Pravo na po?teno su?enje - Hrvatska znanstvena bibliografija

usklađenost hrvatskih zakona i prakse sa standardima europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 111
sudovi djeluju kao sudovi pune jurisdikcije. Prema tom zakonu, “upravni sudovi imat [će] punu
nadležnost i nad utvrđivanjem činjenica, a ne samo nad primjenom zakona [uz] obvezatnost vođenja
usmene rasprave na prvom stupnju sudovanja uz iznimke propisane zakonom”. 109
Problemi s osiguravanjem kontradiktornosti i usmenog raspravljanja, a što može rezultirati i
prekomjernim trajanjem postupaka, nisu međutim ograničeni na područje upravnog sudovanja.
U jednoj opservaciji iz predmeta Božić, Europski je sud problem opisao na generalan način, navodeći
da je “prema mišljenju Suda glavni uzrok trajanja (…) anomalija u postupovnom sustavu
koja dopušta opetovano vraćanje na ponovno suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja”. 110
Visok udio kasatornih odluka nije samo odlika upravnog sudovanja, nego i općeg parničnog
postupka. Prema statistici Ministarstva pravosuđa, omjer presuda u kojima je po žalbi presuda
ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje (kasatorne presude) i presuda kojima je pobijana
presuda preinačena, a predmet meritorno riješen (reformacijske presude) jest 3,5 naprama 1
(77,5% kasatornih u odnosu na 22,5% reformacijskih). 111 Stoga se “sistemska anomalija” koju je
uočio Europski sud odnosi i na građanski sudski postupak.
Teškoće koje nastaju kao rezultat trajanja postupka, bit će razmotrene poslije (v. infra pod 3.2.4.);
ovdje valja upozoriti na potencijalne probleme u kontekstu jamstva kontradiktornosti i usmenog
raspravljanja koji se javljaju u standardnom žalbenom postupku u građanskim parnicama.
Naime, bez obzira na zakonske promjene promjenjivoga smjera, 112 od početka 1990-ih pa sve
do danas, žalbeno odlučivanje u svim vrstama građanskih parnica faktički je bilo ograničeno na
nejavne sjednice sudskih vijeća, bez nazočnosti stranaka, zastupnika i svih drugih sudionika
postupka osim sudaca i osoblja žalbenog suda. Takvo in camera odlučivanje evidentno ne zadovoljava
jamstva iz čl. 6. st. 1. Europske konvencije (public and oral hearing).
Samo po sebi, to može izazvati na razmišljanje o usklađenosti s konvencijskim pravima, iako su
stavovi i tumačenje Europskog suda o jamstvu poštenog suđenja u instancijskom sudovanju
dosad bili diversifi cirani i razmjerno tolerantni. Načelno, jamstva poštenog suđenja morala bi se
poštovati u svakom stadiju sudskog postupka, dakle i u prvom i u drugom stupnju postupanja,
109 Ibid., str. 32.
110 Božić protiv Hrvatske, op. cit. (bilj. br. 105). Sud na istom mjestu upućuje na već uočene slične situacije sukcesivnih ukidanja
i vraćanja na ponovno suđenje u nekim drugim (pretežno post-socijalističkim) državama, citirajući predmete Wierciszewska
protiv Poljske, br. 41431/98, 25. studenog 2003., te Pavlyulynets protiv Ukrajine, br. 70767/01, 6. rujna 2005.
111 Od 21.053 usvojenih žalbi u 2007. godini, u 16.309 slučajeva prvostupanjska je odluka ukinuta, a u 4744 preinačena. U
42,5% predmeta do ukidanja je došlo zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u 48,4% zbog povrede
odredaba postupka, a u 9,1% zbog novih dokaza i činjenica. Usp. Statistički pregled Ministarstva pravosuđa za 2007. godinu,
Zagreb, travanj 2008, str. 38 i dalje, dostupno na : http://www.pravosudje.hr/default.asp?jezik=1&ru=101&sid=.
Usporedbe radi, odnos ukinutih i preinačenih presuda u Austriji je 43% prema 57%, a u Sloveniji (koja ima slične teškoće
kao i Hrvatska) 70% prema 30% (podaci iz izlaganja Mile Dolenca na Danima slovenskih pravnika 2005. u Portorožu).
112 Tako je mogućnost održavanja usmene rasprave pred žalbenim sudom u parničnom postupku koja je prije postojala najprije
bila ukinuta Novelom ZPP-a iz 2003, da bi je za pet godina sljedeća novela vratila.