29. nedjelja kroz godinu B

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU B
Uvod
U 29. nedjelji kroz godinu B, Isus je i dalje na putu za Jeruzalem. Prate ga njegovi učenici.
Dvojica učenika žele sebi osigurati najbolja mjesta uz Isusa: s desne i s lijeve strane. Isus
veoma marno poučava svoje učenike, kako bi ih spremne ostavio za njihove zadatke nakon
njega. Današnje se Markovo evanđelje, zapravo, opet vraća pouci samih učenika, onih
najbližih. To se evanđelje prvenstveno odnosi na one koji su se predali u službu Krista i
Crkve. Tiče se: pape, biskupa i svećenika. Jedan svećenik (Ivan Vijanej) kaže: „Prvi
poslušatelj svoje propovijedi treba biti sam propovjednik.“ No, ovo evanđelje treba s korišću
poslušati i svaki Kristov vjernik. Onaj koji želi biti odličan Kristov učenik: oženjen ili
neoženjen, mlad ili star, žensko ili muško, svećenik ili svjetovnjak, treba, po Kristovu učenju,
biti poslužitelj drugima. Poslužitelj, treba svoj život unositi u život drugih za njihovo
unapređenje i obogaćenje. Prava kršćanska veličina ne sastoji se u tome da kršćani gospodare
i nameću se, već da drugima služe prihvaćajući žrtve. Osim toga, nije dovoljno što smo
jednom, u početku svoga života, kršteni vodom i Duhom svetim. Svi moramo proći kroz
Isusov križ: da kroz muke i nevolje života dokažemo svoj učenički hod i vjernost Isusu Kristu
i jedni drugima. Uzor kršćanima dakle, mora biti onaj koji je došao služiti i čije je trpljenje
mnoge opravdalo. Stoga sv. Pavao piše i kaže da smo „u Isusovu smrt kršteni“ (Rim 6,3). Ali
nama je jasno iz iskustva da je lakše diviti se Isusu nego ići za njim. Postoji opasnost da svoje
kršćanstvo shvatimo kao učlanjenje u određeno društvo, a da u isto vrijeme ne činimo mnogo
da ostvarimo potpuno sjedinjenje s Isusom, hod za njim. Jer, taj hod je bio i bit će uvijek težak
i mukotrpan. Uvijek će biti teško prihvatiti izazov Isusove čaše, Isusova životnog odabranja.
A ipak, na to smo svi pozvani. Jedino vjerom u njega postižemo spasenje. Slijedimo ga!
Najava
Služiti poput Krista! Da li se Služenje protivi ljudskom dostojanstvu? U svakom slučaju, Isus
postavlja druge kriterije ljudskog dostojanstva, od kojih je svakako najveće: suobličenje s
Kristom. Čovjekovu težnju za srećom Bog ispunja, ali preko iskušenja i protivljenja. Žeđ za
moći on obraća u cjelovito sebedarje braći ljudima. Isus Krist je živi primjer tog potpunog
sebedarja. Jedino vjerom u njega, slijedeći ga, postižemo spasenje.
Tumačenje Čitanja
Prvo čitanje (Iz 53,10-11)
Prorok Izaija spada među velikane Starozavjetnih proroka 8. stoljeća. Rođen je u Jeruzalemu
u aristokratskoj obitelji. Bio je visoko izobražen i s kraljevima u povjerljivim odnosima.
Djeluje u Judeji, za vrijeme judejskih kraljeva: Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, od 740-701.
pr. Kr. Bog ga je pozvao u proroke u godini kada je umro kralj Uzija (740. pr. Kr.). Izaija više
djeluje za vrijeme kraljeva Ahaza i Ezekije. Prorok Izaija je bio veoma odan Bogu i njegovim
zapovijedima, koje kraljevi često nisu slušali, ni prihvaćali. Kad ga kralj nije poslušao,
povlačio se iz prorokovanja. Nije bio samo prorok, nego i kraljev savjetnik. Imao je školu
vrijednih učenika koji su, uz njega, zapisivali njegove govore, pa su zato i sačuvani (Iz 1-39).
Govori od (Iz 40-55), spadaju nekom od njegovih učenika kojeg se jednostavno naziva
Deuteroizaija. Za poglavlje (Iz 56-66) zaslužan je prorok kojeg stručnjaci zovu Tritoizaija.
Današnje 1.čitanje donosi stihove iz 4. PJESME o Sluzi Jahvinu. Ovim Pjesmama Izaija
(Deuteroizaija), naviješta Slugu Božjega, Novog Mesiju, Sina Božjega, Isusa Krista. Stih
'kaže:' „Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj…vidjet će
1

potomstvo,…i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.“ Znamo da se te proročke riječi
prvenstveno odnose na Krista. On je mučeničkom požrtvovnošću unio svoj život u život svih
nas. „Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasitit se spoznajom njezinom.“ Sluga, je
sebe žrtvovao za naš napredak i mir, za naše puno očovječenje i spasenje. Tako on sam
postaje uzor svim svojim učenicima, svim kršćanima: da živimo požrtvovno jedni s drugima,
jedni za druge. U pjesmi, pjesnik pjeva: „Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu
njihovu na sebe uzeti.“ Poruka proroka Izaije je veoma bogata i dalekosežna. On je izvršio
silan utjecaj, ne samo na svoje vrijeme i na svoje učenike, nego i na buduće vrijeme, sve do
današnjih dana, a sigurno i poslije nas. Po Izaiji u Božje kraljevstvo ulaze svi narodi, a ne
samo Izrael. Svi će narodi biti spašeni. Nakon obraćenja svih naroda Gospodin (Jahve) će na
Sionu prirediti svečanu gozbu za sve narode – ovo je slika eshatološkog kraljevstva. Zato nije
čudo da je prorok takvom porukom, takvom svojom teologijom mogao imati tako silan utjecaj
na slijedeća pokoljenja. Mesija je uzvišeni Ostatak iz kojeg će se roditi novi narod Božji.
Psalam (Ps 33, 4-5. 18-20. 22)
Psalam 33 ima naslov „Himna providnosti.“ Pravednik se poziva na dobrotu Gospodnju: moli
da Bog svima bude dobar: „On ljubi pravdu i pravo: puna je zemlja dobrote Gospodnje.“ Bog
je uvijek vjeran svojoj riječi: da nas nikada neće ostaviti. Zato traži i od nas da i mi poput
njega, budemo strpljivi i požrtvovni i da u tome ne sustanemo. Stih nas hrabri, jer je puna
zemlja dobrote njegove. Njegova dobrota zahtijeva i našu dobrotu, da poput Boga budemo
jedni drugima dobri. Bog nas hrabri, jer podržava našu nadu. A temelj nadi jest Božja riječ,
Božje obećanje, zapravo Božja vjernost. „Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu…“ Trebamo se bojati svojih grijeha koji Boga
vrijeđaju, a on to ne zaslužuje, jer je njegova milost neograničena. „Neka dobrota tvoja
Gospodine, bude nad nama kao što se u tebe uzdamo!“ Toliko koliko se u TEBE uzdamo!
Drugo čitanje (Heb 4, 14-16)
Poslanica Hebrejima je spis koji govori o svećenicima i o novom Velikom svećeniku. Spis
počinje bez adresanta i bez uobičajenog uvoda pisma. Dakle, nije riječ o Pismu, o Poslanici.
Autor očekuje da se slušatelji uzajamno hrabre. Poslanica Hebrejima jest 'opomena' koja
potiče na ustrajnost u vjeri. Ovo uzajamno ohrabrenje se događa unutar bogoslužja zajednice,
„te ne propuštajmo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo…“ (usp.
10,25). U današnjem 2. čitanju govori se o velikosvećeničkoj osobi: Krist kao Veliki
svećenik. Od pravremena na svećenika spada molitva i prinošenje žrtava. Čovjek je upućen na
čovjeka u svom postojanju čovjekom. Filozof bi rekao „Ja nastaje na Ti.“ Osoba u susretu s
ostalim ljudima izrasta u osobnost. Temeljni odnos jest odnos prema Bogu.Čovjek je pozvan,
kao stvorenje, da stupi u svezu s Bogom. Svećenik je čovjek kojem je zadaća voditi k Bogu.
On prinosi žrtvu, to jest, preobražava čovjeka, za Boga posvećuje. Isus Krist je Veliki
svećenik – idealni, potpuni, ljudski posrednik s Bogom. On svoju osobu ne zamjenjuje
žrtvom. On je osobno žrtva. Slušatelji Poslanice Hebrejima slušaju ovo: „Imajući Velikog
svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere!...Isus je
poput nas iskušavan svime, osim grijehom.“ Njegova žrtva je osobna i stoga najdublje ljudska.
Isus je naš zagovornik. On Sin Čovječji iskusio je naše slabosti i prinio sebe kao žrtvu
pomirnicu. Isus je naš Posrednik koji nam uvijek pritječe u pomoć. „Pristupajmo dakle smjelo
prijestolju (njegove) milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!“ Jer
im je ulaz otvoren „po krvi Isusovoj“ (10,19). Isus Krist je svećenik u nebeskom Hramu, u
Božjoj prisutnosti, a ne u fizičkom zemaljskom Hramu. U tome je sva različitost kršćanskog
od starog židovskog bogoslužja (4,14). Utjelovljeni Krist: „Postao je braći u svemu sličan,
osim u grijehu“ (4, 15). Današnji „pravi čas“ poziva u kraljevstvo Božje. U svom razmišljanju
o Isusovoj Veliko-posredničkoj ulozi ne smijemo gubiti iz vida: Isus je Sin Božji!
2

Evanđelje (Mk 10, 35-45)
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: „Učitelju, htjeli
bismo da nam učiniš što te zaištemo.“ A on će im: „Što hoćete da vam učinim?“ Oni mu
rekoše: „Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.“ A Isus im reče:
„Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“
Oni mu rekoše: „Možemo.“ A Isus će im: „Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja
krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih
kojima je pripravljeno.“ Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana.
Zato ih Isus dozva i reče im: „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim
narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da
među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi,
neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život
svoj dade kao otkupninu za mnoge.“
U današnje Markovu evanđelju, u 29. nedjelji kroz godinu B, dva Isusova učenika, Jakov i
Ivan, sinovi Zebedejevi obraćaju se Isusu i traže da sebi osiguraju najbolja mjesta: s desne i s
lijeve strane. Isus ih upita: „Što hoćete da vam učinim?“ Oni mu rekoše: „Daj nam da ti u
slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.“ Smatrali su da su oni upravo ti koji
zaslužuju prva mjesta uz svoga učitelja i vođu. Ne možemo ne reći, da bi svatko od nas htio
biti na mjestu Jakova i Ivana, sinova Zebedejevih? Imati priliku biti s Gospodinom, licem u
lice i pitati ga osobno da nam učini ono što mi želimo. I mi imamo priliku u molitvi direktno
se obratiti Gospodinu, prositi od njega ispunjenje svojih želja. Ali pitanje je, što tražimo i
koliko tražimo? No, jesmo li spremni za Isusov odgovor da ne znamo što tražimo, kao Jakov i
Ivan? Mi u našim molitvama od Gospodina tražimo svašta. Mi tražimo puno manje i
skromnije, nego ono što traže Jakov i Ivan. Može se reći da je njihova molba sasvim
razumljiva. Ostavili su sve i pošli z a Isusom. Upoznali su Učitelja, vidjeli i osjetili posebnost
njegovog poslanja, te nakon toga žele ostati s njime uvijek povezani, biti s njime u slavi
zdesna i slijeva. Mi to ne tražimo. Mi tražimo: zdravlje, sreću, ljubav, blagoslov za sebe, svoje
voljene i najbliže, svoje drage, za uspjeh u školi i na poslu. To je dio našeg života na zemlji i
smatramo da trebamo dobiti ono što tražimo. Molba dvojice učenika daje nam primjer
iskrivljenog shvaćanja kršćanske molitve. Kad je Isus učio učenike moliti, rekao im je da se
Ocu obraćaju s prošnjom i predanjem: „…neka bude tvoja volja“ (Mt 6,10). Učenici, u
današnjem evanđeoskom odlomku ne mole, nego su dali prednost vlastitoj želji i molbi. Oni
ne traže da se vrši Božja volja, nego da se ostvari ono što oni žele. Oni se ponašaju potpuno
ljudski. Vode ljudski dijalog, a ne Božji. Nisu razumjeli Isusove riječi koje se odnose na
njegovo poslanje. Isusa žalosti njihovo traženje, ali im strpljivo odgovara: „Ne znate što ištete.
Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ Njihov je odgovor
bio: „Možemo.“ Isus im odgovara da: „Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim
bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je
pripravljeno.“ Takvu čast pripravlja samo Otac nebeski. Kada Isus govori o „čaši koju treba
piti“ i „krstu kojim se treba krstiti,“ On govori da molitva prije svega proizlazi iz krštenja i
euharistije. Prava kršćanska molitva najprije prihvaća Božju volju i ponizno moli da uronjeni
u muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista razumijemo što treba činiti i na koji način Bog
ostvaruje svoja obećanja u našem životu. Molba ove dvojice učenika otkriva još nešto, a to je
da zajednica kojoj pripadaju postoji radi ostvarenja vlastitih ciljeva, a ne oni radi zajednice.
Njihova zajednica, Kristova zajednica, nije zbog njih, nego da uvodi u otajstvo Kraljevstva
Božjeg. U svojem traženju dvojica učenika nimalo ne misle na svoje drugove, ostale učenike
koji su se s pravom na njih rasrdili. Oni negoduju, jer su se osjećali zapostavljeni. I oni su s
pravom mislili da ta mjesta pripadaju i njima. Isus ih sluša i strpljivo poučava. Ponovo im
govori o služenju. On prvo govori o samom sebi i o svom služenju. Ta on je po Izaiji
3

prorokovani Sluga (Sluga Jahvin): „Nisam došao da imam sluge, nego da budem sluga“ i
Bogu i ljudima. Ljudsku bolesnu ambiciju svojih učenika, Isus usmjerava na jedinu pravu
ambiciju, a to je: „služiti jedni drugima.“ A oni koji vladaju, smatraju se gospodarima,..
„gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću.“ Isus ih poučava i kaže im:
„Nije tako među vama.“ Zapravo im kaže da tako ne smije biti među njima. Čim se netko
počne izdvajati, u zajednici se stvaraju podijeljenost, konkurencija, negativni osjećaji. Zato
Isus upozorava svoje učenike da oni moraju živjeti ispunjeni drugačijim Duhom, a ne duhom
koji vlada u drugim zajednicama. I druge zajednice bi trebale prihvatiti Isusov Duh Služenja.
Tada bi među ljudima vladao; mir i sloga. Svaki vladar bi morao uvijek imati na umu ove
Isusove rečenice: „Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka bude poslužitelj! I tko
hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.“ Dakle, Krist Sluga ostaje nedostiživi,
ali i neodloživi ideal svakog pravog kršćanskog zajedništva. Pravi Kristov identitet i temeljni
kršćanski navještaj je: Isus iz Nazaret jest trpeći Mesija koji nas je u svom uskrsnom otajstvu
poslušnosti otkupio. Sada se mi ljudi dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća nalazimo pred ovim
navještajem: Dakle Bog je radio tako! A kako ćemo mi ljudi na to odgovoriti?
Pitanja za razgovor
• Tko je Sluga patnik, po proroku Izaiji? 1. čitanje. Zašto je on patnik?
• Koje zahtjeve Bog postavlja pred Slugu patnika?
• Kako Psalam 33 slavi Gospodina, zaštitu našu?
• Tko je Veliki svećenik i zašto je Veliki i vječiti? 2.čitanje.
• Koja je razlika između Velikog svećenika i drugih svećenika SZ?
• Što učenici Isusovi, Jakov i Ivan traže od Učitelja?
• Da li to što traže, oni mogu dobit? Zašto ne mogu?
• Što im Isus odgovara? Što im savjetuje? Zašto im tako govori?
• Zašto Isus zahtijeva od njih da budu poslužitelji?
• Kako na druge učenika djeluje izdvajanje Jakova i Ivana i zašto?
• Što je najveća snaga Isusova učenja? On je Sluga Božji i poslušnik.
• Što znači za svakog kršćanina: služiti poput Isusa Krista?
Molitva vjernika
• Gospodin, daj snagu svojoj Crkvi da nikada ne prestane tražiti i svjedočiti nebesko
kraljevstvo, molimo te!
• Za papu Benedikta, biskupe, svećenike, đakone i sve kojima si povjerio brigu za svoj
sveti narod: Gospodine, neka svoje poslanje vrše u duhu Kristova služenja, te svojom
nesebičnošću budu graditelji povjerenja među svim ljudima, molimo te!
• Za ovu ovdje okupljenu zajednicu: Gospodine, ukloni između nas svaki razdor i
sebičnost, te nas ujedini istinskom ljubavlju koja se nesebično daruje, molimo te!
• Za pokojne sestre i braću: Gospodine, po svojoj milosrdnoj ljubavi oprosti im grijehe i
primi ih u svoje vječno kraljevstvo, molimo te!
• Gospodine Isuse, preporučam ti tolike koji su već darovali, žrtvovali svoj život za
braću, za domovinu. Primi ih kao žrtvu ljubavi. A nas raspoloži da te u radosnom
služenju vjerno slijedimo, molimo te!
Nebeski Oče, tvoj nam se Sin objavio u liku sluge i u služenju nam pokazao put spasenja.
Izliječi nas od naše oholosti i prodahni spremnošću za služenje. Po Kristu Gospodinu našem!
4

Zaključak
Uzor kršćanima mora biti Onaj koji je došao služiti i čije je trpljenje mnoge opravdalo. Jedino
vjerom u njega postižemo spasenje. Nevini sluga, Isus Krist, prihvaćajući patnje grešnika i
dajući svoj život za njih, ispašta grijehe i od Boga postiže za njih spasenje. Svojom mukom,
smrću i uskrsnućem Krist je ispunio to poslanje ljubavi prema svim ljudima. Izaija kaže:
„Sluga moj pravedni, opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.“ Prorok Izaija
naviješta novog Mesiju, Isusa Krista. Isus Krist je Veliki svećenik, svećenik za vječnost. On
je svećenik u nebeskom Hramu, u Božjoj prisutnosti, a ne u rukotvorenu zemaljskom Hramu.
Odatle proistječe i sva različitost kršćanskog od starog židovskog bogoslužja (Heb 4,14).
Utjelovljenjem, postao je braći u svemu sličan, osim u grijehu. Krist je Sin Božji, Sluga Božji!
Kršćani trebaju (moraju) služiti poput Krista. Čovjekovu težnju za srećom Bog ispunjava, ali
preko iskušenja i protivljenja. Čovjekovu žeđ za moći, Bog obraća u služenje, u sebedarje
braći ljudima. Isus Krist nam je konstanta, vječni primjer sebedarja. On stalno poučava, onda
svoje učenike, a danas, svoje učenike i sve nas. Dvojica učenika žele sebi osigurati najbolja
mjesta uz Isusa: s desne i s lijeve strane. Dobro su to zamislili za sebe, bez pitanja i
sudjelovanja svojih kolega, su-drugova. Nismo li i mi često u iskrenoj pobožnosti poželjeli
osjetiti Isusovu blizinu? Nije li nam katkada srce poželjelo da tako osjetimo Isusovu ljubav
kao da smo mu jedini na svijetu? Ova želja Isusovih učenika, sinova Zebedejevih, sasvim je
logična i odgovara njihovim planovima. Govore i o spremnosti da piju iz iste čaše, da se krste
istim krstom. Nisu zapravo još ni svjesni što to znači. Međutim, njihova želja da se nametnu
drugima, da budu prvi, da njima bude najljepše, nije u redu. To treba ispraviti. U njihovim
planovima to je kraljevstvo još uvijek ono na zemlji. Isus njihove namjere zaustavlja. On
razotkriva svoj put, svoj plan spasenja. Isus nudi učenicima samo služenje, ne vladanje, a to
zahtijeva i od njih. Sin čovječji došao je služiti, svim ljudima! Slijedimo ga i služimo! Amen!
5