženje.

Dok smo boravili na tome mjestu, ljudi su dolazili iz Ramle i Jeruzalema

da se pokore našem carskom veličanstvu, tražeći od nas milost.

Zatražili su da nad njima postavimo zapovjednika, i postali su naši

vazali, zaklinjući se da će nam služiti; sve što su zatražili mi smo

doista i učinili. Također smo imali namjeru osloboditi grob Krista

našega Gospodina iz ruku muslimana. Uspostavili smo vojne zapovjednike

u svim područjima koja su nam se pokorila i postala vazalima

našem carskom veličanstvu; to su bili Baisan (zvan Decapolis,

Genesareth i Acre (također zvan Ptolemais, Aka), a oni su se pismeno

obvezali plaćati danak neprestano iz godine u godinu i služiti nam.

Otišli smo prema Cezareji, koja je na obali velikoga Sredozemnoga

mora, i oni su se također pokorili i došli pod našu vlast.

Osvajanje Jizreelske doline, koje je izvršio bizantski car Ivan I

Cimisko i njegova vojska 975. jedan je od 21 sukoba

tijekom proteklih 4000 godina u kojemu je barem jedna strana

stvarno živjela ili je bila smještena u Jizreelskoj dolini. U 15

od 21 slučaja, napadačka snaga, kao što je Ivanova

bizantska vojska, izašla je kao pobjednik. Jedine strane koje su se

uspješno obranile od svojih napadača bile su Biridije iz Megida u

14.-om stoljeću pr. Kr., Gideon iz Ophraha (moderne Afule) u

11.-om stoljeću pr. Kr. i, ko što ćemo vidjeti u 7. i 9. poglavlju,

muslimani na brdu Tabor 1217. po Kr. i Izraelci iz kibuca Mishmara

Haemeka 1948., te u zračnom stožeru Ramat David 1967. i 1973.

Zašto napadačka snaga obično pobijedi? Je li lakše pripremiti

dobar napad nego djelotvorno obranu? Pruski general i voj. strateg

iz 19.-og st. Carl von Claussewitz dao je mogući odgovor

izjavljujući, "Doduše, napadač često odlučuje o ratu prije nego nevini

branitelj, i ako uspije svoje pripreme zadržati dovoljno tajnim,

on može zateći svoju žrtvu. To je moglo biti točno za nekoliko

bitaka u Jizreelskoj dolini, kao što su pohodi Pepija I, Amenhotepa

II, Šešonka I (Šišaka), Ivana I Cimiska i Saladina. Ali možda je još

važnije ono na što je Claussewitz rekao:

Prednost koju posjeduje napadač je ta, da je on slobodan udariti na

bilo koju točku uzduž crte obrane, i to punom snagom. ... Za napadača

lakše je opkoliti cijelu protivnu snagu i odsjeći je nego što je


to za branitelja: ovaj posljednji je vezan za svoj položaj i tako pruža

cilj napadaču .

Možemo prosuditi s velikom vjerojatnošću da je nekoliko čimbenika

bilo uključeno u svaku tu pobjedu osvajačkih snaga u Jizreelskoj

dolini, i da ne možemo izdvojiti nijedan konkretan element za njihov

75 postotni uspjeh (pobijedivši u petnaest od dvadeset i jedne

bitke) u prošlih četiri tisuće godina. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li

taj postotak uspjeha sličan onome drugih napadačkih snaga drugdje

u svijetu i u raznim vremenima. Očito je da su, iz bilo kojega razloga,

napadači na Jizreelsku dolinu imali uvijek više uspjeha nego što

su ga imali branitelji doline tijekom četiri minula tisućljeća, usprkos

stalnim promjenama u tehnologiji, taktici i tehnikama ratovanja.

Nakon uspješnoga zauzimanja Jizreelske doline i pobjedničkoga

povratka u Carigrad, car Ivan I Cimisko iznenada je umro 10. siječnja

976. Najvjerojatnije je bio žrtva tifusa, iako su kolale glasine da ga

je ustvari otrovala njegova žena i čovjek koji je na kraju naslijedio

bizantsko prijestolje, Bazilije II. Ivanova osvajanja u Palestini, uključujući

i ona u Jizreelskoj dolini i oko nje, bila su samo prolazna, ali

njegova vojna kao cjelina bila je navještaj onoga što slijedi kada križari

dođu ponovo osvojiti Svetu Zemlju nešto više od stoljeća poslije,

1099. g.


7. POGLAVLJE

Dolazak križara

Takvo je, dakle, bilo stanje u kraljevstvu, dok se u međuvremenu

veći dio vojske okupio u Seforiji. Tijekom toga vremena Saladin

je, nakon mnogo savjetovanja, pozvao svoje snage iz zemalja s

onu stranu Eufrata i sa svom konjicom koju je mogao okupiti iz

svih izvora prešao granice kraljevstva, na čelu velikoga mnoštva

naoružanoga do zuba.

— Vilim od Tira

Da ste bili tamo vaše bi noge bile uprljane krvlju ubijenih do

gležnja. Što više da kažem? Nijednome od njih nisu dopustili

da živi. Nisu štedjeli ni žene ni djecu" - tako je pisao

Fulcher od Chartresa, opisujući zauzeće Jeruzalema tijekom Prve

križarske vojne 1099. g. Priča o pozivu Pape Urbana II 1096. na

križarsku vojnu da se Sveta Zemlja spasi od muslimana i o kasnijoj

povijesti slijedećih križarskih vojni u toj zemlji od 1099. do 1291.

dobro je poznata, a povjesničari su je vrlo dobro dokumentirali. Megido

i Jizreelska dolina prvi su put postali aktualni oko jedno desetljeće

nakon uspjeha Prve križarske vojne, kada su muslimani započeli

s nizom protunapada s ciljem da preotmu Svetu Zemlju od križara.

Prvi vojskovođa bio je Maudud iz Mosula, koji je poveo četiri

odvojena pohoda početkom dvanaestoga stoljeća. Njegov napad godine

1113. prvi je put pogodio Jizreelsku dolinu.

Tijekom tog posljednjeg od četiri Maududova pohoda, on se povezao

s Tughtiginom iz Damaska, koji je imao problema s križarskim

napadima na njegove zemlje. Te udružene muslimanske vojske prvi

su put krenule niz istočnu stranu jezera Tiberias, gdje su susrele i porazile

kralja Baudouina i njegovu križarsku vojsku u bitci blizu al-

Sanabre 28. 06. 1113. Baudouin je izgubio tisuću i dvjesto pješaka


i trideset vitezova od svojih snaga, koje su brojile četiri tisuće pješaka

i sedam stotina vitezova, ali nakon što je prešao rijeku Jordan,

južno od Tiberiasa, on se uspio spojiti s pojačanjima, vojskama Rogera

iz Antiohije i Ponsa iz Tripolija. Križari su se povukli na neimenovano

brdo zapadno od Tiberiasa, gdje su ih Maudud i Tughtigin

opsjedali dvadeset i šest dana i izmorili ih žeđu. U to su vrijeme muslimanske

vojske harale po Jizreelskoj dolini kako su htjele, a Maudud

je sa svojim snagama osvojio i razorio Galileju, Samariju i tri kršćanska

samostana na vrhu brda Tabora. Nažalost ne postoje detalji o borbama

na brdu Taboru, iako izgleda da su Nablus i Beisan (Bet-Sean)

doživjeli razaranje u isto vrijeme. Tada su iračke snage u Maududovoj

vojsci zahtijevale da se vrate kući. Maudud im je to dopustio i otpustio

ostatak svojih ljudi, tako da je muslimanska opsada Jizreelske

doline i susjednih područja prestala krajem ljeta 1113.

To je bio posljednji Maududov pohod u Palestinu, jer se on vratio u

Damask s Tughtiginom 5. 09. 1113., da bi 2. 10. bio tamo

ubijen. Maududovu smrt vjerojatno je naručio njegov prijašnji saveznik

Tughtigin, koji je sam želio nadzirati ta područja Palestine. Međutim,

ako je on doista bio krivac, plan mu nije uspio, jer iako ga

nikada nisu optužili za Maududovo ubojstvo, on je bio vrlo sumnjiv i

izgubio je naklonost svojih nadređenih u Bagdadu. Tughtigin je bio

na kraju prisiljen potpisati primirje s križarima i okončati svoje napade

na Palestinu. Jizreelska dolina živjela je zatim u miru skoro sedamdeset

godina, do dolaska Saladina.

Najpoznatiji po tome što je gotovo potpuno uništio križarske snage

u bitci kod Hattina blizu Tiberiasa 1187. i po osvajanju Jeruzalema

dvije godine poslije, Saladin je počeo svoj uspon na vlast tijekom

međurazdoblja između Druge i Treće križarske vojne, nakon što se

zakleo da će vratiti Svetu Zemlju od križara. Jizreelska dolina bila

je pozornica nekoliko Saladinovih upada u godinama prije i poslije

bitke kod Hattina, jer je Saladin nastavio koristiti taktiku koju je prije

njega tako uspješno koristio Maudud iz Mosula. Saladinova je vojska

ne jednom već barem četiri puta u jednom desetljeću prešla rijeku

Jordan i ušla u Jizreelsku dolinu, kroz ista "Tiberiaska vrata" koja

je koristio Maudud. Križari su dobro upoznali Saladina tijekom tih

godina. Ustvari, križari su mogli potpuno izbjeći teški poraz kod ro-


gova Hattina 1187., a povijest križara mogla je poprimiti potpuno

drukčiji smjer, da su samo uzeli u obzir lekciju koju su naučili u bitci

kod 'Ayn Jaluta ("Golijatovog izvora"), koja se dogodila u vrijeme

Saladinova osvajanja Jizreelske doline 1183.

Priča o sukobu križara i Saladina u Jizreelskoj dolini počinje,

ustvari, godinu dana prije, 1182., kada su Saladinovi ljudi izvršili

dva odvojena napada u lipnju i srpnju. Prvi je vodio Saladinov podređeni

Farruk-Shah, koji je poveo islamske postrojbe iz Damaska u

lipnju 1182. g. Prema povjesničaru Vilimu od Tira, koji je naš glavni

izvor, radnja se zatim zbivala ovako:

Oni su prešli Jordan blizu Galilejskoga mora, to jest, blizu Tiberiasa,

i potajno ušli u našu zemlju. Nakon što su pregazili dio Galileje,

došli su do mjesta u podnožju brda Tabora zvanog Buria /Daburiya/,

blizu drevnoga grada Naina. Ljudi u tim područjima nisu još bili

svjesni da je prekršen mir. Prema tome, oslanjajući se potpuno na

to, oni nisu poduzeli zaštitne mjere. Tako se neprijatelj obrušio na

njih kradomice po noći i potpuno opkolio to mjesto tako da opkoljeni

nisu mogli pobjeći u planine koje su se uzdizale iznad njih.

Tako je Farruk-Shah prešao rijeku Jordan i napao grad Daburiyu

(biblijski Debir), koji je ležao u podnožju zapadnih obronaka brda

Tabora. On i njegovi ljudi opkolili su grad prije zore, što je bila uobičajena

strategija islamskih napadača. Kada su se stanovnici grada

probudili našli su se već opkoljenima. Branitelji Daburiye povukli

su se u tvrđavu, ali njihova obrana brzo je popustila i u roku od četiri

sata pet stotina ljudi bilo je zarobljeno. Iako Vilim od Tira kaže, "Onda

su Turci ponovno prešli Jordan i vratili se, sigurni, u svoju zemlju."

Saladin tvrdi da je Farruk-Shah u stvari nastavio dalje prema zapadu

do Ake (Ako) na svom pohodu i ubio i zarobio tisuću muškaraca i

žena i dvadeset tisuća grla stoke prije nego što se vratio preko rijeke

Jordana.

Saladinov drugi napad uslijedio je u srpnju 1182., a predvodio ga

je sam Saladin. Njegova je vojska napustila Damask 11. 07. i trebalo

joj je malo više od jednoga dana da dođe do Galilejskoga mora.

Uvečer 12. 07. već su zaprijetili gradu Tiberiasu. Križari u Tiberiasu,

pod zapovjedništvom Raymonda iz Tripolija, koji je bio ože-


nio Lady od Tiberiasa, poslao je po pojačanja iz obližnjih dvoraca

Safeda i Kaukaba. Te dodatne snage došle su do grada u noći od 12.

srpnja i uspjele se uvući među branitelje. Ujutro 13. srpnja, Saladina

su obavijestili o dolasku tih pojačanja i on je odlučio izazvati bitku

poslavši u boj svoje lijevo krilo pod zapovjedništvom Farruk-Shah.

Međutim, križari nisu prihvatili bitku. Stoga je te večeri Saladin

krenuo južno da napadne Beisan (Bet-Šean), nadajući se da će izazvati

križare da izađu iz Tiberiasa. Saladinove snage osvojile su i

opljačkale Beisan, iako se posada snažno opirala. To je konačno navelo

križare u Tiberiasu da se pokrenu, što je Saladin upravo želio.

Prema Vilimu od Tira, križari su krenuli južno, s rijekom Jordan

na svojoj lijevoj strani, i došli do Jizreelske doline između Beisana

i Forbeleta (moderne Taiyibe) uvečer 14. srpnja. Proveli su noć utaborivši

se na padini jednoga brežuljka radi zaštite. Kada je osvanuo

dan 15. srpnja, križari su se našli licem u lice sa Saladinovim ljudima,

koji su prekinuli svoj napad na Beisan kada su čuli da su križari napustili

Tiberias. Saladinove snage brojale su dvadeset tisuća boraca

i izgleda da je to bila najveća muslimanska vojska od početka križarskih

vojni, barem prema onome što piše Vilim od Tira. Križare su pak

predvodili franački plemići među kojima su se nalazili braća Ibelin,

Baudouin iz Ramlaha i Balian iz Nablusa, kao i Hugo Mlađi, pastorak

grofa od Tripolija, ali su brojali jedva sedam stotina konjanika i nepoznat

broj pješaka.

Saladinove snage opkolile su križare s tri strane, s Farruk-Shahom

na zapadu, Taqi al-Dinom na istoku i samim Saladinom na jugu u

središtu. Vilim od Tira izvješćuje da su križari "povukli svoje crte

bojišnice prema pravilima vojne znanosti i svojom uobičajenom

hrabrošću napredovali prema neprijatelju." Zatim nastavlja, "Čvrsto

su odolijevali napadima protiv sebe, pa iako su na njihovu trajnu

sramotu mnogi kršćani... kukavički pobjegli iz žara bitke, ipak smo se

mi u tom sukobu pokazali nadmoćnijima nad našim neprijateljima."

Međutim, prema muslimanskim izvorima, događaji oko bitke i

njezin ishod dogodili su se ponešto drukčije. Franačka konjica je

napala ali su je muslimani vrlo brzo odbacili i onda počeli napadati

franačku pješadiju. Nakon žestoke borbe, križari su bili prisiljeni

odstupiti sjeverno prema padini brda, u jedinom smjeru koji im je


Karta 21. Saladin i križari, 1182.

1. Islamske postrojbe prelaze rijeku Jordan i zauzimaju Daburiyju u lipnju

1182., zatim nastavljaju na Aku.

2. Saladin prijeti Tiberiasu u srpnju 1182., zatim kreće u napad na Beisan.

3. Križari kreću iz Tiberiasa prema Jizreelskoj dolini, južno od Forbeleta.

4. Saladin kreće ususret križarima.

5. Križari napadaju muslimansku vojsku ali ih ova odbacuje.

6. Križari se povlače u dvorac Forbelet, pred Saladinovim snagama, koje

su se utaborile u blizini.

7. Saladin napušta opsadu, ponovo prelazi rijeku Jordan i vraća se na sjever.

8. Križari kreću prema Sepphorisu da se oporave u miru.

bio otvoren i povuć se u obližnji dvorac Forbelet. Iako je Vilim tvrdio

da su križari dobili bitku, izgleda da su toga dana Saladinove

snage izašle kao pobjednici. Saladin i njegovi ljudi tada su proveli

noć 15. 07. pokraj Forbeleta, možda razmišljajuć da izvrše opsadu

dvorca i križara unutar njega, ali su napustili okoliš dvorca dan, dva


poslije. Saladin je 18. srpnja ponovo prešao rijeku Jordan i vratio se

na sjever, ostavljajući križare da se ukopaju kod Sepphorisa (Sepforisa)

i viđaju svoje rane u relativnom miru.

Uza sve to, jaka srpanjska vrućina očito je znatno utjecala na bitku.

Saladin se žalio da mu je podnevno sunce onemogućilo potpunu

pobjedu, dok Vilim od Tira bilježi da je isto toliko ljudi umrlo od srčanoga

udara koliko u stvarnoj borbi. Nije poznat točan broj mrtvih.

Vilim kaže za križarske snage, "samo je nekoliko naših vitezova palo

... ali mnogo drugih ljudi je poginulo." Izgleda da su muslimani izgubili

oko tisuću ljudi, iako je taj broj samo približan, jer su Saladinovi

ljudi odnijeli tijela i tajno ih pokopali tijekom noći.

Saladin i njegova vojska vratili su se u Jizreelsku dolinu samo

godinu dana poslije, sredinom rujna 1183., nakon što su zauzeli sirijski

grad Alepo i razne gradove u Mezopotamiji. Oni su napustili

Damask 17. rujna, ali su rijeku Jordan prešli južno od jezera Tiberias

tek 29. rujna. Našli su grad Beisan prazan jer su njegovi stanovnici

pobjegli u Tiberias, te su ga opljačkali i spalili. Nije jasno koliko je

ljudi bilo točno u Saladinovoj vojsci, ali arapski povjesničari izvijestili

su da ih je bio "ogroman broj" i kazali da su se među njima nalazile

postrojbe iz Alepoa i one s onu stranu Eufrata kao i turkmenska

konjica i veliki broj dragovoljaca i pomoćnih postrojbi. U međuvremenu,

do križara je dopro glas da je Saladin ponovno u pokretu,

pa su počeli okupljati vlastite snage u gradu Sepforisu.

Križari su brojili otprilike tisuću i tristo vitezova i više od tisuću

i petsto dobro naoružanih pješaka, prema Vilimu od Tira i Tmad al-

Dinu, kroničarima dvaju suprotnih strana. Njihove snage pojačali su

talijanski pomorci, trgovci i hodočasnici iz Pise, Lombardske doline

i Genove, koji su svoje brodove ostavili u Aki da bi se pridružili sve

brojnijoj vojsci. Međutim, muslimanske snage koje su napredovale

pod Saladinom opet su ih nadjačale. Svi križari bili su pod vodstvom

Guya de Lusignana, šurjaka mladoga jeruzalemskoga kralja Baudouina

IV. Sam kralj nije mogao zapovijedati zbog gube koja mu je

i oduzela prerano život u Nazaretu. Izgleda da su neke križarske vođe

bile protiv Guyjevoga nadzora nad vojskom. Prema Vilimu od Tira,

među njima su bili bogati križari-gosti, kao što su Godfrey III, vojvoda

od Brabanta; Henry, vojvoda od Louvaina, iz kraljevstva Teuto-


Karta 22. Saladin i križari 1183.

1. Križari iz Ake pridružuju se drugima koji su već u Sepphorisu.

2a. (Puna strelica) Saladin kreće iz Beisana prema 'Ayn Jalutu 30. 09.,

(iscrtkana strelica) dok islamski odred dočekuje u zasjedi križare koji

kreću prema Sepphorisu.

2b. Križari iz Sepphorisa kreću prema al-Fuli (Afuli) 30. 09.

3a. Saladin neočekivano kreće prema "Ain Tubaniyji 1. 10.

3b. Križari kreću i utabore se kod 'Ayn Jaluta 1. 10. 1183.

4a. Saladin kreće prema brdu Taboru 6. 10. a onda natrag prema

Damasku.

4b. Križari kreću natrag prema al-Fuli 6. 10. a onda natrag prema

Sepphorisu.

naca; te Ralf de Maleine, slavni ratnik iz Akvitanije. U bitci je sudjelovala

i većina mjesnih križarskih plemića, uključujući i Raymonda

od Tripolija, velikoga majstora hospitalaca; Reynald od Chatillona,

gospodar područja s onu stranu rijeke Jordan, koji je prije bio princ


Slika 13. Ein Harod / 'Ayn Jalut (Zev Radovan, Jeruzalem)

od Antiohije; braća Ibelin, Baudouin od Ramlaha i Balian od Nablusa;

Walter od Cezareje; te Joscelin de Courtenay, kraljevski majordom.

Oni su očito smatrali da je Guy nesposoban vođa; Vilim izvješćuje

da su ga oni smatrali "tajanstvenim čovjekom, potpuno nesposobnim i

nesmotrenim"

Saladinovi ljudi krenuli su 30. 09. 1183. prema zapadu nekih

petnaest kilometara od Jizreelske doline i utaborili se kod 'Ayn Jaluta

("Golijatov izvor"). Taj se izvor nalazi zapadno od današnjega

sela Gidone, u podnožju sjeverozapadnoga kuta brda Gilboe i nalazi

se u istom području, ili je čak jedan te isti izvor, kao i Zdenac Harod,

gdje je Gideon okupio snage da se bore protiv Midjanaca i Amalečana

prije više od dvije tisuće godina. Na putu prema 'Ayn Jalutu,

prethodnica što su je predvodile islamske vođe Chauli i Tz al-Din

Jurdik naišla je na križarsku zasjedu pod zapovjedništvom Humphreya

IV Od Torona, koja je išla iz dvoraca Keraka i Shaubaka prema

gradu Sepphorisu da se pridruži ostatku križarske vojske. Islamske

snage uhvatile su iz zasjede manju križarsku skupinu na padinama

brda Gilboe i sve njezine članove ubile ili zarobile, dok je islamska

prethodnica izgubila samo jednoga čovjeka.


Tog istoga dana, 30. 09. križari koji su se okupili kod Sepphorisa

i konačno su krenuli. Vilim od Tira izvješćuje:

Oni su prešli planine tamo gdje leži Nazaret, grad našega Gospodara,

i spustili se u veliku ravnicu, kojoj je drevno ime bilo Esdraelon.

Odatle, s postrojbama poredanima u bojni poredak, raspoređenima

prema pravilima vojne znanosti, oni su se usmjerili prema izvorima

Tubaniyje (ustvari, Jalute), gdje se Saladin sa snažnim snagama izabranih

vitezova poznatih po svojoj vještini utvrdio blizu vode.

Križari su se utaborili te noći kod al-Fule (moderne Afule), u križarskom

zamku poznatom kao La Feve, ili "Grah", danas zatrpan

ispod modernog kibuca Merhaviyja. Ujutro, 1. 10., križarske

snage krenule su ravno prema Saladinu kod 'Ayn Jaluta. Saladin se

neočekivano povukao pokrećući svoje ljude oko jedan i po kilometar

u dolinu, podalje od 'Ayn Jaluta i u otvoreno polje, pored izvora 'Ayn

Tubaniyje. Tijekom toga marša, pet stotina muslimanskih vojnika

napalo je križarsku prethodnicu koju je predvodio zapovjednik zamka

Amalric. Možda je Saladin iskušavao križare poslavši naprijed tih

pet stotina ljudi i onda pokrenuo svoje snage prema otvorenom polju

kod 'Ayn Tubaniye kako bi upotrijebio svoju konjicu ako mu se

pruži prilika. Međutim, križarsku prethodnicu u pravo je vrijeme

spasio dolazak pojačanja koje su predvodili braća Ibelin, Baudouin

i Balian. Saladin stoga nije mogao upotrijebiti svoju konjicu protiv

brojnoga križarskoga poretka i bio je prisiljen čekati buduću priliku.

Ostatak marša prošao je bez prepreka i križari su odmah iskoristili

priliku da se sami utabore kod Ayn Jaluta, smjestivši se pokraj izvora

okrenuti leđima prema brdu Gilboi i nadohvat Saladinovih snaga

udaljenih samo kilometar i pol.

Saladinovi ljudi namjeravali su opljačkati sela na svome putu. Vilim

od Tira bilježi da su napali grčki manastir na vrhu brda Tabora,

ali da su ih redovnici odbili uz pomoć izbjeglica iz obližnjih sela.

Vilim piše; "Činjenica je ... da 7 ili 8 dana uzastopce, neprijatelj

nije nailazio na otpor na našem području u blizini rijeke Jordan

i da je svakoga dana nekažnjeno nanosio veliko zlo našoj vojsci."

Tijekom tih napada muslimani su napali selo Zarin, u blizini drevnog

mjesta Jizreela samo 3 km od 'Ayn Jaluta, i razorili Forbelet


(Taiyibu), gdje su se križari sklonili pred Saladinom još u 7.mj. 1182.

tijekom njegovih upada u to područje. Opsjedali su i druge manje

utvrde u tom području, a stanovnici Nazareta tvrdili su da su vidjeli

kako muslimanski vojnici gledaju dolje prema njihovu gradu s obližnjih

brda. Međutim, nije bilo većih sukob u sljedećih pet dana, dok

su dvije vojske stajale jedna prema drugoj oči u oči, svaka izazivajući

onu drugu da prva krene u napad.

Muslimani su uspjeli presjeći crte snabdijevanja križara tako da

je glad ubrzo zavladala u taboru pokraj 'Ayn Jaluta. Vitezovi i pješaci

došli su snabdjeveni namirnicama, ali mornari, trgovci hodočasnici,

koji su ostavili svoje brodove u luci Aki i pridružili se spontano malom

križarskom pohodu, došli su doslovno bez ikakve hrane, očekujući

da će sukob trajati samo nekoliko dana. Vilim od Tira piše kako

se dogodilo manje čudo i da su križari iznenada otkrili ribu u izvorima,

tamo gdje je prije nije bilo.

Jedan je događaj vrijedan da se zabilježi, dogodio se kada je naša

vojska čekala kod izvora Tubaniyje. Do toga se vremena vjerovalo

da taj izvor i potoci što iz njega istječu sadrže malo ili nimalo ribe,

ali za vrijeme križarskoga boravka, kažu da je ribe bilo dovoljno za

cijelu vojsku.

Ta riba koja je hranila cijelu vojsku opet je nestala nakon što su

se kolone s opskrbom probile kroz muslimansku blokadu i tako

okončale prijetnju glađu.

U međuvremenu, Saladinove snage također su se suočile s prijetnjom

glađu nakon što skoro tjedan dana nisu uspjele namamiti križare

u borbu pod svojim uvjetima. Saladin je stoga počeo marširati

prema brdu Taboru 6. 10., nadajući se da će ga križari početi

progoniti. Križari su doista napustili tabor ali tek da krenu natrag

prema al-Fuli i zatim u svoju stožer u Sepphorisu (Sepforisu) nakon

što su uspješno odvratili napadače. Saladin je 8. 10. ponovno

prešao rijeku Jordan; 13. 10. on i njegova ogromna vojska bili

su natrag u Damasku. Tako je konfrontacija iz 1183 kod 'Ayn Jaluta

bila ustvari ne-događaj, ali ta činjenica pogodovala je križarskim

snagama.

Vilim od Tira izvješćuje da su mnogi u križarskoj vojsci bili bijesni

na plan bitke što ga je slijedio Guy de Lusignan. Oni su mislili


daje Guy trebao napasti Saladina a ne ostati pasivan; Guy je zapovijedao

najvećom križarskom vojskom koja se ikada okupila, a ipak

je dopustio Saladinu da nekažnjeno napada franački teritorij. Oni su

optužili Guyja za kukavičluk, to je, ustvari, strpljivo čekanje da se

Saladinove zalihe iscrpe i da se on onda mora povući, bio vjerojatno

najrazumniji plan za križare. Iako je Guy možda slijedio svoju strategiju

iz puke neodlučnosti ili zbog toga što nije mogao dobiti nijednoga

ljubomornoga križarskoga vođu da uskladi napad, Raymond

od Tripolija, te braća Ibelin, Baudouin i Balian, upravo su mu savjetovali

da ostane pasivan. Uspjeh taktike nenapadanja koja je prisilila

Saladina da se povuče a da nije nanio ozbiljnu štetu Jizreelskoj dolini,

učinila je taj sukob ili bolje ne-sukob istovremeno neriješenim

susretom i pravom križarskom pobjedom. Iako je on završio tišinom

a ne treskom - što svakako nije sukob o kojemu bi se poslije pisali

junački epovi, kao što se ustvari nije ni dogodilo - križari su naučili

vrijednu lekciju u njihovom tadašnjem ratovanju sa Saladinom i

njegovim muslimanskim snagama, nešto u smislu aforizma Alexandera

Popea: "Budale jure tamo gdje se anđeli plaše stupiti."

U svakom slučaju, Guy de Lusignan i križari imali su priliku primijeniti

tu lekciju i slijediti istu obrambenu strategiju četiri godine

poslije, kod Hattinskih rogova pokraj Galilejskoga mora sjeverno

od Jizreelske doline, 3. i 4. 07. 1187. g. Svi se kasniji povjesničari

slažu da bi Saladin još jednom bio prisiljen na povlačenje da su križari

to učinili. Međutim, Guy je taj put odlučio boriti se. Kritike koje

je primio što se nije upustio u borbu sa Saladinom 1183. možda su

bile pogonska snaga u pozadini njegova ludo odvažnoga plana da

napadne Hattin. 1187. Tada su Guy de Lusignon i križari slijedili katastrofalnu

ofenzivnu politiku, koja je dovela do pokolja križarskih

snaga, uhićenja samoga Guyja, odrubljivanje glave Reynaldu od Chatillona,

te do najveće pobjede muslimanskih snaga tijekom cijele

povijesti križarskih vojni. Od toga trenutka nadalje odbrojeni su

dani križara u Svetoj Zemlji

Saladin je neposredno nakon bitke kod Hattina zauzeo brdo Tabor,

dotad poznato na arapskom kao "Qalat al-Tur." Malo je detalja znano

osim činjenice da brdo Tabor nije bilo jedino križarsko uporište

u Jizreelskoj dolini koje je tada osvojeno, jer su pred Saladinom pali

i Daburiya, Zarin (Jizreel) i zamak kod al-Fule (moderne Afule).


Ustvari, križari nisu uopće branili svoje utvrde između Ake i Tiberiasa.

Saladin je osvojio i druga utvrđenja kao što su ona u Nazaretu,

Cezareji, Haifi i Sepphorisu (Sepforisu). Govorilo se da je Saladin

opljačkao sve unutar križarskih utvrda i da je iznio toliki plijen da

bi mogao ispuniti jednu veliku dolinu.

Peta križarska vojna počela je trideset godina poslije, nakon što

Rikard Lavljeg Srca nije uspio u Trećoj vojni izbaciti Saladina i

muslimane iz Svete Zemlje i nakon što su križari u Trećoj vojni pogubili

stanovnike Carigrada umjesto Jeruzalema. Mađarski kralj

Andrija II, između ostalih, odazvao se na poziv pape da preotmu uporište

na brdu Taboru. Međutim, Andrija je postao poznat ne po svome

odvažnom ponašanju u borbi tijekom Pete vojne 1217. g. već po

broju moći i dijelova svetačkih tijela koje je skupio dok je bio u

Svetoj Zemlji. Naprimjer, on je pribavio glave sv. Stjepana i sv.

Margarete te desne ruke sv. Tome i sv. Bartolomeja. Također je pribavio

dio štapa biblijskoga Aarona i jedan od vrčeva za vodu koji

su se koristili prilikom svadbene večere u Kani, što je zabilježeno u

Novom zavjetu, ili je Andrija barem u to vjerovao. On je sve te predmete

donio u Europu sljedeće godine napustivši križarsku vojnu

odmah nakon što je počela, ali ne prije nego što su križari pokušali

bezuspješno zauzeti muslimansku utvrdu na brdu Taboru.

Godine 1121., Saladinov brat, sultan al-'Adil, i sultanov sin al-Mu'azam,

obojica članovi ajubidske dinastije u Egiptu koju je osnovao

Saladin, počeli su graditi čvrstu tvrđavu na vrhu brda Tabora, gdje

se prije nalazio kršćanski samostan koji je označavao mjesto Kristova

Preobraženja To je bio isti onaj samostan, jedan od tri na vrhu brda

Tabora, što su ga prije napali Maudud od Mosula i sam Saladin. Pretvaranje

toga samostana u muslimansku tvrđavu pokrenulo je Petu

križarsku vojnu. Papa Inocent III Pozvao je u 4.mj. 1213. g. na

Petom Lateranskom saboru u križarsku vojnu kako bi se uništilo to

uporište na vrhu brda Tabora, kao i radi spašavanja tisuća križara

koji su zarobljeni u prijašnjim križarskim vojnama i koji su tada čamili

u muslimanskim zatvorima.

Kao dodatak prijašnjim velikim i teškim uvredama koje su izdajnički

Saraceni nanijeli našemu Iskupitelju, isti himbeni Saraceni nedavno

su izgradili utvrđeno uporište da bi posramili kršćansko ime


na brdu Taboru, gdje je Krist svojim učenicima otkrio viziju svoje

buduće slave; misle da će pomoću te tvrđave lako osvojiti grad Aku,

koji im je vrlo blizu, a onda zauzeti ostatak zemlje bez ikakva otpora,

jer je on gotovo potpuno bez ikakvih snaga ili namirnica (Proglas

pape Inocenta III, Za Petu križarsku vojnu)

Dodatni cilj Pete vojne, napad na Damiettu u Egiptu, možda su

izmislile križarske snage koje su već bile u Palestini a ne sam papa,

koji je imao na umu ograničeniju metu.

Ta križarska vojna počela je 1217., usprkos smrti Inocenta III

prethodne godine, jer je njegov nasljednik Honorije III preuzeo odgovornost

za ostvarenje Inocentovoga plana. Izgleda da Andrija,

osim što je oduševljeno skupljao moći svetaca, nije mnogo postigao

za vrijeme svoga tadašnjega boravka u Svetoj Zemlji. Nakon što se

iskrcao u Aki, on i njegove mađarske postrojbe spojile su se s austrijskim

vojvodom Leopoldom i Johnom de Brienneom, kraljem Jeruzalema,

i njihovim ljudima. Oni su odmah započeli pohod, 3. 11.

1217., i marširali od Ake (Ako) prema istoku kroz Jizreelsku

dolinu.

Oliver od Paderborna, sudionik i svjedok koji je napisao kroniku

događaja što su se dogodili tijekom Pete križarske vojne, najbolje

govori što se dogodilo, ili bolje reći što se nije dogodilo.

Patrijarh Jeruzalema, s velikom poniznošću dijela svećenstva i naroda,

pun poštovanja podigao je drvo životvornoga Križa, i uputio

se iz Ake šestoga dana nakon blagdana Svih svetih. ... Pod tim barjakom

napredovali smo u bojnom poretku kroz dolinu Fabe /Al-Fule,

moderne Afule/ sve do izvora Tubanije, uz velike napore toga dana;

a kada smo poslali naprijed izvidnicu, vidjevši prašinu koju su podizali

naši neprijatelji, nismo bili sigurni je li oni žure da nas napadnu

ili bježe. Sljedeći dan uputili smo se preko planina Gilboe, koje

su nam bile zdesna, s močvarom nadesno, prema Beisanu gdje su se

neprijatelji utaborili; ali bojeći se dolaska vojske živoga Boga, koja

je bila tako brojna i stupala u tako savršenom poretku, oni su napustili

tabor i pobjegli, ostavljajući zemlju da je opustoše Kristovi vojnici.

Prelazeći odatle rijeku Jordan ... oprali smo naša tijela u njoj,

i odmarali smo se dva dana na istome mjestu pronašavši obilje hrane

i krme; tada smo se tri dana odmarali na obali Galilejskoga mora,


Slika 14. Brdo Tabor (Zev Radovan, Jeruzalem)

lutajući kroz mjesta u kojima se Naš Spasitelj usudio stvarati čuda

i razgovarali s ljudima u Njegovoj tjelesnoj prisutnosti. Pogledali

smo Bet Saidu, ... i tako se vratili u Aku, noseći našu bolesnu i iznemoglu

braću kroz Kafarnaum na teglećoj marvi.

Izgleda da je egipatski sultan al-'Adil odlučio da ne napadne

pljačkaške križare, te je naredio svome sinu al-Mu'azamu da se isto

tako ustegne od napada, vjerojatno iz jednostavnoga razloga što su

križari, koji su mogli imati četiri tisuće vitezova ili više u križarskoj

vojsci, bili brojniji. Neki izvori kažu da je bilo ukupno petnaest tisuća

ljudi, ili čak više, ali to je vjerojatno pretjerani broj. U svakom slučaju,

sultan al-' Adil i njegove muslimanske snage povukli su se preko

rijeke Jordan pred nadolazećim križarima, pripremajući se za napad

jedino u slučaju da križari pokažu namjeru krenuti prema Nablusu

ili Jeruzalemu, što se nije dogodilo.

Sudjelovanje u tom prvom pohodu kroz Jizreelsku dolinu i dalje

bio je uglavnom cijeli doseg Andrijinoga uključivanja u Petu križarsku

vojnu. Njegovi su se ljudi uključili u barem još jedan upad sjeverno

u Siriju, s nesretnim ishodom. Ali, Andrija je ostao u Aki uživajući

u raskoši, dok nije otišao, zajedno s ciparskim kraljem Hugom


kako bi nazočio vjenčanju grofa Bohemonda IV i Hugove polusestre

Melisende u Tripoliju, na sirijskoj obali. Nakon Hugove iznenadne

smrti u dobi od samo dvadeset i tri godine u Tripoliju 10. 01.

1218., Andrija je odlučio vratiti se u Europu sa svojom zbirkom moći,

glava i ruku raznih svetaca. On je odmah krenuo kopnom natrag u

Mađarsku preko Tripolija, Antiohije, Armenije i Carigrada, usprkos

najprije prijetnji a zatim i činjenici da ga je jeruzalemski patrijarh

ekskomunicirao, što nije dovršio križarsku vojnu i što je svoje ljude

poveo kući, ostavljajući tako preostale križarske snage ozbiljno oslabljenima

u Aki, pa makar i privremeno.

Međutim, u međuvremenu, nakon prvoga neučinkovitoga pohoda

nakon kojega se križarska vojska vratila u Aku 14. 11.

1217., John de Brienne, kralj Jeruzalema, odlučio je uzeti stvari u

svoje ruke. Pruživši svojim ljudima samo dva tjedna odmora, John

je opet krenuo iz Ake kroz Jizreelsku dolinu 30. 11. 1217.,

odlučivši zauzeti brdo Tabor i tako postići jedan o prvotnih ciljeva

Pete vojne. Njegove su snage taj put bile mnogo manje, ali je njihov

prvi napad na tvrđavu. 3. 12,, zamalo uspio, usprkos činjenici

štoj e tvrđava, izgrađena sa sedamdeset pet kula i posadom od dvije

tisuće muslimanskih vojnika, bila skoro neosvojiva.

Križari su se primaknuli neprimijećeni, zahvaljujući debelom

oblaku koji je pokrivao vrh planine. Pomogao im je jedan mjesni

muslimanski mladac, kojega su pokrstili i koji im je pokazao put

gore prema tvrđavi. Kao što Oliver od Paderborna izvješćuje, patrijarh

Jeruzalema (Ralph od Merencourta) išao je na čelu križarskih

snaga, predvodeći put prema planini, držeći dijelove Pravoga križa

u pratnji biskupa i svećenika koji su pjevali i molili. Dok su koračali

uzbrdo u gustoj magli, križari su iznenadili malu muslimansku vojsku

izvan tvrđave koja se brzo povukla unutra. Tada je uslijedila teška

borba na zidinama same tvrđave.

John je sam ubio muslimanskoga emira i zapovjednika tvrđave,

a onda je iznenada i neobjašnjivo naredio svojim ljudima da odustanu

i vrate se niz planinu. Zašto je John dao tu naredbu ostaje jedna od

velikih tajni toga sukoba. Jakov Vitrijski (u to vrijeme biskup Ake)

navodi nedostatak strojeva za opsadu, kao što su ovnovi za rušenje

bedema, ljestve za juriš na bedeme i drugi teški strojevi za napad.

Oliver od Paderborna napisao je:


Ali, Kralj je izgubio je mnogo više na ugledu silazeći, nego je dobio

uspinjući se; jer silazeći te iste nedjelje i naređujući drugima da siđu,

on je ohrabrio nevjernike i ostavio im vremena da se organiziraju;

ali mi ne znamo zbog kakvoga je Božjega suda ili zbog kakvoga

plana svojih vođa Božja vojska tada sišla i neslavno se povukla.

Moguće je da John nije znao koliko je bio blizu pobjede i povukao

se očekujući opremu za opsadu ili očekujući pojačanje. Njegova je

odluka poslije naišla na žestoku kritiku jer se muslimanska posada,

što njemu vjerojatno nije bilo poznato, spremala na predaju kada su

se križari povukli po Johnovom nalogu.

Drugi napad dva dana poslije propao je usprkos dodatnim snagama

hospitalaca i templara koji su pristigli da pojačaju križarske snage.

Tada su križari uspjeli uznijeti ogromne ljestve uz planinu i postaviti

ih uz zidine tvrđave, ali su muslimanski branitelji stupili u protunapad.

Polijevajući križare "grčkom vatrom" (napalmom tadašnjega

doba), muslimani su zapalili ljestve i ubili skoro cijelu skupinu ljudi

na njima. Štoviše, muslimani su tada krenuli u napad odlučivši da

se taj put bore na život i smrt, jer su svi čuli priče kako je Rikard

Lavljeg Srca izdajnički pogubio skoro tri tisuće njihove braće koji su

se predali križarima u dobroj vjeri nakon što su napustili Aku tijekom

Treće križarske vojne. Obeshrabreni snažnim muslimanskim otporom,

križari su napustili opsadu i vratili se u Aku 7. 12., ostavljajući

ajubidske snage kao posadu u tvrđavi na vrhu brda Tabora.

Križari su tada prestali s napadima u Jizreelskoj dolini i usmjerili se

prema svome dodatnome cilju, zauzeću Damiette u Egiptu - koju će

osvojiti osamnaest mjeseci poslije. Skoro odmah nakon što su križari

krenuli u Egipat, sultan al-'Adil naredio je svome sinu al-Mu'azamu

da razori muslimansku tvrđavu na vrhu brda Tabora, djelomice zbog

toga što više nije imao dovoljno ljudi da brani to uporište. On je

ispravno mislio kako je bolje da tvrđavu razore njegovi ljudi nego

da padne u ruke križara, jer bi križarski nadzor tvrđave predstavljao

opasnost za cijelu Galileju. Tako su samo šest mjeseci nakon križarskoga

neslavnoga uzmaka s brda Tabora, sami muslimani srušili

tvrđavu koju križari nisu uspjeli osvojiti.

Nakon što ju je porušio al-Mu'azam, sultanov sin i Saladinov sinovac,

1218., muslimanska tvrđava na brdu Taboru ostala je u ruševinama

u sljedećem desetljeću, sve do 1229. g., kada su je djelomi-


ce obnovili mađarski redovnici. Ona je još jednom došla u križarske

ruke 1241., kao ishod mirovnoga sporazuma što ga je potpisao

Richard od Cornwalla. Međutim, muslimani su opet osvojili tvrđavu

u kasno proljeće 1247. Taj ih je put predvodio novi sudionik na

svjetskoj pozornici, ajubidski vladar as-Salih Ajub. Ajub se pojavio

na pozornici kao sultan u Egiptu nakon što je zbacio mlađega brata

1240. .g Od tada je bio zauzet borbama, uglavnom protiv ujaka, as-

Saliha Isma'ila od Damaska i rođaka an-Nasiraa Da'uda od Keraka,

ali i borbama protiv križara, uključujući i bitku koja se pokazala velikom

pobjedom nad združenim snagama tih triju neprijatelja kod

Harbiyye (La Forbie), nekoliko kilometara sjeveroistočno od Gaze,

daleko južno od Jizreelske doline, 1244. g.

U kasno proljeće 1247., nakon što je pobijedio ujaka i rođaka, Ajub

je poslao vojsku sjeverno prema Jizreelskoj dolini i Gelileji. Egipatska

je vojska, pod zapovjedništvom generala Fakhra al-Dina ibn

al-Shaykha, napala najprije Tiberias, 16. 06. 1247., a zatim osvojila

brdo Tabor, Belvoir i Kaukab nešto poslije. Križari su pružili slabi

otpor kako u obrani brda Tabora tako i drugih tvrđava, jer su imali

suviše malo tjelesno sposobnih ljudi da se obrane. Ajub i njegova

vojska krenuli su zatim da opsjednu i zauzmu Aškelon, a onda su

krenuli na Damask.

Međutim, Jizreelska dolina spasila se od daljnjih Ajubovih upada

jer ga je pogodila smrtonosna bolest pa je ubrzo umro. Tvrđava na

vrhu brda Tabora još je jednom došla u križarske ruke 1255., kada su

hospitalci uputili molbu papi Aleksandru IV i dobili njegovu privolu

da poprave tvrđavu i postave posadu od četrdeset vitezova Međutim,

poslije, manje od desetljeća, muslimani su je opet osvojili. Tada

je mamelučki sultan Baibars iz Egipta preuzeo nadzor nad brdom

Taborom, nakon slavne pobjede nad mongolskom vojskom u bitci

kod 'Ayn Jaluta, upravo preko puta doline, u podnožju brda Gilboe.


8. POGLAVLJE

Snovi o slavi

Sve vojske na svijetu mogle bi vršiti manevre po toj prostranoj

ravnici. ... Ne postoji mjesto na svijetu pogodnije za rat od ovoga.

... /To je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji

— Napoleon Bonaparte (?), pretpostavlja se da je to izrekao

dok je promatrao Jizreelsku dolinu 1799. g.

Mongolske horde nahrupile su iz svoje postojbine u azijskim

stepama, pogubljujući, paleći i pljačkajući sve što im se

našlo na putu. Oni su bili neuništiva snaga, u početku

šireći se poput prolivene tinte po Srednjem Istoku a onda se sručivši

na Siriju-Palestinu, u namjeri da zagospodare sve većim carstvom.

Oni su bili glasnici nove ere, koja je od trinaestoga do osamnaestoga

stoljeća svjedočila o širenju carstava kroz to područje - uključujući

ona Mongola i Mameluka, Osmanlija i Napoleona, da spomenemo

samo neke od njih čiji su snovi o slavi potresli Jizreelsku dolinu u

drugom tisućljeću.

Jizreelska dolina bila je 3. rujna 1260. poprište žestokoga sukoba

dvaju relativnih novopridošlica na svjetskoj pozornici, Mongola i

Mameluka. Oni su se susreli toga dana u ogorčenoj borbi kod 'Ayn

Jaluta ("Golijatovog izvora") u Jizreelskoj dolini, na istom mjestu

gdje su Saladin i križari stajali i zurili jedni u druge u neodlučnom

sukobu prije sedamdeset i pet godina. Mameluci su pobijedili u tom

novom sukobu nanijevši Mongolima prvi veći poraz i spasivši Siriju-

Palestinu i Egipat od mongolske prevlasti. Detalji te bitke prilično

su dobro poznati zahvaljujući nekolikim suvremenim i skoro suvremenim

prikazima, od kojih se neki temelje na opisima svjedoka. Međutim,

s obzirom da imamo zapise iz promongolskih i protumongolskih

izvora, postoji nekoliko inačica o tijeku bitke i sudbini nekih od sudionika.

Stoga se postavljaju mnoga važna pitanja: je li postojala


zasjeda mongolskih postrojbi, kao što tvrdi perzijski povjesničar

Raši dal-Din? Je li mongolski vođa Kitbuqa ubijen usred bitke, ili

su mu poslije odsjekli glavu? Koliko je ishod bitke bio važan za povijest

Srednjega Istoka i za zapadni svijet u cjelini?

Mongoli su se širili prema zapadu iz azijskih stepa još od vremena

Džingis-kana početkom trinaestoga stoljeća. Nakon što su pregazili

Iran, Mezopotamiju, Armeniju, Gruziju, Anatoliju i Irak do 1258.

god., oni su namjeravali osvojiti i Siriju-Palestinu i Egipat. Mongolska

vojska pod zapovjedništvom Hulagua, unuka Džingis-kana i mlađega

brata vladajućega Velikoga kana Mongkea, prešla je Eufrat i napala

Alepo u Siriji. Raspravlja se o veličini njegove vojske a procjene se

kreću od 60.000 do 300.000 ljudi, ali je najvjerojatnije bilo oko 120.000

vojnika. Alepo je brzo pao pred napadačima, ali su događaji u mongolskoj

postojbini zahtijevali promjenu Hulaguovih planova. Glas da

je Veliki kan umro i da su se Hulaguova dva starija brat svađala oko

nasljedstva naveli su Hulagua da se vrati s većim dijelom vojske,

sjeveroistočno u Azerbejdžan, blizu Tabriza. On se možda i brinuo

što nema dovoljno zemlje za ispašu u Siriji za njegovu ogromnu

vojsku i njezinu konjicu u većem vremenskom razdoblju.

Prije nego što je otišao krajem 4.mj. 1260., ili možda nakon što

je već bio na putu za Azerbejdžan, Hulagu je poslao emisare u Egipat,

zahtijevajući da se mamelučki sultan ili pokori Mongolima i postane

vazal ili da se suoči s gnjevom njihove vojske. Pismo koje je sadržavalo

stihove iz Kurana zajedno s uvredama prema egipatskom sultanu,

govorilo je da je svaki otpor uzaludan, da je mongolsko pravo

da vladaju svijetom Bogom dano, te da će svi pobunjenici biti uništeni

ako se mirno ne pokore. Pismo je požurivalo sultana: "Požurite s

vašim odgovorom prije nego što se vatra rata ne rasplamsa. ... Pretrpjet

ćete najstrašniju katastrofu, vaše zemlje postat će pustinje, ...

a mi ćemo ubiti vašu djecu i vaše starce."

Hulagu je prepustio zauzimanje Sirije, Palestine i Egipta jednome

od svojih najpovjerljivijih generala, Kitbuqi. Međutim, s obzirom

da je Hulagu poveo većinu vojske sa sobom natrag u Azerbejdžan,

Kitbuqi je preostalo ne više od deset do dvanaest tisuća mongolskih

vojnika. Čak ako su novaci na licu mjesta povećali snage na dvadeset

tisuća vojnika, kao što neki drevni izvori govore, to nije bila ve-


lika vojska. Nije potpuno jasno zašto ga je Hulagu ostavio s tako

malo postrojbi, ali izgleda da su Hulagu i Mongoli podcijenili egipatske

snage kako u brojčanom smislu tako i u smislu njihove odlučnosti

za borbu. Možda se to temeljilo na krivim obavještajnim

podacima što su im ih namjerno davali sirijski zarobljenici. Kako bilo

da bilo, Kitbuqa je brzo krenuo u napad, osvojivši Damask i Sidon

do kolovoza 1260., i poslavši prethodnicu u Palestinu sve do Gaze,

kako bi promotrio krajolik, usput je pljačkao i palio kadgod mu je to

bilo moguće.

U međuvremenu je u Kairu mamelučki sultan Kutuz primio i pročitao

prijeteću poruku koju mu je poslao Hulagu. On je brzo reagirao:

pogubio je mongolske izaslanike koji su donijeli pismo tako što

ih je prepolovio a glave im je pribio na vrata Zuvaila u Kairu. Počele

su pripreme za obranu Egipta od neizbježnoga mongolskoga

napada, kojega je taj čin prkosa samo pospješio.

Sam Kutuz bio je relativno nova osoba na političkoj pozornici.

On je došao na vlast u Egiptu u studenom 1259., samo nekoliko mjeseci

prije nego što je pristigla Hulaguova poruka. On je bio Mameluk,

jedan od robova-vojnika koje su egipatski sultani toliko cijenili

u trinaestom stoljeću. Ti su Mameluci skoro svi bili turskoga podrijetla.

Oni su bili robovi koje su kao djecu kupili i doveli u Egipat. Tamo

su ih preobratili na islam, dali im naziv Ibn Abdulah ("Abdulahov

sin" - zato što je Abdulah bio Muhamedov otac), i odgajali ih pod

strogim nadzorom mamelučkoga narednika. Kada su dosegnuli zrelost

dali su im slobodu u zamjenu za službu u egipatskoj vojsci. Oni

su ulijevali strahopoštovanje i bili su žestoki i vjerni ratnici.

Kutuz je bio povjerljivi zapovjednik vojske pod prethodnim egipatskim

sultanom Ajbakom. Kada su Ajbaka ubili 1257. g., njego sin

Ali imao je samo petnaest godina, pa je tako Kutuz postavljen za

regenta kako bi pomogao mladiću da vlada. Međutim, krajem 1259.

Kutuz je zbacio Alija i proglasio se sultanom umjesto njega. Kutuz

je iskoristio prijetnju mongolske vojske i egipatsku potrebu za snažnim

vođom kao izgovor za svoja djela. Mameluci su shvatili da su

dovoljno brojni i snažni da mogu vladati Egiptom, isto tako dobro

ako ne i bolje nego njihovi prijašnji gospodari, ajubidski sultani.

Odlučivši preduhitriti prijeteći mongolski napad i preuzeti inicija-


tivu, Kutuz je okupio Egipćane gorljivim govorom i ubrzo podigao

vojsku od mamelučkih vojnika i drugih skupljenih postrojbi. Vjerojatno

je vjerovao kako je najbolja prilika da se obrani Egipat ako

krene prema sjeveru i izazove sučeljavanje s Mongolima u području

koje je daleko od egipatskih granica. Na taj način, čak i da njegove

snage dožive početni poraz, one će biti sposobne povlačiti se i boriti

još nekoliko puta prije nego što Mongoli stvarno prijeđu u Egipat.

Ako egipatske snage ostanu u Kairu i čekaju da dođu Mongoli, neće

biti prilike za uzmak ako izgube prvu bitku. Štoviše, Kutuz se možda

bojao da će njegove snage izgubiti moral kad se mongolska vojska

počne približavati Kairu i da se neće boriti onako dobro kao što bi

se borile ako prijeđu u napad protiv snaga za koje je Kutuz već znao

da su samo mali dio mongolske vojske koja je zauzela Siriju.

Broj vojnika u tim mamelučko egipatskim snagama je prijeporan.

Na početku su moderni znanstvenici smatrali da je moglo biti oko

120.000 ljudi, ali to je, izgleda, bila brojka do koje se došlo kada se

jedan izvorni arapski izvor prevodio na francuski a onda na engleski.

Nijedan od mamelučkih izvora ne daje točne brojke, ali izgleda da

je bilo oko dvanaest tisuća mamelučkih vojnika. Uz Mameluke, vojska

se sastojala i od prebjeglih sirijskih postrojbi i drugih boraca koji su

pobjegli pred mongolskim napredovanjem u sjevernim zemljama.

Oni su povećali broj egipatske vojske na nekih dvadeset tisuća vojnika,

ali sigurno ne više od toga. Malo je vjerojatno da je brojala preko

100.000 ljudi, kao što neki tvrde. Ukratko, mongolska i mamelučka

vojska koje su se trebale uskoro susresti kod 'Ayn Jaluta imale su približno

isti broj vojnika, između deset i dvadeset tisuća ljudi u svakoj

od njih.

Mamelučka je vojska napustila Kairo 26. 07. 1260. i napredovala

prema Salihiji, zoni koncentracije, približno 120 kilometara sjeveroistočno

od Kaira. Tu je Kutuz ponovo morao upotrijebiti svoju

govorničku vještinu kako bi nagovorio kolebljive egipatske vođe da

nastave napredovati prema sjeveru. On ih je uspio posramiti i natjerati

da nastave napredovanje tako što je u jednom trenutku uzviknuo,

"Sam ću se boriti protiv Mongola!" Oni su postali odlučniji, prethodnica

pod zapovjedništvom mamelučkoga zapovjednika Baibarsa,

napustila je Gazu i porazila malu skupinu Mongola koji su tamo bili


smješteni. Ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je u sigurni Damask

i izvijestilo o obratu događaja Kitbuqa i mongolske generale.

Ostatak egipatske vojske, pod zapovjedništvom samoga Kutuza,

slijedilo je Baibarsa i prethodnicu do Gaze, a onda je, nakon što se

odmorio samo jedan dan, marširao uz obalu i utaborio se izvan križarskoga

grada Ake. Tamo je Kutuz stupio u pregovore s franačkim križarima,

koji su se našli u unakrsnoj vatri između Mameluka i Mongola.

Franci su odlučili ostati neutralni ali su dopustili egipatskoj vojsci

da prođe kroz njihov teritorij te su ih snabdjeli i drugim zalihama.

Čim je Kitbuqa čuo da egipatska vojska ide prema sjeveru, on je

odlučio napustiti tabor i povesti mongolsku vojsku prema jugu i poći

ususret Egipćanima. Međutim, pobuna je izbila u Damasku upravo

u to vrijeme i Kitbuqa je bio prisiljen odgoditi pohod dok se pobuna

ne uguši. To je omogućilo Kutuzu i Egipćanima da dođu neometani

do Ake. Mongolske snage konačno su krenule iz Damaska prema jugu,

prešle rijeku Jordan i utaborile se u Jizreelskoj dolini krajem kolovoza

ili početkom rujna 1260. g. Tu su, kod 'Ayn Jaluta pokraj brda

Gilboe, nekih petnaestak kilometara u Jizrelskoj dolini, Saladin i

križari stajali jedni prema drugima stoljeće prije, a sada su Mongoli

čekali Mameluke.

Zašto su Mongoli izabrali baš to mjesto u Jizreelskoj dolini, za

svoje bojno polje? Nekoliko čimbenika doprinijelo je takvom njihovom

izboru. Prvo, to je područje pružalo vodu i dobru ispašu za njihove

konje i prilično dobre uvjete za konjičko ratovanje, jer je bio

početak ljeta ili rana jesen. Ustvari neki povjesničari tvrde da je to

bila zadnja južna točka koja je nudila takve prednosti na putu od

Damaska do Egipta. Drugo, tlo Jizreelske doline, koje je na nekim

mjestima široko oko deset kilometara, sužava se samo na nešto manje

od pet kilometara kod 'Ayn Jaluta pa ga velika vojska može lako

nadzirati ili čak potpuno blokirati. Treće, i brdo Gilboa i obližnji brežuljak

Moreh može se iskoristiti kao izvidnička točka, a brdo Gilboa

moglo bi se iskoristiti kao uporište za mongolski bok tijekom bitke.

Četvrto, Mongoli su mogli pomisliti da će Mameluci doći s juga i

poslati svoju vojsku kroz klanac Wadi 'Ara, te se pojaviti u Jizreelskoj

dolini pokraj drevnoga mjesta Megida, isto onako kao što je

učinio Tutmozis III dvije i po tisuće godina prije, i kao što će gene-


Karta 23. Mameluci i Mongoli

1. Mameluci se kreću prema sjeveru iz Egipta preko Salihije i Gaze prema

Aki.

2. Mongoli se pokreću južno od Damaska, prelaze rijeku Jordan i utabore

se kod 'Ayn Jaluta.

3. Mameluci napreduju iz Ake prema 'Ayn Jalutu.

4. Bitka kod 'Ayn Jaluta 3. 09.; Mameluci pobjeđuju.

ral Allenby opet učiniti 700 godina poslije. U tom slučaju, oni

bi mogli napasti mamelučku vojsku dok ona bude još dolazila kroz

klanac raspoređena u tankoj koloni dugačkoj nekoliko kilometara i

ranjiva na zasjedu, na koju su egipatski generali upozoravali Tutmozisa

III. Međutim, kao što sam prije spomenuo u ovoj raspravi, Mameluci

su umjesto toga već krenuli dalje na sjever, uz obalu Ake i

kretali se južno i istočno preko Jizreelske doline prema mongolskim

položajima kod Ayn Jaluta.


Slika 15. Pokrov Jizreelske doline (Zev Radovan, Jeruzalem)

Kutuz je bodrio svoju mamelučku vojsku utaborenu izvan Ake,

podsjećajući ih na mongolska zvjerstva u prošlosti; pozivajući se na

potrebu da zaštite svoje obitelji, imovinu i način života; te naglašavajući

potrebu da brane islam od nevjernika. On je zatim poslao povjerljivoga

zapovjednika Baibarsa naprijed s mamelučkom prethodnicom

i oprezno poveo ostatak vojske iz Ake prema Mongolima.

Postoje barem dva različita prikaza događaja koji su se događali

u bitci kod 'Ain-Jaluta: prikaz promonogolskoga perzijskoga povjesničara

Rašid al-Dina napisan u četrnaestom stoljeću i onaj promamelučkoga

egipatskoga povjesničara iz petnaestoga stoljeća, al-Makrizija,

koji sasvim drukčije prikazuje bitku. Donedavno se smatralo

da je promongolski prikaz Rašida al-Dina točniji, ali nedavno istraživanje

koje se koristilo dodatnim izvorima, uključujući neka svjedočanstva

s lica mjesta, dramatično je promijenilo sliku događaja.

Danas se promamelučki prikazi bitke, kao što je onaj al-Makrizija,

smatraju općenito pouzdanijima, ali izgleda sve u svemu da se istiniti

tijek bitke nalazi negdje u sredini između opisa Rašida i al-Makrizija,

što možda ne bi trebalo potpuno čuditi.


Kada je mamelučka prethodnica predvođena Baibarsom naišla

na prve mongolske izvidnice, došlo je do niza manjih okršaja. Rašid

al-Din tvrdi da su se Baibars i njegova mala skupina povlačili malo

po malo pred navalom Mongola, dok nisu navele mongolske postrojbe

u zasjedu. Rašid zapisuje da su Kutuz i ostatak mamelučke vojske,

koji su se sakrili na povoljnom položaju, spremno napali i desetkovali

Kitbuqine snage, upravo onako kao što je Antioh III učinio Ptolomeju

IV stoljećima prije. Međutim, nema potvrde za Rašidov prikaz i

on je možda slobodno protumačio činjenice. Umjesto toga, izgleda

da su se ti mali okršaji dogodili dan prije stvarne bitke kada su Baibars

i njegova prethodnica naišli na prve mongolske izvidnice, Baibars

je jednostavno javio Kutuzu i kratko se povukao očekujući pojačanja.

Nije trebao dugo čekati jer su Kutuz i njegova vojska bili samo

na dan jahanja iza Baibarsa, jašući iz Ake uzduž Jizreelske doline.

Ubrzo nakon što je svanulo sunce sljedećega dana, ujutro 3. 09.

1260., bitka kod 'Ayn Jaluta službeno je počela.

Na početku, dvije vojske stajale su jedna nasuprot drugoj u dolini

sjeverno ili sjeveroistočno od izvora kod 'Ayn Jaluta, a svaka od

njih bila je poredana po crti sjever-jug protežući se po cijeloj dolini.

Mongoli, koji su prvi stigli i rasporedili se po bojnom polju, brzo su

napali i razbili lijevo krilo mamelučke vojske, koje su Kutuz i njegovi

generali možda namjerno ostavili slabim. Kutuz je okupio svoje ljude,

uklonivši svoju kacigu kako bi ga mogli prepoznati i jašući ravno na

neprijatelje uzvikujući svim svojim glasom "O islam!". Postavljajući

svoje ljude uokolo poput figura na šahovskoj ploči, prešao je u

protunapad i taktički nadigrao Mongolce, tako da je izravnao bitku.

Ako je i postojala zasjeda u bilo kojem trenutku bitke, kao što Rašid

tvrdi, onda se to dogodilo u tomu trenutku, ali samo onda ako je Kutuz

namjerno dopustio da njegovo lijevo krilo popusti kako bi namamio

Mongolske postrojbe i opkolio ih u pogodnom trenutku. Mameluci

su se žestoko borili, a Mongoli su počeli bježati glavom bez obzira da

bi ih Mameluci sasijecali dok su trčali.

Međutim, Kitbuqa je pozvao svoje ljude i izvršio očajnički protunapad,

te skoro preokrenuo situaciju toga dana. Mameluci su se

spasili samo zato što je Kutuz još jednom ohrabrio svoje postrojbe,

zaurlavši, "O Bože daj nam pobjedu!" dok je jurišao po bojnom polju.


Mameluci su slijedili svojega neustrašivoga vođu u konačnom odvažnom

napadu, tijekom kojega su nadjačali mongolske snage i sasjekli

ih na komade. Al-Makrizijev prikaz kaže da je Kitbuqa galopirao

"naprijed nazad ispred svojih ljudi vičući da je njihova dužnost

umrijeti na bojnome polju" kada su ga oborili i ubili. Međutim,

Rašid kaže da Kitbuqa nije bio ubijen u bitci već uhićen nakon što

je izgubio konja i doveden pred Kutuza. Rašid izvješćuje da je došlo

do žestoke razmjene riječi i uvreda između dvojice vođa, te da je, nakon

što mu je Kutuz zaprijetio odrubljivanjem glave, rekao mamelučkom

vođi:

Ne budi suviše ushićen svojom trenutnom pobjedom. Ako poginem

bit će to od Božje ruke a ne od tvoje. Čim vijest o mojoj smrti dođe

do ušiju Kulagu-kana, njegov će bijes uskipjeti poput ljutitoga mora.

Od Azerbeidžana do vrata Egipta, cijelu će zemlju pregaziti kopita

mongolskih konja a naši vojnici će nositi u bisagama svojih konja

pijesak Egipta. Kulagu-kan ima među svojim sljedbenicima 300.000

ratnika koji su ravni Kitbuqi. Moja smrt bit će za njih samo jedan

vojnik manje.... Požuri i dokrajči me kako ne bih više morao slušati

tvoja predbacivanja.

Prema Rašidu. Kutuz je onda ostvario svoju prijetnju: Kitbuqu

su odmah smakli, a njegovu odrubljenu glavu poslali u Kairo najbržim

putom. U svakom slučaju, bez obzira je li ubijen u borbi ili pogubljen

odmah poslije nje, očito je iz oba prikaza da su Kitbuqi odrubili

glavu i poslali je u Kairo kao pravi dokaz mamelučke pobjede.

Nakon poraza ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je na razne

strane. Mnogi su se penjali na obližnje brdo da bi ih Baibars i njegovi

ljudi sustigli i pogubili na licu mjesta. Druge su ubili seljaci,

dok su se neki pokušali skriti u poljima šaša, ali su ih Mameluci izmamili

vatrom i ubili. Preostali preživjeli pobjegli su sjeverno u

Siriju, gdje su njihove žene i djeca još uvijek čekali u taboru, a tamo

ih je opet sustigao Baibars i njegova prethodnica i još jednom porazio.

Nema točnoga podatka koliko je mongolskih ratnika poginulo

toga dana kod 'Ayn Jaluta. Jedan zapis koji govori da je cijela mongolska

vojska našla smrt vjerojatno je pretjeran; drugi zapis spominje

brojku od tisuću i petsto mrtvih, što je možda bliže istini. Ne

postoje zabilježeni podaci o broju mamelučkih žrtava.


Egipatski sultan Kutuz, na njegovu žalost, nije dugo vremena uživao

u pobjedi. On je nastavio predvoditi ostatak mamelučke vojske

prema sjeveru nakon bitke kod 'Ayn Jaluta i zauzeo Damask i Alepo,

dovevši Siriju pod mamelučku vlas i stvorivši novu političku i

vojnu snagu u Siriji-Palestini, s kojom će se preostali križari boriti

ubuduće. On se u listopadu vraćao u Egipat, namjeravajući slaviti

mamelučku pobjedu u sigurnosti vlastita doma. Međutim, skupina

urotnika ubila ga je nekoliko kilometara izvan Kaira, u pustinji između

el-Arisha i Salihije. Tu je skupinu predvodio nitko drugi do

njegov povjerljivi zapovjednik Baibars. Bilo je to 22. 10. 1260.

Kutuz je bio sultan manje od godine dana. Baibars, koji je možda

bio bijesan što ga Kutuz nije imenovao guvernerom Sirije, sam se

proglasio sultanom i kao takvoga su ga službeno ustoličili u Kairu

sljedećega dana.

Važnost bitke koja se toga dana u rujnu 1260. vojevala kod 'Ayn

Jaluta ne može se precijeniti. Bio je to prvi put da su Mongoli doživjeli

poraz bilo gdje na bojnom polju od nekog neprijatelja. Taj njihov

poraz pokazao je da su oni ipak pobjedivi. Mit o mongolskoj nepobjedivosti

razbio se. Ta je bitka uticala na cijelu povijest zapadne civilizacije.

Ona je ne samo zaustavila napredovanje Mongola prema

zapadu i spasila Egipat i Siriju-Palestinu od mongolske prevlasti, već

je označila početak mamelučkoga utjecaja u tome području, počevši

vladavinom Baibarsa, kojega se smatra "pravim utemeljiteljem mamelučke

moći."

Iz razloga koji još uvijek nisu potpuno jasni, Mongoli nisu nikada

ozbiljno pokušali osvetiti se za svoj poraz kod 'Ayn Jaluta. Simboličke

snage krenule su u studenome 1260., kako bi iskušale odlučnost

novoga mamelučkog sultana Baibarsa, ali su poražene kod Homsa

u Siriji. Uslijedili su pohodi 1281., 1299, , 1300., 1303. i 1312. g.,

ali samo uz jedan jedini izuzetak - 1300., kada su Mongoli trenutno

ponovo zauzeli Siriju - svi su izgledali malodušni i, na kraju, nisu

bili uspješniji od borbe Kitbuqe i njegovih snaga toga kobnoga dana

kod 'Ayn Jaluta u Jizreelskoj dolini.

Kada su Baibars i njegovi mamelučki sljedbenici preuzeli vlast u

Egiptu 1260., oni su naslijedili i pridružene teritorije u Siriji-Palestini.

Baibarsova politika u tom području bila je pod utjecajem


stalne prijetnje koju su Mongoli predstavljali u sljedećih pola stoljeća.

Baibars je osobito nastojao osigurati stalan i slobodan prolaz za svoje

mamelučke vojske od Kaira do Damaska, koji je put prolazio kroz

Jizreelsku dolinu. Stoga je Baibars osjetio izravnu i neposrednu

prijetnju svojoj vojnoj žili kucavici što se protezala od Kaira do Damaska

kada su se hospitalci dali na obnovu porušene muslimanske

tvrđave na vrhu brda Tabora, koju im je dao papa Aleksandar IV

1255., i napučili je sa četrdeset vitezova (kao što smo spomenuli u

7. poglavlju).

Baibars je stoga napao i uništio djelomice obnovljeno križarsko

uporište na vrhu brda Tabora početkom 1263. Malo je dostupnih

detalja o toj bitci, možda zbog toga što su, izgleda, hospitalci napustili

zamak kada su vidjeli da se Baibars približava, a možda su ga

i predali bez borbe. Baibars je zatim nastavio pljačkati Nazaret i Aku

u travnju 1263., koristeći svoj tabor na brdu Taboru kao stožer za te

i druge pohode. Za odmazdu, hospitalci i templari ujedinili su se te

napali i osvojili Baibarsovu malu tvrđavu u al-Lejjunu blizu Megida

u siječnju 1264. g. Opet, malo je dostupnih detalja o bitci, a govorilo

se da su "takvi besplodni izleti samo služili da razljute sultana."

Bez sumnje, i druge su se bitke dogodile u Jizreelskoj dolini tijekom

sljedećih nekoliko stoljeća, jer je Sirija-Palestina bila sve samo

ne mirna tijekom tih godina, a Jizreelska dolina nije bila izuzetak.

Naprimjer, slično stanju tijekom neoasirskoga i perzijskoga razdoblja,

Jizreelska dolina doživjela je brojne vojske koje su je prelazile

uzduž i poprijeko tijekom ranoga otomanskog razdoblja. Sultan

Seim I i njegova otomanska vojska marširala je kroz Jizreelsku dolinu

poznatu na arapskom kao "Marj Ibn 'Amir", na svom putu od Carigrada

do Jeruzalema, Kaira i natrag, tijekom pobjedničkih pohoda

protiv Mameluka 1516/1517.g. Taj je pohod slomio Mamelucima

kralježnicu i uspostavio je Otomansko carstvo, koje je onda preuzelo

vlast na tom području za sljedećih četiristo godina, sve do Prvog

svjetskog rata. Selim I i njegovi ljudi boravili su dvaput u Khan Lejunu

i drevnom Megidu - jednom 24. prosinca 1516. tijekom putovanja

do Kaira, te opet 3. 09. 1517. tijekom putovanja natrag u Carigrad.

Vojnici Selima I također su vodili veću bitku 24. 12. 1516. blizu

Beisana, nanoseći težak poraz mamelučkim snagama, ali to je bilo

najbliže Jizreelskoj dolini dokle su uspjeli ikada doprijeti.


Moguće je da su se i druge bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom

prvih stoljeća otomanske vladavine, ali tek kada se mjesni palestinski

vođa Zahir al-'Umar pojavio na pozornici tijekom osamnaestoga

stoljeća, pun snova o slavi. Imamo zabilježene podatke o takvim sukobima.

Započevši svoju karijeru prilično nezapaženo, kao najmlađi

sin jedne beduinske obitelji skupljača poreza po imenu Zayadinah,

Zahir al-'Umar brzo je uspostavio vlast nad većim dijelom Galileje

i vladao nad njom željeznom rukom. Rođen oko 1690., Zahir je započeo

uspostavljati svoje mini carstvo iz uporišta u Tiberiasu 1720-ih

godina. Do vremena svoje smrti 1775., on je nadzirao područje koje

se protezalo od Tiberiasa i rijeke Jordana na istoku do Ake i Sredozemlja

na zapadu, uključujući Safed i Nazaret, a bio je pouzdanik tako

moćnih vladara kao što su egipatski 'Ali Beg, ruski car i otomanski

sultan. Kao ishod Zahirovih agresivnih akcija da proširi svoje mini

carstvo i pokušaja drugih da ga zaustave, Jizreelska dolina bila je

poprište barem dviju bitaka za života Zahir al-'Umara.

U prvom je redu Zahir bio suočen, 1735, s neprijateljskim savezom

šeika iz Nablusa i beduinskog plemena Bani Sakr. Vladari Nablusa

bojali su se da će se Zahir umiješati u poslove Nazareta koji su oni tada

nadzirali. Pleme Bani Sakr gajilo je duboku i ukorijenjenu mržnju

prema Zahiru zbog toga što je on uspostavio relativan mir u Jizreelskoj

dolini koji je sprječavao njih kao razbojnike da napadaju i pljačkaju

putnike što su prolazili kroz taj teritorij. Tako se stvorio savez

Nablus-Sakr protiv Zahira al-'Umara.

Zahir je u početku računao na nekih tri tisuće konjanika iz plemena

Bani-Sakr kao pomoć u borbi protiv nabluskih šeika. Kada je

čuo da su se te dvije sile udružile protiv njega, shvatio je da je nužna

promjena plana i potpuno nova taktika. Sazvao je vijeće svoje obitelji

Zayadinah i dobio pomoć svojega brata Sa'da i drugih članova

obitelj. S obzirom da nije bilo vremena unovačiti nove ratnike, oni su

isplanirali zasjedu na združene snage saveza Nablus-Sakr u mjestu

poznatom kao al-Rawdah, smještenom u Jizreelskoj dolini nešto zapadno

od Lejjuna i Megida.

Zahir je poveo glavne snage od dvije tisuće ljudi ravno na vojnike

Nablus-Sakra, kao što je nacrtano na karti. Nakon što se upustio

u žestoku bitku, on i njegovi ljudi su se povukli u velikoj zbrci, jer

su ih neprijatelji opkolili i teško porazili. Vojnici Nablus-Sakra jurili


Karta 24. Zahir al'-Umar i Nablus-Saqrov savez

1. Nablus-Saqrova vosjka maršira do al-Rawdaha.

2. Zahir al'-Umar napreduje do al-Rawdaha i napada snage Nablus-Saqra

3. Zahirovi vojnici pretvaraju se da se povlače, Nablus-Saqrova vojska ih

sijedi, zatim se naglo okreću i zatvaraju kruk oko Nablus-Saqrove vosjke

su za njima u veseloj potjeri. Dvije odvojene i dodatne snage od

Zahirovih pet stotina vojnika svaka pod zapovjedništvom Zahirovoga

brata Sa'da i drugih vođa, spremno su reagirale i uhvatile snage Nablus-Sakra

u stupicu, jer su se Zahirovih dvije tisuće ljudi pretvarale

da se povlače, onda se naglo okrenule kao jedan i zatvorile krug oko

neprijateljskih vojnika. Povijest se tako ponovila, jer je Zahir upotrijebio

istu taktiku koju su u Jizreelsoj dolini koristili Antioh III 218.

pr. Kr., i Vespazijan 67. po Kr., te vjerojatno i Mameluci 1260. (kao

što smo upravo naveli). I doista, ta se taktika još jednom pokazala

uspješnom. Neki prikazi tvrde da je Zahirova pobjeda bila tako nad-


moćna da je skoro osam tisuća neprijatelja poginulo u bitci. Toliko

je kosti ostalo na bojnom polju da ga nije bilo moguće obrađivati

sljedećih dvadeset godina.

Zahirova moć i ugled nastavili su rasti nakon te bitke, pa je on

uspio, usprkos brojnim pokušajima pobune protiv njega, uključujući i

onu vlastitih sinova, ne samo zadržati nadzor već proširiti svoje posjede

u Galileji i Jizreelskoj dolini tijekom sljedećih desetljeća sredinom

osamnaestoga stoljeća. To je vrijeme Jizreelska dolina bila

najplodnije područje u cijeloj Palestini, poznata po svojem žitu, duhanu,

dinjama i, iznad svega, pamuku. Uopće ne začuđuje, osobito

uzevši u obzir stalnu stratešku važnost Jizreelske doline uzduž trgovačkih

putova što su vodili iz Damaska, da je Zahir al-'Umar proveo

veći dio svoje vladavine u sukobu s drugim silama koje su željele

preoteti njegove zemlje.

Kada se drugi put Zahir al-'Umar borio u Jizreelskoj dolini bilo

je to tijekom njegova pohoda 1771/73., kada je pokušavao osvojiti

Nablus, smješten nešto južnije od doline. Govori se da je upotrijebio

topove protiv grada Lejjuna, razrušivši veći njegov dio, iako nisu

dostupni točni detalji te bitke. Tijekom istoga razdoblja nekoliko je

vojski promarširalo kroz Jizreelsku dolinu. Neke su se doista i zaustavile

i utaborile se pokraj Megida, Lejjuna i drugih mjesta. Međutim,

sve su one bile ili na putu prema velikim bitkama izvan same doline

ili su se povlačile nakon njih.

Zahirovo mini carstvo ubrzo je palo nakon njegove smrti. On je

bio umoren, vjerojatno po naredbi otomanskoga sultana, a možda i

od vlastitih ljudi - izvan Ake 1775. g. dok s borio protiv otomanskih

snaga u uzaludnom pokušaju da zaštiti svoje posjede. Međutim,

Jizreelska dolina neće dugo biti bez sukoba jer je to područje postalo

poprištem Napoleonovih snova o slavi manje od četvrt stoljeća poslije.

Tijekom Napoleonovih neuspjelih pokušaja da oslobodi Egipat i

Siriju-Palestinu od Otomanskoga carstva oko 1798-1801., on je izveo

pohod na Siriju-Palestinu 1799. Prvenstveni ciljevi bili su, prvo,

presresti i poraziti tursku vojsku koju je u Siriji okupio otomanski

sultan za napad na Egipat i, drugo, zauzeti grad Aku. 31

Znanstvenici

i vojni povjesničari tumačili su da je taj pohod bio neuspješan zbog

toga što Napoleon nije uspio zauzeti grad Aku ni nakon dugotrajne

opsade. Međutim, drugi znanstvenici smatraju da je taj pohod bio


uspješan, isključivo zbog takozvane Bitke kod brda Tabora koja se

vodila 16. travnja 1799. Ishod te bitke, koja se vodila u Jizreelskoj

dolini blizu današnjega grada Afule, bio je da je Napoleon raspršio

tursku "Damašćansku vojsku". Ta se vojska okupila u Siriji i bila je

jedna od dvije snage - druga je bila "vojska s Rodosa" - koje je otomanski

sultan planirao poslati protiv Napoleona u pokušaju da oslobodi

Egipat od Francuza. Izvještaji govore da je Napoleon dobio

"bitku kod brda Tabora" jednostavno tako što je ispalio dva topa

preko pozadine turske vojske, nakon čega su otomanske snage pobjegle

glavom bez obzira. Je li se to baš tako dogodilo? Izgleda malo vjerojatnim,

ali s Napoleonom čovjek uvijek mora očekivati iznenađenje.

Tijekom jeseni i početka zime 1798. g. do Napeolona su došle vijesti

da se otomanski sultan priprema ponovo osvojiti Egipat, koji je

Napoleon zauzeo nešto prije, iste godine. Pod pretpostavkom daje

najbolja obrana dobar napad, i slijedeći rasuđivanje Ikšidida i Mameluka

prije njega, Napoleon je okupio trinaest tisuća ljudi i pripremao

je susresti s turskom Damaščanskom vojskom prije nego što

ona prijeđe pustinju od Palestine i napadne sam Egipat. On je također

želio osvojiti grad Aku, na palestinskoj obali, kojim je vladao Ahmedpaša

(rođeni Hercegovac - prim, prev.), još bolje poznat kao El Jezzar

(Džezar), ili '"Mesar". Detalji o cijelom pohodu i o bitci koja se vodila

kod brda Tabor dostupni su iz brojnih izvora, uključujući Napoleonovu

korespondenciju s Izvršnim Direktorijem u Francuskoj i

njegove kasnije memoare, izvještaj Napoleonovoga šefa stožera,

generala Berthiera poslan ministru rata u Parizu, te razna svjedočanstva

s lica mjesta, uključujući i pisani izvještaj generala Klebera,

Napoleonu nakon bitke.

Ostavivši nekih šesnaest tisuća ljudi iza sebe da brane Egipat u

njegovoj odsutnosti, Napolen je poveo malu snagu od trinaest tisuća

prema Suezu u 12.mj. 1798. i vršio posljednje pripreme za pohod

na Palestinu. Njegovi su se ljudi raspodijelili u četiri pješadijske divizije

koje su brojale skoro deset tisuća vojnika, pod zapovjedništvom

generala Klebera, Regniera, Bona i Lannesa. Tu je bila i divizija od

osam stotina konjanika pod zapovjedništvom generala Murata. Artiljerijska

divizija pod zapovjedništvom generala Dommartina, te

inženjerska divizija pod zapovjedništvom generala Caffarellija.


Karta 25. Napoleon kod brda Tabora, 15-16. 04. 1799.

1. Otomanski odredi okupljaju se kod el-Fuleha (Afule), kod Lejjuna i u

podnožju brda Tabora.

2. Kleber maršira iz Nazareta u noći od 15. na 16. 04.

3. Francuske snage, opkoljene od otomanske vojske, bore se u neravnopravnoj

borbi 16. 04.

4. Napoleon maršira, preko Sepphorisa (Sepforis), u pomoć Kleberu.

5. Trideset druga brigada generala Rambauda ide ravno u borbu; Osamnaesta

brigada generala Bona i Viala nastavlja marširati prema brdu

Gilboa; divizija izviđača-pješaka nastavlja marširati prema Jeninu; a

konjica se okreće i napada mamelučki tabor kod Lejjuna.

6. Otomanske snage raštrkavaju se i bježe; mnogi se utapaju dok pokušavaju

prijeći rijeku Jordan.

Napoleon je do 18. 03. 1799., nakon niza bitaka kod el-Arisha,

Jaffe i drugih mjesta, došo do Ake i postavio opsadu toga grada.

Istovremeno je poslao razne odrede da zauzmu luku Safed, osvoje


Nazaret i Tir. Svi su ti ciljevi uspješno izvršeni. Početkom travnja,

proširile su se vijesti da je Damaščanska vojska u pokretu i da ide

prema Galileji i Jizreelskoj dolini. Došlo je do nekoliko manjih bitaka

i okršaja između francuskih snaga i raznih odreda turske vojske

i njihovih saveznika tijekom tjedna od 8. do 15. 04..

General se Kleber našao 15.04. u Nazaretu s nekih dvije tisuće

ljudi pod svojim zapovjedništvom. On je čuo da su se turske

snage utaborile na brdu Taboru i u obližnjem gradu el-Fulehu (današnjoj

Afuli) u Jizreelskoj dolini. Kleber je odlučio poduzeti noćni

marš do toga brda i izvesti iznenadni napad ujutro 16. 04. Uputili

su se u 10 sati te večeri, očekujući da će stići do cilja za otprilike četiri

sata, oko 2 ujutro. Međutim, nažalost, za razliku o Gideona u

sličnoj situaciji dvije tisuće i devetsto godina prije, Kleber nije prije

osobno izvidio cestu te nije znao daljinu, teškoće terena noću i vremena

koje će mu trebati da prevali taj put.

On i njegovih dvije tisuće pješaka marširali su istočno od Nazareta;

okrenuli se na jug kada su prešli brdo Tabor, kako bi obišli oko

planine; a tek onda krenuli opet na zapad uz Jizreelsku dolinu u sjeni

brda Tabora. Stigli su na određeno mjesto četiri sata kasnije nego

što su očekivali, oko 6 sati ujutro 16. 04. Trebalo im je punih

osam sati da promarširaju 25 kilometara. Trenutno su se

našli okruženi s dvadeset i pet tisuća konjanika i deset tisuća pješaka,

koji su svi pripadali paši od Damaska. Kleber je uspješno locirao

Damaščansku vojsku ali je izgubio kritični element iznenađenja.

Prema Kleberovom vlastitom izvještaju Napoleonu, napisanom

nakon bitke, on je odmah zauzeo obližnju "utvrdu" (vjerojatno ruševine

križarskoga zamka poznatoga kao La Feve, blizu el-Fuleha

/Afule/ koji nije bio dostupan konjici). On ga je do 7 sati ujutro napučio

sa stotinu ljudi namjeravajući ga koristiti kao uporište i mjesto

za uzmak u slučaju potrebe. Kleber je ubrzo rasporedio ostatak

svojih ljudi u dva četverokuta, što je bila omiljena Napoleonova taktika

i uspješno odbijao val za valom otomanskih konjanika u napadu.

Jedan izvjestitelj izvješćuje kako je bitka tako brzo počela da francuske

postrojbe nisu imale vremena pojesti svoj doručak niti napiti

se iz obližnjega jezera koje ih je mamilo tijekom cijeloga dana. Brojčano

nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan, Kleber i njegovi

ljudi bili su prisiljeni voditi potpuno obrambenu bitku, što su i činili


cijelo jutro. U podne, Kleber je zapovjedio svojim ljudima da se spoje

u jedan četverokut i počnu štedjeti streljivo. Oni su nastavili boriti

se do ranoga poslijepodneva, a stanje je za njih postajalo beznadno.

Iznenada, oko jedan sat poslije podne, ili možda nešto malo poslije,

čuli su pucnjeve iz dva francuska topa južno od bojnoga polja. To

su bila ona dva legendarna topa, prvi "pucnjevi koji su se čuli u svijetu",

ili barem u plodnoj ravnici Jizreelske doline.

Izgleda da je Napoleon posumnjao kako bi se Kleber mogao naći

u teškoj situaciji. Stoga je i on počeo marširati prema brdu Taboru

15. 04., prepuštajući generalu Lannesu i njegovoj diviziji da

nastavi s opsadom Ake. Napoleon je poveo sa sobom pješačku diviziju

generala Bona, kao i cijelu konjičku diviziju generala Murata,

te osam topova iz artiljerijske divizije generala Dommartina. Nakon

što su prenoćili pored Sepphorisa, počeli su ponovo marširati u zoru

16. 04.. Između 9 i 10 sati ujutro, gledajući dvogledima s uzvisina

oko Nazareta, mogli su u daljini vidjeti Kleberove ljude, barem pet

a možda čak i 15 kilometara daleko. Vidjeli su nejasno kako su

raspoređeni u dva četverokuta okruženi vrtložnim oblacima dima,

braneći se hrabro od napada konjice Damaščanske vojske. Marširajući

izravno prema jugu, zapadno od Nazareta i dolje u Jizreelsku

dolinu, a ne istočno i iza brda Tabora kao što su učinili Kleberovi ljudi,

Napoleon i njegove snage brzo su prešle preostalu udaljenost. Nakon

što se približio pozadini turske vojske, Napoleon je ispalio dva

pucnja iz svojih topova.

Prema Kleberu i samom Napoleonu turska se vojska tada raspala

i razbježala "u svim smjerovima, prema planinama i u doline." Kleber

i Napoleon su izvijestili: "Francuzi koji su to gledali iz daljine uživali

su u prizoru i smijali se." Međutim, kao što je uobičajeno u takvim

pričama koje se prepričavaju u barovima i konobama one su suviše

dobre da bi bile istinite. A ova priča nije izuzetak jer izgleda da postoji

istovremeno skraćena i pretjerana inačica onoga što se stvarno dogodilo.

Ne iznenađuje činjenica da je trebalo više od dva topovska

pucnja da se prestraši trideset pet tisuća otomanskih vojnika. Drugi

izvori, uključujući i nekoliko sudionika u bitci, daju detaljniji prikaz

zadnjih sati borbe, koje prepričavam u odlomcima što slijede.

Iako su Napoleonove postrojbe, marširajući brzo prema bojnome

polju, mogle vidjeti borbu s vrhova planina već u 9 ili 10 sati ujutro


16. travnja (samo nekoliko sati nakon što je bitka počela), razdaljina

do bojnoga polja još je uvijek bila velika. Štoviše, postrojbe su

marširale od rane zore i preko planinskoga područja koje im je upravo

omogućilo pogled na bojno polje, pa je Napoleon stoga odlučio

da im treba odmor, kako bi bile odmorne kada stupe u boj. Tako je,

usprkos želji svojih ljudi, Napoleon zapovjedio odmor od nekoliko

sati. Kada se marš nastavio i Napoleon odlučio ispaliti pucnjeve iz

dva topa, bilo je već barem jedan sat poslije podne. Napoleon je ispalio

te pucnjeve kako bi zbunio neprijatelja te da najavi opkoljenim

Kleberovim ljudima skori dolazak s pojačanjima. Kleberovi ljudi, nakon

što su čuli pucnjeve, počeli su se boriti obnovljenom snagom,

uzvikujući, "To je Bonaparte! To je Bonaparte!"

Napoleon i njegovi ljudi tada su brzo napredovali ususret otomanskoj

Damaščanskoj vojsci. Nakon što su prije marširali prema

zapadu od neprijateljskih postrojbi, Francuzi su tada mogli napasti

pozadinu otomanskih snaga i tako uhvatiti u stupicu neprijatelja između

Kleberovih i Napoleonovih ljudi. Jedan svjedok s licu mjesta,

artiljerijski pukovnik po imenu Jean-Pierre Doguereau, koji se poslije

uzdigao do čina generala u Francuskoj vojsci, izvješćuje da je Napoleon

razdvojio pješadijsku diviziju generala Bona na dva dijela i

poslao ih u raznim smjerovima, kako bi s Kleberovim ljudima oblikovali

tri strane trokuta, s neprijateljem uhvaćenim u sredini. Drugi

izvori kažu da je Napoleon, ustvari, podijelio svoje ljude u četiri jedinice,

s razdaljinom između svake jedinice od osam stotina metara.

Visoke stabljike pšenice koja je rasla u dolini štitile su francuske

snage od pogleda otomanskih vojnika do zadnje minute.

Kada su Napoleonovi ljudi započeli svoj konačan napad na neprijatelja,

Trideset četvrta brigada generala Rambauda otišla je ravno

u borbu koja je bila u tijeku, dok je Osamnaesta brigada generala

Bona i Viala nastavila marširati prema brdu Gilboe. Izviđači-pješaci

usmjerili su se prema Jeninu, dok se konjica okrenula udesno i napala

bazni tabor mamelučkoga dijela otomanske vojske, koji je bio smješten

blizu Lejjuna. Tako je Napoleon ne samo ubacio neke svoje snage

izravno u borbu nego je neke poslao da napadnu neprijateljski tabor

a opet druge da odsijeku moguće crte povlačenja, iskoristivši tako

psihološku kao i fizičku taktiku protiv otomanske vojske.

Nakon početnoga otpora, turske su snage popustile i njihovi vojnici

su u panici počeli bježati prema rijeci Jordan i obližnjim planina-


ma. Francuske su ih snage slijedile, osvojivši selo el-Fulah (današnju

Afulu) i poubijali veći dio Damaščanske vojske. Ostatak se razbježao

na sve četiri strane svijeta. Jedan sudionik u bitci izjavio je;

Nismo više mislili na vodu već samo na ubijanje i na to kako ćemo

jezero učiniti crvenim krvlju barbara, koji su se samo trenutak prije

nadali kako će nam odsjeći glave i utopiti naša tijela u isto ono jezero,

gdje su se sami utopili i koje je bilo ispunjeno njihovim truplima.

Bitka je okončana oko 4 sata poslije podne, punih 10 sati

nakon što je počela. Ta dugačka priča tu se ne zaustavlja jer, prema

izvještaju generala Klebera, kada je nakon bitke izvršena prozivka,

samo su dvojica njegovih ljudi bila ubijena a šezdeset ih je bilo ranjeno.

On ne spominje koliko je poginulo vojnika što ih je doveo

Napoleon. Na drugoj strani, barem pet tisuća vojnika Damaščanske

vojske je izgubilo živote, uključujući dvije tisuće onih koji su se

utopili dok su bježali i pokušali prijeći rijeku Jordan nakon same

bitke. Ti brojevi izgledaju nevjerojatni, osobito uzimajući u obzir

činjenicu da se dvije tisuće Kleberovih ljudi borilo protiv trideset i

pet tisuća neprijateljskih konjanika i pješaka dobar dio dana, dok su

Napoleonove dodatne postrojbe također bile uključene u zadnju

fazu bitke. Doista, trebali bismo se prisjetiti pruskoga vojnoga stratega

iz devetnaestoga stoljeća, Carla von Clausewitza koji je primijetio

da "da izvještaji o broju žrtava na jednoj i drugoj strani nikada

nisu točni, rijetko istiniti, a u većini slučaja namjerno iskrivljeni."

Jedan francuski sudionik po imenu Bernoyer, napisao je pismo

kući izvješćujući konkretno da je "bitka kod brda Tabora stajala

neprijatelja šest tisuća života, dok smo mi izgubili samo dvije stotine."

Napoleonovi vlastiti memoari, koje je napisao dok je bio

zatočen na Sv. Heleni mnogo godina poslije, potkrepljuju tu veću

brojku navodeći da je "Kleber imao 250 do 300 ubijenih ili ranjenih

ljudi; Kolona /Napoleonova imala ih je 3 ili 4." To izgleda mnogo

razumniji ukupni broj francuskih gubitaka, iako je još uvijek malo

prenizak, uzimajući u obzir da su se borili punih deset sati i da su

bili brojčano nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan tijekom

većega dijela bitke. Međutim, bez obzira koliko ih je stvarno bilo

ubijenih ili ranjenih, francuska strategija korištenja disciplinirane


Karta 26. Napoleon kod brda Tabora, 17-18. 04. 1799.

la. Francuske snage pale Nuris na brdu Gilboi i Jenin ujutro 17. 04.

lb. dok Kleber i njegovi ljudi čuvaju stražu na rijeci Jordan.

2. Napoleonovi ljudi marširaju natrag u Nazaret, paleći Sunem na putu,

poslije 17. 04.

3. Napoleon se pobjednički vraća u Aku 18. 04.

pješadije poredane u četverokute nasuprot dezorganiziranim masovnim

konjičkim napadima neprijatelja očito se pokazala nadmoćnijom

taktikom toga dana u Jizreelskoj dolini.

Toga su dana, prema zapisima, Napoleon i njegove postrojbe

prespavali na brdu Taboru, iako i ta priča može biti kasnija krivotvorina,

jer je ta planina bila vjerojatno daleko od mjesta stvarne

bitke. Napoleonov tabor mogao je biti smješten nešto bliže drevnom

mjestu Jizreelu i 'Ayn Jalutu ("Golijatovom izvoru"), te bliže brdu

Gilboi nego brdu Taboru. Kleber je bio s Napoleonom u šatoru do


ano ujutro 17. 04., kada je otišao kako bi se ponovno pridružio

svojoj diviziji i poveo ljude da čuvaju stražu na rijeci Jordan protiv

mogućega upada otomanskih snaga i njihovih saveznika. Nakon što

su ustale, Napoleonove su postrojbe osvojile i spalile selo Nuris na

brdu Gilboi i grad Jenin dalje prema jugu, izvan Jizreelske doline,

prije nego što su se vratile u tabor i onda krenule u opušteni marš

prema sjeveru i zapadu do Nazareta. Tijekom marša natrag u Nazaret

oni su, izgleda, spalili i selo Šunem u Jizreelskoj dolini. Napoleon i

njegovi ljudi tada su proveli noć 17. 04. u jednom samostanu u

Nazaretu, vrativši se u Aku sljedećega dana.

Napoleon je ubrzo bio prisiljen napustiti bezuspješnu opsadu

Ake, zahvaljujući djelomice provali kuge koja je harala njegovim

postrojbama. On je izjavio u vatrenom govoru svojoj vojsci, 20. 05.

1799., prije nego što su napustili Aku poslije istoga dana:

Vojnici! Vi ste prešli pustinju koja dijeli Afriku od Azije većom

brzinom nego arapska vojska. Vojska koja je marširala da osvoji Egipat

razbijena je. Vi ste zarobili njezina generala, njezinu ratnu opremu,

njezinu popudbinu, njezine boce od kozje kože; vi ste osvojili

sve utvrđene gradove i obranili pustinjske bunare; vi ste raspršili na

polju brda Tabora to mnoštvo ljudi koje je došlo iz svih dijelova

Azije u nadi da će opljačkati Egipat.

On je zatim povukao svoje ljude i krenuo natrag u Egipat da bi se

suočio s Rodoskom vojskom, drugom savezničkom polovicom otomanskoga

sultana, koja je pokušala preoteti Egipat od francuskih snaga.

Iako nije uspio osvojiti Aku, što je bio vjerojatno jedan od prvenstvenih

ciljeva palestinskog pohoda, Napoleon je s velikim uspjehom

porazio i raspršio tursku Damaščansku vojsku u "Bitci kod brda Tabora".

Doista, iako nije postigao sve ono što je pred sebe postavio,

njegov glavni cilj da razbije tursku vojsku prije nego što ona prijeđe

pustinju i napadne sam Egipat u potpunosti je postignut. Nakon što

je postigao barem taj cilj, Napoleon, taj poznati propagandist, proglasio

je da je njegov pohod na Siriju-Palestinu i Jizreelsku dolinu

bio velik uspjeh i upriličio je trijumfalni marš kroz Kairo 14. 06.

1799. god.

Napoleonova bitka kod brda Tabora bit će posljednja borba u

Jizreelskoj dolini za više od jednoga stoljeća, sve do Prvoga svjet-


skoga rata. Čovjek koji ga je naslijedio kao pobjednik u sljedećemu

sukobu, general Edmund H.H. Allenby, znao je sve o Napoleonu i

bitci kod brda Tabora, jer su 1918. Napoleonove pobjede bile temeljno

štivo u udžbenicima Kraljevskog vojnoga koledža u Sandhurstu

i Staff Collegeu gdje je Allenby studirao. Allenby, potomak

Olivera Cromwella, bio je nezasitni čitatelj drevne povijesti i starih

vojnih taktika. Već sam u 1. poglavlju raspravljao kako je on iskoristio

svoje znanje o vojnoj povijesti Jizreelske doline u vođenju

britanske vojske i njezinih saveznika prema pobjedi nad Otomanima

kod Megida 20. 09. 1918. Naime, prelazim na vrijeme točno

trideset godina poslije Allenbyjeve pobjede - u razdoblje kada su

Britanci odstupili od svojih prava na Palestinu i kada se mlada država

Izrael borila za goli život - kako bih došao do sljedećega sukoba

koji se zbio na krvlju natopljenom tlu Jizreelske doline.


9. POGLAVLJE

Borba za opstanak

Ispred nas je duga trnovita staza. Na dan kada je Država Izrael

uspostavljena, egipatski zrakoplovi bombardirali su Tel Aviv ...

Također primamo izviješća da su našu zemlju napale sa sjevera,

istoka i juga redovne vojske susjednih arapskih država. Ispred nas

je teško i opasno vrijeme ... Dužnost svakoga od nas i svakoga

mjesnoga tijela je da poduzmemo prikladne obrambene mjere,

kao što je izgradnja skloništa, kopanje rovova itd. Osobito se

moramo usredotočiti na izgradnju vojne udarne sile koja je

sposobna odbiti i uništiti neprijateljske snage gdje god se nalaze.

— Premijer David Ben-Gurion

Radio govor narodu Izraela 15. 05. 1948.

Beba je odmah poginula na razrušenom drugom katu dječje

kuće kada je artiljerijska granata probila betonsku zgradu

kibuca. Majka, koja je pokušala zaštiti svoju bebu, umrla je

nekoliko sati poslije na provizornom operacijskom stolu postavljenom

u kupaonici razrušene zgrade. One su bile prve žrtve napada na

Mishmar Haemek, kibuc smješten nekoliko kilometara sjeverozapadno

od Megida u Jizreelskoj dolini. Napad je počeo udarom od

tisuću granata baražne vatre na židovsko naselje bez upozorenja u

vrijeme čaja poslije podne 4. 04. 1948. Trajao je dva sata i ostavio

većinu zgrada u ruševinama, čak i one koje su izgrađene od betona.

Nasreću, većina branitelja uspjela je potražiti zaklon u dubokim rovovima

koji su isprekrižali kibuc.

Bitka kod Mishmar Haemeka trajala je devet dana, od 4. do 12.

04. 1948., pri čemu su židovski doseljenici pretrpjeli teške gubitke

i borili se za goli život cijelo vrijeme protiv nadmoćnijega neprijatelja.

Prošlo je točno trideset godina otkad se Allenby borio


protiv Otomana kod obližnjeg Megida 1918. g. Sada je napad izvršila

Arapska oslobodilačka vojska (ALA) pod vodstvom Fauzija el-Kaukjija,

bivšega sirijskog časnika u otomanskoj vojsci. On je odlučio

zauzeti Mishmar Haemek dok su se glavne snage mlade židovske

vojske usredotočile na Operaciju Nachshon, otvaranju ceste Tel Aviv-

Jeruzalem, koja se službeno vodila od 6. do 15. 04. Pobjeda kod

Mishmar Haemeka priskrbila bi žilu kucavicu u snabdijevanju arapskih

snaga, mogućnost ometanja židovskih komunikacija uzduž

ceste Haifa-Tel Aviv, te priliku Kaukjiju da vrati svoj ugled koji mu je

bio poljuljan porazom kod Tirat Zvija južno od Beisana još u 4.mj.

Tijekom Rata za nezavisnost 1948. g., dva odvojena niza bitaka,

u razmaku od 6 tjedana, vodila su se u Jizreelskoj dolini između

arapskih i izraelskih snaga, kao dio napora Izraelaca da uspostave novu

državu Izrael i Arapa da oslobode Palestinu od neželjenih uljeza. Za

obje strane, bila je to bitka na život i smrt. U prvom nizu bitaka od 4.

do 12. 04., Arapi su bili agresori, napadajući židovsko naselje,

kibuc Mishmar Haemek. U drugom nizu bitaka koje su se dogodile od

28. 05. do 4. 06., strane su se promijenile jer su Izraelci bili

agresori u napadu na arapska sela i obrambene položaje, uključujući

Zarin, Megido, Lejjun i, na kraju, dalje prema jugu i izvan Jizreelske

doline, grad Jenin.

Kaukji je bio zadužen za više od tisuću ljudi, uključujući bojnu

Dadisia, bojnu Hittin i jedinice Prve Yarmuk bojne. One su marširale

zapadno od Nazareta 3. 04. 1948. Ujutro sljedećega dana, 4.

04., on je rasporedio svoje ljude oko kibuca u labavom krugu koji

se može u bilo koje doba zategnuti. Kaukji je također imao oko dvanaest

minobacača od 76 mm, sedam artiljerijskih oruđa, topove od

75 i 105 milimetara, koje mu je dala sirijska vojska i koje je prve

upotrijebio u ratu. Postavio ih je na brdima iznad Mishmar Haemeka.

Kibuc su branili naoružani doseljenici Mishmar Haemeka, koji su

se sastojali od približno 300 muškaraca, žena i djece, predvođeni

zapovjednikom, Yehudom Yevzorijem. Dobili su pojačanje maloga

odreda Haganaha, ogranka izraelskih obrambenih snaga. Branitelji

su na početku bitke imali na raspolaganju samo jednu strojnicu, minobacač

od 76 milimetra, dva minobacača od 50 mm., dvije lake strojnice

i oko 50 pušaka. Međutim, oni su svoju obranu pripremali

skoro 2 mjeseca prije, podigli su bodljikavu žicu i iskopali dubo-


ke povezane rovove preko terena u kibucu. Također su pripremili

zalihe hrane za mjesec dana.

Napad pješadije koji je neposredno slijedio artiljerijsku baražnu

vatru u vrijeme čaja 4. 04. 1948. jedva je odbila vatra iz kratkoga

oružja i granata na vanjskoj ogradi kibuca kada se spustila noć. Te

noći, u ranim satima 5. 04, jedna satnija iz Golanske brigade pristigla

je kao pojačanje opkoljenim braniteljima u Mishmar Haemeku.

Kaukji i arapske snage znale su za dolazak pojačanja i mogli su

pucati na njih u bilo koje vrijeme dok su se približavali kibucu. Umjesto

toga, Kaukji je odlučio propustiti Izraelce da se ušuljaju bez

prepreka kako bi mogao ubiti više židovskih branitelja.

Međutim, ujutro 5. 04, očekivan napad arapskih snaga nije

se ostvario. Razlog je bio neočekivano primirje koje je dogovoreno

posredstvom britanskih časnika iz Treće husarske pukovnije, koja je

bila smještena oko tri kilometra dalje od bojišnice. Sljedeći dan, 6.

travnja, ipak se nastavila sporadična borba, a kibuc je bio pod teškom

paljbom granata veći dio dana. Ujutro 7. 04, dogovoreno je drugo

primirje, ovaj put na zahtjev potpukovnika britanske vojske, Peela,

koji je zahtijevao da se evakuiraju ranjene žene i djeca. Te noći, dodatno

židovsko pojačanje u vidu Prve bojne Palmacha koju je predvodio

bojnik Dan Laner, spremalo se u obližnjem selu Ein Hashofet za

iznenadni napad na arapske snage koje su opkolile Mishmar Haemek.

Možda je to bio prst sudbine ili namjerna odluka da Prva bojna Palmach

dođe u pomoć, jer je upravo u Mishmar Haemeku novoformirani

Palmach (tj. "Odredi za napad" koje je uspostavio Haganah)

vršio intenzivne vježbe još 1942., sa 600 novaka. Oni su učili

sabotažu i izviđanje, između ostalih vještina i uvježbavali su se u

šumama oko Mishmar Haemeka. Stoga je to bio vrlo poznati teren za

mnoge vojnike Prve bojne.

Ujutro 4. 04., bojnik Laner i Prva bojna napali su Kaukjijeve

arapske snage. Bitka je trajala pet dana, tako da su obje strane nastojale

zauzeti arapska sela i položaje na brdima oko Mishmar Haemeka.

Neka područja prelazila su u arapske ruke tijekom dana da bi ih

židovske snage ponovo zauzele po noći. Tih dana borbi pojavile su

se po prvi put mlade Izraelske zračne snage, naziva "Galilejske eskadrile"

Zračnih snaga, koje su se u to vrijeme sastojale od dva zrakoplova

tipa Piper Cubs i tri pilota. Piloti, koji su izviđali 5. 04.,


Karta 27. Rat za neovisnost: Mishmar Haemek (4.mj. 1948.)

1. Izraelski naseljenici utvrđuju kibuc Mishmar pripremajući se za arapski

napad.

2. Arapske snage kreću zapadno od Nazareta prema Mishmar Haemeku.

3. Napad na Mishmar Haemek počinje 4. 04.

4. Izraelska pojačanja stižu tijekom noći od 4. na 5. 04. i 8. 04.

5. Nakon 5 dana borbi, arapske snage povlače se u Jenin, Jeruzalem i Jaffu.

7.04. su bacali zalihe streljiva zapmotanog u stare krpe, te izravno

napali arapske snage 9. 04. Njihove "bombe" sastojale su se od

cijevi za navodnjavanje s vrhom koji se odvijao najednom kraju i

fitiljem koji se palio šibicom na drugom. Bacali su ih na Kaukjijeve

ljude a osobito na bitnice u brdima iz kojih se mogao gađati kibuc.

Kada je, 11. 04., Kaukjiju postalo očito da Prva bojna Palmacha

postupno pobjeđuje, on je poslao brzojav Druzijskoj bojni, sa

stožerom u selu Shfar-Amu. Druzi su okupili plaćeničke snage koje


su bile voljne boriti se na strani onoga koji ponudi najvišu cijenu,

ali nisu bili u savezu ni s Arapima ni sa Židovima. Kaukji je pisao:

"Obraćam se vama Sinovima Marufa. U nevolji sam. Ako mi ne pomognete,

mogu se obratiti samo Bogu." Kao odgovor, Druzi su odmah

napali dva obližnja arapska sela koja su židovske snage prethodno

zauzele. Međutim, suočeni sa žestokim otporom, Druzi su se povukli

ne ostvarivši nikakvu prednost u toj operaciji. Poslije su odlučili

da im je korisnije boriti se na strani Židova.

Kaukji je, 12. 04. još jednom pokušao izravno napasti Mishmar

Haemek, ali njegove su snage pale u zasjedu u šumama oko kibuca

prije nego što su uspjele izvršiti napad. U isto su vrijeme izraelski

vojnici Haganaha osvojili dva arapska sela iza i istočno od

Kaukjija i prijetile da opkole njegove snage i odsjeku mu crte komunikacije.

Kaukji je brzo poslao očajnički brzojav Arapskoj ligi,

najavljujući, "10.000 Židova odsjeklo je Mishmar Haemek i zatvaraju

ga sa svih strana." On je onda odustao od napada na Mishmar

Haemek i povukao se u Jenin, poslavši svoju dragocjenu artiljeriju

prema jugu u Jeruzalem a dio svojih postrojbi u Jaffu. Haganahove

snage krenule su u žestoku potjeru i došli su skoro do ždrijela Wadi

'Are (klanca Musmusa) pokraj Megida.

Kaukji je doživio još jedan ponižavajući poraz nakon njegovoga

prijašnjega sloma kod Tirat Zvija u veljači. Doista, nakon toga drugog

neuspjeha, ne samo da nije kod Mishmar Haemeka zadobio prijašnji

ugled i slavu, već su ga kralj Transjordanije i predsjednik Sirije u

svojim brzojavima nazivali "psom", "lopovom" i "izdajnikom". Barem

su jedne arapske novine, u Beirutu, objavile, iako pogrešno, da

je Kaukji izašao kao pobjednik. Mnogi stanovnici u selima što su

okruživala Mishmar Haemek protjerani su na jug, u Jenin i dalje, dok

je nekoliko sela, kao što je 'Ayn al-Mansi, razoreno dinamitom ili

na drugi način u vremenu od 8. do 9. 04.

Uspješna obrana Mishmar Haemeka bio je vrlo važan i ohrabrujući

događaj za Izraelce, osobito što je došla u isto vrijeme kao i uspješno

otvaranje ceste Tel Aviv-Jeruzalem pod pokroviteljstvom

Operacije Nachshon. Približno, mjesec dana poslije, 14. 05.

1948. objavljena je Deklaracija o osnivanju države Izrael. Sljedećega

dana arapske su države službeno objavile rat Izraelu i postavljen

je plan za naredne bitke koje će se voditi u Jizreelskoj dolini.


Drugi krug borbi započeo je oko šest tjedana nakon bitke kod

Mishmar Haemeka i dva tjedna nakon službenoga početka Rata za

nezavisnost. Te su se bitke, od kojih se većina u početku vodila noću,

dogodile od 28. do 31. 05. 1948. U pitanju je bilo nekoliko gradova

i sela u Jizreelskoj dolini, uključujući Zarin, Lejjun i Megido.

Međutim, krajnji cilj pokreta bio je napad na Jenin, smješten dalje na

jugozapad uzduž klanca koji vodi prema dolini Dothan.

Selo Zarin, nekih desetak kilometara sjeverno od Jenina, smješteno

je blizu brda Gilboe, pokraj drevnoga mjesta Jizreela. To je selo

postalo prva meta napada. Jedna satnija Golanske brigade izraelskih

snaga dobila je naredbu da krene iz el-Fuleha (Afule) uvečer 28.

05. 1948. Do jutra narednoga dana, 29. 05., selo Zarin je osvojeno,

usprkos nedostatku artiljerijske potpore i raspadu izraelskoga

komunikacijskoga sustava. Poslije će iračka artiljerija granatirati

selo, a arapske neredovite postrojbe pokušati izvršiti protunapad, ali

je Zarin ostao u izraelskim rukama.

Odmorivši se tijekom dana 29. 05., ista satnija iz Golanske brigade

krenula je te večeri s ciljem da zauzme još dva sela, al-Mazar

i Nuris, jedno na vrhu a drugo u podnožju brda Gilboe (poznato na

arapskom kao "brdo al-Mazar"). Opet, do završetka noći i izlaska

sunca sljedećega jutra, 30. 05., ta su sela i cijelo brdo Gilboa pali

u Izraelske ruke.

Druge jedinice iz Golanske brigade izvršile su u noći od 30. svibnja

napad, najprije na drevno mjesto Megido a zatim na obližnje arapsko

selo Lejjun. Naselje Ein Hashofet, gdje se je Prva bojna Palmacha

okupila prije nego što je ušla u bitku kod Mishmar Haemeka u

travnju, bilo je polazište za napad. Arapske snage koje su branile

Megido bile su potpuno iznenađene, pa je drevno mjesto osvojeno

nakon manjih okršaja. Iračani su izvršili protunapad sljedeći dan, ali

Megido je ostao u izraelskim rukama.

Međutim, osvajanje Lejjuna nije bilo tako jednostavno. Borbe

pokraj Megida uzbunile su arapske branitelje Lejjuna pa su oni iskoristili

priliku da se pripreme za moguć napad Izraelaca. Utvrdili

su policijsku postaju i radio vezom pozvali pojačanja, prvenstveno,

oklopnih kola. Kada su Golanske pješadijske snage došle do Lejjuna u

ranim jutarnjim satima 31. 05. (nakon što je napad na Megido


Karta 28. Rat za nezavisnost: Zarin, Megido i Lejjun (5.mj.-6.mj. 1948)

1. Snage Golanske brigade kreću prema Zarinu uvečer 28. 05. i osvajaju

ga sljedećeg jutra.

2. Izraelci nastavljaju napredovati, krećući prema al-Mazaru i Nurisu

uvečer 29. 05. i osvajaju ih do sljedećeg jutra.

3. Dodatne snage Golanske brigade idu prema Megidu uvečer 30. 05.

i osvajaju ga do sljedećeg jutra.

4. Izraelske snage nastavljaju ići prema Lejjunu rano ujutro 31. 05. i

osvajaju taj grad nakon žestokih borbi

5. Napad na Jenin koji provode bojne izraelskih brigada Carmeli i Golani

počinje 1. 06. a završava pobjedom 4. 06..

uspješno okončan), našle su se pod vatrom kako oklopnih kola izvana

tako i branitelja iznutra. Međutim, izraelske su postrojbe, usprkos

svemu, brzo zauzele policijski stožer. Uz pomoć vlastitih oklopnih

vozila i jednoga Renaultova tenka, koji je poslije pristigao,


Slika 16. Četiri potrošene čahure i neispaljena patrona, nađeni u rovu u

Megidu (Eric H. Gine)

Izraelci su tada trebali izdržati žestoki irački protunapad u preostalom

dijelu dana i uspjeli su poslije iste večeri minirati ceste, sprječavajući

tako daljnje arapske napade.

Napad na Jenin uslijedio je sljedećeg dana, 1. 06. i vodile su ga

dvije sjeverne bojne iz brigade Carmeli uz pomoć jedne bojne iz

brigade Golani. Snage Carmeli prošle su kroz Jizreelsku dolinu, koja

je tada bila u sigurnim rukama brigade Golani, na njihovom putu

prema Jeninu. Jenin i okolna brda tada su osvojena nakon žestoke

borbe koja je trajala do 4. 06. Uspjeh kratkog pohoda krajem svibnja

i početkom lipnja ujutro je put za sljedeću fazu izraelske ofenzive

izvan Jizreelske doline, u ljeto 1948.

Neki materijalni ostaci iz bitaka 1948. godine još uvijek se mogu

naći u mjestu Megidu. Iskopavanja izvršena 1994. izvan ulaza u taj

drevni grad otkrila su rov dubok skoro jedan metar na obodnici nižega

humka. Na dnu rova nađeni su potrošeni meci, koluti žice (kako

bodljikave tako i one za poljski telefon) i komadi drvenih oplata. Ti

ostaci i drugi, nađeni po okolnim mjestima pripadali su ili arapskim

snagama koje su izraelske snage brigade Golani porazili u noći od

30. na 31. 05. ili izraelskim snagama koje su se pripremale po-


Slika 17. Bodljikava žica nađena u rovu u Megidu (Eric H. Cline)

slije, u lipnju, za srpanjsku ofenzivu protiv Kaukjija i ALA-e poznate

pod nazivom Operacija Dekel.

Sljedeće godine, u 1.mj. 1949., uspostavljeno je naselje kibuc,

Yosef Kaplan približno pola kilometra sjeveroistočno od prijašnjega

sela Lejjun. To je naselje poslije nazvano kibuc Megido, u počast

tom drevnom mjestu. Kibuc je imao klimatizirano svratište i bazen

olimpijskih dimenzija, a stanovnici su se bavili obradom zemlje i

mljekarstvom, a i danas se tu nalazi. Proći će manje od dvadeset godina

prije nego što Megido i Jizreelska dolina budu opet napadnuti,

a njegovi stanovnici prisiljeni se boriti za goli život.

Ti su se događaji zbili u Jizreelskoj dolini za vrijeme Šestodnevnoga

rata 1967. i bili su potpuno drukčiji od prijašnja 32

vojna sukoba koja su se dogodila u tom području. Do toga rata,

napredak u tehnologiji ratovanja nije mnogo utjecao na tehnike koje

su se koristile u bitkama u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri

tisućljeća, osim što su tenk i oklopno vozilo zamijenili kola i konja.

Uspjeh na bojnom polju u Jizreelskoj dolini više je ovisio o nadmoćnoj

strategiji i taktici nego o nadmoćnom broju vojnika i tehnologiji.

Primjeri takve nadmoćne strategije i taktike su: Kleberovo raspore-


Karta 29. Šestodnevni rat

1. Jordanske artiljerijske granate ispaljene iz Yamuna pogađaju zračni stožer

Ramat David ujutro 5. 06.

2. Sirijski MIG-ovi napadaju zračnu luku Ramat David prije podne 5. 06.

3. Izraelsko zrakoplovstvo odmah bombardira sirijska uzletišta za odmazdu.

4. Irački zrakoplovi napadaju zračni stožer Ramat David u 2 sata poslije

podne 5. 06.

5. Izraelske kopnene snage napadaju Jenin i Yamun sa sjevera i juga poslije

podne 5. 06; bitka traje sve do predvečerja; pobjeda je osigurala

da više ne bude artiljerijske vatre na zračni stožer Ramat David.

6. Irački zrakoplov napada zračni stožer Ramat David ujutro 6. 06.

7. Izraelsko zrakoplovstvo vrši nekoliko uzvratnih napada na Irak 6. 06.

i razara zračni stožer Habbaniyah pokraj naftovoda Kirkuk.

đivanje ljudi u četverokute nasuprot brojnoj ali nediscipliniranoj

otomanskoj konjici; neočekivano slanje trupa kroz klanac Musmus

što su ga izvršili Tutmozis III i Allenby; kada je pješadija Debore i


Baraka nadvladala Siserinih devet stotina željeznih bornih kola u

bitci u dolini; te kada su Antioh III, Vespazijan i Zahir al-'Umar zaskočili

neprijatelja u dobro planiranim i dobro izvedenim iznenadnim

zasjedama.

Međutim, izumi zrakoplova i topova dugoga dometa dramatično

su promijenili način na koji su se bitke vodile u Jizreelskoj dolini.

Zrakoplovi, prvi put korišteni u tome području kao novina u Ratu za

nezavisnost 1948. (kao što smo prije spomenuli u ovom poglavlju),

te artiljerija dugoga dometa, bili su temelj vojne taktike koja se koristila

u Jizreelskoj dolini 1967. g. Ta nova tehnologija značila je da

se po prvi put u povijesti Jizreelske doline, ratovalo isključivo oružjima

dugoga dometa, bez sudionika koji su se suočavali licem u

lice u samoj dolini. Glavni, i praktički jedini cilja napada u Jizreelskoj

dolini jordanskih, sirijskih i iračkih snaga tijekom Šestodnevnoga

rata bila je zračna luka Ramat David blizu Megida. To je bio najveći

Izraelski zračni stožer sjeverno od Tel Aviva i smatrao se vitalnim

za nacionalnu obranu.

Neprijateljstva su počela u ponedjeljak, 5. 06. 1967. Posada

jordanske artiljerije smještene u Yamunu, sjeverozapadno od Jenina

u dolini Dothan, počela je u 9 sati ujutro sporadično pucati iz svoje

bitnice dalekometnim američkim topovima od 155 milimetara, poznatih

kao Long Tom, na zračni stožer Ramat David u Jizreelskoj dolini.

Salva granata ispucana između 10 i 10, 15 sati ujutro oštetila je

instalacije u stožeru, i, što je još važnije, napravila duboke rupe na

uzletištima. Te salve granata i kratere koje su pričinile, počele su

postavljati ozbiljne probleme za izraelske zrakoplove, prijeteći da

taj zračni stožer stave izvan uporabe upravo u trenutku kada je on

bio potreban na sirijskoj bojišnici, kako bi pružio zračnu potporu izraelskim

pješadijskim postrojbama smještenima u Gornjoj Galileji.

Kao odgovor na to, Izrael je započeo kopnenim operacijama širokoga

dometa protiv jordanskih položaja u Jeninu i dalje prema

jugu. Jordanska Dvadeset i peta pješadijska brigada, pod zapovjedništvom

potpukovnika Khalidija branila je Jenin i obližnje područje.

Nekoliko izraelskih jedinica, uključujući oklopnu brigadu pod pukovnikom

Urijem Ramom, krenula je preko Jizreelske doline prema

Jordancima. Druge su se jedinice približavale Jeninu s juga. Uz sve


to, izraelsko zrakoplovstvo započelo je sa stalnim napadima na bitnicu

koja je pucala na zračnu luku Ramat David.

Međutim, u međuvremenu, zračni stožer pretrpio je dodatne zračne

udarce od dvije neprijateljske snage. Malo prije podneva, sirijsko

zrakoplovstvo poslano je u napad na zračni stožer Ramat David,

bombardiralo rafinerije nafte u Haifi i pogodilo druge položaje blizu

Tiberiasa. Kao ironija sudbine, 3 sirijska MIG-a koja su napadala

Ramat David pogrešno su bombardirala obližnje uzletište za zrakoplove-zaprašivače

usjeva na kojemu se nalazila maketa borbenoga

zrakoplova i tako su dragocjena uzletišta u zračnom stožeru Ramat

David bila pošteđena. Tijekom napada barem je jedan MIG bio oboren,

a možda i dva. Izraelci su odmah uzvratili, napadajući većinu sirijskih

uzletišta i razorivši veći dio sirijskoga ratnoga zrakoplovstva.

Nekih dva sata nakon sirijskoga napada, oko 2 sata poslije podne,

Iračko zrakoplovstvo također je napalo zračni stožer Ramat David.

Osveta je odgođena za sljedeći dan, kada je Izraelsko ratno zrakoplovstvo

bilo sigurno u svoju nadmoć sve do Iraka.

Bitka za Jenin i okolno područje, jugoistočno od Megida i Jizreelske

doline počela je poslije 15 h 5. 06. Već u 19, 30 h , jedna bojna

izraelske oklopne pješadije, približavajući se od jugozapada uz dolinu

Dothan pod zapovjedništvom potpukovnika Moshea Bara Kochve,

ušla je u selo Yamun. Iako su se jordanske postrojbe pod pukovnikom

Khalidijem žestoko borile na drugim mjestima u području Jenina,

vojnici koji su bili posada bitnice topova Long Tom povukli

su se nakon samo nekoliko pucnjeva. Izraelske snage zarobile su netaknute

topove od 155 milimetara, osiguravši tako da jordanska dalekometna

artiljerija ne može dosegnuti zračni stožer Ramat David.

Ujutro 6. lipnja, šest izraelskih zrakoplova pripremalo se da poleti

s uzletišta Ramat David u osvetnički napad na Irak, s ciljem da gađaju

zračni stožer H-3 u Habbaniyahu, blizu Kirkuškoga naftovoda.

Nekoliko minuta prije nego što su trebali poletjeti jedan irački bombarder

TU-16 Tupoljev, leteći bez oznaka ili kamuflaže, približio se

zračnom stožeru Ramat David leteći u napad. Nekoliko sekunda nakon

što je artiljerac u velikom bombarderu otvorio vatru na stožer, dva

izraelska Miragea sručila su se na irački zrakoplov. Jedan je Mirage

pucao iz svojih topova a drugi je ispalio raketu i irački bombarder pao


je u plamenu. Na nesreću srušio se na vojni logor smješten blizu

Megida, ubivši dvanaest izraelskih vojnika i ranivši mnogo više. Izraelci

su odmah odgovorili, poslavši dva Vautoursa i dva Miragesa

da prelete pet stotina milja do Iraka i bombardiraju zračni stožer

Habbaniyah. Izraelci su iznenadili deset iračkih zrakoplova u stožeru

i sve ih uništili prije nego što su se mogli dići sa zemlje. Poslije,

u istome danu izvršena su još dva napada na irački zračni stožer. 24

Tako su se, do večeri 6. 06. 1967, izraelski zrakoplovi u zračnom

stožeru Ramat David oslobodili prijetnje od daljnjih jordanskih, sirijskih

i iračkih napada do kraja toga kratkotrajnoga rata. Zračni stožer

Ramat David postat će meta napada tek u ratu Jom Kipur 1973.. Taj

put, ispaljene su sirijske dalekometne rakete zemlja-zemlja tipa

FROG na Jizreelsku dolinu i to 7. i 8. 10. Sirijci su pokušavali

pogoditi Ramat David, ali njihovo netočno gađanje ugrozilo je

civilno stanovništvo po cijeloj Jizreelskoj dolini i Središnjoj Galileji.

Još je jednom izraelska reakcija bila trenutačna. Izraelski zrakoplovi,

su za odmazdu, 9. 10. 1973. počeli sustavno bombardirati sirijske

luke, skladišne prostore, električne centrale i industrijske pogone

po cijeloj zemlji. Tada su prestali sirijski artiljerijski napadi na

zračni stožer Ramat David i Središnju Galileju, dok Jizreelska dolina

nije doživjela napade do kraja Jom Kipurškoga rata. Borba za

preživljavanje još je jednom završila kao pobjeda Izraelaca.

Jizreelska dolina bila je prilično mirna od 1973, ako izuzmemo

razne terorističke činove, uglavnom bombaške napade, koji su se događali

od 1994. do 1998. g. u današnjem gradu Afuli kao dio ustanka

poznatoga kao Intifada. Ti se bombaški napadi ne mogu nazvati

bitkama kao takovima ali mogli bi biti preteče borbi koje će se još

dogoditi na tom području smještenom tako blizu Jenina i Zapadne

obale. Doista, dobar dio svjetskoga stanovništva danas iščekuje, s

dozom zabrinutosti, straha i strašnih predviđanja, "Majku svih bitaka"

- konačnu Armagedonsku bitku koju je predvidio Ivan u biblijskoj

Knjizi Otkrivenja - za koju se pretpostavlja da će se odigrati,

kod Megida i u Jizreelskoj dolini nekada u budućnosti.


10. POGLAVLJE

Borba između dobra i zla

... pobjeda će biti naša, i izvojevat ćemo je kao što smo već izvojevali

tako mnogo pobjeda, čistom i poštenom borbom za najuzvišenije

ciljeve. Borimo se na častan način za dobro čovječanstva;

bez straha od budućnosti; bez obzira na naše pojedinačne sudbine;

s nepokolebljivim srcem i bistrim očima; mi stojimo u Armagedonu,

i borimo se za Gospodina.

— Theodore Roosevelt, govor na Republikanskoj

konvenciji u Chicagu 17. 06. 1912.

Apokalipsa, Sudnji dan, Kraj vremena, Armagedon, kataklizmička

bitka između snaga Zla i snaga Dobra - evokativan,

snažan i zastrašujući koncept "Majke svih bitaka" zaokuplja

maštu pripadnika judeokršćanske civilizacije otkad je Ivan napisao

Knjigu Otkrivenja u Novom zavjetu u prvom stoljeću po Kr. Bitka

kod Armagedona koju je Biblija predvidjela prikazana je na bezbroj

srednjovjekovnih slika, o njoj se raspravljalo u mnogobrojnim popularnim

i znanstvenim člancima i knjigama, prikazivana je na televiziji

i u brojnim hollywooddskim filmovima, a bila je i predmetom brojnih

prodika. Opći odnos javnosti prema konceptu Armagedona doživio

je vrhunac dolaskom dvadeset i prvoga stoljeća, punoga važnih,

zanimljivih pitanja o prirodi dobra i zla, kraju svijeta i milenijskim

nadama i strahovima, na koje u biti nema odgovora. To su samo

neke od najprisutnijih tema. Ali hoće li se to dogoditi? Hoće li doći

do bitke kod Armagedona? A ako hoće, kada će se i gdje ona dogoditi?

O tim se pitanjima dugo raspravljalo i o njima će se bez sumnje

nastaviti žestoko raspravljati u predvidivoj budućnosti, dok taj

događaj sam ne ishlapi, štogod to moglo biti. U samom središtu rasprave

nalazi se Megido, kojega mnogi znanstvenici, laici i turistički

vodiči smatraju mjestom koje je u središtu udara Armagedona.


Možda će nas iznenaditi da se Armagedon spominje samo jedanput

u Bibiliji, kako u Novom i Starom zavjetu tako i u apokrifnim

knjigama. On se pojavljuje samo u Knjizi Otkrivenja, gdje se kaže:

Uto opazih gdje iz usta Zmaja, iz usta Zvijeri i iz usta lažnog Proroka

izlaze tri nečista duha kao "žabe". To su, uistinu, proročki duhovi

koji proizvode znakove i koji odlaze kraljevima cijeloga svijeta da

ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućega... Skupiše ih na

mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. (Otkrivenje 16:13-16)

Koji je odnos između Armagedona i mjesta Megida? Doslovce,

Megido je Armagedon, ili, bolje rečeno, Arrnagedon jest Megido.

Sama riječ Armagedon dolazi od grčkoga koje opet

najvjerojatnije potječe od hebrejskoga Har Megiddon, u značenju

"brdo Megido". Iskrivljavanje izraza Har Megiddon u Harmageddon

i odatle u Armageddon lako se vidi, osobito u ranim inačicama Novoga

zavjeta gdje se grčki često piše s aspriranim "H" na početku

riječi, to jest kao (transliterirano kao "Harmagedon").

Grčka riječ povremeno ima i drugu pridodanu deltu pa dobivamo

(transliterirano "Harmageddon"), koje je pisanje

vrlo blisko izvornom hebrejskom Har Meggidon. Tako bi pravi prijevod

Otkrivenja 16:16 u stvari trebao glasiti, "Skupiše ih na mjestu

koje se hebrejski zove 'brdo Megiddo'."

Ivan je napisao Knjigu Otkrivenja dok je boravio na otoku Patmosu.

To nam se kaže u uvodnom poglavlju knjige (Otkrivenje 1:1-

11). Ivan je svakako mogao biti čovjek kojega znamo kao Ivana

Apostola, ali usprkos gomili učenih knjiga i članaka, znanstvenici

nisu uspjeli utvrditi je li autor bio, ustvari, apostol ili netko drugi po

imenu Ivan. Tkogod je bio autor, unutarnje upute upućuju da je Knjiga

Otkrivenja vjerojatno napisana u prvom stoljeću po Kr., tijekom

vladavine rimskoga cara Domicijana. Usprkos vrtoglavom nizanju

simbola, brojeva, psihodeličkih slika i snova u Knjizi Otkrivenja, događaji

koji vode prema Armagedonu, samoj bitci i kasnijim radnjama

prikazuju se, ustvari, na jasan i izravan način.

Međutim, uopće nije jasno jesu li detalji napisani u Knjizi Otkrivenja

trebali biti samo simbolički, kao što je slučaj s većinom apokaliptičkih

vizija opisanih u Starom i Novom zavjetu, ili su oni pro-


očansko proricanje budućnosti. Ako su oni sasvim simbolički, onda

ne možemo shvatiti opis u Otkrivenju 6-21 kao točno predviđanje

događaja prije, za vrijeme i nakon Armagedonske bitke i ne možemo

početi raspravljati o detaljima bitke. Ako, međutim, postoji i najmanja

mogućnost da su ti detalji doslovni kao proročanstvo onoga što dolazi

- kao što je Ivan sam mogao misliti, i kao što većina televizijskih

evanđelista i autori nedavnih bestselera o toj temi osjećaju - onda

nam priliči da detaljno razmotrimo opis u Otkrivenju 6-21. S obzirom

da se o toj temi i dalje raspravlja s obzirom kako postoji barem

mala mogućnost da je Ivanova vizija doista predviđanje onoga što će

doći, ja krećem pomno kroz znanstveno i religijsko minsko polje kako

bih raspravio taj moguć sukob na isti način kao što sam raspravljao

o prethodne trideset i četiri bitke koje su se vodile u Jizreelskoj dolini.

Ako pretpostavimo, radi same postavke, da će se ta bitka doista

dogoditi kao stvaran povijesni događaj, još uvijek moramo imati na

umu da je Ivan opisivao događaje u bitci tijekom prvoga stoljeća po

Kr. Bilo je to vrijeme prije skoro dvije tisuće godina, kada se samo

13 bitaka zbilo u Jizreelskoj dolini a dvadeset i jedna još se trebala

dogoditi. Stoga je Ivanov opis bitke izražen riječima koje su

primjerenije prvom stoljeću po Kr. nego dvadeset i prvom stoljeću,

te odražava političku i tehnološku stvarnost te ranije ere, kada su

Rimljani vladali civiliziranim svijetom.

Detalji o događajima koji će neposredno prethoditi Armagedonskoj

bitci prikazani su u Otkrivenju 6-16:15. Oni uključuju velike

zemljotrese (6:12-17; 8:5; 11;13, 19); grom i munju (8:5, 11:19);

tuču i velike požare (8:7, 11:19, 16:8-9); komet ili asteroid (8:10-11);

djelomične pomrčine, kako sunca tako i mjeseca (8 :12); pošast skakavaca

(9:3-11); trećinu poginuloga čovječanstva, s krvlju koja

teče dvije stotine milja (9:15, 14:20); konjičke postrojbe od dvije

stotine milijuna (9:16); pošast gnojnih i bolnih rana (16:2); smrt svih

živih bića u moru (16:3); pretvaranje sve vode u rijekama i izvorima

u krv (16:4); potpunu tamu (16:10); te isušenje velike rijeke

Eufrat kako bi se pripremio put za kraljeve s istoka (16:12). Predmet

je to velike rasprave. Koje od tih događaja treba shvatiti doslovce

a koje figurativno? Neki kažu da se nekoliko takvih događaja već

dogodilo ili se događaju danas u svijetu, osobito ako uzmemo u


Karta 30. Megido i Jizreelska dolina kod Armagedona

1. "Kraljevi cijeloga svijeta" i njihove vojske okupili su se za bitku kod

Armagedona; potaknuli su ih tri nečista duha koji dolaze iz usta zmaja,

zvijeri i lažnoga proroka (Otk. 16:13-16).

2. Vojske neba predvođene "jahačem na konju" lete iz neba za

Armagedonsku bitku (Otk. 19:11-16).

3. Poraženi od vojski neba, zvijer i lažni prorok bačeni su živi u vatreno

jezero, "jahač na konju" ubija mačem "kraljeve cijeloga svijeta"", dok

je zmaj (sotona) zavezan i bačen u jamu, koju su onda zatvorili i

zapečatili za tisuću godina (Otk. 19:19-20:3)

obzir pomrčine i poplavu zemljotresa te vulkanske aktivnosti koje

su se dogodile tijekom ljeta i jeseni 1999. g.

Prema Ivanu, kada se jednom ti događaji dogode, borci će se taka

okupiti na katastrofalnu bitku. Na tom se mjestu Armagedon spominje

po prvi i jedini put u Bibliji. Ivan kaže da je vidio 3 nečista duha,

u obliku žaba, kako izlaze iz usta zmaja, zvijeri i lažnog proroka.


Ti duhovi odlaze "kraljevima cijeloga svijeta" kako bi ih okupili za

bitku "na mjestu koje se na hebrejskom zove Harmagedon" (Otkrivenje

16:13-16). Tako zli duhovi pozivaju "kraljeve cijeloga svijeta"

i njihove vojske u rat. Kao što su istaknuli mnogi "dispenzijski"

autori i teolozi (nazvani "dispenzijski" jer tumače povijest kao niz

oprosta od Boga), ljudske vojske borit će se na strani zla a ne na

strani dobra. One će se boriti za Antikrista a ne za novoga Mesiju,

što iznenađuje mnoge ljude koji pogrešno pretpostavljaju da će ljudi

biti na strani dobra a ne zla u toj bitci. Potvrda dolazi od oskudnih

detalja o toj stvarnoj bitci u Otkrivenju 19-20.

Zatim opazih otvoreno nebo, i pojavi se bijeli konj. Jahač na njemu

zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu plamen

ognjeni, na glavi mu mnoge krune. On nosi napisano ime koje

nitko ne zna osim njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a njegovo

ime glasi: Riječ Božja. Pratile ga nebeske vojske na bijelim konjima,

obučene u bijel, čist lan. Iz njegovih usta izlazi oštar mač da

njime pobije pogane. On će nad njima vladati željeznim žezlom. On

gazi tijesak vina uskipjelog gnjeva Boga Svemogućega. A na svom

ogrtaču - na boku - nosi napisano ime: Kralj kraljeva i Gospodar

gospodara ... Zatim opazih Zvijer s kraljevima zemlje i njihove vojske

skupljene da zametnu rat protiv onog koji jaše na konju i protiv njegove

vojske. Ali Zvijer bi uhvaćena zajedno s lažnim prorokom koji

je u službi Zvijeri činio znakove i njima zaveo one koji su primili

žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu. Oboje su živi bačeni u ognjeno

jezero koje gori sumporom. A ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta

jahača na konju; sve se ptice nasitiše njihova mesa. Potom opazih

anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige.

On uhvati Zmaja, staru zmiju - a to je đavao, sotona - i sveza ga za

tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati,

da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga

ima biti odvezan kratko vrijeme. (Otkrivenje 19:11-20:3)

Prema Knjizi Otkrivenja (20:4-6), nakon bitke, kada su snage zla

poražene, oni ljudi koji su prije umrli kao mučenici vratit će se u

život i vladati s Kristom u razdoblju od tisuću godina. Vodi se žestoka

rasprava hoće li ta era slijediti nakon povratka Krista, kao što vjeruju

takozvani predmilenijalisti, ili se ona događa u današnje vrijeme,


možda na nebu a ne na zemlji, kao što smatraju takozvani amilenijalisti.

Kada to razdoblje istekne, sotona će biti pušten iz zatvora i

još će jednom obmanuti narode svijeta. Ti će narodi, uključujući

one Goga i Magoga, koji se također spominju u Ezekielu 38-39 i o

identitetu kojih se mnogo raspravlja, marširati onda protiv Jeruzalema

i vojske svetaca, ali će opet biti poraženi u konačnom sukobu

između dobra i zla (Otkrivenje 20:7-10). Tada će se dogoditi Sudnji

dan, svi će mrtvi ustati i bit će im suđeno prema onome što su uradili

(20:11-15), te će započeti nova era (21:1-8).

Tako, nasuprot općem vjerovanju, bitka koja se treba voditi kod

Armagedona ustvari ne bi bila posljednja koja je ikada vođena već

pretposljednja, koja se događa tijekom prve faze konačnoga sukoba.

Druga bitka, koja bi se vodila kod Jeruzalema nakon međurazdoblja

od tisuću godina mira (Otkrivenje 20:7-10) bit će konačna bitka

u sukobu između dobra i zla. Prijeporno je gdje će se točno ta konačna

bitka dogoditi, u Jeruzalemu ili oko njega, ali se smatra da je najvjerojatnija

lokacija Dolina Jehoshaphat, što se temelji na moguće

povezanim uputama u Ezekielu 38-39 i Joelu 3:1-16.

Međutim, neki autori, propovjednici i vjernici očito krivo tumače

ili vrlo slobodno objašnjavaju tekst iz Knjige Otkrivenja. Neki ukrašavaju

jednostavan opis Armagedonske bitke detaljno prikazujući

detalje prijašnjih događaja kao da su dio same bitke. Drugi spajaju

te dvije bitke, odvojene razdobljem od tisuću godina, u jednu jedinstvenu

bitku i tvrde da će se Armagedon dogoditi u dolini Jehoshaphat

pokraj Jeruzalema, da će Armagedon početi u Megidu ali završiti u Jeruzalemu,

ili da su Jizrelska dolina i dolina Jehoshaphat jedna te ista.

Drugi opet - mnogi drugi - uvlače u svoju raspravu o Armagedonu

detalje iz proročanstava opisanih u knjigama Ezekiela, Daniela, Zaharija

i Joela, a ta se proročanstva mogu ali, i ne moraju povezivati.

Ponekad se čuje primjedba da ne postoji pravo brdo kod Megida,

što je doista problem ako riječ Armageddon potječe iz hebrejskoga

Har Megiddon i odnosi se na "brdo Megido". Neki znanstvenici

smatraju da se to možda odnosi na planinu negdje u blizini Megida,

kao što je brdo Carmel ili možda brdo Gilboa ili brdo Tabor. Drugi

umjesto toga predlažu da Armageddon treba prevesti kao "Brdo

okupljanja" a ne "brdo Megido", te da ta riječ upućuje na brdo Sion

u Jeruzalemu a ne na Megido.


Međutim, Megido je doista brdo, iako napravljeno ljudskom rukom.

Humak drevnoga Megida uzdiže se oko dvadeset metara iznad

obližnje ravnice i ono ima dojmljiv izgled iz mnogih kutova. Ono je

dosegnulo svoju današnju visinu još u Željeznom dobu, početkom

prvoga tisućljeća pr. Kr., a u rimskom i helenističkom razdoblju bilo

je još više. U početku se ono doimalo još višim jer je tlo doline oko

Megida u to vrijeme bilo niže nego što je sada. Velike naslage zemlje

i mulja nataložile su se u prošle dvije tisuće godina, možda čak 3

metra visoko, kao rezultat poplava i sličnih pojava. U svakome

slučaju, nema nikakve sumnje da su ljudi vidjeli Megido kao "brdo"

u vrijeme kada je Ivan pisao Knjigu Otkrivenja u prvom stoljeću po.

Kr., pa prema tome ne postoji problem ako riječ Armageddon protumačimo

da dolazi od Har Megiddon i da se stoga odnosi na Megido

i, proširenjem značenja, na okolnu Jizreelsku dolinu.

Ali zašto je Ivan izabrao Megido i Jizreelsku dolinu kao mjesto

za kataklizmičku bitku? Zašto ne Jeruzalem, ili Rim, ili čak Atenu?

Najvjerojatnije, objašnjenje nas vraća natrag na smrt Jošije, kralja

Judeje koji je bio posljednji pravi (tj. ne marionetski) vladar što je

potekao od Kuće Davidove. Jošija je bio ubijen u bitci kod Megida

609. pr. Kr., a ubio ga je egipatski faraon Neko II. Zlodjelo koje je

učinjeno nad tim dobrim i pravednim kraljem, kojega su mnogi doživljavali

kao "drugoga kralja Davida", trebalo je osvetiti, a koje je

mjesto bolje za osvetu od lokacije na kojoj je ubijen? Štoviše, upravo

kao što je Jošijina smrt kod Megida okončala eru Božjega kraljevstva

u obliku Kuće Davidove koja je vladala najprije nad Ujedinjenim

kraljevstvom a zatim nad južnim dijelom Davidova kraljevstva, otprilike,

od 1000. do 600. g. pr. Kr., tako će i buduća Armagedonska

bitka kod Megida otvoriti novu eru i ponovo uspostaviti Božje kraljevstvo.

Ivan, autor Knjige Otkrivenja, sigurno je poznavao priču

o Jošuji i njegovoj smrti kod Megida, koja se spominje na dva mjesta

u Bibliji ( Kraljevi II 23:29-30 i Ljetopisi II 35:20-24), a o njoj

govori i Josip, kao što sam obrazlagao u 4. poglavlju.

Ivan je najvjerojatnije poznavao i proročanstva iz Staroga zavjeta

koja se mogu naći u Knjizi o Zahariji, a koja spominje Megido u

kontekstu obnove Davidova Jeruzalema: "U onaj dan plač veliki će

nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megi-


donskoj" (Zaharija 12:11). Zaharijina proročanstva u toj knjizi također

se tiču konačne bitke između Boga i "svih naroda koji su došli protiv

Jeruzalema" (12:9). To svakako ne bi bilo promaknuto Ivanu i

možda je utjecalo na lokaciju konačnih bitaka u njegovim proročanstvima

zabilježenima u Knjizi Otkrivenja.

Uza sve to, do prvoga stoljeća po. Kr. brojne su se bitke vodile kod

Megida i u Jizreelskoj dolini (četiri kod samoga Megida, četiri na

brdu Tabor i jedna na brdu Gilboi, jedna na brežuljku Moreh/Endor,

jedna u gradu Jizreelu, a dvije u široj Jizreelskoj dolini). Iako Ivan

nije mogao znati za sve te bitke, on je bez svake sumnje znao za one

koje su opisane u pričama u Bibliji, to jest, one u kojima su sudjelovali

Debora, Gideon, Šaul i Jošija. Vjerojatno je znao za one koje su se

vojevale bliže njegovu vremenu, to jest, za one tijekom helenističkoga

i rimskoga razdoblja, kao što su bitke na brdu Taboru 218, pr. Kr.,

55. pr. Kr. i 67. po. Kr., od kojih je posljednje dvije zabilježio i opisao

Josip. Moglo je izgledati logičnim da će regija koja je doživjela tako

mnogo bitaka i tako mnogo prolijevanja krvi u prošlosti biti prikladna

lokacija za pretposljednju "Majku svih bitaka".

Stoga bismo mogli rekonstruirati Ivanov proces razmišljanja kako

slijedi: Prvo, bilo je očito da se Armagedonska bitka treba voditi u

Palestini, jer je tu Isus živio i umro. Ali gdje će se u Palestini ona

voditi? Više se bitaka vojevalo u Jizreelskoj dolini - a Ivan je znao

za barem sedam njih - nego bilo gdje drugdje u Palestini, pa bi stoga

to bilo logično mjesto. Zatim, izabirući konkretan lokalitet unutar

same doline, te suočen s izborom brda Tabora (gdje se dogodilo Kristovo

Preobraženje), brdom Gilboom, brežuljkom Morehom, te drevnim

mjestima Megidom i Jizreelom, ističe se humak Megido zbog toga

što se smrt Jošije povezuje u narodu s tim jedinstvenim mjestom, a

možda i zbog toga što se Megido spominje u Zaharijinim proročanstvima.

Bilo bi doista primjereno da se rađanje nove ere dogodi točno

na mjestu na kojemu je umro posljednji potomak Kuće Davidove i

gdje se ugasila zadnja iskra razdrmanog Ujedinjenog kraljevstva

koje su uspostavili David i Salomon. Tako će se, prema Ivanovim

proračunima, pretposljednja bitka između Dobra i Zla najvjerojatnije

dogoditi "na mjestu koje se na hebrejskom zove Armageddon", na

"brdu Megido".


Dakle, kada će se dogoditi Armagedonska bitka, ako se uopće

dogodi? Današnja predviđanja da se ona treba dogoditi ili da se trebala

dogoditi na prijelazu tisućljeća su neutemeljena, jer je početak

tisućljeća došao i prošao mirno, iako je većina ljudi vjerovala u suprotno.

Kada je redovnik Dionizije Egzigus u šestome stoljeću pokušao

izračunati točnu godinu Kristova rođenja i neizravno stvorio

kalendar koji danas koristimo, te sustav računanja godina prije i poslije

Krista, on je pogriješio za nekoliko godina. Kao ishod toga, danas

smatramo da se Kristovo rođenje zbilo 4. godine pr. Kr., a ne između

1. godine pr. Kr. i prve godine po Kr., kao što je Dionizije izračunao.

Ako bismo htjeli pravilno podesiti naše kalendare morali bismo

dodati četiri godine našem današnjem datumu. Prema tome, novi

milenij je stvarno došao između 1996. i 1997. g. bez ikakvih većih

promjena ili trajnih loših učinaka. Usprkos strašnim predviđanjima

"dispenzijskih" autora, i drugih koji tvrde da su vidjeli znakove što

prethode Armagedonu i koji se događaju ili su se već dogodili oko

nas, 14 ne postoje jasne naznake kada će se (ili hoće li se) Armagedon

dogoditi. Međutim, uzimajući u obzir vojnu povijest Megida i Jizreelske

doline u proteklih četiri tisuće godina, možda je samo pitanje

vremena kada će se sljedeća bitka dogoditi u tome području.

Što u tome području privlači bitke i što je dovelo do skoro stalnoga

ratovanja u proteklih četiri tisuće godina? Na početku ove knjige

usporedio sam Jizreelsku dolinu sa sastajalištem dviju tektonskih

ploča, kada pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke

događaje čije se posljedice osjećaju nadaleko, kako prostorno tako

i vremenski. Rekao sam da će samo stalno proučavanje toga područja

priskrbiti odgovore na takva pitanja. Sada, kada smo detaljno zavirili

u vojnu povijest Megida i Jizreelske doline, možemo li doći do

ikakvih zaključaka kao rezultata naših istraživanja? Koje lekcije

možemo naučiti iz trideset i četiri bitke koje su se vojevale u Jizreelskoj

dolini u prošlih četiri tisuće godina?

Moj iskaz ovdje poslužit će samo kao poticaj za raspravu, a ne

kao njezin kraj. Tako bi trebalo biti u svim raspravama takvoga obima.

Pa ipak, u ovom trenutku možemo dati nekoliko jezgrovitih

primjedbi. Da počnemo s najočitijim zapažanjima. Iako su Megido

i Jizreelska dolina sami po sebi vrijedni pozornosti, ono što ih čini


još vrednijima je činjenica, da su oni doslovce bili na putu svakome

tko je želio proći od sjevera prema jugu ili od juga prema sjeveru,

bez obzira na razdoblje. Jizreelska dolina bila je, ukratko, glavno

raskrižje, jer je ona također nadzirala putove od istoka prema zapadu i

zapada prema istoku. Stoga, tkogod da je nadzirao Jizreelsku dolinu,

bilo to zauzećem Megida, Jizrela, brda Tabora, ili bilo kojega drugoga

istaknutoga grada ili mjesta koje se uzdizalo i propadalo kroz

tisućljeća, nadzirao je i trgovinu i promet kroz to područje, bili to trgovci

ili ratnici, nomadi ili kraljevi.

Postoji također nešto u vezi s tom dolinom, neko zemljopisno, ne

znam, koje kako se čini, dovodi velike osvajače kroz vrijeme kao

nigdje drugdje. Kao što je Napoleon prikladno rekao, "Ne postoji

nijedno mjesto na cijelome svijetu pogodnije za rat od ovoga.... /Ono

je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji." Doista, malo drugih

područja svijeta mogu se pohvaliti da su vidjela tako mnogo različitih

vojski i tako mnogo slavnih vođa kako marširaju kroz njihove zemlje.

Možda se u tom pogledu mogu spomenuti samo Trojanska ravnica

i susjedni predjeli koji graniče s Hellespontom, ili pak ravnica i dolina

kojom dominira beotijska Teba u Grčkoj, ali čak i ta područja blijede

u usporedbi s pravom paradom vojnih sukoba koje čine krvavu povijest

Jizreelske doline. Djelomice, to je i zbog jedinstvenog smještaja

Jizreelske doline na rubovima Egipta, na kraju carstava i na putu

snovima o slavi.

Da završimo vedrijim krajem, želio bih spomenuti dva važna zapažanja

koja se tiču Armagedonske bitke, onako, kako ju je prorekao

Ivan u Novome zavjetu (Knjizi Otkrivenja). Prvo i najvažnije,

rekao bih da će tijekom bitke Megido i Jizreelska dolina biti još jednom

"osporavani obod" - jer će to bit područje na kojemu će se boriti

snage dobra, s jedne strane, i snage zla, s druge strane, od kojih

nijedne ne žive danas u samoj dolini. Uzimajući u obzir prošlost Jizreelske

doline, u kojoj se skoro trećina bitaka koje su se tamo vodile

zbog statusa osporavanoga oboda, to nas ne bi trebalo iznenaditi.

Još važnije, već sam istaknuo (u 6. pogl.) kako je u 13 bitaka koje

su se vodile, u kojima nijedna strana nije stalno živjela u Jizreelskoj

dolini, strana koja je stigla druga (tj. bila zadnja na bojnom polju)

dobila bitku u deset od trinaest slučajeva. To je doista dobra vijest,


jer će prema Ivanu snage neba stupiti u Armagedonsku bitku tek

nakon što se "kraljevi cijeloga svijeta" već okupe u Jizreelskoj dolini.

Stoga bih mogao riskirati sasvim neznanstveno a ipak dobrodošlo

predviđanje (možda sa 75 % sigurnosti, ako su prethodne bitke

koje su se vodile u dolini ikakva naznaka), da snage dobra s neba

imaju izgleda poraziti snage zla, ako i jedino zbog toga što će zadnje

stići na bojno polje Megido u Jizreelskoj dolini.

U svakom slučaju, pretpostavljajući da se ljudska vrsta neće promijeniti

u bliskoj budućnosti, postoji vrlo stvarna mogućnost, da će,

iz bilo kojih razloga, doći do daljnjih bitaka u Jizreelskoj dolini od

današnjega vremena do konačne Armagedonske bitke. Pripremajući

se za mogućnost budućih bitaka, a osobito pokušavajući ih spriječiti,

današnji stanovnici Jizreelske doline, pa i svijet kao cjelina, imali

bi korist, kada bi zapamtili krvavu povijest te male doline i da uvijek

imaju na umu poznatu rečenicu koja se pripisuje Georgeu Santayani,

"Oni koji ne mogu zapamtiti prošlost osuđeni su, da je ponavljaju."

U slučaju Megida i Jizreelske doline, popis propalih ponavljača

povijesti već je daleko duži nego za bilo koje mjesto na zemlji. Ostaje

nam da vidimo koliko još sudionika i koliko još bitaka treba pridodati

tom popisu prije nego što nam se Armagedon pojavi pred vratima.

More magazines by this user
Similar magazines