bratislava - Hotelijersko turistička škola Zagreb

Umjesto da me se lijepo pusti da
živim kako ja hoću, da spavam
do kad ja hoću, da jedem što ja
hoću, da brbljam kad ja hoću i
koliko hoću, da učim kad ja hoću
i da ne učim kad ja neću, da
budem prirodan, da ja budem ja,
nesputan i slobodan. Ali ne. Ja
moram sudjelovati u razgovoru,
u raspravi, moram šutjeti dok
mama priča, moram razmišljati
kad mi se postavi pitanje, stalno
nešto moram.
Mama kaže kad bi me pustila da
“ja budem ja” da bi me lijenost
pojela i više me ne bi bilo. Ona
tvrdi da se svatko rodi s nekim
talentom i da taj dar treba
razvijati. Onda ja kažem da je
moj talent lijenost, na što ona
poludi i tad opet počinju naši
razgovori i uvjeravanja.
Jesam ja u pubertetu, ali ipak
vam mogu neke stvari priznati.
Ne mislim ozbiljno da je lijenost
talent, nego mi to nekako samo
izleti iz usta, više da bih njoj
protuslovio, to je ta potreba da
se barem u polovici stvari ne
složimo. Ali i mama zna meni
vratiti istom mjerom, čak bih
rekao i gore. Uvodi kazne i
zabrane. Istina, još mi nije
ukinula svijetlo, toplu vodu i
hranu, ali nema kompjutora,
glazbe, izlazaka s prijateljima…
A povrh toga, morao sam
napraviti i pravi pravcati plan
kako ću svoje ocjene u školi
podići na razinu prihvatljivog
odraslim osobama. Jer mi mladi
smo tolerantniji te ono što
odrasli smatraju neprihvatljivim,
nama je sasvim normalno.
Eto, tako sam se i ovog puta
našao u nezgodnoj situaciji.
Razumijete me, u kaznama sam
preko glave (iako mama misli da
to nije kazna već samo
nametnuta pomoć da se lakše
snađem u ovim osjetljivim
godinama), a iskrsnula je
izvanredna okolnost. Cura koja
mi se sviđa pozvala me k sebi. I
što sad? Učio sam i više nego što
sam na papiru isplanirao,
pospremio sam krevet, oprao
suđe (za koje je inače zadužen
moj brat), pospremio oprane
čarape, odnio smeće, otrčao u
dućan, čak se ponudio ako treba
kakva pomoć oko ručka...
Uhvatila me nelagoda i nisam
znao kako pitati za izlazak. Na
kraju sam ispalio kao iz topa -
“Mogu li ja danas van, ali da me
ne pitaš kamo idem i da ostanem
dulje nego inače?!”
Iako sam očekivao da ću biti
odbijen, mama je uzela u
razmatranje moje pitanje. Ha,
znate kakvi su odrasli. Uvijek
svugdje guraju nos. Predložila mi
je da čitavu stvar nazovemo
“izvanredna situacija” i da se
dogovorimo. Dogovor je trebao
9