Povijest tehnike: bilješke za nastavu - phy - Sveučilište u Zagrebu

2.4. Društvo lovaca-skupljača
Bitno svojstvo paleolitika je skupljanje hrane – to je društvo lovacaskupljača.
Paleolitsko skupljanje hrane upućuje na gospodarstvo preţivljavanja i
komunalno društvo. Sezonsko i migratorno skupljanje hrane je davalo malo
viška i stoga omogućavalo nisku razinu društvenog raslojavanja ili
dominacije te institucija prisile (zapravo bilo kakvih institucija) one vrste
potrebne u raslojenim društvima za prikupljanje, spremanje i
raspodjeljivanje viška hrane.
Paleolitička su društva u biti bila zasnovana na ravnopravnosti,
premda su unutar grupa moţda postojali različiti stupnjevi moći i statusa.
Ljudi su ţivjeli u malim skupinama ili obiteljima, općenito ne brojnijim od
100 pripadnika. Vjerojatno je podjela rada bila zasnovana na spolu:
muškarci su općenito lovili i strvinarili ţivotinje, ţene su prikupljale plodove,
sjemenke, jaja i sl. Paleolitički su ljudi bili nomadi, slijedili su migracije
ţivotinja i sezonski rast biljaka.
Anatomski moderni ljudi su na u biti nepromijenjen paleolitički način
ţivjeli 30 000 godina, što je dugo i stabilno kulturalno razdoblje, osobito kad
se usporedi s brzim promjenama u kasnijem dobu.
Tijekom čitavog paleolitika je gustoća stanovništva bila vrlo malena,
vjerojatno jedna osoba na 3 – 4 kvadratna kilometra, a vrlo je niska bila i
stopa prirasta populacije, što se moţe objasniti raznim faktorima (dug period
sisanja, niska razina tjelesne masti, mobilni ţivotni stil ...). Ipak, ljudi su se
polako ali sigurno širili Zemljom. Sve dok su se mogla naći mjesta na kojima
se mogla skupljati hrana ljudi nisu imali nikakvu potrebu da mijenjaju način
ţivota. Nakon mnogih tisućljeća paleolitički su ljudi ispunili svijet
skupljačima hrane. Čini se da je tek tada pritisak populacije s obzirom na
raspoloţive izvore prikupljive hrane potaknuo revolucionarnu promjenu od
skupljanja hrane na proizvodnju hrane u obliku hortikulture i stočarstva.
Naše poznavanje paleolitičkih kultura je veoma slabo. Primjerice, nema
slaganja čak niti o pravoj svrsi »Ašelske ručne sjekire«, oruđa H. erectusa,
rabljenog više od milijun godina. No vjerojatno moţemo s pravom
pretpostaviti da je čovjekov doţivljaj i razumijevanje prirode u velikoj mjeri
određen i blisko povezan s njegovim načinom ţivota, načinom preţivljavanja.
Tijekom ovog doba čovjek ţivi kao lovac-sakupljač. Ţivi u skladu s
prirodom, kao dio prirode. To je njegov odnos s prirodom – on naprosto živi
na izvorima koje mu priroda gotove pruža. Poput ţivotinje, on nema utjecaja
na te izvore, on je parazit na prirodnim izvorima, ide za izvorima egzistencije
i ovisi o njima, ali nema nad njima kontrolu. Njegov ţivot bitno ovisi o
stvaralačkoj djelatnosti prirode.
Moţemo pretpostaviti dvije posljedice takva načina ţivota:
i) Postoji jedinstvo čovjeka i prirode, čovjek se ne osjeća bitno
drukčijim od prirode, stopljen je sa svijetom i uronjen u njega.
Između čovjeka i prirode nema rascjepa. Čovjek raste i biva odgajan
u prirodi i uz prirodu, ona mu je stoga »jasna«, transparentna,
20