Stojim na steze i Äkomim sreÄen - POU Zelina
Stojim na steze i Äkomim sreÄen - POU Zelina
Stojim na steze i Äkomim sreÄen - POU Zelina
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
azgra<strong>na</strong>ta novovjeka izgubljenost i nema, čini se, <strong>na</strong>či<strong>na</strong><br />
da neka nova život<strong>na</strong> igra podari spasonosnu formulu. A<br />
to što se zaziva da oču biti kak/ anđel <strong>na</strong> nebu/ mir<strong>na</strong> –<br />
pitanje je koliko su anđeli, u onih koji vjeruju, mirni?<br />
A ti anđeli/angeli u prenesenu su z<strong>na</strong>čenju sve one<br />
fijolice, trubentice, <strong>na</strong>jglini itd. u domaćem podneblju koji<br />
nestaju kad se maštarija sklopljenih očiju sukobi sa<br />
stvarnošću. Uljuljkivanje maštarijom također je, kao i u<br />
pređašnjem slučaju, spas od mogućeg mrtvila i pustoši<br />
koju pjesnikinja iz prikrajka osjeća. Ta svojevrs<strong>na</strong><br />
eskapada, taj svojevrsni radosni nestašluk s <strong>na</strong>truhom<br />
iluzije, s trkom/"bježanijom"(?) (Bežim po gmjani./ Sunce<br />
sviti,/ Fijolice, trubentice, <strong>na</strong>jglini/ Zoveju me k sebi) u<br />
susretu s emotivno bliskim z<strong>na</strong>čajkama rodnog krajolika<br />
imaju u javi onu drugu stranu, onu stranu koja je<br />
deziluzija, osvješćivanje, pa će tako usporedno s<br />
odrastanjem i ta bijela boja anđela – z<strong>na</strong>k nevinosti – iz<br />
da<strong>na</strong> u dan nestajati i poprimati boju stvarnosti, boju<br />
sivila: Oči otprem. Bilih angelof več ni. (Valenti<strong>na</strong> Šoštarić,<br />
Bili angeli).<br />
I nikakvo čudo nije kad se u tom isključivanju iz<br />
maštarije i opisa stvarnih podataka o podneblju, o<br />
kajkavskom krajoliku s figurama koje ga čine onim što<br />
zapravo jest, javlja o<strong>na</strong>j unutarnji prigušen zov, zov<br />
pounutarnjenja. Kad je tako, a tako nerijetko jest, o<strong>na</strong><br />
djetinja vedri<strong>na</strong> i bezbrižnost sve više će zadobivati sjenku<br />
osame kojoj se u <strong>na</strong>dolazećim silnicama sazrijevanja i<br />
životnih spoz<strong>na</strong>ja o prolaznosti io<strong>na</strong>ko nitko ne može<br />
oduprijeti: Čez oblok gledim/ kak suho listje/ leče čez<br />
dvorišče./ A onda/ si zamišljam/ kak sama/ hodim/ k<br />
nekomu/ što me/ išče. (Patricija Hrman, Čez oblok). No,<br />
taj put pountarnjenja kao specifičan vid osame ipak z<strong>na</strong>de<br />
izne<strong>na</strong>diti trunkom zadovoljstva, osobitim osjećajem<br />
sretnog trenutka istodobno s rađanjem novoga jutra: Tak<br />
lepo, čisto i stiha/ polefko, z kmice/ ranje se zvleklo. (…)<br />
Den se kak hambrela raširil,/ ja stojim <strong>na</strong> <strong>steze</strong>/ i čkomim<br />
srečen. (Anton Tomi Laškaj, Ranje).<br />
VIII
Change language