Recenzije knjiga Z. Jembrih - Aquilonis

ðurña Miklaužić, Janusove kćeri; Pismo iz rasapa / Writing From Turmoil;
Multimedilajni ženski centar Nona, 1995.
Moglo bi se reći da tekstovima (pričama i poezijom) Zvjezdana Jembrih iskušava
izdržljivost mita (mitske slike) premještajući točke njegove jednosmjernosti, poput
kockara koji kuglicu uvijek uspijeva sakriti upravo pod kutijicu za koju smo sigurni da je
prazna.
Plošnu teksturu mitske priče tekst Zvjezdane Jembrih transformira u reljefnu, tako da se
naracija izoštrava na onome što je prolazno, promjenjivo, procesualno. Tako mit postaje
podlogom značenju koje je skriveno, onome životnom, prolaznom zarobljenom
monolitnim, općim. Upravo to značenje, to ignorirano, nekorišteno ili točnije, ono što
nije koristilo mitskoj strukturi (a mit je poput slike zakon, jer normira kao što i slika
normira) stvara prostor teksta Zvjezdane Jembrih.
Naracija nije jednosmjerna, već se radi o višeslojnosti teksta čije je čitanje moguće
istovremeno u više smjerova. Tekst je nesvodiv samo na fabulu koju treba pratiti, već od
čitaoca zahtijeva aktivno sudjelovanje – tražeći od njega/nje konkretno - sud. Takav je
postupak moguć budući da su protagonistice mitski likovi, a tekst komunicira s
čitaočevim poznavanjem mitskih priča, time mu postavlja pitanje o vlastitom znanju.
Interpretacija mitskih likova rezultira efektom začudnosti, jer te protagonistice nadilaze
svoje, mitskom pričom definirane uloge.
Tekst počinje na mjestu gdje mit šuti, na mjestu koje mitska priča ignorira ili prešućuje.
Tako protagonistice prestaju biti tipovima, prestaju biti u funkciji garanta patrijarhalnog
poretka legitimiziranog mitskom pričom. Ženski likovi u tim tekstovima nisu više majke i
nevjeste umrlih i uskrslih bogova, iskupitelja čovječanstva, već stvarne osobe čiji su
postupci nepredvidivi. Kao da svakim svojim tekstom Zvjezdana jembrih uspijeva
obuhvatiti ono nepotrošivo, ono što se ne može izgubiti: ponovno promišljanje ljudskog
čina.
1

ðurña OTRŽAN: NAKNADNI SUVERENITET, Fusnota (online), 2003.
…. Sa nervom literarnog istraživača, autorica postavlja pitanje koje leži u srži svake
naracije s ciljem da nagradi slušatelja, čitatelja: “Što je bilo dalje?” ili “Što je bilo još?”
… Napisani ljudi izazivaju na razradu, doradu, izmještanje, preslikavanje, na savez s
nekom daljnjom, drugačijom kulturom koja će ih zahvatiti sa svog aspekta, uvući ih u
svoju dimenziju, ili- nepovratno zanemariti. Sud vremena. I sud osobni. Treba pritom
oživjeti “Ja” lika i stupiti s njim u dosluh. Načuti iz njegove osobe sve što nije rekao,
izrazio, artikulirati potisnuta zračenja. Suvremenicima to ne treba, jer sam doživljaj
ljudskog i utisak o drugoj osobi plivaju u istom akvariju. Za epohe čiji su, za nas bitni
elementi preneseni dalje, a sve ostalo raznijela prašina, treba.
…One (Janusove kćeri sestre nevjeste) nanovo pronañene, stilski se zakapčaju u emotivni
epigram, one razotkrivene kao propuštene u realnom vremenu, brzo zauzimaju svoje
mjesto u samosvojnim strukturama i naročito, detaljima (kosi, naborima skuta, radu ruku)
i otuñenosti od vlastite, nekoć, bez njihove volje, napisane im sudbine.
I svjetlo izvire iz njihovih svijesti. Disperzira se po dotad nam zasjenjenim mjestima
dodira, slutnji, nepoznatih komunikanata. Dopire do nas, u svojoj svjetlosnoj mjerljivosti
brzine koja nadilazi prostor i vrijeme, obuhvaća sve što želi istodobno, zgušnjava se oko
centra jedne nove jezgre koju primamo kao priču, mnogoliku, uslojenu, višestruku, a opet
ukotvljenu u onome jednome “Ja”, Irene ( ne Sirene), Marije (bezimene), koje često
odbijaju znati svoju matricu iz prošlosti. Neki likovi kriju svoju suprotnost (Princeza),
ambivalenciju (Margarite), nedohvatljivu protežnost (Pieta).
Kao i genijalni Majstor, čije je samo “Ja” vječno i napučuje put iza sebe
stvorenim oblicima napredujući u potrazi za tvorcem. Sve više stvorenoga iza sebe
ostavlja. Nikoga nije ovlastio da stvoreno čuva, stoga je put stalno otvoren. Na njemu je
putokaz da su najbolji likovi, stvoreni likovi, a ne nañeni, preoblikovani. Ukratko,
Majstor je to postao kad je preuzeo odgovornost za ono što radi. Unaprijed suglasan sa
posljedicama.
Gornja granica autorske slobode u postupanju s likovima je arogancija, kada se
više ne prima ni tema ni autor (Noine snahe). Donja je granica simpatija smisla. Moguće
je tako pristupiti i muškom liku, ali Pietro della Francesca nije ostao nedohvaćen kao
cjelovito viće, nije ostao nelegitimno biće iza legitimne priče-etikete, nije ostao tek
rodovska funkcija kojoj se pripisuje i čime se opravdava i pod nju svodi sva djelatnost
stanovitog lika.
Zar nema Lotova kćer “još” nešto za reći, iskazati, pokazati, osim svoje
naslonjene funkcije o neko muško rame? Zar nema pravo pitati? Vjera da ima, da se
ženska bića rehabilitiraju u bića, može se protegnuti do u mitsko i bajkovito (Crna
kraljica), jer isti filter je stvarao historijski opis jednih i drugih (i trećih, onda živućih
žena bez funkcije-priče).
Stoga u knjizi nema žena izrijekom tako označenih, kad upravo pričom
uspostavljaju sebe kao čovjeka. Da i nisu postojale, svi bi ti likovi mogli ovako postati.
Činilo bi se da je od priče ostao tek torzo, a da su kiše isprale njihovu sporednu društvenu
uraslost koja bi vjerojatno bila ispričana alla Mauppassant….
… Autorica odabranim likovima uz to vraća i oči, svjetlosna osjetila, da same sebe vide,
kompetentnije no što su mogle u realnom vremenu one same i oni koji su ih opisivali,
2

šturo, beskompromisno, neljudski. Dobivaju sublimne oči da vide sebe kao moguće žive,
u nekom drugom kozmosu duše gdje se stvaraju potencijali za nešto novo. Opterećene
sjetom, zaboravom, nemarom, slike i lica, likovi i obličja počinju disati, uzdisati, vikati,
zapovijedati, svojom odlukom šutjeti. Njihova trajnost na zidovima i pergamentima
poprima obilježja ljudskosti. Napokon.
Zamišljam svaku od njih kako sama sebi tumači prvu napetost prije pretvaranja
“u sebe”:
Na rubu okvira
stojim
i njišem se
natrag u sliku
ili iskoračiti
Je li to napredak
ili nazadak
Ili će odlučiti
gravitacija?
Širim ruke i rastežem okvir,
puca.
Slika pada iza mene
još samo da izmaknem
dasku pod stopalima
što mi je davala iluziju
da sam u nečemu.
Ženama u povijesti je tijesno u sponama ne-povijesne sheme. Društveni život sveden
na funkciju kao status tipa Diderotov nećak ne može pripadati ljudima više nego li
oznaka “Vedranin bicikl”. Lišiti se toga, a ne povrijediti ni nositelja ni davatelja, jer bilo
je kako je bilo, hrabro je i velikodušno onako kako umjetnička spoznaja i može biti kad je
hrabra i velikodušna jer je: nadsocijalna spoznaja. Mi smo ti koji stvaramo jedni druge.
Pomoću Arijadnine niti odmatajućih riječi. A svaki je opis ionako privremen.
Ali ne bi takva (ni obična) spoznaja trebala biti ni podsocijalna i to je ono na što
upozorava ova knjiga lijepih , sunčanih korica s varijacijom Adamove ruke na
Michelangelovom svodu. Kao kasna utjeha, ali ne i prekasna, već jedino mogući pristup
modernog čovjeka povijesnim osobama kao potencijalnim likovima, u kojima
pripovijedač traži sebi ravnog sugovornika. Sa svim mogućim efemeralijama i
duhovitostima tipa sms poruke rajske zmije u pijesku: sex love intelligence. Ne moram se
igrati s onim što nañem, nego s onim što to za mene predstavlja.
Tu je od velike pomoći srodna umjetnost, likovna u autorice. Izraz u nekoj drugoj
umjetnosti unosi svježinu i transformira oblike, sjetimo se samo ( kipara) Günthera
Grassa. Pomaže svojim tajnama zanata (Nofret), daje glas remek-djelima (La Tempesta) i
razrañuje estetski dio svake epohe koja se navlastito putem njega emanira…
…Njen izbor ide ususret onim licima na kojima je ostalo zaleñeno “ali..”, i teče u
Mjesečevom ritmu od 28 dana-likova, sa Majstorom negdje u sredini. Njihove davno
začete ideje traže novo biće da bi se u njemu slično ponovile, da bi opipavale sve svoje
buduće rakurse djelovanja.
3

I još ponešto rezignacije rezultatom odnosa prema muškarcu: koliko su nudile, a koliko
im je uzvraćeno. Metafizički višak je ostao neiskupljen i time opasan da se sruči na nekog
nevinog, bez ikakve ideje o sebi. Na primjer, Jakova. Ako “Sarah “ bude napisana.
4

Iris Supek, Kadriranje labirinta – sinopsis puža
- uvodni tekst u emisiji Suvremena hrvatska proza na III. programu HR; 18. 9.
1995. & tekst na zaslovnici knjige “Janusove kćeri sestre nevjeste”
Što je mit? Zaboravljena kolektivna psihologija? Produženo sjećanje naroda, koje svoje
slike brusi kroza izvrnuti pogled pjevača? Ili naprosto jedno vrijeme koje se tješi i u času
crnog bestijarija slaže zlatne danke iz potrošenog brevijara? Ili nešto treće? Ili sve to
zajedno, odloženo na strmu obalu pojedinca? I zašto mit, apokrif? I kome to treba u
trenucima rasapa velikih i malih identiteta, a možda i civilizacija?
Mreža je to, u koju se prije ili kasnije ulovi, a koji put i splete književnik.
No, budimo konkretni. Zvjezdana Jembrih je slikarica. Zvjezdana Jembrih je ujedno i
restaurator. Zašto zapisujemo i guramo neko zvanje kao moguću potporu uvijek
nedostatnim tumačenjima jednog pisma? Mislim da je u ovom slučaju, u slučaju
Jembrihove, nemoguće izbjeći paralele, već stoga što se tako moćno nameću. I kao što
popravlja, “liječi” slike, vraća izgubljenu svjetlost površinama, tako priče, mitemi i
legende ove spisateljice izviru iz neke gotovo iscjeljiteljske zasade i gredice duha.
Dakako da ove “twist and turn” sličice mit bacaju u vrutak današnjega senzibiliteta i
ujedno ulaze u veliku (da li) paradu postmoderne, koja se otkriva u fragmentarnom,
citatnom, u izokrenutoj parafrazi i detalju krajnje preciznom, a izmišljenom. Tako
lucidno ispisuje autorica fantastične brojke potvrñene jedino njenom sjajnom
maštovitošću i sigurnom backhand-om ironijskog.
Ali, ova neprestano prisutna ironija autoričina ne ruši mit, već ga iznova gradi samo njoj
znanim vijugama osobnog labirinta. I tu smo kod velike teme postmoderne i dragog nam
njenog preteče Borghesa.
Put kroz priče Zvjezdane Jembrih ulazak je u sinopsis puža. Ponavljanje kao prosede,
repeticija kao ritam, nelagoda i čežnja. Ne može se stati u strategiji zavojnice, labirinta,
puža (već kako želite). Toj tapiseriji kraja nema. Ponavljanje
je ovdje poništenje (uvjetno, dakako) ravne crte obične male priče, koju spisateljica tako
vješto izbjegava.
“Kad bi stala” ispisuje u svojoj “Arijadni” autorica, “postala bi ona (Arijadna)
nepodnošljivo ničija”.
Ne može se stati, a da se ne prekine nit, ne može se prestati liječiti sliku, kada je jednom
zaražena, jer je bolest preduboka.
Treba promisliti o ovome pismu mlade autorice, koja poput fuge repetira fragment u
labirintu podnošljivog beskraja.
5

Jagna Pogačnik, Zanimljiv i nedovršen labirint kratkih priča, Jutarnji list, 28. 1.
2002.
Prva prozna knjiga slikarice i restauratorice Zvjezdane Jembrih (1965.) zbirka je kratkih
priča i proznih zapisa u kojima se, čak i da ne znamo čime se autorica profesionalno bavi,
više nego očito zrcali težnja da svaki od tih zapisa bude i specifična prozna slika, gotovo
u doslovnom smislu riječi.
“Janusove kćeri sestre nevjeste”, baš kao što na neki način implicira i sam naslov,
konceptualno su zaokružena knjiga koja na uspješan način uspostavlja palimpsestnost;
polazeći od mitova, legendi, umjetničkih simbola, kao prvog sloja toga neobičnog teksta
koji nadopisuje i tako postavlja u posve nove kontekste. Variranjem motiva koji u
različitm kontekstima i s različitim “intervecijama” može, kako to naslov kaže, npr. biti
“kći, sestra, nevjesta”, uobličava se zanimljiva proza u kojoj je jedan od glavnih
posupaka aktivna komunikacija s općepoznatim i uglavnom jednoznačnim simbolima
civilizacije i umjetnosti. Kao što je Janusova glava s dva lica simbol prošlosti i
budućnosti ili svojevrsna alegorija vremena i junakinje proze Zvjezdane Jembrih
(junakinje mitova i legendi, Biblije, umjetničkih djela) u ovom proznom konceptu
“nadopisane” su suvremenošću, izvučene iz svoga dobropoznatog konteksta pa postaju
(slikarski/tekstualni) predložak po kojem autorica ispisuje/slika neku novi priču/sliku.
Od samog početka, odnosno uvodnog zapisa “O Noinim snahama”, transparentna je
svojevrsna demistifikacija samoga čina pisanja/slikanja i postmodernističko poigravanje
zadanim predlošcima. U svijetu proze Zvjezdane Jembrih teko legenda ili mit
nedvosmisleno dobivaju oznake fikcije, u koju se intervenira ponovno fikcijom kao
legitimnim postupkom dodavanja novih značenja koja su, opet ”scenografija i
inscenacija”, odnosno ”samo dio istine”.
U tome pripovjednom svijetu u kojem vladaju dobro poznati ženski simboli, poput
Penelope, Kirke, Kunigunde, Suzane ili Arijadne, svijetu premreženom citatima iz izvora
(kao što su Biblija ili Homerova Odiseja, Leksikon ikonografije,…) više je nego
primjetan slikarski/vizualni postupak kojim se Jembrihova služi u oblikovanju svojim
proznih slika. “Freskopisac”, kako autorica naziva autora Dviju Marija iz Dvigrada,
zapravo je odlična metafora za pripovjedačku poetiku Zvjezdane Jembrih. Njezine priče
na neki način čin su restauriranja, “nadopisivanja” i osuvremenjivanja poznatih simbola,
pri čemu je primjetna i više nego potrebna doza duhovitosti i ležernosti. Njezina Penelopa
tako puši Cartier, sin Telemah voli proučavati grčku mitologiju, dok je omiljena uzrečica
Kraljice od Sabe “boli me k….” itd. Na taj se način uobličava jedna druga, nova
mitologija, s posve drugom, osuvremenjenom konotacijom, nastala na onoj staroj,
spajanjem naizgled nespojivog. Slikarsko oko kroz koje su reaktualizirani mitovi i
simboli ove proze primjetno je u svojevrsnom uokvirivanju pripovjednog svijeta, pri
čemu postoji stalna svijest o tome kako imaiI onih “koji su otišli izvan kadra”, izvan
zadanog okvira.
Jembrihova dokida prostorno-vremensku linearnost, “životopisi” njenih junakinja rasuti
su u vremenu (reaktualizacijom, dodavanjem obilježja suvremenosti) i prostoru (od
6

statičnih ornamenata, portala, slikarskih portreta i pisanih predložaka do njihova
“izlaska” u prostore suvremenih mitova i aktualnosti.
U svemu se tome prepoznaje i jak naglasak ženskoga, čak feminističkog rukopisa koji je
taj koji/kojim se restaurira, dodaje i nadopisuje, izvrće i osuvremenjuje. U tome procesu
“restauracije” vidljivo je i odmicanje od predložaka, njihova vrlo transparentna
ironizacija koja ipak nije rušilačka i poništavajuća, nego u funkciji demistifikacije, što
dobro ilustrira duhovita primjedba kako ove junakinje “nemaju argumenata protiv
legende o sebi”.
Kratke priče, priče/slike Zvjezdane Jembrih fragmentarnošću, citatnošću, parafrazama,
plesom po rubovima fantastičnog i izmišljenog, nekakvom neprestanom palimpsestnom
igrom, izgrañuju zanimljiv i nedovršen (postmoderni) labirint, ali i od prepoznatljivog
podteksta grade originalan i nov tekst. Pritom podtekst neprestano ”proviruje” ispod
novih slojeva značenja i ravnopravan je u kompoziciji restaurirane “prozne slike” u
cjelini.
“Janusove kćeri sestre nevjeste” tako su zanimljiva i konceptualno promišljena knjiga za
one koji nisu izgubili vjeru u palimpsestni status književnosti.
7

Roman Simić, Homo volans, Vijenac, br. 39 / III, lipanj 1995.
… Ne ustuknuvši pred zazivanjem žena što su, tolikom glasovima zazivane, postale
općim mjestom zapadne kulture, Zvjezdana svojom kratkom prozom stupa na sklisko tlo
ponovna ispisivanja. Riskirajući tako da se čitatelju, ne toliko sadržajem, koliko
pristupom tekstu, učine odnekud poznatim, njeni se prozni uradci najčešće uspijevaju
otrgnuti lošoj strani takva (koliko je potrebno naglašavati) déjà vu-a. Zvjezdanina priča o
Ženi, puštajući priče roditeljice da progovore, vreba zgodan trenutak da ih, onako sigurne
u njihovoj ispričanosti, sa Sada zateče, trgne i iznenadi.
8

Sanja Lovrenčić, Ljubavnici, kraljica, glad, knjiga pjesama
U knjizi «Ljubavnici, kraljica, glad» objavljujemo liriku Zvjezdane Jembrih. Autorica se
pisanjem pjesama bavi od 1986, no dosad ih je objavljivala samo sporadično po
književnim časopisima (Quorum i dr). Glavni korpus zbirke podijeljen je u tri tematska
odjeljka, premda dominantnim motivima i raspoloženjima, a tome su dodana dva novija
odvojena temata, «Otok» iz 2003. i «Opet» iz 2005. Kako su ovi tekstovi plod
dugotrajnog promišljanja i sazrijevanja, odlikuju se pročišćenim stilom, koncentriranom
energijom i jasnim autorskim glasom. Neobičnu kvalitetu ovim stihovima daje
izvanredno jaka vizualna komponenta. Objavili bismo ih u biblioteci Sanje Lovrenčić
«Mala zvona» u kojoj izlaze pjesnički tekstovi i tekstovi povezani s pjesništvom.
Zvjezdanini pasteli koji su reproducirani na ovicima ove biblioteke doveli su do našega
razgovora o njezinim pjesmama. Kad sam ih počela čitati dojmila mi se njihova trajna
pročišćenost, sugestivnost slika, autoričina sigurnost u izlaženju na kraj s riječima,
instinkt i pouzdani ukus kojim zaobilazi opisno i patetično, spirući «sve dok ne ostane –
skoro ništa». Ono što ipak ostaje nakon spiranja oblo je i glatko, nužno i neosporno.
9

Davor Šalat, Ljubavnici, kraljica, glad
Zvjezdana Jembrih znatno je poznatija po svojoj likovnoj, nego li književnoj djelatnosti.
Dosad je izlagala na dvadesetak samostalnih i tridesetak skupnih izložbi te izvela
dvadeset prostornih intervencija, odnosno land arta u Hrvatskoj i inozemstvu. Glede
književnosti, treba istaknuti njezinu zbirku kratkih priča «Janusove kćeri sestre nevjeste»
te povremeno objavljivanje pjesama po časopisima i na radiju. Zato je zbirka pjesama
«Ljubavnici kraljica glad» zapravo prvi pravi prozor u njezinu poeziju. A kroz njega se
može vidjeti jedinstvena slika krajolika koji se, meñutim, sastoji od meñusobno dosta
različitih pojava. Naime, zbirka sadrži, kako na jednom mjestu napominje autorica,
pjesme koje su nastajale od 1983. godine sve do danas pa su pjesme gotovo nužno
raznolike. No u pjesmama Zvjezdane Jembrih osjeća se i snažna autorska kontrola
izrečenoga pa je cijeloj knjizi zajednička redukcija poetskog govora na pročišćena
iskustva i minimalistički izraz. Zanimljivo je da autorica pokazuje kako je s tek nekoliko
slika iz stvarnosti i njihovim misaonim pounutrenjem moguće postići znatno dublje
disanje poetske strukture nego što to čine mnogi današnji pjesnici koji su zapravo posve
nadvladani stvarnošću koju opisuju. Zvjezdana to značenjsko proširenje svojih pjesama
postiže na nekoliko načina. Primjerice u prvom ciklusu «Glad», osim stvarnosnih motiva,
koristi i mnoge visokosimbolične riječi poput vrča, vatre, vode, mjeseca, noći pa joj
pjesme više bivaju izraz unutarnjih stanja, nego li izvanjskih doživljaja. U poetskoj
tradiciji simboličkog i fluidnog oblikovanja ljubavnih odnosa su i pjesme iz ciklusa
«Ljubavnici» i tu nas autorica zapravo podsjeća na emotivnu i izraznu finoću govora o
ljubavi koja kao da je ishlapjela iz današnjega vremena. Tijekom knjige pjesnikinja,
meñutim, iznalazi i drugačije mogućnosti za preoblikovanje stvarnosti. Tako u ciklusu
«Otok» izražavanje svojih egzistencijalnih situacija Zvjezdana nerazmrsivo prepleće s
predmetima koji je okružuju, oni su joj kao neki smanjeni, ali istiniti znaci vlastitog
postojanja pomoću kojih čovjek počesto može tumačiti i samoga sebe. O tome primjerice
govori autoričina rečenica: «Sada sam tu: ispremetan ruksak, stvari, jednostavne stvari,
bez većih posljedica, ručnik, sol». Osebujan je pak zadnji ciklus «Skoro sto zapisa». U
njemu se, u slogu pjesme u prozi koja pogoduje neobičnim opažajima i lucidnim
10

asocijacijama, više nego prije očituje autoričin talent za vizualno. Tu, naime, Zvjezdana
nije toliko usmjerena na lirski subjekt koliko na primjećivanje zanimljivosti u sitnicama
vanjskoga svijeta. Pa autorica kao da vlastite riječi posuñuje naslagama starih iskopina,
zagonetnim stećcima, prisnim primorskim gradovima, malim ljudima koji su čudesni u
svojoj jednostavnosti. Njihov osloboñen glas otvara Zvjezdaninu poeziju nekom većem,
nedorečenom životnom bogatstvu i prisnoj konkretnosti. Tako se i zbirka pjesama
Zvjezdane Jembrih «Ljubavnici kraljica glad», u svojoj raznovrsnosti, zapravo pokazuje
kao knjiga-put. U njoj se poezija mijenja u ritmu životnih koraka ili, još više, u ritmu oka
koje sve bolje opaža poetske razloge u naizgled neproničnoj stvarnosti. Hoće li taj put
dovesti do nekog tvrdog poetskog grada, odnosno meñaša suvremene hrvatske poezije, to
tek treba vidjeti u daljnjem Zvjezdaninu pisanju.
11

Izvadak iz teksta dr. Ive Kalinskog, povodom dodjeljivanja nagrade “Franjo
Horvat Kiš” 2007. god. za putopis “Voćin” Zvjezdane Jembrih
Putopisac u putopisu
S obzirom na to kako se putopisac ogleda u putopisu, u ovom radu se putopisni zapisi
Ivana Trnskoga kao jednoga od predstavnika hrvatskoga putopisnog romantizma 19.
stoljeća, objavljen u Danici ilirskoj, br. 35, 1839, interferiraju sa suvremenim putopisnim
zapisima koje posvjedočuje Zvjezdana Jembrih.
.... Suvremeni, moderni putopisac opisom razotkriva, čini se, drugu kulturu putovanja.
Kad je 21, lipnja, nba zadnji dan proljeća i prvi dan ljeta otpočela i 26. lipnja 2001.
privela kraju svoju petodnevnu putešestviju od Pakraca do Voćina, Zvjezdana Jembrih je,
kako sama priznaje, otpočela s poslagivanjem putnih impresija u riječi, u putopis Voćin, u
svojevrsni ljetopisni putni katalog.
Napustivši grad i otputivši se u one provincijalne prostore koje se običava iz bogtepitaj
kojih i kakvih , opravdanih i neopravdanih razloga zvati provincia deserta, već u
uvodnom dijelu njezina putopisa nazire se naoko bezazlena, u stvari duboka osobna
intervencija putopisca u putopisnom štivu. Ta uvodna rečenica ide od opisne idealizacije
biosfere do jezgrovite, gnomatične i – iritantno indikativne i metonimijski naznačene
nakane, zamisli putovanja, do stvaranja osobnog mišljenja: Izaći na široku cestu, pod
široko nebo, otresti sa sebe grad, a s njim i svakodnevnost – znači otvoriti misao, kaže
autorica u uvodnom dijelu teksta....
Kad sam zadnji put putovala, bila sam – prijašnja. Dakle, drukčija. Zato je putovanje
usporedba sa samim sobom. Autoričinim priznanjem o nekom prijašnjem putovanju, o
kojem se osim osnovnog podatka ne kaže ništa više, i jesu moguće usporedbe: sadašnjeg
putovanja s prijašnjim i usporedba sebe same sada s usporedbom sebe s prijašnjeg
putovanja.
Od onog dakle početnog preludijskog uvoñenja u putopisni tekst pod naslovom Voćin kao
nagovještaja putovanja i putopisanja koje će netom uslijediti, vrlo su nam jasno
naznačeni prostor, vrijeme i pripovijedanje o putovanju koje svaki pravi putopis sadržava
ili bi morao sadržavati, što je zapravo putopisni aksiom. Prva, osobna intervencija
Zvjezdane Jembrih kao putopisca dogodila se već pri prvom koraku, pri susretu s
pakračkim okolišem: Oko Pakraca: svuda odjednom obilježje nesreće, kaže ona. Ta
njezina diskretna objekcija neupućenom čitatelju ne kazuje mnogo, ne kazuje mu o kojoj
se i kakvoj nesreći radi, je li riječ o nedostatku sreće,nesretnom stjecaju okolnosti, o
situaciji koja se iznenada pogoršala u odnosu na prijašnje iskustvo kad nije bilo tako kako
je sada? Nastavimo li s rečenicama koje se na prije citiranu nadovezuju, ustanovit ćemo
da je u pitanju zapravo autoričina metonimijska objekcija za nešto strašno što se dogodilo,
ali to strašno on, premda točno zna što se dogodilo, namjerno ne komentira izravno,nego
na dogañaj upućuje posredno, preko podataka s područja flore. Vratimo li se na prije
citiranu rečenicu, ona u rečeničnim nastavcima kaže: Oko Pakraca svuda obilježje
nesreće. I u bilju, i u grmlju, zavučeno u lišće, u pore lišća. Dvorišta premetnuta u šikare.
Samo se ruže penjačice još ponegdje opiru i probijaju crvenilom kroz divlje i jednolično
zeleno. Ta osvjedočeno ustanovljena dvorišta premetnuta u šikare, te ruže penjačice koje
12

se opsru, uopće ta divljina biljnog svijeta, uopće ta pustoš – sugeriraju više sliku fitolita,
biljnih okamina, negoli život. A ljudi, što je s ljdima? Gdje su, akmo si kuda se Voćinci.
Gdje žitelji Voćina? Gdje su nestali?
... Zvjezdana Jembrih ne upušta se u komentare tih činjenica. To bi bilo presmiono i
nepotrebno. Putopisno tkivo ne trpi fikcionalnosti. Putopisno štivo temelji se na
činjenicama, zato ona barata činjenicama: Da bi se činjenična surovost stvarnog trenutka
koliko-toliko humanizirala, autorica pribjegava poetizaciji teksta koji činjenice posreduje,
ali ih ne frizira i ne uljepšava, niti komentira, činjenice ostaju neprikosnovene činjenice:
Usred Voćina ostao je ostatak zuba crkve. Nekad davno, tu su, pod zelenom planinom
franjevci našli mjesto da usade svoj gotički zvonik, i prije njih, dok ovih
pogroma/progona još nije bilo, bili su neki drugi pogromi. Turci, hajduci, vuci
Usuprotno , ne i marginalno, autorica se dotiče povijesnog kulturnog nasljeña Voćina:
franjevaca, pripadnika reda Sv. Franje Asiškoga, gotičke crkve, od koje u ratnom
bestijariju ostao je zub zvonik. Iz putopisa saznajemo da se misa za živalj održava u
montažnoj crkvi, bivšem skladištu, pokraj ruševina. Pritom su autoričina zapažanaj
frapantno indikativna: Ruševine postaju romantične, samo nek se prvo posuši krv (...) U
crkvi su muškarci desno, žene lijevo, djeca su božja (...)Blažena Madona obučena u hlače
iz humanitarne pomoći (...) Nitko nikada ne može rekonstruirati boju i auru nekog
izgubljenog (destruiranog prostora. Jer, aura se (ozračje) nakon nesreće nekog bića
pretvara u avert. A avet je bezboajn., kaže ona. Premda se nigdje u tekstu izravno ne
spominje rat, njegova posljedična prisutnost itekako je apostrofirana: Humano
preseljenje. Hrvati iz Kosova namjesto Srba iz Hrvatske. I tako se opet napućio Voćin
(...) Većina ih je nezaposlena. Nisu uselili u Kanaan (...) Etnička čistoća. Etnička etika,
etnička estetika. Nijemci, Mañari, židovi (oni su ovdje bili do drugog svjetskog rata),
Srbi, Hrvati. Kosovari. A dalje?
Voćin, putopisno štivo Zvjezdane Jembrih, razorno je. Nije razorno zbog svoje
tekstološke strukture, čak niti zbog svoje nefikcionalnosti, čak niti zato što ne
nadograñuje stvarnost, nego je opis te stvarnosti razoran i uznemirujući upravo zbog
implicirane svrhe koju nosi, razoran i uznemirujući zbog strahotnih činjenica koje je ratna
mašinerija ostavila za sobom. Te strahotne ratne činjenice, tu ljudsku nesreću, kako
autorica pribjegava izreći, ona detektira kratkim izričajima: figuriranjem vremena i
prostora, figuriranjem jezika. Činjenicama u rečeničnim elipsama.
Autoričino pak osobno sudjelovanje u tekstu Voćin, mislm dakako na ono sudjelovanje
koje se u specifičnim narativnim strukturama raspoznaje umjetničkim, mislim na
specifičan lirizam koje se prema stravičnim činjenicama ponaša kao oksimoron, mislim
na njezinu profesionalnu upućenost kulturnoj baštini – daje mi za pravo da se radi o još
jednom dragocjenom doprinosu suvremenoj nacionalnoj putopisnoj književnosti.
13