Djelomično prihvaćene primjedbe - Ministarstvo socijalne politike i ...

1.AUTONOMNA ŽENSKA KUĆA ZAGREB- ŽENE PROTIV NASILJA NAD 

ŽENAMA 

Postavlja se također pitanje, što učiniti u situacijama u kojima dijete izražava strah od drugog 

roditelja, te unatoč tome što roditelj ima pravo i dužnost viđati ga, a drugi roditelj dužnost da 

te iste susrete omogući, ne želi ostvarivati osobne odnose s roditeljem s kojim ne živi Da li 

će se zaključivati da je roditelj nedovoljno kooperativan, te će se kao takav i sankcionirati ako 

svoje dijete, zbog njegovog izraženog straha, ne želi izlagati nepotrebnoj traumatizaciji, 

unatoč postojanju zakonske obveze da omogući susrete s drugim roditeljem. 

Djelomično se prihvaća mišljenje. 

Dijete starije od četrnaest godina se prema Nacrtu Obiteljskog zakona ne može prisiliti 

na kontakte s roditeljem, ali ono mora pristati na razgovor sa stručnom osobom. Isto 

tako mlađe dijete u slučaju odbijanja kontakata s roditeljem mora surađivati sa 

stručnom osobom kako bi se utvrdili razlozi odbijanja. Teret obveze suradnje djeteta i 

stručne osobe je na roditelju s kojim dijete živi. 

Prisilni kontakti s djetetom nisu u njegovom interesu. 

2. ANTUN SABO 

DIJETE JE PO SADAŠNJEM ZAKONU DUŽNO POŠTIVATI RODITELJA KOJI 

GA UZDRŽAVA, ALI SE TO U PRAKSI NE MOŽE PROVESTI. ZAŠTO SE U 

ZAKONU I NE UVEDU NEKE KONKRETNE SMJERNICE ZA OVAKVE 

SLUČAJEVE. DIJETE SE MORA UZDRŽAVATI DOK SE ŠKOLUJE PA KOLIKO 

GOD TO ZNAČILO I JOŠ GODINU IZA ŠKOLOVANJA AKO USPIJE ZAVRŠITI 

ŠKOLOVANJE, BEZ OBZIRA U KAKVOM ODNOSU BILO SA RODITELJEM, 

MOŽE GA MRZITI, VRIJEĐATI I NJEGA I NJEGOVU NOVU OBITELJ, ALI 

OTAC I DALJE MORA PLAĆATI. PA ŠTO JE OTAC U OVOM SLUČAJU NEGO 

SAMO BANKOMAT I BIO JE CIJELI DJETETOV ŽIVOT. 

Primjedba se djelomično prihvaća. 

Nacrtom Obiteljskog zakona se predviđa da je roditelj dužan uzdržavati punoljetno 

dijete do 26 godine pod uvjetom da se dijete redovito školuje. Ujedno se propisuje 

dužnost djeteta da svake godine izvještava roditelja koji ga uzdržava o svom uspjehu na 

studiju. 

3.ERNEST LONČAR 

U poglavlju 2.ODNOSI RODITELJA I DJECE 

TOČKA 2 Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djece 

Treba dodati u mjerama Centra točku e: koja bi glasila : privremeno povjeravanje 

djeta DRUGOM roditelju, osobi, ustanovi... 

Treba naglasiti da poznajem slučajeve gdje je upozorenje CZSS izdano, gdje ćak postoji 

i dokaz (psihijatrisko vještačenje) da je djete godinama zlostavljano , ali poslije toga 

ništa Djete i dalje živi s roditeljem za koje postoji stručni nalaz da je slostavljač.. Djete 

je danas otuđeno od svog roditelja s kojim ne živi. 

Zato treba definirati za svaku mjeru koju treba donijeti CZSS ili sud: 

- U KOJIM TOČNO SLUČAJEVIMA SE DONOSE I ŠTA SE PODUZIMA I U KOJEM 

ROKU AKO SE ODLUKE NE POŠTUJU

- da se točno definira kada i u kojim slučajevima CZSS može ili mora pozvati i dijete na 

razgovor i kolko ono mora biti staro. 

Prijedlog se djelomično prihvaća. 

Sudjelovanje djeteta u postupku je uređeno Nacrtom Obiteljskog zakona 2013. 

SKRBNIŠTVO 

Ja imam viđanja sa svojom djecom svaki drugi vikend, svaki utorak i četvrtak poslije škole ili 

vrtića te sa starijom svaki drugi ponedjeljak cijeli s noćenjem . To je gotovo, ako ne računamo 

da djeca spavaju kod majke gotov pola vrenmena kod mene pola kod mame . U praksi 

funkcionira ali je ponekad naoporno za djecu jer kroz tjedan su jako restegnuti između svojih 

obveza i konstanog odlaska i dolaska mami ili meni. 

Kad smo to definirali i ja sam smatrao da je to uredu rješenje. Danas , pa ćak i u razgovoru sa 

starijom kćeri siguran sam da je puno bolje rješenje da skrbništvo bude fizički podjeljeno u 

pravom smislu rjeći odnosno da djeca u komadu budu 7 dana kod mame , 7 dana kod tate itd. 

Tada bi djeca kad dođu kod roditelja imala svoj mir i kontinuitet i imali bi podjednako 

kvalitetno oba roditelja. 

Obitelski zakon članak 99: "Roditelji bez obzira žive li zajedno ili odvojeno, ravnopravno, 

zajednički sporazumno skrbe o djetetu, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno." 

Pitam se zašto je «ovim Zakonom» u RH, u pravilu, drukčije određeno! 

"Samo jedan roditelj skrbi o djetetu ako je drugi umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske 

skrbi, lišen potpuno poslovne sposobnosti, djelomice lišen poslovne sposobnosti u odnosu na 

roditeljsku skrb ili je spriječen." 

Pitam se zašto czSS u RH, u pravilu, dodjeli skrb samo majci, ili joj dopušta da to tako 

tumači! 

Mislim da se s pravom pitam, temeljem kojih činjenica mi je czSS umanjila, a svojim 

nepostupanjem u skladu sa zakonom, povremeno i potpuno oduzela roditeljsku skrb. I ne 

samo da se pitam u mojem slučaju, nego se pitam za veliku večinu rastavljenih roditelja 

Podijeljeno fizičko skrbništvo (joint physical custody) oblik skrbištva u kojem dijete provodi 

najmanje 1/3 vremena sa svakim roditeljem, nerijetko to doseže omjer 50/50. 

Najmanje je zastupljeni oblik skrbništa u slučaju kad o skrbništvu odlučuje czSS ili sud, 

odnosno najzastupljeniji oblik ako se otac i majka sporazumno dogovore. Već ova činjenica 

pokazuje da je službeni stav institucija i zdravorazumski stav pojedinaca dijametralno 

suprotan. Dakle ukoliko se bivši supružnici tako dogovore, CZSS će zanemariti najbolji 

interes djeteta na koji se pozivaju kada oni daju mišljenje i preporuku sudu 

Istraživanja su demistificirala MIT o tome da podijeljeno fizičko skrbništvo može zbuniti 

dijete i unijeti konfuziju u shvačanju o svom primarnom životnom prostoru (domicilno 

mjesto). Upravo suprotno, djeca bez problema prihvaćaju činjenicu da imaju dva doma 

međutim vrlo jasno znaju definirati koji je od njih domicilni, čime se pokazalo da je potpuno 

kriva osnovna percepcija. (Bauserman, 2002.) 

Demistificiran je i mit i percepcija o tome da podijeljeno fizičko skrbništvo može biti 

uzrokom povećanja sukoba i netrpeljivosti. Upravo suprotno, pokazano je da podijeljeno

fizičko skrbništvo u konačnici povećava kooperativnu komunikaciju između roditelja, iako ne 

utječe ni na povečanje ili smanjenje neslaganja među njima. (Kelly, 2000; Bender, 1994.) 

Jedini slučajevi u kojima podijeljeno fizičko skrbništvo nije preporučljivo jeste u ekstremnim 

situacijama, kad jedan od roditelja boluje od težih psihičkih bolesti te izrazitog nasilja u 

obitelji. Dakle iako je zakonom određeno da roditelji ravnopravno, zajednički i sporazumno 

skrbe o djetetu osim u iznimnim slučajevima, upravo su iznimni slučajevi u RH pravilo. 

Ne treba posebno naglašavati da su znanstvena istraživanja dokazala da je oblik skrbništva 

kakav u praksi, u RH, u pravilu preporučuju u czSS-u jedan od najznačajnijih prediktora 

poremečaja raspoloženja i tjeskobe (Kroes, Lancet 2003.).U takvom obliku skrbništva 

srednjoškolska djeca pokazuju značajno veći rizik problematičnog ponašanja; od bježanja od 

kuće, ranijih trudnoća, korištenja alkohola i droga, popuštanja u školi do potpunog napuštanja 

škole, značajne promjene u ponašanju te emocionalne probleme (McLanahan, 1999.), a mlađa 

djeca su sklonija nasilnom i delikventnom ponašanju (Hilton, 1998.). 

Dijete prirodno treba ljubav oba roditelja u podjednakoj količini, a djete tu ljubav doživljava 

ponajprije kroz prizmu fizičke prisutnosti roditelja u njegovom životu! 

Prednost 7 + 7 dana je ta da je dijete mirnije, a pogotovo oko su roditelji u stalnom konfliktu 

na taj način se smanjuju njihovi kontakti i moguće primjedbe, ocrnjivanje drugog roditelja 

koje s u najgorim slučajevima i ne tako rijetko dešavaju pred djecom. 

Volio bi da u Hrvatskoj to postane praksa. Da nakon razilaženja roditelja sud prvo donosi 

mjeru gdje je god to moguće , da djeca budu 7 dana kod jednog roditelja pa 7 dana kod 

drugog ili ravnopravno na bilo koji dugi način odnosno da to bude PRVA PREPORUKA 

CZSS, Tek nakon ako se uvidi da to ne funkcionira dolazi do korekcije. 

To mi kaže i moje djete od 11 godina. To bi joj bilo lakše. 

Prijedlozi se djelomično prihvaćaju. 

Dijete će prema Nacrtu Obiteljskog zakona 2013. moći provoditi podjednako vrijeme s 

oba roditelja, samo pod uvjetom da su se roditelji o tome sporazumjeli, da nema 

konflikta između roditelja, da oba roditelja žive u blizini škole i da to starije dijete želi. 

4.GORAN DURAN 

Situacije iz životne prakse : roditelji su razvedeni, žive u istom gradu, po sudskoj presudi 

dijete je pola vremena kod mame, pola vremena kod tate, roditelji imaju zajedničku 

roditeljsku skrb. U toj istoj sudskoj presudi piše, da kod jednog roditelja dijete živi, 

odnosno stanuje, a drugi roditelj dijete „viđa i druži se s njim“. 

Zašto dijete razvedenih roditelja, ako za to postoje uvjeti, npr. razvedeni roditelji žive u 

istom mjestu, dijete je po sudskoj presudi pola vremena kod mame, pola vremena kod 

tate, roditelji po zakonu imaju zajedničku roditeljsku skrb, naravno isključeno je 

obiteljsko nasilje, oba roditelja imaju želju i pretenziju da dijete „živi“ s jednim, 

odnosno s drugim – dakle zašto dijete u tom slučaju ne bi moglo imati npr. dva 

prebivališta i kod mame i kod tate. Pa naše zakonodavstvo poznaje dvostruko 

državljanstvo!! Samim time u sudskoj presudi onda ne bi pisalo da kod jednog roditelja 

dijete živi odnosno stanuje, a da se dijete s drugim roditeljem „viđa i druži“. 

Ako ovo nije moguće zbog potrebnih promjena zakona o prebivalištu i boravištu, 

prijedlog je da se omogući sudovima donošenje takve presude u kojoj bi moglo pisati da

se termin da kod jednoga roditelja dijete „živi“, a s drugim roditeljem se „viđa“, svako 

određeno vremensko razdoblje mijenja tj. rotira, pa bi u sudskoj presudi moglo pisati 

da u jednom vremenskom razdoblju dijete „živi“ kod jednog roditelja, a u istom takvom 

vremenskom razdoblju dijete onda „živi“ kod drugog roditelja, npr. svakih godinu dana 

se ta pozicija mjenja. Sudovi bi mogli navesti u presudama rotiranje takve izmjene 

pravno vrlo bitne definicije „življenja odnosno stanovanja“ (ili kako se to u žargonu 

kaže skrbništva nad djetetom) do djetetove punoljetnosti. 

Naravno da se neodgovornom roditelju taj položaj može oduzeti na određeno vrijeme ili čak 

trajno, i dati ga potpuno onom drugom odgovornom roditelju. Time bi se i onog možebitnog 

neodgovornog roditelja, navelo da dobro promisli kako se ponaša, kakvu brigu o djetetu 

vodi, da li manipulira s djetetom, koliko je odgovoran, itd. 

Koliko mi je poznato jedan zagrebački općinski sudac je donio presudu u prvom 

stupnju u kojoj je pisalo doslovce da dijete živi i kod mame i kod tate. 

Zašto ovakav prijedlog 

 

Iz dosadašnje vlastite prakse života, kao i iz prakse brojnih razvedenih prijatelja 

i poznanika, iz ogromnog broja životnih primjera proizlazi u praksi to da onaj 

roditelj kod kojeg dijete po sudskoj presudi „živi“, koji ima tu „magičnu riječ“ u 

sudskoj presudi ili u žargonu rečeno „onaj koji ima skrbništvo“ (iako je to 

pogrešna definicija, jer skrbništvo je, ili bi barem trebalo biti zajedničko) ima 

tada „jače mišiće“od onoga roditelja kod kojega dijete po sudskoj presudi „ne 

živi“. Te iste „mišiće“ roditelj kod kojega dijete „živi“ može zloupotrebljavati i 

pokazivati snagu i zloupotrebljava do mile volje, i to je izvor i plodno tlo za 

konflikte, koji u konačnici negativno djeluju na dijete, i protiv su njegovih interesa. 

Npr. može ispisati dijete iz vrtića bez suglasja drugog roditelja s kojim dijete ne 

„živi“, upisati dijete u drugi vrtić bez suglasja roditelja s kojim dijete ne „živi“. 

Koliko mi je poznato zakonski jedan roditelj upisuje dijete u školu. Onaj roditelj 

koji „ima skrbništvo“, kod kojega dijete „živi“ po sudskoj presudi, neovisno o 

realnoj situaciji da dijete provodi jednako vremena kod oba roditelja , taj 

roditelj ima uvijek „jače mišiće“, i time se omogućuje produkcija konfliktnih 

situacija. 

Primjedbe i prijedlozi se djelomično prihvaćaju. 

Nacrt Obiteljskog zakona jasno i detaljno određuje koncept roditeljske skrbi: 

(1) U sadržaj roditeljske skrbi ulazi pravo i dužnost zaštite osobnih prava djeteta na: 

1. zdravlje, razvoj, njegu i zaštitu; 

2. odgoj, obrazovanje i školovanje; 

3. ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom te 

4. određivanje mjesta stanovanja. 

(2) U sadržaj roditeljske skrbi ulazi pravo i dužnost upravljanja djetetovom 

imovinom. 

(3) U sadržaj roditeljske skrbi ulazi pravo i dužnost na zastupanje djetetovih 

interesa u pogledu njegovih osobnih i imovinskih prava.

Mjesto stanovanja je samo pitanje određivanja djetetovog prebivališta prema Zakonu o 

prebivalištu, što ne smije dati više prava jednom roditelju! Upravo stoga je ublažena 

terminologija iz važećeg Obiteljskog zakona koji govori o tome da dijete živi s jednim 

roditeljem. 

Roditelji su dužni sastaviti Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi prema kojem (kao i 

prema izričitim zakonskim odredbama) zajednički odlučuju o djetetu, osim ako se 

odluke odnose na svakodnevnicu djeteta što je u nadležnosti roditelja kod kojeg se dijete 

u tom trenutku nalazi. 

Nacrt Obiteljskog zakona posebno uređuje način donošenja odluka u vezi s djetetom. 

Dakle, činjenica djetetovog prebivališta prema Nacrtu Obiteljskog zakona ne igra 

nikakvu ulogu po pitanju donošenja odluka u vezi s djetetom, ako roditelji zajednički 

ostvaruju roditeljsku skrb. 

5.KRISTIJAN MODRIĆ 

Uzdržavanje 

„Nužno je zakonski odrediti obvezu da država jednom godišnje izračunava i objavljuju 

smjernice (tablicu) o visini uzdržavanja djece s obzirom na dob djeteta, broj djece i stalne 

novčane prihode (platne razrede) obveznika uzdržavanja kako bi se postigla veća razina 

pravne sigurnosti kao i radi pojednostavljenja postupka određivanja visine uzdržavanja, 

njegovog povećanja i smanjenja.“ 

Pri razvodima prvo i osnovno pravo bi trebalo biti pravo djeteta na oba roditelja, a to 

je upravo u suprotnosti sa gore navedenim smjernicama, gdje se samo gleda visina 

primanja roditelja s kojim dijete ne živi. 

Tako na primjer roditelj koji da bi proveo što više vremena sa djetetom koji ne živi s 

njim, se nastani/preseli u samu blizinu djetetovog doma radi češćih susreta i druženja 

(puno bolji termin je poradi roditeljske skrbi o samom djetetu) se po tim smjernicama 

svrstava u isti „koš“ kao i s roditeljem koji odbija viđati dijete uopće. 


Prema Nacrtu Obiteljskog zakona 2013. podjednako vrijeme koje dijete provodi s oba 

roditelja jest razlog za smanjenje uzdržavanja. 

Da li se gleda koji od roditelja živi u unajmljenom stanu 

Ako se gledaju samo visina primanja u ova dva slučaja vidimo da se u prvom slučaju 

kada roditelj živi recimo u unajmljenom stanu (i ima povećane izdatke zbog toga) što 

bliže djetetu kako bi moga skrbiti bolje/više skrbiti o njemu ne uzima se u obzir. Što je u 

suprotnosti sa pravom djeteta na oba roditelja. Djeca ne bi trebala biti luksuz niti jednom 

roditelju. U RH očevi plaćaju alimentaciju čak i kada djeca provode mjesec i pol dana 

ljetnih praznika s njima. Zašto Ako se uzdržavanje plaća za djecu, ne bi li onda u tim 

slučajevima majke trebale plaćati jednak iznos alimentacije očevima te tako poticati 

roditelja s kojim dijete ne živi, i ujedno podupirati pravo djeteta na oba roditelja 

Osim visine primanja trebalo bi se gledati da li oba roditelji žive u: 

- Vlastitoj nekretnini – bez kreditom 

- Vlastitoj nekretnini (ali imaju kredit na 20 i više godina) 

- Žive u unajmljenom stanu 

Prijedlog se djelomično prihvaća.

Prema Nacrtu Obiteljskog zakona 2013. sud prilikom određivanja uzdržavanja, ako 

postoji spor o mogućnostima roditelja, treba uzeti u obzir i kredite koji se odnose na 

rješavaje stambenog prostora. 

Država osim samog preporučenog iznosa uzdržavanja treba priložiti i tablicu na osnovu 

koje se došlo do iste, stvari bi trebale biti transparentne, zna se koje su potrebe djece 

određene dobi. I roditelj koji plaća uzdržavanje ukoliko izrazi sumnju da se novac ne 

troši namjenski na djecu nego ih roditelj s kojim dijete živi zanemaruje pa osim samoga 

iznosa uzdržavanja roditelj s kojem djeca ne žive mora brinuti još i dodatno skrbiti da 

mu djeca nose prikladnu odjeću i obuću. 

Imate slučajeva gdje dijete od 8 godina dobije kurje oko zbog pretijesne obuče jer 

majka ne želi djetetu kupiti prikladnu obuću bez obzira na to što je otac uredno uplati 

alimentaciju za taj mjesec. Što napraviti u tim slučajevima 

Iznos uzdržavanje bi se trebao uplaćivati na račun u baci otvoren na djetetovo ime. 

Roditelj koji plaća uzdržavanje trebao bi moći imati uvid da se sredstva koja se plaćaju 

za uzdržavanje troše namjenski, vjerujem da bi se time uvelike smanjio broj roditelja 

koji ne plaćaju uzdržavanje jer bi stvari bile transparentnije. 

Što je s troškovima koje ima roditelj s kojim djeca ne žive, npr. ako djeca provode 

trećinu i više vremena s tim roditeljem 

Mišljenje se djelomično prihvaća. 

Ovo su pojedinačna pitanja koja se u svakom konkretnom slučaju mogu rješavati 

institutom ograničavanja roditelja da upravlja imovinom djeteta ako je to na štetu 

djeteta. 

Plan roditeljstva: 

CZSS obično donose plan roditeljstva (koji je u prilogu) i kako iz njega odrediti vrijeme 

koje dijete provod s pojedinim roditeljem. 

Vrijeme koje dijete provodi u vrtiću/školi dok oba roditelja rade je nepravedno računati pod 

vrijeme roditelja s kojim dijete živi, tim više ako dijete kupi roditelj s kojim dijete ne živi iz 

vrtića/škole u svojem terminu. 

Isto tako treba razlikovati „aktivno vrijeme“ koje roditelj s kojim ne živi dijete provodi s njim 

i ne vrednovati ga jednako sa „neaktivnim vremenom“ (vrijeme kada dijete spava), pa nije 

isto kada roditelj s kojim dijete ne živi provede 4 sata s djetetom kada ga pokupi iz 

vrtića/škole sa 8 sati spavanja kod roditelja s kojim dijete živi. 

Primjer: 1h „aktivnog vremena“ = 8h neaktivnog vremena (spavanja) ili sl. 

Prijedlozi se djelomično prihvaćaju i rješavaju u Nacrtu Obiteljskog zakona 2013. 

6.ZVONIMIR KATANIĆ 

BRAK I RAZVOD 

Sve odredbe Novog Obiteljskog zakona moraju biti primjenjive na sve do sada 

razvedene brakove jer je djeci i ostavljenom roditelju nanesena šteta i patnja zbog 

dosadašnjeg zakonodavstva. Nesankcioniranje manipuliranja djecom, dodjeljivanje 

djece u 90 % slučajeva samo i isključivo majkama, krađa bračne imovine, prisiljavanje 

na prodaju i tjeranje ostavljenog roditelja iz « zaštićenog obiteljskog doma», 

nedopuštanje viđanja djece, nasilno odvođenje djece pri napuštanju bračne zajednice, 

nestručnost osoblja CZSS i pravosuđa, plaćanje uzdržavanja za djecu koje su nasilnice

iskorištavale za kupovinu parfema svojim dečkima, a djecu mi slala poderanu i gladnu – 

sve je to razlog da nam se omogući primjena Novog Obiteljskog zakona i na sve do sada 

donesene presude. 

UZDRŽAVANJE 

Uzdržavanje za djecu mora se plaćati od dana napuštanja bračne zajednice, a ne od 

dana podnošenja Tužbe za razvod. Ovo iz razloga jer je moja bivša podnijela zahtjev za 

razvod, još je četiri mjeseca živjela sa mnom, za to vrijeme nije kupila ni litru mlijeka 

djeci, a po donošenju presude ja sam joj još morao platiti uzdržavanja i za ta četiri 

mjeseca. Krajnja nepravda. Naravno da je taj novac iskoristila za sebe, a ne za djecu i ja 

sam ustvari platio uzdržavanje osobe koja me tužila, a ne svoje djece. To i danas radim 

jer djeca pravno «žive» s majkom, ja njoj plaćam uzdržavanje, a djeca su svakodnevno 

kod mene i ja brinem o svemu. Dakle ne plaćam uzdržavanje svoje djece, nego 

uzdržavam osobu koja mi je otela djecu i sve što je mogla. 

Primjedbe i prijedlozi se djelomično prihvaćaju i biti će uređene Nacrtom Obiteljskog 

zakona 2013. 

7.ŽENSKA UDRUGA „IZVOR“ 

Razvod braka 

„Kako bi se spriječili nepromišljeni i brzi razvodi brakova u kojima postoje maloljetna 

djeca potrebno je određeno vremensko razdoblje (6 mjeseci) onemogućiti razvod bračnim 

drugovima koji nisu postigli sporazum o pravnim posljedicama razvoda braka u odnosu na 

djecu.“ 

Normativne intervencije koje imaju za cilj sprječavanje razvoda koji se kvalificira 

nepromišljenim i brzim, a u kojemu postoje malodobna djeca su pravno neutemeljene, 

pravno nedosljedne, pridonose dvostrukoj standardizaciji u istim i/ili sličnim uvjetima i 

radi svega navedenog su neprihvatljive.Vremensko onemogućavanje razvoda braka 

negira pravo pojedinca/ke da slobodno voljom izađe iz građanskog pravnog odnosa u 

koji je svojom slobodnom voljom stupio/la, isključuje autonomiju volje što predstavlja 

osobito teški upliv i ograničenje osobnih prava i sloboda pojedinaca. 

Jednako tako ovakva regulacija predmnijeva da do sporazuma ne dolazi isključivo 

voljom obiju strana i ne daje pojašnjenja kako će se rješavati situacije u kojima je 

sporazum o pravnim posljedicama razvoda braka u odnosu na djecu onemogućen 

isključivo ponašanjem i utjecajem jedne strane. 

Pravna nedosljednost proizlazi iz činjenice da dosadašnja reglativa ne zauzima takav 

stav kada je riječ o sklapanju braka, naprotiv sukladno čl. 13. postojećeg Obiteljskog 

zakona (ObZ) dan za sklapanje braka se određuje u pravilu u razdoblju od tridesetog 

do četrdeset petog dana od dana prijave namjere sklapanja braka.U iznimnim 

slučajevima (kada postoje opravdani razlozi) taj rok može biti prije tridesetog te 

najkasnije do devedesetog dana od dana prijave namjere sklapanja braka. 

Pravna nedosljednost se ogleda i u činjenici da postjećim ObZ ne postoji obveza informiranja 

o pravnim učincima braka kao i eventualnim pravnim posljedicama razvoda braka, 

neposredno prije sklapanja braka. Ne postoji niti obveza posjećivanja savjetovališta za brak i 

obitelj. Matičar/ka su sukladno zakonu samo dužni preporučiti posjećivanje savjetovališta za 

brak i obitelj, a o stvarnom postojanju i dostupnosti takvih savjetovališta kao i volji budućih 

supružnika ovisi hoće li to učiniti ili ne.Iz svega navedenog je razvidno da postojeća 

zakonodavna rješenja omogućavaju brzo i nepromišljeno sklapanje braka da budući bračni

drugovi mogu posve neupućeni stupiti u građansko pravni odnos o čijim pravnim učincima 

kao i posljedicama eventualnog razvoda nemaju uopće ili imaju nedovoljno saznanja. 

Primjedbe se djelomično prihvaćaju. 

Obrazloženje: 

Argumentirano se kritiziraju Teze u dijelu u kojem se odgađa pokretanje postupka 

razvoda braka na rok od 6 mjeseci uz sumarno obrazloženje da je to jedan od načina 

sprječavanja „brzopletih i ishitrenih razvoda brakova“. 

Doista je točno i stručno dokazano da vrijeme prije donošenja odluke o razvodu 

karakterizira određena obiteljska (partnerska) dinamika koja je duljeg trajanja, te se u 

pravilu može reći da većina odluka o razvodu braka nije „brzopleta niti ishitrena“, 

premda je mali postotak i takvih odluka. 

Ipak, suvremeni europski obiteljskopravni sustavi poznaju tzv. vrijeme promišljanja 

prije razvoda braka o pravnim posljedicama braka. 

Naime, razvodom braka nastupaju pravne posljedice u odnosu na bračne drugove, kao i 

u odnosu na njihovu zajedničku djecu. Pravne posljedice u odnosu na djecu su 

dugoročne naravi i zahtijevaju staloženo promišljanje i dogovaranje kako bi dogovor 

bračnih drugova bio u praksi održiv. Pored toga imovinski odnosi su u pravilu povezani 

s ostalim odlukama. Vrijeme razvoda je iznimno stresno za bračne drugove i njihovo 

emocionalno stanje u pravilu zamagljuje mogućnost racionalnog promišljanja i 

dogovaranja. 

Komisija za europsko obiteljsko pravo je na nivou EU izradila načela razvoda braka s 

ciljem harmonizacije europskog obiteljskog prava. Načela koja su prihvaćena kao 

zajednička su rješenja koja postoje u većini od 22 promatrana europska sustava ili su 

prihvaćena kao zajednička europska rješenja ona koja su se pokazala kao najbolje. 

U tom smislu je rok od 6 mjeseci za podnošenje tužbe za razvod braka u kojem postoje 

maloljetna djeca predložen po uzoru na načelo načelo 1:5 sadržano u Principles of 

European Family Law Regarding Divorce, Katharina Boele-Woelki i dr., Interesntia, 

Antewerp – Oxford, 2004. 

Prema Nacrtu Obiteljskog zakona rok od šest mjeseci za podnošenje tužbe za razvod 

braka se ne primjenjuje: 

1. u odnosu na bračne drugove koji ne žive zajedno duže od godinu dana, 

2. u odnosu na bračnog druga kojemu je adresa stanovanja nepoznata najmanje 

šest mjeseci, 

3. ako su jedan ili oba bračna druga ili drugi članovi obitelji lišeni poslovne 

sposobnosti a nisu u stanju shvatiti značenje i posljedice postupka niti uz stručnu pomoć 

4. u odnosu na bračne drugove za koje je u izvješću o provedenoj obiteljskoj 

medijaciji utvrđeno da su se odazvali pozivu na prvi sastanak obiteljske medijacije kao i 

da su u tom postupku aktivno sudjelovali 

5. i u slučajevima obiteljskog nasilja 

Roditelju s kojim dijete stanuje treba pružiti bolju i sveobuhvatniju pomoć i podršku, a 

ne ograničavati, stigmatizirati i nametati dodatne obveze čijim ispunjenjem bi se duboko

zadirala i ograničavala osobna prava i slobode tog roditelja. S druge strane, roditelja s 

kojim dijete ne stanuje je potrebno poticati na veću i bolju uključenost u odgoj i 

obrazovanje djeteta, nije dovoljna samo materijalna participacija u vidu alimentacije. 

Smatramo važnim da se roditelju s kojim dijete ne stanuje naloži zakonska obveza da 

ulaže (dodatne) vlastite napore kako bi integriralo dijete u svoju užu i širu obitelj i na 

taj način omogućio/la veću i jaču emocionalnu privrženost s članovima obitelji roditelja 

s kojim dijete/djeca ne živi/e. 



Već u uvodnim odredbama Nacrta Obiteljskog zakona 2013. Kao što je to i u važećem 

Obiteljskom zakonu, ističe se načelo prava, dužnosti i odgovornosti roditelja da skrbe o 

svojoj djeci. 

Međutim, ne postoje zakonski mehanizmi koji bi roditelja koji ne želi skrbiti o svom 

djetetu i sudjelovati u njegovom životu na to prisilili. Ovakav roditelj može biti 

sankcioniran na način da se npr. liši prava na roditeljsku skrb. 

Konačno roditelj se može i odreći svog prava na roditeljsku skrb ako dade pristanak na 

posvojenje, jer posvojenjem gubi svako pravo i vezu s djetetom. 

Stoga prisila na ostvarivanje roditeljske skrbi u smislu u kojem se predlaže nije 

prihvatljiva. 

8.OBITELJSKI CENTAR ISTARSKE ŽUPANIJE 

Obavezno savjetovanje prije postupka razvoda i prije drugih sudskih postupaka u vezi s 

djecom i obiteljska medijacija 

U novi obiteljsko-pravni sustav se sugerira uvesti obavezno savjetovanje prema kojem država 

ima dužnost pružiti (izvan)bračnim drugovima sustavnu stručnu pomoć prije formalnog 

pokretanja sudskih postupaka, kako bi se u svakom pojedinom slučaju individualne potrebe 

djece i roditelja najprije sporazumno definirale i oblikovale u sporazum - plan o roditeljskoj 

skrbi izvan sudskog postupka, a potom u sudskom postupku provjerile i dobile snagu ovršne 

isprave. 

Kritika na termin „obavezno savjetovanje“ Istog je potrebno promijeniti u primjereniji, jer se 

ne radi o savjetovanju u klasičnom smislu nego određenoj prvoj informaciji o postupcima 

prije i tijekom razvoda braka (ranijim zakonom ovaj se postupak zvao "pokušaj mirenja" te 

ga je provodio "Tim za brak i obitelj" sastavljen od socijalnog radnika, psihologa i pravnika, 

ovisno o potrebama i organizacijskim mogućnostima pojedinog CZSS. 

Savjetovanje je profesionalna metoda pružanja neposredne pomoći koja korisnika vodi ka 

jasnijem uvidu u sam problem , te pronalaženju kvalitetne osnove za njegovo samostalno 

rješavanje. Savjetovanje se najčešće se odvija kroz 4 do 6 susreta. 

U radu Obiteljskih centara pomoć i podrška bračnim parovima i roditeljima tijekom i nakon 

razvoda braka pokazala se kao neophodna i tražena i može imati rezultate samo ako je 

pružana kao usluga neovisno od intitucije kao što je CZSS. Dobrovljnost je imperativ u 

uspjehu svakog savjetovanja. Dolazak u CZSS ne povezuje se sa dobrvoljnošću nego 

obavezom.

Stoga predlažemo da se termin obavezno savjetovanje promijeni u obavezni stučni 

postupak dok se terminu obiteljske medijacije doda prefiks i dobrovoljna obiteljska 

medijacija. 

Preduvjet da se u svakom pojedinom slučaju individualne potrebe djece i roditelja najprije 

sporazumno definiraju i oblikuju u sporazum - plan o roditeljskoj skrbi, je uređen način i 

mjesto savjetovanja za isto. 

CZSS je u postupku razvoda stranka u postupku te nikako ne može zadovoljiti potrebu 

za dobrovljnošću u pred medijacijskom i medijacijskom postupku. 

Primjedba se prihvaća djelomično: 


Radna skupina je nekoliko puta mijenjala termine, tako da su termini bili „savjetodavni 

razgovor“, „informativni razgovor“ i „edukacija roditelja“. Konačno je mišljenje 

prevladalo da termin bude „obavezno savjetovanje“ koje se razlikuje od usluge 

savjetovanja prema Zakonu o socijalnoj skrbi s obzirom njegovu obvezatnost. 

Potrebno je razlikovati obavezno savjetovanje od dobrovoljne obiteljske medijacije u 

pogledu koje može biti obavezan samo prvi informativni sastanak. 

Obavezno savjetovanje je oblik pomoći članovima obitelji da donesu informirane 

sporazumne odluke o daljnjim obiteljskim odnosima vodeći posebnu brigu o zaštiti 

obiteljskih odnosa u kojima sudjeluje dijete. U slučaju nemogućnosti sporazumijevanja 

o pojedinim pitanjima, članovima obitelji predstavit će se mogući načini rješavanja 

obiteljskih sporova te pravne i druge posljedice nepostizanja sporazuma o planu o 

zajedničkoj roditeljskoj skrbi te neodazivanja nalogu za sudjelovanje u postupku 

obiteljske medijacije. Predlaže se nadležnost centra za socijalnu skrb. 

Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz 

obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora. 

Predlaže se provedba u prostorima sadašnjih obiteljskih centara, a u budućnosti 

privatnih medijatora i sl. 

U slučaju izostanka sporazuma – plana o roditeljskoj skrbi - u stadiju obaveznog savjetovanja, 

bračne drugove bi se trebalo uputiti da pristupe prvom sastanku obiteljske medijacije 

(predmedijacijski sastanak). Stoga je nužno uvesti učinkovit sustav alternativnog rješavanja 

svih obiteljskih sporova – obiteljsku medijaciju. Obiteljska medijacija radi postizanja trajnog i 

praktično provedivog sporazuma – plana o roditeljskoj skrbi - morala bi također biti moguća u 

svim stadijima sudskog postupka, uključujući i postupak ovrhe, pri čemu je radi promicanja 

obiteljske medijacije potrebno uvesti određeni oblik mandatornog sudjelovanja u 

predmedijacijskom postupku, a tijela koja provode druge postupke (sud, centar za socijalnu 

skrb) trebala bi se, gdjegod je to prikladno, služiti tehnikama karakterističnima za mirno 

rješavanje sporova. 

Zakon treba precizirati da tijela koja bi provodila obiteljsku medijaciju trebaju biti neovisna 

i odvojena od tijela koja provode druge postupke (sud, czss) te razmisliti i o uvođenju termina 

dobrovoljna obiteljska medijacija . 

Takvo tijelo bi mogao biti sadašnji obiteljski centar u kojem postoje i stručnjaci uključeni u 

edukaciju za provođenje obiteljske medijacije, kao i druge ustanove .

Takovo uređenje bi rasteretilo centre za socijalnu skrb i sudove, ako bi u svijetlu novog 

obiteljskog zakona mogli zastat s postupkom i uputiti partnere na medijacijski postupak, kada 

procijene da bi to bilo svrhovito. 

Smatramo da se treba sačuvati Obiteljske centre kao ustanovu koja zadovoljava upravo 

načelo dobrovoljnosti a stručnim kadrom u potunosti zadovoljava iznesene uvjete iz 

Teta za nacrt prijedloga Obiteljskog zakona. 

Primjedba se prihvaća djelomično: 


Radna skupina je nekoliko puta mijenjala termine, tako da su termini bili „savjetodavni 

razgovor“, „informativni razgovor“ i „edukacija roditelja“. Konačno je mišljenje 

prevladalo da termin bude „obavezno savjetovanje“ koje se razlikuje od usluge 

savjetovanja prema Zakonu o socijalnoj skrbi s obzirom njegovu obvezatnost. 














9.OBITELJSKI CENTAR OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE 

Razvod braka 

Kako bi se spriječili nepromišljeni i brzi razvodi brakova u kojima postoje maloljetna djeca 

potrebno je određeno vremensko razdoblje (6 mjeseci) onemogućiti razvod bračnim 

drugovima koji nisu postigli sporazum o pravnim posljedicama razvoda braka u odnosu na 

djecu. Ovo razdoblje također ima funkciju potaknuti bračne drugove da potraže pomoć 

obiteljskog medijatora koji će im pomoći postići sporazum o planu o ostvarivanju 

roditeljske skrbi, a isto tako ih može potaknuti da potraže pomoć bračnog terapeuta radi 

prevladavanju bračne i partnerske krize. 

Pozdravljamo potrebu pomoći medijatora i bračnog terapeuta, ali zakon mora predvidjeti i 

uvažiti činjenicu da se takova pomoć ne može pružati unutar CZSS. Ista bi trebala bi biti 

ponuđena i omogućena u ustanovama neovisnim (prostorno i organizacijski) od centara za 

socijalnu skrb (npr. obiteljski centri, udruge, samostalni/registrirani medijatori), kako bi se 

postigla neutralnost postupka i osoba koje postupak provode.

CZSS je stranka u postupku tijekom i nakon razvoda braka kada se radi o zaštiti djece 

razvedenih roditelja. 

Prijedlog se prihvaća djelomično. 

















U novi obiteljsko-pravni sustav se sugerira uvesti obavezno savjetovanje prema kojem država 

ima dužnost pružiti (izvan)bračnim drugovima sustavnu stručnu pomoć prije formalnog 

pokretanja sudskih postupaka, kako bi se u svakom pojedinom slučaju individualne potrebe 

djece i roditelja najprije sporazumno definirale i oblikovale u sporazum - plan o roditeljskoj 

skrbi izvan sudskog postupka, a potom u sudskom postupku provjerile i dobile snagu ovršne 

isprave. 

Pomoć i podrška bračnim parovima i roditeljima tijekom i nakon razvoda braka je, pokazalo 

se u radu Obiteljskih centara neophodna i tražena i može imati rezultate samo ako je pružana 

kao usluga neovisno od intitucije kao što je CZSS. Dobrovljnost je imperativ u uspjehu 

svakog savjetovanja. Dolazak u CZSS ne povezuje se sa dobrovoljnošću nego obavezom. 

Preduvjet da se u svakom pojedinom slučaju individualne potrebe djece i roditelja najprije 

sporazumno definiraju i oblikuju u sporazum - plan o roditeljskoj skrbi, je uređen način i 

mjesto savjetovanja za isto. 

CZSS je u postupku razvoda stranka u postupku te nikako ne može zadovoljiti potrebu 

za dobrovoljnošću u pred medijacijskom i medijacijskom postupku. 




pogledu koje može biti obavezan samo prvi informativni sastanak.












U slučaju izostanka sporazuma – plana o roditeljskoj skrbi - u stadiju obaveznog savjetovanja, 

bračne drugove bi se trebalo uputiti da pristupe prvom sastanku obiteljske medijacije 

(predmedijacijski sastanak). Stoga je nužno uvesti učinkovit sustav alternativnog rješavanja 

svih obiteljskih sporova – obiteljsku medijaciju. Obiteljska medijacija radi postizanja trajnog i 

praktično provedivog sporazuma – plana o roditeljskoj skrbi - morala bi također biti moguća u 

svim stadijima sudskog postupka, uključujući i postupak ovrhe, pri čemu je radi promicanja 

obiteljske medijacije potrebno uvesti određeni oblik mandatornog sudjelovanja u 

predmedijacijskom postupku, a tijela koja provode druge postupke (sud, centar za socijalnu 

skrb) trebala bi se, gdjegod je to prikladno, služiti tehnikama karakterističnima za mirno 

rješavanje sporova. 

Zakon treba precizirati da tijela koja bi provodila obiteljsku medijaciju trebaju biti neovisna i 

odvojena od tijela koja provode druge postupke (sud, czss). Takvo tijelo bi mogao biti 

sadašnji obiteljski centar u kojem postoje i stručnjaci uključeni u edukaciju za provođenje 

obiteljske medijacije, kao i druge ustanove . 

Takovo uređenje bi rasteretilo centre za socijalnu skrb i sudove, ako bi u svijetlu novog 

obiteljskog zakona mogli zastat s postupkom i uputiti partnere na medijacijski postupak, kada 

procijene da bi to bilo svrhovito. 













obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora.



10.Udruga B.a.B.e iz Zagreba, 

odvjetnica Eleonora Katić, 

odvjetnica Tanja Petković Gregurek, 

odvjetnica Vesna Jurički, 

odvjetnica Nataša Pećarević, 

odvjetnica Teuta Palčić, 

odvjetnica Ines Bojić, 

odvjetnica Ljubica Matijević – Vrsaljko 

RAZVOD BRAKA 

Ministarstvo svoje teze temelji na pogrešnoj premisi o tome da su razvodi prečesto 

nepromišljeni i brzopleti, radi čega država namjerava odrediti vremensko razdoblje (6 

mjeseci) u kojem bi bračnim partnerima koji nisu postigli sporazum onemogućila razvod 

braka. 

Isti pristup „stručnjaka“ bio je još 1995.g. (vidi članak Hela Ujević-Buljeta, Ministarstvo rada 

i socijalne skrbi, Stručni članak UDK 347.6 i svibnja 1995. – MRSS priprema Nacrt 

prijedloga zakona o obiteljskim odnosima ) – citiramo : „Veća je pozornost posvećena 

postupku posredovanja (sada postupak radi pokušaja mirenja), tako da je taj postupak 

obvezatan za sve bračne drugove koji imaju zajedničku mlt. djecu …Predloženo je da ovaj 

postupak može trajati najdulje šest mjeseci što je dosad bilo ograničeno na tri mjeseca. 

Naime praksa je pokazala da bi za određen broj, posebno mlađih bračnih drugova, bila 

svrsishodna mogućnost suradnje sa stručnim timom u trajanju duljem od tri mjeseca, kako bi 

se spriječili njihovi brzopleti i nepromišljeni razvodi brakova“ 

Konačni tekst koji je povodom tih prijedloga 1999. ušao u Obiteljski zakon je čl. 50 st. 2 

„CSS dužan je u pravilu u roku od 2 mjeseca a najdulje do šest mjeseci provesti i okončati 

postupak posredovanja“. Dakle s prijašnjih 3 mjeseca koliko je moglo trajati mirenje, izmjena 

je išla sa skraćenjem toga roka na 2 mjeseca a max 6 mjeseci. Trajanje tog postupka gotovo 

nikada nije ovisilo o mogućnosti dogovora roditelja nego o zauzetosti djelatnika Centra! 

Praksa je pokazala, a što smo mi svi prisutni „praktičari“ na sastanku potvrdili i iz svog 

osobnog iskustva, da ne postoje brzopleti i nepromišljeni razvodi brakova, a da svako 

otezanje, produljenje postupka razvoda, bilo zbog prezaposlenosti Centara bilo suda ili iz bilo 

kojeg drugog razloga, svaki konfliktni razvod čini još problematičnijim i posljedice mogu biti 

vrlo opasne i dugoročne posebno za mlt. djecu. 

Dakle, ukoliko su se bračni supružnici o svemu dogovorili (razvod, djeca, osobni odnosi i 

uzdržavanje), država im omogućava brz razvod braka i razvod bez problema, a ukoliko se 

nisu dogovorili, koči im razvod na rok od 6 mjeseci. 

Osim nelogičnosti same po sebi jer ima li država pravo građaninu onemogućiti pred 

institucijama zatražiti zaštitu ili ostvarivanje svojih prava ili prava svoje djece , postavlja se 

pitanje da li je država svjesna iz kojih razloga se ne mogu dogovoriti, da li je u pitanju 

nasilje, ucjena, manipulacija ili što slično

Dakle, u ovakvim incidentnim situacijama (a razvodi brakova bez sporazuma su redovito 

incidenti različite etiologije i vrste), država incidentu doprinosi time što bračne supružnike 

koči u proceduri razvoda, pa njihovom incidentu još više doprinosi i pojačava ga, sada 

institucionalno, pa bi se moglo govoriti i o institucionalnoj viktimizaciji građana koji su 

istovremeno i žrtve. Protek vremena, bez zajamčenih mehanizama i instrumenata žurne 

intervencije – incident dodatno pojačava. 


Argumentirano se kritiziraju Teze u dijelu u kojem se odgađa pokretanje postupka 

razvoda braka na rok od 6 mjeseci uz sumarno obrazloženje da je to jedan od načina 

sprječavanja „brzopletih i ishitrenih razvoda brakova“. 

Doista je točno i stručno dokazano da vrijeme prije donošenja odluke o razvodu 

karakterizira određena obiteljska (partnerska) dinamika koja je duljeg trajanja, te se u 

pravilu može reći da većina odluka o razvodu braka nije „brzopleta niti ishitrena“, 

premda je mali postotak i takvih odluka. 

Ipak, suvremeni europski obiteljskopravni sustavi poznaju tzv. vrijeme promišljanja 

prije razvoda braka o pravnim posljedicama braka. 

Naime, razvodom braka nastupaju pravne posljedice u odnosu na bračne drugove, kao i 

u odnosu na njihovu zajedničku djecu. Pravne posljedice u odnosu na djecu su 

dugoročne naravi i zahtijevaju staloženo promišljanje i dogovaranje kako bi dogovor 

bračnih drugova bio u praksi održiv. Pored toga imovinski odnosi su u pravilu povezani 

s ostalim odlukama. Vrijeme razvoda je iznimno stresno za bračne drugove i njihovo 

emocionalno stanje u pravilu zamagljuje mogućnost racionalnog promišljanja i 

dogovaranja. 

Komisija za europsko obiteljsko pravo je na nivou EU izradila načela razvoda braka s 

ciljem harmonizacije europskog obiteljskog prava. Načela koja su prihvaćena kao 

zajednička su rješenja koja postoje u većini od 22 promatrana europska sustava ili su 

prihvaćena kao zajednička europska rješenja ona koja su se pokazala kao najbolje. 

U tom smislu je rok od 6 mjeseci za podnošenje tužbe za razvod braka u kojem postoje 

maloljetna djeca predložen po uzoru na načelo načelo 1:5 sadržano u Principles of 

European Family Law Regarding Divorce, Katharina Boele-Woelki i dr., Interesntia, 

Antewerp – Oxford, 2004. 

OBAVEZNO SAVJETOVANJE PRIJE RAZVODA BRAKA I PRIJE DRUGIH 

SUDSKIH POSTUPAKA U VEZI S DJECOM I OBITELJSKA MEDIJACIJA 

Teze prezentiraju dva nova instituta: 

- Obvezno savjetovanje prije formalnog pokretanja sudskog postupka sa ciljem izrade – 

plana o roditeljskoj skrbi , koji bi plan onda u sudskom postupku dobio snagu ovršne 

isprave ( presude) 

- Obiteljsku medijaciju ( u slučaju izostanka sporazuma). 

Ministarstvo ovo obrazlaže navodnim uvažavanjem supružnika kao roditelja i povećavanje 

njihovog autonomnog odlučivanja, te promicanje najboljeg interesa djeteta i smanjenjem 

opterećivanja sudova, smanjenjem troškova i emocionalnog stresa. 

Da se razumijemo, mogućnost postizanja sporazuma u postupku razvoda braka nije nikakva 

revolucionarna novina, kako se to najavljuje. I do sada, i oduvijek – bračni drugovi su se u

postupku mogli dogovoriti o svim pitanjima, pa tada nema niti stresa, niti troškova, niti 

dugotrajnih postupaka. 

S druge strane, kada su odnosi konfliktni i nema sporazuma, oni će takvi ostati i dalje, a 

postavlja se pitanje na koji način će država ove konflikte brže i efikasnije rješavati, u boljem i 

najboljem interesu djeteta nego što je to sada, prema našem stajalištu iznesene Teze na ovo ne 

daju odgovora. 

Djelomično se prihvaća primjedba. 


Suvremeni sustavi razvoda braka nastoje pomoći da se bračni i obiteljski sporovi riješe 

sporazumno i prije pokretanja sudskog postupka u kojem stranke zauzimaju suprotne 

pravne pozicije, te se sukob nužno zaoštrava. Sporazum doista nije ništa novo, osim što 

je novina uvođenje sustava u kojem bi se članovima obitelji pokušalo pomoći i 

usmjeravati ih i poticati prema sporazumu prije formalnog pokretanja sudskog 

postupka i zauzimanja suprotstavljenih procesnih uloga. 

Obiteljska medijacija – pomoć treće neutralne osobe u postizanju sporazuma jest 

novina, jer postojeći postupak posredovanja po svom sadržaju nije isto što i obiteljska 

medijacija. Pored toga, posredovanje se prema važećem ObZ provodi nakon što je 

sudski postupak pokrenut. 

Identična odnosno vrlo slična situacija postoji kod postojećeg sustava posredovanja u 

razvodu braka. Sadašnji Obiteljski zakon kao posredovatelje predvidio je centre za socijalnu 

skrb, te druge ovlaštene posredovatelje, a praksa je pokazala da to do sada rade samo centri za 

socijalnu skrb. Proteklih 10 godina nitko osim CZSS nije bio ovlašten posredovatelj u 

postupku razvoda braka iako je to ObZ iz 2003. propisao kao mogućnost. Ista stvar može se 

dogoditi i sa ovim rješenje obiteljskih medijacija, na koji način će se svrha i smisao potpuno 

izgubiti. Čak i usprkos činjenici da u međuvremenu postoji velik broj obučenih medijatora, 

država se nije potrudila uvesti ih na bilo koji način u institut obiteljske medijacije a do sada 

niti u institut posredovanja. 


Obrazloženje. 

Ministarstvo socijalne politike i mladih je u suradnji s Ministarstvom pravosuđa 

preuzela obvezu uređivanja specifičnosti obiteljske medijacije kroz Obiteljski zakon, pri 

ćemu će se na obiteljsku medijaciju supsidijarno primjenjivati odredbe Zakona o 

mirenju. 

Vrlo je opasan i dvojben prijedlog da će sud samo formalno u postupku u formi ovršne 

isprave (presude) potvrditi sadržaj sklopljenog sporazuma o roditeljskoj skrbi među 

roditeljima. 

Roditelji, iz raznoraznih razloga, mogu sklapati sporazume formalno ispravne, ali suštinski na 

štetu djece ( prebijati alimentacije za djecu sa imovinskopravnim potraživanjima, iz straha 

pristajati na nešto što istinski nije njihov interes niti interes djece). Budući da će to savjetnici 

propisivati u izvanparničnim postupcima, možemo očekivati presude koje niti su pravične, niti 

pravedne, niti u skladu sa zajamčenim konvencijskim pravima djece.

Naime, roditelji će znati „ ako se ne dogovorimo kako- tako, država će mi se petljati u sve, 

mogu mi oduzeti dijete ako se ne dogovorim, ako se ne dogovorim formalno, ne mogu 

pokrenuti razvod šest mjeseci, .. ako ne sklopim sporazum ispasti će da sam nesuradljiva i da 

ne dam dijete.... može mi se za navodnu nesuradljivost izreći novčana kazna ili kazna zatvora, 

potpisati ću pa što bude, bude.... država niti u jednom retku Obiteljskog zakona ne spominje 

niti štiti dijete i mene od obiteljskog nasilja, pa što onda mogu očekivati .....“ i slično. 

Nejasno je i potpuno nedorečeno u tezama – da li država (sud) uopće provjerava u tom 

postupku samo formu pa se pušta strankama da zaključuju što god hoće, ili se kontrolira i 

sadržaj, istinska volja te da li se propituje standard najboljeg interesa djeteta 

Da li država uvijek vjeruje roditeljima da će zaključiti sporazum u najboljem interesu djeteta 

Pa svjedoci smo da roditelji vrlo često postupaju upravo na štetu djeteta, konačno iz tih 

razloga se Obiteljski zakon ovim Tezama i želi poboljšati. 

U Tezama se stalno pozivaju na Konvenciju o pravima djeteta i na Europsku konvenciju o 

ljudskim pravima. Sve konvencije imaju nešto što se zove tzv. pozitivne i negativne obveze 

države. Država treba odlučiti da li će problemu pristupiti pozitivno ili negativno. 

Ovdje u ovakvom rješenju se potpuno negativno odredila, kao da se radi o nekom trgovačkom 

ugovoru. Trgovački ugovor znači, pod svaku cijenu poštuje se volja stranaka, ali problem 

može nastati u praksi, primjerice: što ako su se roditelji dogovorili „meni jedno, a tebi drugo 

dijete“ , a djeca to ne žele i žele ostati zajedno, što je sa djecom od 14, 15, 16 godina, pa i 

mlađom, oni u ovom postupku sporazuma o roditeljskoj skrbi niti na jedan način ne sudjeluju 

niti izražavaju svoje mišljenje, time se krše konvencijska prava djeteta na izražavanje svog 

vlastitog mišljenja i pravo djeteta na sudjelovanje u postupku, itd. Što ako su se roditelji 

dogovorili formalno da će plaćati uzdržavanje, ali u stvari prebijaju neke svoje kredite ili 

međusobna imovinskopravna potraživanja 



Kad posumnja da sporazum roditelja (plan o roditeljskoj skrbi) nije u interesu djeteta, 

sud ga neće odobriti. Prema važećem ObZ roditelji također sporazumno pokreću 

razvod braka pa se postavlja pitanje na koji način sud danas provjerava motive 

sporazuma stranaka kad donosi odluku temeljem sporazumnog razvoda braka 

Ipak, opasnost od manipulacije i ugrožavanja dobrobiti djeteta uvijek postoji, te je 

potrebno uvažiti primjedbu koja se odnosi na sudske savjetnike koji bi odobravali plan 

o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. 

11.ROBERT KRAMER 



Dodati:

Zakon mora jasno propisati tko provodi savjetovanje i tko provodi medijaciju, financiranje: 

proračun ili roditelji. Predlažem da troškove savjetovanja snose roditelji ravnopravno, a da 

troškove medijacije snosi roditelj koji je odbio dogovor tijekom savjetovanja. 

Prihvaća se djelomično prijedlog. 

Nacrt Obiteljskog zakona 2013. uređuje detaljno postupke obaveznog savjetovanja i 

obiteljske medijacije, međutim troškovi moraju padati na teret države. 

Moguće je razmotriti soluciju da određeni dio troškova obiteljske medijacije snose 

roditelji. 

Susreti i druženje s djecom 

Predlažem naziv poglavlja: Roditeljsko vrijeme s djecom. 

Nedostaju, između ostalih, sljedeći elementi: 

Mogućnost tzv. "odvojenog roditelja" smije u zakonu postojati samo za slučajeve gdje je, 

temeljem dokazanog kaznenog djela zlostavljanja djeteta tom roditelju spriječen ili ograničen 

pristup djetetu. Prekršajni sudovi nemaju minimalan prihvatljiv standard dokazivanja djela 

obiteljskog nasilja kojim bi njihove presude mogle biti prihvatljiv razlog za bilo kakvo 

postupanje. 

Prihvaćaju se primjedbe djelomično. 

Nacrt Obiteljskog zakona propisuje zabranu ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom 

samo iznimno, a to bi trebale biti vrlo ozbiljne i dokazane okolnosti npr. nasilja ili teške 

psihičke bolesti što bi moglo štetiti djetetu. 

Pitanje obiteljskog nasilja i prekršajnih sudova nisu predmet Obiteljskog zakona. 

Pravni odnos roditelja i djeteta – roditeljska skrb 

Između ostalog, ispraviti i dodati: 

Ne podrazumijeva se da su uvijek oni roditelji koji se učestalo obraćaju centru za socijalnu 

skrb ili sudu u vezi s ostvarivanjem roditeljske skrbi, oni koji izazivaju sukob. Ovo je 

paušalna ocjena i manipulativni pokušaj demotiviranja roditelja da se obraćaju institucijama s 

molbom za pomoć kad je trebaju. 

U gore navedenom slučaju, navedene institucije i državni službenici u njima više ne bi bili 

potrebni. 

Do danas su se roditelji učestalo obraćali za pomoć institucijama zbog inertnosti, 

diskriminacije i lošeg rada djelatnika sustava. 

Učestalost roditeljskog obraćanja centru i sudu smanjit će se tek kad se medijacijom postigne 

zajedničko skrbništvo i kad država i zakon pošalju jasnu poruku i roditeljima i djelatnicima 

sustava da dijete ima pravo na skrb, brigu i opsežno vrijeme sa svakim od roditelja, a da je 

svako drugačije ponašanje kažnjivo. 

Smatram da je protivno dobrobiti djece ostvarivanje zajedničke roditeljske skrbi uvjetovati 

sporazumom roditelja. 

Smatram da država roditeljima treba poslati jasnu poruku o tome što smatra da treba poticati i 

što smatra da treba biti pravilo i o tome da je jedna od temeljnih teza Obiteljskog zakona da 

dijete ima pravo na opsežno vrijeme sa svakim od roditelja, zato što je to ispravno, i zato što 

država mora odgajati svoje građane.

Smatram da, ako jedan roditelj želi zajedničku skrb, a drugi to ne želi, onaj koji to ne želi 

treba biti prepoznat kao manje kompetentan roditelj i treba mu pružiti stručnu pomoć, a 

država u tom slučaju treba ustrajati na zajedničkoj roditeljskoj skrbi jer je to bolje za djecu - u 

uvjetima zajedničke roditeljske skrbi, sukob među roditeljima se s vremenom smanjuje. 

Ni postojeći zakon nije priječio zajedničko skrbništvo - svi su ga, bar na papiru, imali, osim 

roditelja lišenih prava roditeljske skrbi. 

Opće je poznato da upravo manipulativna osoba ima vrlo privlačan nastup i kratkoročno 

djeluje uvjerljivije od osobe koja to nije. 

Zakon se uopće ne treba baviti sukobom među roditeljima. 

Predlažem da Zakon postavi temeljne principe ravnopravnosti i zajedničkog skrbništva 

roditelja i odredi sankcije za drugačije ponašanje i postupanje bilo koga - od roditelja do 

samih sudaca i ostalih državnih službenika. 

Također, ako se već barata pojmom "manipulacija", nužno je točno definirati što je to. 

Predlažem da Zakon ustraje na pravu djeteta na oba roditelja i ravnopravnosti roditelja. 

Dodjeljivanje 'samostalnog skrbništva' bez jasnih i nedvojbenih dokaza da bi drugo bilo štetno 

za dijete, zapravo je lišavanje djeteta prava na oba roditelja i lišavanje jednoga roditelja prava 

roditeljske skrbi. 

Predlažem uvođenje "paralelnog roditeljstva", tj onog gdje svaki od roditelja dobro skrbi o 

djetetu, uz izostanak međusobne komunikacije roditelja, ali uz uzajamno poštovanje 

autonomije svakog roditelja. 

Predlažem da se povjeravanje roditeljske skrbi trećoj osobi smije omogućiti samo 

voljom oba roditelja i djeteta. 

Prihvaćaju se primjedbe djelomično. 

Obrazloženje vidi u vezi s prethodnim primjedbama. 

U okolnostima visoko konfliktnih odnosa nije u interesu djeteta da se ostvaruje 

zajednička roditeljska skrb, što ne znači da dijete i u takvim okolnostima ne treba imati 

opsežno vrijeme s oba roditelja ili da roditelj s kojim dijete stanuje može bez pristanka 

drugog roditelja promijeniti djetetovo prebivalište. Nacrt Obiteljskog zakona 2013. 

predviđa različite kombinacije ostvarivanja roditeljske skrbi kao i različitih segmenata 

roditeljske skrbi, ovisno o okolnostima pojedinog slučaj. 

Ako roditelji nemaju nikakvu komunikaciju, koja može biti vrlo službena i u pisanom 

obliku, tada oni ne mogu ostvarivati zajedničku roditeljsku skrb jer nema načina da se 

dogovore o bitnim pitanjima koja su važna za dijete a o kojima roditelji moraju 

zajednički odlučivati. 

12.HRVATSKA UDRUGA ZA RAVNOPRAVNO RODITELJSTVO 



Dodati:

Zakon mora propisati tko provodi savjetovanje i tko provodi medijaciju, financiranje: 

proračun ili roditelji. Mi predlažemo da troškove savjetovanja snose roditelji ravnopravno, a 

da troškove medijacije snosi roditelj koji je odbio dogovor tijekom savjetovanja. 

Prihvaćamo prijedlog djelomično. 








Troškovi idu iz proračuna. 





Troškovi idu iz proračune, premda će u budućnosti biti moguće i druge mogućnosti. 

Kad je preseljenje dogovorno među roditeljima, onda radi ravnopravnosti roditelja i jasne 

poruke djetetu i društvu u cjelini da su roditelji ravnopravni i da oboje podržavaju održavanje 

roditeljskog vremena s djetetom, roditelji troškove i trud trebaju dijeliti na način po dijete 

uvijek dolazi roditelj kojemu dijete ide. 

Primjedba se prihvaća djelomično. 

Nacrt Obiteljskog zakona će sadržavati odredbu prema kojoj sud može odrediti da 

jedan roditelj odlazi, a drugi roditelj dolazi po dijete nakon ostvarivanja osobnih 

odnosa, kao i mogućnost da se dijele troškovi putovanja djeteta, ako je značajna 

udaljenost između mjesta stanovanja djeteta i roditelja. 

Predlažemo uvođenje i 'paralelnog roditeljstva', tj onog gdje svaki od roditelja dobro skrbi o 

djetetu, uz izostanak međusobne komunikacije roditelja. 

Predlažemo da se povjeravanje roditeljske skrbi trećoj osobi smije omogućiti samo 


Primjedbe se prihvaćaju djelomično. 

Koncept Nacrta Obiteljskog zakona u pogledu ostvarivanja roditeljske skrbi jest 

poticanje zajedničkog ostvarivanja roditeljske skrbi, postavljanje jasnih pravila 

ostvarivanja roditeljske skrbi kako bi se ostavilo što manje prostora za konflikte između 

roditelja. Onaj roditelj koji nije za sporazum i koji se protivi zajedničkom ostvarivanju 

roditeljske skrbi morat će dokazati da je samostalna roditeljska skrb opravdana tj. da je 

zajednička roditeljska skrb na štetu djeteta. Prebacivanjem tereta dokaza na roditelja 

koji se protivi zajedničkoj roditeljskoj skrbi, ujedno se postiže utvrđivanje činjenica u 

postupku koje mogu u konačnici mogu dovesti do zaključka da upravo taj roditelj ne 

postupa u interesu i za dobrobit djeteta, te da sud temeljem toga donese upravo 

suprotnu odluku. 

U okolnostima visoko konfliktnih odnosa nije u interesu djeteta da se ostvaruje 

zajednička roditeljska skrb, što ne znači da dijete i u takvim okolnostima ne treba imati 

opsežno vrijeme s oba roditelja ili da roditelj s kojim dijete stanuje može bez pristanka

drugog roditelja promijeniti djetetovo prebivalište. Nacrt Obiteljskog zakona 2013. 

predviđa različite kombinacije ostvarivanja roditeljske skrbi kao i različitih segmenata 

roditeljske skrbi, ovisno o okolnostima pojedinog slučaja. 

Ako roditelji nemaju nikakvu komunikaciju, koja može biti vrlo službena i u pisanom 

obliku, tada oni ne mogu ostvarivati zajedničku roditeljsku skrb jer nema načina da se 

dogovore o bitnim pitanjima koja su važna za dijete a o kojima roditelji moraju 

zajednički odlučivati. 

Na kraju odjeljka 7.3. treba dodati da je prvostupanjski sud dužan u svim slučajevima sporova 

oko skrbi nad djecom provesti vlastitu kontrolu učinkovitosti svoje odluke nakon 6 mjeseci. 


Nacrt Obiteljskog zakona detaljno propisuje proceduru u svezi s planom roditeljske 

skrbi koja se provodi u izvanparničnoj proceduri, mogućnost podnošenja tužbe u 

slučaju kada plan roditeljske skrbi nije zaključen ili nije u skladu s dobrobiti djeteta te 

zastupanja djeteta. 

S obzirom da su u pitanju privatnopravni a ne javnopravni sporovi, dakle o 

učinkovitosti odluke stranke moraju same voditi računa, a ne sud po službenoj dužnosti. 

13.OBITELJSKI CENTAR DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE 

Obavezno savjetovanje prije postupka razvoda i prije 

drugih sudskih postupaka u vezi s djecom i obiteljska 

medijacija 

U novi obiteljsko-pravni sustav se sugerira uvesti 

obavezno savjetovanje prema kojem država ima dužnost 

pružiti (izvan)bračnim drugovima sustavnu stručnu pomoć 

prije formalnog pokretanja sudskih postupaka, kako bi se u 

svakom pojedinom slučaju individualne potrebe djece i 

roditelja najprije sporazumno definirale i oblikovale u 

sporazum - plan o roditeljskoj skrbi izvan sudskog 

postupka, a potom u sudskom postupku provjerile i dobile 

snagu ovršne isprave. 

Postavlja se pitanje što kad u razvodu braka imamo 

partnere s nasilničkim oblikom ponašanja. Da li bi se prije 

svega trebalo raditi na partnerskim odnosima , pa tek onda 

krenuti u izradu plana roditeljske skrbi 

Također se postavlja pitanje tko će vršiti obavezno 

savjetovanje imajući pri tome na umu da u pojedinim 

županijama Republike Hrvatske ne postoje licencirani 

obiteljski medijatori. 

Primjedba se uvažava djelomično. 


Potrebno je razlikovati obavezno savjetovanje od 

dobrovoljne obiteljske medijacije u pogledu koje može 

biti obavezan samo prvi informativni sastanak.

Obavezno savjetovanje je oblik pomoći članovima 

obitelji da donesu informirane sporazumne odluke o 

daljnjim obiteljskim odnosima vodeći posebnu brigu o 

zaštiti obiteljskih odnosa u kojima sudjeluje dijete. U 

slučaju nemogućnosti sporazumijevanja o pojedinim 

pitanjima, članovima obitelji predstavit će se mogući 

načini rješavanja obiteljskih sporova te pravne i druge 

posljedice nepostizanja sporazuma o planu o 

zajedničkoj roditeljskoj skrbi te neodazivanja nalogu 

za sudjelovanje u postupku obiteljske medijacije. 

Predlaže se nadležnost centra za socijalnu skrb. 

Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke 

nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa 

uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora. 

Predlaže se provedba u prostorima sadašnjih 

obiteljskih centara, a u budućnosti privatnih 

medijatora i sl. 

U pogledu obiteljskog nasilja Nacrt Obiteljskog zakona 

2013 sadrži slijedeću odredbu: 

Posebna odredba o zaštiti djeteta i obiteljskom nasilju 

Članak 328. 

Ako stručne osobe koje provode obavezno savjetovanje 

procijene da su u obitelji ugrožena prava i dobrobit 

djeteta ili se posumnja na obiteljsko nasilje, centar za 

socijalnu skrb nakon provedenog obaveznog savjetovanja 

provodi i druge postupke procjene, te po službenoj 

dužnosti: 

1. izriče odgovarajuću mjeru za zaštitu djeteta iz 

nadležnosti centra za socijalnu skrb ili predlaže sudu 

donošenje druge mjere za zaštitu djeteta iz nadležnosti 

suda, 

2. hitno pokreće odgovarajući postupak prema 

Zakonu o zaštiti od obiteljskog nasilja. 

14. UDRUGA DIJETE-RAZVOD 

Zakon mora propisati tko provodi savjetovanje i tko provodi medijaciju, financiranje: 

proračun ili roditelji. Mi predlažemo da troškove savjetovanja snose roditelji ravnopravno, a 

da troškove medijacije snosi roditelj koji je odbio dogovor tijekom savjetovanja. 


Obrazloženje:

Nacrt Obiteljskog zakona 2013. će uređivati detalje u vezi s obaveznim savjetovanjem i 

obiteljskom medijacijom, međutim troškovi obiteljske medijacije će u prvo vrijeme 

snositi država, a u budućnosti će se trebati razvijati privatna obiteljska medijacija koju 

bi stranke plaćale same. 

Obiteljska medijacija će se provoditi odvojeno od sadašnjih centara za socijalnu skrb. 

Susreti i druženje s djecom 

Predlažemo naziv poglavlja: Roditeljsko vrijeme. 

Dodati: 

2.a. Mogućnost 'odvojenog roditelja' smije u zakonu postojati samo za slučajeve gdje je, 

temeljem dokazanog zlostavljanja djeteta tom roditelju spriječen ili ograničen pristup djetetu. 

4.a. Smatramo da se osobu ne smije spriječavati (a to ne bi ni bilo moguće) u slobodnom 

preseljenju jer bi to bilo kršenje ljudskih prava. Ovdje treba definirati da osoba ne smije 

preseljavati djecu, te ako se sama želi seliti, ona to i može, ali ne može svojevoljno seliti 

djecu, tj. djeca onda ostaju s roditeljem koji se ne seli. Zakonom se to jednostavnije može 

regulirati na način da roditelj koji se svojevoljno preselio snosi sve troškove provođenja 

roditeljskog vremena drugog roditelja s djecom pod prijetnjom ovrhe. Smatramo da bi to 

djelovalo preventivno i da bi se broj 'obijesnih' preseljenja bitno smanjio. 

Kad je preseljenje dogovorno među roditeljima, onda radi ravnopravnosti roditelja i jasne 

poruke djetetu i društvu u cjelini da su roditelji ravnopravni i da oboje podržavaju održavanje 

roditeljskog vremena s djetetom, roditelji troškove i trud trebaju dijeliti na način po dijete 

uvijek dolazi roditelj kojemu dijete ide. 

Prihvaća se prijedlog djelomično. 


Pitanje preseljenja je uređeno Nacrtom Obiteljskog zakona. 

Nacrt Obiteljskog zakona 2013. sadrži posebnu odredbu u zajedničkom donošenju 

odluke o djetetovom preseljenju, prema kojoj roditelji moraju dati pismenu suglasnost 

za preseljenje djeteta, kao i poseban sudski postupak u kojem sud može donijeti odluku 

o preseljenju kad drugi roditelj ne želi dati suglasnost, ako postoje opravdani razlozi za 

preseljenje. 

Nacrt Obiteljskog zakona 2013. sadrži odredbu prema kojoj se troškovi ostvarivanja 

osobnih odnosa s djetetom na većim udaljenostima moraju posebno dijeliti, kao i način 

preuzimanja djeteta. 

Pravni odnos roditelja i djeteta – roditeljska skrb 

Smatramo da je "podrazumijeva se da su to uvijek oni roditelji koji se učestalo obraćaju 

centru za socijalnu skrb ili sudu u vezi s ostvarivanjem roditeljske skrbi,..." paušalna ocjena. 

Predlažemo da se uzme u obzir: Upravo roditelj koji se često obraća centru socijalne skrbi ili 

sudu može zaista biti roditelj koji treba pomoć zbog manipulativnosti drugog roditelja i može 

upravo biti roditelj koji pokazuje povjerenje u sustav - sustav mu je dužan tu pomoć pružiti. 

Može se učestalo obraćati zbog inertnosti i lošeg rada djelatnika sustava. 

Učestalost obraćanja centru i sudu smanjit će se tek kad se medijacijom postigne zajedničko 

skrbništvo i kad država i zakon pošalju jasnu poruku i roditeljima i djelatnicima sustava da 

dijete ima pravo na skrb, brigu i opsežno vrijeme sa svakim od roditelja, a da je svako 

drugačije ponašanje kažnjivo.

Smatramo da ostvarivanje zajedničke roditeljske skrbi nije nužno uvjetovati sporazumom 

roditelja i predlažemo da se to promijeni. Smatramo da država roditeljima treba poslati jasnu 

poruku o tome što smatra da treba poticati i što smatra da treba biti pravilo i o tome da je 

jedna od temeljnih teza Obiteljskog zakona da dijete ima pravo na opsežno vrijeme sa svakim 

od roditelja, zato što je to ispravno, i zato što država mora odgajati svoje građane.. Smatramo 

da, ako jedan roditelj želi zajedničku skrb, a drugi to ne želi, onaj koji to ne želi treba biti 

prepoznat kao manje kompetentan roditelj i treba mu pružiti stručnu pomoć, a država u tom 

slučaju treba ustrajati na zajedničkoj roditeljskoj skrbi pa predlažemo da to zakon tako 

predvidi. U uvjetima zajedničke roditeljske skrbi, sukob među roditeljima se s vremenom 

smanjuje, dok se u uvjetima 'samostalne' s vremenom produbljuje. 

Jasno je da bi prilikom odlučivanja sud trebao dati prednost onom roditelju koji je spreman na 

sporazum, suradnju i poticanje ostvarivanja roditeljskog vremena s djetetom. Međutim, zna se 

da upravo manipulativna osoba ima vrlo privlačan nastup i kratkoročno djeluje uvjerljivije od 

osobe koja to nije te smatramo da sud ovo ne može jednostavno utvrditi. Sud jedino može 

utvrditi da roditelj odbija prihvatiti važnost drugog roditelja u životu djeteta ili da odbija 

poštovati sudsko rješenje. 

Zato predlažemo da se Zakonuopće ne treba baviti sukobom među roditeljima. Sukobi su 

beznačajni osim u slučaju eskalacije u obiteljsko nasilje (fizičko, psihičko (vrijeđanje, 

ocrnjivanje i blaćenje drugog roditelja) ili ponašanje kažnjivo prema Kaznenom zakonu 

(Nepoštovanje sudske odluke...). Predlažemo da Zakon postavi temeljne principe 

ravnopravnosti i zajedničkog skrbništva roditelja i odredi sankcije za drugačije ponašanje i 

postupanje bilo koga - od roditelja do samih sudaca. 

Predlažemo da Zakon ustraje na pravu djeteta na oba roditelja i ravnopravnosti roditelja. 

Dodjeljivanje 'samostalnog skrbništva' bez jasnih i nedvojbenih dokaza da bi drugo bilo štetno 

za dijete, zapravo je lišavanje djeteta prava na oba roditelja i lišavanje jednoga roditelja prava 

roditeljske skrbi, ili elemenata prava roditeljske skrbi, isto se ne smije provoditi bez zakonom 

propisanog postupka u kojem bi se dokazalo da bi nelišavanje prouzročilo ozbiljnu i trajnu 

štetu za dijete. 

Predlažemo uvođenje i 'paralelnog roditeljstva', tj onog gdje svaki od roditelja dobro skrbi o 

djetetu, uz izostanak međusobne komunikacije roditelja. 

Predlažemo da se povjeravanje roditeljske skrbi trećoj osobi smije omogućiti samo 


Primjedbe i prijedlozi se prihvaćaju djelomično. 


Nacrt Obiteljskog zakona 2013. u uvodnim odredbama ističe temeljno načelo 

ravnopravnosti roditelja. Na taj način se naglašava jednakost muškarca u odnosu na 

ženu kada je riječ o pravima i dužnostima oba roditelja u pogledu roditeljske skrbi o 

zajedničkoj djeci, što bi se osim na razini pravnih propisa moralo poštovati i u praksi 

tijela koja odlučuju ili sudjeluju u odlučivanju o pitanjima iz područja roditeljske skrbi 

(Vidi Preporuku 1798 (2007) o poštovanju načela ravnopravnosti bračnih drugova u 

građanskom (obiteljskom) pravu. 

Međutim, treba uzeti u obzir da postoji i ona kategorija roditelja koji su visoko 

konfliktni i koji nisu u stanju interes djeteta staviti ispred vlastitih interesa, te koji 

koriste zajedničku roditeljsku skrb i dijete kako bi rješavali svoje partnerske odnose

preko djeteta. To je najgora moguća kombinacija zajedničke roditeljske skrbi za dijete, 

jer ono želi biti lojalno majci i ocu. 

Stoga će Nacrt Obiteljskog zakona sadržavati čitavu lepezu mogućnosti u pogledu 

ostvarivanja roditeljske skrbi i provođenja vremena s oba roditelja, kao i mehanizme 

koji bi trebali potaknuti roditelje i omogućiti im da u interesu djeteta uz pomoć 

neutralne osobe dogovore pojedinosti ostvarivanja „roditeljstva“ nakon razvoda ili 

prestanka izvanbračne zajednice. 

Isto tako opstruiranje jednog roditelja (npr. majke) treba moći dovesti do sudske odluke 

prema kojoj bi dijete stanovalo npr. kod oca, a majka bi trebala ostvarivati osobne 

odnose s djetetom. 

Teret dokaza će biti na roditelju koji se protivi dogovoru o ostvarivanju zajedničke 

roditeljske skrbi i dogovoru da dijete bude podjednako kod oba roditelja. 

Sva nova rješenja, mogu se potpuno stručno razumjeti samo ako se promatraju 

sustavno kroz čitav Nacrt Zakona – tj. materijalnopravne i procesnopravne odredbe. 

14.UDRUGA RODITELJA DJECE S POSEBNIM POTREBAMA ''Put u život'' – PUŽ 

Skrbništvo 

Točka 1. govori o osobama s invaliditetom te obavezi RH prema Konvenciji o pravima 

osoba s invaliditetom uspostavljanja sustava koji se temelje na odlučivanju uz podršku 

umjesto zamjenskog donošenja odluka. 

Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom osobe s invaliditetom su one osobe 

koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u 

međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito 

sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. 

U točki 4. govori se samo o osobama s duševnim smetnjama. Smatramo da valja 

razmotriti terminologiju po kojoj se sve punoljetne osobe koje nisu sposobne brinuti o 

sebi, te štititi svoja prava i interese svrstavaju u osobe s ''duševnim smetnjama''. 

Smatramo neodgovarajućim i netočnim kada se u tekstu vezanom uz prijedlog ukidanja 

instituta roditeljske skrbi nakon punoljetnosti vežu samo osobe s ''duševnim 

smetnjama''. Naročito jer u kontekstu teza, kao ni drugim važećim zakonima nije jasno, 

tko su osobe s duševnim smetnjama. Odnosno, nije nam jasno u koje kategorije spadaju 

djeca/osobe s intelektualnim teškoćama, autizmom i drugim oštećenjima.. Smatramo da 

do nejasnoća dolazi zbog miješanja medicinskog i socijalnog modela pristupa osobama s 

invaliditetom. U sustavu koji se temelji na odlučivanju uz podršku, a kojem stremimo, 

biti će potreban širi pogled na sposobnost brige o sebi i zaštite svojih prava i interesa, 

kao i multidisciplinarni tim koji će moći prepoznati potrebu i odrediti načine pružanja 

podrške u različitim aspektima života odrasle osobe, te će biti nužno napustiti samo 

medicinski model i uskladiti terminologiju. 

Obzirom da su roditelji dužni uzdržavati punoljetno dijete koje zbog bolesti, mentalnog 

ili tjelesnog oštećenja nije sposobno za rad dok ta nesposobnost traje, smatramo da isto 

vrijedi i za dijete koje nije sposobno brinuti se o sebi i štititi svoja prava i interese zbog 

tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih oštećenja, te smatramo neprirodnim da 

su roditelji u dijelu života svog djeteta ''roditelji'', a u drugom ''skrbnici'', odnosno da 

su djeca u jednom aspektu života ''djeca'', a drugom ''štićenici'' iste/istih osoba.

Sada važećim Zakonom na roditelje koji ostvaruju roditeljsku skrb nakon djetetove 

punoljetnosti primjenjuju se na odgovarajući način odredbe Obiteljskog zakona o 

djetetovim pravima i dužnostima, te o odgovornosti, dužnostima i pravima roditelja 

(čl.164). 

Smatramo da je neizostavno potrebno ostaviti mogućnost instituta ''roditeljske skrbi 

nakon punoljetnosti'' kao primarnog oblika zaštite prava i interesa djeteta/osobe nakon 

punoljetnosti ukoliko se radi o djetetu/osobi s invaliditetom koja nije sposobna brinuti o 

sebi, te štititi svoja prava i interese, a roditelji su sposobni i žele izvršavati roditeljsku 

skrb nakon punoljetnosti, naročito kad se radi o djeci koja su od rođenja ili rane dobi, 

djeca s teškoćama u razvoju (invaliditetom). Činjenica je da dio roditelja koji danas 

ostvaruju roditeljsku skrb nakon djetetove punoljetnosti, su roditelji djece s teškoćama 

u razvoju koja ulaskom u punoljetnost nisu bila sposobna brinuti o sebi, te štititi svoja 

prava i interese, te gotovo ne postoji mogućnost da će to ikada moći. 

Roditeljska skrb nakon punoljetnosti nije uvijek tretiranje odrasle osobe kao djeteta 

(kronološka dob djeteta), već tretiranje svog punoljetnog djeteta sukladno njegovoj 

razvojnoj dobi. 

Nacrtom se djelomično usvajaju prijedlozi iskaza . 


Načelna napomena udruge jest da prijedlog nije dovoljno progresivan. To je samo 

djelomice točno, naime iz teza svakako nije moguće vidjeti sve detalje, kao što će to biti 

moguće iz Nacrta zakona. 

Također, dio zamišljenih izmjena zakona u ovom trenutku nije niti moguć, jer 

pretpostavlja izmjene nekoliko desetaka propisa, postojanje sustava i „infrastrukture“ 

koje u ovom trenutku nemamo, a nije je moguće uspostaviti „jednostavnom izmjenom 

Obiteljskog zakona“. Za dio rješenja u ovom trenutku nema sredstava. 

No, upravo npr. ukidanje instituta roditeljske skrbi predstavlja progresivno rješenje. 

Naime, prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, nedopustivo je tretirati 

odrasle osobe kao djecu. 

No, za roditelje se zapravo ništa neće promijeniti. Naime, novim rješenjima predviđa se 

mogućnost da osoba ima više skrbnika (dva, npr. oba roditelja), a i dalje se prednost 

daje roditeljima koji žele brinuti o svom punoljetnom djetetu i koji za to imaju 

sposobnosti. Štoviše, nacrtom se ide i korak dalje, pa se roditeljima omogućuje da 

sastave obvezujuću izjavu u kojoj mogu odrediti koju osobu žele za skrbnika u slučaju 

da oni tu svoju zadaću ne mogu više obavljati (npr. bolest roditelja, smrt itd. ). 

Djeca koja se spominju, terminološki, naravno nisu samo osobe s duševnim smetnjama. 

U smislu odredaba ObZ do sada, kao i Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, 

pojam „duševne smetnje „ bio je „krovni „ za sve navedeno, pa i ono o čemu se govori u 

primjedbama. Ako bismo primijenili samo terminologiju Konvencije, pojam invaliditeta 

također smatramo nepreciznim, pa za sada ostaje postojeća terminologija. 

15.UDRUGA ZA SAMOZASTUPANJE 

Skrbništvo

U Iskazu o procjeni učinaka propisa pod poglavljem Ciljevi u prvom cilju navodi sljedeće 

«Ciljevi prijedloga Obiteljskog zakona su: 

1. Ispunjavanje međunarodnih obveza Republike Hrvatske iz UN Konvencije o pravima 

djeteta (1989), UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog 

protokola uz Konvenciju iz (2006), Europske Konvencije o ostvarivanju prava djeteta 

(1996), Europske Konvencije o kontaktima s djecom (2003) i Europske Konvencije o 

posvojenju (2008).» 

U ovako optimističnom svjetlu započelo je i poglavlje X. Skrbništvo u čijoj točki 1. je 

zapisano Institut skrbništva potrebno je primarno mijenjati u odnosu na zaštitu odraslih 

osoba lišenih poslovne sposobnosti u skladu s UN Konvencijom o pravima osoba s 

invaliditetom i Fakultativnim protokolom uz Konvenciju iz 2006. godine kojima se osobama s 

invaliditetom i društvu šalje jasnu poruku da su pitanja osoba s invaliditetom pitanja 

temeljnih ljudskih, građanskih prava, a ne, kao što se dosada često smatralo pitanje iz 

područja socijalne skrbi. Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Hrvatska ima 

obvezu ne lišavati osobe s invaliditetom poslovne sposobnosti već poduzimati odgovarajuće 

mjere usmjerene na osiguravanje potrebne pomoći osobama s invaliditetom za ostvarivanje 

poslovne sposobnosti. Stoga je Hrvatska dužna izmijeniti sustav zamjenskog donošenja 

odluka, kao što je skrbništvo, u sustave koji se temelje na odlučivanju uz podršku. Nažalost 

upravo na tom mjestu prestaje i svaka želja da se budući Obiteljski zakon uskladi s 

Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Nastavak točke 1. glasi Kako je riječ o 

zadatku koji pretpostavlja postojanje cijelog sustava razvijene „infrastrukture“ potpuna 

primjena članka 12. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u ovom trenutku nije 

moguća jer bi ona značila izmjene cijelog niza postojećih propisa, donošenje novih, reformu 

sustava pravosuđa, socijalne skrbi i dr. za što je potrebno barem nekoliko godina pripremnih 

radnji. Nakon toga sve ostale točke u djelu X. Skrbništvo usmjerene su na pokušaj 

unaprijeđenja sustava skrbništva, istog onog sustava za koji je samo par redaka ranije 

utvrđeno da nije uskladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom niti sa zaštitom 

ljudskih prava. Sve točke u poglavlju X. Skrbništvo predstavljaju pokušaj da se sadašnji 

sustav skrbništva učini malo manje lošim, a ne pokušaj da se iznađe rješenje koje bi bilo u 

skladu s Konvencijom. Iskazom da će za stvarne promjene uskalđene s Konvencijom biti 

potrebno «barem nekoliko godina pripremnih radnji» prelako se pokušava otkloniti svaka 

odgovornost za postizanje standarda utvrđenih u Konvenciji u procesu izrade novog 

Obiteljskog zakona te se ona dislocira na nepoznatog nekoga drugog u nekoj nedefiniranoj 

budućnosti. Predlažemo stoga da se umjesto svih sada predloženih teza uvedu nove koje bi se 

temeljile na izgradnji kapaciteta za pružanje organizirane sustavne podrše i pravne zaštite 

osobama s invaliditetom čiji cilj bi bilo dokidanje sustava lišavanja poslovne sposobnosti u 

nekom predvidivom roku. Ako je jasno da sustav skrbništva ne ispunjava (i nikad neće moći 

ispuniti) kriterije koje smo se obvezali poštivati – treba već danas krenuti u razgradnju starog i 

izgradnju novog sustava koji će te kriterije moći zadovoljiti. Spoznaja da su prava jednog 

dijela naših sugrađana ugožena trebala bi nas sve na obvezivati na djelovanje danas. 

Smatramo da je u tezama nedostatno zaštićeno i pravo na podršku i odgoj djece osoba 

koje su lišene poslovne sposobnosti. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u čl. 23 

Poštivanje doma i obitelji st. 2 između ostalog kaže Države stranke će osigurati prava i 

odgovornosti osoba s invaliditetom glede skrbništva, starateljstva, hraniteljstva i posvojenja 

djece, ili sličnih instituta, gdje ovi koncepti postoje u nacionalnom zakonodavstvu; u svim 

slučajevima prvenstveno će se uzimati u obzir najbolji interesi djece. Države stranke će 

pružiti odgovarajuću pomoć osobama s invaliditetom u provedbi njihovih dužnosti u 

podizanju djece. Stavak 4. istog članka Kovencije o pravima osoba s invaliditetom kaže

Države stranke će osigurati da dijete ne bude odvojeno od svojih roditelja protivno njihovoj 

volji, osim ako nadležna tijela, čija je odluka podložna preispitivanju od strane pravosuđa, 

u skladu s pozitivnim pravom i postupcima, ne utvrde da je takvo odvajanje potrebno u 

najboljem interesu djeteta. Ni u kojem slučaju dijete neće biti odvojeno od roditelja na osnovi 

invaliditeta, bilo djeteta ili jednog ili oba roditelja. Teze u djelu VII. Pravni odnos roditelja i 

djeteta – roditeljska skrb točka 5. kaže: Potrebno je uvođenjem novog instituta – 

mirovanje ostvarivanja roditeljske skrbi - omogućiti ostvarivanje dijela roditeljske skrbi od 

strane maloljetnog roditelja u granicama njegovih sposobnosti i omogućiti ostvarivanje 

dijela roditeljske skrbi od strane roditelja koji je poslovno nesposoban u granicama 

njegovih sposobnosti. Dakle i dalje se ne predviđe bilo kakav organizirani sustav podrške 

osobama koje su lišene poslovne sposobnosti u ostvarivanju obiteljskih i roditeljskih 

prava, već sve ostaje «u granicama sposobnosti» samog roditelja, u ovom slučaju osobe s 

invaliditetom koja je lišena psolovne sposobnosti. Da se po ovom modelu provodi proces 

deinstitucionalizacije i da se recimo kaže ljudima da mogu izaći iz institucija i živjeti 

samostalno u zajednici, ali bez ikakve podrše nego samo u okviru «granica svojih 

sposobnosti» proces deinstitucionalizacije se zasigurno se nikad nebi dogodio. Možemo 

dakle zaključiti da se osobama s invaliditetom koje su lišene poslovne sposobnosti i 

nadalje ne kani pružiti bilo kakva podrška koja im je potrebna kako bi ostvarili svoja 

roditeljska i obiteljska prava. Predlažemo stoga da se u skladu s obvezama iz 

Konvencije o pravima osoba s invaliditetom predvide i osiguraju takvi oblici podrške 

koji bi osobama s invaliditetom omogućili očuvanje obitelji i odgajanje vlastite djece. 

Ista problematika i isti pristup vidljiv je i u narednom djelu Teza - VIII. Mjere za zaštitu 

prava i dobrobiti djeteta točka 5. kaže se Potrebno je pored općeg razloga za lišenje prava 

na roditeljsku skrb po uzoru na njemačkog i austrijskog zakonodavca, propisati i posebne 

razloge za lišenje prava na roditeljsku skrb. Tako bi posebni razlozi za lišenje prava na 

roditeljsku skrb trebali biti: 

... d) ako roditelj zbog izrazito poremećenih mentalnih sposobnosti nije u stanju izraziti svoju 

volju niti shvatiti značenje svoje volje. 

S obzirom na općeniti nedostatak bilo kakve podrške osobama s invaliditetom u ostvarivanju 

roditeljskih i obiteljkih prava (naglašavajući tu posebno osobe s invaliditetom koje su lišene 

poslovne sposobnosti) za očekivati je da će se u praksi i dalje nastaviti razdvajanje djece od 

roditelja koji su lišeni poslovne sposobnosti već u najranijem djetinjstvu. Tako će se nažalost 

nastaviti kršenje roditeljskih prava i prava na obiteljski život osobama s invaliditetm, kao i 

kršenje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Predlažemo stoga da se Obiteljskim 

zakonom omogući podrška osobama s invaliditetom u ostvarivanju njihovih obiteljkih i 

roditeljskih prava. 

Nacrtom se djelomično usvajaju prijedlozi iskaza . 


Dio primjedaba je kontradiktoran. Naime, npr. u primjedbama se navodi : 

„Načelna primjedba je da prijedlog ne ide dovoljno progresivno u skladu sa Konvencijom o 

pravima osoba s invaliditetom“, a onda se navodi slijedeće: 

„…zapisano Institut skrbništva potrebno je primarno mijenjati u odnosu na zaštitu odraslih 

osoba lišenih poslovne sposobnosti u skladu s UN Konvencijom o pravima osoba s 

invaliditetom i Fakultativnim protokolom uz Konvenciju iz 2006. godine kojima se osobama s 

invaliditetom i društvu šalje jasnu poruku da su pitanja osoba s invaliditetom pitanja 

temeljnih ljudskih, građanskih prava, a ne, kao što se dosada često smatralo pitanje iz 

područja socijalne skrbi. Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom Hrvatska ima 

obvezu ne lišavati osobe s invaliditetom poslovne sposobnosti već poduzimati odgovarajuće

mjere usmjerene na osiguravanje potrebne pomoći osobama s invaliditetom za ostvarivanje 

poslovne sposobnosti. Stoga je Hrvatska dužna izmijeniti sustav zamjenskog donošenja 

odluka, kao što je skrbništvo, u sustave koji se temelje na odlučivanju uz podršku. Nažalost 

upravo na tom mjestu prestaje i svaka želja da se budući Obiteljski zakon uskladi s 

Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.“ 

Moguće je da nejasnoće proizlaze iz slijedećeg: 

- Teze po prirodi stvari nisu detaljne kao što će se pojedinosti vidjeti iz Nacrta 

- Predlagatelj ukida sustav potpunog lišenja poslovne sposobnosti 

- Predlagatelj uvodi mogućnost sastavljanja anticipiranih naredbi kao izraz 

autonomije volje 

- Predlagatelj uvodi mogućnost imenovanja više skrbnika, zamjenskih skrbnika 

- Predlagatelj ukida institut roditeljske skrbi nakon punoljetnosti jer nije u skladu 

s Konvencijom 

- Sustav podrške nije obvezujući u svakom slučaju onako kako to stoji u 

primjedbama 

- Dio primjedaba jest točan i koristan za Predlagatelja, no u ovom trenutku ne 

postoji sustav koji može osigurati kvalitetnu zaštitu osoba s invaliditetom samo 

izmjenom Obiteljskog zakona 

- Predlagatelj ima u vidu kapacitete obiteljskih centara, no u sustavu predloženih 

reformi socijalne skrbi, nejasna je njihova uloga, pa se takva rješenja u ovom 

trenutku ne mogu ugrađivati u institut skrbništva 

- Ideja predlagatelja je da se skrbništvo (odnosno drugi oblici , barem pravne 

zaštite) prebace na sudove, ko navedeni model nije moguće osigurati ovom 

izmjenom Zakona 

16.URED PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM 

Nacrtom se djelomično usvajaju prijedlozi iskaza. 


Predlagatelj zahvaljuje Uredu Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom na 

primjedbama. Također, Predlagatelj je u stalnom profesionalnom kontaktu s Uredom 

pravobraniteljice te je upoznat s načelim zahtjevima/primjedbama i nastojao ih je 

usvojiti u Nacrtu Zakona. 

Nacrt će svakako biti , po prirodi stvari detaljniji, time i jasniji. 

U ovom trenutku napominjemo da je predlagatelj unio maksimum novih rješenja koliko 

to materijalne, organizacijske i druge prilike dozvoljavaju. Tako se npr. predviđa: 

- Ukidanje potpunog lišenja poslovne sposobnosti 

- Mogućnost sastavljanja anticipiranih naredbi kojima će osoba sama moći 

odrediti osobu skrbnika 

- Mogućnost imenovanja više skrbnika, zamjenika skrbnika i dr.

- Sudski postupak je preciznije definiran s mnogim poboljšanjima za pitanje 

zaštite prava osoba s invaliditetom (obvezna dostava rješenja o djelomičnom 

lišenju, obvezno saslušanje osobe, ograničene i preciznije definirane ovlasti 

skrbnika za poseban slučaj itd. ) 

- Odluke suda u nekim, izuzetno značajnim stvarima za osobu ( a ne kao do sada, 

skrbnika ili czss) 

- Više prava osoba u institutima priznanja majčinstva/očinstva, odluka o 

roditeljskoj skrbi. 

17.LORA VIDOVIĆ, pučka pravobraniteljica 

Nadalje, držimo da je nužno osigurati dostatna financijska sredstva sudovima kako se ne bi 

ubuduće događalo da roditelji, posebice jednoroditeljske obitelji slabijeg imovnog stanja, koji 

nisu pokrenuli postupak, moraju predujmljivati troškove za skupa vještačenja određena od 

strane suda. 


Suglasni smo načelno s prijedlogom i njegovom argumentacijom, međutim, pitanje 

financiranja u većini rješenja je i dalje ostalo upitno, premda bi bilo opravdano da država 

snosi ove troškove u određenim slučajevima. 

Teze o skrbništvu 

- Predlažemo napuštanje instituta potpunog lišenja poslovne sposobnosti. Naime, unatoč tome 

što je u javnoj raspravi bilo najavljeno kako će biti predviđeno samo djelomično lišenje 

poslovne sposobnosti, u tezama stoji da će se ipak u izuzetnim situacijama zadržati 

mogućnost potpunog lišenja poslovne sposobnosti. 

- Predlažemo da se pojam „štićenik“ zamijeni pojmom „osoba lišena poslovne sposobnosti ili 

osoba pod skrbništvom“. 

- Predlažemo da se poseban skrbnik imenuje nakon pokretanja postupka lišenja poslovne 

sposobnosti samo u izuzetnim situacijama i ako osoba o kojoj se vodi postupak lišenja 

poslovne sposobnosti pristane na imenovanje posebnog skrbnika, jer se radi o ozbiljnom 

zadiranju u ljudska prava i slobode ovih osoba. Naime, praksa nekih centara za socijalnu skrb 

je da u rješenju o imenovanju posebnog skrbnika, ne navode precizno poslove i radnje koje 

osoba nije sposobna poduzimati, pa proizlazi kao da je potpuno lišena poslovne sposobnosti. 

Umjesto posebnog skrbnika predlažemo propisati mogućnost imenovanja stručnog pomagača 

u sudskom postupku koji bi osobi o kojoj se vodi postupak lišenja poslovne sposobnosti 

pomagao u razjašnjavanju određenih stručnih pitanja koja se pojave tijekom postupka te o 

drugim pitanjima ovisno o individualnim potrebama ove osobe. 

- Predlažemo da se propiše i obvezno licenciranje skrbnika (edukacija ili certifikati od strane 

posebne komore, zavoda ili centara za socijalnu skrb), te napustiti institut tzv. neposrednog 

skrbništva. Iako je u tezama navedeno da skrbnik više neće moći biti pravna nego samo 

fizička osoba, ipak predlažemo da se isključi mogućnost imenovanja skrbnika u osobi 

djelatnika centra za socijalnu skrb koji je ujedno pokrenuo postupak lišenja poslovne 

sposobnosti, jer je to inkompatibilno sa nadzornom ulogom centra za socijalnu skrb i dolazi 

do kolizije interesa. To je u skladu s presudom Europskog suda za ljudska prava M.S. protiv 

RH od 25. travnja 2013. u kojoj je Sud zaključio kako se ne može očekivati od djelatnika 

Centra za socijalnu skrb koji je pokrenuo postupak za lišenje poslovne sposobnosti 

podnositeljice, da će se protiviti ili preispitivati takav postupak. Sud je također uzeo u obzir

činjenicu da nacionalni zakon ne traži da stranku zastupa nezavisni pravnik, bez obzira na vrlo 

ozbiljnu prirodu postupka i njegovih mogućih posljedica. Stoga, ako nije moguće imenovati 

pravnog stručnjaka, srodnika, prijatelja, a prema prethodnom mišljenju štićenika, predlažemo 

da se kao iznimka propiše imenovanje skrbnika u osobi stručnog radnika centra za socijalnu 

skrb koji nije pokrenuo postupak lišenja poslovne sposobnosti (dakle, sasvim drugi centar za 

socijalnu skrb), uz uvjet da stručni radnik i štićenik na to pristanu. 

- Predlažemo da jedna osoba može biti imenovana skrbnikom za najviše tri osobe lišene 

poslovne sposobnosti/štićenika. 

- Potrebno je prebaciti javne ovlasti centra za socijalnu skrb u području skrbništva (stavljanje 

pod skrbništvo, imenovanje i razrješenje skrbnika, imenovanje posebnog skrbnika, davanje 

odobrenja za pravne poslove koji prelaze granice redovnog poslovanja te za poduzimanje 

važnijih mjera koje se odnose na osobu štićenika) na redovne sudove. 

Sukladno tome, predlaže se propisati da sudovi rješenjima o lišenju poslovne sposobnosti 

istovremeno imenuju skrbnika (prema listi licenciranih skrbnika ili po prethodnom prijedlogu 

centra za socijalnu skrb i mišljenju osobe o kojoj se vodi postupak lišenja poslovne 

sposobnosti/štićenika). Ujedno se predlaže propisati mogućnost sudu da umjesto lišenja 

poslovne sposobnosti i imenovanja stalnog skrbnika donese odluku da osoba ima pravo na 

pomoć u donošenju odluka izborom vlastitog asistenta/stručnog pomagača kojeg plaća iz 

vlastitih sredstava ako ima dostatna sredstava, a ako je slabijeg imovnog stanja (prema 

mjerilima iz propisa socijalne skrbi), plaćanje asistencije/pomagača osiguravao bi centar za 

socijalu skrb. Centar bi ujedno obavljao kontrolu rada asistenta/pomagača. Na ovakav način, 

osoba ne bi gubila poslovnu sposobnost, a imenovani asistent/pomoćnik obavljao bi određene 

poslove i zadatke ovisno o tome je li ih osoba o kojoj se vodi postupak može obavljati ili ne. 

Uvođenjem osobne asistencije/pomagača, kao sustava podrške osobi za donošenje odluka, 

doprinjelo bi se u smanjenju slučajeva stavljanja osoba pod skrbništvo. 

- Ukoliko imenovanje i razrješenje skrbnika bude i nadalje u nadležnosti centra za socijalnu 

skrb, centar za socijalnu skrb bi trebao ponuditi štićeniku mogućnost izbora skrbnika, o čemu 

bi bila donesena odluka deklaratorne naravi. 

Prilikom odlučivanja o otuđenju ili opterećenju imovine, imenovanju i razrješenju skrbnika, 

tijelo koje odlučuje o tome obvezno je dati mogućnost štićeniku da iznese svoje mišljenje. 

- Predlažemo da se unaprijedi institut naknade štete štićeniku u sistuacijama kada ga ošteti 

skrbnik – djelatnik centra za socijalnu skrb. Naime, Obiteljskim zakonom je regulirana 

materijalna odgovornost skrbnika (skrivljeno nanese štetu štićeniku ili ako štićenik nanese 

štetu trećoj osobi) te obveze centra za socijalnu skrb glede utvrđivanja štete, pozivanja 

skrbnika da podmiri štetu te glede poduzimanja drugih radnji prema skrbniku. Međutim, u 

slučaju počinjenja štete od strane skrbnika - imenovanog djelatnika centra za socijalnu skrb, 

predlažemo da se izrijekom propiše pravo na obeštećenje osobama pod skrbništvom iz 

sredstava državnog proračuna, ako se utvrdi da je šteta nastala zlouporabom ovlasti ili 

nesavjesnim radom skrbnika. Republika Hrvatska bi nakon obeštećenja štićenika, nagodbom 

ili sudskim postupkom, od odgovorne osobe mogla zatražiti povrat isplaćenih sredstava na 

ime obeštećenja.. Ako se zadrži sadašnji oblik neposrednog skrbništa i za imenovanje 

skrbnika u osobi djelatnika centra za socijalnu skrb i dalje ne bude potrebna suglasnost budući 

da mu ovi poslovi spadaju u opis poslova, u slučaju počinjenja štete štićeniku valja 

primjenjivati odredbe naknade štete sukladno Zakona o radu. Dosadašnja praksa pokazuje da 

se institut naknade štete štićeniku veoma rijeko koristi, a mogući razlog je općepoznato 

dugotrajno postupanje sudova, te nejasne odredbe Obiteljskog zakona o naknadi štete 

štićeniku u situaciji kada štetu počini djelatnik centra za socijalnu skrb. 

- Smatramo kako je važno da se propiše multidisciplinarni pristup vještačenja i obvezan nalaz 

i mišljenje vještaka bez izuzetaka, te obvezni sadržaj nalaza i mišljenja vještaka.

- Predlažemo da se ojačati uloga centara za socijalnu skrb u preostalim ovlastima, posebice 

glede obilazaka štićenika i kontrolne uloge prilikom obavljanja dužnosti 

skrbnika/asistenta/pomagača, te izrijekom propiše obveza poduzimanja mjera prema skrbniku, 

koji jednom godišnje ne zatraži mišljenje od obiteljskog liječnika o zdravlju štićenika (budući 

da ova ovlast prelazi sa centra za socijalnu skrb na skrbnika). Nadalje, predlažemo da se 

propiše i obveza centru za socijalnu skrb da namanje u dvije godine (po važećem Obiteljskom 

zakonu - tri godine) zatraži mišljenje obiteljskog liječnika o cjelokupnom zdravstvenom 

stanju štićenika, koji uključuje i nalaz liječnika specijaliste (psihijatra i dr.), odnosno o 

oštećenjima zdravlja i utjecaju tog stanja na njegovu sposobnost, uz ostvarivanje podrške. 

Izrijekom bi trebalo propisati da je liječnik dužan dati zatraženo mišljenje na obrascu kojeg će 

sadržaj biti određen obveznim naputkom nadležnog ministarstva ili podzakonskim aktom. 

Stručni radnici centra za socijalnu skrb bi trebali temeljem tog mišljenja i razvijenih novih 

vještina za procjenu nužnosti i opravdanosti pokretanja postupka vraćanja poslovne 

sposobnosti, procijeniti hoće li pokrenuti ovaj postupak ili ne. Ako ga ne pokrenu, o tome bi 

trebali upoznati štićenika i uputiti ga u mogućnost da ga pokrene sam. Centar za socijalnu 

skrb bi trebao evidentirati službene bilješke o redovitom postupanju skrbnika i samog centra, 

sukladno ovim ovlastima. 

Moguća alternativa ovom prijedlogu je da centar za socijalnu skrb, sukladno pribavljenom 

mišljenju liječnika, zatraži od neovisnog vještaka stručnu procjenu o potrebi vraćanja 

poslovne sposobnosti štićenika, a ako se nalazom i mišljenjem ocijeni da nisu stvorene 

pretpostavke za vraćanje poslovne sposobnosti, centar ne bi pokretao sudski postupak, ili bi 

uputito štićenika da ga on može pokrenuti sam, u cilju redovite „revizije“ sudskih odluka. 

- Predlažemo da se propiše, kako se obvezno treba zatraži mišljenje osobe pod 

skrbništvom/štićenika, o izvješću njegovog skrbnika. 

-Konačno, od iznimne bi važnosti bilo propisati da troškovi vještačenja tijekom postupka 

lišenja /vraćanja poslovne sposobnosti terete sredstva suda. U protivnom, sudovi obustavljaju 

postupke pokrenute radi vraćanja poslovne sposobnosti, jer stranka (štićenik ili centar za 

socijalnu skrb) nemaju sredstva za ovu namjenu. Stoga trpe štićenici slabijeg imovnog stanja, 

iako je UN Konvencijom o zaštiti osoba s invaliditetom utvrđeno da su države ugovornice 

dužne provoditi tzv. reviziju sudskih odluka o promjenljivosti poslovne sposobnosti. 

Nacrtom se djelomično usvajaju prijedlozi. 


Nacrt će svakako biti , po prirodi stvari detaljniji, time i jasniji. 

U ovom trenutku napominjemo da je predlagatelj unio maksimum novih rješenja koliko to 

materijalne, organizacijske i druge prilike dozvoljavaju. Tako se npr. predviđa: 

- Ukidanje potpunog lišenja poslovne sposobnosti 

- Mogućnost sastavljanja anticipiranih naredbi kojima će osoba sama moći odrediti 

osobu skrbnika 

- Mogućnost imenovanja više skrbnika, zamjenika skrbnika (anticipiranom naredbom, 

od strane samog štićenika). 

- Sudski postupak je preciznije definiran s mnogim poboljšanjima za pitanje zaštite 

prava osoba s invaliditetom (obvezna dostava rješenja o djelomičnom lišenju, obvezno 

saslušanje osobe, ograničene i preciznije definirane ovlasti skrbnika za poseban slučaj, 

za kojega se Nacrtom predviđa da mora biti odvjetnik )

- Odluke suda u nekim, izuzetno značajnim stvarima za osobu ( a ne kao do sada, 

skrbnika ili czss) 

- Više prava osoba u institutima priznanja majčinstva/očinstva, odluka o roditeljskoj 

skrbi 

- Također, predlagatelj će u Nacrt, osim što je već ugradio neka rješenja iz iskaza za 

Nacrt prijedloga, ugraditi i neke od prijedloga koje se u ovom iskazu predlažu. 

Predlagatelj se zahvaljuje, te ostaje otvoren za daljnju suradnju.

Djelomično prihvaćene primjedbe - Ministarstvo socijalne politike i ...

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?