PORUKA IZ ZAUV PORUKA IZ ZAUVIJEK ZAUVIJEK

Marlo Morgan 

PORUKA PORUKA PORUKA IZ IZ IZ ZAUVIJEK ZAUVIJEK ZAUVIJEK 

Nakon suvremenog klasika i svjetske uspješnice (kod nas 

objavljene ppod 

naslovom Tihi zov Australije, Poruka iz 

Zauvijek Zauvijek, novi je i dugo očekivani ekivani drugi roman Marlo Morgan. 

To je pri priča o samostalnom učenju, enju, o domoroda domorodačkim blizancima 

rastavljenima odmah po ro rođenju, enju, o njihovoj potrazi za korijenima 

koja ih ponovo sjedinjuje iako se nalaze na suprotnim stranama 

Zemaljske kugle. Poruka iz Zauvijek nevjerojatno je dirljiva pri priča 

u kojoj snaga čistoće, prihvaćanja i otvorenosti sti prerasta 

nepravdu i poniženje, upu upućujući i nas da svoje živote živimo u 

skladu s bezvremenim vrijednostima i jednostavnom mudroš mudrošću. 

Tamnoputo amnoputo je lice osamnaestogodišnje trudnice blistalo dok joj se znoj kotrljao niz lice i 

kapao s njezine uzdrhtale rhtale brade. Njezino je zbijeno tijelo opkora opkoračilo ilo hrpicu biljaka koje su 

tinjale, puštajući i da se dimna para ovija oko njezina tijela i penje kroz proširen rodni prolaz. 

Objema je rukama stezala čvrst vrst drveni štap kojeg je zabila u tlo, ujedno obuhvativši izbočen 

trbuh. Činilo inilo se da duboki udisaji na trenutak olakšavaju ritam boli. Bio je to njezin prvi porod, 

dogadaj kojeg nije trebala iskusiti sama. 

Kad je podigla pogled, ugledala je kako se zbog zagušljive vreline pustinje stvara val 

vrućine. Valovit obrazac protezao se od ssmeđecrvene 

ecrvene zemlje, sve do u smeđeplavo sme nebo, 

tako da su se stapali bez jasne crte razdvajanja. Iako je sunce krenulo na svoj svakodnevni 

put spuštajući i se onkraj obzorja, zrak se još nije po počeo eo hladiti. Zbog bolova u leđima le i trbuhu 

svaki je korak prema ovom svetom mjestu sve teže podnosila. Kad je stigla do poro porođajnog 

drveta dočekalo ekalo ju je još više boli i razo razočaranja. aranja. Drvo za kojim je tragala bilo je mrtvo. Nije 

bilo lišća, a, ni sjenke, niti bilo kakvog znaka života u visokoj sivoj lljuski 

čiju iju su unutrašnjost 

izdubili gladni bijeli mravi. Samo su divovske litice koje su okruživale suho korito potoka 

pružale usku sjenku koja je štitila od sunca. Jednu je motku trebalo utisnuti duboko u zemlju. 

Kad su rađale ale djecu, mlade su žene uvijek koristile uporište. Držale su ruku druge žene ili bi 

1 

1

obgrlile stablo drveta, ali ona nije imala ničega. Kad je ugledala beživotno obiteljsko stablo, 

prazno ondje gdje je nekada bilo njegovo srce i gdje je prebivala njegova životna snaga, 

shvatila je da je to sudbina što se sada našla sama u ovom trenutku stvaranja života. Bijaše 

to znak velikog gubitka. Priznala je sama sebi da je tužna što je duh drveta nestao. Dio se 

njezinoga religijskog uvjerenja temeljio na shvaćanju Zemlje kao škole osjećaja. 

Njezin narod nikada nije skrivao ili nijekao osjećaje. Bili su odgovorni za ono što su 

osjećali i učili su nadzirati sve popratne postupke. Osjećala je tugu ne samo zbog ostataka 

nekoć čvrstog prijatelja koji je pružao sjenu i stvarao kisik, nego i zbog onih drugih smrti koje 

bi ovakvo propadanje moglo simbolizirati. 

Porođajna su stezanja postajala oštrija. Njezino se dijete obdareno neobičnim totemom 

naglim kretnjama opiralo dolasku. Odmakla se od biljnog dima i u toplom pijesku iskopala 

malo udubljenje, a tamo je ponovo čučnula, leđima se naslonivši na liticu. Kad je počela 

tiskati, razmišljala je o onom vremenu, prije mnogo mjeseci, kad su ona i njezin muž odlučili 

prestati žvakati biljku koja je sprečavala začeće i koju su koristili svi parovi njezinog 

pustinjskog naroda dok nisu bili spremni prihvatiti odgovornost za putovanje duha. Zajedno 

su naumili pružiti vanjski omotač duhu tako što će začeti dijete. Njezin je suprug sanjao 

čudesnu pticu ranjenog krila koja nije mogla letjeti, a niti izgraditi gnijezdo. Lepršala je na tlu 

tako brzo, divlje mašući krilima da se taj pokret pretvorio u nejasnu dvostruku sliku. Bio je to 

zbunjujući san. Kao njegova žena, ona je sama odlutala u neplodnu divljinu, tragajući za 

znakom duha koji bi im olakšao razumijevanje. Budući se nije pojavila nikakva životinja niti 

gmaz, par se obratio starijim, mudrijim članovima zajednice i otkrio da je san glas Zauvijek 

duha koji od njih traži da postanu njegovi roditelji. Kao i obično, ponajprije je duh nerođenoga 

postavio svoj zahtjev; sam čin začeća dogodio se kasnije. Njezin je plemenski narod živo 

proučavao želje, poruke i razine svjesnosti još nerođenoga. Ona je došla na mjesto koje je 

njezinoj obitelji bilo sveto, jer bijaše važno gdje se čovjek rodi. Ne samo daje značenje 

mjesta rođenja bilo određeno majčinim koracima, nego nerođeni nije imao nadzora nad 

mjestom poroda. Dijete progovara svojim prvim pokretima, koje majka ne može nadzirati. 

Značajno je mjesto na kojem se osjeti prvi treptaj. Mjesto na kojem se osjete prvi znaci 

života, zajedno s mjestom rođenja određuju totem i odnose unutar linije pjesme. Položaj 

zvijezda na nebu govori o karakteru i osobnosti još nevidljivog člana plemena. 

Prvi pokret ovog djeteta nije bilo nježno gurkanje. Prije nekoliko mjeseci počelo je 

udarcima koji su se nastavili sve do ovog trenutka. Cijeli bi se trbuh mlade žene često 

namreškao od jednog do drugog kraja i od vrha do dna, što druge žene i iscjelitelji njihove 

skupine nisu smatrali prirodnim. Bila je ona malena žena, a nosila je jako velik trbuh za kojeg 

se činilo da rijetko miruje. Nekoliko je promatrača zapazilo da se sila unutar njezinog trbuha 

neprestano bori ili da izađe prije vremena ili zahtijeva više prostora nego što joj unutrašnjost 

uopće može pružiti. Tijekom proteklih mjeseci mlada je majka tragala za vodstvom. Još nije 

ovladala razumijevanjem poruka zvijezda, ali je učila. Često bi za vrijeme pojačanih kretanja 

u trbuhu podigla pogled prema nebesima kako bi proučila položaj zvijezda, ali bi se osjećala 

ošamućeno. Vid bi joj se zamaglio i sve bi se stopilo u velike skupine svjetala, umjesto da 

vidi jasno određene točke. Ako ne bi spustila pogled, zavrtjelo bi joj se i osjećala je da bi se 

mogla onesvijestiti. Sve povezano s tim djetetom činilo se naglim, neprestano se mijenjalo i 

zbunjivalo je. 

2

Posljednja je godina, tijekom pamćenja mnogih naraštaja bila i tjelesno i duhovno najteža 

za njezin narod. Štapovi na kojima bijahu zapisane poruke, a koje su nosili trkači, već su 

nekoliko godina donosili vijesti o ljudima sablasno bijele kože koji nanose veliko zlo ubijajući i 

otimajući cijela plemena. Ove su godine susjedne skupine, a nedavno i njezin vlastiti narod, 

okruženi i odvedeni u zarobljeništvo s onu stranu ograda i zidova. 

Ponovo ju je zaboljelo. Trudeći se da izdiše kratko kako bi mogla nadzirati razinu svoje 

boli, uspjela je misliti: "Dobrodošao, maleni. Hajde, dođi, danas je dobar dan za rađanje." Još 

nekoliko teških udisaja, zatim je zastenjala i porodila se savršeno oblikovana djevojčica s 

karakteristično širokim nosom svojih rasnih predaka. 

Majka je prigrlila klizavo novorođenče. Odmaknuvši djetešce ispred sebe, pogledala je 

izravno u sjajne crne oči tihog djeteta i rekla: "Znaj da si voljena i da imaš podršku na svome 

putovanju! Govorim s mjesta onkraj mojih očiju iz Zauvijek dijela mene, onome mjestu onkraj 

tvojih očiju." 

Premjestila je djetešce na svoju desnu ruku, a lijevom uzela toploga pijeska i počela njime 

trljati djetetovo tijelo. Kako je napredovala, prekrivač sluzi i krvi je nestajao, otkrivajući nježnu 

kožu novorođenčeta. Djetešce se pokrenulo. Majka je proučavala svoju tvorevinu dok je 

istovremeno i dalje masirala dijele, ponajprije zapazivši okruglu glavicu bez kose, dovoljno 

veliku da udomi znanje i smireni um, zatim mala izbočena prsa i želudac koji mogu obuhvatiti 

toplo srce i snažan tek. Imala je dugačke noge trkača s lijepim širokim palcima i sićušnim 

ručicama koje su se snažno pokretale u novoj slobodi. Tijelo bijaše savršeno. Nije bilo 

nikakvih tjelesnih oštećenja koja bi novom životu mogla predstavljati izazov. 

Prislonila je usta na sićušne usne i poslala misao: ' Svoj dah miješam s dahom 

cjelokupnog života kako bi ušao u tvoje tijelo. Nikada nisi sama, povezana si sa 

cjelokupnošću Jednog." Dok je nježno milovala i otklanjala ostatke poroda oko djetetovih 

očiju i nosa, rekla je: "Noćas ćeš spavati na grobovima svojih predaka, a jednoga ćeš dana 

hodati po njima. Hrana koju ćeš jesti izrasla je iz kostiju i krvi naših pradjedova." Tada, 

promatrajući djetetove spolne organe, pomislila je: "Zauvijek duše, došao si kako bi proživio 

iskustvo kćerke i majke. Poštujem tvoju odluku da se porodiš kroz mene." 

Dijete je ispuštalo male grgutave zvukove, kao da iskušava glasnice, dok je majka 

nastavljala trljati topao pijesak preko cijelog sićušnog komadića života, sve dok novorođenče 

nije ostalo besprijekorno čisto, a svaki je živac bio potaknut. Podigavši malu drvenu dasku 

zaobljenih stranica koju je ostavila u blizini, spustila je dijete u nju. Zatim je dasku stavila na 

zdjelu za skupljanje i dječji krevetac spustila u udubinu na tlu, tako da je djetetova glavica 

bila postavljena niže od njegovih nožica. 

U tom trenutku je osjetila da ponovo mora početi plitko disati, da bi izašla posteljica. Ali 

umjesto da izbaci ono što je očekivala izašla je glavica, zatim ručice i nožice. Bijaše to još 

jedno djetešce, malo krupnije; dječak. Razmišljala je: "Odakle si ti stigao?", ali na glas je, kao 

automatski programirana, ponavljala drevni pozdrav koji se od početaka vremena koristio 

kao prvi zvuk kojeg čuju svi pripadnici plemena. "Znaj da si voljen i da imaš podršku na 

svome putovanju!" Udahnula je u ustašca pridošlice i hitro ga počela trljati pijeskom. Njezine 

su se misli i izraz lica kolebali između smijeha i zaprepaštenog čuđenja! Dvoje djece 

odjednom. Prekrasna su! Ali dvoje djece odjednom! To nije uobičajeno kod ljudi. Dok je 

3

nastavljala trljati toplu zemlju po tijelu neočekivanog djeteta, on je izuzetnom snagom i 

odlučnošću podigao glavicu. Činilo se da ni na njegovom tijelu nema nikakvog tjelesnog 

oštećenja. Bio je besprijekoran. Dječak je pružao ručice i udarao nožicama isto onako kako 

ličinka u obredu odrastanja postaje leptirom. Sviđalo mu se što mu pokreti nisu ograničeni. 

Očigledno je pretporođajnu zbrku u njezinom trbuhu uzrokovao ovaj mali momak, a ne 

njegova sestrica. 

Mlada je majka posegnula za torbom, koju je inače nosila oko struka, ali sada ju je spustila 

na tlo u blizini i izvadila iz nje tanku crnu vlas ljudske kose. Zubima odgrizavši pupkovinu, 

nastavila je vezati čvor oko pupčane vrpce prvorođenog djeteta, ostavljajući dugačak dio koji 

će se osušiti, otpasti i postati buduće sredstvo za razmjenu. "Vlas naroda tvoga oca 

oslobađa te pupkovine naroda tvoje majke. Kćeri moja, sa cijelim našim plemenom 

zajednički ti je život, društvo i svrha." 

Sinu je rekla: "Zašto si, kad sam srce poklonila prvorođenome djetetu izašao, ne kao voda, 

nego kao sljedbenik, ne svojim vlastitim putem, u svoje vlastito vrijeme, nego slijedeći 

drugoga? To ne razumijem. Zašto si odabrao doći kroz mene? Poštujem tvoju odluku, ali je 

ne razumijem. Ti si krupniji, pa ipak dolaziš kao da vrijeme, mjesto i okolnosti ništa ne znače, 

kao da je samo sam dolazak važan. Nastavljaš se kretati kao da ti je potrebna potvrda onoga 

što se doista dogodilo. Tvoj je duh došao u ovo ljudsko iskustvo. Poštujem tvoju odluku, ali je 

ne razumijem. Nikada nisam čula da jedno djetešce slijedi iza drugoga, pri istom porodu. 

Nisam pripremljena za tvoj obred. Uzet ću dio moje torbe. Napravljena je od kose mnogih 

ljudi i od životinjskih dijelova. Veća je, čvršća, grublja. Možda ti je to potrebno kako bi se 

odvojio od mog trbuha i pripremio za svijet. Čini se da ćeš ti željeti ili trebati više svega u 

svome životu, budući si došao na tako neuobičajen način." 

Iznenada se prisjetila prvog velikog problema do kojeg ju je dovela ova nenormalna 

situacija - imena. Svi njezini naumi bijahu poremećeni. Morat će potražiti savjet, ali nije ostalo 

nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć. Hitro je odgurnula svoju trenutnu zabrinutost i 

brižnost kad se nastavio odvijati ostatak poroda. 

Kad se njezino tijelo oslobodilo svih ostataka, zakopala ih je kao što je njezin narod naučio 

od životinjskih majki. Zbog sigurnosti novorođenih moraju se odstraniti svi znaci i mirisi. Tad 

je legla uz svoju djecu. Promatrala je dječaka i razmišljala: "Nadam se da si mudro odabrao, 

jer bi se tvoj dolazak mogao za mnoge pokazati neugodnim." Iscrpljena je majka u trenutku 

zaspala, a prvorodeno dijete počelo je sisati životodajnu tekućinu. Sunce se spustilo, a nebo 

zamračilo. Svemir je zabilježio da to bijaše prva, posljednja i jedina noć koju će ova majka i 

njezina djeca provesti zajedno. 

Ujutro, dok se boja neba mijenjala pojavom zrake svjetlosti, podigla je dječicu, okrenula se 

istoku i rekla: "Danas hodamo kako bismo odali poštovanje svemu onome što je zbog svrhe 

svoga postojanja pred nama. Štogod je za naše najviše dobro i za najviše dobro sveg života 

posvuda, otvoreni smo da to i iskusimo." Završivši jutarnji obred, krenula je prema mjestu s 

kojeg je nedavno pobjegla. 

Nije imala kamo otići. Njezin narod bijaše uništen, muž ubijen, a sada joj se istovremeno 

rodilo dvoje djece. Iscrpljena je djevojka na sebi nosila samo nešto što je nalikovalo sasvim 

iznošenoj krpi, ovijenoj oko nje i pridržavanoj na mjestu torbicom od klokanove kože, 

4

privezanom oko struka. Dok je hodala osjetila je da joj navire mlijeko, pa je jedno po jedno 

dijete stavila na prsa. 

Satima je hodala, noseći jedno dijete u drvenoj zdjeli, a drugo u zavežljaju. Tada je oboje 

stavila u zdjelu. "Istina je", mislila je: "ljudi nisu stvoreni da bi imali dvoje djece." 

Kad vrućina bijaše na vrhuncu, zaustavila se i preko glave navukla krpu kako bi ih sve 

troje zaštitila. Ostavila je oboje djece u zdjeli, jer pijesak bijaše previše vruć za njih. 

Sredinom dana pored nje je protrčao sivi gušter s ljuskama, dvadesetak centimetara 

dugačak, pa se vratio i zastao pored njezine noge. Jednom ga je rukom uhvatila, a drugom 

mu zakrenula glavom. U trenutku je bio mrtav. U mislima se obraćala gmazu: "Hvala ti što si 

došao. Rođen si kako bismo se danas mogli susresti. Tvoj će se život stopiti s mojom bijelom 

vodom kojom hranim ovo dvoje malih. Zahvalni su ti za tvoje meso. Tvoj će ih duh 

izdržljivosti u ovo vrijeme kad nema vode s neba ojačati za dane koji dolaze. S poštovanjem 

će nositi tvoju energiju i poštovat će tvoju svrhu." Zagrizla je grubo nazubljeno meso guštera i 

žvačući izvlačila tekućinu iz njega. 

2 

Kad se sunce počelo spuštati prema udaljenoj strani neba, ustala je i ponovo krenula na 

put. Bila je gotovo noć kad je stigla do rubnih dijelova misijskog naselja. Jedno od djece u 

logoru, koje se popelo na vodeni toranj, ugledalo ju je i viknulo, oglašavajući njezin povratak. 

Krpom je prekrila prsa upravo kad su tri sestre krenule prema njoj izražavajući tako 

dobrodošlicu. Iako nisu bile u krvnom srodstvu, te žene bijahu jedina obitelj koja joj je ostala. 

Zajedno su tragale za pustinjskom jamom, kad su ih pronašli službenici Vlade i prisilili ih da 

dodu na ovo mjesto. Bijaše to prije pet mjeseci. Nakon toga su joj rekli da je cijela njezina 

zajednica mrtva. 

Kad je jedna sestra vidjela da se vraća ne s darom djeteta, nego sa zdjelom u kojoj su se 

vidjele dvije glave i dvostruki broj ručica i nožica, zaustavila se. Ruka joj se spustila u znak 

kojim je zaustavila ostale. Pokorile su se. 

Vidjele su oboje djece, pomislila je uspravivši leđa i s povjerenjem prošavši pored njih u 

ograđeni dio. 

Gospođa Enright, svećenikova žena, pošla joj je u susret iz skupine kuća i uzela jedno 

dijete. Bez ikakva izraza, jednostavno je uzela krupnije dijete i krenula prema kućici od 

nabranog lima, koju su nazivali "mjesto bolesti bijeloga čovjeka". Mlada ju je majka slijedila. 

5

Do tada se vijest proširila. Počela su se pojavljivati lica, provirujući kroz vrata i otvore koji 

su služili umjesto prozora. "Nemojte uznemirivati velečasnog Enrighta", naredila je bijela 

žena paru očiju koje su je promatrale iz pukotine u uglu. 

"Da sad vidimo što to ovdje imamo", rekla je zapalivši svjetiljku i položivši dijete na gol, 

grubo izrađen stol. "Dvoje, dječak i djevojčica. Pa, moglo je biti i gore. Čula sam da crni 

mogu imati i troje. Čini se da su sasvim zdravi." 

"Ovo je prvo rođeno", uspjela je izreći majka. 

"Što?" 

"Ovo dijete se prvo rodilo!" ponovila je, pokazujući manje žensko dijete. 

"O, pa to nije važno, draga moja", rekla je debela žena smirenoga lica. "To uopće nije 

važno." 

"Ne razumiješ", pomislila je mlada majka. "Čak se ni ne trudiš. Došla si u našu zemlju 

dovodeći za sobom u nizu i druge nalik sebi. Tada nam kažete da su naši običaji pogrešni. 

Gurate moje ljude niz stijene kako bi umrli dolje, na liticama ili se oni razbole od vaših bolesti 

i umru. Ono nekoliko koji prežive prisiljeni su govoriti samo vaše riječi i žive kao što i vi živite. 

Sada kažeš da čak nije važno razlikovati moju djecu. Ovo su tako čudna i teška vremena, a ti 

se čak ni ne trudiš razumjeti!" 

U uglu se nalazio zahrđali ležaj na sklapanje, a njegovo otrcano platno maslinastozelene 

boje bilo je zamrljano. Oči gospode Enright okrenule su se prema njemu i glavom je mladoj 

djevojci pokazala da ode onamo. Užasno se osjećala u zatvorenom prostoru. Budući je kao 

nova majka morala ostati pored svoje djece, odvukla se do mjesta koje je bijeli čovjek smislio 

za odmaranje i zaspala. 

Gospođa Enright ostavila je iscrpljenu djevojku da spava na starom izblijedjelom zelenom 

vojničkom ležaju, u uglu ambulante misijskog naselja. Nije bila sigurna da li djevojka spava ili 

se onesvijestila. Nije joj ni bilo važno. Kapljice znoja prekrivale su mlado lice i prsa ispod 

krpe u koju je bila umotana. Potočići znoja tekli su niz udubljenja oko nosa, spuštajući se do 

vrata i kapajući konačno na smrdljivo platno. "Kasnije ću se pobrinuti za nju." 

Tijekom noći mlada se majka prisjetila da joj nadolazi mlijeko i bila je sigurna da su djeca 

pored nje i da sisaju. Začula je glasove. Ponajprije se u prostoriji začuo glas jednog Starijeg, 

a zatim i drugi glasovi iz različitih plemena. Nijedan muškarac nije bio iz njezinog vlastitog 

naroda. Hrapavi glas velečasnog Enrighta je isto tako teško odzvanjao njezinim zbunjenim 

umom. Probudila se usred noći, na trenutak ne znajući gdje se nalazi. Prsa su je boljela. U 

prostoriji je bilo tamno i mirisalo je kao u špilji prepunoj šišmiša. Ondje gdje je mjesečina 

sjala na podu u četvrtastom obliku nazirala je otvorena vrata i znala je da se stol nalazi s 

desne strane. Pronašla ga je i potražila djecu. Stol bijaše prazan. 

6

3 

Misija je pripadala crkvi. Bila je postepeno sagrađena: ponajprije su je gradili religijski 

misionari koji su dobrovoljno došli u ovaj od Boga zaboravljen dio australskog kontinenta, 

kako bi spasili duše poganih domorodaca. Kasnije ju je podržavala Vlada kao dio svoga 

programa o prilagodavanju svih građana. Nikada zapravo nije bilo nikakve namjere da se 

prvim stanovnicima kontinenta dodijeli stvarni položaj građana; umjesto toga, službeno je 

izglasano da ih se uključi u Zakon o biljkama i životinjama. Zgrada bijaše prihvatni logor 

ograđen ogradom i s vojničkim kaznama za neposluh. Svaki obilazak zgrada za povremene 

posjetitelje počinjao je s građevinom koja je jednostavno bila krov postavljen na grubim 

drvenim stupovima, a nazivali su je "školom na otvorenom". Ponosno su izjavljivali kako se 

zahtijeva da svi domoroci, bez obzira na dob, usvajaju obrazovanje. Osnovni tekst bijaše 

Biblija. Žarišna točka bijaše uvjeravanje da su plemenski običaji vražji posao i stoga 

zabranjeni. Zatim bi velikodostojnike poveli do male kapelice. Bila je to trostrana građevina. 

Prednji dio bijaše potpuno otvoren, tako da je veliki kip Krista koji krvari viseći na križu prvi 

upadao u oči, a odmah ispod njega stajala je visoka drvena propovjedaonica u sredini 

između četiri kromirane, crvene kuhinjske stolice. Od članova pastve očekivalo se da stoje ili 

sjede na zemljanom podu. Posjetitelji bi zatim posjetili ambulantu u kojoj nije bilo nikakvih 

medicinskih instrumenata ni bilo kakvog bolničkog namještaja. Svi zavoji, melemi i masti 

odnošeni su i donošeni kako je situacija zahtijevala. Zgrada je bila samo za pokazivanje, 

označena kao osobito mjesto, s bijelim znakom X nacrtanim na vratima. Plemenski su ljudi 

počeli zamjećivati da su mnogi ušli unutra, ali su ih obično iznosili van. U naseobini su još 

bile dvije manje kolibice za obitelji pomoćnih svećenika i jedna velika kuća u kojoj su živjeli 

Enrig-tovi. 

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća što su se kuće podizale dalje od civilizacije, to se 

njihov izgled i građevni materijal više razlikovao od četvrtastih kocki pješčenjaka žute i boje 

bijele kave koji se u gradovima tradicionalno koristio. Ničega ukrasnog nije bilo u izgledu 

misijskih naseobina. Kuća je bila četvrtasta jednokatnica s nagnutim limenim krovom koji se 

proširivao kako bi se nadnosio i nad terasu koja je obuhvaćala sve četiri strane. Enrightovi su 

saznali da je potreban natkriveni trijem kako bi se zaštitili prozori, koji uvijek moraju biti 

otvoreni da bi se vrući zrak mogao kretati. Budući da nisu znali dovoljno o godišnjim dobima i 

vjetru te smjeru iz kojeg vjetar može puhati, jednostavno su naredili radnicima da natkriju sve 

četiri strane kuće i četvrtasti trijem. 

Prva prostorija unutar glavnog ulaza bila je radna soba, čije su središte bile crne orgulje, 

koje su prvobitno trebale biti smještene u crkvi. Prije nego je glazbeni instrument stigao, 

kasnivši zbog svoje veličine i kutije označene oznakom "Lomljivo", uprava je odlučila da je 

šteta to umjetničko djelo uludo trošiti na domoroce koji, koliko je bijelo svećenstvo moglo 

7

eći, nisu imali pravi smisao za ton i ritam. Zapravo, ta rasa nije imala nikakvih pjesama bilo 

kakve religiozne prirode. Činilo se da su se tijekom cijele svoje povijesti kulturno vrlo slabo 

razvijali. Budući su jedine riječi koje su domoroci upotrebljavali za glazbu bile besmislene 

priče, orgulje su ostale pod zaštitom radne sobe bijele obitelji. 

U kući su bili goli drveni podovi i prava izložba europskog pokućstva. U obje spavaonice 

stajali su tradicionalni umivaonici i zemljane zdjele, a samo je u spavaonici za posjetitelje bila 

posuda rukom oslikana ružama koje su odgovarale ukrasu na posudi za brijanje za muške 

posjetitelje. 

Na sjevernoj strani kuće stajala je na visokom postolju bačva za vodu s cijevima koje su 

vodu provodile u kuću. Kuhinja je imala tekuću vodu, što je bilo vrlo moderno postignuće za 

tako udaljeno mjesto. Iako je vodeni toranj za stanovnike cjelokupne zajednice bio na višem 

postolju i velike zapremine, osobna zaliha Enrightovih uvijek bijaše veća. 

U središtu naseobine bila je podignuta gruba nadstrešnica kao pokušaj da se stvori jedno 

središnje zajedničko mjesto za objedovanje, ali to se nije pokazalo uspješnim. Strana uprava 

nije razumjela da se pripadnike manjih naroda plemenskih ljudi, od kojih neki bijahu zakleti 

neprijatelji, ne može prisiliti da se preko noći usklade i prihvate mjerila mira bijelog čovjeka. 

Enrightovima i njihovim europskim prijateljima svi crni ljudi bijahu nalik jedan drugome, bez 

obzira na plemensku pripadnost. Ogromna je količina strpljivosti bila potrebna da bi ih se 

podučilo uporabi žlice, vilice i zdjele. Noževi su bili zabranjeni. 

Posvuda unutar ograde bijahu razbacane nastambe koje su podigli domoroci, a bijelci su 

ih nazivali "humcima". Bile su to grube okrugle građevine koje su izgledale kao da je netko 

jednostavno s neba bacio hrpu kartona, lima ili štapova. Domoroce nisu zanimale prostorije 

ili zidovi. Nastambe su im pružale sjenu i zaštitu od neba. Tijekom povijesti nomadska su 

plemena rijetko bilo što gradila, jer njihov život bijaše život neprestanog kretanja. U ovom 

naselju postojali su ostaci deset različitih skupina ljudi, od kojih je svaka imala svoje 

jedinstvene običaje, vjerovanja i jezik. Zarobljenici nisu sasvim dobro razumjeli jedan 

drugoga, a samo ih je nekoliko znalo engleski, koji je bio jedini dozvoljeni jezik. Neki su, kao 

mlada majka, bili izuzetno bistri i brzo su učili iako se činilo da najveći dio nerado prihvaća 

znanje. Bili su opuštene prirode, društveni, a najveći dio ih se pokazao čestitim i vrijednim 

povjerenja. 

Ono što bijeli svijet nije shvaćao bila je činjenica da su ti plemenski ljudi znali kako se 

nalaze na području koje pripada drugom plemenskom narodu, na zemlji koja je označena 

linijama pjesme, čiji su čuvari nestali. Sada su sve nadzirali bijelci, ali oni očigledno nisu bili 

čuvari. Domoroci su znali da su zarobljenici, ali su još uvijek vjerovali da se moraju ponašati 

kao posjetitelji koji su pozvani u nečiji drugi krug. Kad su shvatili da se radi o novom zakonu i 

kad im je objašnjeno daje Isus bio junak, nije ih bilo teško preobratiti na kršćanstvo. A da to 

crkveno osoblje nije znalo, domoroci su jako poštovali junake. Njihove su pjesme i plesovi, 

koje su se prenosile tisućama godina, sadržavale priče o mnogim junačkim ljudima i djelima. 

Isus bijaše veliki iscjelitelj koji je mogao vratiti ljude u život. Vraćanje mrtvih u život bilo im je 

blisko iz rada njihovih vlastitih iscjelitelja. Budući je Isusov otac stvorio svijet, mora da je taj 

otac bio jedan od njihovih predaka. Velečasni Enright, sa svojom crvenom kosom i 

dugačkom crvenom bradom, pokazao se snažno uvjerljivim kad je izjavio da postoji samo 

jedan izbor u odnosu na vječnost. Čovjek može otići u raj na Isusov zagovor ili, u suprotnom 

8

slučaju, može biti bačen u pakao da ondje ostane cijelu vječnost. Ljudi su razumjeli što znači 

zauvijek, ali nikada nisu stvorili ni nagovještaj o nekom mjestu koje bi nalikovalo paklu. 

Mlada je majka jutro provela izgubljena, potpuno zbunjena. Nije mogla pronaći ni svoju 

djecu, niti sestre. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti. Bijela joj ograda nije dopuštala 

da se približi kući Enrightovih. Dan je počela trčeći od jednog mjesta do drugog, od jedne 

osobe do druge, u divljoj potrazi. Konačno je trčanje prešlo u korak, u potragu za nekakvim 

znacima koji bi joj objasnili nestanak svih koje je voljela. 

Toga dana ništa nije pojela i provela ga je u tjelesnoj i duševnoj agoniji. Mlijeko joj je 

kapalo. Skupljali su se rojevi muha koje su podjednako lako i s istim zanimanjem šetale i po 

ogoljelim i po prekrivenim dijelovima njezina tijela. Nije mogla shvatiti što se događa. Bilo je 

to u potpunom proturječju sa svim što je naučila u svome narodu. Sjećala se što je Stari 

jednom rekao: "Bjelokošci nisu loši. Oni samo koriste svoju slobodnu volju da bi činili stvari 

koje ne mirišu dobro i nisu dobrog okusa za naš narod." Ali mladoj je djevojci bilo jako teško 

ne prosuđivati ih. Stari je isto tako rekao: "Vjerujem da su oni na zemaljskom ispitu. Moramo 

podržavati jedan drugoga dok ga ne prodemo!" Ali ona nije imala potpore. Bila je sama! 

Do kraja dana našla se u osjećajnom i duševnom stanju za koje nije ni znala da postoji. 

Otkrila je da može živjeti u prošlosti. Sadašnjost je ni na koji način nije zanimala. Gdje god bi 

pogledala vidjela bi manje od onog što je znala da bi život trebao biti. Ali mislila je: "Ja neću 

postati manje. Jučer sam rekla, 'Štogod je za naše najviše dobro, moja djeca i ja otvoreni 

smo da to i iskusimo.' Sada su mi ih oduzeli. Sve su mi oduzeli. Bit ću tužna, žalit ću. Tako je 

pravo učiniti, jer se tako osjećam, ali uvijek ću čuti kako moje srce ponavlja: 'Zauvijek je 

dugo, dugo vrijeme.' Moja djeca i ja smo zauvijek duhovi. Nekako postoji ljubav i podrška 

koje ne mogu ni vidjeti ni osjetiti, a koje nas prate na ovom tajanstvenom i bolno složenom 

putu. Kakva je svrha naših života? Ne znam! Ali znam da postoji savršena svrha i s tugom je 

prihvaćam!" 

Nekoliko mjeseci kasnije poslali su je na rad na stočnu farmu, gdje je dane provodila u 

pamučnoj haljini, s uškrobljenom pregačom svezanom iza vrata i na leđima. U zoru je 

obuvala crne cipele koje su je nosile od peći do praonice, do užeta za sušenje rublja, do 

povrtnjaka i nazad do kuhinje. Tijekom godina njezina se svakodnevica malo mijenjala. Bila 

je tiha i nikada više dan nije pozdravila jutarnjim obredom predaka. Za nju nije bilo novoga 

dana. Više nije govorila, ni sanjala, ni sudjelovala u bilo kakvim djelatnostima osim u svome 

poslu. Na površini se doimala kao da se odrekla svake nade, svakog zanimanja za život, a 

povremeno i kao da je izgubila razum. U stvarnosti se zapravo samo predavala situaciji koju 

nije mogla pobijediti i odana svojim religijskim uvjerenjima, nije željela ulagati energiju u 

nešto za što nije željela da raste. Poštovala je svoje osjećaje boli i nikada ni na koji način nije 

utjecala na neki drugi život. Živjela je samo u tihim, spokojnim zbivanjima svoje prošlosti, 

uvjeravajući se da će njezin duh biti očuvan. Nije osjećala da je ono što se dogada dobro. 

Nije to razumjela, ali nije se radilo samo o gubitku vjere u ono što je bilo oprečno osjećajima. 

Za njen narod korak dalje od vjere bilo je spoznavanje. Prihvaćala je ono što se dogada, jer 

je znala da je na djelu savršena nebeska svrha. Tek će kasnije, tijekom vremena, povijest 

zabilježiti da je dobroti prema cjelokupnom životu posvuda, bila na neki način pružena prilika 

da se pojavi na tom sićušnom djeliću svijeta. 

9

4 

Te noći kad je gospoda Enright, svećenikova žena, ostavila iscrpljenu novu majku 

samu na zelenom vojničkom ležaju, ne brinući se je li živa ili mrtva, žustro se kretala, 

pokušavajući odlučiti što će učiniti s djecom. 

"Potrebna mi je košara u koju ću staviti djecu", mislila je gospoda Enright. U kuhinji se 

nalazila jedna koja će odgovarati svrsi. Krenula je u kuću, a zatim se vratila kako bi uzela 

dvoje novorođenčadi. Bili su previše maleni da bi se mogli otkotrljati s golog drvenog stola, 

ali činilo se da je dječak neuobičajeno snažan. "Čovjek nikad ne zna s tim čudnim 

domorocima. Ne možeš ih zapravo uspoređivati s nama. Bolje da ih odnesem u kuću." 

Bila je to kratka šetnja preko golog prašnjavog tla do vrata na drvenoj ogradi njezine kuće. 

Održavajući ravnotežu s dvoje djece, uspjela je otvoriti vrata i gurnuti ih bokom da se otvore. 

Kad je ušla, krenula je u spavaonicu, trenutak oklijevajući prije nego je golu djecu spustila na 

svoje najdragocjenije blago, mnogobojni prekrivač izrađen rukom, kojeg joj je poklonila 

njezina baka kad je gospoda Enright prije nekoliko godina napustila Englesku da bi putovala 

u Australiju. 

Košara koju je tražila bila je spremljena visoko na kuhinjskoj polici, tako da se popela na 

stolicu da bi je mogla dohvatiti. Svečano je odnijevši u sobu za posjetitelje, uzela je jastuk s 

kreveta i stavila ga u praznu košaru. Na stražnjoj terasi je bila kartonska kutija od posljednje 

isporuke brašna i šećera, pa ju je unijela u kuću. Ispustila je dubok uzdah kad je uzela drugi 

jastuk i pripremila kutiju da bi mogla prihvatiti drugo dijete. Neće biti lako nadomjestiti njezine 

prekrasne jastuke ispunjene guščjim perjem, ali taj će problem morati rješavati kasnije. 

Pelene je napravila prerezavši ručnik napola i zamotavši svako od usnule djece jednom 

polovicom. Nikada nije vidjela domorodačko dijete umotano u prekrivač. Sad za to nije ni bilo 

potrebe. 

Alice Enright je na sebe preuzela odgovornost za sve uznemirujuće sitnice koje su se s 

vremena na vrijeme pojavljivale. Njezin muž svećenik bijaše zauzet cjelokupnim 

provođenjem religijskog života. Često bi ju podsjećao kako je za njegov budući profesionalni 

napredak važno da ga se ne opterećuje nevažnim događajima. Ona je teško radila kako bi 

njegov život učinila udobnim i kako bi ga, koliko je god mogla, oslobodila napetosti u tako 

udaljenoj i stranoj zemlji, tako daleko od njihove voljene Velike Britanije. Kad su se oženili, 

javljala se zabrinutost što je ona premlada i osjećajno nedovoljno zrela da bi pristajala uz 

starijega muškarca, kako nije pripremljena da bi predstavljala svoju polovicu religioznog 

para. Svakodnevno je pokušavala dokazati svoju vrijednost. Znala je da je njezin muž 

zapravo nikada nije volio. Bio je on muškarac bez seksualne strasti, ali, morala je priznati, ni 

ona njega zapravo nije voljela. Bila je mlada i očajnički je željela napustiti svoj dom, putovati i 

upoznati svijet. Udaja za velečasnog Enrighta i put u Australiju bili su prilika koja se pojavila 

u savršenom trenutku. 

10

Otišla je do telefona i podigla slušalicu. Sa slušalicom u ruci, pritisnula je dugme sve dok 

joj službenica na centrali nije odgovorila, a zatim je zatražila medugradsku vezu. Alice je 

znala kako službenica ostaje na vezi i sluša najnovije događaje koji se odvijaju iza misijskih 

zidina. Hvala nebesima što su toliko udaljeni da ne čuje kako sok njezinih ogovaranja kaplje 

u uši koje to zanima u obližnjoj zajednici grešnika. "Birdie, ja sam. Alice Enright. Žao mi je što 

te ponovo tražim da mi pomogneš, ali jako mije hitno. Imam novorođenog dječaka kojeg se 

trebam riješiti. Zapravo imam dvoje djece, blizance, ali će katoličko sirotište prihvatiti 

djevojčicu. Prošli sam tjedan razgovarala s njima, kako bih utvrdila imaju li mjesta, ali 

naravno, očekivali smo rođenje jednog djeteta, ne dvoje. Naš kamion za tjednu opskrbu 

trebao bi krenuti ujutro, ali mogu Alexa poslati i noćas da se odveze k tebi. kako bi ti 

isporučio dječaka. Možeš li ga negdje smjestiti? Možeš li pronaći nekakvo mjesto za njega i 

spasiti nas?" 

Birdie s druge strane telefonske žice bila je žena velečasnog Willetta, koji bijaše kolega 

velečasnog Enrighta i stariji svećenik. Navikla se primati Alicine pozive, kao i pozive drugih 

crkvenih žena. Napokon, njezin muž bijaše stariji član engleskog poslanstva koje je poslano 

u službu u stranu zemlju. Zbog toga je automatski postala najvažnija žena u crkvi. Ponosna 

je bila što nikada nije odbila izazov i što je uvijek uspijevala. Voljela je kad bi mlađe žene 

govorile: "Nema ničega u čemu Birdie Willett ne bi uspjela." 

Četrdeset je godina crkva gradila misijske postaje kako bi udomljivala, civilizirala, obrazovala 

i spašavala duše odraslih domorodaca otetih iz divljine. Za djecu su katolici osnovali sirotišta. 

U ovom je trenutku bilo nekoliko odraslih domorodaca koji su bili odgojeni u ustanovama, a 

zatim pušteni u društvo nakon što bi navršili šesnaest godina. Do sada se nije pojavio niti 

jedan znak koji bi govorio da je takav naum postigao bilo kakav društveni uspjeh, osim u 

biblijskom smislu hranjenja gladnih i pojenja žednih. Ali i s navršenih šesnaest godina, 

domoroci su još uvijek bili gladni i žedni i još su uvijek od bijele zajednice očekivali da se 

pobrine za njihove potrebe. Nitko nije mogao predvidjeti gdje je tome kraj, kad će posljednji 

divljak biti doveden u civilizaciju, kad će se zatrti njihovi poganski običaji i uz pomoć čuda 

uspostaviti nadzor nad njihovim stanovništvom. 

Telefonski se razgovor dovršio kad se Birdie složila pronaći nekakvo mjesto za dijete. 

Alice je otišla do vrata i mahnula rukama. "Idi i dovedi Alexa", viknula je u tamnu noć, 

znajući da će jedan od zatočenika, koji bi želio ostaviti dobar dojam, skočiti da uhvati priliku 

izvršavajući njezinu zapovijed. Nije bilo važno tko će prenijeti poruku. Uvijek ih je bilo 

nekoliko koji su virili iza ograde. U njezinim su mislima svi oni bili stopljeni u jednu čudnu i 

izazovnu mješavinu gotovo ljudskog obličja. Ubrzo je Alex pokucao na kuhinjska vrata. Bio je 

mršav i izgledao je stariji od svojih šezdeset godina, a uvijek je odavao dojam da bi mu dobro 

došlo kupanje. Alice mu je iznijela svoj naum. Složio se da se odmori sat vremena, a zatim 

da krene na dugu vožnju do Sydneya. Alice je priredila stakleni vrč slatke vode. Uzevši dječju 

bočicu kojom su nedavno spasili život umirućem mladunčetu klokana, nahranila je blizance 

prije nego što je košaru i kutiju smjestila na prednje sjedalo forda, jer je njegovo stražnje 

sjedalo bilo pretvoreno u prtljažnik. 

Alex je bio bivši zatvorenik, sin zatvorenika i unuk zatvorenika. Kad je izašao iz zatvora, 

nakon što je odslužio kaznu od osamnaest godina zbog krađe, našao se na ulici, bez ikakvog 

osobitog zanata, bez prijatelja ili rođaka kojima bi se mogao obratiti. Upao je u nevolju jer je 

11

previše pio, bio uključen u previše tučnjava i neprestano u napasti da u gostionicama koje je 

posjećivao očisti blagajnu. Tada je pronašao Gospoda ili barem ljude koji su pronašli 

Gospoda. Očigledno je na njihova pitanja davao prave odgovore, jer su mu ponudili da će ga 

uzeti i pronaći mu posao. Iznenada, kad je misiji bio potreban vozač, činilo se da je on dobro 

rješenje, makar i privremeno. Na svojim izletima u grad kupovao je viski, ali nikada nije 

otvoreno pio. Dosad je sve bilo dobro. 

S dvoje djece, djevojčicom koja je u kutiji putovala u sirotište i dječakom koji se dojmljivije, 

u košari, vozio u grad, Alex je krenuo na osmosatnu vožnju. Otprilike kilometar od naselja 

zaustavio se kako bi u oba uha ugurao ovčju vunu. Iako su djeca spavala, predviđao je da će 

to biti bučan izlet. Posegao je ispod sjedala i iz tmine izvukao bocu, uzeo nekoliko srčanih 

gutljaja, pa je postavio između sebe i malih ljudi. Vozio je golim, pustim krajolikom, jedinom 

trakom djelomično popločenog puta. Promjene kretanja zračnih struja podizale su vjetar koji 

je ulazio kroz prozore s desne strane. Tada bi se smirio i najtiši povjetarac. Nekoliko 

kilometara kasnije vjetar bi puhnuo kroz prozore na lijevoj strani. Činilo se da nevidljivi svijet 

okružuje ljude u automobilu. Cijeli je kraj ostajao tih osim buke automobilskog motora. Tminu 

noći uznemirivao je vrtlog sićušne crvene prašine, koja je nalikovala dječjem zvrku i uzdizala 

se za automobilom. Gore, oblaci su putovali hitrije od zemaljskog vozila. Kad bi tamni oblak 

povremeno sakrio Mjesec, jedini izvor noćnog svjetla, prostrano i ravno obzorje pretopilo bi 

se u potpunu tamu. Alexu se činilo kao da divovska ruka na nebu prekriva zraku nebeskog 

reflektora. Oblak bi hitro prošao i izvor svjetlosti ponovo bi se pojavio. "Gotovo kao Morseovi 

znaci, točka, točka, crtica, koje šalje priroda." Povukao je još jedan gutljaj viskija. Nije mu se 

sviđao sablasni osjećaj kojeg je takva misao poticala. "Nadam se da se ne radi o SOS 

signalu!" rekao je sam sebi. 

Najprije je isporučio kutiju sa ženskim djetetom, jer je sirotište bilo smješteno otprilike na 

pola puta. Alex je prihvatio šalicu čaja i dva kolačića koje mu je ponudila dežurna sestra, ali 

nije se zadržao dugo i pazio je da ostane dovoljno daleko od nje kako ne bi namirisala 

alkohol. Kad se vratio u vozilo, činilo se da drugo dijete na svu sreću spava, ali su prašina, 

ispušni plinovi i nedostatak hrane uzimali svoj danak. Tijekom ostalog dijela puta dijete nije 

ispustilo ni zvuka i samo se lagano promeškoljilo kad se u praskozorje pokazala sunčeva 

svjetlost. Konačno je automobil krenuo uzbrdo uz ciglom popločenu privatnu cestu koja se 

protezala ispred niza prekrasnih kuća izgrađenih na litici nadnesenoj nad najljepšu luku 

svijeta. Willettova je kuća bila napravljena od rukom klesanog kamena ispred koje su stajala 

četiri visoka, bijela stupa. Svatko tko bi prolazio pored nje mogao bi čuti udaljen zvuk oceana 

dok se razbija o obalu, dolje u zaljevu. Za one dovoljno sretne koji bi mogli proviriti kroz kose 

prozore na gornjem katu ili za one koji bi dobili poziv da se odmore na nedirnutom kamenom 

dvorištu uklesanom u stijeni, bio je sačuvan osobit pogled. Bogati nasadi trave i cvijeća 

ispred kuće vodili su do niza stabala koja su obrubljivala prilazni put, koji je zatim vijugao 

pored dvije garaže i završavao ispod ukrašenog trijema na sjevernoj strani. Alex se dovezao 

do kružnog toka, a zatim se zaustavio ispred izrezbarenih drvenih vrata označenih 

brončanom pločicom na kojoj je pisalo DOSTAVA. Djetešce se sad borilo da udahne svježeg 

zraka, želuca opterećenog tekućinom koju nije mogao probaviti i tijela iskrivljena od boli, ali 

je stiglo u tišini, prepuštajući se okolini. 

Birdie Willett smatrala se najmoćnijom ženom Crkve u cijeloj Australiji. Sve bijaše pod 

njezinim nadzorom. Sve su žene svećenika bile mlađe od nje. Kao običaj je uvela da niti 

12

jednoj od njih ne dozvoli da i po drugi put postane predsjednica odbora. Mogle su steći malo 

administrativnog iskustva, ali ne dovoljno da bi razvile samouvjerenost, privukle sljedbenike 

ili da bi osjetile u tom poslu takav užitak da bi se dobrovoljno mogle prijaviti i drugi put. Bila je 

uključena u sastavljanje nastavnog plana nedjeljne škole u cijeloj državi i nadzirala je 

odredivanje područnog smještaja svih novih misija, uključujući i nadzor samih gradilišta. 

Morala je sama odobriti sve programe za starije, sve dobrotvorne skupove, cjelokupno 

ukrašavanje crkvi. Nadzirala je sve osim oblačenja samih svećenika i njihovih žena, ali je to 

nadoknadila naručivanjem doslovce svega što je oblačio velečasni Willett, od glave do pete, 

uključujući njegove sive čarape i rublje. 

Bila je toliko zauzeta radom u odborima za uređenje vrtova i odborima za oblačenje 

zborova i pravljenjem rasporeda za godišnje odmore mjesecima unaprijed, tako da zaista 

nije imala vremena pozabaviti se smještanjem zalutalog domorodačkog djeteta. Poslat će ga 

u zalede i kasnije mu se posvetiti, ali, kako bi održala dojam, pred Alice Enright mora se 

pokazati u potpunosti djelotvorna. 

Mužu je savjetovala da tog dana mora obaviti krštenje. Moglo se obaviti u kuhinjskom 

sudoperu. Nije našla razlog da divljaku nadjenu kršćansko ime, tako da je izabrala ime Geoff. 

Bilo je dovoljno neutralno. Kasnije će se pobrinuti za prezime, ako ikada bude neophodno. 

Najčešće nije bilo. Domoroci nisu imali posla sa zakonskim stvarima. 

Velečasni Willett izgovorio je molitve i poprskao vodom beživotnu glavu djeteta. Odrasli 

nisu znali zašto je tako nepomičan. Mnoga su domorodačka djeca umirala, pa će i ovo 

vjerojatno umrijeti. Svećeniku se žurilo. Upisao je dijete u knjigu krštenih, a tada naglo otišao, 

znajući da će se Birdie pobrinuti za sve ono čemu će toga dana biti potrebna njezina briga i 

da će uživati u tome poslu. Žurio se u službenu posjetu jadnoj izgubljenoj duši imenom Shirley 

koja se pokušavala oteti životu javne žene kako bi postala dobra djevojka. Bio mu je to 

šesti posjet. Do sad se činilo da djevojka gubi bitku, a da dragog svećenika vuče za sobom. 

Geoff je u prekrasnoj kući ostao tek toliko dugo koliko bijaše potrebno da se obavi krštenje 

i pronađe obitelj iz unutrašnjosti na njihovom polugodišnjem posjetu Sydneyu radi kupnje, 

koja bi bila voljna košaru s domorodačkim djetetom pridodati ostalim svojim zavežljajima 

ukrcanima na vlak kojim se vraćaju kući u svoj gradić. Hanoveri su imali devetogodišnju kćer, 

Abigail, koja je preuzela hranjenje i brigu o malom smedem dječaku s više odanosti od one 

koju je osjećala prema svojoj lijepoj porculanskoj lutkici. Na to je Geoff izvanredno reagirao. 

Usprkos dugotrajnoj vožnji vlakom, uskoro nakon što su došli kući, jedan je radnik poveo 

gotovo potpuno oporavljeno dijete na posljednji dio puta. U dobi od sedamdeset i dva sata 

blizanac je prekinuo svaku povezanost sa svojim krvnim naslijeđem, putovao je šest stotina 

kilometara, dobio ime Geoff, a sada će postati štićenik bogate bijele farmerske obitelji. 

Trebao je otići Birdinoj sestri i zetu, Matty i Howardu Willettu. 

13

5 

Najranija su joj sjećanja bila podizanje pogleda do bijele kože ispod Doreenine brade 

kad ju je ona podigla s popločanog poda i spustila u okruglu limenu posudu punu hladne 

vode. Stojeći u posudi, držeći se za rub, bila je očarana prljavom površinom koja joj je 

dopirala do vrata. Uljasta voda blistala je u duginim bojama. Ili je izgubila uporište kad je 

pokušala posegnuti za sjajnom slikom ili je pokušala zakoračiti, kad joj se nožica iznenada 

okliznula i našla se pod vodom. Kasnije se prisjećala borbe za udisaj, pokušaja da se za 

nešto uhvati i sivog, zamućenog pogleda kad joj je strah od nepoznatog ispunio srce i pluća. 

Samim je čudom pronašla uporište. Kašljala je i plakala sve dok se Doreen nije vratila u 

prostoriju. Njezina prva uspomena na svijet bijaše užas. Zabilježila ga je u drugoj godini. 

Bila je posljednja u skupini djevojčica povjerenih brizi Sirotišta sestara milosrdnica koje je 

trebalo umiti ili, bolje rečeno, okupati. Doreen je rekla da je uvijek posljednja zato što je 

najniža, ali su druga djeca rekla da je razlog u tome što je najružnija. Svi su bili ružni. To je 

znala jer je čula kako odrasli neprestano ponavljaju. 

Sada je počela shvaćati što znači biti izdvojena kao najružnija. Svi su bili različitih boja, 

različitih stupnjeva crnog, kao čaj kojeg je Doreen pila svakoga dana, dodajući kapi vrhnja da 

bi promijenila nijansu, samo što su njihove nijanse bile posljedica izgubljene majke i 

nepoznatog oca. 

Štićenicom crkve postala je samo nekoliko sati nakon rođenja. Njihov postupak bijaše 

takav da djevojčicama imena dodjeljuju abecednim redom, svake godine počinjući sa slovom 

"A". Budući je bio siječanj, a ona je stigla druga po redu u 1936. godini ime joj je postalo 

Beatrice. Nikada ništa nije saznala o svojim roditeljima ili ostatku obitelji. Kasnije je 

pokušavala zamisliti kako bi to bilo imati roditelje, majku punu ljubavi, brižnog oca, možda 

čak i sestru ili brata, ali takvo joj je zamišljanje bilo teže od spavanja otvorenih očiju. Cijeli je 

svoj život provela kao ničija kći i uvijek se osjećala vrlo starom. 

Kad su se molile tijekom službe božje ili pri objedima, proučavala bi sklopljena za molitvu 

zapešća ostalih djevojčica. Imale su lijepu glatku kožu, ali na površinu njezinih ruku izbijale 

su vene, nalik uzdignutom tlu oko ustanove i nalikujući rukama stare ispijene sestre Agathe, 

nadzornice. Opatice su nosile dugačke crne halje, glave im bijahu prekrivene crnim velom 

kojeg je na mjestu pridržavala uškrobljena vrpca. Kosa sestre Agathe bila je skrivena, ali 

imala je sasušeno lice i bijele obrve, što je odavalo njezinu dob. 

Od ranog djetinjstva Beatrice je na neki način shvatila kako joj pripada uloga mirotvorca. 

Kad bi medu djecom buknula svađa ili bi nekoga isključili, pa bi to dijete bilo osamljeno, bilo 

je prirodno za nju da uskoči i pruži utjehu, da pokuša unijeti razumijevanje na obje strane. 

Oduvijek je bila svjesna osjećaja drugih ljudi; mogla ih je odrediti slušajući glasove i 

promatrajući njihove oči, pri čemu riječi nisu bile važne. Bila je u stanju osjetiti kako se drugi 

osjećaju mnogo prije nego što je razumjela tu senzibilnost i prihvatila je kao dar. 

14

Oko nje je uvijek bilo nekoga. Rijetko bi se našla sama u prostoriji, ali to nije ispunjavalo 

prazninu koju je osjećala. Nije znala što joj nedostaje ili zašto osjeća taj nedostatak, ali je 

tako osjećala. Jedan je posjetitelj rekao daje dobro što siročadi ne nedostaju stvari koje 

nikada nisu upoznali. Beatrice je zapamtila primjedbu, ali ona nije bila istinita. Nije mogla 

odrediti što nedostaje, ali se svakako osjećala nedovršenom. 

Jednoga je dana načula kako jedna sestra nekome govori da je Beatrice čudna zbog svog 

osobitog zanimanja za druge djevojčice. Opatica je nagovijestila da bi mogla postati lezbijka. 

Ta je se primjedba duboko dojmila iako Beatrice nije imala pojma što ta riječ znači. 

Računajući prema stavu odraslih, to nije moglo biti ništa dobroga. 

6 

Brat velečasnog Willetta, Howard i njegova žena Matty, posjedovali su ogromnu farmu 

ovaca i stoke. Howard, kojega su svi poštovali i svi ga se plašili, bio je glava obitelji imanja i 

okolnog područja. Bio je visok, mišićav čovjek s krupnom glavom i pješčano-plavom kosom, 

koja je uvijek bila raščupana. Budući je svaki dan provodio na svježem zraku, bez obzira na 

vrijeme, koža mu je više nalikovala na štavljenu, nego ljudsku kožu. Kad su se prije deset 

godina oženili u Engleskoj, Matty je bila niska, krhka, savršeno oblikovana žena za kojom su 

se osvrtali i muškarci i žene. Sada, nakon mnogo godina života bez ikakve raskoši, 

svakodnevno obavljajući zadatke na farmi, nakon rođenja dvojice sinova, od kojih je Abram 

imao tri, a Noah sedam godina, od izvornih je osobina zadržala samo visinu. Bila je topla i 

ugodna osoba za koju su susjedi vjerovali da ublažava čvrstu, grubu glavu obitelji Willettove 

dinastije. Pristala je prihvatiti domorodačko dijete za koje su joj rekli da je napušteno, ali tek 

nakon što je Howardu rekla da će to biti samo privremeno ili da će dijete biti dobrodošlo ako 

ne bude uzrokovalo neprilike i ako će kasnije obavljati svoj dio poslova. Nisu imali iskustva s 

domorodačkom rasom. Napokon, živjeli su u dijelu zemlje gdje nije bilo domorodaca. 

Willettovi su čuli priče i već su stvorili negativno mišljenje. Ukratko, vjerovali su onome što su 

čuli: "Nema pametnih domorodaca. Većinom su lijeni, a kad odrastu ostaju bezbrižni poput 

djece. To je rasa ljudi koji nikada ne odrastu, nikada ne postanu odgovorni." 

U Geoffovom slučaju nije bilo ni spomena o usvajanju, pa čak ni o bilo kakvom službenom 

zapisu. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća dječju je sudbinu odlučivao telefonski poziv, 

rukovanje, tri retka u misijskom dnevniku ijedan u crkvenoj knjizi krštenih. Kad je Geoff 

stigao, predali su ga kuharici koja ga je počela hraniti svakom vrstom životinjskog mlijeka do 

kojeg je mogla doći, tako da se četvrtoga dana njegov probavni sustav konačno prilagodio. 

Nakon toga, svakog su ga dana kupali, mijenjali pelene, a ležao je u kolijevci u sjeni velikog 

biberovca tik ispred kuhinjskih vrata. Svaki je dan provodio ondje, od zore do sumraka; 

radnici koji su prolazili pored njega razgovarali su s njim, sve dok nije naučio izaći iz 

kolijevke. Tada se preselio na pokrivač na travi, s jednim krajem užeta vezanim oko struka, a 

15

drugim za stablo drveta. U drugoj godini naumio je i uspio odvezati čvor koji ga je držao u 

zarobljeništvu iako je stablo bilo jedini njegov prijatelj na kojeg je mogao računati. Naučio je 

potrčali i baciti se u ruke drveta koje ga je grlilo i ljuljalo dok je spavao. Prerastao je 

pedesetak metara široko područje po kojem je mogao lutati. Kad su otkrili da slobodno 

istražuje svoj novi svijet, jedna ga je sredovječna radnica imenom Maude uputila u poslove. 

Pomagao joj je brati povrće u vrtu, skupljati jaja u kokošinjcu i prikupljati sitno triješće. Dala 

mu je slomljenu dršku od metle, dovoljno kratku da njome može baratati. Bio je zaposlen i 

sretan dvogodišnjak, najveći dio vremena prepušten sam sebi. 

Maude je za Howarda Willetta radila prije nego se kao oženjen muškarac vratio iz 

Engleske. Rasli su zajedno, kako je to ona voljela misliti. Zapravo, Howard bijaše šest godina 

stariji od nje i uvijek bogat. Kad mu je otac umro, preuzeo je obiteljsko imanje, jer je Birdie, 

njegova snaha, bila glava obitelji u domu njegovog mlađeg brata. Nije imala nikakvu želju 

ikada napustiti gradski život, tako da je primorala supruga da se odrekne velikog dijela svog 

naslijeđa u zamjenu za obiteljski nakit, skupocjeni porculan, tanko platno i uvezene tkanine. 

Howard joj je prepustio upravljanje odajama svojih roditelja nakon njihovog sprovoda, pa je 

uspjela pronaći dovoljno krasnih predmeta da bi njima ispunila prikolicu kamiona kojeg je 

unajmila da joj sve stvari isporuči u Sydney. 

Maude je potekla iz mnogo skromnije obitelji. Njezini su se roditelji naselili na imanju koje 

se nalazilo pored puta koji se kasnije razvio u područnu stazu kojom su se otpremala 

goveda. Smještaj je prvobitno bio prekrasan, pored rijeke obrubljene veličanstvenim 

sjenovitim stablima koja je obilovala vodom za navodnjavanje usjeva. Pokazalo se da se 

nalazi na stazi prirodnog, gotovo ravnog pravca kojim su već postojeći bogati vlasnici stoke u 

tom kraju zemlje tjerali svoja stada do željeznice, a zatim na tržište. Mladi je par mogao 

samo pokušati zaštititi malo područje svog vlastitog povrtnjaka. Neprestano su morali 

podnositi da im potkovana kopita uvijek iznova izgaze cijelu okućnicu između prednjeg 

trijema i rijeke. Bilo je gotovo nemoguće i piliće održati na životu. 

Stanje se pogoršalo kad su došle dvije godine u kojima nije kišilo, tako da se razina vode 

jako smanjila. Ostali su naseljenici od vlade uspjeli izboriti zabranu gradnje brana i 

navodnjavanja iz rijeke. Usjevi Maudeinih roditelja jedva su preživjeli zahvaljujući vodi koju 

su u kantama donosili iz rijeke. Nisu imali novaca da se presele iz tog područja ili da izgrade 

drugu kuću. Maude, njihovo jedino dijete išla je u crkvu i u školu s braćom Willett. U Howarda 

se vjerojatno zaljubila kad je on imao četrnaest, a ona osam godina. Nije bilo mnogo drugih 

dječaka koji bi joj otežali izbor. Tijekom godina nisu se pojavile nove prilike. Kad se 

Howardova majka razboljela, Maude su pozvali da radi u obitelji, gdje je ostala i kad je majka 

umrla, a za njom i njezin suprug. 

Howard je uvijek bio pristojan i služben prema Maude. Kad bi ona ušla u prostoriju 

poslužiti n jegove prijatelje, zavisno od društva čajem ili vrčevima piva, on bi prestajao 

psovati. Nije joj se pokušavao približiti. Prije nego je otputovao u Englesku dogodilo se da je 

ušao u kuhinju i razgovarajući s osobljem ispričao šaljivu priču. Maude bijaše sigurna da joj 

je namignuo. Kad se iz domovine vratio s nevjestom, bilo je to zapanjujuće, razarajuće 

iskustvo. Ostali su joj majčinski osjećaji, ali braka nije bilo na vidiku. Njezino zanimanje za 

dvogodišnjeg Geoffa bijaše prirodno. Nije se mogla prisiliti da ga prihvati zbog njegove crne 

kože, ali je dala sve od sebe da ga zabavi i čuva od opasnosti. Vjerovala je da je sretan što 

16

može slobodno lutati i nikada se nije činilo da mu nedostaje majka ili obitelj ili topla ruka koja 

bi ga pomilovala. Nikada nije naučio poljubiti ili zagrliti drugu osobu. 

Dok je bio dijete, Geoffa su hranili u visokoj stolici. Kasnije se naučio hraniti sam, tako što 

bi se popeo na stolicu u kuhinji glavne zgrade, koristeći dasku za izvlačenje kao svoj vlastiti 

stol. Čuo je da se Abram i Noah Matty obraćaju kao majci, a Howardu kao ocu, ali njega su 

naučili da se vlasnicima farme obraća kao i svi ostali, kao gospođi i gospodinu. Malo je imao 

izravnog dodira sa članovima obitelji. Obično bi ga tjerali od sebe kao dosadnog kukca. Ni 

jedan pojedinac nikada nije bio određen da bude odgovoran za Geoffa. Budući su žene 

radnice dolazile i odlazile prema godišnjim dobima, bio je to neprestani tok majčinskih likova. 

Uvijek je bio sam, pa ipak, na neki način tjelesno zbrinut. 

U trećoj godini počeo je sve svoje obroke jesti s drugim unajmljenim radnicima, bilo pod 

velikom nadstrešnicom ili pod stablima na grubo složenim stolovima. Volio je slušati priče o 

tome što se kojeg dana dogodilo. Često su na objed od janjećeg paprikaša, pečenih 

krumpira, svježeg povrća, kolačića, pekmeza i meda dolazili posjetitelji u zamjenu za jedan 

dan rada i prenoćište. Stranci su uvijek pripovijedali čarobne priče o udaljenim mjestima i 

uzbudljivim događajima. Najveći broj putnika bijahu goniči stada, osamljeni muškarci na 

konju, s vrećom za spavanje i limenom tavom na sedlu. Povremeno bi putnici dolazili u 

automobilima ili s kolima i konjima natovarenim tavama i loncima koji su visjeli kao metalni 

ukrasi, a oglašavali se kao nevješt bubnjar. Goniče bi katkad pratila žena otrcane odjeće koja 

je izgledala kao da bi joj dobro došlo kupanje i nove cipele. Ako bi s njima došla i djeca, 

doimala bi se izuzetno povučeno i cijelo bi se vrijeme posjeta skrivala. Jednom je prilikom 

dvoje djece došlo pomagati svome ocu, ali Geoff ih nikako nije mogao navesti da progovore. 

Čak i kad je muškarac sjeo popiti pivo i ispričati koju priču, obećavajući da će potražiti 

srodnike Willettovih radnika i prenijeti im poruku, djeca su ostala stajati iza drveta odbijajući 

se pomaknuti. Nisu prihvatili čak ni Geoffovu ponudu da će im pokazati veličanstvene rijetke 

crne žabe. To je postalo njegova najstarija uspomena na tako tužne oči i tihu patnju drugog 

ljudskog bića. 

Willettova je farma bila mjesto neprestanog rada. Kuća bijaše izgrađena na tri kata; na 

trećem katu je bilo šest malih tavanskih prozora koji su bacali svjetlost u divovsku plesnu 

dvoranu, rijetko korištenu. Bila je to dojmljiva četvrtasta zgrada s dugim uskim prozorima na 

dva niža kata, a svaki je bio opskrbljen zelenim drvenim kapcima koji su se mogli zatvarati pri 

ljetnim vrućinama i povremenim olujnim kišama vlažnog razdoblja. S prednje strane kuće od 

jednog do drugog kraja pružala se terasa na kojoj su europske stolice pružale dva odvojena 

mjesta za čajanke. Cijela je kuća bila okružena blistavim bojama. Ruže su joj davale bijele, 

ružičaste i crvene tonove. U cvjetovima nevena stapale su se svijetla boja limuna sa 

svijetložutom. Prilaz je činio šljunčani put koji je vodio između pedesetak metara visokih 

stabala gumovca. Iza kuće stajala su dva ogromna spremnika za vodu. Ta se voda koristila 

za piće, kuhanje i kupanje članova obitelji Willett. Kišnica bijaše previše oskudna i 

dragocjena da bi se davala životinjama ili koristila za navodnjavanje polja, tako da su duboke 

bunarske pumpe izvlačile vodu koja je imala miris po visokoj koncentraciji sumpora. Ta se 

voda koristila za blago i usjeve. Ljudi nisu mogli koristiti bunarsku vodu, ali su se morali 

naviknuti na jaja i meso u kojima se zadržavao miris. Na imanju se zapravo uvijek osjećao 

neugodan miris koji je zavisno od godišnjeg doba jače ili slabije mirisao na trulež. 

17

U kući je bilo dvanaest prostorija koje je trebalo održavati čistima, pet spavaonica u kojima 

je trebalo mijenjati posteljinu, a uvijek je bilo novih, modernih naprava o kojima se trebalo 

brinuti, kao što je bila prva električna perilica za rublje. Prašina bijaše glavni čimbenik s kojim 

se trebalo pomiriti. U sušnom je razdoblju bila tako sitna da ju je bilo nemoguće otkloniti. 

Skupljala se na podovima i pokućstvu, u naborima zavjesa i ručnika. Kad bi čovjek ustao iz 

kreveta, na jastuku bi ostajao ocrtan obris njegove glave. 

Mijenjanje muholovki bila je svakodnevna dužnost. Sa stropa svake sobe spuštala se 

dugačka spirala ljepljivog papira koja bi uhvatila svaku muhu kad bi se dovoljno približila. 

Vrpce su mijenjali svakog jutra, jer do kraja dana na njima više nije bilo mjesta. Većina je 

muha brzo ugibala, ali bi se Geoff uvijek rastužio kad bi primijetio da se papir pokreće nakon 

što bi ga bacio u smeće. 

U pozadini glavne zgrade iza tornjeva za vodu, prostirao se ostatak Willettovog carstva, 

gotovo pravi gradić. Bile su tu i uličice s nadstrešnicama za kovače, za popravljanje i 

skladištenje strojeva; bila su tu spremišta za hranu, kućice za goniče, staja za konje, 

spavaonica za kućnu poslugu, štenare, svinjci, kokošinjci, tor za magarce, odvojene zgrade 

za klanje svinja i stoke, kilometri životinjskih nastambi. Ovce bijahu smještene u svojim 

vlastitim zgradama, a u drugom dijelu bila je i mljekara. Zgrade su bile strategijski smještane 

kako su podizane tijekom godina, a između njih uzdizala su se stabla biberovca koja su 

pružala dragocjenu zaštitu od sunca. 

Ovce su zahtijevale stalne radnike koji su se brinuli za rasplod i sprečavanje bolesti. Doba 

šišanja ovaca zahtijevalo je dodatne pomagače i predstavljalo je najveću godišnju gozbu. 

Bila je potrebna sveobuhvatna, složena uprava koja se brinula za sijanje, žetvu, 

konzerviranje i spremanje hrane kako bi cjelokupno osoblje i Willettova obitelj imali dovoljno 

hrane. 

Geoff je slijedio i muške i ženske radnike dok su obavljali svoje zadatke i promatrao je 

svaki djelić života na farmi. Pomagao je kad je to bilo moguće i sve mu se sviđalo, od toga 

kako pilići probijaju ljusku jajeta, do miješanja smjese za kobasice i nadijevanja crijeva. 

Nitko ga nije nadgledao, tako da je katkad vrijeme provodio promatrajući kako klokani s 

lakoćom preskaču ograde ili bi pronašao zelenocrno jaje emua, u obliku nogometne lopte i 

borio se da ga prenese kući, sve dok se ne bi slomilo. Zaneseno je promatrao kako termiti 

grade visoke nastambe i kako pauci pletu mreže, hvatajući guštere, skakavce i konjice. Kad 

god bi netko u naseljenom dijelu farme pronašao zmiju, pažljivo je slušao, sve dok nije 

mogao raspoznavati bezopasne i smrtonosne. Odrasli su svoje opomene grubo izgovarali, 

tako da mu se više sviđalo da bude samouk. Često je poželio imati nekoga kome bi mogao 

pričati o povremenim velikim pustolovinama, kakva se dogodila onog jutra kad je pronašao 

malog pauka koji je pobjegao od njega i ušao u rupu na tlu, a to je zapravo bila zamka. Ili 

onda kad je otkrio da se pored njega nalazi krupan dlakav pauk, veći od njegove ruke. Na 

pašnjaku bijaše ptica svih boja koje su se mijenjale s godišnjim dobima. Naučio je oponašati 

njihove zvukove. Poznavao je njihova omiljena hranilišta. S džepom punim slastica, mogao 

je onih nekoliko smionih zavesti da se hrane s njegovog mladog, nevinog, pruženog dlana. 

Rodio se obdaren velikom strpljivošću i prilagodljivošću, tako da se uspio prikrasti majci patki 

i plivati s njezinim pačićima. 

18

Otkrio je da kad stoji na pravom mjestu, nikome na putu i uz to tih, može promatrati bilo 

koju djelatnost, a da ga nitko ništa ne zapita, čak da ga ni ne zamijete. Tijekom doba šišanja 

ovaca, dok je trebalo odvojiti i označiti tisuće ovaca, na farmi se komešalo mnogo stranih 

ljudi. Kuhinja bijaše ispunjena teškim cipelama, vodom koja se razlijevala, krumpirovim 

ljuskama i čarobnim mirisima. Samo se šišanje odvijalo u velikom, posebno podignutom 

štaglju i bilo je to natjecanje u brzini i vještini koje je trajalo danima. Nitko nije bio odgovoran 

za Geoffa. Nitko ga nije tražio, niti se raspitivao o njemu. Danima je primao ostatke iz kuhinje 

kad god bi to poželio, pridružio bi se veseloj gomili ili bi se popeo u tihi ugao i odspavao. 

Naučio je i u gomili ljudi biti potpuno sam. 

Obrazovanje je stjecao iskustvom, a ne iz knjiga, kao onog dana kad su tlo i zrak bili toliko 

suhi da je njihova nakupljena energija potamnila nebo, kao da se sprema pravi pljusak. 

Munje su bez prestanka obasjavale crno nebo. Dok je Geoff stajao napolju, samo nekoliko 

metara dalje od njega jedno je drvo planulo. Životinje su zavrištale i pojurile u zaklon. Činilo 

se da je nešto usisalo sav zrak, a zatim ga ispuhnulo deset puta jačom snagom. I Geoff je 

potrčao i sakrio se ispod nepromočive tkanine koja je visjela sa stražnje strane starih kola. 

Oluja je bjesnila cijeloga dana, ali nije pala niti jedna kap kiše. Napokon, kad mu glad više 

nije dozvoljavala davati prednost strahu, potrčao je prema kuhinji. Niti jedna odrasla osoba 

nije mu pružila utjehu, nitko ga nije zapitao gdje je bio, ali je slušajući razgovor naučio da je 

to suha oluja. Svakoga je dana postajao sve više i više sam sebi dovoljan. 

Geoff je volio janjad i promatrao bi kad su se janjila. Promatrao je kako su svako janje 

identificirali i označavali. Janjad je skvičala kad bi im njihove sićušne repiće stavljali u prsten 

od tankog metala kojeg bi zatim zatvorili. Prsten se nije mogao širiti. Za nekoliko bi dana 

repić natekao i izgledao bi kao da je zaražen, ali, nakon nekog vremena bi se počeo 

smanjivati i konačno bi otpao. U četvrtoj godini postao je sudionik u jednom od takvih krvavih 

poslova, zbog čega je mjesecima imao noćne more. Svim muškim janjcima, s izuzetkom 

nekolicine odabranih, morali su odstraniti testise. Bilo je stotine životinja, a za posao je bio 

predviđen samo jedan dan. Radnici su se služili načinom koji je na farmama ovaca bio 

najuobičajeniji. Uhvatili bi svakog janjca, preokrenuli ga i odgrizli izbočinu. Geoffov je posao 

bio skupljati ostatke kad bi ih radnici ispljunuli na tlo i stavljati ih u kantu. Patio je u 

osamljenosti dok je činio što su tražili od njega. Nije imao nikoga tko bi mu mogao dati 

odgovore na njegova pitanja. Svoja osjećajna iskustva suosjećanja i užasa nikada nije 

podijelio i nikada ih se nije oslobodio. 

Pri kraju dana, prsti su mu se slijepili od blata i krvi. Radnik koji ga je ponajviše zamjećivao 

i pomogao mu u toj prilici, bio je Roger. Rogg, kako su ga zvali prijatelji, posjeo je malenog 

Geoffa na stol, s nogama koje su se namakale u kanti punoj sapunice; ondje je ostao više od 

sat vremena, sve dok ga se Rogg nije sjetio i izašao s ručnikom, kako bi ga spasio i rekao 

mu da može ići. Čini se da je bio premalen da se tušira, a nitko nije mario za takvu sitnicu, 

kako će dijete očistiti krv sa sebe. 

Kod ovaca su se isto tako pojavljivali okrajci izlučevine koje bi se zalijepile za krzno na 

stražnjici svake životinje i privlačile muhe. Geoffa su zadužili da skuplja prljave ostatke kad bi 

ovce podigli i ošišali slijepljeno krzno. Sudjelovao je i u potapanju ovaca koje se provodilo iz 

medicinskih razloga, a zvali su ga i da pomogne psima kad bi se stado premještalo s jednog 

pašnjaka na drugi. Dio kojeg je najviše mrzio bilo je samo ubijanje. 

19

Udaljena australska farma bila je za ovog malog dječaka mjesto čudesa i ljepote, ali bila je 

i užasno mjesto, gdje su bezglavi pilići pokušavali hodati dok bi im krv šikljala iz odrezanih 

vratova, sve dok se ne bi počeli prevrtati, a zatim bi umrli. Bilo je to mjesto gdje je promatrao 

kako životinje ubijaju, kako im režu vratove, odstranjuju testise. Isti ljudi koji bi radili takve 

stvari pozvali bi ga da sjedne pored njih dok je netko svirao bendžo ili harmoniku, a svi bi 

pljeskali rukama i pjevali. Katkad ga je to jako zbunjivalo. Nitko mu nikada nije pokazao što je 

dobro, a što loše. Znao je samo u čemu uživa, a što bi želio izbjeći. 

7 

Kao dijete jedva školske dobi, Beatricein osjećaj da je stara bio je već toliko snažan da 

je jednoga dana, nakon što je odigrala ulogu posrednika u tuči između djevojčica koje su bile 

dvije godine starije, bila u potpunosti uvjerena da joj se lice pretvorilo u lice stare žene. 

Prekršila je pravila i bez dozvole ušla na zabranjen glavni ulaz. Znala je da ondje na vješalici 

postoji zrcalo, a morala je vidjeti kako izgleda. Kad je uvidjela da se njezin izgled nije 

promijenio, radovala se. Pogled joj je još uvijek uzvraćalo šestogodišnje lice. Bilo je to veliko 

buđenje duše, spoznaja da tako snažno može osjećati nešto što joj promatranje poriče. 

Otkrila je da može živjeti u dva svijeta, da može biti dvije osobe i to je postalo njezina pomno 

čuvana tajna koja joj je dobro služila cijeloga njezinog života. 

U sirotištu je vladao vojnički režim. Učili su djevojčice da stoje uspravne i visoke i da 

stupaju kamo god išle - na objed, u crkvu, u školu, bilo kuda. Uvijek su stupale iza otvorenih 

vrata, u dugim hodnicima ili vani, u ograđenim prostorima. Vojska bosonogih malih djevojčica 

najčešće je stupala u skladu s glazbom koju je proizvodio stari fonograf. Bilo je to ozračje u 

kojem se čulo: "Ustani! Stoj! Požuri! Jedna do druge! Zavežite!" 

Za Beatriceu je djetinjstvo bilo niz uspomena povezanih s ventilatorom koji se okretao. 

Učionice u kojima je provela osamdeset posto svojih mladih godina bile su dugačke 

prostorije s otvorenim prozorima bez stakala, s obje strane. Drvene bi kapke rastvarale 

prema van. Kad bi stigli posjetitelji, taj se dogadaj uvijek obilježavao postavljanjem 

električnog ventilatora koji je blago gurao vrući zrak. U blagovaonici je bio stropni ventilator 

koji je uvijek mirovao, osim kad bi neki posjetitelj ostao na čaju. 

Život u ustanovi bio je podvrgnut tako strogom rasporedu da se dani i godine u osnovi nisu 

razlikovali. 

Kad je navršila šestu godinu, ljeto bijaše izuzetno vruće. Danima nije bilo ni povjetarca, 

nikakvog olakšanja od vrućine, kao da je Bog na nebu isključio električni prekidač i cjelokupni 

život osudio na čekanje. Nebo je od obzora do obzora bilo i ostalo blijedoplavo, a da se niti 

jedan oblak nije usuđivao mijenjati obrazac prirode. Nije bilo ptica, a tlo bijaše toliko suho da 

je pucalo, otkrivajući male pećine u koje je mogla ispustiti štapić i promatrati ga kako nestaje. 

20

Već tjedan dana ni crv ni kukci nisu se pokazali na otvorenom, pa se činilo da je i dosadnim 

muhama prevruće da bi uznemirivale njezinu nađraženu kožu. 

Kasnije u danu, tik prije vremena za spavanje, naišla je na stari, oštećeni kamion za 

dostavu vode. Imao je otvorenu kabinu i okrugli metalni spremnik za vodu koji je starim 

užadima bio nesigurno pričvršćen za kamion. Bio je parkiran ispred upravne zgrade i pored 

njega nije bilo nikoga. Vidjela je limenu čašu pričvršćenu za malu slavinu, koju je vjerojatno 

koristio vozač kad bi bio žedan. Nikoga nije bilo na vidiku. Sasvim je jednostavno oslobodila 

čašu iz zahvata metalnih prstiju. Stavivši je ispod otvora, napunila ju je. Prvi je gutljaj bio 

topao i blatan, ali ipak osvježavajući, tako da je sve popila, a zatim još jednu čašu, i još jednu 

čašu, pa još jednu. Srce joj je udaralo tako brzo da je bila sigurna da će to svi vidjeti. Iskusila 

je novi osjećaj, po prvi put u svome životu-osjećaj moći. Držala je pod nadzorom vodu i 

mogla je piti neograničene količine, svu vodu, ako bi to poželjela. Nije imala osjećaj da je to 

što radi zabranjeno iako se kamion s vodom nije nalazio na dugačkom popisu "stvari koje ne 

smiješ činiti". Nitko je nije vidio. Nisu je uhvatili. Ponovo je pričvrstila hrdavu šalicu i kliznula u 

spavaonicu tik prije vremena za spavanje. 

Nekoliko sati kasnije, u tmini noći; probudio ju je topao, osvježavajući osjećaj koji se brzo 

pretvorio u osjećaj hladnoće, mokrine i neugodnog mirisa. Smočila je krevet. Ležala je tako 

gotovo čitavu vječnost iako joj je bilo teško ležati mimo. Činilo joj se još gorim da ta vlaga 

dotakne suho mjesto na njezinoj koži. Miris i zločin bijahu otkriveni tik prije zore. Mlada 

sestra Margaret s prištićima na licu vrisnula je kao da je planuo požar, budeći sve koji su 

spavali u sobi. Gurnula je Beatriceu usred prolaza koji je odvajao dva reda željeznih kreveta i 

dalje vrišteći iz sve snage. "Ti mali demone, to si namjerno učinila. Nećeš se izvući tako što 

ću ja očistiti taj nered. Požalit ćeš ovu majstoriju. Vjeruj mi, bit će ti žao zbog ove psine. 

Vragu iz torbe iskočila. Vražje dijete." 

Sestra Margaret vukla ju je za kosu do vrata sestre Agathe, budeći opaticu iz njezina sna. 

Beatrice je zurila u staru ženu kratke bijele kose. Kad je čula što se dogodilo, nadstojnica je 

odgovornost za kažnjavanje prenijela na sestru Margaret, a tada se vratila na spavanje. Dok 

su Beatrice odvlačili, načas je zaboravila na strah od kazne. Mislila je u sebi: "Znala sam da 

ima bijelu kosu!" 

Vani iza zgrade, bila su dvoja metalna vrata koja su čuvala ulaz u odvojene udubine u 

zemlji. Jedna je bila dužine i širine metar i pol, a druga metar. Za manje od pet minuta 

Beatrice su ugurali, još uvijek u rublju mokrom od mokraće, u manju od dviju tamnica, 

zajedno s njezinim prekrivačem. I prije je zapazila vrata na brežuljku i znala je da su neke 

djevojčice nestale, katkad se vraćajući jako bolesne, govoreći kako su bile kažnjene. Nije 

shvatila da je itko ikada bio stavljen u te zemljane mrtvačke kovčege. Unutra je bilo tamno 

kao u rogu, a nije bilo svježeg zraka. Kad bi dotakla zid ili strop zasipala bi je prljavština, tako 

da je sjedila savijena u loptu, nepokretna, plašeći se da će, ako se pećina uruši, ostati 

zakopana. Suspregnula je dah kad joj je nešto prešlo preko noge i molila se da je ne ugrize 

kakav otrovan stvor. Uskoro je osjetila da se guši u ustajalom ozračju ispunjenom truleži i 

potražila je oko vrata pukotinu kroz koju bi ulazio svjež zrak, ali nije je našla. Tijekom dana 

neljudska je rupa postala pećnica, a od zadaha se gušila i povraćala. Bilo je tako vruće da se 

onesvijestila. Kad je pala u nesvijest od iscrpljenosti, nakon što je satima plakala i molila za 

pomoć, lice joj bijaše unakaženo jer ga je pritisnula o vrela metalna vrata. Probudila se na 

21

ležaju, s liječnikom pored sebe koji joj je rekao da vjerojatno pati od nekakve rijetke i 

vjerojatno zarazne bolesti, tako da joj se nitko ne smije približiti tijekom trideset dana. Svima 

bijaše zabranjeno da je dodirnu, pogledaju, pa čak i razgovaraju s njom tijekom sljedećeg 

mjeseca. 

Pouka koju je izvukla iz tog dječjeg iskustva bilo je uvjerenje da bi se Božja osveta zbog 

toga što je sagriješila uzevši previše vode ili zbog mokrenja na pogrešnom mjestu mogla 

zadovoljiti samo osobnim, tjelesnim mučenjem. Čovjek na nebu postade prvi na njezinom 

popisu onoga što izaziva strah. 

U šestoj godini isto su je tako maknuli s ogleda za usvajanje. Povremeno bi joj dali lijepu 

haljinicu, noge bi joj privremeno ugurali u cipele, kratku bi joj zamršenu kosu očešljali, a 

vrpce stavili ondje gdje češalj ne bi mogao proći. Rukom u ruci, djevojčice bi hodale ispred 

anglikanskih parova koji su ih brižljivo proučavali, kao da su izlošci na nekoj izložbi. Nakon 

što je jedna žena stavila primjedbu o nakaznom ožiljku koji je ostao na Beatriceinom 

spaljenom licu, odlučili su kako više nema smisla nuditi je posjetiteljima. 

8 

Geoffu bijaše sedam godina kad je prvi put otkrio umjetnost crtanja. Prije toga nije imao 

prilike promatrati slike ili pisani tekst. Vidio je da kuharica katkad čita napisane upute, znao je 

da vozač koji dovozi zalihe dobiva popis predmeta koje svakog tjedna treba nabaviti, a iz 

daljine je viđao kako Willettovi dječaci okreću stranice knjiga. Nije razumio što je to, a nije ga 

ni zanimalo, sve dok nije otkrio časopis. 

Jednoga je dana slijedio štene koje je ušlo u zajedničku spavaonicu, u kojoj su se nalazili 

ležajevi za radnice. Kad je štene nestalo ispod kreveta, Geoff se zavukao za njim. Za oko mu 

je zapela hrpa časopisa svijetlih boja. Izvukao je jedan. Dok je listao stranice duboko su ga 

se dojmila mjesta i stvari prikazane na svakoj slici. Sat kasnije, kad je ušla sobarica Irene, još 

je uvijek ondje sjedio. Vidjela je dijete i pozvala ga da sjedne na njezin krevet, a ona mu je 

objašnjavala što predstavlja svaka fotografija. Tada je uzela olovku i papir i ispisala abecedu. 

Rekla je Geoffu da će, kad nauči čitati, i sam moći otkriti zašto se uz svaki članak pojavljuju 

priče. 

Dječak je počeo prepisivati slova kako mu je Irene pokazala, ali ga je uskoro više privuklo 

precrtavanje čudnih životinja naslikanih u časopisu. 

Kad je uvidjela da je dijete pobjeglo u svijet umjetnosti. Irene mu je donijela još papira. 

Kasnije toga dana ohrabrila ga je da se ogleda po farmi i nacrta ono što najviše voli. Dva 

dana kasnije Irena je pristupila Geoffu na prednjem travnjaku, s rukama punim slomljenih 

22

pastela. Objasnila mu je da može dodavati boje svojim crtežima i pokazala mu kako laganim 

dodirom nanijeti boju, a kako stisnuti jače za dublje tonove. 

Sedmogodišnji je domorodac očigledno bio prirodno nadaren. Bez ikakvih je uputa 

proizvodio crteže dostojne uokvirivanja. Mogao je promotriti konja u oboru, a zatim ga 

nacrtati do najsitnije potankosti. Kad mu je Irene ukazala da konj nije sam, da se u pozadini 

uzdižu stabla, kao i zgrada, odmah je prihvatio njezine prijedloge. Činilo se da automatski 

razumije dimenzije sagledane s udaljenosti. Nakon samo nekoliko neuspješnih pokušaja, 

njegove su slike oživjele. Naučio je prikazati nijanse koje su odgovarale njegovoj vlastitoj 

viziji. Irene mu je rekla da je čula kako su domoroci jako nadareni. Nije znao što je htjela reći 

spominjući domoroce, ali se osmjehnuo i prihvatio njezin kompliment, jer se činilo da mu 

govori nešto ugodno o njemu samom. 

Na zadnjoj stranici časopisa Irene je pročitala oglas na kojem je pisalo: "Precrtaj me". Bio je 

tu i jednostavan crtež, kao i upute svima koje to zanima da svoje umjetničko djelo podvrgnu 

dopisnoj školi na slobodnu procjenu. Zatražila je od Geoffa da precrta taj crtež, ni ne 

objašnjavajući mu razloge, a zatim je crtež, zajedno s još šest drugih njegovih crteža, stavila 

u omotnicu. Poslala ih je na adresu škole pod svojim imenom. 

Tek u sedamnaestoj godini i sama je Irene još bila napola dijete. Jedno od dvanaestero 

djece obitelji Foley. Navikla se na težak rad pomažući podići braću i sestre, obavljajući kućne 

poslove i njegujući vrt. Kad su Willettovi pripomenuli da im je potrebna sobarica, ponudivši 

plaću, zajedno sa stanom i hranom, njezini su roditelji dobrovoljno ponudili svoju kćerku. 

Irenei to nije smetalo. Posao bijaše lakši nego kod kuće, ali su joj dječica nedostajala. Viđala 

je Geoffa kako juri velikim imanjem, ali nije razgovarala s njim, osim povremenog pozdrava u 

prolazu. Znala je dovoljno o dječjim sposobnostima, tako da je mogla prepoznati kako je 

izuzetno nadaren za crtanje. 

Odgovor dopisnog tečaja stigao je nakon šest tjedana, upravo kad se u Willettovom 

kućanstvu donosila velika odluka povezana s Geoffovom budućnošću. Jedan američki 

svećenik, Albert Marshall i njegova žena Nora, posjetili su Australiju, a velečasni ih je Willett 

iz Sydneya poslao u posjetu svome bratu, Howardu, na farmu. Marshallovi su razmišljali o 

usvajanju domorodačkog djeteta koje je ostalo siroče, ali nisu željeli putovati s malim 

djetetom. Willettovi su se odmah sjetili Geoffa. Bio je tiho dijete, nije pravio neprilike, dovoljan 

sam sebi, a bilo mu je potrebno obrazovanje. Willettovi i Marshallovi sjedili su u salonu 

razmatrajući tu mogućnost upravo one večeri kad je Irene primila pohvalno izvješće o crtežu 

za kojeg su mislili da ga je nacrtala odrasla osoba. 

Irene je pozvala Geoffa u kuhinju i rekla mu da umjetnička škola misli kako bi taj umjetnik 

trebao primali pouke da bi tako razvijao svoju prirodnu nadarenost i da su poslali poklon. 

Škola nikako nije mogla znati da je to rad sedmogodišnjaka. Dar kojeg su poslali Irene bila je 

metalna kutija, svijetlih osnovnih boja, a sadržavala je deset olovki u boji, kist i deset vodenih 

boja. Geoffove su oči postale velike kao kokošja jaja kad mu je Irene predala kutiju i rekla 

daje to sada njegovo. Radosno ju je otvorio i zagledao se u svijetle boje i čist papir kojeg mu 

je Irene pružila. 

Geoff je sjedio na svojoj omiljenoj stolici, s tanjurom vode pored sebe istražujući svijet 

vodenih boja, kad su ga pozvali u salon. Čvrsto je stiskao svoju nagradu i svoje prvo osobno 

23

vlasništvo dok je polako ulazio u prostoriju s crvenim tapetama, uglačanim podovima i debelo 

podstavljenim namještajem. Manje bi se plašio da je morao prići nepoznatoj zmiji. 

Marshallovi su mu se predstavili, a zatim ga je Nora čvrsto uhvatila za rame i potapšala po 

glavi. Kad su ga upitali što to ima u rukama, oklijevajući je popustio stisak i otvorio metalnu 

kutiju otkrivši im svoje šarene dragulje. Nagradu su brzo omalovažili rekavši samo: "Da, to je 

zgodno". Na njegovo veliko olakšanje, uskoro su ga otpustili. 

9 

Freda je u sirotište stigla kad je Beatrice imala sedam godina. Budući da je bila sedma 

koja je pristigla te godine, dobila je ime sa slovom "F" iako je imala devet godina i već je bila 

netko svih tih godina. Nije bilo nikakvog izuzetka u odnosu na pravila. Freda bijaše spora, 

cijelo joj se tijelo polako kretalo, a govorila je oklijevajući i mucajući. Beatrice bijaše jedina 

djevojčica u ustanovi koja joj je ponudila prijateljstvo. Između njih dvije razvila se istinska 

povezanost sestrinskog odnosa. Freda je svoje školske lekcije mogla naučiti i izbjeći kaznu 

oduzimanja obroka ili udaranja po dlanovima ravnalom, samo ako je Beatrice marljivo s njom 

uvijek ispočetka prelazila gradivo. Obje bijahu tako ponosne kad je napokon uspjela nešto 

zapamtiti. 

Sve su djevojčice morale naučiti molitve i zapamtiti odgovore na pitanja vezana uz prvu 

pričest. Jednom je Beatrice u razredu zapitala što znači pojam "Sveti duh". 

"Glupost tvoje prijateljice je zarazna", viknula je Ijutita opatica koja je podučavala razred. 

"Idi i sjedni u hodnik prije nego zaraziš još nekoga." 

Obred prve pričesti nije bio nešto što se moglo dovoditi u sumnju. Crkvena i kućna pravila 

morala su se slijediti do posljednjeg slova i ni za trenutak ne posumnjati. Freda nije dovoljno 

hitro savladala odgovore iz katekizma iako ih je znala, stoga nije primila tijelo i krv Isusovu. 

Djevojčice su vjerovale da je njegovo mrtvo tijelo skinuto s križa i da je jedan njegov dio 

umiješan u hljeb kruha. Tada ga je svećenik tijekom prve pričesti mogao narezati na tanke 

hostije i nježno staviti na ispruženi jezik. 

Djevojčice su tijekom mise svakoga dana nosile male crne velove na glavama, ali su za 

prvu pričest dobile bijele. Kad je prošla prva pričest, bilo je ponižavajuće sjediti s crnim 

velom, ali je Freda nosila ponižavajuću oznaku sa samo povremenim drhtajem usana. 

Jednoga je dana Beatrice otkrila da Freda može pjevati bez zamuckivanja. Zajedno su 

razvile metodu pri kojoj je, dok je govorila, u glavi tiho pjevušila note. Iako je i dalje radila 

male stanke u govoru, postala je sposobna komunicirati izravnije i jasnije. Sljedeće je godine 

uspjela položiti usmeni ispit. Bez sumnje je dobivanje bijelog vela bio vrhunac cijelog 

njezinog života. 

24

Po svome izgledu Freda bijaše drugačija od ostalih sirotica. Bila je visoka, nekoliko 

kilograma preteška i imala je ravnu riđu kosu. Bila je mnogo svjetlije puti izrazito zelenih 

očiju. Beatrice nikada nije mogla shvatiti zašto školsko osoblje tako prezire njezinu 

prijateljicu. Tako su je često nazivali glupačom, da joj je to postao nadimak. Beatrice bijaše 

jedina osoba koja je koristila njezino ime. Freda nije mogla dobro vidjeti, ni nablizu ni 

nadaleko. Za vrijeme svih godina koje je provela sa sestrama milosrdnicama Beatrice nikada 

nije vidjela da bi neko dijete dobilo naočale. Naočale su smatrali prevelikom raskoši za 

siročad. 

Ograda oko zgrade bila je načinjena od žice. Veliki grmovi zasađeni pored nje narasli su i 

gustim lišćem potpuno prekrili žicu u visini od dva metra s obje strane. Tlo je u tom dijelu 

Australije bilo bogato mineralima, tako da je moglo rasti gotovo sve, samo ako je bilo 

dovoljno vlage. Zbog zelenila je školsko dvorište bilo privlačnije posjetiteljima. Zbog 

praktičnih razloga iz sirotišta je bilo gotovo nemoguće pobjeći. Sestre milosrdnice samo su 

rijetko izlazile na dvorište. Činilo se da izbjegavaju izravnu svjetlost sunca. Za vrijeme 

odmora, najviše su se približavale izlasku na dvorište time što bi redu učenica koje su 

stupale van otključale vrata. 

Jednoga kolovoškog dana Beatrice je začula tiho cviljenje u udaljenom uglu dvorišta. 

Zavukavši se pod grmlje s Fredom za petama, ondje su otkrile narančastog psa. Bio je 

ustrijeljen u vrat i očigledno se zavukao kako bi umro u miru. Dvije su djevojčice razmatrale 

mogućnost da od odraslih zatraže pomoć, ali su obje zaključile da bi posljedica toga bio 

samo trenutni, smrtonosni udarac. Umjesto toga su odlučile da će same učiniti koliko god 

mogu. Poslijepodne je Beatrice uspjela pogledati u enciklopediju i shvatila da se radi o 

divljem dingu. 

Svaka je djevojčica bila odgovorna za limeni tanjur, limenu šalicu i žlicu, vilicu i nož. Nakon 

jela bi stale u red, isprale posuđe u posudi za vodu, osušile ga i složile na stol za ponovnu 

uporabu. Nije bilo dozvoljeno nikakvo smeće. Djevojčice su morale pojesti sve što bi imale 

na tanjuru. Ako bi nešto slučajno ostalo, stavljano je na stranu za sljedeći obrok, dok ne bi 

sasvim nestalo. 

Te su večeri Freda i Beatrice kod večere stavljale komadiće hrane u džepove. Čak su 

uspjele nabaviti i limenku za juhu s gomile smeća dok su prale tanjure i žlice. Budući im je 

prije spavanja bilo dozvoljeno izaći van, Beatrice je, s Fredom kao stražarom, kroz žicu 

stavila limenku vode i hranu pored pseće glave. Jadna životinja nije se ni pomakla, niti 

zacviljela, ali je Beatrice bila sigurna da još diše. 

Sljedećeg dana kad su posjetile psa kojeg su sad smatrale svojim bolesnikom, limenka je 

bila prevrnuta, a hrane bijaše nestalo. U udubini između nogu divljeg dinga ležalo je troje tek 

okoćenih mladih psića. 

Psići su otežali situaciju. Odlučile su da će se povjeriti još trima učenicama da im 

pomognu brinuti se i štititi jednodnevni okot. Postala je to velika pustolovina. Čak su uspjele 

prokrijumčariti bocu joda, koju je Beatrice izlila u udubinu. Morale su hraniti i pojiti majku, na 

smjenu skrivati zvukove psića i moliti se da će nekako, suprotno svim vjerojatnostima, majka 

poživjeti dovoljno dugo da svome potomstvu pruži priliku da se bori za svoj opstanak. Pas je 

ležao ondje, dan za danom, u grmlju. Jednog je dana izgledalo kao da joj je glava prekrivena 

25

ižom. Beatrice je pružila ruku kroz žicu i prešla rukom po glavi. Nešto joj se migoljilo u 

rukama. Crvi su se naselili u zagnojenoj rani. Tužna je ženka dinga pet tjedana ležala u 

istom položaju, pokušavajući jesti i piti i ostati živa, da bi mogla hraniti svoju mladunčad. 

Psići su postali previše bučni da bi ih djevojčice uspjele sakriti. Pronašla ih je sestra 

Margaret. Odmah je pozvala jedno dijete da joj donese kutiju i sva je tri psića stavila u nju. 

Djevojčice su mislile da je to kraj njihovih četveronožnih prijatelja, da ih više neće vidjeti, ali 

nisu bile u pravu. 

Te večeri nakon objeda sestra Margaret prozvala je pet djevojčica, prije toga silom im 

izmamivši imena. Odvela ih je u praonicu gdje je, nasred sobe, u narančastoj kartonskoj 

kutiji, držala psiće. Rekla je Beatricei da napuni kadu vodom. Freda je morala iz ugla donijeti 

vreću od brašna, staviti u nju veliki kamen i držati je otvorenu, dok su ostale tri djevojčice u 

nju stavljale psiće. Tada je sestra Margaret čvrsto svezala vreću dvostrukim uzlom i spustila 

je u vodu. Psići su se borili i cvilili dok je bijela vreća tonula na dno. Jedan se ugao podigao 

iznad površine. Sudeći po zvucima i pokretima, djevojčice su shvatile da su se tri sićušna 

stvora borila još nekoliko minuta, penjući se jedan preko drugog na vrh, da ostanu živi. 

Konačno je zgađena sestra Margaret otišla u kuhinju i vratila se s teškim željeznim 

poklopcem. Zavinula je svoj dugački crni rukav, ispružila svoju jezovitu, sablasno bijelu ruku i 

stavila željezni poklopac na vreću, gurajući je na dno. Cijelo to vrijeme prekoravala je 

djevojčice, ali to je više nalikovalo blebetanju, nego govoru. Govorila je o divljim životinjama, 

opasnim, zaraženim, o Isusu koji pokušava spasiti njihove zle barbarske duše i nagovijestila 

da bi bilo bolje da se potomci divljaka nikada nisu ni rodili. 

Napokon je izvela četiri djevojčice van, da iskopaju rupu za mrtve psiće. Beatrice je morala 

nositi tešku vreću iz koje je kapalo. Freda je ostala unutra da obriše pod. Sa svakom je 

lopatom zemlje Beatrice osjećala sve veću mržnju prema toj ženi, ali u to doba čak nije ni 

poznavala riječ "mržnja". Samo ju je osjećala. 

Tada im je rekla da dovrše posao tako što će ubiti majku i njezino tijelo zakopati s 

ostalima. Kad se Beatrice zavukla u grmlje, pas je već bio mrtav. Bila je zahvalna što se 

ženka sama odrekla daljnje borbe. Majka je bila stavljena na vrh vreće s udavljenim psićima, 

a djevojčice su zatim morale zatrpati jamu. Zvuk svake lopate zemlje kad bi udarila u pseća 

tijela ostao im je zauvijek u sjećanju. Ta je ženka dinga bila za Beatrice jedini iskustveni 

doživljaj majke i njezine djece, jer nitko od siročadi nije imao nikakvih uspomena, ni priča o 

obitelji. Mrtva je ženka dinga postala junakinja, a sestra Margaret, naravno, zlotvor. 

10 

Jutro nakon što su se velečasni Marshall i njegova supruga predstavili mladom 

sedmogodišnjem Geoffu, Matty Willett pronašla ga je kako spava na svom omiljenom mjestu, 

na hrpi sijena u uglu jednog štaglja, još uvijek čvrsto stišćući novu kutiju s bojicama. 

26

Probudila ga je i rekla mu da putuje u Ameriku. On nikada nije čuo tu riječ; ništa mu nije 

značila. Istog tog dana Irene je dobila zadatak da se pobrine kako bi se Geoff okupao u 

muškoj kupaonici i obukao u odjeću koju su Willettovi dječaci prerasli. Prvi put su mu noge 

bile okovane cipelama. Bile su jako neugodne. Kad je počeo plakati, Irene mu je objasnila da 

cipele smetaju svakome tko ih nosi, ali da nije vidjela kako drugi ljudi zbog toga plaču. Sada 

je gotovo odrastao, ima sedam godina, tako da jednostavno mora prihvatiti i neminovno 

izdržati bol i šutjeli. 

Učinit će tako. 

Kad se oprostio s Roggom i još nekoliko radnika na farmi, pružila mu je poklon umotan u 

šareni papir i vezan mašnom. Mala mu je skupina mahala dok je odlazio s velečasnim 

Marshallom i Norom. Geoff je upitao što je Amerika i kad će se vratiti, ali na ta pitanja nije 

dobio odgovor. Dok su putovali automobilom, Nora ga je iznenadila rekavši mu da bi trebao 

skinuti mašnu i pogledati što je dobio na poklon. Geoffu nikada nije ni palo na pamet da bi 

poklon mogao biti nešto drugo osim lijepog omota. Tada je prvi put vidio zamotan poklon. Bio 

je oduševljen kad je otkrio da ga je Irene opskrbila velikom količinom papira za crtanje. 

Ponosno je ponio poklon i kutiju s bojicama iz automobila na željezničku postaju. 

Obližnja postaja bila je samo mala prostorija. U njoj se najednom kraju nalazila blagajna i 

nekoliko dugačkih klupa na kojima je sjedilo nekoliko ljudi, jedni od drugih na udobnoj 

udaljenosti. Vrlo su kratko čekali vlak. Geoff nikada nije vidio mehanički stroj te veličine, koji 

ispušta dim i pravi veliku buku. Divovska crna lokomotiva koja je za sobom vukla putne i 

teretne vagone protutnjala je pored njega ulazeći u postaju i zaustavila se malo dalje. 

Zapanjio se kad je vidio da su redovi kotača koji prolaze pored njega viši od vrha njegove 

glave. Vožnja vlakom trajala je cijeli dan i noć. Marshallovi su zauzeli dvostruka sjedala jedno 

nasuprot drugome, a i Geoff je imao svoje sjedalo. Bilo je uzbudljivo gledati kroz prozor kako 

svijet promiče pored njega, ali od toga mu se uznemirio želudac. Zabavio se crtajući portret 

bradatog muškarca koji je spavao s druge strane prolaza, savijen na svom sjedalu. Kasno 

noću stigli su na odredište i ušli u drugu željezničku postaju. 

Kad je ugledao unutrašnjost te druge postaje, Geoff je počeo nezaustavljivo drhtati kao da 

mu je hladno, a tome je pripomoglo i putovanje s dvoje ljudi koji su se i dalje prema njemu 

ponašali kao da je stranac. Ova je druga postaja bila najveća prostorija koju je ikada vidio. 

Strop je bio tako visok da nikada nije mogao ni zamisliti da bi se mogao tako visoko izgraditi. 

Podigao je pogled prema gore, do debelih potpornih greda od crnog željeza, nadajući se da 

će uspjeti zadržati krov dok se on ne skloni na sigurno. Činilo se da se tuda kreće stotine 

ljudi, uglavnom u žurbi. Jedini koji su stajali bila je skupina okupljena u podnožju visoke 

ploče. Ondje je, visoko na ljestvama koje su se ljuljale naprijed-nazad, stajao muškarac, a na 

glavi je imao nizak šešir s crvenim prugama. Mijenjao je četiri stupca brojki na ploči. Prvi 

stupac označavao je broj vlaka, drugi i treći vrijeme dolaska i odlaska, a posljednji je stupac 

upućivao ljude do određenih perona. Velečasni Marshall objavi da trebaju izaći van i pronaći 

prijevoz do luke. 

Taksijem su se odvezli na dok, gdje je Geoff ugledao brod još veći od lokomotive. 

Oklijevao je, ali je napokon krenuo za njima dok su se uspinjali dugačkim mostićem i ulazili 

na brod. Svakim kilometrom kojeg je prevalio automobilom, vlakom i sada brodom, sve je 

jasnije shvaćao da ga odvode iz njegovoga doma. Prvih nekoliko sati noge su ga u cipelama 

27

jako boljele. Nakon toga su postale neosjetljive. Nitko mu nije predložio da skine grubu kožu 

koja ga je stezala, tako da se pri hodu osjećao gotovo obogaljen, a tako je i izgledao. 

Zbunjivalo ga je to što se događalo. Osjećao je i tjelesnu i psihičku bol, ali nije mogao 

plakati. Umjesto toga, posvetio se svojoj novootkrivenoj ljubavi-crtanju. Drugog dana na 

moru potrošio je i posljednji čisti list papira. Obratio se velečasnom i gospodi Marshall, koji su 

sjedili na palubi čitajući i zamolio da mu dadu još papira. Nora ga je podsjetila na novo 

pravilo i na novu riječ "molim". Dodao je "molim" svojoj molbi, a ona mu je odgovorila: "Vidjet 

ćemo, možda kasnije." Te je noći ponovio svoju molbu kad je kutiju s bojicama spremio ispod 

ležaja na kojem je spavao, u podnožju njihovog kreveta. Prve riječi koje je ujutro nakon 

buđenja izgovorio bile su ta pristojna molba. 

Gospođa Marshall bila je zadivljena njegovom vještinom, ali je njezin suprug smatrao da je 

to gubitak vremena. Dječak bi umjesto toga trebao učiti čitati i pisati. U svijetu nema mjesta 

za crnog umjetnika. Tog poslijepodneva, kad je Geoff peti put zamolio papir, velečasni 

Marshall zgrabio je kutiju, otišao do palubne ograde i bacio je preko ograde. Dok se šarena 

metalna kutija prevrtala i okretala na sunčevom svjetlu da bi na kraju pljusnula u ogromni 

plavi ocean, Geoffov je svijet zajedno s njom potonuo na dno mora. Od tog se udarca njihov 

odnos nikada nije oporavio. 

Velečasni i njegova žena imali su dobre namjere. Usvojenje su shvaćali kao sredstvo 

kojim će pružiti obrazovanje i mogućnost nekome tko bi inače ostao nepismen, ali, što je bilo 

najvažnije od svega, time su spašavali njegovu dušu. Vjerovali su da su Geoffa spasili od 

teškog života i ognjenih dubina pakla. 

Ono što je Geoff osjećao bilo je jako različito. Bilo je očigledno da im on ne pripada. U 

početku nije razumio zašto se čini da ga njegovi novi roditelji ne vole. Nije znao na koji je 

način različit. Trećega dana na moru, nova je Norina prijateljica istakla kako je njegova koža 

crna u odnosu na bijelu kožu ostalih. Geoff je toga već bio svjestan, ali je o tome razmišljao 

kao o dimenzijama i sjenama na svojim crtežima. To nije bilo dobro ili loše, to je jednostavno 

bilo tako. Toga je dana postao svjestan da je boja kože za neke ljude značajna. Kasnije tog 

tjedna ista mu je žena pokušavala objasniti značenje riječi "mama", "tata", "sin" i "obitelj", ali 

te su mu riječi bile strane. On nije doživio opis tih riječi. 

Nekoliko dana kasnije obitelj je doputovala u Sjedinjene Države, gdje ih je dočekao 

sjemeništarac kojeg su poslali da ih odveze kući u Vermont. Sljedećega dana automobil se 

zaustavio ispred male žute kućice sa sviju strana okružene ogradom. Nora je svoj dom 

ukrasila pletenim prekrivačima za namještaj i bijelim nabranim zavjesama na svakom 

prozoru. Bio je to ugodan prizor. Malena je kuća i dobro mirisala, jer su pripadnici crkve 

pripremili pun stol voća i svježe ispečenih kolačića i peciva. Geoffa su odveli u sobu koja se 

koristila kao ured i soba za posjetitelje. Rekli su mu da će je preurediti za njega. Budući 

nikada nije iskusio kako je to imati svoju vlastitu sobu, nije znao što bi mogao očekivati, tako 

da nije bio razočaran kad je sljedećih dana soba ostala nepromijenjena. 

Njegova nova obitelj i njegov novi dom imali su ozračje uvelike slično onom koje je ostavio 

na Willettovoj farmi. Ponovo je bio prepušten sam sebi. Po cijele dane boravio je vani, osim u 

vrijeme obroka. Čak i tada, često su mu donosili sendvič i čašu mlijeka dok bi sjedio visoko 

na stablu jabuke, zajahavši najveću granu i promatrajući susjedstvo. Jednom ili dvaput je 

28

odlutao kroz stražnja vrata dvorišta i istraživao uličicu i susjedna dvorišta, ali ga je otkrila 

Nora i prekorila što je napustio dvorište. Kao i u prošlosti, ponovo je prijatelje pronašao u 

pticama, samo što je svome društvu dodao zalutalu mačku i vjeverice. 

Mjesec dana kasnije, kad ga je njegova nova majka htjela upisati u školu, shvatio je da 

nešto nije kako treba. Prvi put ga je držala za ruku. Tada je, ne gledajući u njega, tajnici 

osnovne škole objasnila da on nije njezin pravi sin, nego usvojeni domorodac. Bilo je to prvi 

put da je čuo potankosti o tome kako ga njegov vlastiti narod nije želio, kako ga je njegova 

vlastita majka napustila. Naglasila je činjenicu da ga nitko nigdje nije želio. Willettovi su ga 

uzeli, a sada su se ona i njezin muž skrbili za njega. Toga je dana svećenikovu ženu počeo 

zvati njezinim imenom, Nora, umjesto "gospođo". Činilo se da nitko nije primijetio razliku. 

Velečasnom Marshallu uvijek se obraćao s"gospodine". 

Riječi "australski domorodac" Geoff je pohranio duboko u svoje pamćenje. Osjećao je 

gorčinu prema svojim vlastitim roditeljima. Vjerovao je onome što su mu govorili, da su ga 

roditelji odbacili po rođenju. 

Deset mjeseci nakon Geoffovog posvojenja Marshallovima se rodio sin, a drugi je stigao 

nakon sljedećih deset mjeseci. Promijenilo se ozračje i doma i crkve. Geoff je mogao 

promatrati uloge roditelja punih ljubavi, koji se brinu i njeguju svoja dva biološka sina. Postao 

je još više odvojen. Dok je u kući bilo samo jedno djetešce, spavalo je u sobi s roditeljima. 

Dolaskom drugog djeteta Geoffova je soba pretvorena u dječju sobu za dva sina, a njemu su 

dali krevet, ormar, stolicu i svjetiljku u jednom uglu podruma. 

Velečasni Marshall svoja je dva sina počeo predstavljati članovima crkve, pa bi dodao: 

"Ovo je Geoff, naš usvojeni brat po srcu." Ta izjava Geoffu nikada nije bila smislena. Katkad 

bi velečasni dodao: "Svim se silama trudimo spasiti njegovu dušu, molimo vas da se molite 

za njega i druge divljake širom svijeta!" 

Kad je Geoffu bilo devet godina, otkrio je školsku knjižnicu u kojoj je radila vrlo susretljiva 

knjižničarka, gospođa O'Neal. Ona mu je objasnila da su njezini preci došli iz Irske i da je za 

ljude važno čitati o svojim korijenima. Pronašla je dvije knjige o domorocima i predložila 

Geoffu da ih posudi i pročita u slobodnom vremenu. Geoff je knjige odnio kući i te noći, kad 

su svi zaspali, uključio je svjetlo i prvi put pokušao unijeti nekakav red u odnosu prema svom 

naslijeđu. Knjige nisu ni spomenule da je zemlja bila oteta ili da su ljude prisilili da se 

podvrgnu stranom vladaru. Domoroce su opisivale kao primitivne ljude koji nose malo 

odjeće, jedu kukce i žive bijednim životom. Geoff se osjećao jako zbunjen. U knjigama je bilo 

malo toga na čemu bi mogao izgraditi osjećaj bilo kakvog ponosa na svoj narod. Možda i nije 

pripadao obitelji Marshallovih, ali se činilo da mu je s njima bolje nego što bi mu bilo da je 

ostao s domorocima. 

29

11 

Jednoga vrućeg dana 1945. godine, kad je Fredi bilo jedanaest, a Beatricei devet 

godina, školska su djeca dobila rijetku povlasticu. Poveli su ih na izlet podalje od sirotišta, do 

obližnjeg potoka koji se smjestio u krajoliku nalik na perivoj. Godinama je taj potočić bio 

jedva vidljiv, ali je nekoliko posljednjih mjeseci kišilo. Potok je narastao u rijeku, najvećim 

dijelom duboku jedan do dva metra. Bilo je i mnogo virova u kojima se mnogo dublja voda 

kružno kovitlala. Oko podneva je petnaestogodišnja Hannah otkrila stari panj na rubu vode, 

malo udaljen od travnatog mjesta gdje su se kupale. Nekoliko ju je djevojčica slijedilo da bi 

vidjele kako Hannah skače u vodu. lako ih nikada nitko nije učio plivati, otkrile su da se na 

obalu mogu vratiti jednostavnim zamasima, mašući i rukama i nogama. Bilo je jako zabavno. 

Jedna po jedna, djevojčice su postale dovoljno hrabre da i same pokušaju skočiti. Čak se i 

Beatrice, sa svojim ranim sjećanjem na to kako se gotovo utopila u kadi, nije mogla oduprijeti 

uzbuđenju koje je obećavalo više zabave nego što je ikada doživjela. Bilo je uzbudljivo i 

samo bi malo zaboljelo kad bi joj voda ušla u nos. 

Freda je stajala u redu, čekajući svoj trenutak. Skupina ju je promatrala kako je skočila, 

čekajući da joj se glava pojavi na površini, ali nije se pojavila. Beatrice nije znala što bi 

učinila. Odmah je skočila. Dok je tonula mahala je rukama oko sebe, pokušavajući ispod 

vode pronaći svoju prijateljicu. Ništa nije napipala. Nije bila dovoljno iskusna da bi znala kako 

ostati ispod vode da nastavi potragu. Morala se boriti da se vrati natrag na obalu. Hannah je 

otrčala po pomoć. Jedna od sestara, ljutita jer je morala napustiti igru kriketa, neodlučno je 

došla do starog panja i počela postavljati pitanja. Jesu li djevojčice sigurne da je netko u 

vodi? Tko? Koliko je već dugo ta glupa djevojčica pod vodom? 

Časna sestra otišla je i napokon se vratila s još dvije opatice. Nakon otprilike dvadeset 

minuta pozvale su sve učenice, obavijestivši ih da odlaze. Morale su stupati. Beatrice nije 

mogla ostaviti Fredu u vodi. Plakala je i vrištala i pokušavala se vratiti u vodu, ali je za to 

dobila samo nekoliko pljuski i morala se vratiti u sirotište. 

Prošli su tjedni prije nego je Beatrice mogla prospavati noć. Sanjala je grozne snove u 

kojima ju je Freda zvala u pomoć, usta punih vode. Noćne su more bile mješavina psića u 

bijeloj vreći i njezine najbolje prijateljice koja se bori i zove u pomoć. 

Kasnije je Beatrice načula kad je sestra Agatha rekla da su utopljenicu pronašli nogu 

sabijenih u duboko, gusto blato. Snovi joj postadoše još teži. Svake su joj noći san 

uznemirivale slike Frede koja se pokušava iščupati iz blata, dok joj blato ulazi u usta, oči i 

uši, a noge joj prikliještene divovskim stijenama. 

Nitko od osoblja uprave nikada nije potvrdio gubitak njezine najbolje prijateljice. Nije bilo 

nikakve mise zadušnice, niti bilo kakvog spomena. Beatrice je naučila prihvatiti da divljaci 

nisu uključeni u tradicionalni kršćanski obred za preminule. 

Noću bi razgovarala sa svojom mrtvom sestrom, pričajući joj što se tog dana dogodilo. 

Konačno je sanjala Fredino oslobođenje, kako je na krilima odletjela u nebo. Beatrice je i 

30

dalje osjećala njezinu prisutnost, osobito kad bi ugledala jednu određenu bijelu pticu koja je 

redovito sjedila na ogradi i pjevala tijekom odmora, a često bi na večer prelijetala školsko 

dvorište. 

Svaki put kad bi nova djevojčica stigla u sirotište, opatice bi joj oduzele sve njezine stvari, 

spalile odjeću i odrezale kosu. Šišanje se obavljalo ispred ureda nadstojnice, na visokoj 

drvenoj stolici u kojoj bi djevojčica sjedila vezana. Tridesetak minuta nakon dolaska, siročad 

su mogla računati na predstavu koja je uključivala dijete koje vrišti vezano za stolicu i njegov 

dramatičan izgled prije i poslije šišanja. Beatrice je naučila da je to prilika za sklapanje 

prijateljstva s pridošlicom. Tijekom godina je počela osjećati koliko je svaka osoba 

jedinstvena, a ipak koliko je cijela skupina povezana svojim potrebama i osjećajima. Ali 

nikada niti jednu drugu djevojčicu nije smatrala svojom sestrom. 

Beatrice je najveći dio vremena izbjegavala neprilike. Nije se plašila, ali isto tako nije 

hrabro ustajala u obranu svog mišljenja. Umjesto toga, vodila je razgovore u glavi. Rekla bi 

sebi: "To nije u redu, znam da nije tako kako bi trebalo biti. Ovo nalikuje na igru glumaca." 

Vjerovala je da nešto nije laž ako ona shvaća razliku i ako samo glumi. Nakon Fredine smrti 

većina njezinih molitvi i vremena provedenog u crkvi bili su samo predstava, prividno 

pokoravanje, ali je to zapravo bilo pretvaranje. 

Lako je naučila čitati i gutala je sve do čega je mogla doći. Knjige su bile ograničene; kad 

je navršila devetu godinu počela je raditi po cijeloj zgradi i dobrovoljno se javljala za posao 

čišćenja privatnih ureda. Ondje bi pronalazila prekrasne knjige, karte, časopise, 

enciklopedije, čak i osobna pisma. Jednom ili dvaput na godinu sve bi starije opatice otišle 

na odmor, a ostale bi samo dvije, tako da joj je postalo dostupno obilje pisanog znanja koje 

nije bilo zaključano u staklenim kutijama. Crkva je smatrala da domorotkinje nemaju mnogo 

koristi od čitanja i pisanja, osim temeljne razine na kojoj mogu razumjeti ulične znakove, 

pročitati oznake na limenkama i jednom u budućnosti, potpisati pravni spis. Za njihovo 

obrazovanje bilo je važno naučiti takve praktične vještine kao što su uređivanje kuće, pranje 

rublja, čuvanje djece, sijanje i žetva, konzerviranje hrane i, za nekoliko izuzetno bistrih 

domorotkinja, možda briga o bolesnim pripadnicima svoje vlastite rase. 

Jednoga hladnog, oblačnog dana poveli su je iz škole da tog dana pomaže cijepati i 

slagati drva. Tijekom jutra prišao joj je jedan stariji domorodac i upustio se s njom u razgovor. 

Bio je prva odrasla osoba njezine vlastite vrste koju je ikada ugledala. Nisu dugo razgovarali, 

jer mu je svećenik koji je nadzirao posao, mladi otac Paul, rekao da ometa rad. 

Kasno poslijepodne muškarac je došao iz suprotnog smjera, ali se čudno ponašao i čudno 

je mirisao. Svećenik ga je gurnuo i oborio na tlo. Tada mu je viknuo da ustane. Neprestano 

ga je udarao, pokušavajući ga pokrenuti, sve dok žrtva na posljetku nije otišla teturajući. 

Nakon udaraca slijedila je propovijed o opasnostima opijanja. 

Beatrice se složila da nije dobro piti i te se noći, promatrajući kroz prozor zvijezde iznad 

glave, zavjetovala da se nikada neće prepustiti opijanju. Osjećala je da je to tako ozbiljna 

obaveza da zahtijeva osobiti obred. Posudivši komad slomljene porculanske šalice kojeg je 

pronašla djevojčica koja je spavala pored nje, porezala se. Dok su se kapi krvi kotrljale niz 

njezinu ruku, ponovila je zavjet o suzdržavanju od alkohola. Za nju je namjerno nanošenje 

31

ozljede bila veličanstvena nova zamisao za koju je mislila da ju je upravo izmislila, ali je 

godinama kasnije otkrila da je to dio njezinog naslijeđa iz drevnih vremena. 

Tih je nekoliko kapi krvi uzrokovalo velik poremećaj u njezinom životu. Posteljina se na 

krevetima mijenjala svaka dva tjedna. Sljedeći je dan bio dan kad se mijenjala posteljina u 

Beatriceinoj spavaonici. Mala je ranica tijekom noći pomalo krvarila. Mrlje je pronašla sestra 

Raphael u praonici. Beatrice su pozvali u ured majke nadstojnice i ondje su je ispitivale o 

krvi. Nije im mogla ispričati o svome obredu, niti bi mogla reći zašto je to učinila, ali im je 

pokazala sićušnu ranu. Dvije su sestre izmijenile pogled koji je govorio da ne vjeruju njezinoj 

priči. Rekla je: "Evo iz ove male rane izašla je krv." Međutim, činilo se da sestre imaju 

nekakvu tajnu koju nisu bile spremne podijeliti s njom, odnosno vjerovale su daje krv mogla 

proizaći s nekog drugog mjesta. 

Tjedan dana kasnije sestre su rano probudile skupinu od šest djevojčica, medu kojima je 

Beatrice u dobi od devet godina bila najmlađa i rekle im da su odabrane za vožnju u grad. 

Nije bilo vremena za doručak, kasnije će jesti. Sve su djevojčice odvele do ormara u kojem 

su držale odjeću koja je pripadala zajednici, do reda drvenih ormara koji su zauzimali dio 

hodnika. Kod sestara milosrdnica odjeća nije bila obješena na vješalicama, nego složena u 

urednim hrpama. Djevojčice su nosile iste odore, bijelu bluzu i smeđu suknju, ali su u nekim 

prilikama, kao kad bi se pokazivale parovima zainteresiranim za posvojenje, bile odjevene u 

odjeću koju je ustanova dobila na dar. Toga je dana Beatrice dobila mornarsku plavu haljinu 

s bijelim okruglim okovratnikom ukrašenim crvenim vezom. U grad ih je odvezao otac Paul i 

to ne na izlet, nego u bolnicu. 

Tek što su se otvorila vrata u Beatricein nos nahrupio je nepoznat, jako čudan miris. 

Čekaonica bijaše tako besprijekorno čista da je djevojčicama bilo neugodno sjesti, pa su 

stajale jedna do druge uza zid. Svaku su odveli u posebnu prostoriju, pomogli im da se svuku 

i ogrnu bijelu, bezobličnu haljinu. Svakoj su rekli da će primiti injekciju cjepiva i da će ih 

pregledati. Beatrice se sjećala kako ju je medicinska sestra ubola iglom u ruku i kako su joj 

kasnije na lice stavili masku. Probudila se s bolovima u želucu i zavojima na trbuhu. Svih 

šest djevojčica imalo je isti veliki rez i šavove. Sljedećega su se dana vratile u sirotište, gdje 

su ih držali odvojeno od ostalih, sve dok im rez na trbuhu nije zarastao. Beatrice je postala 

dio eksperimentalnog projekta kojeg je provodio mladi, ambiciozni župnik kako bi u Australiji 

ograničio broj stanovništva domorodačke rase. 

12 

U školi je Geoff bio najbolji nogometaš i lako je učio. Uvijek je pobjeđivao na 

natjecanjima u izgovoru. Ali bio je osamljenik. Drugi dječaci u školi nisu ga voljeli, niti mu se 

divili. Dječaci su govorili da su im njihovi roditelji preporučili kako je previše crn da bi im 

mogao biti prijatelj. 

32

Njegova velika ljubav bijaše crtanje. Radovao se satovima umjetnosti, jer u razredu bijaše 

obilje papira, kao i pastela, bojica, vodenih boja i boja koju se nanosilo prstima. Učitelj bi mu, 

kad bi Geoff dovršio zadani crtež, davao slobodne ruke. Uvijek bi završio prije svih ostalih 

učenika i njegov bi crtež uvijek bio izvrstan, bez obzira na vrstu zadatka. 

Kod kuće nije bilo papira za crtanje. Nije dobivao džeparac i nije mogao zaraditi nešto 

novaca, sve dok u njegov život nije ušao gospodin Schroeder. 

Gospodin Schroeder bijaše ratni veteran koji je živio nasuprot njima u stražnjoj uličici. 

Dane je provodio u invalidskoj stolici, jer nije mogao pokretati noge. Živio je sam. Potišten i 

ljutit muškarac, toliko se prepustio alkoholu da je cijelu svoju obitelj istjerao iz svoga života. 

Jednoga prekrasnog, toplog jesenjeg dana, dok je Geoff sjedio visoko na stablu jabuke, 

ugledao je kako se gospodin Schroeder muči pokušavajući isprazniti svoju kantu za smeće. 

Iako je drveni nagib prekrivao cementne stube koje su vodile do stražnjeg ulaza u kuću, bilo 

mu je naporno otvoriti vrata, držeći kantu za smeće na krilu i spustiti se niz prilično strmi 

nagib. Toga se dana kanta prevrnula i smeće se prosipalo. Kanta je pala pred kolica i 

sprečavala njihovo napredovanje. Na nagibu nije bilo dovoljno mjesta za okretanje stolice. 

Gospodin se Schroeder zaglavio, psujući. 

Slučajno je, u svom bijesu i ljutnji pogledao prema gore i na drvetu spazio dječaka. Geoffa 

je mogao dobro vidjeti jer je najveći dio lišća već opao na tlo. 

"Hej, ti dječače. Dodi ovamo. Potrebna mi je tvoja pomoć", vikao je gospodin Schroeder iz 

drugog dvorišta. "Ti na drvetu, dječače. Ne vidiš li da mi je potrebna pomoć? Dodi ovamo ili 

nađi nekoga da mi pomogne." 

Geoffu se nije sviđao taj neobrijani i neuredni muškarac. Viđao ga je i prije i čuo ga je kako 

psuje u svom dvorištu, s mukom obavljajući i najjednostavnije stvari. Budući ga je muškarac 

opazio, Geoff je odgovorio na njegove pozive i spustio se sa svog uzvišenog položaja. 

Napustio je ograđeno dvorište Marshallovih, prešao nepopločanu ulicu obrubljenu kantama 

za smeće i približio se bespomoćnom muškarcu u invalidskim kolicima. Prednji je kotač 

djelomično zgnječio kantu, stisnuvši njezin rub tako da se zaglavio ispod kotača i nije 

dopuštao kromiranoj stolici ni da se pomakne. Geoff je pokušavao izvući kantu. Nije mogao. 

"Idi iza mene i povuci me prema sebi", rekao je muškarac. "Možda će se tako kanta 

osloboditi." Ali ni to nije uspjelo. 

"Pokušaj je uhvatiti i pomaknuti dok ja vučem kolica unazad", predložio je Geoff. "To je 

posao za dva muškarca." 

Kolica su bila teška, ali je dječak uspio pomaknuti kolica dovoljno da bi im naum uspio. 

Kad su se kolica oslobodila, ugrabila su priliku i odmah se počela spuštati niz nagib. 

Muškarac i dječak zaedno su je svladali. Muškarac se prvi nasmijao. 

"Bio si u pravu. To je posao za dvojicu muškaraca. Hvala ti što si mi spasio život. Kako ti je 

ime?" 

"Geoff, gospodine. Geoff Marshall." 

33

"Drago mije što sam te upoznao, Geoff. Snažan si ti dječak. Bio sam u pravoj nevolji dok 

se ti nisi pojavio. Hajde, uđi", rekao je bogalj. "Nagradit ću te." 

"Ne, to nije neophodno", odgovorio je dječak. 

"Naravno da jest. Hajde, uđi. Ili me se plašiš? Ime mije Schroeder. Neću te ugristi. 

Obećavam, neću te ugristi." 

Geoff je pogurao kolica gospodina Schroedera uz nagib i dalje u kuhinju. Ondje su svaki 

ispričali svoju priču i upoznali se. Dječak je objasnio da se njegovom ocu ne bi sviđalo da 

uzme novac zbog toga što je pomogao susjedu. Schroeder mu je objasnio da bi to bilo slično 

plaći. Možda bi Geoff mogao povremeno dolaziti, nekoliko puta tjedno nakon škole, kako bi 

mu pomagao. Mogao bi zaraditi malo novaca. 

Završilo se tako što se velečasni Marshall suprotstavio zamisli da Geoff dobiva plaću, ali 

mu se svidjela zamisao da dječak pomaže obogaljenom ratnom veteranu. Zapravo, tako bi 

nešto mogao iskoristiti kao predmet jedne od svojih sljedećih propovijedi. 

Zauzvrat, Schroeder nije dječaku davao novac izravno. Otkrio je što dijete želi. Kupio je 

papira za crtanje i bojice i čuvao sve to kod kuće da Geoff može crtati kad dođe. Postali su 

dobri prijatelji. Schroeder je uživao u radu i društvu umjetnika. Neke od crteža je uokvirio. 

Geoff je pridržavao drveni okvir uza zid, dok je veteran sjedio malo udaljen i upućivao ga 

gdje treba zabiti čavle. Smijali su se, jer je gotovo sve čega bi se prihvatili bio posao za dva 

muškarca. 

Činilo se da Schroeder postaje mekši pod utjecajem usvojenog djeteta, a i dječak je 

povoljno odgovarao na to što ga njegov stariji prijatelj naziva muškarcem. Schroeder se 

počeo više zanimati za svoju osobnu čistoću i izgled. Naučio je peći kolačiće čekajući 

Geoffove posjete poslije škole. Zajedno su uređivali i vrt. 

Bila je Schroederova zamisao da bi Geoff trebao pažljivo razmisiti o svome imenu. Jednog 

poslijepodneva, nakon osobito napornog dana u školi, dječak se požalio da nema nijednog 

prijatelja i da se ne uklapa. Muškarac mu je ispričao da ni on nema prijatelja i da se ne 

uklapa u društvo. "Ne možeš promijeniti druge ljude", rekao je. "Moraš promijeniti način na 

koji razmišljaš o sebi i moraš se ugodno osjećati sa sobom, kakav god bio, bez obzira što 

drugi mislili. Kad postaneš ponosan na ono što jesi i kad se počneš dobro osjećati sam sa 

sobom i onim što predstavljaš, neće ti biti važno koliko prijatelja imaš. A zbog nekog čudnog 

razloga, čini se da samouvjerenost privlači sljedbenike. Ali isto tako možeš smanjiti svoju 

različitost, pa bi i to moglo pomoći. Na primjer, tvoje ime. Ne izgovara se onako kako ga 

Amerikanci izgovaraju. Siguran sam da se ljudi, kad prvi put pročitaju tvoje ime, dok ga ti ne 

izgovoriš, pitaju kako bi te nazvali. Zašto ne zamoliš svoje roditelje da ti dozvole da ga 

počneš pisati kao Jeff, umjesto Geoff? Ili možeš smisliti nadimak koji će ti se doista svidjeti, 

pa bismo te svi mogli početi zvati novim imenom." 

Njegovi roditelji nisu mu dopustili promijeniti način na koji piše svoje ime, ali on je to 

katkad ipak činio. Potpisao se novim imenom kad se upisivao u susjedni klub za bejzbol iako 

je znao da njegova obitelj nikada neće posjećivati utakmice. Kad je vidio da je Geoff jedini 

član kluba koji može pretrčati do vlastite baze, Schroeder ga je počeo nazivati "Trkačem". 

Geoff je svome starijem prijatelju rekao da je to dobar osjećaj. Osjećao je da je možda 

34

prerastao svoje rodno australsko ime. Ali njegova obitelj to nikada nije zamijetila, niti ispunila 

njegovu potrebu i pružila mu mjesto koje mu pripada. 

Jednoga hladnog i snježnog zimskog dana Schroeder je pripremio iznenađenje za svoga 

mladoga prijatelja. Odvezao se do knjižnice i posudio knjigu o australskoj domorodačkoj 

umjetnosti, koju su zajedno proučavali. Taj umjetnički oblik bijaše jedinstven. Činilo se da su 

svi crteži sami simboli. Ljude je predočavao znak koji je nalikovao na veliko slovo "U", rijeke 

bijahu valovite crte, a pozadina svih crteža bijaše prekrivena točkicama. 

Geoff je zahvalio svome prijatelju što je pronašao tu knjigu. Iako je pokazao zanimanje 

iznutra se osjećao sasvim suprotno. Za njega je ta knjiga bila jednostavno još jedan dokaz 

više da svoje naslijeđe dijeli s primitivnim, neobrazovanim ljudima. Nije razumio što slike 

predstavljaju, tako da ga domorodačka umjetnost nije ispunila osjećajem ponosa zbog toga 

što je i sam domorodac. 

13 

Desetogodišnja je Beatrice voljela prirodu. Čitala je sve knjige koje je mogla pronaći, a 

koje su opisivale drveće i cvijeće njezine rodne zemlje. Očaravale su je fotografije kišnih 

šuma, vodopada, pješčane dine bogate vapnom i obale sa svih dijelova Australije. Čitala je o 

životinjama, kukcima, pticama i morskim stvorenjima. Čeznula je da i sama vidi sve o čemu 

je čitala i sanjala je o prekrasnom svijetu izvan zidova ustanove. Kad je navršila jedanaestu 

godinu, u njoj se razvilo zanimanje za astronomiju, pa je proučavala knjige o planetima i 

obrasce na nebu. Kad bi se iskrala iz zgrade po mraku, tražila bi njihov stvarni položaj na 

nebesima. U svojoj je dvanaestoj godini proučavala složene znanstvene teorije, pokuse i 

dokaze. Naravno da nije imala laboratorij niti učitelja. Ali pod izgovorom da bi jednoga dana 

željela postati medicinska sestra, uspjela je dobiti dozvolu da iz javne knjižnice odabire knjige 

prepune znanja. Dva puta mjesečno otac Paul donosio bi joj nove primjerke, a vraćao bi ono 

već pročitano. 

Tijekom te godine u sirotište je stigao otac Felix i trebao je ostati šest mjeseci, dok se otac 

Paul vratio u svoje sjemenište. Oca Felixa su uputili u njegove posebne dužnosti, pa i u takve 

posebne djelatnosti, kao što je bilo Beatriceino zanimanje za čitanje. Odmah se pokazala 

razlika između načina na koji je otac Paul isporučivao knjige i načina na koji je to činio otac 

Felix. Kad je Beatrice ušla u privatni svećenikov ured, on je zaključao vrata. Nove su knjige 

stajale na rubu njegovog stola. Pored stola je postavio visoku kožnu uredsku stolicu, zatražio 

od nje da sjedne nasuprot njemu, tako da je mogla dohvatiti knjige. Rekao joj je da pregleda 

svaku knjigu i da mu kaže sviđa li joj se ili ne i što se nada da će naučiti iz sadržaja svake 

pojedine knjige. Dok je slijedila njegove upute, shvatila je da nešto radi sakriven stolom. Nije 

mu vidjela šake, ali gornji se dio ruku pokretao. 

35

Nakon dugog niza pitanja nasmiješio se i rekao joj da mu priđe. Oklijevala je, ne znajući 

što je čeka. Nešto ju je u dubini želuca upozoravalo da to što on radi nije ispravno. Zaobišla 

je stol kako joj je rekao i ugledala ga kako sjedi u stolici s raskopčanim hlačama, sasvim 

otkriven i kako se dodiruje. Našalio se s njezinim zanimanjem za znanost i biologiju i dodao 

da isto tako mora naučiti anatomiju. Nije napravio pokušaj da joj se približi, ali je nastavio 

uživati u onome što je činio. Kad je Beatrice skrenula pogled, nasmijao se. Ponovo se uredio 

i rekao joj da je to za nju povlastica što može vidjeti ono što će joj nedostajati cijeloga 

njezinoga života. Nitko nikada neće oženiti ženu s tako ružnim ožiljkom na licu, a isto tako ni 

ženu kojoj je operacijom oduzeta mogućnost da ikada rađa djecu. Otključao je vrata i 

upozorio je da nikome ne spominje njihov razgovor, prijeteći joj da više neće dobivati knjige 

iz knjižnice. Beatrice je sva zbunjena napustila ured obložen drvetom. Zapravo nije razumjela 

što se događalo, što je on radio i što je govorio. Zaprepastili su je njegovi postupci, 

zaprepastilo ju je kad je ugledala razotkrivene muške spolne organe. A posebice ju je 

zaprepastilo kad je čula da joj je operacija u devetoj godini oduzela svaku mogućnost 

rađanja. Nikada nije razmišljala ni o kojoj od tih stvari, o dječacima, o udaji ili o rađanju djece, 

a svakako nije ni pomislila da bi se svećenik mogao razodjenuti. Nikome nije ispričala što se 

dogodilo, ali je uspjela navesti sestru Margaret da potvrdi kako ožiljak na njezinom trbuhu 

potječe od operacije ženskih spolnih organa, plašila se ne poslušati oca Felixa. Dva tjedna 

kasnije vratila je knjige, ostavivši ih ispred njegovog ureda, kasnije primivši nove na isti 

način. 

Da su je u trinaestoj godini poslali na test inteligencije pod nepristranim okolnostima, 

najvjerojatnije bi postigla razinu srednje škole. Ali sestre se milosrdnice nisu zanimale za 

Beatriceinu inteligenciju. Zadovoljile su se učenicom koja se tiho držala po strani i više nije 

uzrokovala probleme. 

14 

Obitelj velečasnog Marshalla svaku je srijedu na večer provodila u crkvi. Vikendi i ljeta 

bijahu doba duhovne obnove pod šatorima. Život je neprestano bio ispunjen glasnim 

pjevanjem, bučnim molitvama, grešnicima koji plaču i spašenima koji uzvikuju. Geoffov bi 

otac tijekom svake službe pozvao svoju dobro uređenu obitelj na pozornicu. Nora bi držala 

najmlađeg dječaka, od glave do pete obučenog u bijelo, dok bi stariji, naslonjen na njezine 

noge, još uvijek besprijekorno čist tako rano navečer, najčešće bio obučen u bijelu košulju sa 

sićušnom mašnom. Velečasni bi Marshall predstavio svakog člana obitelj, uvijek završavajući 

s Geoffom ističući kako su oni pobožni zato što su potomka stranih poganskih divljaka 

uključili u svoju inače potpuno bijelu obitelji. Geoff je zajednici služio kao primjer. Naučio je 

stajati uspravno, s osmjehom, dok bi gospodar njegovog doma i crkve neprestano isticao 

kako svi moraju voljeti neprijatelja, opraštati neznanje, moliti se za neznabošce, preobraćati 

divljake i istrebljivati zlo i pokvarenost i sotonske sklonosti uništavajući necivilizirane kulture. 

36

Geoffa je to jako zbunjivalo; ponedjeljkom i utorkom osjećao je da napreduje i da postaje dio 

Božje obitelji, samo da bi ga svake srijede prikazivali kao primjer izgubljenih duša diljem 

svijeta. To je postalo igra, šala, uloga koju je igrao i koja bijaše isto tako prinudna kao i 

glasovi s radioprijemnika koje je Nora odano slušala u emisijama "Dok se svijet okreće" i 

"Život Stelle Dallas". Do tada je naučio da ulični svirači na orguljama slušatelje privlače 

pomoću majmuna i svoj je položaj uspoređivao s položajem zarobljenih životinja. Koliko je 

znao, u cijelom Vermontu nije bilo više ni jedne osobe tamne kože. 

Jedne je srijede na večer Geoff shvatio da je velečasni proučavao knjige iz knjižnice koje 

su govorile o domorodačkom narodu Australije. Njegova se propovijed te večeri odnosila na 

ljude koji su bili tako primitivni da nisu imali pisma, nisu znali graditi kuće ili uzgajati hranu, 

niti su znali za Isusovu ljubav i nebeski spas. Geoff se osjećao poniženim. Želio je 

Marshallovima objasniti da se za domoroce ne zanima zato što bi želio saznati kakvi su, 

nego da bi njima, svojoj obitelji, dao do znanja kakav je on sam. Ali nije izustio ni riječi. 

Australija bijaše daleko preko oceana, a on bijaše siguran da se nikada neće vratiti na njene 

obale. 

Njegova mu dva brata nikada nisu bila bliska. Naravno, bili su mnogo mlađi i držali su se 

zajedno. Kad bi jedan od njih slomio igračku, uvijek su krivili Geoffa i tada je njihova riječ bila 

suprotstavljena njegovoj. Nije se mogao obraniti. Nitko nije želio poslušati njegovu stranu bilo 

koje priče, tako da to bijaše bitka koju bi uvijek izgubio. 

Kad je postao malo stariji Geoff više nije bio dobar u školi. Razumio je gradivo, ali nije ga 

zanimalo ono što su učitelji očekivali da nauči, tako da je pružao najmanje što je mogao. 

Nikada nije postavljao pitanja zašto je njegova odjeća dolazila iz trgovina rabljenom odjećom, 

dok su Marshallovi dječaci nosili odjeću iz trgovine ili zašto je njegova spavaonica u tamnom 

uglu podruma, dok su druga dva dječaka spavala u suncem ispunjenoj sobi na uglu. Nikada 

nije postavljao pitanja, jer je znao: on im ne pripada. Nikome ne pripada. 

Kad je imao četrnaest godina, Marshallovi su se preselili u Texas. Geoff je ostao bez riječi. 

Očigledno je obitelj o tome razgovarala i sinove su postepeno privoljeli da prihvate selidbu, 

ali Geoff ništa nije znao sve do dana kad su krenuli na put. Nisu mu dozvolili da se oprosti od 

Schroedera, svoga jedinoga prijatelja. U Texasu su Meksikanci, Indijanci i crnci tvorili velik 

dio stanovništva. Geoffa su često smatrali pripadnikom jedne od domaćih obojenih skupina, 

budući se činilo da u toj državi nitko nikada nije čuo za australske domoroce. Osjećao je da 

su godine provedene u Texasu bile njegove najbolje godine u školi, ne u smislu učenja, nego 

stoga što je bio prihvaćen, a prihvatila ga je skupina najgrubljih učenika kojih su se svi plašili. 

Njegovi su mu prijatelji potajno, jedan po jedan, povjerili svoju želju da nauče čitati, pisati i 

računati. Bili su savršeno normalna djeca, ali bilo je toliko predrasuda u odnosu na njih, da 

im je samo grubost mogla priskrbiti bilo kakvu pozornost školskog osoblja. Geoff je otkrio da 

je najbolje prilagoditi se novom načinu života, što je značilo da mora naučiti psovati, pušiti, 

piti i krasti, ali je on istovremeno i poučavao svoje prijatelje. 

Tek što se s njima sprijateljio započele su njegove nevolje sa zakonom. U početku se 

radilo samo o izostajanju iz škole; zatim su ga uhvatili u nedozvoljenom opijanju. Uhvatili su 

ga dok je vozio automobil prije nego je došao u godine kad je mogao dobiti vozačku dozvolu, 

tako da je uhićen zbog kršenja tog zakona. Odbio je ići u crkvu i više nije podnosio primjedbe 

37

i udarce od dvojice Marshallovih sinova. Držao se po strani, sve je više vremena provodio 

izvan kuće i u duhu je raskrstio sa svojom usvojenom obitelji. 

U šesnaestoj je godini bio ovisan o alkoholu i jednoga se kišnog četvrtka jednostavno nije 

vratio kući. Toliko je mnogo popio da se onesvijestio u nekakvoj staroj kolibi koju su njegovi 

prijatelji koristili za svoje sastanke. Od Marshallovih je uspijevao sakriti svoju ovisnost o 

alkoholu, jer nikada nije pio toliko da bi se napio. Umjesto toga, neprestano je pomalo pio i 

tako je iz sata u sat iz dana u dana živio pod utjecajem alkohola. Brzo je i jednostavno 

raskrstio s Marshallovom obitelji. Nisu ga tražili, a nitko od njih nije mu nedostajao. 

15 

U siječnju 1952. godine Beatrice je navršila šesnaest godina. Njezin stvarni rođendan 

nije bio zapažen događaj; dan bi dolazio i prolazio, a da mu nitko nije poklanjao pozornosti. U 

misiji sestara milosrdnica nikada nije bilo ni jedne rođendanske proslave. 

Početkom veljače pozvali su je u ured oca Paula. Za dugačkim su stolom sjedile sestra 

Agatha, sestra Margaret, sestra Raphael, svećenik i sredovječna bijela žena odjevena u 

plavu haljinu s malim, odgovarajućim plavim šeširićem s velom. 

"Ovo je gospoda Crowley", rekao je otac Paul, predstavljajući neznanku. "Došla je ponuditi 

ti zaposlenje. Mi smo obavezni brinuti se za tebe do tvoje šesnaeste godine, tako da je došlo 

vrijeme da se pobrineš sama za sebe. Gospođa Crowley ima kuću za izdavanje soba i 

potrebna joj je pomoć u pospremanju, pripremanju obroka i posluživanju stanara. Ti bi to 

mogla raditi, zar ne?" 

"Mogla bih", stidljivo odgovori Beatrice. 

"Dobro. Pa, onda idi sa sestrom Margaret i uzmi svoje stvari, a gospoda Crowley će te 

poslije ručka povesti sa sobom." Ustao je. Beatrice je iz iskustva znala da je razgovor 

završen. Otišla je do svoga ležaja u spavaonici i sjela. Srce joj je udaralo. Otkad je izgubila 

sestru Fredu, nije si dozvolila da postane bliska i povjerljiva s bilo kojom drugom djevojčicom. 

Ipak, nedostajat će joj sve, osobito mlade. Izvadila je kutiju za cigare ispod svog madraca i s 

ljubavlju je prigrlila. U njoj je čuvala sve što joj je bilo važno: praznu bocu joda, Fredin bijeli 

veo, blistavi kamen i nekoliko poruka koje je napisala Freda. Ušla je sestra Margaret noseći 

papirnatu vreću. Beatrice je u nju stavila svoje složeno rublje i košulje za spavanje, a zatim je 

dodala i kutiju za cigare. Dopustili su joj da ode do zajedničkog ormara i odabere dvije 

pamučne haljine koje je mogla pridodati svojim stvarima. Tijekom proteklih nekoliko godina 

nije bilo prilike u kojoj je Beatrice mogla nositi cipele, ali su joj pronašli par cipela koje je 

odbacila jedna od opatica, a koje će biti sasvim prihvatljive u kući gospode Crowley. Beatrice 

je mrzila biti obuvena. 

38

U podne je otac Paul objavio njezin odlazak. Sa svoga se sjedala za stolom oprostila sa 

cijelom školom. U jedan sat poslije podne sjedila je na stražnjem sjedalu automobila između 

svježeg povrća, dijelova plave poljske metalne stolice i šest vješalica. Dok je gospođa 

Crowley vozila, malo su razgovarale. Beatriceu to nije smetalo, jer bijaše previše zauzeta 

promatrajući svijet o kojem je tako malo znala. Činjenica što je slobodna i što će ostatak svog 

života provesti izvan zidina sirotišta, ostavljala ju je gotovo bez daha. Nije imala pojma kamo 

ide, što će se događati ili kako će se ona snaći u svijetu. Znala je samo da je još toga jutra 

pripadala misijskoj školi, a sada je osuđena da vidi kako to izgleda pripadati nekome imenom 

gospođa Crowley. 

16 

Geoffu Marshall u su godine između šesnaeste i dvadeset i treće protekle kao u magli. 

Izmjenjivala su se stanja alkoholnog zanosa i duboke potištenosti, stajanje na autocestama i 

seoskim putovima na kišnim olujama, snijegu, na jakoj kiši i uzavrelim vrućinama. 

U siječnju 1953. godine jednog je jutra na svoj sedamnaesti rođendan otvorio oči i ugledao 

oblačno nebo. Probudio se na prednjem sjedalu kamiona za dostavu namirnica. Vozač se 

sažalio na mladića nakon što ga je gotovo pregazio dok je stajao na rubu autoceste, na kiši. 

Kamion je putovao iz tvornice u Wichiti, u Kansasu, da bi robu isporučio u Nebrasku i Iowu. 

Satima je kišilo. Toplina u vozačevoj kabini, povezana s ledenohladnom kišom na staklu 

primoravala je vozača da redovito čisti paru sa stakla da bi bolje vidio. Zaokrenuvši za ugao, 

u svjetlu svoga kamiona ugledao je crni, zaleđeni lik. Dječak je bio obučen u traperice 

potpuno mokre od kiše, tako da su postale crne. Nosio je glatku mornarsku plavu jaknu koju 

je navukao preko ušiju, a koža mu bijaše tamna. Na njegovoj odjeći i kosi nakupljao se led. 

Kad je vozač uspio ovladati kamionom, nagazio je na kočnice i zaustavio se. Dječak je 

dotrčao do kamiona. 

"Upadaj", rekao je vozač dječaku. "Što dovraga radiš vani? Prvi je grad udaljen pedesetak 

kilometara." 

Geoff je objasnio da je stopirao i da ga je ovdje ostavio vlasnik obližnje farme. Na tom je 

mjestu skrenuo prema svojoj kući. Kad je napustio njegov automobil, prije četiri sata, nije još 

kišilo. Promet je bio slab i automobili su samo prolazili pored njega. 

Vozač kamiona rekao je Geoffu da skine svoju mokru jaknu i košulju i dodao mu je sa 

zadnjeg sjedala stari ručnik za kupanje. Geoff ga je omotao oko ramena. U termos-boci je još 

ostalo malo kave, koju su podijelili. Nijedan nije bio pričljiv, pa je Geoff ubrzo zaspao. 

Kad je otvorio oči nije bilo sunca. Bio je siv, ali topao dan. Košulja mu je bila suha, pa iako 

su mu traperice bile vlažne, u njima mu nije bilo tako neugodno. Vozač se zaustavio ispred 

39

estorana uz cestu. Kad je isključio motor, autostopera je probudila tišina. "Hajdemo 

doručkovati. Imaš li novaca?" pitao je vozač. 

Geoff je odmahnuo glavom. 

"U redu. Ja častim." Ušli su i sjeli u najbliži odjeljak. Bio je presvučen oštećenom i 

izblijedjelom žutom plastikom. Konobarica ih je promatrala iza pulta. Doimala se zbunjenom, 

kao da im je željela postaviti nekoliko pitanja. Ali nije. Vozač je viknuo nakon nekoliko minuta: 

"Hej, hoće li nas ovdje netko poslužiti?" 

"Što želite?" pitala je žena ne podigavši pogleda s novina. 

"Što imate?" 

"Uobičajeno - jaja, slanina, prepečenac, palačinke, žitarice. Što želite?" 

"Ja ću uzeti slaninu i pržena jaja. I kolačiće. A ti, momče? Želiš li slaninu i jaja?" 

Geoff kimne. 

"Hoćete li vi platiti za njega?" zapita konobarica. 

"Pričekaj i vidjet ćeš", odbrusi joj vozač. Namignuo je dječaku koji je sjedio sučelice njemu 

i dodao: "Ne trebaš biti ljubazan prema zlim ljudima. Ona još nije shvatila kako se zarađuju 

napojnice." 

Dok su jeli, ušao je jedan muškarac i sjeo za točionik. Bio je visok, vitak, prosijed 

četrdesetogodišnjak. Konobarica ga je oslovljavala imenom Lyle. Bez pitanja mu je nalila 

šalicu kave i sjela pored njega. Činilo se da su Lyle i konobarica nastavili razgovor od 

prethodnoga dana. On još uvijek nije pronašao nikoga tko bi mu pomogao raščistiti veliki 

štagalj, a prodaja je bila zakazana za subotu. Suosjećala je s njim, ali nije znala kako bi mu 

pomogla. 

"Ovaj moj prijatelj dobar je radnik", rekao je vozač muškarcu i dalje žvačući i pokretom 

brade pokazao na Geoffa. "Nudite li sobu i hranu osim plaće?" 

"Da imam sobu", odgovorio je Lyle, "ali to je samo do subote. Ništa za stalno. Plaćam 

deset dolara po danu, pet dana posla." 

Vozač se nacerio i odgovorio: "Uključite i ovaj doručak i sklopili smo posao. Dobro, 

momče?" 

Geoff bijaše zaprepašten onim što se tako brzo odigralo. Vozač ga je pozvao na doručak, 

a zatim ponudio i prodao njegov rad u idućih pet dana. Sad se cjenkao oko doručka kojeg je 

upravo pojeo. Nije rekao ni riječi, sve dok mu muškarac napokon nije prišao, pružajući ruku i 

rekavši: "Ja sam Lyle Moore. Kako je tebi ime?" 

"Geoff Marshall." 

"Drago mi je što smo se upoznali, Geoff. Prihvaćaš li posao? Čini se da je govorio samo 

tvoj prijatelj." 

40

"Da, prihvaćam posao", rekao je Geoff. "Do subote sam slobodan." 

Tako su Lyle Moore i Geoff Marshall napustili restoran u fordu gospodina Moorea. 

Mooreovo je imanje bilo udaljeno samo desetak kilometara od grada. Tu se uzdizala bijela, 

drvena dvokatnica, konjušnica s osam odjeljaka, štagljem za sijeno i strojeve i još jednim 

jako velikim štagljem prepunim predmeta koje je nedavno preminula gospođa Moore 

godinama skupljala. Ona i njezin suprug odlazili su na farmerske dražbe gotovo svakog 

mjeseca tijekom ljeta. To su bili njihovi izlasci. Farmeri su održavali dražbe kad su željeli 

kupiti novije strojeve ili katkad samo da bi prodavali starine koje su postale omiljene kod 

stanovnika grada. "Nevolja je s mamom - to je moja žena", rekao je Lyle. "Uvijek sam je zvao 

mama, kao i djeca. Pa, nevolja je s njom bila u tome što je kupovala stvari, ali ih nikada nije 

prodavala. Sada se moram osloboditi svega toga. U subotu dolazi voditelj dražbe i stoga 

moram vidjeti što sve imamo. Moramo to složiti i odvojiti. Sada je kod kuće samo moja 

najmlađa kći, Nancy. To je previše posla za nas dvoje. Ako možeš naporno raditi, znam da 

ćeš mi biti velika pomoć. Samo si u prolazu? Znam da nisi odavde. Koliko si star, uostalom?" 

"Ovog ću mjeseca navršiti devetnaestu", odgovori Geoff, dodavši dvije godine. "Putujem 

zemljom, pokušavam odlučiti gdje bih želio živjeti i čime bih se želio baviti." 

"Dobra zamisao. Ovo je velik svijet. Mnoštvo prilika." 

Soba za posjetitelje u kući Mooreovih bila je spavaonica koja je pripadala Lyleovom sinu 

dok je bio dječak. Sad bijaše odrastao, oženjen i živio je u Oregonu. Rijetko je posjećivao 

Srednji zapad. 

Prvi zvuk kojeg je Geoff čuo od kćerke Nancy bio je vrisak. Nije odgovorila na uzvik: "Hej, 

stigao sam", kojeg je izrekao otac čim su ušli na prednja vrata. Lyle je Geoffu pokazao 

spavaonicu i kupaonicu. Izlazili su u hodnik kad je Nancy doskakutala niz stube, s rukama na 

glavi, sušeći kosu mokru od tuširanja. Kad je Geoff izašao iz sobe, ugledala ga je i vrisnula. 

Svima je bilo neugodno, ali i razumljivo. Gospodin Moore objasnio je tko je njihov posjetitelj i 

činilo se da se sve smirilo. 

Taj su dan proveli tako što je mladi radnik premještao predmete u određene dijelove 

srednjeg, slobodnog dijela štaglja. Zabavljali su se dok je ispitivao Lylea što pojedini 

predmeti predstavljaju. Bilo je stotine neobičnih stvari, uključujući i drvene konjske saonice u 

koje se moglo smjestiti šestero ljudi. Bila je ondje i pila s ručkama na obje strane tako da 

dvoje ljudi zajedno može prepiliti stablo. Geoff je premještao velike željezne lonce za 

topljenje voska i kalupe za svijeće. U velikim su ormarima pronalazili stare radio-prijemnike, 

kutije s posuđem, različite izvedbe bućkalica za maslac i barem pedeset ukrasno 

izrezbarenih okvira za slike. Lyle je pričao čarobne priče o tome kako su se koristili ti stari 

primjerci, ali mladić nije mogao zamisliti da bi itko poželio kupiti takvo staro smeće. 

Te je večeri gospodin Moore dao Geoffu svoju odjeću da je obuče, dok je i svoju i 

Geoffovu prljavu odjeću stavio na pranje. Isto je tako priredio večernji objed, dok je Nancy 

sjela u dnevnu sobu i pozvala Geoffa da joj se pridruži. Činilo se da od svoje kćerke gospođa 

Moore nikada nije zahtijevala da joj pomaže u kući i da tako nešto još nikada nije djevojci 

palo na pamet. Svo troje su zajedno večerali, a tada je dvoje mladih izašlo van, u štagalj, da 

bi pogledali što su sve otkrili toga dana. "Mene zapravo ne zanima ta starudija s kojom radiš. 

41

Moj je otac u drugom štaglju sakrio domaći viski", rekla je Nancv. "Misli da ja o tome ništa ne 

znam. Hajde, pokazat ću ti." 

Otišli su u štagalj za sijeno. Otvorila je stari drveni ormar s kojeg se skidala boja. Izvadila 

je bocu. 

"Možemo ovdje sjesti", rekla je, krenuvši u ugao pretrpan sijenom, zaokrenula zatvarač i 

otvorila bocu. 

"To možda i nije tako dobra zamisao", primijetio je Geoff, ogledavajući se po nepoznatom 

mjestu. "Tvoj bi se otac mogao naljutiti." 

"Neće. Poznajem ja svoga oca. Oprat će posuđe, slušati program na radiju, objesit će 

odjeću na stražnjem trijemu i otići u krevet. Neće čak ni pogledati gdje smo mi. Nikada to ne 

čini." Bila je u pravu. Pili su domaći viski, a Nancy mu je pričala kako je dosadno i bijedno 

živjeti na Srednjem zapadu. Otvorili su drugu bocu. Negdje tijekom noći Geoff se probudio i 

otkrio da je Nancy otišla. Pronašao je put do kuće i otišao u krevet. Nadao se da je i ona 

učinila isto. 

Sljedeći je dan bio isti kao prvi. Jedina razlika bijaše u pričama koje je Lyle pričao o 

svakom starinskom predmetu. Pronašli su tri ukošena zrcala, svako visoko metar i 

osamdeset centimetara, koja je netko odnio iz hotela, zajedno s orahovom pločom i 

brončanim stalkom. Bilo je ondje i prljavih stolica presvučenih plavim baršunom iz kojih je 

kroz tkaninu probijala konjska dlaka. Lyle je otpuhnuo gustu prašinu sa crne kutije, koju je 

otvorio i pokazao čudnovato oblikovane pištolje. Bili su to pištolji za dvoboje. Objasnio je 

Geoffu običaj da muškarci svoje sukobe razrješavaju pucajući jedan na drugoga. 

Kad je došlo vrijeme za ručak, otišli su u kuhinju gdje je Lyle priredio sendviče i otvorio 

konzervu juhe. Jeo je gledajući kroz prozor. Soba je ostala tiha sve dok na kraju Lyle nije 

rekao: "Imao sam dobar život, mladiću. Da, jako sam sretan. Imam krov nad glavom. Imao 

sam ljubav dobre žene. Sva su moja djeca zdrava. Teško je obrađivati imanje, ali kad god 

poželim mogu otići na pecanje. Nadam se da ćeš pronaći svoj put. Nadam se da ćeš i ti imati 

dobar život." 

Toga se poslijepodneva žuti školski autobus zaustavio na cesti ispred Mooreove kuće i 

Nancy je polako došetala do kuće. Vidjela je kako je Geoff promatra iz štaglja, ali ni 

pokretom ruke nije pokazala da ga poznaje. Kad su muškarci za taj dan završili s poslom i 

došli se okupati, bila je u svojoj sobi na katu. Čula se glasna glazba i činilo se da Nancy 

pleše. Nije ni pokušala pomoći svome ocu, koji je opet priredio večeru i prljavu odjeću stavio 

u perilicu za rublje. 

Nakon večere Nancy i Geoff su se uputili u štagalj sa sijenom i do ormara u uglu. Nancy je 

bila dobro raspoložena. Mrzila je školu, mrzila je ovo imanje, mrzila je ovaj grad, ali danas je 

imala dobar dan. Odabrali su je da igra jednu ulogu u školskoj predstavi. "Zašto nisi rekla 

svome ocu?" zapitao ju je Geoff dok je naginjao bocu da ispije prvi gutljaj. 

"Ne zanima ga. Ne poznaš ti moga oca. Mama je bila jedina koju je takvo što zanimalo. 

Ona bi došla vidjeti moju predstavu. Ali ona me sada ne može vidjeti. Mislim da mrtvi ne 

znaju što nam se događa, što ti misliš?" 

42

"Ne znam. Moj je očuh bio propovjednik. Mnogo je pričao o umiranju i odlasku u raj ili 

pakao, ali bio je takav licemjer da sam ga prestao slušati. O tome već dugo nisam 

razmišljao." 

"Pa, mislim da nas nitko ne može vidjeti", nastavila je Nancy. 

"Ali voljela bih im pružiti nešto što bi vrijedilo vidjeti. A ti?" Raskopčala je bluzu i počela je 

skidati. "Nikada prije nisam vidjela crnca. Skini se." 

"Ja nisam crnac", odgovorio je Geoff. "Ja sam Australac." 

"O, ne zanima me odakle si. Crno je crno, tako ja mislim." Uhvatila ga je za ruku i stavila je 

na sebe. "Dođi da se zabavimo", šapnula je. 

Dok je bio u Texasu, Geoff je slušao svoje prijatelje kako govore o svojim susretima s 

djevojkama, ali on nikada nije bio s djevojkom. Oklijevao je i sporo napredovao. Nancy je bila 

pokretač. Dovršili su bocu, pa nije bio sasvim siguran što se zbiva. Nije nalikovalo onome što 

su njegovi prijatelji opisivali. Činilo se da je gotovo. Obukla je odjeću i otišla u kuću. Pričekao 

je nekoliko minuta i krenuo za njom. Otišla je u krevet. 

Trećega dana čišćenja štaglja Lyle je otkrio drvenu kutiju za jaja, u koju je gospoda Moore 

između komadića kartona, pažljivo složila komade starinskog nakita. Rekao je Geoffu da sve 

zajedno odnese u kuću. Te je večeri namjeravao podrobnije pregledati sadržaj. 

Nakon večere Lyle se sjetio kutije za jaja i zamolio Geoffa da je odnese Nancy. Rekao joj 

je da sve pažljivo pregleda tako da im ništa ne promakne i da vidi ima li ičega što bi bilo 

vrijedno. Kasnije će joj se pridružiti, kad opere kuhinju i rublje. Geoff je promatrao Nancy dok 

je pregledavala kutiju. Uzimala je svaki predmet iz udubljenja za jaja. Bilo je ondje prstenja, 

naušnica, ogrlica i narukvica. Niti jedno od njih dvoje nije znalo dovoljno da bi odredili 

vrijednost nakita, ali je Nancy podigla bisernu ogrlicu i, umjesto da je vrati u kutiju, stavila ju 

je u svoj džep. Nastavila je pregledavati komade i prije nego im se njezin otac pridružio u 

dnevnoj sobi, u svoj je džep spremila dijamantni prsten, smaragdni broš i dijamantnu 

dugmad za manšete. Činilo se da ga je zapanjila zbirka koju je prikupila gospoda Moore i bio 

je siguran da će nakit postići dobru cijenu na subotnjoj dražbi. 

Sredinom sljedećega dana dva su muškarca dovršila posao. Lyle je rekao Geoffu da može 

otići ako želi ili može provesti noć kod njih i sljedećega jutra krenuti na put. Lyle je pronašao 

sportsku torbu koju je odbacio njegov sin i u nju je stavio malo svoje odjeće za Geoffa. Dao 

je mladom čovjeku novčanicu od deset dolara za svaki radni dan. Pružio je ruku i rekao: "I 

ovo je za tebe." Bila je to igla za kravatu i odgovarajuća dugmad za manšete. "Mislim da bi 

ovo crveno kamenje mogli biti granati ili čak rubini. Nisam siguran, ali lijepo izgledaju." 

"Lijepi su", rekao je Geoff. "Ne znam gdje bih ih mogao nositi, ali lijepi jesu." 

"Svaki mladić koji putuje ovom zemljom u potrazi za svojom sudbinom može iskoristiti 

lijepu dugmad za manžete", u šali je rekao Lyle. 

Sljedećega jutra dok su se vozili nazad do restorana, mladi je putnik bacio pogled na 

vozača, usredotočenog na cestu kojom se već tisuću puta provezao. "Dobar je on čovjek", 

razmišljao je Geoff. "Čestit, možda čak i velikodušan. Šteta što to njegova kći ne vidi, ali tko 

43

sam ja da bi prosuđivao? Ja ih poznajem samo nekoliko dana. Možda stari momak osjeća da 

je njegova nadnica preniska, a istovremeno mu je i drago što nisam previše vremena proveo 

s rukama na njegovoj kćerki." U džepu je osjećao dugmad za manšete. "Od njih nemam 

nikakve koristi", razmišljao je. "Vjerojatno mi ih je dao kao isplatu, a ne iskreno. Ali dobar je 

on momak." 

Lyle se oprostio ispred restorana i ušao na šalicu kave. Geoff je ostao na cesti, podignutog 

palca. Za pet minuta krenuo je na put. 

Nastavio je autostopom putovati širom Sjedinjenih Država; naučio je da je jeftinije piti nego 

jesti. U Detroitu je mjesec dana radio kao perač posuđa. U New Orleansu se zaposlio u tvrtki 

za skupljanje smeća. U Miamiju je uređivao travnjake i vrtove. Čini se da je posvuda gdje bi 

se našao postajao magnet za nesretne ljude koji su već po navici krali jedni od drugih. Perači 

posuđa krali su napojnice od konobara, smetlari su krali bicikle koji bi stajali vani na dvorištu, 

radnici koji su uređivali travnjake zapitali bi vlasnike mogu li se poslužiti kupaonicom, a zatim 

bi ukrali sve što im je moglo stati u džepove. Geoff je razumijevao krađe. I on je osjećao da 

je prikraćen i bio je zavidan, ali osjećaj koji je bio jači od svih ostalih bijaše krivnja, jer krađa 

je nešto pogrešno. Mrzio je vidjeti da to drugi čine i mrzio je sebe znajući da je i sam 

sposoban ukrasti. Geoff nije imao ambicija. Nije znao ni za kakav posao koji bi bio imalo 

zanimljiv i otkrio je da svakom osjećaju može pobjeći ako se opije. Bilo je to dobrodošlo 

olakšanje. Postao je ovisan o alkoholu. 

U Arizoni, u devetnaestoj godini, dospio je u zatvor zbog krađe čekova s prednjeg sjedala 

parkiranog automobila. Poslali su ga u popravni dom. Činilo se da je na putu oporavka kad 

ga je osiguravajuća tvrtka zaposlila da obavlja sitnije poslove. Na nesreću, dio njegovih 

dužnosti bila je nabavka alkoholnih pića za agente. Ta bi pića klijentima nudili besplatno. Bilo 

je previše jednostavno doći do alkohola i uskoro je izgubio posao. Kasnije, u San Franciscu, 

u Kaliforniji, otkrio je posebnu travu za pušenje koja u drugim državama nije bila zakonom 

dopuštena. Ovisnost o toj nedozvoljenoj drogi, zajedno s već postojećim problemom 

alkoholizma, značila je potpunu propast. Izgubio je osjećaj za vrijeme i prostor. Mjesecima je 

bio pod utjecajem droge. 

17 

Crowleyeva kuća za izdavanje bila je dvokatna zgrada, jedina u lijepo uređenom 

susjedstvu koja je vapila za premazom bijele boje. Iznad prednjega ulaza, u širini ulaznih 

vrata, bio je napušten krov, čime se željelo ostaviti utisak čvrstoće i snage. Dva stupa koja su 

pridržavala taj dio krova bila su napravljena od opeka. Mali su prozori ukrašavali prednju 

stranu, a na svakom su visjele zavjese različitih boja. Ispred kuće protezala se travnata 

površina, okružena željeznom ogradom do visine struka. Vrata bijahu zahrđala i zaglavila su 

se u otvorenom položaju. Kuću je okruživalo neuredno grmlje i nekoliko hrabrih cvjetova. 

44

Gospoda Crowley pokazala je Beatricei svoju kuću dok se automobilom provezla pored nje, 

kako bi došla u stražnju uličicu, gdje je automobil parkirala pored stražnjeg ulaza. Pet stuba 

vodilo je do djelomično skrivenih vrata koja su se otvarala u četvrtasti stražnji trijem dužine i 

širine metar i pol. 

"Namještaj stavi na trijem, a povrće donesi u kuhinju", zapovijedila je Daphne Crowley kad 

je zalupila svojim vratima na automobilu i nestala u kući. Beatrice se ogledala naokolo. U 

zraku se osjećao vrlo slab miris. Krenula je za mirisom i pronašla zanemareno i zaboravljeno 

stabalce koje je raslo između te i susjedne kuće. Istoga se trenutka vratila svome zadatku. 

Nije željela da se njezina nova gospodarica na nju naljuti na samom početku njihovog 

odnosa. Prenijela je dijelove stolica i dugačku vješalicu za kapute i složila ih na trijemu pored 

metalne kutije za dostavu mlijeka, nagnutog postolja za grobni vijenac i brojnih praznih kutija. 

Izvadila je hranu iz automobila. Ušavši kroz vrata našla se u kuhinji gospode Crowley. Bila 

je to pretrpana prostorija s crno-bijelom imitacijom pločica na podu i posuđem nagomilanim 

visoko u sudoperu i na obližnjem stolu. Ormari poslagani uz zidove nisu imali vrata, tako da 

se činilo kao da soba nema zidova, samo police do kraja ispunjene čašama, šalicama, 

posudama, kutijama svih boja i veličina i hranom u različitim stupnjevima starosti. Ispod 

stola, gdje je drijemala na stolici provirila je žuta mačka. Jedino prazno mjesto nalazilo se na 

podu, tako da je ondje spustila vrećice. 

"Najprije operi posude", začuo se glas iza vrata. "Operi ga, obriši i pospremi. Doći ću ti 

pomoći za nekoliko minuta. Kasnije ću ti pokazati tvoju sobu." To se činilo ogromnim 

zadatkom, ali je Beatricei zapravo bilo drago što ima nešto na što se može usredotočiti. 

Njezinim je neizgovorenim pitanjima trebalo odmora. Najprije je morala presložiti prljavo 

posuđe na stolu, da bi mogla izvaditi ono iz sudopera. Tada je sudoper napunila sapunicom. 

Dva sata kasnije, nakon što je dva puta promijenila vodu za pranje, zadatak bijaše dovršen. 

Žuta ju je mačka već bila prihvatila i predući se mazila oko njenih nogu. 

"O, zaboga, već je kasno", rekla je Daphne Crowley kad je naglo otvorila vrata. "Moramo 

se pripremiti za poslijepodnevni čaj. Oguli one krumpire; evo sprave za guljenje. Ja ću 

napraviti kolačiće!" 

Pripreme su tekle glatko. Daphne je postavljala određene zahtjeve, a Beatrice ih je mogla 

ispuniti bez pitanja ili primjedbi. "Sada operi ruke i stavi čistu pregaču. Želim da te svi vide. 

Evo, ponesi ovo u blagovaonicu." 

Ušle su u drugu prostoriju u kojoj su četiri muškarca sjedila kod stola. "Gospodo, ovo je 

Beatrice. Ona je izvježbana domorotkinja iz misije sestara milosrdnica. Pomagat će mi, a 

vama će se sklanjati s puta, tako da se nadam da će sve biti u redu. Beatrice, donesi posudu 

za juhu." 

Tako je protekao prvi i većina sljedećih dana u kući za iznajmljivanje gospode Crowley. 

Beatrice je mijenjala presvlake na krevetima, čistila i četkala tepihe u sobama za stanare i u 

blagovaonici i salonu. Kad je shvatila kako Daphne želi pripremati jela, kuhala je sve obroke, 

pa je čak pomagala plijeviti u dvorištu. Uzgajala je i njegovala zanemarenu voćku između 

dviju kuća, a ona je zauzvrat puštala blistavo novo lišće, dok su joj se grančice počele 

razvijati i pružati prema nebu. 

45

Njezina soba bijaše u potkrovlju, u koje se ulazilo kroz vrata do kojih se moglo doći 

stražnjim stubištem iz kuhinje. Veliko potkrovlje bilo je ispunjeno spremljenim stvarima, ali 

jedan je središnji dio bio odvojen starim pokrivačima koji su čavlima bili pričvršćeni na 

stropne grede i činili zidove od tkanine. U toj je sobi bio samo uzak krevet i ormarić, ali je 

Beatrice mogla doći do drugih komada pokućstva spremljenog između kutija čiji je sadržaj 

vjerojatno odavno bio zaboravljen. Nakon tjedan dana, osjećajući se vrlo hrabrom, Beatrice 

je bez dozvole preuredila potkrovlje, premjestivši pokrivače i stavivši u svoju novu sobu još i 

mali crveni stol i crnu stolicu na čijem je naslonu bio uzorak u obliku preslice, stolicu za 

ljuljanje i napuklo zrcalo. Povećavši prostor, obuhvatila je i kosi prozor koji je, kad bi ga 

otvorila, gledao na krov. Bilo je prekrasno. Mogla se popeti kroz prozor na ravni dio krova 

gdje je nitko odozdo nije mogao vidjeti. Već je prve noći otkrila da može sjediti vani pod 

zvijezdama i osjećala je da je to pravi trenutak za proslavu. Zbog gradskih svjetala bilo je 

teže vidjeti nebeska tijela nego na selu, ali to je nije smetalo. Zapravo joj se više sviđalo 

spavati pod otvorenim nebom. Tvrdi se pod nije jako razlikovao od tvrdih ležajeva u sirotištu. 

Nakon nekog vremena mogla je isključiti buku koja se nastavljala cijele noći. Beatrice se nije 

mogla prisjetiti razdoblja u svome životu kad je bila tako sretna. 

Stanari u kući za iznajmljivanje bili su nalik oceanskoj plimi, ulazili i izlazili, dolazili i 

odlazili, ali neki su ostajali duže od drugih. Andrewa Simunsena smatrali su dugotrajnim 

stanarom. Imao je dvadeset i jednu godinu, bio je visok, vitak, zgodan i potpuno usredotočen 

na to da uspije. Svoje osnovno obrazovanje završio je u seoskom kraju u kojem se i rodio i 

gdje je njegova obitelj još uvijek prebivala. U grad je došao zbog višeg obrazovanja i ondje je 

i ostao. Nije ga zanimalo poljodjelstvo, kao njegovog djeda, niti očeva trgovina mješovitom 

robom, ulog za kojeg se njegov otac nadao da će jednog dana postati vlasništvo njegova 

sina. 

Andrew bijaše dalekovidan. Proučavao je gospodarska kretanja i bio potpuno siguran da 

se bogatstvo može zaraditi s mineralima: željezom, olovom ili petrolejom. Imao je naviku da 

promatra svoje ruke i zamišlja prsten od blistavo uglačanog zlata, s besprijekornim bijelim 

dijamantom u sredini. To je radio svakoga dana nekoliko puta kako bi se podsjetio na svoj cilj 

- bogatstvo. Uvijek je ispočetka smišljao oblik prstena u svojoj glavi. Znao je da će jednoga 

dana biti njegov, a rudnici su mu se činili najsigurnijim putem do uspjeha. Na nesreću, nije 

imao novaca za ulaganje i doslovno ništa nije znao o tom području rada. Zaposlio se u 

gradskoj banci gdje je dolazio u dodir s najutjecajnijim i najmoćnijim muškarcima u zemlji. 

Kod gospode Crowley je živio jer je bilo jeftino i u blizini autobusnih linija. Pokušavao je 

uštedjeti dio svoje male plaće, ali to bijaše teško, jer je morao držati do svoga izgleda, a 

dobra odjeća bijaše neminovan izdatak. Izbacio je sve podnevne objede. Veliki dio vremena 

je hodao, umjesto da se vozi autobusom. Nije čak ni dolazio u iskušenje da promatra bogate 

mlade dame iako nije mogao sasvim suspregnuti svoje muške želje. Umjesto toga, otišao je 

korak dalje. 

Približio se bogatoj i usamljenoj klijentici banke čiji je muž često putovao. Uživala je u 

njegovom društvu do te mjere da je podupirala njegov dohodak u zamjenu za osobnu pažnju. 

Ime joj je bilo Elizabeth, gospođa Henryja Holmesa. Nikada nisu raspravljali o novcu. 

Odlazeći od nje nakon prvoga sastanka, u džepu kaputa pronašao je dolare. Sada je već 

46

prema želji koju bi joj ispunio sasvim dobro mogao predvidjeti koliki će mu iznos gurnuti u 

džep. 

Prisjećao se kad mu je baka, dok je bio dijete, pomagala da se pripremi za kratak izlet. 

Podigla je jednu od njegovih čarapa. "U čarapu sakrij svoj novac", rekla je. "Lopovi se neće 

prisjetiti da pogledaju u savijene čarape." Koliko god to zvučalo šašavo i ženskasto, nikada 

nije odbacivao iznošene čarape. U ormaru je imao jednu ladicu punu takvih čarapa, a u 

svakoj su bile dolarske novčanice, poklon od Elizabeth. 

Gospođa Crowley iznajmljivala je pet soba. Sve su bile gotovo potpuno isto namještene - 

krevet, ormarić, stolić, pisaći stol, stolica i svjetiljka. Ništa se od toga pokućstva međusobno 

nije slagalo, ali je bilo čvrsto i izdržalo bi čovjeka povelike težine. Na prvom katu su bili tuš, 

kada i odvojeni zahod, a na drugom zahod i umivaonik. Osobna spavaonica Daphne Crowley 

bijaše zabranjeno područje. Na uzici koja je sigurnosnom iglom bila prikvačena za njezin 

džep nosila je mali brončani ključić. 

John Ramey, drugi stanar, bio je pedesetogodišnjak kojem su se sijede vlasi počele širiti 

od sljepoočnica prema ostalom dijelu glave. Imao je prodorne plave oči s kapcima koji se 

nikada nisu potpuno otvarali. Prije šest mjeseci u njegovom je domu planuo požar, pa su mu 

poginuli žena, sin i snaha. To ga je uništilo. U početku je živio u kući svojih prijatelja, ali bilo 

mu je teško pronaći vlastiti mir. Željeli su razgovarati kad njemu nije bilo do razgovora. Kad 

noću nije mogao spavati bila mu je potrebna šetnja, pa je odlazio u ponoć, a vraćao se oko 

tri ujutro. Pokušavao je biti obziran i nikoga ne buditi, ali je isto tako želio izbjeći brojna 

pitanja i savjete. 

Jednoga dana čitao je oglase u novinama i pronašao Daphneinu kuću. Nije mu bilo stalo 

kako izgleda ili kakvog je okusa hrana. Jednostavno, to je bilo mjesto na kojem je mogao 

ostati sve dok ne odluči što će učiniti sa svojim životom. 

Radio je za tvrtku koja je proizvodila cement i koja se do tragedije hvalila s njegove 

dvadeset i dvije godine savršenoga rada. Svakoga je dana odlazio na posao, ali griješio je, 

bilo je previše pogrešaka. Nadglednik nije znao kako bi s njim postupao. Bio je deset godina 

mlađi od Johna i imao samo polovicu njegovog iskustva, a ujedno je i suosjećao s njegovim 

užasnim gubitkom, ali je znao da nešto mora poduzeti. Dogovorio je sastanak s poslovođom 

da bi od njega mogao zatražiti savjet. Poslovođa i nadglednik pokušali su razgovarati s 

Johnom, ali bilo je to nalik razgovoru s praznom školjkom. Samo se osmjehivao i kimao 

glavom. 

Najveća soba za iznajmljivanje u kući gospode Crowley nalazila se na prednjem uglu 

kuće, a u njoj su boravili konobar Kenneth i Charles, mladi muškarac koji je u istom lokalu u 

kojem je radio i Kenneth goste zabavljao pjevajući i svirajući različite instrumente. Noću su 

radili, a danju spavali. U sobi je bio dvostruki krevet, a svaki je plaćao punu tjednu 

najamninu, tako da je Daphne bila zadovoljna. Zbog svoga radnog rasporeda rijetko su jeli s 

drugima, tako da činjenica da dva muškarca dijele jednu sobu nije postalo sporno pitanje. 

William Brawley, još jedan stanar, imao je svijetlocrvenu kosu. Bio je mišićav i težak 

stotinu kilograma, tridesetpetogodišnjak, radio je u pivovari i bio najveći zagovornik proizvoda 

svoje tvrtke. Izbacili su ga iz više gostionica, s više igrališta i iz više hotela i kuća za 

47

izdavanje, nego što bi čovjek mogao i zamisliti. Nije djelovao kao alkoholičar. Tipično 

podbuhlo lice i crveni nos nisu bili upadljivi zbog toga što je njegova svijetla put bila 

prekrivena dubokim zlatnim tenom prošaranim tamnosmedim mrljicama i prepuna bora. Ljudi 

nisu znali kad je pijan, jer ga nikada nisu vidjeli trijeznoga. Brawley, kako su ga svi zvali, 

pokazivao je samo jednu osobinu, a održavao ju je odano svakoga jutra ispijajući tri piva za 

doručak i barem još dvadeset prije spavanja. Bio je glasan, grub, sveznalica i rado se 

svađao, ali je svakoga petka na vrijeme plaćao cijelu stanarinu. Za gospođu Crowley to 

bijaše jedino važno. 

"Beatrice, znaš li glačati?" pitala je Daphne dok je jutarnje sunce po kuhinjskome stolu, za 

kojim je sjedila namačući dva dana stare kolačiće u vrčić vrelog čaja, crtalo različite oblike. 

"Malo sam glačala, ali ne mnogo." 

"Pa, nije teško. Moraš paziti na ono što radiš, tako da ne ostaviš glačalo predugo na 

jednome mjestu, kako ne bi spalila tkaninu. Danas ću ti pokazati. Svi stanari dodatno plaćaju 

ako im mi peremo i do sada su svi bili zadovoljni osim Andrewa Simunsena. Njemu se više 

sviđaju kineske perionice. Čudan mladi čovjek. Ponaša se kao da je netko važan. Kinezi, 

možeš li zamisliti!" 

Kasnije toga dana Daphne je Beatricei pokazala kako napuniti električnu perilicu za rublje, 

kako nakon okretanja perilice mokru odjeću staviti u valjke koji će je cijediti u posudi za 

ispiranje i konačno, kako ih ponovo iscijediti i staviti u košaru za rublje. Daphne je nadgledala 

vješanje odjeće na užetu za rublje i davala izravne upute. Motku s rascijepljenim vrhom 

trebalo je umetnuti kako bi držala mokru težinu, a plahte je trebalo pažljivo postaviti tako da 

ih vjetar ne baci na automobil. Tada ju je Daphne uputila kako složiti odjeću, što je uslijedilo 

nakon pouka o glačanju. 

Pri večernjem objedu Brawley se žalio zbog kruha. Pozvao je Beatrice u svoju sobu i 

počeo je ispitivati o pečenju kruha, što je ona radila. "Ima grozan okus; grub je toliko da se 

med nije mogao upiti, nego mi je curio na prste. Reći ću to gospođi Crowley kad je vidim. 

Bolje da te nauči kako treba raditi, crnkinjo, jer će inače morati odustati i kupovati kruh u 

trgovini. Ako se nešto ovdje ne promijeni, netko će otići, a to neće bit' stari Brawley." 

Djevojku su potresle uvredljive primjedbe. Kad je obavila sve dnevne zadatke, sjela je 

visoko na svoje mjesto na krovu i prvi put se zapitala što bi bilo kad je gospođa Crowley više 

ne bi trebala. Kamo bi otišla? Što bi mogla raditi? Već je dva tjedna prošlo otkada je otišla iz 

doma za siročad i prvi se put pitanje o budućnosti pojavilo u njezinim mislima. 

48

18 

Sljedećega je tjedna Beatrice čistila kupaonicu na drugom katu i pored umivaonika 

pronašla zlatan sat. Kad se uputila niz stubište da zatraži Daphnein savjet, prošla je pored 

sobe Andrewa Simunsena. Vrata su bila otvorena, a on je sjedio za stolom čitajući knjigu. 

Kad ju je ugledao, osmjehnuo se i rekao: "Bog." Tada je savinuo ugao stranice, zatvorio 

knjigu i nastavio: "Žao mi je, zaboravio sam tvoje ime." 

"Beatrice", odgovorila je, a onda mu pokazala sat. "Je li ovo vaše? Pronašla sam ga dok 

sam pospremala." 

"Gle, zaista. Da, moj je", odgovorio je ponovo vraćajući knjigu na stol. "Nerado ga skidam, 

jer zaboravljam da sam to učinio. Hvala ti što si ga pronašla." 

"U redu je. Nadam se da vas nisam prekinula u čitanju", rekla je ulazeći u njegovu sobu i 

pružajući mu sat. "I ja volim čitati." 

"Doista. Nikada o domorocima nisam razmišljao kao o znanstvenicima. Što čitaš?" upitao 

je stavljajući sat na ruku. 

"Volim znanost, fiziku, biologiju, astronomiju. Naravno, nisam ništa pročitala otkad sam 

napustila školu i došla ovamo." 

"U gradu postoji knjižnica. Imaju mnogo knjiga za koje sam siguran da ih još nisi vidjela. 

To je ogromno mjesto. Trebala bi pronaći nekoga da te jednom odvede onamo." Tada, 

svjestan vlastitog prijedloga, hitro je dodao: "Ili još bolje, mogu ti dati upute kako da sama 

pronađeš knjižnicu." Izvadio je komad papira i olovku i počeo joj zapisivati upute. Dok je to 

radio, upitao je: "Što ćeš uraditi sa svim tim znanjem?" 

Beatrice pogleda glatko izbrijanog mladog čovjeka i reče: "Učiniti? Kako to mislite, učiniti s 

tim?" 

Andrew uzdahne i ispusti čudan tihi zvuk kojega je popratio izrazom zbunjenosti. "Dobro 

pitanje", pomislio je. "Nikada nisam čuo za tamnoputog znanstvenika, a kamoli za 

znanstvenicu. Kakvim se poslovima bave domoroci?" Nije to znao. Vjerojatno ih nisu 

zapošljavali u banci, čak niti da bi iznosili smeće. "Osobno ne poznajem nijednog domoroca. 

Osim tebe, naravno. Ništa ne znam o tvome narodu. Pričaj mi o sebi." 

"Dobro", odgovorila je. "Zapravo ne znam što bih rekla", ali tada mu je počela pričati priču 

svoga života. Kad je dovršila, Andrew je shvatio da ni ona ne zna mnogo o svojoj rasi. 

Beatrice je zapitala Daphne o knjižnici, da je jednog poslijepodneva odvede onamo, a 

odgovor bijaše uvijek isti: "Otići ćemo tamo." Mjesec dana kasnije, dok su obilazile trgovine, 

Beatrice još jednom podsjeti svoju poslodavku, tako da su zaustavile automobil. Dvije su se 

žene popele cementnim stubama i prošle između velikih stupova i kipova dvaju lavova. 

Starija žena u knjižnici je zahtjev domorodačke osobe za posudbom knjiga doživjela kao šok. 

49

"Zna li ona dobro čitati? Hoće li razumjeti da se o knjigama treba brinuti i vratiti ih na vrijeme? 

Kakve bi je knjige zanimale? Možda bi htjela doći u knjižnicu i ovdje čitati? Tada se nitko ne 

bi trebao brinuti hoće li vratiti knjige u knjižnicu ili ih oštetiti. Da, najbolje da dolazi u knjižnicu 

i ondje čita", ponovila je knjižničarka nekoliko puta, obraćajući se Daphne, a ne Beatricei. 

Beatricei nisu odbili dati člansku iskaznicu. Samo joj je nisu dali, objasnila je Daphne na 

putu kući. Njezinu je novu zaposlenicu to iskustvo duboko razočaralo. Sjedila je na trijemu 

kad su se počele uključivati ulične svjetiljke i kad je Andrew Simunsen odlazio iz kuće. 

Zaustavila ga je i pokušala mu ispričati svoju nevolju, ali njemu se jako žurilo, tako da je 

samo promrmljao: "Žao mi je." Sljedeće je srijede pozvao Beatrice u svoju sobu i predao joj 

tri knjige iz knjižnice koje je podigao pod svojim imenom. To bijaše početak dugotrajnog i 

složenog odnosa. Još uvijek nije shvaćao kakva bi dobrobit za tamnoputu služavku mogla 

proizaći iz svega toga proučavanja, ali se osjećao krivim zbog odnosa bijelaca prema 

njezinom narodu. Osjećao se krivim što za nju nema budućnosti, a duboko unutra, dušu mu 

je mučio način na koji on sam od Elizabeth zarađuje novac. 

Sa sestrama milosrdnicama postojao je dogovor da njihova pređašnja štićenica za svoje 

usluge dobiva malu plaću, stan i hranu. Deset posto plaće trebalo je slati izravno u školu, što 

bi se smatralo Beatriceinim nedjeljnim milodarom crkvi. O tom dogovoru ona ništa nije znala, 

tako da je uzalud čekala dan kad će joj Daphne dati plaću. 

Beatrice je bila pet mjeseci zaposlena i Daphne je zapravo i pomišljala da joj počne davati 

nekakvu malu svotu, kad se dogodilo nešto što ju je navelo da promijeni naum. Onoga dana 

kad je zazvonio telefon i kada ju je tajnica tvrtke za proizvodnju cementa obavijestila da je 

John Ramey mrtav, shvatila je da će se poremetiti primanja njezine kuće za izdavanje. 

Rastresenost i nesabranost Johna Rameya na kraju su mu se osvetili. Pokrenuo je jedan 

stroj, ali je istovremeno na mokar pod, koji je bio tek opran ispustio žicu kroz koju je prolazila 

struja. Sada je Daphne imala na brizi slobodnu sobu. 

"Beatrice, donesi kartonsku kutiju i pomozi mi da složim Johnove stvari", rekla je Daphne 

kad je bezosjećajno vratila telefonsku slušalicu na telefon. "On je mrtav." 

Gospodin je Ramey ispod svoga kreveta imao dva kožna kovčega, tako da im kutija na 

kraju nije ni bila potrebna. Imao je vrlo malo osobnih stvari, uglavnom odjeću. Nije bilo 

nikakvog albuma sa slikama, nikakvog nakita, samo nekoliko higijenskih potrepština i dva 

paketića cigareta, koje je Daphne odnijela u prizemlje. Bila je ondje i pepeljara koju prije nije 

vidjela. Ostavila ju je na stoliću pored kreveta i dodala je namještaju svoje kuće. Spakirani su 

kovčezi stajali dva dana u hodniku, a tada su ih premjestili u potkrovlje, dok netko ne dođe 

po njih. Nitko se nikada nije pojavio. 

Brawley se nastavio žaliti na hranu. Kritizirao je izgled svoga rublja, prašinu na pokućstvu i 

sve ostalo za što je bio siguran da je tamnoputa žena dotakla svojom rukom. Gospođa 

Crowley svoje je odgovore usavršila do prave umjetnosti. Uvijek bi protresla glavom u 

nevjerici, navukla izraz pozornog slušatelja i obećala da će se pobrinuti za to ili da će se 

osloboditi djevojke. Beatrice je u početku sve njegove primjedbe uzimala srcu i osjećala se 

loše stoga što nije mogla zadovoljiti jednog stanara. Međutim, postepeno je shvatila da bi 

Brawleya mogla zadovoljiti samo kad bi nestala ili kad bi joj koža pobijelila. 

50

Daphne je sobu Johna Rameya na posljetku iznajmila zaposlenoj gospođi koju su 

preporučili Kenneth i Charles. Radila je u prodavaonici odjeće u gradu i unaprijed je platila 

najamninu za dva mjeseca, što je ušutkalo sva vlasničina pitanja. Helena bijaše vrlo visoka i 

vitka. Nosila je najbolju odjeću i imala je toliko mnogo odjeće da je iz trgovine morala donijeti 

dvije željezne police na koje je složila svoje cipele, šešire i odjeću. Na lice je uvijek nanosila 

debeli sloj pudera, na usne žarko grimizni ruž i imala je dugačke nokte na rukama. Za svaku 

boju svoje odjeće imala je komplet nakita. Vodila je buran društveni život. Beatrice bi čula 

lupkanje njezinih visokih peta u bilo koje doba, kako dolazi i odlazi iz kuće gospođe Crowley. 

Beatrice je na krovu provodila toliko mnogo vremena daje mogla izvješćivati o dolascima i 

odlascima svakog stanara. Prepoznavala je njihove korake. Čak je znala da je muškarac koji 

svakog jutra donosi mlijeko, stavljajući ga u metalnu kutiju kako bi očuvalo svježinu isti onaj 

muškarac koji je tiho dolazio i odlazio preko stražnjeg trijema i slobodno ulazio na vrata koja 

je draga Daphne tako marno čuvala svojim brončanim ključićem. 

Prošla je prva godina njenoga rada kod gospođe Crowley. Daphne je konačno počela 

plaćati svojoj zaposlenici. Nitko nikada nije pitao Beatrice je li sretna ili nije, a i ona si je sama 

rijetko postavljala to pitanje. Čitala je novine i slušala razgovore stanara, tako da je znala što 

se događa u svijetu. Ali bilo kakve rasne napetosti koje su se javljale u gradu prolazile bi 

nezabilježene. Zapravo, činilo se da nitko na cijelom australskom kontinentu nije svjestan 

bilo kakvih crno-bijelih sukoba. 

19 

Zadnja su svjetla športskog ševroleta iz 1953. godine bljesnula crveno kao trešnje, kad 

je vozač nagazio na kočnicu i zaustavio se. Bijeli dim još se uvijek uzdizao s automobilskih 

guma kad je vozač prebacio mjenjač u položaj za vožnju unazad i polako krenuo, prelazeći 

udaljenost između vozila i autostopera koji je sada potrčao da bi ga dostigao. Geoff je napola 

očekivao da će nevidljivi vozač pritisnuti papučicu gasa kako bi automobil poskočio prema 

naprijed, a on ostao gledajući za automobilom ili ispružen na tlu. To mu se već događalo. 

Oprezno je otvorio suvozačeva vrata. Vozač bijaše mlad čovjek zlatne preplanule kože i 

izblijedjele plave kose, vrlo kratko ošišane. Kažiprstom je pokazao Geoffu da uđe. Automobil 

bijaše tako nov da je još uvijek mirisao na tvornicu. 

"Kamo si krenuo", pitao je plavokosi. 

"Nikamo određeno. Kamo ti ideš?" 

"U Fort Irwin u Kaliforniji. Upravo su me unovačili na dvije godine. Tako sam zaradio ovaj 

poklon. Nije li prekrasan?" rekao je lupnuvši po upravljaču presvučenom kožom. "Ondje 

odakle ja dolazim Burkovi posjeduju gotovo sve, uključujući i prodaju automobila. Naravno, 

51

njihov sin ne mora odslužiti vojsku. Mislim da su mi Burkovi platili da obavim njegov posao. 

Prilično lukavo, zar ne?" 

Geoff se osmjehnuo, ali ništa nije odgovorio. Već je ocijenio ovog momka. Trebao ga je 

samo slušati, što će biti mala cijena za vožnju od Srednjeg zapada do Zapadne obale. 

Shvatio je da momak pripada onima koji su zaljubljeni u sebe. Nije bio siguran je li automobil 

ukraden ili ga je vozaču doista poklonio netko imenom Burk. Zapravo nije ni bilo važno. 

"Harry. Harry Tuli", rekao je plavokosi pružajući desnu ruku na pozdrav. 

"Jeff", odgovorio je autostoper. 

Dva su tinejdžera bila u automobilu, koji je ponovo krenuo velikom brzinom, tek nekoliko 

minuta, kad je Harry zamolio svoga putnika da mu sa zadnjeg sjedala dohvati pivo. "Uzmi i ti. 

Previše će se zagrijati da bi imalo dobar okus. Stat ćemo negdje da bismo nabavili hladnjak." 

Dan su proveli ispijajući ostatak piva iako se ugrijalo i dovršili su paket cigareta koji ih je 

zabavljao kližući se naprijed—nazad upravljačkom pločom kad god bi automobil ušao u 

zavoj. Vozač je govorio, a putnik slušao. Povremeno bi Harry zaustavio automobil. Tada bi 

se na brzinu pomokrili, otvarajući svaki svoja vrata i natječući se da vide tko može više 

zadržati u sebi. Do jedanaest na večer iscrpili su sve svoje zalihe. U daljini su ugledali 

restoran obasjan prednjim svjetlima i znak za benzinsku postaju na visokoj motki, a na njemu 

je bio nacrtan leteći crveni konj, simbol Mobile OilCompany. Harry je zaustavio automobil. 

Oba su momka smijući se napustila automobil i doteturali se u zgradu. Na vratima je visio 

znak ZATVORENO, ali vrata nisu bila zaključana. Unutra ih je dočekao snažan miris 

kuhanog mesa i pečenog luka. 

"Ja ću uzeti jedan od ovih", rekao je Harry okruglom ružičastom licu koje se pomolilo iz 

kuhinje. Kuhar nije odmah odgovorio, ali je nekako predosjetio nevolje i konačno se oglasio: 

"Jedan od kojih?" 

"Od tih što tako dobro mirišu. Hamburger, zar ne? Donesi dva. Ne, donesi četiri. Gladni 

smo, zar ne, prijatelju?" pričao je Harry lupkajući prstima po ružičastom pultu, ne skidajući 

pogleda s kuhinje. Kuhar se nije prepirao, nego je na ravnu površinu za pečenje koju je 

upravo očistio stavio četiri odreska. Uzeo je šibice i uključio plin. 

"Pričekaj ovdje", rekao mu je Harry. "Idem uzeti benzina." Otišao je do blagajne i, pruživši 

ruku pored nje izvukao ključ čudnog oblika. "Glupani", pomislio je. "Uvijek ključ ostavljaju na 

nekom zgodnom mjestu." Izašao je van, stavio ključ u pumpu i okrenuo ga, puneći spremište 

ševroleta. Vratio je ključ i pridružio se Geoffu koji je sjedio na stolici pored pulta, upravo kad 

su punačke ružičaste ruke koje su pripadale okruglom kuhinjskom licu poslužile sendviče. 

"Daj mi pivo." 

"I meni." 

Kuhar je uzeo pivo iz hladnjaka za napitke i stavio ga pred svoje mušterije, a zatim se 

vratio u kuhinju. Njih dvojica jeli su u tišini. Kad su završili, Harry je otišao do blagajne i, 

otvorivši hladnjak izvadio dva pakovanja od po šest piva. 

52

"Uzmi ovo", rekao je izvadivši još dva i odnijevši ih do automobila. 

Geoff je znao da kuhar ništa neće poduzeti. Neće nazvati policiju, a vjerojatno ni vlasniku 

nikada neće reći, osim ako ovaj ne primijeti da nedostaje šest pakovanja piva. U Texasu je 

toliko puta vidio zlostavljanja i žrtve, da je lako mogao predvidjeti njihovo ponašanje. Činilo 

se da sve veći dio vremena provodi promatrajući druge ljude, a jako malo vremena u 

nekakvom vlastitom djelovanju. 

Sljedećih je nekoliko dana nalikovalo prvome danu. Harry bi zaustavio automobil pored 

autoceste i oni bi se onesvijestili ili zaspali, nijedan nije bio siguran što se doista događalo. 

Dva puta su ukrali i promijenili registarske tablice i samo su jednom platili benzin. Činilo se 

da se Harryju sviđa uzbuđenje kad bi ga gotovo uhvatili u krađi. 

Ujutro četvrtoga dana bili su na autocesti broj šezdeset i šest ispred trgovine mješovitom 

robom, pod nazivom Cottonwood Market. Bilo je to u gradu Linwoodu, u Kaliforniji. Ispred 

njih bijahu dva putokaza. Na jednom je pisalo LINWOOD, 37 STANOVNIKA, a na donjem 

FORT IRWIN, sa strelicom koja je pokazivala skretanje s autoceste. 

"Pretpostavljam da ti ovdje silaziš, ortače", rekao je Harry. "Ponesi ostatak piva." 

"Hvala", odgovorio je Geoff. "Siguran si da si dorastao vojsci?" 

"Pa, vidjet ćemo. Možda sam rođen za to. Prije nego sam otišao od kuće čuo sam da dok 

god sam u vojnoj službi, ne mogu biti uhićen ni zbog kakvog civilnog prekršaja. Meni to 

djeluje kao dozvola za krađu." Harry uključi motor i krene s prljavog i popločanog parkirališta, 

ni jednom se ne osvrnuvši. 

Geoff ude u restoran i kupi vrećicu prženih krumpirića. Zatim polako krene prema zapadu, 

dvoumeći se bi li pojeo doručak ili podigao palac. Linwood je bio, kako im je rekao trgovac, 

još uvijek dio pustinje Mohave, a do obale je bilo još tristo dvadeset kilometara. Geoff je 

hodao petnaestak minuta prije nego je začuo kako se pored njega polako zaustavlja 

automobil. Kad se okrenuo, prepoznao je znak na vratima automobila. Bila je to cestovna 

policijska patrola države Kalifornije. Zaustavio se kad je iz automobila izašao policajac i 

prišao mu. 

"Što radiš, dečko?" upitao je čovjek u odori. 

"Samo hodam prema Los Angelesu." 

"Daj da vidim tvoje isprave." 

"Nemam ih." 

Policajac ga je pregledao i konačno rekao: "U tom slučaju morat ću te privesti na 

ispitivanje i provjeru otisaka prstiju. Ulazi u automobil." 

Geoff učini kako mu je rekao, bez primjedbi, ne buneći se. Vozili su ga pedesetak 

kilometara, do grada Victorvillea, gdje je bila Policijska postaja. Ondje su mu rekli da isprazni 

džepove; uzeli su mu otiske prstiju. Odveli su ga u prostoriju s jednim stolom i dvije stolice i 

sljedeća dva sata ostavili ga iza zaključanih vrata. Nije znao zašto su ga pokupili. Nije znao 

53

je li to u kakvoj povezanosti s Harryjem ili nije. Konačno, kad se pojavio nepoznati čovjek da 

bi porazgovarao s njim, na sva je pitanja odgovarao onoliko neodredeno koliko je to bilo 

moguće i uporno je tvrdio da je samo hodao prema Los Angelesu. Činilo se da ne mogu 

pronaći razlog da ga zadrže, tako da su ga poslijepodne pustili. 

Kad je zatražio da mu vrate ono što je imao u džepovima, dva su se policajca pogledali i 

protresli glavama. "Tvoji su džepovi bili prazni. Sjećaš li se?" Iznenada uloge bijahu sasvim 

jasno određene. Više nije bio promatrač koji promatra zlostavljača i njegovu žrtvu. Godinama 

je vjerovao da su drugi slabići i nije mogao razumjeti zašto dozvoljavaju da ih se zlostavlja. 

Sada je bio u položaju ili da se usprotivi ili pokori. Nakit mu ništa nije značio. Nije osjećao da 

gaje zaradio, nego da je to bila isplata da se ne približava farmerovoj kćerki. Vjerojatno 

ionako nije mnogo vrijedio. Jednostavno će dugmad za manšete i iglu za kravatu smatrati 

otkupninom svoje slobode. Bila je to laka odluka. Odabrao je put manjeg otpora i otišao. 

Prvi put u svome životu je riječ "kukavica" promatrao u novom svjetlu. Možda je, pod 

određenim okolnostima bilo pametnije drugoj osobi dopustiti da pobijedi. Možda bi tu riječ 

trebalo razumjeti u smislu opreznosti.* Postojala su dva smjera, unutarnji i vanjski, što je 

značilo da treba razmotriti obje strane nekog događaja, promotriti svoju unutrašnjost i 

vanjske okolnosti i mudro djelovati. 

Geoff je osjećao strah pred samim sobom. Kad nije pio bio je duboki mislilac. Previše 

dubok. Postavljao je pitanja i tragao za odgovorima za koje nije ni shvaćao da ga zanimaju. 

Znao je da u potplatu cipele ima novčanicu od pet dolara. Skrivao ju je od Harryja. Zaustavio 

se i izvadio je. 

"Kupit ću si pivo ili dva", razmišljao je. "To će zaustaviti sve te misli u mojoj glavi." Pa je 

tako i učinio. 

20 

Tijekom druge godine svoga zaposlenja, u osamnaestoj godini, Beatrice se usavršila u 

svome poslu. Otkrila je da jedan dio vremena može provoditi kako želi, sve dok to čini pod 

izgovorom da radi. Počela je na tržnicu odlaziti različitim ulicama i osmjeljivala se lutati sve 

dalje i dalje, drugim dijelovima grada. Više se nije plašila autobusa. Novčiće za kartu nosila 

je točno izbrojane, tako da je kad bi ušla u autobus mogla mirno sjediti sama, gledati ravno 

naprijed i do svoga odredišta stići bez ikakvih neprilika. Tijekom jednog od takvih istraživanja 

otkrila je dio grada u kojem su prebivali samo domoroci. Ondje nije bilo uređenih travnjaka, ni 

kutija sa cvijećem, niti raznobojnih ograda koje bi posjetitelja koji bi se uputio prema ulaznim 

vratima dočekale dobrodošlicom. Cijelo se to područje sastojalo od ruševnih zgrada, s 

mnogo razbijenih prozora. Bilo je ondje razbacano mnogo razbijenih drvenih kutija i komada 

54

metala. Oko zidova i pločnika nagomilavale su se vrećice od kruha, prazne limenke Coca- 

Cole i drugo smeće, otkrivajući iz kojeg je smjera puhao vjetar. 

Ondje uvijek bijaše ljudi koji su sjedili na stubama, pod drvećemi na pločniku. Kad je 

ugledala skupinu djece u igri, sjela je da se odmori i da ih promatra. Priđe joj mlada žena 

istih godina i zapita: "Je li jedno od njih tvoje?" 

"Nije", odgovori Beatrice. "Ja nemam djece." 

"Ono ondje je moje", reče žena pokazujući maloga dječaka koji je nosio kratke crvene 

hlačice i gustu šumu kovrčave kose. "Mislim da te još nisam vidjela ovdje. Nova si?" 

"Jesam. Radim u kući za izdavanje i nisam još upoznala grad. tako da samo obilazim." 

"Radiš, kažeš? Imaš pravi posao?" zapitala je djevojka. 

Zahvaljujući prijateljstvu s Pansy, mladom majkom, Beatrice se upoznala s cijelim dijelom 

društva o kojem ništa nije znala. Bilo je ondje ljudi drugog, trećeg i četvrtog naraštaja 

rođenog ovdje, u toj izdvojenoj zajednici ili negdje u blizini. Njihovi su prapradjedovi iseljeni 

sa svoje zemlje kad su pristigli bijeli doseljenici. Dali su domorocima čaj, šećer, brašno i 

duhan u zamjenu za njihovu vlastitu zemlju, njihov način života i sva njihova uvjerenja i 

običaje. Ulogorili su se u predgrađima grada i promatrali kako se razvija. Tijekom vremena 

bijelo se stanovništvo odselilo, ostavljajući za sobom svoje napuštene zgrade. Budući ni 

najniži sloj bijelaca ne bi htio živjeti s tamnoputima, područje su potpuno prisvojili domoroci. 

Beatrice je vidjela da se u toj 1954. godini osnivaju škole za njezin narod, da se misijska 

sirotišta zatvaraju jedno za drugim i da državni sustav za socijalnu skrb podupire domoroce. 

Govorilo se o jednakim pravima, tako da se ozakoni prodaja alkohola domorocima. Ista 

prava naseljavanja, iste mogućnosti zapošljavanja i pokret za prerastanje rasizma bijahu još 

uvijek daleko u budućnosti. 

Beatrice je kod gospođe Crowley naporno radila da bi dovršila svoje zadatke i da bi nakon 

toga svoje vrijeme mogla provoditi u domorodačkom dijelu grada. Pronašla je prijatelje i 

satima je slušala o povijesnim događajima, ali najviše od svega voljela je nekoga od 

najstarijih ljudi navesti da joj priča o životu kakav je bio prije nego se pojavio bijeli čovjek. 

Čežnja za upoznavanjem svojih korijena u njezinim se mislima izborila za prvo mjesto. 

Naučila je koliko je mogla od starog jezika. "Dalje na sjeveru ima ljudi koji još uvijek žive na 

stari način", rekli su joj. "Oni žive od lova i ribolova, u prebivalištima u divljini. Nije ih mnogo 

ostalo, ali ipak ih ima." "Gdje na sjeveru?" pitala je Beatrice starog čovjeka. 

"Ne znam. Samo kreni prema sjeveru. Naći ćeš pravi put. Vjeruj u sebe i imaj povjerenja u 

put. Ja sam prestar. Predugo sjedim na ovom mjestu. Ne znam zašto moj narod mora tako 

patiti i ne vidim izlaza, ali držim se staroga zakona koji kaže da sa svakom inkarnacijom 

svijet dobiva priliku pokazati da smo mi čuvari i da živimo u Jednom kako i treba biti. Možda 

će mladi ljudi to ispraviti. Ne znam. Već dugo, dugo vremena nije kako treba biti. Ti si mlada. 

Ti pokušaj. Pokušaj to ispraviti. Idi na sjever i uči." 

55

Sljedećega jutra, dok je sunce provirivalo s oblačnog neba, Beatrice je pripremala 

doručak, čistila kuhinju, prala i objesila odjeću i počupala korov u vrtu. Dok je čistila prašinu i 

pospremala Heleninu pretrpanu sobu, u mislima joj je odzvanjala izreka: Vjeruj u sebe i imaj 

povjerenja u put. Jesu li tamo negdje doista živjeli ljudi koji bi joj mogli reći tko je ona? Možda 

i njezina vlastita majka i otac žive s tim ljudima na sjeveru! Pomicala je brojne Helenine 

bočice s lijekovima da bi obrisala površinu stola i tako joj se misli prekinuše. Mora da je ta 

žena prilično bolesna. Imala je sve moguće lijekove za ženske bolesti koji su se mogli dobiti 

bez recepta, a i dva recepta za ženske hormone. Beatrice ju je sažalijevala. Iako je izgledala 

zdravo, a tako se i ponašala, bilo je očigledno da nije zdrava. Pogledavši pod, s kojega je 

opet morala skupiti dlačice, Beatrice je shvatila da ta jadnica mnogo vremena provodi 

otklanjajući neželjene dlačice. "Mora da je užasno biti žena", razmišljala je Beatrice: "i imati 

toliko dlačica na rukama, nogama, prsima i licu, kao ' muškarac." 

Jednoga dana, dok je Beatrice za doručak posluživala uobičajeni čaj i pivo, Brawley je, 

kao i svakoga jutra, čitao jutarnje novine i tumačio napise, svakom dogadaju pridajući svoje 

vlastito mišljenje. Čitao je izvješće o ubojstvu neke žene. Bila je to bogata žena iz visokog 

društva, neka gospođa Henryja Holmesa. Muža su ispitivali i pustili. Upravo se vratio s 

putovanja izvan grada. Nije se uklapao u opis muškarca kojega su vidjeli s njom ranije toga 

dana. Andrew Simunsen i dalje dodajući vrhnje u svoj čaj, zapita je li u novinama fotografija 

gospođe Holmes. Možda je poznaje iz banke. I je li naveden opis muškarca kojega žele 

ispitati? Brawley mu odgovori: "Nije. Ali imaju dokaz kojeg provjeravaju. Ne kažu o čemu se 

radi, samo da je nakit." 

Te je večeri Andrew kanti za smeće koja je stajala u uličici dodao veliku papirnatu vreću i 

zapalio je. Obično je bio Beatricein posao da odnese smeće iz kuće. Promatrala ga je s 

krova i razmišljala o tome kako je takvo ponašanje neobično za njega. Kanta je bila gotovo 

sasvim napunjena, tako da bi je sljedećeg dana sama spalila. Komad koji je ispao iz kante za 

smeće i koji nije bio spaljen bijaše djelić poderane fotografije. Bila je to slika dvoje ljudi s 

velikim osmjesima čije su se glave zaigrano dodirivale. Muškarac na slici bijaše Andrew. 

Ženino lice bilo je lice koje je Beatrice vidjela u novinama. Bila je to gospođa Henryja 

Holmesa. Beatrice je isto tako primijetila da Andrew više ne nosi svoj ručni sat. Očigledno je 

kupio džepni sat. Nikada ga nije ispitivala, niti ikome govorila o tome. Tajna smrti Elizabeth 

Holmes nikada nije razriješena. Ali sumnjala je da bi prepoznala sat povezan s tim slučajem. 

Beatrice je više od četiri godine štedjela svoj novac. Dobro se osjećala kad bi izvadila 

svoju kutiju za cigare i prebrojila svoju ušteđevinu. Tijekom godine ponudila je pomoć 

domorocima koji su imali nekakve hitne probleme, ali ju je Pansy upozorila da to ne čini. 

Njima je uvijek stizala pomoć; podsjetila je Beatrice da ona možda neće uvijek imati gospođu 

Crowley. 

Beatrice je privlačila pomisao da ispred nje leži budućnost, kao i vjerojatnost da neće cijeli 

svoj život raditi za Daphne. Često se prisjećala savjeta staroga čovjeka da samo treba 

krenuti. S vjerom u sebe i povjerenjem u put, stići će na svoje odredište. Ali možda nikada ne 

bi postupila u skladu sa svojom dubokom željom, da nije došlo do požara. 

U tri sata ujutro probudio ju je miris dima i postojani tračak sivoga zraka koji je izlazio kroz 

prozor potkrovlja na krov na kojem je spavala. Kad su stanari počeli trčati iz zgrade, vrišteći i 

noseći svoje najdragocjenije stvari, započela je zbrka. Susjedi su se počeli buditi i izlaziti 

56

pred kuće. Ušla je u dimom ispunjeno potkrovlje, pronašla svoju kutiju od cigara i spustila 

ruku na već užarenu kvaku. Stisnula je kvaku i otvorila vrata. Cijelo je stubište već bilo u 

plamenu. Otvarajući vrata pustila je u potkrovlje toliko dima da je prostorija bila sasvim 

ispunjena. Nije mogla vidjeti prozor, ali je znala u kojem se smjeru nalazi. Duboko udahnuvši, 

uputila se prema njemu. Pronašla je rub prozora i popela se na krov. U početku je vatrogasci 

nisu zamijetili. Usredotočili su se na prednji dio kuće. Nitko im nije rekao da netko živi na 

vrhu zgrade. Konačno ju je netko spazio kako stoji na rubu krova, stišćući uz sebe svoju 

ušteđevinu. Donijeli su ljestve. Dok je jedan vatrogasac upravljao njezinim spuštanjem, krov 

se srušio, poprskavši sve naokolo sićušnim blistavim iskricama. 

Daphne Crowley stajala je nasred ulice, glave prekrivene ružičastim plastičnim uvijačima, 

ogrnuta crnim satenskim ogrtačem. Brawley bijaše samo u donjem rublju. Njegov je trbuh 

djelovao mnogo veći nego kad je nosio pojas. Kenneth i Charles, u istim frotirskim ogrtačima, 

stajali su zagrljeni. Helene nigdje nije bilo, ali je jedan susjed izvijestio da je vidio muškarca 

duge kose, odjevenog u žensku haljinu, noseći torbicu, kako trči niz ulicu. Slušajući 

susjedove primjedbe, Beatrice je samo kimnula glavom. Nikada joj nije palo na pamet da bi 

se muškarac mogao oblačiti kao žena. To je pružalo odgovor na pitanje zašto je Helena bila 

tako tajanstvena, k Andrew Simunsen te se noći nije vratio kući. Beatrice je krenula utješiti 

Daphne, ali nije joj mogla prići. Vlasnica kuće bila je zauzeta objašnjavajući vatrogascu kako 

su njezina kuća i namještaj bili dragocjeni. U istome se dahu povjerila susjedu da je sve 

osigurano, da je kuću ionako namjeravala prodati i odseliti se. Ako joj osiguravajuće društvo 

isplati visoko osiguranje, tada je sigurno bolje prošla. Tek se nakon toga prisjetila reći 

susjedu: "Nadam se da će vatrogasci spriječiti plamenove da se prošire do vaše kuće!" 

Beatrice više nije željela stajati i promatrati. Nije se brinula što će raditi, kamo će otići ili što 

će joj se sada dogoditi. Pritisnula je kutiju od cigara na prsa svoje pamučne haljine u kojoj je 

spavala svake noći vani na krovu i bosonoga krenula ulicom. A da nije donijela svjesnu 

odluku, zaokrenula je za ugao i počela slijediti svoje srce. Uputila se prema sjeveru. 

21 

Cetrnaestoga srpnja 1960. godine Geoffa Marshalla pronašli su onesviještena u uličici 

iza trgovine alkoholnim pićima. Nije bio ranjen, ali mu je odjeća bila natopljena krvlju. Samo 

nekoliko metara dalje pronađen je nož s otiscima čovjeka koji je u dosjeu bio poznat kao Jeff 

Marsh, a koji su odgovarali otiscima toga pijanca. Tri su muškarca pronađeni jedan povrh 

drugoga, Geoff na vrhu. Dvojica ispod njega bijahu mrtvi. Ničega se nije mogao prisjetiti, čak 

ni kako je doputovao nazad na Floridu. Čak ni sud nije mogao identificirati lutalice i o njima 

se govorilo kao o Johnu Doeu broj jedan i Johnu Doeu broj dva. Krv na njegovim hlačama i 

košulji odgovarala je krvi obojice lutalica. Pretpostavljalo se da ih je Geoff ubio. On nije znao. 

Sve je zaboravio. 

57

Nije mu bilo stalo da ispravi vlasti u svezi s imenom Jeff Marsh. Negdje tijekom proteklih 

godina, kad je bio uhićen u nekom gradu, očigledno je policajcima dao to ime. Njemu je bilo 

svejedno. Nije mu bilo stalo do toga kojim će ga imenom zvati. 

Nije imao novaca za branitelja, tako da je primao usluge odvjetnika kojega mu je dodijelio 

sud, a koji mu je savjetovao da prizna krivicu. Ako to učini, odvjetnik je tvrdio da će presuda 

vjerojatno biti mnogo blaža nego ako izađe pred porotu i ako ga porota proglasi krivim. Geoff 

ništa nije znao o zakonu i vjerovao je svome odvjetniku. Izjavio je da je kriv i dobio najveću 

kaznu: smrt. 

Za Geoffa Marshalla prva su se vrata njegovoga života zalupila kad je bio star manje od 

dvadeset i četiri sata. Druga su se zalupila u njegovoj sedmoj godini, odvajajući ga od svih 

koje je poznavao. Sada, treći put, u njegovoj dvadeset i četvrtoj godini, vrata koja su ovoga 

puta bila od čelika, zatvorila su se s treskom u kojem je odzvanjala završna nota. Postao je 

zatvorenik broj 804781, osuđen da ostatak svoga života provede zatvoren iza zatvorskih 

zidina, očekujući pogubljenje. 

Njegov ulazak u kazneni sustav bio je potvrđivanje odvajanja koje je doživio kao djetešce, 

kada su ga oduzeli majci i predali bijelome svijetu. Dali su mu zatvorsku odjeću. Dok je 

hodao niz dugačak hodnik noseći svoj jastuk, pokrivač i ručnik, čuo je uzvike i mijaukanje 

njemu upućeno iz ćelija na donjim razinama i na gornjem katu. Pokušavao je izbjeći nevolje, 

ali nedostatak alkohola i droga izazivao je halucinacije. Dva dana je puzio i hvatao se za 

nepostojeće predmete. Napokon, trećega dana u zatvoru stavili su ga u samicu. Kad je dva 

tjedna kasnije iz nje izašao, glava mu bijaše bistra, ali to nije bio kraj nevoljama. Nije se 

uklapao ni u jednu od skupina koje su se u zatvoru oblikovale. Bilo je odvojenih skupina u 

kojima su bili samo bijelci, skupina Afroamerikanaca, Južnoamerikanaca, američkih 

Indijanaca i Azijaca, koji su se zatim dijelili na manje podskupine prema vjerskoj pripadnosti. 

Za jednog australskog domoroca nigdje nije bilo mjesta. Postao je meta za sve koji su, 

govoreći zatvorskim jezikom: "željeli nekome namjestiti rebra ". 

Potkraj prvoga mjeseca netko s odjela osuđenih na smrt zaskočio ga je pod tuševima i 

čvrstim mu zahvatom držao glavu. Netko drugi pljunuo mu je u lice. Dok mu je pljuvačka s 

mirisom češnjaka klizila niz lice, dobio je udarac u prsa koji mu je istjerao sav zrak iz pluća. 

Pao je na koljena kad je drugi udarac pogodio njegov desni bubreg. Taj je udarac bio zadan 

čeličnom čizmom – potplaćeni stražari dozvolili su nekom zatvoreniku da je unese u zatvor. 

Onesvijestio se. Kad se osvijestio, krv mu je curila na usta i nos, kao i iz duboke posjekotine 

na vrhu glave. Dovukao se do hodnika, gdje ga je stražar pogledao i rekao mu da se obuče. 

Kad se pojavio i drugi put, postavio mu je pitanje je li mu potrebna liječnička pomoć. Krv mu 

je još uvijek curila iz otvorene rane na glavi. Kimnuo je. Nakon toga budno je motrio na svaki 

pokret u svojoj blizini. Stekao je ugled osamljenika. Morao se tući s ostalima i vrijeme je 

uglavnom provodio u samici, sve dok ga na kraju nisu počeli smatrati opakim i čovjekom 

kojega je pametnije pustiti na miru. 

58

22 

BIistavo se Sunce podiglo iza desnog Beatriceinog ramena. Potvrdilo joj je da je 

slijedeći zavojite ulice, brežuljke koji su se uzdizali i spuštali, prolazeći pored kuća i, kasnije, 

poslovnih četvrti, još uvijek išla prema sjeveru. Plavobijeli emajlirani znak pored autoceste 

obavještavao je da se na udaljenosti od dvadeset, osamdeset, stotinu dvadeset i dvije stotine 

pedeset kilometara udaljenosti nalaze četiri grada. Automobili su zviždali pored nje, ali ona 

nije podizala pogled. Iako su joj oči bile spuštene, nije bila tako duboko zamišljena kako se to 

činilo. Zapravo, um joj bijaše prazan. Bila je u predvorju pakla. Kao da je njezino tijelo 

privlačio neki nevidljivi magnet iz velike udaljenosti. Mozak, omamljen od jutrošnjega požara, 

jednostavno je vukla za sobom kao igračku. 

Noge joj nisu bile onako ogrubjele kako su bile prije nego je pred četiri godine kod 

gospode Crowley počela nositi cipele. Kamičci i oštra trava ranjavali su joj tabane, koji su 

otjecali. Nije to ni zamjećivala. Katkad bi automobil pored nje zatrubio, kad bi je vozači 

pozdravljali ili upozoravali da ostane pored ceste. Njezine uši to nisu čule. Samo je hodala. 

Kad je izronila iz samoizazvane omamljenosti, stajala je na pruzi. Oglasio se zvižduk 

vlaka, a ona se zaprepastila vidjevši kako joj se približava crno čudovište. Brzi ju je vlak 

vratio u sadašnjost. Ubrzala je korak prelazeći tračnice i uputila se prema gradu ispred sebe. 

Ondje je bilo kuća, bijelih četverokuta s mrljom zelenog travnjaka ispred njih, s klupama i 

ukrštenim stazicama u perivoju. Vode se napila iz vodoskoka. Gotovo je osjećala kako voda 

pulsira njezinim tijelom. Umivanje hladnom vodom vratilo ju je u stvarnost. Prešla je dvadeset 

kilometara, a nije se mogla prisjetiti niti jednog dijela puta. 

U zraku se osjećao miris pečenih pilića. Idući za mirisom prošla je kroz perivoj i došla na 

pločnik glavne ulice. Izlog zalogajnice bio je sprijeda potpuno otvoren, jer se zid tijekom 

radnog vremena mogao gurnuti na jednu stranu, kao kapci na prozorima. Na jednoj je ploči 

pisalo koja se hrana može naručiti i njihove cijene, ali ona se nije zaustavila. Umjesto toga 

otišla je do sljedećeg raskrižja, skrenula za ugao i ondje izvan pogleda, otvorila svoju kutiju 

za cigare. Iz nje je izvadila malo novaca i gurnula ih u džep, a zatim se vratila do izvrsnog 

mirisa hrane. Kuhar iza pulta najprije je naveo cijenu obroka i pružio ruku. Htio je primiti 

novac prije nego joj zamota i pruži hranu. Svoje je blago odnijela u perivoj i sjela ispod drveta 

da bi uživala u zlatnosmeđem piletu i krumpirima prženim u dubokoj masnoći. 

Njoj zdesna upravo se završavala partija boćanja. Igralište je bilo okruženo žičanom 

ogradom, a na mjeraču vremena bilo je postavljeno mnogo visokih reflektora. Svjetla su se 

uključila upravo u trenutku kada je ona skrenula pogled u tom smjeru. Od toga iznenadnog 

bljeska svi su igrači u odorama izgledali kao pokretni bijeli kipovi. Bili su odjeveni u bijele 

košulje, bijele hlače ili suknje, s bijelim šeširima i bijelim cipelama. Beatrice bijaše čula o tom 

sportu, ali do tada nije vidjela boćarski klub. Bio je to dio bijeloga svijeta, a ne mjesto kamo bi 

nju netko mogao pozvati. Spavalo joj se, pa se ogledala naokolo kako bi pronašla neko 

zaklonjeno mjesto gdje bi mogla položiti glavu; odlučila se za ugao u kojem je raslo visoko 

grmlje. Gurnuvši kutiju za cigare pod lišće, legla je i zaspala. 

59

Sunce već bijaše izašlo kad ju je netko probudio, drmajući je za rame. "Probudi se, sada 

moraš krenuti. Ne možeš živjeti ovdje u našem perivoju", govorio je policajac koji je stajao 

iznad nje, svojim tijelom zaklanjajući njezino lice od sunčevoga svjetla. "Hajde, kreni dalje. 

Dođi." Beatrice je posegnula u grmlje, pronašla svoju kutiju i ustala, pokušavajući izravnati 

svoju iznošenu haljinu. Za trenutak je skupila svoje stvari, a zatim izvadila još jedan dolar iz 

kutije i stavila ga u džep. Krenula je nazad prema zalogajnici. Ovoga će jutra kupiti uštipak i 

mlijeko, a tada krenuti iz grada. 

Na autocesti je hodala pored ceste. Automobili su prolazili u sporom, postojanom nizu, 

svakih pet minuta jedan. Pored nje je prošao stari crveni kamion, usporio i zaustavio se 

nekoliko stotina metara ispred nje. Dok mu se približavala u stražnjem je dijelu kamiona 

ugledala sredovječnu domorotkinju i dječaka od otprilike dvanaest godina, kako sjede među 

komadima namještaja koji je bio povezan užetom. Druga se žena nagnula kroz suvozačev 

prozor i zapitala je želi li se povesti. Kad je Beatrice prihvatila ponudu, rekla joj je neka se 

popne straga. Bilo je previše vjetrovito a da bi se moglo razgovarati, ali su se tri putnika u 

stražnjem dijelu kamiona povremeno osmjehivali jedno drugome i pokazivali neki prizor u 

daljini. Sljedećih je šezdesetak kilometara mnogo brže proputovala. 

Konačno se vozilo zaustavilo ispred dvorišta male žute kuće iz koje je odmah izašlo 

nekoliko ljudi. Svi bijahu domoroci. Beatrice je dobila priliku da se predstavi i da sazna kako 

je došla u obitelj McDaniel. Četvero je ljudi iz kamiona otišlo prevesti namještaj iz kuće 

njihovog rođaka koji je umro. Uporno su zahtijevali da Beatrice prenoći i ostane u posjetu. 

Činilo se da je obitelj otvorena podijeliti sve što posjeduje i primiti stranca kao da je član uže 

obitelji koji se nalazi na proputovanju. 

"Ja sam Pauline", rekla je žena izlazeći iz kamiona. "Evo, ponesi ovaj sat", dodala je i 

pružila dječaku staromodni sat. Odnio ga je u kuću. 

"Moje je ime Beatrice. Kako mogu pomoći? Doista sam vam zahvalna na vožnji." 

"Možemo ovaj stol odnijeti na trijem", glasio je Paulinein odgovor, za kojim je uslijedilo: 

"Freddy, dodi nam pomoći!" Došla su dva starija muškarca. Pozabavili su se oštećenim i 

zahrđalim kromiranim stolom, dok su Beatrice i Pauline ponijele stolice. Stol su stavili na 

trijem jer unutra nije bilo mjesta. U kući je već bio stol i četiri stolice, a zauzimali su gotovo 

cijelu kuhinju. U drugim su se sobama Paulineine četverosobne kuće nalazili kreveti, sofe, 

ormari, kao i ležajevi na podu. Kupaonica bijaše pored kuhinje, a zahod stisnut u hodniku. 

Tek što su ušli unutra dočekao ih je miris izvrsne hrane. "Uzmi tanjur", rekla je Pauline. 

"Tada ćemo negdje sjesti i ispričat ćeš nam svoju priču." Beatrice o svom životu ni o 

okolnostima svoga putovanja nije razmišljala kao o priči, ali možda je to i bio dobar izraz. 

Pričala im je o požaru kod gospode Crowley i o svojoj želji da nauči nešto o starim 

običajima. "Zašto te to zanima?" upitala je Pauline, uzevši još jedan zalogaj slatkoga jama. 

"To je put prema natrag. Mi moramo ići naprijed. Potrebno nam je više novaca od vlade i više 

kuća i bolji poslovi. Ako počneš pričati kao ova naša stara teta, samo ćeš stvari pogoršati, a 

ne popraviti!" Stara teta bila je žena u uglu trijema, shvati Beatrice. 

"To je možda i istina", priznala je Beatrice nasmiješivši se staroj ženi i proučavajući njezino 

lice, "ali kako ćemo znati za što se u budućnosti trebamo boriti, ako čak ne znamo ni u čemu 

60

smo se pokorili?" Promatrajući ostale, rekla je: "Ja samo želim provesti neko vrijeme u 

razgovoru s nekim tko bi mi mogao pričati o prošlosti, o tome kako je nekada bilo, zašto je 

bilo tako i zašto se to promijenilo." 

"Ima još uvijek nekoliko ljudi koji žive na stari način", rekao je Freddy. "Idi u Arnhem Land 

ili u unutrašnju pustinju. Imamo prijatelje koji žive na sjeveru i druge prijatelje koji žive u 

zapadnoj Australiji. Ako želiš, pomoći ću ti da ondje pronađeš ljude koje tražiš." 

"Ali i ondje je jednako teško", ubacila je Pauline. "Sve je tako nepošteno. U vladi nas nitko 

ne želi slušati. Niti jednom bijelom čovjeku nije stalo, a oni imaju svu moć. Sigurna sam da bi 

željeli da se svi mi preselimo u pustinju, da ostavimo svu zemlju, tako da bi njihova stoka i 

ovce mogli pasti posvuda, osim ondje gdje tlo žele pokriti cementom i napraviti trgovine. 

Mene ne zanima bijeg. Ja ostajem ovdje i borit ću se za naša prava. Ako moramo prihvatiti 

njihove običaje, tada i nama moraju dopustiti da živimo. Potrebni su nam naši vlastiti liječnici 

i odvjetnici, voditelji radio-emisija, radnici u tvornicama i pivovarama i..." 

"Da, svakako, rad u pivovari svakako će sve dovesti u red, Pauline", rugali su joj se. 

"To je san", rekao je Freddy. "San je pomišljati da bi domoroci mogli imati iste poslove kao 

i bijeli ljudi. Dobivati istu plaću. Raditi isti posao. Živjeti vrata uz vrata s bijelim ljudima. Sve je 

to san." 

Tada se oglasio sitni glas stare tete, gotovo šapat. "Mi smo djeca Doba sanjanja - jedini 

koji razumijemo što to znači biti čovjek. 

Mi moramo živjeti snove. To je jedini način. Jedini način na koji bismo pomogli našim 

ljudima, jedini način na koji bismo mogli pomoći cijelome svijetu. Bijeli čovjek misli da su svi 

domoroci došli iz pustinje, ali moj je narod upravo na ovom mjestu stajao tisućama godina 

prije i ovo bijaše naša zemlja. Naša se zemlja prostirala od mora do planina. Nije bilo 

zemljopisnih karata. Granice bijahu linije pjesme. Sve bijaše na svome mjestu i sve je 

održavano glazbom. Susjedni su narodi poznavali našu pjesmu i prepoznavali su stabla, 

potoke, stijene i planine koja smo mi pjevali. Naši su preci ovo mjesto za nas napravili svojim 

sanjanjem i to bijaše mjesto časti, dostojanstva i radosti. Mi smo bili dobri čuvari naše majke 

Zemlje. 

Ali onda je došao bijeli čovjek, vodeći druge za sobom u nizovima, a oni nisu znali naše 

pjesme. Zapravo, rugali su se našoj glazbi i običajima. Njihovi su umovi bili zatvoreni našem 

sanjanju." Počela je pjevati: "Na na nam kve, nam kve, nam kve." 

Beatrice bijaše očarana starim jezikom kojega je teta zapamtila iz vremena kad je bila 

dijete. Kad je završila, dogovorili su se da Beatrice kod njih ostane nekoliko dana, da bi učila 

riječi staroga jezika i pjesme. Nekoliko se dana ubrzo pretvorilo u mjesec. Pomagala je gdje 

god je mogla i davala novac za zajedničku hranu. Pauline ju je odvela u trgovinu u kojoj se 

po vrlo niskim cijenama prodavala odjeća poklonjena dobrotvornim ustanovama. Beatrice je 

kupila dvije haljine, par platnenih cipela i malu plavu torbu u kojoj će nositi odjeću. 

Jednoga su dana Beatrice i stara teta raspravljale o religiji. "Meni se kršćanstvo sviđa" 

izjavila je starija žena rastežući uz drvo svoja savijena i pognuta leđa, smještajući se u 

udobniji položaj. "Sviđaju mi se priče o Isusu i lijepa glazba orgulja. Ali nikada nisam 

61

azumjela onih deset pravila na koja su oni toliko ponosni. Bog je rekao jednom čovjeku da ih 

zapiše na kamenu, ali mislim da tu nešto nije u redu. 

Jedno pravilo kaže da treba poštovati roditelje. Zašto bi Jedno željelo da se to zapiše kad 

nas već stvara takvima da volimo svoje roditelje? Dijete bi prije trebalo naučiti da ne voli 

roditelje. Možda pravilo zapravo glasi ovako: 'Ne činite one stvari zbog kojih bi vas vaša 

djeca mogla prestati voljeti'. Vjerojatno je onaj čovjek mislio da je to predugačko za 

zapisivanje, pa je skratio. 

Ima još jedno pravilo koje govori da se ne smije ukrasti, ali ako slušaš svoje osjećaje, svi 

znaju da ćeš se uvijek osjećati loše ako nešto uzmeš bez dozvole. I kažu da je pravilo sjetiti 

se Boga jedan dan u tjednu. Ne mogu vjerovati da je Jedno ikada reklo da se to zapiše. Mi 

poštujemo Jedno u svim stvarima, svakoga dana i to cijeloga dana. Jako je loše što se 

zaboravljaju obredi, plesovi i jezici našega naroda, ali na neki će način i to izaći na dobro, to 

znam. Možda tijekom sljedećih tisuću godina", rekla je u šali, "ali jednom će se i to dogoditi. 

Ne smijemo se odreći našega sanjanja. Beatrice, ako živiš snove, pronaći će te ljudi koji su ti 

potrebni." 

Sljedećega su tjedna Pauline i Beatrice čistile piliće u dvorištu. Imale su veliki željezni 

lonac ispunjen vrelom vodom u kojoj su namakale perad, a zatim čupale omekšalo perje. 

Kad se crveno perje zalijepilo za njezine ruke i prednji dio haljine i dok su udisale osobit miris 

mokroga perja, Beatrice reče: "Moram krenuti, Pauline. Osjećam da moram pronaći ljude sa 

sjevera." 

"Ostani ovdje. Zajedno ćemo možda moći nešto učiniti za naš narod. Dva čovjeka mogu 

više od jednoga. Potrebna mi je tvoja pomoć ovdje, a ljudima na sjeveru potrebno je isto što i 

nama", odvratila je Pauline. 

"Možda će nam pronalaženje našega korijenja" rekla je Beatrice ohrabrujuće "svima 

pomoći na neki drugi način. Ne pomaže ako samo sjedimo i žalimo se. Moram saznati tko 

smo mi ili tko smo bili. Na neki način, mislim da odgovor nije dobiti pravi posao bijeloga 

čovjeka i živjeti u kući bijeloga čovjeka. Ne znam što jest odgovor, ali mislim da ga mogu 

pronaći slijedeći svoje osjećaje. Srce mi govori da imam povjerenja u vodstvo i da vjerujem 

kako je ondje negdje staza koja čeka da njome krenem. Pomoći ću u tvojoj borbi, Pauline, 

obećajem. Ali moram saznati za što se borim, ne samo protiv čega." 

23 

SIjedećeg se jutra Beatrice oprostila i ponovo krenula autocestom. Sada je njezina 

kutija za cigare bila samo napola puna, ' spremljena u plavoj torbi, zajedno s hranom koju su 

62

joj dali McDanieli. Imala je i staru vojničku čuturicu privezanu za dršku torbe, prebačene 

preko ramena. 

Toga se dana vozila s nekoliko različitih vozača. Prvi se zaustavio stariji par bijelaca. 

Vozila se više od tri sata na zadnjem sjedalu prije nego su došli do raskrižja na kojem su 

skretali s autoceste. Nakon toga povezla ju je osamljena strankinja na odmoru i dovezla do 

sljedećeg grada, gdje ju je ostavila na benzinskoj postaji. Beatrice je pojela sendvič i ponovo 

napunila svoju bocu vodom, a zatim ponovo krenula na put. Iznenada se iza nje oglasila 

truba, kad se zaustavio veliki kamion. Vozit će cijelu noć i dobro bi mu došlo društvo. Popela 

se u kamion, zahvalna zbog njegove velikodušnosti. 

"Kamo ideš?" pitao ju je s cigaretom koja mu je visjela iz ugla usana. 

"Na sjever." 

"Mnogo vas crnih živi na sjeveru, zar ne? Mora da je bolja hrana u divljini sjevera. Ne 

shvaćam kako možete jesti takve stvari. Što se mene tiče, daj mi samo veliki odrezak s 

mnogo kolačića i domaćeg pekmeza!" Cijeli je ostatak noći govorio Beatricei i uvijek bi se 

pojavila kakva nova tema. Povremeno bi joj postavio kakvo pitanje, ali bi ga jednostavno 

mrmljanje umjesto odgovora obično zadovoljilo. Doista joj se spavalo, ali budući joj je 

ponudio vožnju zato da bi mu pravila društvo, prisilila se da ostane budna. Pretvarala se da 

je zanima sve ono o čemu je on želio brbljati, kao i njegovi osobni problemi. 

Ujutro se zaustavio da napuni spremnik gorivom i da pojede doručak. Ona je jela od svojih 

vlastitih zaliha. Vozili su se dalje sve do podneva, kad je vozač rekao da mora stati i malo 

odspavati. Drugi je kamion vozio gotovo istom brzinom. Povremeno bi se mimoilazili. 

Beatricein je vozač bljesnuo svjetlima drugom kamionu, tako da su se obojica zaustavila 

pored ceste. Njezin je vozač objasnio da se mora zaustaviti i odmoriti, ali da ima autostopera 

kojemu je potreban prijevoz. Bi li je drugi vozač povezao? Dogovorili su se da je poveze. 

Beatrice je sišla iz jedne kabine i popela se u drugu. 

Drugi je vozač bio krupan, visok metar i osamdeset centimetara. Kad je uzeo Beatriceinu 

torbu i bacio je na pod, nabrali su mu se mišići na rukama, kao da su razočarani što ne 

moraju podići nekoliko stotina kilograma težine. I on je živio sa zapaljenom cigaretom koja 

mu je visjela iz usta, kao da je prirodna izraslina na usni. Vozili su se cijeloga dana, 

zaustavivši se samo da bi uzeo gorivo. Vlasnik jedne postaje nije dozvolio Beatrice da uđe u 

ženski zahod. Napomenuo je da je pokvaren. Njegova je žena pružila Beatricei papirnatu 

čašu i rekla joj: "Evo, možda ti ovo može pomoći!" Beatrice nije bilo jasno kako bi joj to 

pomoglo, ali je otišla iza zgrade i stavila šalicu između nogu. Kad je završila izlila je mokraću 

na tlo i odlučila zadržati šalicu za buduće slične događaje. Stavila ju je u svoju torbu. 

Te noći, nekoliko sati nakon zalaska sunca, vozač je zaustavio veliki kamion pored ceste i 

izašao, protežući ruke i kružeći vratom, kao da opušta napete mišiće. Otvorio je Beatriceina 

vrata i rekao: "Izađi i protegni se. Prekrasna je noć." Zaista je bila prekrasna. Zvijezde su im 

iskrile iznad glava, a budući kilometrima nije bilo gradskih svjetala, mogla se diviti blistavom 

Mjesecu kao jedinom izvoru svjetlosti. Kad se Beatrice spustila iz kabine i ona je pružila ruke 

iznad glave i protegnula se. Vozač ju je zgrabio oko struka i bacio na tlo. Kleknuo je jednim 

koljenom na njezinu nogu, jednom rukom pridržavajući njezinu ruku i kosu. Slobodnom je 

63

ukom opipavao njezino tijelo ispod haljine. Borila se i vrištala je u namjeri da se oslobodi, ali 

on je samo neprestano ponavljao: "Zaveži". Težina njegovog koljena na njezinoj nozi 

sprečavala ju je da se pomakne. Pokušavala se izvući iz njegovog stiska, ali ju je pljusnuo. 

Tada, stisnuvši šaku, zadao joj je snažan udarac. Onesvijestila se. 

Kad se počela vraćati svijesti, otkrila je da je sama pored ceste. Vozač i njegov kamion 

izgubili su se iz vida. Bila je prekrivena prljavštinom, znojem i krvlju. Lijevo je oko mogla 

samo malo otvoriti, a noga joj je na mjestu gdje je natekla do svoje dvostruke veličine bila 

neosjetljiva. Konačno se prisilila da sjedne, a zatim i da ustane i načini nekoliko koraka. Nije 

joj preostajalo ništa drugo nego da pokuša hodati. Nakon nekoliko minuta ugledala je svoju 

plavu torbu koju je vozač bacio kroz prozor, vjerojatno odmah kad je krenuo. Znala je da bi 

trebala skinuti svoju poderanu i zamrljanu odjeću, ali nije imala snage. Umjesto toga je 

nastavila prisiljavati svoje noge da se pomiču prema naprijed, vukući torbu za sobom. 

Kad je iza sebe začula zvuk, srce joj je počelo brže udarati. Na širokom, otvorenom 

prostoru zvuk se daleko razlijegao. Mogla je čuti kamion mnogo prije nego što je ugledala 

svjetla. Morala se sakriti. Ali gdje? Nagon joj je govorio da potrči od ceste i legne na tlo, ali 

nije mogla trčati. Mogla se samo okrenuti i krenuti prema grmlju, ali bilo je prekasno. Vozač 

ju je spazio i počeo kočiti. Zaustavio se, izašao i pozvao je. "Hej, hej! Jesi li to ti, djevojko?" 

Potrčao je za njom. Kad ju je dostigao, uhvatio ju je da je zaustavi. Bila je tako slaba da mu 

nije bilo teško da je okrene prema sebi. Kad joj je ugledao lice, jedine su mu riječi bile: "O, 

moj bože! O, moj Bože!" 

Bio je to brbljavi vozač. Pomogao je Beatrice nazad do kamiona i u kabinu. Zaspala je tek 

što je zatvorio vrata s njezine strane, obišao kamion do vozačevih vrata i smjestio se za 

upravljač. Sredinom jutra se zaustavio da bi napunio spremnik kamiona gorivom i nešto 

pojeo. Netko ju je iz restorana ugledao kako sjedi u kabini i počeo stavljati primjedbe o 

njegovom očigledno pretučenom putniku. Nije odgovorio. Umjesto toga je dovršio doručak, 

platio i otišao, ponijevši joj dva kolačića, čaj i led za njezino otečeno lice. 

Trećega dana kojeg su proveli zajedno Harry joj se predstavio. Nije se time zamarao u 

početku, dok je bio tako zauzet pričanjem. Budući se osjećao odgovornim i krivim zbog 

onoga što joj se dogodilo, dao je sve od sebe da to nadoknadi toj mladoj tamnoputoj ženi, 

koja je sada stigla na sjever. 

24 

Redoviti proces žalbe zbog presude Geoffa Marshalla trajao je osam godina. Vodili su 

ga odvjetnici koje bi mu dodijelio sud, a on u tome nije sudjelovao, niti ga je zanimalo što se 

događa. Noću je često sjedio promatrajući strop, zamišljajući bistro zvjezdano nebo koje je 

kao dijete, na Willettovoj farmi ovaca, toliko volio. Čeznuo je za povratkom toj dječjoj slobodi. 

64

Privlačila ga je čak i pomisao na svoju vlastitu rasu, na divlje i neobrazovane ljude. Čeznuo 

je više naučiti o njima, ali oklijevao je narušiti svoj ugled opasnoga zatvorenika time što bi 

posudio knjigu iz zatvorske knjižnice. 

Jednoga dana, dok je zatvorenik zadužen za knjižnicu gurao kolica s knjigama pored 

njegove ćelije, Geoff mu se obratio. 

"Hej, čovječe, pričekaj malo", rekao je. "Zanima me možeš li mi nabaviti određenu knjigu." 

"Naravno da mogu", odgovorio je stari čovjek koji je već više od trideset godina radio na 

tom poslu. "Koji naslov?" 

"Ne znam", reče Geoff. "Jednom, kad sam bio dijete, vidio sam knjigu o umjetnosti 

australskih domorodaca. Ja sam iz Australije, volio bih čitati o Australiji, ali ne znam nijedan 

naslov niti pisca, ni bilo što drugo. Možeš li mi pomoći?" 

"Naravno", uvjerljivo je izjavio sjedokosi muškarac. "Međutim, morat ću nešto naručiti. 

Potrajat će nekoliko tjedana." Izvadio je olovku i papir i zabilježio. Tada je zapisao broj ćelije i 

zapitao Geoffa za ime. 

"Ja sam broj 804781." 

25 

Sunce bijaše izravno iznad glave i nijedno Božje stvorenje nije moglo pronaći sjenku. 

Dok su se približavali maloj zajednici, Beatrice je znala da je to mjesto gdje treba napustiti 

Harryjevo društvo. Nije to bilo nikakvo dojmljivo mjesto, čak niti privlačno, ali nekako je 

osjećala da je pravo mjesto. Prašina je prekrila svaku zgradu, što je govorilo ili da je nedavno 

bila oluja ili da se tim dijelom svijeta vjetar svakoga dana poigrava. Između pločnika i ulice 

nije rasla trava, a glavna ulica djelovala je mrtvo i zaboravljeno, ali u pokrajnjoj ulici ugledala 

je zeleni perivoj s visokim sjenovitim stablima. U perivoju je bilo tamnih likova, a nekoliko se 

domorodaca miješalo s drugim ljudima u glavnoj ulici, tako da je shvatila da je stigla na 

mjesto gdje njezina rasa više nije činila manjinsko stanovništvo. Harry se zaustavio na uglu 

ispred dvokatnog hotela u koji se ulazilo kroz točionicu. Na drugom katu bilo je otvoreno 

nekoliko prozora, sa zavjesama koje su visjele s vanjske strane prozora, čekajući novi , 

povjetarac da ih vrati natrag u hotelske sobe. 

Beatrice je izašla iz kabine, oprostila se i uvjerila Harryja da će s njom biti sve u redu. Nije 

mu spomenula dva pokrajnja zuba koja je izgubila jučer dok je jela komad mesne pite. Oko 

joj je bilo krvavo crveno i samo djelomično otvoreno, ali činilo se da joj je s nogom bolje, jer 

ju je sa svakim novim danom sve manje boljela. Noseći svoju torbu, prešla je preko ulice i 

uputila se prema perivoju. Upravo ispred nje, jedna je starija bijela žena u izlog trgovine 

65

stavljala natpis TRAŽI SE POMOĆNIK. Bez oklijevanja, Beatrice je ušla kroz otvorena vrata, 

prišla ženi i rekla: "Ja sam upravo zbog toga i došla!" 

Zaprepaštena je žena podigla pogled, ugledala unakaženo lice kako je promatra i gotovo 

se uplašila odbojnog oka. 

"Što?" upitala je. "Što si rekla?" 

"Došla sam vam pomoći. Kao što piše na ovom papiru! Mogu raditi gotovo sve, samo mi 

pokažite kako." Tada je, zadržavši dah i osjetivši ženin oprezan pogled, dodala: "Molim vas, 

ne brinite o mom sadašnjem izgledu. Imala sam nezgodu, ali bila mi je prva u životu. Nisam 

sklona nevoljama i mogu vam pomoći. Zaista mogu." 

"Tek sam postavila oglas", prilično je ljutito rekla žena. "Ti si se prva javila." 

"Dopustite mi da dva ili tri dana radim kod vas, da vidite kako se snalazim. Ako to ne 

uspije, ništa mi ne dugujete i ponovo možete izvjesiti svoj oglas. Ako budete zadovoljni, 

platite mi i to će biti moj posao. Što kažete?" 

"Ne znam", rekla je žena zabrinuto. "Tko si ti i odakle dolaziš?" 

"Ime mi je Beatrice, dolazim iz Sydneya. Imam izvrsno obrazovanje iz engleskog jezika, 

matematike i sličnih predmeta i četiri godine iskustva u pomaganju ljudima. Znam da danas 

izgledam loše, ali svaki mi je dan sve bolje. Do sljedećeg tjedna sve će iscijeliti, tako da ćete 

se iznenaditi kad vidite koga ste zaposlili!" 

Sjedokosa se žena osmjehnula. Ni sama ne bi mogla smisliti uvjerljiviju priču. "Jesi li 

udana? Imaš li obitelj? Gdje živiš?" 

"Nisam. Nemam. Još nigdje!" 

Obje su se nasmijale. Bilo je smiješno tako postavljati pitanja, tako da je i odgovor bio 

jednako smiješan. 

"Dobro. Dodi u stražnju prostoriju, Beatrice. Željela bih ti pokazati trgovinu i vidjeti što 

možeš raditi sljedeća dva dana." Vlasnica trgovine bijaše Mildred McCreary. U istoj je zgradi 

držala trgovinu više od dvadeset godina. U početku je posao vodila zajedno s mužem. Kad je 

umro, ortak joj je postao sin. Ali on je prerastao ovu izdvojenu zajednicu. Za njega je bilo 

previše tiho, previše dosadno, previše udaljeno od ostatka svijeta, tako da je otišao. Primila 

je nekoliko pisama i jednu božićnu čestitku prije pet godina, ali od tada ništa. Svakoga je 

dana zamišljala i nadala se da će ući kroz dugačke plastične vrpce koje su visjele na 

prednjim vratima, ali nikada to nije učinio. 

Trgovina je bila dugačka i uska. Prednja je polovica bila predviđena za kupce. Tu je bio 

veliki izbor namirnica u limenkama, omotima i kutijama. Bio je ondje i hladnjak u kojemu su 

se hladili napici. Mildred je naplaćivala nekoliko centi više kad bi kupac tražio hladno piće, 

umjesto istoga napitka koji je topao stajao na polici. Isto je tako svaki dan priređivala hranu 

za redovite kupce koji bi je kupili i odnijeli sa sobom. Bilo je to uglavnom u vrijeme 

podnevnog obroka, ali je ostatke gotovo uvijek prodala do kraja radnoga vremena. Ljudi koji 

su odsjedali u hotelu dolazili bi kupiti namirnice za sendviče, umjesto da se po skupljim 

66

cijenama hrane u točionici. Nekoliko četvrti dalje bile su dvije trgovačke tvrtke koje su se 

bavile vađenjem biserja, a čiji su namještenici smatrali da je njezina hrana tek umjereno 

skupa, a k tome izvanrednog okusa. 

U stražnjem dijelu trgovine bile su pohranjene kartonske kutije s namirnicama kojima je 

Mildred nadomještala one prodane; bila je ondje kupaonica i zahod, mala peć, sudoper, 

viseći ormarić i još jedan hladnjak. Kod vrata koja su odvajala ta dva dijela Mildred je 

postavila visoki starinski radio, pa je, kad bi bilo malo prometa, ondje sjedila u pretrpanoj 

stolici i slušala radio, pazeći na prednja vrata. Na desnoj strani od stražnjih vrata stube su 

vodile na drugi kat, u obiteljski stan McCrearyjevih. 

Mildred je Beatricei dala da nadomješta namirnice koje su nedostajale na policama, da 

opere obje polovice trgovine, da očisti mjesto na kojem je pripremala hranu. Dojmilo je se 

kako se mlada žena posvećuje svakom zadatku. Na kraju dana predložila je da Beatrice na 

katu pronađe ležaj na sklapanje i da ga stavi u stražnji dio trgovine. Sljedećih deset dana 

Beatrice nije napustila trgovinu, osim kad je čistila pločnik ispred izloga i istresala tepih u 

dvorištu. Ponudila je Mildred da će joj urediti stan i to je učinila mnogo bolje nego što je 

vlasnica sama ikada to učinila, tako da je i to postao dio njezinih dužnosti. 

Dvije su se žene dobro slagale. Nijedna nije bila sklona ispraznim pričama i budući je 

Beatrice bila neprestano zaposlena, Mildred je osjećala da je pronašla pravi dragulj. Čak je 

naučila pridošlicu kako treba voditi knjige, usklađivati prihode i troškove i kako voditi knjige 

dugova za one kupce kojima je davala na kredit. 

Tijekom četvrtog mjeseca svoga zaposlenja, Mildred je Beatricei poklonila takvo 

povjerenje da ju je slala u banku da polaže novce na račun i da svakoga mjeseca odnosi 

omotnicu s novcem za najamninu kako bi je položila na račun Malcolma Houghtona. 

Kad je svladala poslove otvaranja, zatvaranja i vođenja trgovine, konačno je pronašla 

vremena da se upozna s drugim domorodačkim ženama i obiteljima koje su povremeno 

dolazile u trgovinu. 

Bilo je prekrasno napokon vidjeti da na sjeveru tamnoputa djeca pohađaju iste škole kao i 

bijela djeca. Iako im je vlada još uvijek davala novčanu pomoć kako bi im se podigao životni 

standard, mnogo je više njezinih ljudi bilo zaposleno nego što je to doživjela bliže glavnome 

gradu zemlje. Upoznala se s drevnom umjetnošću pustinjskoga plemena i naučila neke 

povijesne priče. Nastavljala je izražavati svoju želju za upoznavanjem domorodačkog načina 

života. Jedan čovjek imenom Bili, koji je živio u naselju izvan grada u privremenim 

skloništima s nekolicinom drugih ljudi, rekao je da ih povremeno posjećuje poneki stanovnik 

pustinje. Obećao je da će je obavijestiti ako se ponovo pojavi. 

Jednoga bistrog jutra, u srijedu, do vrata trgovine dovezao se kamion za dostavu i ostavio 

nekoliko kutija koje je Beatrice trebala odnijeti u stražnji dio. "Doista su teške. Što je u 

njima?" upitala je Mildred, koja je žvakala komadić prepečenca. 

"Prazne boce", odgovorila je posežući za pekmezom od jagoda. 

Boce su nekoliko tjedana ostale u neotvorenim kutijama. Tada je Mildred poštom primila 

paket od proizvođača igračaka. Beatrice ju je promatrala dok je otvarala kutiju šarenih 

67

alona. Jako ju je zanimalo zašto bi njezina poslodavka naručila tako nešto, ali nije 

postavljala pitanja. Samo nekoliko dana kasnije zamolila je Beatriceu da otvori kutiju s 

bocama i da svaku bocu opere. Tada je promatrala kako Mildred u svaku ulijeva sok od 

grožđa, šećer i još nekakav tajanstveni preparat. Rekla je Beatricei da na svaku bocu stavi 

jedan balon. Bila je to proizvodnja vina, a baloni su bili potrebni da bi se moglo pomno 

promatrati boce i da bi se nastali plin redovito ispuštao, kako bi se izbjegla eksplozija. 

Mildred dio najamnine gospodinu Houghtonu nije isplaćivala u novcu, nego u alkoholu. 

Oslanjao se na Mildredinu stručnost da će Mildred nastaviti tradiciju koju su započeli njegov 

otac i Mildredin preminuli suprug. Njoj se njezino sudjelovanje u takvom poslu nije činilo 

problematičnim. Domoroci piju. Grog će nabaviti u svakom slučaju, tako da isto tako može 

biti i njezin, da ona može zaraditi na prodaji umjesto nekoga drugoga u gradu. 

Beatrice se razočarala u svojoj prijateljici, jer je znala da piće ubija njezine ljude brže od 

metaka, ali ništa nije mogla učiniti. Činilo se da je život jednostavno takav. 

Gotovo je godinu dana radila za Mildred McCreary, kad ju je jednoga jutra prije zore 

probudio Bili, stanovnik rubnog dijela grada, koji je kroz otvorena vrata ušao u stražnji dio 

trgovine. Rekao joj je da požuri i krene cestom iz grada, prema farmi ovaca, gdje će moći 

susresti trkača pustinjskog plemena o kojem joj je pričao. 

Bilo je rano; nije željela buditi Mildred. Znala je da će se vratiti na vrijeme kako bi otvorila 

trgovinu, tako da je brzo navukla suknju i bluzu i nestala. 

26 

Geoff sada službeno poznat kao Jeff Marsh, osam je godina čekao izvršenje smrtne 

presude i iscrpio sve mogućnosti žalbe. Bio je ogorčen, ali i pomiren sa činjenicom da mora 

umrijeti, kad su jednog utorka ujutro, bez upozorenja, u njegovu ćeliju ušli stražari. okovali 

mu ruke i noge i odveli ga u ured upravitelja. Ondje je, u drvetom obloženom uredu, u visokoj 

crnoj kožnoj stolici sjedio upravitelj i zatvoreniku koji je stajao pročitao službeni spis. Geoffa 

su obavijestili da je država prihvatila zakon kojim opoziva smrtnu kaznu. Tako je njegova 

smrtna kazna pretvorena u doživotni zatvor, bez mogućnosti uvjetnog otpuštanja. 

Bila je to prepast. Uspio je prihvatiti svoje osjećaje u odnosu na umiranje. Mrzio je 

Marshallove i mrzio je njihovu religiju, ali je provodio sate razmišljajući o svim propovijedima 

koje je čuo tijekom godina. Razmišljao je o raju i paklu, o deset zapovijedi, o Isusu i sotoni. 

Ništa mu se od toga nije sviđalo. Bilo je previše pitanja bez odgovora. Sada mu njegov čuvar 

kaže da neće umrijeti. Nastavit će živjeti. I dalje će biti žrtva, zatvorena u kavezu, sve dok ne 

postane sasvim star čovjek. Te su vijesti bile uznemirujuće. Nije mogao reći kako se doista 

osjeća. Jednim je dijeiom osjećao olakšanje, a drugim strah, osujećenje i potištenost. 

68

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana svi su osuđenici na smrt, koji su prije bili odvojeni od 

ostalih, vraćeni medu ostale zatvorenike. Za svih svojih godina u zatvoru, Geoff nikada nije ni 

s kim dijelio ćeliju. Sada su ga smjestili s jednim Talijanom koji je sebe nazivao Shorty. 

Jedino što im bijaše zajedničko bile su njihove godine. Shorty je bio nizak, samo metar i 

šezdeset centimetara, a imao je pedeset i osam kilograma. Nosio je kosu onoliko dugačku 

koliko bi mu zatvorski čuvari dopustili i imao je više tetovaža nego zubi. Pratila ga je dugačka 

povijest zločina, koja je započela dok je bio malodobnik. Tijekom godina u zatvor je ulazio i iz 

njega izlazio pet puta, uhićen zbog krađe automobila, pljačke, sudjelovanja u mreži kocke i 

prostitucije, a sada zbog pokušaja ubojstva. Volio je pričati. Geoff je, s druge strane, rijetko 

govorio i danima je običavao šutjeti. Shorty se plašio Geoffa. Nije zapravo vjerovao nikome 

tko je bio tako šutljiv. Geoff bijaše siguran da će ga Shorty izludjeti neprestanim brbljanjem, 

ali nakon nekoliko tjedana činilo se da su se uskladili. Shorty je svom sudrugu pokazao kako 

pokrenuti automobil bez uporabe ključa, spajajući žice; kako provaliti u različite vrste sefova i 

kako se kladiti na konjskim utrkama. Geoff je slušao, jer Shortyju bijaše potreban netko tko 

će ga slušati, a dok je slušao, proučavao je crte lica malog Talijana. One su u njemu 

pobuđivale zanimanje za crtanje koje je dugo vremena bilo usnulo. Sada kad je bio među 

ostalim zatvorenicima, bilo mu je lakše pribaviti potrepštine kao što su papir i olovke, tako 

daje vrijeme ponovo počeo provoditi kao umjetnik. U početku bi sve crteže razderao u male 

komadiće i otplavio ih u zahodskoj školjci. Nije znao kakva bi mogla biti reakcija na njegovo 

novo zanimanje. Ali medu zatvorenicima je postojala potreba za crtežima koji bi se koristili u 

tetoviranju. Muškarci su željeli slike zmajeva, zmija ili lubanja i radovali su se svemu novom i 

jedinstvenom. Geoff je uskoro postao slavan po tome što je na stvaralački način mogao 

ispuniti svaku pojedinu želju. Isto je tako otkrio i nešto o sebi. Otkrio je da za svaki odbojan 

crtež kojeg bi nacrtao, mora nacrtati nešto smisleno i oku ugodno. Nije znao odakle izvire taj 

poriv prema uravnoteživanju, ali bio je tako snažan da nije mogao nijekati njegovo 

postojanje. Na kraju je počeo otvoreno crtati obje vrste umjetnosti. Mogao je nacrtati 

čudovište s dugim jezikom u obliku mača, kojega će tintom ucrtati u nečije mišiće, a zatim 

istoga tog dana cvjetno polje koje će netko drugi poslati svojoj majci za rođendan. 

Tijekom svih tih proteklih godina nije imao niti jednog posjetitelja. Odvjetnici koje mu je 

dodijelio sud s njime su završili. Izvan zatvorskih zidina nije imao ni obitelji ni prijatelja. Nije 

primao poštu. Činilo se da nitko na svijetu ne zna za njegovo postojanje, niti mari za njega, 

ali on se pomirio sa životom unutar zidova. Takav je položaj iskoristio najbolje što je umio 

iako je u srcu osjećao da osamljeniji ne bi mogao biti ni u zabačenoj pustinji. 

27 

Beatrice je hodala prašnjavom crvenom cestom koja je označavala granicu farme 

ovaca moćnoga Malcolma Houghtona. Ograda je bila u dobrom stanju, kako je on zahtijevao, 

a trava je na pašnjaku obraslom grmljem ponovo počela rasti ondje gdje ju je stado gotovo 

69

do kraja pojelo i izgazilo golo tlo. Osjećao se slab povjetarac, zbog kojega je jutarnja 

temperatura bila tako savršena da bi lako mogla prevariti bilo kojeg pridošlicu i navesti ga da 

pomisli kako danas možda neće biti tako vruće kao jučer, ali Beatrice je samo bila zahvalna 

što su joj bose noge otvrdnule i neosjetljive, tako da joj nikakva promjena godišnjih doba nije 

smetala. Divlje su biljke bile zelene nakon nedavnih kiša. Ispred nje, ondje gdje je ograda 

zaokretala označavajući kraj Houghtonovog imanja sa zapadne strane, uzdizao se mali 

šumarak. Činilo se da usred skupine stabala visi nepomičan plavi predmet. Mislila je da je to 

možda nekakav znak plemenskog trkača s kojim će se susresti. 

Hodajući i dalje, promatrala je taj plavi predmet sve dok nije shvatila da to nije predmet i 

da zapravo ne visi. Bila je to domorotkinja, koja je sjedila leđima naslonjena na stablo, nogu 

prebačenih preko jedne grane kao da se odmara u modernoj stolici za ljuljanje. Na sebi je 

imala samo otvorenu košulju od plavoga platna koja je otkrivala njezina tamna prsa i oko 

struka svezanu tkaninu. Beatrice nije mogla suspregnuti osmjeh. Raširio joj se licem jednako 

prirodno kao što se maslac topi na toplom tamnome kruhu. Osmjeh žene na stablu otkrio je 

dječji zanos i usta u kojima je nedostajao jedan prednji zub. Ženine tamne oči, blistave kao 

riječni kamen uglačan do visokog sjaja, bile su iste kao i Beatriceine oči, ali je njezina pomalo 

sijeda kosa, koja se na pedesetogodišnjoj glavi pokretala gore-dolje kao dječji jo-jo, koji tiho i 

poletno govori: "Da, da!", bila sasvim drukčija od Beatriceinih tamnosmeđih kovrčica koje su 

joj padale na ramena. 

Mlada je djevojka pozdrav izgovorila na jednom od plemenskih jezika koje je naučila i 

pričekala odgovor. Kad se starija žena jednostavno nastavila osmjehivati i kimati glavom, 

pokušala je ponovo. Pri trećem pokušaju žena reče: ' Sada je danas!", na domorodačkom 

jeziku. Beatrice se odmah predstavila i pokušala zametnuti razgovor, ali se sitna žena 

nepredvidljivo spustila sa stabla i polako se počela udaljavati. S metar i pedeset i dva 

centimetra bila je niska, a kratke su joj čvrste noge držale maleno, pa ipak snažno i mišićavo 

tijelo. Uputila se u smjeru suprotnom od Houghtonovog imanja i obližnjeg gradića, prema 

zaleđu kontinenta, gdje biljke postaju sve rjeđe, sve dok se krajolik doista ne pretvori u pravu 

golu pustinju, u samom srcu australskog kontinenta. A da se nije ni okrenula, kao da se 

obraća širokim prostranstvima, odlučno je rekla na engleskom: "Idemo!" 

"Čekaj", zaprepašteno se oglasila Beatrice. "Pa ti govoriš australski!" 

Nova je poznanica zastala ondje gdje je bila i okrenuvši se, rekla: "Govorim. I ja sam 

živjela u gradskome svijetu. Ali sada moramo ići, moramo krenuti u moju zemlju. Naš je 

narod začuo tvoj vapaj za pomoć. Postavljaš mnoga pitanja. Pomoći ćemo ti pronaći 

odgovore. Hajde idemo!" 

Beatrice se nadala da će stanovnik pustinje jednoga dana stići ali je nekako 

pretpostavljala da će zajedno otići u grad, da će se oprostiti sa svojom poslodavkom i 

pronaći nekoga tko bi pohranio njezine stvari. Tada bi, kad bi sve obavila, krenula za 

plemenskom ženom u njezin dom. Ništa se nije događalo kako je naumila. 

Spustila je pogled na cvjetni uzorak svoje suknje i iz jedne je skrivene ladice njezinoga 

uma izronilo pitanje o kojem je godinama razmišljala, pitanje o posljednjem danu nekog 

čovjeka na Zemlji. Kad se probudi tog jutra svoga posljednjega dana, osjeća li se imalo 

drugačije? Kad odjene ono u čemu će umrijeti ima li ikakvu spoznaju o budućnosti? Ona 

70

neće umrijeti danas, ali svakako je za sobom zatvorila ogromna vrata. Nekako je pitanje 

oblikovalo svoj vlastiti odgovor. "Ne", rekla je sama sebi "čovjek ne zna koji je njegov 

posljednji dan, ne zna da neće provesti svoje najbolje planove, ali može biti u takvom stanju 

duha da prihvati sve što mu se događa. Može vjerovati da će iz toga izroniti nešto dobro!" 

Šesnaest godina nije poznavala ništa drugo osim života u misijskom sirotištu, bez obitelji, 

bez naslijeđa, bez osobnosti, jedno od mnoštva domorodačke djece odgojene u ustanovi. 

Sljedećih je četiri godine provela bez učitelja, bez vodiča, bez povjerljive prijateljice, kao 

mlada žena koja traga za nečim, a ni sama ne zna što bi to moglo biti. Bila je izgubljena, 

ničija kći. Ovim je danom to završavalo. Danas se činilo da se javlja iskra nade da će se 

konačno povezati s nekim ili nečim i da će možda osjetiti da se nalazi ondje gdje i pripada. 

Glasom dovoljno glasnim da je udaljena stanovnica pustinje može čuti, viknula je: 

"Pričekaj, dolazim. Da, čekaj me, jer dolazim!" 

Hodale su bez riječi; mlađa žena bijaše malo iza starije, sve dok tišinu nije prekinula 

Beatrice, zapitavši: "Koliko je udaljena vaša zemlja? Koliko dugo moramo putovati?" 

Žena kažiprstom pokaže prema naprijed, a zatim ga skupi u svoj dlan, ponovo pokaže u 

daljinu, povuče ga i još jednom usmjeri prema naprijed. Tri nečega. Ne može biti tri 

kilometra, mora da je tri dana. Hodati nekoliko dana nije teško. Svakako je dovoljno vremena 

provela hodajući ulicama i prirodom tijekom posljednjih godina. 

Beatrice bijaše zapanjena što žena zna u kojem smjeru trebaju ići. Na vidiku nije bilo 

nikakvih oznaka i sve je izgledalo isto. Tlo bijaše crvenkasto sivo, grmlje od svijetlozelene do 

tamnozelene boje, stijene iste boje kao i tlo, a povremeni bi se osamljeni gušter tako dobro 

uklapao u krajolik da su ga odavale samo hitre oči. Kad je jednom iz vida izgubila farmu 

ovaca, Beatrice je izgubila osjećaj za smjer. Na glas je izgovorila svoju misao: "Kako znaš u 

kojem smjeru trebamo ići?" 

Odgovor je došao u obliku pokreta - sklopljena šaka, palac usmjeren dolje prema tlu, a 

najmanji prst podignut prema nebu. Nije razumjela pokret, a niti zašto žena nije jednostavno 

odgovorila riječima. Vjerojatno je značilo da slijedi nešto na nebu i nešto na tlu, ali to nije bilo 

važno. Osjećala je da je dobro što napušta sve ono što je ikada poznavala. Što su limene 

kuće bile udaljenije, to je bila sigurnija da je njezino pravo mjesto ondje negdje ispred njih. 

Sa svakim je korakom osjećala sve veću sigurnost da će ga pronaći. 

Tridesetak minuta kasnije žena se zaustavila, okrenula Beatricei i rekla: "Ovdje ćemo 

zahvaliti našoj majci Zemlji. Naše je tijelo od nje načinjeno. Ona nam pruža naše obroke i 

hranu, ona nam daje lijekove i kupa nas svojim suzama. Snivamo u njezinom naručju. Kad 

umremo, ona prihvaća naše iskorištene kosti i miješa ih s tijelima naših predaka i onih još 

nerođenih. Vrijeme je da joj vratimo ono što smo uzeli, a što više ne koristimo." Obratila se 

tlu, zamolivši za dozvolu da ga otvori. Tada se spustila na koljena i počela kopati, vadeći tlo 

da bi napravila rupu. 

"Mogu li ti pomoći?" 

U odgovor je dobila potvrdno kimanje. Beatrice je kleknula s druge strane i zajedno su 

kopale. Konačno je žena skinula svoju košulju bez dugmadi i spustila je u jamu. Odmotala je 

71

tkaninu oko struka i ustala spuštajući i nju u jamu, otkrivši ispleteno uže koje joj je visjelo 

nisko na bokovima, s pričvršćenom malom kožnom vrećicom. Nije objasnila kakva je to 

vrećica, nego je pogledala Beatricu kao da kaže: "A sada ti." Nahrupiše sva sjećanja na 

propovijedi u misijskoj školi, osjećaji stida i neugodnosti povezani uz nago ljudsko tijelo. 

Samo kratko oklijevajući, Beatrice je spustila svoju cvjetnu suknju i bluzu na hrpu. Žena se 

ponovo obratila tlu i zahvalila za odjeću; boje su nestajale dok su zajedno zatrpavale rupu i 

po vrhu zaravnale pijesak. Na kraju je starija žena skupila usta i puhnula na pijesak, 

odstranjujući sve tragove njihovih ruku i udubljenja koja su ostavila njihova koljena. Nije bilo 

nikakvog vidljivog znaka daje to mjesto ikada itko uznemirivao. Okrenula se i rekla: "Nećeš 

se osjećati tako neugodno kad se pridružimo ostalima i kad više naučiš o običajima moga 

naroda, o plemenu Pravih ljudi." 

"Ali ti si bila obučena!" primijeti Beatrice. . 

"Jesam, jer je neophodno pokazati poštovanje prema drugačijem načinu razmišljanja. Mi 

se s tim ne slažemo, ali mi ne prosuđujemo. Mi umjesto toga promatramo. Katkad, kad je 

hladno, odjeća je neophodna, ali čini se da uzrokuje više prosudbi i odvajanja između ljudi, 

nego nago tijelo. Sigurna sam da si primijetila kako je zbunjujuće kad donosiš prosudbe na 

osnovi dojma kojeg ostavlja vanjski izgled; osoba može biti jako različita od dojma kojeg 

ostavlja. Otkrit ćeš, kao što sam i ja otkrila, da stid ne postoji, osim kad ga skupina ljudi 

izmisli. Da si ostala u toj suknji i bluzi, zbog toga bi se samo osjećala kao da ne pripadaš 

plemenu koje upravo i želi da se osjećaš kao njegov dio." 

Nastavile su hodati. Beatrice je bilo drago što je njezin kontinent jedinstven po tome što je 

većina njegovih životinja i gmazova nenasilna. Nije bilo velikih tigrova ljudoždera niti 

medvjeda. Umjesto toga tu su živjeli skakutavi klokani svih veličina, od veličine glodavca do 

primjeraka od metar i osamdeset centimetara dužine; mali koale, koji su se činili kao da ništa 

drugo ne čine osim što svijet podsjećaju na čudo dodira; i emu, sa svojim veličanstvenim 

perjem i velikom brzinom trčanja, ali ne i letenja. Bilo je naravno otrovnih zmija, ali se nije 

plašila, jer će njezina suputnica sigurno znati kako treba postupati s njima. Satima su hodale 

kroz nisko grmlje i povremene skupine drveća. Konačno, kasnije toga dana, žena progovori. 

"Ako je to za naše najviše dobro, opet ćemo danas jesti, hajdemo stoga promatrati kakav 

nam dar Jedno pruža. Na svakom se koraku mnogo toga može vidjeti i mnogo se toga 

prisjetiti." 

Počela je pokazivati sićušne tragove na tlu, jedva vidljive Beatricei sve dok se nije 

usredotočila. Bilo je tragova šapa, kandži, vijuganja, brzog skakutanja, polaganog hoda, 

gladnih, umornih, starih i mladih stvorenja koja istražuju. Naišle su na skupinu viših biljaka 

poprskanih zelenom bojom, s debljom stabljikom nego ostale koje su vidjele toga dana. Žena 

se zaustavila i obratila biljkama. Nagnuvši se, otrgla je komadić, otvorila ga i pokazala 

sjemenke koje su podsjećale na okruglaste smeđe bobice. Palcem je odstranila unutrašnjost 

na isti način na koji je Beatrice naučila čistiti grašak iz mahuna. Podijelile su nekoliko 

zalogaja. Žena tada pokaže Beatrice da odlomi komad i otvori ga. Dok je Beatrice slijedila 

njezine upute, upita: "Kako je, za ime svijeta, netko otkrio da ovo nije otrovno?" 

"Postoji način na koji se može otkriti otrovnost kad pronađeš nešto različito. Počinje tvojim 

osjetilom mirisa. Vrlo je važno naučiti mirisati sve, ne samo biljke. Pomiriši zrak, vodu, 

72

životinje, čak i druge ljude. Mirisi su različiti i ne smiješ zaboraviti kako nešto miriši. Kad imaš 

dovoljno materijala za usporedbe, zapazit ćeš da otrovne tvari često imaju vrlo snažan, 

osobit miris. Ako biljka ne miriši na otrov kojega poznaješ, trebaš odlomiti komadić i protrljati 

ga po svome tijelu, po nekom osjetljivom mjestu, kao što je kapak, oko nosa ili ispod ruke. 

Pričekaj hoće li se pojaviti peckanje ili neugodan osjećaj ili svrbež, promjene na koži ili čirevi. 

Ako se ne pojave, možeš pokušati sažvakati komadić, ali ostavi ga sa strane u ustima ili 

ispod svoje gornje usne i ponovo pričekaj odgovor tijela. Ako se ništa ne pojavi, možeš 

povećati količinu. Grgljaj malo soka u grlu prije nego ga ispljuneš i ponovo pričekaj prije nego 

progutaš makar i mali komadić. Kad jednom progutaš dio biljke, moraš pričekati da vidiš 

hoće li uzrokovati bolove u želucu; možda će ga tijelo samo izbaciti kroz tvoja usta ili stolicu. 

Pričekaj dovoljno dugo da vidiš utječe li na tvoje razmišljanje ili kretanje. 

Sve novo na što naideš su iskušenja - hrana, ljudi, zamisli. Sve ponajprije pomiriši. Ako ti 

netko nešto kaže, pomiriši te riječi! Ako dobro miriši, tada iskušaj okus, ali uvijek sažvači. 

Dugo žvači prije nego progutaš. Čak i riječi možeš dugo žvakati prije nego ih progutaš, jer je 

mnogo jednostavnije nešto ispljunuti, nego ga se pokušati osloboditi kad si već progutala. 

Ako prihvatiš riječi, a da ta zamisao za tebe nije dobra, to će ti uzrokovati nevolje. Pojavit će 

se otekline i izrasline, i glavobolje, i bolovi u prsima i u želucu, i rane koje ne zacjeljuju, sve 

dok ih ne izbaciš. Na svu sreću, hranu je lakše povratiti ili dobiti proljev i brzo ispraviti 

pogrešku. Teže je izbaciti zamisli i uvjerenja. Vidiš, postoje stvari koje svijet izvan ove 

pustinje čini, a koje su uvelike promijenile život. Najbolje je ne pretpostavljati da će ono što 

se doima uobičajeno ili jednostavno izgleda dobro, biti i sigurno. 

Naš je najteži izazov bio pomirisati i okusiti riječi i uvjerenja europskoga bijelog svijeta i 

uljudno ih ispljunuti. Ostalo je samo nekoliko slobodnih domorodaca. Svake je godine taj broj 

sve manji i manji, kako sve više i više plemena istjeruju iz njihove zemlje i primoravaju ih da 

se pokore životu u bijelome svijetu ili da umru. Zapravo se to ne odnosi na bijeli svijet. 

Moram se ispraviti, jer boja kože tu nema značaja. Radi se o razmišljanju i načinu života, o 

promjeni vrijednosti izvornih zakona koji su doveli do mutacije ljudi. Postoje mutanti sviju 

boja. 

Sestro moja, naši se stariji slažu. Mnogo je nas tijekom sna ili na javi čulo tvoj vapaj za 

pomoć. Istina je da je život potraga, a ti imaš sposobnost pronaći važne odgovore i pomoći 

mnogim izgubljenim ljudima da pronađu svoj put. Ali to li neće biti lako. Za razliku od 

malenoga djeteta koje žudi za učenjem i ima prazninu koju treba ispuniti znanje, ti si već 

puna informacija. Morat ćeš sama odlučiti koje od njih odbaciti, koje nadomjestili, a koje 

prihvatiti. To znam, jer i ja sam bila na tvome mjestu." 

Beatrice uzme malo sjemenja. Polako je žvakala jedno po jedno zrno, uživajući u okusu 

nalik na lješnjak i pitajući se o prehrambenoj vrijednosti. Nastavile su hodati; Beatrice je jako 

ozbiljno promišljala ono što joj je žena upravo rekla. 

"Nisam sigurna da to mogu učiniti!" konačno reče Beatrice glasom tek malo glasnijim od 

šapta. 

"Odvest ću te natrag." 

73

"Ne, ne želim se vratiti. Samo hoću reći da mi je jako neugodno bez odjeće. Pomisao da 

ću susresti druge ljude, osobito muškarce..." Riječi joj se izgubiše u tišini. 

"To je u redu", reče njezina pratilica, dok joj se na licu odražavala zabrinutost. "Napravit 

ćemo ti prikladan ogrtač. Putem ćemo pronaći stvari koje su nam potrebne i pokazat ću ti 

kako se to radi. Pravi ljudi povremeno nose ogrtače. To je uobičajeno. Mislim da ćeš se ipak 

bolje osjećati bez svoje suknje i bluze. Možeš si napraviti nešto mnogo udobnije i mnogo 

manje nespretno. Razumijem tvoje uvjerenje da je razotkrivanje tijela sramota, ali to je 

zapravo stav koji si naučila." S osmjehom koji joj je otkrio cijela usta. ona doda: "Mislim da će 

oposumova koža biti savršena. Možda će nas, ako tu misao pošaljemo u zrak, oposum 

rođen u tu svrhu počastiti tako što će prijeći naš put." 

Pri kraju poslijepodneva naišle su na mali potočić i obje su se spustile na koljena da se 

napiju. Upravo se tada, vijugajući preko stijena zdesna putnicama, pojavio udav sa smeđim 

prugama i blistavom crnom glavom. Prije nego je Beatrice mogla otvoriti usta da progovori, 

žena uhvati zmiju odmah iza glave. Uzevši kamenu oštricu iz svoje vrećice istog je trena 

gmazu oduzela život. Objesila je tijelo preko svoga užeta oko struka. Hodati su nastavile bez 

riječi. 

Dok je sunce tonulo iza obzorja, na nekoliko su se minuta zaustavile. Žena je primijetila 

kako je veličanstven svaki zalazak sunca. Kad bi se sunce jednom spustilo, suton bijaše 

kratkotrajan; ubrzo bi postalo tamno. Zvijezde se protegnuše iznad glava u jednom 

ogromnom dijamantnom obrascu. Žena ponovo progovori nakon što su prohodale manju 

udaljenost, kako bi objavila da će se sada zaustaviti zbog objeda i odmora. 

Zajedno su sakupile suhe biljke, uključujući i pregršt zečjeg izmeta. Zmiji su ogulile kožu i 

izrezale je na komade, koje su stavile na kamen usred suhih biljaka. S dva mala komadića 

kremena koje je izvadila iz svoje vrećice, Beatriceina je suputnica izazvala iskru koja je 

potpalila vatru. 

"Ne smijemo isušiti svu vodu iz ovoga mesa", rekla je "ali moramo ga ugrijati ili će nam se 

u želucu pojaviti mali crvi." Posegnula je za kuhanim komadom zmijskoga mesa i pružila ga 

Beatricei, a zatim uzela jedan i za sebe, govoreći: "To je naš način da se zahvalimo ovoj 

zmiji što se rodila i što se danas našla na našem putu. Njezin će se duh pridružiti našemu 

kad se njezino meso združi s našim tijelom, tako da ćemo nastaviti zajedno živjeti." Meso 

bijaše još uvijek pomalo vlažno, žilavo i nevjerojatno hranjivo. 

Nakon što su pojele i neko vrijeme sjedile u tišini, Beatrice zapita ženu: "Kako ti je ime?" 

"Danas sam Benala, što znači smeđa patka. To je naš način da učimo iz svojih imena. 

Kako stječemo mudrost, mi prerastamo svoja imena i povremeno izabiremo novo ime, koje 

bolje opisuje ono što jesmo. Nakon vremena provedenog s plemenom, zanimljivo mi je da 

sam kao mutant pri rođenju primila ime i da se od mene očekivalo da ga zadržim cijeli svoj 

život." 

"Da", odgovori Beatrice. "Tako je barem za ljude kao što sam ja, koji nikada nisu dobili 

prezime. Otkrila sam da je to točno i za muškarce u svijetu bijelih ljudi. Ali kad se bijela žena 

uda, ona uzme prezime svoga supruga. Zadrže isto ime, a katkad koriste nadimak ili 

zamjensko ime. Većina ljudi živi s imenom s kojim se rodi iako se mnogima ne sviđa ili, kao 

74

što si ti to nagovijestila, vjeruju da su ga prerasli. Jednom su mi rekli da se može otići u neki 

ured i platiti da ti promijene ime. Moja mi je prijateljica rekla da je to smiješno, jer obitelj 

ionako i dalje tu osobu naziva njezinim prvim unenom." 

"Ljudi koji ju vole?" upitala je Benala, dok je narančasti odsjaj ugljevlja obasjavao njezino 

zbunjeno lice. 

"Da", rekla je Benala zastavši. "Pretpostavljam da se vole, samo ne dovoljno da bi se toj 

osobi obraćali imenom koje je odabrala!" 

Obje su se nasmijale, a tada je ponovo zavladala šutnja. 

Sjedile su duboko zamišljene. Dok je promatrala kako jedan užareni komad ugljevlja 

gasne, Beatrice reče: "Govorila si da je za Prave ljude neophodno da ispljunu uvjerenja 

Europljana. Kako znaš da je ono što su nas pokušavali naučiti pogrešno?" 

Benala je nabrala obrve, uzdahnula i odgovorila: "Nije to bilo pogrešno za njih, nego se 

činilo da oni ne razumiju kako se životni zakoni nikada ne mijenjaju. To su Zauvijek zakoni. 

Mislim da tvoje iskustvo tijekom prvog dijela tvoga života oblikuje ono u što vjeruješ. Kasnije, 

ono što vjeruješ određuje kakva ćeš iskustva doživljavati ili kako ćeš primati ono što se 

događa. Nijedno nije istinito. Ljudi su skloni istinu zamijeniti s uvjerenjem." 

"Ne razumijem o čemu govoriš. Možeš li mi dati primjer?" 

Benala kimne glavom. "U svijetu mutanata postoji religijski zakon. Sigurna sam da ti je to 

poznato. Taj zakon kaže: 'Ne ubij'. To je sasvim jasno, ali oni ipak ubijaju u ratovima, u 

prijevozu, pokusima u medicini, u obrani svoga vlasništva ili svoga života, u ljutnji ili da bi se 

osvetili. Tumačenje jednostavnoga zakona 'Ne ubij', promijenjeno je da bi opravdalo različito 

razmišljanje u različitim situacijama. To je sasvim u redu ako društvo odabere vjerovati na taj 

način, ali istinita izjava glasi ovako: 'Ti ne možeš ubiti!', a ne 'Ne ubij'. To nema nikakve veze 

s okolnostima, dozvolom ili raščlambom djela koja su već počinjena. Riječi su sasvim jasne. 

Nemoguće je ubiti. Ti nisi stvorila dušu, ti je ne možeš ni ubiti. Ti možeš zaustaviti ljudski 

oblik, ali to samo oslobađa duh koji se vraća natrag u Zauvijek. Duše ne prestaju i ne 

počinju, one su trajne. Smrt nije konačna. To je postojanje u različitom obliku u Zauvijek 

svijetu. Svakako da si odgovorna za oduzimanje života; to je tako dragocjeno iskustvo. Ali to 

nije odgovornost u pojmovima europskih zakona. Čini se da su ideje nekolicine ljudi ostali 

postavili kao sveopći zakon, a milijuni su ljudi proglasili da ti zakoni vrijede. Zakoni našeg 

stvaranja ne mijenjaju se vremenom, a svakako nisu različiti za muškarce i žene. Svakoj je 

osobi podaren dar slobodne volje. To se nikada ne može oduzeti. Tako da smo slobodni 

putovati našim vlastitim putem, tragati za svojom vlastitom sudbinom, otkrivati naše vlastito 

najviše jastvo. Skupina s kojom putuješ tijekom svoga života ili će te pozitivno podržavati ili 

će ti neprestano predočavati prilike kroz koje možeš dosegnuti svoju vlastitu pozitivnu razinu 

usprkos njima." 

"Ali čekaj", prekinula ju je Beatrice "ja nisam svojom slobodnom voljom mogla odabrati da 

me roditelji napuste pri porodu i da svoje djetinjstvo provedem u sirotištu." 

"Ako ti tako vjeruješ, onda je to ono u što ti vjeruješ", odgovorila je Benala. "Je li to istina ili 

samo ono što ti vjeruješ? Prije nego si se rodila, dok si bila u Zauvijek, predočili su ti priliku 

75

koju ti donosi ovo ljudsko iskustvo. Bila si svjesna okolnosti povezanih uz svoje roditelje, pa 

ipak si to vidjela kao prekrasnu mogućnost da unaprijediš svoje prosvjetljenje. Zašto se 

vraćati pitanjima 'što bi bilo' i tragati za nekakvim logičkim ili razumskim razlozima koji bi 

objasnili prošlost? Danas je novi dan. Mi hodamo u susret svakom novom danu. Današnji je 

izbor današnji izbor. U prošlosti ti je bilo pruženo mnogo situacija u kojima si se mogla naučiti 

snošljivosti, strpljivosti, izražavanju, prihvaćanju, ljubaznosti, ljubavi, poštenju, čestitosti i 

svemu ostalome. Ako to nisi naučila kao dijete u tom sirotištu, ponovo ćeš dobiti priliku, 

uvjeravam te! Ako to ne naučiš, dobro! Situacije nisu važne. Ono što je važno je 

napredovanje. Sada je vrijeme za spavanje. Vodit ćemo još mnogo važnih razgovora." 

Benala je pokazala Beatricei kako poravnati mjesto za spavanje i iskopati mala udubljenja 

koja odgovaraju oblinama njezinoga tijela. Kad je Benala legla, zaspala je gotovo odmah. 

Beatrice se nije mogla oduprijeti, nego je promatrala nebo, razmišljajući o onome što je 

upravo čula, pripravljajući pitanja i dokaze o kojima će drugom zgodom raspravljati. Najveći 

dio sveučilišta nije se nalazio vani, na otvorenom. Ovdje nije bilo klupa, ni knjiga, ni diploma 

po zidovima, pa čak ni zida, ali joj se svakako činilo da je to mjesto uzvišenijih pouka. 

Beatrice je iznenada prenuo nenadani bljesak iznad glave. Pojavila se zvijezda padalica i 

hitro preletjela crnim nebom. "O, Bože", pomislila je: "ne znam što to znači, ali mora da je 

značajno!" Tiho se zasmijuljila, razmišljajući: "To je ono što ja vjerujem, ali ne mora biti 

istina!" 

Istoga joj se trena spokoj proširio iz glave dolje kroz tijelo i utonula je u dubok san. 

28 

Benala se počela meškoljiti dok se Sunce još uvijek skrivalo s druge strane Zemlje. 

Boja neba mijenjala se od tamnoplave do tek neznatno svjetlije, s uskim prugama vodenih 

boja, ružičaste i narančaste. Njezini su pokreti potakli Beatrice da otvori oči, pitajući se u 

jednom trenutku gdje se nalazi. Sjela je na svom uskom mjestu za spavanje i otrla pijesak 

koji se zadržao na njezinom licu i rukama. Iznenadila se koliko je dobro spavala bez ičega 

što bi je odvajalo od tla. 

"Dobro jutro", rekla je Beatrice. 

"Vrhunac jutra", glasio je odgovor. Obje su se žene nasmijale, a Beatrice primijeti: "To je 

zgodan kompliment. Doista i jest vrhunac jutra." 

"Da, mislim da bi tako rekli ljudi u Irskoj. I meni se sviđa. Sada bi moj narod rekao, 'Sada je 

danas'." 

"Ne bismo li trebale govoriti jezikom tvoga naroda?" upita Beatrice. "Svakako su mi 

potrebni vježba i iskustvo." 

76

Tuga je prekrila Benalino lice kad je svrnula pogled u stranu, Prije nego je progovorila. "To 

nije tako jednostavno. Vidiš, posljednjih trideset godina stvari su se prilično promijenile. U 

jednom trenutku postojalo je stotine plemena, mnogo različitih jezika, pa čak i mnogo 

narječja svakog jezika. Svatko je poznavao svoje područje, poštovao ostale narode, druge 

običaje, ali sada kad imamo stranu upravu, neki su ljudi u našem plemenu pronašli utočište. 

Bilo je neophodno da naš jezik postane mješavina različitih jezika. Naši su se običaji 

promijenili u znak poštovanja prema običajima onih koji su nam se pridružili. Na primjer, neki 

nikada ne govore o osobi koja nije prisutna, a drugi dolaze iz plemena koje nikada ne 

spominje umrle. Naravno, o tim smo tradicijama ponajprije učili iz pogreški i uvredljivih 

postupaka. Drugi su učili kroz svoju strpljivost, opraštajući nam naše neznanje. Danas bi 

jednostavno identificiranje neudane žene kao što si ti moglo uključivati šest ili sedam 

različitih pojmova. Mislim da je najbolje da govorimo australski; neophodne ćeš riječi naučiti 

u budućnosti, kad ti budu potrebne." 

Benala je ponovo kleknula i poravnala svoju zemljanu vreću za spavanje u njezino 

prvobitno stanje. Beatrice je kleknula za njom i otkrila da otpuhivanje otisaka nije tako lako 

kako se činilo. 

"Zašto je davno prije postojalo toliko mnogo plemena?" upita Beatrice s glavom već 

prepunom pitanja. 

"Mislim da je to jednostavno način na koji djeluje priroda. Kako broj ljudi raste, oni sklapaju 

duboka prijateljstva. Prvenstveno zbog hrane, prijatelji su vjerojatno odlazili zajedno i živjeli 

tako da svi budu zadovoljni. Ali su se vrijednosti, uvjerenja i obredi ponešto razlikovali diljem 

zemlje." 

Zmijska koža od jučerašnjeg obroka visjela je na obližnjem grmlju. Benala je uzme i objesi 

na svoj pojas koji joj je obuhvaćao bokove. Tada je stala raširenih nogu, ruku uzdignutih 

iznad glave i u tišini nešto objavila danu. 

Na kraju svoga jutarnjeg obreda pogledala je svoju novu suputnicu. Bez ikakvog 

dogovora, hodajući jedna pored druge, krenule su na put. Jedna je žena koračala tragovima 

koje je već mnogo puta ostavila za sobom; druga je zalazila u potpuno novi svijet. 

Put ih je toga jutra vodio kroz negostoljubiv krajolik, gdje su morale sklanjati s puta zelene 

grane, katkad obrasle trnjem, da bi mogle prolaziti ispod njih. Dok su s mukom napredovale, 

Beatrice je svojoj prijateljici postavila ozbiljno pitanje. 

"Benala", upitala je "što misliš, zašto je naša rasa ovdje živjela desecima tisuća godina i 

nikada nije razvila nikakvu abecedu ili bilo kakav pisani jezik? Branila sam našu kulturu od 

kriticizma onih koji su tvrdili da je to zbog toga što smo intelektualno nerazvijeni. Znaš li ti koji 

je tomu razlog?" 

"Znam", stigao je odgovor starije domorotkinje. "Cijena bijaše previsoka! Naši su ljudi rekli 

Britancima, koji su ih zarobili i držali u zgradama kako bi ih naučili čitati i pisati, da će prije 

umrijeti. Cijena bijaše previsoka! Prije bi umrli nego platili cijenu gubitkom pamćenja. Kad se 

znanje prenosi našoj djeci, učenicima, to ne radi samo jedan učitelj. To radi skupina učitelja. 

Na taj se način ništa ne zaboravi prenijeti, ništa se ne dodaje i tumačenje jedne osobe ne 

podučava se kao činjenica. Mi učimo iz povijesti uobličene kroz glazbu i pjesme i plesove, 

77

što se ne razlikuje mnogo od načina poučavanja u svijetu mutanata, gdje se abeceda uči 

kroz glazbeni ritam. Stvari koje su zapisane rijetko bez promjene traju mnogo godina. U 

prošlosti je naš narod koristio tihi razgovor glave glavi i srca srcu. Vidjet ćeš da moje pleme 

nije izgubilo tu sposobnost, ali ona se temelji na nepostojanju tajni i na govorenju istine. Kad 

nešto zapišeš, sklona si vjerovati da to ne moraš pamtiti, jer uvijek možeš to pročitati. Na 

nesreću, to vodi do lijenog uma. Svoju moć predaješ komadu papira. Ljudi ne mogu zapamtiti 

ni najjednostavnije stvari, kao što su jučer radili ili što su pojeli prije dva dana. Ljudi skloni 

zapisivanju promatraju druge oko sebe i uspoređuju se s njima i zaključuju kako je za ljude 

prirodno da imaju slabo pamćenje. To nas vraća pitanju: 'Je li to činjenica ili puko uvjerenje?'" 

Nasmijala se i pokazala prirodno snježnobijele zube, a onda je nastavila: "Naši ljudi u stotoj 

godini pamte dvostruko bolje nego u svojoj pedesetoj. Mi smo se rijetko oslanjali na 

prenošenje znanja 'Zapisivanjem. Za nas to nije bilo neophodno, a bilo je neprikladno. 

To je dobro rješenje za mnoge kulture, ali to nije pitanje lošijeg ili boljeg. Ti si obrazovana i 

poznaješ vrijednost pisane riječi, kao i njezine nedostatke. Kad počneš živjeti s mojim 

narodom, život ćeš sagledavati na sasvim različit način. Tada ćeš moći sama odlučiti. Mi 

smo navikli zapisivati simbole na naše štapove-poruke, kako bismo postavili znak budućem 

putniku koji će trajati tisućama godina. Povijest smo bilježili u špiljama i klancima, ali naši su 

ljudi uvijek živjeli svoje živote utemeljeni na duhu, a ne na materijalističkim stvarima. Nikada 

nismo ni pomislili da bismo upravljali prirodom, da bismo nadzirali prirodne sile, niti smo se 

željeli razvijati tako da postanemo nadljudski. Svijet nije došao do kraja evolucije. Nije 

razumno da čovjek zaključi kako je on najbolje što postoji. Biljke se još prilagođavaju, 

životinje se još razvijaju, a ljudi još moraju prevaliti dug put da bi dosegli svoju duhovnu 

svjesnost kojom će dostići njihovo shvaćanje stvari. Umjesto toga, mi razvijamo naš vlastiti 

način, jer naša je čežnja dugovječnost i sklad cjelokupnog života. Beatrice, sigurna sam da 

jednoga dana nećeš osjećati potrebu braniti svoje naslijeđe i da ćeš, kao i ja istinski shvatiti 

koliko smo blagoslovljeni time što smo domoroci." 

"Da", odgovori Beatrice. "Pretpostavljam da je značajno pripadati kulturi u kojoj ljudi nisu 

poljodjelci, trgovci i odvjetnici, nego umjesto toga umjetnici, pjesnici, glazbenici i čarobnjaci. 

U pravu si. Imamo zašto biti ponosne!" 

Iz grmlja su virile stijene u kojima se skupila kišnica. Posvuda bijaše perja, a u tamnoj su 

tekućini plutala tijela dviju ptica. Benala uzme osušenu zmijsku kožu s pojasa, a rukom s 

površine vode razmakne nanose. Kožom zagrabi vodu i reče Beatricei da pije vodu koja je 

kapala kroz kožu i tako se pročišćavala. Tada su izmijenile uloge, a Benala je utažila svoju 

žeđ postojanim kapanjem čiste vode. 

Nakon odmora ponovo krenuše i uskoro im ponad glava preleti maleno jato raznobojnih 

zeleno-žutih ptica. Viđale su ptice iste vrste kako lete ili sjede same na obližnjim granama. 

Benala je tragala za gnijezdom. Kad ga je pronašla, uzeše jedno jaje, ostavljajući druga dva 

za održanje života. Benala je na vrhu jajeta napravila rupicu i ispila dio sadržaja. Zatim je jaje 

predala Beatricei. Nakon toga je Benala uzela praznu ljusku, omotala je lišćem i spustila u 

vrećicu koja joj je visjela na bokovima. 

Na večer je preko njihove staze pretrčao odrasli gušter plavog jezika i njihova je prehrana 

za taj dan bila dovršena. Te noći, dok su sjedile pod blistavo osvijetljenim nebom, Benala 

predloži svojoj suputnici da razmisli o novome imenu. "Možeš zadržati sadašnje ime ako ti 

78

odgovara, a možeš odabrati i neko drugo. Nema ograničenja. Možeš odabrati koje god ime 

poželiš." 

"A što ako poželim ime koje već nosi netko drugi?" 

"Nema problema. Ime različitim ljudima simbolizira različite stvari. Tvoje ime označava 

kako želiš da ti se svijet obraća. Podsjeća te na bilo koje sporno pitanje koje te zaokuplja u 

ovom dijelu tvoga duhovnog puta. Na primjer, ja sam svoje ime, Benala, koje znači tamna 

patka, odabrala, jer sam najveći dio svoga života bila previše ozbiljna. Između učenja i igre 

mora postojati ravnoteža. Divim se patkinoj sposobnosti da pluta vodom zbog samog 

zadovoljstva, a ne u potrazi za hranom, ne da bi pobjegla opasnosti, niti da bi se dojmila bilo 

koga, nego jednostavno zbog zadovoljstva. Ja ne uživam u životu tako često i stoga 

pokušavam razviti osobu koja se više zabavlja!" Oči joj bljesnuše i ona podigne obrve. 

"Razmislit ću o tome", odgovori Beatrice. 

Te je noći Benala svoju prijateljicu podučila kako prirediti mjesto za spavanje koristeći 

meko lišće s obližnjega grma. Bilo je udobno. Praskozorje je donijelo ponavljanje jutarnjeg 

obreda. 

Tlo se postepeno mijenjalo, biljke se prorjeđivale. Činilo se da se na određenim mjestima 

zbijaju u skupine, što je Benala objasnila podzemnim tokom rijeke. Povremeno bi se 

zaustavljale i skupljale suho lišće i osušene bobice, koje je Benala dodavala sadržaju svoje 

vrećice. Tragajući za bobicama, zapazile su oposuma. Bio je velik i debeo i nemarno je 

grickao lišće, kao da čeka da naiđu dva dvonožna stvora. Benala podigne veliki kamen i, 

bacivši ga što je jače mogla, na mjestu ubije životinju. Izgovorila je riječi zahvalnosti 

rasporivši utrobu životinje i odstranivši njezine unutarnje organe. Beatrice se ponudila da će 

nositi tijelo. I ona se u sebi zahvalila duhu oposuma. 

Rano poslijepodne Benala ih povede prema velikom jezeru. Kamenito tlo i neprestano 

izviranje iz podzemnog izvora davali su tako čistu tekućinu da se moglo na dnu vidjeti slike 

nalik mozaiku koje je složila sama priroda. Odmah pored jezerceta, ondje gdje je voda 

istjecala tvoreći močvaru, rasle su smeđe biljke nalik kobasicama, koje su djelovale kao da je 

netko kroz njih probio visoku trsku. Beatrice klekne da se napije osvježavajuće vode, a 

Benala sakupi nekoliko visokih biljaka i puno naručje novih, nježnih mladica. Nekoliko metara 

dalje stajao je velik plosnat kamen kojega je očigledno netko ondje postavio. Na njemu je 

ležao glatki jajoliki kamen mnogo tamnije boje. 

"Stanovnici ovoga dijela zemlje stotinama godina koriste ovaj kamen za usitnjavanje u 

prah, kao oltar. Danas ćemo ga i mi iskoristiti da na njemu sameljemo našu hranu, a tako 

ćemo ovom mjestu dodati energiju našeg duha i izmijeniti je s energijom duhova koji ovdje 

borave. " Istresla je sadržaj svoje vrećice: bobice, lišće i ljusku od jajeta. Sve je zajedno 

samljela u sitne komadiće. Toj je mješavini dodala nekoliko kapi vode i smiješala gustu 

smjesu. Od trstike je splela posudu i u nju stavila smjesu. "To ćemo kasnije pojesti", rekla je 

Benala dok je čistila kamen i sve vraćala u njegovo prvobitno stanje. 

Činilo se da dok hodaju dan i udaljenost blago nestaju. Benala iz svoje vrećice izvadi 

dugačko lišće i u hodu ga počne plesti. 

79

"Koliko članova ima Pleme pravih ljudi?" upita Beatrice. 

"Trenutno devetnaest. Ti ćeš postati broj dvadeset. Ali broj se često mijenja. Nećeš odmah 

sve susresti. Nije nam moguće živjeti zajedno, kako smo nekoć činili. Više nema dovoljno 

hrane za devetnaestero ljudi na jednom mjestu. Što je još važnije, što nas je više u skupini, 

to je veća opasnost da će nas uhvatiti. Kad nas je malo možemo nestati i postati stijene ili 

panjevi. Odlučili smo da je tako za nas najbolje." 

"Zašto se broj mijenja?" 

"Stoga što su mnogi članovi nalik tebi i meni izbjeglice iz nekog drugog naroda. Postoji 

mogućnost da živimo u misijskim postajama, gdje su hrana i duhan besplatni i od tebe se 

ništa ne traži. Prijašnji zarobljenici sada imaju djecu i unuke koji su ondje rođeni. Svi su 

plemenski običaji zabranjeni. Možemo živjeti i u malim i u velikim gradovima. Vlada počinje 

dodjeljivati novac, tako da ljudi mogu kupiti neke stvari, što je vrlo privlačno. Ali to je 

izgubljeno postojanje između dva svijeta, a oba ostaju izvan dohvata. Ponekad nas netko 

pronađe; neki ostanu i čvrsto nas se drže kao da smo im podrška. Mi usmjeravamo našu 

energiju i živote da budemo koliko je god moguće pozitivni." 

Te večeri kad su se zaustavile zapalile su slabu vatricu. Benala je čekala dok vatra nije 

ugasla do bijelog ugljevlja, a onda je iz svoje vrećice izvadila kolačiće od sjemenja i praha i 

položila ih na vatru. Kad je hrana bila dogotovljena, svaka je pojela dva takva sendviča. "Evo 

nešto za tebe", rekla je Benala. Preko umiruće vatre pružila je u ispruženu ruku svoje 

prijateljice predmet na kojem je radila cijeloga dana. "Kasnije ću te naučiti kako da to 

napraviš od kože, ali i ovo će za sada biti dovoljno." Beatrice se pažljivo zagledala u torbu za 

nošenje. Bio je to veličanstven izum. Kad bi se složila na četvrt, mogla se saviti da postane 

malena kao novčanik. Prema potrebi, mogla se razmotati, pa je postajala sve veća i veća, 

dok ne bi dostigla veličinu torbe za kupovinu. "A ljudi misle da si neobrazovan i da ne možeš 

biti umjetnik ako ne živiš u gradu", pomislila je Beatrice. "Kakva sramota da je svijet slijep i 

ne može shvatiti ovu nadarenost." Beatrice osjećajno reče: "Mnogo ti hvala. Počinjem se sve 

bolje osjećati." 

Benala podigne oposuma. Najprije mu je odsjekla glavu, a zatim oderala krzno. Meso je 

stavila na žeravicu, a kožu na tlo. Izvadivši strugač iz svoje vrećice odstranila je masnoću i 

tkivo koje se zadržalo na koži. Iz lubanje je izvadila mozak i rekla Beatricei da će to utrljati u 

kožu dok se tijekom sljedećih dana bude sušila. "Kad tvoj ogrtač bude gotov, osjećat ćeš se 

kao kod kuće!", doda Benala pri kraju dana. 

Beatrice se osmjehne, razmišljajući u sebi: "Već se sada osjećam sve više i više kao kod 

kuće, a sada postajem trajni beskućnik." 

80

29 

Cetvrtoga, petoga i šestoga dana koje su zajedno provele, Beatrice se budila prije 

Sunca, znajući što se od nje očekuje. Zatrpala bi mjesto za spavanje koje je pripremila 

prethodne noći, ravnajući i popravljajući pješčanu površinu nabranih bi usana otpuhnula sve 

tragove ljudskoga prebivanja. Benala bi joj se uskoro pridružila. Obje bi žene pozdravile jutro, 

a završile bi posvećujući dan Jednom. Beatrice je sada razumjela da sve što se pojavi na 

njihovom putu toga dana - svaki stvor, osoba, pa čak i vremenski uvjeti - ima jedinstvenu 

svrhu postojanja. Njezin cilj bijaše poštovati kroz prihvaćanje, iako nije bilo neophodno 

razumjeti ono što se zbiva. Život u australskoj unutrašnjosti nije bio složen. Radilo se 

jednostavno o poštovanju svrhe velikoga Duha. 

Beatrice podigne pojas ispleten od trske i vrećicu koju joj je poklonila njezina suputnica i 

stavi ih na sebe. Udobno su joj visjeli na bokovima iznad kože oposuma koja ju je sada 

zaogrtala podijeljena u dva mala komada, jedan sprijeda, drugi straga. Prsa su joj ostala 

naga, ali to je nije smetalo. Protresla je glavom i prstima počešljala kosu. Prašina koju je 

tijekom nekoliko posljednjih dana nanio vjetar, svake se noći miješala s još više pijeska koji 

bi se nataložio za vrijeme spavanja. Nije znala kad će ili kako biti u stanju odstraniti ga, tako 

da se morala zadovoljiti samo s time da dobro protrese glavom. Slijedeći Benalin primjer, 

uzela je pijesak s tri prsta i stavila ga u usta. Masirala je desni i zube, a zatim ga ispljunula. U 

ustima je osjećala svježinu. Dvije su žene zajedno poravnale malo područje na kojem su 

logorovale i vratile ga u njegovo prvobitno stanje, a zatim se uputile širokom ravnicom. 

Osjećao se lagan povjetarac, tako blag da ga se moglo zamijeniti s ljubavnikom koji 

pozornost pokušava privući nestašnim puhanjem u obraz. Udaljeno se plavo nebo stapalo s 

crvenosmedom zemljom, s jasno ocrtanom linijom razdvajanja. Posvuda oko njih pružao se 

isti prizor - prostrane ravnice s rijetkim biljkama. Došle su u onaj dio kontinenta koji je previše 

suh i ogolio da bi u njemu prebivali veliki crveni ili sivi klokani. Jedina stvorenja koja su skakutala 

bijahu različite vrste pustinjskih glodavaca i sve brojniji zečevi. 

Nakon dvosatnog hoda stigle su u područje obraslo oštrim grmljem. "Ovdje čekamo", rekla 

je Benala. "Ovo je područje u kojem linija pjesme razdvaja dva naroda. Sada se o njoj brine 

moj narod, ali budući dovodim i tebe, stat ćemo i pričekati da dobijemo dozvolu za ulaz." Tiho 

su sjedile, očekujući. 

"Koliko će vremena trebati dok netko ne otkrije da smo ovdje?" upita Beatrice. 

"Oni to već znaju", glasio je odgovor. 

"Kako bi mogli znati?" zapita Beatrice namrštena i zbunjena. 

"Znaju!" 

"Što bismo trebale učiniti? Kako ćemo znati da možemo nastaviti?" mlada je stanovnica 

grada nastavila postavljati pitanja. 

81

"Vidjet ćeš", stigao je odgovor. 

Sjedile su u tišini, sve dok Beatrice s čežnjom ne zapita: "Dok čekamo, molim te reci mi 

više o našem narodu." 

"Pa", počne Benala s dubokim uzdahom "domoroci su djeca prirode. Zemlja je naša majka 

i mi nećemo učiniti ništa što bi je povrijedilo. ili što bi joj pokazalo da je ne poštujemo. 

Srodnici smo nebu, zvijezdama, Suncu i Mjesecu. Srodnici smo cjelokupnom životu - 

životinje, ptice i biljke blagoslovljene su time što su rođene ovdje, u raju. Ovdje doista bijaše 

raj prije mnogo tisuća godina. Svi su ljudi, u svim krajevima svijeta, poštovali mjesto gdje se 

u blizini uzdiže planinski pojas, gdje rijeka s visina teče u dolinu nalik lijenoj debeloj zmiji, a 

njezini pritoci napajaju plodne doline, sve dok se na obali zlatnobijeloga pijeska i 

veličanstvenih, namreškanih valova ne stopi s morem. Tako bijaše na svakoj obali ove 

zemlje i to su europljani, dolazeći iz hladnih, vlažnih, tmurnih mjesta poželjeli za svoje 

gradove - Sydney, Brisbane, Adelaide i druge. 

Nas su istjerali s naše zemlje, ali domoroci nisu nasilni ljudi. Nije u našoj prirodi da 

budemo ratnici, da se pokušamo osvetiti. Mi nismo kultura u kojoj se prihvaća pravilo 'oko za 

oko'. Zapravo, sasvim smo drukčiji. U našoj povijesti mnogo je manje tjelesnog nasilja nego u 

bilo kojoj rasi širom svijeta. Kad bi netko počinio društveno neprihvatljiv ili nasilan čin, to se 

razrješavalo postupkom nazvanim 'kost pokazuje'. Onaj koji bi nanio povredu razbolio bi se, 

a katkad i umro od samoizazvane psihološke bolesti koja se razvila iz osjećaja krivnje ili 

kajanja. Mi nikada nismo imali zatvore, giljotinu, streljački vod, pa čak ni ljude koji bi imali 

ulogu policije. Tada su nam prije osamdesetak godina stranci oduzeli našu upravu i postavili 

vladu koja nikada nije ni pokušala napraviti nešto za nas. Nije bilo nikakvog sporazuma. 

Zapravo, spisi na kojima se temelji cjelokupni australski zakonski sustav izričito naglašavaju 

da na kontinentu nije bilo ljudskog oblika života. Smatralo se da milijun ljudi ne postoji. 

Budući smo bili takvi mirni ljudi, relativno su brzo, razrušili našu kulturu. 

Velik dio našega spokojstva, čini mi se, proizlazi iz naših metoda odgajanja djece. Nema 

neželjene djece. Stoljećima smo koristili jednu biljku, koju su žvakali i muž i žena, a koja 

sprečava trudnoću. Naše planirano roditeljstvo bilo je sasvim različito, jer je nerođena duša 

upravljala zbivanjima. Kad bi duh poželio ući u ljudsku školu iskustva, obznanio bi svoju 

želju. Cijela bi naša zajednica očekivala dolazak duha. Sva bi mu druga djeca plemena 

postajala braća i sestre, sve bi mu žene bile majke, a svi muškarci očevi. Djeci nikada nije 

nedostajalo pažnje i ljubavi. Svako smo dijete ohrabrivali i smatrali ga dragocjenim. Djeca su 

sisala sve do treće ili četvrte godine, a užitak dojenja dijelile su brojne žene. 

Vidiš, mi smo svjesni da se sva djeca, bez obzira na spol, rađaju s mnogo talenata. Svi se 

ljudi rađaju sa sposobnošću da u svome životu čine mnoge prekrasne stvari, ali rijetko živimo 

dovoljno dugo da bismo ih sve istražili. Svatko je pjevač, plesač, umjetnik, iscjelitelj, učenik, 

klaun, pripovjedač i tako dalje. Možda u to ne vjerujemo, možda nas ne zanima dio tih 

nadarenosti, ali to njih ne smanjuje. To samo znači da ne prepoznajemo ili ne poštujemo taj 

dio sebe. 

Mislim da je stoga domorocima bilo tako teško razumjeti rasne predrasude. Mi smatramo 

da jedna osoba nije vrednija od druge. U našim skupinama i plemenima članovi rade ono što 

vole raditi, ne stoga što to djeluje dojmljivo, ili zbog neke osobite nagrade. Svi pridonose 

82

onako kako žele i svatko dobiva iskrenu zahvalnost, tako da svi osjećaju da su prihvaćeni i 

dostojni. Čak je i naše takozvano vodstvo dobrovoljno i često prelazi na drugoga. Naši stariji 

su poštovani stariji članovi koji su mudriji poradi svoga iskustva. 

Moraš shvatiti da govorim općenito. Nekada je bilo stotine plemenskih naroda i, kao narodi 

širom svijeta, razlikovali su se po svom načinu života. Ne znam iz kojeg plemena dolaze moji 

roditelji i djed i baka. Ti i ja pripadamo naraštaju ukradene djece, oduzete roditeljima po 

samom porodu. Pretpostavljam da ni tebi nitko nikada ništa nije rekao o pojedinostima tvoga 

rođenja." 

Beatrice odmahne glavom. 

"Za mene osobno", nastavi Benala, "najveći uvid u usporedbu dva društva, grada 

mutanata i našeg izbjegličkoga svijeta ovdje u pustinji, bilo je razumijevanje moje uloge kao 

Zauvijek duha koji doživljava ljudsko iskustvo i razumijevanje razlike između prosuđivanja i 

promatranja. Odrastajući u gradskome svijetu, učili su me da sve prosuđujem: ljude po 

njihovom izgledu, stvari po njihovoj vrijednosti, dan prema vremenu, zdravlje prema stupnju 

bolesti. 

Svijet je prepun vještih sudaca koji se nikada ne mogu u potpunosti složiti. Svaka osoba u 

svojim ključnim uvjerenjima koji ustrojavaju njezine postupke završava donekle izdvojena, 

odvojena čak i od svoga vlastitog bračnog druga, obitelji i prijatelja. 

Ovdje sam se u pustinji naučila promatrati. Prosudba znači odlučivanje da je nešto dobro 

ili loše, ili odlučivanje o stupnjevima dobrog i lošeg. Kad prosuđuješ, automatski se 

postavljaš na drugu stranu jednadžbe. Isto tako moraš iskusiti i naučiti opraštati. Kad 

prosuđuješ, konačno jednako mnogo vremena provodiš u opraštanju. Ako to ne učiniš dok si 

živ, učinit ćeš drugi put. 

Promatranje je u potpunosti različit stav. Ne zahtijeva opraštanje. Sve ljude prihvaćaš kao 

Zauvijek duše, prihvaćaš da su na putovanju kroz školu ljudskog iskustva i potvrđuješ da sve 

duše posjeduju dar slobodne volje i slobodu izbora koju im je podario Stvoritelj. Drugim 

riječima, ljudi koji su različiti od tebe nisu u krivu. Samo donose različite duhovne odabire. 

Naše tijelo ima pet osjetila koja su povezana sa svakim djelićem nas samih, tako da 

promatrati možeš svojim očima ili nosom, ili bilo kojim osjetilom. Svatko od nas mora odlučiti 

što je pravo za njega, kako bi mogao podržavali pozitivno putovanje. Zauzvrat, mi smo 

odgovorni i trebamo služiti drugima koji zakorače na naš put. Na primjer, umjesto da 

prosuđuje moderni sustav vrijednosti, naše će pleme reći da ga je pomirisalo i da je to za nas 

miris kojeg ćemo radije odbaciti. U tvom i mom slučaju, mi smo okusile i osjetile taj drugi 

svijet i on nas ne podržava na našem putu. Mi smo blagoslovile takav način razmišljanja i 

otišle svojim putem. Mi ga ne prosuđujemo kao pogrešnog, neodgovornog ili sebičnog. 

Umjesto toga, mi smo jednostavno promatrale šio se događa i odlučile da u tome ne želimo 

sudjelovati. To je vrlo složeno, jer se tu radi o svjesnosti Jednog, ali o tome možemo još 

razgovarati kad i drugi članovi Plemena budu nazočni. 

Naziv moga naroda je 'Karuni', što znači prvi, izvorni, nepromjenjeni, stvarni, oni koji o 

svemu razmišljaju kao o Jednom. Ja ih nazivam Pleme pravih ljudi. O europskoj vrsti društva 

govorimo kao o promijenjenom društvu, koje više ne razmišlja u Jednom promijenjenom ili 

83

mutiranom." Benala se nasmijala pokazujući zube i nasmijano dodala: "To nije prosudba. To 

je promatranje." 

Upravo u tom trenutku začuše brujanje koje je preko otvorene zaravni dolazilo u valovima. 

Mijenjalo se od visokih do dubokih tonova i nastavljalo sablasnim, monotonim jecajima. 

"Za ime svijeta, kakav je to zvuk?" upita Beatrice. Benala stavi kažiprst preko usta, 

zahtijevajući tišinu. Osluškivala je zvukove dok nisu utihnuli, a onda progovori. "To je naš 

narod, poziva nas da dođemo. Za sada si dobrodošla u vanjski krug. To je jako drevni način 

komunikacije, a proizvodi ga plosnat komad drveta na koje je pričvršćeno uže. Ono se zavitla 

u krug, a zvuči oblikuju riječi i šalju poruke. Ovdje se na otvorenom prenosi na velike 

udaljenosti i vrlo je korisno kad nije moguće govoriti glavom glavi i srcem srcu." 

Ponovo krenuše, zaustavivši se samo jednom kako bi nešto popile i pojele. Benala ih je 

vodila do male skupine biljaka. Kleknula je i zatražila dopuštenje od Zemlje da iskopa rupu 

koja se odmah ispunila tamnom vodom. Obratila se vodi i zatražila dopuštenje da pije. Obje 

su žene rukama zagrabile vode i zahvalno se napile. Beatrice je počela razumijevati da 

nema nikakvog jamstva da će svakoga dana naći vodu. Benala iščupa dvije stabljike, pruži 

jednu svojoj prijateljici i pokaže joj kako korijene očistiti od zemlje i kako pronaći najnježniji 

dio stabljike. Poslije kratkog odmora nastaviše put. 

Nakon tridesetak minuta ugledaše najveću nakupinu zemlje na koju su toga dana naišle. 

"Ljudi nas čekaju s druge strane, u sjenci", primijeti Benala. 

Beatrice se pitala kakvi će biti: neznabošci, od kojih mnogi nisu vidjeli grad, nadajući se da 

će izbjeći zarobljeništvo. Takozvani primitivni ljudi koji cijeli svoj život, od rođenja do smrti, 

provode bez ikakvih modernih pogodnosti. Jesu li njezini roditelji bili glupi, pogani i ne sasvim 

ljudski, u što ih je misijska škola neprestano pokušavala uvjeriti, ili bijahu inteligentni i 

spokojni, kako ih je Benala opisala? Što će otkriti s druge strane brežuljka i hoće li požaliti 

što je došla? O tome je razmišljala cijelo vrijeme dok su se I približavale, dok na kraju nije 

ugledala kako im se približava sitna mrljica. Što je više prilazila, Beatrice je lakše mogla 

prepoznati još jednu domorotkinju. 

Ona koja ih je došla pozdraviti na sebi je imala samo topao osmjeh dobrodošlice i vrećicu 

koja je visjela o ispletenom užetu na njezinom boku. Nježna smeđa koža, napeta na 

dugačkom vitkom vratu, otkrivala je njezinu mladost. Što su se Benala i djevojka više 

približavale jedna drugoj, korak im se sve više ubrzavao, dok konačno djevojka ne prijeđe u 

trk. 

"Sada je danas", reče Benala kad je zagrlila djevojku. 

"Sada je danas", odgovori djevojka. Okrenuvši se prema Beatrice, reče: "Došla si nam. 

Nadamo se da ćeš pronaći ono što tražiš. Ja ću te odvesti u naš krug." U tišini su hodale 

jedna pored druge. 

Olujni vjetrovi koji su nosili vlažan pijesak na stjenovito tlo, oblikovali su veliku izbočinu na 

površini Zemlje. Kad su njih tri zaokrenule oko humke, ugledaše otvoren prostor s 

nadstrešnicom, a ondje je na tlu sjedilo četvero ljudi, dvije žene i dva muškarca. Jedan je 

muškarac imao dugačku bijelu kosu i bradu. Bio je tako nježan i blag da bi ga u gradu 

84

sigurno prozvali Djedom Božićnjakom. Drugi bijaše mlađi. Činilo se da mu je kosa omotana 

nekom vrstom vrpce, tako da je bila priljubljena uz njegovu glavu. Lice mu bijaše usko, ruke 

tanke, ali tijelo mu se činilo snažnim i mišićavim. Teško je bilo odrediti godine prvoj ženi. Nije 

imala niti jedne sijede vlasi, iako je djelovala starije zahvaljujući dubokim borama oko očiju i 

usana. Druga je žena imala snježnobijelu kosu. Na desnom uhu je nosila maleno ptičje pero, 

koje se na prvi pogled činilo kao uvojak njezine neukrotive kose. Na prsima je imala iscrtane 

bijele pruge, a na čelu točkice. Svi su se osmjehivali, ali su ostali sjediti kad im se približila 

mlada djevojka i sjela sučelice njima. 

"Čekaj ovdje. Moraju te pozvati da im se pridružiš", reče Benala Beatricei kad je krenula 

naprijed i zauzela mjesto pored mlade djevojke. Beatrice je ostala stajati na sunčevom 

svjetlu, pitajući se što je sve potrebno kako bi se dokazala vrijednom da se pridruži ovom 

krugu. 

Posljednja četiri dana bila su sasvim različita od prvih dvadeset i dvije godine njezinoga 

života. Voljela je svoju novu prijateljicu koja je olakšavala putovanje. Uživala je u njezinim 

objašnjenjima koja su odgovarala na mnoga pitanja, ali još se uvijek osjećala neugodno. 

Duboko u sebi priznala je da se plaši kako bi otkriće njezinog pravog naslijeđa moglo biti 

Pandorina kutija za koju će kasnije tek požaliti što je nije ostavila zatvorenom. Tako je 

očajnički željela da može biti ponosna na svoje pretke, da ih može braniti, hvaliti se njima, ali 

u ovom trenutku uopće nije bila sigurna da će se tako i dogoditi. Ovi ljudi nisu djelovali kao 

susjedi koji će poželjeti dobrodošlicu novom susjedu! 

30 

Ustala je žena obojenoga tijela i s pernatim ukrasom, a zatim se pokrenula nekoliko 

metara dalje, na ravno tlo gdje je kleknula kako bi rukama odstranila kamenčiće i izravnala 

pijesak, sve dok nije napravila malu zaravan, otprilike metar s metar. Zatim se vratila pod 

nadstrešnicu, uzela kratak, zašiljen štap i pružila ga Benali, vrativši se na svoje mjesto. 

Benala je štap iznijela na sunce. Pružajući ga Beatricei, rekla je: "Molim te da na ovom 

mjestu nešto nacrtaš." 

"Što da nacrtam?" upitala je pridošlica. "Što bi god željela pokazati ovim ljudima", glasio je 

odgovor, i "Ali ja ne znam crtati", uporno je tvrdila Beatrice. 

"Naravno da znaš. Svi znaju crtati. Ne brini o tome. Samo daj sve od sebe. Hajde, nacrtaj 

sliku." 

Beatrice bijaše potpuno zbunjena. Nije imala pojma što su očekivali, ili što su željeli. Je li 

ovo iskušenje, igra ili šala? 

85

Svi su izgledali ozbiljni očekujući njezin pokret. Bili su ugodni i prijateljski, ali svakako 

ozbiljni. "Nacrtaj sliku", rekla je njezina prijateljica, "samo daj sve od sebe", savjetovala ju je. 

Tako je Beatrice uzela štap i potpuno praznoga uma počela crtati krug, stavivši manji krug 

povrh njega, povlačeći i crte. Shvatila je da je nacrtala sasvim neumjetnički crtež klokana. 

Ustala je kad je crtež bio dovršen i ispričavajući se okrenula gledateljstvu, govoreći: "Nikada 

nisam naučila crtati! Žao mi je." 

Njih je šestero, jedan iza drugoga, obišlo dječji crtež klokana, dva puta ga pogledavši. 

Zatim su se vratili na svoja mjesta. Tiho su šaputali nekoliko trenutaka, a zatim se Benala 

okrenula Beatricei i rekla joj da priđe i sjedne pored nje. 

"Dobro došla u ovaj krug", rekla je Benala. "Ovo je Apali, Vodena osoba", rekla je 

predstavivši ženu koja je sjedila sučelice njoj. Zatim je nastavila: "Vurtavurta, Pernati ukras", 

pokazujući sjedokosu ženu. "Ovo je Mitamit, Duh trkača vjetra", rekla je okrenuvši se 

muškarcima, "i Gugana, Kišni čovjek", pokazujući sjedokosog muškarca s bradom. "Djevojka 

koja nam je poželjela dobrodošlicu je Karavin, Pletilja košara od trske." Tada, okrenuvši se 

Beatrice, ona reče: "Oni znaju tko si ti, ali to im trebaš osobno ispričati." 

"Ja sam Beatrice i mene su, kao i Benalu, oteli mojim roditeljima nakon poroda; sada sam 

došla vama da mi pomognete kako bih saznala tko sam." Svi članovi kimnuše glavama u 

znak razumijevanja i slaganja. Gugana, Kišni čovjek, progovori na svom materinjem jeziku, 

kojega je Beatrice prilično dobro razumijevala. 

"Zamolili smo te da nešto nacrtaš jer crtež daje odgovore na mnoga nepostavljena pitanja. 

Ako posjetitelj nacrta planine i drveće, to znači da on naš narod shvaća kao područje kojim 

treba proći. Ako nacrta nebo, radi se o čovjeku koji je svjesniji našeg jedinstvenog mjesta u 

svemiru i koji će neko vrijeme ostati s nama. Ti si nacrtala klokana i to spontano, a to 

pokazuje na povezanost s tom životinjom i svim ostalima koji su s njom povezani. Mi bismo 

klokana nacrtali samo nacrtavši otiske njegovih nogu, tako da smo svjesni da ti široko 

razmišljaš i nadaleko zamjećuješ i pomoći ćemo ti da sagledaš potankosti kao i ono 

nevidljivo. Istine za kojima tragaš vrlo su određene, pa ipak se mogu primijeniti na cjelokupnu 

ljudsku vrstu. 

Skupina je još vrlo kratko vrijeme sjedila, a onda jedan po jedan ustadoše. Svatko je 

očistio prostor na kojem je sjedio. Kad je Beatrice vidjela da Benala izravnava njezin crtež, 

pomogla joj je da vrate kamenje ondje gdje je bilo. Kad su dovršile, sedam putnika krene u 

tišini prema otvorenim prostorima. Jedini zvuci bijahu zvuci koraka i povremeno tapkanje 

nekakve male životinjice koja je trčala u zaklon. Beatrice se nije mogla prisjetiti kad se ovako 

osjećala. Bijaše to gotovo osjećaj tuposti, čudna mješavina očekivanja i olakšanja. Teško joj 

je bilo to razumjeti. "Možda", mislila je, "možda ovako izgleda spokoj, neka vrsta ništavila." 

Mlada Karavin, Pletilja košara od trske, u tišini je pokretala lijevu ruku, kao da upravlja 

glazbom. Beatrice ju je znatiželjno promatrala. "Zajedno pjevamo bez glasa"', objasnila joj je 

djevojka, "Najuobičajeniji način komunikacije među Pravim ljudima je telepatija", uskočila je 

Benala. "To je govor glave glavi, srca srcu. I ti ćeš s vremenom biti u stanju sudjelovati, ali 

potrebno je vježbanje i iskustvo. Ti ćeš vjerojatno otkriti, kao što se i meni dogodilo, da je 

napuštanje staroga znanja neophodno." 

86

Hodali su točno određenim redom. Nikoga nisu odredili da bude vođa. Nisu nosili vatrene 

štapove. U tom godišnjem dobu nije bilo teško pronaći dovoljno suhoga materijala da bi se 

svakoga dana zapalila logorska vatra. Kasnije će doći godišnje doba koje zahtijeva da se 

zaštićeno užareno ugljevlje prenosi, ali ne toga dana, ne pod ovim nebesima. Dok su 

putovali prema zalazećem Suncu, čupali su jamove, krumpire, lišće, različite biljke jestivih 

stabljika ili lišća. Dvije zmije, dva zeca i gušter našli su se također na dnevnom jelovniku. 

Imat će dovoljno hrane, ali neće jesti zajedno. Svatko je uzimao hranu kad bi se pojavila. 

Rano ujutro, rano uvečer i kad padne noć javljivao se velik dio pustinjskoga života. Čin 

sakupljanja hrane smatrao se prirodnim načinom razvijanja sposobnosti bacanja, Pogađanja 

mete, bezbolnog ubijanja i usavršavanja talenata za trčanje i usredotočivanje vida i ostalih 

osjetila. Svi su mladi ljudi u godinama rasta provodili sate promatrajući životinje, kukce i 

ptice. Učili su zvukove i mogli su oponašati svaki zov. Bili su u stanju oponašati i pokrete, čak 

i palucanje iguaninog jezika; postranično skakutanje klokana i valabija; korak i trk vombata i 

oposuma. Učili su da je za ljude i životnu silu cjelokupne hrane neophodno da se sjedine u 

duhu prije nego se njihova bit sjedini u obroku. 

U umu svakoga lovca i sakupljača prvo mjesto zauzima svetost Zemlje koja čovjeku pruža 

dar nastavljanja života. Beatrice se zapanjila nad količinom znanja koju je imao svaki 

pojedinac. Znali su što se može jesti, gdje bi se nešto moglo pronaći s obzirom na godišnje 

doba i vremenske uvjete, znali su kako izdvojiti otrovne sastojke i biljku učiniti bezopasnom i 

kako, u određenim slučajevima, osušiti otrov za kasniju uporabu u obliku lijekova. Životinjski 

pokreti i zvuci bijahu uključeni u noćne pjesme i plesove. Njih su kasnije koristili kao stvarne 

neodoljive mamce za hranu. Životinja ili biljka poklanjala je svoj život u zamjenu za 

nastavljanje njihove životne sile kroz primatelja. Bijaše to duboko značajan sustav štovanja. 

Sve su stvari imale svoju poštovanja dostojnu svrhu, pozitivnu svrhu i to se nikada nije 

zaboravljalo, čak ni kad bi se zbog okolnosti učinilo drukčije. U na izgled pustoj okolici hrana 

bijaše dostupna i iznad i ispod tla, u vodi, na nebu, u gnijezdima, rupama, mrtvim i živućim 

stablima, u termitnjacima i špiljama. Tragali su za hranom, očekivali je i zahvalno primali. 

Nisu je uzimali zdravo za gotovo, ali isto tako nisu osjećali da moraju raditi kako bi je zaradili. 

Iz trenutka u trenutak bijahu svjesni da je Veliki duh, božanska Moć, progovarao i djelovao 

kroz njihove pretke i nastavlja to činiti u onima koji još nisu ni rođeni, kroz prirodne sile, kroz 

sve stvoreno. Svijet i cjelokupni život odvijali su se na savršen način, a sve postojeće bijaše 

neophodan dio slagalice. 

Postojala je jasna razlika između znanja kako ga je shvaćala Beatrice i mudrosti po kojoj 

je živjelo pleme Pravih ljudi. Prema Gugani, Kišnome čovjeku, znanje bijaše obrazovanje, 

učenje koje može proizaći iz iskustva ili učiteljevih uputa ili, kako ga stječe svijet mutanata, iz 

knjiga i drugih modernih izuma. Znanje je potpuno odvojeno od mudrosti, a pleme je 

vjerovalo da je mudrost način na koji čovjek može odabrati da se služi znanjem. Možda 

mudrost zahtijeva čin, a možda je najbolje što se može učiniti ne učiniti ništa. 

Najstarija žena, Vurtavurta, obratila se Beatrice: "Voda koja protječe kroz skupljene 

dlanove je život bez mudrosti. Voda za piće u posudi je različita. Obje su korisne i u 

određenim vremenima i mjestima imaju svoju vrijednost, ali neophodno je život bez mudrosti 

ponoviti u jedno drugo vrijeme, na drugome mjestu, na nekoj drugoj razini. Izgubljeno je 

previše povjerenja." 

87

31 

Jednoga poslijepodneva dok su hodali, Beatrice se okrene Vurtavurti i upita: "Jesi li se 

ti rodila u ovom plemenu? Rado bih da mi nešto ispričaš o sebi." 

"Želiš čuti moju priču?" upitala je žena blagoga i starog lica. "Dobro, ispričat ću ti upravo 

onako kako su to meni ispričali prije mnogo godina. 

Bijaše blistav dan. Ocean koji se razbijao o obalu oblikovao je zlatnome pijesku obrub od 

mjehurića koji se povlačio i pojavljivao sa svakim valom. Ribari su svoje rukom napravljene 

mreže bacali u toplu vodu, a radosni su se uzvici čuli kad god bi uhvatili posebno velike 

primjerke. Mladi tamnoputi dječaci i djevojčice igrali su se na obali i odnosili svaki veliki 

komad do onog dijela obale na kojem je raslo drveće i gdje su žene pripremale obrok. Cijela 

zajednica bijaše prisutna, osim tri žene. Posljednja plemenska nevjesta rađala je na svetome 

mjestu u unutrašnjosti otoka, a njezina su majka i teta bile pored nje. Žvakale su voće i 

osušeno kornjačino meso, ali budući je do poroda ostalo još samo malo vremena, svježu će 

ribu donijeti novoj majci kasnije toga dana. 

Porod nije bio težak. Mlada nevjesta bijaše jako zdrava, a i sebe i dijete je pripremila za 

dolazak na ovaj svijet. Rođaci su s puno ljubavi pozdravili sićušnu djevojčicu. Nova baka je 

očistila dijete koristeći ulje i najmekše dijelove širokih, rascijepljenih listova koje je pripremila 

dan prije, kad su zamijetili prve znakove skorašnjeg poroda. Prema običaju toga naroda, 

majka i dijete tri će dana ostati odvojeni, što je novome ocu i zajednici trebalo pružiti 

vremena da se pripreme za posvećenje djeteta, a majci da se očisti i okrijepi. Majka i dijete 

odmarali su se na svježem, zelenom ležaju od trave. Sve lišće koje se koristilo tijekom 

poroda bilo je obredno spaljeno. Dodali su mu poseban sastojak od kojega je dim postao 

jako taman. To će svima u okolici reći da ovo nije pravo vrijeme za posjet. Crni će dim isto 

tako reći nevidljivim duhovima predaka na nebu da je djetetov duh sigurno stigao. Nova 

majka bijaše gladna nakon jednodnevnog posta, tako da je nakon zahvale izrečene 

duhovima hrane i ženama koje su joj hranu donijele prionula obroku. 

Sljedećeg su jutra majka i dijete otišle do kamenite špilje gdje je malena laguna zarobila 

dio visokih oceanskih valova. Voda je polagano prodirala ispod zemlje, omogućujući biljkama 

i cvijeću u blizini da narastu do takve visine da je majka morala razmaknuti stabljike kako bi 

stigla na svoje odredište. Ondje se okupala i svoju novorođenu kćerku upoznala s vodenim 

svijetom izvan maternice. 

Trećega su dana tri odrasle žene krenule nazad u zajednički logor, noseći dijete u zdjeli za 

skupljanje ukrašenoj cvjetnim laticama. Predale su djetešce ocu koji je sjedio, a s obje strane 

do njega bili su stariji mudri vođe. Baka je promatrala predaju djeteta, ali brižno je pazila da 

ne pogleda ocu u oči. Tijekom ogromnih vremenskih razdoblja pokazalo se da je najbolje ako 

punica i zet izbjegavaju kontakt očima. Sada je to postalo plemensko pravilo. Održana je 

gozba u proslavu novoga ljudskoga života. Obično ti ljudi nisu mnogo jeli; bili su uglavnom 

vitki i atletski građeni, ali taj je dan bio poseban i hrane bijaše u obilju. Nakon objeda neki su 

88

ispirali zdjele za posluživanje i čistili, a drugi su pripremali obred pri kojem će sva pozornost 

opet biti usmjerena na dijete. Glazbenici su uzeli šuplju granu drveta i puhnuvši u nju, 

označili početak. Štapići za udaranje odredivali su ritam. Muški plesači s bijelim kakaduovim 

perjem pričvršćenim za bedra i visokim palminim lišćem koje im je ukrašavalo kosu kretali su 

se prenoseći svojim pokretima priču koja je sve podsjećala na Doba snova kad su svi duhovi 

stvoreni. Jedan po jedan, plesači i pjevači odigravali su svoje uloge. Žene bijahu obojane 

bijelom kredom koja je svjetlucala (jer je u nju bio umiješan prah morskih školjki) i ukrašene 

cvijećem, jer bijaše godišnje doba cvjetanja. Priča koja je govorila da u početku, u vremenu 

prije vremena, nije bilo ničega sve do Sna Jednog, odvijala se kroz pjesme i plesove. Svijest 

Doba snova proširivala se obuhvaćajući sloj energije koji je primio dar slobodne volje. Tako 

je tom sloju energije, duhovima predaka, bilo omogućeno da se uključe u sustvaralaštvo 

Snova. Muški i ženski plesači dramatično su opisivali predačka učenja, životinjske duhove i 

sveto Zemljino naslijeđe. Napokon je djetešce bilo spremno da postane dio toga društva. 

Odslušala je cijelu priču. Njezino će ime biti Indigo, prema cvijetu koji cvjeta samo jednom 

svakih pedeset godina. Onoga dana kad se cvijet otvorio, buduća ga je majka promatrala i 

tada je osjetila prve pokrete. Sitno leptirasto treperenje u majčinom trbuhu shvaćeno je kao 

znak da je duh povezan s tim rijetkim cvijetom. 

Indigo je sa svojom proširenom obitelji živjela na tom spokojnom mjestu četiri godine, 

krećući se između obližnjih planina i obale, u skladu s promjenama godišnjih doba. Svake je 

noći spavala sklupčana uz nečija prsa ili u nizu ostale djece. Jutrom i poslijepodnevom 

snivala je u sjenci, dok se sunčeva svjetlost igrala skrivača kad bi povjetarac pokretao 

tropsko lišće. Kad je bila dovoljno velika da sjedi i promatra, druge su je male djevojčice 

zabavljale igrajući se s tankim vlatima trave koje su im predstavljale ljude. Pokretale su vlat 

trave naokolo, pretvarajući se da je to odrasla osoba koja obavlja svoje svakodnevne 

poslove. Kad bi došlo određeno godišnje doba, djeca su imala lutkice napravljene od 

rascvjetanih stabljika s grančicama umjesto ruku. U neko drugo godišnje doba lutkice bi bile 

načinjene od smotaka trave čvrsto povezane tako da tvori ljudski oblik. Jedno se dijete uvijek 

igralo s Indigo umjesto s lutkom, tako da je djetešce uvijek bilo uključeno u igru. Nijedno 

dijete nije bilo vlasnik bilo koje igračke. Svako je dijete imalo omiljene igračke, ali sve su 

dijelili i svoje sitne sukobe rješavali među sobom. 

Kad je Indigo navršila godinu dana, mogla se igrati u igri skrivača, skrivajući neki predmet 

ili samu sebe. U trećoj je godini pomagala skupljati i pripremati hranu i mnogo je vremena 

provodila sa svojom bakom, koja je skupljala i sušila ljekovite biljke za sve vrste povreda i 

nelagoda. Obrazovanje je izviralo iz pričanja priča, plemenskih pjesama, plesova i obreda. 

Tijekom prve četiri godine nije bilo nikakvih razlika između dječaka i djevojčica. Igrali su se 

zajedno, zajedno spavali i slobodno i pomagali odraslima. Indigo je više voljela biti sa svojom 

bakom, nego hvatati male životinje ili ptice, što su dječaci i starije djevojčice voljeli raditi. 

Katkad bi njih dvije potraga za posebnom ljekovitom biljkom odvela daleko od logora, a to se 

dogodilo i kad je Indigo imala četiri godine, kad je počela noćna mora. Bile su odsutne 

cijeloga dana. Baka je žurila kako bi se vratile prije nego se dijete premori, prije nego dođe 

vrijeme za noćni počinak. "Nešto nije u redu', rekla je baka dok su zaobilazile močvaru na 

putu prema logoru. Bilo je tiho, previše tiho. Nije bilo zvukova ptica, težak je miris krvi 

ispunjavao zrak, a prisutnost nečega nevidljivoga bila je gotovo opipljiva. Baka je osjećala 

nešto loše na rukama i potiljku i od toga joj se u želucu stvorila nelagoda. Zaustavila se i 

89

okrenuvši se rekla, 'Budi sasvim tiha, malena. Ostani odmah iza mene. Nešto nije u redu.' 

Približile su se logoru i nepomičnost postade tako uznemirujuća da je čak i dijete osjetilo da 

se zbiva nešto sasvim različito. U daljini su ugledale da se na plažu ne obrušava nikakav 

veliki val. Činilo se da je čak i more zadržavalo dah. 

Tada ih je baka ugledala, dva bijela muškarca u dugim hlačama i teškim čizmama, s 

puškama u rukama. Jedan je imao narančastu kosu i bradu, a drugi je nosio šešir, ali je 

ispod njega vidjela plavu kosu. Razgovarali su, kad je muškarac sa šeširom udario nešto u 

visokoj travi. Onaj s narančastom kosom je zapucao u grmlje. Baka je jedva mogla zaustaviti 

uzvik iznenađenja. Bijaše to prvi put da je čula pucanj puške, ali su joj već pričali o postojanju 

takvog oružja. 

Od početaka vremena njezin narod bijaše čuvar zemlje dalje prema jugu. Dolazili su 

mnogi bijeli naseljenici i s vremenom se početno prijateljstvo pretvorilo u nasilje. Na kraju, 

nakon pokušaja da se mirno razgovara sa strancima, jedan dio plemena pokleknuo je pred 

obećanjem svakodnevne hrane u vrećicama i limenkama, napuštajući slobodan život lova i 

ribolova. Dobrovoljno su se preselili u misiju. Drugi, koje su bijelci optužili za različite zločine, 

umirali su nakon samo nekoliko sati provedenih u zatvoru. Ostatak plemena krenuo je prema 

sjeveru do ove zemlje čiji su čuvari tajanstveno nestali. 

Baka je zgrabila djetetovu glavu i čvrsto je pritisnula uz svoju nogu; obje su drhtale. Polako 

su počele uzmicati, ali je baka namirisala miris bijeloga čovjeka, a on je postajao snažniji. 

Baka je držala Indigo tako blizu, da su im srca zajedno udarala. Sljedećih nekoliko koraka tlo 

je bilo vlažno jer su stigle do močvare. Tlo se pretvorilo u gusto blato u koje su utonule do 

članaka. Baka je podigla dijete i smjestila je na svoj lijevi bok. Dok je izvlačila dijete iz blata, 

začula je zvuk teških čizama koje gaze po blatu i koji im se približavao. Vodena trava bijaše 

joj do struka, ali tanka, nedovoljno gusta da ih sakrije. Više nije mogla normalno hodati, nego 

je noge držala ispod površine vode i klizala se. Nije željela okrenuti leđa zvuku koraka i 

čudnom mirisu alkohola, duhana i češnjaka koji je pratio bijeloga čovjeka, ali nije imala 

izbora. Morala je vidjeti gdje bi se mogle sakriti. Dio močvare bijaše prekriven travom, a 

nakon toga je slijedio otvoren bazen. S druge strane bilo je gustog grmlja i kamena litica. 

Indigo je imala četiri godine i znala je plivati, ali je baka znala da se njezino plivanje sastoji 

od mnogo pljuskanja i vike. Morat će sama plivati i djevojčicu vući za sobom. Može li joj 

objasniti da sada neće moći i ona plivati, nego samo tiho ploviti za bakom? 

Blato je postajalo sve dublje i dublje, a bakino kretanje sve teže i napornije. Čula je čizme i 

glas jednoga muškarca, ali nije mogla odrediti koliko je blizu. Osjetila je da ih još nije 

ugledao, budući u boji njegovoga glasa nije bilo promjena. Baka pogleda Indigo, zaronivši u 

njezine crne oči svojim mislima. Stavila je prst na usne, pokazujući da moraju biti tihe. Zatim 

je dijete premjestila na svoja leda. Indigo ju je obgrlila oko vrata, a baka je zgrabila obje 

njezine male nožice i stavila ih oko svoga struka. "Nemoj se pokretati", razmišljala je bez 

prestanka. "Molim te, nemoj se ni pomaknuti!" Ušla je u vodu dovoljno duboku za plivanje. 

Ne dotakavši površinu ni rukama ni nogama, napredovala je žabljim načinom prema 

suprotnoj strani. "Trebala sam uzeti malo trave", pomislila je, "da nam prekrijem glave." Bilo 

je prekasno. Već su odmakle od okolnog raslinja; njihove su se dvije glave jasno ocrtavale 

na površini vode, u sutonu. Gotovo su stigle na drugu stranu, kad je zdesna dopro uzvik. 

Baka je pogledala preko ramena i ugledala trećeg bijelca. Vikali su ondje gdje su njih dvije 

90

ušle u vodu. Treći ih muškarac nije ugledao, ali je spazio svoje prijatelje i viknuo prema 

njima. Nije mogla razumjeti strani jezik. Imale su još samo nekoliko metara do prve trske, ali 

treći ih je čovjek mogao jasno vidjeti kad je izašla ispod šumarka. Ugledat će ih samo ako 

okrene glavu. Nije bilo dovoljno vremena da upozori Indigo, nije bilo vremena da razmisli. 

Baka se prisilila da zaroni pod vodu i krene naprijed ispod površine, povukavši dijete sebi na 

prsa. Kad su izronile u visokoj travi i medu divljim ljiljanima, stavila je ruku preko dječjih usta. 

Treći je čovjek začuo zvuk kad su izronile, ali ogledajući se oko sebe, ništa nije ugledao. Ne 

usporivši, nastavio je hodati rubom blatne močvare i krenuo prema svojim prijateljima. Baka i 

Indigo, skrivene, bijahu nepomične kao biljke koje su ih okruživale. Baka je ruku tako čvrsto 

držala preko dječjih usta da je kašalj samo napinjao njezine obraze, a voda tekla iz nosa. 

Dijete bijaše užasnuto i u bolovima, ali baka nije pomakla ni mišić, sve dok se treći muškarac 

nije pridružio drugoj dvojici i dok sva trojica nisu okrenuli leđa jezeru. 

Još su dva sata ostale u močvari, sve dok svi zvuci i mirisi okrutnih stranaca nisu nestali, 

ostavljajući za sobom krvavi zadah smrti. Konačno su izašle iz vode i uputile se u smjeru 

suprotnom od mora. Hodale su samo nekoliko metara kad su ispred sebe ugledale nekoga 

kako leži na tlu. Indigo je, sada hodajući i držeći se za bakinu ruku, isto tako ugledala toga 

čovjeka. "Netko je spavao na trbuhu", pomislila je, ali onda je ugledala krv, još vlažnu, kako 

teče iz rupe na potiljku. Pored njegove glave ugledala je noge ukopane u divlje biljke, mala 

stopala sa žutim lančićem oko članaka, nalik onome kakve je nosilo mnogo njezinih prijatelja. 

A pored njih bijaše ruka, ondje gdje je tijelo palo i ostalo djelomično skriveno travom. Na ruci 

bijahu izbočene vene, bijaše to stara ruka, starija od bakine. Indigo nije mogla odvojiti pogled 

od te ruke, od dječjih nogu, od mrtvoga muškarca prekrivenog krvlju. Nije joj baka morala 

reći da ne govori; bilo joj je nemoguće izustiti makar i jedan glas. Jednom je za vrijeme 

njezinoga mladoga života umro jedan stariji muškarac i ona je bila nazočna obredu pripreme 

tijela, podizanju pogrebne splavi i otpuštanju splavi obasjane bakljom, u more. Poznavala je 

smrt, ali sve do sada joj se činila sasvim u redu. Nije bilo ni govora o patnji, o umiranju djece. 

Ono što je ovdje u travi promatrala isto je tako bila smrt, ali djelovala je jako loše. 

Baka je morala donijeti odluku. Treba li sakriti Indigo i vratiti se pogledati što se dogodilo s 

ostalima? Hoće li dijete, samo, biti sigurno? Hoće li ostati ondje gdje je ostavi ili će odlutati? 

Ako oni muškarci nisu otišli i ako i nju ubiju, što će se dogoditi maloj djevojčici? Ti su ljudi 

ubijali i djecu, što je dokazivalo dijete pored njezinih nogu. Činilo se da puške ne poštuju 

dobne razlike. Ne, njih dvije moraju otići. Moraju otići što dalje od ovog mjesta besmislene 

smrti. I tako, ni ne dodirnuvši niti jedno mrtvo tijelo, bez ikakvog daljnjeg istraživanja, baka i 

Indigo krenuše. 

To se dogodilo 1870. godine, prije osamdeset i šest godina. Ja sam Indigo i tijekom 

godina živjela sam s nekoliko različitih plemena, ali povijest je ostala ista. Godinu za 

godinom bijeli su naseljenici sve više i više oduzimali. Bila je to neprestana tragedija blagog 

naroda kojeg su slatkišima namamili u religijske misije koje su nicale isto tako jednostavno 

kao da se radi o šatorima. Jedan po jedan, nalik cvjetovima ruža otrgnutim s grma, naši su 

jezici, običaji, vjerovanja, igre i obredi odstranjivani i razarani. Ljudi nenavikli na šećer, 

brašno, sol, maslac, duhan i alkohol sada umiru od bolesti bijeloga čovjeka i to u jako ranoj 

dobi. Ne znam ubijaju li ih bijelci još uvijek iz zabave, nasumce, kao što su novi naseljenici 

činili s klokanima i koalama. Lutajuće izbjeglice iz različitih plemena pronašli su nas u 

91

pustinji, za koju se neko vrijeme činilo da je jedino mjesto koje podanici stranoga kralja nisu 

željeli. 

Da, to je moja priča. Tijekom života nekoliko sam puta promijenila ime i sada me poznaju 

kao Vurtavurtu. Istražila sam osam različitih talenata, iz svih svojih iskustava naučila malo 

mudrosti i sada sam pripadnica plemena Pravih ljudi. Sada, u devedesetoj godini, spremna 

sam nositi ukrase od perja i smiono oslikati svoje tijelo i tijekom manje svečanih dana. Već 

sam primila poduku o običajima moga naroda, kad smo se baka i ja konačno pridružile 

miješanoj skupini izbjeglica i stanovnika pustinje. Bakino se tijelo nikada nije u potpunosti 

prilagodilo različitim klimama u kojima se temperatura mijenjala od vrelog sunca do ledenog 

mjeseca, sve u okviru nekoliko sati. Često bi govorila da njezinim kostima nije udobno i da je 

bole, ali je uspijevala preživjeti dok nisam navršila trinaestu godinu. Sjećam se da sam kao 

dijete baki pomagala da se smjesti u svom dubokom udubljenju za spavanje i da sam je 

prekrivala pijeskom koji je zadržavao ograničenu tjelesnu toplinu staroga tijela. Sada sam i ja 

sama stara žena. Glava mi je puna priča, pjesama i plesova obalnog plemena, a znanja o 

narodu kojega sada smatram svojim. Baka mi je tijekom godina neprestano ponavljala: 

"Između različitih plemena nije bilo sukoba. Jedno pleme pjeva da je Jedinstvo ponajprije 

stvorila nebo i nebeski narod. Da smo mi načinjeni od zvjezdane prašine. Drugo Pleme pjeva 

o životinjskim ljudima: to nije sukob, nego samo razlika. Na kraju, sa stajališta Zauvijek, to 

nije značajno. Svi su ljudi Zauvijek duhovi', govorila je, 'čak i plavooki Europljani koji ovu 

zemlju nazivaju Australijom i smatraju je svojom. Na sve se duše primjenjuju iste istine. One 

se s tim ne moraju slagati, ali istina je istina, duhovni je zakon duhovni zakon i tako će se na 

kraju svi ljudi probuditi i shvatiti.' 

Jedna od bakinih najomiljenijih izreka bila je: 'Život je promjena. Neke su promjene velike, 

neke male, ali bez njih ne može doći do rasta. A promjena i rast ne podrazumijevaju ni bol ni 

žrtvu.' 

Kad nam se pridružila Benala, satima smo sjedili kao očarani, slušajući o događanjima u 

svijetu. Od vremena do vremena ona se vrati u moderni svijet i donosi nam novosti. Sada 

imamo tebe, novu izbjeglicu. Osjećam se blagoslovljena što su nam se putevi susreli. To nije 

slučajnost, to je poradi najvišega dobra i događaji svakoga dana otkrivat će nam nove 

duhovne mogućnosti." 

Beatrice je razmišljala o dva svijeta, jednom u kojem je odrasla i drugom iz kojega, kako 

vjeruju mutanti, moraju spasiti domoroce. Kad bi samo razumjeli! 

32 

Te večeri, dok su hodali, odlučeno je da ce poučiti Beatriceu o godišnjim dobima, o 

vremenu i da će je upoznati sa svakim novim životnim oblikom, bilo onim koji raste ili onim 

92

koji puzi, koji se nađe na njihovom putu. Počet će sljedeće večeri s prvom podukom u pjesmi 

i plesu, za što će im biti potrebna jedna godina. Ta su učenja uvijek iznova uobičajeno 

ponavljali svakom djetetu koje raste. 

Njih je šestero pričalo o svome prvom susretu s Beatrice i kako im se svidio njezin crtež u 

pijesku. Ona nije bila prva koja je stigla iz vanjskoga svijeta promatrajući stvari plošno, kao 

što vidi bijeli čovjek; tako je vidjela samo kožu klokana. Kad se to prvi put dogodilo, nisu znali 

što bi pomislili. Cjelokupna domorodačka umjetnost stvari sagledava s neba. Umjetnik bi 

rupe s vodom, svete humke, logorske vatre i ljude promatrao s nebesa. Životinje i ribe moglo 

se promatrati tako da se vidi cijelo njihovo tjelesno ustrojstvo, vanjske peraje i oči, unutrašnja 

kralježnica i organi. Teško su mogli razumjeti kako bilo tko može vidjeti onako kako vidi bijeli 

čovjek, na tako plošan način, kad se vidi samo površina, ali kad su to jednom uspjeli 

objasniti, bio je to još samo jedan zanimljivi izazov s kojim su se trebali pozabaviti. Beatrice 

nije bila osoba koja bi se svađala ili nešto zahtijevala. Ta osobina bijaše vidljiva iz toga što na 

klokanu nije bilo nožnih prstiju, a ni bilo kakvih određenih potankosti. Njezin crtež bijaše velik 

i širok, što im je govorilo da Beatrice posjeduje otvoren um. Svi su zamijetili crtu povučenu 

preko klokana, koja je naznačivala tobolac, ali iz njega nije virila glavica mladunčeta. I 

Beatrice je na svome tijelu imala crtu. Nije im to objasnila. Ako to učini, bit će to malo kasnije. 

Vjerojatno su to ženski poslovi. Kao umjetnik je prilično oklijevala, pa je čak zatražila da joj 

kažu što bi trebala nacrtati. Ali je sudjelovala u njihovom postupku izravnavanja tla. To im je 

dodatno govorilo o njoj. Osobnost pojedinca, osobine i njegova djela, kao i pitanja 

društvenog utjecaja nasuprot nasljednim osobinama nisu bili jako značajni tijekom prvobitnih 

pedeset tisuća godina postojanja. Tek tijekom posljednjih pedesetak godina to je postalo 

sporno pitanje koje je trebalo razmatrati i nad njim se zamisliti. Kad su pristigli bijeli ljudi i 

počeli zarobljavati članove plemena, neki su od njih uspjeli pobjeći, pa su pričali priče o 

okrutnosti, krađi i pohlepi, što sve bijahu nove stvari, za koje se činilo da ne mirišu dobro. 

U početku nije bilo neodgovornih ljudi. Bilo je nekih koji su imali mnogo energije i onih koji 

su cijeloga svoga života na izgled bili lijeni, ali svi su bili odgovorni. U početku bijaše čast. 

Ljudi su nosili oznake časti. Svi su mogli napraviti prekrasne ukrase, ali nisu oponašali ili 

pokušali precrtati ono što je netko drugi dobio kao oznaku časti. 

Otkad su došli Europljani i doveli do raspada naroda, činilo se da novi naraštaj koji se 

rađao u gradovima odgovornosti počast više ne smatra dijelom svoje vlastite kulture. Nisu 

imali ništa prema čemu bi mogli biti odgovorni. Bijeli je čovjek poučavao da je sve za što se 

oni zalažu pogrešno, glupo i zlo. Naravno da je tek mali dio njihovog pojma časti mogao 

preživjeti razaranje njihovih srca i umova. 

Kasnije te noći skupina se pretvorila u šest slušatelja i jednog govornika. Beatrice im je 

pričala o svome životu. Na Benalin poticaj ispričala im je o dogadanjima u svijetu koji se 

prostirao oko njih I pričala im je o udaljenim mjestima čija su imena bila Amerika i Kina. 

"Postoji platno", rekla je, "načinjeno od sitnih i snažnih niti, koje je ispreo crv." 

"Crv koji prede kao pauk?" prekinula ju je Karavin, prstima pokazujući oblik kruga. 

"Nisam sigurna kakvog je oblika mreža", priznala je Beatrice, "ali nalikuje dugačkoj niti 

paučine, samo što je mnogo čvršća, tako da se može isplesti u platno. Ta je tkanina tako 

glatka. Zaustavila se da bi razmislila o opisu, a zatim je nastavila: "Znate kako se osjećate 

93

kad na obraz prislonite gladak, uglačan kamen? Ili kad samo plutate na vodi, kad nema 

nikakvog pritiska i nikakvog materijala? Ta tkanina daje osjećaj kao da ste ovijeni 

najnježnijim, sasvim glatkim oblakom. Da, kao da vam nebesa dodiruju kožu. Kao da na sebi 

imate uglačanost kamena. Tu tkaninu nazivaju 'svila'. Jednom sam u ruci držala komadić. U 

Kini ima ljudi koji cijele haljine imaju od svile." 

Zaustavila se, jer se nije mogla prisjetiti što bi još rekla. Sjedili su okruženi zvjezdanom 

noći, dok je svaki slušatelj na svoj način zamišljao iskustvo te nove zamisli, toga dodira svile. 

Mladi je mjesec svoje mjesto ustupio prvim zrakama jutarnjega svjetla. Kad su očistili logor, 

svi su bili prepuni priča o udaljenim krajevima. Tada je stari Gugana sve pozvao da stanu u 

red, jedan iza drugoga, trbuh uz leda onoga ispred sebe, lijevim ramenom okrenuti izlazećem 

Suncu. Desne su im ruke bile iznad glave, dlanova otvorenih svjetlu. Lagano su se nagnuli u 

struku, oblikujući zakrivljenu crtu i svi su pogledali prema istoku. U isti su glas ponovili izričaj 

kojega su ponavljali svakoga jutra: "Sada je danas, Jedno! 

Hodamo ovim putem kako bismo odali poštovanje svemu onome što je zbog svrhe svoga 

postojanja pred nama. Naša je svrha poštovati svrhu. Ako je to za najviše dobro cjelokupnog 

života posvuda, otvoreni smo to ponovo danas doživjeti. 

Mitamit, Duh trkača vjetra, popravio je područje na kojem su prethodne noći zapalili vatru. 

Dok je pepeo prekrivao pijeskom, obraćao se drvetu i tlu. Objašnjavao je kako je skupina 

zahvalna za toplinu i sada je ponudio da će izgorjelom drvetu dati uzvratni poklon. Dar bijaše 

ponovno sjedinjenje s tlom, tako da mogu hraniti jedno drugo i pripremati se za novi život, za 

novo drveće koje će izrasti. "Zašto koristite riječ 'dar'?" pitala je Beatrice. "Mislila sam da su 

darovi samo za ljude." 

"I jesu", odgovorio je Mitamit. "Ali ne samo za ljude. A prema onome što sam čuo, u svijetu 

mutanata ono što se daruje uopće nije dar." 

"Kako to misliš?" 

"Dar je kad poklanjaš ono što netko želi, a ne ono za što ti misliš da bi netko trebao imati ili 

ono što se osjećaš obavezna pokloniti. Samo kad osoba nešto želi, a ti imaš mogućnosti to 

joj pokloniti, tada se može reći da je to dar." Benala se ubaci: "Ali to nije sve. Tvoje iskustvo 

završava s poklanjanjem, dok iskustvo druge osobe počinje s primanjem i prihvaćanjem. Ako 

si na bilo koji način još vezana za ono što si poklonila, ako bilo što očekuješ, tada to nije 

pravi poklon. Ono što je poklonjeno pripada onome kome si poklonila da s tim učini štogod 

zaželi. Tako da kad mutant nešto pokloni, a od primatelja se očekuje da kaže hvala, da to 

nosi, pokazuje ili nadoknadi vrijednost, to nije poklon. Trebalo bi imati nekakav drugi naziv." 

"Mi volimo davati i primati poklone", nastavi Mitamit. "Svaki dan, svaki obrok, svaki logor 

darivanjem postaje osobit, kao što ćeš vidjeti." 

Sjedokosa je Vurtavurta izrazila svoje misli. "Ima toliko toga što bi trebalo reći, ali moramo 

početi od početka i svatko će nešto pridodati. Znaš li kako je dugo Zauvijek?" upitala je 

Beatrice, ali je i odgovorila prije nego je djevojka imala vremena srediti svoje misli. "To je 

jako, jako dugo vrijeme. Zauvijek nema ni početka ni kraja. Nema ni sutra ni jučer. Nalik je 

krugu, a ti moraš razumjeti tu veličinu prije nego ti možemo reći sve ostalo. Jesi li sposobna 

shvatiti i razumjeti kako je dugo Zauvijek?" 

94

Beatrice kimne. 

"Dobro", nastavi starija žena, "jer ti si Zauvijek. Dolaziš odande, vraćaš se onamo i sve što 

činiš odražava se ondje. To je razlog našega postojanja, našeg Zauvijek. Znaš li nešto o 

Vremenu snova i o Duginoj zmiji?" 

"Ne znam", odgovori Beatrice, pozorno slušajući. "Molim te, reci mi što bih trebala znati." 

"Pa", počne Vurtavurta, "u početku, u vremenu prije vremena, ničega nije bilo. Ni zvijezda, 

ni Sunca, ni Zemlje, ničega. Postojalo je samo veličanstveno Jedno. A tada je Jedno počelo 

sanjati. U tom Vremenu snova. Jedno se proširilo i načinilo sloj duha Jednog. Taj je sloj 

dobio svijest slobodne volje. Dugina je zmija nositelj te duhovne energije i ona je udahnula 

život našim precima. Svijet bijaše stvoren nevidljivom energijom, a preci Sanjači bijahu 

slobodni I oblikovati ga na koji god način žele. Vidiš, postoje planine, rijeke, cvijeće i ljudi, 

sve stvoreno od iste energije. Mi ne možemo odvajati stvari i reći da ono što činimo drveću 

nije važno. Mislim da drvo doista osjeća. Da, na različit način, ali je živo i kad ga se posiječe, 

dugo mu vremena treba da umre. Upravo kao što se duh brine za nas, postoji i duh koji se 

obraća svakoj skupini cvijeća: "Rasti, rasti i cvjetaj." Ne možemo pojesti meso crvene ptice i 

reći da je isto kao meso krokodila. Jako su različiti i našim tijelima daju različitu I energiju. Svi 

mi imamo životinjske odnose sa životinjama koje su povezane sa Zemljom na onom mjestu 

gdje smo rođeni. Mi ne jedemo svoje totemske životinje. To bi bilo kao da jedemo svoga 

brata ili sami sebe." 

"Beatrice, ti si proučavala znanost, zar ne?" upita Benala. 

"Jesam." 

"Sjećaš li se kad si čitala o energiji i o tome kako razlike u titrajima i vibracijama uzrokuju 

razlike između zvuka i nadzvuka, između boje i nevidljive boje i tako dalje? Mislim da 

znanost upravo sada dokazuje ono što smo mi opisivali tisućama godina i čiji je naziv Dugina 

zmija savršeno prikladan. Ljudi izvana smijali su se našim pričama o onome što su si 

zamišljali kao ružičastog, žutog, zelenog i grimiznog stvora, ali oni jednostavno nisu 

pokušavali razumjeti ono što smo im opisivali. Ono što su naši ljudi govorili cijelo ovo vrijeme 

je da je oblak načinjen od iste one tvari od koje smo i mi načinjeni. Ti si dio Sunca, Mjeseca, 

zvijezde, vode, vatre, dinga. Razumiješ li što hoću reći? Sve je Jedno." 

"Da, razumijem", potvrdila je Beatrice. "Ali ljudi su različiti. Mi imamo duše, a druge stvari 

nemaju, zar ne?" 

"Možeš uporabiti riječ 'duša' ili bilo koju drugu. Mislim da ljudi griješe kad vjeruju da su 

nadmoćni svemu ostalome, da se evolucija zaustavila kod čovjeka i da samo on ima dušu 

koja ni na koji način ne nalikuje duhu bilo čega drugoga, a što je isto stvorio Izvor. Pravi se 

ljudi usredotočuju na to kako treba najbolje postupati s ovim ljudskim iskustvom. Mi 

priznajemo svaki životni oblik kao vrijedan i jedinstven." 

"O tome moram neko vrijeme razmisliti", odvrati Beatrice. "Ako sve ima duh koji je s njim 

povezan, ili ako je sve duh, kakav je onda zapravo taj ljudski zadatak kojega smo dobili?" 

95

"Zadaća'je prava riječ", primijeti Benala. "Cjelokupni se život cvijeta odvija na predvidljiv 

način. Životinji je podarena sloboda kretanja i mogućnost da potraži okolinu u kojoj će moći 

preživjeti, ali ona nije odgovorna za način na koji se odnosi prema svijetu. Ali ljudi, ljudska 

bića, izabiru prihvatiti zadatak koji je izravno povezan s njihovim osobitim sposobnostima 

koje su im poklonjene." 

Naši duhovi u nevidljivome svijetu prije rođenja nisu bili nedovršeni. Mi nismo došli ovamo 

na Zemlju kako bismo postali cjelina. Mi nismo izabrali ovo postojanje kako bismo otkrili da je 

to putovanje na kojem možemo sve dobiti ili sve izgubiti. To nije ispit na kojem možeš proći ili 

pasti. Ali za razliku od ostalih životnih oblika, ljude se smatra odgovornima. Mi imamo izbor. 

Imamo slobodnu volju i toga smo svjesni. Samo mi odlučujemo o svome vlastitome stupnju 

samodiscipline i za njega smo odgovorni. Mi smo stvaralačka bića. Imamo neograničen 

pristup stvaralaštvu. Ovdje smo jedan zbog drugoga, da bismo si pomagali, njegovali, 

zabavljali se, da bismo stupali u odnose. Ovdje smo da se brinemo za ovaj planet. S našom 

sviješću dolazi znanje o energiji i njezinom nadziranju. Imamo cijeli raspon osjećaja i na kraju 

otkrivamo da je ključ sasvim jednostavan. Ključ je voljeti bez prosuđivanja. Ako se nešto čini 

složenim, to nije ljubav. To je nešto drugo. Ljubav je pomaganje, davanje ili primanje, koja 

god uloga bila korisnija. Ljudi mogu doseći mudrost, ali drugi životni oblici nemaju tu 

mogućnost. Osjećajna mudrost je dio našega zemaljskoga zadatka." 

"Ljudi su jedinstveni jer se mogu smijati. U svemu što činimo možemo otkriti smiješnu 

stranu i razumjeti je. Naša je glazba neograničena. Samo je nas Izvor tako blagoslovio. 

Mislim da je onaj dio života kojega sam proživjela u društvu mutanata, bez ikakve prirodne 

povezanosti s prirodom, za mene bio koristan. Vidjela sam oba svijeta. Razumijem zašto se 

čini da su ti svjetovi tako različiti, gotovo suprotni, pa ipak u svakom od njih djeluje sveopći 

zakon. O tome treba mnogo razmišljati, ali mi imamo dovoljno vremena i pred nama je 

mnogo dana tijekom kojih ćeš upoznavati način života Pravih ljudi." 

"Da", razmišljala je Beatrice dok je kimala u znak da se slaže. "Imam vremena za učenje i 

imam obitelj koja će mi to dopustiti." 

33 

Sedmero je putnika naišlo na jamu s vodom u kojoj je bilo samo nekoliko centimetara 

vode u središtu, a najveći dio površine prekrivalo je osušeno blato. "Ovdje ćemo pronaći 

hranu", rekla je Apali. "Evo, pokazat ću ti." I uzevši svoj štap za kopanje počela je kopati po 

blatu i preokretati ga. Druge su joj se žene pridružile. Uskoro su u red poslagale loptice od 

blata. "Stat ćemo ovdje i pustiti da se ovo osuši", dodala je. 

96

Gugana je sjedio nasuprot Beatricei. Njegova je dugačka bijela brada toga dana bila 

spletena u pletenicu koja mu je skakutala po prsima dok je tijekom razgovora okretao glavu. 

Povremeno bi ugledala ožiljak koji je najčešće bio skriven. Današnje je svijetlo sunce 

obasjavalo veliku izbočinu u sredini njegovih prsiju. Uhvatio je njezin pogled i pročitao joj 

misli. "Želiš li nešto saznati o ovome?" upitao je, stavivši prst na staru ranu. "Bi li željela čuti 

moju priču?" 

Beatrice se osmjehnula i kimnula glavom. 

"Ja sam iniciran i zovem se Mudri čovjek", rekao je. "Negdje između devetog i dvadesetog 

ljeta svi dječaci prođu inicijaciju. Ako je dječak nasrtljiv i izaziva nevolje, inicijaciji se obično 

podvrgava u devetoj godini. Krhkiji dječaci nisu spremni sve do dvanaeste. Ne mogu ti pričati 

potankosti, jer je to muški posao i nije nešto o čemu bi se smjelo pričati pred ženom, ali 

mogu reći da je to službeni obred u kojoj se svaka majka mora oprostiti sa svojim sinom. To 

je jako dirljivo, jer dječak u znak oproštaja grli svoju majku, a nekoliko dana kasnije u njegovo 

se tijelo vraća muškarac. To je kraj djetinjstva; dječak je mrtav. Tijekom jednoga života ima 

mnogo života. Djetinjstvo je jednostavno prvi po redu. Otkrili smo da je tijekom I odrastanja 

svakome potrebna pomoć, a dječacima pomoć pruža inicijacija obrezivanja. Kad se dječak 

prepusti vodstvu mentalnih slika koje može koristiti kako bi smanjio bolove i ako ih lako uči, 

to je znak da taj muškarac ima sposobnosti koje treba izvježbati, a tako može postati Mudri 

čovjek, ako poželi i ako ima strast da se tijekom cijeloga života usredotočuje samo na jednu 

nadarenost. Ja sam tako odabrao. Drugi Mudri ljudi mogu tijekom godina poučavati različite 

tehnike u mnogim inicijacijama, ali samo učenik može doseći mudrost kojom će odlučiti kada 

će, zašto i kome pružiti usluge i kako će postupati sa svojim darom. Kad sam vidio trideset i 

sedmo ljeto kako se pretvorilo u zimu, čuo sam glas koji me pozivao. Dolazio je iz velike 

daljine i obećao mi, ako ga pronađem, da ćemo razmijeniti neka dobra. Glas me vodio kroz 

nekoliko područja različitih plemenskih naroda, sve do prekrasne zemlje gdje sam pronašao 

visoku liticu i slap koji se bučno rušio u jako hladno jezero. Glas je dolazio duboko iz vode, 

ispod vodopada. Bijaše to glas kristala koji je želio da ga netko premjesti, da vidi Sunce, a 

zauzvrat mi je obećao da će pojačati moje sposobnosti. Održao je svoje obećanje i od tada 

ga već četrdeset godina nosim ispod svoje kože pored srca. Sada mogu sklopiti oči i putovati 

zrakom i vidjeti što se zbiva kilometrima daleko. Putovao sam ispod zemlje i vidio kako rastu 

biljke, koliko vode ima u podzemnoj rijeci i gdje se nalazi novi okot mladunčadi i koliko ih ima. 

Naučio sam tako koristiti osjetila ptica i životinja da kad me pozovu, mogu pomoći i ljudima i 

svim drugim oblicima života. Tako mogu vidjeti unutrašnjost ljudskoga tijela i otkriti što se 

događa. Često je potreban samo razgovor, ili glazba ili boja. Nema vanjskih sila, ni bolesti ni 

nezgoda koje nisu povezane s duhovnim. Da bih iscijelio bilo kakvu nevolju, ponajprije 

moram tom čovjeku pomoći da shvati kako mu je to prilika za duhovni razvoj. 

Zemlja je mjesto na kojemu se uči iskustvom. Kao Zauvijek duh ti si poželjela doći ovamo i 

pomogla si stvoriti priliku za to. Tvoja je energija uzimala bit hrane koju je tvoja majka pojela i 

tvoja je energija stvorila tijelo od onoga što ti je bilo na raspolaganju. Bila si svjesna okoline, 

naslijeđa, situacija koje si pripremala i bila si svjesna da je za tebe ovo savršeno mjesto na 

kojem možeš iskusiti posebnu vrstu duhovnoga obogaćenja. 

Kad bismo se samo mogli sjetiti svoje biti Zauvijek, lako bismo uvidjeli da je Zemlja škola 

osjećaja. Naša je energija drukčije složena od energije drugih stvari, kao što su kiša ili vatra i 

97

drukčija je od energije ostalih živih bića, kao što su biljke i životinje. Jedinstvena je. Mi smo 

kao ljudi ovdje da bismo iskusili osjećaje i koristili naša tijela kao vozila kojima možemo 

doseći osjećajnu mudrost. 

Tijelo je način na koji ljudi primaju vodstvo iz duhovnoga svijeta, od Izvora, od svih naših 

predaka, od našega vlastitoga Zauvijek ja. Sva tjelesna osjetila - vid, sluh, okus, osjećaj i 

miris - povezani su s osjećajima. Zapravo bih trebao reći da je osjećaj povezan s osjetilima, 

jer je temelj svega osjećaj. 

Djeca se rađaju u stanju osjećajnog spokojstva. Ono što se događa njihovim osjetilima 

povezano je s osjećajima. Kako odrastamo, zvuk orlovih krila, na primjer, u nama budi ili 

spokojstvo ili tjeskobu, ovisno o našem iskustvu s orlom ili ovisno o onome što vjerujemo od 

onoga što smo vidjeli i što su nam rekli drugi. 

Kao vrač znam da kad ljudi toga postanu svjesni mogu zdravije živjeti, a kao Mudri čovjek 

znam da im znanje omogućuje da u svoje ljudsko vrijeme unesu više Zauvijek svjetlosti." 

Gugana ustade i, posudivši štap za kopanje, počne crtati crteže u pijesku. 

"Ovo je Dugina zmija. To je obrazac koji proizlazi iz Izvora i kreće se nad zemljom i ispod 

zemlje. Dio je životne sile koja prolazi kroz nas na ovaj način", reče Gugana, pokazujući crtež 

kojeg je upravo nacrtao. "Osjećaj ljutnje oblikovan je kao koplje. Kad se čovjek razljuti, 

umjesto da teče slobodno kao voda kad prelazi preko klizavog kamenja, energija života 

naglo mijenja smjer postaje oštra i zašiljena. Zakopava se u tijelo i ozljeđuje tvoje organe. 

Upravo kao što će koplje nanijeti ranu, a teško ga je izvući, tako je isto i s ljutnjom. 

Energija mržnje je ovakva", nastavi Gugana, pokazujući sljedeći crtež. 

"I mržnja ima zašiljeni kraj, ali ima i kukicu, tako da se može zariti u čovjeka, a dugo ostaje 

u njemu. Mržnja je razornija od ljutnje, jer duže traje. 

Kad si zabrinuta, obrazac energije spušta se nalik ovome", reče Gugana, nacrtavši 

sljedeći crtež. 

"Zavist, ljubomora ili krivnja složenije su od zabrinutosti, a njihovi se čvorići mogu pojaviti u 

tvome želucu, pod kožom, ili mogu na bilo kojem mjestu usporiti životni tijek. 

Žalost je manji poremećaj. A tuga je oblik žalosti koji zapravo predstavlja ljubavnu 

poveznicu. Može trajati cijeloga života. 

Strah zaustavlja stvari. Prekida protok krvi, udarce srca, disanje, razmišljanje, probavu - 

sve. Strah je zanimljiv osjećaj, jer zapravo nije ljudski osjećaj. Preuzet je od životinja, kod 

kojih ima prekrasnu, ali privremenu ulogu u preživljavanju. Ni jedna životinja ne živi u strahu. 

Ljudi se u početku nisu imali čega bojati. Znali su da su Zauvijek. Znali su da je svaki bol ili 

neugoda samo trenutna. 

Sada je strah postao najsnažnija energetska sila koja okružuje naš planet. Ovako izgleda 

zlo koje strah izaziva u tvojoj unutrašnjosti. 

98

Kad si sretna, kad se smiješ, kad se dobro osjećaš, tvoje tijelo na ovaj način prima i koristi 

energiju", rekao je, pokazujući sljedeći crtež. 

"A spokojstvo, mir, odmor, nalikuju ovome crtežu. 

Osjećajna odvojenost, kao što je promatranje oslobođeno prosuđivanja je glatka, 

dovršena, zdrava energija koja pokreće život, a nalikuje ovome crtežu. 

Iz toga vidiš", nastavljao je Gugana, "da si odgovorna za svoju energiju i za disciplinu 

svojih osjećaja. Svi doživljavamo kako je to biti u negativnome stanju, ali zadržavati se u 

njemu i ne učiti iz toga znači biti neodgovoran, nezreo i nemudar. Postoje živi i neživi ljudi. 

Samo što ga što netko diše, ne znači da je i živ. Potištenost znači da svoje vrijeme ne 

provodiš u životu. Neophodno je sazrijeti, 

Živjeti dugo i zdravo. Na kraju, svi smo mi odgovorni za ono vrijeme koje proživimo kao 

ljudi i za to kako koristimo dar slobodne volje. U pojmovima mutanata, mislim da bi o tome 

govorili kao o rezultatima vječnosti. Postoji stupac koji pokazuje koliko si sekundi bila živa. 

Zatim je prikazano koliko si sekundi svoga života provela u spokojstvu, osjećaju ispunjenosti, 

u osjećaju dobrobiti, kao kad nekome pomažeš; koliko si sekundi provela u radosti smijeha ili 

u blaženstvu izazvanome glazbom. Zabilježena su razdoblja koja si tijekom nekoliko stotina 

godina postojanja provela u ljutnji, odlučivši da i dalje ostaneš ljutita, ili u osjećaju mržnje i 

njezinom poticanju. 

Svaka riječ koju izgovoriš odlazi u svemir i nikada je ne možeš povući. Možeš se ispričati, 

ali to ne ukida prvobitnu energiju. Namjera je energija. Čin je energija. Ali čovjek može 

djelovati na određen način, skrivajući svoje prave namjere. Cjelokupna se ljudska svjesnost 

nagomilava. Sada majku Zemlju okružuje tako debeo omotač da se na nekim mjestima ljudi 

udisanjem hrane mislima kolektivne slike žrtve, a zauzvrat prazninu nadomještavaju istim 

takvim osjećajem. Isto tako postoji i sloj koji se razvio iz uvjerenja i djela koja kažu: 

'Ponajprije ja, ništa drugo nije važno, pod svaku cijenu uzmi ono što želiš, uopće ništa drugo 

nije važno'. Ljudi su uvijek bili skloni vidjeti što se može izumiti, što se može iskoristiti, a bez 

imalo razmišljanja o sutrašnjici, pa čak ne razmišljajući ni hoće li sutra život uopće biti 

moguć. Duhovi nerođenih i mala djeca tako su prekrasno pozitivni da sada mnogi dolaze na 

Zemlju i ostaju samo kratko vrijeme. Svu svoju energiju ulažu u uravnoteživanje i na kraju, u 

potpuno uklanjanje negativnosti. 

Mi kao pojedinci ili povećavamo ovu razornu silu svojim svakodnevnim postupcima, ili 

svoju energiju usmjeravamo prema skladu, ljepoti i očuvanju života na ovoj Zemlji, 

podržavajući ih. 

Tvoj život, tvoje tijelo, tvoja budućnost mogu ovako izgledati", rekao je, pokazujući crtež, 

"ili", rekao je, pokazujući sljedeći, "ovo može biti tvoj svijet. Samo ti odlučuješ kakav će biti 

tvoj svijet. 

Ljudski je život spirala; mi dolazimo iz Zauvijek i onamo se vraćamo, nadamo se da će to 

biti povratak na višoj razini. Vrijeme je krug, a naši su odnosi isto tako krugovi. Kao djeca 

domorodaca, rano u životu naučili smo značaj zatvaranja svakoga kruga, svakoga odnosa. 

Ako postoji neslaganje, mi ćemo ostati budni sve dok ga ne razriješimo. Nećemo otići na 

99

spavanje nadajući se da ćemo rješenje pronaći sutra ili u budućnosti. To bi značilo da je krug 

ostao otvoren, slobodnih krajeva." 

"Ali", upita Beatrice" što ako zamoliš nekoga da ti nešto pomogne? Recimo da nekoga 

zamoliš tri ili četiri puta, a on to ne učini. Jasno je da ćeš se razočarati u toj osobi. Neće biti 

lako jednaostavno reći neka zaboravi i zatvoriti krug na pozitivnoj noti, kao što ti kažeš." 

"Pa, alternativa je da s tim čovjekom nastaviš povezivati osjećaj Razočaranosti. Deset 

godina kasnije i sama pomisao ili spominjanje toga imena uzrokovat će pojavljivanje osjećaja 

razočaranja, koji će zauzvrat u tvome tijelu izazvati tjelesni poremećaj. Moraš priznati da to 

nije jako mudro." 

"Kako bi ti to razriješio?" upita Beatrice. "Što bi ti učinio?" 

"Ja bih osobno tom čovjeku rekao: 'Znaš što? Osjećao sam se razočaran kad se nisi 

obazirao na moju molbu da mi učiniš uslugu. I ponovo sam te pitao nekoliko puta i bio sam 

sve više razočaran'. Tada bih se nasmijao i nastavio: 'Mora da sporo učim. Nakon tvoga 

prvoga odgovora trebao sam shvatiti da ti to nećeš učiniti. To jednostavno nisi želio učiniti. 

Vjerojatno si mislio kako je prilično šašavo što te ponovo pitam. U pravu si. Bilo je šašavo. 

Žao mi je što mi je tako dugo trebalo da shvatim kako to tebe ne zanima'. Na kraju bismo se 

nasmijali zbog mojih postupaka i obojica bismo bili mudriji nakon tog susreta. Tada bi moj 

krug bio zatvoren." 

"Ali što ako se radi o nečemu doista ozbiljnom? Na primjer, tvoj rođak čini ili radi nešto što 

tebe vrijeđa. To te i uznemiruje. Taj se čovjek ponaša upravo onako kako, kao što ti to kažeš, 

tebi ne miriše dobro. Što bi učinio s tim krugom u svome odnosu?" 

"Sasvim bih ozbiljno rekao tom rođaku: 'Volim te, ali ne sviđa mi se ono što radiš. 

Shvaćam da to nije pogreška. Znam da je s tvoje strane to pravilno, jer si odabrao tako se 

izražavati. Ali ja sam pokušavao i ne mogu prihvatiti ono što ti činiš i govoriš, jer to za mene 

nije pravilno, tako da sada moram osloboditi naš odnos. U njega više ne mogu ulagati 

energiju. Volim te, ali ne volim ono što činiš, tako da ti upućujem svoje najbolje želje i 

opraštam se s tobom." 

"Uh-uh", reče Beatrice. "To znači da ako na pozitivnoj duhovnoj noti zatvorim krug, za 

mene je to kraj! Ako to onaj drugi prihvati, tada je krug zatvoren i za njega. Ako ne prihvati 

moje riječi, to nije važno, jer krug s otvorenim krajevima isključivo je njegov krug, njegov 

duhovni izazov. On ga ostavlja otvorenim." 

"Upravo tako. Ne moraš sve voljeti. I ne možeš sve voljeti. Ono na što si pristala prije 

rođenja bilo je da ćeš sve voljeti. To je lako učiniti. Voli Zauvijek u svim ljudima, a svoju 

energiju ulaži u one čija ti se svijest sviđa. Jedini način kojim možeš utjecati na druge je 

primjerom. Oni se neće promijeniti sve dok nisu spremni. I zapamti, to je dobro. U nacrtu 

Zauvijek, to je doista dobro." 

Starčeva se brada pomicala u skladu s njegovim govorom i crtanjem na pijesku. On reče: 

"U ovaj si svijet došla na jednoj razini duhovne svijesti, a imaš priliku otići na proširenoj 

razini." 

100

Nakon par trenutaka razmišljanja, Beatrice upita: "A što je s onim ljudima iz moje 

prošlosti? S ljudima prema kojima još uvijek osjećam mržnju, a koje više nikada neću 

vidjeti?" 

"Nije važno. U tišini porazgovaraj s njima i pošalji im taj razgovor na dugi, gdje god oni bili. 

Pronaći će ih. Svoje stare prosudbe obrati u promatranje. Nikome ne moramo oprostiti. 

Samo moramo imati više razumijevanja. Iscijeli ranu u svojim mislima, u svojim osjećajima, u 

svojoj cjelovitosti. Zatvori krug i kreni naprijed." 

Guganine su blistave crne oči nalikovale na magnet dok je pozorno promatrao Beatrice, 

objašnjavajući joj: "Što je energija istačanija, to je bliskija Izvoru Jednog. Ruke koje se žustro 

kreću povremeno su potrebne, više su tjelesne, a spori, blagi pokreti bliži su duhu. Glasna i 

brza glazba je tjelesna. Dugotrajno brujanje jedne note bliže je duhu. Lov na životinje, ovisno 

o metodi i namjeri, može biti više ih manje u skladu s našim duhovnim putovanjem. Sve 

promatraj, uključujući odnose, obrede, hranu, pouke, zabavu, pa čak i skloništa i promatraj 

kako se pročišćava istančana energija. Uskoro ćeš vidjeti da možeš razgovarati, tješiti, 

pružati podršku i ljubav sa sve manje djela i sve manje riječi. Čovjek očima može voditi 

ljubav. Blizina isto tako nije uvijek neophodna. Utjecaj može biti snažan i s velike 

udaljenosti." 

Beatrice je upijala sve što je čula, a osobito joj se svidjela zamisao o krugovima odnosa. 

Mogla je zamisliti ogrlicu načinjenu od zlatnih omči, a na svakoj je pisalo ime. Blizu svoga 

srca zamislila je krug, nalik lancu za džepni sat, a na njemu je pisalo 'Freda'. To bijaše bez 

ikakve sumnje najznačajniji odnos kojega je u svome životu do sada iskusila. 

34 

Bijaše doba u kojemu je Mjesec dovodio bobice do savršene zrelosti, a ljudi su se žurili 

da prije ptica i četveronožnih stvorenja stignu do tog blaga. Mitamit je otišao i vratio se s 

punim rukama plodova koje je podijelio. "Dođite sa mnom", rekao je. "Pokazat ću vam put". 

Kad su stigli ondje gdje je bilo tog prekrasnog sezonskog voća i najeli se, Beatrice upita 

Mitamita bi li joj htio nešto ispričati o sebi. Pristao je. 

"Odabrao sam svoje ime, Duh vjetra trkača, jer mi je pružena prilika da iskusim nešto što 

je malo ljudi doživjelo. Jednoga dana, dok sam trčao, iznenada sam se osjetio kao emu i 

znao sam da moje noge i stopala jedva dodiruju tlo, kao ta ptica kada jako brzo trči. To je 

poseban ritam, različit od ostalih pokreta. Mislim da moje srce, umjesto da ubrza rad, 

zapravo usporava, a zrak iz mojih pluća zapravo dolazi iz nekog dubljeg mjesta. Postajem 

dio vjetra. Bez napora me može nositi sa sobom i mogu trčati cijeli dan. To je prekrasan 

osjećaj i zahvalan sam za ovo moje tijelo." 

101

"Kako je to osvježavajuće", mislila je Beatrice, "pronaći nekoga tko svoje tijelo istinski ne 

uzima zdravo za gotovo, tko ga cijeni I tako je usklađen sam sa sobom i sa svijetom da ga 

može u potpunosti iskoristiti." 

Katkad bi zrelo Sunce izronilo iz gustih oblaka i zasjalo na putnike koji su hodali uskim 

klancem, jedan iza drugoga, oblikujući red između dva visoka zida crvenog granita. Klanac je 

na jednome mjestu postao tako uzak da su se svi morali okrenuti postrance kako bi se 

provukli. Počela je rositi kišica. "Požurimo", oglasio se netko s početka reda. "Neće proći 

dugo, a ova će staza postati rijekom koja nosi kišu s planine. Uništit će sve što joj bude na 

putu." 

Svih je sedmero ubrzalo korak, u početku hodajući između kamenih zidina, a zatim se 

popevši otprilike četiri metra iznad staze, gdje su se našli na širokom, ravnom grebenu ispred 

ulaza u malu špilju. Tijekom dugačkog hoda toga dana svi su skupljali komade slomljenih 

grana i sada su ih postavili okomito, jedan uz drugoga, kako bi se osušili. Sveto mjesto za 

odmor bijaše pripremljeno prije mnogo godina, možda čak i prije nekoliko stotina godina; 

netko je dovukao sitni bijeli pijesak s kilometrima udaljenoga mjesta i posipao ga posvuda da 

bi ležajevi za spavanje bili udobniji. Mjesto za vatru bijaše točno određeno nagorjelim 

kamenjem razbacanim oko kruga. Ako se naloži upravo na tom mjestu, vatra će zagrijati 

unutrašnjost, a dim i plinovi odlazit će van. Mitamit je skupio komadiće kostiju koje su 

donijele veće životinje kao svoj plijen. Tri žene, svaka s vrećicom od kose i trave, prosijale su 

pijesak pregršt po pregršt, odstranjujući sve nepoželjne sastojke i vratile je nazad uz 

najudaljeniji zid. Apali je s obližnjega grma uzela grančicu, tešku od gustog, snažnog lišća i 

pomela špilju, vrativši kamenje za vatru u njegov prvobitni kružni položaj. Gugana je 

pregledao zidne slikarije, u mislima načinivši popis onoga što je potrebno da bi se drevni 

crteži predaka popravili i ponovo obojili. 

Neko će vrijeme ostati na tome mjestu. Bilo je ondje posla kojega je trebalo obaviti, a 

hrane i vode u obilju. Ondje je obitavalo više od deset različitih vrsta ptica, a još je barem 

deset različitih stvorova puzalo, skakutalo ili hodalo. Bilo je biljaka za jelo, iscjeljivanje i 

obrednu uporabu. 

Za dva sata dnevni je posao bio dovršen, vatra zapaljena, a svaki je član uživao u hrani 

koju im je pružilo meso i duh jedne koja je poletjela blizu zvijezda, u sunčev zalaz. 

Kako je blaga, topla kiša i dalje padala, Gugana je stajao na prednjem dijelu grebena, lica 

podignutoga prema nebu, gutajući kišnicu koja mu se slijevala u usta. Kad se vratio vatri, 

obratio se Beatricei upitavši je: "Pričaj mi o ljudima koji nikada nisu okusili kišu. Je li istina da 

prožive cijeli svoj život, a da nikada ne stoje na kiši i ne uživaju? Čuo sam da bježe s kiše 

kad počne padati i da iznad glava postavljaju tkaninu na štapu. Zašto to čine?" 

Beatrice pogleda Benalu i obje se žene nasmijaše. "Da, istina je. Mutanti rijetko stoje na 

kiši. I to ne svojom voljom. Obično nose odjeću koja bi promijenila izgled kad bi se smočila. 

Isto tako na ruci nose satove koji bi prestali raditi i zahrđali bi ako bi se smočili. Žene oblikuju 

svoju kosu na takav način da ne može ostati ista na vlazi. Mutanti unose vodu u svoje 

nastambe, pa stoje ili sjede u njoj po svome odabiru, a ne po volji Jednog." 

102

"Kako su došli do takvoga uvjerenja da oni bolje znaju kad trebaju stajati u vodi i prestali 

stajati na kiši?" 

"Nisam sigurna da mogu odgovoriti na to pitanje. To se dogodilo prije mnogo, mnogo 

vremena, kad je ljudima prvi put palo na um da mogu upravljati prirodom i tako svoj život 

učiniti udobnijim." 

"Kad su naše potrebe zadovoljene", ubacio se Gugana, "mi smo zadovoljni. Što čovjeku 

više treba." 

"Mutantima je važna udobnost. Nije im dovoljno što im je udobno i što su zadovoljni. 

Potrebno im je da se osjećaju ugodno, a sve oko njih mora biti praktično." 

"Praktično; ne razumijem tu riječ." 

"Pa, to znači upravljati svime. Kao na primjer, kad ne moraju skupljati hranu za danas, jer 

bi radije činili nešto drugo, tako da spremaju mnogo hrane i to na dugo vremena. Praktičnost 

znači da ne moraš hodati naokolo. Ako želiš otići na neko drugo mjesto, imaš prijevoz. U 

početku su se služili konjem, zatim automobilom a sada i zrakoplovom, vlakom ili brodom. Ali 

sve se uvijek mijenja, tako da će se u budućnosti pojaviti nešto drugo, nešto praktičnije i 

udobnije." 

"Ali Jedno upravlja. Zar mutanti ne znaju da niti jedan čovjek ne može zaustaviti ples 

vjetra, govor munje, cvjetanje cvijeća i opadanje zreloga voća? Kako možeš uzeti sutrašnju 

hranu dok još nije sutra? Kako možeš znati što ti je svijet priredio za sutra?" 

"Mutanti ne vjeruju da im je svijet bilo što pripremio za sutra. Oni vladaju svijetom. Vjeruju 

da su ljudska bića jedina koja na Zemlji posjeduju razum, tako da mogu činiti što god požele. 

Svijet im je predan da ga koriste na koji god način odaberu." 

"Da su ljudi jedini razumni? A što je s govorom i mišljenjem dupina i kitova?" 

"O, postoje vukovi, papige i čimpanze", doda Benala. "Životinje i ptice širom svijeta koje su 

izuzetno pametne, ali mutanti ne mogu shvatiti kako bi ta stvorenja ikada mogla evoluirati ili 

razviti se onkraj onoga što već jesu danas. Misle da im životinje nemaju mnogo toga za 

ponuditi. Mutanti doista vjeruju kako su stvoreni da bi osvojili i vladali." 

Gugana nije odgovorio. Špilja utone u tišinu, a svi koji su tako pozorno slušali sada su taj 

razgovor vagali u svojim srcima. Dopuštali su sebi da osjete one osjećaje koji su izvirali iz 

njihovih tijela. 

Sljedeći su dan proveli skupljajući materijal i izrađujući kistove od životinjskog krzna, 

ljudske kose i ptičjega perja. Dan nakon toga miješali su zemlju istucanu u prah, da bi dobili 

crnu i bijelu boju. "Nekoć su samo osobito izvježbani muškarci smjeli dodirivati ove slike, ali 

to je cjelokupno pleme ljudi nestalo, tako da smo sada mi postali čuvari. Mi ćemo zamoliti 

duhove predaka da nam podare dopuštenje za ovaj posao. Naša je namjera najviše razine. 

Uz vodstvo duha možemo obnoviti slikarije ovih pećinskih stanovnika, tako da potraju još 

jedno vremensko razdoblje." Prvobitne su crte s mukom prekrili, polaganim potezima, do u 

najsitnije potankosti. Nisu propustili niti jedan potez, niti su dodali makar i jedan jedini dodatni 

103

trag kista. Bio je to posao koji zahtijeva strpljivost i posvećenost, a iz svakog pokreta ljudi koji 

su ga obavljali izvirala je ljubav i poštovanje. 

Te su večeri Karavin i Apali najavile da će s užitkom izvesti predstavu za druge, uključujući 

i pretke koji obitavaju u toj špilji. 

Peteročlano gledateljstvo sjedilo je promatrajući noć, dok su dvije glumice iskoristile 

zaravan ispred pećine kao pozornicu. Mjesec im je pružao svjetla pozornice, jer ondje nije 

bilo niti jednog stabla koje bi zapriječilo izravno svjetlo da obasja spušteni ulaz u špilju, a 

unutra bijaše prilično tamnije nego na osvijetljenoj zaravni. 

Kazališna predstava bila je kratka komedija u kojoj su dvije žene napravile šalu prikazujući 

same sebe dok obavljaju svakodnevne poslove i kako su prerasle nespretnost ovladavajući 

odredenim vještinama. Mnogo je vremena prošlo otkad je ovo sveto mjesto čulo takav 

srdačan smijeh kako odzvanja njegovim zidinama. Čak su se jedna ili dvije životinjice 

zaustavile da poslušaju jedinstvenu buku koju je svijet dočekao s dobrodošlicom. 

Kad su ujutro ptice počele pjevati, Beatrice se prevrnula i otvorila oči. Karavin je već 

sjedila, naslonjena na zid špilje, osluškujući kako se budi svijet. 

"Hvala ti za sinoćnju izvedbu", prošaptala je Beatrice. "Bilo je tako smiješno. Čini mi se da 

bi tvoje ime trebalo biti Umjetnica. Pričaj mi o sebi i zašto te zovu Karavin." 

Šesnaestogodišnjakinja je kimnula i pokazala prema izlazu. Tiho su izašle i popevši se na 

kamenu liticu, pronadoše udobno mjesto na vrhu, gdje su mogle razgovarati. 

"Svoje sam ime odabrala nedavno, jer sam osjećala da trebam razviti zanimanje za 

odraslije stvari. Već sam dugo vremena majstor igre. Jednu su od mojih igara prilagodili kao 

pozdravno crtanje na pijesku, koje si vidjela dok si stajala izvan našega kruga. Znam desetke 

igara u kojima se koristi kružna granica. Ima jedna koju zovem 'Oko Mjeseca', u kojoj se 

može natjecati onoliko igrača koliko želi. Počinje s dva koji stoje u krugu, leđima uz leđa, 

gledajući u suprotnim smjerovima. Na znak za početak svaki počinje skakati na jednoj nozi 

preko crte u pijesku, najprije unutra, zatim izvana i tako dalje. Kad se dva igrača susretnu, 

odlučuje se koji je došao dalje i taj nastavlja, dok onog drugog zamjenjuje treći igrač. Prvi 

čeka drugi krug igre. Igra se nastavlja ukrug, sve dok se svi ne počnu smijati i dok se tako ne 

umore da se mora proglasiti završetak. Postoji i igra koja se zove 'Crtanje', koja se igra u 

malome krugu. Igrači naizmjence crtaju što žele unutar kruga, ali smije se nacrtati samo 

jedan primjerak iste stvari, a kad je sav prostor prekriven crtežima, igra je gotova. Svi 

pokušavaju nacrtati što više predmeta i svaki put sve više novih i različitih stvari. Katkad, kad 

je tlo jako mekano, a zrnca pijeska posebno prikladna, igramo se igre koju ja nazivam 

'Traganje za izgubljenim'. Svaki igrač ima mali štap i svi sjedimo oko humke pijeska u kojoj je 

zakopan nekakav mali predmet, možda oko životinje koja je bila pečena za večeru. 

Naizmjence svatko izvlači štap pun pijeska, tražeći predmet. To je prekrasna igra koja 

pomaže djeci da se usredotoče, ali sada nemamo ni jednog djeteta. Djeca vole izmišljati 

priče i prikazivati ih crtežima. Katkad jedno dijete nacrta jedan dio, a drugo ispriča dio priče; 

nastavlja se dok svi nekoliko puta ne dodu na red i dok priča ne dobije pustolovni završetak. 

Ja sam počela igru s dugim štapovima. Igrači si međusobno dodaju užareni ugljen ili vreli 

kamen. Naučila sam ljude kako da uzmu zapaljeni štap i da ga okreću okolo naokolo, iza 

leđa, ispod nogu i tako dalje. Iako su igre dobre i postoji vrijeme za takvu vrstu smijeha i 

104

zabave, osjećala sam da mi je potrebno da preuzmem više odgovornosti odraslih. Sada učim 

plesti košare u obliku posuda, uglavnom od trstike, jer je ona najdostupnija, ali sam naučila 

praviti posude i od životinjskih dijelova. Ovdje sam rođena i ovdje sam proživjela svih svojih 

šesnaest ljeta. Moje su roditelje i još neke druge odveli jednoga dana kad je došao 

helikopter. Bio je označen bijelim liječničkim znakom. Od tada sam s Vurtavurtom. Tako sam 

sretna što si došla k nama. Rijetko vidimo nekoga novoga." 

Dvije su se žene tada ogledale oko sebe i počele skupljati zalihe za taj dan. U špilju su se 

vratile upravo kad su se ostali počeli buditi. Vani na otvorenom svi su se jako rano budili. U 

tmini špilje činilo se prirodnim duže spavati. Beatrice je često tijekom dana razmišljala o 

šesnaestogodišnjoj Karavin i njezinom pokušaju da odraste. "Nadam se da će i dalje zadržati 

svoj stvaralački žar i dio svoje djetinje čarobnosti. Sada shvaćam koliko su važni zdrav um i 

zdravo tijelo." 

Sljedeći dan bijaše jasan i bistar; Beatrice i Vurtavurta skupljale su malo kamenje koje se 

stavljalo u vatru. "Vurtavurta, ti si živjela u oba svijeta, u modernom svijetu i u ovom, 

izdvojenom. Koje stvari te dvije kulture rješavaju na različite načine?" upitala je mlada žena. 

"Mnogo je takvih stvari. Mislim da je rješavanje problema jedna od njih. Sjećam se kako se 

mnogo ljudi svađa i viče, pa se čak i potuku tijekom sukoba. Problem ionako često ostane 

neriješen. Ljudi se samo razljute i odu, ili se rastaju s lošim osjećajima. Sada sam naučila da 

je to stoga što nema nikakvog standarda koji bi se mogao koristiti kao cilj u pogledu kojeg se 

svi slažemo. Evo, mi shvaćamo da svatko od nas ima pravo biti otvoren njegovim vlastitim 

načinima izražavanja i zamislima. Mi smo u dubokom odnosu s prirodom i vidimo da se drvo 

neće slomiti ako se povije. Što više naraste, to se više mora savijati. Kad se dvoje ljudi ne 

slažu, mi zastanemo kako bismo odredili iz kojeg smjera govorimo. Znaš, postoji sedam 

smjerova: sjever, jug, istok, zapad, nebo iznad nas, tlo ispod nas i unutrašnjost. Kad se radi 

o sukobu jedan bi čovjek mogao reći da govori sa zapada, iz prošlosti, nešto što razumije na 

određeni način. Ili govore s istoka, temeljeći svoje stajalište na onome što bi bilo najbolje za 

neki budući poduhvat? Možda će reći da govore iznutra, da iznose ono što nose u srcu ili u 

želucu. Tada, ako ne mogu razumjeti tuđe stajalište i ako se ne mogu složiti, zamijenit će 

mjesta. Da, u prostoru će se premjestiti i stati u tragove onoga drugoga. Tada će govoriti iz 

toga smjera. Isto onako nasilno, isto onako strastveno kao i prije. Najčešće tada postignu 

usuglašenost. Ako se to ne dogodi, zaustavit će se i reći: 'Što bismo iz ovoga mogli naučiti?' 

Beatrice, tisućama je godina naša rasa djelovala zajedno. Sve poštujemo, svi sudjeluju, 

svatko dobiva podršku, ali mi smo momčad. Moglo bi se reći ljudska momčad na duhovnom 

zadatku. Drugi čimbenik kojega sam u početku zamijetila kao različitog i za kojega još uvijek 

osjećam kao životnu razliku između dvije kulture je zamisao natjecanja. U svijetu mutanata 

na vrhu ima mjesta samo za jednoga, a svi ostali tek slijede za njim, u obliku piramide, tako 

da na dnu ima najviše ljudi koji podržavaju onoga na vrhu. Teško mi je razumjeti kako 

roditelji mogu reći svome djetetu da pobijediti može samo jedan, a da svi ostali moraju 

izgubiti. Čini se da oni zapravo vjeruju kako nema dovoljno ugleda, dovoljno mjesta za vođe, 

tako da može postojati samo jedan koji je uspješan, a svi se ostali moraju zadovoljiti manjim 

ulogama. Načelo natjecanja proizvelo je uvjerenje da postoji nedostatak i ograničenje; ono 

hrani osjećaje zavisti i nasilja i vjerujem da je izazvalo više razdvajanja među ljudima nego 

bilo koji drugi čimbenik." 

105

"Naravno", ubaci Beatrice, "mutanti bi rekli da je upravo zbog natjecanja svijet tako 

napredan i udoban. Ljudi koji rade na novim izumima dobro pristaju uz slavu i bogatstvo." 

"To je točno, ali je li zbog toga nama bolje? Je li Zemlja zdravija? Jesu li biljke, životinje i 

ljudi zdraviji? Djeluje li budućnost svjetlija i plodonosnija zbog načela natjecanja? Ja ne 

prosuđujem, jer sam svjesna da je sve to dio Božanskoga poretka. Ali kao promatrač 

osjećam da to za mene osobno nema dobar miris. Moram blagosloviti one koji misle u 

okvirima vjerovanja da nema dovoljno za sve, ili da su nadmoćni i trebam ih otpustiti. 

Domorodačka je vrsta uvijek više djelovala prema obliku plošne slagalice, nego prema obliku 

piramide. Mi osjećamo da se u slagalicu svi uklapaju i da je svaki pojedinac njezin životni dio. 

Bili bismo nepotpuni bez i samo jednog Čovjeka. Otvorila bi se provalija. Kad sjedimo pored 

vatre svatko donosi svoju jedinstvenost. Jedan našoj skupini pridonosi vještinu lova, drugi je 

učitelj, treći kuhar, iscjelitelj, slušatelj, plesač i tako redom. Postoji i onaj koji je vođa, ali mi 

isto tako znamo da svi imaju sposobnost da budu vođe i da bi svima trebalo dozvoliti takav 

položaj kad se zaželi takve pustolovine. Isto tako imamo sposobnost da budemo sljedbenici. 

Jedan nije bolji od drugoga. Postoji vrijeme i mjesto i za jedno i za drugo." 

Razmišljajući o rasnim razlikama između sadašnjih gradskih domorodaca i potomaka 

doseljenih Europljana u gradu, Beatrice se pitala: "Koja strana, ako ne i obje, razmišlja u 

okvirima nedostatka i ograničenja? Napokon, svatko od nas živi svoj San." 

35 

Praskozorje probudi Beatriceu, a prva joj misao bijaše: "Kamo pripadam?" Razmišljala 

je o novome imenu, ali nije to bilo nešto sa čime bi trebalo žuriti. Ime mora biti riječ ugodna 

uhu, takva na koju bi se brzo mogla naviknuti. Ime mora odražavati nju kakva je sada, u 

ovom dijelu njezinoga života, tako da se ponovo upitala: "Tko sam ja? 

Ja sam domorotkinja, Ona koja traga. 

Koja je već okaljana u mome vlastitom pogledu, Koja je sada okružena prijateljima, 

učiteljima, ljubavlju. Osjećam se prihvaćena, sigurna. 

Nema niti jednoga talenta koji bi me privlačio da ga istražujem, pa ipak sam prepuna 

talenata. Osjećam da se razvijam, ali ni u kom slučaju ne znam što ću postati. 

Tjedan dana kasnije rekla je Vurtavurti: "Došlo je vrijeme za moju proslavu. Spremna sam 

primiti novo ime." Vurtavurta je sa svoje strane objavila što je Beatrice rekla. Svi bijahu 

nasmijani i kimahu glavama. Obred će se održati za tri dana. Tada će stići na jedno posebno 

mjesto i imat će vremena obaviti pripreme. Sljedeća dva dana, dok su hodali, okruživalo ih je 

lagano ozračje svetkovine. Pokušavali su pogoditi koje je ime Beatrice odabrala, pa se 

poslijepodne pretvorilo u putničku igru pogađanja. 

106

Toga poslijepodneva koje bijaše određeno za obred imenovanja stigli su do velikog i 

dubokog ponora. Oko njega bijaše krug podignut od tla, širok gotovo stotinu metara, u koji bi 

se mogli smjestiti brojni redovi tribina kad bi ga, u modernome svijetu, odredili za održavanje 

sportskih događaja. Dno je presijecao potočić plitke vode koja je zmijoliko vijugala krugom. 

Štogod povuklo zemlju i oblikovalo ovo divovsko udubljenje, zadrlo je tako duboko da je 

otkrilo površinu podzemne rijeke. 

"Priče koje govore o podrijetlu ovoga kruga su međusobno suprotstavljene", reče Benala 

kad su se počeli spuštati prema središtu. "Jednoga se dana pojavio ovdje, a prije ga nije bilo. 

Pleme koje je imalo ulogu čuvara u okviru ove linije pjesme, u cjelokupnoj svojoj povijesti nije 

zabilježilo postojanje ovoga mjesta i, kao što možeš vidjeti, previše je veliko da ga netko ne 

bi zamijetio. Pleme je nestalo; svi su odstranjeni. Posljednji muškarac, istjeran odavde prije 

otprilike pet godina, nije ni spomenuo ovaj ponor. Očigledno je nastao nakon toga vremena. 

Svakako ga je stvorila moćna snaga." 

"Kao što znaš", pridruži im se Vurtavurta šalom, "sve naše planine, rijeke i doline imaju 

svoja imena. Sve je povezano s duhovima i pričama, ali ovo je mjesto nalik tebi - sasvim je 

novo i traži svoje ime." 

Beatrice ni u svojim najmaštovitijim sanjarenjima nije mogla zamisliti kako je nastala ova 

ogromna udubina, ali bilo joj je drago da su bili u blizini kad je ona donijela svoju odluku, jer 

joj se to mjesto činilo vrlo prikladnim. 

Grimizna je vrpca prošarala nebo pri zalasku Sunca i svi su smatrali dje to prekrasna boja 

za Beatriceinu slavljeničku noć. Vatru su zamirisali slatkim mirisom kore drveta koju su nosili 

upravo za ovakve prigode. Karavin je dodala slane trave mesu kojega je svima dijelila. Apali 

je priredila biljni napitak tako što je list oštrog mirisa pustila da lagano vrije u posudi s vodom 

koju je tijekom dana okretala na suncu. Nakon obroka svi su pričali priče. Kasnije, uz pratnju 

štapića koji su davali ritam, pjevali su i plesali i pričali o drugim objedima imenovanja. 

Karavin i Apali odvele su Beatrice do plitkog potočića i okupale je, govoreći kako ispiru stari 

život i sadašnje ime. Ujutro će se probuditi kao nova osoba, s novim imenom. 

Kad su se vratile nazad vatri, umakale su mala pera u zgusnutu životinjsku krv, a zatim ih 

jedno po jedno priljepljivale na njezino čelo. Na kraju je to izgledalo kao da nosi nježnu, 

lepršavu krunu, a osjećala se jednako kraljevski, kao i član kraljevske obitelji bilo kojega 

društva. Nakon toga su svi sjeli oko vatre i čekali da Beatrice prišapne odabrano, novo ime 

na nečije uho. Koga god odabere, objavit će ga na stvaralački način. Odmah će smisliti 

melodiju, pjesmu ih dramu, kako bi sve ostale uputio kako glasi novo ime. Nitko nije znao 

koga će odabrati, niti je bilo tko od njih imao vremena za pripreme. To bijaše smišljeno na taj 

način da bi stvaralački sokovi neprestano tekli za vrijeme cijeloga života. 

Beatrice je ustala i počela hodati oko četiri žene i dva muškarca. Zastala je, pretvarajući se 

da će ime šapnuti Vurtavurti na uho, ali se onda uspravila i krenula dalje. Svi su se nasmijali. 

Beatrice je toj obitelji donijela pravu radost. Željela je biti sigurna da će njezina proslava 

svima biti zabavna, a tako i njoj samoj. Kao dijete je klizila oko svojih prijatelja, a zatim se, 

gotovo prije nego je bilo tko i shvatio, zaustavila i šapnula u Mitamitovo uho. Zaprepastio se. 

Nikada nije ni sanjao da bi tako nešto učinila. Bili su prijatelji, ali budući je on bio neoženjen 

muškarac, a ona neudana žena, u bilo kakvim odnosima između njih moralo je uvijek biti 

107

opreza. Nije želio ostavljati lažan utisak. Nije imao nikakvu želju da uzme ženu. Ustao je I 

izgovorio: 

Vrat dugačak čaplja ima. 

Pingvin nožice sitne. 

Kukabura glas srčan, 

A orao je ipak ulov najbolji. 

Što im svima zajedničko je? 

U gnijezdu jaja. 

Ako bi vas pitali dio da odaberete, 

Koje bi joj ime odgovaralo ponajbolje? 

Ostavila je bijeli svijet, proziran, 

Ljuske zaštitne nema. 

Minendi vam predstavljam, žumanjak. 

Zaista joj dobro pristaje. 

Nakon toga nitko je više nije zvao imenom Beatrice i svima se svidjela Mitamitova pjesma. 

Kad je zapitao Minendi da mu objasni zašto je upravo njega odabrala, odgovorila je: 

"Vjerujem da si proniknuo u moje srce." Tada, okrenuvši se ostalima, reče: "Točno vam je 

prenio moje osjećaje. Osjećam se kao da hodam s vašim rukama koje me grle i pokazuju mi 

put i puštaju me da rastem i mijenjam se i razvijam. Osjećam se kao da me njegujete i štitite. 

Isto tako osjećam da ne znam odakle dolazi ovaj žumanjak i nemam pojma što će na kraju iz 

njega izroniti. Vi ste kao majka koju nikada nisam imala; svakoga dana zagrijavate ovo 

gnijezdo i prihvaćate sve što se izleže, bez ikakvih uvjeta. Nikada nisam poznavala tako 

prekrasan osjećaj i uvijek ću vam biti zahvalna za vaše prijateljstvo." 

Svečanost se nastavila s pjesmom i plesom sve dok se nisu iscrpili i jedan po jedan 

zaspali. 

Minendi je promatrala nebo i oslobađala se Beatriceinog utjecaja. Otpustila je svoje 

osjećaje prema ocu Felixu, ocu Paulu, sestri Agathi i ostalima. Sutra je novi dan, a ona se 

ponovo rodila. 

108

36 

Katkad su, hodajući, razgovarali. Katkad bi šutjeli. Ali svaka večer bijaše vrijeme 

zajedništva, kad je pjesma pratila glazbu. 

Skupina je sa sobom nosila dva štapića za udaranje. Bila su to dva osušena, šuplja 

komada drveta, dugačka otprilike dvadeset centimetara, zaobljenih vrhova. Oba su štapića 

bila ukrašena. Crtež bijaše žeravicom nanesen na drvo. Svake bi ih noći koristili drugi ljudi, 

udarajući da bi odredili ritam. Katkad bi koristili i druge komade drveta koje bi pronašli, ili dva 

kamena, ili je samo pljeskanje i rukama po bedrima pratilo glazbu. Jedan instrument koji se u 

Australiji koristi tisućama godina naziva se dideridu. Mitamit je pronašao osušeno stablo čiju 

su sredinu izdubili bijeli mravi. Očistio je sredinu pijeskom. Tada je kamenjem, pijeskom i 

drugim komadom drveta uglačao površinu na jednom kraju gdje je bio otvor za usne. Različit 

sastav različitoga drveta pružao im je više i niže tonove, ali je Mitamit ovladao svima. Znao je 

napraviti instrument bez piska koji je mogao oponašati ptice i životinje. Kad bi naišli na 

mjesto gdje je rasla vodena trava, puhali bi u listove i proizvodili jedinstvene zvukove. 

Povezavši šuplje stabljike trske različitih dužina napravili bi neku vrstu usne harmonike. 

"Svi su glazbeno nadareni", govorili su. "Glazba je dio našega zemaljskoga zadatka. Ako 

ne pjevaš misleći da ne znaš pjevati, to ne umanjuje pjevača koji se skriva u tebi. 

Jednostavno ne odaješ počast svojoj nadarenosti." Pjevali su o povijesnim događajima. 

Pjevali su o Sanjanju, kojim je stvoren svijet i svake bi noći skladali barem jednu novu 

pjesmu. Određene su pjesme pratili plesni koraci žena koje su se kretale u smjeru ili 

suprotno od smjera kazaljke na satu, u krugovima ili po ravnoj crti. Katkad bi se slobodno 

pokretali i pojedinačno se izražavali. "U mnogim plemenima muškarci i žene nikada ne plešu 

zajedno, ali to bijaše prije mnogo vremena, kad nas je bilo mnogo više. Katkad se manje 

važne stvari moraju mijenjati zbog okolnosti", tiho joj je objasnila Vurtavurta, tamnih očiju 

ispunjenih sjećanjem. Nakon svakog koncerta zahvalili bi se onome dijelu prirode kojega su 

koristili i bijahu zahvalni što su vrijeme proveli na tako ugodan način. Rastavili bi instrumente 

i vratili ih Zemlji. 

Jedne večeri kad je Minendi osjećala da je glazba osobito ganutljiva, Vurtavurta joj reče: 

"Kad bi se ljudsko biće rodilo potpuno samo na otoku i kad ne bi imalo dodira s drugim 

ljudskim bićima, razvilo bi dva sasvim osobita svojstva, nešto sa čim se rađamo, upravo kao 

što se ptica rađa sa znanjem gradnje gnijezda. Znaš li koje su to osobine?" 

Minendi odmahne glavom. 

"Glazba i duhovitost. Osamljena će osoba naučiti pjevušiti, pjevati, pa možda čak i pronaći 

način da izvodi note. Osamljena će osoba isto tako otkriti kako se smije njezin vlastiti glas. 

Da, i glazba i smijeh su lijek i za tijelo i za dušu." 

Minendi o tome nije prije razmišljala, ali u njezinom slučaju to je doista bila istina; nakon 

smijeha uvijek se osjećala bolje, a glazba je u njoj tako snažno odjekivala da se osjećala da 

109

i stupala, plesala ili plakala. "Mene nisu samu ostavili na otoku", pomislila je, "ali nije mnogo 

nedostajalo!" 

Njihovo hodanje prostranstvima nije bilo slučajno lutanje. Poznavali su godišnja doba, 

znali su u koje doba odredene biljke donose ploda. Bijahu duboko predani obavezama koje 

su preuzeli, čuvajući zemlje drugih plemena koji to više nisu mogli činiti. 

Tijekom godina zamjećivali su promjene na Zemlji. Kad bi kiše prestale, voda bi se u 

jezercima osušila, ostavljajući talog na stijenama. Činilo se da svakoga ljeta temperatura 

postaje sve viša, a zime toplije. Primijetili su da je postalo tako toplo da su odredene zmije 

napustile svoja predašnja prebivališta u potrazi za novima. Ribe koje bi ulovili imale su 

unutrašnje izrasline, a bolest bi se kasnije pokazala i na površini. Jednoga dana na rubu 

močvarnog jezera Vurtavurta je Gugani pokazala unakažene žabe i žabice. Jedne su imale 

samo jednu stražnju nogu, neke jednu dužu stranu, a neke su imale po tri stražnje noge. 

Tada je skupina odlučila da će na sljedećem okupljanju svih dvadeset pripadnika plemena 

Pravih ljudi porazgovarati o tome što su zamijetili i što se dogada Zemlji. Okupljanje se 

trebalo uskoro održati. 

37 

Minendi je postavila pitanje jesu li muški i ženski članovi uvijek bili ravnopravni i jednaki. 

Činilo joj se da ovdje nema nikakve muške prevlasti, ali nije znala radi li se samo o karakteru 

Gugane i Mitamita, ili se i druge domorodačke skupine ponašaju na sličan način. U bijelome 

svijetu bijeli su muškarci uglavnom vjerovali da su nadmoćniji, a tamnoputi su osjećali da su 

pametniji od tamnoputih žena. 

"Kod nas postoje muški poslovi i ženski poslovi", rekla joj je Vurtavurta kad su sjele jedna 

pored druge u sjenu stabala koja su rasla iz stijena. "Ne radi se o tome da je netko bolji ili 

lošiji; naši su duhovi isti, ali tijela nisu. Žene ne sudjeluju u muškim poslovima i ne govore o 

njima. Mi ne znamo što se doista radi na muškim okupljanjima. S razgovorima glava glavi i 

srce srcu nema mnogo pravih tajni, ali ono što oni čine nije naša briga. Kako su muškarci 

podnijeli razlike između plemenskih običaja otkad se sve raspalo i otkad su nam se pridružili 

prognani, to ne znam. Mislim da su muškarci uvijek željeli imati čvršću vezu s darom novoga 

života i ta ih neispunjena potreba povezuje zajedno u njihove takozvane muške poslove. To 

je njihov način doživljavanja odvojenosti u društvu koje je sjedinjeno." 

Znam da su žene tako razvile ženske poslove. Mi smo odgovorne prema mladim 

djevojkama i trebamo im reći što se događa s njihovim tijelima dok se razvijaju, trebamo ih 

poučiti što s time trebaju poduzeti i objasniti im koliko su prekrasni i posebni ti dani svakoga 

mjeseca za prolaz kojim se rađa novi život. Rađanje je ženski posao. Muškarci nisu nazočni 

kad zovemo dijete da izađe i pogleda to mjesto koje je odabralo za svoj posjet. Jako nam je 

važna bakina mudrost i njezino vodstvo. Kad postane baka i prabaka, žena već zna što je 

110

najbolje, što je privremeno, a što je dugotrajno. Vidjela je mnogo različitih vrsta ljudi i može 

pripomoći pojedincima i zajednici da se bolje razumiju." Vurtavurta tada izgovori: 

"'Djetešce pripada majci. 

Dijete zajednici, 

Mladi čovjek učiteljima, 

Nevjesta suprugu, 

Majka obitelji, 

Stara baka narodu.'' 

Jedan izuzetno važan dio ženskih poslova je uloga Čuvarice odgovora. Zamolit ću Apali 

da ti to pokaže." 

Dva dana kasnije Apali je objavila da će ona i Minendi otići na odvojeno mjesto i 

razgovarati o ženskim poslovima. Vratit će se sljedećega dana. Kad su otišle prilično daleko i 

udobno se smjestile na pijesku, Apali izvadi malu vrećicu, govoreći: "Ja sam sada Čuvarica 

odgovora. To može biti i netko drugi kad osjeti želju da izrazi i taj dar. Posegni rukom 

unutra." 

Minendi učini kako joj je rekla i izvadi okrugli komadić kože, velik otprilike kao veći novčić. 

Bio je gladak s obje strane. Na njemu bijaše vatrom utisnut simbol. Kad ga je okrenula, na 

drugoj je strani ugledala drugačiji simbol. 

"Postoje trideset i dvije kombinacije. Evo, pokazat ću ti kako to djeluje. Vrati ovaj komadić 

u vrećicu. Sada se duboko u sebi primiri i postavi pitanje na koje bi voljela dobiti odgovor. I ja 

ću biti smirena iznutra. Obje ćemo staviti ruke na vrećicu. Kad u umu i srcu postaviš pitanje, 

izvuci jedan komadić." 

Kad je drugi put izvukla, pokazao se isti onaj simbol kojega je izvukla i prvi put. 

"To nije neobično", primijetila je Apali. "Napokon, svijet već poznaje tvoje pitanje i zna 

odgovor prije nego ga i pomisliš zatražiti. Ali ima i drugačijih odgovora; nisu svi kružići 

jednako označeni." S tim je riječima istresla vrećicu i svi ostali krugovi padoše na tlo. "Simbol 

kojega si odabrala znak je zrelosti. On znači da je netko ili nešto na svome vrhuncu. On 

označava da je borba da se nekamo stigne dovršena i daje došlo vrijeme za ispunjenje 

svrhe. Kako se to uklapa s tvojim pitanjem?" 

"Postavila sam pitanje o pronalaženju ostalih Pravih ljudi i hoće li naš skup u svezi s našim 

brigama zbog Zemlje biti uspješan. Rekla bih da odgovor smatra da se ne trebam 

zabrinjavati zbog načina i mjesta kad će se i gdje nešto dogoditi. Trebala bih samo znati da 

je to u rukama Jednog i da će se dogoditi u pravo vrijeme." 

"To je vrlo dobra raščlamba ovoga simbola", primijeti Apali dok je kružiće slagala u redove 

na pijesku. "Mislim da će te jednoga dana zanimati da postaneš Čuvarica." Učiteljica je 

111

nekoliko sati poučavala novu učenicu o značenjima, o tome kako primijeniti znanje i kako 

popraviti ili ponovo napraviti oštećene krugove. 

38 

Minendi zapita Apali bi li joj, prije nego se vrate ostalima ispričala svoju priču. 

"Do sada sam vidjela kako se ljeto četrdeset puta preobrazilo u zimu. Iako sam s ovom 

skupinom osam ljeta, još uvijek često razmišljam o svojoj vlastitoj obitelji i životu prije tog 

posljednjeg dana kojega smo proveli zajedno. Rođena sam u rezervatu. Kad mi je bilo osam 

godina, napustili smo svoje utočište i preselili se u novopodignutu kuću napravljenu od 

nabranog željeza. Bilo je tu mnogo dugačkih zidova, koji su se prostirali jedan za drugim i 

vrata. U okviru svakog četvrtastog odjeljka za pojedine obitelji, bio je maleni otvoreni prozor. 

Vjerojatno je netko htio kasnije postaviti i stakla, ali to nikada nije bilo učinjeno. U sobi je bio 

krevet, stol i stolice i nekoliko neobičnih komada pokućstva, kao što je škrinja za odjeću i 

ormar za posuđe. U sredini sobe bila je samo jedna žarulja na dugačkoj žici. Katkad bismo 

uključili radio. Pokućstvo nikada nije dugo trajalo. Ili bi ga moj otac prodao, ili izgubio na 

kocki, ili razbio u napadu bijesa. I moja je majka bila sasvim dobra kad se radilo o bacanju i 

razbijanju stvari. 

Mojoj baki i djedu dodijeljena je jedna soba, ali oni nikada u njoj nisu živjeli. Nastavili su 

živjeti na državnoj zemlji na kojoj su se okupljali ostali stariji ljudi koji nisu govorili engleski 

jezik; ondje su si napravili svoje vlastito zaklonište od drveta i žice, katkad dodajući karton, 

platno i drvene kutije. Stariji ljudi nikada se nisu prilagodili stranome načinu života. Moj je 

djed prekrivao svoje spolne organe, ali nikada nije nosio odjeću koja bi bila šivana. A baka je 

nosila suknje i oko prsa omotanu tkaninu. 

Djed bijaše tužan muškarac koji se nikada nije smijao. Vrijeme je provodio šećući 

šumovitim predjelima, ili sjedeći u sjenci ispod drveta. Rijetko je govorio, osim kad bi 

zahvaljivao baki što mu je dala zdjelu s hranom ili limenu šalicu čaja. Često bi sam pripremao 

svoje vlastite obroke od hrane koju bi skupio na svojim šetnjama. 

Obično su muškarci utorkom primali tjedne zalihe hrane i duhana, ali u ovoj obitelji to nije 

bio običaj. Baka i moja majka obavljale su taj zadatak. Kad mi je bilo otprilike četiri godine, 

majka je obavila svoj prvi posjet ležaju u kabini kamiona nepoznatoga bijeloga čovjeka. Četiri 

godine kasnije, kad smo živjeli u sobi, majka se potpuno promijenila. Sjećam se kad su se 

majka i otac prvi puta posvađali. Uzeo ju je za ruku i doslovce odvukao dok sam ja 

promatrala. Slijedila sam ih izdaleka i vidjela kako su se susreli s bijelcem koji je očev stisak 

zamijenio svojim vlastitim. Prisilio je majku da se popne u njegov stari crveni kamion. Moj je 

otac udarao nogama o zemlju dok je odlazio. Ugledao me i rekao mi da odem. U ruci je 

držao savijenu dolarsku novčanicu i stavio je u džep hlača. 

112

Nakon toga nije bilo neuobičajeno da otac primi dolar za usluge svoje žene. Majka bijaše 

lijepa žena koja se igrala sa mnom i pravila male igračke, ali to je prestalo kad ju je otac 

počeo prisiljavati da odlazi s ljudima koji joj se nisu sviđali. Tada se baka počela brinuti za 

mene, podučavala me i pokušavala mi objasniti svijet kad bih postavljala pitanja. 

Baka mi je pričala o odrastanju na otvorenim prostranstvima. Govorila je o prekrasnim 

šumama prepunim raznobojnih ptica, o obali oceana, prekrasnim slapovima i tamnoplavim 

zaljevima. Govorila je o travnatim ravnicama na kojima ima mnogo klokana i kako bi u pravo 

vrijeme njezin narod zapalio vatru na mrtvom području, tako da bi sljedeće kišno godišnje 

doba stvorilo nove zelene klice i novi život. Opisivala je prostrane, otvorene pustinje, njihovu 

ljepotu i spokoj. 

Kad mi je bilo dvanaest godina, nekakva se bolest proširila zajednicom. Umrli su mi i 

majka i otac. Nakon toga sam ostala s bakom i djedom i postala štićenicom starijih ljudi; više 

nisam živjela u metalnim nastambama. Djed je umro kad mi je bilo šesnaest godina, a baka 

u mojoj osamnaestoj. Tada sam otišla. Godinama sam hodala od mjesta do mjesta. Nikada 

me nije zanimala udaja ili rađanje djece. Nikada nisam mogla shvatiti svijet, sve dok jednoga 

dana nisam naišla na trkača koji je povremeno dolazio u grad. S njim sam se vratila u 

pustinju. To je bilo prije osam godina. 

Odabrala sam ime Apali, što znači Vodena osoba, jer me jedna starica, koja više nije s 

nama, naučila umijeću kako da namirišem vodu u zraku, kako da čujem vodu ispod tla, kako 

da tijelom svojim osjetim vodu. Nadahnulo me njezino duboko poštovanje i predanost toj 

tekućini koja održava život. Voda ne postavlja pitanja, ona prihvaća i prilagodava se posudi 

kojeg god oblika ona bila. Voda može biti vruća, hladna, u obliku pare, kiše. Jako je 

prilagodljiva. Hrani biljke, životinje, ribe i čovjeka. Poštuje sav život i besplatno se daje. Voda 

je slaba, pa ipak dugotrajno kapanje u stijeni može napraviti rupu. Čovjek je može zablatiti, 

ali kad je nitko ne uznemiruje sama će se očistiti. Ponosna sam što sam povezana s vodom." 

"Svatko ima svoju priču", razmišljala je Minendi. "Samo kad bi čovjek bio dovoljno obziran da 

sasluša. Sigurna sam da bi razine razumijevanja između pojedinaca, zemalja, vlada i religija 

napravile divovski korak naprijed." 

39 

Domoroci su često hodali u potpunoj tišini, jer su razgovarali na prastari način, više 

telepatijom nego glasom. "Kako se to čini?" upitala je Minendi prijateljicu koja je hodala pored 

nje. "Mogu li i ja to naučiti?" 

"Naravno", odvratila je Benala. "Jedini razlog zbog kojega se to ne radi u svijetu mutanata 

je strah. Mutanti imaju svoje tajne i ne govore uvijek istinu. Plaši ih pomisao da bi netko 

mogao proći kroz njihovu glavu i srce i otkriti ono što je ondje duboko skriveno. Sami sebi 

113

kažu da se to ne može tako raditi, a kad bi se i moglo da bi bilo nepoželjno, čak i zlo, jer je 

bavljenje nadnaravnim zastrašujuće mnogim mutantima. Oni vjeruju da je to onkraj 

uobičajenog raspona ljudskih sposobnosti. A nije. Samo su potrebne vježbe i 

usredotočenost." 

Te večeri kad su zapalili logorsku vatru, Benala je podučila Minendi kako promatrati 

plamen i usredotočiti se tako snažno da se utiša sav unutarnji dijalog u njezinoj glavi, da 

isključi svaki vanjski zvuk i događanje. Ušla je u samoizazvano stanje transa. Tada se cijela 

skupina usredotočila da joj mentalnom telepatijom pošalje crvenu boju. Rekli su joj da kad bi 

pet boja mogla točno primati, napredovala bi do razine pošiljatelja. Te je prve noći imala 

poteškoća. Pokušavajući raščlaniti kakve bi prepreke mogla imati, priznala je da se duboko u 

sebi još uvijek ne želi pozabaviti pitanjem nagosti. 

"Moraš shvatiti", rekla joj je Vurtavurta blagim glasom stare žene, "da nema pravog ili 

krivog. Nećeš dobiti pljesak za pravilan odgovor, niti ćemo se namrštiti ako osjećaš drukčije 

od nas ostalih. Svijet nije ni crn ni bijel. Svijet se sastoji od svih onih ostalih boja. Ono što bi 

tebi moglo biti tako odbojno da bi se i na samu pomisao mogla razboljeti, netko bi drugi 

mogao smatrati svetim, pa bi čak i ti to mogla smatrati svetim u neko drugo doba. Samo budi 

poštena prema sebi. Prepoznaj svoje osjećaje prema različitim stvarima. Promatraj se. 

Savršeno je u redu osjećati se neugodno, samo nemoj nijekati ili skrivati svoje osjećaje. Iz 

takvih slučajeva učimo da se ljudi međusobno razlikuju, a svatko je na svome vlastitome putu 

u pravu. Ako ne možeš poštovati svoje vlastite osjećaje, bilo bi ti nemoguće poštovati 

osjećaje drugih ljudi. Zakon svemira je da nitko ne može ući u tvoje misli i pročitati ih bez 

tvoje dozvole. To je umjetnost otvorenosti." 

Kad je Minendi to jednom shvatila, pouke su se mnogo jednostavnije nastavile. Počeli su 

je učiti da mentalno prima i odašilje boju. Vizualizirala bi crvenu boju - njezino ustrojstvo, 

osjećaj, miris - koristeći sva osjetila. Tada su počeli raditi s oblicima. Naučila je raditi s 

krugovima, četverokutima i trokutima. Pouke su postajale sve složenije, s dodatkom obojenih 

kugli, sve dok nije mogla odašiljati i primati apstraktne misli. Telepatija nije bila glas u 

njezinoj glavi, niti riječi napisane u njezinome mozgu, nego neka vrsta znanja. Svakodnevnim 

vježbanjem postajalo je jednostavnije. Konačno više nije morala usredotočivati pogled kako 

bi se uvela u stanje transa da bi mogla voditi razgovore bez riječi. Isto je tako počela razvijati 

senzibilnost za kolektivne izljeve misli s velikih udaljenosti. Kad bi drugi pokazali neki smjer i 

rekli da ondje osjećaju veliki bol i patnju ili provalu radosti i ona bi počela osjećati kako se 

prenosi istančana energija. 

Minendi je shvatila da je prednost telepatije u tome što ljude nalik njoj prisiljava da se 

oslobode potisnutih misli i da sve iznesu na otvoreno. "Osjećam se dobro zato što znam gdje 

sam. Znam da sam sama sebe dovela ovamo", rekla je bez riječi. 

Tlo bijaše toplo, ali u zraku se osjećalo lagano komešanje, znak sažaljenja prema tako 

vrućoj klimi. 

"Kad ćemo pronaći ostale?" zapitala je Minendi povlačeći svoju dugu kosu na vrh glave, 

pokušavajući je povezati. 

"Vrlo brzo", odgovorila joj je Apali, stavivši prst na uzicu da bi mogla svezati čvor. 

114

"Nedavno je netko spomenuo da naš narod može postati nevidljiv. Mutanti koji dolaze da 

bi nas spasili, civilizirali i oslobodili nas samih ne mogu nas vidjeti. Prije mnogo godina rekli 

su mi da je u starim vremenima naša rasa mogla izvoditi obmane i nestati. Jesu li na to 

mislili?" 

"Jesu", odgovorila je Apali, promatrajući Minendinu kosu; sa svakim se korakom smotuljak 

kose na vrhu glave ljuljao naprijed i nazad kao pijetlova kresta. 

"Kako se to radi?" upitao je novi Žumanjak. "Mogu li i ja to naučiti?" 

"To nije obmana. To je osnovni način života koji se razvio kroz nestajanje zbog svjesnosti 

ratnika i napadača. Ako je netko došao nanijeti ti zlo, netko s puškom, a ti si jedna od Pravih 

ljudi, što možeš učiniti? Nemaš oružje. Ne bi ga uporabila ni kad bi ga i imala. Ti vladaš 

raspodjelom svoje energije i znaš da ne možeš umrijeti. Ti si Zauvijek. Tako da ti strah čak ni 

ne padne na pamet. Ti ne prosuđuješ toga čovjeka koji je u tebe uperio pušku kao nekoga 

lošeg. Shvaćaš da se on izražava na najvišoj razini koju je sebi dozvolio. Za njega je to 

savršeno. On ne čini pogrešku. Za njega je to pravo mjesto u to vrijeme. Ti promatraš ono 

što se zbiva, ali odbijaš poticati ono što tebi miriši neugodno i ima neugodan okus. Tako da 

smišljeno usmjeravaš svoju energiju i osjećaš ono za što vjeruješ da je dobro za sav život 

posvuda. Kad god je to moguće najbolji je stojeći položaj, s nogama lagano razmaknutim, 

spuštenih ruku, otvorenih dlanova, licem prema napadaču. Tada zamisliš blistavo svjetlo, 

energiju duha, kako izlazi iz Zemlje kroz tvoje noge, kako ispunjava cijelo tvoje tijelo. Svaka 

je stanica prepuna ovog savršenstva. Šalješ mu tu ljepotu, isijavaš je na nositelja puške. Nisi 

pomakla ni mišić, a ipak si zagrlila i okružila tu osobu koja ima namjeru oduzeti tvoj život. 

Šalješ mu potpuno prihvaćanje, poštovanje, razumijevanje i ljubav. Razgovaraš s tim 

čovjekom razgovorom glava glavi, srce srcu. Važno je da u toj tišini tom muškarcu objasniš 

da on ne čini pogrešku. Da nikada nije napravio pogrešku. Da nitko ne može napraviti 

pogrešku. Proizašli smo iz istoga Izvora i uviremo u taj isti Izvor i svi smo dobili isti dar. U 

svakom krugu uvijek ima još jedan posljednji dio kojega treba dovršiti, a tako je i s nama. I on 

je dio toga savršenstva i za njega je u redu što je odabrao ovakav čin. To ne znači da se s 

tim slažeš ili da prihvaćaš, ali ga ne prosuđuješ. Ti voliš toga čovjeka, a ne njegovo djelo. 

Kad ga možeš prihvatiti bezuvjetno i voljeti ga bez obzira na okolnosti, budi se njegova 

najdublja razina svjesnosti. Postoji sukob između njegove duhovne svjesnosti koja zna tko 

on uistinu jest i ograničene zemaljske mozgovne svjesnosti koja vjeruje da je sposoban ubiti. 

Takvu je situaciju moguće razriješiti uporabom životinjskog osjećaja primijenjenog na ljude. 

Njegova reakcija na potpuno bezuvjetnu ljubav je 'Strah' koji se razlikuje od privremenog 

osjećaja preživljavanja koji je preuzet od četveronožnih životinja. Ljudi su strah nevjerojatno 

proširili i pretvorili ga u tu novu pojavu, Strah. Plaše se zamišljenih situacija, predviđanja 

budućih događaja, ponavljanja, bilo čega neobjašnjenog i užasava ih čistoća istinskog 

bezuvjetnog prihvaćanja. Ono čega se najviše plaše, to se i ostvaruje, kao što je, na primjer, 

smrtonosno otrovna zmija. Ako ne vjeruje da ima svoju vrijednost, ako osjeća da je ništavan, 

da do njegovog postojanja nikome nije stalo, on nas neće vidjeti. Neki lovci vide zmije ili 

veprove, a mnogi su izvještavali da smo jednosto bmana je u oku promatrača. Zaštitu 

dobivamo tako što odabrati uvjerenje da nam nikakva zaštita nije potrebna. 

115

40 

Hodali su prema moru i sjevernoj obali; sedam smeđih, blistavih tijela koja su 

odražavala sjaj majke Sunca. To bijaše najbolje mjesto za dvadeset domorodaca koji se ne 

pokoravaju zakonu da održe savjetovanje tijekom nekoliko dana, a da ih nitko ne otkrije. 

Posljednji trkač koji je otišao u gradski svijet izvijestio ih je koje je najnovije pravilo kojemu se 

svi domorodački narodi, pod prijetnjom zakonske kazne, moraju pokoriti. Ova skupina nije 

imala nikakve namjere podvrgnuti se bilo kojemu od zakona službene vlasti. Njima je sudio 

viši sud, viši zakoni. Područje na kojem su se dogovorili za okupljanje nije bilo na otvorenom. 

Bila je to močvara u kojoj je prevladavalo visoko drveće s mnogo lišća. Ondje je bilo malo 

čvrstog tla po kojemu bi se moglo hodati. Umjesto toga će, da bi došli na određeno mjesto, 

morati hodati po debelom korijenju drveća koje se širilo trideset do četrdeset metara od 

divovskih stabala. Voda u močvari bijaše duboka barem do struka, a obično mnogo dublja u 

najvećim uvalama, u kojima su morski krokodili i vodene zmije načinili svoja prebivališta. Bilo 

je to sigurno zaklonište od dvonožnih lovaca na ljude. Nitko ih nije mogao vidjeti iz 

zrakoplova, a svaki su motorni čamac koji bi prolazio kanalima mogli čuti. Bilo je to isto tako i 

mjesto u kojem je bilo obilja hrane. Ribe, žabe, jaja, kornjače, zmije, ličinke, brojne biljke - 

sve im to bijaše dostupno. 

Ondje će biti svih dvadeset pripadnika Pravih ljudi. Minendi je žudno očekivala kad će 

upoznati ostalih trinaestero. Putovali su u tri odvojene skupine - dvije skupine od po četiri 

člana i jedna skupina s pet članova. Te su se tri skupine i njezina vlastita sastajale četiri puta 

godišnje. 

Kako su se približavali močvari, povećavao se broj biljaka, sve dok nisu zašli u gustu 

džunglu. Tu je uvijek bilo sjenovito, hladno i vlažno. Činilo se da posvuda raste mahovina 

različitih nijansi zelene boje. Tlo je postajalo sklisko i vlažno pod Minendinim stopalima. Nije 

to bilo mjesto na kojem bi dugo poželjela ostati. Već joj je nedostajalo jasno sunčevo svjetlo. 

Glasove su začuli prije nego su ugledali ljude. Čak je i prigušeni šapat odzvanjao tim 

mjestom ispod drveća koje je nalikovalo špilji. Skupina neće koristiti telepatiju. Iskustvo ih je 

naučilo da telepatija zbunjuje kad toliko mnogo ljudi istovremeno razgovara. 

Minendi, koja je tek nedavno prošla kroz proces odabiranja imena, su najviše zanimala 

imena ostalih trinaestero i razlozi zbog kojih su ih odabrali. Odlučila je svakoga od njih pri 

upoznavanju zamoliti da joj objasni svoje ime. Osjećala je da će tako moći povezati lice s 

imenom i bolje ih zapamtiti. "Napokon", našalila se u sebi, "navikla sam zapisivati bilješke." 

Njezina se skupina približila dvjema ženama koje su se nasmijale i zagrlile pridošlice. 

Minendi se predstavila. Jedna žena s ukrasnim ožiljkom na ramenima reče da je njezino ime 

Čuvarica vremena. Kad ju je Minendi zamolila da joj objasni zašto je odabrala to ime, ona 

reče: "Pa, to ime predstavlja odgovornost. Nekoliko stotina godina imali smo nekoga tko je 

bio odgovoran da jednom svake godine podsjeća na sve značajne događaje kao što su: 

116

ođenje, smrt, dan kad smo prvi put ugledali zrakoplov i tako dalje. Zajedno s drugom 

osobom koja zaista bilježi činjenice crtanjem, radimo na fresci naše povijesti, koja je 

smještena u špilji. Odgovornost koju preuzima čuvar je nešto što se prenosi s jedne osobe 

na drugu. Dok sam nosila to ime postalo mi je na drukčiji način značajno. Postoje tri načina 

na koje se može govoriti o vremenu. Postoji povijest, jučerašnjica, ono što je iza nas. 

Budućnost, sutrašnjica, je ispred nas. Kao ravna crta. Zatim postoji i krug vremena. Mi 

dolazimo iz Zauvijek i onamo se vraćamo. Ja se prema vremenu odnosim kao prema točkici, 

kako je vrijeme predstavljeno u našoj umjetnosti. Ne možeš promijeniti prošlost. Budućnost ti 

nije zajamčena. Tako su naša umjetnička djela ispunjena točkicama; svaka označava 

vrijeme. Jedino vrijeme koje je važno je sadašnjost, svaki trenutak, svaka točkica. Ako svaki 

dan proživimo najbolje što možemo, poduzimajući sve s naše najviše razine čestitosti, bit 

ćemo uspješni na ovome ljudskome putovanju." 

Činilo se da joj je iskreno drago što je Minendi bilo dovoljno stalo da je zapita o njezinom 

imenu. Dovršila je: "Dobrodošla u naše pleme." 

Ime druge žene bijaše Ona koja se obraća precima. Imala je dugačko i tanko lice, a kad je 

progovorila, izraz lica bijaše joj ozbiljan: "To sam ime odabrala jer nisam bila sigurna kakvi su 

moji osjećaji i prema životu i smrti. Za mene je bilo teško ostati pozitivnom kad se toliko 

mnogo toga dogadalo našem narodu. Željela sam naučiti kako komunicirati sa svijetom 

duhova, ako takav svijet postoji. Pretpostavljam da sam zamolila da dobijem vodstvo, ako je 

ono doista dostupno našim pitanjima. Počela sam s imenom Voljna razgovarati s precima, ali 

sada mogu reći da doista i razgovaram. Svatko od nas prima vodstvo, ako obratimo 

pozornost. Meni je teško zamisliti život bez razgovora s nevidljivim svijetom i s nerođenima. 

To mi je svakako pomoglo obnoviti pozitivan misaoni stav." 

Minendi se približila skupina od troje ljudi, dvojice muškaraca i jedne žene. Ona je 

ponovila svoje ime i neobičan zahtjev da čuje objašnjenje njihovih imena. 

Prvi muškarac bio je nizak, čvrst i djelovao je jako sretno. Rekao je: "Ja sam Tvorac 

oklopa za prsa. To je ono što volim raditi. Jesi li vidjela kojeg? Nosimo ih samo kao ukras, ne 

zbog zaštite u borbi. 

Već ih godinama izrađujem. U njihovoj izradi koristio sam se gotovo svime: krznom, 

travom, kosom, kamenjem, kostima, drvetom, perjem, zubima, kandžama, zmijama. Kad sam 

počeo, to je bio muški posao. Bilo je onih žena koje su izrađivale oklope za žene i to bijaše 

njihov posao, ali sada nas je tako malo da su me jednom zamolili da napravim prvi ženski 

oklop. Sada izrađujem i ženske i muške. Ako nikada ni jednog nisi vidjela, ne možeš znati 

kako se koriste. Koristimo ih da bismo se izrazili. Katkad simboliziraju osjećaj da nam je 

potrebna zaštita, da smo ranjivi. Potreban nam je štit od tužnih razgovora koji dolaze iz 

grada. Štit predstavlja srce koje nije spremno izložiti se. Uživam stvarajući ih." 

Nakon njega je došao muškarac koji se nazivao Srodnikom vodenog bivola. Bez sumnje 

bijaše najkrupniji čovjek plemena. "Sviđa mi se moje ime jer ta životinja zapravo ne potječe iz 

Australije. Nije odavde, znaš. Dovezli su je brodovima. Ima ogromnu snagu i izdržljivost i kad 

je pobjegao iz zarobljeništva naučio se prilagoditi i preživio je. S moga stajališta situacija je 

obrnuta. Mi pripadamo ovamo, ali smo iščupani iz korijena, tako da nam, da bismo preživjeli, 

može biti potrebna divlja i gruba snaga." 

117

Sljedeća je plemenska žena imala bijele pramenove koji su izgledali kao da je obojila 

svoju inače tamnu kosu. Bila je poletna i radosna kad je rekla: "Nazivam se Tri unutrašnja 

bića. Shvatila sam", nastavila je, "da što sam starija i što više promatram svijet, još uvijek 

katkad promatram očima djeteta. Katkad promatram kao žena i osjećam se kao žena i 

svakoga dana sve više i više pokušavam promatrati sa stajališta moje unutrašnje mudre 

starije osobe. Neću se odreći niti jednog od ta tri dijela. Sviđa mi se što sam odgovorna 

odrasla osoba i ponosim se donošenjem nekih mudrih odluka, ali još uvijek uživam smijući se 

kao dijete. Moja znatiželja za svijet koji me okružuje nije izblijedjela. Mislim da moje ime 

govori: 'Prihvati me takvu kakva jesam, jer ja neću odrasti'." 

Sljedeći muškarac bio je četrdesetogodišnjak, visok i vitak. Ime mu bijaše Razdijeljeni put. 

"Ovo ime odabrao sam misleći da će to biti samo nakratko. Nisam bio siguran kojem se 

talentu želim posvetiti. Nisam bio siguran želim li se oženiti. Nisam znao možemo li mi kao 

skupina preuzeti svu odgovornost kao čuvari umjesto toliko mnogo nestalih naroda. Moj 

obred imenovanja održan je prije mnogo godina." Smijući se, dodao je: "Još sam uvijek 

Razdijeljeni put." 

Tada je Minendi pristupila žena i predstavila se. "Ja sam Cvijet koji se odmah rascvjetava", 

rekla je. "Moje ime dolazi i izvire iz toga što vidim da priroda ima čaroban način na koji 

održava red u svijetu. Noći postaju tako hladne da samo mali dio sjemenja može pohraniti 

dovoljno snage za rast kad zasja toplo Sunce. Priroda promatra izblijedjele latice na cvijeću, 

uvele grane drveća i zato pokreće zrak i postepeno s biljaka skida mrtvo lišće, a nanose 

odnosi da se skupljaju u klancima. Staro lišće postaje sklonište za sitne uplašene glodavce i 

guštere. Kad se sve sasvim utiša, ptice se spuštaju s neba i skrivaju se, skupivši krila, 

potpuno nepomične. Zrak postaje težak, nebo se zatamni i tada počinje velika predstava 

prirode. Vidim bljesak munje i paukove noge koje bježe u suprotnom smjeru. Često paucima 

ispadne jedna noga. Isto onako brzo kao što se svjetlost pojavila, tmina je ponovo proguta, a 

zatim nastupi trenutak tišine prije nego odjekne glasan zvuk štapića za udaranje. Katkad je 

tako glasan da se čini da je Zemlja rascijepljena napola. Tlo tutnji, a zvuk se prenosi 

površinom pijeska. Kiša nailazi u velikim kapima. Vodene plahte stupaju obzorjem, svijajući 

sve pred sobom. Svako udubljenje u tlu ili kamenu ispunjeno je vodom. Ogromno preobilje 

vode valja se pijeskom, nalik oceanskom valu. S prvim tračkom svjetlosti koji slijedi za 

nebeskom vodom, pruža se prostrano polje cvijeća, sve dokle oko dopire. To me neizmjerno 

nadahnjuje, tako da je postalo moje geslo. O svome plemenu razmišljam kao o onom sitnom 

usnulom sjemenju, koje se stopilo s okolinom, na koje nitko ne obraća nikakvu pažnju, ali 

koje će u pravom trenutku rasprsnuti svoje boje. Oduvijek sam osjećala da mora postojati 

odredena količina straha kod malog sjemenja. Teškom se mukom trudi da ostane plodno, a 

ni na koji način ne može utjecati na prirodne sile. Sjeme je savršeno usklađeno sa svojom 

okolinom, a tako smo i mi. Svaki put kad se Sunce uzdiže, osjećam se kao da procvjetavam." 

Ona se Minendi odmah svidjela. 

Za njom se pojavila starija, sjedokosa žena vrlo ozbiljnoga lica, imenom Ona koja vidi kroz 

vodu. 

"To je zanimljivo ime", Minendi reče. "Plivaš li? Možda pod vodom tražiš odredene stvari?" 

"Ne", odgovori starija žena polagano. "Voda kroz koju ja gledam su suze. Osjećam tugu i 

čujem suze našega naroda dok padaju na tlo u dalekim zemljama; čuvam ih u svjetlosti mojih 

118

misli. Šaljem im energiju Dugine zmije i brinem se za njih kad oni to ne mogu. Svakoga se 

dana podsjećam da ja nisam ovdje da bih razumjela Snove koji se odvijaju. Moja je uloga 

spoznati da će majka Priroda pronaći rješenje koje će biti najbolje za cjelokupni život." 

Jako vitak i jako ozbiljan mladić objasnio je da je njegovo ime Bijela sova. "Postoji mnogo 

različitih sova, ali bijela je postala jako rijetka. Sova je najčešće tiha, a to je osobina koju 

razumijem. Obično u sebi nekoliko puta izgovaram ono što želim reći prije nego to doista 

izgovorim na glas. Možda mi nedostaje samopouzdanja u izražavanju. Možda je to stoga što 

nisam uvijek trpeljiv prema ljudima koji cijelo vrijeme govore, a nikada ništa ne kažu." 

"Moje je ime Mravlja sestrica", reče sredovječna žena koja je stajala u blizini i oko članka 

na nozi nosila nisku sjemenja. "To sam odabrala jer neprestano podsjeća našu skupinu da s 

vremenom sićušna stvorenja mogu izgraditi ogromne nastambe koje nisu razorne, a u skladu 

su sa Zemljom. Ima nas samo nekoliko Pravih ljudi, ali strpljivi smo, imamo snage i voljni 

smo odraditi naš dio i posvetiti naše živote spašavanju naše zemlje i očuvanju naše kulture." 

Nakon nje je govorio vrlo dostojanstven i čvrst, privlačan muškarac od otprilike šezdeset 

godina. "Ja sam Onaj kojega dozivaju iz daljine. Dio svoga života proveo sam osjećajući 

veliku mržnju prema načinu na koji su došli europski osvajači i pobijedili moj narod bez 

njegovog otpora ili bilo kakve zajedničke borbe. Sada osjećam da mi je bilo suđeno da 

dođem ovamo i da budem s ovom skupinom kako bih razumio svoju ulogu kao ljudskoga 

bića. Taj je sustav podrške spasio moj život. Zauzvrat, pokušavam pružati zaštitu i biti 

svjestan moje odgovornosti kao upravitelja moje energije. Odan sam pokušaju da uvijek 

dajem sve od sebe kako ne bih povećavao negativnost svjesnosti u svijetu Sanjanja." 

Nizak, neuobičajeno malen muškarac predstavio se nakon njega. "Moje je ime Čuvar 

zbivanja. Ja sam umjetnik koji sa Čuvaricom vremena oslikava našu priču na zidu pećine. To 

je odgovornost koja se prenosi na drugoga kad on izrazi želju da iskusi tako važnu ulogu. Ja 

volim crtati i slikati, tako da doista uživam u tome tko sam u sadašnjem trenutku." 

Posljednji član plemena kojem su Minendi predstavili bio je najzgodniji muškarac kojega je 

ikada vidjela. Osmjeh mu je otkrivao usta ispunjena savršeno oblikovanim bijelim zubima. 

Crne mu oči bijahu vrlo blage i prijateljske, tako da se činilo da prekrivaju najveći dio 

njegovoga lica. Doimao se snažnim, a koža mu bijaše glatka i besprijekorna. Gutao je 

Minendi pogledom dok joj je kimao glavom i prišao da se pozdravi: "Ja sam Tvorac 

bumeranga. Dobrodošla u naše pleme. Moje ime samo sebe objašnjava. Osjećam duboku 

povezanost s našom braćom i sestrama, s velikom obitelji drveća koja daju život. Ima ih 

toliko mnogo vrsta, ni dva nisu ista, a duh svakoga stabla razlikuje se kao i mjesta na kojima 

rastu. Bumerang je veličanstven pomoćnik kad si povezan s duhom drveta koji u njemu 

prebiva. Ima mnogo različitih oblika bumeranga. Neki su za zabavu, a neki su napravljeni s 

izvornom namjerom, a to je ubiti bezbolno i neočekivano. Sve dok na površini ove Zemlje 

ima domorodaca, bit će i nekoga tko će nositi ime Tvorac bumeranga." 

Ljudi su se pomiješali i čavrljali, a tada su se dali na posao osiguravanja i pripremanja 

hrane. Nakon obroka Minendi je sjela na veliki korijen drveta i promotrila okupljene ljude. Bila 

je zadovoljna što se mogla prisjetiti svakoga od trinaest imena. Isto je tako osjećala da 

poznaje svaku osobu i da je ta povezanost bila uspostavljena u vrlo kratkom vremenu. 

119

41 

Gugana je sjedio malo dalje od Minendi, na panju koji bijaše malo povišen, tako da su 

ga svi dobro vidjeli. Nekako se cijela skupina okrenula tako da su svi gledali u njega. Činilo 

se da je kao vođa ovoga skupa dostojanstveniji. 

Bijela sova sjedio je sučelice Minendi. Nije očekivala da bi on mnogo govorio. Do njega je 

sjedila Ona koja vidi kroz vodu. Minendi se pitala hoće li rasprava koja je pred njima povećati 

suze koje je nosila u svome srcu. Osmjehnula se Cvijetu koji se odmah rascvjetava i kimnula 

Čuvaru zbivanja. 

"Drago mi je što vas ponovo vidim", rekao je Gugana, ogledajući se naokolo i pogledavši 

svakoga u oči. "Predlažem da krenemo uokrug i da svatko kaže nešto o promjenama na 

Zemlji koje je zamijetio, a možemo komentirati i o svim ostalim brigama koje imate." 

Jedan po jedan govorili su o sasvim očiglednim i tajanstvenim stvarima koje su se odvijale 

proteklih mjeseci i godina. Bilo je sve manje ptica, a one su bile sve manje zdrave, rjeđega 

perja. Broj jaja po gnijezdu se smanjivao, a ljuske bijahu sve krhkije. Nestale su cijele ptičje 

vrste. Bilo je sve manje biljaka i cvjetova koji su bili manji i bljeđih boja. Temperatura se 

mijenjala ne nepredvidljiv način. Tijekom ljeta bijaše sve toplije, a tako i tijekom zime. Nestala 

je cijela jedna vrsta zmija. Riba koja je nekada bila tako velika da su je mogla nositi tek dva 

muškarca sada se sasvim smanjila. Vurtavurta je izvijestila o unakaženosti žaba. Nisu znali 

što uzrokuje sve te pojave. Činjenica da klokana, dinga i koalu ubijaju u velikom broju mogla 

bi izravno biti povezana s bijelim stanovništvom. Neravnoteža u prirodi uzrokovana 

dovođenjem stranih životinjskih vrsta, kao što su: ovce, stoka, deve, konji, vodeni bivoli, 

zečevi, mačke, psi, žabe, štakori i kukci bijaše izravna posljedica europske prisutnosti. 

"Ono što još moramo razmotriti", rekao je Gugana, "je najnoviji popis pravila koja su sada 

postala zakon za sve domorodačke narode." Naveo je zakone. 

Domoroci moraju: 

Ispuniti obrazac za popis stanovništva. 

Prijaviti se za prijavu poreza. 

Izvijestiti o svakom rođenju. 

Izvijestiti o svakom smrtnom slučaju. 

Pokapati mrtve i to samo na određenim mjestima. 

Svu djecu slati u školu. 

Cijepiti svu djecu. 

120

Prijaviti se kako bi dobili dozvolu da rade sa strojevima. 

"Kako ćemo uspjeti ovo promatrati, a ne i prosuđivati?" postavio je pitanje Onaj kojega 

dozivaju iz daljine. 

"Nije to pitanje kako", odgovorio je Gugana, "radi se o tome da mi to moramo učiniti! 

Okojem se načelu ovdje radi? Radi se o našoj odgovornosti da svoje misli, djela, riječi i svu 

svoju energiju usmjerimo u to što želimo vidjeti da raste. Na ono što nama miriši dobro i za 

što nam vodstvo govori da se na to trebamo usredotočiti, tako da i dalje može postojati 

usklađenost cjelokupnosti života." 

Progovorili su i ostali. "Ono što se dogodilo ne može se promijeniti. Jedino bi sama majka 

Priroda mogla obnoviti te stvari." 

"Neće ih popraviti, ali možda će se pojaviti nešto novo i snažnije kao zamjena." 

"Tamnoputi čovjek ne može spasiti svijet. Pitanje je može li spasiti i samoga sebe." 

"Možda se ovdje i ne radi o spašavanju. Možda mi pokušavamo stvari održati onakvima 

kakve su bile nekoć, vjerujući da time spašavamo Zemlju. Možda to nije propast svijeta, 

možda su to samo promjene, temeljite promjene." 

Gugana se obrati Minendi. "Ti si posljednja osoba koja je iskusila svijet mutanata. Neki 

kažu da su oni odgovorni za mnogo toga. Kako je moguće da mogu određivati koliko će perja 

imati neka ptica?" 

"Ne znam", odgovorila je. "Neprestano se pojavljuju novi izumi. Katkad se čuje i suprotno 

mišljenje, koje kaže da nekakav predmet ili tvornica truje zrak i vodu. Ne znam je li to istina. 

Bijeli svijet nije sklon govoriti istinu. Oni kažu: 'Naravno, to nije istina. Zašto bismo sami sebe 

trovali?'" 

Svi kimnuše glavama. Da, bilo je to dobro pitanje. Činilo se istinitim da mutanti ne mare za 

svoju ulogu čuvara Zemlje. Posvuda su stavljali cement, iz zabave ubijali životinje, ali bi li 

otišli toliko daleko i ujedno trovali sami sebe? I bi li takav otrov utjecao na životinje i ptice 

udaljene kilometrima? 

Rasprava se nastavila. "Nikakvo dobro ne proizlazi iz života u misijama. U njima se ruše 

svi naši običaji. Ne bi koristilo otići u grad i govoriti o našoj zabrinutosti zbog tih novih pravila. 

Siguran sam da su drugi domoroci to već učinili. Ne zaboravimo da ima domorodaca koji se 

slažu s tim pravilima. Oni su odabrali da postanu nalik bijelom čovjeku i da žive kao što i on 

živi." 

Na kraju su došli do zaključka da ne treba prihvatiti obmanu o nedostatku i ograničenosti. 

Neće uzeti oružje kako bi se branili. Neće se odreći svoga poštovanja prema cjelokupnom 

životu, niti života u skladu s prirodom. Nastavit će kao i do sada, tako što će svaka skupina 

pokrivati određeni dio zemlje i brinuti se o svetim mjestima umjesto onih koji su nestali. Za tri 

mjeseca ponovo će se sastati, na mjestu koje će biti najbolje u tom godišnjem dobu. 

Skupina je u močvari ostala još četiri dana. Minendi se bolje upoznala s ostalima. Jedne 

večeri, dok je s Benalom dijelila kornjačinu nogu, Benala reče: "Ako sljedećih mjeseci želiš 

121

hodati s nekim drugim, to slobodno možeš učiniti. Mi volimo što si s nama, ali osjećam da bih 

ti trebala reći kako ni na koji način nisi obavezna ostati s nama. Karavin će biti s Onom koja 

priča s precima. Mislim da ona i Bijela sova pokazuju zanimanje jedno za drugo. U prošlosti 

je postojao sustav zvan 'prepreke kože'. Ljudi su se mogli oženiti u određena plemena, ali ne 

i u druga, ovisno o tome s kim su u srodničkim odnosima. Ovo dvoje mladih ljudi ni na koji 

način nisu u srodstvu, tako da su slobodni odlučiti žele li se vjenčati ili ne žele." 

Minendi je shvatila da je Cvijet koji se odmah rascvjetava osoba s kojom uživa razgovarati. 

Cvijet bijaše udana za Vodenog bivola. Pitala se hoće li im smetati ako im se pridruži. Nakon 

nekoliko rasprava, ljudi su se nanovo rasporedili, tako da je odlučeno da će se Minendi 

pridružiti svojim novim prijateljima kao treći član. Četvrti u skupini bijaše muškarac imenom 

Razdijeljeni put. 

42 

Trećega dana nakon što su napustili močvaru, upravo nakon Sunčevoga izlaska, 

Razdijeljeni put napustio je skupinu. Minendi ga je vidjela u daljini, kako trči lijevo-desno, 

spuštene glave i pogleda. Obje je ruke držao iza leđa i u njima je stiskao koplje. 

U podne se vratio noseći klokana. Ostali su iskopali rupu i zapalili vatru. Polegli su klokana 

na leđa i zakopali ga u mekano tlo, s nogama koje su virile iz jame. Cvijet koji se odmah 

rascvjetava odstranila je meso s njegovih stražnjih nogu, tako da mogu vidjeti kad će kost 

postati bijela. Taj je znak, zajedno sa savijanjem prednjih kandži, značio da je meso pečeno i 

da je čekanju kraj. 

Kad su žene sjele u blizini, Cvijet zapita. "Jesi li razmišljala o braku?" 

"Nisam", odgovori Minendi izvadivši zečju kožu na kojoj je već dva dana radila 

pripremajući je da od nje napravi vrećicu. "Do sada nisam pronašla nikoga tko bi me 

zanimao. Mislim da nisam jako romantična." 

"Mislim da je mudro pronaći sebe prije nego pronađeš svoga sudruga. Iz onoga što si nam 

ispričala o svome životu, čini mi se da tek sada počinješ pronalaziti sebe." 

"Ovaj je ožiljak iz djetinjstva", reče Minendi, pokazujući dugačku prugu koja se gotovo 

potpuno stopila s ostalom kožom. . "Zbog toga ne mogu imati djece." 

"Žao mi je", rekla je Cvijet koji se odmah rascvjetava suosjećajno. "Nisam znala. Ali mislim 

da je dobro kad žene razumiju da neće svaku posjetiti duh djeteta tražeći da se rodi. Mislim 

da ćemo u godinama koje su pred nama reći duhovima da pričekaju dok svijet ne bude bolje 

pripremljen da se brine za njih." 

122

Nakon nekoliko sati meso bijaše spremno. Njih četvero jelo je u tišini, nakon što su svi 

blagoslovili klokana. Minendi je zurila u vatru i gotovo nesvjesno, glasno rekla: "Upravo me 

velika vatra dovela ovamo!" 

"Kako?" pitao je Razdijeljeni put spuštajući veliku kost pored sebe. 

"Radila sam u gradu. Zgradu u kojoj sam radila i živjela zahvatio je požar. Bila je to neka 

čudna vrsta olakšanja. Samo sam otišla. Kad sam bila dijete, ljudi koji su se brinuli za 

sirotište u kojem sam odrasla, uvijek su vatru povezivali s paklom. Mislim da ih nikada nisam 

čula da bi o vatri rekli bilo što pozitivno." 

"Mi imamo blagoslov vatre koji je star kao i naš narod", reče Razdijeljeni put. "Bi li ga htjela 

naučiti?" 

"O, da", sa žarom odgovori Minendi. "Molim te, nauči me." "Dobro, naučit ću te", odvrati 

Razdijeljeni put. 

"Blagoslov vatre 

Neka bi vatra misli nose razgorijevala, 

Kako bi bile istinite, dobre i pravedne. 

Neka nas štiti da ništa manje od toga ne prihvatimo. 

Neka bi vatra u očima našim blistala. 

Neka bi nam oči otvorila da dijeliti znamo 

Što god u životu dobro je. 

Molimo da nas od onoga što po pravdi nije naše 

Vatra zaštiti. 

Neka bi vatra na usnama našim gorjela 

Tako da blagošću istinu zborimo. 

Da služiti možemo i ohrabrivati druge. 

Neka bi vatra u ušima našim buktala, 

Tako da s dubokom predanošću slušamo, 

Da tok vode čujemo 

I stvoreno sve i Sanjanje. 

Neka bi nas od ogovaranja zaštitila 

I od svega što bi nauditi moglo 

123

I razoriti obitelj našu. 

Neka bi vatra na našim rukama plamtjela. 

Da ljubavi služimo i njegujemo je. 

Neka bi vatra u biću cijelomu našem plamsala, 

U nogama našim i stopalima, da bi Zemljom 

Hodati mogli s poštovanjem i brižnošću 

Tako da hodati možemo u dobroti i istini. 

Da nas od istine ništa razdvojiti ne može. 

"Prekrasno je", reče Minendi promatrajući blistava lica svojih prijatelja. "Nije nikakvo čudo 

što je naš narod bio tako zbunjen kad su misionari neprestano ponavljali kako je pakao 

strašno mjesto i opisivali ga kao vječnu vatru. Očaravajuće je kako dvije različite skupine iste 

predmete mogu promatrati s tako temeljito različitih stajališta. Jedna skupina vidi samo ono 

negativno i cijeli svoj život provodi moleći se za ono za što iskreno vjeruje da nije moguće 

doseći, a to je čovjek bez grijeha. Druga skupina ima oči kojima sagledava da se djeca 

rađaju nevina i čista, da je svijet prepun obilja, a da smo mi u njemu posjetitelji koje je Izvor 

pozvao. U toj skupini nema riječi za "raditi". Umjesto toga, svatko se izražava onim što mu je 

najdraže i što ga zanima. Čini mi se da pojmovi 'primitivan' i 'civiliziran' nisu sasvim prikladni." 

43 

Tijekom sljedećih godina, dok se pleme okupljalo svaka tri mjeseca, ljudi su mijenjali 

svoje suputnike sve dok svi nisu iskusili kako je biti sa svih ostalih devetnaest članova. Svi su 

zahvalno prihvatili i provodili odgovornost da cijele godine izvode pjesme i plesove za 

Minendinu dobrobit. 

Plemenski narod nije proslavljao rodendane. Za njih je riječ proslava" značila nekakvo 

posebno, osobno postignuće. Svi su bili istog mišljenja da svake godine biti sve stariji ne 

spada u tu kategoriju. Međutim, imali su proslava. Razlika bijaše u tome što bi pojedinac sam 

objavio kad je vrijeme za njegovu proslavu. Drugi su ga podržavali svojim priznanjima, 

slušajući ga i pružajući mu svoju pažnju pripremama za proslavu. Čovjek ne bi rekao: 

"Slavite me", dok to ne bi i zavrijedio, a tome se nitko nije suprotstavljao, niti nijekao. 

Minendi je tri godine zadržala ime Žumanjak. Jednoga dana, dok je sama skupljala 

slomljene ljuske od ptičjih jaja, koje će kasnije usitniti u prah koji se dodaje hrani i koristi kao 

boja za Crteže po tijelu, rekla je "Dovoljno sam dugo bila žumanjak", glasno, nikome 

124

određeno. "Imala sam dovoljno vremena da se razvijem u završni proizvod. Sada moram 

razmisliti tko sam i primiti novo ime." Tjedan dana razmišljala je o tome prije nego je svojim 

suputnicima objavila da je vrijeme za proslavu njezinoga novoga imena. 

Ovaj put skupina nije bila u blizini vode, koja se koristila u obredu ispiranja staroga. 

Umjesto toga su uporabili dim. On je simbolički sagorijevao ostatke nakon plodnoga 

razdoblja. U njihovom će krugu sjediti nova žena, nalik novom životu koji izranja iz spaljene 

duše. Minendi je svoje odabrano ime došapnula Mravljoj sestrici. Za nekoliko su se sekundi 

oblikovale stvaralačke riječi i Mravlja sestrica ustala je kako bi otpjevala svoju objavu. 

"Očekivali biste da se Minendi, 

Žumanjak naš, u pticu izleže. 

Da postane drugo nešto 

Moglo bi biti malo smiješno. 

Napokon, mogla je između kakadua, 

Kukabura i papiga izabrati. 

S toliko mnogo stvorenja dvonožnih 

Promašiti nije mogla. 

Ali iznenadila me Minendi. 

Čudnovati kljunaš, Mapijal, ime je njezino. 

Stanovnik svijeta dva, uvijek će za nas 

Ostati jedinstvena." 

"Zašto Mapijal?" upitao je netko. "Reci nam što je u tvome srcu." 

"Često razmišljam o dva svijeta, o svijetu mutanata i o našem svijetu. Čudnovati kljunaš 

kreće se između vode i kopna. Ponajbolje se osjeća u vodi, a svoj život provodi u mirnim, 

tihim jezerima, ali ne može ostati ispod vode. Mora izaći na kopno, mora napustiti sigurnost 

kako bi udahnuo zrak. Mnogo sam o tome razmišljala i pravilno je što sam sada postala 

Mapijal. Hvala ti, Mravlja sestrice, za tvoju pjesmu i objavu." 

125

44 

Prolazili su dani i godine. Život na otvorenom bijaše spokojan i ispunjavajući. Bilo je 

novih vidika, novih otkrića i novih načina izražavanja dok su hodali poznatim područjima, sa 

starim prijateljima, nastavljajući prastare tradicije. 

Kad je Vurtavurta navršila stotinu i drugu godinu, na jednom je skupu svih plemenskih 

članova objavila da je zapitala Božansko Jedno bi li za njezino najviše dobro bilo da se vrati 

u Zauvijek. Primila je potvrdan odgovor. 

Bijaše to prvi put da su Mapijal i nekoliko drugih članova bili prisutni namjernom 

oslobađanju duha iz ljudskoga tijela. Članovi skupine, koji su se tako čvrsto držali uvjerenja o 

Zauvijek i koji su znali da životna svjesnost ne počinje pri začeću, isto su tako zagovarali 

smrt koja ne treba biti bolna i slučajna. Svatko je već naučio mnoge korake koji bijahu 

potrebni da bi se postigao krajnji čin. Naučili su kako koristiti unutarnje mentalne slike da bi 

se ugrijali tijekom hladnih noći ili rashladili kad bi cijeli svijet ostao zagušljivo vruć nakon 

Sunčevoga zalaska. Učili su o središtima moći koja su u ravnoj crti slijedila jedno za drugim u 

tijelu, od mjesta između nogu do vrha glave. Znali su kako, ako je neophodno, tijekom kratkih 

razdoblja spavati otvorenih očiju i smanjiti tjelesne funkcije do stanja dubokog, opuštajućeg 

sna. Svi su savladali sposobnost napuštanja tijela i projiciranja svjesnosti na neko drugo 

mjesto. 

Nekoliko su dana proveli u pripremama za Vurtavurtin prijelaz. Kad je toga posebnoga 

dana svanula zora, Mapijal se pitala hoće li danas dobiti odgovor na svoje neodgovoreno 

pitanje koje je glasilo: "Dobiju li ljudi, kad se probude posljednjega jutra svoga života, ikakav 

nagovještaj da je to posljednji dan?". Možda ju je to tako duboko mučilo i uznemirivalo zbog 

toga što su njezine urođene energije u njezinoj dubini govorile: "Ti ne umireš, jednostavno 

poštuješ uvjerenje svoga srca i vraćaš se Izvoru. Ti si donijela odluku o dolasku, pa tako 

imaš pravo donijeti i odluku o odlasku. Nema slučajnosti, samo duhovne povezanosti od 

kojih se nismo dovoljno udaljili kako bismo ih mogli sagledati." 

Vurtavurtina proslava trajala je cijeloga dana. Pripremljen je poseban biljni napitak i 

posebno se brižno skupljala i pripremala hrana. Svaki je plemenski član imao priliku govoriti 

o Vurtavurtinome životu i o vremenu koje je proveo s njom. Počasna je članica govorila o 

svemu što je osjećala da bi drugima moglo biti važno. Obratila se Mapijal i rekla da joj je 

zahvalna što joj je prije toliko godina pričala o dodiru svile. To je koristila u svojim 

vizualizacijama i iskoristit će danas dok se bude vraćala u Zauvijek. Skupina je pozvala 

duhove biljnoga i životinjskoga svijeta da sudjeluju u tome danu. 

Dok se Sunce spuštalo, svi su, jedan po jedan, zagrlili Vurtavurtu i svi su ponovili isti 

izričaj: "Volimo te i podržavamo te na tvome putovanju." Tada su svi otišli, a stara je, 

pogrbljena žena sjela prekriženih nogu. Mentalno je zatvorila svako središte moći, ohladila 

tijelo, usporila krvotok i udarce srca, i, na posljetku, počela koristiti tradicionalnu, posljednju 

tehniku disanja. Kad joj se srce zaustavilo, glava je pala naprijed, a tijelo se nagnulo na 

126

stranu. Izašla je, projicirala se kao što je uradila već mnogo puta prije i kako je druge učila da 

treba učiniti, samo što se ovoga puta nije vratila. Njezino će tijelo progutati bilo koji životni 

oblik koji to odabere. Nije bilo pokopa. 

Mjesec dana kasnije peteročlana skupina, s kojom je Mapijal živjela, naišla je na olupinu 

male letjelice. Bila je gotovo skrivena. Vani, na otvorenom, bijaše mnogo divovskih litica. 

Zrakoplov je vjerojatno udario u jednu od njih, jer su nanosi između kamenja onemogućavali 

da se kamenje ugleda s visine. Mapijal je predložila da postave oznaku u obliku dva štapa 

koji bi tvorili križ, jer se činilo da to za mutante simbolizira grob. Uzeli su jedan dio 

poderanoga platna od nečega što se činilo da je bio kaput jednoga muškarca, i košulju 

drugoga, i komad tkanine sa sjedala i obredno su ih spalili. Svaki je preko zamišljene duge 

poslao energiju dima preminulima i udaljenoj, zabrinutoj obitelji. 

Mapijal je razmišljala: "Ta su dva muškarca vjerojatno nadlijetala ovo područje kako bi 

vidjeli je li ostalo još domorodaca u zaleđu koje bi trebalo spasiti od njih samih! Ali oni su 

radili samo ono što su mislili da je pravilno." 

45 

Mapijal je sa svakom novom godinom postajala sve čvršća, spokojnija i 

dostojanstvenija. Mijenjala je zanimanja i u mnogim je područjima pomagala i pridonosila 

životu zajednice, ali nikada više nije osjetila potrebu da promijeni ime. Svakih nekoliko 

godina Benala bi ostavljala pleme i na nekoliko dana odlazila u najbliže naselje. Po svome bi 

povratku izvještavala o svijetu onkraj Pravih ljudi. Svaki put kad bi odlazila, Benala bi pitala 

Mapijal bi li joj se željela pridružiti. Znatiželjna Mapijal bila je u iskušenju, ali svaki put bi 

osjetila da to ne treba učiniti. Zato bi odbijala. 

Zatvorenik broj 804781, poznat pod imenom Jeff Marsh, isto je tako u svojim starijim 

godinama postajao dostojanstveni mirotvorac. U četrdesetoj je godini njegova kosa bila 

poprskana sivim. 

Imao je pristup do svih knjiga u knjižnici koje je želio, tako da je proučavao različite oblike 

umjetnosti i živote mnogih umjetnika. Podučavao je jednog zatvorenika i to je tijekom godina 

preraslo u pothvat kojim je on sam upravljao. Napokon je podučavao i sudjelovao u 

oblikovanju umjetničkih i zanatskih djela, postigavši takav stupanj slave da se u zatvoru 

održavala godišnja prodaja rukom rađenih predmeta koje su izradili zatvorenici. 

Priznanje njegovoga postojanja i njegovoga stvaralaštva na tim godišnjim prodajama 

postalo je središte njegovoga života. Cilj mu je postao svake godine biti sve bolji. Muškarac 

koji je zatvoren iza zidina ustanove proživio dvostruko više vremena nego što ga je proživio 

127

slobodno kao mladić, sada je pronašao svoje mjesto. Prilagodio se jednoličnosti i postigao 

spokojstvo. 

46 

U australskom su zaleđu ljudi sjedili na tlu promatrajući baršunastocrnu noć. Prije dvije 

noći ugledali su kako nebom prolazi nešto sjajno. Nisu znali je li to zvijezda, ili nešto novo iz 

svijeta mutanata. Sljedeće noći, kad se ponovo pojavilo, slijedeći istu stazu, bili su zbunjeni. 

Sigurno se neće ponovo pojaviti, ali ipak se pojavilo. Tri noći za redom pojavljivalo bi se, 

krećući se između drugih blistavih svjetlosti. 

"Što je to?" postavili su pitanje. "Misliš li da je to nekakav znak?" 

"Moramo zatražiti vodstvo. Zamolit ću da dobijem san." 

Pravi ljudi obično nisu sanjali noću. Vjerovali su da je san vrijeme kad se tijelo treba 

odmarati, oporavljati se, iscjeljivati, ponovo puniti energijom. Ako je jedan dio čovjekove 

svjesnosti zauzet sanjanjem, to bi značilo tjelesno ometanje. Razumjeli su to što mutanti 

sanjaju noću, ah to je, naravno i bilo razumljivo. U tome društvu nikome nije bilo dopušteno 

sanjati tijekom dana, u budnome stanju, kao što su činili Pravi ljudi. Noćas, kako je 

predloženo, nekoliko će članova zatražiti san poruke. 

Mapijal je obavila isti postupak kao i svi ostali. Uzevši posudu vode napravljenu od morske 

školjke, popila je polovicu tekućine i izrekla zahtjev da dobije obavijest o tom predmetu na 

nebu. Drugu će polovicu tekućine popiti kad se probudi, kako bi svoj svjesni um povezala sa 

sjećanjem na san. Tada će se bolje prisjetiti i pronaći značenje i smjernice. 

U njezinom je snu malo dijete jahalo kornjaču. Činilo se da je dječak, ali nije bila sigurna. 

U početku je strpljivo jahao. Tada je zaplakao. Molio je kornjaču da krene brže, ali ona je i 

dalje nastavila istim, sporim korakom. 

U jutro, kad se skupina okupila da prouči njezin san, pitali su je: "Kakvi su bili tvoji osjećaji 

prema djetetu?" 

"Osjećala sam da je moje. Voljela sam ga, kao da pripada meni!" 

"A kako si osjećala kornjaču?" 

"Plašljiva, povučena, spora, sigurna. Nije to životinja koju možeš potaknuti ili potjerati da 

krene brže. Nije to bila jedna od naših kornjača. Nije bila vodena kornjača. Bila je kopnena." 

"Kakve je osjećaje to izazvalo u tebi?" 

128

"Općenito se ugodno osjećam zbog svoga srodstva s kornjačama. Sasvim iskreno, nisam 

ni jedan budni trenutak provela razmišljajući o kopnenim kornjačama. Bila je to sasvim 

sigurno strana vrsta, rekla bih, iz Amerike. San bi mogao značiti da je za mene bilo koje 

dijete jako daleko. Sporo se kretao." Tada je, smijući se, dodala: "To je svakako istina; sada 

imam pedeset i četiri godine." 

Skupina žena okrenula se drugoj ženi i postavila pitanje o Mapijalinom snu. Ta je žena 

osjećala da san ukazuje na potrebu da jedan pripadnik plemena posjeti društvo mutanata, 

kako bi pronašao odgovor. Druga je osjećala da Mapijalin san govori da se cijeli svijet 

mijenja, najprije Zemlja, a sada i nebo. 

Prošlo je trideset i četiri godine otkad je Mapijal otišla iz grada i pridružila se plemenskom 

narodu. Nikada nije požalila promjenu i nije joj nedostajalo ništa od njezinoga prijašnjega 

postojanja. Postala je starija, to je mogla primijetiti promatrajući svoje tijelo, ali nije imala 

prilike vidjeti svoje vlastito lice. Nikada nisu posjetili nekakvo jezero koje bi bilo dovoljno 

bistro ili dovoljno mirno da bi joj vratilo točan odraz. O tome nije već tako dugo razmišljala da 

se zapanjila što se sada toga sjetila. Nije joj bilo stalo kako izgleda. Ono do čega joj bijaše 

stalo bilo je kako je drugi promatraju i osjećala se smirenom kad bi vidjela njihove izraze lica. 

Kad bi Benala putovala u naselja i natrag, njezina izvješća u svezi s obnovom 

domorodačkoga načina života nisu bila povoljna. Možda je i za nju, Mapijal, došlo vrijeme da 

krene. Ne zbog znatiželje, nego stoga što je sada osjećala da bi mogla nešto ponuditi svome 

narodu. Posavjetovat će se sa Čuvaricom odgovora i tada donijeti odluku. 

Kasnije toga dana su ona i Čuvarica vremena otišle. Kad su se odvojile od ostalih, Mapijal 

je ušla u duboko, tiho stanje uma. Posegnuvši u vrećicu u kojoj su bili pohranjeni odgovori, 

odabrala je okrugli komadić kože na kojemu je bio simbol koji je pokazivao u sedam 

smjerova: sjever, jug, istok, zapad, gore, dolje i u sredini. To je ukazivalo da Mapijal sada 

mora oprezno proučiti smjer iz kojega je došla i smjer kojim bi krenula. U prošlosti je bila 

svjesna puta kojim su hodali, ali nije sudjelovala u određivanju puta. Tijekom godina putovali 

su u sva četiri smjera kompasa. Razmišljala je o ostala tri smjera: nebo iznad nje, Zemlja 

ispod nje i osobno unutrašnje ja. Osjećala je povjerenje prema svom unutarnjem glasu i s 

lakoćom se savjetovala s gornjim svijetom duhova i donjim životinjskim svijetom. Činilo se da 

simbol pokazuje da bi brižljivo trebala promotriti jedan od četiri smjera vjetra. Sama je morala 

donijeti svoju vlastitu, osobnu odluku hoće li nastaviti hodati s ostalima, ili će krenuti prema 

gradu. Intuitivno je naslutila svoj budući korak. 

Te je večeri svima objavila da odlazi. Otputovat će do najbliže zajednice za koju znaju da 

u njoj postoji domorodačko naselje. Ako se stvari nisu iz temelja promijenile, bila je sigurna 

da će pronaći saveznike koji će je opskrbiti odjećom, skloništem, hranom i koji će joj pružiti 

prijateljstvo. Činilo se da su stoljeća zajedništva i pomaganja utisnuta u sam obrazac 

domorodačkoga bića. Bilo im je strano okrenuti leđa putniku. 

Sljedećega jutra Sunce se polako uspinjalo, kao da Mapijali pruža još jednu priliku da 

razmisli o svojoj odluci. Ali ona je odluku donijela. Sada bijaše pravo vrijeme, bilo je to zbog 

najvišeg dobra. 

Oprostila se od svih i izrazila svoju želju da se jednoga dana vrati. Procijenili su da je 

udaljenost do najbliže domorodačke zajednice sedam ili osam dana hoda. Mapijal je hodala 

129

devet dana. Kad je praćena sutonom stigla, sjela je u grmlje i s udaljenosti promatrala. Bilo je 

pet privremenih nastambi koje su izgledale kao da su u nekom stupnju izgradnje ili rušenja. 

Teško je bilo odrediti. Tri su imale drvene stube koje su vodile do prednjih vrata. Dvije nisu 

imale stuba. Samo je jedna kuća imala ostakljene prozore, ali su bili otvoreni, tako da je 

mogao prolaziti zrak. Iako su neki ljudi iz njih ulazili i izlazili, činilo se da najveći broj sjedi ili 

stoji ispred njih. Kuće bijahu smještene između visokog zelenog drveća. Ugledala je jednu 

stariju ženu, koja je izgledala gotovo njezinih godina. Miješala se s ostalima, a kasnije je 

radila roštilj u dvorištu. Izgledalo je da je najbolje njoj prići. 

Mapijal je čekala priliku. Nadala se da će kasnije te noći žena ostati sama. Ljudi nisu išli 

rano na spavanje. Još su uvijek bili zajedno i razgovarali u sitne jutarnje sate. Mapijal bi 

povremeno zadrijemala, ali nije se odjednom mogla dugo odmarati. Upravo prije Sunčevog 

izlaska žena je izašla iz svoje kuće i sjela na gornju stubu, ispijajući šalicu čaja. Mapijal je 

ustala i krenula prema kući. Očistila je tkaninu koju je napravila da bi se pokrila. Kad se 

približila, žena je podigla pogled. 

"Sada je danas", rekla je, potpuno zaboravivši kakav su pozdrav koristili drugi ljudi. 

"Dan", odvratila je žena, promatrajući je zapanjeno svojim tamnim očima. Upitala je: 

"Odakle si ti stigla?" 

"Pripadam plemenu Karuna. Došla sam ovamo jer mi je potrebna tvoja pomoć. Prošlo je 

mnogo godina otkad sam ostavila grad. Potrebna mi je odjeća i morala bih pogledati 

zemljopisnu kartu, da bih mogla zaključiti gdje se nalazim." 

Žena je bila blaga. U znak suglasnosti je kimnula glavom i rekla: "Mogu ti dati odjeću. Čini 

se da si mi slična građom, a sve što imam oko pojasa ima elastičnu vrpcu. Ali nemam kartu. 

Nikada je nisam ni vidjela. Ipak, ne brini, sigurna sam da možemo pronaći ono što ti je 

potrebno. Uđi unutra. Napravit ću ti šalicu čaja." Ustala je i krenula u kuću, nastavljajući 

pričati. "Nisam imala ni pojma da u zaleđu još ima ljudi. Rekli su nam da su svi nestali. 

Željela bih sve o tome čuti." 

Žena je najprije priredila čaj. Kad ga je dodala posjetiteljici, otišla je u drugu sobu i vratila 

se s dvije haljine. Jedna je bila plava, a druga je imala otisnuti uzorak. Obje su imale kratke 

rukave, kopčale su se do struka i oko struka imale elastičnu vrpcu. Bile su napravljene kod 

kuće, po istom uzorku. "Evo, ovo možeš probati. Nadam se da će ti odgovarati. Ja sam Sally. 

Kako je tebi ime?" 

"Ja sam Bea." Mapijal nije znala zašto je to rekla. Godinama nije bila Beatrice. Kad je već 

izrekla, morat će se s tim zadovoljiti. Ako se vrati svojoj obitelji, ovakva će promjena onoga 

čime se bavi svakako biti prikladna za promjenu imena, ali nije bila sa svojom obitelji. Bea 

bijaše sasvim dobro ime. O njemu će misliti kao o "Bee", tom malom stvorenju koje tako 

marljivo cvjetni prah nosi od mjesta do mjesta, pomažući cvjetovima da i dalje rastu. Pčela 

uvijek pomaže u izgradnji zajednica za ostale pčele i to čini svojom slatkoćom, ali u blizini je 

uvijek i žalac, ako ustreba. Nadala se da je naučila nikada ne koristiti žalac. 

Sljedećih su nekoliko sati razgovarale. Bea je svoje zaposlenje napustila 1956. godine; 

sada je bila 1990. godina i ništa nije ostalo isto. Sally joj je pričala o televiziji, o bežičnim 

telefonima, računalima, satelitima i raketnim brodovima. Ona nije posjedovala nikakvih 

130

askošnih predmeta, ali je o njima sve znala i imala je prijatelje koji su ih imali. Nije mogla 

objasniti predmet na nebu. "Ali Amerikanci i Rusi ondje obavljaju svoje poslove." Bea je 

zauzvrat ispričala Sally o životu s Pravim ljudima; uskoro bijaše kasno jutro. Do tada su svi u 

zajednici saznali da je Sally ugostila stanovnicu pustinje. Jedan po jedan dolazili su u 

kuhinju, promatrali je, predstavljali se, postavljali pitanja i odgovarali na njezina. Kad je došlo 

vrijeme objeda, Bea je shvatila da je zaboravila na grah iz limenke i bijeli kruh u plastičnom 

omotu. Bila je zahvalna za gostoljubivost, ali je malo jela, jer nije bila sigurna da joj je 

želudac ponovo spreman za tu vrstu hrane. Te se večeri pod drvećem okupila jedna skupina, 

a Bea je sjela i slušala kako svi izražavaju svoje mišljenje o tome što se događa domorocima 

u Australiji. Devedeset posto bilo ih je nezaposleno. Sustav državne skrbi nije bio dovoljan 

da zadovolji njihove potrebe. Mladi ljudi nisu dobivali dobro obrazovanje, ali nije ni bilo 

poticaja prema višem obrazovanju, jer im nisu bili dostupni poslovi. U vladi i različitim 

novinskim kućama i ostalim medijima radio je mali broj domorodaca, ali najveći dio njih bijaše 

svjetlije puti. Jedan je muškarac mislio da je boja kože i dalje u potpunosti negativan 

čimbenik. Općeniti stupanj zdravlja domorodaca bio je najveći problem. Šećerna bolest i 

ovisnost o alkoholu uzimali su takav danak da su ljudi rijetko doživjeli osamdeset godina. 

Najteža nevolja koja je mučila njihovu kulturu bijaše pravo na zemlju. U vladi nije bilo 

nikoga tko bi razumio ili se zauzeo da zaštiti njihova sveta mjesta. Dobivali su zemlju koja je 

bila određena samo za domoroce, ali su rudarske tvrtke uspijevale dobiti prava da čak i 

ondje unište tlo. Svako je lijepo mjesto na kontinentu bilo označeno kao nacionalni perivoj, ali 

čak ni ta zemlja nije bila oslobođena rudarstva i istraživanja. 

"Ljudima nedostaje ponos", govorili su. Nije im ostalo ništa na što bi mogli biti ponosni. 

Izgubili su dodir sa svojim naslijeđem, i Kasnije je Sally za Beu napravila ležaj na sofi, ali san 

joj se teško spuštao na oči, jer više nije bila navikla spavati na ležaju. Konačno je izašla van, 

gdje je spavalo nekoliko drugih ljudi i pronašla si udobno mjesto u gustoj travi. Uzela je 

plahtu i stavila je dolje, jer su je upozoravali na sićušne kukce koji su mogli ubadati. 

Dok je promatrala planete iznad glave, bilo joj je teško zamisliti kako dva tako različita 

načina života, koja zemljopisno uopće nisu jako udaljena, mogu postojati pod istom 

Mliječnom stazom. 

"Ne znam hoću li pronaći odgovor na pitanje što predstavlja onaj predmet na nebu, ali 

možda je Jedno to iskoristilo da me dovede ovamo", razmišljala je. Sada osjećam da sam 

ovamo pozvana, ne da bih dobila obavijesti i odnijela ih natrag, nego suprotno od toga, da 

bih pružala obavijesti. Osjećam se da me nešto vuče da na neki način pomažem tako što ću 

podsjećati ljude na naše naslijeđe i što ću obnoviti ponos i dostojanstvo. Možda je došlo 

vrijeme da mi utječemo na mutante, umjesto što se povijamo pod njihovom snagom i 

zahtjevima. Možda je došlo vrijeme za pčelinji nektar!" 

Ptice su cvrkutale, a djeca se smijuljila kad se Bea promeškoljila na svom ležaju. Sally je 

razgovarala s jednim susjedom i dogovorila da Beu povezu do naselja u gradu. Ondje je bila 

knjižnica, a i gradski ured - Bea je vjerovala da će ondje moći pronaći kartu. Nakon doručka 

koji se sastojao od čaja i torte, Sally je zagrlila Beu i zamagljenih očiju rekla: "Nadam se da 

ćeš se vratiti, ali nekako osjećam da nećeš. Želim ti da uspiješ i želim ti pomoći. Ovo je za 

tebe." Predala je Bei papirnate novčanice koje je čvrsto presavila i držala u ruci. 

131

U blizini ju je čekao automobil i vitak mladi domorodački vozač u plavim trapericama i 

majici. Tek što je Bea krenula prema automobilu, dječak je sjeo na vozačevo sjedalo pored 

jedne žene i činilo se da je spreman krenuti. Obje su žene na prednjem sjedalu i muškarac 

koji je zauzeo pola stražnjeg sjedala bili ljudi koje je Bea već upoznala. Upoznavanje nije bilo 

potrebno. Muškarac je išao liječniku, a žena u posjet prijateljima. Cijelim su putem pričali i 

Bea se sve manje i manje osjećala kao izopćenik. 

U vijećnici joj je uslužan muškarac, koristeći štap, izvadio nekoliko karti i otvorio ih na 

stolu. Kao učitelj pokazao joj je ulazna vrata i usmjerio svoju novu učenicu, govoreći što se 

nalazi u određenom smjeru. Pričao joj je o uredima za domorodačke poslove i 

domorodačkom prihvatilištu. Kad ga je upitala, nije znao ništa o predmetima viđenim na nebu 

prije dva tjedna. 

Saznala je da je vladin jednosobni ured za domorodačke poslove osnovan u gotovo 

svakom gradiću. Rijetko bi u njima netko boravio, ali bi joj netko u blizini obično mogao reći 

gdje bi mogla pronaći mjesnog upravitelja. Upravljanje uredom smatralo se uglednim 

položajem, ali plaća je bila malena. Činilo se da je vladina namjera čista. Bijela je nadmoć 

unazadila njezin narod za dvije stotine godina, ali što ih je držalo ondje? Više nigdje nije 

zamjećivala rasnu mržnju. Ako je išta i postojalo, primjećivala je da su bijelci ravnodušni 

prema tamnoputima. U trgovinama u koje je ulazila službenici su joj se obraćali upravo kao i 

bijelim kupcima. U svakom je gradu pronašla mjesto za spavanje, mogla se okupati i 

promijeniti haljinu i bila je u stanju pojesti skroman objed. 

Nakon mjesec dana našla se na zapadnoj obali. Sjedila je na klupi ispred domorodačkog 

ureda, kad je izašla jedna žena i pozvala je da uđe. 

"Sjednite ovdje", rekla je mlada žena, gledajući je preko ruba naočala. "Ima nekoliko 

obrazaca koje moramo ispuniti. Kako vam je ime?" 

"Bea." 

"Prezime?" 

Bea je nepomično sjedila. Nije imala prezimena. Nitko u sirotištu nije dobio prezime. 

Gospoda Crowley ga nije zahtijevala, niti Mildred u trgovini, ali to bijaše prije trideset i četiri 

godine. Sada se činilo da je došlo vrijeme da odabere prezime. 

"Kako vam je prezime?" ponovo je, malo glasnije, upitala žena, u slučaju da je Bea 

djelomično gluha. Ono što bi u pustinji napravili polako i s velikim oklijevanjem, sada se 

približavalo u skladu s modernim korakom života. Hitro je promislila o svojim osjećajima 

prema mjestima koja je tijekom života obišla i kako bi se to moglo iskoristiti. Prisjetila se 

izričaja: "Mi se rasno, kao skupina, uzdižemo i spuštamo upravo kao voda u jezeru." 

"Lake, odgovorila je Bea. "Moje je ime Bea Lake." 

"Koji je vaš broj za prijavu poreza?" 

Bea se zagrcnula. "Nemam broj." 

"Još jedna! Pa, ispunit ćemo obrasce i za to. Ne možete raditi, a da ne plaćate porez." 

132

"Raditi?" upitala je Bea. 

"Da, draga moja, imate sreće", rekla je žena, skidajući naušnicu i trljajući bolno uho dok je 

nastavljala pisati. "Danas jedna jako zgodna obitelj traži dadilju. Daju sobu, sve obroke i 

plaću. Trebalo bi se brinuti samo za jedno dijete i to dječaka. Vaša adresa?" 

"Pa, zapravo je nemam." 

"Napisat ću adresu prihvatilišta. Ondje možete ostati nekoliko dana. Tamo ću vas lako 

pronaći. A sada, možete li se brinuti za dijete?" 

"Pa, ja volim djecu, ali..." 

"O, moj bože", prekinula ju je plavuša pogledavši na sat. "Moram zatvoriti zbog ručka, a vi 

trebate nestati odavde i uhvatiti autobus. Ovdje su upute kako ćete stići do kuće 

Carpenterovih. Krenite autobusom broj četrdeset i četiri, zatim prijeđite na autobus broj 

šesnaest. To je samo šest četvrti od ove postaje. Ovo je moj telefonski broj. Nazovite me 

nakon razgovora. Ovo je adresa i telefonski broj prihvatilišta. Ako ne ostanete ondje, svakako 

kod njih ostavite poruku gdje vas mogu pronaći ako vas gospoda Carpenter odluči zaposliti. 

Iskreno rečeno, mislim da ste vi dosad najbolji kandidat, ali, nisam ja ona koja vas treba 

zaposliti, zar ne?" 

S tim riječima službenica ustane, povuče svoju kratku suknju koja se povukla prema 

bokovima i na visokim potpeticama oprezno krene preko sobe. Otvorila je vrata, pokazujući 

da njezina nova klijentica treba otići. 

Sve se dogodilo tako brzo da Bea nije bila sigurna što bi pomislila. Dok se ogledala 

naokolo čula je kako se okrenuo ključ u vratima ureda. Okrenula se i vidjela kako iza 

staklenog prozora s unutrašnje strane vrata visi znak ZATVORENO. 

Iznad klupe su bila izvješena dva naziva. "Ured za domorodačke poslove" bio je prvi, a 

ispod njega "Bakerova agencija za zapošljavanje". Odmahnula je glavom i nasmijala se u 

sebi, razmišljajući: "Nije li zanimljivo kako svemir djeluje?" Domorodački je ured još uvijek bio 

zatvoren. Što je više o tome razmišljala, to joj je zamisao da se zaposli kao dadilja bila sve 

privlačnija. Mogla bi se bolje upoznati sa suvremenim svijetom. Bio je to posao kojeg je 

uvijek mogla napustiti. Otišla je do ugla i pročitala znak na kojem je pisalo da je u ovoj četvrti 

postaja autobusa četrdeset i četiri, koji je uskoro trebao stići. Nije imala problema s 

pronalaženjem kuće Carpenterovih prema uputama službenice Bakerove agencije za 

zapošljavanje. 

Kuća bijaše među susjednim kućama gornje klase i činilo se da je novosagrađena. 

Pozvonila je jednom na zvonce i pričekala. Kroz izrezbareno staklo na vratima mogla je 

primijetiti sjenu nečijega lika. Brava se pomakla i Bea se našla licem u lice s jednom Azijkom. 

"Dan", rekla je Bea nasmijanome licu sićušne žene. "Došla sam iz agencije za 

zapošljavanje." 

"Da. Molim vas, uđite. Reći ću gospođi Carpenter. Možete ovdje pričekati", rekla je, 

pokazujući lijepu veliku prostoriju s visokim prozorima koji su gledali u vrt. Soba bijaše jako 

svijetla, bijelih zidova i stropa, s mramornim podom svijetle boje i bijelim tepisima umjetnički 

133

postavljenima između podstavljenog pokućstva svijetlih boja. Na svijećnjacima i okvirima za 

slike bilo je zlatnih ukrasa. Sunce je ulazilo kroz besprijekorno čiste prozore i ogledavalo se u 

velikoj kristalnoj posudi na sredini stola, u kojoj su bijele ruže plutale u plavo obojenoj vodi. 

Bea je zaobišla veliki glasovir u jednome uglu i pogledala izložene fotografije koje su 

visjele kao stupajući vojnici u pravilnom, jednoličnom redu. Trepnula je i ponovo pogledala. 

Pogled joj je uzvraćao maleni dječak kovrčave kose, upravo kao dijete koje je vidjela u 

svome snu. Jedina razlika bijaše to što je u njezinom snu dječak na kornjači bio domorodac. 

Ovo dijete bijaše kavkaske rase. 

"Dobar dan", reče blagi glas iza nje. "Ja sam Natalie Carpenter. Tko ste vi?" 

"Moje ime je Bea", rekla je, prvi put ugledavši osobu koja je uredila ovu prekrasnu 

prostoriju i majku ljupkoga djeteta. "U agenciji za zapošljavanje su mi rekli da dođem." 

Natalie Carpenter bijaše savršeno uređena. Nosila je ledenoružičaste hlače i 

odgovarajuću bluzu, zlatni lanac ukrašavao joj je vrat, a zlatne i biserne naušnice provirivale 

su ispod svježe počešljane svijetlosmeđe kose. Izgledala je sasvim spremna pojaviti se na 

modnoj priredbi. Bila je ugodna, vedra i Bei se odmah svidjela. Iako je dječak, David, spavao, 

Beu je Natalie odvela na kat da zaviri u dječju sobu. Natalie joj je pokazala sobu za 

posjetitelje, u kojoj bi boravila dadilja. Objasnila joj je da je Kuno, Japanka, njihova kuharica i 

domaćica. Kad je Bea odlazila, Natalie joj je rekla da će nazvati agenciju i reći im svoju 

odluku. Bea bijaše previše svjesna snage svemira, a da bi vjerovala kako su se ova vrata 

otvorila bez pomoći Božanskoga Duha. Tu je noć provela u prihvatilištu. Sljedećeg je dana 

telefonom dobila obavijest da su Carpenteri nju odabrali za Davidovu novu dadilju. 

On je bio bistar, dobro odgojen četverogodišnjak. Bea je znala da će se s njim dobro 

slagati kad je prvoga dana kojeg su proveli zajedno uporno tražio da i ona s njim uživa u 

zdjeli sladoleda, umjesto poslijepodnevnog obroka. Volio joj je čitati priče, a ona se radovala 

što će moći obnoviti pisani jezik. Dječak je volio posjećivati perivoj i trčati na otvorenom. 

Konačno je dobio dadilju koja se na svježem zraku osjećala kao kod kuće, upravo kao i on. 

Bea je bila slobodna svake večeri nakon što bi David otišao na spavanje u sedam sati, tako 

da se uključila u mjesnu domorodačku politiku i posjećivala je večernja predavanja. 

S Carpenterovima je provela dva mjeseca kad je saznala da Nataliein otac dolazi na 

večeru. Kuno je pitala bi li Bea i David htjeli otići u trgovinu i nešto kupiti. Željela je pripremiti 

slatkiš u kojem je počasni posjetitelj osobito uživao. 

Te su večeri, nakon objeda, kad je došlo Davidovo vrijeme za spavanje, Beu pozvali u 

salon. Iz vrta je upravo ulazio visok, čvrst, sjedokos muškarac. Natalie je rekla Bei: "Željela 

bih vam predstaviti svog oca, Andrewa Simunsena. Tata, ovo je naša dadilja, Bea." 

"Drago mi je što sam vas upoznao", odgovorio je Andrew. "Moj vam je unuk jako privržen. 

To je lijepo čuti." 

Bea bi Andrewa bilo gdje prepoznala. Uopće se nije mnogo promijenio. Još je uvijek bio 

vitak i djelovao je športski, s lagano isturenim ušima. Sijeda je kosa samo pridonosila 

njegovom dobrom izgledu. "Lijepo je ponovo vas susresti", primijetila je Bea. "Mnogo je 

vremena prošlo." 

134

"Bojim se da se ne sjećam", rekao je muškarac na to, okrećući praznu čašu za koktel u 

ruci. 

"Kuća gospođe Crowley. Otišla sam nakon požara." 

"O, da, naravno, Beatrice. Pa, kakvo iznenađenje, Dobro izgledaš. Drago mi je da si tako 

dobro. Bože, bože, pravo iznenađenje." 

Nakon što se pozdravio sa svima, Bea je Davida odvela na kat. Kad je zaspao, izašla je 

van i sjela u vrt. Dok je promatrala zvijezde, kojih bijaše samo četvrtina u odnosu na one koje 

se moglo vidjeti u pustinji, pitala se koja su se to vrata noćas otvorila. Ubrzo nakon toga, 

pojavili su se Andrew i Carpenterovi, svi s punim čašama vina. "Pa, Bea, pričaj mi o sebi", 

rekao je njezin stari poznanik, otpivši velik gutljaj svoga pića. 

"O, nema mnogo toga za pričanje, ali čini se da ste vi vodili zanimljiv život. Rado bih čula 

vašu priču." 

"Ha, ha", veselo se nasmijao, podrugujući se. "Moju priču, kažeš. Pa, da, uspio sam. 

Rudnici, znaš. Uspio sam s rudnicima. Tvoj mi je narod puno pomogao u početku. Jednoga 

sam dana slušao nekog momka kako govori o tom posebnom mjestu, o mjestu s posebnom 

snagom i počeo sam se pitati postoji li doista takvo mjesto. Ako postoji, zašto je posebno? 

Možda bi to moglo biti ležište rude, zbog čega bi voda imala visok sadržaj minerala. Tako 

sam ga naveo da mi kaže gdje se to nalazi. Tad sam ispitao to mjesto i odmah sam podnio 

zahtjev za otvaranjem rudnika. Ne mogu ti ni reći koliko sam željeza, urana, pa čak i zlata 

pronašao raspitujući se o domorodačkim svetim mjestima. Naravno, sada plaćamo prava za 

iskopavanje. To je počelo prije dosta vremena. Još uvijek se katkad pojave neke zakonske 

nevolje, ali ništa ozbiljno. Tvoj je narod napredovao. Samo sebe pogledaj, Bea. Prekrasno je 

vidjeti da tako dobro izgledaš." Na mjesečini je blistao njegov dijamantni prsten, dok je 

naginjao čašu i ispraznio je. 

Te je noći u krevetu, pored otvorenoga prozora, Bea osluškivala noćne zvukove grada i 

razmišljala: "Tako Andrew Simunsen misli da smo napredovali. Meni ne miriši tako, a nema 

ni takav okus. Trebala bih promotriti gdje jesmo bez prosuđivanja tko je u pravu, a tko u krivu 

i uložiti svoju energiju za najveće dobro moga naroda." 

47 

Judy bijaše tridesetpetogodišnja domorotkinja koju je Bea vidjela na jednom od 

političkih sastanaka. Činilo se da je dobro obrazovana i vrlo je razumljivo izlagala svoje 

mišljenje. Bea je osjećala da bi ona mogla biti dobar izvor obavijesti. Sljedeće večeri trebao 

se održati kratak sastanak devetero ljudi u svezi s odlagalištem smeća koje je gradska 

uprava željela smjestiti na rub grada, pored domorodačkog naselja. Bea je pitala Judy bi li 

135

mogla ostati duže, da porazgovaraju. Bea je doznala da je Judy učiteljica u školi i da se 

ponajviše zalaže za mlade ljude, posebno tinejdžere, koji su se opijali i udisali miris ljepila 

kako bi se doveli u zanos. Rekla je Bei koliki je broj tamnoputih koji su zatvoreni u zatvorima i 

da se ona posvetila njihovim problemima. 

"Znam da naši ljudi nisu po prirodi loši; prije nego su Europljani stigli na naše obale mi 

smo samo rijetko imali slučajeve zločina. Zapravo, oni su bili zločinci, jer su stizali u okovima. 

Zašto sada, govoreći u postocima, naš narod uvelike premašuje njihov, u broju zatvorenika? 

Pitala sam prekršitelje zakona i oni mi kažu da kradu kako bi došli do novaca, jer pripomoć 

nije dovoljna. Neki od njih su u određenim trenucima pokušavali dobiti posao, ali većina se 

prestala truditi. Najveći dio prekršaja događa se kad je osoba pod utjecajem alkohola. Mladi 

ljudi kažu da piju jer ništa drugo ne mogu raditi. To je pustolovina. Dobro se osjećaju. 

Zabavno im je. Kad ih upitam za budućnost, oni kažu: 'Koju budućnost?'" 

"Kakvu bi budućnost željela za domoroce?" upitala je Bea. 

"Rado bih vidjela da svi imaju svoje vlastite poslove. Ako izrađujemo pokućstvo i kupujemo 

samo naše vlastito, s vremenom bismo se mogli usavršiti, tako da bi ljudi svih boja radije 

kupovali našu izvedbu, naše boje, naš stil rada. Možda bismo takav namještaj jednoga dana 

čak mogli izvoziti. Namještaj je samo primjer. Imamo predivne umjetnike, ali njih nitko ne 

plaća za njihova djela. Trebali bismo imati svoje vlastite galerije i sami voditi vlastite 

promocije. Potrebne su nam tvornice odjeće, proizvodnja cipela, kozmetičke tvrtke, 

cvjećarnice, trgovine. Ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog domorodačkog restorana. 

Pogledajte te strance koji su se ovamo doselili i započeli posao i dobro im ide. Zašto i mi to 

ne bismo mogli učiniti? 

Isto sam tako mnogo razmišljala o običajima naših predaka i o tome kako je naša kultura 

izvan svijeta. Činjenica je da imamo nevolja s plaćanjem poreza. Kad radnik jednom primi 

novac, teško mu je odvojiti jedan dio za buduću uplatu poreza. Isto tako mnogo je naših ljudi 

ovisno o alkoholu i na njih se nitko ne može osloniti da će dobro prosuđivati kako bi trebali 

koristiti obiteljski prihod. Predložila bih da osnujemo profesionalne računovodstvene tvrtke 

kako bi vodili manje poslove i da u njih uključimo svaki obiteljski posao, tako da baka bude 

ona osoba koja će upravljati korporacijom. Ona bi bila odgovorna i primala bi plaću i 

raspodjeljivala bi je. Znam da bi to uspjelo! 

Moguće je imati uspješno, moderno, domorodačko društvo. Čestito, pošteno, ponosno i 

tako dalje. To ne znači da moramo staviti tepih na pod naših kuća, ako to ne želimo, ali da 

možemo proizvoditi najbolje tepihe u zemlji i prodavati ih onima koji ih žele. Možemo 

poštivati duh drveta dok gradimo svoje vlastite zgrade I možemo čak pronaći način da ih se 

može održavati, popravljati i obnavljati, ali isto tako materijalom koji će se, kad zgrade ostanu 

napuštene, vratiti zemlji. 

Ljudi će 2000. godine dolaziti na Olimpijske igre. Tada bi već mogli zateći ponosnu, 

naprednu rasu ljudi, samo ako se organiziramo. 

Isto sam tako zabrinuta jer ima domorodaca u stranim zemljama koji žive u zatvorima, jer 

se nisu uklopili u to društvo i tako su počinili zločin. Neki nikada nisu dobili priliku. Nitko ih 

nije, kad su bili djeca, pitao žele li biti odvedeni u strane zemlje. Oni čak ni ne znaju što to 

136

znači biti domorodac. Moramo nešto učiniti. Ne možemo okrenuti leđa i pretvarati se da oni 

ne postoje. Oni su naša braća i sestre. Moramo ih pronaći i vratiti kući." 

"Imaš jako ambiciozne planove", primijetila je Bea kad se Judy zaustavila da predahne. 

"Zato su nam i dani osjećaji i ambicije. Ne kao nešto što bi služilo samo sebi, nego za 

dobrobit svih. Hoćeš li mi pomoći? Mogu li računati na tebe?" 

"Možeš", odgovorila je Bea. "Učinit ću sve što mogu učiniti." 

Ostale su zajedno i još sat vremena razgovarale. Kad se Bea konačno vratila kući 

Carpenterovih, bila je prepuna pitanja i mogućih odgovora. 

Prva osoba na njezinom rasporedu bio je Andrew Simunsen. Najbolji bi pristup bio posjet 

njegovom uredu. Čekala je priliku, koja se pojavila sljedećeg utorka. Natalie i David bijahu 

otišli na izlet, tako da je Bea imala slobodno poslijepodne. 

Obukla je najljepšu haljinu koju je imala i autobusom se odvezla u srce poslovnog dijela 

grada. Kad je sišla niz šest stuba autobusa i kad su se otvorila vrata, ugledala je svijet 

kojega je Andrew stvorio za sebe. Zgrada je bila izgrađena od glatkog cementa, sa blistavim 

srebrnim stupovima, a činilo se da više od sedamdeset posto zgrade obuhvaća 

besprijekorno čisto staklo, Ogromna ulazna vrata bila su dvostruko staklena. Pročitala je ime 

Andrewa Simunsena i broj njegovog ureda ispisan bijelim plastičnim slovima utisnutim u crnu 

baršunastu kutiju na zidu, a zatim se dizalom odvezla na četvrti kat. 

Njegov je ured zauzimao cijeli kat. Mlada žena, kratke crvenkaste kose pridržane lijepim 

zlatnim češljevima sa svake strane sjedila je iza stola u središtu okruglog prostora za 

primanje posjetitelja. 

"Mogu li vam pomoći?" upitala je. 

"Da, trebala bih vidjeti Andrewa Simunsena." 

"Imate li zakazan sastanak?" 

"Nemam, ali ja sam njegova prijateljica. Molim vas, recite mu da je Bea ovdje, Beatrice." 

"Žao mi je", odgovorila je djevojka. "Ali morate imati zakazan sastanak. Mogu vas 

zabilježiti za drugi put." 

"Molim vas, samo mu recite da sam ovdje." 

"To sada ne mogu učiniti. Na sastanku je. Dopustite mi da vam zakažem sastanak." 

"Ne", rekla je Bea, odmahnuvši glavom. "Jednostavno ću pričekati." Otišla je do skupine 

naslonjača presvučenih cvjetnom tkaninom i udobno se smjestila. Odlučila je ostati. Sat 

kasnije otvorila su se vrata dizala i izašao je Andrew s još jednim čovjekom. 

"Gospodine Simunsen", pozvala ga je djevojka kad je Andrew krenuo prema vratima sa 

svoje lijeve strane. "Ova vas žena želi vidjeti, a nema zakazan sastanak." 

137

Bea ustade. Andrewju je prepoznao preko prostorije. Okrenuo se i krenuo prema njoj. 

"Bea, da li se nešto dogodilo? Da li je David ozlijeđen, ili Natalie? Da li je sve u redu?" 

"U redu je, sve je u redu", odgovorila je Bea. "Kod Carpenterovih je sve dobro. Željela bih 

s vama nešto drugo raspraviti. Nešto jako važno!" 

"Naravno, dobro, dobro, lijepo, da", odgovorio je, pokušavajući srediti misli. "Cindy, odvedi 

Beatrice u našu sobu za sastanke i donesi joj šalicu čaja. Odmah ću doći." Djevojka je 

pokazala Bei da je slijedi, a dva su muškarca ušla na druga vrata. 

Soba za sastanke bila je velik i uzak prostor, s jednim zidom od stakla, kroz koje se vidjelo 

parkiralište načičkano malim stablima posađenim u četvrtastim otvorima u asfaltnoj površini. 

Sobu je najvećim dijelom zauzimao dugačak stol i odgovarajuće podstavljene kožne stolice 

visokih naslona na kotačićima, postavljene s obje strane. 

"Sjednite. Donijet ću vam čaj", rekla je djevojka preko ramena. Andrew je stigao uskoro 

nakon čaja. Sjeo je sučelice Bei. Zauzevši mjesto, velika se otvorena soba iznenada smanjila 

do veličine kuhinjskoga stola. 

"O čemu se radi?" 

Bea mu ispriča o vremenu koje je provela u zaleđu kontinenta i o tome kakav su narod 

domoroci. Ispričala mu je o svojim zapažanjima nejednakosti u današnjem društvu. Podijelila 

je s njim Judyne zamisli o uvježbavanju i ohrabrivanju samodostatnosti putem privatnih 

poduhvata i njezinu zabrinutost za sve pripadnike njihove rase u stranim zatvorima. Na kraju 

ga je zamolila za pomoć i u pitanjima uprave i u novčanim poslovima. Zamolila ga je da 

razmisli kakvu bi joj pomoć sada mogao pružiti kao neku vrstu nadoknade što su ga nevini 

ljudi ispunjeni povjerenjem, koji nisu bili svjesni toga što su mu odali, odveli do svetih mjesta 

moći. 

Činilo se da je Andrew zapravo osjetio olakšanje. Nekako se plašio da bi mogla iznijeti 

nekakvo drugo pitanje od ozbiljnijeg značaja za njega samog. "Pomoći tvome narodu? Da, 

mogu ti pomoći da pomogneš svome narodu." 

Sljedećih su tridesetak minuta proveli zajedno. Bea je otišla, a Andrew je obećao da će se 

sastati s Judy. Sastali su se sljedećega tjedna. 

Od svih pitanja i svih pothvata koje je trebalo pokrenuti, Bea je shvatila da nju najviše 

zanima rad u smjeru povratka svih domorodaca koji su zatvoreni u stranim zatvorima. 

Tijekom dana i dalje je bila Davidova dadilja. Carpenterovi su je naučili voziti automobil, 

tako da je jednostavnije mogla s Davidom odlaziti na izlete, pa je čak otišla u ured za 

izdavanje vozačkih dozvola, gdje je položila ispite i gdje su joj dali vozačku dozvolu. Držeći je 

u rukama, Bea je glasno uzviknula od radosti. U tom društvu to je značilo da je uspjela. Sada 

je dokazala daje prava osoba. 

Svake večeri i svakog vikenda Bea je pisala pisma i skupljala obavijesti. Najveća prepreka 

na koju je naišla bila je u tome što mnoge zemlje nisu imale središnji ured podataka. Svaka 

je ustanova vodila svoje odvojene dosjee, a mnoge nisu domoroce posebno bilježili. 

Pronašla je da su u Americi zabilježeni samo crnci, Južnoamerikanci, Azijci, Kavkažani ili 

138

Indijanci. Njezini su sunarodnjaci bili označeni kao "ostali". Tijekom mjeseci pisala je svakoj 

od pedeset država u Americi, raspitujući se za sve muškarce i žene u stupcu "ostali" njihovih 

računalnih popisa i završila pišući osobna pisma nekima od njih. 

Tada je u lipnju primila spis iz Sjedinjenih Država koji se odnosio na jednog domoroca. Bio 

je osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Već je odslužio trideset godina. 

Dobila je dozvolu i upute kako da izravno piše Jeffu Marshu, zatvoreniku broj 804781. 

Dragi Jeff, 

Željela bih ti se predstaviti. Moje je ime Bea Lake. Imam pedeset i šest godina i domorotkinja sam 

koja se bavi pothvatom komuniciranja s našom braćom i sestrama koji su u zatvorima širom svijeta. 

Shvatila sam da si ti australski domorodac. Bilo bi mi drago da mi pišeš, da se upoznamo i da budemo 

prijatelji. Prilažem adresiranu omotnicu za tvoj odgovor. Nadam se da ćeš mi uskoro odgovoriti. 

Iskreno, Bea 

Draga Bea, 

Hvala ti za tvoje pismo. Osobno dopisivanje za mene je izuzetno rijetka stvar. Povremeno dobivam 

pisamca zahvalnosti od nekoga tko je kupio neka umjetnička djela koja radim i prodajem na 

godišnjoj zatvorskoj prodaji. Da, ja sam domorodac. Rođen sam u Australiji i isto imam pedeset i šest 

godina. Živio sam ondje dok me u sedmoj godini nisu usvojili. Ne sjećam se mnogo potankosti, ali 

drage su mi uspomene potpuna sloboda i bezbrižnost. Moj je pakao počeo kad sam otišao. Rado bih 

se dopisivao s tobom, ali bi poštarina mogla biti problem. Sada imam nešto pohranjenog novca, jer 

zarađujem pet posto od ukupne svote prikupljene od prodaje svake godine. To još nisam sve potrošio. 

Ne znam cijenu prekooceanske poštarine, pa ako je prevelika, neću često pisati. 0 čemu bismo mogli 

razgovarati? 

Iskreno, Jeff Marsh 

Tijekom sljedeće dvije godine Bea i Jeff izmjenjivali su pisma sve dok uzajamno nisu 

saznali životnu priču onoga drugoga. Bea je ispričala da je promijenila svoje ime, a Jeff joj je 

otkrio da je i on to učinio. Zaprepastilo ih je što su im rođendani tako blizu. U službenim je 

spisima pisalo da su rođeni s jednim danom razlike. Za Beu je pisalo da je rođena u gradu u 

kojem je bilo smješteno sirotište, a za Jeffa da je rođen u Sydneyu. Bea je isto tako marljivo 

radila na stvaranju odbora, proširujući njegov rad na međunarodne interese. Konačno je 

primila obavijest od vlade i predložila program zamjene zatvorenika. Bea je predstavila 

dugoročni cilj domorodačkog stanovništva u Australiji, da upravljaju sami svojim 

pripadnicima. Osjećaju da bi, kad bi im bila pružena moć da kažnjavaju, zatvaraju i 

rehabilitiraju svoje vlastite pripadnike, mogli i utjecati na mlade i sprečavati ih u izvršavanju 

zločina. Osam mjeseci kasnije Bea je primila odgovor. Australska će vlada razmotriti 

prihvaćanje domoroca s američkim državljanstvom, ali bilo je mnogo pitanja i potankosti koje 

139

je trebalo obraditi. Je li on suglasan s tom razmjenom? O kakvim bi se stvarnim 

potankostima moglo raspravljati u svezi s tim zatvorenikom, ako će ga domorodački narod 

iskreno kazniti i rehabilitirati prema svojim vlastitim mjerilima? Kako bi mogli zaštititi društvo 

od bilo kakvih dodatnih zločina koje bi mogao počiniti ovaj već osuđeni zločinac? 

Bea se obratila svome starom prijatelju Andrewu, koji je ostao odan njezinoj borbi. 

Ispričala mu je o dopisu kojega je dobila od vlade i upitala ga kakav joj savjet može dati. "Pa, 

mislim da bi trebala posjetiti tog Jeffa i zapitati ga kako se on osjeća u svezi s povratkom u 

Australiju. Trebaš otići onamo i procijeniti ga. Vidi kakva je on vrsta čovjeka. Znam da si jako 

optimistična, ali možda se njega ne može spasiti. Platit ću ti kartu za zrakoplov i sve 

troškove." 

48 

Bea je iznajmila automobil na blagajni na kojoj bijaše postavljen žuti znak Budgetove 

agencije za iznajmljivanje. Mladi službenik u odori predao joj je spise, jedan automobilski 

ključ i cedulju na kojoj je pisalo da je automobil parkiran na mjestu trideset i tri i kartu užeg 

područja koju je označila narančastim flomasterom, ocrtavajući autocestu i obližnji grad u koji 

je željela stići. Slijedeći znakove koji su je usmjeravali u garažu automobila za iznajmljivanje, 

Bea je pronašla mjesto trideset i tri; ključ je otključao vrata bijeloga forda koji je bio tako nov 

da je mjerač prijeđenih kilometara pokazivao samo sedamdeset i sedam kilometara. Sjela je 

za upravljač i osjetila se neudobno na lijevoj strani automobila, tako da je nespretno pipala 

oko sebe, izvlačeći i gurajući dugmad, sve dok nije pronašla dugme za otvaranje prozora i 

brisače; povukla je sjedalo prema naprijed kako bi lakše mogla dosegnuti papučice za nogu. 

Konačno je uključila svjetla, jer je parkiralište bilo podzemna garaža. Morala se popeti uz tri 

razine garaža da bi došla do kućice vratara, koji joj je mahnuo da je propusti bez i jednog 

pitanja, zauzet sendvičem od tunjevine koji je snažno mirisao. Kad je izašla sunčeva je 

svjetlost bila blistava, tako da je na trenutak žmirnula. dopuštajući očima da se naviknu. 

Seoski kraj kojim je prolazila na putu za zatvor bio je jako sličan krajolicima uz autocestu 

na koje se navikla u svojoj vlastitoj zemlji. Klima je u obje zemlje bila topla cijele godine, tako 

da su ispred kuća bili trijemovi koji su grlili svoje kuće, otvoreni prozori i kolotečine koje su 

služile kao prilazni put. Katkad bi poneko dvorište udomilo automobil u kojem se više nije 

moglo voziti, uvijek okružen visokom suhom travom. Pokušala je na radioprijemniku pronaći 

kakvu glazbenu postaju, ali nije našla ništa što bi joj se svidjelo. Nakon šezdeset i četiri 

kilometra ugledala je drveni znak s kojeg je otpadala boja, izblijedjelih slova, ostatke strelice 

koja je pokazivala na cestu koja vodi do ustanove najvišeg stupnja sigurnosti. 

Bea se automobilom dovezla po popločanom ulazu, oko kruga s visokom stražarnicom, do 

područja označenog znakom "Posjetitelji". Parkirala je automobil i krenula prema maloj 

skupini ljudi koji su stajali s druge strane ceste u odnosu na zatvorski ulaz, ispod još jednog 

140

visokog, ostakljenog tornja na kojem je ugledala policajca u odori kako gleda prema dolje. 

Upravo kad je htjela postaviti pitanje ženi do sebe, oglasio se mikrofon: "Sljedećih troje. 

Sljedećih troje neka uđu." Tri žene u skupini najbliže ulazu krenule su i prešle preko 

popločane ulice do ulaza u zatvor. Bea je stala u red i čekala da i nju pozovu. U skupini 

posjetitelja nije vidjela muškaraca. Većina žena bijahu crnkinje. Nakon razdoblja od otprilike 

dvadesetak minuta, glas se ponovo oglasio rekavši: "Sljedećih troje neka uđe" i stado se 

pomaklo naprijed. Konačno je došao red na Beu. Ondje su bila elektronska vrata uklopljena 

u sredinu žičane ograde visoke četiri i pol metra; na vrhu je bila razvučena bodljikava žica. 

Kad bi ušao kroz ta vrata, posjetitelja je čekala još jedna ograda i još jedna vrata. Prostor 

između dviju ograda bio je u potpunosti ispunjen, zdesna nalijevo, sa smocima kao britva 

oštre žice koja se svjetlucala na cementu u kojem su bili iskopani oko dva centimetra široki 

rovovi ispunjeni vodom, koji su očigledno služili tome da pojačavaju električni napon cijeloga 

kruga. Zgrada iza tih ograda bijaše obojana blijedom bojom zelene jabuke. 

Unutar zgrade od Bee su tražili putovnicu da bi je identificirali prema slici. Potpisala se u 

knjigu posjetitelja, pa je čuvaru predala dozvolu koju je primila poštom. Dok je izvlačila spis iz 

svoje torbe, zamijetila je marku u lijevom uglu: "Osuđeni nasmrt". Čuvar je pogledao sliku u 

putovnici, a onda u Beino lice, a zatim je shvatio da odgovaraju jedno drugome. 

"Zašto je ovdje ova oznaka 'Osuđeni na smrt'?" upitala je čuvara iza pulta. 

"Zato što je to bila njegova osuda, gospa. On je još uvijek živ zbog nekakvog hira sudbine, 

ali ne bi trebao biti." Jednako ju je tako ozbiljno uputio da mu preda svoju torbicu, da skine 

pojas i cipele i da mu pokaže stopala. Tada je iz džepova morala odstraniti sve što je imala i 

skinuti svaki metalni predmet. Pretražio ju je oznojen policajac ozbiljnoga lica, koji je bio 

težak više od stotinu i trideset kilograma. Jedva se mogao nagnuti, tako da je pretraga 

završila ondje dokle je mogao dosegnuti rukama. Zatim su joj rekli da sve svoje stvari stavi u 

ormarić, a da ključ i svoje cipele ponese u drugu prostoriju. Prošavši kroz vrata, našla se u 

dugačkom hodniku na čijoj je sredini bio postavljen kavez od žice. Prošla je kroz taj detektor 

metala. Nakon toga su joj rekli da obuje cipele. Kad su otključali izlazna vrata, našla se u još 

jednom dugačkom hodniku; tu ju je vodio drugi čuvar, pa su nekoliko puta zaokrenuli, sve 

dok nisu došli u prostoriju na čijoj je sredini bila pregrada. Na gornjoj strani pregrade bilo je 

staklo. Na policama su bili postavljeni telefoni. Oni koji su već bih u prostoriji pokazivali su da 

se sav razgovor odvija licem u lice, ali preko telefona. 

"Četiri", promrmljao je stražar i Bea je otišla do četvrte stolice. Tek je sjela, kad su se vrata 

na drugoj strani prostorije otvorila i ušao je Jeff Marsh, s rukama i nogama u okovima. 

Prostorija je bila siva, sa cementnim podom, kamenim zidovima i prljavim stropom s kojeg 

se skidala boja nanesena preko žičane podloge. Trideset je godina prošlo otkad je Jeff 

posljednji put vidio ovu prostoriju, trideset godina otkad je neka osoba zatražila da vidi 

zatvorenika 804781. 

Bea je već sjedila kad su se vrata otvorila. Prvi Jeffov osjećaj bijaše razočaranje. Poželio 

je da njegova posjetiteljica stoji. Već tako dugo nije vidio ženu, da ju je želio cijelu pogledati, 

od glave do pete, jednim dugim pogledom. Činilo se da je poteška. Imala je okruglo punačko 

lice, a njezin širok i plosnat nos zajedno s tamnim, crnim očima nije se mnogo razlikovao od 

onoga što je primjećivao na sebi kad bi povremeno pogledao u zrcalo. Došla je iz Australije, 

141

jedna od njegove rase, tako da je pretpostavljao da je u redu. Što je i očekivao? Dugonogu, 

vitku, oskudno odjevenu djevojku iz časopisa? Da, upravo je o tome sanjao. 

Godinama je sanjao da dobije posjet, a tada su mu rekli da je Bea zatražila dozvolu da s 

njim govori i to mu je ponovo raspirilo najdublju želju, pa je više od dva mjeseca očekivao 

ovaj trenutak. Odgurnuo je činjenicu da je u jednom od svojih pisama spomenula da je 

njegovih godina. Bio je mnogo veći užitak razmišljati o mladoj i prekrasnoj posjetiteljici. 

Istoga trenutka kad ga je ugledala, osmjehnula se i ustala. "Bok", rekla je, kimajući 

glavom. 

Nije imala tijelo manekenke. 

Stražar je s Jeffove lijeve ruke skinuo okove i on je teškom mukom došao do stolice broj 

četiri. 

"Nisam te takvom zamišljao", rekao je kad je podigao telefonsku slušalicu. 

"Zašto, o čemu si razmišljao?" upitala je. 

"Ne znam. U redu je. Samo sam mislio da ćeš biti drugačija." 

Bea se nasmijala i upitala: "Znaš li zašto sam ovdje?" 

"Naravno", odgovori Jeff. "Netko je sagradio kule u zraku misleći da možda postoji 

mogućnost da me možeš izvaditi iz ove paklene rupe prije nego od starosti umrem u ćeliji!" 

"Na razini Ujedinjenih Naroda odvijaju se ozbiljni pregovori da se građani vrate u zemlje 

svoga podrijetla. Posebno se značenje daje ljudima nalik tebi, koje nitko nije pitao hoće li se 

preseliti i koje su usvojili stranci. Pretpostavlja se da bi im život mogao biti sasvim drukčiji da 

su ih podigli njihovi vlastiti ljudi. Još nije razrađen točan postupak rehabilitacije, ali naglasak 

je na rehabilitaciji, a ne na zatvoru. Za tebe tražimo da te vrate plemenskim vođama. Bio bi 

prvi, tako da si ne mogu priuštiti da pogriješe. Važno je da ti shvatiš da odlazak odavde ne 

znači da ćeš biti slobodan. Tvoj slučaj nas je potakao da ispitamo razdvojene veze između 

dijelova naših plemena. Time se potiče sjedinjavanje i to na jako pozitivan način. Ondje gdje 

je nekada postojalo stotine plemena, mi sada pokušavamo stvoriti jedan ujedinjen narod. 

Tebe će predati skupini muškaraca, vjerojatno će ih biti osam ili deset. Muškarci se bave 

muškim poslovima, a žene obavljaju svoje vlastite poslove. Od tebe će tražiti da im ispričaš 

svoju životnu priču, uključujući i onaj dan i potankosti zločina. Isto tako, željet će saznati o 

tvom životu u zatvoru, sve do dana kad si otišao. 

Ne mogu ti reći što će se dogoditi. U prastara vremena, ako bi muškarac bio kriv za neko 

zlodjelo, odvojili bi ga od ostalih, izbjegavali, pa čak i pogodili kopljem u nogu. Svako je 

pleme djelovalo kao jedan poseban narod. Danas se, naravno, sve to promijenilo. Nadamo 

se da nam policija ne bi bila ni potrebna ako nam dozvole da sami sobom upravljamo. Ako 

ne bude tako, radit ćemo da izgradimo sustav koji je pošten i koji će otvoreno slušati svaki 

predočeni slučaj. Težit ćemo da imamo svoju policiju i vladine službenike koji će biti pošteni i 

neće dozvoliti da budu podložni svome egu na kojeg može utjecati moć ili mito. Prije nego 

dalje nastavim, Jeffe, moram znati jesi li voljan da te razmjene za nekog Amerikanca kojeg 

drže u australskim zatvorima." 

142

"Bea, ovoga ti trenutka ne mogu odgovoriti", reče Jeff, promatrajući je preko slušalice 

crnoga telefona. "Izaći iz ovih zidina bilo bi kao san, ali, da budem iskren, ne mogu reći da 

bih na to pristao, a da ne znam barem nešto o onome što me čeka na drugoj strani. Ovdje 

nemam nikakve slobode. Kažu mi što da obučem, što da pojedem, kad da se okupam, kad 

trebam vježbati, pa čak i kad smijem progovoriti. Sve je pod nadzorom. Ja sam nemoćan. Ali 

prošlo je tako mnogo vremena otkad sam bio odgovoran sam za sebe, da mi je zaista 

zastrašujuće razmišljati o preživljavanju s ovim ograničenim vještinama koje posjedujem. A 

možda ti plemenski vođe na umu imaju nekakvu groznu kaznu. Ne znam dovoljno o tome što 

to znači biti domorodac. Pokušavao sam čitati nekakve knjige, ali ne mogu se doista zbližiti s 

bilo čim što u njima piše. Možeš li mi pomoći? Gdje bih mogao početi?" 

Bea je pozorno slušala muškarca s druge strane staklenoga zida. Razumjela je o čemu 

govori i nadala se da je razumjela njegove osjećaje. "Pomoći ću ti, Jeffe. Zapisat ću za tebe 

filozofiju plemena Pravog naroda onako kako sam je ja naučila. Mislim da kad pročitaš ono 

što ću ti napisati, uvidjet ćeš da je i u tvom životu bilo nekih čimbenika koje oni smatraju 

najvažnijima. 

Naša je povezanost s Jednim oduvijek bila u načinu na koji živim svoj svakodnevni život. 

Povezani smo sa cjelokupnom prirodom i sa cijelom ljudskom vrstom. Naš narod smatra da 

prije rođenja i nakon smrti živimo u Zauvijek. Postoji poruka iz Zauvijek. Upravo kao što 

kršćani imaju popis pravila 'ne smiješ', da bi prema njemu usmjeravali svoje ponašanje, tako i 

mi imamo upute." Nastavila je smijući se: "Naš bi se popis prije mogao nazvati popisom 

'trebao bi'. Kako mi je objašnjeno u pustinji, ono što bi duše trebale uraditi s iskustvom 

ljudskoga postojanja primjenjuje se na sve, posvuda i uvijek u povijesti. Koliko god to moglo 

zvučati nevjerojatno, to se odnosi i na tebe, na ovom mjestu. Ostat će vezano za tebe i ako 

odeš odavde i vratiš se u Australiju, ili ako odabereš ostati ovdje. 

Žao mi je što tako malo vremena možemo ostati ovdje, ali sretna sam što sam mogla doći 

i posjetiti te. Osjećam da smo više od poznanika, da smo pravi prijatelji, doista povezani. 

Nadam se da i ti osjećaš isto." 

Jeffova je sijeda glava kimnula u znak slaganja. Sa zbunjenim izrazom na svome 

punačkom licu, rekao je: "U jednom od svojih pisama napisala si da si i ti siroče. Možda smo 

u srodstvu." 

Bea se u odgovor osmjehnula. I ona je o tome razmišljala. "Moji bi suplemenici rekli da to 

nije važno. Prema svakome koga sretnemo trebamo se ponašati s istim poštovanjem. 

Kasnije, ako se otkrije da ti je ta osoba tvoj novootkriveni srodnik, to će biti tvoja nagrada." 

"Hm", promrmljao je, razmišljajući o njezinom odgovoru. "Mislim da ću mnogo toga morati 

naučiti." 

Začuo se glas iz zvučnika: "Broj četiri, isteklo vam je vrijeme." Ustajući, Bea reče: 

"Podržavam te na tvom putovanju i radujem se tvome sljedećem pismu." 

"Aha i ja se radujem", odgovori Jeff dok je i sam ustajao, spuštenih ramena koja su bila 

nagnuta prema naprijed. Teškim se koracima vratio do izlaza gdje mu je stražar opet 

pričvrstio okove oko zglobova. Bea tužno izađe. 

143

Dan je završio tako što se dvoje ljudi sjedinilo, jedan se krug zatvorio, a možda je još 

jedan krug bio spreman otvoriti se. Dvije su se duhovne spirale proširile prema gore. Bea je 

mogla zamisliti povratak dostojanstva i poštovanja za sve domoroce pod utjecajem upravo 

ovog čovjeka. Nadala se da će ga jednog dana vidjeti kako hoda uzdignute glave, ponosan 

na ono što jest, razumijevajući i živeći istinu svoga naslijeđa. 

S tom se mišlju u srcu vratila u motel gdje je trebala provesti noć; sjela je za mali drveni 

stol pored prozora. Počela je pisati. Sljedećeg jutra u zrakoplovnoj luci, dok se uspinjala na 

zrakoplov za povratni let u Australiju, poslala je pismo. 

Dva dana kasnije zatvorski čuvar koji je dijelio poštu zatvorenicima pruži Jeffu debelu 

omotnicu. Unutra bijaše spis od nekoliko stranica pričvršćenih u jednom uglu i pismo. 

Dragi Jeff, 

Kao tebe i mene su odgojili bez ikakvoga znanja o svome naslijeđu. Pronašla sam pustinjski narod Pravih 

ljudi. Živeći s njima, naučila sam koje su vrijednosti u životu najvažnije. Njihova su uvjerenja prastara, 

ali su i danas prikladna. Primjenjuju se i na tebe i na mene. Primjenjuju se na sve. 

Ako se vratiš u zemlju svoga rođenja, ne mogu ti jamčiti što će ti se dogoditi. Mogu ti ponuditi ono što su 

ti ljudi ponudili meni -razumijevanje naše povezanosti s Jednim i sa samima sobom kao 

Zauvijek duhovima. 

Napisala sam ti ono što su me naučili i to sam nazvala 'Poruka iz Zauvijek'. 

Odluka da se vratiš u Australiju nakon toliko mnogo godina odluka je koju moraš sam donijeti. Poštovat 

ću tvoju odluku, što god odlučio. 

Molim te, Jeffe, znaj da imaš ljubav i podršku na svome putovanju - moju ljubav i podršku, ljubav i podršku 

plemena Pravih ljudi i cijeloga svemira. 

Iskreno, Bee 

144

Napisala Bee Lake 

Poruka iz Zauvijek 

Sljedeća se poruka primjenjuje na sve duše, posvuda. Bila je odgovarajuća u svakom 

razdoblju vremena, od pećinskoga čovjeka do sadašnjega doba. Nema nikakve razlike 

između muškarca i žene. Zadatak nije uspjeh u svijetu, nego je usmjeren duhovno. 

Ovih se načela moj narod u zaleđu australskog kontinenta pridržava od početka vremena. 

Oni nikada nisu bili poljodjelci, trgovci ili stočari. Oduvijek bijahu skupljači, glazbenici, 

umjetnici i pjesnici; živjeli su u Jednom sa Zemljom, sa svim stvorenjima i jedan s drugim. 

Ovo je jedna od njihovih obrednih pojalica: 

Zauvijek Jedno, 

Koje u tišini nam pjevušiš, 

Koje nas kroz onoga drugoga podučavaš, 

Korake moje snagom i mudrošću napoji. 

Dok hodam da pouke zapažam, 

Svrhu sviju stvari poštujem. 

Da sa štovanjem dodirujem, pomozi mi. 

S onoga mjesta iza mojih očiju govori mi. 

Daj da promatram, a ne da prosuđujem. 

Neka zla ne nanosim, a nakon posjeta moga 

Glazba i ljepota neka ostanu. 

U Zauvijek kad se vratim, 

Neka bi krug zatvoren bio 

A spirala proširena. 

Ti si ovdje na Zemlji ljudsko biće koje doživljava ljudsko iskustvo. Izabrao si da dođeš. Nije 

to bila nesreća niti slučajnost što si se rodio od ljudi koji bijahu tvoji biološki roditelji. Bio si 

svjestan toga tko su oni, okolnosti pod kojima si začet i urođenoga genetskog obrasca njih 

oboje. Ti si rekao: "Pristajem!" 

Ti si duhovno biće koje se razvija prema prosvjetljenju. Zemlja je učionica u kojoj su nam 

dostupne pouke i primjeri. To je jedinstven planet s jedinstvenim životnim oblicima. To je 

jedino mjesto u svemiru na kojem se šest osjetila (vid, sluh, okus, dodir, miris i intuicija) 

145

koriste s poljem energije, koje se određuje kao osjećaji, da bi se vidljivo tijelo povezalo s 

nevidljivim duhom. 

Sve tjelesno na planetu Zemlji dolazi iz jednog Božanskog Izvora i sve je načinjeno od 

istovjetnih djelića energije. Mi smo jedno sa svime stvorenim. 

Vjerojatno su ti poznate Deset zapovijedi, ili zakoni "ti ne smiješ". Oni su ljudskoj vrsti 

dostupni već tisućama godina. 

Isto tako postoje zakoni koji govore "ti smiješ", koji su prisutni čak još duže vrijeme. Da su 

ljudi slijedili ta pravila, ne bi bilo nikakvog razloga za pojavu onih drugih, koja govore o 

onome što ljudi ne smiju raditi. 

Tvoje postojanje ovdje je dobrovoljno i dugo očekivano, sam si ga odabrao. Tvoj vječni 

napredak odrazit će se na ovom ljudskom putovanju. 

Ovo je popis pravila "ti smiješ", koja vrijede za sva ljudska bića: 

1. Svoju osobnost trebaš izražavati na stvaralački način. 

Svaki pojedinac stvari sagledava kroz svoje vlastite okolnosti i tako svijetu može ponuditi 

jedinstven izraz. Stvaralaštvo uključuje umjetnosti, ali nije ograničeno samo na to, niti su 

slikanje, skladanje ili pisanje na bilo koji način značajniji od stvaralačkih mjera koje netko 

poduzme prema osobi u nevolji, da bi unio red u sukob ili kaos, ili da bi djetetu ispričao priču. 

Ako ljudi vjeruju da nemaju stvaralačkog talenta ili vjeruju da neka situacija u životu 

sprečava izražavanje toga izraza, oni ne mogu iskoristiti mogućnost kojom bi obogatili svoje 

duše. Doista, istina je sasvim suprotna. Kad se čovjek suprotstavlja okolnostima, kad se 

trudimo osloboditi svoju stvaralačku svjesnost, to nam donosi velike zasluge. 

Društvo je tako oblikovano da svi ljudi nemaju mogućnost biti vođe. Budući da ima mnogo 

više sljedbenika, izražavanje našega stvaralačkoga žara postaje čak još važnije. 

Stvaralaštvo je smišljeno da bude pozitivno, ali svakome je od nas podarena slobodna volja. 

Moguće ju je koristiti dok češljamo kosu, odabiremo odjeću, uredujemo svoja prebivališta, 

sadimo u vrtu, nešto izrađujemo, pa čak i dok nešto popravljamo. Čini se da je ključno 

dopustiti svojim djelima da te izražavaju, tako da sve što izražavaš bude takvo da se njime 

ponosiš. 

2. Shvati da si odgovoran 

Ti si na ovom planetu posjetitelj i stoga se od tebe očekuje da ga ostaviš kakvog si ga 

zatekao, ili u još boljem stanju. Odgovoran si brinuti se za druge životne oblike koji ne mogu 

govoriti, niti sami sebi pomoći. Odgovoran si za obećanja koja daješ, dogovore koje sklapaš i 

posljedice svih svojih djela. 

Važno je objasniti da duhovna evolucija ne prestaje, niti ponovo počinje. To nije nalik 

odvrtanju i zavrtanju slavine za vodu. Kad čovjek umre, dolazi samo do zastoja neke 

146

zanimljive djelatnosti, dok se duh oslobađa tjelesnoga. Nemoguće je bilo koga ubiti. Ljudi su 

Zauvijek bića, iako smrt zaustavlja tjelesni izraz. Ti si odgovoran za svoju nemarnost, kao i 

za sav bol i patnju koju si možda nanio žrtvi, kao i za utjecaj koji je to imalo na sve ostale 

povezane sa žrtvom. Preminula osoba nije zlopamtilo. Ali društvo jest. 

Da bi pomogao vratiti ravnotežu, moraš postati odgovoran za sve što kažeš i učiniš. Moraš 

naučiti poštovati i njegovati život i pokušati pripomoći u njegovom održavanju. 

Odgovoran si za svoje tijelo. Tijelo je dar kojega posuđuješ od prirodnih sila kojima je tvoja 

svjesnost dala oblik i život. Zanemarivati ili zlorabiti tijelo znači biti neodgovoran. 

Svaka je osoba odgovorna za svoje seksualne čine. Odgovoran si pružiti vodstvo dušama 

sve djece koju doneseš na svijet, zaštićivati njihova tijela i pružati im pozitivne osjećajne 

primjere. 

Ovo je pravilo u savršenom skladu sa stvaralaštvom. Odgovoran si za ono što stvaraš i što 

dijeliš sa svijetom, za čuvanje drugih i nenanošenje zla drugima. 

3.Prije rođenja pristao si pomagati drugima 

Nije mišljeno da bi svoje ljudsko postojanje čovjek trebao provesti kao osamljeni putnik. Mi 

smo stvoreni da bismo se podržavali i brinuli jedan za drugoga. Sve što činimo trebali bismo 

činiti s ovom mišlju na pameti: "Što je za najviše dobro svega života posvuda?" 

Služiti drugima znači pružati pomoć, dijeliti znanje i životu onoga drugoga pružati pozitivan 

dodatak. Svi se ljudi rađaju s pravom da se prema njima postupa s poštovanjem i 

dostojanstvom. Pomagati znači pružati ruku starijima, djeci, bolesnima i umirućima. Služenje 

je suprotno sebičnosti, kad radimo samo za sebe, zbog svoje slave ih zarade. To znači biti 

svjestan da si dio momčadi, momčadi ljudske svjesnosti i sudbine planeta Zemlje koji se 

uzdiže ili pada ovisno o djelatnostima momčadi. 

4.Moraš osjećajno sazrijeti 

Svi mi izražavamo sve osjećaje, uključujući ljutnju, osujećenje, potištenost, beznađe, 

krivnju, pohlepu, tugu i zabrinutost, upravo kao i radost, sreću, nadu, spokoj, ljubav i tako 

dalje. Kako sazrijevaš i dobivaš uvid u to što to znači biti čovjek; cilj je razvijati, disciplinirati i 

odabirati svoje osjećaje. Kako je nekoć rekao netko slavan: "Sretan si onoliko koliko si 

dopuštaš." 

Odnosi i događanja su krugovi. Oni počinju, nastavljaju se i zaustavljaju na nekoj točki. 

Ako osjećajno sazriješ, nećeš imati poteškoća u zatvaranju svakoga kruga, nećeš ostavljati 

razdvojene krajeve, niti negativne osjećaje. 

Trebao si ljutnju osjetiti kao dijete, rano u životu. Možeš odrediti kako se tijelo osjeća kad 

je ispunjeno bijesom i usporediti to s osjećajem u tijelu kad uporabiš razumijevanje, savitljivost 

i unutarnji mir. Jedini način na koji se tvoja duša povezuje sa svjesnošću tvoga mozga 

147

je putem osjećaja. Ako te, na primjer, bole leda, trebao bi se zapitati: 'Zašto?'. Što to 

predstavlja? Kako to možeš promijeniti? Što možeš naučiti? Tada se pobrini za ono što treba 

stvarno uraditi kako bi popravio svoje tijelo, ali nemoj odbaciti misaone procese i duhovne 

pouke. 

Isto tako trebaš poštovati svoje osjećaje, osobito osjećaje radosti i tuge. Susprezati bilo 

koji osjećaj može izazvati tjelesne nevolje. 

Jedan od najvažnijih osjećaja za zdravlje bilo kojeg pojedinca i za zdravlje našeg planeta 

je smijeh. Kao čovjeku, pružena ti je svjesnost, dar duhovitosti i sposobnost njezinoga 

izražavanja. Smijehom i bezbrižnošću tijelo može ostati zdravo, a i tjelesni se poremećaji 

mogu ispraviti. Duhovitost zaustavlja probleme; pruža snagu odnosima i donosi radost 

drugima. Trebalo bi pomnije analizirati ono što smatramo smiješnim i čemu se smijemo. 

Trebalo bi izbjegavati bilo koju vrstu razornosti. Smijeh je tako važan za tvoju dobrobit, stoga 

ne sklapaj oči prije noćnoga odmora ako se nisi nasmijao ili radovao toga dana. Ako doista 

nisi, ustani iz kreveta i pronađi nešto zbog čega ćeš biti sretan. 

Zabavljači su posebni ljudi, a postoje u svakoj kulturi. U svakome od nas postoji zabavljač, 

a postoji i pravo vrijeme u našemu životu kad možemo izraziti taj dio sebe. Nikada nismo 

previše stari da bismo uživah u ulozi zabavljača. 

Ali ključ je istinoljubivost. Ne možeš tragati za istinom o tome tko si ti, zašto si ovdje i kako 

napreduješ, ako ne govoriš samo istinu. Uvijek. 

5.Zabavljaj se 

Da, dio tvoga zemaljskoga zadatka je ometanje i preusmjeravanje usredotočenosti drugih 

ljudi, kao i svoje vlastite. Zabava je nešto smišljeno kako bi se razvedrili umorni, ublažile 

nevolje, utješili bolesni, kao otpusni ventil stvaralačkog izraza. Zabavljati se pomaže 

samodiscipliniranju i osjećajnom sazrijevanju. Trebalo bi sudjelovati samo u pozitivnim 

zabavama, a ne se uvijek prepuštati ulozi gledatelja. Zabava može imati izuzetno snažan 

utjecaj, ali ne smije se odvojiti od odgovornosti. 

6.Upravljaj svojom energijom 

Čovjek ne može ni stvoriti ni razoriti energiju. Možemo je samo koristiti, mijenjati je i 

preoblikovati je. Sva energija koja postoji bila je stvorena u istom trenutku vremena. Svaka 

riječ, svaki čin, svaka misao na koju se usredotočiš sa sobom nose energiju. Sve u našemu 

svijetu i vidljivo i nevidljivo, djelić je ove tvari koju nazivamo energijom. Naš svijet ni od čega 

drugoga nije stvoren. 

Zašto je upravo u ovom odredenom trenutku povijesti tako važno sve ljude podsjetiti kako 

je njihov zadatak da počnu upravljati svojom vlastitom energijom? Jer je to kolektivna 

energija koja stvara sve što vidimo, kao i nevidljive omotače svijesti koji okružuju ljude i 

mjesta. Sve je u našemu svijetu u procesu izgrađivanja ili raspadanja, a ti se procesi temelje 

na razini energije. Svaka riječ koju izgovoriš je oslobođena i odlazi u svemir. Nikada ne 

148

možemo vratiti naše riječi, nikada ih ispraviti, nikada povući. One postaju dio sloja koji 

okružuje planet. Tijekom vremena taj omotač postaje ispunjen vriscima žrtava, nasilnim 

djelima, sebičnim, ograničenim mislima, koje sada i stvara taj sloj žrtvine svijesti. Ljudima na 

Zemlji jednostavnije je uklopiti se u taj negativitet, nego se probiti i izaći iz njega. Više od 

polovice duša koje su danas u posjetu Zemlji pripadaju u obrazac žrtvine svijesti. Mi smo ga 

stvorili i mi ga moramo rastvoriti. To možemo postići tako da svatko od nas postane svjestan 

da je odgovoran upravljati svojom energijom i postavljati primjer. Raste upravo ono na što se 

usredotočiš. Ako se osjećaš kao žrtva, ako okrivljuješ druge, ako se valjaš u samosažaljenju, 

to će pojačati negativne titraje. Moraš promijeniti svoj stav, oprostiti i zaboraviti, postati 

optimističniji, promatrati pozitivnu stranu. Srcem pristupi ostalim zadacima koji govore o 

onome što "ti smiješ" i dopusti neka se prekinu svi odnosi utemeljeni na osjećaju žrtve. 

7.Predaj se glazbi 

Jedan od najveličanstvenijih poklona predanih ljudskoj rasi je sposobnost izražavanja u 

opsegu tonova koji sežu dalje od glasova bilo kojeg drugog životnog oblika i sposobnost 

pravljenja instrumenata koji će isto tako proizvoditi zvukove glazbe. Stvaralačko izražavanje i 

zabava mogu uključivati i glazbu, ali glazba je tako važna da treba biti odvojena i posebna 

djelatnost. Glazba ima utjecaj na cijelu ljudsku vrstu i, doista, energija glazbe može iscjeljivati 

i tijelo i planet. Slušanje umirujuće glazbe koja je usklađena s otkucajima čovjekovoga srca 

ima dubinski i pozitivan utjecaj na živce i mentalno stanje. Svi su ljudi glazbeno nadareni i 

glazba utječe na sve. Glazba je govor tvoje duše. To je glas našeg planeta koji progovara 

svemiru. 

8.Teži mudrosti 

Mudrost je sasvim različita od znanja. Znanje je učenje putem mnogobrojnih izvora: knjiga, 

škola, medija i iskustva. Na učenju se temelji kvocijent inteligencije. Čovjek može biti 

izuzetno inteligentan, a da nema ni trunke mudrosti. Mudrost je način na koji čovjek koristi 

znanje. To je smišljena, selektivna odluka da se djeluje na određen način, ili da se uopće ne 

djeluje, s obzirom na dobrobit svih. 

Nije neophodno pohađati školu ih završiti studij. Čitanje i pisanje mogu pomoći, ali nisu 

neophodni da bi ljudsko biće postiglo uspješno duhovno putovanje. 

Moraš težiti mudrosti, imajući na umu da sve duše dijele isto ljudsko iskustvo, da su sve 

posjetitelji na majci Zemlji. Svi smo jedno s Tvorcem. Sve što je stvoreno izranja iz jednog te 

istog Izvora. Djelovati mudro znači poštovati svrhu sviju stvari i činiti ono što je za najviše 

dobro cjelokupnoga života posvuda. 

149

9.Vježbaj samodisciplinu 

Nije obaveza nekoga drugoga da shvati kako svatko od nas odabire djela koja su u skladu 

sa spokojnim, proizvodnim, radosnim životom na ovom planetu. Na nesreću, zakoni su 

postali neophodni jer ljudi nisu živjeli na takav način. 

Čovjek može pretjerati. Čovjek može postati ovisan, postati nemaran, postati pohlepan. 

Može biti okrutan i njegova djela mogu biti razorna. Te će osobine zauzdati samodisciplina i 

usmjerit će nas prema dostizanju mudrosti. 

Samodisciplina može tvoje tijelo održati zdravim. Stanje ljudskoga zdravlja barometar je 

koji nam pokazuje stanje zdravlja planeta Zemlje. Neophodno je razvijati samodisciplinu kako 

bi se doživjela bilo koja unutarnja povezanost tijela i duše. Kad osluškuješ svoje srce, ono će 

ti reći sve što je potrebno, Moraš naučiti razlikovati između onoga što ti kaže tvoja glava i 

osluškivanja poruke tvoga srca. Govor glave proizvod je društva. Govor srca govor je koji 

dolazi iz Zauvijek. 

10.Promatraj bez prosuđivanja 

Promatranje bez prosuđivanja katkad se naziva "bezuvjetnom ljubavlju". Sva su ljudska 

bića duhovne duše. Sve su stvorene istoga trenutka. Nitko nije stariji, pametniji ili uspješniji 

od bilo koga drugoga. Svakome je predan isti dar, dar slobodne volje, sloboda izbora. Izvor 

je savršen i sve što Izvor stvara savršeno je. Mi smo stvoreni duhovno savršeni i takvi smo 

ostali, ali naš nam dar dopušta da vjerujemo u nešto drugo i da po svome uvjerenju 

djelujemo. Dopuštamo sebi da sebe i druge vidimo kao nesavršene i da pustolovno 

djelujemo slabije nego što bi djelovalo naše potencijalno spokojno ja. 

U okviru Zauvijek nema pogreški. Ne možeš pogriješiti, jer ljudski je život tvoj dar i ti ga 

istražuješ. Možeš promatrati što se dogada i, bez prosuđivanja, intuitivno odlučiti da to ne 

miriši dobro, da nema dobar okus i da ne pruža dobar osjećaj za tvoj put. Tada to blagoslovi i 

kreni dalje. Tako možeš ispuniti zahtjev da voliš sve ljude. To ne znači da ti se moraju sviđati 

njihova djela, ili njihov odabir ponašanja. Ali ti ne prosuđuješ da je osoba u krivu. To 

jednostavno nije dio tvoga puta. U to ne ulažeš svoju energiju. Ni riječi, ni djela, ni misli. 

Ako prosuđuješ, isto tako moraš naučiti opraštati. Oprosti drugima, oprosti događanjima, 

oprosti samome sebi. 

Kad promatraš bez prosuđivanja, oprost nije potreban. Promatranje je povezano s 

razumijevanjem, sa spoznavanjem istine da je sve u savršenom Božanskome Poretku, da mi 

kao ljudi jednostavno odabiremo živjeti manje od svoga savršenstva. U svakodnevnom 

životu možemo se približavati svome potencijalu i zauzvrat će svijet postajati sve 

božanstvenije mjesto. Konačno ćemo biti svjedoci zatvaranju prekrasnoga zlatnoga kruga. 

150

Jeff je sjedio na ležaju u svojoj zatvorskoj ćeliji držeći Beeino pismo i spis kojega je poslala 

s pismom. Razmišljao je o udaljenoj zemlji svoga rođenja. Prvi put nakon mnogo godina 

razmišljao je o svome prvom domu i prvim uspomenama s Willettove farme ovaca. Sjećao se 

kukaca na imanju, muha, skakavaca, pauka i mrava. Prisjećao se svojih najdražih mjesta za 

skrivanje u štaglju i visoko na drvetu gdje je satima mogao sjediti, tih i miran, sve dok ne bi 

doletjele ptice i spustile se na obližnje grane, kao da su mislile da je i on samo još jedna 

ptica. Sa svoga skrivenoga mjesta na drvetu mogao je promatrati kako odrasli rade dolje na 

tlu i znati da je za njih nevidljiv. 

Bijaše to tako davno, činilo se kao neki drugi život. Zaboravio je kako se osjećao kao 

cjelovito biće. Sada je svoje australske godine shvaćao kao jedino vrijeme svoga života kad 

je osjećao sklad i ravnotežu sa svijetom oko sebe, sa svim njegovim oblicima života i 

stvorenjima, uključujući i ona najsitnija. Ondje je bio na otvorenom prostoru i znao je da 

ondje pripada, da ondje može misliti i osjećati, za razliku od života u zatvorenoj zgradi, za 

razliku od zarobljeništva u zatvoru, gdje je prestao čak i misliti. 

Godinama nije razmišljao o svojoj mladosti i odrekao se zamisli da će ikada više hodati u 

slobodi. Prije mnogo godina razmišljao je o svome vlastitom narodu, o domorocima, ali samo 

o njihovoj umjetnosti, koju nikada nije mogao razumjeti. Shvatio je da, iako je cijeloga svoga 

života živio među Amerikancima, u njemu je uvijek postojao ponor koji je čeznuo ispuniti se 

duhom njegovih predaka. 

Ono što nije mogao znati bilo je to da je, ušavši u zatvor, učinio isto ono što je učinila i 

njegova majka onoga dana kad su joj oduzeli njezinu dječicu i kad je rekla: "Štogod je za 

najviše dobro, ja sam otvorena iskusiti. Ne razumijem ono što se dogodilo, ali ću to s tugom 

prihvatiti." 

Promatrao je Beeinu "Poruku iz Zauvijek", koja je ukratko ocrtavala deset najvažnijih stvari 

koje bi čovjek trebao činiti tijekom svoga života i razmišljao o svome vlastitome životu. 

Izražavao je stvaralaštvo. Svojim je umjetničkim programom pomagao ostalim zatvorenicima. 

Nadrastao je svoju narav i osjećajno sazrio. Bio je samodiscipliniran i mogao se sam 

zabavili. Volio je glazbu i povremeno pjevao. Ali još mu je bilo potrebno da postane 

odgovoran i da uravnoteži bilo kakvo zlo koje je možda počinio. Upravljanje svojom 

energijom za njega bijaše nešto novo, kao i zamisao o promatranju bez prosuđivanja. Na 

kraju, nadao se, mogao bi postati mudar. "Da", razmišljao je, "postigao sam pedeset posto 

od onoga što je potrebno. Ali mogu nadoknaditi ovo izgubljeno vrijeme. Planet Zemlju mogu 

ostaviti postigavši tisuću posto. Pitanje je sada kako i gdje naučiti živjeti ova načela." 

Jeff nije znao što bi mogao očekivati od plemenskih muškaraca ako se vrati u zemlju 

svoga podrijetla. Sjedeći na svome ležaju s papirima i osluškujući svoga kolegu kako hrče, 

znao je samo da sada treba donijeti možda najvažniju odluku svoga života. Gotovo sve 

važne odluke u prošlosti donio je netko drugi - Willettovi, Marshallovi, sudac, stražari. Sada 

je morao odlučivati o svome vlastitome životu i plašio se. 

Ponovo je pročitao stranice koje mu je poslala Bee. Rekla je da je i sama bila izgubljena u 

bijelome svijetu, sve dok nije saznala običaje Pravih ljudi. Tiho, da ne probudi muškarca koji 

je spavao na ležaju iznad njega, Jeff je počeo na glas izgovarati pojalicu koju mu je zapisala: 

"Zauvijek Jedno, koja nam u tišini pjevušiš, koje nas kroz onoga drugoga podučavaš, korake 

151

moje mudrošću i snagom napoji..." U sebi je osjećao treperenje, kao da se budi nešto što je 

dugo bilo uspavano. 

Posegnuo je pod svoj krevet i izvukao papir za crtanje i olovku. Neko je vrijeme sjedio i 

gledao pred sebe, a onda mu se ruka počela pomicati. Crtao je ono što je vidio svojim 

duhovnim okom - bistro nebo prepuno zvijezda i prostranu, pustu, prašnjavu zemlju ispod 

njega, krug ljudi koji pjevaju oko vatrice. 

Sada je razumio domorodačku umjetnost. Nije bila stvorena da bi visjela na zidu. Trebalo 

ju je promatrati odozgo. Bila je nacrtana onako kako bi izgledala gledana s neba, okom 

Jednog koje promatra ono što je stvorilo. 

Kad je dovršio crtež, promatrao ga je, ne sasvim siguran što ga je navelo da na Beeino 

pitanje odgovori na ovakav način. Uzeo je omotnicu, napisao njezino ime i adresu i u nju 

spremio crtež. Tada je legao na svoj ležaj i sklopio oči. Razmišljao je o putovanju koje ga 

čeka - najvažnijem putovanju svoga života - i o hrabrom muškarcu kakvim će morati postati 

da bi se vratio narodu kojeg nije poznavao i da bi se suočio s njihovom prosudbom. Više nije 

bio Geoff ili Jeff. Promijenit će ime kako bi odražavalo tog novog čovjeka, onako kako je Bee 

rekla da je i ona promijenila svoje ime kad se i sama promijenila. 

U Australiji, zemlji o kojoj se govori kao o zemlji tamo daleko, na suprotnoj strani zemaljske 

kugle, Bee je nastavila svoj rad na poboljšanju uvjeta za svoj narod, praveći planove da se 

vrati u pustinju. Sanjala je da će jednoga dana moderni svijet biti dovoljno otvoren kako bi 

prihvatio drevnu mudrost koja je u njemu već postojala, samo čekajući svoj trenutak. Svijet 

koji će biti spreman, nalik Jeffu, čitati i živjeti "Poruku iz Zauvijek". 

152

PORUKA IZ ZAUV PORUKA IZ ZAUVIJEK ZAUVIJEK

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?