pdf format - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

V jesnik franjeVa čke proVincije presVetoga otkupitelja
28
1 i 2/2010
iZ proVincijalata
A mi? Što je s nama? S nama propovjednicima, svećenicima, redovnicima
i službenicima Crkve koji bismo trebali biti živi nemir te Crkve? Čini mi
se da smo se umislili u mišljenju kako se ne trebamo više obraćati jer
smo, umišlja se, svećenici koji su sa sakramentom svetog reda dosegnuli
obraćenje jednom zauvijek, jer smo redovnici koji su redovničkim odijelom
i zavjetovanjem ušli u „posjed Boga“ koji kao da treba više nas nego li mi
njega. A ipak je, gledajući načelno, svaki dan jedna nova situacija koja se
iznova treba prebroditi, koja ima svoje posebne zahtjeve koji se na daju
srediti s receptima od jučer ni s činjenicom da pripadamo svećeničkom i
redovničkom staležu; situacija koja u sebi nosi zahtjev koji iznova, dan za
danom, teško pogađa našu uskoću, našu udobnost i našu samovolju. Ukratko:
situacija koja ponovno traži duh promjene i naš redovnički i svećenički
svakodnevni ispit savjesti. Budimo iskreni: nismo li često u napasti pomisliti:
mi smo se već odavno obratili, makar što se tiče cjeline i našega optio
fundamentalis. Nije li to dovoljno i nije li s time stvar u redu?! Nismo li mi
već odavna „beati possidentes“ Duha Svetoga? Što nam više treba i čemu
stalni poticaji i uzbune? Dakle, može se mirno i bez uzbune! Tako mi često
i rado brkamo živo trajanje Crkve s ustaljenim navikama u kojima smo se
našli i ugnijezdili, mentalno i egzistencijalno. Odveć lako opravdavamo svoju
nepokretljivost i inertnost duha i srca za vjernost dobroj starini i prema već
odavno prokušanim stvarima i navikama. Ne volimo svete ludosti, pa makar
one bile i jedini spas. Razlog takvom našem uvjerenju da ostanemo oni
stari, potomstvo starih naraštaja i sljedbenici stoljetnih običaja, gledamo u
činjenici da ne možemo izmijeniti vanjske okolnosti. Ako smo dobri, eto nam
obrazloženja da nemamo potrebe postati i bolji. Jedna nas krepost ovlašćuje
za drugu pogrešku! Mi pripadamo ljudima koji se rado i često tiskaju oko
ispovjedaonice i koji često misle da kad priznaju neku pogrešku da je ne
trebaju i ostaviti. Što je već oduvijek bilo tako, mislimo, nema potrebe da
danas bude drukčije i što se prije od drugih nije tražilo, ne bi smjeli ni Bog,
ni poglavar, ni vrijeme ni od nas danas tražiti. Budući da više ne činimo
grijeha prošlih vremena tako upadljivo, u napasti smo da nam se pričini da
ih više ni nemamo. Ali, iako oni nisu tako jasno kodificirani u crkvenom
pravu i ispitu savjesti, ne znači da ne postoje i da s njima nismo okovani.
Nemojte misliti, draga braćo, da u ovom prikazu stanja i prilika pretjerujem.
Ja uopće ne prikazujem današnje prilike, nego one koje su bile oduvijek, koje
se najčešće i ne primjećuje ili ih se ne želi priznati, a tu su s nama i u nama.
Ja, naime, stvaram samo jedan aprioristički zaključak koji je za nas, kao i
za svako vrijeme, vrlo neugodan. Naime, ako nam Božja riječ kaže da nam
je potrebno svagdašnje obraćenje, da stalno griješimo, onda mora biti nešto
što baš nije u redu i za što je potrebno obraćenje. A to što se mora pokorom
promijeniti nije stoga beznačajno i manje bitno, jer je tobože uvijek bilo tako.