SUSTAVI UPRAVLJANJA OKOLIŠEM - Kemijsko-tehnološki fakultet

Kemijsko-tehnološki fakultet, Split
Zavod za kemiju okoliša
dr. sc. Marijo Buzuk, doc.
SUSTAVI UPRAVLJANJA OKOLIŠEM
(interna nerecenzirana skripta)
Split, 2013.

1 TEHNIKA I TEHNOLOGIJA
1.1 Definicija
Riječi tehnika i tehnologija visoke su učestalosti, obje preopterećene, tradicijski
višeznačne i značenjski neprozirne. Na pitanje obuhvaća li tehnologija sadržaj "sve ono što je
stvorio čovjek i njegovi preci", u tome se radu pokušalo odgovoriti kulturologijski,
jezikoslovno i sustavnosno.Riječ tehnologija, kao naziv za jednu od znanosti, nepotrebno
potiskuje riječ tehnika koja označuje područje ljudskog djelovanja. Ustanovljeno je da za oba
naziva termina nije moguća jednoznačna definicija, ali je razgraničeno kada upotrebljavati
pojedinu riječ, a osobito, kada izbjegavati riječ tehnologija. 1
Tehnika je umjetnost. I sama riječ potječe od stare grčke riječi τε′ χνη (e. tehne, nj.
techne) koja između ostalog, znači i umjetnost. I baš su drevni τε′ χνη τε′ χνη Grci,
poigravajući se naslijeđenim, krutim umjetničkim pravilima pronalazili nove postupke kojima
su u svoje radove udahnuli nikad prije viđenu zbiljnost i prirodnost, u čemu prethodno nije
uspjela nijedna druga kultura.
Tehnika je spretnost, vještina, umijeće. Kod Grka riječ τε′ χνη nije značila samo
umjetnost, već i obrt, zanat. Umjetnici su istovremeno bili zanatlije, koji su nadahnuti
materijalima stremili savršenstvu ljepote i kvalitete, istodobno praveći praktične stvari
umjetničkoga dojma i uporabne vrijednosti.
Prema navodima jednoga madžarskoga znanstvenika, postoji oko 160 definicija
tehnike.
Definicija tehnike u World Book Encyclopedie glasi: "Tehnika upućuje na sva umijeća
koja ljudima omogućuju da svoje izume i otkrića uporabe za zadovoljavanje svojih potreba i
želja. Otkako postoje, ljudi su radili kako bi proizveli hranu, odjeću i skloništa, ali i kako bi
zadovoljili svoje želje za dokolicom i udobnošću. Tijekom tisućljećja ljudi su izumili alate,
strojeve, materijale i postupke koji olakšavaju rad. Isto tako, otkrili su kako ukrotiti vodu,
vjetar, paru, elektricitet i druge oblike energije, čime su povećali djelotvornost svog rada."
Također, tehnika je naziv za skup metoda, ili znanstveno ili iskustveno formuliranih
rješenja za primjenu i provođenje znanstveno definiranih, ili u praksi otkrivenih spoznaja pri
zadovoljavanju zahtjeva i potreba zbiljskog života, u gospodarskoj proizvodnji i razmjeni, u
znanosti, medicini, zdravstvenoj zaštiti, umjetničkim ostvarenjima, u domaćinstvima ili pri
organiziranju osobnoga života i sl.
1 RAZNOZNAČNOST NAZIVA TEHNIKA I TEHNOLOGIJA, Ljiljana Šarić Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Trg. J. Strossmayera 2, HR-10000 Zagreb, Hrvatska; Igor Čatić, Fakultet strojarstva i
brodogradnje, Sveučilište u Zagrebu, Ivana Lučića 5, HR-10000 Zagreb, Hrvatska Mehanizacija šumarstva,
23(1998)3-4, 157-162.
2

Još jedna definicija tehnike glasi (Kukoleč): Tehnika je znanstveno područje (skup
znanstvenih grana) koje, polazeći od općih zakona fizike, kemije, biologije itd, proučava u
prvome redu primjenu navedenih znanstvenih dostignuća u proizvodnji, uz istodobno
istraživanje novih mogućnosti i projektiranje novih rješenja, njihovu provjeru, uvođenje u
život i daljnje razvijanje. Za tu definiciju čini se primjerenijim naziv tehničke znanosti.
Jedna od definicija tehnike ukazuje na stvaranje i uporabu tehničkih dostignuća, te na
njihov utjecaj na društvo u cjelini. Potječe iz Smjernice VDI "Vrednovanje tehnike" gdje je
definirana kao:
- skup uporabnih, umjetno načinjenih tvorevina: artefakata ili tehničkih sustava
- skup čovjekovih djelovanja i uređaja u kojima nastaju sustavi stvari
- skup čovjekovih djelovanja tijekom kojih se rabe sustavi stvari.
U tehnološkom razvoju sve značajniju ulogu imaju i društveno-humanističke znanosti
pri ocjeni, vrednovanju te odbacivanju ili prihvaćanju novih tehnoloških rješenja. Za tu
sveobuhvatnu povezanost tehnike, društva, ali i gospodarstva, valja pronaći odgovarajući
naziv.
U svakodnevnici se često susreće riječ inženjerstvo. Koje je značenje tog naziva?
Prema J. Burrellu, u engleskome naziv engineering znači: "…profesija primjene znanstvenih
načela pri projektiranju, konstruiranju, izradbi i održavanju strojeva, vozila, energetskih
strojeva itd". Na temelju te definicije, a postoje i drugi dokazi, moguće je inženjerstvo i
tehniku smatrati istoznačnicama.
Zaključujući razmatranja o značenju naziva tehnika, valja razlikovati uporabu riječi
tehnika u svakodnevnom govornom jeziku te njezinu stručnu i znanstvenu uporabu. U
svakodnevnici će se sigurno i dalje upotrebljavati sintagme (riječne/leksičke skupine) tehnika
sviranja trube, građevinska ili ratna tehnika (u smislu sredstava rada ili opreme). Ali, u
znanstvenoj i stručnoj uporabi valja određenije upotrebljavati pojmove tehnika i tehnologija
što znači, jasno ih razlikovati.
Izvorna definicija tehnologije potječe od J. G: Beckmanna. On je 1777. tehnologiju
definirao kao sveobuhvatnu znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva. Ta
je definicija duboko smislena i valjalo bi je primjenjivati u smislu najopćenitije definicije
tehnologije. U današnjem vremenu tehnologiju se određuje kao skup spoznaja i stvari koje se
izravno upotrebljavaju kod čvrstih socijalnih, kulturnih ili drugih potreba društva."
Još jedna definicija opisuje tehnologiju kao znanstveno područje koje proučava
mehaničke, kemijske, toplinske, termokemijske, elektrokemijske, biokemijske i slične
procese, istražuje nove mogućnosti takvih procesa i proučava mogućnost projektiranja njihova
uvođenja u proizvodnju. Ta je definicija spoj definicije tehnike i tehničkih znanosti.
Iz navedenih definicija proizlazi da je u četiri od pet slučajeva tehnologija definirana
kao znanost.
3

1.2 Razlika između tehnike i tehnologije
Na temelju lingvističke raščlambe navedenih naziva, valja načiniti jasnu razliku
između tehnike i tehnologije. Riječ tehnika označuje polje djelatnosti. Hijerarhijski, značenja
riječi društvo i tehnika (sustavi) iste su razine; oba su pojma ujedno i natpojmovi (nadsustavi)
koji obuhvaćaju neke potpojmove (podsustave), a povezuje ih i značenjska odrednica polje
djelovanja. I prema logičkim načelima oni su usporedivi.
Tehnologija je u svakome slučaju znanost te se kao znanost može povezivati s drugom
znanošću, što društvo nije, a društvene znanosti jesu.
Dakle, o čemu bi mogao raspravljati skup Društvo i tehnologija? U prošlosti bi na
zamišljenome sličnome skupu ljudi vjerojatno raspravljali o utjecaju kamene oštrice ili
kamene sjekire (tehnika) na razvoj skupine (društvo), tj. kako najbolje uporabiti tu tvorevinu
kao sredstvo rada, oruđe ili kao sredstvo uništenja, oružje ili po potrebi oboje. Nevjerojatno je
da bi oni raspravljali o znanosti koja tumači kako se od kamena pronađena u prirodi (sirovina)
pravi kamena sjekira (tvorevina).
Želi li se znanstveno proučavati povezanost i međudjelovanja društva i tehnike, mora
postojati i odgovarajuća znanost. A definiciji te znanosti odgovara već navedena izvorna
definicija tehnologije, bekmanovska tehnologija.
Poruku se može sažeti na sljedeći način. "Nebitno je kako se zove savjetovanje,
osobito ako u svijesti većine naslov odgovara kriterijima svakodnevne uporabe pojedinih
naziva. Osobito se ne mijenja naslov koji je već četiri puta privukao velik broj aktivnih
sudionika, pa ni u slučaju da su autorovi argumenti neoborivi. Pitanje je što jest sadržaj toga
skupa. Skup se bavi odnosom tehnike i društva, pri čemu je nemoguće izbjeći i gospodarske
vidove toga odnosa. U tom se slučaju skup bavi znanošću o materijalnoj kulturi, vršnom
znanošću u Turnerovoj usavršenoj obrazovnoj piramidi znanja, tehnologijom.” Tehnologija
je naziv za znanost, nije naziv istoga reda kao nazivi koji označuju područje djelatnosti ili
samu djelatnost, kao što su to društvo ili tehnika, te se ne mogu ni upotrebljavati umjesto njih.
Riječi tehnika i tehnologija vrlo su visoke učestalosti. Iz specijaliziranoga rječnika
tehnike prešle su u opći jezik i u svakodnevnoj su porabi. Jednu se postupno potiskuje
(tehniku), drugu se upotrebljava kao izraz koji nadomješta sve ostale moguće nazive, jer tu su
osim tehnike i postupak, metoda, način itd. Takvo nametanje anglizma tehnologija, u tom je
slučaju nepotrebno, a u znanstvenim i stručnim krugovima nedopustivo. Potrebna su oba
izraza, tehnika kao naziv za područje ljudskog djelovanja, a tehnologija u smislu znanosti.
Dopuštanje najmanje dviju definicija naziva tehnologija potiče potrebu da se u tom
ozračju ponovno preispita terminologija u Turnerovoj usavršenoj obrazovnoj piramidi znanja,
što je sadržaj posebnoga rada.
Pri suvremenom pristupu definiranju tehnologije moramo imati na umu četiri ključne
komponente:
- tehnička sredstva
- ljudi i njihova znanja
- informacije i dokumentacija
- organizacijska struktura
4

Pod tehničkim sredstvima podrazumijevamo svu opremu i sredstva za rad, kao i
programsku podršku potrebnu za njihov rad.
Sva umijeća i znanja ljudi koja su potrebna za upravljanje opremom i sredstvima za
rad u procesima prerade materijala, što je i najznačajnija komponenta tehnologije se nalazi u
sklopu druge komponente. Oni upravljaju tehničkim sredstvima (a) u što se može uključiti i
projektiranje, a što zahtjeva umijeće, znanje i kreativnost.
Područje informacija i dokumentacije obuhvaća niz pravila i smjernica unutar kojih je
omogućeno uspješno funkcioniranje tehničkih sredstava (a) koja su vođena ljudima (b).
Organizacijska struktura predstavlja akumulirana znanja i informacije potrebne za
uspješno funkcioniranje tehničkih sredstava (a), ljudi (b) i područje informacije i
dokumentacije (d)
1.3 Utjecaj i izazovi tehnologije
POZITIVNI UČINCI tehnologije:
• porast (rast) produktivnosti
- poljoprivreda:
1850. – 1 farmer proizodi za 4 čovjeka
1920. – 1 farmer proizodi za 8 ljudi
1988. – 1 farmer proizodi za 101 ljudi
• redukcija rada (neposredni rad čovjeka u proizvodnji)
- stroj zamjenjuje rad čovjeka:
1850. – rad čovjeka 13%. životinje 52%, stroj 35%
1990. – rad čovjeka 1%, životinje 1%, stroj 98%
• lakši i sigurniji rad (čovjeka)
- npr. rudnici
• rast životnog standarda
- transport:
1840. – kočije
1990te – automobil
- elektrika:
1840. – lampa, igla
1990te – el. lampa, šivača mašina, ...
IZAZOVI TEHNOLOGIJE:
• suzbijanje nepoželjnih učinaka tehnologije:
- suzbiti nezaposlenost otvaranjem novih radnih mjesta
- redukcija zagađivanja
- pronalaženje novih alternativnih energetskih izvora
- razvoj recikliranja
• prevencija:
- spriječiti nastajanje nepoželjnih učinaka – to radi procjenja tehnologije
• 3) razvijanje:
- širenje, prijenos poželjnih tehnologija na društvož
5

1.4 Suvremene podjele tehnologije
• KLASIČNE TEHNOLOGIJE 1
- značajke:
- visoko korištenje sirovina, materijala i energije, radne snage (po jed. proiz.)
- negativni utjecaji na ekosustave
- eksploatacija i prerada ruda
- crna i obojena metalurgija
- eksploatacija i prerada ugljena
- eksploatacija i prerada nemetalnih minerala
- proizvodnja građevinskih materijala
- termoelektrane
• KLASIČNE TEHNOLOGIJE 2
- značajke:
- visoko korištenje sirovina, materijala i energije, radne snage (po jed. proiz.)
- negativni utjecaji na ekosustave
- kapitalna intenzivnost u izgradnji velikih, kompleksnih sustava
- metaloprerađivačka industrija
- metalurgija
- brodogradnja
- automobilska industrija
- bazna i prerađivačka kemijska industrija
• VISOKE TEHNOLOGIJE (GENERIČKE)
- značajke:
- temeljenost na znanstveno-istraživačkom i razvojnom radu (IR radovi)
- utjecaj na večinu gosp. djelatnosti
- kratak životni vijek proizvoda i proizvodnog procesa
- visok rizik u investiranju
- neznatan ili nikakav negativni utjecaj na ekosustave
- povećana kvaliteta, funkcionalnost, pouzdanost i raspoloživost proizvoda
- trend pada troškova proizvodnje i utroška materijala i energije po jedinici
proizvoda
- visok stupanj korištenja informacijeske i kompjutorske tehnike
- troškovi vezani za istraživanje i razvoj su najmanje 2x veći u odnosu na
klasične tehnologije
- to su skupe tehnologije koje se stoga u početku najčešće razvijaju u sklopu
velikih vojnih kompleksa, a tek kasnije u civilnom sektoru
- mikroelektronika
- inf. tehnologije
- digitalne komunikacije
- suvremene tehnologije
- tehn. novih izvora energije
- tehnologije temeljene na kemijskom i genetskom inženjerstvu
- CAD/CAM tehnologije
- svemirske, biokemijske tehn.
- tehn. novih materijala i novih tehn. postupaka
- tehn. optičkih vlakana i dr.
6

2 EKOSUSTAV
2.1 Definicija
Ekosustav je skup biotskih i abiotskih elemenata i procesa koji imaju utjecaja na
ponašanje i život određene jedinke u definiranom prirodnom okruženju. Svaki ekosustav ima
svoje karakteristične biotske i abiotske elemente i svako dodavanje novih elemenata u taj
sustav često zna imati vrlo negativne posljedice, a u ekstremnim slučajevima čak može doći
do izumiranja pojedinih vrsta koje su živjele u tom ekosustavu.
Ekosustav (ekosistem, biogeocenoza) je osnovna organizacijska jedinica prirode, u
kojoj su živa bića i njihov neživi okoliš prostorno i vremenski ujedinjeni protokom energije i
kružnim tokovima tvari, te koja posjeduje za nju karakteristične informacijske sadržaje,
sposobnost samoorganizacije, samoobnove i samoodržanja. To je jedinstvo životne zajednice
i njezina neživa okoliša s osebujnim i kroz to prepoznatljivim strukturnim i funkcionalnim
obilježjima. (Ekološki leksikon, 2001).
Iz gore spomenutog, ekosustavom možemo nazvati svu floru i faunu jedne sredine
kao i svu neživu prirodu koja je okružuje i vrši na nju razne utjecaje.
U ekosustavima postoje veoma složeni odnosi između vanjske sredine, kao i između
samih organizama. Ovi odnosi predstavljaju uvjet održanja organizama i njihovih zajednica i
čine da ekosistem predstavlja jednu visokoorganiziranu cjelinu.
Kroz živu i neživu prirodu materija neprestano kruži. Svi kemijski elementi bivaju
absorbirani od strane od strane živih bića, prolaze kroz niz različitih organizama, da bi najzad
bili vraćeni u okoliš. Odatle ih živa bića ponovo uzimaju i njihovo kruženje se dalje
nastavlja. Zajedno sa proticanjem energije promet materije predstavlja neophodnu osnovu
života. Kruženje materije i proticanje energije moguće je jedino u okviru ekosustava.
U ekosustavu se mogu razlikovati tri vrste odnosa između komponenata ekosustava:
• Akcija – predstavlja utjecaj kompleksa ekoloških faktora tj. biotopa
• Reakcija – je utjecaj koji živa bića ostvaruju na stanište
• Koakcija – predstavlja uzajamne utjecaje između samih organizama jedne biocenoze
• BIOTOP - stanište, uže životno područje biljaka i životinja
• BIOCENOZA - životna zajednica raznovrsnih biljnih i životinjskih organizama na
određenom staništu (mikrobiocenoza, zoocenoza, fitocenoza)
• EKOSUSTAV - biotop + biocenoza
- osnovna funkcionalna ekološka jedinica koja uključuje sve fizičke, kemijske i
biološke značajke staništa kao i organizme koji žive u njima
Ekosustav je pod stalnom mijenom ali veličina i brzina nisu uvijek iste. Većinom su te
promjene postepene i reverzibilne, no nekad su one brze i velike magnitude, te mogu biti
nepovratljive. Primjeri ovako ekstremne promjene ekosustava su: zagađenje jezera, sječa
šuma, isušivanje močvara i sl.
7

2.2 Podjela ekosustava
Postoje različiti kriteriji za podjelu ekosustava poput energetskog ili prema osobinama
samog ekosustava (klimatski čimbenici, priroda bitopa, sastav staništa, sastav vegetacije).
Ljudski ekosustav je kompleksni kibernetički (Kibernetika je dio znanosti o općim
zakonitostima procesa upravljanja, reguliranja, dobivanja, pohranjivanja, pretvorbe i prijenosa
informacija u sustavima neovisno o njihovoj prirodi) sustav koji istražuje ekološke aspekte
ljudske zajednice, tako da obuhvaća više faktora koje utječu na okoliš i to poput: ekonomske,
socio-političke strukture, psihološke itd.
Agroekosustav se može smatrati kao podskupinom ekosustava. Kao što i ime govori,
izvor agroekosustava leži u ljudskoj aktivnosti-poljoprivredi. No, agroekosustav nije
ograničen samo na konkretnu poljoprivrednu proizvodnju npr. agroekosustav farme, već
uključuje i područja koja su pod utjecajem ove ljudske djelatnosti (krave i globalno
zagađenje).
2.3 Okoliš 2
Okoliš predstavlja okruženje u kojem organizacija ili životna zajednica djeluju.
Okoliš mogu predstavljati voda, zrak, zemlja zemljište itd. Također nju predstavljaju flora,
fauna i čovjek, kao i odnosi koji vladaju njima.
Okoliš se može tumačiti u užem i u širem smislu. U prvom slučaju ona predstavlja
neposrednu sredinu u koju ulaze individue i neživa priroda koja je neposredno vezana za njih.
U širem smislu okolina se može promatrati promatrati kao globalni sustav. Ona predstavlja
kompleks svih utjecaja koji na floru ili faunu djeluju na onom mjestu na kojem one žive.
Takvi utjecaji dolaze i od nežive i od žive prirode u sredini koja okružuje biljke i životinje i
čovjeka.
Kada se upiše riječ okoliš u pretraživač izlaze lijepe slike prirode, što može biti
zabluda da je to okoliš...Okoliš su i gradovi i sela i sl.
Prema Zakonu o zaštiti okoliša RH: “Okoliš je prirodno okruženje: zrak, tlo, voda i
more, klima, biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao
dio okruženja kojeg je stvorio čovjek”.
U dokumentima UN i EU, okoliš (eng.environment) se definira kao: prirodni
resursi abiotski i biotski, kao što su to zrak, voda, tlo, fauna i flora i uzajamno
djelovanje među tim faktorima.
Značenje se međutim ubrzo ograničilo samo na jedan živi organizam, na čovjeka.
Odatle proizlaze definicije iz brojnih rječnika i Europske ekonomske zajednice (1991) koje
utvrđuje prihvaćeno značenje pojma okoliš kao “ skupa elemenata koji, svojim složenim
vezama, tvore okvir, okolinu i životne uvjete čovjeka i društva”. Naglasak je dakle
stavljen na čovjeka u središtu svijeta, u najčišćoj zapadnoj ideologiji judeo-kršćanske
tradicije, s čovjekom odvojenim od ostalog dijela svijeta.
2 Dr. Krsto Mijanović, Agroekologija, Agromediteranski fakultet "Džemal Bijedić" Mostar.
8

3 ZAŠTITA OKOLIŠA, ZAŠTITA
PRIRODE, EKOLOGIJA
3.1 Definicija 3
Zaštita prirode (eng. “Nature conservation”, “Nature protection”, njem.
“Naturschutz”) je područje kojemu je zadaća očuvanje rijetkih i ugroženih biljnih i
životinjskih vrsta, rijetkih, ugroženih ili primjerno građenih životnih zajednica i njihovih
staništa (biotopa), preostalih, prvobitnih ekosustava, kao i očuvanje, njega i unapređivanje
krajobraznih područja koji se odlikuju posebnom ljepotom, biodiverzitetom, općim
gospodarskim i rekreativnim načenjem, ili koji su po svojem prostranstvu, građi i funkcijama
od općeg značenja za biosferu.
Nasuprot tome, terminom zaštita okoliša (eng.”Environmental protection”,
Environmental control”, njem. “Umweltschutz”) naziva se područje kojemu je zadaća
očuvanje zdravog životnog okružja. Zaštita okoliša određuje granice raznih vrsta opterećenja,
predlaže zakonske propise, uvodi preventivne i reparativne tehničke mjere za održanje
potrebne kakvoće zraka, vode, tla, i prehrambenih proizvoda, i utvrđuje pravila u ophodnji s
raznim biotskim i abiotskim faktorima životne sredine. Zaštita prirode i zaštita okoliša usko
su povezane.
Prva se više shvaća kao biološka, a druga kao tehnička zaštita okoliša, prva više u
ekocentričnom, druga u antropocentričnom smislu. • Teškoće njihova razgraničenja leži
već u samoj definiciji “prirode” i “okoliša”. To su uzroci mnogih nesporazuma koji se
očituju u upravnoj i političkoj praksi.
Razlike između koncepta zaštite prirode i one zaštite okoliša mogu se shematski prikazati:
Osnovne razlikovne karakteristike Zaštita prirode Zaštita okoliša
Objekt
priroda i krajolik kao sustav
aktivnosti u prirodnim razvojnim
tokovima, uz naglasak na biotskoj
komponenti po znanstvenim,
etičkim i estetskim kriterijima
okoliš kao sustav odnosa u vezi s
ljudskim potrebama ili interesima s
obzirom na prirodu, prije svega iz
gospodarskih i zdravstvenih
razloga
Mjerila vrijednosti ekocentrična antropocentrično
Ciljevi
-nesmetani razvoj
-prirodna cirkulacija u prirodi na
temelju samoregulacije
-trajan razvoj okoliša kako bi se
mogao koristiti
-materijalna efikasnost cirkulacije u
prirodi
Metodika zaštite ekološka-prirodna-samoregulacija tehnička rješenja
3 Carter, N. (2004) : Strategije zaštite okoliša – Ideje, aktivizam, djelovanje, Barbat, 383 str.
Zagreb.
9

Danas se termin ekologija upotrebljava u mnogo širem smislu, i to u smislu vrlo
opsežnog strukovnog područja. 4
Ekologija (grčki “oikos” = dom, kuća, nastamba, obitavalište, stanište ili domaćinstvo
i “logos” = znanje, govor ili smisao) jest znanost o domaćinstvu prirode, o međusobnim
utjecajima žive i nežive prirode, o ovisnosti živih bića i njihove životne sredine.
U tom ju je smislu prvi put spomenuo njemački biolog Ernst Haeckel 1866.. U drugom
dijelu njegove knjige “Generalle Morphologieder Organismen”, na stranici 286. naći ćemo
sljedeću definiciju: “Pod ekologijom podrazumijevamo cjelokupnu znanost o odnosima
organizma prema vanjskom svijetu, u koji u širem smislu ubrajamo sve egzistencijalne
uvjete. Oni su djelomice organske, djelomice anorganske prirode. Ekologija proučava
odnose među živim organizmima, kao i njihov utjecaj na okoliš u kojem obitavaju, te utjecaj
tog okoliša na njih.
No ekologija se često pogrešno izjednačava sa pojmom zaštite okoliša, pa se termin
ekološki vrlo često može čuti u izmijenjenom smislu u svakodnevnom govoru. Primjerice,
često se govori o “ekološkim proizvodima”, “ekološkoj hrani”, “ekološkoj svijesti”,
“ekološkim udrugama” kada se zapravo žele istaknuti različita nastojanja za očuvanjem
okoliša.
Mnogi ekolozi naglašavaju važnost zaštite okoliša i aktivno u njoj sudjeluju, što
proističe iz njihovih istraživanja, no pogrešno je politiku, tehničke mjere i nastojanja za
očuvanjem prirodnog i zdravog okoliša poistovjećivati s ekologijom. Ekologija se, osim onih
iz biologije, koristi i saznanjima iz kemije, fizike, matematike, te brojnih drugih prirodnih
znanosti.
3.2 Terminologija 5
Vratimo se sad na Zakon o zaštiti okoliša iz 1994.
• U preambuli tog zakona zakonodavac je definirao neke osnovne pojmove iz područja
zaštite okoliša koji se spominju u zakonu.
Definicije pojmova su sljedeće:
• Okoliš je prirodno okruženje: zrak, tlo, voda i more, klima, biljni i životinjski svijet
u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio
čovjek,
• Kakvoća okoliša je stanje okoliša izraženo fizikalnim, kemijskim, estetskim i
drugim pokazateljima,
• Ekološka stabilnost je sposobnost okoliša da prihvati promjene prouzročene
vanjskim utjecajem i da zadrži svoja prirodna svojstva,
• Biološka raznolikost je sveukupnost živih organizama, koja obuhvaća raznolikost unutar
vrsta, među vrstama i ekosustavima na određenom području,
• Zahvat u okoliš je svako trajno ili privremeno djelovanje čovjeka koje može narušiti
ekološku stabilnost ili biološku raznolikost okoliša ili na drugi način može nepovoljno utjecati
na okoliš,
4 Đikić, D. i dr. (2001) : Ekološki leksikon, Barbat, , Zagreb.
5 Narodne Novine
10

• Emisija je ispuštanje ili istjecanje tvari u tekućem, plinovitom ili krutom stanju, ili
ispuštanje energije (buka, vibracija, radijacija, toplina) te mikrobiološkog onečišćavanja iz
određenog izvora u okoliš,
• Imisija je koncentracija tvari na određenom mjestu i u određenom vremenu u okolišu.
• Onečišćavanje okoliša je promjena stanja okoliša koja je posljedica štetnog djelovanja ili
izostanaka potrebnog djelovanja, ispuštanja, unošenja ili odlaganja štetnih tvari, ispuštanja
energije i utjecaja drugih zahvata i pojava nepovoljnih po okoliš,
• Onečišćivač je svaka pravna ili fizička osoba čije djelovanje posredno ili neposredno
uzrokuje onečišćavanje okoliša,
• Štetna tvar je tvar čija su svojstva opasna za ljudsko zdravlje i okoliš s dokaznim akutnim i
kroničnim toksičnim učincima, vrlo nadražujuća, kancerogena, mutagena, nagrizajuća,
zapaljiva i eksplozivna tvar, ili tvar koja u određenoj količini i/ili koncentraciji
ima takva svojstva,
• Rizik po okoliš je vjerojatnost da će neki zahvat posredno ili neposredno prouzročiti štetu
okolišu ili ugroziti život i zdravlje ljudi,
• Opasnost po okoliš je prekomjerni rizik koji zbog visokog stupnja vjerojatnosti nastanka
događaja ili opsega moguće štete naokoliš, zahtijeva mjere koje su posebno propisane,
• Šteta u okolišu je oštećenje ili gubitak prirodne funkcije sastavnih dijelova okoliša,
prouzročena gubitkom pojedinih sastavnih dijelova i/ili unutarnjim poremećajem
odnosa i prirodnog tijeka, nastalog zbog ljudskog djelovanja,
• Ekološka nesreća je izvanredni događaj ili vrsta događaja prouzročena djelovanjem, ili
utjecajima koji nisu pod nadzorom i imaju za posljedicu ugrožavanje života ili zdravlja ljudi i
u većem obimu nanose štetu okolišu,
• Ugroženi okoliš je stanje nastalo onečišćavanjem većih razmjera okoliša na određenom
području za koji se na temelju ovoga ili posebnog zakona, propisuju posebne mjere radi
uspostavljanja prijašnjeg stanja ili novog stanja određenog dijela okoliša, oporavka prirodne
zajednice ili obnove prirodnog izvora radi poboljšanja kakvoće življenja
3.3 Zagađenje-stara stvar
Uz to što se u posljednje vrijeme izrazito puno piše i govori o tzv. krizi okoliša, nije
ništa novo u ideji da, povijesno gledano, čovjek uništava svoj okoliš od vremena kad je
zakoračio na Zemlju.
• Otkrićem vatre, postankom čovjekalovca i počecima poljoprivrede započinje čovjekovo
oblikovanje prirode, antropizacija okoliša. (790 000 g)
• Tradicionalna antropizacija okoliša je, primjer neprirodnog gospodarenja zemljištem (“land
management”), primjerice, to je proces čovjekovog krčenja šuma koje se provodi od stvaranja
prvih naselja, a svakako najmanje od prije 4.000 godina p.n.e..
• Šume su iskrčene iz područja današnje Sahare i Arapskog poluotoka prije nekih 5.000 g
p.n.e..
• U Kini taj proces počinje oko 2.000 g. p.n.e., a u Americi proces uništavanja šuma radi
stvaranja pašnjaka i naselja započinje oko 1860.
11

• Brojne stare civilizacije razvojno su oslabile ili čak u potpunosti nestale zbog neodržive
upotrebe prirodnih resursa.
• U Mezopotamiji, primjerice, intenzivno navodnjavanje u poljoprivredi i prateća salinizacija
polja i zaslanjivanje izvora razrušile su temelje Sumeranske civilizacije.
• Područje Mediterana trpilo je u to staro doba od deforestacije i erozije tla kao posljedica
intenzivnog naseljavanja.
• U dolini Inda i prašumama Maya izrazita deforestacija dovela je do erozije tla i do kolapsa
visoko razvijenih civilizacija.
• Ljudske aktivnosti u prošlosti dovele su do nestajanja (ekstinkcije) brojnih životinjskih vrsta
praktički od rane predhistorije.
• Primjerice, veliki američki bizoni i mnoge vrste konja danas više, praktički, ne postoje.
Danas su u fokusu javnosti unaprijeđenje ljudskog zdravlja i života, dok problemi
vezani za okoliš, koji direktno utječu na ljudsko zdravlje postaju aktualni onda kada oni
postaju vidljivi. U doba velike industrijalizacije zapadnih država isključivo se gledalo na
ekonomski učinak svega što je rađeno, a ekologija je jednostavno bila potpuno zanemarena.
Tek kad su nastali ozbiljni problemi u obliku kiselih kiša i velike količine sitnih čestica u
zraku, zapadne zemlje su počele pridavati određenu pozornost ekologiji i to samo kod
rješavanja trenutno vidljivih problema.
3.4 Zakonske odredbe u zaštiti okoliša
Među prvim primjerima legislative u zaštiti okoliša bio je i Zakon o lužnim solima
(Alkali Act) koji je donijet 1863. u Velikoj Britaniji, dok je u SAD prva zakonska
mjera protiv onečišćenja zraka proglašena 1876. u St Louisu.
Zanimljivo je da su prve zamisli trajno održivog razvoja bile provedene na području
većeg dijela današnje Hrvatske ( i srednje Europe) u šumskom gospodarstvu Uredbom o
šumama carice Marije Terezije iz 1769. u kojoj se propisuje:
Trajno očuvanje šumske površine bez obzira na starost sastojina;
• Trajno iskorištavanje samo prirasle drvne mase tako da je ukupna drvna masa
konstantna ili se povećava (ODRŽIVI RAZVOJ);
• Kontinuirani godišnji prihod na temelju godišnjeg prirasta;
• Održavanje svih funkcija šume radi opće dobrobiti.
Zagađenje zraka također nije nešto novo. Još 1306. manufakturisti u Londonu donijeli su
Zakon o zabrani gorenja ugljena u centru.
Prvu polovicu 20. st. u filozofiju zaštite okoliša definiraju tzv. konzervacijski i
prezervacijski pokreti. Konzervacijski pokret uspostavio je čvrste temelje kad je većina
zemalja malo pomalo usvajala strategije za rješavanje brojnih “ekoloških” problema, koji su
se protezali od regulacije industrijskog onečišćenja do stvaranja nacionalnih parkova.
12

Iako pripadaju istom razdoblju konzervacionizam i prezervacionizam se ipak u
nijansama razlikuju.
Konzervacionizam je pristup upravljanju Zemljom koji naglašava djelotvorno
očuvanje prirodnih resursa kako bi se mogli razvijati za dobrobit budućeg društva.
Prezervacionizam je pristup koji se temelji na stavu o poštovanju prirode, osobito
divlje, koji zastupa zaštitu prirode od svakog oblika razvoja. Dakle prezervacionizam, u
osnovi, negira svaki razvoj.
3.5 Moderno doba
• 1972 Konferencija o okolišu u
Stockholmu
• 1992 Konferencija o Zemlji u Riu
• 1997 Sastanak Rio +5 u New Yorku
• 1997-2002 5 Pripremnih sastanaka
(posljednji u lipnju 2002 na Baliju)
• 2002 Svjetski samit o održivom
razvoju u Johannesburgu.
Jedan od najznačajnijih rezultata Stockholmskog sastanka je uspostava United
Nations Environment Programme (UNEP) s ciljem da koordinira i vodi brigu o
međunarodnim inicijativama i projektima u području zaštite okoliša. Značajni iskorak desio se
je 1984. kada je UNEP (zajedno sa World Wild Fund for Nature and International Union for
the Conservation of Nature) objavio “World Conservation Strategy”. Taj je dokument ustvari
prospekt za očuvanje okoliša (“environmental conservation”), sa jasnim naglaskom na potrebi
zaštite prirode i prirodnih resursa. Dokument uglavnom ignorira pitanje razvoja, i ljudsku
potrebu za hranom i resursima.
Zakoni koji upravljaju procesima prirodnih sustava su fiksni i nepromjenjivi; na taj
način mogućnost da se značajno poboljšaju rezultati gospodarenja resursima ovisiti će
isključivo o našoj sposobnosti da modificiramo društvene sustave da bi, s tim poboljšanjem
bolje služili našim dugoročnim interesima u prirodnom svijetu.
3.6 Zakonska regulativa u RH
Pridruživanje Republike Hrvatske Europskoj Uniji predtavlja izazov u usaglašavanju
legislative u području zaštite okoliša.
Europska zajednica, prema Ugovoru iz Maastrichta (1993), koji su prihvatile sve
ondašnje zemlje članice, slijedi sljedeće ciljeve u pogledu zaštite okoliša:
• očuvanje i zaštitu okoliša i poboljšanje njegove kakvoće,
• zaštitu ljudskog zdravlja,
• pažljivo i razumno iskorištavanje prirodnih
resursa,
• unapređenje mjera za rješavanje regionalnih i
globalnih ekoloških problema.
13

Bijela knjiga (“White Paper on the Preparation of the Associated Countries of Central
and Eastern Europe for Integration into Internal Market of the Union”, COM(95) 163
final 03.05. 1995) određuje principe i zakonske akte koji omogućuju jedinstveno unutarnje
tržište te time navodi one direktive koje treba što žurnije uskladiti s nacionalnim
zakonodavstvom jer se prije svega odnose na unutarnje tržište. “Bijela knjiga” je element
strategije pridruživanja (“pre-accession strategy”). Na području zaštite okoliša u “Bijeloj
knjizi” navode se direktive koje imaju izravne implikacije na tehnološke procese i tržišne
proizvode (EU na dopušta ekološki dumping) ∗ , što čini oko četvrtinu cjelokupnog prava
zajednice (“acquis communautaire”) na području zaštite okoliša.
Zakonodavstvo EU-a u zaštiti okoliša pokriva:
• Proizvode, primjerice kontrolu buke u tehnološkom procesu, kontrolu emisija iz automobila,
kontrolu rizičnih kemikalija u nekim tržišnim proizvodima, kretanje otpada;
• Aktivnosti ili proizvodni proces, primjerice one vrste koje imaju utjecaj na zdravlje u
industrijskoj proizvodnji;
• Kvalitetu okoliša, primjerice zaštita od i kontrola opasnih tvari u vodi, zraku, tlu i bioti, i
njihovu kontrolu u zaštiti prirode i biodiverzitetu;
• Politički proces odlučivanja u zaštiti okoliša, primjerice procjena utjecaja na okoliš, pristup
informacijama i institut javne rasprave.
• Procjenjuje se da potpuna transpozicija, implementacija i institucionalno praćenje acquis
communautaire u nacionalno zakonodavstvo i praksu zaštite okoliša zahtijeva ulaganja više
od pet milijardi eura.
• Ovi su izazovi nužan i neizbježan ulog u modernizaciju Republike Hrvatske.
• Krajnji cilj politike zaštite okoliša mora biti 15.000 US$ GDP per capita, a manje
opterećenja za okoliš nego danas.
∗ Damping (engl. dumping, njem. Schleuderausfuhr, Dumping) je prodaja u inozemstvu proizvoda po cijeni nižoj od važeće u
zemlji proizvođača, odnosno prodaja po cijeni ispod troškova proizvodnje (dampinške cijene često ne pokrivaju ni varijabilne
troškove proizvodnje). Strogo kao poslovna strategija, to je način utvrđivanja spomenutih cijena radi postizanja određenih
ciljeva – osvajanja tržišta nekog proizvoda, tržišta neke zemlje, istiskivanja, odnosno uništavanja konkurencije u zemlji u
kojoj se prakticira damping (u ovom posljednjem slučaju riječ je o tzv. grabežljivom (engl. predatory) dampingu.
14

4 ODRŽIVI RAZVOJ
4.1 Koncept, vizije, budućnost 6, 7
Jedan od osnovnih koncepta ekonomije prirodnih resursa i životne sredine jeste
koncept održivosti, ili održivog razvoja. Usprkos različitim interpretacijama koje se u
literaturi mogu naći, ovom konceptu danas pripada centralno mjesto u razmatranju dugoročne
perspektive opstanka i napretka čovječanstva. Održivost, ili održivi razvoj, se javlja kako kao
suštinski preduvjet, tako i kao krajnji cilj efikasne organizacije brojnih ljudskih aktivnosti na
Zemlji. Sam pojam održivosti nije nov. Njegovi korijeni se mogu naći u djelima klasične
ekonomije, u ranim pokušajima odgovora na pitanje: Kakva je perspektiva razvitka ljudskog
društva? Ne samo Smith, već i Ricardo, a pogotovu Malthus, tragaju za odgovorima na pitanja
vezana za ograničenost prirodnih resursa, prije svega zemljišta, zatim za demografski rast, te
za opadajuće prinose u proizvodnji. U ranoj fazi razvoja ekonomske znanosti, javila se teza o
neminovnosti dugoročnog stacionarnog stanja, bez ekonomskog i demografskog rasta. Po
mišljenu klasika, periodi populacionog rasta i napretka životnog standarda bi se uslijed
djelovanja zakona o opadajućim prinosima, pretvarali u stagnaciju i siromašenje, te je na dug
rok, jedino nulti rast privrede i društva moguć i stabilan.
U daljem tijeku razvoja ekonomije, ova pesimistička teza je bila opovrgavana, od
strane više škola i pravaca. Uglavnom, polazeći od rezultata tehničkog napretka i novih, kako
geografskih, tako i znanstvenih otkrića, ekonomska znanost krajem 19. stoljeća nudi
optimističniju viziju budućnosti čovječanstva. Ipak, početkom dvadesetog stoljeća,
originalnim radovima Graya (1914) i nešto kasnije Hotellinga (1931), postavljaju se teorijske
osnove za analizu optimalne uporabe iscrpljivih resursa.
Neo-klasična teorija rasta, nastala u 20. stoljeću, potpuno negira bilo kakvu potrebu za
stacionarnim stanjem, a pitanje iscrpljivanja prirodnih resursa gube značaj. Znanstvenotehnički
napredak postaje osnovni faktor razvoja gospodarstva i društva, te mu pripada
centralno mjesto i u teoriji. Višedesetljetni period stabilnog rasta svjetske privrede, nastupio
poslije Drugog svjetskog rata, nazvan dobom pantehnološkog optimizma, podržao je
vjerovanje u neograničene mogućnosti znanstveno-tehničkog napretka. Na jednoj strani,
kapitalistički svijet je smatrao da je u okviru kejnzijanske ∗ ekonomske teorije i politike dat
odgovor na sve izazove ekonomske nestabilnosti. Na drugoj strani, pak, socijalistički svijet je
nepokolebljivo vjerovao u ispravnost temeljnih postavki tzv. znanstvenog socijalizma,
nadajući se da će njegovim uključivanjem u život, budućnost čovječanstva biti osigurana.
Sedamdesete godine 20.st. su pokazale svu dubinu zabluda i na jednoj i na drugoj
strani. Pojava stagnacije, istovremene nezaposlenosti i inflacije u privrednom životu
6 Dr Miroslav Kuka POJMOVNE I TEORIJSKE OSNOVE OBRAZOVANJA ZA ODRŽIVI RAZVOJ
7 Radmilo V. Pešić Održivi razvoj
∗
Kejnzijanska ekonomija (također poznata i kao kenzijanizam ili Keynesova škola) je naziv za
makroekonomsku teoriju temeljenu na idejama britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. Kejnzijanski
ekonomisti tvrde kako odluke koje se donose u privatnom sektoru nacionalne ekonomije ponekad dovode do
neefikasnih, odnosno neželjenih makroekonomskih efekata, a koje može suzbiti aktivna ekonomska politika
preko javnog sektora, odnosno monetarna politika centralne banke i fiskalna politika vlade koja nastoji
stimulirati proizvodnju bez obzira na poslovne cikluse.
15

azvijenih kapitalističkih zemalja, definitivno je poljuljala vjerovanje u ispravnost kejnzijaske
teorije i u djelotvornost na njoj zasnovane ekonomske politike. U socijalističkom svijetu,
uprkos snažnom ideološkom pritisku, postajale su sasvim vidljive duboke pukotine u privredi
i društvu, pukotine zbog kojih će se nepuna dva desetljeća kasnije, socijalistički svijet
definitivno srušiti.
Nesumnjivi znaci kraja ere pantehnološkog optimizma nastupili su u vidu tzv. naftnih
šokova, praćenih rastom svjetskih cijena niza sirovina i energetskih inputa. Jedno doba u
razvoju ekonomske misli bilo je završeno; započinjalo je novo, inspirirano, između ostalog,
dostignućima prirodnih znanosti, prije svega fizike, tj. termodinamike, kao i dostignućima
biologije, na prvom mjestu ekologije. Primjena novih teorijskih okvira, omogućila je pojavu
nove discipline, ekonomije životne sredine, čiji se prvi doprinosi vezuju za analizu
ekonomskih aspekata zagađenja, autora Ayresa i Kneesea (1969), Smitha (1972), te Dalya
(1977).
Ipak, daleko najznačajniji korak u razvoju ekonomske teorije predstavljala je pojava
knjige "Zakon entropije i ekonomski proces" autora Nicholas Georgescu-Roegena (1971).
Ovom studijom utemeljen, novi pogled, zasnovan na termodinamičkim konceptima,
doživljava dalju razradu u djelima Mirowskog (1989) i nedavno Bearda i Lozade (1999). U
isto vrijeme kad se pojavila knjiga Georgescu-Roegena, pogledi Meadowsa i suradnika
(1972), posvećeni iscrpljivanju resursa i mogućim granicama rasta, skreću pažnju daleko šireg
kruga svjetske, znanstvene i političke javnosti. Tako se koncept održivog razvoja našao u vrhu
prioriteta međunarodne političke akcije.
U Stockholmu, 1972. godine, na Konferenciji UN o životnoj sredini, inicirano je
osnivanje Programa Ujedinjenih Nacija za životnu sredinu, UNEP. Po tom je uslijedilo
osnivanje nacionalnih agencija za životnu sredinu u većem broju zemalja. Koordiniranom
akcijom nacionalnih i međunarodnih tijela, 1980. godine, proklamiran je program globalne
akcije za poticanje održivosti, tzv. Svjetska strategija očuvanja prirode, od strane
Međunarodne unije za zaštitu prirode. Potom, 1983. godine, od strane OUN, ustanovljena je
Svjetska komisija za životnu sredinu i razvoj, kasnije nazvana Brundtlandova komisija, po
imenu predsjedavajućeg.
Uočavajući opasnost od potencijalnih promjena klime, Svjetska meteorološka
organizacija, WMO i Program UN za životnu sredinu, UNEP, su 1988. ustanovili
Međudržavni panel o klimatskim promjenama, IPCC, koji sa svoje tri radne grupe, ima za cilj
da sakupi sve relevantne znanstvene, tehničke i društveno-ekonomske informacije vezane za
antropogene promjene klime.
Brojne aktivnosti državnih i nevladinih organizacija širom svijeta, dovele su 1992. do
održavanja Konferencije UN o životnoj sredini i razvoju, UNCED u Rio de Janeiru. Na ovoj
konferenciji usvojeni su bitni dokumenti: Okvirna konvencija UN o klimatskim promjenama i
Konvencija o biološkoj raznolikosti. Slijedeće 1993. osnovana je Komisija UN za održivi
razvoj (CSD), sa prvenstvenim ciljem da nadgleda provođenje spomenutih dokumenata i
drugih akata. Tokom devedesetih godina, značajno se širi broj organizacija koje imaju za cilj
poticanje održivog razvoja, među njima treba izdvojiti Odbor međunarodnih institucija za
razvoj i životnu sredinu, CIDIE, te Institut za svjetske resurse, WRI. Mnoge od postojećih
međunarodnih institucija, npr. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, OECD i Svjetska
banka, WB, počinju intenzivno poticanje održivog razvoja. Tako je 1991. počelo djelovanje
16

programa Globalne podrške životnoj sredini, GEF , koji se ogleda u davanju kredita zemljama
u razvoju, za rješavanje ekoloških problema.
Sve navedeno ukazuje na činjenicu da je koncept održivosti danas postao široko
prihvaćen kao uvjet opstanka i napretka čovječanstva. Razlozi za to leže u mogućim
odgovorima na pitanje zašto ekonomska aktivnost mora biti održiva. Na prvom mjestu,
postoje jaki moralni razlozi da današnja generacija ostavi potomstvu u nasljeđe ništa manje
šanse za razvoj, no što ona ima sada. To znači da planeta Zemlja, sa svojim potencijalima, ne
smije biti degradirana od strane postojećih ljudi. Ovakvo razmišljanje se zasniva na teoriji
pravičnosti John Rawlsa (1971), koji ističe fundamentalni princip moralne pravde, sadržan u
podjednakom pravu svakog čovjeka na najšire osnovne slobode, koje ne proturiječe slobodi
drugih. Dakle, pravo sadašnje generacije na iskorištavanje resursa i životne sredine, ne smije
ugroziti isto takvo pravo narednim generacijama.
"Zamislimo da je Zemlja ogromni svemirski brod. Sa svim ljudima koji žive na zemlji
ovaj brod putuje svemirom. Veze sa njihovim matičnim planetama su prekinute. Nema
povratka. Putnici se moraju zadovoljiti zalihama hrane, vode, kisika i energije koje su
preostali na brodu.
S porastom ljudi na brodu smanjuju se zalihe. Istovremeno se povećavaju količine
otpada i štetnih tvari. Život postaje sve teži, zraka za disanje je sve manje.
Neke od putnika ovog svemirskog broda hvata panika. Oni predviđaju skori dolazak
smrti uzrokovan gušenjem, nedostatkom vode i hrane, smrzavanjem. Ostali troše zalihe koje
se bliže svom kraju i ne obaziru se na upozorenja. Oslanjaju se na to da će nekom nešto u
posljednjoj minuti pasti na um, što će dovesti do spasenja svih."
Druga grupa razloga za održivi razvoj je ekološke prirode. Naime, ako priroda
predstavlja vrijednost samu po sebi, tj. ako očuvanje bio-raznolikosti, ili zalihe prirodnih
zaliha ima opravdanje u stavu da je čovjek samo dio prirode, te da nema prava da je
nepovratno mijenja, onda je svaki vid ekonomske aktivnosti kojim se narušava raznolikost
živog svijeta, ili bogatstvo zaliha, neprihvatljiv. Zapravo, ova grupa razloga se isto tako može
svesti na moralne razloge, uz napomenu da se ovdje potencira ne odnos sadašnje generacije
ljudi prema budućim generacijama, već odnos prema ostalim živim bićima, te prirodi u
cjelini.
U jednoj minuti ...
... dogodi se emitiranje ugljikovog dioksida u ukupnoj količini od 38.000 tona.
... ljudi unište 3,5 kvadratnih kilometara šume.
... proizvedemo preko 15.000 tona smeća.
... 90 novih automobila dodatno optereti našu životnu sredinu.
... oko 60.000 tona zemlje biva naplavljeno
... broj stanovnika na zemlji se poveća za 165.
... skoro jedan kvadratni kilometar prirodnih površina se izgubi gradnjom ili
ograđivanjem.
... oko 40 ljudi umire od gladi.
Kao treći mogući razlog za opravdanje koncepta održivosti, može se navesti
ekonomski argument da je održivi razvoj efikasniji. Drugim riječima, nepoštovanje koncepta
17

održivosti, vodi ka neefikasnom privrednom razvoju, u smislu sve većeg rasipanja resursa i
energije, tj. tendencije dugoročnog pogoršanja odnosa inputa i outputa u globalnim
razmjerama.
4.2 Održivi razvoj i zakoni termodinamike 6,7
Bez obzira kom se odgovoru priklonili, pitanje održivog razvoja ima praktični smisao,
pogotovo zbog niza jasnih indikacija da dosadašnji ekonomski razvoj čovječanstva nije bio
održiv. Jedna ozbiljna opomena dolazi od Georgescu-Roegena (1971) i sljedbenika, koji su
ukazali na značajne ekonomske implikacije zakona termodinamike. Prvi zakon koji kaže da
ukupna količina materije i energije u zatvorenom sustavu ostaje ista, ima direktne posljedice
na pojavu rezidualnih tokova ekonomske aktivnosti, tj. zagađenja prirode. Otuda se može
zaključiti da zagađivanje nije posljedica sebičnog, lakomislenog, ili kratkovidnog ponašanja
ljudi, već neminovni pratitelj ekonomske aktivnosti. Pred čovječanstvo se jedino može
postaviti imperativ da tempo zagađivanja sredine bude optimalan, tj. usklađen sa mogućnošću
obnavljanja ravnoteže u prirodi i sa principom ekonomske efikasnosti.
Drugi zakon termodinamike govori da u izoliranim sustavima iznos korisne energije
i materije opada tijekom vremena. Ovaj zakon, poznat kao zakon entropije, ima dalekosežan
značaj. Sam pojam entropije odnosi se na nivo organizacije materije i energije. Što je
organizacija materije i energije veća - to im je korisnost veća, tj. entropija je niža. Važi i
suprotno; što je nivo organizacije niži, tj. što je entropija veća, korisnost je manja. Da bi
materija i energija bila biološki i ekonomski korisna, mora biti organizirana u visoko
strukturiranim oblicima. Sam zakon govori da u izoliranim sustavima, entropija tokom
vremena raste, tj. da nivo organizacije opada. Zapravo, sama definicija pojma vremena se
izvodi iz jednosmjernog toka promijene entropije. Tijek vremena se može shvatiti kao
promjena, tj. porast entropije.
Prethodno izneseni stavovi mogu se sagledati na mnoštvu primjera: sagorijevanjem
sirove nafte visoko organizirana forma materije - energije oslobađa toplotu i rezidualne
plinove, u istoj količini u kojoj postoji u nafti, no nivo organiziranosti se smanjuje, tj.
entropija raste. Pri eksploataciji visoka organizacija materije-energije u mineralnim
sirovinama se koristi, a stanja niske pretvaraju se u stanja visoke entropije, tj. niske
organizacije.
Činjenica je da se neki dijelovi rezidualnih tokova mogu ponovo preobraziti, od stanja
visoke, u stanje niske entropije, putem recikliranja, međutim to zahtijeva dodatnu energiju. Da
bi se dodatna energija oslobodila, nivo entropije se povećava u nekom drugom fizičkom, ili
kemijskom procesu, što ukazuje da su mogućnosti recikliranja, ipak, fundamentalno
ograničene. Dakle, drugi zakon termodinamike postavlja neprobojne granice kontinuiranom
samoobnavljanju prirode, tj. ekoloških sustava. Otuda proističu granice održivog rasta kako
prirode, tako i ljudskog društva. Osnovna poruka Georgescu-Roegena kaže da zakon
entropije, zapravo, osuđuje civilizaciju na opadanje, kada se sve zalihe visoko organizirane
materije-energije, tj. niske entropije, potroše. Jedino što čovječanstvo može racionalnom
akcijom učiniti jeste da odloži taj trenutak, tj. smanjiti tempo porasta entropije na Zemlji.
Međutim, perspektive čovječanstva ipak nisu tako mračne. Prije svega Zemlja nije
zatvoren fizički sistem, jer neprekidno dobiva značajnu količinu solarne energije. Ta energija
se može koristiti za recikliranje dijela otpada i ponovo stvaranje niske entropije (Young
18

1991). Nešto drugačije viđenje iznio je Daly (1987), tvrdeći da je održivi razvoj nemoguć,
pošto je sadašnji nivo korištenja prirodnih resursa i energije toliki da premašuje mogućnost
recikliranja, upotrebom solarne energije. Ostavljajući po strani detaljnu analizu stavova
Dalyja i Younga, jedan bitan moment, vezan za prirodne resurse i energiju na Zemlji, se mora
sagledati. To je mogućnost dobivanja mineralnih resursa sa drugih planeta iz Svemira. Mada
na današnjem nivou razvoja čovječanstva ovo djeluje kao fantastika, nije isključeno da će u
budućnosti to biti moguće, te će perspektive opstanka civilizacije biti sasvim drugačije od
pesimističkih viđenja Georgescu-Roegenovih sljedbenika. No, ukoliko imamo u vidu
današnje mogućnosti, zakon entropije ima nesumnjiv značaj za ekonomiku prirodnih resursa.
4.3 Definicije i značenje održivog razvoja 7
U suvremenoj literaturi se susreće mnoštvo različitih shvaćanja pojma održivosti, te
koncepta održivog razvoja. Moguće je klasificirati sve definicije održivosti u pet grupa.
U prvu grupu spadaju definicije koje kažu da se održivim smatra stanje u kome bilo
korisnost, bilo nivo potrošnje, tijekom vremena, ne opada. Robert Solow (1974) je prvi
istakao zahtjev za međugeneracijskom ravnopravnošću u uživanju prirodnih dobara, u skladu
sa Rawlsovom teorijom moralne pravde. U poznatom radu iz 1974. Solow postavlja zahtjev
da svaka generacija ljudi mora imati podjednako pravo na ubiranje koristi od prirode, tj.
životne sredine, te da samo obrazac gospodarskog razvoja koji to omogućava u tijeku
neograničenog perioda vremena, može se smatrati održivim. Međutim, mjerenje nivoa
korisnosti donosi mnoštvo metodoloških problema, pa se kao donekle pogodniji za analizu
javlja nivo potrošnje. Tako npr. John Hartwick (1977, 1978) definira održivost u smislu
neopadajuće potrošnje čovječanstva, tijekom vremena, te pokušava utvrditi uvjete koji to
omogućavaju.
Da bi spomenuta dva kriterija održivosti bila identična, potrebno je uvesti neke vrlo
restriktivne pretpostavke. Na prvom mjestu, to da čitavo gospodarstvo proizvodi jedno
kompozitno dobro, tzv. jedinstveni agregatni output, zatim da nema rasta, te da se funkcija
korisnosti u ovisnosti od potrošnje ne mijenja tijekom vremena. Iz ovoga se može zaključiti
da definicije Solowa i Hartwicka nisu istovjetne.
Donekle slična prethodnim je i definicija Završnog izvještaja Brundtlandove komisije
(WCED 1987), koja kaže da je održiv razvoj onaj koji zadovoljava sadašnje potrebe, ne
ugrožavajući mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe. Međutim, postavlja
se pitanje šta se smatra prihvatljivim standardom zadovoljenja ljudskih potreba. Kako je na to
pitanje nemoguće dati precizan odgovor, to se i ova definicija smatra nepreciznom.
Po drugoj grupi definicija, održivim se smatra stanje u kom se izvori koriste tako da
buduće proizvodne mogućnosti čovječanstva ostanu očuvane. Ovakva definicija se nalazi u
kasnijim radovima Solowa (1986, 1991), gdje se iznosi nešto slabiji, ali analitički podobniji
kriterij održivosti. Imajući u vidu činjenicu da su preferencije budućih generacija za nas
sasvim nepoznate, te da je danas nemoguće razmišljati o nivou korisnosti koji će pojedini
prirodni resursi pružati budućim generacijama, Solow se opredijelio da kao kriterij održivosti
istakne očuvane proizvodne mogućnosti. To znači da privredni razvoj ima šanse da bude
održiv, usprkos u prošlosti utrošenim nereproduktivnim resursima, ukoliko smanjene zalihe
resursa budu nadoknađene povećanom količinom i kvalitetom fizičkog kapitala, kao i
nagomilanim intelektualnim kapitalom.
Iz navedenog razmišljanja se da zaključiti da postoje značajne mogućnost zamjene
prirodnog, nekim drugim vidovima kapitala. Prema mišljenju Solowa i sljedbenika
19

(Dasgupta i Heal 1979) proizvodni potencijal u bilo kom trenutku ovisi od količine dostupnih
proizvodnih faktora. U proizvodne faktore pored ljudskog rada, ubrajaju se razni oblici
kapitala. Oni se grubo mogu podijeliti na: a) prirodni kapital, tj. prirodne resurse; b) fizički
kapital (npr. zgrade, oprema, strojeve itd.), nastao investiranjem fondova akumulacije; c)
ljudski kapital, u vidu zaliha stečenog znanja i iskustva, sa kojima pojedinci sudjeluju u
proizvodnim procesima; d) intelektualni kapital, kao znanstveni, tehnički i u najširem smislu
kulturni potencijal kojim ljudsko društvo u određenom vremenu raspolaže. Isto tako, kapital
se grubo može podijeliti na prirodni, K N
i čovjekom stvoreni, K H
, kapital u koji se ubrajaju
forme opisane pod b), c) i d). Ovako se može izvesti globalna proizvodna funkcija Q
Q=Q(L, K N
, K H
)
Da bi spomenuti kriterij održivosti bio ispunjen, važno je da ukupna zaliha kapitala,
dakle K N
+K H
, ne opada tokom vremena. Uvjet za to je da postoji određen stupanj zamjene
između različitih oblika kapitala, prije svega prirodnog i fizičkog, a naročito prirodnog i
intelektualnog (Dasgupta i Heal 1979).
Treći koncept definiranja, održivim smatra ono stanje pri kom zaliha prirodnog
kapitala ne opada u vremenu. Ovakva definicija održivog razvoja, prihvaćena od širokog
kruga ekonomista, polazi od pretpostavke da su mogućnosti međusobne zamjene različitih
vrsta kapitala znatno manje no što se ranije smatralo (Barbier i Markandya 1990). Što više,
kako se zalihe prirodnih resursa troše, mogućnosti supstitucije će postajati sve manje. Otuda
proizlazi striktan zahtjev za razvojem koji ne umanjuje zalihe pojedinih prirodnih resursa. Na
ovakvom konceptu održivosti inzistira UNESCO u svojim dokumentima.
Po četvrtoj definiciji održivo je stanje u kom se resursi koriste tako da donose održivi
prinos, ili prirast. Ovo tumačenje održivosti odgovara, prije svega, eksploataciji obnovljivih
resursa. Ako bi se, pak, generaliziralo na sve moguće vrste prirodnih resursa, ovo gledište se
neminovno sukobljava sa činjenicom da su resursi zapravo raznorodni, pa je i prinos koji daju
nemjerljiv, uslijed heterogenosti.
Peta grupa definicija se zasniva na konceptu stabilnosti i uravnoteženja ekoloških
populacija, u toku vremena. Naime, održivim se smatra stanje u kom je zadovoljen minimum
uvjeta stabilnosti i uravnoteženja ekosustava. Stabilnost je osobina koje se odnosi na
individualne varijable u sistemu, npr. populacija šaranske ribe u rijeci se može smatrati
stabilnom, ukoliko se poslije nesreće količina ribe vratila na raniji nivo. Uravnoteženje, pak,
se odnosi na veličinu parametara ekosustava. Na primjer, jedan ekosistem se smatra
uravnoteženim ako parametri koji upravljaju odnosima između komponenata u sustavu ostaju
nepromijenjeni poslije poremećaja. Uravnoteženje sistema se mjeri sposobnošću održanja
organizacije u toku i poslije poremećaja. Dakle, sustav koji poslije poremećaja ne pokazuju
katastrofalne diskontinuirane promijene stanja, već zadrži raniji vid organizacije, smatra se da
ima svojstvo uravnoteženosti (Perman, Ma i McGilvray 1996). Prema nekim mišljenjima, ovo
svojstvo je više izraženo kod složenijih ekosistema, mada ima i suprotnih stavova.
Autori Common i Perrings (1992) definiraju sustav kao ekološki održiv ukoliko ima
svojstvo uravnoteženja. Otuda slijedi da se svako ponašanje koje umanjuje uravnoteženost
sistema smatra neodrživim. Međutim, do saznanja je li sustav uravnotežen ili nije, može se
doći samo ex post. Naime, tek poslije poremećaja možemo sa sigurnošću zaključiti kako se
ekosistem ponaša, tj. je li održiv ili ne. Najviše što se prije poremećaja može dati, jeste manje,
ili više uspješno nagađanje.
Ako prihvatimo kriterij ekološke održivosti kao jedan od ciljeva razvojne politike,
uspješnost mjera se ogleda u izbjegavanju nesreća koje ugrožavaju ravnotežu ekosustava.
Istovremeno, jedan od zadataka ekonomike životne sredine jeste da prepozna one ekonomske
20

aktivnosti koje pogoduju održivosti, kao i one koje je narušavaju (Perman, Ma i McGilvray
1996).
Da bi se pravovremeno, ex ante, spoznao stupanj u kom neka aktivnost narušava
ekosustav, od strane više autora predložen je skup indikatora koji služe za prepoznavanje
stupnja ugroženosti sustava. Tako npr. promjena broja autohtonih vrsta, promjena biomase,
mineralnog sastava, ili sposobnosti reagiranja na poremećaje itd. jasno ukazuje na narušavanje
održivosti (Schaeffer, Herricks i Kerstner 1988). Ipak, koliko god da se precizno odaberu
indikatori, potpuna točnost ocjene održivosti razvoja, nije moguća. Jedino što je moguće, jeste
izbjegavanje kritičnih situacija, koje ugrožavaju perspektive opstanka života.
4.4 Što znači održivi razvoj? Kako?
Ukoliko održivi razvoj shvatimo ozbiljno, rezultat toga će biti drastični zahtjevi za
promjenom u gotovo svim oblastima života. Ne samo da se moraju promijeniti naše
potrošačke navike, što je samo po sebi već dovoljno teško, već mora doći do promjene svijesti
u oblastima ekonomije, društva i politike.
"Nakon konferencije o životnoj sredini i razvoju održane u Rio de Janeiru u ljeto 1992.
godine, pojam „Sustainable Development“ postao je vodeći pojam u oblasti politike o
životnoj sredini. To svakako predstavlja napredak za ekološku politiku, jer se na taj način
pojašnjava veza između ekoloških, ekonomskih i socijalnih problema unutar koje se moraju
postaviti problemi zaštite životne sredine, ako želimo da ih riješimo stručno i na društveno
prihvatljiv način. (…) Velike promjene u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj oblasti biti će
neophodne.
U oblasti ekonomije se moraju uvesti novi načini privređivanja koji prilikom
proračunavanja cijene uzimaju u obzir faktor prirode kao faktor dalje proizvodnje. Pritom
se ne postavlja samo pitanje na koji način bi ovo trebalo ostvariti u pojedinačnim slučajevima
političkim ili administrativnim upravljanjem ili samim ekonomskim obavezama, već se
razgovara i o tome kolika je mogućnost da se ekonomija prilagodi decentraliziranom
svjetskom tržištu ako se već ne mogu dogovoriti koraci na putu održivog razvoja na
međunarodnom
nivou.
U oblasti socijalnog postavljaju se sasvim novi izazovi principima i praksi pravedne
raspodjele - i to sa tri stanovišta: osnovna slika održivog razvoja koja potiče iz razvojnopolitičke
debate je, prije svega, stvaranje jednakih prilika za razvoj u okviru problematike
Sjever-Jug. Nadalje, radi se na održivosti ekološke modernizacije unutar društva koja je
povezana ne samo sa novim mogućnostima, već i sa mnogobrojnim opterećenjima. Kako se
može garantirati da će životne, radne i potrošačke mogućnosti biti bar djelimično pravedno
raspoređene?
Ove dvije oblasti proširuju se i trećom, koja se može nazvati "integrativna
pravednost prilikom raspodjele". Tokom današnje raspodjele prilika i mogućnosti mora se
misliti na interese budućih generacija. Dakle, misao vodilja mora da bude to da je naša
sadašnjost neizbježno prošlost budućih generacija i da se o njihovim mogućnostima u toj
budućnosti odlučuje već danas.
No, odlučujuće pitanje tiče se spremnosti društva da utječe na ekonomiju i na svakog
21

pojedinca u smislu promjene ponašanja, konzumiranja i promjene životnog i produkcionog
stila. To, opet, znači da se najveća promjena očekuje u oblasti politike:
Već i samo formuliranje ciljeva održivog razvoja pokazuje karakteristike kojima nisu
dorasli sadašnji politički sistemi programirani na kratkoročni uspjeh na izborima i trajno
povećavanje blagostanja, a sve u cilju održanja moći. Prilikom implementiranja ovih ciljeva
očituje se velika potreba za promjenom u oblasti politike, jer novi sistem vrijednosti i novi stil
života se ne mogu propisati nikakvim administrativnim aktima, niti se mogu politički usvojiti.
Oni se samo mogu prenositi komunikacijom između ljudi. Tijekom debate o primjeni
"održivog razvoja" došlo se do zaključka u kojem su svi jedinstveni, veće učešće građana
predstavlja preduvjet za uspjeh ove ideje.
društvo
podnošljivo
pravedno
okoliš
izvedivo
ekonomija
To znači da je i za formuliranje cilja, ali i za provođenje ciljeva neophodna nova
"kultura dijaloga". Ona podrazumijeva spremnost odgovornih u politici i u društvu da
zajednički sa angažiranim pojedincima, grupama i savezima razrade ciljeve i strategiju i
načine njihovog provođenja. (...).
Politika održivog razvoja zahtijeva od svakog pojedinca dovoljno odgovornosti da
prepozna što bi se sve moglo izvesti i ostvariti kada taj pojedinac prepozna da su njegovi
interesi neodvojivo povezani sa interesima zajednice. Zbog toga ideja održivog razvoja zavisi
od kvalitativnog skoka učešća građana i od modernizacije demokracije.
Ne radi se više o učešću u politički ili administrativno iniciranim planiranjima,
odlukama i mjerama, već se radi o savjesnom i odgovornom sudjelovanju na "savjetovanju o
zajedničkim pitanjima" (Aristotel), o sudjelovanju u određivanju zadataka politike.
To znači da građani kao akteri moraju preuzeti veliku odgovornost za
provođenje politike održivog razvoja, što sa sobom povlači strukturalne, institucionalne
i financijske posljedice."
22

4.5 Put ka održivom razvoju 8
Ovoj problematici su se sastojali od izbjegavanja problema, a mogu se svesti u tri kategorije:
• Uprljaj i bježi
• Razrijedi i rasprši
• Koncentriraj i zadrži
Od 60-tih godina prošlog stoljeća pa naovamo, postalo je jasno da strategija «razrijedi i
rasprši» nije više efikasna u borbi sa točkastim izvorima zagađenja. Nova tehnologija i
poslovanje zasnivani na uvođenju procesa pročišćavanja na kraju proizvodnog procesa ili tzv.
«end-of-pipe» tretmana. Iako je do određenog stupnja efikasan, ovaj pristup tretmana na
kraju procesa nije rješenje. End-of-pipe tretman ima i nusprodukte kao što je otpadni mulj,
koji mora biti odložen ili spaljen, što stvara novu dimenziju zagađenja okoliša koja je i
neprihvatljiva.
Tek se krajem prošlog stoljeća došlo na ideju da se smanje emisije štetnih materijala
na izvoru njihovog postanka. Ova strategija prevencije zagađenja i minimalizacije otpada je
bila neophodna da bi se smanjili ogromni troškovi pročišćavanja, posebno od trenutka kada je
u pravni sustav uveden princip - zagađivač placa.
Održivi razvoj je dakle put ili cilj koji se ostvaruje sustavom upravljanja okolišem (EMS –
Environmental Management Systems). Ovaj sustav je samo sustav organizacije i akcija koje se
trebaju poduzeti. EMS je temelj stepenica, a koliko ce koje poduzece ici visoko po tim
stepenicama ovisi o vizijama i ambicijama lidera.
Stepenice uspjeha održivog razvoja:
• Zbrinjavanje otpada
• Kontrola onecišcenja
• Recikliranje
• Minimalizacija
• Sprecavanje zagadenja
• Cistija proizvodnja
• Industrijska ekologija
4.5.1 Industrijska ekologija
Faktori koji se trebaju optimizirati su sirovine, energija i kapital. Glavni je cilj da tehnologija
radi s prirodom a ne protiv nje. Industrijska ekologija je u principu «produkcijska»
komponenta održivog razvoja. Najvažniji aspekt ove politike je taj da otpada nema niti na
jednom koraku proizvodnje jer je sav «otpad» u stvari resurs za neki drugi korak
proizvodnje u nekoj drugoj industriji (poduzeću). Na taj način se otpad pretvara u profit.
Svi principi koji se nalaze ispod industrijske ekologije (na nižim stepenicama), cine temelje
koji industrijsku ekologiju cine uspješnom.
8 http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/2_godina/zastita_ok/zastita_okolisa-predavanje_4.pdf
23

4.5.2 Čistija proizvodnja
Konceptualni i proceduralni pristup proizvodnji koji zahtjeva da sve faze životnog
ciklusa proizvoda trebaju biti ciljem prevencije ili minimalizacije kratkorocnih i
dugoročnih rizika po ljude i okolinu».
To podrazumijeva:
• reduciranje količine proizvedenog otpada, ili izbjegavanje proizvodnje istog,
• efikasnija upotreba energije i resursa,
• proizvodnja okolišno prihvatljivih proizvoda i pružanja usluga,
• postizanje manje količine proizvedenog otpada, nižih cijena i većeg profita.
Koncept čistije tehnologije (proizvodnje) se razlikuje od «end-of-pipe» koncepta.
Tehnologija «end-of-pipe» uključuje upotrebu raznih tehnologija i proizvoda
(kemijskih) za pročišćavanje čvrstog, tekućeg i plinovitog otpada. Ova tehnologija može
reducirati količinu otpada koji se odlaže, ali u suštini ona zagađenje pretvara u drugi medij
(npr. zagađenje zraka se pretvara u otpadnu vodu, ispuštena voda se pretvara u čvrsti otpad,
itd.).
Osnovni principi vodilje strategije čistije proizvodnje:
• Princip predostrožnosti –smanjenje unošenja antropogenih faktora u okoliš,
suštinska izmjena industrijskog sistema proizvodnje i potrošnje koji se zasniva na
prekomjernoj upotrebi materijala.
• Princip prevencije -uvodenje izmjena uzvodno u standardnoj mreži sistema
proizvodnje i potrošnje.
• Princip integracije – integracija podrazumijeva usvajanje potpunog sagledavanja
proizvodnog ciklusa, i jedna od metoda za uvodenje ovog principa je sveobuhvatna
analiza životnog ciklusa proizvoda.
• Princip demokracije ukljucuje ljude, radnike i stanovnike na nacin na koji je
organizirana proizvodnja.
4.5.3 Sprječavanje zagađenja
Sprječavanje zagađenja postiže se reduciranjem sirovina i to tako da se:
1. reduciraju količine polutana tj. potencijalno opasne tvari ili kontaminata koji bi mogao doći
u okoliš i to recikliranjem, kemijskim tretmanom ili odlaganjem na primjereno mjesto
2. reduciraju potencijalne opasnosti (hazardi) za ljudsko zdravlje i okoliš.
To se postiže modifikacijom opreme, procesima promjene, preformulacije ili redizajna
produkta ili sirovine te se povećava kontrola čuvanja i održavanja takvih materijala.
Sprečavanje zagađenja je vrlo slično čistijoj proizvodnji ali se više fokusira na sam proces
proizvodnje produkta. Važno je koristiti manje toksičnih tvari i smanjiti nastanak otpada u
početnim stupnjevima proizvodnje.
24

4.5.4 Minimalizacija otpada
Minimalizacija otpada odnosi se na reduciranje što je moguće više opasnog otpada koji
nastaje, tretira se ili odlaže. Uključuje smanjenje sirovina i recikliranje, a koji pridonose
smanjenju ukupnog volumena otpada ili smanjenju toksičnosti otpada.
4.5.5 Recikliranje
Recikliranje je korak (stuba) na stepenicama održivog razvoja ispod minimalizacije otpada.
Gotovo uvijek u procesima proizvodnje nastaju otpadni produkti koje je potrebno što više
reciklirati.
Reciklirati se može na dva načina:
a) tzv. «closed-loop» recikliranje – to je zapravo produženi proces proizvodnje, odnosno
povrat otpada na početak procesa koji se postiže tehnikama separacije (odvajanja) poput
destilacije, filtracije i sl.
b) tzv. «straight-recycling» u kojem se otpad jednostavno koristi negdje drugdje ili na
početku nekog novog proizvodnog procesa.
4.5.6 Kontrola onečišćenja
Reduciranje volumena i toksičnosti otpada koji se ne može reciklirati.
Ova kontrola zahtijeva visok kapital i operativne zahvate, a brojni su rizici vezani uz tretman
kemikalijama. Stoga se ova kontrola provodi samo kad se iscrpe sve druge mogućnosti. U
usporedbi s troškovima kupovanja, instalacije i rukovanja sistemima kontrole, poboljšavanje
produkcijskog procesa i drugih strategija čistije proizvodnje mogu se pokazati isplativijima, a
također pružaju i povrat novca. Kontrola onečišćenja uvijek ostaje operativni trošak, bez
povrata sredstava.
4.5.7 Zbrinjavanje otpada
Dno stepenica sustava upravljanja okolišem je zbrinjavanje otpada. S otpadom se treba
postupati racionalno – to se odnosi na znanje što ce se desiti s otpadom kada se jednom odloži
te je potrebno pažljivo odabrati lokaciju odlagališta kako bi se smanjili rizici za zdravlje ljudi
i okoliš.
25

4.6 Epilog
Održivi razvoj je istovremeno jednostavan i kompliciran. S jedne strane intuitivno
razumijemo o čemu se tu radi: "Ne smijemo zaklati kravu od koje sutra očekujemo da nam
daje mlijeko," kaže se u narodu. Sa druge strane teško nam je da zamislimo društvo koje
zaista ide putem održivog razvoja, jer bi se u tom slučaju sve moralo promijeniti, pa i mi
sami.
"Ključ za funkcionionalnu definiciju ekološkog razvoja je shvaćanje da ne moramo
nanovo izmisliti ljudsku zajednicu, već da je moramo organizirati ugledajući se na prirodne
ekosisteme, a to su održive zajednice biljaka, životinja i mikroorganizama.
Kako smo vidjeli, najvažnija karakteristika zemaljskog proračuna je njegova
stalna sposobnost da održava život. Zbog toga bi se održiva ljudska zajednica trebala
organizirati tako da njen način života, njene ekonomske i fizikalne strukture i tehnologije ne
smetaju stalnoj sposobnosti prirode da se održava, već da joj u tome pomognu.
Održive zajednice svoj način života razvijaju u stalnoj interakciji sa drugim ljudskim i
neljudskim živim sistemima. To ne znači da "održivi razvoj" negira promjenu odnosa i
stvari. To nikako nije statično stanje, već dinamičan proces koevolucije."
Debata o održivom i budućem razvoju usmjerena je ka postizanju društvenog
koncenzusa o novom razvoju s druge strane industrijskog porasta, zaboravljanja prirode i
tehnoloških fantazija oslonjenih na zapadnjačke civilizacije. Ovdje se mnogo više radi o
razvoju inovativne slike budućnosti društvenog razvoja u smislu regulativne ideje, kao što su
na primjer demokracija, sloboda, pravednost itd."
LITERATURA ZA 4 POGLAVLJE:
RAZNOZNAČNOST NAZIVA TEHNIKA I TEHNOLOGIJA
Ljiljana Šarić, Igor Čatić, Mehanizacija šumarstva, 23(1998)3-4, 157-162.
Lončarić-Horvat, O., Cvitanović, L., Gliha, I., Josipović, T., Medvedović, D., Omejec, J. i
Seršić, M. (2003) : Pravo okoliša, Organizator, 348 str., Zagreb.
Carter, N. (2004) : Strategije zaštite okoliša – Ideje, aktivizam, djelovanje, Barbat, 383 str.
Zagreb.
Delort, R. i Walter, F. (2002) : Povijest europskog okoliša, Barbat, 300 str., Zagreb.
Đikić, D. i dr. (2001) : Ekološki leksikon, Barbat, 361 str., Zagreb.
Sabor Republike Hrvatske (1997) : Propisi o zaštiti okoliša, 568 str, SIP d.o.o., Zagreb
Narodne novine
Internet
Radmilo V. Pešić, Održivi razvoj, Ekonomika životne sredine i prirodnih resursa.
Dr Miroslav Kuka, POJMOVNE I TEORIJSKE OSNOVE OBRAZOVANJA ZA ODRŽIVI RAZVOJ
[Thomas Jäger/Michael Schwarz, Das sozial-ökologische Innovationspotential einer nachhaltigen,
zukunftsfähigen Entwicklung auf betrieblicher und kommunaler Ebene; in: Aus Politik und Zeitgeschichte
50/1998, Bonn, S. 23
[Fritjof Capra, Verborgene Zusammenhänge. Vernetzt denken und handeln - in Wirtschaft, Politik, Wissenschaft
und Gesellschaft, Bern u.a. 2002, S. 298]
http://www.dadalos.org/nachhaltigkeit_bih/
26

5 INTEGRALNA ZAŠTITA OKOLIŠA
5.1 Uvod
ADITIVNA ZAŠTITA OKOLIŠA
- štetne emisije nastale u proizvodnim tehnološkim procesima uklanjaju se nakon što su
nastale (End of the Pipe) korištenjem adekvatne opreme – dodatni uređaji za pročišćavanje
- takav način zaštite okoliša karakterizira današnju tehnologiju
- nedostaci: tek djelomična zaštita okoliša te neracionalno korištenje prirodnih energetskih i
sirovinskih resursa
INTEGRALNA ZAŠTITA OKOLIŠA
- već na početku tehnološkog procesa, primjenom suvremenih tehnoloških rješenja,
onemogućuje se nastajanje otpadaka i štetnih emisija (Begin of the Pipe)
- uz zaštitu okoliša tako se omogućuje i racionalnije korištenje (štednja) materijalnih i
energetskih resursa
- tome treba težiti
- tehnologije koje omogućuju integralnu zaštitu okoliša zovu se nezagađujuće, čiste, ekogene,
odnosno bezotpadne tehnologije
5.2 Mjere i postupci za zaštitu okoliša
Općenito se mjere i postupci za zaštitu okoliša, odnosno provođenja prethodno nabrojenih
načela, mogu podijeliti na:
(1) POLITIČKI I SOCIOLOŠKI PRISTUP,
(2) PRAVNE MJERE,
(3) PLANIRANJE I GOSPODARENJE PROSTOROM,
(4) GOSPODARSKE I FINANCIJSKE MJERE,
(5) ZNANSTVENI PRISTUP I TEHNOLOŠKE MJERE,
(6) INSTITUCIONALNE MJERE.
Ove mjere i postupci, sa svrhom da se smanje onečišćenja te poboljša i očuva kvaliteta
okoliša, nužni su i na državnim i na međudržavnim razinama.
5.2.1 Politički i sociološki pristup
Prije svega je nužno da postoji politička želja koja će se očitovati u obliku pisanih
dokumenata, i to onih na regionalnoj, državnoj i onih na međunarodnoj razini. Takvi
dokumenti moraju sadržavati i sve nužne pravne, gospodarske i institucionalne odredbe
za postizanje ciljeva.
U našoj zemlji politička odluka o zaštiti okoliša izražena je odredbama Ustava Republike
Hrvatske (NN 56/90, 135/97,113/00 i 28/01), a naročito određenjem članka 69. Ustava prema
kojemu «Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava pravo građana na zdrav okoliš.
27

Građani, država, javna i gospodarska tijela i udruge dužni su, u sklopu svojih ovlasti i
djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša».
Političke su mjere često ishod djelovanja javnog mnijenja. Naime, onečišćenje okoliša vrlo je
ozbiljan sociološki problem. Zbog toga je posebno važno da se razborito odrede ciljevi zaštite
(kratkoročni, dugoročni), kako bi se uskladile želje i potrebe sa stvarnim mogućnostima. U
protivnome se mogu postići neželjeni učinci u javnosti.
5.2.2 Pravne mjere
Pravne se mjere temelje na političkim odlukama. Obuhvaćaju zakonske i podzakonske
propise (pravilnike, norme i dr.) koji se odnose na stanje okoliša, nadzor nad ispuštanjem
otpadnih tvari, kao i način motrenja okoliša.
Zakonima se određuju temeljna načela i ciljevi provođenja zaštite okoliša kao i nadzor nad
primjenom zakonskih odredbi.
Kao rezultat toga opredjeljenja, u posljednjih desetak godina u Republici Hrvatskoj donijet
znatan broj propisa relevantnih za zaštitu okoliša, od kojih je posebno važan Zakon o zaštiti
okoliša (NN 110/07).
Primjenu pravnih mjera potrebno je stalno motriti te donositi izmjene i dopune, a sve u skladu
sa stanjem okoliša, gospodarskih prilika te razvoja tehnologije.
Naime, valja istaknuti da stroge zakonske mjere zaštite okoliša mogu biti u određenom
vremenskom razdoblju neprimjereno opterećenje gospodarskog razvoja određenog područja.
Međutim, onečišćeni dijelovi okoliša (zrak, tlo, voda …) postaju «pragovi ograničenja»
razvoja nekog područja.
Zakon o zaštiti okoliša temelji se na Ustavu Republike Hrvatske i osnovni je zakon o zaštiti
cjelokupnog okoliša. Ovim su Zakonom utvrđuju: ciljevi i načela zaštite okoliša i održivog
razvoja, zaštita sastavnica okoliša i zaštita okoliša od utjecaja opterećenja, subjekti zaštite
okoliša, dokumenti održivog razvoja i zaštite okoliša, instrumenti zaštite okoliša, praćenje
stanja okoliša, informacijski sustav, osiguranje pristupa informacijama o okolišu, sudjelovanje
javnosti u pitanjima okoliša, osiguranje prava na pristup pravosuđu, odgovornost za štetu,
financiranje i instrumenti opće politike zaštite okoliša, uprava i inspekcijski nadzor.
Za graditelje su posebno značajne odredbe ovog zakona koje se odnose na procjenu utjecaja
zahvata na okoliš. Ovom se procjenom ostvaruju načela sprječavanja, usklađivanja i
prilagođavanja namjeravanog zahvata, građenja, odnosno obnove građevine i/ili obavljanja
djelatnosti s prihvatnim sposobnostima okoliša na određenom području.
Od ostalih se zakona po tematskim skupinama ističu još slijedeći zakoni:
▪ Zakon o prostornom uređenju i gradnji,
▪ Zakon o otpadu; Zakon o kemikalijama i Zakon o eksplozivnim tvarima,
▪ Zakon o zaštiti prirode i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara,
▪ Zakon o zaštiti zraka,
▪ Zakon o vodama,
▪ Zakon o šumama; Zakon o poljoprivredom zemljištu i Zakon o stočarstvu,
▪ Zakon o morskom ribarstvu, Zakon o slatkovodnom ribarstvu i Zakon o lovstvu,
▪ Zakon o energiji i Zakon o rudarstvu,
▪ Zakon o zaštiti od požara,
▪ Zakon o zaštiti od buke,
▪ Zakon o zaštiti od ionizirajućeg zračenja i sigurnosti izvora ionizirajućeg zračenja,
28

▪ Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zaštiti na radu,
▪ Zakon o hrani.
5.2.3 Planiranje i gospodarenje prostorom
Planiranje i gospodarenje, odnosno upravljanje prostorom omogućava razboritu zaštitu
okoliša.
Polazeći od činjenice da je «bolje spriječiti nego liječiti», moguće je već pri planiranju
određene djelatnosti u prostoru procijeniti odgovarajući utjecaj na stanje kakvoće okoliša.
Temeljem takvih procjena nužno je propisati zaštitne mjere, uključivo i promjenu mjesta
razmatrane djelatnosti u dijelove manje osjetljivog okoliša.
Kako bi se uskladili vrlo različiti probici pojedinih gospodarskih grana sa zaštitom i
očuvanjem kvalitete okoliša, svrsishodno je primjenjivati cjelovito ili sveobuhvatno
(integralno) planiranje pojedinih većih područja (npr. slivova vodnih sustava).
Sveobuhvatnim planiranjem i gospodarenjem omogućava se usklađivanje višestrukih i
preklapajućih probitaka pojedinih gospodarskih grana na razuman način, uz očuvanje zaštitu
okoliša, čime se ujedno osigurava i najveća društvena i gospodarska dobit za sadašnje i
buduće generacije.
Time je očito kako se temeljne postavke planiranja i gospodarenja prostorom moraju uskladiti
s načelima održivog razvoja. Planiranje i gospodarenje koje se bazira na sektorskom pristupu,
a ne uzima u obzir sveukupan utjecaj na prirodna bogatstva nije razumno. Na taj način nije
moguće spriječiti onečišćenje (zagađenje) sastavnih dijelova okoliša (zraka, tla, voda …) kao
ni gubitak prirodnih bogatstava.
Drugim riječima, integralno planiranje i gospodarenje pojedinim područjima nužno je kao
temelj, odnosno preduvjet, ostvarenja održivog razvoja i time sprječavanja onečišćenja
(zagađenja) i otklanjanje oštećenja okoliša. Ujedno, da bi sveobuhvatno planiranje i
gospodarenje prostorom bilo usmjereno k održivom razvoju određenog područja, ono
je određeno i kao postupak upravljanja okolišem na prihvatljiv način.
Stalnim motrenjem okoliša, kao i izvora onečišćenja (zagađenja), moguće je donositi
upravljačke odluke o učinkovitosti predviđenih mjera zaštite te potrebu uvođenja dodatnih
postupaka za poboljšanje i očuvanje pojedinih ekosustava.
Integralno planiranje i gospodarenje područjima temelji se na slijedećim načelima:
▪ utvrđivanje bogatstva koja se mogu iskorištavati, bez njihovog oštećenja i/ili osiromašenja
(umanjenja),
▪ očuvanje i obnavljanje oštećenih dijelova okoliša za postojeće i/ili nove namjene,
▪ određivanje određene razine korištenja ili zahvata tako da se ne ugrozi kvaliteta okoliša,
▪ očuvanje biološke raznolikosti i krajobraznih vrijednosti razmatranih ekosustava,
▪ smanjenje rizika, posebice kod osjetljivih dijelova okoliša,
▪ održavanje prirodnih dinamičkih procesa, uz sprječavanje nepoželjnih utjecaja.
5.2.3.1 Temeljni dokumenti zaštite okoliša
U svrhu održivog razvoja i zaštite okoliša u Hrvatskoj se, sukladno čl. 43. Zakona o zaštiti
29

okoliša (NN 110/07) donose slijedeći 07), temeljni dokumenti:
(1) Strategija održivog razvoja Republike Hrvatske,
(2) Plan zaštite okoliša Republike Hrvatske,
(3) Program zaštite okoliša,
(4) Strategija zaštite morskog okoliša,
(5) Plan intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora,
(6) Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj.
(1) Strategijom održivog razvoja dugoročno se usmjerava gospodarski i socijalni razvoj te
zaštita okoliša prema održivom razvoju Države. Strategijom se utvrđuju smjernice
dugoročnog djelovanja definiranjem ciljeva i utvrđivanjem mjera za njihovo ostvarenje,
uvažavajući postojeće stanje i preuzete međunarodne obaveza. Donosi se svakih deset
godina, a iznimno i ranije.
(2) Plan zaštite okoliša određuje prioritetne ciljeve zaštite okoliša u Državi, a sadrži
osobito: mjere i aktivnosti u području zaštite okoliša, način provedbe mjera, redoslijed
ostvarivanja mjera, rok izvršavanja, nositelje provedbe, projekte, procjenu sredstava za
provedbu Plana te analizu troškova i koristi. Donosi se za razdoblje od osam godina, a
iznimno za četverogodišnje razdoblje. Plan mora biti usuglašen sa Strategijom.
(3) Programom zaštite okoliša se u skladu s područnim (regionalnim) odnosno lokalnim
posebnostima i obilježjima područja za koje se Program donosi, pobliže razrađuju mjere iz
Plana koje se odnose na to područje Program se donosi za četverogodišnje područje.
razdoblje, a u roku od šest mjeseci nakon donošenja Plana.
(4) Strategija zaštite morskog okoliša dugoročno određuje i usmjerava ciljeve
upravljanja morskim okolišem na načelima održivog razvoja u skladu s ukupnim
gospodarskim, društvenim, socijalnim i kulturnim razvojem na području Države. Donosi se
svakih deset godina, a iznimno i ranije.
(5) Planom intervencija od iznenadnog onečišćenja mora utvrđuju se aktivnosti i mjere
za spremnost i za reagiranje na iznenadna onečišćenja mora radi zaštite morskog okoliša.
(6) Izvješće o stanju okoliša donosi se za potrebe ostvarivanja ciljeva iz dokumenata
održivog razvoja i zaštite okoliša, strateških, planskih i programskih dokumenata vezanih
za pojedine sastavnice okoliša i opterećenja, kao i drugih dokumenata vezanih za zaštitu
okoliša te zbog cjelovitog uvida u stanje okoliša u Hrvatskoj. Izvješće sadrži osobito:
pregled ostvarivanja ciljeva Strategije i Plana, podatke o stanju okoliša u području za koje
se Izvješće donosi, podatke o utjecaju pojedinih zahvata na okoliš, ocjenu stanja, ocjenu
učinkovitosti provedenih mjera, podatke o praćenju stanja okoliša i institucionalnom
sustavu upravljanja okolišem te korištenju financijskih sredstava za zaštitu okoliša,
procjenu potrebe izrade novih ili izmjena i dopuna postojećih dokumenata te druge
podatke od značenja za zaštitu okoliša. Donosi se za četverogodišnje razdoblje.
5.2.3.2 Procjena utjecaja na okoliš
30

Nosiva sposobnost okoliša označava najveće dopušteno opterećenje okoliša (i) određenim
djelatnostima, ili (ii) najvećim brojem korisnika, ili (c) iskorištavanjem resursa te (d)
odlaganjem otpada, koje može podnijeti prirodni ili od čovjeka stvoren okoliš, a da se ne
ugrozi njegova narav, tj. da ne dođe do smanjenje njegovih prirodnih i estetskih vrijednosti
(degradacije) i ugrožavanja ljudskog zdravlja. Npr. to može biti procjena turističkog
kapaciteta nekog područja. Kod toga se utvrđuje najveći broj turista koje to područje može
primiti u bilo koje vrijeme, a da se ne poremeti fizička, gospodarska ili socio-kulturna
okolina.
Također, kod npr. ispuštanja otpadne tvari u prijemnik (zrak, tlo, vodu) prihvatna sposobnost
može biti određena obrokom unosa određenog zagađivala, kojim se ne prekoračuje propisana
norma kvalitete okoliša za određenu namjenu (cilj).
Time se koncepcija nosive sposobnosti okoliša zasniva na proučavanju i mjerenjima
sposobnosti ekosustava da npr. prihvati neku djelatnost koja zauzima prostor i koja troši
prirodna bogatstva, da nepovratno prihvati otpad, odnosno neko opasno zagađivalo, ili da isto
pretvori u neopasan oblik, a da trajno ne nastane šteta za taj ekosustav. Za procjenu prihvatne
sposobnosti okoliša primjenjuje se matematičko modeliranje, od vrlo jednostavnih do vrlo
složenih modela s velikim brojem promjenjivih veličina (varijabli).
Procjena utjecaja na okoliš sastoji se od:
• strateške procjene utjecaja na okoliš,
• procjene utjecaja zahvata na okoliš.
Strateška procjena utjecaja na okoliš je postupak kojim se procjenjuju vjerojatno značajniji
utjecaji na okoliš koji mogu nastati provedbom Plana ili Programa.
Strateškom procjenom stvara se osnova za promicanje održivog razvoja kroz objedinjavanje
uvjeta za zaštitu okoliša (tla, zraka, vode i mora) u Planove i Programe pojedinih područja,
odnosno za poznavanje mogućih značajnijih utjecaja koje bi Plan i Program svojom
provedbom mogao imati na okoliš, a nositeljima zahvata u okoliš pružaju se okviri
djelovanja i daje se mogućnost uključivanja bitnih elemenata zaštite okoliša u donošenje
odluka. Stoga se strateška procjena provodi tokom izrade nacrta prijedloga Plana ili
Programa, dakle prije utvrđivanja konačnog prijedloga i upućivanja u postupak donošenja.
Procjena utjecaja zahvata na okoliš je procjena mogućih značajnih utjecaja na okoliš
planiranog (pojedinačnog) zahvata (npr. tvornice, sanitarne deponije, prometnice i sl.).
Procjenom utjecaja zahvata na okoliš prepoznaje se, opisuje i ocjenjuje utjecaj zahvata na
okoliš, tako da se utvrđuju mogući izravni i neizravni utjecaji zahvata na tlo, vodu (more),
zrak, šume, klimu, ljude, biljni i životinjski svijet, krajobraz, materijalnu imovinu i kulturnu
baštinu, uzimajući u obzir i njihove međuodnose.
Procjena utjecaja zahvata na okoliš treba osigurati ostvarenje načela predostrožnosti u ranoj
fazi planiranja zahvata, kako bi se utjecaji zahvata sveli na najmanju moguću mjeru i postigla
najveća moguća očuvanost kvalitete okoliša.
Ova se procjena provodi u okviru pripreme namjeravanog zahvata, prije izdavanja lokacijske
dozvole za provedbu zahvata.
5.2.3.2.1 Upravljanje rizikom
31

Upravljanje rizikom podrazumijeva djelovanja kojima se smanjuje rizik i predviđaju
rješenja za uravnoteženje mogućeg rizika i gospodarskog napretka.
Naime, čovjek i okoliš su oduvijek izloženi prirodnim opasnostima (potresi, oluje, poplave,
požari …) a time i odgovarajućoj razini rizika. Izgradnjom građevina za različite namjene, a
naročito razvojem visokotehnoloških postupaka u industriji, poljoprivredi, prometu i drugim
djelatnostima, veličina rizika za zdravlje ljudi kao i ekosustava povećana je i uslijed tehničkih
opasnosti (kemijskih, bioloških i fizičkih sredstava).
Opasnost označava moguće uvjete ili događaje koji predstavljaju pogibelj za ljude i okoliš.
Kako bi se smanjile ili spriječile moguće posljedice opasnosti potrebno je primjenjivati
postupke upravljanja rizikom tokom čitavog integralnog planiranja i gospodarenja
prostorom.
Sastavni dio postupka upravljanja rizikom je procjena rizika.
Procjena rizika za okoliš obuhvaća:
(1) procjenu rizika za ljudsko zdravlje,
(2) procjenu rizika za ekosustave.
Rizik za ljudsko zdravlje kao i za ekosustave postoji u slučaju kad:
▪ djelujuće sredstvo/sila (uzročnik) ima bitnu sposobnost izazivanja štetnih učinaka;
▪ izloženik (pojedini organizam, vrsta ili ekosustav) je u dodiru s djelujućim
sredstvom/silom (uzročnikom) dovoljne jakosti kroz duže vrijeme.
Kod obiju procjena rizika (za ljudsko zdravlje i za ekosustave) temeljem raspoloživih
podataka ocjenjuje se i predviđa rizik u (a) kvantitativnom i (b) kvalitativnom izričaju.
(a) Kvantitativna procjena rizika je brojčani opis neželjenih posljedica izražen s
vjerojatnošću štetnog učinka kao npr. 90 [%]-tna vjerojatnost da će doći do smanjenja
broja ribljih vrsta za 50 [%].
(b) Kvalitativna procjena rizika je nebrojčani opis neželjenih posljedica nekog štetnog
učinka izražen kategorijom rizika kao npr. slab, umjeren i jak ili npr. nikakav, mali,
mogući značajan.
32

Slika. Kvalitativna procjena rizika mogućeg štetnog učinka
Ova se procjena rizika često koristi kod utvrđivanja problema kako bi se izbjegli
nevažni utjecaji, te se pažnja usredotočila na bitne probleme.
(1) Procjenom rizika za ljudsko zdravlje razmatra se vjerojatnost izazivanja tumora
(karcinoma), otrovnih i živčano–otrovnih (neurotoksičnih) učinaka tokom razvoja i života
organizma.
(2) Procjenom rizika za okoliš razmatra se učinak na organizam, životnu zajednicu ili čitav
ekosustav.
5.2.3.2.2 Analiza troškova-koristi
33

Analiza troškova - koristi provodi se u cilju procjene troškova i koristi kako s gospodarskog
tako i s motrišta zaštite okoliša. To je potrebno kod donošenja odluke o prihvatljivosti nekog
zahvata u okoliš, budući da veliki broj zahvata i/ili djelatnosti zahtijeva znatne troškove za
zaštitu okoliša, a korist od zaštitnih mjera ostvaruje se u dalekoj budućnosti.
Kada se radi o procjeni troškova i koristi nekog proizvodnog pogona, tada se razmjerno
jednostavno procjenjuju troškovi i koristi. Međutim kad se radi o procjeni moguće štete koju
određeni zahvat i/ili djelatnost izaziva u okolišu, te zaštitnih mjera kojima se sprječavaju takvi
neželjeni učinci, procjena troškova i koristi postaje tada vrlo složena. Treba napomenuti kako
je u nekim slučajevima odluku o poduzimanju zahvata moguće donijeti i samo na temelju
razlike u troškovima. Primjenjuje se kad su razlike u mogućim koristima zanemarive. Tada se
odluka može donijeti samo na temelju analize troškova dvaju ili više rješenja.
Usprkos poteškoća koje prate primjenu analize troškova - koristi kod razmatranja zaštite
okoliša, ipak je razumno primjenjivati ovaj način, kao i druge postupke o prihvatljivosti
planiranog zahvata/djelatnosti prije donošenja konačne odluke. Analizu troškova – koristi
naročito treba primijeniti kod planiranja izvedbe velikih infrastrukturnih građevina, kao što
su npr. vodoopskrbni sustavi, sustavi odvodnje, odlagališta otpada, prometnice, postrojenja za
proizvodnju energije i dr.
5.2.3.3 Studija utjecaja zahvata na okoliš
U postupcima planiranja i gospodarenja prostorom posebno su značajni slijedeći dokumenti:
▪ Strategija prostornog uređenja (države),
▪ Program prostornog uređenja (države),
▪ Strategija zaštite okoliša (države),
▪ Strateška studija,
▪ Studija utjecaja zahvata na okoliš.
▪ Strategija prostornog uređenja (države) određuje dugoročne ciljeve prostornog razvoja
i planiranja u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim razvitkom (države).
Strategija je temeljni dokument prostornog uređenja (države) i predstavlja osnovu za
donošenje odluka u svezi zahvata u prostoru te izradu prostornih planova užih prostornih
cjelina i planova na lokalnoj razini.
▪ Program prostornog uređenja (države) sadrži mjere i djelatnosti za provedbu Strategije
prostornog uređenja (države). Između ostalog Program sadrži ciljeve razvoja, mjerila i
smjernice za uređenje prostornih cjelina te određuje osnovu za organizaciju, zaštitu, korištenje
i namjenu prostora.
▪ Strategija zaštite okoliša (države) određuje dugoročne ciljeve upravljanja okolišem,
ovisno o gospodarskom, društvenom i kulturnom razvitku (države).
Strategija sadrži osobito procjenu stanja okoliša, mjerila za provođenje zaštite okoliša kao i
izvore i procjenu potrebnih sredstava za provođenje mjera zaštite okoliša.
▪ Strateška studija se izrađuje u postupku provedbe Strateške procjene utjecaja (Plana i
Programa) na okoliš. Strateškom studijom se određuju, propisuju i procjenjuju očekivani
značajni učinci na okoliš koje može uzrokovati provedba Plana ili Programa i razumne
34

alternative vezane za zaštitu okoliša koje uzimaju u obzir ciljeve i obuhvat toga Plana ili
Programa.
▪ Studija utjecaja zahvata na okoliš izrađuje se kao stručna podloga za procjenu utjecaja
planiranog zahvata na okoliš.
Studija utjecaja zahvata na okoliš obuhvaća:
(a) sve potrebne podatke, dokumentaciju, obrazloženja i opise u tekstualnom i grafičkom
obliku,
(b) prijedlog ocjene prihvatljivosti zahvata i
(c) mjere zaštite okoliša u odnosu na zahvat te po potrebi
(d) program praćenja stanja okoliša.
U Hrvatskoj su prve Studije utjecaja (zahvata) na okoliš izrađivane još 1984., temeljem
tadašnjeg Pravilnika o izradi studija o utjecaju na okoliš (NN 31/84 i 14/90).
Danas se Studije utjecaja zahvata na okoliš izrađuju sukladno Uredbi o procjeni
utjecaja zahvata na okoliš (NN 64/08 i 67/09).
Ovom je uredbom dan:
(a) popis zahvata za koje se obavezno provodi procjena njihovog utjecaja na okoliš,
(b) popis zahvata koji od strane nadležnog tijela (resornog Ministarstva, županijskog
upravnog tijela odnosno Grada Zagreba) podliježu ocjeni o potrebi procjene utjecaja zahvata
na okoliš.
Temeljni cilj izrade Studije utjecaja zahvata na okoliš je procjena dopuštene količine
ispuštene otpadne tvari ili energije iz stambene, industrijske, energijske, prometne ili
druge građevine na nekom prostoru kao i/ili procjena dopuštenog opterećenja određenim
djelatnostima ili općenito zahvatima, a uz uvjet da se ne izazivaju ni kratkotrajne ni
dugotrajne nepoželjne promjene u okolišu.
Drugi je cilj da se procjene troškovi zaštitnih mjera koje su uvjetovane temeljnim ciljem.
Pri procjeni mogućeg utjacaja potrebno je procijeniti ne samo učinke koji nastaju uz redovitu
primjenu i održavanje zaštitinih mjera, nego i veličinu rizika od slučajnih nezgoda kada
ispitivani zahvat djeluje na okoliš kao udarno nezgoda, opterećenje.
Studije utjecaja zahvata na okoliš treba primjenjivati u slučajevima izgradnje građevina
sa značajnim količinama otpadnih tvari/energlje i/ili kad se pretpostavlja da bi se
nepoželjni utjecaji prostirali na širem području, i/ili kad se očekuju značajne promjene u
okolišu. Studije se primjenjuju i za posebno osjetljiva područja, odnosno dijelove
ekosustava, kad se očekuje duže trajanje nepovoljnog utjecaja i kad su nepoželjni
utjecaji takvih razmjera da dovode u pitanje obnovljivost prirodnih bogatstava.
Potrebno je istaći da je npr. i za uređaje za pročišćavanje otpadnih tvari (vode), kao i za
odlagališta ostataka (otpada), koji čine neke od bitnih građevina i naprava za nadzor
ispuštanja otpadnih tvari, također potrebno izrađivati Studije utjecaja zahvata na okoliš.
Naime, uređaji za pročišćavanje otpadnih tvari nisu bez ostataka, a ostaci pročišćavanja
pojavljuju se u tako koncentriranome sastavu da mogu ozbiljno ugroziti okoliš.
Postoje i drugi valjani razlozi da se rade Studije utjecaja na okoliš uređaja za obradu
35

otpadnih tvari. Uz ostalo, takvi uređaji mogu biti izgradeni na neprikladnim mjestima, a
odabir tehnološkog postupka neprimjeran mjesnim uvjetima, što dovodi do stvaranja
nepovoljnog mišljenja o postupcima obrade otpadnih tvari kao mogućim mjerama
zaštite okoliša.
Studije utjecaja zahvata na okoliš sadrže slijedeća obavezna poglavlja:
1. OPIS ZAHVATA
2. VARIJANTNA RJEŠENJA ZAHVATA
3. PODACI I OPIS LOKACIJE ZAHVATA I PODACI O OKOLIŠU
4. OPIS UTJECAJA ZAHVATA NA OKOLIŠ, TIJEKOM GRAĐENJA I/ILI
KORIŠTENJA ZAHVATA
5. PRIJEDLOG MJERA ZAŠTITE OKOLIŠA I PROGRAM PRAĆENJA STANJA
OKOLIŠA,
TIJEKOM GRAĐENJA I/ILI KORIŠTENJA ZAHVATA
6. SAŽETAK STUDIJE
7. NAZNAKE BILO KAKVIH POTEŠKOĆA
8. POPIS LITERATURE
9. POPIS PROPISA
10. OSTALI PODACI I INFORMACIJE
5.2.3.3.1 Zakonske odredbe
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Ovim Pravilnikom određuju se zahvati za koje je obvezna procjena utjecaja na okoliš, sadržaj,
rok i način izrade studije o utjecaju na okoliš, način donošenja ocjene i zaključka o
namjeravanom zahvatu, način obavješćivanja javnosti i određivanja roka i načina sudjelovanja
javnosti o odlučivanju, prava i obveze sudionika u postupku.
Članak 2.
U ovom Pravilniku u uporabi su pojmovi sa sljedećim značenjem:
- procjena utjecaja na okoliš je postupak ocjenjivanja prihvatljivosti namjeravanog zahvata s
obzirom na okoliš i određivanje potrebnih mjera zaštite okoliša koje se provode u okviru
pripreme namjeravanog zahvata, odnosno prije izdavanja lokacijske dozvole ili drugog
odobrenja za zahvat za koji izdavanje lokacijske dozvole nije potrebno;
- zahvat u okoliš (u daljnjem tekstu zahvat) je trajno ili privremeno djelovanje čovjeka koje
može narušiti ekološku stabilnost ili biološku raznolikost okoliša, ili na drugi način može
nepovoljno utjecati na okoliš;
36

- nositelj zahvata je pravna ili fizička osoba koja namjerava ostvariti određeni zahvat u
okolišu te je podnijela zahtjev za provedbu postupka procjene utjecanja na okoliš;
- lokacija zahvata je prostor na kojem se namjerava ostvariti zahvat u okolišu;
- područje utjecaja zahvata je prostor na kojem se predviđa rasprostiranje utjecaja zahvata na
okoliš;
- analiza koristi i troškova (cost-benefit analiza) je analiza koristi i troškova koje zahvat u
okolišu donosi za užu i/ili širu zajednicu i koja uključuje socijalne, demografske,
gospodarstvene, ekološke, zdravstvene i druge utjecajne čimbenike;
- fizikalni model je model utjecaja na okoliš dobiven modeliranjem zahvata u laboratoriju,
eksperimentalno in situ ili primjenom fizikalnog načela očuvanja količine tvari, energije ili
gibanja;
- znanstveno utemeljeni model je model utjecaja na okoliš dobiven primjenom rezultata
znanstvenih istraživanja;
- statistički model je model utjecaja na okoliš dobiven statističkom analizom podataka s
ekstrapolacijom trendova ili stohastičkim modeliranjem;
- model analogije je model utjecaja na okoliš koji se temelji na izvršenoj analizi utjecaja
postojećih zahvata na okoliš na koje se može primjeniti načelo analogije s namjeravanim
zahvatom;
- model temeljen na ekspertnoj prosudbi je model utjecaja na okoliš koji se temelji na
ekspertnoj prosudbi utjecaja zahvata skupine stručnjaka primjenom odgovarajuće
metodologije odlučivanja;
- javni uvid je sudjelovanje javnosti u postupku procjene utjecaja na okoliš koje se provodi
javnim izlaganjem studije o utjecaju na okoliš te prikupljanjem primjedbi javnosti na studiju;
- javna rasprava je način provedbe javnog uvida koji se provodi stručnim tumačenjem studije.
II. ZAHVATI ZA KOJE JE POTREBNA PROCJENA UTJECAJA NA OKOLIŠ
Članak 3.
Procjena utjecaja na okoliš obvezna je za zahvate određene u Popisu zahvata koji čini sastavni
dio ovoga Pravilnika.
Procjena utjecaja na okoliš potrebna je i za rekonstrukciju zahvata iz stavka 1. ovoga članka:
- ako procjena utjecaja na okoliš nije bila provedena, a povećava se njihova površina, veličina,
proizvodnja i/ili snaga, mijenja se tehnološki postupak, proizvodni program ili pogonski
energent;
- ako je procjena utjecaja na okoliš bila provedena, a za 30 % ili više povećava se njihova
površina, veličina, proizvodnja i/ili snaga.
37

Procjena utjecaja na okoliš obvezna je i za uklanjanje ili prestanak rada zahvata iz stavka 1.
ovoga članka za koje nije proveden postupak procjene utjecaja na okoliš.
III. SADRŽAJ STUDIJE O UTJECAJU NA OKOLIŠ
Članak 4.
Stručna podloga za procjenu utjecaja na okoliš je studija o utjecaju na okoliš (u daljnjem
tekstu: studija).
Studija mora prosuditi utjecaj zahvata na okoliš na temelju čimbenika koji, ovisno o vrsti
zahvata i obilježjima okoliša, uvjetuju rasprostiranje, jačinu i trajanje utjecaja, kao što su
meteorološki, klimatološki, hidrološki, hidrogeološki, geološki, geotehnički, seizmološki,
pedološki, bioekološki, krajobrazni, zdravstveni, sociološki, ruralni, urbani, prometni i dr.
Studijom utjecaja na okoliš ocjenjuje se prihvatljivost zahvata za okoliš.
Članak 5.
Studija sadrži poglavlja sa sadržajem kako slijedi:
A. Opis zahvata i lokacije
1. svrha poduzimanja ili građenja zahvata,
2. podaci iz dokumenata prostornog uređenja,
3. opis okoliša lokacije i područja utjecaja zahvata,
4. opis zahvata,
5. procjena troškova realizacije i rada zahvata,
6. opis odnosa nositelja zahvata s javnošću prije izrade studije.
B. Ocjena prihvatljivosti zahvata
1. prepoznavanje i pregled mogućih utjecaja zahvata i njegovih varijantnih rješenja na okoliš
tijekom pripreme, građenja i korištenja zahvata, odnosno prestanka korištenja i/ili uklanjanja
zahvata, uključujući ekološku nesreću i rizik njezina nastanka,
2. analiza koristi i troškova (cost-benefit analiza) zahvata,
3. usklađenost zahvata s međunarodnim obvezama Republike Hrvatske o smanjenju
prekograničnih utjecaja na okoliš i/ili smanjenju globalnih utjecaja na okoliš,
4. prijedlog najprikladnije varijante zahvata u pogledu utjecaja na okoliš s obrazloženjem.
C. Mjere zaštite okoliša i plan provedbe mjera
38

1. prijedlog mjera zaštite okoliša tijekom izvođenja i korištenja, odnosno prestanka korištenja
i/ili uklanjanja zahvata, uključujući prijedlog mjera za sprečavanje i ublažavanje posljedica
mogućih ekoloških nesreća,
2. po potrebi, program praćenja stanja okoliša,
3. politika zaštite okoliša nositelja zahvata s pregledom ciljeva i načela djelovanja u zaštiti
okoliša,
4. organizacijska struktura nositelja zahvata s pregledom ukupne prakse, odgovornosti,
postupaka i potencijala nositelja zahvata za provodenje mjera zaštite okoliša,
5. prikaz planiranog načina suradnje nositelja zahvata s javnošću tijekom i nakon realizacije
zahvata,
6. procjena troškova mjera zaštite okoliša i mjera praćenja stanja okoliša te njihov udio u
troškovima realizacije i rada, odnosno prestanka korištenja zahvata.
D. Zaključak studije (u sažetom obliku)
1. obrazloženje najprikladnije varijante zahvata,
2. prikaz utjecaja odabrane varijante zahvata na okoliš,
3. mjere zaštite okoliša tijekom izvođenja i korištenja, odnosno prestanka korištenja i/ili
uklanjanja zahvata, uključujući mjere za sprečavanje i ublažavanje posljedica mogućih
ekoloških nesreća,
4. po potrebi program praćenja stanja okoliša tijekom izvođenja i korištenja, odnosno
prestanka korištenja zahvata, s obrazloženjem.
E. Sažetak studije za javni uvid priređen za širu javnost
F. Izvori podataka
- dokumenti prostornog uređenja i zaštite okoliša, drugi planski dokumenti, propisi, statistički
pregledi, stručni i znanstveni radovi i dr.
Članak 6.
Ako lokacija zahvata nije određena ili nije pobliže određena dokumentima prostornog
uređenja, studijom se mora ocijeniti i izbor lokacije zahvata.
Članak 7.
Studija kojom se ocjenjuje i prihvatljivost lokacije zahvata sadrži, uz poglavlja iz članka 5.,
prvo poglavlje sa sadržajem kako slijedi:
Ocjena prihvatljivosti lokacije zahvata
39

1. pregled mogućih lokacija i područja utjecaja zahvata;
2. usporedba utjecaja na okoliš za sve razmatrane lokacije tijekom gradnje i korištenja
zahvata;
3. usporedba procjene troškova realizacije zahvata na različitim lokacijama;
4. izbor lokacije za realizaciju namjeravanog zahvata;
5. obrazloženje razloga za izbor najprikladnije lokacije zahvata.
Poglavlje studije iz stavka 1. ovog članka izrađuje prema posebnom zakonu pravna osoba
koja je registrirana za stručne poslove prostornog uređenja.
Članak 8.
Utjecaji na okoliš iz članka 5. stavka 1. točke B. prikazuju se nekim od sljedećih modela :
- fizikalnim modelom;
- znanstveno utemeljenim modelom;
- statističkim modelom;
- modelom analogije;
- modelom temeljenim na ekspertnoj prosudbi.
Utjecaji na okoliš iz stavka 1. ovog članka mogu se prikazati i kombiniranom primjenom
modela.
Članak 9.
U studijama utjecaja na okoliš za zahvate za koje nije moguće odgovarajuće obraditi poglavlje
iz članka 5. stavka 1. točke B. podtočke 3. i točke C. podtočke 3. i 4. ovoga Pravilnika
potrebno je obrazložiti razloge izostavljanja propisanog sadržaja.
Članak 10.
Za rekonstrukciju, uklanjanje ili prestanak rada zahvata iz članka 3. stavka 2. i stavka 3.
ovoga Pravilnika može se na zahtjev nositelja zahvata odobriti izrada studije ciljanog
sadržaja.
Studijom ciljanog sadržaja obrađuju se posebnosti utjecaja na okoliš rekonstrukcije i
zatvaranja ili uklanjanja postojećih zahvata.
Nositelj zahvata dužan je obrazložiti razloge zbog kojih zahtijeva izradu studije iz stavka 1.
ovoga članka i predložiti njezin cilj i sadržaj.
40

Studija ciljanog sadržaja može se odobriti i za zahvate iz Popisa zahvata - Poglavlje II.
Energetske građevine 2.1. Elektroenergetske građevine - hidroelektrane instalirane snage
manje od 5 MW; - elektrane s nekonvencionalnim izvorom energije instalirane snage manje
od 10 MW te Poglavlje IX. Građevine na zaštićenom području.
Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja (u daljnjem tekstu Ministarstvo) odobrava
izradu studije iz stavka 1. ovoga članka i određuje njezin sadržaj.
Članak 11.
Zahtjev za provođenje procjene utjecaja na okoliš za zahvate iz članka 3. ovoga Pravilnika
podnosi se Ministarstvu. Uz zahtjev se prilaže i odgovarajuća studija.
Za zahvate za koje je prostornim planom županije ili Grada Zagreba određena obveza
procjene utjecaja na okoliš, zahtjev za provođenje procjene podnosi se tijelu državne uprave
nadležnom za poslove zaštite okoliša na području županije ili Grada Zagreba.
Nadležno tijelo državne uprave za poslove zaštite okoliša ocjenjuje je li sadržaj studije ovisno
o vrsti zahvata u skladu sa sastojcima propisanim člankom 5., odnosno člankom 10. ovoga
Pravilnika kada se radi o studiji ciljanog sadržaja.
IV. KOMISIJA ZA OCJENU UTJECAJA ZAHVATA NA OKOLIŠ
Članak 12.
Ocjenu utjecaja zahvata na okoliš utvrđuje komisija na način propisan Zakonom o zaštiti
okoliša (»Narodne novine«, br.82/94 i 128/99) i ovim Pravilnikom.
Broj i sastav članova komisije određuje se ovisno o utjecaju zahvata na okoliš i o obilježjima
okoliša na području utjecaja zahvata.
Komisija za ocjenu zahvata za koji se izrađuje studija ciljanog sadržaja ima najmanje 3 člana i
tajnika, dok komisija za ocjenu utjecaja ostalih zahvata ima najmanje 5 članova i tajnika.
Odlukom o imenovanju članova komisije imenuje se predsjednik, zamjenik predsjednika i
tajnik komisije.
Članovi komisije se imenuju na prijedlog:
- tijela državne uprave koja na temelju posebnih zakona daju suglasnost i uvjete ili mišljenja u
svezi sa zaštitom okoliša;
- predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave i /ili jedinice lokalne samouprave i uprave
na području utjecaja zahvata;
Članovi komisije imenuju se i iz redova znanstvenika i/ili stručnjaka.
Ministarstvo sastavlja liste s popisom prijedloga iz stavka 5. podstavka 1. i stavka 6. ovoga
članka prema kojima se imenuju članovi komisije.
41

Tijelo koje provodi postupak procjene utjecaja na okoliš zatražit će prijedlog člana komisije iz
stavka 5. podstavka 2. ovoga članka za svaki postupak procjene utjecaja na okoliš.
Član komisije ne može biti osoba koja je sudjelovala u izradi studije ili koja je zaposlena kod
pravne osobe koja je izradila studiju.
Komisija radi na sjednicama.
Članak 13.
Prvu sjednicu komisije saziva predsjednik komisije najkasnije 15 dana od dana imenovanja
komisije. Uz poziv za prvu sjednicu komisije dostavlja se studija.
Na sjednicu se poziva i nositelj zahvata i izrađivač studije.
Sjednice komisije su javne.
Članak 14.
Komisija donosi pravovaljane odluke ako je sjednici prisutna natpolovična većina svih
članova komisije. Komisija donosi odluke većinom glasova prisutnih članova.
Tajnik obavlja administrativne poslove komisije.
Izrađivač studije i nositelj zahvata sudjeluju u radu komisije bez prava odlučivanja.
O radu komisije vodi se zapisnik.
Članak 15.
Predsjednik komisije po potrebi će osigurati vođenje tonskog zapisa.
Zapisnik komisije potpisuje predsjednik komisije, odnosno njegov zamjenik kada ga
zamjenjuje te tajnik komisije.
Članak 16.
Na prvoj sjednici komisija donosi odluku o cjelovitosti i stručnoj utemeljenosti studije.
Ako komisija na prvoj sjednici ocijeni da studija sadrži bitne nedostatke koje nije moguće
ukloniti u Zakonom propisanom roku, predložit će da se uskrati odobrenje za zahvat.
Ako komisija ocijeni da studija sadrži nedostatke koje je moguće ukloniti u Zakonom
propisanom roku, od nositelja zahvata zatražit će da u primjerenom roku osigura:
- dopunska obrazloženja odnosno izmjenu i/ili dopunu studije;
- dodatna stručna mišljenja potrebna za ocjenu utjecaja na okoliš;
- stručnu pomoć izrađivača studije u radu komisije.
42

Ako nositelj zahvata ne postupi u roku iz stavka 3. ovog članka, komisija će predložiti da se
uskrati odobrenje za zahvat.
Članak 17.
Nositelj zahvata osigurava troškove rada komisije i naknade članovima komisije.
Ministar donosi odluku o visinama naknada iz stavka 1. ovoga članka.
Sredstva za rad komisije i naknadu članovima komisije koju imenuje poglavarstvo županije ili
Grada Zagreba obračunava i naplaćuje služba županijskog poglavarstva ili Poglavarstva
Grada Zagreba nadležna za poslove računovodstva.
V. SUDJELOVANJE JAVNOSTI
Članak 18.
Komisija donosi odluku o stavljanju studije na javni uvid kada ocijeni da studija sadrži sve
elemente propisane odredbama članka 5. odnosno članka 10. ovoga Pravilnika.
Obvezu provođenja javnog uvida za zahvate za koje je odobrena izrada studije ciljanog
sadržaja na prijedlog komisije određuje tijelo koje provodi postupak procjene utjecaja na
okoliš.
Komisija istodobno s obzirom na područje utjecaja zahvata utvrđuje jedinice lokalne
samouprave u kojima treba provesti javni uvid, način provedbe i vrijeme trajanja javnog
uvida.
Komisija može odrediti obvezu provođenja javne rasprave tijekom javnog uvida.
Članak 19.
Studija se stavlja na javni uvid koji traje najmanje 14, a najviše 21 dan.
Javni uvid mora započeti najkasnije 15. dana nakon što je tijelo koje koordinira javni uvid
zaprimilo odluku komisije iz članka 18. stavka 1. ovoga Pravilnika i dokumentaciju potrebnu
za provedbu javnog uvida.
Dokumentacija potrebna za provedbu javnog uvida je cjelokupna dokumentacija studije i
dovoljan broj sažetaka studije koji su razumljivi široj javnosti.
Članak 20.
Obavijest o javnom uvidu objavljuje se obvezno u dnevnom tisku i/ili drugim sredstvima
javnmog priopćavanja, i to najmanje 8 dana prije početka javnog uvida.
Obavijest o javnom uvidu sadrži:
- odluku komisije iz članka 18. stavka 1. ovoga Pravilnika;
- mjesto i vrijeme javnog uvida;
43

- mjesto i vrijeme održavanja javne rasprave ukoliko je komisija odredila njezino održavanje;
- rok i adresu za dostavu pisanih mišljenja, prijedloga i primjedbi.
Objavu obavijesti o javnom uvidu osigurava tijelo koje koordinira javni uvid, a troškove
objave obavijesti o javnom uvidu snosi nositelj zahvata.
Članak 21.
Javni uvid provodi tijelo određeno statutom ili odlukom poglavarstva jedinice lokalne
samouprave.
Provedbu javnog uvida koordinira upravno tijelo nadležno za poslove zaštite okoliša Grada
Zagreba ili županije na čijem je području predviđena lokacija zahvata.
Tijelo koje koordinira provedbu javnog uvida dostavlja komisiji mišljenja, prijedloge i
primjedbe s javnog uvida najkasnije 8 dana od isteka roka za dostavu pisanih mišljenja,
prijedloga i primjedbi.
VI. ZAKLJUČAK KOMISIJE
Članak 22.
Nakon provedenog vrednovanja prihvatljivosti zahvata komisija donosi zaključak kojim se
predlaže odobrenje ili uskratu odobrenja za namjeravani zahvat.
Zaključak se donosi javnim glasovanjem i valjan je ako za njega glasuje većina prisutnih
članova komisije.
Prisutni članovi komisije potpisom zaključka potvrđuju svoju suglasnost. Zaključak komisije
potpisuje i tajnik.
Član komisije koji se ne slaže sa zaključkom dužan je pisano obrazložiti razloge svojega
neslaganja.
Članak 23.
Zaključak komisije sadrži sastojke propisane u članku 5. stavku 1. poglavlju D. ovoga
Pravilnika, odnosno odgovarajuće sastojke ako se radi o studiji ciljanog sadržaja.
Ako se radi o studiji za zahvat koji nije određen ili pobliže određen dokumentima prostornog
uređenja zaključak komisije sadrži odredbe propisane u članku 5. stavku 1. poglavlju D. i
članku 7. stavku 1. točki 5. ovoga Pravilnika.
Zaključku se prilažu odgovori i obrazloženja komisije na mišljenja, prijedloge i primjedbe s
javnog uvida koji nisu prihvaćeni.
Članak 24.
Komisija u roku od 8 dana nakon donošenja zaključka, zaključak i cjelokupnu dokumentaciju
dostavlja tijelu dr‚avne uprave nadle‚nom za poslove zaštite okoliša koje provodi postupak.
44

VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 25.
Postupci procjene utjecaja na okoliš započeti do stupanja na snagu ovoga Pravilnika dovršit će
se po odredbema Uredbe o procjeni utjecaja na okoliš (»Narodne novine«, br. 34/97 i 37/97).
Studija izrađena prema Uredbi o procjeni utjecaja na okoliš (»Narodne novine«, 34/97 i
37/97) može se koristiti kao stručna podloga za procjenu utjecaja na okoliš još tri mjeseca od
dana stupanja na snagu ovog Pravilnika.
5.3 Metodologija procjene utjecaja na okoliš
5.3.1 Uvod
Kao dio zahtjeva za objedinjenu dozvolu prilaže se procjena utjecaja na okoliš ili
prijedlozi o najboljim raspoloživim tehnikama. Stoga, ovdje donosimo sažeti prikaz
metodologije njihova iznalaženja. Metodologija je namijenjena nositelju zahvata ( investitoru)
ili rukovoditelju postupka koji bi je trebao primijeniti u postupku podnošenja zahtjeva za
okolišnu dozvolu, uspoređujući različite opcije zaštite okoliša koje su primjenjive za određenu
lokaciju. Zadatak je tijela nadležnog za izdavanje dozvole preispitati primjenu metodologije i
provjeriti točnost podataka i zaključaka.
Metodologiju je osmislila i objavila u obliku tzv. H1 horizontalnih smjernica britanska
Agencija za zaštitu okoliša. Naš dokument preuzima metodologiju iz H1, izostavljajući dio
koji je svojstven britanskom zakonodavstvu u području zaštite okoliša. Britanska Agencija za
zaštitu okoliša isto tako pruža i softverski alat koji može koristiti za izračune, a uključuje i
referentne programe poput Standarda kvalitete okoliša (eng. EQS) koji podržavaju
metodologiju.
Važeći Standardi kvalitete okoliša u Zajednici ili pojedinim državama članicama
pokrivaju samo ograničeni broj tvari koje se ispuštaju u zrak i vodu. Međutim, britanska je
Agencija za zaštitu okoliša, temeljem različitih objavljenih materijala iz britanskih i
međunarodnih izvora, načinila provizorna referentna mjerila za tvari koje se ispuštaju u sve
okolišne medije, pod nazivom “Razine procjene utjecaja na okoliš” (eng. EAL) a nalaze se u
dodatku dokumentu H1.
Smjernice opisuju neophodne korake u pripremi objašnjenja opravdanosti prijedloga
ili alternativnih rješenja, a pomažu i pri ostvarivanju uvjeta postavljenih u dozvoli, kako za
postojeća tako i za nova postrojenja obvezna djelovati u skladu s propisima o PUO i IPPC-u.
Isto tako, donose i upute u svezi sadržaja procjene utjecaja na okoliš koju se prilaže uz
zahtjev za izdavanje okolišne dozvole.
Pravilnikom, objavljenim u NN, određuju se zahvati za koje je obvezna procjena
utjecaja na okoliš, sadržaj, rok i način izrade studije o utjecaju na okoliš, način donošenja
ocjene i zaključka o namjeravanom zahvatu, način obavješćivanja javnosti i određivanja roka
i načina sudjelovanja javnosti o odlučivanju, prava i obveze sudionika u postupku.
SMJERNICE ZA NAJBOLJE RASPOLOŽIVE TEHNIKE
45

5.3.2 Gospodarske i financijske mjere
Očuvanje čistog okoliša ponekad zahtjeva visoke troškove za izgradnju, pogon i održavanje
građevina naprava za nadzor ispuštene otpadne tvari/energije.
Nadzor nad ispuštenim otpadom, uključivo mjere i postupke za smanjenje nepovoljnog
utjecaja, često se smatraju dodatnom tehnologijom, kao npr. uređaji za pročišćavanje
otpadnih voda, koji onda samo povećavaju troškove proizvodnje odnosno troškove
(stanovanja).
Zbog toga je nužno da se razmotre mogućnosti smanjivanja otpada «na izvoru», što znači da
treba izabrati sirovine, proizvode i postupke s manje štetnim otpadom koji se ispušta u
okoliš.
Troškove zaštite (očuvanja i poboljšanja stanja okoliša) moguće je utvrditi tek kad su poznati
(i) ciljevi zaštite okoliša kao i
(ii) mjerila (kriteriji) za postizanje ciljeva.
Kako bi se procijenila korist (dobrobit) predviđenih mjera zaštite, često je korisno procijeniti
troškove oštećenja okoliša budući da se, općenito, procjena dobrobiti može ocijeniti kao ona
korist koja nastaje kad se izbjegnu oštećenja okoliša, odnosno kad se poboljša stanje
okoliša.
Ukupni gospodarski troškovi oštećenja okoliša mogu se prikazati kao:
(1) Posljedice za zdravlje ljudi: onečišćenje okoliša u izravnoj je vezi s pojavom bolesti,
ponekad epidemija pa i smrti. Smanjenje radne sposobnosti te s tim u vezi troškova
llječenja i bolovanja, samo su neki od izdataka koji se mogu novčano izraziti.
(2) Posljedice na ukupnu proizvodnju. Procjenjuju se prema gubicima prirodnih
bogatstva. Troškovi mogu biti izraženi cijenom dobave sirovina (npr. vode) iz udaljenih
izvora, gubicima u proizvodnji hrane, ribolovu, smanjenju dobrobiti od usluga (npr.
turizma) i sl.
(3) Posljedice zbog promjene prirode. Ove je posljedice najteže novčano izraziti. To su
gubici uslijed smanjenja privlačnosti krajolika, smanjenja biološke raznolikosti, kao i
mogućnosti korištenja okoliša za sportove i razonodu. Posebne teškoće pri procjeni tih
troškova slijede iz činjenice da se nepoželjne posljedice u ekosustavima pojavljuju
nakon višegodišnjeg utjecaja otpadnih tvari/energije.
Kod procjene štete u okolišu pojavljuju se dva pitanja:
(a) Prvo se odnosi na poteškoće kod utvrđivanja štete koju neki zahvat/djelatnost uzrokuje
u okolišu. Naime, vrlo često postoji nesigurnost u procjeni utjecaja na okoliš određenog
zahvata/djelatnosti. Neki se utjecaji izražavaju vjerojatnošću pojave te rizika za zdravlje ljudi
i/ili stanje ekosustava, tako da je u takvom slučaju još teže odrediti zaštitne mjere.
(b) Drugo se pitanje odnosi na vrednovanje štetnog utjecaja, odnosno izražavanja šteta
novčanim pokazateljima. Ponekad se za izračun novčanih vrijednosti šteta u okolišu
primjenjuje procjena koliko ljudi žele platiti za izbjegavanje štete, budući da nije uvijek
46

moguće dobiti stvarnu vrijednost. Naime, ponekad se radi o mogućoj šteti koja će se
pojaviti u slučaju nekih posebnih okolnosti u okolišu, ili je šteta nesigurna, pa će se dobiti
nerealna «cijena« za korist od izbjegavanja štete. U drugom pak slučaju, oštećenja okoliša
će se (ili se mogu) pojaviti u dalekoj budućnosti, pa bez obzira na etiku, ljudi su skloni
odložiti problem (prvenstveno plaćanja) za budućnost.
Sredstva za financiranje zaštite okoliša osiguravaju se djelomice iz proračuna (budžeta)
pojedine zemlje, a djelimice iz sredstava poduzetnika.
Načelo onečišćivač (zagadivač) plaća jedna je od temeljnih gospodarskih mjera kojima se
sprječava pogoršanje kakvoče okoliša.
Također, osim naknade za ispuštanje otpadne tvari/energije, potrebne su i naknade za uporabu
prirodnih bogatstava, čime se sprječava njihovo besplatno korištenje. Uz ove naknade, koje u
načelu nikada nisu dovoljne, potrebni su i drugi financijski izvori, uključujući i fiskalne
mjere. Od financijskih izvora bitni su i povoljni zajmovi za izgradnju objekata za zaštitu
okoliša. Kao značajna pomoć mogu se od međunarodnih institucija očekivati povoljni krediti,
a u određenoj mjeri i pokloni (donacije).
5.3.3 Znanstveni pristup i tehnološke mjere
Znanstveni pristup i tehnološke mjere bitni su za racionalno gospodarenje prirodnim
bogatstvima. Znanstvenim pristupom treba motriti na stanje okoliša, kao i na utjecaj svih
čovjekovih zahvata/djelatnosti na okoliš. Znanstvenim će se istraživanjima razvijati i
primjenjivati metode kao što su već prethodno spomenute procjena rizika, zatim procjena
prijemne sposobnosti okoliša i druge, na temelju kojih je moguće usporediti veličinu
zahvata/djelatnosti u prirodi s mogućnošću očuvanja okoliša.
Tehnološke mjere utemeljene na znanstvenim istraživanjima važne su mjere, istraživanjima, u
cilju smanjenja nepoželjnog utjecaja na okoliš, npr. otpada i/ili ispuštene energije.
Naime, kod gotovo svih prirodnih i industrijskih (tehnoloških) procesa nastaje otpad. Otpad
postaje onečišćenje ili dalje zagađenje kada prijeđe granicu prihvatne sposobnosti okoliša.
Ta je granica vrlo različita, a ovisi otvarima, procesima i ekosustavima. Zbog toga je i
mjerama u procesu proizvodnje, tj. tehnološkim mjerama, potrebno smanjiti odnosno spriječiti
onečišćenje okoliša (otpadom i/ili energijom).
Tehnološke mjere kojima je moguće smanjiti nepoželjan utjecaj otpada na okoliš, mogu se
sažeti u slijedeće:
(1) smanjenje otpada «na izvoru», osobito štetnog i opasnog,
(2) ponovna uporaba (kruženje) otpadnih tvari,
(3) sigurno ispuštanje i odlaganje u prirodne ekosustave onih ostataka koji se ne mogu
ponovno upotrijebiti.
Spomenimo da su ove odrednice ujedno i temeljne smjernice u Strategiji gospodarenja
otpadom u Republici Hrvatskoj (NN 130/05).
(1) Kako bi se smanjili troškova očuvanja okoliša kao prva mjera zaštite okoliša, primjenjuje
47

se smanjenje otpada na mjestu nastajanja. Smanjenost štetnih i opasnih tvari u industriji
podrazumijeva primjenu čistih tehnoloških postupaka. Pod tim se nazivom obično
podrazumijeva proizvodnja sa značajnom uštedom energije i sirovina te bez otpada. Međutim,
kako je to u stvarnosti nemoguće postići u potpunosti (prvenstveno proizvodnja bez otpada),
nužno je uvesti one postupke koji su mogući, odnosno primjenjivati čišće tehnološke
postupke. To ponajprije znači zamijeniti sirovine koje sadrže štetne tvari s onima manje
štetnima. Nadalje, to znači zamijeniti tehnološke postupke s onima gdje su manje štetne
sirovine, pa nastaje i manje otpada. Poticanje industrije da prijeđu na čiste/čišće tehnološke
postupke moguće je jedino postići primjenom instrumenata ekonomske politike, kako bi im se
isplatila čista/čišća proizvodnja.
Navedeni pristup smanjenosti otpada te štednje energije i sirovina poznat je u svijetu pod
različitim nazivima, kao npr. najbolja raspoloživa gospodarski prihvatljiva tehnologija ili
najbolja raspoloživa tehnologija (engl. BAT – Best Available Technology) koja ne izaziva
pretjerane troškove. Nadalje, od industrije se ne očekuje samo da smanji štetne tvari u
proizvodnom procesu, već i smanjenost štetnih tvari u gotovim proizvodima, koji se dalje
upotrebljavaju primjerice u kućanstvima. To su zadaće tehnologa na koje graditelji ne mogu
utjecati, osim što se nečiste pogone već pri izradi planova mora isključiti iz osjetljivih djelova
okoliša. Međutim, treba istaknuti da promjene u proizvodnim postupcima, zamjenu sirovina
i/ili gotovih proizvoda ne mogu riješiti same niti pojedine države, već je nužna suradnja
međunarodne zajednice. Dakle, okoliš treba zaštititi zamjenom i razvojem tehnoloških
postupaka koji stvaraju manje onečišćavala/zagadivala i koriste/troše manje prirodnih dobara.
Na tom se principu danas i temelji politika razvoja kako razvljenih zemalja tako i onih u
razvoju.
(2) Kruženje otpada u tehnološkom postupku je iznimno važno kako bi se do kraja
iskoristile sirovine (prirodna bogatstva) a smanjio otpad tj onečišćenje bogatstva), tj. okoliša.
Ponovno iskorištene otpadne tvari često se nazivaju drugoredne (sekundarne) sirovine (o
čemu je već prethodno govoreno kod problema zbrinjavanja otpada – točka 4.2. Utjecaj
odlagališta otpada). Kao dodatni primjer može se navesti kako je pri izgradnji proizvodnih
pogona nužno primijeniti odvojeno prikupljanje tehnoloških otpadnih voda, čak i iz pojedinih
proizvodnih procesa, od oborinskih i kućanskih otpadnih voda. To omogućava primjenu
kruženja pojedinih sirovina iz otpadnih voda. Uz to valja istaknuti da je pročišćavanje
(industrijskih) otpadnih voda s većom koncentracijom otpadnih tvari jeftinije od razrijeđenih.
Kruženje (recikliranje) iskorištene vode unutar proizvodnih postupaka poseban je način
ponovne uporabe vode te također doprinosi boljem gospodarenju voda i zaštiti okoliša.
Ponovna uporaba pročišćenih otpadnih voda u poljoprivredi, šumarstvu, za uređenje
krajolika, obogaćivanje podzemnih i površinskih voda racionalan je način gospodarenja
vodama uz, također, istodobnu zaštitu okoliša.
(3) U slučajevima kad se otpadne tvari ne mogu ponovno upotrijebiti nakon odgovarajuće
obrade ili pročišćavanja, kako bi se spriječilo onečišćenje ili zagađenje okoliša, potrebno
je predvidjeti način i mjesto njihova konačnog ispuštanja i/ili odlaganja, uz zadovoljen je
svih uvjeta za zaštitu okoliša. Otpadne vode, plinovi i (kruti) otpad moraju se u svakom
slučaju pročistiti (preraditi) prije njihovog konačnog ispuštanja i/ili odlaganja. Stupanj
pročišćavanja otpadnih tvari ovisi, uz ostalo, o prijemnoj sposobnosti dijela ekosustava u koji
se ispuštaju i/ili odlažu. Kod ispuštanja i/ili odlaganja otpadnih tvari u okoliš koriste se i
prirodni procesi samopročišćavanja kao što su razrjeđenje, biološka razgradnja, te kemijske
reakcije koje otpadne tvari pretvaraju u, za okoliš, povoljnije osobine i raspršuju ih u veće
mase prijemnika.
Tehnološkim postupcima pročišćavanja otpadnih tvari, utemeljenim na postupcima
48

samopročišćavanja, moguće je pročistiti veće mase otpadne tvari na manjem prostoru i u
kraćem vremenu.
5.3.4 Institucionalne mjere
Za primjenu svih mjera i postupaka zaštite okoliša potreban je sustav organizacija za
nadzor kakvoće okoliša. Npr. međunarodne organizacije utvrđuju opća načela zaštite okoliša,
razvijaju suradnju, a naročito u slučaju prekograničnog onečišćenja. O ustrojstvu institucija
unutar pojedinih država ovisi efikasnost primjene mjera za očuvanje poboljšanje kvalitete
okoliša. Ovisno o ustrojstvu državne uprave moguće su institucije s naglašenim središnjim
nadzorom okoliša, ili s više sudjelovanja regionalnih odnosno mjesnih (lokalnih)
samoupravnih organizacija. Državne institucije uvijek pripremaju propise iz područja zaštite
okoliša, zatim strategiju, planove i programe za očuvanje i unaprjeđenje okoliša, uspostavljaju
sustave za motrenje i obavješćivanje o stanju okoliša, brinu se za obrazovanje i
obavještavanje javnosti u području zaštite okoliša te provode nadzor nad primjenom
mjera očuvanja okoliša.
Institucije na regionalnoj i/ili mjesnoj razini provode politiku državnih organa te organiziraju
izgradnju građevina i naprava za nadzor otpadnih tvari/energije, njihov pogon i održavanje.
Neposredno provode motrenje i praćenje stanja okoliša te razvijaju sustav za obavješćivanje.
Istodobno te organizaclje prikupljaju sredstva u obliku naknada, kazni i drugih doprinosa što
se koriste u provedbi projekta očuvanja i poboljšanja stanja okoliša.
Za učinkovit rad institucija za zaštitu okoliša bitni su slijedeći uvjeti:
(i) razina izobrazbe djelatnika,
(ii) način financiranja djelatnosti i
(iii) odnosi s javnošću.
U tom je smislu korisno poticati na suradnju nevladine organizacije koje se bave zaštitom
okoliša, a posebice je važno uključiti ih u javne rasprave o programima i provedbi mjera za
zaštitu okoliša kao i o ishodima praćenja stanja okoliša.
U slijedećim će desetljećima sve zemlje, a naročito one u razvoju, biti suočene s teškim
problemom očuvanja i unaprjeđenja okoliša. Za rješenje problema, između ostalog, bit će
potrebna iznimno visoka investicijska ulaganja. Primjerice, samo za zaštitu voda prema nekim
procjenama bit će u narednom razdoblju nužno povećati godišnja ulaganja sa sadašnjih 10
milijarda USD na 50 milijarda USD. Tako visoka ulaganja nije realno za očekivati, pa je
razborito da pojedine države programiraju dugoročne i kratkoročne djelatnosti u području
zaštite voda, odnosno okoliša, prema određenom prvenstvu.
Izrada takvih Planova i Programa mora se temeljiti na ukupno raspoloživom znanju i
iskustvu, kako bi se na najbolji način postigli željeni ciljevi.
U izradi Programa i Planova zaštite okoliša primjenjuju se načela sustavne analize kako
bi se donositeljima odluke pomoglo u izboru najpovoljnijeg rješenja između nekoliko
predloženih. Donositelji odluka moraju prije svega utvrditi uzrok oštećenja okoliša jer će
se tlme ujedno odrediti njegovo rješenje odnosno način na koji ga primijeniti.
U svakom slučaju izradom Plana i Programa zaštite okoliša treba omogućiti donositeljima
odluka odgovore na slijedeća pitanja:
▪ zašto se Plan i Program donosi,
▪ na kakav način će se Plan i Program provoditi,
▪ gdje će se plan primjenjivati,
▪ što će se poduzeti,
49

▪ tko će biti odgovoran za provedbu Plana i Programa,
▪ koliki su troškovi provedbe plana,
▪ kakvi se ishodi očekuju provedbom Plana i Programa.
6.1 Sustavi-definicija
6 SUSTAVI UPRAVLJANJA OKOLIŠOM
(ISO 14001)
Sustav skup elemenata međusobno povezanih tako da vrše neku aktivnost, u nekoj
organizacijsko informacijskoj procesnoj shemi, težeći zajedničkom cilju, i postupajući s
ljudskim stvaralaštvom i/ili s ljudskom zajednicom, i/ili s energijom, i/ili s materijom u
nekom vremenskom rasporedu, da bi proizveli znanje, i/ili ljudsko zajedništvo, i/ili materiju,
i/ili energiju. Prema tome, sustav je uređen uređen ili organiziran skup djelova.
PODJELA SUSTAVA:
1) PO SASTAVU:
- prirodni sustavi – biološki, geološki, astronomski
- umjetni sustavi – tehnički, gospodarski, organizacijski
2) PO STRUKTURI ELEMENATA:
- prirodni sustavi
- tehnički sustavi – strojevi, uređaji, naprave
- organizacijski sustavi – proizvod su ljudskog stvaranja
3) PO STUPNJU APSTRAKCIJE:
- konkretni sustavi – materijalni sustavi koji jednostavno postoje u svojoj
okolini (tvornica)
- apstraktni sustavi – formalni, pojmovni sustavi koji su tek određena vrsta
matematičko logične apstrakcije (kibernetski sustavi, kompjutorski programi,
brojevni sustavi
4) PO VREMENSKIM IZMJENAMA:
- statički sustavi – ponašanje i struktura sustava ne mijenjaju se ili se mijenjaju
periodički (sunčev sustav)
- dinamički sustavi – podložni su promjenama često u proizvoljnim intervalima
(poduzeće)
5) PO STUPNJU ODREĐENOSTI:
- deteministički sustavi – njihovo ponašanje je predvidivo, tj. oni funkcioniraju
prema unaprijed poznatim i utvrđenim pravilima (kompjutori, tehnički sustavi,
kemijska reakcija)
- stohastički sustavi – ponašaju se različito u različitim situacijama pa njihovo
ponašanje možemo tek prognozirati s većom ili manjom vjerojatnošću (svi
dinamički društveni sustavi)
6) PO STUPNJU SLOŽENOSTI:
- jednostavni sustavi – mali broj elemenata i veza među njima pa je tim
sustavima jednostavno upravljati
- složeni sustavi – velik broj elemenata i veza između elemenata sustava što
znači i velik broj pravila i interakcija među njima
- vrlo složeni sustavi – vrlo velik broj elemenata i složenih veza među njima
(stohastički sustavi)
7) PO VEZANOSTI S OKOLINOM:
50

- otvoreni sustavi – prisutne su interakcije s okolinom sustava
- s obzirom na stupanj prilagodbe prema utjecajima okoline
mogu biti:
- adaptibilni
- neadaptibilni
- zatvoreni sustavi – ne postoje veze s okolinom ili su gotovo zanemarive
- u potpunosti zatvoreni sustavi ne postoje
6.2 Norme
Norma je poznata i priznata mjera za određenu kvantitativnu ili kvalitativnu veličinu u okviru
određene socijalne zajednice.
Norma je isprava za opću i višekratnu uporabu, donesena konsenzusom i odobrena od
priznate ustanove, koja sadrži pravila, upute i obilježja djelatnosti ili njihovih rezultata te
jamči najviši stupanj uređenosti u određenim okolnostima.
Normizacija je djelatnost uspostavljanja odredaba za opću i opetovanu uporabu koje se
odnose na postojeće ili moguće probleme radi postizanja najboljeg stupnja uređenosti u
danome kontekstu.
INTERNACIONALIZACIJA NORMI
1. Izbjegavanje protekcionizma
2. Zaštita zemalja u razvoju
3. Stvaranje jedinstvenog svjetskog tržišta
4. Stvaranje ekološkog planetarnog sustava
5. Širenje i prihvaćanje najnovijih globalnih tehničkih i tehnoloških znanja
6. Izgradnja jedinstvenog komunikacijskog sustava
CILJEVI NORMIZACIJE:
1. Osigurati prikladnost proizvoda, procesa i usluga da u određenim uvjetima služe
svojoj namjeni.
2. Ograničavanje raznolikosti izborom najpovoljnijeg broja tipova ili veličina,
3. Osigurati spojivost i zamjenjivost različitih proizvoda,
4. Osigurati zaštitu zdravlja, sigurnosti, zaštitu okoliša i potrošača,
5. Uklanjanje zapreka u trgovini.
6.3 ISO (Međunarodna organizacija za normizaciju)
ISO je nastao 1947. g. u Ženevi sjedinjavanjem dvije organizacije, ISA (Međunarodna
federacija Nacionalnih organizacija za normizaciju) osnovana 1926. g. i čije je sredisšte bilo u
Švicarskoj i UNSCC (Odbor za koordinaciju standarda Ujednjenih naroda) osnovanim 1944.
g. s sjedištem u Londonu. Zadaća: priprema, prihvaćanje i objavljivanje internacionalnih
(svjetskih) normi te da se o njima brine. Akronim ISO je izvedenica od grčke riječi ISOS što
znači jednak. To je nevladina organizacija i nije dio UN-a. Cilj → poticanje i promicanje
normizacije i srodnih djelatnosti radi:
51

• unapređenja međudržavne razmjene dobara i usluga
• primjerenijeg razvoja suradnje u intelektualnim, znanstvenim, gospodarstvenim i drugim
aktivnostima
• oko 150 država članica uključeno u rad preko nacionalnih ustanova za normizaciju
• oko 3000 različitih tehničkih tijela:
• preko 200 tehničkih odbora
• to 176 upravljanje kvalitetom i osiguravanje kvalitete
• to 207 upravljanje okolišem
• preko 630 pododbora
• oko 2000 radnih skupina
• preko 25 "ad hoc" formiranih studijskih grupa
• službeni jezici:
• engleski
• francuski
• ruski
• njemački
Zašto ISO:
• zahtjev tržišta
• povećanje ugleda na tržištu
• veće povjerenje kupaca
• reduciranje grešaka u začetku nastanka
• dokumentiranje svega što se radi
• bolji odnos među zaposlenicima
• ustrojen sustav objektivnih povratnih informacija
• kontinuiranje poboljšanje kakvoće proizvoda
• sprječavanje pojave grešaka, ali i njihovo ponavljanje itd.
Redovite članice ISO-a imaju sljedeće zadaće:
1. Informiranje
2. Prezentiranje
3. Suradnja
4. Ispunjavanje svih obveza i zadaća
52

PROCES NASTANKA NOVE NORME:
1. Faza prijedloga
2. Faza pripreme
3. Faza odbora
4. Faza javne rasprave
5. Faza prihvaćanja
6. Faza objave
SVAKA NORMA IMA SLJEDEĆU STRUKTURU:
1. Uvod
2. Svrhu i područje primjene
3. Vezu s drugim srodnim normama
4. Osnovne pojmove
5. Sadržaj
6. Priloge
KORISTI OD PRIMJENE ISO NORMI:
1. Širenje inovacija putem standarda preduvjet je gospodarskog razvoja
2. Standardi su indikator tehnološke konkurentnosti
3. Standardi potiču transfer tehnologije
4. Standardi čine tehničke specifikacije transparentnijima
5. Međunarodni standardi pomažu izvoznicima i potiču međunarodnu trgovinu
53

6.3.1 Norme u Hrvatskoj
6.3.1.1 Hrvatski Zavod za norme- HZN
• priprema, prihvaća i izdaje hrvatske norme i druge dokumente iz područja normizacije
• predstavlja hrvatsku normizaciju u međunarodnim i europskim normizacijskim
organizacijama
• održava zbirku hrvatskih norma i vodi registar hrvatskih norma
• uređuje, izdaje i raspačava hrvatske norme, druge dokumente i publikacije iz područja
normizacije
• uspostavlja i održava baze podataka o normama i drugim dokumentima iz područja
normizacije te daje obavijesti o normama i drugim dokumentima
• u službenom glasilu objavljuje obavijesti o hrvatskim normama te obavijesti o drugim
dokumentima iz područja normizacije
• osigurava informacije o nacionalnim, europskim i međunarodnim normama
cjelokupnoj javnosti, a posebno gospodarstvu.
Proces nastanka hrvatskih normi
54

Porast broja hrvatskih normi
B ro j n o rm a
14000
12000
10000
8000
6000
4000
2000
0
33
ukupno
nove norme
9574
7519
6058
4660
1686 2358 2302
795
1398 1461 2055 1617
296 891 672
263 499
11191 11568 12613
377
1045
1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007.
Godina
6.3.1.2 Državni zavod za mjeriteljstvo
55

Državni zavod za mjeriteljstvo obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na:
mjeriteljstvo i nadzor predmeta od plemenitih kovina; uspostavljanje i objedinjavanje
sustava mjeriteljstva, uspostavljanje i održavanje državnih etalona fizikalnih veličina i
osiguranje njihove sljedivosti; uspostavljenje, opsluživanje i nadzor u djelatnostima
mjeriteljstva.
6.3.1.3 Ovlašćivanje i certifikacija
OVLAŠĆIVANJE (AKREDITACIJA): je postupak kojim ovlaštena ustanova daje
formalno priznanje nekoj organizaciji ili osobi da stručno obavlja zadaće, a one bi bile
ispitivanje, umjeravanje, potvrđivanje ili nadzor.
Akreditacija je postupak kojim ovlaštena ustanova formalno priznaje stručnost
organizacijama ili osobama da provedu postupke u svrhu certifikacije.
Hrvatska se pridržava uputa Europske komisije da ima samo jedno akreditacijsko tijelo
HAA (Hrvatsku akreditacijsku agenciju) od 2004. godine. Certifikacija je postupak kojim
nezavisna treća strana daje jamstvo u pisanom obliku (certifikat, potvrda) da su proizvod,
proces ili usluga u skladu s traženim normama, pravilima i/ili zakonima;
6.3.1.4 Vrste normi
1. Osnovne norme
2. Norme za usluge
3. Planske norme
4. Sigurnosne norme
5. Norme za uporabu
6. Produkcijske norme
7. Norme za isporuku
8. Norme za mjerenje
9. Norme za kvalitetu materijala
10. Norme za procedure
56

11. Norme za ispitivanje i testiranje
12. Norme za objašnjenje i simbole
13. Terminološke norme
14. Deklaracijske norme
Vrste normi obzirom na područje primjene
1. Interne: rabe ih pojedina poduzeća,
2. Granske norme: zajednički ih koriste dva ili više poduzeća u okviru iste struke.
Nacionalne norme: HZN (Hrvatski zavod za norme)
4. Regionalne norme: donose se na razini regije tj. država koje su međusobno povezane
u političkoj i gospodarskoj suradnji.
CEN- Europski odbor za normizaciju,
5. Međunarodne norme: vrijede na međunarodnom području najpoznatije ustanove:
ISO- Međunarodna organizacija za normizaciju,
IEC- Međunarodna elektrotehnička komisija,
6.3.1.5 Izvori informacija o normama
KLASIČNI:
1. Katalog normi (ISO, IEC)
2. Bilten za normizaciju,
3. Tekstovi o normama,
4. Priručnici.
SUVREMENI-BAZE PODATAKA: ISO/IEC, STANDARDS AND SPECIFICATION,
PERINORM, itd.
6.3.1.6 Primjeri standardizacije i pionirske tehnologije
Standard Rezultat Ključni sudionici i tehnologija
Betamax neuspjeh Sony, pionirska tehnologija
VHS uspjeh Matsushita i JVC savez, tehnologija sljedbenika
CD uspjeh Sony i Philips savez za hardver, Columbia i
Polygram za sadržaj
DCC neuspjeh Philips, digitalna evolucija analogne kazete
Minidisc neuspjeh Sonyjev konkurent DCC-u, ponovno pokrenut
nakon neuspjeha DCC-a, ograničeni kasniji
uspjeh
MS-DOS uspjeh Microsoft i IBM
57

Navigator kombinacija Netscape je bio pionir i rani standard za Interent
pretraživače, no Microsoftov Explorer brzo
preuzima vodstvo
1. Definirajte normu ?
2. Navedite osnovne ciljeve normizacije ?
3. Objasnite pojmove ovlašćivanja i certifikacije ?
4. Objasnite podjelu normi prema području primjene ?
5. Navedite i objasnite strategije postavljanja standarda ?
58

6.4 ISO 14001
Sustav upravljanja okolišem ( Environmental management system EMS ) je instrument
zaštite okoliša nove generacije tj. sustav predstavlja novu osnovu zaštite okoliša.
Sustav upravljanja okolišem dio je cjelokupnog sustava upravljanja organizacijom (
proizvodnom – poduzećem, uslužnom,vladinim ili drugim upravnim organizacijama), a
obuhvaća preventivno djelovanje i primjenu normi za unapređivanje odnosa prema
okolišu, s temeljnim ciljem smanjenja nepoželjnih utjecaja organizacije na okoliš.
Temeljne funkcije sustava upravljanja okolišem su:
• kontinuirano poboljšavanje i usavršavanje mjera zaštite okoliša
• kontinuirano podizanja razine kvalitete stanja okoliša
Težište Sustava je na procjeni i ocjeni stanja okoliša ( neprestani monitoring, mjerenja,
ocjenjivanje , nadzor, kontrola stanja okoliša ). ISO 14001 je standard (norma) za upravljanje,
a ne norma za izvođenje ili djelovanje. Najčešći glagoli koji se sponju u standardu su
"utvrditi" i održati", a koji su povezani s "procedurom". Sustav upravljanja okolišem, EMS,
predstavlja kontinuirani ciklus koji se sastoji od planiranja, implementacije, ispitivanja i
stalnog unapređivanja procesa, akcija i mjera koje organizacija poduzima da bi uskladila
svoje poslovne ciljeve s ciljevima unapređivanja i upravljanja okolišem.Većina sustava
upravljanja okolišem strukturirana je prema modelu “ Plan, Do, Check, Act “, što vodi prema
kontinuiranom razvoju okolišnog aspekta organizacije.
PLANIRAJ
UČINI
STALNO
UNAPRIJEĐIVANJE
IVANJE
PROVJERI
DJELUJ
EMS dakle predstavlja skup procesa i procedura koje organizacijama omogućuju analizu i
kontrolu postupaka i sveukupnih aktivnosti čiji je cilj umanjivanje negativnih utjecaja
organizacije na okoliš, a samim time i učinkovitije poslovanje organizacija.
Sustav upravljanja okolišem organizacijama omogućuje sustavnu zaštitu i sustavno
upravljanje okolišem , čime se istovremeno osigurava kako poslovna tako i okolišna
uspješnost organizacije, što sve rezultira većom konkurentnošću organizacije na tržištu.
Prednosti uvođenja sustava upravljanja okolišem:
- sustav omogućuje primjenu i ispunjavanje okolišnih
normi,
59

- učinkovitije sprečavanje onečišćivanja okoliša i
očuvanje prirodnih resursa,
- umanjivanje i ublažavanje rizika za okoliš koji su
posljedica čovjekovih aktivnosti u okolišu,
- povećanje efikasnosti i konkurentnosti firme,
- razvijanje svijesti o potrebi zaštite okoliša
Osnovni elementi sustava upravljanja okolišem:
- politika zaštite okoliša organizacije ( ciljevi, mjere, norme,
kadrovi, kontrola i nadzor),
- analiza utjecaja organizacije na okoliš,
- procjena utjecaja organizacije na okoliš,
- nadzor i mjerenje učinaka i napretka u realiziranju
definiranih ciljeva,
- okolišna procjena realizacije programa zaštite okoliša
6.4.1.Politika
okoliša
plan:
6.4.2.1 aspekti okoliša
6.4.2.2. pravni i drugi zahtjevi
6.4.2.3 ciljevi zaštite okoliša
6.4.2.4. programi upravljanja
okolišom
6.4.5.provjera:
pregled
provođenje:
6.4.3.1. Struktura i odgovornost (tko radi što?)
6.4.3.2. Izobrazba i kompetencije
6.4.3.3. Komunikacija
6.4.3.4.Dokumentacija
6.4.3.5.Kontrola dokumenata
6.4.3.6. Kontrola djelovanja
6.4.3.7. Izvanredna stanja
ispitivanje ( provjeravanje ):
6.4.4.1. praćenje i mjerenje
6.4.4.2. preventivne i korektivna djelovanja
6.4.4.3 čuvanje informacija
6.4.4.4. nadzor i ocjenjivanje sustava
6.4.1 Politika zaštite okoliša
Nužna je usmjerenost ka zaštiti okoliša i to u formi Izjave o politici okoliša, ispod koje je ISO
14001 kao osnova za izgradnju sustava upravljanja okolišem. Politika zaštite okoliša mora
sadržavati jasno određenje organizacije i to u vezi:
• ciljeva u vezi okoliša
• obveze za nadziranje i unaprijeđivanje okoliša u vezi s organizacijskim proizvodima,
uslugama ili djelatnostima
Obveze za nadziranje i unaprijeđivanje okoliša u vezi s organizacijskim proizvodima,
uslugama ili djelatnostima vode do razvoja Plana i Ciljeva zaštite okoliša.
60

Jednom postavljeni Planovi i Ciljevi ostali dijelovi sustava upravljanja okolišom su usmjerene
za njihovo ostvarenje. ISO 14001 nudi dosljedno i uvjerljivo provođenje Politike zaštite
okoliša.
6.4.1.1 Adekvatnost
Svaka organizacija ima jedinstveno međudjelovanje s utjecajem na okoliš. Svaka organizacija
koja pokušava da se uklopi s zahtjevima standarda 140001 mora dokazati da je svjesna svih
relevantnih stvari vezanih za zaštitu okoliša kao i njihovu važnost i utjecaj. Stoga je potrebno
da organizacija definira i revidira neke stvari:
• djelovanje
• emisiju polutanata
• lokaciju
• aktivnosti vezane za iskorištavanje tla
• utjecaji ostalih organizacija u blizini
• zakoni i regulative
• stavove lokalne zajednice
• zahtjeve i stavove klijenata
Organizacija bi trebala napraviti svoju metodologiju za ispitivanje relevantnih činjenica
vezanih za okoliš i njihovu važnost i utjecaj.
6.4.1.2 Okvir za donošenje Plana i Ciljeva
Svaki Cilj zaštite okoliša mora biti sadržan ili se pronaći u Politici okoliša. Svako djelovanje,
zahtjev procedura, itd. unutar sustava upravljanja okolišom mora imati ishod u Izjavi o
Politici okoliša. Ako su Ciljevi zadani tako da ne mogu ispuniti zahtjeve ili se pronaći u Izjavi
o Politici okoliša , tada se može utvrditi da Izjava nije točna u odnosu na organizacijske
aspekte zaštite okoliša.
6.4.1.3 Obveze za stalno poboljšavanje
Za prilagođavanje ovom zahtjevu Izjava mora imati zahtjeve za stalno unaprijeđivanje zaštite
okoliša. Ovo povezuje dva elementa ISO 14001: Politiku zaštite okoliša i Provjeru (Pregled)
Provjera (pregled) zahtjeva da bar dva ključna elemnta bivaju provjerena:
• provjeriti čitav sustav upravljanja, s naglaskom na Politiku i Ciljeve, radi osiguravanja
i analize je li sustav još efektivan glede organizacijskih aktivnosti
• ukoliko su uvjeti, pod kojima su se aspekti zaštite okoliša promijenili, Politika i
Ciljevi moraju se promjeniti ili prilagoditi
61

6.4.1.4 Usklađenost s zakonima i regulativama
U standardu ISO 14001 ne postoji posebna stavka za ispitivanje usklađenosti s zakonima i
regulativama. Ono što treba uraditi je:
• prepoznati mjerodavne zakone
• vidjeti je li su usklađeni ili ne
• za one dijelove gdje nema usklađenosti, razviti plan za ispravljenje neusklađenosti
• ustanoviti sustav za održavanje usklađenosti
Mora li organizacija biti u potpunoj usklađenosti s zakonima da bi bila u standardu
ISO14001? Odgovor je NE. Međutim stalnaneusklađenost može odvesti do neusklađenosti s
ISO14001 zbog nedostatka "sustava za održanje usklađenosti".
6.4.1.5 Dokumentiranje i uvođenje Politike zaštite okoliša
Izvršni direktor mora potpisati Izjavu o Politici okoliša. Ona mora biti dosljedna s kontrolom
(poglavlje 6.4.5.)
6.4.1.6 Informiranje svih zaposlenika
Svi zaposlenici moraju biti informirani i razumjeti u skladu s Planom (determiniranje i
izobrazba kadrova. Zaposlenici moraju biti svjesni u kakvom je odnosu njihov rad ili funkcija
s Politikom.
6.4.1.7 Obveza informiranja javnosti
6.4.1.8 Pitanja na koja se treba odgovoriti-provjera
1. Je li izvršni direktor definirao i potpisao organizacijsku Politiku zaštite okoliša?
2. Adekvatnu djelatnostima, proizvodima i uslugama organizacije?
3. Je li Izjava provediva?
4. Sadrži li obvezu za prevenciju zagađenja?
5. Sadrži li obvezu za stalno usavršavanje?
6. Sadrži li obvezu za usklađenost s zakonima i regulativama?
7. Daje li okvir za postavljanje Ciljeva?
8. Ima li djelovanje za provjeru Ciljeva?
9. Je li dokumentirana?
10. Je li uvedena?
11. Znaju li zaposlenici za nju i kako njihovi zadaci se odnose prema Izjavi?
12. Je li dostupna javnosti?
6.4.2 Plan
62

Faza planiranja slijedi razvoj Izjave o Politici okoliša. No, vrlo je teško završiti Izjavu ukoliko
faza planiranje nije završena. faza planiranja sadrži tri različita koraka:
1. aspekti okoliša
2. pravni i drugi zahtjevi
3. ciljevi zaštite okoliša
4. programi upravljanja okolišom
Proces planiranja može slijediti GENERALNU shemu:
Mora se imati na umu da izvedba Izjave o Politici okoliša mora imati slijedeće:
• ciljeva u vezi okoliša
• obveze za nadziranje i unaprijeđivanje okoliša u vezi s organizacijskim proizvodima,
uslugama ili djelatnostima
Dakle Izjava(6.4.1.) se završava nakon Planiranja (6.4.2.) zbog toga što će Planiranje ojačati i
učvrstiti Izjavu i dosljedno tome čitav Sustav upravljanja okolišem.
6.4.2.1 Aspekti okoliša
Aspekt okoliša predstavlja element djelatnosti, proizvoda, i usluga a koji imaju utjecaja ili
dodira s okolišom, dok se svaka promjena, bilo štetna ili pozitivna, koja dolazi od
organizacije naziva utjecaj na okoliš.
Tri su različita zahtjeva unutar ovog dijela ISO 14001.
Prvo organizacija mora prepoznati aspekte okoliša, tj. mora znati svoj utjecaj na okoliš.
Drugo, organizacija mora prepoznati aspekte koji se mogu kontrolirati i za koje se može
63

pretpostaviti da će imati utjecaj. Treće, gradacija značajnih aspekata okoliša prema utjecajima
na okoliš svakog od aspekata. Ono što je važno je to da ova lista vodi ka cijelom sadržaju i
cilju operacijskog dijela sustva upravljanja okolišom.
Sadržaj zahtjeva glede aspekata okoliša:
• razumjeti odnos s okolišom
• kontrola vs. utjecaj
• lista značajnih aspekata s obzirom na utjecaj
• razvoj procedure za održavanje trokoračnog procesa odlučivanja
Razlog ovog procesa je da se utvrdi važnost svakog aspekta, već da se stvori slika i lista svih
utjecaja na okoliš. Organizacija mora uključiti i efekte izvanrednih situacija u ovu listu, kao i
načine djelovanja u tim uvjetima. Naravno, uvijek treba imati na umu koncept stalnog
usavršavanja zbog moguće promjene zakona ili samog procesa. Provjera (6.4.4.) se vrši zbog
toga da se vidi je li sustav upravljanja okolišem još efikasan u odnosu na promjene u
aktivnosti, proizvodima i uslugama.
Aspekt-Kontrola-Utjecaj
Organizacija treba identificirati aspekte koji utječu ili bi mogli utjecati na okoliš.
Najjednostavniji način je da s uzmu aspekti nad kojima organizacija ima potpunu kontrolu.
No, organizacija koja proizvedi neki međuprodukt, a koji poslije dorađiva neka druga
organizacija ne može imati potpunu kontrolu procesa. No, organizacija još može biti u ISO
14001 ukoliko ima analizu životnog ciklusa proizvoda. Ovo je "sivo" područje standarda.
Značajni aspekti okoliša
Procedura za utrđivanje značajnih aspekata okoliša može biti temeljena na:
1. Procjeni rizika-više kvalitativno nego li kvalitataivno
2. analiza utjecaja
3. vjerojatnost pojavljivanja
4. direktna ili indirektna kontrola
5. interes zajednice
Pitanja:
1. Ima li organizacija razvijenu proceduru za utvrđivanje okolišnih aspekata svojih
djelatnosti koje može kontrolirati ili koji se mogu očekivati?
2. Sadrži li procedura procjenu izvanrednih uvjeta?
3. Unaprijeđivanje procedure?
4. Utvrđivanje značajnih aspekata okoliša-procedura?
5. Jesu li sve informacije aktualne?
6.4.2.2 Zakonske i druge odredbe
64

Organizacija mora znati koji zakoni i koje regulative (državne ili lokalne) i kako se odnose na
njihovo djelovanje, te pokazati da se mogu nositi s njima. Ukoliko organizacija pristupa
svojevoljno nekim okolišnim normama, sve tri gornje točke se moraju imati u vidu. ISO14001
ne zahtjeva dokumentaciju za ovo poglavlje, ali najpraktičniji način je da se prilože zakonske
norme i akti.
Pitanja:
1. Tko u organizaciji prepoznaje i tko je zadužen za pravne akte i njihovo
prepoznavanje?
2. Tko prepoznaje dodtane zahtjeve?
3. Tko dobavlja dokumente?
4. Jesu li zakoni aktualni?
6.4.2.3 Ciljevi zaštite okoliša
Nakon što se napravila lista značajnih aspekta okoliša, sustav upravljanja okolišom zahtjeva
da organizacija ustanovi i dokumentira Cijelokupni cilj zaštite okoliša, koji proizlazi od
Politike zaštite okoliša, koja je sebi postavila organizacija, a koji je kad je izabran mora biti
i kvantificiran. Postoje specifični ciljevi koji se moraju unijeti u Politiku. Trebala bi postojati
veza između aspekata okoliša i ciljeva okoliša. Ciljevi zaštite okoliša trebaju ujedno biti i
"vizije" organizacije. U svrhu ostvarenja cilja treba postojati detaljan radni plan.
Drugim riječima, obveze u Izjavi o politici okoliša i Ciljevima zaštite okoliša se moraju
preoblikovati u detaljan plan i vremenske okvire. Svaki organizacijski nivo mora biti takav da
ostvari Ciljeve. ISO14001 zahtjeva da organizacije imaju dokumentirane Ciljeve zaštite.
Postoje četiri različita zahtjeva unutar ovog odijeljka ISO14001.
Prvo, moraju se imati u vidu rezultate iz zakonske regulative (6.4.2.2.). Drugo, moraju se
razmotriti značajni okolišni aspekti (6.4.2.1.). Treće, moraju se pratiti izjave o obvezi
smanjenja zagađenjenja u Politici okoliša. I konačno, moraju se uzeti u obzir i ostale
zainteresirane stranke.
Sadržaj zahtjeva glede Ciljeva zaštite okoliša:
• zakonske regulative
• značajni okolišni aspekti
• obvezi smanjenja zagađenjenja
• zainteresirane stranke
Zakonske regulative
Treba ustanoviti ukupne ciljeve zaštite okoliša prema zakona i onda ih podijeliti prema
specifičnim ciljevima. U ISO 14001 ne postoje zahtjevi da se ide ispod zakonskih normi.
Značajni okolišni aspekti
Ne postoje zahtjevi u ISO 14001 da se u Ciljeve zaštite okoliša unosi svaki značajni aspekt
utjecaja na okoliš. Financijski uvijeti mogu utjecati na prioritete. Također, dodatne
tehnologije možda ne mogu zadovoljiti uvijete kontrole značajnih aspekata utjecaja na okoliš.
65

U tom slučaju moraju se razmotriti mogućnosti izrade ciljeva s svrhom procjene novih
inovativnih tehnologija koje bi bile usmjerene prevladavanju ovih ograničenje.
Prevencija zagađenja
Prevencija zagađenja ima svoje ishodište u Izjavi o Politici okoliša. Organizacija ne mora
upotrijebiti ovaj koncept u razvoju Ciljeva već samo razmotriti prevenciju zagađenja kao
alternativni pristup za dostizanje Ciljeva.
Zainteresirane strane
Područje komunikacije 6.4.4.3. podrazumjeva uspostavljanje i održavanje sustava
komunikacije s vanjskim strankama. Također, ovo područje zahtjeva da organizacija ima i
efikasan proces za razmatranje njihovih pogleda. No, ISO 14001 ne podrazumjeva da
organizacija automatski uključuje ove zahtjeve u Ciljeve. Ovo je "sivo područje" u standardu.
Ono što organizacija treba je da razvije proces primanja, procjene i odgovora vanjskim
komentarima.
Treba zapamtiti da Ciljevi podržavaju viziju Politike.
značajni ajni aspekti okoliša
izjava o politici okoliša
zakoni i pravni zahtjevi
cilj
cilj
cilj
cilj
Pitanja:
1. Imaju li se u vidu pravni, značajni okolišni aspekti; izjava o prevenciji zagađenja;
komentari zainteresiranih strana.
2. Mogu li Ciljeve ispuniti sve razine organizacije?
3. Jesu li Ciljevi u skladu s Izjavom o Politici okoliša?
4. Jesu li Ciljevi dokumentirani?
6.4.2.4 Programi upravljanja okolišom
Četiri su specifične točke.
1. Organizacija mora pokazati da ima program upravljanja okolišom za postizanje
Ciljeva.
2. Mora pokazati da postoji odgovornost na svakoj razini organizacije
3. Mora specificirati vremenski okvir i mehanizme za postizanje Ciljeva
4. Mora pokazati načine unaprijeđivanja tj. promjene metode upravljanja za
promijenjene uvijete
66

6.4.3 Provođenje i operacijska faza
Ovaj segment standarda slijedi razvoj Izjave o politici okoliša i faze planiranja. Ovo područje
razmatra sve elemente potrebne za implementaciju i provođenje standarda. Sastoji se od se od
šest različitih dijelova:
6.4.3.1 Struktura i odgovornost (tko radi što?)
Osnovno pitanje na koje organizacija mora imati odgovor je: "Tko čini što?". Odgovor na ovo
pitanje se nalazi u strukturi i podjeli odgovornosti zajednice. Kao prvo, odgovornost
pojedinca i njegovog odjela unutar organizacije mora biti jasna. Drugo, moraju se omogućiti
odgovarajuća potpora (načini) za uvođenje i djelovanje sustava upravljanja. Nadalje, mora se
znati tko je odgovoran za cijelokupno djelovanje sustava i njegovo usklađivanje s ISO 14001.
Pojedinci moraju izvješćivati o djelovanju sustava. ISO 14001 ne daje nikakve upute glede
dokumentacije unutar ove sekcije. Pretpostavlja se da organizacijski dijagram jasno pokazuje
odgovornosti pojedinca i ustrojbenih dijelova prema sustavu upravljanja. Preporuča se i
detaljniji opis pozicija i odgovornosti pojedinca i ustrojbenih dijelova u organizacijskom
dijagramu, kao i razvoj operativnog plana u vezi s Ciljevima. Kombinacija gore opisanog
zadovoljava i više nego standard ISO 14001. Resursi na koji se održava sustav može biti
podjeljen u dvije kategorije: ljudski i tehnološki. Uprava mora omogućiti obrazovanu i
stručnu radnu snagu za provođenje i održavanje sustava. Tehnološki resursi ovise o Ciljevima.
Ukoliko se treba uvesti nova tehnologija za postizanje Ciljeva, tada se ona mora omogućiti.
Nadalje mora se znati tko omogućava i nadzire gornja dva resursa. Onaj tko to omogućava
mora osigurati uvođenje i održanje sustava upravljanja i da redovno obavještava nadređene o
stanju sustava i unaprijeđenju istog. To zahtjeva uvođenje upravljanje sustavom koji bi
omogućavao ljudske, financijske, tehničke resurse za provođenje sustava.
PITANJA:
1. Ima li organizacija definirane uloge, odgovornosti i osobe koje će provoditi sustav
upravljanja.
2. Je li gornje dokumentirano?
3. Jesu li se omogućili resursi za uspostavljanje i održavanje sustava? (ljudski,
tehnološki, financijski)
4. Postoji li odgovorna osoba koja sve to koordinira?
5. Je li ta osoba može:
- uspostaviti ISO 14001
- razmotriti je su li pravilno uvedeni standardi
- održava li se sustav
- izvješćuje glavnog direktora
67

6.4.3.2 Izobrazba i kompetencije
Odgovara se na pitanje: tko se treba obučavati?
Organizacija mora omogućiti proces izobrazbe potreban za sticanje kompetencija za
upravljanje sustavom. prvo se moraju svi upoznati i razumjeti čitav ovaj koncept. Drugo,
osobe i dijelovi organizacije koji se susreću s sustavom ili su dio njega trebaju imati
specijalnu tehničku i stručnu izobrazbu, što obuhvaća:
• značaj sustava upravljanjem okolišom (Politika; Ciljevi)
• različite uloge unutar organizacije za postizanje i održavanje sustava
• posljedice ukoliko se sustav ne bude provodio
Tehničko i stručna izobrazba se mora usmjeriti na dva područja: na ljude i dijelove
organizacije čije aktivnosti direktno utječu na okoliš. Kakva će biti izobrazba ovisi o
kompleksnosti procesa i razini obrazovanosti osoba.; Ljudi i dijelovi koji suzaduženi za
djelovanje u hitnim situacijama moraju znati i biti pripremljeni na odgovor kada se te situacije
pojave. Za sve ovo organizacija mora imati razvijen standard kompetencije.
PITANJA:
1. Je li organizacija omogućila osnovnu izobrazbu i to prema:
- važnosti EMS
-odnosima i ulogama unutar organizacije prema EMS
- posljedice nepridržavanja EMS
2. Je li organizacija omogućila izobrazbu ljudi čija djelatnost ima velik utjecaj na okoliš?
3. Je li organizacija omogućila izobrazbu ljudi za hitne slučajeve?
4. Ima li organizacija standard kompetetivnosti?
6.4.3.3 Komunikacija
Pitanje je: Kakav se sustav komunikacije treba uspostaviti?
Organizacija mora omogućiti proceduru koja bi olakšala internu i vanjsku (i hoće li s njima
komunicirati) komunikaciju s obzirom na EMS.
Unutarnja komunikacija je već obrazložena u poglavlju 6.4.3.2. razvoj Politike, Ciljeva,
značajnih aspekata je srž EMS. S obzirom na vanjsku komunikaciju organizacija treba
organizirati na koji način će komunicirati i kada s obzirom na "relevantnost" (sama odlučuje
što je relevantno) glede njenog djelovanja ili proizvoda.
U standardu ne postoji zahtjev da se daju informacije vanjskim stranama iza Izjave o Politici
okoliša. Organizacija mora samo "pribilježiti" odgovor ili odluku ako želi komunicirati s
vanjskim stranama. Dakako ovo je "sivo" područje standarda. Naravno, redovna unutarnja
komunikacija je obvezna, dok prema vani organizacija može komunicirati oslanjajući se na
riječi "pribilježiti" ili "relevantno".
PITANJA:
68

1. Ima li organizacija unutarnju komunikaciju glede EMS?
2. Ima li organizacija način za primanje i odlučivanje prema "relevantnim" vanjskim
komunikacijama?
3. Je li organizacija odlučila hoće li komunicirati s vanjskim stranama glede značajnih
okolišnih aspekata?
4. Ukoliko je odlučila komunicirati, je li ima način "snimanja" (pohranjivanja) takvih
odluka?
6.4.3.4 Dokumentacija
Pitanje: Koja razina doumentacije je potrebna?
Organizacija mora opisati temeljne elemente EMS printano ili elektronski, kao i njihove
međusobne odnose, kao i to dokumentirati.
Riječ "dokument" u ISO 14001 direktno se odnosi na temeljne elemente EMS.
Uporaba riječi "dokument" u standardu:
Politika zaštite okoliša.................................."dokumetirano"
Planiranje: Ciljevi zaštite okoliša......"dokumetirano"
Provođenje i operacijska faza:
Struktura i odgovornost (tko radi što?)
Izobrazba i kompetencije
Komunikacija
Dokumentacija
Kontrola dokumentacije
Kontrola izvođenja
Ispitivanje:
Praćenje i mjerenje
Provjera:
Pregled
"podrazumjevana" dokumentacija (utvrditi....proceduru)
Planiranje:
Aspekti okoliša
Zakonske odredbe
Program upravljanja okolišom
Provođenje i operacijska faza:
Izobrazba i kompetencije
Hitno djelovanje
Razuman način je izrada priručnika za EMS koji bi sadržavao:
1. Planiranje
- Izjavu o politici okoliša
-detalji planiranja
-značajne aspekte okoliša
-ciljeve
-radni planovi i vremenski okviri za svaki cilj
69

2. Pregled programa EMS
- Operacijski plan za svaki Cilj
-evidencija izobrazbe i kompetencija
-evidencija komunikacije
-EMS priručnik
-kontrola dokumenata-procedura i evidencija
-kontrola djelovanja-procedura i kompetencija
-hitni slučajevi-procedura i evidencija
Provjera i korektivno djelovanje
-nadgledanje i mjerenje-procedura i evidencija
-preventivne i korektivne djelovanja-procedura i evidencija
-upravljanje sustavom-procedura i evidencija
-EMS audit-procedura i evidencija
3. Pregled EMS
Bilježenje i stalni pregled EMS od strane glavnih direktora
6.4.3.5 Kontrola dokumenata
Pitanje: Kako se čuvaju trenutni i točni dokumenti?
Mora se ustanoviti djelokrug kontrole dokumenata unutar koje postoje zahtjevi za autorizaciju
i kontrolu dokumenata kao i mogućnost revizije za svako radno mjesto. Nadalje dokumenti
koji nisu aktualni se moraju ukloniti s radnih mjesta i arhivirati.
Osnovni zadatak ovog segmenta je da se nza planiranje i djelovanje operacijskog sustava
koriste samo aktualni elementi.
PITANJE:
1. Ima li organizacija proceduru za kontrolu dokumenata?
2. Osigurava li se procedurom da svi dokumenti budu tamo gdje trebaju (radno mjesto)?
3. Jesu li dokumenti pravilno obilježeni:
-revizijski broj
-potpis ovlaštene osobe
-datum izdavanja
-lako prepoznatljiv
4. Ima li orgamziacija trenutnu listu ovlaštenih dokumenata?
5. Održava li i kontrolira li organizacija proces uklanjanja dokumenata?
6.4.3.6 Kontrola djelovanja
Pitanje: Kako se osigurava pravilna kontrola?
70

Moraju se identificirati aktivnosti i djelatnosti koji su direktno usmjereni na značajne aspekte
okoliša i razviti procedure i kriterije djelovanja, uključujući i održavanja, koji se odnose na
značajne aspekte okoliša. Nadalje organizacija mora obavijestiti o tome dobavljače ili servise
koji mogu utjecati na ustanovljene značajne aspekte okoliša.
PITANJA:
1. Kako organizacija određuje djelovanja koja su u odnosu s značajnim aspektima?
2. Ima li organizacija razvijene procedure i kriterije djelovanja uključujući održavanje, za
djelovanje?
3. Komunicira li organizacija s dobavljačima i ugovornim stranama koji mogu djelovati
na značajne aspekte okoliša?
6.4.3.7 Izvanredna stanja
Pitanje: Kako planirate odgovoriti u slučaju izvanrednih stanja?
Organizacija mora procijeniti vjerojatnost nastajanja takve situacije i pripremiti odgovarajuću
proceduru i tu proceduru ocijeniti i revidirati. Ovo se primjenjuje na cijelu organizaciju a ne
samo na značajne aspekte okoliša.
Koraci:
1. inventura opasnih supstanci
2. scenarij izvanredne situacije
3. potencijalni putevi širenja
4. procjena potencijalnih učinaka
PITANJA:
1. Ima li organizacija procjenjeno djelovanje u slučaju nesreće?
2. Ima li organizacija razvijene procedure za izvanredno stanje?
3. Provjerava li se periodično procedura?
6.4.4 Ispitivanje i provjeravanje
Nakon što su uspostavljene Izjave o politici okoliša, Ciljevi, kao i organizacijska faza, sada se
podaci moraju implementirati skupljanje podataka (provjera) i korektivno djelovanje u EMS.
6.4.4.1 Praćenje i mjerenje
Pitanje: Kako se vrijednuju ključne karakteristike EMS u odnosu na Ciljeve i Zakone
Prvo se moraju ustanoviti dokumentirane procedure za praćenje i mjerenje aktivnosti vezanih
za značajne aspekte okoliša, kao i naprave i uređaje koje su kalibrirane. Nadalje, moraju se
ustanoviti dokumentirane procedure za procjenu usklađenosti s zakonima.
71

Prva stvar koja se treba uraditi je osigurati da je procedura prati djelovanja EMS-a u skladu s
značajnim aspektima okoliša. Značajni aspekti okoliša su pretvoreni u Ciljeve. Ciljevi trebaju
biti postavljeni kvantitativno. Stoga praćenje i mjerenje mora se odnositi na točno određen
cilj. Mjerenja moraju biti točna i reproducibilna, što treba i dokazati. Sve se ovo dokumetira.
Nadalje, ISO 14001 zahtjeva da organizacija procjenjuje, razumije i prepoznaje svoje obveze
u skladu i prema zakonima.
PITANJA:
1. Ima li organizacija dokumentirane procedure za praćenje i mjerenje karakteristika
vezanih za značajne aspekte okoiša?
2. Ima li organizacija kalibracijske procedure?
3. Ima li organizacija dokumentiranu proceduru za stalno provjeravanje usklađenosti s
zakonima?
4. Kako organizacija zadržava i čuva gornje informacije?
6.4.4.2 Korektivna i preventivna djelovanja
Pitanje: Kako se organizacija nosi s nesukladnostima u odnosu na EMS?
Treba imati proceduru za ispitivanje neusklađenosti koja uključuje odgovornost i osobe za
njeno provođenje. Moraju se imati djelovanja za olakšavanje ovih utjecaja i modifikaciju
postojećih procedura da bi se izbjegla daljnja neusklađenost prema slijedećem:
1. dokumentirati neusklađenost
2. naglasiti odgovorne za neusklađenost
3. korektivno djelovanje
4. modificirati proceduru
5. izvjestiti ostale dijelove organizacije o promjenama
Korijen neusklađenosti je uglavnom u internom komunikacijskom i izvjestiteljskom sustavu,
ali i iz vanjskih izvora poput dobavljača i sl.
PITANJA:
1. Ima li organizacija uspostavljenu proceduru za definiranje odgovornosti glede:
-istraživanja neusklađenosti
-smanjenje neusklađenosti
-izvođenje korekcije
2. Je li se modificirala procedura?
72

6.4.4.3 Snimanje informacije i njihovo čuvanje
Pitanje: Kako se čuvaju podaci vezani za EMS
Mora se uspostaviti sustav čuvanja dokumenata, kao i vremenski okvir za njihovo čuvanje.
Oni moraju biti tako pohranjeni da se lako mogu pronaći i upotrijebiti. ovo se odnosi posebno
na dokaze o obučenosti, rezultatima audita i rezultatima pregleda. Konkretno:
1. Zakonski i drugi akti
2. dozvole
3. aspekti okoliša i utjecaji
4. obučenost
5. inspekcijske dozvole i ovlaštenice (za aparature)
6. praćenje
7. izvježća o neusklađenosti
8. auditi
9. pregledi
10. incidentne situacije-izvješća
PITANJA:
1. Postoji li procedura za čuvanje dokumenata
2. Ssdrži li arhiva:
Zakonski i drugi akti
dozvole
aspekti okoliša i utjecaji
obučenost
inspekcijske dozvole i ovlaštenice (za aparature)
praćenje
izvježća o neusklađenosti
auditi
pregledi
incidentne situacije-izvješća
6.4.4.4 Nadzor i ocjenjivanje sustava
Pitanje: Kako organizacija provodi unutarnju provjeru sustava?
Moraju se imati procedure za provjeru kao i učestalost provjera. Nadalje, procedura mora
imati točno određenu metodologiju, kao i kvalificiranost inspektora. Izvješće o provjeri se
mora predati glavnom direktoru, a koje mora sadržavati prijedloge za poboljšavanje sustava
ukoliko su primjećeni nedostaci. Ova provjera se radi jednom godišnje, osim ako sustav nije u
fazi implementacije.
Metodologija procesa provjere ima dva koraka:
1. je li EMS u sukladnosti s ISO 14001
73

2. je li sustav kojim se upravlja i opisuje isti kao što je opisano u Politici, Ciljevima i je li
u skladu s opisanim procedurama.
PITANJA:
1. Ima li organizacija ustanovljen program i proceduru za vršenje internog audita?
2. Je li program u skladu s:
- usklađenosti s EMS
-usklađenosti s ISO 14001
-izvješćivanjem glavnog direktora
3. Prepoznaje li program potrebu za češćom provjerom?
Postoji li u programu definirana kompetentnost inspektora?
6.4.5 Provjera upravljanja
Pitanje: Što se dešava tijekom provjere nadređenih?
Glavni direktor ima različite funkcije glede ISO14001:
1. mora recenzirati (provjeriti) EMS u smislu njegove efektivnosti-redovno i to
dokumentirati
2. mora odvagati (oslanjajući se na informacije iz provjere) jesu li potrebne izmjene ili
poboljšanja sustava odnosno Politike ili Ciljeva.
Zahtjev standarda je stalno unaprijeđivanje.
Koje se informacije moraju naći u pregledu (provjeri):
1. informacija o usklađenosti s zakonima, dozvolama
2. izvješće unutarnjeg audita
3. izvješće o postignućima glede Ciljeva
4. informacije koje se odnose na promjene u aspektima okoliša i utjecajima
5. pregled komunikacije (interne i eksterne)
74

7 ISO 9001
7.1 Definicija Kvalitete
• Kvaliteta je mjera ili pokazatelj obujma odnosno iznosa uporabne vrijednosti nekog
proizvoda ili usluge za zadovoljenje točno određene potrebe na određenom mjestu i u
određenom trenutku tj., onda kad se taj proizvod i ta usluga u društvenom procesu
razmjene potvrđuju kao roba.
• Prema normi HRN ISO 8402: kvaliteta je ukupnost svojstava stanovitog entiteta koja
ga čine sposobnim da zadovolji izražene ili pretpostavljene potrebe.
Razvoj normi vezanih uz kvalitetu i sustave upravljanja kvalitetom odvijao se usporedo s
tehničko – tehnološkim razvojem i potrebama da se određeni elementi :
• normiziraju
• pretvore u odgovarajuće norme i
• koriste kao veoma važno sredstvo komuniciranja u procesima rada bez obzira na kojem
dijelu svijeta se koriste
7.1.1 Kontrola kvalitete
Unutarnja kontrola kvalitete:
1. Predindustrijska kontrola: vlasnik
2. Od industrijske revolucije do 1914.:kontrolori
3. Od 1914.-1940.: masovna proizvodnja, pojavljuje se odjel za kontrolu kvalitete
75

4. 1940-1955.: horizontalno širenje uloge odjela za kvalitetu, rađa se znanost o kvaliteti
Već 50-tih godina izrađeni su prvi priručnici za osiguranje kvalitete ( qm – priručnici –
quality manuals ) a koji su sadržavali su zahtjeve za mjerama glede osiguranja kvalitete koje
se mogu provesti odnosno dokazati.QM – priručnici nisu trebali zamijeniti " norme kvalitete
specifične za određeni proizvod " već su se te norme trebale svrsishodno nadopunjavati. Cilj
je poboljšanje sposobnosti poduzeća za osiguravanje ugovorene kvalitete proizvoda
odnosno usluga
5. 1955-1987.: rast kvalitete po hijerarhiji tvrtke do razine menadžmenta
Razvoj priručnika za osiguravanje kvalitete započeo je u SAD-u najprije u vojnoj industriji
, a prve norme bile su :
• mil – q – 9858 ( izdane 09.04.1959. )
• mil – i – 45208 ( izdane 12.10.1961. )
Iz navedenih normi se početkom 70-tih godina razvio NATO – priručnik : aqap ( allied
quality assurance publications ) koji je u zemljama članicama NATO saveza obavezan i
sastavni je dio ugovora za osiguranje kvalitete isporuka roba za vojsku.
Prve norme koje nisu imale veze s vojskom i naoružanjem pojavile su se u SAD-u 1971.
godine , npr. :
• akta 1401 – priručnik ( izdao ga je odbor za nuklearnu
tehniku ) opisuje minimalne zahtjeve najvišeg stupnja
dokazivanja osiguranja kvalitete za komponente i sustave
u nuklearnim elektranama
76

6. 1987- prelazak sa kontrole na osiguranje i upravljanje kvalitetom
1987. realiziran niz normi iso 9000 ff koje su imale cilj :
• uspostaviti sustav upravljanja kvalitetom koji će biti :
• unificiran
• strogo dokumentiran
• jednako primjenjiv za proizvodnju i usluge
• postići iste početne uvjete za sve zainteresirane strane (kupce , proizvođače , dobavljače )
i maksimalno smanjiti mogućnost bilo kakve pojave protekcionizma
• izjednačiti u tretmanu proizvod i uslugu
• osigurati jedinstveni sustav :
• nadzora
• prosudbe i
• procjene sustava kvalitete
77

7.1.2 Praćenje kvalitete i kontrola kvalitete
Praćenje kvalitete - quality control (qc) podrazumijeva izvedbene postupke i radnje koje se
upotrebljavaju da bi se ispunili zahtjevi za kvalitetu !
kvaliteta :
1. odnosi se na proizvod ili
uslugu
2. predstavlja tehniku
3. promiču je stručnjaci
4. svodi se na kurativu
5. predstavlja trošak
odgovornost inspektora (kontrolora )
Osiguravanje kvalitete - quality assurance (qa) podrazumijeva skup unaprijed utvrđenih
sustavnih radnji u okviru sustava kvalitete nužnih za pružanje primjerenog povjerenja u to da
će proizvod i/ili usluga ispuniti zahtjeve za kvalitetu.
kvaliteta :
1. odnosi se na poslovnoproizvodni
sustav
2. predstavlja strategiju
3. promiće ju rukovodstvo
4. odnosi se na preventivu
5. predstavlja uštedu
Odgovornost svih zaposlenika koji moraju:
* znati što i kako trebaju raditi
* mjeriti ostvarenja
* poduzimati potrebne popravne i zaštitne radnje
78

7.2 Obitelj Standarda ISO 9000
Obitelj standarda ISO 9000 prvenstveno je temeljena na upravljanju kvalitetom. U praksi
to znači da organizacija treba ispoštovati određene principe kvalitete: Organizacija usmjerena
prema potrošaču, Cijelokupna organizacija razumije potrebe i očekivanja potrošača u vezi sa
proizvodima, isporukom, cijenom ili pouzdanošću i nastoji održati trajne veze sa korisnicima
proizvoda ili usluga.
Kao što se vidi, principi na kojima se temelji ISO standard serije 9000 su prilično općeg
tipa i odnose se na način na koji su organizirani procesi unutar organizacije. To praktično
znači da se u svakom trenutku zna: tko, kako, kada i gdje obavlja aktivnosti vezane za
optimalno funkcionirnje poslovnog sustava radi osiguranja kvalitete. Pored toga, koristi
uvođenja sustava kvalitete su i povećanje profita poslovnog sustava, smanjenje troškova
poslovanja, povećanje nivoa kvalitete proizvoda i usluga, uklanjanje barijera za poslovanje na
domaćem i svjetskom tržištu, mogućnost povećanja cijene prodaje na domaćem i svjetskom
tržištu na osnovu
kvalitete, povećanje cijene poslovnog sustava pri promjeni vlasništva, smanjenje cijene
koštanja proizvoda i usluga koja se ostvaruje kroz smanjenje troškova za kvalitet, ostvarivanje
zahtjeva tržišta, povećanje konkurentske sposobnosti poslovnog sustava i dr.
Osnovne norme prvog izdanja niza ISO 9000 : 1987 bile su :
• ISO 8402 : 1987 − definicije pojmova
• ISO 9000 : 1987 − standardi osiguranja kvalitete – smjernice za izbor i upotrebu
• ISO 9001 : 1987 − osiguranje kvalitete u razvoju , proizvodnji , montaži i servisiranju
ISO 9001 – primjenjuje se u poslovnim sustavima gdje upravljanje kvalitetom počinje
istraživanjem i završava se u fazi upotrebe, odnosno tamo gdje se proizvod u sustavu
razvija od ideje do faze postupotrebe.
• ISO 9002 : 1987 − osiguranje kvalitete u proizvodnji i ispitivanju
ISO 9002 – odnosi se na poslovne sustave čije aktivnosti upravljanja kvalitetom
započinju u fazi proizvodnje, a završavaju se u fazi upotrebe, odnosno u sustavima
koji nemaju projektiranje i razvoj (npr. rade po licenci).
• ISO 9003 : 1987 − osiguranje kvalitete u završnoj kontroli i ispitivanju
ISO 9003 - projektiranje i atestiranje sustava kvalitete u poslovnim sustavima čije
aktivnosti upravljanja kvalitetom započinju u fazi kontrole, a završavaju se u fazi
upotrebe, odnosno u sustavima koji rade završnu ugradnju i kontrolu.
• ISO 9004 : 1987 − upravljanje kvalitetom i elementi sistema kvalitete – smjernice
ISO 9004 - primjena elemenata standarda u projektiranju i uvođenju sustava
kvalitete u poduzeću, a radi osiguravanja kvalitete.
tehnički odbor iso / tc 176 izdao je još 25 normi koje su služile kao smjernice i pomoć u
implementaciji zahtjeva danih u normama ISO 9001 , ISO 9002 i ISO 9003.
79

Standardi 9001, 9002 i 9003 su obavezni za dobijanje certifikata, a standard 9004 sadrži
preporuke koje treba implementirati. Još se kaže i da ISO 9004 služi za interno osiguravanje
kvalitete, a 9001, 9002 i 9003 za eksterno.
Važno je naglasiti da su standardi serija ISO 9000 i ISO 14000 stekli svjetsku reputaciju
kao generički standardi sustava upravljanja, što znači da se mogu primjeniti na bilo koju
organizaciju nevezano od veličine, finalnog proizvoda ili usluge, na bilo koji sektor ili
aktivnost kojim se organizacija bavi, kao i na bilo koju organizaciju nevezano od toga radi li
se o poslovnoj organizaciji, javnoj organizaciji ili vladinom ogranku.
Cilj izdavanja normi niza ISO 9000 bio je uspostaviti sustav upravljanja kvalitetom koji
će biti :
• unificiran ,
• strogo dokumentiran i
• jednako primjenljiv za proizvodnju i usluge
Norme niza ISO 9000 ff : 1987 označile su novo razdoblje u povijesti teorije i prakse
kvalitete.
Početak implementacije zahtjeva normi u postojeće poslovno – proizvodne sustave kvalitete –
najprije u najrazvijenijim zemljama zapadne Europe. Zbog uočenih manjkavosti u prvom
izdanju niza normi ISO 9000 ff , tc 176 pristupio je njihovoj reviziji odnosno
poboljšavanju, te je 1994. godine izdano je tzv. " drugo izdanje normi " kao revizija
osnovnih normi iz 1987. godine.
Ciljevi izdavanja prve revizije normi bili su :
• bolje pojašnjenje pojmova i definicija
• kompletiranje niza normi ( pojava tzv. križa normi )
• izrada dodatnih normi , uputa i smjernica
• proširivanje područja specijalističkih uputa za primjenu drugih normi
• ispravljanje nedorečenosti i propusta iz prvog izdanja normi i dr.
„Sustav upravljanja" se odnsoi na organizacijsku strukturu za upravljanje vlastitim procesima
ili aktivnostima, koji transformiraju resurse u proizvode ili usluge koji zadovoljavaju ciljeve
organizacije, kao što su zadovoljavanje zahtjeva potrošača za kvalitetom, usaglašavanje sa
propisima ili ispunjavanje ciljeva zaštite životne sredine. Niti jedan niti drugi standard nisu
obavezni za implementiranje, ali je sam napor organizacije uložen ka ostvarenju zahtjeva koji
propisuju ovi sustavi kvaliteta jasna garancija svim zainteresiranim stranama da je
organizacija svjesna svoje pozicije u okruženju i da je spremna na investiranje u sustavan i
stalan rad kako bi se ciljevi organizacije ostvarili na zadovoljstvo uprave, potrošača, poslovih
partnera, administrativnih vlasti i drugih zainteresiranih strana, uz očuvanje životne sredine.
Organizacije koje uvode ove sustave upravljanja mogu računati da će na duži rok moći
isporučiti kvalitetne i konkurentne proizvode kako na domaćem tako i na stranim tržištima, uz
sustavno postizanje i održavanje suglasnosti sa ekološkim zakonima i regulativama u svojoj
industriji i vezanim granama industrije. Pored toga, organizacija se postavlja u puno povoljniji
položaj u kontaktima sa vladinim institucijama, potrošačima se demonstrira spremnost
nuđenja proizvoda ili usluga koje su u skladu sa smanjenjem negativnog utjecaja na okoliš,
80

umanjuju se cijene osiguranja, potrošnja energije i drugih resursa, samim tim se dolazi do
prednosti na tržištu.
ISO standard serije 9000 je revidiran 15. rujna 2000. godine i od tada svi standardi serije 9000
dobivaju sufiks „:2000“.
U revidiranom izdanju zadržana je uglavnom ista struktura normi ( modeli ISO 9001 , ISO
9002 i ISO 9003 ) ali s promjenama u sadržajima pojedinih zahtjeva uglavnom bile su to
manje promjene i dopune.
U Republici Hrvatskoj ove su norme izdane prvi puta u ožujku 1996. g. ao hrvatske
norme:
• HRN EN ISO 8402 : 1996 − upravljanje kakvoćom i osiguravanje kakvoće – rječnik (
iso 8402 : 1994 )
• HRN EN ISO 9001 : 1996 − sustavi kakvoće – model za osiguravanje kakvoće u zamisli
, razvoju , proizvodnji , ugradbi i održavanju ( ISO 9001 : 1994 )
• HRN EN ISO 9002 : 1996 − sustavi kakvoće – model za osiguravanje kakvoće u
proizvodnji , ugradbi i održavanju ( ISO 9002 : 1994 )
• HRN EN ISO 9003 : 1996 − sustavi kakvoće – model za osiguravanje kakvoće u
završnom
pregledu i ispitivanju ( ISO 9003 : 1994 ).
Norme niza ISO 9000 ff nisu tehničke norme već pokrivaju područje kakvoće ( kvalitete )
odnosno organizaciju i upravljanje poduzećem norme niza ISO 9000 ff nisu ni zakon ni propis
već one odražavaju zahtjeve kupaca. Kupac zahtjeva od svog dobavljača uvođenje sustava
upravljanja kakvoćom ( kvalitetom ) u suglasju sa zahtjevima normi niza ISO 9000 ff.
Sustav kakvoće obuhvaća:
• ustrojstvo - odgovornosti, ovlaštenja i odnosi ustrojeni tako da omogućuju organizaciji
(trgovačkom društvu) da obavlja svoje funkcije.
vlažni elementi: materijal, energija, informacije
sredstva (resursi): osoblje, financijska sredstva, postrojenja (oprema, tehnike i metode,
informacije)
izlazni elementi: usluge, proizvodi, dokumentacija
• postupke - određeni dokumentirani načini izvođenja radnje, koji sadrže:
- namjenu i područje primjene kakve radnje,
- što se mora napraviti i tko će to napraviti,
- kada, gdje i kako će se to napraviti.
- koja gradiva. opremu i dokumente se mora upotrijebiti, te
- kako će to biti nadzirano i zapisano.
• druga potrebna sredstva i radnje - za primjenu upravljanja kakvoćom koja obuhvaćaju:
1. politiku kakvoće (opća usmjerenost i ciljevi organizacije koji se
odnose na kakvoću i koje uprava određuje i objavljuje službeno)
81

2. ciljeve i odgovornosti koje u okviru sustava kakvoće ostvaruje s pomoću:
- planiranja kakvoće
- nadzora nad kakvoćom (vođenje kakvoće)
- osiguravanja kakvoće te
- poboljšavanja kakvoće (mjere koje se poduzimaju u cijeloj organizaciji s ciljem povećanja
učinkovitosti radnji i postupaka).
KRIŽ NORMI
ISO 8402
ISO 9000ff
ISO 45000ff
KVALITETA
ISO 19000ff
OSTALE NORME
ISO 14001:2000
OHSAS
ISO 22 000, itd.
USPOREDBA S NOGOMETNIM PRAVILIMA
82

DEFINICIJE
PRAVILA IGRE
STRUKTURA
NOGOMET
SUDAČKI PROPISI
OPIS
7.3 Postupak uvođenja sistema kvaliteta
Globalni postupak rada uprave na razvoju sustava kvalitet (QS) izgleda
otprilike ovako:
• priprema primjene standarda serije ISO 9000,
• snimanje stanja kvalitete u poslovnom sustavu,
• projektiranje QS,
• uvođenje QS,
• atestiranje QS i
• provjera atestiranog QS.
Najveći dio posla oko uvođenja sustava kvalitete pada na menadžment poduzeća koji pokreće
postupak, radi na internoj organizaciji tijekom rada konzultantske kuće i osigurava održavanje
sustava kvalitete.
U fazi pokretanja postupka, menadžment radi na iniciranju postupka i pripremi za
uvođenje sustava, odnosno provode se sljedeće aktivnosti:
• donošenje odluke o uvođenju QS,
• izbor vanjskih suradnika (konzultantske kuće) za rad na uvođenju QS,
• izbor metodologije za rad na uvođenju QS,
• izbor planova i programa za obrazovanje kadrova,
• obrazovanje kadrova.
U fazi snimanja stanja aktivnosti menadžmenta obuhvataju:
• donošenje odluke o utvrđivanju nivoa QS,
• instaliranje modela i softvera za snimanje stanja QS,
• određivanje tima za snimanje stanja,
• definiranje planova snimanja,
83

• snimanje stanja,
• izvještaj o postojećem stanju.
Projektiranje QS zahtjeva sljedeće aktivnosti:
• donošenje odluke o projektiranju QS,
• projektiranje modela QS,
• projektiranje osnovne dokumentacije QS,
• obuka kadrova za prihvaćanje projektiranih riješenja,
• donošenje odluke o provođenju projektiranih riješenja.
Samo uvođenje QS podrazumijeva:
• određivanje organizacije za primkenu projektiranih riješenja
• provjera projektiranih riješenja
• donošenje odluke o primjeni riješenja u cijelom poslovnom sustavu
• primjena projektiranih rješenja
Nakon toga dolazi atestiranje sustava:
• donošenje odluke o atestiranju QS
• uvod u izvršenu pripremu za atestiranje QS
• izbor organizacije za atestiranje QS
• analiza postupka za atestiranje QS
• atestiranje QS
7.4 ISO 9001:2000
Postizanje visokog stupnja kvalitete sve više dobiva na značaju zbog sve veće
konkurentnosti na globalnom svjetskom tržištu. Za ulaznicu na tržište više nije dovoljana
samo kvaliteta već i međunarodno priznati dokaz kvalitete u vidu certifikata ISO 9001: 2000.
Sustav upravljanja kvalitetom je ujedno i jedini standard koji se može koristiti za certifikaciju
menadžmenta u poslovnome svijetu, imajući u vidu njegove slijedeće zahtjeve:
• osiguranje zadovoljenja kupaca
• zadovoljenje zahtjeva kupaca
• ocjenjivanje sposobnosti organizacije za udovoljavanje zahtjevima kupaca putem internih ili
eksternih kontrola
Osnovna ideja ISO 9001 sustava je da se kupcu olakša odluka oko izbora dobavljača, te da ga
se zaštiti od nepouzdanih isporučitelja. Standardi definiraju na što sve dobro organizirani
isporučitelji moraju misliti kod postavljanja organizacije svog poslovanja, a obavezni
postupak procjene i izdavanja certifikata, koju vrše nezavisne organizacije posebno ovlaštene
za to, osigurava da se takva organizacija i primjenjuje. Kupac ne mora sam provjeravati
proizvođača, ne mora čak ni znati kako bi to učinio - certifikat mu je dovoljna garancija za
kakvoću proizvođača.
84

Sustav upravljanja kvalitetom podrazumijeva osam principa:
1. Organizaciju koja je usredotočena na kupca
Organizacije ovise od svojih kupaca i stoga moraju razumjeti tekuće i buduće potrebe kupaca,
moraju zadovoljiti zahtjeve kupaca.
2. Liderstvo
Menadžment poduzeća ima obavezu voditi zaposlene vlastitim primjerom, uspostavom
jedinstvenih zajedničkih ciljeva uz definiciju smjera kojim organizacija treba ići. Menadžment
mora između ostalog i stvoriti okruženje koji ohrabruje suradnike na rad i postizanje ciljeva
organizacije.
3. Uključenost zaposlenih
Organizacija mora ohrabrivati zaposlene da prihvate odgovornost za riješavanje
problema i unaprijeđivanje procesa, kao i omogućiti zaposlenima da stalnim usvajanjem
novih znanja i vještina kao i slobodnom razmjenom znanja i iskustava unutar timova
doprinesu povećanom zadovoljenju pri obavljanju posla, a samim tim i rezultatima
organizacije.
4. Procesni pristup
Svi procesi nužni za ostvarenje željenog rezultata moraju biti određeni, a ulazi i
izlazi iz procesa zajedno sa funkcijama organizacije indetificirani i praćeni. Pored
toga, organizacija mora definirati jasne nadležnosti u upravljanju procesima, kao i
omogućavanje korisnicima obuku, materijal i potrebne informacije.
5. Sustavno upravljanje
Definiranje sustava identifikacije ili razvoja procesa i njegovo postavljanje na način
da zadati cilj bude dosegnut na najefikasniji način. Sustavni pristup podrazumjeva i
potpuno razumijevanje ovisnosti procesa u sustavu kao i stalno unaprijeđivanje sustava kroz
mjerenje i vrijednovanje rezultata.
6. Stalno poboljšavanje
Princip ohrabruje uvođenje malih unapređenja u procese i sustave, kao i neprekidno
uspoređivanje učinaka sa odabranim kriterijima.
7. Donošenje odluka na osnovu činjenica
Ovaj princip se odnosi na prikupljanje onih podataka i informacija koji su relevantni
za ispunjenje unaprijed postavljenih ciljeva, kao i na analizu prikupljenih podataka
ocjenjivačkih metoda.
8. Obostrano korisni odnosi sa dobavljačima
Organizacija treba identificirati i izabrati ključne dobavljače, s kojima kroz jasnu i otvorenu
komunikaciju i zajednički rad na razvoju i unaprijeđenju proizvoda i procesa može ostvariti
dugoročnu suradnju na obostranu korist.
85

Zašto norma ISO 9001
Norma ISO 9001 primjenjuje se kada organizacija želi postaviti osnove dobrog poslovanja:
- Postaviti ciljeve kvalitete
- Osigurati da su kupčevi zahtjevi prepoznati i ispunjeni
- Osigurati obuku i napredovanje svih zaposlenih
- Osigurati praćenje i mjerenje poslovnih procesa
- Osigurati nabavu od dobavljača koji isporučuju kvalitetan proizvod
- Osigurati korekciju problema te sprječavanje njihova ponavljanja
Unutarnje koristi:
- Povećanje produktivnost
- Manje grešaka i kvarova
- Povećanje zadovoljstva svih zaposlenih
- Kontinuirano unaprjeđivanje
- Povećanje profita
86

7.4.1 Sustav upravljanja kvalitetom (Opći zahtjevi)
Organizacija mora uspostaviti, dokumentirati, implementirati i održavati sustav upravljanja
kvalitetom i stalno poboljšavati njegovu učinkovitost u skladu sa zahtjevima ove
međunarodne norme.
Organizacija mora:
- odrediti procese potrebne za sustav upravljanja kvalitetom i njihovu primjenu u
cijeloj organizaciji,
- odrediti slijed i interakciju tih procesa,
- odrediti kriterije i metode potrebne da se osigura da i upravljanje i nadzor ovih
procesa imaju učinkovitost,
- osigurati dostupnost resursa i informacija potrebnih za podršku rada i nadzora tih
procesa,
- pratiti, mjeriti i analizirati procese gdje god je to primjenjivo, i
87

- provoditi akcije potrebne za postizanje planiranih rezultata i neprekidnog
poboljšavanja procesa.
7.4.2 Sustav upravljanja kvalitetom (Zahtjevi koji se odnose na
dokumentaciju)
7.4.2.1 Sustav upravljanja kvalitetom treba sadržavati sljedeću dokumentaciju:
- dokumentirane izjave politike kvalitete i ciljeva kvalitete,
- dokumentirane procedure i zapise koje zahtijeva ovaj međunarodni standard, i
- dokumente, uključujući zapise, utvrđene od strane organizacije što je potrebno kako bi
se osiguralo učinkovito planiranje, upravljanje i kontrola procesa.
7.4.2.2 Organizacija mora uspostaviti i održavati priručnik kvalitate koji
obuhvaća:
- osnovni dokument sustava kvalitete,
- sadrži prikaz politike kvalitete (Krovni dokument kojim se kreiraju misija i
vizija poduzeća) i opis sustava upravljanja kvalitetom,
- opisuje što se i kako radi i tko je za što odgovoran,
- opseg ovisi o potrebama tvrtke, i
- upućuje na dokumente niže razine
Misija mora objasniti:
- Što organizacija jest
- Što organizacija radi
88

- U što organizacija vjeruje
Npr.
Ericsson Nikola Tesla (ETK)
Misija:
Kreirati inovativna ICT rješenja koja kontinuirano poboljšavaju ţivot ljudi stvarajući novu
vrijednost
Vizija: navodi dugoročnu sliku organizacije
Vizija:
ETK je regionalni ICT lider koji potiče i usmjerava razvoj komunikacija
7.4.2.3 Kontrola dokumenata
Dokumenti potrebni za sustav upravljanja kvalitetom moraju biti pod kontrolom.
Dokumentirani postupak mora biti uspostavljen da definira potrebne kontrole:
- da odobri adekvatne dokumente prije izdavanja,
- da pregleda i ažurira prema potrebi i ponovno odobri dokumente kako bi se osiguralo
da su izmjene i trenutni status revizije
- osigurati da su relevantne verzije dokumenta dostupne na mjestima uporabe, kako bi
se osiguralo da su dokumenti čitljivi i lako prepoznatljivi,
- kako bi se osiguralo da su dokumenti inozemnog porijekla određeni od strane
organizacije za potrebe planiranja i djelovanje sustava upravljanja kvalitetom
identificirani, i
- kako bi se spriječila nenamjenska uporaba zastarjelih dokumenta.
7.4.2.4 Kontrola zapisa
Zapisi su posebna vrsta dokumenata, osnova su za pružanje dokaza o djelotvornosti rada u
sukladnosti sa zahtjevima sustava upravljanja kvalitetom. Zapisi moraju biti pod kontrolom,
nadzirani, lako prepoznatljiv i čitljivi.
Organizacija mora uspostaviti dokumentirani postupak definiranja kontrole potrebne za
identifikaciju, pohranu, zaštitu, pronalaženje, zadržavanje i odlaganja zapisa.
89

7.5 Odgovornost uprave
7.5.1 Opredjeljenost uprave
Uprava mora osigurati razvoj i primjenu sustava za upravljanjem kvalitetom kao i stalno
poboljšanje njene učinkovitosti tako da:
a) Uspostavlja politiku kvalitete
b) Osiguranje kvalitetnih ciljeva
c) Provođenje upravnih mjera
d) Osiguranje dostupnosti resursa
7.5.2 Usmjerenost na kupca
Uprava mora osigurati da se zahtjevi kupaca odrađuju u cilju povećanja njihovog
zadovoljstva.
7.5.3 Politika kvalitete
Uprava mora osigurati da je politika kvalitete :
- prikladna za organizaciju
- da je u skladu sa zahtjevima i stalno poboljšavati djelotvornost sustava kvalitete
- Da osigurava okvir za uspostavljanje i ocjenu ciljeva kvalitete
- Da je razumljiva unutar organizacije
- Osigurava stalnu prikladnost
7.5.4 Planiranje
7.5.4.1 Ciljevi kvalitete
Uprava mora osigurati da ciljevi kvalitete uključujući i one koji su potrebni da se zadovlje
zahtjevi za proizvodom zasnivaju na funkcijama i razinama unutar organizacije ciljevi
moraju biti mjerljivi i dosljedni sa politikom kvalitete.
7.5.4.2 Planiranje sustava upravljanja kvalitetom
- uprava mora osigurati da planiranje upravljanja sustavom kvalitete provodi kako bi se
ispunili zahtjevi pod 7.4.1 kao i ciljevi kvalitete
90

- integritet sustava upravljanja je održiv kada se promjene planiraju i implementiraju u
sustav upravljanja kvalitetom
7.5.5 Odgovornost, ovlasti i obavještavanje
Uprava mora osigurati da su ovlasti i odgovornosti definirane i da je organizacija
upoznata sa njima.
7.5.5.1 Predstavnik uprave
Uprava imenuje člana organizacije koji ima ovlasti i odgovornosti tako da :
- osigurava procese potrebne za osnivanje sustav upravljanja, provodi ga i održava
- izvještava upravu na perfomanse sustava,možebitna unaprjeđenja sustava
- osigurava promicanje svijesti o zahtjevima kupaca u cijeloj organizaciji
7.5.5.2 Interna komunikacija
Uprava mora osigurati i uspostaviti komunikaciju unutar organizacije sa ciljem
poboljšanja sustava upravljanja kvalitetom.
7.5.6 Upravina ocjena sustava (recenzija uprave)
Uprava će razmotriti sustav upravljanja kvalitetom organizacije u planiranim
intervalimakako bi se osigurao nastavak prikladnosti primjerenosti i učinkovitosti.
Ovaj pregled uključuje procjenu mogućnosti za poboljšanjima i potrebama za promjenu
sustava upravljanja uključujući politiku i ciljeve kvalitete
Ulazne recenzije moraju sadržavati informacije o:
-rezultatima revizije
- povratne informacije korisnika
- proces rada i sukladnost proizvoda
- status preventivnih i korektivnih mjera
- praćenje korektivnih mjera iz prošlih recenzija
-promjene koje bi mogle utjecati na sustav upravljanja kvalitetom
Izlazni pregledi uprave moraju sadržavati sve odluke i radnje vezane uz poboljšanje
učinkovitosti sustava upravljanja kvalitetom i procesima rada i poboljšanje proizvoda
vezanih uz zahtjeve kupaca
91

7.6 Upravljanje resursima
7.6.1 Pribavljanje resursa
Organizacija će utvrditi i osigurati sredstva potrebna za :
- provedbu i održavanje sustava upravljanja kvalitetom i stalno poboljšavati njegovu
učinkovitost
- povećati zadovoljstvo te udovoljiti zahtjevima kupca
7.6.2 Ljudski resursi
Osoblje mora pri obavljanju poslova biti sukladno zahtjevima i nadležni na temelju
dgovarajućeg obrazovanja, osposobljavanja, vještine i iskustva.
NAPOMENA: Sukladnost za proizvod zahtjevima, izravno ili neizravno može utjecat na
osoblje koje obavlja bilo koji zadatak u okviru sustava upravljanja kvalitetom.
Organizacija treba:
- utvrditi potrebne kompetencije za osoblje obavljanju poslova koji utječu na
sukladnost zahtjevima za proizvod
- gdje je primjenjivo, obučiti ili poduzeti druge mjere za postizanje potrebne
kompetencije
- ocjeniti učinkovitost poduzetnih radnji
- osigurati da je osoblje svjesno važnosti i značaja njihovih aktivnosti te kako oni
doprinose postizanju ciljeva, te
- voditi odgovarajuću evidenciju o obrazovanju, obuci, vještinama i iskustvu
7.6.3 Infrastruktura
Organizacija utvrđuje, osigurava i održava infrastrukturu kako bi se postigla usklađenost
zahtjevima za proizvodnju.
Infrastruktura uključuje, prema potrebi:
- zgradu, radni prostor i povezane alate
- procesne opreme ( hardware i software )
- prateće usluge ( kao što su promet, komunikacije i informacijski sustav )
92

7.6.4 Radno okruženje
Organizacija treba definirati radno okruženje kako bi se postigla usklađenost sa
zahtjevima za proizvodnju i upavljnje okolišem.
NAPOMENA: Izraz “radno okruženje” se odnosi na uvjete pod kojima se radi, isključivo
fizičke, životnu sredinu i dr. faktore ( kao što su buka, vlažnost, osvjetljenje ili vrijeme )
7.7 Realizacija proizvoda
7.7.1 Planiranje relalizacije proizvoda
Planiranje realizacije proizvoda mora biti u skladu sa zahtjevima ostalih procesa sustava
upravljanja kvalitetom
Pri planiranju realizacije proizvoda treba ispuniti slijedeće:
a) ciljeve kvalitete i zahtjeve za proizvode,
b) uspostaviti dokumenate i procese te osigurati sredstva za proizvode,
c) potrebnu verifikaciju, validaciju, praćenje, mjerenje, kontrolu koji su specifični za proizvod
i kriterije prihvaćanja proizvoda,
d) realizaciju procesa koji daje proizvod koji ispunjava zadane uvjete
7.7.2 Veze korisnici-procesi (procesi usmjereni na kupca)
Zahtjevi koji se odnose na proizvod se određuju:
- zahtjevima koje je naveo kupac, uključujući zahtjeve za isporuku i nakon isporuke,
- zahtjevima koji nisu navedeni od strane klijenata, ali su potrebni za namjenu
proizvoda
- zakonskim i regulatornim zahtjevima za druge proizvode,
- dodatnim zahtjevima potrebnim za organizaciju
Pregled zahtjeva koji se odnose na proizvod obuhvaća:
- definirane zahtjeve za proizvode,
- rješavanje sukoba između uvjeta navedenih u ugovoru,
93

- organizacija je u stanju ispuniti određene uvjete
7.7.3 Projektiranje i razvoj
Tijekom planiranja i razvoja, organizacija treba odrediti:
- stadije dizajna i razvoja,
- pregled, verifikaciju i validaciju koje su prikladne za svaki stadij dizajna i razvoja,
- odgovornosti te ovlasti za dizajn i razvoj
Dizajn i razvoj ulazno-izlazih projektiranja i razvoja moraju biti u pogodnom obliku za
provjeru razvoja inputa i moraju biti odobreni prije objavljivanja.
Pregled dizajna i razvoja, verifikacije i validacije u odgovarajućim fazama obavlja se u skladu
s planovima za realizaciju proizvoda.
7.7.3.1 Kontrola dizajna i razvojnih promijena
- Promjene će biti pregledane, provjerene i odobrene prije početka provedbe.
- Pregled dizajna i razvoja promjene uključuju procjenu utjecaja promjena na
sastavne dijelove i proizvod koji je već isporučen.
- Zapisi o rezultatima pregleda promjena i sve potrebne radnje treba održavati.
7.7.4 Nabava
- Proces kupovine podrazumijeva da organizacija osigura da kupljeni proizvod bude
u skladu s određenom zahtjevima.
- Organizacija će ocijeniti i odabrati dobavljača na temelju njihove sposobnosti da
ponude proizvode, u skladu sa zahtjevima organizacije.
- Kriteriji za odabir, ocjenjivanje i re-evaluaciju će biti uspostavljeni.
- Zapisi o rezultatima i sve potrebne radnje koje proizlaze iz procjene moraju se
održavati
7.7.5 Proizvodnja i pružanje usluga
- Kod kontrole proizvodnje i pružanja usluga organizacija je dužna planirati i obavljati
proizvodnju i pružiti usluge pod kontroliranim uvjetima, a to su:
- dostupnost informacijama koje opisuju karakteristike proizvoda,
- dostupnost radnih uputa,
94

- uporaba odgovarajuće opreme,
- dostupnost i korištenje opreme za mjerenje
- provođenje nadzora mjerenja,
- provedba objavljivanja proizvoda, isporuke i post-dostava aktivnosti
7.7.5.1 Ocjenjivanje procesa za proizvodnju i pružanje usluga
Organizacija će potvrditi svaki proces za proizvodnju i pružanje usluga gdje rezultat ne može
biti ovjeren naknadnim praćenjem ili mjerenjem, nedostaci će postati očiti tek nakon primjene
proizvoda.
Validacija treba dokazati sposobnost tih procesa za postizanje planiranih rezultata.
Organizacija mora uspostaviti aranžmane za te procese, uključujući:
- definirane kriterije za ocjenu i odobrenje procesa,
- odobrenje opreme i kvalifikacije osoblja,
- korištenje pojedinih metoda i postupaka,
- zahtjeve za zapise
7.7.5.2 Zaštita proizvoda
Organizacija mora čuvati proizvod tijekom interne obrade i dostave na željenu destinaciju
kako bi se zadržala sukladnost sa zahtjevima.
Zaštita proizvoda mora uključivati:
-identifikaciju,
-rukovanje,
-pakiranje,
-skladištenje.
7.7.6 Upravljanje nadzornom i mjernom opremom
Organizacija mora utvrditi postupke kako bi se osiguralo da praćenje i mjerenja može
provoditi i provode se na način koji je u skladu sa zahtjevima nadzora i mjerenja.
Mjerna oprema mora zadovoljavati sljedeće:
- mora biti umjerena ili ovjerena u skladu sa standardima,
- mora biti prilagođena i podesiva za određene namjene,
- identifikaciju kako bi se utvrdio kalibracijski status,
- očuvanje od pojava koje bi dovele do gubitka mjernih rezultata,
- biti zaštićene od oštećenja i propadanja tijekom rukovanja, održavanja i skladištenja
- Osim toga, organizacija će ocijeniti i zabilježiti prethodne mjerne rezultate.
- Zapisi o rezultatima umjeravanja i verifikacija će biti sačuvani.
95

7.8 Mjerenje, analiza i poboljšanja
7.8.1 Općenito
Organizacije su dužne planirati i provoditi procese nadzora, mjerenja, analize i poboljšavanja
procesa uključujući:
- usklađivanje proizvoda sa zahtjevima kako bi se osigurala usklađenost sustava
upravljanja kvalitetom,
- stalno poboljšanje učinkovitosti sustava upravljanja kvalitetom što uključuje
određivanje primjenjivih metoda, obuhvačajući statističke tehnike i opseg njihove
primjene.
Odnos kupci (zadovoljstvo)-organizacija
Kao jedan od mjerenja provođenja sustava upravljanja kvalitetom, organizacija mora pratiti
informacije koje se odnose na percepciju kupca o tome da li organizacija ispunjava zahtjeve
kupaca. Ankete: praćenje zadovoljstva kupaca.
7.8.2 Nadzor i mjerenje
Organizacija provodi unutarnje revizije u planiranim intervalima kako bi se utvrdilo je li
sustav upravljanja kvalitetom u skladu sa planovima i zahtjevima.
- Reviziju programa treba planirati, uzimajući u obzir status i važnost procesa i područja
za reviziju, kao i rezultate prethodnih revizija.
- Revizija kriterija, opseg, učestalosti i metode moraju biti definirane.
- Izbor revizora i vođenju revizija osigurava objektivnost i nepristranost u provedbi
revizije.
- Revizori ne smiju potvrditi reviziju za vlastiti rad.
Audit sustava upravljanja
Prema ISO 9000: Audit je sustavan, neovisan i dokumentiran proces prikupljanja dokaza i
njihovog objektivnog vrednovanja u cilju utvrđivanja stupnja u kojem su ispunjeni kriteriji
audita. Provođenje internog audita minimalno jednom godišnje.
Ciljevi:
- utvrđivanje sukladnosti sustava upravljanja u odnosu na zahtjeve,
- ocjenjivanje učinkovitosti uvedenog sustava upravljanja,
- uočavanje nesukladnosti u procesima,
- pomoć u ispunjenju zahtjeva iz normi (faza implementacije),
96

- prikupljanje informacija za ocjenu sustava od strane uprave,
- specifični ciljevi koje definira uprava.
7.8.3 Upravljanje nesukladnim proizvodima
Korektivne mjere:
-pregled nesukladnosti (uključujući i pritužbe kupca),
-utvrđivanje uzroka nesukladnosti,
-procjena potreba za akciju kako bi se osiguralo da se nesukladnosti ne recidiviraju,
-utvrđivanje i provedbe akcije,
-zapise o rezultatima akcije, razmatranje učinkovitosti poduzetim korektivnim
mjerama
Preventivne mjere:
-utvrđivanje potencijalnih nesukladnosti i njihovih uzroka,
-procjenu potreba za akciju kako bi se spriječilo pojavljivanje nesukladnosti,
-utvrđivanje i provedbaakcije,
-evidencija rezultata poduzete akcije,
-razmatranje učinkovitosti preventivne radnje
7.8.4 Analiza podataka
- Organizacija mora nadzirati i mjeriti karakteristike proizvoda kako bi provjerili da
proizvod ispunjava zahtijeve.
- Ovo će biti provedeno u odgovarajućim fazama procesa realizacije proizvoda u skladu
s planovima.
- Dokazi o sukladnosti s kriterijima prihvatljivosti će se održavati.
- Zapisi moraju navesti osobe koje odobravaju puštanje proizvoda za isporuku.
7.8.5 Poboljšanje
Organizacija će stalno poboljšavati učinkovitost sustava upravljanja kvalitetom kroz:
- korištenje politike kvalitete,
- ciljeva kvalitete,
- reviziju rezultata,
- analizu podataka,
- korektivne i preventivne mjere,
- upravljanje pregleda.
97

7.9 Certifikacija ISO 9001:2000
Šta je potrebno za certifikaciju?
Za pristup procesu certifikacije, QMS mora biti potpuno dokumentiran,
provjeren i odobren od strane uprave i tek onda implementiran u organizaciju.
QMS sadržava:
• poslovnik kvalitete - opisuje kako organizacija zadovoljava zahtjeve ISO
9001:2000
• procesi - opisuju aktivnost od početka do kraja
• procedure kvalitete - opisuju metode putem kojih se upravlja procesima
• radne instrukcije - opisuju kako se obavljaju individualni zadaci i aktivnosti.
Uprava je dužna imenovati jednoga člana ( obično nekoga iz svog
menadžmenta) koji bez obzira na sve ostale odgovornosti mora biti odgovoran i
ovlašten za:
• osiguravanje da su procesi potrebni za sustav upravljanja okolišom
uspostavljeni, implementirani i održavani
• izvještavanje uprave o performansama sustava upravljanja okolišom
i izmjenama u svrhu njegovog poboljšanja
• podizanju nivoa svijesti kod zaposlenih o zahtjevima kupaca
• vezu sa vanjskim stranama po pitanjima vezanim za sustav upravljanja okolišom.
Organizaciji je mužan i upravitelj (menadžer) sustava koji će imati punu podršku
menadžmenta. Uprava mora imenovati nekog tko je u potpunosti upoznat sa
zahtjevima ISO 9001:2000, tko je sposoban djelovati u skladu sa njima i tko je
spreman pravovremeno izvještavati upravu o rezultatima QMS.
Menadžer kvalitete mora:
• biti lako dostupan i stajati na raspolaganju svim zaposlenim u organizaciji
• imati sposobnost komunikacije na svim nivoima i sa svim zaposlenim u
organizaciji.
Menadžer kvalitete mora biti odgovoran generalnom direktoru i mora biti isključen iz
svih aktivnosti koje bi mogle imati negativan utjecaj na učinak kvalitete.
Certifikacija ISO 9001:2000
Certifikat ISO 9001:2000 je na prvom mjestu dokaz kvalitete poslovanja i propusnica
za ulazak na svjetsko tržište koje diktira i zadaje određene standarde. Od početka
implementacije ISO 9001:2000 pa do same certifikacije koja se ogleda u kontroli i
dodijeli međunarodno priznatog certifikata potreban je određeni vremenski
period u kome organizacija vrši sve nužne promijene u cilju ispunjenja svih
98

zadatih zahtjeva Sustava upravljanja kvalitetom . Certifikaciju vrše neovisna
certifikacijska tijela.
Sustav upravljanja kvalitetom- 9001:2000
Na tržištu postoje mnogi sustavi za upravljanje čiji rezultati uvođenja ovise, u
pravom smislu te riječi, od „dobre volje“ onih koji ga koriste, nadgledaju, koordiniraju i
kontroliraju. ISO 9001 se u mnogome razlikuje od navedenih sustava po tome što
zahtjeva osnovni oblik organizacije koji u nastavku istovremeno, i prati, i
kontrolira. Ovaj sustav upravljanja ima sposobnost samokontrole koja ga čini
lako implementirajućeg u praksi. Prednosti ISO 9001 su u tome što na vrijeme
upozorava o dobrom ili lošem poslovanju u poduzeću i iz tih razloga se ne treba
zadovoljiti organizacijom ukoliko ona ne poseduje uveden sustav upravljanja kvalitetom
ISO 9001:2000 je sustav upravljanja procesima koji direktno ili
indirektno utječu na kvalitet pružanja proizvoda i usluga. Koji su procesi u pitanju uglavnom
ovisi o djelatnosti poduzeća.
Procesi koji se najčešće susreću prilikom implementacije ISO 9001 su:
• organizacija
• razvoj proizvoda
• nabavka materijala
• zaposleni
• proizvodnja
• kontrola proizvoda i materijala
• distribucija proizvoda
• skladištenje
• usluga/podrška poslije prodaje.
• slijedljivost proizvoda, načini upravljanja, FIFO
• proizvodni procesi
• obuka osoblja zaposlenog u skladištu
• interna kontrola skladišta i dr.
99

1 TEHNIKA I TEHNOLOGIJA ........................................................................................... 1
1.1 Definicija.................................................................................................................... 2
1.2 Razlika između tehnike i tehnologije ......................................................................... 4
1.3 Utjecaj i izazovi tehnologije....................................................................................... 5
1.4 Suvremene podjele tehnologije .................................................................................. 6
2 EKOSUSTAV .................................................................................................................... 7
2.1 Definicija.................................................................................................................... 7
2.1.3 Podjela ekosustava ............................................................................................. 8
2.2 Okoliš ......................................................................................................................... 8
3 ZAŠTITA OKOLIŠA, ZAŠTITA PRIRODE, EKOLOGIJA............................................ 9
3.1 Definicija.................................................................................................................... 9
3.2 Terminologija........................................................................................................... 10
3.3 Zagađenje-stara stvar................................................................................................ 11
3.4 Zakonske odredbe u zaštiti okoliša .......................................................................... 12
3.5 Moderno doba .......................................................................................................... 13
3.6 Zakonska regulativa u RH........................................................................................ 13
4 ODRŽIVI RAZVOJ ......................................................................................................... 15
4.1 Koncept, vizije, budućnost....................................................................................... 15
4.2 Održivi razvoj i zakoni termodinamike.................................................................... 18
4.3 Definicije i značenje održivog razvoja..................................................................... 19
4.4 Što znači održivi razvoj? Kako?............................................................................... 21
4.5 Put ka održivom razvoju .......................................................................................... 23
4.5.1 Industrijska ekologija ....................................................................................... 23
4.5.2 Čistija proizvodnja ........................................................................................... 24
4.5.3 Sprječavanje zagađenja .................................................................................... 24
4.5.4 Minimalizacija otpada...................................................................................... 25
4.5.5 Recikliranje ...................................................................................................... 25
4.5.6 Kontrola onečišćenja........................................................................................ 25
4.5.7 Zbrinjavanje otpada.......................................................................................... 25
4.6 Epilog ....................................................................................................................... 26
5 INTEGRALNA ZAŠTITA OKOLIŠA............................................................................ 27
5.1 Uvod ......................................................................................................................... 27
5.2 Mjere i postupci za zaštitu okoliša ........................................................................... 27
5.2.1 Politički i sociološki pristup............................................................................. 27
5.2.2 Pravne mjere..................................................................................................... 28
5.2.3 Planiranje i gospodarenje prostorom................................................................ 29
5.2.3.1 Temeljni dokumenti zaštite okoliša.............................................................. 29
5.2.3.2 Procjena utjecaja na okoliš........................................................................... 30
5.2.3.2.1 Upravljanje rizikom................................................................................ 31
5.2.3.2.2 Analiza troškova-koristi ......................................................................... 33
5.2.3.3 Studija utjecaja zahvata na okoliš ................................................................ 34
5.2.3.3.1 Zakonske odredbe .................................................................................. 36
5.3 Metodologija procjene utjecaja na okoliš................................................................. 45
5.3.1 Uvod ................................................................................................................. 45
5.3.2 Gospodarske i financijske mjere ...................................................................... 46
5.3.3 Znanstveni pristup i tehnološke mjere ............................................................. 47
5.3.4 Institucionalne mjere ........................................................................................ 49
6 SUSTAVI UPRAVLJANJA OKOLIŠOM (ISO 14001) ............................................... 50
6.1 Sustavi-definicija...................................................................................................... 50
100

6.2 Norme....................................................................................................................... 51
6.3 ISO (Međunarodna organizacija za normizaciju) .................................................... 51
6.3.1 Norme u Hrvatskoj........................................................................................... 54
6.3.1.1 Hrvatski Zavod za norme- HZN ............................................................... 54
6.3.1.2 Državni zavod za mjeriteljstvo..................................................................... 55
6.3.1.3 Ovlašćivanje i certifikacija........................................................................... 56
6.3.1.4 Vrste normi................................................................................................... 56
6.3.1.5 Izvori informacija o normama...................................................................... 57
6.3.1.6 Primjeri standardizacije i pionirske tehnologije........................................... 57
6.4 ISO 14001 ................................................................................................................ 59
6.4.1 Politika zaštite okoliša...................................................................................... 60
6.4.1.1 Adekvatnost.................................................................................................. 61
6.4.1.2 Okvir za donošenje Plana i Ciljeva .............................................................. 61
6.4.1.3 Obveze za stalno poboljšavanje ................................................................... 61
6.4.1.4 Usklađenost s zakonima i regulativama ....................................................... 62
6.4.1.5 Dokumentiranje i uvođenje Politike zaštite okoliša..................................... 62
6.4.1.6 Informiranje svih zaposlenika ...................................................................... 62
6.4.1.7 Obveza informiranja javnosti....................................................................... 62
6.4.1.8 Pitanja na koja se treba odgovoriti-provjera ................................................ 62
6.4.2 Plan................................................................................................................... 62
6.4.2.1 Aspekti okoliša............................................................................................. 63
6.4.2.2 Zakonske i druge odredbe ............................................................................ 64
6.4.2.3 Ciljevi zaštite okoliša ................................................................................... 65
6.4.2.4 Programi upravljanja okolišom .................................................................... 66
6.4.3 Provođenje i operacijska faza........................................................................... 67
6.4.3.1 Struktura i odgovornost (tko radi što?) ........................................................ 67
6.4.3.2 Izobrazba i kompetencije ............................................................................. 68
6.4.3.3 Komunikacija ............................................................................................... 68
6.4.3.4 Dokumentacija ............................................................................................. 69
6.4.3.5 Kontrola dokumenata ................................................................................... 70
6.4.3.6 Kontrola djelovanja...................................................................................... 70
6.4.3.7 Izvanredna stanja.......................................................................................... 71
6.4.4 Ispitivanje i provjeravanje................................................................................ 71
6.4.4.1 Praćenje i mjerenje....................................................................................... 71
6.4.4.2 Korektivna i preventivna djelovanja ............................................................ 72
6.4.4.3 Snimanje informacije i njihovo čuvanje....................................................... 73
6.4.4.4 Nadzor i ocjenjivanje sustava....................................................................... 73
6.4.5 Provjera upravljanja ......................................................................................... 74
7 ISO 9001 .......................................................................................................................... 75
7.1 Definicija Kvalitete .................................................................................................. 75
7.1.1 Kontrola kvalitete............................................................................................. 75
7.1.2 Praćenje kvalitete i kontrola kvalitete .............................................................. 78
7.2 Obitelj Standarda ISO 9000 ..................................................................................... 79
7.3 Postupak uvođenja sistema kvaliteta........................................................................ 83
7.4 ISO 9001:2000 ......................................................................................................... 84
Zašto norma ISO 9001 ..................................................................................................... 86
7.4.1 Sustav upravljanja kvalitetom (Opći zahtjevi)................................................. 87
7.4.2 Sustav upravljanja kvalitetom (Zahtjevi koji se odnose na dokumentaciju).... 88
7.4.2.1 Sustav upravljanja kvalitetom treba sadržavati sljedeću dokumentaciju:.... 88
101

7.4.2.2 Organizacija mora uspostaviti i održavati priručnik kvalitate koji obuhvaća:
88
7.4.2.3 Kontrola dokumenata ................................................................................... 89
7.4.2.4 Kontrola zapisa............................................................................................. 89
7.5 Odgovornost uprave ................................................................................................. 90
7.5.1 Opredjeljenost uprave ...................................................................................... 90
7.5.2 Usmjerenost na kupca ...................................................................................... 90
7.5.3 Politika kvalitete............................................................................................... 90
7.5.4 Planiranje.......................................................................................................... 90
7.5.4.1 Ciljevi kvalitete ............................................................................................ 90
7.5.4.2 Planiranje sustava upravljanja kvalitetom.................................................... 90
7.5.5 Odgovornost, ovlasti i obavještavanje ............................................................. 91
7.5.5.1 Predstavnik uprave ....................................................................................... 91
7.5.5.2 Interna komunikacija.................................................................................... 91
7.5.6 Upravina ocjena sustava (recenzija uprave)..................................................... 91
7.6 Upravljanje resursima .............................................................................................. 92
7.6.1 Pribavljanje resursa .......................................................................................... 92
7.6.2 Ljudski resursi.................................................................................................. 92
7.6.3 Infrastruktura.................................................................................................... 92
7.6.4 Radno okruženje............................................................................................... 93
7.7 Realizacija proizvoda ............................................................................................... 93
7.7.1 Planiranje relalizacije proizvoda ...................................................................... 93
7.7.2 Veze korisnici-procesi (procesi usmjereni na kupca)....................................... 93
7.7.3 Projektiranje i razvoj ........................................................................................ 94
7.7.3.1 Kontrola dizajna i razvojnih promijena........................................................ 94
7.7.4 Nabava.............................................................................................................. 94
7.7.5 Proizvodnja i pružanje usluga .......................................................................... 94
7.7.5.1 Ocjenjivanje procesa za proizvodnju i pružanje usluga ............................... 95
7.7.5.2 Zaštita proizvoda .......................................................................................... 95
7.7.6 Upravljanje nadzornom i mjernom opremom .................................................. 95
7.8 Mjerenje, analiza i poboljšanja................................................................................. 96
7.8.1 Općenito ........................................................................................................... 96
7.8.2 Nadzor i mjerenje ............................................................................................. 96
7.8.3 Upravljanje nesukladnim proizvodima ............................................................ 97
7.8.4 Analiza podataka.............................................................................................. 97
7.8.5 Poboljšanje ....................................................................................................... 97
7.9 Certifikacija ISO 9001:2000 .................................................................................... 98
102

DODATAK
103

104