ISKUSTVA knjiga - Juni 2012

Vildana Karić, Univerzitet u Gentu, Belgija
16
GENT
GRAD STUDENATA I BICIKALA
Zadovoljstvo mi je da podijelim ovu, meni veoma posebnu životnu
priču, sa svima koji su takvo jedno iskustvo doživjeli, a i sa onima
koji se odluče na sličan korak. Nije jednostavno tek tako otići
negdje,a naročito na duži vremenski period, ne znajući ta te čeka,
ni čemu se možeš nadati. Ostaviti sve iza sebe, svoje roditelje sa
kojima si provodio skoro svaki dan, koji su za tebe sve činili, svoju
zemlju i okolinu u kojoj si navikao živjeti, prijatelje i ostalo, ali
hvala Bogu, ne zauvijek. Vjerujem da u vama postoji taj strah i
stalno razmišljanje o pravoj odluci, koje je mene progonilo dugo
vremena, dok na kraju ne završih u inostranstvu, u Belgiji, na Gent
Univerzitetu.
Moj prvi susret sa novim podnebljem, narodima, tom raznolikom
nacijom, mješavinom ljudi, od Belgijanaca, Francuza, Turaka,
Marokanaca, Indijaca, pa i do Bosanaca, me veoma privukao da
počnem razmatrati i sagledati, a naročito i učiti, nešto i o tome,
pored moga pravog puta, kojim sam došla. Sama, bez ikoga svoga,
negdje daleko od onog svog života, nije bilo jednostavno, a
naročito taj početak, prvi dan dolaska, susret sa novim
profesorima, studentima i građanima. Ipak, pokušala sam ranije
da stupim u kontakt sa Bosancima, koji tamo žive i da od njih
zatražim bilo kakvu pomoć. Naravno, bez dvoumice, pomogli su
mi u najtežim trenucima, kada sam imala problema sa
smještajem, kada sam trebala da vadim papire, da nađem
određene ulice, da se snađem sa prevoznim sredstvima i da
jednostavno prebrodim sve to.
Gent, kao grad koji vrvi od studenata i bicikala, od života kojim živi
Evropa, za koji mi nemamo nikakve predstave, od vjere, koja ne
znam ni da li uopšte postoji, grad koji kao da je spojio više
zemalja,ostavljajući njihove granice. Posmatrala sam sve to,
nisam se mogla nagledati. Bilo je kao što kažemo, samo u
filmovima. To nisu ljudi iz Bosne, njih ne interesuje kako si obučen,
kako se ponašaš na ulici i o čemu pričaš i ko si uopšte. Njih
interesuje šta ti znaš, kakve sposobnosti imaš i kojim se
područjem zanimaš.
Došao je taj dan, kada prvi put u životu počinjem studirati sa
nekim stranim studentima, koji niti govore moj jezik, niti dijele
moje mišljenje. Zaista nešto sasvim drugačije. Svakakve su mi
misli tumarale po glavi: da me neće prihvatiti, da će me
- I S K U S T V A -
izbjegavati, možda čak i mrziti, jer naše mišljenje je da niko ne voli
strance, ali ne bi baš tako. Hvala Bogu, prođe i taj prvi dan,
prođoše dani, sedmice, mjeseci i na kraju shvatih da sam toliko
finih ljudi upoznala, koji su toliko bili željni pomoći u svakoj
situaciji. Naravno, uvijek bolje razumiju oni koji to isto
doživljavaju, tako da sam svoje studentske dane dosta provodila
sa studentima mog usmjerenja, studentima fizike, zajedno učeći,
istražujući, pokušavajući riješiti nedoumice sa predavanja i vježbi,
a ujedno se i međusobno posavjetovati.
Bilo je to veoma interesantno vidjeti spoj različitih nacija, sa
kojima nisi nikada bio u kontaktu, možda čak imao neka čudna
mišljenja o njihovim načinima života , o njihovoj kulturi i vjeri, ali u
suštini svi smo mi ljudi, jer kada se približiš nekome i bolje ga
upoznaš, samo shvatiš da ljudi oponašaju svoju okolinu i nastoje
se toga držati.Pokušala sam se prilagoditi tim ljudima, ali samo sa
jednog veoma uskog gledišta, u glavi mi je bio jedini cilj, znanje i
vjera. Shvatila sam da ti niko neće ništa na tanjiru dati, treba dobro
truda i napora uložiti, a naravno i svoje volje. Prilazila sam
profesorima sa fakulteta, ne bojeći se više ni šta će reći, niti da li će
me primiti. Cilj sam znala i nisam odustajala. Za mene je to bilo sve
posebno. Neću zaboraviti kada mi je PhD studentica fizike dala da
imam za uspomenu primjerak materijala na aluminijskoj pločici
koji je prethodno bio podvrgnut x-zracima. Ja sam iznenađeno
rekla: „O, hvala Vam puno“, a ona meni, začuđeno:“To nije ništa“,
ali za mene, kao studenticu iz Bosne, to je bilo nešto veliko, a ne
beznačajno. Također, što se tiče njhovog metoda rada i studija,
sjećam se kada sam došla prvi dan na vježbe iz predmeta Fizika
čvrstog stanja, asistentica nam je podijelila zadatke na papiru, a ja
sam ne znajući kako to oni rade očekivala da će nam ona na tabli
početi objašnjavati. Međutim, tu su studenti zaduženi da prvo
sami pokušaju riješiti probleme, a ona je kao pomoćnik u
njihovom rješavanju dužna da razjasni nejasnoće. Ja onda shvatih:
„pa nije ovo Bosna, u kojoj mi radimo sve pogrešno“. „Eeee“, u sebi
sam razmišljala „pa kako to da su svi pametniji od nas, da mi uvijek
prvi nasjedamo i uzimamo sve za gotovo, ne pitajući se kakav će
biti rezultat“ Studenti su naučeni da razmišljaju svojom glavom,
da se upuštaju u sve pravce, opušteni su, zainteresovani, a ne kao
naši studenti, koji jedva čekaju da se riješe knjige.