Pravo na po?teno su?enje - Hrvatska znanstvena bibliografija

usklađenost hrvatskih zakona i prakse sa standardima europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 123
indikatore funkcioniranja hrvatskog pravosuđa, može se ustanoviti više područja na kojima Hrvatska
odskače od ostalih europskih država. Između ostaloga:
– organizacija, veličina i broj sudova duboko su neracionalni (prevelik broj sudova različite veličine
i nerazmjernog broja predmeta, stanovništva koje navedeni sudovi pokrivaju, međusobno
nepovezanih, uz djelovanje u nefl eksibilnom i nelogičnom sustavu nadležnosti);
– broj sudaca u Hrvatskoj među najvećim je u Europi (od 41 do 43 suca na 100.000 stanovnika,
usporedivo s 10 u Francuskoj, 20 u Austriji, 2,5 u Engleskoj ili 25 u Njemačkoj);
– broj zaposlenika u pravosuđu također je među najvećim, no pritom nedostaju neke od ključnih
pomoćnih profesija (autonomni profesionalni ovršitelji, Rechtspfl egeri), dok je pozicija drugih
nedefi nirana ili upitna (sudski savjetnici);
– djelovanje i uloga odvjetnika u postupcima, iako u granicama usporedivih sustava, također pokazuje
strukturalne nedostatke koji otežavaju racionalno djelovanje (npr. odvjetničke tarife koje
stimuliraju neučinkovito djelovanje i dugotrajnost postupaka, nepostojanje učinkovitog sustava
održavanja visokih etičkih standarda u djelovanju);
– praćenje djelovanja sudova, a osobito praćenje trajanja sudskih postupaka na veoma je niskoj
razini, a unutarnjih mehanizama planiranja trajanja postupaka, kao i standarda za optimalno
integralno trajanje pojedinih tipova postupaka, zapravo i nema;
– predvidljivost i transparentnost sudskih postupaka za javnost na nezadovoljavajućoj je razini;
– sustav obrazovanja kandidata za pravosudne službe, njihova regrutiranja, ocjene njihova djelovanja,
promicanja u viši stupanj i odgovornosti za njihovo djelovanje ne zadovoljava, osobito
glede osiguranja objektivnih kriterija, izvrsnosti kandidata i ravnoteže između društvene odgovornosti
i autonomnosti u djelovanju.
Zbog svega navedenog valja zaključiti da je, radi zaštite i promicanja ljudskog prava na pravično
suđenje, a osobito prava na suđenje u razumnom roku, potrebno prioritetne korake učiniti u
više područja, dijelom organizacijske naravi, a dijelom vezanih za procesna pravila i njihovo
stvarno funkcioniranje u pravnoj praksi. Organiziranje pravosuđa koje u cijelosti poštuje temeljna
procesna ljudska prava iz čl. 6., zadatak je koji obuhvaća cjelokupno polje reformi u pravosudnom
sustavu. I mnoge sadašnje mjere koje su na deklaratornoj razini najavljene u okviru
strategije, trebale bi ići u tome pravcu, premda je i dalje dvojbeno jesu li mišljene i planirane
dovoljno temeljito, dalekosežno, sustavno i ozbiljno te postoji li dostatna politička volja da se
one provedu u djelo. Zato na kraju ovoga rada navodimo samo kratku tentativnu listu prijedloga
koji su dosad bili kako u reformskim planovima, tako i u njihovoj provedbi kontroverzni, zanemareni
ili previđeni, a koji se iz perspektive analize dane u ovom radu mogu smatrati bitnima
za stvaranje kompetentnog i djelotvornog pravosuđa, izbjegavanje budućih povreda i cjelovito
ostvarenje prava na fair suđenje:
1. Poboljšanje sustava obrazovanja kandidata za sudačke i druge pravne službe, uz intenzivnu
suradnju i sudjelovanje pravnih fakulteta i akademske zajednice. Prijelaz s pravnog studija u
pravne profesije treba biti praćen postupnim uvođenjem praktičnih sadržaja, ali istodobno i