Mario Essert: JE LI I ZAÅ TO JE REDOVITA CRKVENA PONUDA (NE ...

Mario Essert:
JE LI I ZAŠTO JE REDOVITA CRKVENA PONUDA
(NE)INTERESANTNA MUŠKARCIMA
1. Ponuda
Volim gledati ljude kako se klanjaju izlozima. Svi prozori u prizemljima zgrada moga grada
malo po malo postaju šareni izlozi, a mi njihovi obožavatelji. Ponekad u žurbi samo bacamo pogled
u staklo izloga da bismo se (nesvjesno) divili vlastitom liku ili (usput) uredili dva pramena kose koji
zbog naše brzine više nisu na "pravom" mjestu. Kad imamo više vremena nezadrživo nas privlače
raznoliki modeli, a tu su i cijene, pa maštanja, pa čežnje... Izlozi tako postaju naši oltari, a
vrijednosti pravog oltara, koje "moljac ne grize, niti lopovi kradu" ostaju zaboravljeni, napušteni.
Kažu da je to za malu djecu i stare bake, ima nešto i žena. Muškaraca sve manje. Ako prognozirate
da će nam crkve za 10 godina izgledati kao danas u Njemačkoj proglasit će vas pesimistom i reći
vam da nemate vjere. "Mi moramo nešto učiniti da privučemo narod. Zašto je naša ponuda
(ne)interesantna muškarcima" (Ovo u zagradi je zbog profesionalne novinarske provokativnosti.)
Sjetih se svjetskog prvenstva u nogometu. Za vrijeme prijenosa utakmica niste smjeli
nikoga nazvati telefonom, ni župni ured, ni samostan. Skoro milijarda ljudi je danima buljila u male
ekrane. Muškarci su prednjačili. Eto nam rješenja: muškarce ćemo privući loptom! Može i pivo.
Pivo i lopta su prava ponuda za prave muškarce. Kad nam u crkvi ponestane žena, "daljinskim"
ćemo prebaciti program na novu, srcedrapajuću seriju od 666 emisija. Gotovo.
"Uozbilji se već jednom, radi se o ozbiljnom problemu!" reći ćete i morat ću Vas poslušati.
U demokratskom društvu ruše se zabranjene teme, čak i u crkvi, voda je došla do grla, trebamo
zajedno - crkvena hijerarhija i laici - naći rješenja za ovdje i sada. A što ako je pitanje krivo
postavljeno
2. Lako ti je tako!
Nedavno je u našoj ustanovi, na javnoj tribini, nastupio ugledni velikodostojnik, Crkveni i
Božji čovjek, čije je predavanje o istini i moralu, vjeri i etici, bilo prihvaćeno dugim, oduševljenim
pljeskom. Uslijedila su pitanja, živa diskusija. Među ostalim, jedan je mladi čovjek pitao: "Možete
li, molimo Vas, reći nam što je danas moralno: nakon teškog, iscrpljujućeg, faksa ostati u
Domovini i baviti se švercom, tj. nekakvom trgovinom, ili zbog nemogućnosti zaposlenja otići vani
i baviti se završenom strukom". Bez treptaja u oku, odgovor je bio brz, tečan, rutinski. Zvučao je
otprilike ovako: "Crkva vam na to pitanje nema što reći, niti tu šta može. Ona nema vlast, niti
sudstvo, ne postavlja zakonodavstvo, nema ni vojsku, ni policiju. Ona je tu samo da prenosi i čuva
poruku!" Iz zadnjeg sam reda čuo prigušen, rezigniran komentar: "Lako ti je tako!".
Vjerujem da je predavač ispravno odgovorio u duhu crkvene nauke, po kojoj je društvena
crkvena funkcija prije svega etička. Ona nije poslana rješavati gospodarstvenu, zakonodavnu,
socijalnu ili neku drugu društvenu (političku) dimenziju, već joj je cilj opće dobro koje je usmjereno
na dobro svakoga pojedinog čovjeka, zajednice i cjelokupnog čovječanstva. Crkva se ne podudara s
političkom zajednicom, niti se vezuje uz političke sustave ili stranke. Njezin je cilj eshatološki.
"Dok se služba hijerarhije sastoji u tomu da naučava i autentično tumači moralna načela koja
vrijede na tom području, na njih (laike) spada da slobodnom inicijativom i ne čekajući pasivno na
direktive prožmu kršćanskim duhom mentalitet i običaje, zakone i strukture zajednice u kojoj žive". 1
Pa ipak, zazeblo me. Toliko odgovora imamo za "vječna" pitanja, a tako malo za obična,
svakodnevna. "Nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u srcu Kristovih učenika." 2
Još jedna fraza
1 Papa Pavao VI: Populorum progressio, 81
2 Pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora Gaudium et spes, GS 1
1

3. Zašto je naša vjera postala nemoćna
Na najveći blagdan naše župe, kad je crkva bila dupkom puna (čak podjednako muškaraca i
žena) i kad su slavlje i snaga treperili u zraku, župnik s oltara progovara potresne riječi: “Upitajmo
se, dragi moji župljani, zašto je naša vjera postala nemoćna” Učinilo mi se kao da su se u našoj
tamnoj crkvi upalili stadionski reflektori. Naviknut na slušanje vječitih ponavljanja “izvanrednih
zasluga” i pretvaranja svih naših poraza u pobjede (kako u našem još uvijek komunističkom društvu
tako i u Crkvi), činilo mi se kao da sanjam.
“Oče Ante, kako to da Vi, kojeg svi držimo svetim čovjekom, svaki dan ide na sv.
ispovijed”, pitala je nekoć jedna odvažna časna sestra, slugu Božjeg o. Antu Antića. “Kćerce moja,
kad zraka sunca uđe u tamnu sobu, onda se i najmanje zrno prašine vidi”, rekao je skrušeno. Svjetla,
svjetla nam treba!
Bacimo li pogled na tržnicu, ponuda je bogata: nudi nam se radost na sve strane! Sve pršti
od plakata i pjesme, nasmijanih lica i uvjetovane sigurnosti. Svi nude ono pravo. U našim glasilima
možemo čitati kako su na sinoćnjem koncertu mladi bili “very happy” jer su članovi ove ili one
sekte “manipulirali masama”, a prava je sreća naprotiv, na drugoj strani... Treća strana nudi
stadionske manifestacije na kojima nema manipulacija, a četvrta je već u igru uključila satelite, pa
signal od nadahnutog proroka stiže direktno iz svemira. Što mi zapravo želimo Djelovati na
ljudsku dušu
Ljudska duša. Nježna i krhka, biser stvaranja. Dostojna nečujnih koraka sv. Leopolda koji u
kasne sate očekuje nenajavljeno kucanje pokajnika na samostanskim vratima. “Evo me. Evo me.
Izvolite gospodine!” čuje se njegov ljubazni poziv. Svakoj duši prilazi s jednakom ljubavlju na
drugačiji, za nju poseban, način. Nema ideologije za sve duše, nema masovnog ujedinjenja. Samo
Stvoritelj znade i umije povezati duše svojim nevidljivim, nutarnjim svezama.
4. Redovito i crkveno
Težak je život svećenika. Najčešće osamljen i bez pomoći, pogrđivan ili ignoriran. Svjestan
je, s jedne strane, da se djelatnost njegove službe (ministerijalnog svećeništva) opisuje kao
predvođenje zajednice, autoritativno naviještanje Riječi i autentično slavljenje sakramenata, a s
druge očajan, jer je to daleko od tragične stvarnosti - pogrebnog poduzeća (“neka mrtvi pokapaju
mrtve!”), meštra za slavlja (“a ti dođi i slijedi me!”), građevinskog poduzetnika, marljivog
činovnika, provokativnog novinara i urednika, pisara s uplatnicama, dubinskog psihologa,
glasnogovornika i političara, mudrog znanstvenika, stručnjaka za sve i ništa... U tom jadu, o kojem
malo tko misli, pokušava se naći “novi put” i najčešće, nažalost, u tome ne uspijeva. Po odzivu
vjernika na euharistiju zaključuje se da je “crkvena ponuda” slaba. A crkvena ponuda, misli se,
trebala bi biti liturgija. Tu je zamka. Evo primjera: da bi se “privuklo” što više djece u crkvu načine
se npr. “mise za djecu”, a one postanu - djetinjaste. Umjesto da dijete (sa strahopoštovanjem koje se
ne zaboravlja) sluša svoje roditelje kako sudjeluju u službi riječi, dijete na “svojoj” misi “čita”
poslanice koje ne razumije – čak ni riječi ne zna izgovarati. U njegova usta se, npr. u molitvi
vjernika, stavljaju komplicirane riječi za koje ubrzo shvati da su formule i fraze, a koje prvom
prigodom odbaci i više ga nema među vjernicima. “Ali roditelji neće čitati!”, reći ćete, “u tome i
jest problem i naše pitanje. Očevi se niti ne pojavljuju na sv. misi!”
A kako da se pojave kad nemaju ni minimalnu svijest o svojoj vlastitoj eklezijalnosti, o
temeljnom identitetu laika. Možda su nekoć i čuli o svom svećeničkom, kraljevskom i proročkom
poslanju kojim nas Bog Otac u svom Sinu daruje, preko krsta i krizme spasenja, da se pribrojimo
Njegovu narodu - Kristovom mističnom tijelu, ali to je za mnoge, premnoge, bio samo još jedan
lijep izričaj. A ta se svijest ne izgrađuje (samo) liturgijskim slavljima, nego u zajedničarenju i
zajedništvu župne zajednice. A kako izgledaju naše župne zajednice "Taj nesklad kod mnogih
između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg
vremena." 3 Treba dakle, (životom!) posvjestiti krštenim ljudima kako oni nisu u funkciji neke
3 GS 43,1
2

Crkve, nego su prava i stvarna Crkva, “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod sebi
stečen, da naviješta silna djela Onoga koji nas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu... “ 4
5. Zar ćete i Vi otići
“Sa borama što pečati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisati: Riječ je bila u početku.
....
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko’ žena.” 5
Psiholozi će Vam reći da ljubav (u emocionalnom smislu riječi) koja se u liturgiji naviješta,
više odgovara ženama, pa se više odazivlju. Sociolozi će tu naći obrise patrijarhalne uvjetovanosti i
nemogućnosti žena da se zaštite – one u crkvi nalaze sklonište i izvor nade za teškoće kojima su
satrte. Ako se otklone uzroci (strah, nevolje, problemi), onda ni njih tamo više nema. Kao kad
nestane “komunizma” i mnogi “ateisti” preko noći postaju “vjernici”, ali i obratno. Zašto
Jer možda temeljnu poruku našeg Učitelja još nismo ispravno razumjeli. Ni Ivan Krstitelj,
Preteča, koji ga je krstio i navijestio, nije bio s njom na čistu. Kako to da sam, mislio je on, evo sad
zatočen kod Heroda (i glava samo što mi nije odrubljena), a priča se (i sâm sam toliko puta pričao)
o nekoj Radosnoj vijesti. I zato šaljem svoje učenike, da pitaju Isusa je li on taj koji ima doći ili
drugog da čekamo 6
Ni najbliži slušatelji Isusovi, ne razumiju. “Tvrda je to besjeda” 7 , kažu i jedan za drugim
odlaze. Predivna je reakcija Kristova. Umjesto da ih uvjerava, smišlja “ponude”, prilagođuje se ili
slično, On gleda i pita svoje najbliže prijatelje: “Da možda i vi ne kanite otići” Ako si, čitatelju
dragi, prijatelju moj, ikad osjetio Kristov pogled na sebi, hoćeš li, pitam te, hoćeš li i ti moći otići
Stoga sačuvajmo svetost euharistije. "Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo, nije li
zajedništvo krvi Kristove Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova Budući da smo
jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" 8 Ovo “otajstvo vjere” i
“kruh života”, “sacramentum mundi”, “izvor i vrhunac” crkvenog života, nije naša, nego Njegova,
spasiteljska ponuda. Zvuči neobično, ali ako se budemo više trudili da ne odbijemo, nego da
privučemo druge ljude, ispunit ćemo naše (navjestiteljsko) poslanje koje od nas Gospodin očekuje.
Budimo oprezni da se oltar ne pretvori u pozornicu “carevog novog ruha”. Nismo mi ti koji
privlačimo: niti mudrošću besjede, niti slatkim riječima, niti predstavama (najčešće me podsjećaju
na “prvomajske priredbe”), niti osmjesima, demagogijom. Po nama bi odavno, sve crkve diljem
svijeta opustjele. Duboko sam uvjeren da (i bez slušanja propovijedi) najosmaljeniji i najpotišteniji
čovjek nalazi u slavljenju Euharistije (čak ako i ne zna što je to) tračak pomoći i vedrine, lijek,
slavlje, sveti trenutak koji probija tugu njegove svakodnevice.
Sačuvajmo svetost liturgije. “Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje
da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.“ 9
4 usp. 1 Pt 2,9
5 Ivan Slaming: Evađelisti
6 usp. Lk 7,19
7 usp. Iv 6,59.67
8 1 Kor 10,16-17
9 Mt 7,6
3

6. Tko je majka moja i braća moja
Sjećam se jednog hladnog dana pred Božić 1997. godine. Trebao sam za Društvo katoličkih
nastavnika na brzinu načiniti nekoliko tisuća brošurica kao dar za 350 škola. Bio sam u žurbi da sve
stigne na vrijeme. Kupio sam papir i tonere, počeo s radom. I baš dok je naslovnica brošurice Majke
Terezije “Živjeti od nade u Božju providnost” izlazila iz stroja, stroj se pokvario. Pokušao sam
popraviti na sve načine. Nije išlo. Očajan sam sjeo. Uto se slučajno vratio čovjek od kojeg smo
kupili materijal (zaboravio je nekakvu dostavnicu). “Što Vas muči” pitao me. “Pokvario mi se
stroj!” rekao sam tužno.”Nema problema!” ponavljao je. “Ali više ni kune nemamo na računu”,
uvjeravao sam ga. “Nema veze!”, rekao je i dodao: “Vidim što radite. Znate, ja vam nisam baš neki
vjernik, ali ova, Majka Terezija, ona Vam je prava! Trebate načiniti njezinu brošuricu!” Sutradan su
on i njegov pomoćnik na leđima, uz velike napore, donijeli 120 kg teški stroj na prvi kat bez dizala.
Stroj još uvijek tamo stoji, teško ga je ponovo otpremiti natrag. Stoji kao svjedok mog prvog
doživljenog čuda Majke Terezije. Zašto je ne slušamo Pričamo kako narod nije slušao
starozavjetne proroke. A što mi činimo Zašto uporno želimo ispljunuti (gorki) lijek kojim ćemo
ozdraviti Karitas (milosrđe) nije "privilegija" nekih posebnih skupina, niti specijalna "karizma"
nekih osoba (kako se mnogi izvlače). Što mislite, jesu li “Arke” Jean-a Vanier-a u kojima žive
retardirane i normalne osobe zajedno, još jedna moderna ekstravagancija ili je to Noina Arka za
spas vjernika Je li i zašto je ta ponuda (ne)interesantna vjernicima i njihovim pastirima
Dobro znamo kako i gdje moliti Boga da nam po kruhu i vinu dade svoga Sina da bismo bili
Kristovo tijelo. Ali na nama je istinski prihvatiti to lice Sina Čovječjega i ići njegovim stopama.
Krvavim stopama. U životu dakako: u svojoj obitelji, u župi, u društvu. Tada će i oni “ne baš
vjernici” poći istim putom. Muškarci i žene. “ Nema više muško-žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu.
Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.” 10 A biti Kristov ne
znači mudrovati (kao ja sada), pričati kako bi trebali i kako bi morali, nego živjeti zakon koji nam je
u srce upisan. “Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.” 11 Tko god, tko god vrši, tko
god vrši volju Božju – moglo bi se danima piti ove riječi. Ne osjećate baš nikakvu promjenu tu,
malo poviše, oko srca
7. Zaključak
Umjesto da se pojam “crkvene ponude” ograniči na liturgiju, bolje je živjeti istinu da u
Crkvi postoje različite službe, uz isto poslanje. Liturgiju treba ljubomorno čuvati, kako bi svima
ostala poziv po višem prijateljstvu (ne po krvnom srodstvu, ne po duhu socijalnih razlika, ne po
pristranosti prijatelja i neprijatelja) kako bismo bili zajedno, unatoč različitostima. Veću “ponudu”
pružiti u župnoj zajednici radeći na unapređenju i promaknuću čovjeka, obitelji i društva. Takva
zajednica na osnovi sinovstva Božjega, proizlazi iz pojedinačnog obraćenja i poziva, te se gradi -
uglavljuje (u kamen zaglavni) u Krista Gospodina, Kralja vjekova kojemu sve živi.
On pak djeluje u dušama neprimjetno. Ne traži slaviti pobjedu uništavajući gromom ono što
mu se opire, nego poput nutarnjeg svjetla konačno iz svega isijava. 12 Ako smo Kristovi i želimo se
“zlopatiti zbog Evanđelja” onda budimo potpuno prozirni za Isusovo neprimjetno privlačenje duša,
koje djeluje isto tako sigurno, kako je i polagano. Radi se uvijek o strpljivom (a ne apatičnom!)
privlačenju, nikako o utjecaju, a još manje o zavođenju. Duša mora sama od sebe doći, vinuti se, k
svome Stvoritelju. Popudbina za taj put s Uskrslim koji traje cijeli život i nikad se ne završava, za
vjernike je nadasve bogata: čitanje Božje riječi, molitva, sakramenti, euharistija. To će promijeniti i
naš svagdanji život, kako žena, tako i muškaraca. Slika Pilata koji pere ruke, vatrenog Petra,
raskajanog razbojnika, nevjernog Tome, poniznog carinika, frustriranog Zakeja, podmuklog Jude,
književnika i farizeja, svećenika i pismoznanca, tihog prijatelja Nikodema i nježnog Ivana, traje i
trajat će vjekovima. U koji ćemo se lik ugraditi ostaje na nama.
10 Gal 3,28
11 Mk 3,35
12 Louisa Jaques: “Neka nas ista ljubav ponovo sabere”, Zagreb 1982.
4