ISKUSTVA knjiga - Juni 2012

Naida Šehić, Univerzitet u Heidelbergu, Njemačka
U akademskoj 2009./2010. godini imala sam čast bit stipendista Basileus programa. Nastavu sam u tom periodu pohađala na Pravnom
fakultetu Univerziteta u Heidelbergu. Nakon nepunih godinu dana provedenih u jednom od najpitoresknijih manjih gradova u
Njemačkoj, puna sam utisaka, koje bih rado željela podijeliti s drugim, potencijalnim stipendistima ovog divnog projekta, ali ti utisci
još uvijek se nisu potpuno slegli. Težak je zadatak sažeti to iskustvo u nekoliko odjeljaka teksta, a da kažem zaista sve ono što želim, u
vezi s mojim studijskim boravkom u Heidelbergu. Dragi studenti, sve one priče koje ste čuli o nezaboravnoj studentskoj razmjeni u
inostranstvu su istinite – bar ako su bile pozitivne i zvučale već gotovo nestvarne. Naime, ovo je bila najbolja godina mog dosadašnjeg
studija i ni za šta je ne bih željela mijenjati. Akademska godina u Njemačkoj počinje u oktobru, no u Heidelberg sam otputovala već
početkom septembra, pošto je moj univerzitet-domaćin za stipendiste Basileus programa predviđao trosedmični kurs njemačkog
jezika, na kojem sam produbila svoje znanje njemačkog jezika, sklopila prva poznanstva (s nekima sam se jako dobro sprijateljila i na
kraju boravka u julu teško rastala), upoznala svoju novu životnu sredinu, obavila u prve dvije sedmice sve potrebne formalnosti i imala
dosta vremena da se posvetim odabiru predavanja, odnosno planiranju akademskog dijela svog boravka. Sa koordinatorima oba
univerziteta, kako domaćina, tako i matičnoga sam u pravilu imala dobar kontakt i čak kada su se javili manji problemi ili nedoumice,
sve se ipak dalo riješiti na vrijeme. Sve u svemu nikad nisam imala osjećaj da se nikome nemam obratiti, kada sam imala poteškoća ili
jednostavno pitanje. Smještaj sam imala već obezbijeđen, mada nisam znala nikakve detalje o njemu. No odmah prvog dana sam
dobila ključ za svoju sobu u studentskome domu, na koju se zaista nisam mogla požaliti. Živjela sam u starome gradu, manje od 5
minuta hoda do Univerzitetske biblioteke, a sale u kojima sam slušala predavanja bile su maksimalno 10 minuta pješke udaljene od
moga smještaja. Imala sam osjećaj da se neko zaista pobrinuo da sve ide kako treba, da je mislio unaprijed o situacijama i eventualnim
poteškoćama koje bih kao strani student mogla imati, i da ih je nastojao otkloniti prije nego bi uopće mogle i nastati. Konačno sam
mogla u potpunosti da se posvetim studiju, uživajući sva prava i povlastice koje student Univerziteta u Heidelbergu ima. Komunikacija
sa profesorima je uvijek bila jako dobra, tečno govorim njemački, pa to nije bio problem, no i prema drugim stranim studentima, koji
su slabije vladali njemačkim jezikom, profesori su uvijek bili strpljivi i susretljivi. Predavanja sam pohađala sa njemačkim i stranim
studentima, kurseve sam sama birala, bila sam potpuno slobodna u tome. Sam koncept predavanja se nije razlikovao mnogo od onoga
koji sam imala na matičnom fakultetu, mada su se studenti lakše upuštali u diskusije, što su profesori vrlo poticali. Također, mnogo se
baziraju na slučajevima i na predavanja studenti ne dolaze bez odgovarajućih zakona. Sve ispite na koje sam se odlučila izaći sam i
položila. Za strane studente na Pravnom fakultetu u Heidelbergu obično praktikuju organizovati posebne ispite, uzimajući u obzir
jezične sposobnosti svakog studenta pojedinačno. Zato sam više i voljela usmene ispite, komunikacija sa profesorom je direktnija i
bolja.
NEZABORAVNA
STUDENTSKA
RAZMJENA
14
- I S K U S T V A -