Memories of a Croatian Soldier

Zvonko Springer

I 

Zvonko Springer 

BEZ KRIVNJE IZOPĆEN 

ili 

MOJ KRIŽNI PUT 

Četiri mjeseca u životu mladog Hrvatskog Domobrana 

To je 2. izdanje knjige do sada neobjavljeno u tisku. 

Ovo 3. izdanje je pripremljeno za web-prikaz u neimenovanom URL. 

Copyright © 2005. autor Zvonko Springer 

Pretiskivanje ili bilo kakvo umnožavanje ove knjige, kako u cjelini 

tako i u dijelovima, bez suglasnosti autora nije dopušteno.

II 

U spomen svim žrtvama ljudskog bezumlja i nečovječnosti 

na križnim putovima Hrvata u 1945. godini. 

Autor (* 1925.) 

Samo onaj tko preživi najcrnje trenutke tmine 

moći će pojmiti značenje ponovnog uskrsnuća 

Ernest R. Hauschka 

(Njemački esejist *1926.)

III 

KAZALO 

Naslov poglavlja Strana 

A: PREDGOVOR - Filip Ćorlukić, Pula 

01. Uvod u život mladića 

02. Na rastanku - sretan put! 

03. Smrt Zelenka 

04. Izgledi u magli 

05. Kratki predah 

06. Volovi s Bilogore 

07. Noćne bitke 

08. Potpuno povlačenje 

09. Treći tjedan od odlaska 

10. Kaos povlačenja 

11. Put u neizvjesnost 

12. Povlačenja Hrvata 

13. Noć predaje 

14. Predaja i zarobljeništvo 

15. Početak križnog puta 

16. Očaj i beznadnost 

17. Trka izmeñu života i smrti 

18. U nesvijesti! 

19. Dugih 100 km hoda 

20. Bljesak ljudske dobrote na putu za preodgajanje 

21. Konačno u Osijeku 

22. Osječka tamnica na moj dvadeseti roñendan 

23. U očekivanju preodgajanja u zatvoru OZN-e 3 

24. Na putu za preodgajanje 

25. Nakon svega, ponovno zajedno 

26. Vijest o amnestiji - dah slobode 

27. Povratak domu - ostvarenje sna 

U pogovoru se nalaze prilozi: 

B. O KNJIZI –autorov opis o nastanku knjige 

C. AUTOROV ŽIVOTOPIS 

D. POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O NDH - Filip Ćorlukić, Pula 

~~~~~~

IV 

Napomene: 

1. Izvorni zapis na engleskom jeziku pod naslovom «RE-EDUCATION or FOUR 

MONTHS IN THE LIFE OF A YOUNG MAN» pisan je tijekom godina 1984./85. 

Početkom 2003. objavljen je taj djelomično dorañeni i dopunjeni tekst uz niz originalnih 

fotografija u vlastitoj nakladni. Knjiga je objavljena pod naslovom «OUTCAST 

WITHOUT GUILT or MY WAY OF THE CROSS» ISBN 1-4107-0358-4 (e-book) odn. 

ISN 1-4107-0359-2 (Paperback) kod , sada pod imenom 

u Bloomington, IN 47403 US na osnovi «tiska po potrebi» 

(Print on Demand). 

2. Izvorni zapis na engleskom slobodno je preveden po autoru na hrvatski uz potrebno 

dorañivanje i dopune u razdoblju od prosinca 1997. do u listopad 1998. Početkom 1999. 

ugovoreno je tiskanje knjige te promociju i prodaju s izdavačem «Riječ» d.o.o. Vinkovci i 

«Osječka riječ» (u osnivanju) Osijek. Uz autorov doprinos knjiga pod naslovom «MOJ 

KRIŽNI PUT» ISBN 953-6537-67-2 tiskana je u 1000 primjeraka i promovirana u 

Osijeku koncem lipnja 1999. 

3. Zapis ovog 2. izdanja knjige pod naslovom «BEZ KRIVNJE IZOPĆEN ili MOJ 

KRIŽNI PUT»odgovora u cijelosti onom objavljenom u 1. izdanju od 1999. Izvršenaje 

ponovna jezična korekturate ispravljene tiskarske greške i neke nesuglasnosti. Filip 

Ćorlukić je napisao «PREDGOVOR» i «POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O 

NDH» dok autor piše kako je nastala ova knjiga te svome životopisu. Umjesto četiriju 

zemaljskih karata u 1. izdanju autor je uključio u veći broj izvornih fotografija iz 1945. te 

nekoliko snimki trofeja djelomično nañenih uz putove povlačenja odn. križnog puta 

autora. 

4. Gospodin Aleš Senica iz Slovenj Gradeca (Slovenija) doprinio je većinu izvornih 

fotografija iz nepoznatih izvora snimljenih 1945. te iz vlastitog arhiva trofeja. Autor se 

posebno zahvaljuje gospodinu Aleš Senici na posudbi fotografija. Neke su od tih 

fotografija već objavljene u engleskom izdanju autorove knjige dok je ostatak ovdje prvi 

puta otiskan. {Fotografije nisu uvrštene u ovom 2. izdanju na elektronskom mediju.} 

5. Zbog nepremostivih prepreka i nemogućnosti da tiska i objavi 2. izdanje svoje knjige 

u Hrvatskoj autor je prihvatio ponudu gospodina Dragutina Šafarića. Tako će 2.izdanje 

ove knjige biti prikazano na web-stranici pod URL: http://www.safaric-safaric.si/. Autor 

se posebno zahvaljuje gospodinu Dragutinu Šafariću na dobroj namjeri i usluzi. 

~~~~~~

V 

P R E D G O V O R 

Piše Filip Ćorlukić, Pula, 2004. 

I ja sam prošao ono što simboliziramo Bleiburgom i Križnim putovima. Bilo mi je 

sedamnaest godina. Mnogo sam toga vidio i doživio, mnogo saznao od drugih preživjelih 

sudionika, ali i mnogo toga pročitao. No sve to ne odražava u potpunosti ono što bismo 

trebali nazvati Duhom Bleiburga. 

Prije par godina mi je slučajno došla u ruke (nije je bilo u knjižarama) ova vrlo dobra i 

izvanredno zanimljiva knjiga Zvonka Springera. Ali, ne samo to. S obzirom da i nakon 

petnaest godina od osloboñenja, rata i svega onoga što se u meñuvremenu dogañalo, u 

Hrvatskoj još uvijek vlada gotovo shizofrena polarizacija oko prošlosti, ova bi knjiga mogla 

biti neka vrsta vrlo korisnog duhovnog lijeka upornoj paranoidnoj polarizaciji društva. Stoga 

ću prvi dio predgovora posvetiti ovom aspektu. 

Prošlo je petnaest godina od osloboñenja, a još se nismo suočili s povijesnom istinom. 

Zbog toga su ocjene tog zločina koji simboliziramo «Bleiburgom» i «Križnim putovima» i 

danas prečesto dijametralno suprotne. U vrijeme kada smo bili u komunističkoj Jugoslaviji, 

to se još moglo razumjeti, ali zašto i danas! Tada je o Bleiburgu i Križnim putovima, 

putovima smrti, koji su se protezali sve do juga Makedonije, vladala je apsolutna šutnja, 

kao da se ništa takvo nije ni dogodilo. Ogromna većina, a posebno oni mlañi, nisu o tomu 

ništa znali. Pedeset smo godina intenzivno indoktrinirani «antifašističkim istinama», dok je 

ratna država Hrvatska (NDH) proglašavana nedržavnom, odnosno zločinačkom 

hitlerovskom tvorevinom. Tako je odgajana cijela poslijeratna generacija, a paradigma – 

usvojeni obrazac ponašanja i poimanja – mijenja se vrlo teško. 

Nakon ponovnog proglašenja neovisnosti Hrvatske, istina o Bleiburgu konačno je počela 

izlaziti na vidjelo. Svjedočenja preživjelih i stalno novi izvještaji o masovnim grobnicama 

bili su zaista strašni. Čak i mi, koji smo uspjeli preživjeti Bleiburšku klaonicu, bili smo 

zaprepašteni surovošću i masovnošću zločina. Najnovija istraživanja u Sloveniji pokazuju 

da se samo na tlu te države, u različitim jamama i rovovima nalaze zatrpani ostatci od 

preko 300 tisuća žrtava velikog pokolja. To su najvećim dijelom Hrvati, te manji dio 

slovenski domobrani, kao i sovjetski Čerkezi, koji su služili u njemačkoj vojsci. 

Nažalost, otrežnjavajući šok izazvan tim saznanjima i još pojačan šokom zbog nove 

agresije, vještački je prigušen. Umjesto da obznani jasne povijesne činjenice o ratu u 

NDH, demokratski izabrana vlast RH na sva je usta veličala «antifašističku» borbu protiv 

NDH, uporno tvrdeći: «Da nije bilo antifašističke borbe, ne bi bilo ni današnje slobodne 

Hrvatske»! Bez obzira na promjene vladajućih struktura, s takvom se ideologizacijom sve 

intenzivnije nastavlja i danas. Što je najtužnije mnogi to olako prihvaćaju, potpuno 

zanemarujući čak i činjenicu da, npr. u Makedoniji, skoro uopće nije bilo nekakve 

«antifašističke» borbe, pa ipak je ostvarila slobodu. Vremenom je ova ideologija 

«plemenitog antifašizma» pretvorena u pravu mitologiju, a mitologiji činjenice nisu 

potrebne. 

«Nacionalna pomirba», koju je strasno zagovarao pokojni Tuñman, potpuno je krivo 

shvaćena, pa još više doprinosi toj zbrci. Naime, miriti se i opraštati jedni drugima mogu 

posvañeni ljudi, ali se mirenjem nikako ne može spajati istina s neistinom, niti se mogu 

poništavati činjenice. Protiv jasnog agresora na Hrvatsku u ovom su se novom 

oslobodilačkom ratu skupa s nama borili i bivši neprijatelji u NDH, kao i njihovi sinovi,

VI 

komunisti i nekomunisti. Ideološke razlike izmeñu njih su najčešće ostale, a u zajedničkoj 

ih je borbi ujedinjavala svijest o zajedničkom neprijatelju. Takva vrsta «pomirbe», to jest 

zajednička borba, dogodila se još 1971, kada su se i hrvatski komunisti vrlo aktivno borili 

za interese Hrvatske. 

To je temeljna razlika prema 1941. Još žive sudionici II. svjetskog rata, a tu su i njihovi 

potomci, pa se u emocijama nabijenim situacijama razlike u poimanju prošlosti mogu 

pojaviti u stravičnom obliku. Barem verbalno. Spomenut ću samo dva ekstremna primjera. 

U vrijeme srpskih zločina nakon zauzimanja Vukovara susreo sam dobrog poznanika, 

bivšeg hrvatskog partizana. Govorio je vrlo uzbuñeno: «Majku im njihovu, Hrvat sam, ali 

sam uvijek bio protiv nacionalizma. Mrzio sam Pavelića zato što je pobio tolike Srbe. Ali, u 

meni se nešto preokrenulo – kao da sam poludio. Sada mi je žao što ih nije sve pobio. I 

tako je bio kriv, pa ništa ne smeta što bi bio još više kriv –a mi bismo sada imali mir!». 

Ovdje ne treba komentar! Drugi primjer pokazuje drugu stranu. Na zagrebačkom Trgu 

hrvatskih velikana, ponovno su 1999. izbile demonstracije i protudemonstracije o vraćanju 

tom trgu ranijeg naziva: Trg žrtava fašizma. Tom je prigodom jedna «antifašistkinja», na 

pitanje radio reportera: «Što misli bleiburškim žrtvama», vrlo uzbuñenim glasom izjavila: 

«Sve su to bili zločinci i sve ih je trebalo pobiti!». Strašno, ali to je emotivna reakcija dvoje 

inače mirnih i poštenih grañana na nepravdu; onako, kako su je oni u tim stresnim 

okolnostima, a prema usvojenim saznanjima poimali. 

U Hrvatskoj se istina uporno potiskuje. Propast NDH preživjelo je mnogo više rušitelja, 

nego branitelja te zlosretne države. Ti partizani, sudionici «Pokreta za osloboñenje 

Jugoslavije» ili «Narodno oslobodilačke borbe» kako su sebe sustavno nazivali, tek su u 

ovoj našoj slobodnoj Hrvatskoj odabrali jedinstveni naziv «antifašisti». Oni i njihovi sinovi, 

četrdeset i pet su godina bili sudionici komunističke vlasti u Hrvatskoj. Odlukom naroda 

Hrvatske o proglašenju neovisnosti, ti bivši komunisti, časnici, policajci i političari, najvećim 

su se dijelom odmah aktivno priključili borbi protiv agresije, ne razmišljajući o minulom 

sukobu u vrijeme NDH. Pokojni je Tuñman bio na čelu, a bez obzira što je stvarno mislio o 

svojoj prošlosti, «iz politički je razloga» uporno tvrdio da se i u partizanima borio za 

Hrvatsku! Ovo je ohrabrilo bivše komuniste, pa su proširili slavljenje «antifašizma» do 

euforije, bezočno tražeći čak i da se njihova partizanska prava izjednače s pravima 

branitelja ovog obrambenog rata. Upravo ta nepravda stvara novu podijeljenost, stvara 

ono što nazivamo govorom mržnje, potiče iracionalni nacionalizam, koji je danas jači nego 

u vrijeme rata. 

Što preostaje onima koji ponašanje «antifašista» doživljavaju nepravednim Ostaje im 

borba simbolima: pisanje grafita sa slovom «U», pjevanje ustaških pjesama, pokušajima 

postavljanja spomenika znamenitim ljudima iz vremena NDH, a ponekad i rušenjem 

partizanskih spomenika. Braneći svoje simbole «antifašisti», panično reagiraju strahom od 

«ustašizacije». To spada u potpuno iracionalno ponašanje. Latinska riječ «simbolo» 

izvorno znači: «nešto, što je nešto drugo». Simboli su čovjeku naglašeno važni još od 

davne prapovijesti čovječanstva, ali su i danas česta osnova mitologije. 

Komunisti su se izrazito idolatrijski odnosili prema svim simbolima koji nisu bili njihovi. 

Tako su odmah poslije rata srušili spomenik ban Jelačiću, tom najvećem simbolu 

hrvatskog naroda, a da ne bi podsjećali na borbu za obranu NDH, barbarski su zaorali čak 

i domobranska groblja. Tako je Hrvatska i danas puna «antifašističkih» spomenika, ali nije 

ostao ni jedan braniteljima NDH.

VII 

Stavljanjem «antifašizma» u Ustav RH kao odrednice, komunistički su slijednici i njihovi 

vlastohlepni podrepaši, od te idolatrije stvorili osnovu za pravu paganističku religiju 

antifašizma, kojoj su se pridružili čak i neki sinovi palih branitelja NDH. Tako jedan od njih 

predlaže usvajanje zakonske zabrane isticanja ustaških simbola, a nakon postavljanja 

spomen ploče književniku Mili Budaku u Otoku kod Sinja, rasprava skreće od besmislenog 

i višeznačnog «antifašizma» k «antitotalitarizmu». No to je samo taktički potez – Ustaše do 

dolaska na vlast više nisu fašisti, ali i dalje NDH nije bila država. Komunizam nije 

zločinački, ali fašizam jest! 

Kada bi Springerova knjiga bila čisto književna tvorevina, zasnovana samo na autorovoj 

mašti, i tada bi na svakog čitatelja morala ostaviti zaista dubok dojam. Meñutim, ona je i 

dokument, izvorno sačinjen izvještaj o osobno proživljenom dijelu povijesno najveće 

tragedije hrvatskog naroda. Nije to bila samo tragedija propasti vlastite države, niti 

izgubljene bitke u kojoj je izginuo veliki dio naroda, što se u svijetu i prečesto dogañalo. To 

je bio organizirani genocid, zločin masovnog ubijanja stotina tisuća zarobljenih vojnika i 

civila; što mnoge zbunjuje. 

I dok čak i svjetsko židovstvo smatra da NDH nije bila okupirana, današnja Hrvatska je 

jedina država na Zemlji, koja poriče svoju državnost u tom dijelu svoje prošlosti. No, 

«antifašisti» stalno tvrde da «to nije bila nikakva država», pa u skladu s time, nastoji 

zamagliti i Bleiburg. 

Springer svojim dječački nevinim i iskrenim prikazom jednog malog segmenta dogañanja u 

vezi povlačenja hrvatske vojske i civilnog stanovništva, kao i strahotama križnog puta koji 

je on prošao; zapravo dokazuje da to jest bila država. On ne brani režim, nego državu, a 

stotine tisuća vojnika i civila to potvrñuju bježeći pred osvajačem. Springerova knjiga 

uvjerljivim prikazom činjenica, koje su neopterećene bilo kakvom ideologijom, zavedene 

ljude snažno zbunjuje. Ova nam je knjiga zapravo nužna, jer poštene ljude može dovesti 

do stvarne spoznaje što se stvarno dogañalo u vrijeme NDH –pa bilo im to drago, ili ne 

drago. Zahvaljujući svojoj izvanrednoj memoriji on o dogañajima piše onako kako ih je kao 

mladić zaista i doživio. Nema tu politike, nema ni traga nekakvom politikantstvu, niti pak 

utjecaja kasnijih saznanja. On piše onako, kako je to u ono vrijeme doživio mladi Zvonko 

Springer. 

S obzirom na pedeset godina indoktriniranja velikim povijesnim lažima, ali i petnaest 

godina ciljanih poluistina u neovisnoj Hrvatskoj, logično je da se narod kao zajednica 

ponaša shizofreno. Stoga bi bilo korisno u Prilogu na kraju ove knjige, u najkraćim crtama 

izložiti one bitne, depolitizirane historijske činjenice o NDH. Naime, bez poznavanja barem 

onog minimuma povijesne istine o NDH, teško se može '73hvatiti pravi uzrok i veličina 

tragedije Bleiburga, a ova je Springerova knjiga izvrstan prikaz stradanja vojske i naroda u 

povlačenju i nakon zarobljavanja. Stoga, uz izvrsne književne kvalitete, ona je i izvorni 

povijesni dokument, kojim se uklanjaju mnoge «antifašističke» priče, pa se samim time 

može doprinijeti smanjenju snažnih političkih podjela oko prošlosti, ali i novonastalih 

današnjih napetosti u hrvatskom narodu. 

O samoj knjizi neću puno govoriti, jer ona govori sama za sebe. Ipak moram naglasiti neke 

od pojedinosti, koje ovu knjigu uzdižu iznad svega što je do sada napisano o tim tragičnim 

dogañajima i koje ju čine historijski nezaobilaznom. 

Prije svega, to je životna priča jednog ratnički neiskusnog dvadeset godišnjeg dječaka, koji 

se, u okrutnim ratnim okolnostima ponaša izrazito razumno, ali i kao neki vrlo iskusni

VIII 

ratnik. Otac mu je bio državotvorni starčevićanac, ali kod sina nema ni traga Pavelićevu 

specifičnom ustaštvu. Majka mu potječe iz židovske obitelji, ali je kršćanka i iskreno se 

osjeća Hrvaticom. Tako su roditelji odgojili i sina. Rodbina s majčine strane je odvedena i 

nestala po koncentracijskim logorima, ali se mladi Zvonko zbog toga ne odriče hrvatske 

države. On već tada odvaja pojam države od političke vlasti u toj državi. Obvezu da ga se 

nakon gimnazijske mature unovači u hrvatsku vojsku, on smatra samu po sebi normalnom. 

S uspjehom je završio ubrzanu časničku školu i u činu je zastavnika rasporeñen u topničku 

bitnicu u rodnom gradu Osijeku. Bilo je to pred samo povlačenje hrvatske vojske, pa on 

već tu doživljava i svoje prvo vatreno krštenje. No uskoro je morao voditi neusporedivo 

teže borbe, a on je brzo sazrijevao. 

U njegovoj je knjizi i jedan od najimpresivnijih opisa povlačenja; opis bitke na obroncima 

Bilogore. Partizani su silovito jurišali na položaj koji je branila njegova bitnica, a on je s 

isturene osmatračnice telefonski upravljao topovskom paljbom. No partizani su otkrili 

njegov položaj, pa su s jednom kaćušom i jednim protukolcem svoju paljbu usmjerili samo 

na njega. Bila je noć, pa je njihov položaj mogao odrediti samo po plamenu za vrijeme 

ispaljivanja, a oni su stalno mijenjali položaj. Objektivno, bio je u bezizlaznoj situaciji, ali 

nije podlegao strahu. Nije pobjegao, nego je svladao strah i odlučio se na potpuno 

nestandardni način upravljanja topničkom paljbom. Improvizirao je. S tri je topa i dalje 

upravljao paljbom po partizanskim položajima, dok je jedan top odredio za «dvoboj» s 

opasnim neprijateljima. Čak nije poštovao ni strogo propisanu proceduru primicanja 

pogodaka cilju, nego je po osjećaju preskakao standardizirane pomake; da bi se što prije 

približio cilju koji je stalno izmicao. To je izazvalo zbunjenost njegova topničkog dočasnika 

kod topova, starog i iskusnog ratnika, ali je ipak poslušao, i uskoro su bili «ušutkani» i 

kaćuša i protukolac. A Zvonko je tada imao samo dvadeset godina i nekoliko dana ratnog 

iskustva! 

Cio Springerov opis povlačenja, ali i mučeničkog povratka jednim od križnih putova, 

historijski je izuzetno važan, kako po točnoj kronologiji, pisanoj po metodi dnevnika: 

nadnevak, mjesto, opis područja, vremenske prilike, dogañaj; ali još više po izvanrednim 

prikazima općeg ozračja u tim zaista teškim trenucima. Osim toga i literarna se dimenzija 

ove knjige može usporediti s knjigama najboljih pisaca. Meñutim, premda opisuje strahote 

rata, u kojemu sve izgleda crno-bijelo, ili pak krležijanski sivo, Springer roemarkovski u 

tome košmaru vidi sve dugine boje. 

U knjizi nema ni traga politikantstvu i ideologijama. Nema ni generalizacija u smislu: «mi 

smo svi dobri, a oni su svi loši». Za Springera je to okrutni rat, ali na obadvije su strane 

ljudi, pojedinci. Tako on, prigodom jednog silovitog juriša partizana, žali te jadne ljude, koje 

njihovi zapovjednici nepotrebno tjeraju pod ubilačke salve njegovih topova, da bi nakon 

prekida juriša on obustavio paljbu i gledajući njihove bolničare kako skupljaju mrtve i 

ranjene, bio tužan što i partizani ne poštuju pravila o prekidu vatre. 

Istina, ponekad se kritički osvrće na ustašku vojsku. No, treba imati u vidu da u svim 

vojskama svijeta postoji izvjesno suparništvo, pa čak i netrpeljivost izmeñu pojedinih 

rodova vojske, a posebno je to izraženo u odnosima izmeñu regularne vojske i nekakve 

paralelno ustrojene. Njemački Wehrmacht i SS-trupe, nipošto se nisu voljeli. Te kritičke 

osvrte su mu prigovorili neki od «jednosmjernih» starih branitelja NDH. Komunistička je 

propaganda bila vrlo slojevita, ali treba uzeti u obzir da pojam ustaša nipošto nije 

jednoznačan. Ustaše su i civili, članovi pokreta, Ustaška nadzorna služba, ustaško 

oružništvo, ali i pripadnici najrazličitijih postrojba Ustaške vojnice: od vrlo borbene Crne 

legije, sve do Željezničke vojnice, koja je imala posebno zapovjedništvo i bila zadužena

IX 

isključivo za obranu željezničkog prometa, pa uopće nije sudjelovala u nikakvim 

napadačkim akcijama. 

Većina ljudi to nije znala, a to nije znao ni mladi Zvonko. Važno je napomenuti da je u 

različitim regijama NDH odnos prema Ustaškoj vojnici bio vrlo različit. Dokje u nekim 

dijelovima Bosne, Hercegovine i Like, na ustaške postrojbe narod gledao s velikim 

poštovanjem, u sjevernim krajevima, a posebno u Osijeku i Zagrebu, nisu voljeli ustaše. 

Tamo oni nisu morali braniti narod od partizana i četnika, nego su samo paradirali, 

pokazujući da su vlast, što ni jedan narod ne voli. 

U literaturi ima malo podataka o povlačenju hrvatske vojske i civila, pa Springerova knjiga 

predstavlja veliko popunjavanje te praznine. O strahotama povratka zarobljenika 

neusporedivo je višepodataka, ali Springerov temeljit opis predstavlja nezaobilazan 

prikaz, iz kojega možemo jasno shvatiti cio, unaprijed smišljeni sustav zločina. 

Na kraju još jednom treba naglasiti, da je pored izrazite literarne vrijednosti i vrlo 

zanimljivog izlaganja sadržaja, knjiga Zvonke Springera Moj križni put još i kapitalno djelo, 

vjerodostojan dokument za hrvatsku historiografiju, ali, premda predstavlja samo mali 

vremenski i prostorni isječak hrvatske povijesti, ona je i kapitalno djelo poimanja bleiburške 

tragedije hrvatskog naroda. koju bi trebao pročitati svaki onaj čovjek koji nastoji shvatiti 

dogañanja u onom vremenu, svi političari, a posebno oni koji misle da su antifašisti, jer 

samo se poštenim prihvaćanjem povijesnih istina može shvatiti tko se boriona pravoj, a 

tko na krivoj strani. 

Naravno da će uvijek biti onih koji jedino stranu pobjednika smatraju «pravom stranom». 

Nažalost, mi danas, u slobodnoj Hrvatskoj, ustanak protiv vlastite države slavimo kao 

državni praznik, a Titov se luciferski duh, s najljepšeg zagrebačkog trga zlobno ceri 

preživjelim braniteljima NDH i potomcima svojih žrtava. To što je on nakon deset godina 

prestao biti zao Lucifer, ne poništava sve ono zlo koje je učinio.Zaista je krajnje vrijeme da 

našu povijest konačno napišu pošteni povjesničari! Stvarni duh Bleiburga, u cijeloj svojoj 

tragičnoj širini i dubini, zasnovan na historijski temeljenim činjenicama, a osloboñen svih 

ideologija, još čeka svoga autora. 

Premda u naslovu naglašen kao osoban, knjiga Moj križni put izvanredan je prilog jednim 

takvom prikazu duha Bleiburga. Po svojoj tematici, ali i po scenarističkom načinu prikaza, 

ova knjiga vapi za filmskom ekranizacijom. 

+ + + + + +

1 

01. 

UVOD U ŽIVOT MLADIĆA 

Od roñenja do početka 1945. 

Roñen sam u Osijeku u godini tisućljeća hrvatskoga kraljevstva. Te su godine 

posadili u Garnizonskom parku mladu lipu s natpisom u spomen prvog 

hrvatskog kralja Tomislava okrunjenog godine 925. Ja sam dobio ime po 

kralju Zvonimiru na krštenju u crkvi Sv. Petra i Pavla u Osijeku, ali tada nisam 

bio svjestan svoga hrvatstva. Moj je otac bio odvjetnik i gorljivi zastupnik ideja 

Ante Starčevića tamo još iz svojih studentskih dana. S ponosom je pričao 

kako je sudjelovao pri spaljivanju mañarskih zastava i odlaska omraženog 

bana Khuena Hédervárya. Otac je roñen 1893. u Osijeku u učiteljskoj obitelji 

porijeklom iz Češke kako po majci roñene Zaboj Mařik tako i po ocu takoñer 

češkoga porijekla unatoč ponjemčenom prezimenu. Djed ðuro je umro dok je 

moj otac bio još dječak. Baka Darinka se ubrzo po smrti supruga ðure, udala 

za uvaženog osječkog poštanskog činovnika. Bake se još sjećam kao krupne 

osobe koja se nije mogla sama više kretati, jer je uvijek sjedila u jednoj 

pozamašnoj zelenoj fotelji. 

Moj je otac Zlatko imao vrlo teško djetinjstvo. Odrastao je u sirotištu nakon što 

mu se majka preudala. Nikola se nije mogao sprijateljiti s poočimom, pa je 

napustio svoje dvije sestre i brata. Nakon što je dovršio gimnaziju u Osijeku, 

otac, zbog pogrešnog položaja srca, nije morao sudjelovati kao vojnik u 

Prvom svjetskom ratu. Ja ga se ne sjećam kao srčanog bolesnika već kao 

snažnog i krupnog čovjeka. Znao se brzo razbjesniti te učiniti se grubim i 

osornim prema drugima ali je ustvari bio osjećajan i dobričina. Pred početak 

Drugog svjetskog rata otac je imao oko 125 kg a obim mu je prsnog koša bio 

sigurno dvaput veći od onoga u njegova odraslog sina. Bio je pasionirani 

veslač u tadašnjem klubu “Neptun” s klupskim domom oko 1 km uzvodno od 

gornje-dravske kompe tj. pumpne stanice. U ljeto se cijela obitelj smjestila u 

očev široki skif, čamac kojega je on sam veslao uzvodno sve tamo do jednog 

od onih pješčanih sprudova kod ušća rijeke Karašice. Tamo smo često 

provodili nedjeljne izlete uz dobru okrepu što je priredila majka za nas, te 

našega psa doberman pasmine. 

Majčina je obitelj bila tipično austrijsko-mañarskog porijekla. Djed je bio 

veleposjednik i bavio se poljoprivredom sve dok nije zakupio ribnjake grofa 

Pejačevića kod Našičke Breznice negdje nakon 1. svj. rata. Na tim sam 

ribnjacima proveo mnoge vrlo sretne i vesele mjesece svoga djetinjstva 

unatoč nekih neugodnih doživljaja kao npr. kada sam propao kroz led na 

jednom ribnjaku-zimovalištu. Srećom me je ribar na vrijeme spasio i izvukao 

na suho, te, umotavši me u svoju krznenu kabanicu, otrčao do uprave. Tamo 

su me pored vatre u kaminu grijali sve dok se nisam osvijestio čudeći se što 

mi se to dogodilo. Djed i baka su govorili njemački i mañarski tako da sam se 

s njima isključivo sporazumijevao na njemačkom. Imali su četiri kćeri i 

najmlañeg sina s kojim me je vezalo iskreno prijateljstvo. To je počelo u doba

2 

kada je ujak preuzeo upravu ribnjačarstva te je stanovao na obližnjoj pustari 

“Lila”. 

Mi smo prvo stanovali u Ulici kralja Aleksandra br.4 na trećem katu, ali jedva 

da se čega sjećam iz toga vremena. Bio sam vrlo boležljivo dijete i patio od 

bronhijalne astme sve do prvog razreda osnovne škole. Došavši u prvi razred 

učitelju Kneževiću 1931. doživiosam svoj prvi ozbiljan neuspjeh odnosno 

dramatično iskustvo. Učitelj me je temeljito izgrdio pred cijelim razredom i 

poslao kući s napomenom ocu, da ja uopće ne znam govoriti srpski. Mom se 

je ocu smrklo pred očima kada je saznao, da ja ponajviše govorim njemački a 

da jedva “natucam” hrvatski - a da ne spominjem srpski. Odmah je bila 

otpuštena “kinderfrajla” koja me je njegovala govoreći sa mnom samo 

njemački. Takav je tada bio običaj u grañanskim obiteljima Osijeka pored već 

pučkoga “esekeriša” što ga je svatko razumio. Ubrzo sam ipak progovorio 

hrvatski, ali nije dugo trajalo do slijedećeg traumatskog dogañaja. 

U četvrtom sam razredu osnovne škole u Jegerovoj ulici imao već nekoliko 

prijatelja. Moj je otac postao uvažena osoba i to kao predsjednik Zajednice 

roditelja i škole. Nakon 9. listopada 1934., kada je ubijen kralj Aleksandar, 

prikazivali su u kinu Urania film o tom atentatu. Jasno, sve škole su išle 

gledati taj film pa tako i moj razred. Nekoliko dana kasnije ušao je u razred 

direktor Leka te me je s učiteljem Kneževićem pred cijelim razredom grdio i 

prijeteći vikao, da sam ja državni neprijatelj i koješta drugo. Prestrašen i 

ucviljen, zbog svog navodnog nedoličnog ponašanja, nisam uopće shvatio o 

čemu je riječ. Vratio sam se kući i ispričao ocu što mi se dogodilo. Kada je 

pročitao direktorovu strogu opomenu otac je postao toliko gnjevan da je 

odjurio u školu ravno do direktora Leke. Što li su njih dvojica i kako 

razgovarali mogu si samo zamisliti, jer je otac prijetio podnošenjem tužbe 

sudu zbog zlostavljanja maloljetnika i to još k tome bez odreñenoga razloga. 

O čemu je zapravo bilo riječi u mom slučaju Ja sam toga inkriminiranoga 

dana bio bolestan, te nisam bio u školi kada je 4c razred išao na predstavu u 

kino Urania. Netko me je ipak temeljito otkucao, jer je za vrijeme te predstave 

bilo fućkanja i glasnih primjedaba na račun ubijenoga kralja. I tako sam 

sasvim slučajno izbjegao sudbini političkog okrivljenika za vrijeme diktature u 

Kraljevini Jugoslaviji. 

U srednju sam školu pošao upisom u školskoj godini 1935./36. i postao 

najmlañi učenik 1c razreda. Sve do konca školovanja u 1. Muškoj realnoj 

gimnaziji u Osijeku bio sam uvijek u “c” razredima osim zadnje godine tj. pred 

veliku maturu u 1943. godini. U meñuvremenu smo se preselili iz 

Aleksandrove ulice na treći kat netom dovršene lijepe zgrade na 

Preradovićevom šetalištu br. 6. Pošavši u drugi razred Realke, i to tek nakon 

što sam se jedva prilagodio na udobnije stanovanje, roditelji su kupili kuću u 

Krežminoj ulici br. 5. U našoj smo se kući mogli nastaniti tek nakon što je inž. 

Dlouhi dovršio mnoge preinake po majčinim navodima, negdje u jesen 1936. 

Kuća je bila prostrana te sva obrasla bršljanom a ispred nje su prema ulici bili 

zasañeni lijepi borovi. Iza kuće je bio manji vrt čiji je visoki drveni plot u 

začelju graničio prema športskom igralištu bivše Sokolane. Iz kuhinje na 

začelju kuće se silazilo u vrt gdje je bilo nekoliko voćnih stabala te velika 

trešnja “hruštača”. Tamo je bio oveći zidani kokošinjac ograñen žičanom

3 

ogradom, a sasvim u dnu dvorišta iza kokošinjca bilo je poveliko zidano 

smetlište. Smeće se odvozilo jednom mjesečno, no smetlište je pružalo 

izvrsnu mogućnost da se gleda što se dogaña u Sokolani - jasno besplatno. 

Kasnije sam ja koristio tu povišenu platformu na smetlištu da se popnem, 

odnosno siñem, na športsko igralište. Tamo sam, naime, trenirao laku atletiku 

u klubu “ZRINSKI” još od jeseni 1940. 

U našoj sam kući u Krežminoj ulici br.5. proživio svoje najljepše godine 

djetinjstva tj. prijelaznu dob mladića. Imao sam svoju sobu na 1. katu s 

prostranim balkonom sa željeznom ogradom te s pogledom na ulicu. Ulica je 

imala dva drvoreda od japanskih trešanja pored tada već asfaltirane ceste i 

širokih pješačkih staza uz kuće. Na našoj su strani bile samostojeće kuće tj. 

vile, a na sjevernom kraju ulice bio je Dom zdravlja. Kuće su na drugoj, 

zapadnoj, strani ulice bile dvokatnice s povišenim prizemljem sazidane jedna 

uz drugu. U Dom zdravlja smo redovito išli na školsku zdravstvenu kontrolu 

gdje je šef bio Dr. Milan Bedenić. On je držao nastavu u višim razredima 

gimnazije a predavanja su bila vrlo zanimljiva za nas mladiće. Predavao je 

pod naslovom “Duševna higijena” a što bi se danas moglo opisati kao 

seksualni odgoj. Njegova je supruga Dr. Licika Bedenić bila poznati dječji 

liječnik u Osijeku pa je kao takova postala naš kućni liječnik, te je mene liječila 

kroz dugi niz godina. Ja sam bio vrlo boležljiv, a patio sam ponajviše od teških 

angina i to ponajčešće zimi. Tako sam znao izostajati iz škole po nekoliko 

tjedana što je još više potenciralo moju nesamostalnost i nesposobnosti u 

gimnastici ili u manjim fizičkim obračunima s kolegama. 

Za 12. roñendan poklonjen mi je prvi bicikl crni “Wanderer Waffenrad” s kojim 

sam poduzimao mnogo nestašluka. U mraku smo se vozili po putu podno 

klupa u Klasijama pa iznenada uključili prema gore uperene reflektore 

osvijetlivšiparove u intimnom zagrljaju. Nedjeljom smo vozili po «bentu» s 

onu strane Drave smetajući ili bolje reći gledajući što to rade odrasli 

(uglavnom vojnici sa svojim curama) u mekanoj travi uz nasip. U školskoj 

godini 1938./39. polazio sam 4c razred na kraju kojega smo morali polagati 

malu maturu. Moje ocjene nisu baš bile blistave, pogotovo iz hrvatskog jezika 

kod novog nastavnika prof. Grge Tomljenovića. U dopunjavanju moga znanja 

iz kongruencije pružila mi je pomoć studentica Belice Šmukler, čija je obitelj 

bila naš susjed na br.7. Malu sam maturu uspješno položio nakon dosta 

uzbuñenja i strahovanja. Bio sam najmlañi na maturi pa sam takav prešao u 

više razrede Realke. 

Naš je novi 5c razred bio smješten u kemijskom kabinetu gimnazijske zgrade 

s pogledom na livadu s barutanom i uzvisinu drveća od Klasija. Svakoga jutra, 

moj je otac prije uredovanja ili odlaska na sud, išao šetati s našom crnom 

dobermanom Peggy. Kroz prozore našega razreda moglo se vidjeti našeg psa 

kako juri po livadama ispred Klasije za vranama i oko tamošnje barutane. 

Tata je Pegicu pokušavao katkada iz svih svojih petih žila vikanjem ili 

zviždanjem dozvati k sebi. To mu nije uvijek uspijevalo, pa je mama morala ići 

u potragu za Pegicom, nakon što je tata odustao i žureći se morao vratiti kući 

u svoju pisarnu. Moji su kolege bili ushićeni Pegičinim jurenjem po livadama 

ispred Klasija pa sam ja tako i dobio svoj nadimak “Pegi” za kojega su znali 

samo moji školski prijatelji. To nije bio jedini moj nadimak, jer sam dobio još

4 

jedan, manje mi drag, nadimak od profesora Velizara Sofića (iz matematike i 

filozofije). Sofić mi je nadjenuo nadimak “Sajgling”, a što je po “esekerišu” 

značilo dojenče i sve zbog toga što sam bio najmlañi u razredu. 

Svi su se učenici rimo-katoličke vjeroispovijesti skupljali pred školom svake 

nedjelje u 9 sati. Potom smo, a nakon kontrole razrednika, krenuli na misu 

koja se je služila u crkvi sv. Mihovila u Tvrñi. Tamo sam upoznao udrugu 

“Križara” koja se je sastajala u prostorijama u zgradi župnoga ureda. Ta je 

omladinska organizacija bila izrazito prohrvatski orijentirana pogotovo nakon 

proglašenja autonomije Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. Moj me je 

podalji bratić uveo tamo, ali se ja nisam dobro osjećao u tom krugu od samih 

starijih ljudi, jer sam bio opet najmlañi. Nekako je u isto vrijeme isusovac pater 

Krist počeo okupljati učenike viših razreda srednjih škola u Marijinu 

kongregaciju. 

Taj je gorljivi isusovac znao izvrsno usmjeravati i voditi mladiće u raznim 

aktivnostima odgovarajući njihovoj dobi i zanimanju. Kapelica je bila u 

Beogradskoj ulici u prizemlju zgrade koja je pripadala isusovcima. Sve su 

prostorije u prizemlju kao i one u podrumu bile korištene u razne svrhe kao 

npr. za razne društvene igre, čitaonicu, šah, stolni tenis i biljar itd. U najvećoj 

su se sobi povišenog prizemlja održavali tjedni sastanci Kongregacije pri 

čemu se je naročito vodilo računa o dobi članova. U toj sam Kongregaciji 

proveo više godina viših razreda Realne gimnazije vršeći razne odgovorne 

funkcije. Više sam godina bio agilni tajnik Kongregacije, a pored toga 

sudjelovao sam u više amaterskih kazališnih predstava. Predstavljali smo u 

selima bliže osječke okolice, u velikoj dvorani pored sakristije Kapucinske 

crkve, a nastupili smo tri puta u Hrvatskom kazalištu s Moserovim 

“Bibliotekarom”. U toj sam komediji igrao glavnu ulogu koju je moj otac kasnije 

komentirao ovako: “Nisam mislio da imam tako blesavog sina!” 

Jednog poslijepodneva početkom rujna 1939. vraćao sam se u Desatičinoj 

ulici tamo sreo majku zabrinutog lica. S očnim kapcima otečenim kao da je 

plakala priopćila mi je da je započeo rat, te da će mi tata više moći objasniti 

kod kuće. Ja sam posjetio svoga bratića Vladu Fišera, čiji je otac bio odvjetnik 

s kućom u Desatičinoj ulici, čiji se veliki vrt prostirao sve tamo do voćnjaka i 

vinograda kapucina. U tom smo se vrtu često igrali, te sagradili malu brvnaru 

koja nam je služila kao utvrda protiv napada “neprijatelja” iz susjedstva. Bilo je 

to ono lijepo dječačko doba kada se pokušavalo oponašati “Junake Pavlove 

ulice”, Winetoua & Old Shutterhanda i dr. Nešto kasnije, 27. ožujka 1941. u 

Beogradu su jugoslavenski časnici izveli dvorski puč i zbacili vladu Cvetković- 

Maček. To je bio povod za napad Hitlera na Kraljevinu Jugoslaviju. 

Nekoliko dana nakon puča dobio sam poziv da se javim u Gradsko 

poglavarstvo sa svojim biciklom. Tamo mi je naloženo da raznosim razne 

pozive u svezi s proglašenom općom mobilizacijom. Nakon tri dana 

raznošenja raznih poziva, ponekad čak i u nepoznate dijelove grada, dočekao 

me je kod kuće poziv da sutradan predam svoj bicikl u Poglavarstvo. Bio sam 

jako ogorčen, a tata me je pokušavao umiriti da ja moram predati svoj bicikl 

kao i mnogi drugi. O svačemu sam te noći razmišljao i sebi zamišljao kako bih 

“prevario” Poglavarstvo, ali nije koristilo pa sam sutradan teška srca odvezao

5 

bicikl u Tvrñu. Tamo sam ga ostavio kod oveće hrpe s drugim bicikla. Tko li će 

se voziti na mome biciklu - bila je misao koja me je najviše mučila. Odlučio 

sam u svom bijesu ne ići odmah u školu i tako sam prvi puta išao “čirike”. 

Sjedio sam na zaklonjenoj klupi u Garnizonskom parku dovoljno dugo dok 

nisam bio siguran, da je prošao školski sat s pismenom zadaćom iz 

francuskog jezika. Nisam volio profesora Tomića koji je došao u Osijek iz 

Beograda, a nije pokazivao previše razumijevanja za mene. Vratio sam se u 

školu gdje je pismena zadaća bila završena no pričalo se, da nećemo dobiti 

ocjene zbog skorog početka rata Njemačke protiv Jugoslavije. I stvarno, 

Tomić se više nije pojavio na Realci, jer su u rano jutro 6. travnja 1941. 

Nijemci izvršili žestoko bombardiranje Beograda i tako je svjetski rat započeo 

u Jugoslaviji. 

U četvrtak 10. travnja rano prije podne začuo sam priličnu buku pa sam pošao 

na balkon i spazio da glavnom cestom prolazi silna vojna kolona u smjeru 

Donjeg grada. Izjurio sam iz kuće i trčeći preko novoga parka ubrzo stigao do 

glavne ceste gdje se već okupila velika masa ljudi. Svi su mahali svim i 

svačim te vikali “Heil” iz petih žila držeći ispruženu desnu ruku u znak 

pozdrava. Prolazile su njemačke motorizirane jedinice u punoj ratnoj opremi - 

do sada nisam vidio takovu silinu što me se je jako dojmilo. To je bila, dakle, 

ta pobjednička vojska dok od jugoslavenske vojske zapravo nisam mnogo ni 

vidio. Gledaoci su dobacivali vojnicima na njihovim vozilima ili im dodavali 

cvijeće, piće, hranu ili slatkiše. Uskoro je prestao mimohod njemačkih 

jedinica, pa sam obratio više pažnje na prisutne gledatelje. Opazio sam da 

većina njih nosi crvenu traku sa crnim kukastim križem na bijelom okruglom 

polju na desnoj nadlaktici. Aha, odjednom su svi postali pristaše Nijemaca - 

naši “Esekeri” tj. Osječani. 

Vratio sam se kući pomalo smušen time što sam vidio pa sam odlučio i sebi 

napraviti traku s kukastim križem. Zašto To ne mogu niti danas objasniti, ali 

pretpostavljam da me je zahvatilo neko ludilo opće psihoze koju sam netom 

doživio. Napredovao sam u ostvarenju svoje zamisli: boja trake i kroj je bio 

gotov, a olovkom sam već nacrtao kukasti križ, kada iznenada u sobu uñe moj 

bratić Vlado. Spazivši što imam pred sobom bijesno je dreknuo na mene: 

“Jesi li ti pri zdravoj pameti Znaš li ti čiji je to znak” Istoga mi je časa sinulo 

kakovu sam to glupost naumio učiniti te sam pred njim razderao vrlo 

posramljen svoje, još nedovršeno, “remek-djelo”. Taj dogañaj nisam mogao 

zaboraviti i uvijek sam ga se duboko stidio. Vladin je otac bio oficir u 

jugoslavenskoj vojsci pa je bio otpušten iz zarobljeništva i vraćen u Hrvatsku. 

Kada je nakon nekoliko tjedana stigao u Zagreb uhitili su ga dan dva kasnije i 

strijeljali u Maksimiru kao taoca za odmazdu zbog napada na ophodnju 

Ustaša ili Nijemaca. Vlado je tako postao siroče, jer mu je majka tek nedavno 

umrla, a malo zatim i djed s kojim je živio. Godinu dana kasnije, a uz pomoć i 

zalaganje patera Krista, Vlado je uspio potajno otputovati u Sušak i od tamo 

se prebaciti na talijansku stranu u Rijeku (tada Fiume). Tada sam izgubio 

svaki trag svoga bratića sve dok se Vlado nije vratio iz Švicarske u jesen 

1945. kao uvjereni SKOJ-evac. U kritično vrijeme nakon 1941. ostao sam bez 

jedinog pravog prijatelja u kojega sam uvijek imao potpuno povjerenje iako 

me je Vlado uvijek zafrkavao, da sam mlañi (!) od njega iako samo za godinu i 

pol.

6 

Vratili smo se u školu negdje koncem travnja no zbor se nastavnika prilično 

izmijenio. Nije bilo govora da se nastavi s normalnom nastavom jer su nas 

vijesti i dogañaji stalno iznenañivali. Sjećam se priličnog uzbuñenja kada su 

Talijani htjeli poslati svoga princa od Spoleta za novog hrvatskog kralja. 

Koncem školske godine, negdje u lipnju 1941., već se primjećivalo djelovanje 

nove vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) a koja je bila proglašena 10. 

travnja 1941. Više nije bilo govora da bismo išli na godišnji odmor kako smo 

to prije činili svakoga ljeta. U našem su razredu manjkali neke kolege za koje 

smo znali da su Židovi. Na Realci je odmah ustanovljena nova organizacija 

“Ustaška mladež” i svaki je učenik bio pozvan njenim članom. Od nas se u 

višim razredima tražilo da pristupimo polu-vojničkoj “Ustaškoj ñačkoj satniji” ili 

da poñemo na radnu akciju. Tata je za mene odlučio da poñem s radnom 

brigadom iako nije znao gdje ćemo i što raditi. 

Ja sam krenuo s kolodvora Podravske željeznice u grupi od oko tridesetak 

mladića s nepoznatim ciljem. Smjestili su nas u školskoj zgradi u Voćinu gdje 

smo noćili na slami a jeli u dvorištu pod strehom što iz, na brzinu stvorene, 

kuhinje u šupi. Ustajali smo u 6, a u 8 sati smo već bili na radilištu. Iz korita 

rječice Voćinke prosijavali smo šljunak preko niza sita i prosijano taličkali na 

hrpe na obali, odakle se taj grañevinski materijal odvozio u nepoznatom 

smjeru. Nikada do tada nisam tako teško radio i živio pod tako jednostavnim 

uvjetima. Nakon više dana rada dogodila mi se nesreća, jer me je dohvatila 

oštrica lopate mog nasuprotnoga lopataša i to ispod samoga nosa. Krvario 

sam kao zaklana svinja sve dok se nije snašao student Žagar koji mi je 

pritisnuo zasječenu nosnu kost na njeno mjesto učvrstivši sve nekim 

flasterom. Žagar je bio odgovoran za zdravstvenu skrb i njemu mogu zahvaliti 

da je od te ozlijede ostala samo brazgotina na dnu nosne kosti. Ja nisam više 

morao što raditi u šljunčari korita Voćinke, ali sam obećao da neću pisati kući 

što mi se dogodilo. 

Žagar se pobrinuo da mogu raditi samo lagani posao pa sam u drugoj polovici 

boravka preuzeo dužnost dobavljača. Ustajao sam se svakoga dana u 3 sata 

pred zoru kada je po mene dolazio seljak s jednoprežnim kolima. Vozili smo 

oko jedan sat izvan Voćina a negdje na kraju nekog sela konj je sam od sebe 

stao. Nas je obojicu iz drijemeža probudilo kad je konj stao, a seljak je 

okrenuo kola pa smo se počeli vraćati prema Voćinu. Usput smo često stajali 

skupljajući mlijeko u dvije kante na kolima, tovarili razno povrće i voće a koje 

sam dan ranije naručio prema uputama kuharice. Oko 6 sati smo bili opet 

pred školom, utovareno prenijeli u kuhinju, a ja sam nakon toga bio slobodan 

ostatak dana. Svratio sam do šupe gdje smo svi zajedno jeli što nam je 

pripremila kuharica. 

Često sam sa Žagarom odlazio na stari Vočin grad, gdje smo vodili duge i 

zanimljive razgovore. On je bio talentirani amater hipnotizer pa je tako 

pokušavao i mene hipnotizirati ali mu to nije uspijevalo. Na moj nagovor 

pokušao je masovnu hipnozu kada su svi bili na okupu kod jela, što je 

izazvalo veliko iznenañenje i bure smijeha. Na kraju dvomjesečnog rada, 

neprospavane zadnje noći u Vučinu, uz mnogo “hipnotičkih seansi” završila je 

moja prva dobrovoljna radna akcija. Vratili smo se vlakom u Osijek te sam se

7 

onako preumoran prežderao maminom hranom, koju već tako dugo nisam 

okusio. Nakon što sam se okupao konačno sam se mrtav-umoran zavukao u 

svoj udobni i svježe presvučeni krevet. U najdubljem sam bio snu kada mi je 

iznenada strašno pozlilo izbljuvavši onaj fini doručak. Neću nikada zaboraviti 

ogavni okus u ustima i smrad izbljuvanoga - to je bilo jedno od mojih prvih 

neugodnih životnih iskustava. 

Uskoro sam, po povratku iz Voćina, spoznao da je došlo do drugih značajnih 

promjena kako kod kuće tako i izvan nje. Majka je morala nositi žuta traku sa 

židovskom zvijezdom kad god je odlazila na trg ili u dućan. Otac mi je 

objasnio novi zakon kojim se je zahtijevala registracija svih Židova. Ja do tada 

nisam znao da je mama Židovka jer je uvijek išla s nama u crkvu te bila 

vjenčana u katoličkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Osijeku. Tata mi je prikupljao 

dokumente svoje familije unatrag 4 koljena, kako bi mogao dokazati da je 

arijskog porijekla. To baš nije bilo tako jednostavno s obzirom da su svi očevi 

preci potjecali iz Češke. Negdje koncem 1941. ocu je uspjeloskupiti sve 

podatke i tako dokazati da je “čistog” arijskog porijekla. Od tada mama nije 

više morala nositi, tu vrlo neugodnu, žutu traku, ali su svi zlonamjerni susjedi 

sada znali da moji roditelji žive u tzv. mješovitom braku. Mamini su se roditelji 

već preselili u Zagreb u nadi da će tamo imati bolje mogućnosti i sigurnosti da 

prežive nacističke progone. Saznao sam isto da su svi majčini dalji roñaci i 

prijatelji ili odvedeni u nepoznato ili nestali netragom. Iz Osijeka su praktički 

nestali svi židovski trgovci, zanatlije i intelektualci pa tako i naši susjedi 

Šmuklerovi. 

U jesen školske godine 1941./42. upisao sam se u 7b razred i s iznenañenjem 

ustanovio, da više kolega iz nižeg, 6c razreda, nisu nastavili školovanje. Svi 

su kolege židovske vjere nestali pa i neki od kolega pravoslavaca. U razredu 

je bilo nekoliko kolega, koji su bili u “ñačkoj satniji” preko ljeta. Neki od njih su 

opisivali i hvalili se izvršenim zadacima te polu-vojničke jedinice. Osobito su 

se isticala dvojica - Stjepan Ilakovac zvan Ile i Paul Weber. Paul se je pravio 

važnim pokazujući revolver kojega je čak nosio u školu kao član UNS-a 

(Ustaška nadzorna služba). Oni su nam pričali o hapšenjima Židova, Srba i 

drugih sumnjivaca, te da su provodili “osuñene” u logore negdje u Lici no 

pretpostavljam da nisu sami sudjelovali u likvidaciji tih političkih “zločinaca”. 

Brzo sam shvatio važnost tatine odluke kada me je poslao na radnu akciju ne 

želeći da ja budem suočen ili uvučen u bilo kakovu nezakonitu ili nehumanu 

djelatnost. 

Tijekom školske godine 1941./42. se nastava u 7b razredu donekle 

stabilizirala nakon što je došlo do promjene meñu nastavnicima. Novi je 

direktor Muške realne gimnazije postao svećenik Jakob Šeb, koji nam je 

predavao vjeronauk kroz više godina, što sigurno nitko nije očekivao. Ja sam 

nastavio svirati harmoniku ili gitaru u našoj grupi koju smo nazvali “Snjeguljica 

i 7 patuljaka”. Svaki od nas osmorice je svirao više instrumenata, a “kapo” 

nam je bio Zdenko Kljunić, sin suca i moj susjed. Slavko Vaniček, sin 

poznatog osječkog slastičara, bio je glavni ugovarač i nabavljač opreme i 

instrumenata. Svirali smo ponajviše u plesnoj školi “Topalović” u Hrvatskom 

domu te na mnogim drugim priredbama. Jasno, smjelo se svirati samo plesnu 

glazbu koja nije anglosaksonskog porijekla kao na pr. tango, valcer, slow fox i

8 

foxtrot, dok je English-valcer bio na granici dozvoljenog plesnog ritma. Ja sam 

dobio novu HOHNER harmoniku s 120 basova i više registara, ali sam na njoj 

svirao na većim priredbama gdje se moglo dopremiti i ostaviti naše 

instrumente. Kada smo svirali izvan grada ,u prigradskim selima, ponajčešće 

u manjem sastavu, svirao bih na svojoj manjoj Hohnerici, jer je bila lakša za 

transportiranje. Moja harmonika imala je samo 60 basova i bez registra te je 

preživjela rat. Prodao sam je tek kada smo trebali novaca u našem mladom 

braku sklopljenom u 1951. Ja tada nisam više niti htio svirati harmoniku, a i 

vezala me za tužne uspomene. 

Nakon moje prve dobrovoljne radne akcije, čini se da se moje zdravstveno 

stanje popravilo, pa tako nisam više izostajao iz škole po nekoliko tjedana 

zimi. Ne znam da li je to bio prijelaz iz puberteta u dob mladića ili je novi 

Bayerov lijek “Prontosil” protiv angine odigrao presudnu ulogu u mom 

zdravlju. Tako sam završio 7b razred s relativno dobrim uspjehom u krugu 

kolega čiji se sastav dosta izmijenio. Stvorena su dva sedma razreda od 

prvotnih četiri, jer više kolega iz nižih razreda nije nastavilo školovanje. To su 

bili ponajviše oni židovskog porijekla ili Srbi, čiji su roditelji napustili NDH 

1941. Sasvim sam normalno upisao 8b razred u školskoj godini 1942./43., no 

životne su okolnosti postajale sve teže zbog dugog trajanja ratnih uvjeta. Nas 

je maturante naročito morila činjenica da ćemo po završetku školovanja i 

mature sigurno biti pozvani u vojsku i kad-tad doći na frontu. Sve su se kolege 

s navršenih 18 godina odazvali pozivu zapovjedništvaHrvatskog 

domobranstva u Tvrñi te već bili na stavnji. Ja sam imao sreću jer sam bio 

najmlañi meñu kolegama no znao sam da niti mene neće mimoići taj čas. 

U jesen 1942. došli su partizani na pustaru “LILA” i odnijeli od tamo mnogo 

prehrambenih i korisnih stvari, a meñu inim i svu lovačku opremu s više 

pušaka koje su pripadale mom ujaku Pišti. Pišta, zapravo Stjepan, uspio se je 

nekako izvući da ga ne odvedu partizani, ali je ubrzo nakon tog dogañaja 

morao napustiti ribnjačarstvo kod Našičke Breznice. To mu je bilo savjetovano 

iz više razloga ,ali ponajviše zbog njegovog židovskog porijekla. Prilikom 

ujakovog odlaska vidio sam ga samo na čas posljednji put, a nakon toga je 

otišao roditeljima u Zagreb. Kada je Himmler došao u Zagreb, u svibnju 1943., 

ujak je bio odveden zajedno s roditeljima u većoj grupi Židovas nepoznatim 

ciljem. Nitko se, iz te grupe Židova uhapšenih u Zagrebu u svibnju 1943., nije 

vratio iz nacističkih koncentracionih logora. Da je Pišta možda otišao s 

partizanima tko zna - postojala bi mogućnost da preživi rat, ali tko unaprijed 

može znati putove sudbine 

U kasnu jesen 1942. govorilo se je o više prepada partizana te o postavljanju 

mina na željezničkim prugama. Zato su nas učenike podijelili u dnevne 

kontrolne ophodnje uz pruge a koje su kretale podalje od osječke željezničke 

stanice. Jedna je ophodnja trajala dva sata, a išlo se jedan sat u jednom 

smjeru, a potom se vraćalo natrag do polazišta. U ophodnjama su sudjelovale 

grupe od po dva učenika viših razreda, a svaka je grupa bile vožena sa 

motornom «drezinom» do svoje polazne točke ovisno o udaljenosti od 

Glavnog kolodvora. Na dužnost smo se morali javljati sat ranije od 

predviñenog polaska na ophodnju, te smo ubijali vrijeme čekajući u 

kolodvorskoj čekaonici dok na nas doñe red. To čekanje je bilo neudobno i

9 

uznemiravajuće pa smo si kratili vrijeme igranjem šaha kao jednom od 

mogućih razbibriga. Koračanje s praga na prag nijetako jednostavno, osim 

što je i prilično zamorno uz sav potrebni oprez da se ne učini koji pogrešni 

korak. Kako se pri tome ne može igrati šah držeći ploču s figurama, počeli 

smo trenirati igranje šaha na slijepo. Ja sam nastojao biti u grupi skolegom iz 

šahovskog kluba gdje smo otprije naučili više osnovnih otvaranja u igri. 

Monotono hodanje s praga na prag stimuliralo je naše moždane vijuge, koje i 

onako nisu imale drugoga posla osim potrebnog opreza kod hodanja po 

pragovima. Da je bila negdje ukopana kakova mina sigurno ne bi imali 

vremena to javiti, jer se je «drezina» već provezla tim dijelom prije naše 

ophodnje. Srećom nitko od nas nije stradao u tim ophodnjama, koje su se 

produžile skoro do zime kada je pao snijeg. 

U proljeće 1943. tražila je njemačka vojska da se isprazni velika zgrada 

Muške realne gimnazije kako bi je koristili za svoj novi kvartir. Tako su naša 

dva maturalna razreda bila smještena zajedno u poveću prostoriju Učiteljske 

škole u Donjem gradu. Srećom je bilo samo nekoliko tjedana dokraja 

nastave, što smo mi iz Gornjeg grada ili Tvrñe jedva dočekali da možemo 

prestati s vožnjama u Donji grad tramvajem. Vožnja je trajala više od 25 

minuta, a to nije bilo ugodno za nas navikle ustajati kasnije u jutro. Pismeni su 

ispiti za veliku maturu, a potom i usmeni održavani u zgradi pored Glavne 

straže u Tvrñi. Ja sam pripremio dvije teme za pismeni iz hrvatskoga jezika od 

kojih je prva bila o pjesniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Druga je tema bila 

nešto općenitija, a namjeravao sam pisati o karakteristikama genija. Kod 

druge sam se teme koncentrirao na Leonarda da Vincija te Beethovena 

pomalo u svezi s mojim tadašnjim glazbenim shvaćanjem. Ja sam se u sebi 

nadao da ću moći pisati o Kranjčeviću, jer je to bio očev najmiliji pjesnik, a 

profesor hrvatskog jezika Grga Tomljenović, ga je isto vrlo cijenio. Moje su 

ocjene iz svih ostalih relevantnih predmeta bile vrlo dobre ili odlične osim iz 

hrvatskoga jezika, gdje sam imao jedini, solidni dobar - zahvaljujući prijašnjim 

ispitima i slučajnoj spoznaji o interesu Grge za Kranjčevića. 

Početkom srpnja 1943. objavljeni su rezultati pismenog dijela mature. Ja sam 

mogao izabrati temu o Kranjčeviću, te sam se opširno i s uspjehom raspisao o 

toj temi, pa sam na moje veliko veselje dobio vrlo dobru ocjenu iz hrvatske 

zadaće. Ta je ocjena očito ponukala Grgu da mi poboljša moju ukupnu ocjenu 

iz hrvatskoga jezika pa sam na taj način bio osloboñen usmenog dijela ispita 

na maturi. To je pomalo zaprepastilo neke od mojih kolega, koji su imali od 

prije nešto bolji prosjek svojih ocjena nego li ja. Roditelji su nekih bili ustaški 

orijentirani ili su aktivno sudjelovali u novoj izvršnoj vlasti a što nije bio slučaj s 

mojim ocem. Je li to možda nešto doprinijelo pri Grginoj ocjeni - ne znam, ali 

je sigurno da je Grga bio u srcu dobar Hrvat koji nije simpatizirao politiku 

ustaške vlasti. Znao sam da respektira moga oca kao dugogodišnjeg 

predsjednika "Zajednice škole i porodice", gdje je moj otac često dolazio u 

sukob s direktorom Šebom. Tako su naša dva razreda maturirala primivši 

svjedodžbe o zrelosti koncem srpnja 1943. 

Za nas je to bio iznenadni susret sa životnom stvarnosti i spoznajom što nam 

predstoji u skorijoj budućnosti. Kod osječkog su fotografa Varnai bile u izlogu 

slike svih muških i ženskih maturanata pa tako i nas iz Muške realne

10 

gimnazije u Osijeku u godini 1943. Za to smo se slikanje morali svi skupiti kod 

fotografa da bi bili fotografirani jedan za drugim s prekidima, jer je svaki od 

nas oblačio uvijek jednu te istu košulju s montiranom leptir kravatom i sako od 

fraka. Ni sam ne znam kako to da smo svi jednako dobro izgledali, jer se na 

fotografijama ništa ne primjećuje da je uvijek ista košulja, leptirica i sako. 

Samo je naš razrednik “Šajo” Vučkić fotografiran u svojoj vlastitoj košulji s 

kravatom te u vlastitom crnom odijelu. Tada nisam niti slutio da je Šajo 

potajno surañivao s partizanima i vjerojatno bio član, u NDH zabranjene i 

progonjene, komunističke partije. On mi je pomogao pri ovjerovljenju moje 

maturalne svjedodžbe u jesen 1945., unatoč pokušaja Ilakovca da mi spriječi 

upis na fakultet nakon povratka iz zarobljeništva. 1 

Proslavili smo maturalnu večeru u gostionici pored naše stare gimnazijske 

zgrade no od oko četrdesetak kolega s mature skupilo nas se jedva 

dvadesetak. Večera je bila jednostavna i dobra, vino izvrsno - bio je to poklon 

biskupskog podruma iz ñakova. Svi smo bili prilično dobre volje i vrlo glasni, 

kada smo napustili lokal i krenuli pješke putem ispred perivoja kralja 

Tomislava u glavnu Starčevićevu ulicu (bivšu Aleksandrovu). Umorivši se 

posjedali smo kod prve klupe preko puta Glavne pošte te posjeli na rubni 

kamen uz biciklističku stazu izmeñu tramvajske pruge i drvoreda. Sjedeći tako 

počeli smo glasno psovati i jadikovati zbog upravo stečene zrelosti dobacujući 

razne primjedbe kasnim prolaznicima. Pjevajući ili bolje rečeno rivajućipogrde 

i prostakluke, bilo je sigurno da će se uskoro pojaviti službena osoba da 

ureduje i napravi reda. Na našu sreću naišao je prijazan policajac koji je s 

puno razumijevanja saslušao naše jadikovke, te nas je uputio na vrlo razuman 

način da ne galamimo dok drugi već spavaju. Očito je s nama suosjećao i 

znao kako postupiti s nakresanom svježe sazrelom “topovskom hranom”. 

Pomalo odmoreni pa uz policajčevo usrdno usmjerenje, krenuli smo u centar 

grada u “Grand hotel”, da tamo nastavimo naše glasno davanje oduška sve 

do 2 sata u noći. 

Stigavši u Grand hotel ustanovili smo, da još jedino radi vrtna restauracija i da 

će tamo uskoro početi predstava “Hungaria baleta” u ponoć. Zauzeli smo 

nekoliko stolova i odjednom su se na našim stolovima stvorile boce s vinom i 

soda vode. Ni tada, a niti kasnije nisam saznao tko je platio za ulaznice i piće 

te večeri - jedino se sjećam da sam bio jako žedan pa sam popio nekoliko 

“špricera” na dušak. Kakva je bila predstava Hungarija baleta - ne znam, jer 

se nisam mogao sjetiti niti jednog detalja slijedećeg jutra. Probudio sam se u 

svom krevetu s ogavnim okusom u ustima te glavom teškom kao olovo. 

Jasno, netko me je doveo kući u rane jutarnje sate u prilično alkoholiziranom 

stanju, a tata se nije mogao sjetiti tko me je doveo. Jedina je svjetla točka bila, 

da se nisam opet pobljuvao u krevet, nego preko njegovog ruba na tepih. 

Moja je jadna mama opet morala zbrinuti netom sazrelog sina žaleći ga zbog 

takovih metoda sazrijevanja. Tako su počeli tjedni čekanja na poziv za stavnju 

1 Četiri godine kasnije tj. u ljetu 1945. pojavio se je "Ile" u partizanskoj odori te je bio 

postavljen za Javnog tužitelja na sudu u Osijeku. Paul se je isto vratio u Osijek ovaj puta u 

partizanskoj odori ali je bio uhapšen nakon slučajnog susreta sa Iletom. Ja sam Paula časom 

vidio, kada su ga doveli u zatvor OZNE3 u franjevačkom samostanu u Tvrñi, ali nisam smio s 

njime razgovarati. Nekoliko mjeseci kasnije otac mi je ispričao, da je Paul bio osuñen na smrt 

i da je osuda izvršena.

11 

te kada ćemo biti pozvani na odsluženje vojnog roka točnije odlaska na frontu. 

U kući je bilo vrlo potišteno raspoloženje, te zabrinutost zbog odvedenih 

majčinih roditelja i brata, te mnogih drugih daljih roñaka i poznanika. Od svih 

nestalih ili odvedenih nitko se više nije javio, smo dobili bilo kakve vijesti. 

Vrijeme se je vuklo u beskonačnost, pa sam iskoristio priliku da se bar 

formalno upišem na Kemijski fakultet u Zagrebu. Tamo je studirala moja 

najstarija sestrična, pa je ona za mene uglavnom obavila sve upisne 

formalnosti. Ubrzo nakon stavnje gdje sam proglašen sposobnim došao je 

poziv za odsluženje vojnog roka. Morao sam se prijaviti u vojarnu na Gajevom 

trgu poslije podne 16. listopada 1943. s najnužnijim potrepštinama. Tamo su 

nam svakome dali ranac (uh, što je smradila ta vojnička torba po komisu) s 

nešto suhe hrane: konzervom i komadom kruha. Nisam uzeo ponuñenu 

vojničku limenu porciju, jer sam imao vlastitu, potpuno novu, emajliranu 

porciju s priborom za jelo. Naša grupa je onda krenula do Glavnog kolodvora 

gdje smo se ukrcali u stočni vagon s klupama u tzv. IV. razred te otputovali za 

Zagreb. Bilo je hladno u tom vagonu pa je netko došao na ideju da zapalimo 

vatru i usput prigrijemo konzerve. Većina nas je i onako imalo što za jelo od 

kuće, ali je ipak postalo nešto toplije u vagonu. 

Stigavši u Zagreb morali smo se javiti na pregled i udjelbu u Hrvatsko 

domobranstvo u školi na Medvešćaku. Svakodnevno su tamo dolazili na 

pregled odn. po udjelbu maturanti i studenti tražeći po hodnicima sobu s 

alfabetskom oznakom prezimena. Nakon obavljenog postupka upućeni smo 

da se pojavimo u kasarni na Črnomercu. Tamo se je već skupilo dosta mladih 

ljudi, svi u civilu, pa sam i ja bio dodijeljen na spavanje u jednu veliku sobu, 

rekao bih s oko 50 kreveta. Nakon dnevne prozivke ujutro te uzimanja obroka 

u kantini, ako je to tko želio, nije bilo po danu drugoga zanimanja osim dosade 

i čekanja. Uskoro smo saznali da možemo odlaziti u grad i pod izvjesnim 

uvjetima čak i spavati kod rodbine i sl. Ja sam se radije vraćao na spavanje u 

vojarnu, jer kod moje tetke nije bilo mjesta za mene, a i tamo je vladalo 

poništenjezbog odvedenih roditelja i drugih neprilika. 

Uspomene su izblijedite na ovo prvo zajedničko spavanje neiskusnih, 

neobzirnih i nediscipliniranih još-ne-vojnika, ali je ostalo sjećanje na mnoge 

prostote, kletve, zaudaranje i smrade muških tijela u nagruvanoj spavaonici. 

Negdje koncem listopada, a nakon jutarnje prozivke, morali smo svi ostati u 

vojarni da bi malo kasnije krenuli u četveroredima iz Črnomerca u drugu 

vojarnu u Ljubljanskoj ulici. Odjednom se je promijenio režim, pa su slobodni 

izlasci bili svedeni na minimum, što je najviše pogañalo kolege iz Zagreba. 

Pored jutarnje prozivke s prebrojavanjem vršena je ista i svake večeri prije 

odlaska u spavaonice. U ponedjeljak 2. studenog poslije jutarnje prozivke više 

nitko nije smio napustiti vojarnu, a kasnije poslije podne stigla je do nas 

zapovijed da se spremimo za pokret. Kada je pao mrak primijetili smo na svim 

izlazima njemačke vojnike, a skoro zatim smo bili pozvani da se postrojimo po 

vojnim zborištima i sa svim stvarima u dvorištu pred zapovjedništvomvojarne. 

Nakon prozivke i prebrojavanja, poveli su nas van kroz glavnu kapiju na 

Ljubljansku cestu. Tamo su nas dočekali, pozorno motreći, žustri vojnici 

Wehrmachta, za koje smo kasnije saznali da su Vojna policija zbog posebnih 

pločica koje nose na lancu oko vrata.

12 

Ustrašeni iznenadnom promjenom stanja i naše nemoći da bilo što 

poduzmemo hodali smo u četveroredima, kao u polusnu, onaj kratak komad 

puta do Glavnog zagrebačkog kolodvora. Vikali smo od bijesa iz petih žila i 

urlali psovke, a koje su sve uglavnom sve odražavale činjenicu “da smo 

najebali” u pravom smislu riječi. Bilo je vrlo malo gledatelja na pločniku, pa 

mislim da većina roditelja iz Zagreba nisu znali da se njihovi sinovi nalaze u 

toj podugačkoj koloni. Ta dobro inscenirana i provedena akcija “otmice” 

hrvatskih maturanata i studenata od strane njemačke vojske očito nas je 

iznenadila i prenerazila pa smo postali apatični. Smjestili su nas u vagone III. 

razreda i to po vojnim okruzima, pa sam se opet našao meñu svojim 

kolegama što je bio jedini svijetli trenutak te noći. Uskoro je vlak pun budućih 

hrvatskih vojnika krenuo iz zagrebačkog Zapadnog kolodvora u smjeru 

Slovenije. Smjestili smo se po klupama i policama nastojeći zaspati i 

zaboraviti udes koji nas je zadesio i strahujući da ćemo svršiti negdje u 

Njemačkoj ili kasnije na kojoj njihovoj bojišnici. Drijemajući, koliko se jeto 

moglo na tvrdim klupama ili policama u hladnom vagonu, stigli smo ujutro do 

Maribora. Vlak je tamo stao pa smo pozvani izići i uzeti što je bilo ponuñeno: 

nekakvu toplu juhu i komad kruha. 

Dan se je protezao u nedogled, a vagoni u kojima smo bili ranžirani su čas 

tamo čas opet nekamo drugamo. Vlak je konačno krenuo dalje, ali je uskoro 

pao mrak, te nismo mogli odgonetnuti kamo putujemo. Slijedeće smo se jutro 

zatekli negdje kod Graza pa smo opet dobili nešto juhe i kruha. Dok smo tako 

pokušali odgonetnuti kamo nas vode, vlak je prolazio meni potpuno 

nepoznatim krajem. Počeo uspon na planinskoj pruzi no kako je pao mrak 

nismo mogli pročitati imena stanica kuda smo prolazili. Prolazili smo kroz više 

tunela od kojih su neki bili jako dugi. Ništa drugo nije preostajalo nego 

pokušati spavati na tvrdim ležajevima već treću noć. Mrak u vagonima i slabo 

grijanje nas je još više obeshrabrilo i budućnost nam se činila još crnjom nego 

li noć. Kod danjeg svijetla smo stigli u Wiener Neustadt, gdje smo dobili treći 

standardni topli doručak. Cijeli smo se dan potom vozikali amo-tamo i postalo 

nam je jasno, da smo stigli do Beča. Počela je padati kiša, a hladan vjetar 

nam je četvrtu noć učinio još težom. Negdje pred ponoć je vlak stao u jednoj 

stanici i pročula se zapovijed: “Alle heraus! Alles aussteigen!” 

Jadni i gladni, potrošivši sve domaće zalihe, neispavani i promrzli izašli smo iz 

vagona na kišu tjeranu ledenim vjetrom. Prolazeći pored, plavim svijetlom 

zasjenjenog, natpisa stanice uspio sam pročitati: STOCKERAU. Mnogi su se 

pitali gdje li je to do vraga, ali meni se je ime učinilo poznatim. Moj je ujak 

Arnold Hübler služio ovdje kao oficir u artiljeriji, no bio je umirovljen u činu 

pukovnika nakon Anschluss-a 1938. On mi je uvijek pričao da je najbolje biti 

artiljerac, jer topništvo nikada nije u prvim redovima na bojišnici. On je tada 

živio sa ženom i kćerkom u Beču te mi je pomogao, dok sam ja bio u 

Stockerau, savjetom i organizirajući posjete kazalištima u Beču kao 

Burgtheater, Staats Oper i dr. te Haggenbeck cirkusu na Prateru. Od njega 

sam saznao da topnici imaju svjetlo crvene oznake na uniformi, te da haubice 

pucaju i gañaju indirektno neprijatelja.

13 

Nakon nekoliko dugih kilometara hodanja po raskvašenoj i blatnjavoj cesti, 

prokisli i promrzli u našoj civilnoj odjeći i obući, a pod udarima ledenog 

sjevernjaka, stigli smo do neke kapije u ogradi od bodljikave žice. U slabom 

svjetlu nazirale su se neke barake gdje smo se mogli skloniti u jednu slabo 

osvijetljenu i bez grijanja. Nešto kasnije prešli smo u nekudrugu baraku gdje 

je bilo toplije i malo više svjetla. Narediše nam da se skinemo do gola, a sve 

odjevne predmete i obuću stavimo u podijeljene nam vreće s brojevima koje 

treba zapamtiti. Onako nagi prešli smo u susjednu sobu gdje nas je površno 

pogledao neki sanitetlija povukavši svakoga za ud i kosu. Potom je povećom 

žlicom zagrabio u posudu s nekom tamnom masom naredivši da se njome 

namažemo od glave do pete. Nakon toga smo prešli u odio s toplim tuševima 

i tamo sprali taj smrdljivi dezinfekcijski sapun, te se konačno malo zgrijali. 

Potjerali su nas u drugu hladniju sobu pa smo tamo našli nešto nalik na 

ručnike kojima smo se donekle osušili. Soba je bila sva u pari od toplih tijela, 

sve dok opet nije nareñeno da idemo dalje u sljedeću prostoriju gdje su 

čekale vreće s našim suhim stvarima nakon dezinfekcije vrućom parom. 

Lijevo maturalna fotografija u lipnju a desno regrutska snimka studenoga iz 1943. 

Bilo je ugodno navući toplu i suhu odjeću no taj užitak nije dugo potrajao, jer 

smo opet morali van kroz kišu i vjetar u drugu baraku. Tamo smo dobili neku 

toplu tekućinu te svaki po jednu deku, što je značilo da ćemo negdje moći 

spavati. Uputili su nas u obližnju baraku s ne naloženimprostorijama te 

praznim krevetima i nečim nalik madracima. U slabom svijetlu jedne žarulje 

polijegali smo i uskoro zaspali dubokim snom unatoč hladnoći. Tko si je 

pronašao prijatelja s kojim je želio podijeliti krevet taj nije mnogo mario da mu 

tuñe noge budu uz uzglavlje jer im je tako obojici bilo toplije. Probudili smo se 

kasno sljedećeg sunčanog jutra i ustanovili da je već prošlo 9 sati. Iz donekle 

toplih kreveta ubrzo smo vraćeni u stvarnost pozivom na doručak. Isti će nam 

doručak biti “serviran” kroz narednih mnogo mjeseci, a sastojao se od crne 

tekućine ukuhane cikorije tzv. kave u 5 litrenim metalnim vrčevima. Osim toga 

dobili smo komad crnoga kruha na kojem je bila kockica bijele mase, zvana 

margarin (mnogi od nas još to nisu okusili), te čvrst komad crvenkaste mase 

kao marmelada. U prostoriji je vladala tišina samo se čulo kako se jede uz 

pokoji tih razgovor meñu susjedima kod stolova. "Majko mila, majko draga, da 

Ti vidiš svoga sina" - ponavljao sam u sebi stihove iz "Putnika" Petra 

Preradovića - razmišljajući o tome hoću li ću oboljeti nakon svih tih napornih 

dana pod nezdravim okolnostima. Bio sam siguran da nisam bio spreman za

14 

sve do sada doživljeno, a osim toga sam prepušten sam sebi da preživim pod 

tim nepoznatim i neudobnim uvjetima života. 

Pišući ovaj zapis, skoro 55 godina kasnije, mislim da su ti, prije opisani dani, 

bili presudni da je naprsnuo oklop moje mladenačke naivnosti i neiskusnosti. 

Podsvjesno kao da sam oćutio da se nešto počelo buditi ukazujući na to da će 

me moja uvriježena nesamostalnost i dominantni osjećaj manje vrijednosti 

odvesti u nepovrat. Danas mi se čini , da sam tada počeo shvaćati potrebu za 

pronalaženje nekih novih mogućnosti ili izgleda za opstanak u budućnosti. 

Kao da su se probudili u podsvijesti drijemajući instinkti samoodržanja, vjere u 

vlastito odlučivanje, te neumitna potreba preuzimanja inicijative donošenju 

vlastitih odluka. Tko zna danas o čemu sam razmišljao kada su odjednom 

odjeknule zviždaljke i povici za postrojavanje. Naloženo nam je da iziñemo sa 

svim svojim osobnim stvarima i da se svrstamo na prostoru vojnog zborišta 

ispred baraka. Prvo je trajao opći metež koji se je postupno sreñivao izlaskom 

regruta na ekserciralište ispred baraka prije podne petka 6. studenoga 1943. 

Na bijelo pošljunčenom prostoru obasjanim suncem odudarala je tamna i 

nemirna masa regruta. Hladni nam se sjeverac zavlačio svuda u civilnu 

odjeću u kojoj smo se uspjeli jedva zgrijati. Mi, iz osječkog vojnog zbora, smo 

se našli negdje u sredini stroja koji je sličio velikom slovu “U”. Tada smo tek 

primijetili da nisu svi maturanti došli u “Senniger Lager” kako se zvao taj vojni 

logor zapadno od Stockeraua. Kasnije smo saznali da su ovamo došli svi 

regruti proglašeni potpuno sposobnima, dok su ostali “sposobnjaci” otišli 

nekamo drugamo. Ti su regrutirani maturanti i studenti došli u njemačke 

jedinice protuzračne obrane tzv. “Luftabwehr” a mnogi su stradali pri 

bombardiranju njemačkih gradova. 

Gromoglasni i stasiti pukovnik Wehrmachta, s oznakama na crnoj podlozi, 

oglasio se “Freiwillige für Pionire”. Zatim nešto bliže k nama ponovio: 

“Freiwillige für Panzergrenadiere”. Nitko se zapravo nije javljao dobrovoljno, 

pa je pukovnik izabirao pojedince koji su odlazili do jednog od podoficira, koji 

su stajali nešto podalje od našeg zbora. Pukovnik je prilazio sve bliže 

izabravši nekoliko kolega nedaleko od mene, koji su krenuli k jednom novom 

podoficiru. Zastavši preda mnom pukovnik reče pokazujući na mene: “Du!” 

Odmah sam krenuo prema tom podoficiru sa crvenkastom podlogom na 

reveru. Prišavši mu na nekoliko koraka upitao sam ga: “Sind Sie von der 

Artellerie” što mi je potvrdio Unteroffizier Göllner. Okrenuo sam se prema 

svojim Osječanima i povikao: “Javite se, to je za artiljeriju!” na što su oni 

reagirali kao iz topa. Pukovnik je, pomalo iznenañen dragovoljnošću morao 

intervenirati kada je broj od 20 regruta bio popunjen. Tako je uspjelo 

dvanestorici Osječana postati topnici. Ubrzo je naša grupa od 20 regruta bila 

kompletna, pa ju je podoficir poveo do dviju kola s konjskom zapregom. 

Smjestivši se na klupama krenuli smo natrag kroz Stockerau, prošlipored 

poveće vojarne i gradskog trga s crkvom, te stigli na drugi kraj gradića u 

“Jäger-Kaserne“ - vojarnu koja će nam biti boravište kroz skoro jedanaest 

mjeseci. 

Nakon dva mjeseca pred izobrazbe za topničke časnike, primili smo 

promaknuće u “Gefreiter”, što nam je donijelo izvjesne olakšice. Koncem

15 

svibnja 1944. postali smo vodnici tj. “Unteroffizier”, te saznali da ćemo ići kući 

na dopust . Otputovali smo u Neusiedl am See gdje smo, u velikoj vojarni 

pored jezera, opet sreli većinu prijatelja iz Senniger logora. Mi, topnici s 

visokim jahaćim čizmama, nismo morali vježbati njemački paradni korak za 

predviñeni mimohod u Zagrebu, pa smo zato češće dodijeljeni straži. Kada je 

došlo do Normandijskog desanta na Zapadni bedem 6. lipnja 1944. pobojali 

smo se da nećemo moći ići na dopust. Ipak nekoliko dana kasnije ukrcali smo 

se u vlak koji se zaustavio na putu za Zagreb na stanici Dobova uvečer 

sljedećeg dana. 

Negdje oko ponoći napali su “Lightning” avioni stanicu gdje su stajale tri 

kompozicije, a naša je bila u sredini. Kod prvoga su naleta avioni pogodili 

vagone-cisterne, te je izbio veliki požar prijeteći da preskoči na našu i na 

susjednu kompoziciju, u kojoj je bilo streljivo. U općoj zbrci i panici, jer se je u 

prvi čas mislilo da se radi o partizanskom napadu, uspjeli smo onako 

nenaoružani napustiti vagone, te se provući ispod susjedne kompozicije. 

Trčeći preko više praznih kolosijeka, stigli smo do slobodnog prostora, gdje 

smo se razbježali po nekoj livadi pored same stanice. Netko je od naših 

kolega iz konvoja (očito iz željezničarske obitelji) uspio pokrenuti parnu 

lokomotivu i izvući naš vlak izmeñu druga dva od koji je svaki prevozio opasni 

i zapaljivi teret. Slijedećeg smo se jutra okupili u blizini stanice Dobova gdje 

su donosili pougljene leševe njemačkih vojnika koji su izgorjeli u dijelu vlaka 

sa cisternama. Stanica je bila prazna dok je naš vlak čekao nekoliko stotinjak 

metara vani. Bilo je sigurno da neće biti mimohoda u Zagrebu, jer nismo bili 

više dovoljno reprezentativni za to, onako garavi, prljavi i neuredni. Srećom 

nitko nije stradao, niti bio ozlijeñen kod toga noćnog avionskog napada, pa 

smo stigavši u Zagreb odmah smjeli nastaviti put svojim kućama. Ja sam 

stigao u Osijek na svoj roñendan, 12. lipnja, i to neposredno nakon zračnog 

napada koji je nanio mnogo štete naročito u rafineriji u Donjem gradu. Jedina 

me je uspomena na Dobovu pratila kasnije kroz više godina, jer sam u trku 

pao na prsa spotaknuvši se preko tračnice. 

U Stockerau smo se vratili koncem lipnja gdje smo potom doživjelineugodne 

dane nakon pokušaja atentata na Hitlera 20. srpnja. Kad se malo smirila 

situacija već je došlo do nove krize za čiji smo uzrok saznali tek nekoliko 

tjedana kasnije. Bio je to Lorkovićev i Vokićev pokušaj prevrata u NDH 30. 

kolovoza 1944. Mi smo, zapravo, bili gotovi sa školovanjem za topničke 

časnike, kada smo s olakšanjem primili obavijest o skorom povratku u 

Hrvatsku i da nećemo biti upućeni na neku njemačku frontu. Bili smo se 

razdužili od njemačke opreme, te dobili prilično neizgledne domobranske 

uniforme i to bez ikakvih oznaka čina. Zatim smo potrošili sve preostale zalihe 

hrane i pića što smo donijeli od kuće pri povratku s dopusta. Ja sam se tom 

prigodom previše pio ispivši na dušak čašu staroga ruma misleći da je to crno 

vino. Početkom smo se listopada opet našli u vojarni na Črnomercu gdje su 

nas nešto bolje odjenuli tako da smo donekle sličili vodnicima u hrvatskom 

domobranstvu. Tjedni su se vukli i prolazili u očekivanju za udjelbu, te putnog 

naloga, dok je svakog jutarnjeg zbora bilo sve manje kolega u krugu. Jednoga 

je dana i na nas topnike došao red pa sam nakon posjeta MINORS-u primio 

svoju udjelbu te putni nalog za Osijek negdje sredinom prosinca. Tek pedeset 

godina (!) kasnije dobio sam na uvid svoje pismeno promaknuće u čin

16 

pričuvnog topničkog zastavnika objavljeno u VJESTNIKU MINORS-a pod 

br.54 s datumom 7.12.1994. na strani 2532. 

Na put vlakom u Osijek krenuli smo u petak 22. prosinca, a nakon što sam se 

oprostio od roñaka u Zagrebu. Kod njih je radila više godina Katinka za koju 

se pričalo da navodno ima veze s partizanima. To me je zanimalo pa sam u 

razgovoru s njom spomenuo da bih želio prijeći partizanima u Vinkovcima. 

Kako ćemo morati prenoćiti na putu u Osijek bilo bi dobro da me moja veza 

tamo čeka i odvede partizanima. Nas trojica topnika, Zorko Kurjaković, Franjo 

Fenjveši i ja, putovali smo iz Zagreba vlakom te stigli predvečer u puste 

Vinkovce. Nigdje ni žive duše i jedva smo u mraku pronašli neku krčmu da 

prenoćimo. Posvuda mrak u tom, kao izumrlom, gradu tako da nismo mogli 

zaspati pa sam nekoliko puta izlazio na ulicu u nadi da će možda odnekuda 

osvanuti moja veza s partizanima. Ujutro smo saznali da nema više vlaka za 

Osijek i da se hrvatska vlast povukla, kako iz Vinkovaca tako i iz Osijeka. 

Odlučili smo pješke za Osijek, iako smo sva trojica imali dosta prtljage, ali 

nismo imali oružja sa sobom. Cijelim nas je putem pratila magla dok smo se 

nas trojica znojila noseći prtljagu unatoč hladnom vremenu. Dio puta nas je 

povezao seljak na kolima, pa smo si na taj način malo olakšali put. Desetak 

kilometra pred Osijekom smo opet morali pješačiti i već je padao mrak kada 

smo došli na Vinkovačku cestu. Franjo je bio prvi kod kuće dok smo Zorko i ja 

nastavili prema svojim kućama u blizini Tomislavovog perivoja. Vratili smo se 

u Osijek 23. prosinca 1944. - nakon nešto više od godinu dana smo napustili 

naše domove. 

Badnjak 1944. je bio u nedjelju, pa sam ujedinjen sa svojom obitelji proslavio 

taj dan u vrlo skromnim uvjetima i potpunom zamračenju. U Osijeku nije bilo 

niti predstavnika vlasti niti jedinice u koju smo se trebali prijaviti na dužnost. U 

četvrtak 28. zazvonio je telefon i Franjo se je javio uzbuñenim glasom, da se 

odmah moramo javiti u vojarnu na Gajevom trgu gdje nas čeka pukovnik Štir, 

zapovjednik 1. ustaškog zdruga.Zajedno sa Zorkom krenuo sam do vojarne i 

javili se na raport kod Štira. Nakon što je iskalio svoj bijes i grdnje da smo 

pokušali dezertirati naredio nam je, da sutra otputujemo do 1. bitnice u Donji 

Miholjac. Franjo je bio dodijeljen drugoj jedinici zdruga, a kako sam kasnije 

saznao bio je kod pješačkog i protuoklopnog topništva. U petak ujutro našao 

sam se sa Zorkom na kolodvoru slavonsko-podravske željeznice i čekajući 

vlak za Donji Miholjac primijetili smo istovar ljudi i opreme iz upravo pristiglih 

vagona koji bi mogli pripadati topničkoj jedinici. Oprezno smo prišli časniku sa 

činom satnika i podnijeli prijavak. Satnik Matijević je bio zapovjednik 1. 

haubičke bitnice, te nas je dočekao rekavši: “Tu ste vas dva dezertera. 

Odmah možete ovdje stupiti na svoju dužnost. Bitnica dolazi na svoj novi 

položaj u Osijeku. Javite se kod stožernog narednika Gregla.” Tako je za 

mene počela realnost i ratne opasnosti na ratištu u mom rodnom gradu 

Osijeku u petak 29. prosinca 1944. 

* * * * * *

17 

02. 

NA RASTANKU - SRETAN PUT! 

Petak, 13. travnja 1945. 

Posljednju sam noć proveo u kući roditelja, jer nisam bio na dužnosti u bitnici. 

Proteklih dva mjeseca je Zorko bio naš istureni osmatrač, pa je mogao spavati 

u sobi hotela “Royal”. Mjesto je osmatrača bilo u potkrovlju Royala nakon što 

je ono prvo u vatrogasnom tornju Gornjeg grada moralo biti napušteno, jer ga 

je neprijatelj otkrio. To je djelomično bila moja pogreška, jer sam dopustio 

jednom očevom klijentu da potraži svoju kuću u Tvrñavici kroz moj škarasti 

dvogled. Možda sam zbog tog nedozvoljenog dopuštenja za posjet i zbog 

naknadnih učestalih neprijateljskih gañanja tornja, morao biti ukoren i 

smijenjen s dužnosti osmatrača. Zorko je s te nove osmatračnice mogao 

vidjeti što se dogaña na lijevoj obali Drave i iza nasipa u Baranjskoj ravnici. 

Nekoliko smo već tjedana imali mira, kako od posjeta oklopljenog bugarskog 

vlaka, tako i od oštrih strijelaca. Potonji su pucali na sve što se kretalo u 

vidokrugu njihovih zaklona ukopanih u prvi nasip uz lijevu obalu Drave. 

Bugarski je vlak od Darde prilazio Osijeku i stao na udaljenosti od 5 

kilometara. Nakon što je ispalio nekoliko granata, iz svojih 150 mm haubica, 

na centar grada, ubrzo se je povukao izvan dometa naših topova. Jednog 

dana sam s jednim topom otišao na obližnji položaj u Donji grad te od tamo 

pokusno gañao jedan odreñeni dio pruge prema Dardi. Potom sam strpljivo 

čekao jedan od tržnih dana kada se vlak približio predviñenom mjestu i onda 

otvorio topovsku vatru gañajući dio pruge iza vlaka da mu spriječim 

odstupnicu. Ne znam jesmo li pogodili prugu, no od tada se oklopni vlak više 

nije vraćao na tržne dane nadomak Osijeku. Zorko je, s nove osmatračnice, 

vidio oštrog strijelca čim se pokušao približiti poznatim mu puškarnicama u 

nasipu, pa je odmah upravio vatru topa na to mjesto. 

Ujutro u petak nešto poslije 6 sati krenuo sam biciklom od kuće dok se iz 

daljine čula podmukla grmljavina teškog topništva. To je postala uobičajena 

jutarnja tutnjava otkako su Nijemci stvorili mostobran kod Donjeg Miholjca 

prije oko 3 mjeseca. Tamu su izgradili pontonski most, oko 40 km uzvodno od 

Osijeka, kojega su po pravilu svakoga jutra napadala dva JAK zrakoplova. 

Nijemci su koristili most samo noću, a ujutro su nastojali skloniti pontone uz 

obale. Ta je ratna igra trajala izvjesno vrijeme dok nije oboren jedan od JAKova 

iznad osječke željezničke stanice. Napadi na mostobran su od tada 

nastavljeni teškim topništvom i Staljinovim orguljama. Početkom travnja je 

ruska armija već daleko napredovala na zapad prošavši kroz Mañarsku te 

stigla u Austriju (Beč je bio osloboñen 13. travnja). 

Ja sam vozeći bicikl s oprezom prelazio križanja s onim ulicama koje su bile 

usmjerene prema sjeveru tj. prema Dravi. Razlog tome su bila vlastita 

neugodna iskustava s posrednim ili zalutalim mecima iz toga smjera. Na svim 

su prilaznim ulicama prema Dravi bili podignuti visoki zidovi od opeka dok su 

prozori i vrata na kućama bili zagrañeni zakovanim daskama ili vrećama

18 

pijeska. Do kuća se uz Dravu prilazilo kroz podrume iz susjednih kuća gdje su 

probijeni otvori u protupožarnim zidovima. Na taj su način osobe bile 

zaklonjene od neposrednog pogleda strijelaca s lijeve obale. Osijek nije bio 

ugrožavan više od 3 mjeseca od neprijatelja uz desne obalu Drave sve do 

ušća u Dunav oko 20 km nizvodno istočno. U stvari linija je bojišnice bila lijeva 

obala od dana kada sam došao u 1. haubičku bitnicu 28. prosinca 1944. 

Žustro sam vozio da stignem na vrijeme na jutarnji zbor u 7 sati u 

zapovjedništvo bitnice. Zapovjedništvo se nalazilo u kućiceste na sjeveru 

naselja zvanog Šangaj iza željezničkih pruga Osječkog kolodvora. U glavnom 

sam se iz Krežmine ulice vozio uz kuće u Gundulićevoj ulici do Županijske, te 

njome dalje na Vinkovačku cestu. U to doba jutra nije bilo mnogo prometa 

osim neliko seljačkih kola i ljudi. Oprezno sam prešao pruge te nastavio utrtim 

putem pored vinkovačke pruge uz napuštenu ciglarsku jamu, koja je tada bila 

žabljak s dosta vode. Nekakav me je čudni osjećaj spopao tog toplog 

proljetnog jutra približavajući se Šangaju gdje se sve činilo normalnim, bar iz 

te daljine. Zapovjedništvo je bilo u povećoj kući s ulazom s pogledom na 

ciglarsku baru. U okolnim zgradama su bili smješteni vojnici te oprema bitnice, 

a konji su bili rasporeñeni u više šupa u naselju ili u stajama bližih salaša uz 

Vinkovačku cestu. Prvotno je bitnica zauzela položaj baš tu u blizini Šangaja 

tj. u onom trokutu izmeñu pruga za Vrpolje odnosno Vinkovce. Tko god je 

izabrao taj položaj učinio je pravu uslugu neprijateljskom topništvu, jer su 

stara ciglana i pruge bile označene na svakoj vojnoj karti. 

Negdje sredinom siječnja 1945. neprijateljsko je topništvo počelo gañati pruge 

pa sam tako zaorao ledinu i prvi puta osjetio žestinu eksplozije granate iz 

neposredne blizine. Stigavši do topova na položaju naredio sam momčadima 

da iskopaju jarke i naprave bedeme pred topovima kako sam naučio u 

Stockerau. Nitko nije htio slušati mene zelembaća tim više što je tlo bilo 

smrzlo. No kada je dan-dva kasnije palo nekoliko granata pred i pored bitnice 

u staru ciglanu, stvoriše se odnekuda lopate i pijuci. Nije trajalo dugo a jarci, 

opkopi i zakloni bili su napravljeni po pravilima uključivši mali okrugli bunker s 

otvorom za dim za časnika u bitnici. U tom sam bunkeru proveo na dužnosti 

dosta vremena sjedeći pred otvorenim ognjištem koje je strašno dimilo, ali je 

straži bilo toplije nego li čekati vani na zimi. Tu sam pokušao piti repovaču i 

kukuružnjaču - oba pića užasno smrde s otrovnim sadržajem metilnog 

alkohola zbog loše učinjene destilacije. Dim ognjišta, te lošeg duhana pored 

tih odurnih pića ostala su mu najgoroj uspomeni moje rane vojničke karijere. 

Koncem veljače promijenili smo položaj bitnice u znatno bolje skriveni voćnjak 

tj. povrtnjak nedaleko od “Mačke mame”, a nešto podalje desno uz 

Vinkovačku cestu. Posade su topova i časnici ostali u dotadašnjim 

nastambama Šangaja, a za konjušare je bilo bolje zbog skrbi za šestdesetak 

konja što ih je bitnica imala. Broj se konja stalno mijenjao, jer su konjušari 

nastojali odabrati snažnije konje za šesteroprege topova odnosno za 

četveroprege streljnih kola. Pored nekoliko jahaćih konja za časnike, bitnica je 

imala više spregova za teretni plato kola te dobro uščuvana seljačka kola. Taj 

povećani broj kola ne bi bio potreban za prijevoz opreme i topnika bitnice, ali 

naša nije bila samo topnička jedinica. Pored domobrana koji su činili topnički 

sastav bitnice tu je bila još poveća satnija pješadije ustaške vojnice. Potonji su

19 

se vojnici priključili topnicima u Donjem Miholjcu neposredno prije nego li se je 

bitnica vratila u Osijek 29. prosinca 1944. Nisam saznao kako je došlo do te 

fuzije tj. suradnje, ali se je nešto šuškalo o tome da u bitnici ima dosta vojnika 

koji su “dezertirali” kad je Osijek bio napušten tjedan dva prije Božića. 

Došavši do zapovjedništva spazio sam u dvorištu susjedne kuće kako 

stožerni dočasnik Gregl nadzire iznošenje kojekakve opreme u dvorište. 

Tamo je bilo više hrpa raznovrsnog pješačkog lakog i teškog oružja, bacača, 

te raznog streljiva i protutenkovskih mina. Gregl je imao svojevrsnu strast 

skupljati pješačku opremu tako da je u bitnici bilo više teških strojnica, pa i za 

protuavionsku obranu. Gregl je svaku priliku za skupljanje i upotpunjavanje 

svoga arsenala pa i druge opreme kao odjeće, obuće i hrane za momčad i 

konje. Uvijek sam sa strahom pomišljao što bi se dogodilo ako bi jedna 

granata udarila u to skladište. Gregl se spazivši me, odazva glasno pred 

svima svojim vojnicima: “Zastavniče, vidi da topnici budu spremni za skori 

pokret. Danas neće biti jutarnjeg zbora!” 

Ja nisam nikako mogao podnijeti tog napuhanog pijevca, koji je uvijek bio 

dobro odjeven u ustašku uniformu po mjeri i uglañene čizme. Gregl je prema 

nama dvojici zastavnika, još k tome zelembaća, nastojao pokazivati izvjesnu 

nadreñenost, a s nemalim je prezirom promatrao naše jednostavne 

domobranske odore. Došavši iz Stockeraua još nismo naučili sve zapovijedi 

na hrvatskom, a naše je osobno naoružanje ovisilo o Greglu. On je kao 

stožerni dočasnik bio odgovoran za disciplinu, pa tako i za opskrbu ljudstva i 

konja. Osim zapovjednika bitnice Matijevića, domobranskog satnika, tu je bio 

još ustaški nadčasnik Vlatko Vlahović, koji se više brinuo za pješački dio 

momčadi. Pomalo zatečen Greglovim načinom i objavom, skupio sam svu 

svoju dovitljivost te uzvratio: “Do ñavola, o čemu to govoriš, stožerni Je li to 

opet jedna od prilika da nama topnicima pokažeš svoj arsenal oružja” 

“Prestani s nadmudrivanjem, zastavniče! U zapovjedništvu te već čeka 

Zorko!”. Čudan me je strah obuzeo uz predosjećaj neminovnog usuda pa sam 

razmišljajući gurao bicikl do nedalekog zapovjedništva. Ušao sam u hodnik s 

namjerom da se odmah javim zapovjedniku, kada me tamo zaustavi Zorko, 

već na odlasku, rekavši: “Dobro jutro koje čini se nije takovo! Zapovjednik je 

kod pukovnika Štira u zapovjedništvu Zdruga. Njemački je mostobran uništen. 

Rusi i Bugari su već napredovali daleko prema zapada lijevom obalom 

Drave.” Ne malo iznenañen ovim novostima, te Zorkovim poznavanjem tih 

vojnih podataka, bilo mi je potrebno nekoliko trenutaka dok sam se snašao i 

upitao: “Što se dešava na istoku”, misleći pri tome na frontu izmeñu Dunava i 

Save istočnije od Vinkovaca.. 

Zorko nije niti znao što se dogaña na toj fronti, pa je glasno mislio rekavši: “Mi 

ćemo se morati povući iz Osijeka, te ostaviti cijeli Srijem partizanima. Ako to 

ne učinimo skoro, bit ćemo odsječeni ako neprijatelj preñe Dravu negdje 

zapadnije od Osijeka kao zimus kod Virovitice. Satnik će se skoro vratiti iz 

grada, ali sigurno nećemo krenuti iz Osijeka prije poslijepodneva. 

Najpametnije će biti da pripremiš sve za pokret topova, ali nemoj ništa govoriti 

o povlačenju. Vlatko se vraća ovamo, a ja idem prvo u hotel po svoje stvari i 

zatim kući. Vidimo se kasnije!”

20 

Vratio sam se do bicikla, te sam, potiskujući prvotnu tjeskobu i strah, krenuo 

prvo prema Vinkovačkoj cesti, a onda dalje do skrivenog položaja bitnice. 

Gledajući prema nedalekom voćnjaku odnosno rasadniku stvarno se nije 

moglo nazrijeti da su tamo skrivene četiri haubice kalibra 100 mm češke 

proizvodnje. Sunce je već bilo povisoko, te je pomalo zagrijalo tog lijepog 

proljetnog prijepodneva. Polja i livade su se zazelenile, a drveće već 

prolistalo, a neka su stabla propupala, dok je u vrtovima uz kuće bilo 

proljetnog cvijeća. Skrenuo sam s glavne ceste na put koji je vodio u rasadnik 

kad iza zaklona istupi pred mene stražar i ne tražeći lozinku upita: “Što se to 

dešava u gradu Da li su se Nijemci već počeli povlačiti Što li će biti s nama, 

zastavniče” Stao sam pomalo zatečen pitanjem jednostavnog vojnika 

upućenih časniku bez ikakvih vojničkih formalnosti, pa sam odgovorio boreći 

se za dah: “Ne znam ni ja sam što se to dešava! Pazi na posjetioce i odmah 

javi zapovjedniku straže. Gdje je Virag” 

Virag je bio najstariji domobran u činu starijeg dočasnika koji je u bitnici 

zapovijedao prvim, od dva topnička voda. Vod se je sastojao od dvije haubice 

svaka s po pet članova posade i tri jahača šesteroprega. Uz svaki su top bila 

još jedna četveroprežna kola za streljivo s dva jahača. Ta je kola Gregl 

dodatno opremio teškim strojnicama s potrebnom posadom. Haubica, top broj 

2. brojeći od lijeva na desno u položaju, bila je korištena za usmjeravanje 

ostalih cijevi. Iz toga se je topa ponajčešće ispaljivala prva granata na 

predviñeni cilj. Virag je bio najiskusniji topnik u bitnici pa je zato zapovijedao 

1. vodom. Većina je topnika bila iz slavonskih sela, a nisu imali pravog bojnog 

iskustva. Bitnica je bila formirana koncem 1944. preuzevši topnike iz raznih 

drugih jedinica, koje su navodno bile raspršene po Slavoniji, pa su ih zato 

podrugljivo nazivali “dezerterima”. Satnik je Matijević nastojao što bolje 

ljudstvom popuniti redove novoformirane bitnice. Dosta je topnika bilo iz 

okolice Slavonske Požege, odakle je bio i sam zapovjednik. Topnici su se 

dosta razlikovali po starosti, a na svojim odorama su nosili oznake Hrvatskih 

Domobrana za razliku od Greglovog pješačkog dodatka bitnici. Potonji se 

vojnici nisu mnogo razlikovali od topnika osim što su na odorama imali oznake 

ustaške vojnice kao i sam Gregl koji je “svoje” vojnike nastojao što bolje 

odjenuti i naoružati. 

Viraga sam našao u blizini štaglja, pored kojega je bila naša kuhinja, pri 

doručku s većinom topnika. Njima je već bilo dojavljeno, da neće biti jutarnjeg 

zbora kod zapovjedništva kojemu su morali prisustvovati samo topovoñe i 

zapovjednici vodova. Nakon što mi je ponuñena limena šalica s toplom 

«erzac» kavom i komad svježeg kruha (naši pekari su znali praviti dobar bijeli 

kruh), Virag me je upitao kakove im donosim zapovijedi. “Stari moj, ja zbilja ne 

znam što se dešava”, rekoh potihim glasom, a onda sam nastavio glasnije: 

“Ja osobno nemam nikakvih zapovijedi osim posrednog uputstva, da bitnica 

mora biti spremna za pokret u očekivanju skorih zapovijedi. Složite i utovarite 

svo streljivo u kola te svu ostalu opremu kao i sve što nam može biti od koristi 

na putu. Konjušari neka napoje i nahrane konje, pripreme spregove, te 

opremu jer očekujemo zapovijed za pokret od sada na dalje.”

21 

Virag je točno razumio što sam imao na umu, pa reče glasno da svi čuju: 

“Razumio sam zapovijed, zastavniče. Odmah ćemo pristupiti pripremama za 

pokret. Nastojte, zastavniče, da dobijemo još nekoliko kola, jer će nam biti 

potrebna da utovarimo streljivo i oružje koje neće stati u lafete.” Pomislih, 

Virag ima pravo, bitnica je brojala više od 200 vojnika dok bi manje od 

polovice bilo dovoljno da poslužuje haubice i zaprege. Većina je vojnika, koji 

nisu bili topnici, pripadalo ustaškoj vojnici, a bili su dobro oboružani lakim i 

težim pješačkim oružjem. Za njih je bilo potrebno naći više kola, jer se nisu 

baš dobro podnosili s topnicima. Zapovjednik nam je pokušao objasniti kako 

je pješačka zaštita potrebna i neophodna za zaštitu bitnice od mogućih 

napada partizana ili zrakoplova. 

U proteklih se je tri mjeseca nakupilo puno novog oružja, streljiva i druge 

opreme i to od kada su njemački transporti počeli stizati u osječku željezničku 

stanicu. Za Gregla, pa i mnoge vojnike, bilo je to neodoljivo iskušenje ne 

pogledati što se nalazi u vagonima ostavljenim u noći na otvorenoj pruzi 

ispred Šangaja. Pored najobičnijih provala i kraña iz tih vagona, bilo je tu i 

posve normalne “izmjene dobara” izmeñu njemačkih i hrvatskih vojnika. Tko 

god je bio uhvaćen u provali ili s ukradenim stvarima bio bi oštro kažnjavan, a 

kazna izvršena na vrlo drastičan način, što je bio zadatak stožernog 

dočasnika Gregla. On je uglavnom vodio sve te akcije pregleda vagona, a 

potom je vršio raspodjelu organiziranih dobara ubirući odgovarajući tribut za 

sebe. 

Jednom je tako njemačka vojna policija uhitila trojicu naših najboljih 

“dobavljača” te ih privela u zapovjedništvo. Satnik je bio naizgled iznenañen 

dogañajem, te je dosudio drakonske kazne pozvavši Gregla da izvrši osudu. 

Trojica su optuženih odvedeni u šupu iza kuće gdje se odmah pristupilo 

izvršenju kazne. Uskoro se iz šupe čulo nešto nalik na zvižduk biča, a potom 

bolno jecanje i višeglasno jadikovanje. Nešto je kasnije Gregl izašao iz šupe 

držeći u ruci trojezični bič s čijih je metalnih vrhova kapalo nešto kao krv. 

Njemački su vojnici bili zaprepašteni tim surovim srednjovjekovnim 

kažnjavanjem, te su odustali oddaljnjih mjera protiv nesretnika te napustili 

zapovjedništvo. Nešto su kasnije iz šupe izašla sva trojica izgledajući svakako 

bolje nego bi se to moglo očekivati nakon bičevanja trozubnim bičem. 

Ja sam se slučajno našao tamo i sa zanimanjem čekao Greglovo objašnjenje 

o krvavom biču: “Oh, jutros smo zaklali prasca pa ćemo imati izvrstan ručak!” 

Gregl mi je dao njemački vojnički "08" pištolj iz svog arsenala u zamjenu za 

nekoliko kutija cigareta. Tada nisam smatrao potrebnim da ispitujem porijeklo 

toga pištolja, ali kasnije mi je postalo mnogo toga jasnije. Konjušari su bili u 

bitnici najuspješniji u posjetima njemačkim vagonima, pa su tako i naši konji 

dobivali dovoljno zobi dok su skoro nove, orme podsjećale na one što smo ih 

imali u Stockerau. Većinakonjušara su bili Cigani koji su znali kako i kada 

treba zamijeniti konje, nastojeći da topovske sprege budu što jače, a ostali 

konji u dobrom stanju. Na sličan je način skupljen veći broj plato-kola, te 

nekoliko čvršćih seljačkih kola. 

Gregl mi nije bio nimalo simpatičan, ali sam cijenio njegovu brigu da svoje 

vojnike što bolje opremi i opskrbi oružjem, pa tako i nas zastavnike još

22 

zelembaće. Ja sam se radovao svom njemačkom pištolju "08" kojim sam 

uspješno gañao štakore koji su se muvali oko topova gdje je bilo uvijek 

otpadaka hrane. Mnogi je štakor tako platio životom u sadašnjem položaju 

bitnice gdje sam provodio mnoge dokone sate. Sada sam se, a nedaleko od 

položaja topova, obratio topovoñama, koji su bili po činu vodnici, te se okupili 

oko Viraga i mene: “Tko vam je rekao da ćemo napustiti Osijek” Moje pitanje 

očito nije zvučalo uvjerljivo, pa su oni skoro jednoglasno uzvratili: “Uistinu, 

zastavniče, mi bismo htjeli znati hoćemo li prolaziti kroz naša sela. Znate, 

tamo nas čekaju naše porodice da nam se pridruže na putu za Zagreb.” 

Ne misleći previše o njihovom upitu odgovorih na prečac: “Znam ja da je 

većina vas iz sela sjeverne Slavonije, ali ne možete očekivati da ćemo se 

kretati uz Dravu na zapad. Rusi i Bugari su već uništili njemački mostobran 

kod Donjeg Miholjca.” Zastao sam pomislivši da je bolje zavezati gubicu i ne 

izbrbljati nešto neobjavljeno. Odmah se zatim oglasi dočasnik Miro pitajući: 

“Zastavniče, hoćemo li možda prolaziti kroz Slavonsku Požegu”, a to me nije 

začudilo, jer i on bio iz toga kraja kao i podosta topnika. Miro je bio 

zapovjednik drugog topničkog voda s topova broj 3. i 4. Više nisam smio 

dozvoliti tu igru pitanja i odgovora, tim više što je prilazilo sve više topnika, pa 

sam se obratio glasno i odlučno: “Prestanite sa svim timnaklapanjima. Svi na 

svoja mjesta i izvršite svoje dužnosti kako je zapovjeñeno!” 

Pozdravivši se s Mirom i Viragom odlučio sam se odmah vratiti u 

zapovjedništvo. Virag je primijetio moju nedoumicu i nemir, pa reče 

umirujućim glasom: “Zastavniče, spremite svoje stvari, pa ću ih utovariti u 

moja kola. Imam dobru spregu za njih pa ne brini. Ovdje će sve biti 

pripremljeno za pokret kada doñe vrijeme za to.” Viragov sam prijedlog 

odmah prihvatio i bio mu zahvalan što me je izvukao iz te neugodne situacije. 

Ja stvarno nisam znao što treba zapovjediti da bi bitnica bila spremna za 

pokret, te koliko za to treba vremena. Sjeo sam na bicikl, a na putu k 

zapovjedništvu spopao me je odjednom u trbušnoj šupljini, neki neodreñeni 

osjećaj. Je li to bio iskonski strah pred neizvjesnosti 

U zapovjedništvu sam našao nadčasnika Vlatka koji se je upravo vratio s 

osmatračnice. Vlatko je bio oko dvije godine stariji od nas dvojice zastavnika, 

ali je već nosio najnovije oznake Hrvatskih oružanih snaga na svojoj odori 

ustaške vojnice. Mi nismo imali s Vlatkom neki prisniji odnos, možda i zbog 

toga što nije bio topnik nego je zapovijedao Greglovom pješačkom satnijom. 

Od početka godine 1945. odredbom MINORS-a je zapovjedništvo postalo 

zajedničko za pripadnike svih jedinica ustaške vojnice i hrvatskih domobrana. 

Domobrani su trebali promijeniti oznake hrvatskoga grba na kapama i 

reverima s oznakama ustaškog “U” s gorućom bombom. Ja nisam 

namjeravao promijeniti domobranske oznake, pa niti ostali topnici, bar tako 

dugo dok nam to zapovjednik izrekom ne naredi. Mi se, topnici, nismo mnogo 

razlikovali po odorama od Greglovih pješaka, osim nekolicine njemu bližih, jer 

su bolje odjenuti. Domobrani bi sigurno nevoljko pristali na izvršenje odredbe 

o zajedničkim oznakama čemu je doprinijelo opće pomanjkanje u opskrbi 

svim i svačim u četvrtoj godini rata.

23 

Vlatko je stanovao u kući zapovjedništva, pa je već počeo spremati predmete, 

vojne karte i druge stvari koje su se tamo nalazile. U dvorištu su spaljivali 

nepotrebne papire i dokumente, a pristigla su i prva kola na koja su počeli 

utovariti dio Greglovog skladišta. Vlatko me je uputio svojih osobnih stvari, te 

da ih donesem ovamo, gdje će se utovariti sa svim ostalim časničkim 

potrepštinama. Još sam, tamo negdje u siječnju, bio smješten u maloj kući na 

zapadnoj strani Šangaja i to neposredno uz Vinkovačku prugu. Ulaz u kuću je 

bio udaljen samo oko 100 m od prvoga položaja bitnice. U toj je maloj sobi bio 

krevet sa slamaricom, ormarić i stolica uz prozor prema sićušnom dvorištu. 

U kući je stanovala starija žena koja je poznavala oca kao odvjetnika, pa je 

naš odnos postao nešto ljubazniji. Moj je otac teškom mukom održavao svoju 

odvjetničku '70isarnu sve vrijeme rata, jer nije bio suglasan s postojećim 

režimom pa je zbog toga često dolazio u teškei vrlo neugodne situacije. Moja 

mi je slučajna stanodavka katkada pripremala doručak od namirnica koje sam 

joj donosio, da bih joj se na taj način nekako ispričao za neugodnosti zbog 

svog prisilnog smještaja. Danas me nije dočekala s doručkom već me je 

promatrala vrlo zabrinuta lica. Čim sam stupio u sobičak, spazio sam da na 

krevetu više nema slamarice i da je sva moja posteljina uredno složena na 

stolici. Vrativši se u predsoblje obratio sam se ženi rekavši potiho: “U gradu 

kolaju vijesti da je neprijatelj probio našu frontu pa ćemo se povući iz Osijeka 

tijekom dana. Izgleda da su Vukovar već osvojili partizani.” 

Nikada se ne zna na koji se tajanstveni brzi način prenose vijesti, a pogotovo 

loše vijesti. Za staru je ženu to bila vrlo loša vijest na koju je, čini se, već bila 

pripremljena potvrdivši moju izjavu, pa je odmah dodala: “Čula sam ja već za 

to! Zato sam uklonila svu posteljinu ustranu, da imate mjesta kod pakiranja 

svojih stvari.. Molim vas, odnesite sve što je vaše, a pogotovo sve što je 

vojničko i oružje. Ne želim imati neprilika kada doñu partizani amo. Dosta je to 

što sam vas morala uzeti na stan.” S tim me je riječima stara žena ostavila 

samoga da počnem, konačno, spremati svoje stvari. Izvadio sam iz ormarića 

mali kofer i naprtnjaču koju mi je otac dao na odlasku u vojsku u listopadu 

1943. Očeva je naprtnjača bila povelika, čak i za mene, iako sam poprilično 

ojačao služeći u topništvu. Bio sam oko 180 cm visok i barem 92 kg, 

djelomično i zbog dobre kućne hrane. Najviše sam u snazi, što sam dokazao 

topnicima kada je trebalo okrenuti ili pokrenuti haubicu. Češka je haubica bila 

nešto lakša od LFH (Leichte Feldhaubitze) s kojima smo vježbali u Stockerau. 

Ponovo sam morao spremati svoje stvari u ta dva komada prtljage, koja će 

me pratiti kamogod me nanese put. Kamo li će nas voditi naš put U svakom 

slučaju, moram spremiti civilno odijelo, možda baš ono koje sam imao na sebi 

kada smo krenuli u Stockerau iako će uskoro biti ljeto. Uz svoju vojničku 

odjeću ponijet ću svoje jahaće hlače (poklon ujaka iz Beča) i vlastite čizme. 

Taj je par čizama bio moj prvi po mjeri napravljeni par čizama kod osječkog 

postolara, koji je bio očev klijent, pa si je dao mnogo truda oko izrade. 

Unutrašnja je koža bila mekana teleća, dok je vanjska strana bila napravljena 

od nešto čvršće, vjerojatno juneće, kože. Čvrsti kožnati ñonovi i solidna izrada 

učinila je čizme potpuno nepropusnima za vodu, a ipak dovoljno podatnima 

pri hodu i jahanju. Ponijet ću plavi šinjel koji je bio jedini bolji dio odore što 

smo dobili zimus u Zagrebu. Šinjel je bio dobro podstavljen i vrlo topao, jer je

24 

bio proizveden za vojnike na ruskoj fronti koja više nije postojala. Odlučio sam 

ponijeti prekrasni pokrivač od kašmirske vune, što mi ga je majka dala da se 

zimi umotam na položaju. Pokrivač je prilično izgubio na svojoj ljepoti, ali je 

bio lagan, pa bi ipak mogao dobro poslužiti unatoč nadolazećem toplijem 

dijelu godine. 

Uspio sam nekako sve stvari složiti u kovčeg i naprtnjaču, ostale sam, 

nepotrebnije, predmete potrpao u kutiju, dok sam od plahte napravio svežanj 

u koji je stao vuneni pokrivač i druge stvari. Potonje sam stvari htio ostaviti 

kod kuće nadajući se da će mi se još pružiti prilika da se oprostim od roditelja. 

Obukao sam jahaće hlače i čizme, te zadjenuo pištolj za pojas, ovjesio laku 

strojnicu oko vrata i s naprtnjačom na leñima krenuo prema zapovjedništvu. 

Oprostio sam se od svoje privremene domaćice, koja me je sa čuñenjem 

gledala kako sam se natovario svim i svačim. Uspio sam nekako ostatak 

prtljage smjestiti na bicikl, te s naprtnjačom ovješenom na leñima i oružjem 

obješenim oko vrata oprezno gurao bicikl natrag. Stigao sam, bez 

zastajkivanja, do zapovjedništva, ali sam se uznojio pri tom kratkom hodu od 

samo stotinjak metara. Teško dišući došao sam do ulaza gdje mi ususret 

doñe Vlatko te, spazivši me, reče: “Izgledaš vrlo dotjeran, ali ne možeš ići 

tako na ples. Dobro je da si spremio svoje stvari pa ih natovari na satnikova 

kola koja će te odvesti do bitnice. Čekaj tamo i provjeri da je bitnica spremna 

za pokret čim dobijete zapovijed.” 

Ogledavši se malo spazio sam satnikova dvoprežna kola meñu drugima na 

koja su vojnici utovarili oružje, streljivo, te ostale razne potrepštine. U 

zapovjedništvuje posvuda vrvilo od vojnika pa sam jedva uspio nasamo 

načas upitati: ”Vlatko, što se to dogaña Krećemo li uskoro” Vlatko je 

nestrpljivo nadgledao spremanje i utovar predmeta zapovjedništva, te svojih 

stvari pa onako više usput odgovori: “Jedino što ja znam, jest da su Nijemci 

napustili svoj mostobran kod Miholjca. Fronta se sada proteže uzvodno 

Dravom, ali sam čuo da je probijena bojišnica u Srijemu. Kod Vukovara se 

sada vode borbe. To je sve što znam za sada …” Rekavši to Vlatko ode 

svojim poslom tako da nije mogao čuti da sam ga upitao: “Nadam se da ću 

imati vremena oprostiti se od roditelja i …” Ostao sam samcat u svoj toj gužvi 

oko mene, te sam odjednom postao svjestan, da se dogaña nešto osobito o 

čemu nemam nikakvoga iskustva niti poimanja. 

S čudnim osjećajem u želucu (možda bi bilo dobro nešto pojesti dok se još 

može) vratio sam se do bicikla i odgurao ga do zapovjednikovih kola. Ta su 

kola očito služila ovome tko je išao u lov, a imala su četiri udobna sjedala i 

straga dovoljno prostora za prtljagu. Kola su stajala malo podalje natovarena 

satnikovim stvarima, no uz pomoć kočijaša uspio sam natovariti svoje stvari i 

bicikl, pa smo krenuli do položaja bitnice. Tamo je Virag učinio mnogo toga od 

mog prvotnog posjeta prije 2 sata. Svi su topovski lafeti bili spremni s 

utovarenim najnužnijim streljivom. Pored normalnih granata tu su još i dva 

sanduka sa šrapnel-granatama. Ostalo je streljivo bilo utovareno u prateće 

lafete, pa tako i teške strojnice Greglovih vojnika. Podalje su stajala plato-kola 

s pješačkom opremom, ostatkom streljiva i oružja, te nekoliko 

osamdesetmilimetarskih bacača mina. Topnici su već natovarili svoje osobne 

stvari na petora seljačka kola od kojih je jedna Virag namijenio

25 

zapovjednicima topničkih vodova na koja su bile smještene i moje stvari. U 

kolima za Zorka bili su smješteni škarasti dvogledi, sprave za premjer, telefoni 

i druga sredstva dojave uz kolute telefonske žice. Konji su još bili u štalama 

gdje su marljivo žvakali zrno i slamu, dok je na njima bila sprega bez 

naglavka. Jahaći konji časnika i dočasnika još nisu bili osedlani. Konjušari su 

mnogo učinili da svi konji budu u vrlo dobrom stanju - što nije bilo ništa čudno 

jer je većina njih bila iz sela izmeñu Pitomače i ðurñevca nastanjenih 

Ciganima. 

Zapovjednik nije nikada dozvolio ophodnjama njemačke vojne policije da 

priñu blizu ili čak uñu u štale gdje je bilo smješteno oko 80 konja. Konji nikada 

nisu bili svi u jednoj štali, nego raštrkani po Šangaju i obližnjim salašima. Tako 

bi Nijemcima bilo teško pronaći konja koji je noću nestao iz jednog od njihovih 

vagona. Zapovjednik je jahao uočljivu, čvrstu, crnu kobilu, a dva su konja 

upregnuta u njegova kola bila takoñer snažna i vatrena. Ja sam se veselio, 

kada su mi dodijelili sivo-točkastog konja Zelenka koji nije bio pravi jahaći 

konj, ali se dao osedlati bez mnogo protivljenja a bio je 

dobroćudne naravi i otporan na radu. Ja sam se zaljubio u tog konja, jer je to 

bio moj prvi “vlastiti” konj. Prije rata sam često jahao na šarenom poniju 

Golomb, na pustari naših prijatelja u Karancu, ali je tamo sada bio neprijatelj. 

Ne vjerujem da je obitelj Rosenberg sada tamo, jer su vjerojatno odvedeni u 

koncentracioni logor zbog toga što su Židovi. Golomba sigurno više neću 

jahati, ali zato sam Zelenka jahao po livadama uz Vinkovačku cestu koliko je 

za to bilo vremena. 

Vrativši se iz svojih misli u stvarnost, osjetio sam iznenada pravu glad koja je 

sigurno bila potaknuta mirisima koji su dolazili iz kuhinje. Virag me je pozvao 

da im se pridružim pri ručku, pa sam s uživanjem umakao svježe pečeni kruh 

u gustu juhu od svinjetine i krumpira. Je li to posljednje jelo osuñenih na smrt 

Dok smo jeli naklapalo se o svemu i svačemu, pa tako i o tome u kojem ćemo 

se smjeru povlačiti: na jug ili na zapad. Daleka topovska grmljavina s već 

napuštenog njemačkog mostobrana je prestala, a danas nije bilo niti 

nadlijetanja para JAK-ova. Nakon što su Nijemci oborili jedan JAK kod 

osječke stanice bilo je nekoliko dana mira, dok nisu opet počeli letjeti u paru, 

skoro svakoga dana, napadajući mostobran danju. Nad Osijekom se nisu više 

pojavljivali, jer im je tu protuzračna obrana bila previše opasna. Uz jelo se 

pojavilo vino i rakija, pa sam odmah zabranio svako prekomjerno uživanje 

alkohola zbog skorog pokreta. 

U mislima sam bio kod roditelja i u sebi se pitao, hoću li ih moći vidjeti prije 

odlaska. Ne bi li se možda tada pružila kakva prilika da se negdje sakrijem i 

na taj način pokušam preživjeti dolazeće dana meteža i opasnosti U svom si 

maštanju nisam nikako predstaviti mogao ništa što bi mi dalo bar neki tračak 

nade u strahu koji je nagoviještao samo zlo, opasnosti i smrt. Kako će 

izgledati umiranje Hoću li znati kada je za mene došao tren smrti Hoću li biti 

ranjen te pri svijesti morati čekati na smrt ili će se sve zbiti u tili čas u nekoj 

eksploziji Zorkov me je iznenadni dolazak na položaj prekinuo u tmurnim 

razmatranjima i stvarnost je krenula svojim neizbježnim tijekom. Bilo je već 

rano poslije podne, a meni se učinilo da je vrijeme od jutra proteklo vrlo brzo.

26 

Zorko je već stigao sa svojim stvarima, koje je ponio od kuće, pa ih je odmah 

dao natovariti na kola za dojavnike. Dok su dočasnici ispitivali Zorka o svemu 

i svačemu, ja sam ga pozorno promatrao u njegovoj odori. On je na sebe 

navukao sve najbolje dijelove odore, što ih je uspio skupiti uz djelomičnu 

Greglovu pomoć, pa mi se učinio ornim za predstojeće dogañaje. Ustvari, ja 

sam od Zorka očekivao, da se neće više vratiti u bitnicu te da će se negdje 

sakriti u Osijeku. On je bio nešto stariji od mene i sigurno bolje obaviješten o 

svim dogañajima, tim više što sam od njega saznao da ima veze s 

partizanima. On je to meni nasamo ispričao za vrijeme hodanja od Vinkovaca 

za Osijek 23. prosinca prošle godine, a nakon što sam mu se obratio za savjet 

zbog neuspjelog kontakta u Vinkovcima. 

Zorko je izgledao umorno i uznemireno rekavši: “Jest, bio sam doma i 

oprostio se od majke i sestre. Bog dragi zna jedini hoćemo li se ikada vratiti 

svojim domovima.” Povukavši me malo u stranu nastavi: “Kada sam se vratio 

u Royal tamo više nije bilo Vlatka, a telefonska je veza bila već prekinuta. 

Spremio sam sav vojni pribor, a potom krenuo do zapovjedništva Zdruga na 

Gajevom trgu po daljnje zapovijedi. Tamo sam brzo pronašao Matijevića 

usplahirenog i rumena lica.” Zastavši malo nastavio je: “Satnik mi je odobrio 

da idem kući oprostiti se od svojih, a onda da doñem ovamo sa svojim 

stvarima. Bitnica će krenuti iz Osijeka negdje u kasno poslijepodne. Satnik 

zahtijeva da doñeš po njega njegovim kolima s kojima sam stigao ovamo. 

Znaš kako se on voli praviti jako važnim, a posebno u takvim situacijama.” To 

što je bila prekinuta telefonska veza s osmatračnicom, bio je siguran znak da 

će uskoro krenuti na put cijela bitnica. 

Nije bilo potrebno da mi Zorko ponovi zapovijed satnika. Dao sam odmah 

natovariti na kola bicikl, poveću kutiju i svežanj sa stvarima, koje nisam htio 

ponijeti sa sobom, te krenuo žurno natrag u grad Vinkovačkom i Županijskom 

u Desatičinu ulicu do Gajevog trga. Konji su lagano kasali i skoro sam 

zadrijemao da nije bilo drndanja po žutim opekama popločenih ulica. Prometa 

je bilo malo prema gradu, ali iz grada ga je bilo daleko više. Nisam se brinuo 

zbog strijelaca s onu strane Drave, jer sam u mislima bio kod kuće. 

Zapovjedništvo Zdruga je bilo u staroj vojarni grañenoj miješanomcrvenom i 

žutom opekom duž cijele istočne strane Gajevog trga s kaldrmom od povećih 

oblutaka. Na trgu su se održavali sajmovi, razni mimohodi, a katkada je tu bio 

postavljen šator cirkusa. Nikada, kao dijete, nisam volio taj trg djelomično 

zbog te kaldrme, po kojoj se nije moglo igrati ili trčati a da se ozlijediš. Iz 

obližnje se vojarne uvijek širio miris komisa, onaj tipični kiseli miris znoja i 

nepranih ljudskih tijela uz smrad smeća i blata meñu oblucima. 

Ušavši kroz glavni ulaz u prostrano dvorište vojarne spazio samnedaleko 

zapovjednika te uputio kočijaša k njemu. “Gdje si ti tako dugo Zašto ti je 

trebalo tako dugo Je li bitnica spremna za pokret Podnesi prijavu!”, skoro 

vičući dočekao me je satnik. Požurio sam izvijestivšizapovjednika da je 

bitnica skoro spremna za pokret. “Što to znači skoro Kao časnik trebao bi 

znati kako se podnosi suvisli izvještaj sa činjenicama. Što je to natovareno u 

mojim kolima” Mora da sam izgledao jako prestrašen i u teškoj nedoumici, 

kako da objasnim da su to moje stvari koje bih želio odnijeti kući i oprostite se 

od svojih. Satnik me povuče malo u stranu, bojeći se da bih možda napravio

27 

kakvu glupost u prepunom dvorištu, pa reče: “Smiri se i nemoj ni pomisliti ne 

izvršiti svoje dužnosti. Prošlo je vrijeme za bedaste isprike. Idi kući i oprosti se 

od svojih. Vrati se ovamo u vojarnu prije 5 sati.” 

Pozdravio sam satnika, skinuo bicikl i svežnjeves kola, te napustio vojarnu. 

Satnikova se primjedba o bedastim isprikama odnosila na naše nejavljanje na 

dužnost, kada smo stigli u Osijek uoči Badnjaka. Franjin je otac bio susjed 

pukovnika Štira (zapravo se pisao "Stier"), zapovjednika 1. ustaškog zdruga, 

pa je s veseljem javio dolazak svoga mlañeg sina u Osijek. Jasno, nije prošlo 

dugo a Štir je tražio da se Franjo njemu osobno javi na dužnost u 

zapovjedništvuZdruga, pa je tako bio dodijeljen drugoj jedinici. Zorko i ja smo 

se tek 29. prosinca 1944. javili na dužnost u 1. bitnicu zdruga kada je upravo 

stizala na kolodvor slavonsko-podravske željeznice. Sada nije više bilo 

potrebno o tome mnogo razmišljati, pa sam oprezno balansirajući vozio preko 

Poštanske ulice, pored parka do Krežmine ulice. Nisam pazio na to hoće li me 

vidjeti koji strijelac preko Drave, vjerujući u zaštitu od prolistalog drveća u 

Tomislavovom perivoju i Nodilovom parku. Ušavši u Krežminu ulicu odlučio 

sam prvo svratiti k Dr. Milanu Bedeniću u Dom zdravlja. Stric Milan, kako sam 

ga ja zvao, je bio moj kum na krizmi, te dobar prijatelj naše obitelji. Kao 

student Milan je bio Adlerov učenik, a mene je poučavao i pomagao da 

svladam nagomilane mladenačke osjećaje o svojoj manjoj vrijednosti i 

nesamostalnosti. On je na mene uvijek ostavljao duboki dojam i davao mi 

podršku, pa sam smatrao da se trebam prvo njemu obratiti tražeći podršku i 

savjet u toj, za mene, vrlo kritičnoj situaciji . 

U Domu je bilo malo ljudi koji su čekali pred raznim ambulantama, pa sam se 

uputio ravno na treći kat do sobe gdje je sjedila Milanova bolničarka. Sestra 

me je odmah prepoznala, jer sam s cijelim razredom ovamo češće dolazio na 

preglede, te odmah reče: “Doktor je unutra. Možeš odmah ući. Znaš, mnogi 

su već otišli kućama i ja ću skoro. Hoćeš li se ti povući s vojskom iz Osijeka” 

Nije čekala moj odgovor već se posvetila spremanju svojih stvari u namjeri da 

što brže napusti Dom. Ja sam se uputio prema vratima, pokucao i ušao u 

sobu ne čekajući poziv iznutra. U sobi sam našao strica kako sprema razne 

papire i omote koji su posvuda ležali na stolu, policama i čak na podu. 

Ugledavši me reče kao iz topa: “Dobro da si sada došao! Ja ću skoro krenuti 

kući čim napravim malo reda ovdje meñu svim tim papirima. Jesi li već bio 

kod kuće Što ti je rekao otac Kada kreće zdrug na put” 

U prvi čas sam bio iznenañen bujicom pitanja na koja nisam mogao 

odgovoriti. Ja sam došao stricu pitati ga za savjet i pomoć, aon mene 

preplavljuje pitanjima. Milan je služio u austrijskoj vojsci u I. svjetskom ratu 

kao topnik na talijanskim frontama i tamo sudjelovao u više ofenziva. Uvijek 

sam se divio njegovoj kolekciji projektila, te raznih šrapnela i pepeljara 

napravljenih od granata iz tog rata. Milan mi je često pričao kako se topništvo 

ponajčešće nalazilo podalje od bojišnice, pa su tako imali manje ranjenika i 

poginulih. Možda je Milan utjecao na to što sam i ja postao topnik, ali očito u 

posve drugačijem ratu. Sjeo sam na stolicu, nasuprot stričevu stolu, znojeći 

se u teškoj odori i pod dojmom tjesnoće sobe čiji su prozori bili zatvoreni. 

Osjetio sam da me izdaju snage, pa sam zamolio strica čašu vode koju sam 

popio na dušak. Milan je krenuo prvo pomno zatvoriti vatirana vrata, a vrativši

28 

se do stola upitao me je umirujućim glasom, koji mi je bio poznat iz naših 

prijašnjih mnogih razgovora: “Dakle, ti si odlučio krenuti s vojskom prema 

zapadu” 

“Imam li ja tu u opće neki izbor Ja ne bih pošao s bitnicom, kada bih se 

mogao sakriti, a da pri tome ne ugrozim niti roditelje niti bilo koga drugoga. 

Možeš li mi TI pomoći” Milan me je poduže gledao kroz naočale, te onda 

nastavi: “Sakriti te ovdje negdje To je nemoguće! Ustaše traže da svi liječnici 

krenu s hrvatskom vojskom, ali ja ću ostati ovdje i čekat ću radije partizane. 

Nijemci su izgubili ovaj rat što i ti dobro znaš, kao i ja. Ti se ne trebaš više 

boriti za njih, ali ja ne znam kako da ti pomognem!” 

Moje je srce skoro prestalo kucati, pa mi se činilo da sam malu vječnost 

skupljao volju da nešto kažem: “ Oh, stric Milane, kuda da ja idem odavde Ja 

ne želim učiniti išta što bi produžilo taj rat, sva stradanja i strahovanja 

proživljena u posljednje četiri godine. Ja sada moram otići nekamo gdje mogu 

živjeti, pa makar u nekom drugom društvenom sistemu. Ja trebam TVOJU 

pomoć SADA! Imaš li kakve veze s partizanima ili znaš nekoga tko ih ima ili s 

njima simpatizira Možda netko od tvojih pacijenata” 

Stric Milan mi se učinio iznenadno ostarjelim2. Ćelava mu se glava nešto 

naborala, a prosjedi brkovi objesili. U njegovim se tužnim očima pojavio umor 

i učinilo mi se da mu je suza potekla niz obraz. U sebi sam se molio da me 

sada ne napusti bez savjeta i podrške. Milan je prozborio tihim glasom: “Dragi 

moj sinko, ja ti NE MOGU pomoći! Beskrajno mi je žao. Ja ni sam ne znam 

što činiti sa suprugom i samim sobom. Kamo se skriti da preživimo tih 

nekoliko strašnih dana” Malo je zastao, pa mi je onda izvadio iz ladice 

svilenu maramicu tamno crvene boje, koja se nosi u zapučku, te pružajući je 

meni nastavi: “To je sve što ti mogu dati za put. Uzmi, možda će ti poslužiti 

ako je pokažeš Crvenima.” Oh, moj Bože, stric mi Milan savjetuje da od 

maramice načinim petokraku zvijezdu, pa da je pričvrstim kao kokardu ako 

sretnem partizane. Pa to je apsurdno i nestvarno do nebesa! 

Ostao sam zapanjen tom idejom pogotovo zbog jalovosti i nestvarnosti takvog 

pokušaja. Uvidjevši da od Milana neću dobiti nikakvu pomoć, a pogotovo 

nekakav korisni savjet, naglo sam ustao, pa sam, zahvalivši se stricu na 

crvenoj maramici, izišao iz sobe uz površni pozdrav. U tom posljednjem 

susretu s Milanom ustajući od stola učinio mi se skrhanim i izgubljenim 

čovjekom. To nije bila više ona osoba u koju sam godinama imao puno 

povjerenje i usrdno slušao njegove savjete. Vrativši se na ulicu, sretan što je 

bicikl još tamo sa svim svežnjima, krenuo sam doma bijesan i nesretan zbog 

ovog neuspjelog posjeta. Samo tridesetak metara preda mnom spazio sam 

njemačke vojnike kako se užurbano kreću ispred susjedne kuće. Ta je kuća 

pripadala obitelji Šmukler, ali su oni svi davno otišli iz Osijeka, a kuća je bila 

konfiscirana od Nijemaca. Do sada je u njoj stanovao njemački general 

zapovjednik područja. 

2

29 

Sjetio sam se njemačkog časnika veterinara Dr. Kerna kojemu je bilo 

dodijeljeno da kod nas stanuje. Roditelji su to morali prihvatiti, ali je s 

vremenom Dr. Kern stekao povjerenje moga oca i živio u skladu u našoj kući. 

Kern je bio Volksdeutscher ili “Donau švaba”, (kako smo ih mi zvali), pa je u 

jesen 1944. morao krenuti iz Srijemske Mitrovice sa SS jedinicom liječiti im 

konje. Kern nije volio tu uniformu što je jasno dao na znanje ocu, a usput 

ispričao sve što Nijemci misle o odvjetniku Dr. Špringeru te da sumnjaju u 

njegovu lojalnost prema nacističkom režimu. Očev je oprez bio na mjestu i 

zbog toga što je slušao vijesti BBC-a ili Radio Beromünster na svom velikom 

Telefunken radiju. Taj je radio takoñer bio “uškopljen” presijecanjem žice za 

kratki val, a na kartonskoj poleñini je bio pečat tako da se ne može otvoriti 

kutija radija. U potaji se je moglo s malo spretnosti premostiti taj prekid 

ulaganjem druge žice kroz jedan od otvora na poleñini ne dirajući pečat. Moj 

je otac redovito obavještavao Dr. Kerna o vijestima s bojišnica diljem Evrope, 

dok ga je veterinar za uzvrat obavještavao o novostima iz njemačke 

komandature, te pazio da se obitelji ništa ne dogodi, bar s njemačke strane. 

Katkada je donio roditeljima komad svježeg mesa, pa im je bio česti gost. Dr. 

Kern je napustio Osijek prije par dana, a u kući su ostali roditelji i moja, 3 

godine mlaña, sestra. 

Otvorio sam ulazna vrata i dok sam ugurao bicikl doleti odnekuda Pegica, 

naša crna kujica doberman pasmine, veselo lajući i skakućući oko mene. 

Naslonio sam bicikl na zid ulaznog stubišta i dok sam zatvorio vrata pas je 

već nestao u vrtu oko kuće. Pegica nije voljela uniforme, bilo koje vrste, pa je 

oštro lajala i režala na svakog uniformiranog došljaka. Na miris moje uniforme 

se očito navikla nakon što sam protekla četiri mjeseca dolazio kući. Skinuo 

sam svežnjeve i uputio se oko kuće, kroz otvorena vrtna vrata i spazio mamu 

kako silazi niz kuhinjske stepenice. “Oh, konačno da si to TI! Čekamo te cijeli 

dan da se vratiš doma. Uzalud smo te pokušavali te dozvati kod bitnice. Uñi! 

Moraš li ići s NJIMA” Majka je bila ranih četrdesetih godina, niskoga rasta i 

ponešto punašna unatoč svemu što je doživjela od kada su joj odveli roditelje 

1943., te prošla mnogo teškoća tijekom rata. 

“Mama, imam vrlo malo vremena. Je li tata kod kuće” Kao svaki mladi 

muškarac i ja sam imao malo razumijevanja za majčinske osjećaje prema 

djetetu, a pogotovo u ovako opasnim životnim situacijama. “Da, on te čeka 

već satima. Pogotovo otkada su bili neki vojnici i pitali gdje si.” - “Tko je bio 

ovdje i pitao za mene”, upitao sam unoseći sve svežnjeve u kuću. U dnevnoj 

sam sobi naišao na oca vrlo zabrinuta lica, pa me je kao prvo upitao gdje sam 

bio od jutros. Ispričao mi je da je prije podne došla u kuću vojna ophodnja 

raspitujući se gdje sam, pa su otišli kada im je rekao da sam rano jutros otišao 

na položaj bitnice. Otac je prošao pedesetu i izgubio nešto svoje tjelesne 

težine i svoje dobre volje za pjevanjem i planinarenjem. Bio je još uvijek 

krupan i jak čovjek, sada s nešto manjim obimom prsa od mog dvostrukoga 

obima, s obzirom da sam se ja prilično ojačao od kada sam otišao od kuće 

koncem listopada 1943. U povećoj su dnevnoj sobi sada stajali roditelji 

gledajući se meñusobno i neznajući što reći. Ja sam počeo polako otvarati 

svežnjeve i vaditi stvari koje nisam želio ponijeti na put.3 

3

30 

U toj općoj tišini morao sam ja prvi progovoriti: “Tata, ja NE ŽELIM s njima. 

Mogu li se negdje sakriti dok doñu partizani” - “Sinko moj, Zvonko moj, ovdje 

se ne možeš nigdje sakriti. Znaš i sam da će te ustaše doći opet tražiti kod 

nas. Znaš kako prate svaki moj i mamin korak. Oh, znam kako se osjećaš - 

žao mi je i sramim se što ti ne mogu pomoći niti savjetovati što da uradiš. 

Pokupit će nas sve ako ne poñeš s njima i nećemo preživjeti. Nećemo moći 

dočekati dan kada će konačno prestati ova užasna vremena.” 

“Tata, slušaj me, sutra će ovamo doći Crveni. Ne bojiš li se što će se dogoditi 

tebi i drugima kada hrvatska vojska napusti Osijek” Otac, kao da je očekivao 

moje pitanje, reče: “Ja ne znam kakvi će biti partizani kada doñu ovamo i 

kakav će biti njihov režim. Sve što ja znam jest: da će to biti kraj rata ovdje i 

prestanak svih opasnosti koje smo proživljavali u protekle četiri godine. Ti ne 

znaš kako ih je bilo teško spriječiti da odvedu mamu onako kako su to učinili s 

njenim roditeljima, bratom i mnogima drugima koji su bili deportirani.” 

Gledao sam, duboko potresen, u očeve oči pokušavajući shvatiti to što mi je 

rekao. “Ne razumijem sasvim što si mi rekao, tata, iako mislim da znam što se 

dogodilo maminim roditeljima, ujaku Pišti i mnogima drugima.” - Otac se tužno 

nasmiješio, pa reče: “ Znam, mi nismo nikada s tobom o tome govorili. Bilo bi 

ti još teže, sinko, da si sve to znao. Sigurno bi tebi, kao vojniku, bilo teško 

boriti se za SVOJU zemlju u čiju vlast ne možeš vjerovati. Ustaška vlast kao i 

njemački nacisti ne poznaju i ne čine što je ljudsko pravo i čovječno u ljudskim 

odnosima.” 

“Tata, ovo nije trenutak za filozofska razmišljanja ili političku diskusiju. Za 

pola sata moram se vratiti u zapovjedništvo zdruga, a napustit ćemo Osijek 

prije nego li padne mrak. Daj da vidimo što bih još trebao ponijeti sa sobom.” 

To je sigurno bio tren u mom životu kada sam nenadano presjekao, brzo i 

nepovratno, sponu izmeñu moga djetinjstva i odraslog čovjeka. Bio je to za 

mene vrlo težak trenutak, jer sam toga časa spoznao da mi od sada NITKO, 

niti otac, niti majka, pa niti itko drugi neće biti od pomoći. SAM ću od sada biti 

odgovoran za sve što odlučim i činim za opstanak na životu. Bilo je to prvi put 

da sam ocu govorio na taj način i s takvim izražajem. Usudio sam se 

suprotstaviti ocu čijih sam se pljusaka uvijek plašio, ne toliko zbog boli, već iz 

straha pred njegovom veličinom. Taj strah od oca, te majčine suze i pokušaji 

tješenja, još su me više razbjesnili zbog mojih slabosti. U djetinjstvu sam se 

često mučio mišlju zašto se nemogu suprotstaviti ocu kao odrastao čovjek. 

Ovaj put sam to konačno učinio, što je oca očito potreslo, sudeći po izrazu 

njegova lica. 

Otac je u vrlo meke i osjećajne naravi, širokogrudan u ljubavi i suosjećajnosti. 

Vanjska ljuštura je prečesto bila suprotna njegovoj naravi, što je sigurno 

proisteklo iz loših i teških iskustava njegova djetinjstva. Otac nije odrastao u 

okrilju obiteljske topline i roditeljske ljubavi. Kada je sam postao otac 

vjerojatno je bio nestrpljiv i razdražljiv zbog mojih manjkavosti i neuspjeha u 

životu. Omogućio mi je djetinjstvo koje je sigurno bilo mnogo sretnije i 

udobnije nego li je bilo njegovo. Ja sam znao da me mnogo voli. Nije bilo 

vremena o tome dugo razmišljati. Konačna je odluka bila donošena što je

31 

zahtijevalo sreñivanje još nekih sitnica prije nego li se oprostim i krenem na 

put u neizvjesnu budućnost. 

Majka je spremila nešto hrane za zadnju pričuvu u slušaju nestašice. U bijelu 

bakelitnu kutiju s crvenim križem majka je spremila najnužnije za prvu pomoć. 

U stvari ta je kutija bila poklon strica Milana, a sada ću njen sadržaj, ne dao 

Bog, možda koristiti, ali ne za igru. Videći da sam kući donio kašmirski 

pokrivač majka ga uze i zatraži da ga ponesem sa sobom. “Ti moraš uzeti sa 

sobom ovu deku. Lagana je i topla - ne znaš hoćeš li je trebati - ponesi je … 

možeš kasnije uvijek baciti te stvari.” Izbjegavala me je pogledati u oči, ali 

sam bio siguran da su bile pune suza. Tren odlaska se neumoljivo probližio, 

kada se sjetih da sam ostavio bicikl pred kućom. Izišao sam na prednji izlaz, 

ali bicikl više nije bio tamo gdje sam ga naslonio na zid. Svatko je tražio 

sredstvo za odlazak, pa je tako nenadgledani bicikl bio neodoljiva prilika 

kojom se riješila ozbiljna potreba. 

Kada sam se vratio i priopćio tu neugodnost, otac je samo odmahnuo i predao 

mi četiri mala zlatnika i djedov skupocjeni džepni sat. Ja, zapravo, nisam 

trebao taj sat, jer sam imao svoj ručni sat kojega sam dobio za položenu 

maturu 1943. No, shvatio sam da mi otac želi pokloniti nešto što je bila 

tradicija u obitelji. “Uzmi to, sinko, možda će ti jednom spasiti život. Pazi na 

djedov sat i neka te uvijek podsjeti na djeda koji je vjerojatno izgubio život u 

jednom od koncentracionih logora. Bog dragi zna gdje i kada! On je htio da ga 

ti dobiješ, jer si mu ti bio jedini unuk.” 

“Tata, gdje da nosim sve te vrijednosti Bit će mi ukradene prvom prilikom.” - 

“Mama je skrojila malu vrećicu koju možeš spremiti u džep ili nositi oko vrata.” 

Odjednom me je tata privukao k sebi i svojom velikom rukom pokušavao mi 

objesiti vrećicu oko vrata. Srce mi je udaralo i osjećao sam da bih mogao 

zaplakati svakog trena misleći na dragoga djeda i jedinoga kojega sam se 

sjećao. Kako mogu sada napustiti svoje roditelje … 

“Zvonko, sine moj, pazi na se i čuvaj se kako najbolje znaš i umiješ. Ja nikada 

nisam bio vojnik. Nikada nisam morao ubiti čovjeka. Bog dragi zna što li te 

čeka na tvom putu. Tko zna što ćeš morati učiniti da nam se vratiš! Bog te 

blagoslovio, moj sinko!” Suze su mu bile u očima dok me je snažnim rukama 

pritisnuo na svoja široka prsa držeći me tako nekoliko trenutaka. Sestra je 

stajala malo po strani gladeći psa i ne shvaćajući zapravo svu dubinu osjećaja 

izrečenih s tako malo riječi. Odjednom me otac gurnu od sebe i povede prema 

vratima, da bi me tamo još jednom zagrlio kao da u meni traži oslonac. 

U zagrljaju sam osjetio kako me vrećica tiska na prsima, pa sam podigao 

glavu i, iz nekog podsvjesnog poriva, poljubio oca u usne, debele i vlažne, 

znajući kako to on jako voli. Jedva sam se oslobodio iz očeva zagrljaja kad 

spazih majku od koje sam se u svom uzbuñenju skoro zaboravio oprostiti. 

Učinila mi se odjednom sitnom i krhkom kako stoji pored oca, a oči su joj bile 

pune suza. Podigla je ruku do moga čela, te me blagoslovila znakom križa, a 

zatim me je, nakon što sam se sagnuo do nje, poljubila u čelo i oči. Majka nije 

ništa govorila dok su joj suze curile niz obraze. Zbogom!

32 

Uzeo sam svežanj s pokrivačem i brzo, kroz prednja vrata, napustio svoj dom. 

Znao sam da ne mogu ništa drugo učiniti osim vratiti se u bitnicu i s njom 

krenuti na put, u nadi da će sve poći po dobru. Žurnim sam korakom grabio 

do zapovjedništva u vojarni na Gajevom trgu gdje me čeka zapovjednik 

bitnice do 5 sati poslije podne, toga petka 13. travnja 1945. 

Dio tečajaca u uniformi « 369 KroatischeAusbildungsbrigade» iz sobe br. 21 

«Jäger Kaserne» u Stockerau prigodom posjeta Beču u travnju 1944. 

* * * 

2 Mnogo godina kasnije saznao sam, da je u Domu zdravlja bila partizanska radio-stanica za 

koju je znao Dr. Milan Bedenić. U Domu je Dr. Hilda Tompak kao član komunističke partije 

bila u neposrednoj vezi s partizanima za sve vrijeme rata. Kada sam to slučajno saznao u 

1970-tim godinama tada nisam uspio o tome govoriti, a stric Milan je već bio umro. 

3 Mnoge predmete kao npr. foto aparat, raznu opremu i knjige više nisam našao po povratku 

iz zarobljeništva četiri mjeseca kasnije. Više je mojih stvari odnošenopo prvoj ophodnji 

sljedećeg dana, kada su pretraživali kuću u kojoj je stanovao neprijateljski časnik i ratni 

zločinac. To je bila prva ophodnja osloboditelja Osijeka u subotu 14. travnja 1945. 

* * * * * *

33 

03. 

SMRT ZELENKA 

Subota, 14. travnja 1945. 

U vojarni je vladao opći metež kada sam stigao pred glavni ulaz. Odmah mi je 

bilo jasno, zbog općeg nemira i katoličkih pokreta kakve do sada još nisam 

doživio, da je započelo povlačenje iz Osijeka. Kolone vozila svih vrsta, 

uključujući konjske zaprege, izlazile su kroz glavna vrata vojarne nastavljajući 

svoj put u dva različita smjera. Prve su krenule prema Gornjogradskom trgu, 

pa Strossmayerovom ulicom za Retfalu i dalje uz Dravu na zapad. Druga su 

se vozila smjerala u Kolodvorsku ulicu, pa će onda valjda skrenuti na 

Vinkovačku cestu. Jedva sam se uspio probiti kroz mnoštvo na izlazu, pa stao 

tražiti zapovjednika bitnice u općoj gužvi što je vladala u prostranom dvorištu 

vojarne. 

Kada sam konačno spazio satnika i prišao mu, pozdravio sam odlučno, koliko 

mi je to dopuštao svežanj koji sam nosio pod rukom. - “Krajnje je vrijeme da 

krenemo u bitnicu” odzdravi mi satnik, pri čemu mi se učinio zabrinutijim i 

nervoznijim nego što je bio sat-dva ranije. - “Mi ćemo krenuti negdje u 

predvečerje. Ah, sada već nešto više sličiš vojniku, osim tog svežnja pod 

rukom. Je li ti majka spremila dovoljno slastica za put” 

Satnik ne bi mogao zauzdati svoj pogani jezik, pomislih dok sam ga slijedio do 

njegovih kola koja su stajala blizu glavnog stubišta, koja su vodila na prvi kat 

vojarne. No, čim smo se smjestili u kolima i kočijaš krenuo prema izlazu, 

učinilo mi se da se satnikov izraz promijenio poprimivši skoro prijateljsko i 

ljudsko obilježje. On je bio nešto stariji od mene, možda samo dvije do tri 

godine. Kasnije sam doznao da satnik još nije bio u vatrenim okršajima na 

bojišnici, pa zapravo nije imao više iskustva nego li mi zelembaći. Satnik je 

bio rodom iz Slavonske Požege pa je sve vrijeme u vojsci proveo na 

položajima tamo jer je u gradu bilo više vojarni s jakim vojnim uporištem. Grad 

Požega se nalazi u povećoj kotlini u srednjoj Slavoniji izmeñu obronaka 

panonskih planina, čiji se dugi i pošumljeni hrptovi protežu od istoka na 

zapad. Kotlina je otvorena prema jugu kamo se i širi, a kuda vodi glavna cesta 

do Nove Gradiške u dolini Save. 

Ja sam saznao, da satnik ima djevojku iz okolice Donjeg Miholjca, kamo je 

češće odlazio svojom zapregom, pa sam odlučio upitati: “Satniče, možete li 

kazati što se dogaña oko Donjeg Miholjca” Nije bilo jednostavno voditi 

razgovor pored sve one buke prometa i vlastite zaprege, jer su konji pravili 

priličnu galamu u laganom kasu na, žutim klinkerom popločenoj, Desatičinoj i 

Županijskoj ulici. - “Nije bilo nikakvih borbenih aktivnosti na mostobranu od 

jutros. Nijemci su se tijekom noći od tamo tiho povukli i krenuli desnom 

obalom Drave prema zapadu. Čini se da je sve mirno duž južne obale Drave. 

Moja se djevojka vratila svojoj obitelji i neće krenuti s nama, ako si to htio 

znati.”

34 

Tako u razgovoru stigosmo do Županijske ulice i uskoro smo bili na 

Vinkovačkoj cesti unatoč priličnom prometu u tom smjeru. Sunce je već bilo 

na zalazu kada smo stigli do kuće gdje je bilo zapovjedništvo. Sve se činilo 

opustjelim i napuštenim, nije bilo više one žurbe i komešanja od jutros. 1. 

bitnica je bila spremna za pokret. Ušli smo u ispražnjenu sobu zapovjednika 

koja mi se učinila neobično praznom iako su tamo čekali natporučnikVlatko i 

zastavnik Zorko, pored nekoliko starijih dočasnika i Gregla, stožernog 

dočasnika, kao najvažnije osoba u bitnici. U toj se je skupini naš zapovjednik, 

omanjeg rasta u usporedbi sa svim ostalima, učinio još sitnijim nego li je u 

stvari bio. Nakon podnošenja prijava, te kraćeg dogovora, satnik Matijević je 

izdao zapovijedi i svaki je krenuo svojim putem. 

Izašao sam iz kuće i na cesti spazio konjušara kako drži dva konja: moga 

Zelenka, i svojega, oba osedlana i opremljena za pokret. Odjednom sam 

oćutio kako me obuzima neki osjećaj važnosti, ali me je mučila briga kako ću 

se uspeti na konja pred svim očima koje me promatraju i gdje ću s tim 

povećim svežnjem. Janko, tako se zvao konjušar, je priveo konje, preuzeo 

svežanj, te mi pomogao uspeti se na konja gurnuvši me u pravi čas u sedlo. 

Janko je bio zbijen i snažan momak iz ciganskog kruga, što me nije uopće 

smetalo jer me je podsjećao na jednog radnika mojega ujaka na ribnjacima 

blizu Našica. Odmah smo projahali usmjerivši konje prema donedavnom 

položaju bitnice u rasadniku pored Vinkovačke ceste. Sve je više prevladavalo 

izvjesno uzbuñenje, onako jašući svoga konja i noseći zapovijed bitnici za 

pokret, nakon današnjeg dana punog razočaranja i iskušenja. 

Nedugo zatim dojahali smo do rasadnika i prošli pored čekajućivojnika do 

pred kuhinju gdje su se okupili oba zapovjednika vodova i topovoñe. Sjahavši 

i predavši uzde Janku krenuo sam okupljenim topnicima i odjednom sam, kao 

da je to nešto sasvim uobičajeno, počeo izdavati zapovijedi uočivši kako me 

svi pažljivo slušaju. Jasno, nisam znao kako točno glase hrvatske zapovijedi, 

pa sam jednostavno prevodio njemačke zapovijedi, koje su nam mjesecima 

utuvili u glavu. Katkada sam malo zastao ili mi je izletjela koja njemačka riječ, 

ali uz pomoć Viraga sve je krenulo svojim odreñenim putem. 

Topovi su prvo okrenuti u dotadašnji položaj, a potom obješeni o lafetu, koju 

je dovezao upregnuti par konja. Kada su topovi tako pripremljeni iz položaja, 

prilaze im dva preostala para konja, prvo srednji a potom prednji par, dok se 

vučni konopi svakoga para pomno spajaju na širokom jarmu na rudi. Kada je 

taj posao bio obavljen, jahači se na zapovijed uspnu na osedlane konje koji se 

nalaze na lijevoj strani svakoga para. Potom topovoñe daju zapovijed 

topnicima da zauzmu svoja mjesta na topu. Tri topnika sjede naprijed na lafeti 

dok su preostala dva, jedan od njih je nišandžija, u sjedalima na štitu s obje 

strane topovske cijevi. Kada još topovoñe i vodnici zajaše svoje konje bitnica 

je spremna za pokret. Izvlačenje se topova kao i uprezanje konja odvijalo kao 

po nekom dobro uvježbanom ritualu i bez nepotrebnih povika. Taj mi se ritual 

učinio kao da svaki sudionik predosjeća neki osobiti dogañaj ili možda 

strahuje pred nečim nepoznatim. Do konačnog je polaska ostalo još nešto 

vremena pa sam to iskoristio za provjeru izvršenja svih priprema.

35 

Pored zaprega za topove, te za kola sa streljivom, bilo je uglavnom više 

zaprega teretnih konja nego li jahaćih konja. Od Viraga sam saznao, da svaki 

topovoñeima po jedna kola sa stvarima topnika a moje su stvari bile na 

posebnim kolima za zapovjednika u bitnici. Na više seljačkih kola bilo je 

utovareno sijeno za konje te mnogo vreća zobi, što je bio očiti dokaz da su se 

konjušari zdušno brinuli nabavljajući hranu iz “pouzdanog” prolaznog izvora 

na željezničkoj pruzi. Nekoliko plato-kola bilo je natovareno trofejnim 

(talijanskim) streljivom za topove te pješačkim težim oružjem sa zapregama 

snažnijih konja. Zanimala su me posebno kola za dojavnike gdje su bile 

utovarene malobrojne telefonske kutije s dosta koluta kabela. Na tim kolima je 

bila spremljena pomalo manjkava oprema za motrenje (samo jedan škarasti 

telemetarski dvogled), te instrumenti za premjer. Već se počeo spuštati mrak 

kada je dojahao teklić sa zapovijedi za neposredni pokret bitnice. 

Janko mi je doveo Zelenka, uzjahao sam bez pomoći i onda glasno počeo 

izdavati zapovijedi ne mareći jesu li hrvatski ispravne prevodeći ih iz 

njemačkog. Oko 8 sati uvečer prvo su krenula kola s pješačkim naoružanjem 

a zatim s topovskim streljivom. U to se vrijeme formirao borbeni dio bitnice na 

čelu sa dojavničkim kolima iza kojih je slijedio prvi top i kola sa streljivom. 

Virag je prošao sjedeći u kolima za časnika u bitnici a koja su slijedila nakon 

drugog topa, a ispred trećeg i četvrtog. Iza topova sa dva topnika na svakome 

slijedila su kola s topovoñama iostatkom topnika. Našaje kolona krenula 

Vinkovačkom cestom do križanja za ðakovštinu gdje smo skrenuli na cestu 

prema Čepinu i ðakovu. Zapovjednik nam se priključio i bio na čelu bitnice 

dok su Vlatko i Gregl sa svojim vojnicima i transportom čekali da bitnica 

proñe, te su činili začelje bitnici. Na toj je glavnoj cesti bilo sada već dosta 

prometa, ali su topovske zaprege brzo stvorile potrebni prostor za nesmetano 

kretanje. Zorko je odjahao s dojavničkim kolima nešto ispred bitnice, a njemu 

se je kasnije pridružio Vlatko, kojimi je u prolazu rekao da ostanem kod 

topova brinuti se da se borbeni dio kreće ujednačenim hodom. 

Jašući Zelenka spori me je hod teretnih konja u šesteroprezima uspavljivao 

pa sam razmišljao bi li bolje sjahao pa sjeo u kola pored Viraga. Zelenka bi 

mogao preuzeti moj konjušar Janko ako bi bio stalno u blizini naših kola ako 

bi mi ustrebao konj. Tako napola drijemajući na Zelenku razmišljao sam kada 

ćemo krenuti na zapad a što sam ubrzo saznao, kada smo ušli u Čepin oko 9 

km od Osijeka. Na križanju nas je dočekao teklić sa zapovijedi da skrenemo 

na cestu prema Poganovcima i Podgoraču. Ta je sporedna cesta od tucanog 

uvaljanog kamena bila u lošem stanju, s mnogo rupa i kolotečina što je 

otežalo napredovanje bitnice. Sporedne su kamene makadamske ceste 

morali održavati seljaci, koji su za taj posao umjesto nadnice bili izuzeti od 

poreza ili drugih davanja. U ratnim su prilikama ti radovi na cestama bili 

zanemarivani što je umnožavalo oštećenja i neravnosti. Uskoro mi je u sedlu 

postalo neudobno pa o nekom drijemanju više nije bilo govora, tim više što je 

Zelenko često mijenjao korak ili bi posrnuo na toj lošoj cesti. 

U selu Martinci Čepinski, nakon 20 km hoda, bio je odreñen samo kraći 

odmor pa je bilo dosta gunñanja meñu topnicima kada smo uskoro morali 

opet krenuti. Zapovjedio sam, naime, da se topnici izmjenjuju u sjedenju i 

hodanju pored topa kako ne bi tko zaspavši pao s topa i došao pod kotače. Ja

36 

sam sjahao i hodajući vodio Zelenka za uzde dajući topnicima primjer da se u 

hodu drže za top ili lafetu na koju su odložili svoje oružje i kabanice. U hodu 

mi se pred očima pojavio otac kako hodam za njim negdje u planinama. 

Otac je bio mnogo godina predsjednik Planinarskog društva u Osijeku pa sam 

ga često pratio na podužim turama po Slavonskim planinama iliu Sloveniji. 

Katkada sam jedva uspio svladati suze, pogotovo ako bi ustali u praskozorje 

te krenuli na put bez jela ili toplog pića. Oca to uopće nije smetalo te se malo 

osvrtao na pospanog i gladnog sina mekušca, koji je jedva uspijevao ići 

ukorak s njegovim dugim korakom. Tata je često znao skrenuti nekom, po 

njegovom shvaćanju, prečicom pa je to često svršilo dramatičnim ishodom 

zbog njegovog potpunog pomanjkanja orijentacije. Katkada sam ga uspio 

nagovoriti da se vratimo ili krenemo drugim smjerom. Na cilju otac nikada nije 

javno priznao da sam ga ja izveo na pravi put. Možda je ipak bio ponosan na 

sina koji je imao taj svojevrsni dar za orijentaciju. Tako razmišljajući i vodeći 

konja na uzdi, postajao sam svjestan svoje časničke odgovornosti, kako za 

sebe tako i za vojnike kojima zapovijedam. 

Naše slijedeće zaustavljanje bilo je u selu Poganovci, pa sam otišao naprijed 

do kola gdje je trebao biti Virag. Nakon dužeg hoda do čela bitnice našao sam 

kola s par privezanih jahaćih konja. “Dobro je, zastavniče, da ste došli ovamo. 

Sigurno ste umorni i gladni, zar ne Vežite Zelenka za kola i uspnite se da što 

popijete i pojedete. Ne brinite, ova se kola nalaze ispred bitnice.” 

Zahvalivši se na pozivu, koga sam jedva dočekao, sjeo sam pored Viraga i 

upitao: “Stari, znaš li kuda idemo po tom mrklom mraku” U istom sam času 

predosjećao što će Virag odgovoriti, a to je da ćemo nastaviti u mraku što 

dalje, jer će po danu biti opasnije zbog mogućih napada iz zraka. Nastavili 

smo monotonim hodom, a Virag mi je kod ponovnog polaska rekao s 

poštovanjem: “Ispravno ste zapovjedili da topnici naizmjence hodaju uz 

topove. Dobro je to i za konje. Ostavite Zelenka ovdje pa se vratite do drugog 

topa. Ja ću vas na vrijeme obavijestiti ako nam netko važan doñe ususret.” 

Prošli smo kroz Budimce nakon više od 40 km hoda, pa sam odlučio odjahati 

naprijed do ispred bitnice, da čujem što ima novoga. Prvi su se tragovi dana 

pojavili na istoku kad se odjednom pored mene stvori zapovjednik na konju u 

pratnji konjušara, koji ga je svuda pratio kao sjena. “Zastavniče, kao da te 

umara jahanje”, obrecnu se na mene satnik, te nastavi, “Uzjaši i doñi 

naprijed pred bitnicu. Ovdje nisi ništa izgubio. Odmah dojaši naprijed!” U prvi 

me je tren obuzeo bijes, ali sam se suzdržao da ne odgovorim i požurio 

pješke naprijed do Viragovih kola. Uzjahao sam Zelenka te sam u laganom 

kasu nastojao stići do zapovjednika usput promatrajući obrise Krndije 

obasjane prvim sunčevim zracima. Pripazi sada više na zrakoplove, pomislio 

sam u sebi tražeći pogledom koliko je daleko čelo bitnice, kad mi iznenada u 

susret dojaše Zorkov teklić sa zapovijedi: “Zastavniče, brzo krenite naprijed s 

prvim vodom u položaj kod Podgorača. Položaj je kod križanja s cestom od 

ðakova za Našice.” 

Taj me je iznenadni poklik probudio iz snenosti i razmišljanja, pa sam okrenuo 

Zelenka natrag od smo došli. Spazivši Viragova kola zaustavio sam se i

37 

zapovjedio da prvi vod krene za mnom. Nakon što su jahači uzjahali spregove 

prvog i drugog topa, te njihovih kola sa streljivom, a topnici zauzeli svoja 

mjesta, naredio sam pokret kasom. U te je rane jutarnje sate iznenadni i nagli 

pokret četiriju spregova djelovao kao grom iz vedra neba. Lijevom stranom 

ceste krenuo je prvi vod prema Podgoraču, prvo kasom, a potom trkom čim je 

put postao slobodan za tu gomilu konja i vozila. 

Uskoro smo dostigli teklića koji nas je čekao nadomak prvih kuća Podgorača. 

Kod križanja sa cestom ðakova pokazao nam je prtinu sa šikarom koja je 

vodila u polje s laganim padom prema jugu. Dva su topa dovučena pred sam 

kraj polja na čijem je rubu bilo nekoliko većih grmova i po koje drvo. Iza toga 

je ruba bila duboka dolina čija se nasuprotna pošumljena strana blago 

prostirala po obroncima Krndije. Grmovi i drveće bi mogli dobro poslužiti kao 

zaklon od neposredne neprijateljske vatre, pa sam postavio topove s 

razmakom oko 20 m i nešto podalje od samoga ruba. Nisam još znao gdje je 

ili što će nam biti cilj, pa sam odredio da se cijevi usmjere na jug uzevši 

Podgoračku crkvu na desnoj strani kao stožernu točku. 

Šesteropreg u pokretu vukući haubicu 100mm kalibra češke tipa, 

Kad sam vidio da su dva topa spremna za djelovanje pobrinuo sam se da 

sklone lafete nakon što su bili istovareni sanduci sa streljivom. U pomanjkanju 

boljega zaklona, odredio sam da lafete sa šesteroprežnim zapregama i kola 

sa streljivom ostanu na prtini gdje su bili donekle zaklonjeni izmeñu grmova i 

rijetke šikare s obje strane. 

Na cesti sam spazio da je ostatak bitnice krenuo prema Podgoraču cestom za 

Našice ne osvrćući se na položaj prvog voda. Iznenada je odnekuda dojahao 

Vlatko pa mi naredi uzbuñenim glasom: “Dovuci topove do samoga ruba polja 

odakle ćete moći neposredno gañati u dolinu. Tamo su partizani koji nam se 

približavaju - vidjet ćeš ih golim okom s ruba polja.” Meni se nije sviñala 

Vlatkova zapovijed, jer vatrom haubica obično upravlja posredno istureni 

osmatrač. Bilo mi je jasno da za to sada nema mogućnosti, pa sam se vratio 

topnicima i zapovjedio: “Odgurajte topove naprijed koliko možete da možemo 

direktno gañati u dolinu. Bez konja - samo topnici. Brzo - slijedite me!” 

Potrčao samo naprijed do ruba polja pronaći najprikladnije položaje za topove 

ne misleći na to da ih time izlažem mogućoj direktnoj neprijateljskoj vatri. 

Pored dvaju stabala živica je bila nešto rjeña, pa sam izabrao položaje za

38 

topove dok su ih topnici s mukom odgurali tamo niz polje. Počeo sam 

pretraživati dvogledom horizont gdje bih mogao biti neprijatelj dok me Vlatko 

nije upozorio na male oblačiće dima u niskom grmlju ili drveću na drugoj strani 

doline oko 3000 metara od nas. Nisam tamo primijetio nikakve pokrete osim 

povremenog dizanja oblačića dima vjerojatno iz pješačkog oružja ili manjeg 

topa u isparavanju jutarnje maglice. 

Odjednom se tamo prijeko iz šumaraka na najbližem obronku Krndije začulo 

štektanje strojnica. Mislim da sam na tom mjestu odakle su se dizali oblačići 

dima, prepoznao ruševinu na niskom brežuljku koju smo posjećivali u mnogo 

veselijim i zabavnijim prigodama. Vlatko me je odmah upozorio uzbuñenim 

glasom: “Vidiš tamo gdje se diže dim malo lijevo od onog većeg drveta! Pucaj 

nekoliko granata po rubu šumarka!” Odredivši tako cilj krenuo sam se pognut 

prema lijevom topu pokazati topovoñi gdje da usmjeri cijev. 

Češka je haubica bila izvrstan top, dovoljno lagan da ga jedan topnik može 

okrenuti u željenom pravcu pri neposrednom gañanju. Pokazao sam cilj 

nišandžiji koji je usmjerio cijev nakon što je otvorio vratašca u štitu da može 

koristiti ciljnu napravu na topu. U top je stavljena i utisnuta maljem granata, a 

potom ugurana čahura snajvećim brojem punjenja od 7 vrećica baruta, što se 

čini kod direktnog gañanja. Iz svoga zaklona u živici izmeñu dva topa, viknuo 

sam prema Vlatku: “Prvi top spreman!” Čim mi je topovoña dao znak Vlatko 

viknu kao odgovor: “Pali i odmah puni top!” Od buke eksplozije koja me je 

nemalo iznenadila i na čas ošamutila zaboravio sam promotriti pogodak. Top 

je poskočio i skrenuo natrag, jer topnici nisu dovoljno zarili plug odnosno 

pritisnuli ga u tlo u trenu ispaljivanja prvog zrna. 

Srećom nitko nije pri tome bio ozlijeñen, a kada mi se povratio sluh čuo sam 

Vlatkove oduševljene povike: “Odlično! Točno u cilj! Puni oba topa i pucaj 

odmah.” Oba su topa bila u tili čas gotova s punjenjem, a na znak topovoña 

da je cilj nanišanjen, dao sam zapovijed: “Pali!” Ovaj put sam bio spreman na 

dvostruki odjek pa sam na vrijeme motrio gdje će granate eksplodirati. Iza 

toga je na tren nastala tišina, a štektanje strojnica se više nije čulo. Vlatko je 

dalje motrio rub šumarka odakle su se pojavili novi oblačići dima, ali ovaj put 

nešto više lijevo. Okrenuli smo topove prema novom cilju i napunili prvi top 

usmjerivši ga prema tim oblačićima koji su se jasno izdizali iz jutarnje maglice. 

U času kada sam htio izdati zapovijest prvom topu da otvori vatru, primijetio 

sam zapovjednika na prtini kako trči prema nama bjesomučno gestikulirajući. 

Čim je došao na domak poče galami na mene: “Jesi li ti lud izlagati topove 

takvoj opasnosti Tko ti je naredio da otvoriš vatru” U prvi sam tren bio toliko 

zapanjen, da nisam uspio izustiti niti jednu riječ, dok mi je još u svijesti bio top 

pored mene spreman za paljbu čekajući moju zapovijed. Ne znajući što ću, 

tražio sam Vlatka pogledom, a usput sam motrio što se dogaña u dolini. 

Vlatko je dotrčao do zapovjednika i nešto su potiho dogovarali nakon čega se 

satnik vratio putem odakle je došao. Vlatko mi je na to rekao da možemo 

napustiti položaj i vratiti se bitnici koja je već odmakla prema Našicama. 

“Vlatko, prvi je top spreman za paljbu i ne mogu ga izvući iz položaja s 

punjenjem. Što ću sada” - “Ispali tu granatu negdje!” Ostavši tako sam s 

prvim vodom, zapovjedio sam topovoñi topa da ispali granatu s najvećom

39 

elevacijom cijevi ne znajući pri tom gdje će granata pasti. U principu je 

moguće ukloniti čahuru s punjenjem iz topa bez problema, dok je vañenje 

granate iz cijevi mnogo teže i zahtijeva dosta opreza. To je zbog toga što se 

kod punjenja topa granatom ista udari drvenim maljem kako bi se njezin 

bakreni prsten dobro uglavio u utore topovske cijevi. 

Nakon što je prvi top ispalio granatu u nepoznato, zapovjedio sam da 

pripreme topove za izvlačenje i vratio sam se do prtine gdje su čekale 

zaprege izmeñu žbunja s kojih su konji marljivo trgali mlado lišće. Zaprege s 

topovskim lafetima su se uputile izvlačiti topove dok sam ja zajahao Zelenka i 

krenuo do ceste promatrajući prolazeću kolonu iz smjera ðakova. 

Podalje sam u koloni spazio pomalo mršavog jahača, koji me je svojom 

pojavom u prvi mah podsjetio na Don Quichote. Kada se jahač približio 

križanju prepoznao sam Franju. Nismo se vidjeli od Božića, kada je Franjo bio 

dodijeljen drugoj jedinici u 1. Ustaškom zdrugu. Prepoznavši ga, prišao sam 

bliže do ceste obrativši se pomalo prašnom jahaču: “Franjo, što ti radiš ovdje 

Gdje ti je jedinica” Umjesto odgovora Franjo upita: “Jesi li ti to malo prije 

pucao s haubicama” 

Još pod dojmom dogañaja od malo prije odgovorih: “Jest, bio je to prvi vod 

koji je gañao po rubu šumarka tamo s druge strane. Zapovjednik nas je malo 

prije prekinuo u poslu bjesneći na mene, jer nisam dobio zapovijed. Zbilja 

glupo od mene da sam haubicama direktno gañao cilj i to bez ikakve zaštite.” 

- Ja sam se sve više sramio zbog nespretnog učešća u tom okršaju iako sam 

mogao biti zadovoljan uspješnim izvršenjem zadatka. 

Češka haubica kalibra 100mm prigodom vježbe kod Stockeraua veljače1944. 

Franjo me je pokušao utješiti, te je usput spomenuo da su imali više okršaja 

tijekom noći povlačeći se od sinoć iz ðakova. Ispričao mi je da je bio 

dodijeljen pješačkoj bojni nakon što se javio Štiru. U svojoj bitnici ima dva laka 

pješačka topa i dva protuoklopna topa dugocjevaša manjeg kalibra. 

Razgovor smo morali prekinuti kada su nam u susret prišli zapovjednik 

Zdruga, pukovnik Štir u pratnji moga zapovjednika satnika Matijevića. Štir se, 

prepoznavši Franju, prvo obratio njemu: “Dobro je da si stigao ranije nego li 

sam te očekivao. Postavi svoje topove blizu one živice na rubu polja. Pronañi 

dobar zaklon za topove da ih ne bismo izgubili prije vremena.” Očito je

40 

pukovnik dobro poznavao Franju, te je čekao da s pješačkim topovima, koji su 

lakši od haubica i mnogo pokretljiviji u mijenjaju položaja, brani svoju 

odstupnicu. Obrativši se potom meni, rekao je s izvjesnim podrugljivim 

prizvukom: “Bio sam iznenañen videći kako haubice brzo mogu zauzeti 

položaj, te direktno gañati i bez osmatrača. Ipak, tvoj me je zapovjednik 

uvjerio da je bolje imati pješačku zaštitu uz haubice. Hajde makni se i brzo 

nestani odavde za tim haubicama.” 

Pukovnik mi nije trebao dva puta ponoviti zapovijed, pa sam se vratio do voda 

koji me čekao i naredio pokret. Satnik je već odjahao naprijed, pa sam 

iskoristio tren kada je u koloni nastao poduži prekid te pokrenuo topnički vod 

na cestu za Podgorač. Držeći se lijeve strane ceste dobro smo napredovali 

prestižući dosta civilnih osoba, koje su hodale ili sjedile na seljačkim kolima s 

privezanom stokom, te nekoliko manjih vojnih jedinica sa svojim transportom. 

Svi su kretali cestom za Našice, koja je bila oko 11 km od Podgorača. 

Ja sam dobro poznavao Našice, jer su u blizini bili ribnjaci koje je moj djed 

zakupio od grofa Pejačevića, a do nedavno je tamo bio upravitelj ujak Pišta. 

Njega su tamo zarobili partizani prigodom privremenog zauzimanja pustare 

“Lila” nedaleko od ceste za Klokočevce. Ta je pustara opskrbljivala 

ribogojstvo, pa su se partizani tamo mogli dobro opskrbiti hranom i drugim 

potrepštinama. Pustara je bila spojena, osim neasfaltiranom cestom, 

uskotračnom prugom s upravom ribnjaka udaljenim oko 3 km, odakle je pruga 

nastavljala do željezničke stanice Breznica gdje se vršio utovar živog šarana. 

Ujaku nisu partizani ništa učinili kada su došli na ribnjake, ali ih je on napustio 

u zimu 1942. preselivši se u Zagreb. Tamo je mislio naći sigurnije utočište, 

zbog svoga židovskog porijekla, dok nisu njega i njegove roditelje odveli SSovci 

u koncentracioni logor u svibnju 1943. Ujaku je kod osloboñenja od 

partizana te preseljenja u Zagreb pomogao odvjetnik Dr. Pavle Pleše iz 

Našica, kojega je moj otac dobro poznavao iz mnogih zajedničkih pravnih 

zadataka na tamošnjem sudu. Možda bi mi Dr. Pavle, koji je očito imao veze s 

partizanima, mogao pomoći da se negdje sakrijem dok ne proñe ovo idiotsko 

povlačenje u nepoznato 

Sama pomisao na mnoge posjete ribnjacima, te dobra i fina jela pripremljena 

tamo činila su me još gladnijim, pa sam tražio bitničku kuhinju. Sustigli smo 

bitnicu u čijem su začelju bili Greglovci sa svojim transportom, te sam sa 

čuñenjem primijetio, da je kolona stala na otvorenoj cesti nedaleko iza naselja 

Podgorača. Konjušari su napajali i hranili zapregnute konje, a vojnici su 

odnekuda donosili u porcijama toplu juhu sudeći po pari u zraku ranog jutra. 

Čudilo me je da je bitnica stala na otvorenoj cesti i da zapravo nitko ne vodi 

računa o JAK-ovima koji su u glavnom jutrom nadlijetali bojišnicu. Uskoro je 

vod stigao i priključio se iza drugoga voda gdje su nam ostavili prostor uz 

desni rub ceste. Uvrstivši se tako u red svi su sjahali prepustivši konje brizi 

konjušara dok su jahači s topnicima krenuli do kuhinje da prime svoj topli 

obrok što su im ga priredili kuhari. Zelenka je preuzeo Janko da ga napoji i 

nahrani, a potom mi je prišao Zorko zanimajući se za sve što sam doživio

41 

tamo kod križanja. Razgovarajući tako sjeli smo uz rub ceste s nogama u 

jarku i polako jeli naš prvi topli obrok od jučer u podne. 

Ispričao sam Zorku o mom susretu s Franjom, te o primjedbama pukovnika i 

satnika po čemu sam mogao zaključiti da ćemo od Našica možda krenuti za 

Slavonsku Požegu. Zorko je spomenuo da je cesta za Požegu u dosta lošem 

stanju, a mnoge bi krivine i strmine sigurno još više otežavale i zadržavale 

kretanje bitnice. Osim toga, ta je cesta bila izmeñu obronaka obraslim gustim 

šumama iz kojih su prijetili partizanski prepadi. 

Dok smo nas dvojica jeli i razgovarali, pridružili su nam se odjednom satnik i 

Vlatko, te sjeli pored nas na travu. Taj se razgovor uskoro razvio u naš prvi 

dogovor, a u svezi nastavnog ratnog djelovanja. Utvrñeno je da će satnik i 

Vlatko jahati na čelu kolone s izvidničkim odredom i dojavnicima, a s njima će 

biti dio Greglovih specijalaca svi na kolima. S izvjesnim razmakom slijedit će 

ih borbeni dio bitnice sa svojim dijelom transporta, a na začelju će biti ostatak 

Greglovih vojnika s preostalim kolima. Jutro je već prošlo kada je bitnica 

krenula u koloni od dva dijela, pa je sigurno bila duga oko 1000 metara. Zorko 

je jahao ispred drugog voda topova, dok sam ja jahao Zelenka uz Viragova 

kola, a ispred prvog voda. Podigla se je prilična prašina, pa sam zabrinuto 

promatrao nebo bojeći se iznenadnog napada iz zraka. 

Približavajući se Našicama podsjetio sam se da bih se tamo možda imao 

priliku nekako izvući iz tegobne situacije. Pokušavao sam se prisjetiti kuće u 

kojoj je bila pisarna Dr. Pavla na jednom uglu glavnog trga u Našicama 

nekako ukoso preko puta od ulaza u dvorac grofa Pejačevića. Gradić Našice 

je bio na ovećem brežuljku s dvorcem na njegovoj sjevernoj strani odakle se 

pružao prekrasan pogled na ravnicu u smjeru Donjeg Miholjca. Na trg se 

prilazilo dvjema glavnim cestama, jednom iz Osijeka s istoka, drugom od 

Donjeg Miholjca, a cesta iz Podgorača je isto završavala u drugom uglu 

glavnog trga. 

Na zapad je s trga vodila samo jedna cesta koja se strmo spuštalado 

račvanja odakle su glavne ceste išle desno za Feričance, a lijevo za 

Slavonsku Požegu. Što smo se više približavali Našicama kretanje je kolone 

bilo sve sporije. Kada smo nešto prije podneva konačno stigli na trg vidio 

sam, da su razlog tome bile kolone vojske i civila koji su prilazili na trg od 

Osijeka ili Miholjca. U općem metežu na trgu odlučio sam projahati južnom 

stranom trga, gdje nije bilo prometa. Ako bi me tko spazio mogao bih se 

izgovoriti, da sam htio obići trg i tako brže doći do prvog voda. Pred sobom 

sam prepoznao kuću Dr. Pavla, pa sam sjašio i privezao uzdama Zelenka za 

obližnji stup rasvjete. 

Pokucao sam na vrata pisarne odakle je malo kasnije dopro oprezan ženski 

glas: “Tko je” ali su vrata ostala zatvorena. “Ja sam, Zvonko, sin Dr. Zlatka 

Špringera iz Osijeka. Molim vas pustite me unutra. Ne mogu dugo stajati 

ovdje vani!” Ogledavao sam se, je li me tko od Greglovih vojnika možda 

spazio kada se iza mene malo otvore vrata, a odvjetnikova supruga me 

dočeka: “Oh, moj Bože. Uñi! Ma kako si ti došao ovamo, sinko”

42 

Nisam joj mogao objasniti zašto sam pokucao na odvjetnikova vrata, pa sam 

bez predaha rekao: “Molim vas, mogu li razgovarati s vašim suprugom Ne 

mogu ostati dugo!” - “Oh, pa nema moga supruga kod kuće. On je morao 

otići, jer nije bio siguran što bi mu se moglo dogoditi kada se počnu ustaše 

povlačiti.” Neću moći ostvariti moj plan, bila mi je prva pomisao pa sam 

razočaranim glasom upitao: “Je li doktor otišao s partizanima Kako bih ja 

mogao otići k njima” 

Postarija žena je bila nemalo iznenañena mojim pitanjima, pa reče: “Ne, ne, 

moj muž nije otišao k partizanima. On je prestar i ne bi mogao izdržatite 

napore. Znaš kako je uvijek bio boležljiv, a pogotovo u zadnje vrijeme. Reci 

mi, što se dogodilo s tvojim ujakom” - “Gospoño, mi ne znamo je li još živ ili 

je umro u logoru, ali to nije što me sada tišti. Ja se moram izvući nekako iz 

ovog kaosa prije nego i za mene bude prekasno.” 

Odmjeravajući me uplašenim i zabrinutim pogledima gospoña me odjednom 

pozove da uñem u kuću da će mi dati što za jesti i piti. Pošao sam za njom u 

kuhinju gdje je za stolom sjedio njezin muž, pa me oslovi: ” Dobro došao! 

Vidio sam te kroz podrumski prozor kako prilaziš kući. Nisam te odmah 

prepoznao, ali, kako i sam znaš, mi moramo biti vrlo oprezni koga puštamo u 

kuću ovih dana. I sam tražim mjesto gdje bih se mogao sakriti dok proñu ovi 

opasni dani. Tebe, Zvonko, nažalost ne mogu sakriti niti ovdje, a niti bilo gdje 

drugdje. Kasno je za to sada, puno prekasno. Preopasno je sada pokušati 

uspostaviti vezu s partizanima. Predložio sam ja to tvom ujaku tamo već 

davno, ali me on nije htio poslušati. Umjesto toga izabrao je jedan od 

njemačkih radnih logora, a bilo je boljih prilika da ostane živ, zar ne” 

Naprosto nisam mogao shvatiti, da se moja posljednja nada rasplinula kao 

mjehur od sapunice. Prihvatio sam ponuñenu šalicu kave od cikorije, a dok 

sam lagano pio napravila mi je gospoña poveći komad obloženog kruha i 

stavila ga u papirnatu vrećicu. Zahvalio sam se domaćinima što su me 

saslušali, te na gostoprimstvu unatoč zastrašujućima okolnostima pa sam 

brzo izašao iz kuće motreći trg odakle bi me netko mogao vidjeti kada sam 

izašao iz ove kuće. 

Prišao sam Zelenku koji je bio vrlo nemiran vjerojatno zbog buke i meteža 

prometa na cesti s onu stranu trga. Sokak, gdje je Zelenko bio vezan za 

rasvjetni stup, je bio potpuno prazan, pa sam umirujućim glasom smirivao 

konja dok sam odvezao uzde i zauzdao ga. Nespretno sam uzjahao, uspio 

nekako pričvrstiti vrećicu za sedlo te krenuo hodom do kraja trga, pa daljedo 

ceste. Nisam vidio nikoga od naše pratnje u koloni koja se je sporo kretala 

oko trga. Primijetio sam da pred kapijom dvorca stoji veća grupa vojnika i 

nekoliko kola pa mi se u prvi čas učinilo da bi to mogla biti naša zalaznica. 

Srećom to nisu bili Greglovi vojnici, pa sam skrenuo Zelenka lijevo niz glavnu 

ulicu. 

Jahao sam Zelenka korakom po prtini uz sokak pored kuća gdje nije bilo 

nikoga, pa sam se nadao da ću s lijeve strane ceste moći prije vidjeti gdje je 

začelje bitnice. Pomislio sam, da bih onda u trku možda neopaženo mogao 

proći naprijed i dostići prvi vod s Viragovim kolima. Poširoka glavna cesta

43 

prema zapadnom izlazu iz Našica bila je popločena kamenom kaldrmom dok 

su s obje strane ceste bili jarci za odvodnju te drvoredi divljih kestena. 

Pješačke su staze uz kuće bile popločene crvenom opekom dok je do jarka 

bio poširoki travnjak sve do pod drveće. Dohvatio sam vrećicu, otkinuo komad 

kruha i polako žvačući nastavio oprezno niz cestu, sada već u laganom padu. 

Kolona na cesti kao da se već nekako sredila i nije bilo više onakve gužve kao 

na ulasku u Našice. Odjednom mi se učinilo da čujem zvuk zrakoplova unatoč 

buci i žamoru s ceste i to baš kada sam spazio stotinjak metara naprijed 

poznate mi zaprege bitnice. 

U tili čas je na cesti nastala panika i metež, a pogotovo kada je zrakoplov 

preletio iznad ceste čiju sam sjenu na tren spazio kroz krošnje kestena. U 

podsvijesti su mi se munjevito prikazali dogañaji napada "Lightning" 

zrakoplova na transporte u željezničkoj stanici Dobova u noći od 10. lipnja 

1944. U jednom od tri vlaka smo čekali da sutradan izvršimo mimohod u 

Zagrebu, a onda odemo kućama na 14 dnevni dopust. 

U isti čas kao da je i Zelenko osjetio opasnost, zadrhtao je i zarzao, te 

odjednom trkom pojurio niz sokak. Odbacivši vrećicu posegnuo sam za 

uzdama pokušavajući nekako Zelenka smiriti te njime kako-tako upravljati. 

Uspjelo mi je Zelenka privesti bliže uz kuće čiji su vrtovi imali povisoke zidane 

ograde, pa sam iz sedla dohvatio rub zida i preskočio ogradu koja mi je bila 

najbliža u tom trenu. Sa zida sam skočio dolje ne gledajući kako je duboko ili 

što je poda mnom, pa sam sa čuñenjem osjetio kako sam pao na nešto 

podatno i meko. Dok sam se malo snašao i ogledao postao sam odjednom 

svjestan čudne tišine. Buka napada zrakoplova je prestala onako naglo kao 

što je i došla, pa sam ustao i krenuo do kuće u čijem vrtu sam našao svoj 

zaklon. Netko od ukućana je toga trena izišao na trijem, pa me je sa 

čuñenjem promatrao kada sam pozdravio i ispričao se za nenadani posjet. 

Izašao sam kroz kapiju na cestu na kojoj nije bilo više cjelovite kolone. 

Ljudi su se dizali iz jaraka i počeli potragu za svojima i kolima sa stvarima i 

životinjama. Bilo je tu nekoliko vojnika koji su se skupljali i pomagali drugima 

pronaći svoje jedinice. Meni je bila prva briga pronaći Zelenka kojeg sam 

napustio u trenu opće panike i koji je sigurno u strahu odjurio cestom, tko će 

ga znati gdje li se zaustavio. Hodajući uz zidove kuća pronašao sam 

odbačenu vrećicui s izvjesnim zadovoljstvom izvadio ostatak kruha, pa sam 

tako žvačući nastavio niz cestu. Brzo sam stigao do račvanja cesta gdje sam 

odmah primijetio da se kolona kretala prema Feričancima, jer na cesti za 

Požegu nije moglo vidjeti se išta od neke vojne kolone. 

Lijevo od ceste prema Feričancima bila je velika ledina gdje su se održavali 

sajmovi. Uz ravnu je cestu bilo više prevrnutih kola i rastepene su stvari ležale 

unaokolo, s teže ozlijeñenih konja skidali su ormu, a pokoja je životinja ležala 

u zadnjim svojim životnim trzajima. Konačno sam naišao na nekoliko vojnika 

iz bitnice kako skupljaju razne predmete i stvari, te ih tovare na kola koja nisu 

bila oštećena u toj jurnjavi. Posvuda su ležale rasute vreće, a po sadržaju 

sam mogao zaključiti da su sigurno pripadale Greglovom transportu. Od 

vojnika sam saznao da je bitnica dobro prošla i da je već bila izvan Našica na 

ravnoj cesti kada su naletjeli JAK-ovi.

44 

Iznenadilo me je što je bitnica krenula cestom za Podravsku Slatinu, a ne za 

Požegu, pa sam ubrzao hod tražeći Zelenka na livadama lijevo i desno od 

ceste. Prvo je obližnje selo bilo Donja Motičina tamo malo dalje iza hrastove 

šume. O kavgadžijama iz Motičine sam čuo mnogo priča od oca kako je 

nakon žetve redovito dolazilo do obračunavanja i tučnjave noževima, koje su 

katkada svršavale smrtnim ozljedama. Otac je često puta zastupao nekog od 

optuženih počinitelja, ali je bilo simptomatično da je ubojica imao uvijek 

dovoljno svjedoka koji bi potvrdili da je bio pod jakim uticanjem alkohola. 

Osuda bi tada mogla biti donošenasamo za ubojstvo iz nehata s kaznom do 

3 godine. No, kada je novi sudac počeo strože primjenjivati zakon, te dosudio 

ubojici kaznu i do 10 godina, prestale su odmah slijedeće godine kavge sa 

smrtonosnim ishodima. Sjećajući se tih priča prišao sam grupi od nekoliko 

topnika, koji su pretovarivali sanduke s topničkim streljivom na ispravna kola, 

upitavši jesu li možda vidjeli negdje osedlanog konja po Zelenkovu opisu. 

Gledajući na sve strane, ne bih li spazio Zelenka, primijetio sam pored ceste 

više mrtvih konja očito ubijenih, jer su zadobili teške ozlijede. Rane tih konja 

su bile strašne i drugačije, očito prouzrokovane šrapnelima koji su potjecali od 

bombi malo prije bačenih iz zrakoplova. Takove su bombe bile prava pokora 

što prouzrokuje strašne rane, ali i bezglavi bijeg životinja. Prešao sam s ceste 

lijevo na livadu gdje sam opazio veterinara, koji je dolazio k nama u bitnicu 

radi kontrole i njege naših konja. S njime nisam nikada duže razgovarao osim 

što sam saznao, da je tek nedavno svršio studij na Sveučilištu u Zagrebu pa 

je odmah bio pozvan u vojsku i upućen na rad u naš zdrug. Nisam mu zavidio 

na njegovu poslu kada je uvlačio ruku kroz čmar konja da bi uklonio smetnju 

ili izvukao predmet koji se je prepriječio normalnoj funkciji crijeva. Sada je 

“Vet”, tako su ga zvali u bitnici, bio zaposlen oko ranjenih konja. 

Prišavši mu upitao sam: “Vet, jesi li vidio slučajno mog Zelenka” Vet se je na 

tren okrenuo meni i odgovorio: ”Žao mi je, ali ne bih niti znao koji je od tih 

konja Zelenko. Strašne su te rane od šrapnela, vidi kako im je užasno 

rastrgano tkivo. Morali su ubiti više konja, jer im nije bilo spasa. Osim toga 

ima konja sa slomljenim koljenima ili gležnjevima - sve zbog panične jurnjave 

od Našica.” 

Okrenuo se jednom od konjušara i rekao mu da ubije konja, jer mu nema 

spasa zbog krvarenja iz mnogih zadobivenih rana i slomljene prednje noge. 

Još sam gledao oči konja kad odjednom prasnu hitac trgnuvšimu glavu u vis, 

a potom se životinja izvali na stranu, trgnu i ostane nepokretno ležati na livadi. 

Gledajući to nepokretno, do malo prije još živo tijelo, iz kojega je krv počela 

crveniti livadu, stisnulo me je nešto u grlu i osjećajno povrijeñen doživljenim, 

nastojao sam čim prije nestati s toga mjesta. Gdje li je Zelenko 

“Pogledaj tamo naprijed, bliže do šume. Nisam još imao vremena pogledati 

tamo” čuo sam Veta da mi dovikuje. Okrenuo sam se Vetu da mu se 

zahvalim, ali spazivši da će ubiti još jednog konja promrmljao sam nešto dok 

on doda: “Nemoj gubiti vrijeme tražeći tvoga konja. Požuri da stigneš bitnicu 

koja čeka tamo na cesti u šumi. Čim završim ovaj ogavni posao ovdje vratit ću 

se i ja tamo. Reci zapovjedniku da ovdje vjerojatno neću moći spasiti nijednog

45 

konja.” U meni se tada pojavi neki čudan osjećaj o nepovratnom gubitku pa 

sam pošao prema cesti gdje me je prepoznala grupa Greglovih vojnika koji su 

mi ispričali da su natovarili na kola sve što su mogli naći uz cestu, te da nitko 

nije ozlijeñen u bitnici. Zbog gubitka više konja morali su stvoriti nove 

spregove, ali smo imali i nešto sreće jer smo izgubili uglavnom slabije konje. 

U sebi sam pomislio da je veća sreća što nisu eksplodirali sanduci sa 

streljivom. Dok su se oni kretali naprijed prema sastajalištu kod šume nešto 

prije Donje Motičine, ja sam se opet vratio na livadu i krenuo prema jednoj 

svijetloj točki ispred šume. 

Prilazeći sve bliže toj mirnoj, sivkastoj mrlji na obzorju, počeo sam trčati 

dozivajući: “Zelenko! Zelenko!” ali se taj konj nije pomaknuo s mjesta. Kada 

sam došao još malo bliže prepoznao sam svoga konja koji mi se učinio 

nekako drugačijim. Je li postao možda nešto niži ili je to samo neka moja 

umišljenost ili ... se Zelenku nešto strašno dogodilo, jer se uopće ne pomiče. 

Usporio sam malo trčeći, a znoj me je oblio i curio niz lice, vrat i kralježnicu. 

Odjeća se na meni lijepila od znoja, a od uzbuñenja mi je udarila krv u glavu. 

Jest to je bio Zelenko koji je stajao kao prikovan na mjestu. Prišao sam mu 

polako, a njegova se glava polako okrenula prema meni na moj usklik. Iz te su 

me glave promatrale razrogačene oči životinje koje su odavale užasne boli 

koje je morala podnositi. Na čas kao da mi je srce stalo gledajući te bolne 

crne oči mog konja. Pogledom sam skrenuo prema nogama, pa sam 

prestravljen shvatio, s neograničenim užasom, da je nešto strašno pogodilo 

Zelenka. U prvi sam čas pomislio da mu kopita stoje u dubokoj travi, ali ne, .. 

ne, pa to nije moguće! Njegove su noge, sve od reda, bile skraćene nekim 

osakaćenjem. Sve četiri noge bile su slomljene kod gležnja a Zelenko je 

stajao na njihovim badrljcima sa kopitima uvrnutima u stranu pod neprirodnim 

kutovima. Konj je sigurno podnosio užasne boli što se očito odražavalo u 

njegovim očima. 

Prišao sam mu blizu glave i gladio ga po vratu, pa potom po toploj njušci. 

Zelenko se nije oglasio niti, meni poznatim, hrzanjem. Stajao je tako mirno 

prateći me samo očima dok sam ga obilazio. Podigao sam list sedla i odriješio 

uže koje je njišući se dotaklo tlo. Izvadio sam svoj teški pištolj, otkočioga i 

vrlo polako približio cijev jedva dodirujući dlaku iza uha. Lijevom sam rukom 

gladio Zelenka polako spuštajući je izmeñu ušiju na čelo, dok mu nisam 

konačno pokrio crne ispaćene oči svojim dlanom. Potegao sam otponac 

jednom, još jednom, pa sve dok nije bilo više metaka u magazinu. U ušima mi 

je još zvonilo dok mi je do svijesti dopro odvratni miris spaljene dlake i 

sprženog mesa. Zelenko je polako pao na stranu, a osakaćene su mu noge 

strčale iz trave preda mnom, a na njima njišuća kopita ... kao posmrtna zvona. 

Moj se želudac preokrenuo u jecaju maloga djeteta, pa sam izbljuvao sve što 

je iz mene moglo izići. Kada je malo popustio taj strašni grčuu meni 

pokrenuo sam se i vratio natrag do mrtvog konja te izvukavši uže skinuo sedlo 

s njega. Mrtav je Zelenko izgledao sasvim drugačije od onog konja kojega 

sam prekratko poznavao, a ipak toliko zavolio. Prebacio sam sedlo na leña i 

krenuo prema cesti u toj suludoj rutini hodanja i ubijanja i u nadi da ne budem 

ja sam ubijen. Na cesti je sada bilo nešto više prometa pa sam uskoro uspio 

staviti sedlo na kola naše jedinice koja su se kretala u smjeru Motičine.

46 

Uskoro sam došao do ruba hrastove šume i spazio prve kuće sela, nakon što 

sam stigao do kraja laganog uspona. Kroz laganu prašinu na cesti prilazio mi 

je netko iz suprotnog smjera. Bio sam iznenañen kada sam prepoznao Zorka, 

no učinilo mi se nekako čudnim što ne nosi nikakvo oružje osim pištolja za 

remenom, a bio je bez kacige. Čim me je spazio upita: ”Jesi li ranjen Gdje si 

bio cijelo to vrijeme” 

Konj zvan «Lucky» iz autorovog današnjeg susjedstva je vrlo sličan Zelenku. 

Bio sam malo zatečen njegovim pitanjem pa uzvratih: “Znaš da sam bio iza 

tebe u koloni kada smo ušli u Našice. Tamo sam doživio zračni napad, a konj 

je nestao pa sam morao hodati ovamo. Moj je konj bio teško ozlijeñen pa sam 

ga morao ubiti.” Tek sada sam primijetio da mi je odora poprskana krvlju što 

sada više nije bilo od neke važnosti. “Zašto se ti vraćaš cestom” Zorko je bio 

brz s odgovorom: “Ja idem natrag vidjeti da se svi vojnici odmah priključe 

bitnici. Tako mi je zapovjeñeno. Bitnica je krenula dalje prema Feričancima 

gdje se trebamo svi javiti. Nastavi cestom dalje i pazi na JAK-ove! S njima 

nemaš baš mnogo sreće, eh” Potvrdio sam glavom i nastavio svojim putem, 

dok je Zorko krenuo suprotnim smjerom natrag prema Našicama. Tog 

trenutka nisam bio svjestan da će to biti zadnji put da sam vidio Zorka. 

* * * * * *

47 

04. 

IZGLEDI U MAGLI 

Srijeda, 18. travnja 1945. 

Treći se već dan bitnica nalazi u neposrednoj blizini gradića Podravska 

Slatina. U proteklih sam pet dana, od kada smo krenuli iz Osijeka, toliko toga 

doživio i preživio da s izvjesnom zebnjom očekujem što će nam donijeti 

slijedeći dani i tjedni. Smjestili smo se u povećoj školskoj zgradi u čijim su 

razredima klupe bile gurnute i naslagane uza zid, pa su tako nastale 

spavaonice za vojnike. Pred zgradom se nalazio veliki vrt, te športsko igralište 

iza kojeg se protezala slavonska ravnica sve tamo do Drave udaljene kojih 14 

km. Od Slatine je jedna cesta vodila na sjever do sela Čañavica i Noskovci, 

gdje je bila roñena moja majka skoro nadomak obale Drave. Kod tih sela nije 

bilo mosta preko Drave, pa su ljudi koristili čamce da bi prešli na lijevu obalu u 

Mañarsku. Prije je tu bila kompa ili skela za prijevoz vezana čeličnim 

konopom za kolut koji je klizao po jačem čeličnom konopu razapetom iznad 

rijeke izmeñu visokih jarmova na obalama. Riječna je struja Drave korištena 

za plovljenje odn. kretanje skele od jedne obale na drugu - slično kao kod 

osječke skele blizu gornjodravske pumpne stanice. Sigurno je da te skele 

sada ne rade, jer je uzduž sjeverne obale Drave bio neprijatelj - tko bi znao 

jesu li to partizani, Rusi ili Bugari - u svakom slučaju “crveni” komunisti. 

Protekli su dani bili manje više mirni i bez borbenih aktivnosti osim postojećeg 

prometa na cesti od Našica, a činilo ga je ponajviše pučanstvo odlazeći 

cestom prema zapadu. Kolona puka što pješke, što sjedeći na pretovarenim 

kolima te sa za kola vezanom stokom već je nekako podsjećala na poveću 

seobu, koja će se uskoro razviti u pravo iseljenje hrvatskoga naroda. Ja sam 

koristio tih nekoliko dana za sreñivanje svojih misli, pokušavajući stvoriti 

izvjesni red u predviñanjima razvoja dogañaja u bližoj budućnosti. Sva su ta 

moja saznanja i mjere bile usmjerene k jedinom još važnom cilju, a taj je bio 

preživjeti u svoj toj neizvjesnosti. Zorkov je nestanak izazvao priličnu buru u 

zapovjedništvu bitnice, te je on bio proglašen ratnim dezerterom. Meñutim, 

meñu topnicima su se mišljenja razilazila, jer je poneki pretpostavljao da je 

Zorko možda stradao u zračnom napadu. Za mene je slučaj bio jasan, Zorko 

je dezertirao vrativši se u Našice u koje su ušli partizani netom što se od tamo 

povukla hrvatska vojska. Nikome nisam spomenuo naš razgovor prigodom 

slučajnog susreta kod šume u blizini Donje Motičine u kasno poslije podne 14. 

travnja. Našice je “oslobodila” Jugoslavenska armija samo dan kasnije. 

Nakon susreta sa Zorkom nastavio sam pješačiti prema Donjoj Motičini što je 

bilo poprilično naporno zbog teških jahaćih čizama. Bio sam mrtav umoran od 

hodanja od oko 15 km dok su mi pred očima prolazile slike u posljednjih 

(samo) 24 sata vraćajući se stalno na gubitak Zelenka. Srećom su me sustigla 

jedna od naših kola, na koja su pretovarili rasuto streljivo, pa sam se na njih 

uspeo s velikim olakšanjem. Ne znam tko mi je ponudio što za jelo i piće, vino 

ili rakiju ili oboje, ali je brzo djelovalo na mene onako premorenog. Ne sjećam 

se više kada sam stigao do bitnice, a niti što se sa mnom zatim dogodilo na

48 

prenoćištu negdje kod Feričanaca. Vjerojatno sam bio prilično pijan, što od 

umora, ali vjerojatno više od prekomjernog alkohola kojeg sam pio žedan 

nakon toliko uzbuñenja, te zbog znojenja u netom minulih 24 sata od odlaska 

bitnice iz Osijeka. 

Probudio sam se slijedećeg jutra, u nedjelju 15. travnja, gledajući oko sebe 

nisam nikako mogao shvatiti gdje li se nalazim. Soba je bila povelika, pa sam 

onako još snen zaključio da se nalazim u nekoj školi. Ležao sam na nešto 

slame potpuno obučen izmeñu nekih sanduka ili klupa meñu koje sam se 

vjerojatno zavukao svladan umorom i alkoholom. Glava mi se činila kao da je 

nabijena lopta dok su me oči pekle gledajući u smjeru još slabog izvora 

svijetla odnosno žamora iza prozora. Kao u nekoj maglici jedva sam 

prepoznao Greglovo lice kada se je nagnuo nad mene, a onda je zaorio 

njegov glas: “Hej, zastavniče, dobro jutro! Veselim se, da sam vas našao 

ovdje, gdje ste se zavukli. Gdje vam je konj” Greglove su mi riječi bubnjale u 

ušima, pa sam jedva uspio prozboriti: “Zaboga, Gregl, nemoj vikati tako 

glasno...”, pa onda malo sabranije nastavih, “morao sam ubiti Zelenka u polju 

blizu šume pred Motičinom. Vratio sam se na cestu te nastavio hodati prema 

Motičini kada mi u susret doñe Zorko. On mi je rekao, da produžim za 

Feričance dok će on ići prema Našicama, da vidi ako je tko zaostao.” Gregl 

me je gledao s nemalim čuñenjem pa kako nije ništa upitao to sam nastavio 

postavši očito svjestan gdje se nalazim: “Stožerni, što hoćeš sada od mene 

Što trebati učiniti Gdje je bitnica sada” 

Greglovo se lice odjednom razvuklo s nekim čudnim podsmijehom, pa, 

promatrajući me onako shrvanog, nastavi sada nešto tišim, ali ozbiljnijim 

glasom: “Zastavniče, za tebe mora da je jučerašnji dan bio veoma dug i težak. 

Zaboravi Zorka! On se nije do sada vratio natrag u bitnicu. Bitnica je stala u 

Feričancima prenoćiti. Uzmi njegovog konja i priključi se odmah bitnici. 

Spremamo se za skori pokret, a krenut ćemo prema Podravskoj Slatini.” 

Potpuno sam se razbudio, te izašao van u dvorište gdje je već vrvilo od ljudi i 

životinja iako je sunce tek izlazilo. Nakon što sam se malo snašao i umio na 

nekoj česmi, krenuo sam u potragu za Viragovim kolima koja nije bilo teško 

naći izmeñu teške opreme bitnice. Dočekan sam s pozdravima i olakšanjem, 

sam im se vratio, pa su me zasuli pitanjima što mi se dogodilo jučer i jesam li 

se naspavao. Netko je za mene prostro malo slame na podu u jednom od 

razreda, dok je bitnica bila smještena u susjednim dvorištima i štalama pored 

škole u Feričancima. Dočekala me je porcija tople juhe i veći komad kruha, pa 

sam ubrzo opet skupio potrebnu volju i snagu za daljnji pokret. 

Krenuli smo u rano jutro dok je Gregl, poučen iskustvom od jučerašnjeg 

napada iz zraka, rasporedio teške strojnice za protuzračnu obranu s kolima s 

posadom izmeñu pojedinih dijelova naše kolone. Postupno mi se vraćala 

svijest i domišljatost a osjećao sam se i nešto bolje onako sjedeći na 

Viragovim kolima. Za kola je bio vezan Zorkov konj, Kestenko, koji je bio 

smeñe boje i nešto viši nego li je bio moj Zelenko. Primijetio sam da se ne 

čuje nikakva topovska ili slična potmula buka kada smo se na kratko zaustavili 

nešto prije sela Čačinci. U Čačince smo putovali vlakom iz Osijeka, pa sam se 

uspinjao s grupom osječkih planinara do kuće na Jankovcu podno samoga

49 

Papuka. Tu je planinarsku kuću izgradilo i održavalo osječko planinarsko 

društvo kojemu je otac bio predsjednik dugi niz godina. U blizini kuće je 

prekrasan slap, te ribnjak poviše kojega je u nekoj špilji bio neki plemićki grob. 

Ta je špilja bila navodno utočište zloglasnog Čaruge ili su nam to samo pričali 

da bi nas djecu malo zaplašili. 

Bitnica je uskoro nastavila dalje glavnom cestom s podlogom od kamenog 

makadama, pa smo uskoro stigli u Mikleuš. Tog sam se mjesta jako dobro 

sjećao, jer odavde vodi cesta do Voćina. Za vrijeme školskih praznika u ljeto 

1941. proveo sam dva mjeseca na radnoj službi u Voćinu gdje smo prosijavali 

šljunak iz Voćinke. Brazgotina pod nosnom kosti će me zauvijek podsjećati na 

nesreću koja me ja tamo pogodila. Tako sam već u prvih nekoliko mjeseci 

NDH započeo skupljati mnoga važna životna iskustva katkada na vrlo okrutan 

način. 

Čini mi se, da sam pod dojmom prošla dva dana nekako otupioi povremeno 

su mi u misli dolazile slike iz djetinjstva dok se kolona polako kretala 

neravnom cestom dižući dosta prašine. Pomalo s čuñenjem sam opazio da 

bitnica napreduje dalje glavnom cestom ne skrenuvši ni na jednu od cesta 

koje vode prema obroncima Papuka. Nastavljajući tako od sela do sela prošli 

smo kroz Bukovicu i bez dužeg prekida stigli u Podravsku Slatinu rano poslije 

podne. Od jutros nisam vidio niti zapovjednika, niti Vlatka, Gregla, pa sam u 

Viragovim kolima za zapovjednika bitnice istu predvodio umjerenim korakom 

sve do ispred Slatine gdje nas je dočekao teklić sa zapovijedi da topovi 

zauzmu borbeni položaj u obližnjem rasadniku. Topove bi trebalo usmjeriti 

prema neprijatelju, ali odakle, odnosno iz kojega pravca, se moglo očekivati 

približavanje neprijatelja, to teklić nije znao. 

Tipično, mislio sam u sebi, netko zapovijeda bitnicom, a ne zna što bi trebalo 

učiniti. Zapovjedio sam topovoñama da pripreme borbeni položaj za sva četiri 

topa, te ukopaju topove i iskopaju rovove za vlastitu zaštitu i streljivo. Odredio 

sam da se najbliži crkveni toranj koristi za usmjerenje cijevi na istok-jugo-istok 

odakle se je vidjela cesta kojom smo upravo stigli. Izdavši sve potrebne 

zapovijedi borbenom dijelu bitnice rekao sam vodnicima i topovoñama da 

rasporede sprege po štalama u obližnjim kućama. Potom smo se smjestili u 

povećoj školskoj zgradi koja je imala prostran vrt i iza njega poljanu za 

športske aktivnosti sudeći po vratnicama za nogomet. Dalje, prema sjeveru, 

prostirala se ravnica odakle vjerojatno neće prilaziti neprijatelj - tako sam se 

bar nadao. 

Jedan od najljepših momenata toga dana je bio kada mi je Virag pomogao da 

svučem jahaće čizme u kojima sam više hodao nego jahao kroz više od 48 

sati. Razgovarali smo o velikoj sreći što nitko od topnika nije bio ranjen ili 

nestao, ali su se stalno vraćali na temu gdje je i kako završio Zorko. Jasno, 

nisam nikome govorio o mom posljednjem susretu s njime te o mojim 

pretpostavkama zašto se Zorko vratio u Našice. U panici koja je nastala u 

koloni, te jurnjavi nizbrdo prigodom nadlijetanja zrakoplova bitnica je izgubila 

25 konja uključujući mog Zelenka. Konjušari su morali sklapati nove spregove, 

uglavnom za tovarna kola, dok su topovske sprege ostale bez većih 

promjena. Greglovi su vojnici mnogo pomagali upotpuniti zaprege za ispravna

50 

kola, pa su obilazili štale u selima kroz koja smo prolazili. Svaki dobar konj 

koji je nañen kod seljaka uzet je po zapovijedi bez naplate za oduzeto - kao 

što ni ja nisam dobio ništa za svoj rekvirirani bicikl u travnju 1941. 

U ratnim se vremenima, za potrebe vojske, ne poštuje tuñe vlasništvo već se 

uzima sve što god se nañe ili što može biti od koristi vojsci. Nije ni čudo što je 

svaka vojska omražena u pučanstvu i što se sve sakriva čim se negdje u 

blizini pojavi vojnik pod oružjem. Uskoro ću i samspoznati da je taj bestidni 

poriv bezobzirnog uzimanja tuñega u stvari voñen iskonskim strahom za 

očuvanje vlastitog života i svojih skučenih potreba. Takvi neizbježni poriv za 

samoodržanje, koji ne vodi brigu o drugome, je po svom učinku protiv 

čovječnosti jedan od najgorih koji se pojavljuje u vrijeme rata bilo gdje ili bilo 

kada. 

Zapovjednik se vratio u bitnicu tek drugoga dana po dolasku u Slatinu te nas 

sazvao radi dogovora o našoj daljnjoj ratnoj djelatnosti. Zapovijed je glasila da 

će bitnica ostati u položaju za obranu odstupnice na bojišnici dok će se 

hrvatska vojska povlačiti prema zapadu. Gdje se zapravo u tom trenu nalazila 

bojišnica satnik nam nije znao reći, već samo onako maglovito negdje ispred 

nas istočno od Drave na sjeveru, pa preko Papuk-gorja do Save na južnom 

krilu. Njemačka se vojska povlačila zajedno s hrvatskom nastojeći što prije 

stići do Austrije ne obazirući se previše što će se dogoditi s nama. Nijemcima 

je glavna briga da ne padnu u zarobljeništvo ruske armije koja se kretala 

uzvodno lijevom obalom Drave. Pitao sam se često, zašto Rusi ili Bugari s 

lijeve obale Drave nisu do sada napadali hrvatsku vojsku povlačeći se južnom 

obalom Drave. Naše se zapovjedništvo više bojalo iznenadnih napada 

partizana koji su se skrivali u šumama te se slobodno kretali po slavonskim 

planinama, pa i po nedalekom Papuku južno od nas. Slušajući sve novosti i 

obavijesti pokušavao sam uzalud odrediti neki stvarni cilj prema kojemu bih 

mogao usmjeriti svoja buduća djelovanja u toj gustoj magli proturječnih 

izgleda. Često sam spomenuo onu uzrečicu “Uzidaj' se u se i u svoje kljuse”, 

pa sam s gorčinom spoznao “da će biti … što će biti”. Sudbina je krenula 

svojim tijekom u nepoznatu nam budućnost. 

Ipak, glavni nam je neprijatelj bila Jugoslavenska armija koja je probila 

bojišnicu u Srijemu i sada napreduje prema zapadu, kako se meni učinilo, 

uzduž Drave i Save. Vjerojatno je Armija napredovala i u Bosni, južno od 

Save, što ćemo uskoro vidjeti ako i kada se budemo približavali Zagrebu. Bilo 

nam je rečeno, da moramo nastojati zadržavati Armiju što duže s privremenih 

obrambenih položaja s ciljem da omogućimo nesmetano povlačenje ostalim 

hrvatskim jedinicama i pučanstvu prema Zagrebu. Sva su ta naklapanja bila 

prilično maglovita, odnosno nejasna, pa sam bio zadovoljan kada mi je 

zapovjednik rekao da sam ja osobno odgovoran za borbeni dio bitnice, dakle 

haubice i sva kola s topničkim streljivom. Ja sam do sada već dobro upoznao 

naš topnički sastav, te konjušare koji su jahali vučne konje prema potrebi. 

Sjećajući se davnog savjeta moga ujaka iz Beča, mogao sam računati s time 

da će se bitnica kretati u glavnom po kako tako čvrstim cestama, a možda će 

biti malo udaljenija od same, katkada i privremene, bojne linije. U toj nadi je 

spas - tješio sam sâm sebe.

51 

Osvanulo je jutro 16. travnja u Slatini, nakon što sam se naspavao na prostrtoj 

slami na tvrdom podu razreda, koji je još mirisao po katranu korištenom za 

čišćenje i dezinfekciju. Umio sam se i obrijao prvi put žiletom iz svoga putnog 

brijaćeg aparata koji je stao u malu metalnu kutijicu. Promijenio sam rublje 

nakon što sam se uspio oprati kod jednostavnog umivaonika u prostoriji sa 

školskim zahodima. Virag me je dočekao s porcijom tople juhe i svježe 

pečenim kruhom, pa smo nas dvojica i Miro, koji nam se je priključio, koristili 

vrijeme doručka za odreñivanje dnevnih zadataka topnika. Osnovna nam je 

briga bila pripremiti topove za mogući napad oklopnih vozila s ceste, pa smo 

odlučili uvježbati posadu haubica za takav slučaj. Tijekom prije podneva 

iskopani su, odnosno nasipani niski bedemi ispred topova, koje smo u 

meñuvremenu malo drugačije porazmjestili nakon jučerašnje užurbanosti. 

Jasno, topnici nisu bili jako oduševljeni svim tim radovima i vježbanjem, ali 

sam im pokušao objasnio da to mora postati za njih rutinski postupak i to 

svaki put kada zauzmemo kakav novi borbeni položaj. Konjušari su bili 

zauzeti brigom oko konja, te pregledom, odnosno popravcima, opreme i orme, 

jer je to bilo od vitalne važnosti za dobro funkcioniranje spregova s 4 ili 6 

konja. 

Dan je protekao u pripremama i s manje odmora, pa kada je došla večer i bio 

podijeljen topli obrok koga su pripremili kuhari, kao da se i raspoloženje nešto 

popravilo. Straže i smjene su bile rasporeñene pa sam, se vratio na spavanje 

svom tvrdom krevetu nadajući se mirnoj noći. Osim uobičajenih kontrolnih 

obilazaka straže, tijekom noći sve je bilo mirno, osim što je tu i tamo svjetleća 

raketa proparala tamno nebo. Nije se čula nikakva prigušena borbena buka, 

niti u noći, niti slijedećeg dana koji smo proveli nastavljajući uvježbavanje od 

prošloga dana. Više smo sada pažnje posvetili i mogućem naletu zrakoplova, 

ali je utorak, 17. travnja, protekao bez naročitih dogañaja ili motrenja. Tako 

smo proveli još jedan dan u Podravskoj Slatini i dočekali jutro srijede 18. 

travnja s osjećajem udomaćenosti u tom borbenom položaju, koji je poprimio 

zadovoljavajući oblik uključujući prikrivanje od eventualnog napada iz zraka. 

Nakon ručka se činilo sve mirnim kada iznenada stiže zapovijed za pokret u 

narednih par sati tog kasnog poslije podneva. Svaki od nas pitao se zašto 

odjednom zapovijest za pokret iz Podravske Slatine, kada nismo ništa čuli o 

nekim borbama iz smjera Našica ili s obronaka Papuka. Jedva da je netko od 

nas mogao znati što se dogañalo malo dalje oko nas tih dana. 

Časnička kopča na remenu lijevo od znaka na kapi Hrvatskog Domobrana. 

* * * * * *

52 

05. 

KRATKI PREDAH 

Četvrtak, 19. travnja 1945. 

Pao je već mrak, a spremna je bitnica kod školske zgrade u Podravskoj Slatini 

još uvijek čekala zapovijed za pokret. Odlučio sam raspodijeliti stražarske 

dužnosti po uobičajenom dvosatnom slijedu, dok su kočijaši i konjušari ostali 

kod konja. Sve je naoružanje i streljivo, te osobne stvari bilo natovareno, osim 

granata, koje će se spremiti u topovske lafete neposredno prije izvlačenja 

topova iz položaja. Kuhari su raspodijelili topli večernji obrok, pa se svaki od 

nas nakon toga zavukao nekamo da pokuša spavati dok ne doñe na smjenu 

za stražu. Sa čuñenjem i izvjesnim zadovoljstvom sam jeo ukusno 

pripremljenu hranu iz pokretne kuhinje. Bitnica je imala nekoliko pokretnih 

kotlova u kojima se uvijek nešto kuhalo, pa i kada smo mi bili u pokretu. 

Nisam nikada pitao ili se zanimao gdje su kuhari, i na koji način, nabavljali sve 

potrebno za prehranu oko 200 vojnika niti u Osijeku, a niti kasnije dok smo bili 

u pokretu. 

S izvjesnom zabrinutošću sam promatrao poprilično korištenje alkohola 

počevši od jeftinog vina, pa do teških pića kao šljivovica koja je sigurno bila 

manje opasna, nego li loše rakije od kukuruza, repe ili krumpira. Posljednje su 

uvijek bile na brzinu i vrlo loše destilirane, pa je postotak metilnogalkohola bio 

po život opasan. Uglavnom se dosta pilo uz svaki topli obrok, pa sam 

zapovjedio topovoñama da straže, odnosno topnici na dužnosti, moraju biti 

trijezni za vrijeme smjene. To je možda bilo lakše zapovjediti nego li se toga 

držati, ali sam ja na to naročito pazio, pa su bar topnici bili svjesni moje 

redovite kontrole kada sam bio na dužnosti. Jasno, sada je u pokretu to bilo 

mnogo teže provesti. 

Proljetna je noć bila blaga, a lagani je povjetarac donosio miris svježe 

poorane ili drljane zemlje. Pošao sam na svoj prvi obilazak straže oko topova, 

dok su Greglove straže bile porazmještene nešto podalje od samih topova 

kako ne bi došlo do razmimoilaženja u vršenju dužnosti. Povremeno bi se čuo 

po koji pojedinačni puščani hitac ili kraći rafal strojnice nekoga na straži, 

možda iz dosade ili uobrazilje. U daljini uzdigla bi se po koja svjetleća raketa 

koja je više podsjećala na vježbanje nego stvarnu potrebu. Obilazeći tako 

topove zadržavao bih se i razgovarao s topnicima na straži pa i s Mirom i 

Viragom koji su me pratili. 

Sve ih je morila pomisao što će biti s nama u skoroj budućnosti. Gdje li ćemo 

biti kada jednom završi ovaj rat Mnogi su me pitali kome ćemo se morati 

predati i kako daleko ćemo tada biti od naših domova. Hoće li do predaje doći 

još na hrvatskom području ili će se to dogoditi Bog zna gdje na zapadu 

Općenito sam kod svih sugovornika primijetio, kao i kod samoga sebe, da se 

ponajviše boje pasti u rusko zarobljeništvo iz kojega je malo tko očekivao da 

će se ikada vratiti živ. A što će se dogoditi ako nas zarobe partizani uz put ili

53 

se moramo jednom predati Jugoslavenskoj armiji Pored sve te nagomilane 

mržnje i želje za osvetom zbog više godina patnji i opakosti teško je bilo 

očekivati da će crveni poštedjeti život zarobljenih Hrvata. Pokušavao sam sebi 

dozvati u pomoć činjenicu da smo mi svi pripadnici jedne redovite vojske, 

doduše za Jugoslavensku armiju neprijateljske, ali se sa zarobljenicima mora 

postupati prema ženevskoj Konvenciji o ratnim zarobljenicima. 

Bila je već prošla ponoćkada se odjednom iz mraka pojavi satnikov dojavnik 

donoseći zapovijed za pokret. Nismo mogli koristiti električno svijetlo, a 

zapovjeñeno je da ne palimo petrolejke. U bitnici smo imali nekoliko 

baterijskih svjetiljki koje smo čuvali za topovoñe ako bi u iznimnom slučaju 

morali borbeno djelovati u noći. Izvjesno je vrijeme trajao metež i jurnjava u 

svim smjerovima, sve dok se nisu spavajući topnici razbudili, te krenuli na 

svoja mjesta. Konjušari su u meñuvremenu imali pune ruke posla sa 

zauzdavanjem i smirivanjem konja, a da pri tome ne zamrse ili spletu jarmove 

s konopima i to sve u mrklom mraku. Jasno, tu i tamo čula se koja glasna 

kletva ili povik od bijesa ili straha - tko bi to mogao znati u takovom času. 

Ja sam se požurio do zapovjedničkih kola za koja je već bio privezan osedlani 

Zorkov konj. Odatle sam nadzirao izvlačenje topova iz položaja, te njihovo 

ovješenje na lafete s upregnutim rudnim parom konja. Potom su topovima 

prišle prednje dvije sprege te su dovukli topove pored lafeta s dopunskim 

streljivom. Sve su pripreme bile završene za pola sata i sada su momčadi 

posjedale blizu topova, a konjušari i jahači smirivali konje kako je tko znao. 

Bio je još mrak, dosta iza ponoći, kada se do nas dovezao zapovjednik u 

svojim kolima. Nisam vidio satnika cijelo vrijeme od kada je bitnica bila u 

položaju kod škole u Podravskoj Slatini. Samo je Vlatko povremeno dolazio u 

obilazak vojnika iz Greglove satnije, dok ga je bitnica manje zanimala. Nitko 

od nas u bitnici nije znao gdje su se njih dvojica smjestila u gradu, odnosno 

jesu li bili blizu zapovjedništva Zdruga. Postojala je telefonska veza sa 

Zdrugom, ali jedva da je ikada bila korištena. Negdje je u noći ta veza bila 

prekinuta bez ikakve najave što je bio sigurni znak da ćemo uskoro opet 

krenuti s neodreñenim ciljem. 

“Podnesi izvješće, zastavniče, sada molim!” bile su riječi zapovjednika kada je 

sišao s kola dok sam mu se ja približio. Satnika je manje zanimalo što se 

dogaña u borbenom dijelu bitnice, dok je više pažnje posvećivao opskrbi i 

pričuvama. Posljednje su bile glavna Greglova briga, dok smo se mi 

zastavnici “žutokljunci” uglavnom petljali oko topova. Začudio me je satnikov 

upit, čiji je ton bio neljubazan unatoč riječi “molim”, pa sam odgovorio kratko i 

vrlo odrješito: “Bitnica spremna za pokretkako je zapovjeñeno, satniče!” Na to 

je slijedio brz odgovor:” Dobro! Jesu li konjski spregovi ispravno zauzdani 

Jesu li pregledani svi spregovi, zastavniče” Opet to suvišno pitanje, pa sam 

mu ovaj put odgovorio nešto više pojašnjavajući glasom: “Svi sutopovi 

ovješeni i konji su upregnuti. Streljivo je u lafetima dopunjeno i konji su 

upregnuti. Topovoñe su provjerili spregove i ormu kasno navečer prije mraka”. 

Možda moj izvještaj nije bio baš po propisu, ali sam nastojao dovoljno opisati 

stvarno stanje bitnice. “Nadam se da konji nisu ožvaljeni čekali kroz cijelo to 

vrijeme” uslijedilo je satnikovo pomalo podmuklo pitanje kao da je tražio

54 

neku pogrešku. “Sigurno ne, satniče. Za to su odgovorni konjušari.” U mraku 

nisam mogao vidjeti zapovjednikov izraz, ali je odgovor zazvučao osorno: 

“Nešto manje drsko, zastavniče, hajde sada. Čuo sam da si izgubio svog 

konja kod Našica. Uzmi konja tvoga druga koji je dezertirao. Jesi li otprije 

znao što će Zorko učiniti” Aha, pomislih, odatle puše vjetar, pa požurih s 

odgovorom: “Ne, satniče, jer sam smatrao da je Zorko postupao po vašoj 

zapovijedi kod susreta prije Feričanaca. Ja sam postupio prema tome i 

nastavio hodati do bitnice.” 

Bilo je prvi put da je zapovjednik spomenuo Zorkovo nepovjerenje, ali o tome 

više nije nikada razgovarao sa mnom - tek tri mjeseca kasnije pri sasvim 

drugim okolnostima. Je li se odnos satnika prema meni zbog toga možda 

promijenio ili mi se to samo učinilo Kroz mrkli mrak se tada javi satnik: 

“Dobro, zastavniče, izdaj zapovijed bitnici za pokret. Topovi krenu na čelu 

kolone, a slijediti će ih kola sa streljivom. Gregl će preuzeti zapovjedništvo 

nad ostalim kolima i činit će začelje kolone. Ne želim više da itko dezertira. 

Jasno” - “Na vašu zapovijed, satniče, bitnica će odmah krenuti.” - “Oh, opet 

jedna od tvojih tvorevina. Kada ćeš konačno naučiti hrvatske zapovijedi” Uh, 

pomislih, opet brbljam ne razmišljajućidovoljno, pa sam s mukom u te sitne 

noćne sate odgovorio što kraće: “Jest, satniče! Bitnica naprijed marš!” čini se 

da je zapovjednik bio zadovoljan time, pa nastavi miroljubivijim tonom: ” To 

već zvuči znatno bolje. Uzjaši konja i pazi da ne zapne u tom mraku. Nema 

potreba za žurbom, ali ne pravite previše buke prolazeći kroz mjesto. Nećemo 

ići daleko!” S tim se riječima satnik oprostio uputivši se do svojih kola te 

nestane u mraku odakle je došao. 

Krenuo sam natrag do topnika koji su me čekali razmišljajući o satnikovom 

posjetu te o načinu kako je sa mnom razgovarao. Jesam li slučajno nazreo 

nešto više prijateljski ton u njegovom glasu Čudno, Vlatko nije došao s njim, 

što me je malo začudilo, jer je Gregl bio odreñen da čini zalaznicu bitnici. 

Pozvao sam k sebi zapovjednike vodova i sve topovoñe, pa sam izdao 

potrebne zapovijesti dok me je Gregl promatrao iz neposredne blizine pri 

slabom svijetlu plavkasto zaslonjene karbidske lampe. Kada su se topovoñe i 

vodnici razišli k svojim odredištima prišao mi je Gregl, te nakon pozdrava 

nastavi: “Zastavniče, čini mi se da ste izrasli u pravog profesionalca. Vrlo 

dobro! Brinite se samo za topove i lafete sa streljivom dok ću ja nadgledati 

ostatak transporta iz zalaznice. Ne brinite se!” 

Bio sam malo zatečen Greglovom pohvalom, pa dodah: “Dobro je, stegovni! 

Želio bih predvoditi bitnicu u kolima, pa pošaljite jedna k meni u prolazu. Ne 

poznajem još Zorkovog konja pa ga ne bih htio upoznavati jašući u mraku.” - 

“Jest, zastavniče, dobro je to! Sprege su dobre u obojim bitničkim kolima, pa 

neka druga slijede iza topova.” Greglov mi se je prijedlog svidio pogotovo što 

nisam morao jahati konja koji je bio nešto viši od Zelenka, ali ne baš pravi 

jahaći konj. Nije prošlo dugo, stigla su kola s Viragom za uzdama dok je 

“Kestenko” - tako se zvao Zorkov konj - bio vezan iza kola. Uspeo sam se na 

kola i odatle izdao zapovijed bitnici da krene. Na čelu kolone prošli smo kroz 

centar Podravske Slatine, te krenuli glavnom cestom prema Virovitici. Tek što 

smo bili izvan mjesta pojavilo se bljedilo iza naših leña. Čula se je samo 

škripa, željezom okovanih, kotača topova, te odjek konjski kopita na

55 

kamenom makadamu ceste. Primijetio sam, s izvjesnim čuñenjem, da je 

bitnica bila sama krećući se cestom prema zapadu. Sjedio sam udobno na 

sjedalu pored kočijaša kola koja je Virag izabrao za zapovjednika u bitnici. 

Kola su bila nešto bolja od običnih seljačkih, sudeći po okovu i kotačima, te 

kočijaškom sjedalu s jastukom pernatim. U kolima su se nalazile moje stvari 

uz Viragove, dovoljno hrane za slučaj nužde i za konje, dok je pod 

pokrivačima bilo skriveno nešto lakšeg pješačkog oružja da ih Gregl ne bi 

našao. 

Prošli smo kroz Sladojevce bez zaustavljanja na cesti koja je u dva navrata 

križala željezničku prugu za Viroviticu. Konji su uvijek bili nemirniji kada su 

prilazili pruzi, te koračali preko tračnica, vjerojatno zbog drugačijeg odjeka 

kopita i zvuka kotrljanja kotača. Taj nas je nemir konja probudio iz drijemeža 

izazvanog, inače monotonim, kretanjem kolone. Stigli smo u Cabunu bez 

zaustavljanja prevalivši oko 17 km od Slatine, kada se počelo razdanjivati, ali 

je iz oblaka počela padati lagana travanjska kiša.Dobro je, pomislih, bar 

nećemo imati brige zbog zrakoplova. Na cesti je i dalje jedva bilo prometa dok 

su mještani Cabune promatrali okonjenu bitnicu u prolazu s nešto nevjerice. 

Pučanstvo je znalo da Nijemci imaju motoriziranu vuču za teško naoružanje, 

kao npr. haubice, što je bilo u redu tako dugo dok je bilo goriva za vučne 

strojeve. Mislio sam da je konjska vuča pouzdanija u okolnostima i prilikama u 

kojima se mi sada nalazimo. 

Došao sam na čelo bitnice cestom, nakon što smo prošli Cabunu, pa sam 

potražio kartu područja kojim smo se kretali. Nedaleko pred nama bilo je 

Suhopolje s više križanja cesta od kojih jedna vodi južno prema Daruvaru, 

dolinom rječice Breznice izmeñu Papuka i Bilogore. Sljedeće križanje važnijih 

cesta je u Virovitici oko 13 km pred nama odakle jedna cesta vodi na sjever 

preko Drave do Barcsa. Sigurno nećemo ići prema Dravi, jer je most tamo 

razoren nakon teških bitki koje su vodili domobrani zimus. Rusko ili bugarsko 

topništvo nije do sada djelovalo preko Drave i nisam očekivao da nam sa 

sjevera prijeti opasnost, osim one od JAK-ova. Pitao sam se zašto nas Crveni 

ne napadaju sa sjevera preko Drave Na to pitanje nije bilo odgovora. Na jug 

iz Virovitice vodi cesta prema Grubišnom Polju i Daruvaru s usponima preko 

istočnih padina Bilogore. Tamo bi možda mogli stati negdje uz cestu i postaviti 

topove za osiguranje povlačenja hrvatske vojske - razmišljao sam dok su kola 

drndala cestom ustaljenim ritmom. 

Nakon sat-dva smo opet jednom prešli željezničku prugu, te ostavili odvojak 

ceste na lijevo prema Pčeliću, pa mi je odlanulo da nećemo skrenuti za 

Daruvar. Razdanilo se potpuno, a oblaci se razrijedili, pa je bilo krajnje 

vrijeme da se pojača motrenje eventualnog približavanja zrakoplova. Treba 

povećati razmak izmeñu topova i kola sa streljivom, pa sam zapovjedio mom 

kočijašu da krene u lagani kas, te dao znakom uputu topovoñama da učine 

isto. Kada je već bitnica ubrzala, odjednom meni u susret stiže jahač u punom 

trku, te hitro stane pored kola da mi prenese obavijest. “Zastavniče, kamo 

žurite Samo nekoliko stotinjak metara naprijed, skrenite na lijevo. Vidjet ćete 

tamo podalje veliku kapiju koja vodi do velikog dobra. Sigurno ćete primijetit tu 

zidanu kapiju s lijeve strane ceste!”

56 

Nije bilo vremena osedlati Kestenka, pa sam ostao na kolima i odatle vodio 

bitnicu laganim kasom sve do ulaska kroz kapiju na poljoprivredno dobro. To 

dobro je bilo u neposrednoj blizini naselja Suhopolje oko 11 km udaljeno od 

Virovitice. Bio me je obuzeo čudan osjećaj kada smo se približavali tom 

velikom dobru smještenom na manjoj uzvisini. U mašti su mi se pojavile slike 

uspomena iz djetinjstva na dane provedene u posjetima takovim dobrima koja 

su sva nastala još prije 1. Svjetskog rata. Vlasnici tih dobara su bili što 

hrvatski, što mañarski, veleposjednici, djelomično potomci plemićkih staleža. 

Poslije 1918. ta su dobra bila rasprodana ili uzeta pod najam od osoba lojalnih 

režimu Kraljevine Jugoslavije. 

Ta su velika poljoprivredna dobra bila manje-više samostalna što se tiče 

opskrbe namještenika i radnika, te njihovih obitelji prehrambenim 

proizvodima. Dobro je imalo više raznih radionica za popravak opreme, te 

izradu predmeta za opće potrebe u domaćinstvima na dobru. Za pogon je 

ponajčešće korišten parni lokomobil koji je preko svog zamašnjaka s 

transmisijskim remenom okretao dugu osovinu na koju su bili priključeni, 

pomoću pogonskih remena, strojevi u kovačnici, kolarnici, razne sjeckalice itd. 

Tim se pogonom pokretao katkada strujni generator, pa su tako neka dobra 

imala struju za rasvjetu. Nažalost, napon je struje bio dosta neujednačen zbog 

neravnomjernog okretanja lokomobila. Zbog toga je električno svjetlo dosta 

titralo, ako se nije napajalo iz akumulatorskih baterija, što je tada još bilo vrlo 

rijetko naći na poljoprivrednim dobrima. Pored zgrade s lokomobilom i 

skladišta za gorivo (cjepanice, kukuruzni klipovi, razne biljne stabljike i dr.), 

bila je oveća jama s vodom, a ručna vatrogasna pumpa se redovito nalazila 

blizu lokomobila. 

Izgledi da će bitnica biti smještena na takvom dobru bili su ohrabrujući, jer 

ćemo moći popuniti zalihe u hrani, pogotovo za konje, te izvršiti prijeko 

potrebne popravke u kovačnici kao i novo potkivanje konja. U tom me je 

razmišljanju prekinuo Vlatko povikom: “Gle, gle kako časnik predvodi bitnicu u 

seljačkim kolima. Stoj, zaustavi se, Zvonko, ne idete dalje!” Vlatko nas je 

dočekao iza velikih vrata nadsvoñenih lukom od opeka na ulazu u prostrano 

dvorište oivičeno debelim i povisokim zidom od opeke. Njega je poslao 

zapovjednik zdruga da pronañe podesno mjesto za bitnicu koja je trebala 

odavde podržati obranu Virovitice. Vlatko nije mogao pronaći podesnije 

mjesto za bitnicu. 

“Gdje ću s topovima Gdje će biti borbeni položaj” upitao sam Vlatka nakon 

što sam sišao s kola razgledavajući veliko dvorište sa štalama i više niskih 

zgrada smještenih oko dvorišta osim uza zid s glavnim ulazom. Vlatko me je 

uputio: “Provezi bitnicu kroz onaj širok prolaz nasuprot nama i kada izañeš 

van primijetit ćeš oveću ravnu livadu na kojoj možeš smjestiti topove s 

dovoljno razmaka. Od tamo ćeš moći vidjeti nekoliko crkvenih tornjeva, pa 

izaberi onaj koji će vam biti najpovoljniji za posredno gañanje u jugoistočnom 

smjeru. Ne vjerujem da ćete ovaj put morati gañati neposredno. Žao mi je 

zbog onoga što se zbilo u Podgoraču.” 

U meñuvremenu su oba topnička voda stigla u prostrano dvorište, pa sam se 

požurio do svoje kočije da stignem na čelo kolone. Počela je opet padati laka

57 

kišica koja je površinu dvorišta popločenom pečenom ciglom učinila klizavom. 

Konji su krenuli u kasu, pa je buka kolskih kotača rastjerala kokoši koje su 

čeprkale po dvorištu na sve strane. Psi su lajali, dok su ljudi izlazili vidjeti što 

se to dogaña pred njihovim vratima, snebivajući se metežom u dvorištu koje 

se sve više punilo vojnicima i teškim oružjem. Prošao sam kroz druga velika 

vrata napustivši dvorište slijedeći cestu koja je vodila lagano uzbrdo kroz 

nešto nalik parku s visokim drvećem. Uskoro sam stigao do jedne veće čistine 

s livadom koja se lagano spuštala prema oranicama na laganoj nizbrdici. 

Izašavši iz parka spazio sam drveni toranj s desne strane, koji je služio kao 

osmatračnica za lovce. S tornja se pružao izvrstan pogled na livadu i podalje 

oranice, ali je livada bila djelomično oivičena šumom pa je lovac mogao 

odavde neviñen vrebati divljač kad iziñe iz šume. 

Nisam mogao poželjeti bolji položaj za topove odnosno za eventualno 

motrenje s tornja. Dočekao sam dojavnike, pa sam ih uputio da polože 

telefonski kabel do položaja isturenog osmatrača. Vlatko je izabrao mjesto na 

rubu šume koja je zatvarala neposredni pogled na livadu s istočne strane. 

Stigli su topovi, pa sam ih razmjestio na oko 30 metara razmaka uz rub šume 

izmeñu stabala na zapadnoj strani livade. Tamo smo mogli topove dobro 

prikriti i pružati zaštitu od eventualnog napada iz zraka. Topove se jedva 

moglo zamijetiti, unatoč, netom iskopanih, niskih bedema ispred štitova koje 

su zatim pokrili zelenilom. Jedini je nedostatak tako razmještenihtopova bio 

da su mogli usmjeriti svoje cijevi samo prema jugo-istočnom smjeru. Viragov 

je prvi vod bio blizu šume-parka da se može brzo premjestiti na rezervni 

položaj odakle bi topovi mogli neposredno gañati prema jugu, dakle skoro pod 

pravim kutom prema cijevima drugoga voda. To nije bio školski primjer 

razmještanja haubica, kako su nas to učili njemački instruktori, a to znači sva 

četiri topa u jednoj liniji. Pod ovim okolnostima nije bilo uputno sve topove 

smjestiti u jednu liniju zbog zaklona meñu drvećem jer je livada bila na padini, 

te otvorena s južne strane. 

Nitko se nije zanimao što činim ovdje na položaju, a ja sam pak bio svjestan 

da je to sigurno najbolje što se moglo učiniti. Topovske su lafete ostale u 

blizini topova skrivene u šumi, pa su konjske zaprege napustile položaj 

vrativši se do Štala. Potom sam uputio osmatrača da na karti odredi položaj te 

da sve cijevi usmjeri na istok pomoću kompasa. Nakon toga je premjerom 

odredio naš položaj prema jednoj markantnoj zgradi ucrtanoj na karti koja se 

nalazila dobro vidljiva nešto više na jugu. Odlučio sam da ovaj put ne uzmem 

crkveni toranj kao stožernu točku za usmjeravanje topova kako je to predložio 

Vlatko zbog jednog neugodnog iskustva s crkvenim tornjem u Osijeku. 

To neugodno iskustvo smo Zorko i ja doživjeli s tornjem crkve sv. Petra i 

Pavla u Osijeku. Bitnica je koristila visoki toranj kao stožernu točku za 

usmjeravanje cijevi kada je bitnica bila u položaju kraj Vinkovačke ceste. 

Zorko je iz osmatračnice u sobi hotela Royal zapovjedio da drugi top otvori 

vatru na bunker u smjeru cijevi usmjerene na crkveni toranj. Upozorio sam 

Zorka na tu činjenicu i da ćemo koristiti najveće punjenje, što znači da granata 

leti s najnižom putanjom. On je toliko požurivao otvoriti vatru, pa je, nakon 

nekoliko sekundi što sam dojavio da je granata ispaljena, nervozno upitao: 

“Hej, zašto ne pucate Nisam vidio gdje je pala granata. Ponovi s istim

58 

podacima, ali ovaj put s ispravnom granatom!” Granata je bila ispravna i vrlo 

točno usmjerena na cilj tj. u toranj gornjodravske crkve. Ja sam dvogledom iz 

daljine od oko 2,5 km vidio oblak dima oko tornja što sam odmah javio Zorku. 

Kasnije smo vidjeli da je granata pogodila jugoistočni ugao tornja u visini sata 

i na sreću nije bilo važno za sigurnost tornja, kako se to brzo ispostavilo.4 

Moj je momak doveo osedlanog Kestenka, pa sam ga zajahao da obiñem 

livadu u namjeri da provjerim ureñenje osmatračnice. Telefonski je kabel već 

bio položen i veza uspostavljena s bitnicom na drvenom tornju. S ovog 

isturenog položaja na rubu šume lijepo se vidjela nizina i dio ceste prema 

Pčeliću i dalje na istok prema Cabuni. Sada je bilo mnogo više prometa na 

cesti koji se, rekao bih, isključivo kretao prema Virovitici. Nakon što sam 

rasporedio stražarske dužnosti odjahao sam natrag koristeći priliku da 

upoznam Kestenkovo ponašanje. Bio je užitak jahati što kasom što trkom niz 

padinu i onda natrag kroz park u veliko dvorište očekujući da ćemo ovdje 

sigurno naći udobno prenoćište. Sigurno je da na takovom velikom dobru 

postoji negdje velika stambena zgrada bivšeg vlasnika koju nisam primijetio 

kada smo projurili kroz dvorište. Stvarno, tamo sa strane i malo skrivenu u 

parku spazio sam poveliku kuću prije nego li sam došao do dvorišta s ostalim 

privrednim zgradama dobra. 

Skrenuo sam Kestenka prema kući gdje sam naišao na zapovjednika koji me 

je dočekao ugodnom viješću: “Dobro došao u naše novo boravište. Moj će 

vam momak pokazati sobu s pravim krevetom tamo u gospodarskoj zgradi. 

Nadajmo se da nas partizani neće spriječiti.” - “Hvala vam na dobroj vijesti. 

Vratit ću se ovamo čim još jednom pregledam položaj i izdam potrebne 

zapovijesti” pozdravih satnika i već sam htio uzjahati kada se ponovo javi 

satnik: “U redu! Nadam se da to neće opet biti na onim strelovitim kolima. 

Pobojao sam se da ćete nekoga pogaziti kada ste onako uletjeli u dvorište 

malo prije. Srećom, nitko se nije javio da je ozlijeñen.” Da, to je bilo dobro 

poznato satnikovo peckanje što me sada više nije smetalo. Nakon što sam 

obišao položaj, što sam vjerojatno učinio samo da mogu još malo jahati 

Kestenka, vratio sam se do gospodarske zgrade gdje se našlo više privezanih 

konja za, u zid ugrañene, alke. 

Meñu privezanim konjima bio je i Greglov čvrsti bosanski konj, pa kada sam 

sjahao pojavi se odnekuda njegov vlasnik tj. naš stožerni dočasnik. 

“Zastavniče, vaša je soba u potkrovlju s pogledom na livadu odakle ste došli. 

Hoćete li da vam unesemo stvari tamo” - “Ne, hvala, nemam ih ovdje. Stvari 

se nalaze još u kolima.” Gregl me je obavijestio da je u okruženju oko bitnice 

razmjestio svoje vojnike s teškim strojnicama i bacačima. Čak mi je dao 

kompliment, jer sam uspješno smjestio topove tako da ih se niti sa zemlje ne 

može lako otkriti. Zajašio sam Kestenka i vratio se u privredno dvorište dobra 

gdje je sve vrvilo od vojnika i radnika s dobra, konja i raspregnutih kola. 

Najveću su skupinu činili konjušari s konjima koji su se okupili oko kovačnice 

odakle se čulo glasno potkivanje. Iz više je dimnjaka već izlazio gust dim koji 

se miješao s mirisima pripremanja hrane. Uvjeren sam bio da su naši kuhari i 

snabdjevači već temeljito brstili po skladištima dobra da bi dopunili zalihe i 

4 Toranj gornjodravske crkve sv. Petra i Pavla doživjet će mnogo više pogodaka pedesetak 

godina kasnije. Prije opisano oštećenje postoji i danas kao jedino s južne strane tornja.

59 

priredili nekoliko dobrih obroka za ogladnjele vojnike. Čudno da me više nije 

smetala činjenica, da se nalazimo na tuñem vlasništvu i da se ponašamo kao 

da to nama pripada. Vjerojatno je tome bio razlog to što se pročulo da Crveni 

neće poštivati privatno vlasništvo, pogotovo ako je pripadalo buržoaziji i 

kulacima. 

Mirisi iz kotlova ili iz kuhinje negdje na dobru podsjetili su me da sam jako 

ogladnio. Čemu sam, zapravo, još jednom otišao na obilazak položaja i to na 

vlastitu inicijativu Zašto sam se odjednom toliko založio za taj posao Jesam 

li to učinio iz vlastitog poriva ili možda da skrijem svoj strah pred nepoznatom 

budućnošću Zaključio sam da je sve što činim na kraju krajeva zbog poriva 

za samoodržanje. Jahanje na Kestenku je bio pravi užitak pogotovo u 

slobodnom trku na livadi ispred položaja. Gladeći konjsku grivu pitao sam 

poluglasno: “Kestenko, što li nam donosi budućnost Hoćemo li oba 

preživjeti” U tim mislima spazio sam Viraga koji mi je rekao da je dao odnijeti 

moje stvari u veliku kuću. Predao sam mu Kestenka da ga odvede u štalu, pa 

sam krenuo pješke do sobe gdje me je, navodno, čekao pravi krevet. U 

prolazu kroz lijepo ureñeno kućno predvorje sretne me zapovjednikov momak 

s porukom, da me satnik poziva na zajednički ručak u blagovaonici. Zahvalio 

sam na pozivu s napomenom da bih se prvo želio oprati od dnevne prljavštine 

te konačno obrijati u miru. 

Našao sam sobu koja mi je bila dodijeljena s mojim stvarima poredanim pored 

povećeg svježe presvučenog kreveta. U jednom kutu sobe su bila vrata koja 

su vodila u pravu kupaonicu s kadom i bakrenom peći s toplom vodom. Oh, 

kakovog li užitka nakon samo šest dana s toliko uzbuñenja i teškoća. Pustio 

sam vodu u kadu i skinuo sa sebe sve preznojeno i smrdljivo, ušao u kadu i 

uživao u toploj kupki. U mislima sam se sjetio kako smo učili napamet riječi 

Fausta koje će biti za njega sudbonosne: “Verweile doch! Du bist so schön!“5 

Hoću li svršiti kao Faust poslije ovog užitka Kada ću se slijedeći put moći 

okupati u toploj vodi 

Kaciga njemačkog tipa i kapa vojnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS). 

* * * * * *

60 

06. 

VOLOVI S BILOGORE 

Srijeda, 25. travnja 1945. 

Kiša je lagano padala kada je bitnica napustila položaj kod seljačkog dobra u 

blizini Suhopolja. Zapovijed za odlazak je došla posve iznenada, jer nije bilo 

nikakve neprijateljske aktivnosti u zadnjih pet dana. Kako nismo mogli nazrijeti 

gdje bi mogla biti crta bojišnice sve smo vrijeme posvetili rutinskom vježbanju 

kao pod mirnodopskim uvjetima. Bilo je i dosta vremena da se popravi razna 

oprema i dopune zalihe dok su se konjušari pobrinuli da svi konji budu dobro 

potkovani. Na cesti prema Virovitici se promet intenzivirao, pa smo primijetili 

nekoliko njemačkih jedinica kako se povlače prema zapadu. 

Kako nije bilo borbi u blizini nismo ispalili niti jednu granatu iz našeg, izvrsno 

skrivenog položaja. Naši su dobro poznati dobavljači imali mnogo posla, a 

broj se konja nešto povećao i stvoreni su novi spregovi za teretna kola. Neka 

su od seljačkih kola bila zamijenjena za plato kola s gumenim kotačima koja 

su bila negdje napuštena od vojske ili su ih kovači skrpali u kovačnici gdje se 

radilo danonoćno. Gregl je ujednačeno rasporedio svoje vojnike na više kola s 

potrebnim naoružanjem i streljivom. Potom će kola biti rasporeñena izmeñu 

vozila bitnice zbog što bolje zaštite u slučaju iznenadnog prepada partizana. 

Zapovijest da će bitnica napustiti položaj stigla je do nas u utorak kasno 

poslije podne, pa smo imali dovoljno vremena spremiti se i pokupiti s dobra 

sve što bi nam moglo biti od koristi na daljnjem putu. Već je nastupila noć 

kada smo napustili poljoprivredno dobro koje se učinilo nekako opustjelim i 

urušenim kao da je jato skakavaca prošlo ovuda, a ne vojska u povlačenju! 

Ubrzo smo stigli u Viroviticu i bez zaustavljanja nastavili glavnom cestom 

prema Pitomači. To me je nemalo začudilo, jer smo se približavali Dravi gdje 

smo naslućivali neprijatelja uzduž njene sjeverne obale. Načuli smo da je 

ruska armija već prodrla u Austriju što bi značilo da su Rusi brže napredovali 

na zapad nego li je uspjelo Jugoslavenskoj armiji uzduž južne obale Drave. 

Oko ponoći smo se zaustavili u malom gradiću Spišić Bukovici gdje je bila 

udomaćena drvna industrija zbog blizine šuma na Bilogori. Otac je mnogo 

pričao o tom lijepom kraju gdje je s prijateljima bio na mnogim izletima 

hodajući putovima kroz prekrasne livade i guste šume. Sjetio sam se njegovih 

priča kako su katkada spavali pod otvorenim nebom ako nisu naišli na kakav 

štagalj ili zaselak gdje bi mogli prenoćiti. 

“Zastavniče, zapovijest satnika je da bitnica čeka ovdje dok ne proñu vojnici 

dočasnika Gregla. Njegova će se jedinica od sada kretati ispred bitnice” 

pojasnio mi je satnikov glasnik. “U redu! Javi satniku da nam treba oko jedan 

sat da napojimo konje i provjerimo svu konjsku opremu. Sva plato-kola sa 

pješačkim naoružanjem i streljivom ići će s Greglovim vojnicima.” 

Glasnik očito nije bio sasvim suglasan s mojim prijedlogom, pa odmah 

nastavi: “Razumio sam! Bitnica se ne bi trebala ovdje predugo zadržavati,

61 

zastavniče. Približavamo se Dravi dalje na putu za Pitomaču, a bitnica će 

ostati bez ikakve pješačke zaštite, mislim!” 

Dobro nam je svima došao taj kraći odmor nakon 20 kilometara marša kojega 

sam većinu proveo na “zapovijedanim” kolima, kako su ta kola nazvali topnici. 

Sve što se dotaklo bilo je vlažno i sluzavo od prašine od neumoljive kiše dok 

su konjske deke i koža ormi mirisale po snijeti. Sve te prirodne neugodnosti, 

uz vijesti što ih je malo prije donio satnikov glasnik, prouzrokovale su meñu 

topnicima izvjesni nemir, pa su konjušari požurili napojiti sve konje u što 

kraćem roku. Bilo je dosta vike i psovki a zbog mraka se nije moglo vidjeti tko 

kome što govori ili zbog čega toliko psovanja. Sve skupa bila je to prilično 

sablasna scena. 

Čim je Greglov konvoj prošao čelo bitnice, zapovjedio sam pokret, pa smo 

krenuli za njim s manjim razmakom i prošli kroz selo Stari Gradac. Bili smo 

vrlo blizu Drave pa sam se bojao da su Bugari dovezli svoj blindirani vlak u 

blizinu Barcsa odakle bi nas iz teških haubica s lakoćom mogli zasuti 

granatama. Vrijeme se otezalo, pa smo negdje oko 2 sata ujutro prošli kroz 

Pitomaču, a kako nas tamo nije dočekao glasnik produžili smo polaganim 

hodom do sela Kladare i dalje oko 8 km do slijedećeg sela Kloštar. Bio je mrkli 

mrak kada smo ušli u Kloštar iz kojega vodi više cesta na razne strane. U 

Kloštru je željeznička stanica gdje se račva pruga, jedna za Koprivnicu 

slijedeći Dravin tok uzvodno, a druga ide na jug u Bjelovar. 

Iznenada je pred nama nastalo neko komešanje i našli smo se u pravoj zbrci, 

kada su nam odjednom dolazili u susret vojnici iz Greglove jedinice s njihovim 

kolima. Zaustavio sam bitnicu na desnoj strani uske ceste upozoravajući na to 

da teška vozila ne skliznu niz vlažni rub jarka pored ceste. Nismo čuli nikakvu 

pucnjavu osim što je bilo mnogo vike i psovki, a to je probudilo uspavano selo 

kada se počelo razdanjivati. Scena koja nam se pružala pri tom slabom 

svijetlu sličila je na apsolutni kaos: vojnici, konji, natovarena kola, te bitnica s 

topovima i lafetama sa streljivom, sve sklupčano na uskom prostoru u malom 

selu. Ipak, dio se kolone vraćao i polako prolazio smjerom odakle smo upravo 

došli. 

U tom polumraku se odjednom oglasi zapovjednik: “Zastavniče, vrati bitnicu 

odakle je došla. Vratiti ćemo se do Pitomače, a onda nastaviti cestom prema 

Velikoj Pisanici. To je zapovijed!” 

“Na zapovijed, satniče! Ima li naprijed na cesti šireg prostora da možemo 

tamo okrenuti topove Ovdje to nije moguće!” - “Ne pitaj već učini kako je 

nareñeno!” odgovorio je zapovjednik otresitim glasom sjedeći u svojim finim 

kolima i ne zaustavljajući se nastavi put natrag. 

Do vraga, pomislio sam, taj čovjek nema pojma koliko prostora trebaju 

šesteroprezi za okretanje za 180 stupnjeva. Zašto smo uopće došli ovamo 

kad se vraćamo u Pitomaču Pitao sam se psujući i razmišljajući što učiniti 

kako bi okrenuli teška vozila na toj uskoj cesti. Već je netko proširio vijest da 

je u Pitomači netko izmijenio oznake cestovnih smjerova, pa smo zbog toga 

otišli predaleko. Možda je netko spavao i zaboravio pogledati kartu odnosno

62 

provjeriti dobivenu zapovijest za nastavak marša Krv mi je uzavrela što nije 

bilo mnogo od koristi osim što sam momentalno postao budan.6 

“Prvi vod kreći naprijed oko 200 metara i stani na cesti!” galamio sam iz 

punog grla i odmah nastavio: “Povećajte sigurnosno odstojanje meñu 

topovima i streljivnim lafetima. Sjaši i ispregni prednje zaprege. Okreni 

zaprege na drugu stranu ceste i čekaj. Topnici otkvačite topove. Rudna 

zaprega, okreni rudo lafete natrag. Topnici, privucite top i objesiti ga o lafetu. 

Zatim, oprezno dovucite topove do prednjih zaprega i prikvači konope. Uradi 

to odmah! Marš, marš!” I sâm sam bio iznenañen glasnošću i žestinom svojih 

zapovijesti što je očito imalo uspjeha, jer su se vodnici i topovoñe razletjeli na 

sve strane komentirajući jesu li ispravno razumjeli izdane zapovijesti. Otkvačiti 

topove nasred ceste u selu te ih okrenuti za 180 stupnjeva i vratiti se u natrag, 

sigurno nije tako jednostavno pogotovo ako se to nikada nije vježbalo. 

Uskoro su se javili prvi nepovjerljivi prema zapovijedi: “Zastavniče, zar da 

okrenemo topove i lafete posred ceste Što ćemo bez prednjih zaprega” Bio 

sam vrlo nervozan pa sam se iskesio na najbliže topnike: ”Do ñavola, kako 

ćete inače moći okrenuti top na tako uskom prostoru Otkvačite od ruda 

potezne konope prednjih zaprega čim ste napravili dovoljan razmak izmeñu 

topova i streljivnim lafeta. Učinite kako najbolje znate jer se MORAMO vratiti 

cestom odakle smo došli ovamo. Izvršite zapovijest! Marš, marš!” Ovdje je 

podsvjesno došla riječ koju smo tako često čuli od naših njemačkih instruktora 

u Stockerau. 

Dok smo svi bili zaokupljeni izvršenjem tog zamašnog manevra odnekuda se 

stvori Gregl psujući iz petih žila: “Ti blesavci tamo natrag nisu u stanju vidjeti 

jarak pred nosom. Pripazite s topovima da se ne dogodi kao s onom jednom 

streljivnom lafetom straga koja se izvrnula u jarak. Ti pospani blesavci!” U 

pratnji Gregla nadzirao sam je li postignut dovoljan razmak izmeñu topova 

kao i kod svake streljivne lafete. Potonje nije bilo tako lako okrenuti iako su 

imale ovješeni kotač na kratkoj rudi stražnjeg dijela. Svaki top je morala 

okrenuti momčad rukama, što nije teško ako se složno uradi. Prednji dio 

konvoja s Greglovim vojnicima već se vratio sa znatnim dijelom teretnih kola 

pa je sada na cesti bilo malo više mjesta. 

Jahači su shvatili što im je činiti, pa je top za topom bio otkvačen i ručno 

okrenut i ponovno zakvačen za svoju lafetu. Onda su prišle prednje zaprege i 

konopi pričvršćeni za rudo, pa je top bio spreman za povratak. I tako je 

zapovijed bila izvršena bez mnogo gunñanja, a uspjeh je bio očit. Virag mi je 

prišao i reče: “Izvrsna zamisao! Pobrinut ću se da lafete sa streljivom slijede 

čim topovi proñu” - “U redu, Virag, samo pripazi jer nije jednostavno okrenuti 

otkvačeni stražnji dio lafete pun tereta. Okreni prvo prednji dio s rudnim 

parom, pa izvadi rudo i utakni u stražnji dio, pa ćete lakše moći okrenuti taj 

teški komad.” Bilo je više problema s onom lafetom koja je skliznula u jarak, 

pa su morali prvo istovariti sanduke s granatama a potom su ju izvukli kolima 

na cestu. Za malo manje od pola sata je cijeli manevar bio završen i bitnica se 

vraćala prema Pitomači. Na kraju našeg konvoja bilo je još nekoliko kola sa 

6 Beč je zauzela ruska armija već 13. travnja 1945.

63 

zalihama i kuhinja, ali to nije bila više moja briga kako će se okrenuti i kada 

nas dostići do Pitomače. 

Uskoro smo stigli natrag u Pitomaču i onda skrenuli na sporednu cestu koja 

nas je dovela u selo Sedlarica na podnožju Bilogorskih brežuljaka. Sunce se 

tu i tamo promolilo kroz maglu ili niske oblake, a cesta je postajala sve 

klizavija pogotovo kada smo prošli kroz selo. Sporedna cesta jedva da je bila 

učvršćena kamenom tucanikom, a kako smo se udavljivali od Sedlarice u 

Bilogoru cesta je sve više naličila na prtinu s utabanim kolotečinama. U 

kolotečinama se je skupljala kiša i tekla niz padine, pa je nakvašena ilovača 

postajala sve žitkijom, a sloj blata deblji. 

Cesta je imala mnogo oštrih zavoja, a usponi su postajali sve strmiji prelazeći 

s humka na humak približavajući se Bilogori sa sjevera. Konvoj bitnice je 

postajao sve duži što smo se više približavali sljemenu Bilogore u blizini 

njenog vrha zvanog Vis (288 metara nm.). Na čelu kolone je bila izvidnica 

koju je slijedio pješački vod za osiguranje, te nekoliko kola meñu kojima je bila 

i zapovjednikova kočija, koju se lako moglo raspoznati zbog njezinog posve 

drugačijeg izgleda. Razmak izmeñu čela kolone i bitnice se stalno povećavao, 

a što sam svaki put primijetio kada smo stigli do kojeg zavoja ili do vrha 

humka. 

Konji upregnuti za topove sve su se sporije kretali, što zbog umora, što zbog 

blata u koje su im propadala kopita. Brinuo sam se zbog usporavanja teških 

vozila bitnice, pa sam sa zebnjom čekao tren kada ćemo stati negdje na tom 

otvorenom prostoru, gdje se ne može sakriti a kamo li zaštiti od eventualnih 

naleta neprijateljskih zrakoplova. Naredio sam topnicima da pomognu 

jahačima držati konje za uzde s obih strana kako bi ujednačili vuču i hod konja 

u parovima spregova. Ja sam isto usporio svoj hod, što od napora, a što zbog 

učestalog izvlačenja čizama rukama jer su zapale u blato. 

Bio sam umoran i gladan, a kuhinja sa snabdijevanjem je bila poodmakla 

naprijed, pa nije bilo prilike za bilo kakvu okrjepu. Zaustaviti teška vozila na 

tako izloženom mjestu nije dolazilo u obzir, pogotovo jer ne bi bilo moguće 

pokrenuti zaprege, ako bi kotači vozila potonuli još dublje u blato. Primijetio 

sam kako jedan od jahača nemilosrdno udara po konjima, pa sam bjesneći 

požurio do njega da ga pokudim. Bičevanje i udaranje konja sigurno nije bio 

pravi način za poticanje preopterećenih i umornih konja da učine nešto 

nemoguće. 

Stigao sam, prateći prvi top, do jedne okuke u desno svladavši jedan duži 

uspon, a pred nama sam u daljini primijetio neki zaselak u šumi. Zaselak je 

očito bio na sljemenu Bilogore i tamo bi trebali stići. Izvadio sam dvogled da 

pogledam je li taj zaselak naš cilj, pa sam spazio da je čelo konvoja već stiglo 

do tamo. Vidio sam nekoliko kuća na samom sljemenu Bilogore, jer iza njih 

nisam ništa više mogao vidjeti na horizontu. Pred nama je bila oveća duboka 

udolina, put se je strmo spuštao desno, a od dna udoline se uspinjao u oštrom 

zavoju do zaseoka.

64 

Odjednom mi je bilo jasno da dalje odavde bitnica neće moći proći sa svojim 

teškim vozilima. Sunce se pojavilo iza visokih oblaka i dobro zagrijalo, ali 

blato na putu sigurno neće moći osušiti više sati. I dok sam tako razmišljao o 

našoj dramatičnoj situaciji do mene je doprla vika s prvoga topa koji je već 

krenuo uzbrdo. Kotači su potonuli duboko u blato, a konji nisu mogli više 

izvlačiti svoja kopita iz te kaše. Sve je stalo kao ukopano! Konji nisu više 

osjećali čvrstu podlogu pod kopitima u tom žitkom blatu koje je djelomično 

nastalo od prolaza kotača i konja pred nama. U takovoj situaciji nije bilo 

nikakve koristi bičevati ili udarati konje, a isto tako su bile uzaludne psovke i 

vika umornih ljudi. Neće nam preostati ništa drugo, nego da iznesemo na 

rukama te teške mrcine od vozila do puta gdje će ih konji htjeti vući kada 

osjete da opet imaju čvrstu podlogu pod kopitima. Proklet bio, sto puta 

proklet, onaj koji si je zamislio taj put preko Bilogore za naše haubice! 

“Stoj! Bitnica stoj! Vodnici i topovoñe k meni!” Moj glas mi se učinio slabašnim 

možda i zbog otvorenog prostora, ali učinak je bio jednak. Bitnica je stala i 

bez zapovijesti, pa mi nije preostalo drugo nego pričekati sve pozvane da mi 

se pridruže. Bože pomozi da sada ne nadleti kakav JAK! Kamo i kuda bi se 

mogli skloniti A što ako odnekuda pripuca koji partizanski strijelac Bili smo 

izloženi kao glineni golubovi na tanjuru. 

Put je postao još užim, a s lijeve strane je bila livada do dna udoline koja se 

nastavljala desno od puta do kosine humka na koji smo se netom uspeli. 

Prošlo je nešto vremena dok su se svi skupili, što je potrajalo dok su svladali 

blatnjav put dolazeći iz pozadine kolone. Razmotrili smo razne mogućnosti pa 

i uprezanje dva šesterosprega za jedan top, a topnici bi pomogli okretati 

kotače. Možda bi bilo dobro izvaditi sanduke s granatama iz lafete 

Svaki je prijedlog bio dobar, ali i neprovediv pod okolnostima u kojima smo se 

našli. Upregnuti dva šesteroprega ne bi značilo odmah da će to podvostručiti 

vuču, tim više što to ne bi dopustila orma odnosno dužina vučnih konopa. 

Osim toga, poznato je, da konjska sprega nakon doživljenog neuspjeha 

postaje malodušan, te ga je vrlo teško potaknuti na novi pokušaj. Tim više što 

su konji do sada prevalili oko 60 kilometara s teškim teretom i bez dužeg 

odmora, pojenja i hranjenja u posljednjih 15 sati. Zato sam donio odluku i 

zapovjedio: “Uzmite lopate i uklonite blato oko kotača. Iskopajte poprečne 

jarke da voda može otjecati iz kolotečina. Skupite daske ili pritke i podmetnite 

pod kotače. Na posao svi! Svi i to odmah!” 

Dok su topovoñe krenule do svojih momčadi, spazio sam vodnika iz Greglove 

zalaznice, pa sam mu zapovjedio da rasporedi svoje vojnike na kosinu 

humka, te da pripreme protuzračnu obranu za svaki slučaj. Požurio je natrag 

izvršiti zapovjeñeno jer je i sam uvidio u kakvom smo se nebranom grožñu 

našli. Potražio sam Viraga koji je otišao naprijed do prvog topa, pa sam mu 

još iz daljine viknuo: “Virag, uzmi Kestenka i odjaši naprijed do zapovjednika. 

Reci mu što nas je ovdje snašlo i što namjeravamo učiniti. Požuri! Hajde, 

kreni već jednom!” 

Zaboravio sam sav umor i glad koja me je morila, te sam krenuo natrag dižući 

s mukom nogu za nogom iz te kaljuže. Srećom su moje nepromočive čizme

65 

doprinijele da nisam morao “uživati” u blatu da mi gmiže izmeñu nožnih 

prstiju. Postajalo je sve toplije, a sunce se pojavilo, pa će s malo sreće 

pomoći osušiti blato u kolotečinama. Nadzirao sam radove oko uklanjanja 

blata ispod kotača i s olakšanjem opazio da se voda počinje cijediti niz 

iskopane jarke. Konjušari su pokušavali čistiti konjima kopita od blata, koliko 

je to bilo moguće bez vode ili odgovarajućeg pribora. S malo sreće možda 

ćemo za koji sat uspjeti pokrenuti bitnicu i uspeti se do kosine sa zaseokom. 

Viraga sam izgubio iz vida, pa sam se potpuno posvetio nadgledanju radova i 

čekao na ono što nam je odreñeno usudom. 

Sudbina nam je bila sklona toga dana! Odjednom se pojavio pri dnu udoline, 

na putu k nama, par bijelih volova s dugim svinutim rogovima. Te su snažne 

volove uglavnom koristili za vuču teških tereta kao u šumarstvu pri izvlačenju 

brvna i sl. Velik i djelomično podstavljen jaram od izrezbarenog drva, nosio je 

par volova oko svojih snažnih vratova. U sredini jarma bio je otvor kroz koji se 

provuklo rudo, te se učvrstilo povećim željeznim klinom. Par tih snažnih 

životinja bio je u stanju vući teret koji je daleko nadmašio teret što bi konjski 

šesterosprega bio u stanju vući. Volovi su se pri vuči kretali polako s noge na 

nogu, ali s vrlo ujednačenim korakom, koristeći pri tome svoju moćnu snagu 

neusporedivu s konjskom. 

S prvim parom volova dolazio nam je u susret Gregl, slijedećiu korak seljaka 

koji nam volove dovodio u pomoć. “Bog, zastavniče! Vidio sam tamo gore kod 

sela kakva vas je grda neprilika snašla. Rekao sam Vlatku da topovi nikada 

neće moći proći kroz takvo blato, ali me nitko nije htio slušati. Veselite se i ne 

brinite dalje. Uskoro će ovamo stići još koji par tih divova da izvuku sav teret 

tamo na sljeme.” 

Ja naprosto nisam mogao vjerovati to što sam upravo čuo od Gregla i prije 

nego li sam išta stigao zaustiti, Gregl nastavi: “U meñuvremenu, ispregnite 

sve zaprege i povedite ih gore do sela. Tamo ćete naći potočić u šumi gdje 

možete napojiti konje. Kuhari su već spremili utažiti vam prvu glad. Hajde, 

pokrenite se već jednom. Ja ću se pobrinuti da sva vozila stignu gore u redu. 

Vidio sam da je zalaznica već zauzela položaj gore iznad puta. To je dobro! 

Hajd’te sada! Ne gubite više vrijeme ovdje! Sretno!” Gregl mi nije trebao 

dvaput ponoviti, pa sam topovoñama odmah izdao potrebne zapovijesti i 

krenuo polako uzbrdo k potočiću i kuhinji. 

Prošlo je već podne, sunce je uprlo i sušilo blatnjave kolotečine dok su ta dva 

para divovskih volova dovlačila teška vozila jedno za drugim u sjenu šume 

pored zaseoka. Trajalo je više sati dok je sva teška oprema stigla na najvišu 

točku našega puta danas. Svaki su top vukla upregnuta dva para volova. U 

jaram prvoga para volova utaknuli su rudo te ga učvrstili klinom dok su za 

jaram prednjeg para privezali vučne konope konjske orme. Polaganim hodom 

i ujednačenim snagama vukli su teški teret na usponu, dok su im dugi svinuti 

rogovi podrhtavali od napora, a vratni mišići poigravali od napetosti. 

Kasnije su još prišla daljnja dva para volova, pa su tako oklopljena kola za 

streljivo uskoro stigla do našeg odmarališta u šumi. Volove su ovdje na 

Bilogori koristili za izvlačenje trupaca iz šume, ali su oni bili spasitelji u

66 

bezizglednoj situaciji. Na kraju smo svi bili zadivljeni učinkom tih snažnih i 

lijepih životinja koje nam je sudbina poslala u pomoć. Nadali smo se da će 

dobili dvostruku količinu krme za nagradu. 

Kada smo stigli do sela gdje su nas dočekali sa zanimanjem, bilo nam je prvo 

otići na potok utažiti žeñ i sprati blato kojim je svaki od nas bio poprskan. 

Konji su halapljivo pili iz potoka, a uskoro je sjeno bilo rasprostrto te su im 

objesili vrećice zobi oko vrata. Za nas je bila pripremljena hrana, pa smo 

posjeli da pojedemo u miru ono što je bilo u, do vrha punim, porcijama. 

Utaživši žeñ i s punim želucima sve je odmah izgledalo mnogo bolje, nego li 

je to bilo prije nekoliko sati. Nalazili smo se na domak Velike Pisanice na 

južnom obronku Bilogore, a mjesto gdje smo stali pružalo nam je zaštitu od 

pogleda neprijatelja. Tko je u tom trenu mogao razmišljati što nas čeka na 

južnoj strani Bilogore, a čiji su junaci dana bili snažni volovi. 

Mañarski bijeli volovi s dugim rogovima na paši lijevo od starog bakroreza vola. 

* * * * * *

67 

07. 

NOĆNE BITKE 

Petak 27. i subota 28. travnja 1945. 

Noć smo proveli u mladoj šumi odmarajući se i spavajući na tlu obraslom 

mekom mahovinom. Nakon teške kušnje što ju je svaki, bio čovjek ili životinja, 

proživio jučer prigodom prijelaza Bilogore sa sjeverne na južnu stranu. Ova 

nam je šuma na dugom hrptu Bilogore blizu njenog vrha Vis pružala izvrstan 

zaklon i potrebni mir za odmor nakon jučerašnjih teških napora. Straže su bile 

postavljene unaokolo, jer nitko nije mogao nazreti iz kojeg smjera bismo mogli 

očekivati neprijateljsko približavanje ili čak napad. Zbog toga nismo topove 

postavili u borbeni raspored nego smo ih ostavili pored ceste s dovoljnim 

razmakom od svih streljivnim kola. Topnici, te jahači s konjima smjestili su se 

u šumi u neposrednojblizini topova odnosno kola. Njih smo pokrili granjem i 

zelenilom, pa je tako bitnica bila dobro skrivena od pogleda iz zraka. Mir je te 

proljetne noći jedva remetilo tiho rzanje ili žvakanje konja dok su se straže 

smjenjivale prolazeći jedva čujnim hodom na mekanom tlu izmeñu drveća čije 

su nam grane bile krovište i davale izvjestan dojam zaštite. San nas je sve 

svladao pod otvorenim nebom u neočekivanoj tišini. 

Do sljedećeg jutra nismo vidjeli nikoga da dolazili onim putem iz Pitomače na 

kojem smo jučertoliko propatili. Negdje sredinom prijepodneva stigao je 

zapovjednik iz Velike Pisanice, te naredio da se bitnica odmah spremi za 

pokret. Spuštanje putem nije bilo naporno, pa smo oko podneva stigli i prošli 

kroz Veliku Pisanicu te nastavili do obližnjeg raskrižja na glavnoj cesti koja 

spaja Velike Zdence s Bjelovarom. Na putu do tog raskrižja nagañali smo na 

koju ćemo stranu krenuti kada stignemo na tu cestu od kamenog makadama. 

Kada smo se približili raskrižju primijetili smo popriličan promet u oba smjera, 

a u onom prema Bjelovaru, na zapad, bili su pretežno civili s njihovim kolima i 

stokom. 

U drugom smjeru išle su razne vojne jedinice domobrana ili ustaške vojnice, 

te nešto njemačkih postrojbi odjevenih u tamnoplave odore. Mi smo znali za 

te “plavce” da su pripadali 1. Luftwaffen Division koja se je počela povlačiti iz 

Grčke, te stigla željezničkim transportima na osječki kolodvor početkom 1945. 

Iz njihovih smo zaliha dopunjavali naše dok smo bili na položaju blizu Šangaja 

i Vinkovačke ceste. Njemačkivojnici 1. zrakoplovne divizije sigurno nisu 

očekivali da će se potkraj svoje vojničke karijere morati boriti kao pješaci. 

Jadna im bila majka! 

Kada smo došli do raskrižja primio sam zapovijed da skrenemo na lijevo i 

proslijedimo cestom prema Velikom Grñevcu. Zapovijed je glasila da kolonu 

predvode topovi i da slijede kola sa streljivom te ostatak konvoja. Gdje li su 

ostali Greglovi vojnici - pitao sam se Nastavio sam predvoditi bitnicu sjedeći 

u kolima s dojavnicima dok je Kestenko bio vezan straga za kola. Veliki 

Grñevac je vrlo dugačko selo, a prolaženje kroz selo otezalo se u 

beskonačnost. Dolazeći nam u susret promet na cesti se prorijedio, a ja se

68 

nisam mogao otresti osjećaja da se približavamo fronti. Nalazili smo se sada 

na južnim obroncima Bilogore s kojih se spušta rijeka Česma s pritocima 

Grñevicom i Barnom u slijev rijeke Save. Stigavši skoro do kraja sela Veliki 

Grñevac u kasno poslijepodne očekivao sam, da ćemo ovdje ostati preko noći 

pa sam se ogledao gdje bismo mogli prenoćiti. Priželjkivao sam još jednu 

mirnu noć na ležaju rasprostrtom meñu konjima, jer sam se tamo osjećao 

najsigurnijim. No, sve je krenulo drugim tijekom! 

Borbeni se dio bitnice skupio negdje pri kraju sela, pa sam potom naredio 

konjanicima da rasedlaju konje, te da ih napoje i nahrane. Topnici su se 

smjestili po obližnjim dvorištima u blizini zaprega, pa nakon što sam 

rasporedio straže prilegao sam u blizini dojavničkih kola. Ni traga ni glasa od 

satnika, Vlatka ili Gregla s njegovim vojnicima. Kuda li su se odmetnuli ovaj 

put Kratko po ponoći stigao je zapovjednikov glasnik s hitnom obavijesti, da 

bitnica mora zauzeti vatreni položaj kod Malog Grñevca i to još prije nego li se 

razdani. San nas je brzo prošao, pa kada su konji bili upregnuti krenuo sam 

cestom uz potok Grñevica do 11 km udaljenog sela Mali Grñevac. Očekivao 

sam da će nas tamo dočekati zapovjednik ili Vlatko, jer sam odjednom 

svjestan činjenice da sam ja jedini časnik koji vodi bitnicu na borbeni položaj. 

Koga da pošaljem kao isturenog osmatrača na bojišnici ukraju koji nisam 

poznavao. 

Cesta je slijedila tok Zrinske s laganim usponom približavajući se južnim 

obroncima Bilogore. Prošli smo selo Gornja Kovačica i nastavili prema Malom 

Grñevcu cestom koja je prema vojnoj karti tog područja tamo svršavala tj. bila 

ćorsokak. Zato sam uzjahao Kestenka i požurio dojavničkim kolima naprijed, 

ispred bitnice koja se je sporo kretala tom uskom, vijugavom i slabo 

održavanom cestom. Desno uz cestu protezao se niski brežuljak na kome je 

bila Grñevica, šuma u svom proljetnom zelenilu. S druge strane šume tekao je 

potok Grñevica kojega nismo mogli vidjeti iz doline kojom smo se kretali. 

Spopala me je melankolija pri pomisli, da će ta lijepa šuma uskoro možda 

postati borbena linija koja će narušiti taj idilični ugoñaj pjeva ptica u okruženju 

prirodnih ljepota. U toj tišini jahao sam Kestenka, a slijedili su me vodnikdojavnik 

i moj konjušar, a malo iza njih na kolima dvojica telefonista s 

dojavničkim priborom. 

Zašto je ostatak bitnice s konvojem kola ostao u Velikom Grñevcu Jeli 

bitnica jedina borbena jedinica koja se kreće prema Malom Grñevcu da tamo 

zauzme položaj U svom tom razmišljanju iznenada smo se našli pred Malim 

Grñevcem gdje nas je kod crkve čekao Vlatko sa zapovijedi da bitnica 

zauzme položaj negdje usred sela. Selo se nalazi usred pošumljenih humaka 

na južnim obroncima Bilogore, a zemljana cesta kroz selo završava pri 

južnom kraju tog malog naselja s puteljkom koji vodi u šumu. 

Razmjestio sam topove u okućnicama, odnosno vrtovima, pod drvećem s 

pogodnim razmakom zbog meñusobne vidljivosti, a cijevi smo usmjerili 

kompasom prema jugu. Konjanici su ispregnuli zaprege i smjestili konje po 

obližnjim štalama da ih napoje i nahrane. Sjeo sam pod strehu kuće koja je 

bila najbliža drugom topu i tamo čekao ono što će nas uskoro snaći.

69 

Prošlo je već podne, a imali smo dovoljno vremena u miru pojesti ručak koji 

su dovezli s kuhinjom za nama dok smo mi bili zabavljeni oko pripreme 

položaja. Odmah nakon ručka vratio se je Vlatko iz šume, gdje je bila 

osmatračnica, pa me je iznenadio s vijesti da ću ja biti na osmatračnici ove 

noći. “To je dobra prilika da se pokažeš kao pravi osmatrač. Sjećaš li se kako 

si to zabrljao u Osijeku, zar ne” Jasno, Vlatko nije mogao prestati s tim 

peckanjem, niti sada, pa sam mu bijesno odgovorio: “Prestani s tom otrcanom 

i glupom pričom već jednom. Svatko je tada znao da se osmatračnica nalazi u 

vatrogasnom tornju u Pejačevićevoj ulici!” 

Vlatko je bio malo zatečen mojom oštrinom, pa nastavi umirujućim glasom: “U 

redu, sada je sve u redu. Zaboravi i ne brini više o tome. Kreni do 

osmatračnice i usput položi telefonski kabel i zaštiti ga za svaki slučaj. Moj će 

te vodnik otpratiti do mjesta, a povedi sa sobom vodnika dojavničkog voda da 

ne budeš sam. Ponesite sa sobom samo lako naoružanje i škarasti dvogled. 

Ostat ćete tamo cijelu noć! Oh, pripazi kada prilazite osmatračnici, jer smo 

primijetili približavanje partizanskog pješaštva do bojišnice. Vidjet ćeš ih čim 

stigneš tamo!” 

Sretan što mi je obznanio te novosti, Vlatko se vrati do svog konja i odjaše u 

smjeru odakle smo jutros došli. Što mu to sada znači Sigurno me čeka nešto 

gadno kad je Vlatko nestao podvinuta repa, a mene ostavio ovdje samo s 

bitnicom. Pozvao sam dojavnika da se spremi i da ponese škarasti dvogled sa 

sobom. Moj je momak doveo konje, a nosio je u naprtnjači nešto hrane i 

čuture s kavom. Viragu sam rekao da preuzme zapovjedništvo u položaju i da 

bude uz njega stalno netko s telefonom. Potom smo uzjahali i krenuli cestom 

do kraja sela, gdje se kroz uski procjep u šumi nazirao nastavak zemljanog 

puta spuštajući se u dolinu rječice Grñevice. Na drugoj strani doline put je 

očito vodio do Velike Barne, jednog povećeg naselja. Kad smo stigli do šume 

Vlatkov vodnik sjaši, te smo nastavili vodeći konje šumskim putem koji je 

vodio lijevo od ceste. Prilazeći šumi primijetio sam da je naše pješaštvo 

zauzelo položaje uz cestu, da su iskopali rovove i usmjerili strojnice i 

minobacače prema jugu tj. dolini Grñevice. 

Na samom početku puta kroz šumu naišli smo na neku drvenu ostavu gdje 

smo ostavili konje i moga momka da na njih pazi, pa smo se dalje uputili 

pješice. Grñevica šuma je postajala sve gušća, dok smo se uspinjali blagim 

nagibom do još nevidljivog tjemena. U mješovitoj šumi od visoko izraslih 

omorika, brijesta i bukve bilo je malo niskog raslinja. Drveće u šumi nije bilo 

gusto, pa je odmotavanje kabla bilo jednostavno, ali sam ga ja usporavao 

odreñujući uz sav oprez smjer polaganja. Moji su pratioci osiguravali i učvrstili 

kabel na tlu, te usput postavljali oznake da bi ga se lakše moglo naći u slučaju 

prekida. Telefonski je kabel bio žila kucavica svakog osmatrača koja ga je 

povezivala sa zapovjedničkim položajem u bitnici. 

Bilo je već kasno poslijepodne kada smo se oprezno približili rubu na južnoj 

strani šume odakle se pružao izvrstan pogled na dolinu rječice Grñevica. Na 

kosini sa suprotne strane vidjelo se nekoliko kuća Velike Barne, te put koji se 

spuštao u dolinu nastavljajući odavde za Mali Grñevac. Korito rječice 

Grñevice se nije moglo vidjeti, ali je bilo samo nekoliko stotinjak metara ispod

70 

mjesta odakle sam sada promatrao suprotnu stranu gdje se na obzorju vidjela 

crkva u Velikoj Barni te nazirali krovovi sela na dugoj visoravni nešto bližoj s 

lijeve strane. Zalazeće sunce ocrtavalo je dobro siluetu sela, a Vlatkov me je 

vodnik upozorio na raspored neprijatelja uz obje strane ceste u dolini. Dobro 

sam upamtio ta mjesta te provjerio je li na karti ucrtana crkva koja će mi služiti 

kao stožerna točka za odreñivanje kuta. Nakon što sam pronašao povoljno 

mjesto postavio sam škarasti dvogled, a potom odredio udaljenosti do nekih 

markiranih točaka još za svjetla. 

Osmatračnica je bila pored jedne poveće bukve gdje sam našao plitki jarak 

kojeg smo nešto produbili da možemo smjestiti tronogi dvogled. Sve smo 

pokrili svježim granama iznad kojih sam mogao gledati kroz periskopske cijevi 

dvogleda dok je osmatrač bio zaštićen od neposredne neprijateljske vatre. 

Potom sam dao iskopati još jedan, nešto dublji i veći, jarak 10 metara podalje 

u šumi, gdje će se netko od nas moći skloniti dok nije na straži. Jarak smo 

pokrili s nekoliko dasaka i granama, te na sve nasuti zemlju kao zaštitu od 

udara granate u neposrednoj blizini ili od šrapnela. Provjerili smo telefonsku 

vezu s bitnicom gdje se odmah javio Virag zanimajući se kakvo je stanje ovdje 

naprijed. Nisam mu imao što reći osim što sam naredio da se sve cijevi 

usmjere na crkvu u Velikoj Barni davši mu potrebni kut od smjera magnetskog 

juga. 

Vlatkov vodnik se je vratio u Mali Grñevac s naputkom mojemu momku da 

vrati naše konje do najbliže kuće i da ih opskrbi u štali. On će nas tamo čekati 

sve dok ne dobije daljnje zapovijesti od mene osobno. Na osmatračnici smo 

bili nas trojica: vodnik dojavnik, moja zamjena, te telefonista i ja. Naumio sam 

poći u izviñanje lijevo i desno od osmatračnice dok još ima svjetla u sumraku. 

Pretpostavljao sam da Grñevačka šuma čini obrambenu liniju, pa tu mora biti 

više obrambenih položaja. 

U trenu kad sam htio već napustiti prednji jarak, primijetio sam neke pokrete 

na nasuprotnoj kosi oko 1200 metara od nas blizu ceste dolje u dolini. 

Dograbio sam telefon i pozvao bitnicu: “Kobac zove patku. Kobac zove patku. 

Gotov!” - Za taj smo dan izabrali imena ptica kao kratice. Odmah zatim se 

javio Virag: “Patka ovdje. Što se dogaña Jesu li krila u dodiru Gotov!” - “Još 

nemam dodira, ali se plijen približava. Jeste li spremni za lov Gotov!” Ja sam 

primijetio da se ta pokretna masa polako pretvara u više linija od pokretnih 

točaka koje silaze niz padinu i onda nestanu ispod moga vidokruga. Tada se 

odjednom javi neki odrješiti glas u telefonu: “Patka spremna za lov i samo 

čeka da krila polete na plijen! Postupi po vlastitom nahoñenju! Gotovo!” 

Bio sam ne malo začuñen tom zapovijesti o slobodom djelovanja, a da prije 

toga nisam uspio uspostaviti bilo kakav kontakt s bilo kojom jedinicom na 

našoj obrambenoj liniji. U posljednjim zracima zalazećeg sunca odužile su se 

sjene na suprotnoj strani doline. Pokretne su se točke postupno pretvarale u 

ljude koji trče niz livadu u više kolona širokih više stotinjak metara. Prvi puta 

sam u svom životu promatrao pješački napad u svoj svojoj stvarnosti, a ta je 

spoznaja izazvala u meni posebno uzbuñenje. Iz daljine se prvo čula slaba 

pucnjava, ali ne zadugo nakon što sam izgubio prednje neprijateljske redove 

iz vidokruga, jer su sada više trčali niz padinu. Odjednom započe paljba iz

71 

teških strojnica negdje postrance, a čulo se i više eksplozija granata. Nisam 

bio siguran jesu li bile samo bacačke granate jer se čulo i zviždanje granata u 

ljetu. 

Dakle, pomislih, negdje mora biti još nečije topništvo u akciji pa sam odlučio 

zapovjediti topu br. 2 da ispali prvo po jednu granatu. Bilo je važno provjeriti 

izmjere s karte i točnije odrediti smjer i udaljenosti do markiranih ciljeva dok je 

još bilo malo svjetla. “Kobac patki. Drugi top udaljenost 3600, smjer 240, 

četvrto punjenje. Javi spremnost!” Nije prošlo dugo, javi se Viragov glas: 

“Patka kopcu. Drugi spreman!” - “Pali!” odgovorio sam ne čekajući i stao 

promatrati sredinu neprijateljskih linija kamo sam usmjerio prvu granatu. 

Nekoliko sekundi kasnije, nakon što se čuo zvižduk prohujale granate iznad 

nas, primijetio sam dim eksplozije dosta daleko iza redova neprijatelja. 

Učinilo mi se kao da je napad zaustavljen, ali sam unatoč tome, a protiv svih 

topničkih pravila, odredio novu udaljenost i dojavio bitnici: “Udaljenost 3000, 

smjer i punjenje isto. Jedan plotun iz svih cijevi!” Javio se malo zabrinut glas: 

“Patka kopcu! Razumio zapovijed, ali ponovi udaljenost! Gotov!” - “Ne 

raspravljaj već pali! Pali!” vikao sam u telefon znajući da sam prvo trebao 

smanjiti udaljenost na 3200, te istu prvo kušati samo s jednom cijevi, a tek 

zatim odrediti plotun za sve topove. Kako nije bilo vremena za takvo postupno 

pripucavanje, ja sam očigledno podlegao svom tek probuñenom lovačkom 

instinktu i prepustio sam se svojoj strelovitoj procjeni. Malo zatim su prohujale 

granate iznad nas, a odmah zatim eksplodirale meñu napadačkim redovima. 

posred padine Rasturanje izmeñu pogodaka je bilo preveliko, pa sam bijesno 

zarežao u slušalicu: “Kobac patki! Usmjeri paralelno sve cijevi slijedeći put! 

Provjeri usmjerenje i stoj spreman. Gotov!” 

Napadački su redovi odjednom posustali, stali, a zatim se raspali u nered pri 

povlačenju na usponu natrag u Barnu. Pri posljednjim zracima zalazećeg 

sunca pucnjava je prestala, te je zavladao zlokobni mir. Na padini su se 

pojavili bolničari s nosilima i počeli skupljati ranjene i mrtve. Dakle, to je ratni 

sukob! Divio sam se hrabrosti bolničara koji su pod teškim uvjetima brzo i 

sposobno obavljali svoj posao pred neprijateljskim vatrenim cijevima. Možda 

je to bio tračak čovječnosti u toj smrtonosnoj igri. Nisam imao vremena za 

takva razmišljanja, jer je, niti pola sata kasnije, uslijedio novi napad. Ovaj se 

put sve ponovilo po istom redoslijedu kao malo prije. 

Jasno mi je postalo napadačev cilj koji mora biti prijelaz preko rječice 

Grñevice na jednom odreñenom mjestu, desno od mog položaja, ali ga ja 

nisam odavde mogao vidjeti. Prvo su zaštekale strojnice, a zatim su slijedile 

mnoge eksplozije granata, točno pogañajući napadačke redove. Osmatrač tog 

teškog oružja sigurno ima dobar pregled nižeg dijela padine, a možda i tog 

prijelaza - vjerojatno nekog mosta preko Grñevice. Dohvatio sam telefon i 

pozvao: “Kobac patki! Spremi sve cijevi prema posljednjoj zapovijesti. Javi 

spremnost!” Nije protekla niti minuta i već se javio poznat mi glas: “Patka 

kopcu! Jaja su spremna!” - “Pali!” uslijedio je moj odgovor. Uskoro su granate 

zviždale iznad nas i sve četiri eksplodirale posred redova napadača.

72 

Napad je iznenada prestao pa nisam dao novu zapovijed, kad se odjednom 

javi neki nepoznat glas na telefonu: “Patka kopcu! Izvijesti o razvoju napada!” 

Iznenadio me je taj nepoznati glas, pa sam nastojao odgovoriti sažeto: 

“Prestao je drugi po redu napad pješaštva. Nemaju teškog naoružanja. 

Čekamo na skori novi napad. Sigurno neće odustati od namjere da preñu 

Grñevicu. Patka, zabilježi posljednju zapovijed kao stožernu vatru za sve 

cijevi.” 

U sumrak se na padini opet pojavili bolničari s nosilima, te započeli svoj tužni 

posao. Pomislio sam mogu li naši bolničari očekivati da zašuti neprijateljsko 

oružje, pa da pokupe ranjenike i ubijene vojnike. Ili nam preostaje jedino 

bježati, ako uspije probiti našu obranu. Kuda bježati odavde Koliko dugo 

ćemo moći bježati prije nego li nas ne uhvate ili će nasubiti prije toga 

Pao je već mrak kad se odjednom s lijeve strane pojavi osoba privlačeći se 

izmeñu drveća. Kad nam se približio primijetio sam, da je to njemački satnik 

koji je došao do nas vidjeti tko upravlja vatrom haubica. Satnik je bio 

iznenañen kada sam mu objasnio na njemačkom naš položaj, pa je s 

olakšanjem takoñer opisao svoj. Satnik je upravljao vatrom iz nekoliko 

minobacača od 80 i 100 mm smještenih lijevo od nas. Tamo je na položaju 

bilo njemačko pješaštvo s nekoliko pješadijskih topova s kratkom cijevi. 

On nije znao koje su to jedinice na njegovom desnom krilu, pa je došao da 

izvidi, ali mu nisam mogao o tome dati bilo kakove podatke, jer nisam znao 

tko je na desnom krilu u Grñevačkoj šumi. Dok smo tako stajali razgovarajući 

meñu drvećem njemački časnik izvadi cigaretu, te ju odmah zapali, nakon što 

sam odbio ponuñenu. Bio sam iznenañen bljeskom šibice, pa sam očekivao 

metak sljedećeg trena. No, ništa se nije dogodilo osim što mi je zamirisao dim 

cigarete koji se miješao s mirisom baruta odeksplozije kordita u granatama 

koje je donosio povjetarac iz doline. 

Njemački časnik je nastavio pušiti svoju cigaretu čiji se je vrh povremeno 

zaiskrio kao krijesnica u potpunom mraku koji nas je okruživao. Pomislih, 

sigurno me sažaljiva zbog mog kratkog ratnog iskustva jer sam u usporedbi s 

njime kao pravi zelembać. Pokušavao me je umiriti pričanjem svojih ratnih 

uspomena za vrijeme ratovanja u Grčkoj. Nijemci su se počeli povlačiti s 

Balkana u smjeru zapada s namjerom da stignu u Austriju kamo su 

napredovale engleske i američke vojske iz sjeverne Italije odnosno Bavarske. 

Rekao mi je i to da su Rusi zauzeli Beč prije jedno dva tjedna, ali je rusko 

napredovanje na zapad zaustavljeno pred “Alpskom Tvrñavom”. Zbog toga će 

im, kako se njemački časnik nadao, možda uspjeti probiti se do Engleza ili 

Amerikanca i njima se predati. To će sigurno za sve njih biti bolje nego da 

padnu u rusko ili partizansko zarobljeništvo. Vrlo tmurni su to i loši izgledi, 

pomislih, kako za njega tako i za mene. 

Časnikova je cigareta još gorjela u času kad odjednom snažna eksplozija 

presječe tišinu oko nas. Granata je bila ispaljena iz minobacača, jer se nije 

čuo njezin zvižduk prije eksplozije, kao kod topovskih granata. Njen je smjer 

bio vrlo točan prema mjestu gdje smo nas dvojica stajali u šumi, što nije 

moglo biti samo slučaj. Paljenje i bljesak šibice u mraku - kakova je to

73 

nesmotrenost, uh! U hipu sam potražio zaklon prije nego li sam vidio gdje je 

nestao Nijemac. Nije bilo vremena da se na bilo što drugo misli. Njemačkog 

časnika kasnije nisam više vidio, ali ću se njegove cigarete često puta s 

gorčinom sjetiti u tijeku ove noći. Sljedeća je granata uslijedila vrlo brzo za 

prvom i eksplodirala još bliže, ali ovaj put u krošnji drveta iznad mene. 

Eksplozija je bila zaglušujuća, a u ušima mi je zazvonilo. Drži usta otvorenima 

kako su te učili! 

Dopuzao sam do osmatračkog jarka i skutren pritezao remen kacige čekajući 

na udare sljedećih granata. Više je granata eksplodiralo u krošnjama svuda 

oko mene kada odjednom rakete osvijetliše nasuprotnu padinu. Novi je 

pješački napad započeo, ali nešto više lijevo od prijašnjih. Jaka me je buka 

prisilila vikati novu zapovijed u rukom zaklonjenu slušalicu. Jedva su me 

razumjeli, pa je trajalo duže dok je prva granata preletjela usmjerena nanovi 

cilj. Nakon što sam osmotrio pogodak morao sam izvršiti korekturu i ponoviti 

vatru iz samo jednog topa. Zatim nam je uspjelo ispaliti samo jedan plotun 

svih topova, a granate su točno pale meñu napadačke redove, jer se napadač 

opet počeo povlačiti. Nakon petnaestak minuta je opet prestala ratna buka, a 

svjetleće rakete su se polako gasile uz samo pojedinačno pripucavanje. 

Postajalo je sve svježije, pa sam obukao debelu kabanicu koju sam srećom 

ponio sa sobom ovamo. Umotao sam se u kabanicu i pokušao se što udobnije 

smjestiti u jarku sjedeći na granju. Zaglušenost je postupno prestajala jer sam 

svjesno osjetio tišinu u šumi i pucketanje grana ako se netko od nas trojice 

pomaknuo. Bio sam gladan i žedan, ali nisam stigao bilo što poduzeti kada je 

počeo sljedeći napad oko 22 sata. Opet su granate eksplodirale oko nas 

ponajviše u krošnjama, zasipajući nas kišom sitnih šrapnela. Buka od 

eksplozije je bila zaglušna, ali sam ovaj put dahtao kroz otvorena usta kao 

riba na suhom. Instinktivno sam sada primjenjivao što su nam utuvili tijekom 

školovanja. Sjetio sam se važne upute našeg instruktora da “u noći tražimo i 

motrimo bljesak neprijateljskog oružja”. To je bilo lakše reći nego učiniti - 

pogotovo jer je bacačka vatra dolazila iz pokretnih “Staljinovih orgulja”. 

Prije nego li je sljedeća granata doletjela do nas primijetio sam bljesak iz 

oružja i jedva uspio odrediti smjer. Već je eksplodirala druga granata, pa sam 

jedva uspio dati zapovijed za vatru. Nisam čuo pisak naše granate niti mogao 

osmotriti pogodak, jer sam se sklupčao u jarku da se zaštitim od pljuska 

šrapnela od više narednih granata. Opet je pješaštvo krenulo u napad niz 

padinu ponovno osvijetljenu raketama, a svjetleći su meci šarali prostorom. 

Plotun bitnice je nešto zakasnio, ali sam vidio, u postupnom gašenju svjetla, 

bolničare s nosilima kako obavljaju svoj krvavi posao. Vjerojatno je bilo 

ispravno što sam odlučio, da nema smisla trošiti streljivo na “Staljinove 

orgulje” koje stalno mijenjaju svoj vatreni položaj. 

“Kobac patki! Tko je na straži sada” Netom iza moga upita javi se dobro 

poznat Viragov glas: ”Što se dogaña kod kopca Hoćeš li nas držati budnima 

cijelu noć” Jasno, Virag je po običaju ispustio sve formalnosti u razgovoru sa 

mnom, pa sam mu i ja tako odgovorio: “Netko drugi ne dopušta spavanje. 

Zato budite spremni izvršiti brzo sljedeće zapovijesti. K vragu, mislim to 

ozbiljno - BRZO! Od sada će top 1 gañati samo na posebnu zapovijed. Svi

74 

ostali topovi gañaju zajedno prema prvobitnoj zapovijedi. Jasno” Virag je 

očito bio u nedoumici, pa upita zabrinutim glasom: “Hoćeš dijeliti vatru” 

Nisam pravo stigao odgovoriti i već je bljesnula vatra iz cijevi, pa povikah u 

slušalicu: “Da, ponavljam, da i drži se toga! Evo, opet počinje ples! Top 1 

udaljenost 3800, smjer 320, puni kao prije i pali. PALI - a onda javi!” 

Ovaj put sam čuo zvižduk naše granate kratko nakon što je minobacačka 

granata eksplodirala lijevo od nas. Vjerojatno su “orgulje” usmjerile vatru na 

njemačke bacače koji su nemilosrdno tukli po borcima koji su upravo opet 

krenuli u napad. “Orgulje” su očito uspješno gañale po njemačkim položajima 

koliko sam to mogao prosuditi pored sve te buke i meteža. Stalna smjena 

mraka i bljesaka, blještavilo od polako spuštajućih svjetlećih raketa i svjetlećih 

metaka u letu - sve to je u meni uzrokovalo neko novo uzbuñenje. 

Savladalo me je neko čudno ushićenje: da nekoga gonim i da mene netko 

goni. To što sam sada doživljavao više nije sličilo, bilo čemu, mom iskustvu 

isturenog osmatrača, ne tako davno, u Osijeku. U Osijeku sam pri motrenju 

bio u dobrom zaklonu ili u vatrogasnom tornju u Pejačevićevoj ulici ili u jednoj 

kući u Donjem Gradu. Tada nitko nije mene gañao ili uzvraćao vatrom na 

moju osmatračnicu. Ovdje je to bilo sasvim drugačije - postupno me je počeo 

obuzimati, do sada nepoznati, val straha. 

Iz tih me razmišljanja trgne vodnik s vijesti: “Zastavniče, popijte nešto toploga. 

Trebat će vam! Janko nam je donio nešto za pojesti i popiti.” Zahvalno sam 

prihvatio ponuñeni prekid iznenadivši se da je već bilo oko ponoći. Sretan 

sam bio zbog kratkog predaha što mi ga je vodnik omogućio, pa sam ga 

zamolio da preuzme motrenje, a ja ću u sklonište da malo predahnem. Virag 

je bio na dužnosti kod topova i svi su znali što im je činiti, pa sam mogao bez 

grižnje savjesti napustiti osmatračnicu. Uh, kakva me je to noć stigla ovdje 

vani, mislio sam, pužući oprezno do bliskog skloništa. Kad odjednom iznad 

mene prošišti nešto - čas zatim oštri prasak negdje ispred mene u šumi. 

Priljubio sam se tlu i zabio glavu u lišće ne shvaćajući što je to proletjelo malo 

prije. Koju sekundu zatim osjetio sam propuh od vrlo brzog zrna što je 

prohujalo nešto lijevo od mene, te prasnulo u deblo negdje dublje u šumi. Koji 

li je to vrag koji mi ne da se malo odmorim Skupivši svu snagu htio sam 

nastaviti puzati kad opet iznad mene prošišaše dva ubojita zrna, jedno za 

drugim, sa takvom silinom da sam se sav ukočio. Tijelo mi prože grči straha, 

bezumnog i iskonskog. Osjećao sam se odjednom potpuno nag i nezaštićen 

kao da je došao čas neumitnog uništenja. 

Ne sjećam se koliko sam dugo tako ležao na vlažnom tlu s licem u mekoj 

mahovini. Kada sam opet došao k sebi osjetio sam neku čudnu toplinu 

izmeñu nogu. U prvi čas sam pomislio da sam ranjen, ali mi je postepeno 

sinulo da sam se "usrao" (u pravom smislu riječi) u gaće kao malo dijete u 

pelenu. Od bijesa i srama tekle su mi vruće suze niz obraze. U tom trenu sam 

spoznao iskonsku istinu u tom ratnom idiotizmu - jedino što je važno jest 

preživjeti po svaku cijenu! Odjednom je moj strah netragom nestao, pa sam 

otpuzao do skloništa pod kišom šrapnela iz krošanja. Usput sam se očistio 

koliko je to bilo moguće, a potom posvetio čistim zemaljskim užicima pod

75 

zaštitom pripremljenog skloništa. Sa slašću sam jeo kruh i pio toplu juhu koja 

je pospješila moj krvotok u toj mjeri da sam hladnokrvno dočekao sljedeću 

seriju tih brzih projektila koji su prohujali i oštro eksplodirali negdje u stablima. 

Znao sam da je sada došao trenutak za mene da se od gonjenog pretvorim u 

goniča. Obuzeo me je čudesan mir, pa sam svojim osjetilima počeo 

prepoznavati okolicu u mraku kao da je posred svjetlosti dana. 

Opet je počeo jedan u nizu noćnih napada no primijetio sam da nema 

odgovora našeg topništva. Iziñi iz tog skloništa i bori se za svoj život. “Bori se, 

to ti je još jedina preostala mogućnost” - kao da je nešto govorilou meni. 

Otpuzao sam do osmatračnice i sklonio se tamo kada je ponovno prohujala 

prva od tih vrlo brzih granata. Kod drugog hica sam primijetio plamen iz cijevi 

protuoklopnog topa sudeći po brzini zrna i činjenici da projektil eksplodira pri 

udaru o tvrdi cilj kao što je stablo ili kamen. Odmjerio sam smjer i htio izdati 

zapovijed prvom topu, ali je protuoklopnjak prestao s paljbom. Aha, pomislih, 

on će promijeniti položaj, usmjeriti cijev ovamo i ispaliti 5 do 6 zrna pa se 

onda povući drugamo. 

Vodnik je bio sretan što sam se vratio, a sam je bio prestrašen vatrom tog 

neugodnog protivnika. On je primijetio da se top premješta uzduž nasuprotne 

kosine, te da je s novog položaja do sada ispalio po šest granata. Vodnik će 

od sada motriti napredovanje pješačkog napada i odlučiti kada će naša tri 

topa otvoriti vatru na već dobro utvrñen cilj. Ja ću se posvetiti motrenju 

djelovanja protuoklopnjaka koji je uvijek stupao u akciju pred sam početak 

juriša. 

Dok je još trajala baražna vatra iz strojnica i minobacača po napadačima na 

osvijetljenoj padini odlučio sam ovaj put poslati plotun iza njihovih redova. 

Mora da su te tri granate prouzrokovale mnoge žrtve koliko sam to mogao 

vidjeti kroz svoj dvogled. Jedna je granata pala blizu bolničara što mi je bilo 

žao, ali što se tu može. Učestale je pješačke napade naša obrana do sada 

uspješno odbijala bez posebne pomoći vatre iz haubica, pa sam odlučio 

promijeniti naš vatreni raspored. 

Dok je još trajalo zatišje pozvao sam Viraga na razgovor: “Stari moj, gaña nas 

protuoklopnjak. Prvi će vod od sada gañati pojedinačne i različite pomične 

ciljeve. Drugi vod ostaje pri prijašnjem zadatku. Jasno” Virag me je zabrinuto 

upitao: “O čemu to govoriš Jesi li pogoñen” - “Ne, nitko nije pogoñen, ali 

svaki put grizemo zemlju kada nas gañaju te mrcine. Za nas je to VRLO 

neugodno. Top 2 protiv protuoklopnjaka, a ostali kao prije!” Virag je potvrdio 

moju odluku dok sam ja postajao sve svjesniji mira i koncentracije nakon 

potpunog sloma malo prije. 

Odlučio sam učiniti nešto novoga pa ću koristiti top 1 protiv “orgulja”, topom 2 

goniti protuoklopnjaka, dok će drugi vod s dva topa biti dovoljan za gañanje 

pješaštva kod narednih napadaja. Top 2 je imao najbolju momčad za koju 

sam znao da može brzo reagirati na kraće promjene zapovijedi. Hoće li doći 

do zbrke u bitnici ako budem katkada istovremeno gañao tri različita cilja To 

će biti protiv svih školskih primjera, dragi moj žutokljuni zastavniče. Što mari, 

glavno je: čuvaj glavu i ostaj živ!

76 

Prošla je već ponoć kada je počeo sljedeći napad, a protuoklopnjak je prvi 

otvorio vatru. Nisam imao mnogo vremena provjeriti točno mjesto odakle je 

pucao, a već je prohujalo nekoliko njegovih projektila i eksplodiralo iza nas. 

Naš je odgovor zakasnio, a cilj bio daleko promašen, dok je druga granata 

udarila sasvim blizu cilja. Nažalost, moj “neprijatelj broj 1.” je već bio napustio 

to mjesto, pa sam zaključio da tamo mora biti cesta uzduž kosine, koja je 

protuoklopnjaku omogućavala brzo mijenjanje položaja. 

Dakle, udaljenost kosine mi je dobro poznata još od sinoć, pa treba samo 

točnije usmjeriti top 2 kod sljedeće P.O.-ove vatre. Vodnik se zavukao u kraj 

jarka jer je očito izgubio zanimanje za bitku koju sam ja vodio sa neprijateljem, 

pa čeka priliku kada će se moći izvući odavde i spasiti svoju kožu. Čudan me 

je umor spopao, a oči su mi se sklapale dok su u podsvijesti poskakivale 

razne slike iz prošlosti. Neko je treće čulo u meni stalno pratilo što se dogaña 

u tami pred nama i registriralo svaki šum iz okolice. 

Odjednom se otrijeznih i pozvah Viraga: “Top 2 udaljenost 3400, punjenje kao 

prije. Čekaj na zapovijed!” Virag je bio iznenañen tom krnjom zapovijedi, pa 

uzvrati: “Je li točno da puna dvojka čeka samo na smjer Spavate li Mogu li 

ja malo pridrijemati” Bio sam razljućen njegovim neshvaćanjem moje 

situacije, pa osorno odgovorih: “Učini kako sam naredio. Čekaj samo smjer i 

zatim odmah pali! Jasno” - “Oh, razumijem. Mora da ganjaš patku!” No nije 

bilo vremena za daljnji razgovor, jer sam odmah potom nastavio: “Nije patka 

nego stršljenov žalac točno usmjeren na nas! Smjer 325 - pali! Pali!” Ovaj put 

je prva granata bila bliže cilju kada je P.O. ispalio svoj treći hitac. Vikao sam u 

slušalicu: “Udaljenost 3450, smjer 330. Pali odmah! Pali!” 

“Gdje je, do vraga, ta druga granata - daj doñi već jednom! Brzo daj, daj” … 

hitro sam uvukao glavu kada su sljedeće P.O.-ove granate prohujale točno 

iznad nas. Taj put je propuh njihovog preleta bio toliko snažan da me je 

naprosto pritisnuo u jarak. Istodobnu su svuda oko nas padali šrapneli od više 

minobacačkih granata koje su sve eksplodirale u krošnjama. Mora da su nas 

otkrili, kad su tako točno usredotočili svoju vatru na našu osmatračnicu. Buka 

je bila strašna, a miris kordita punio mi je nosnice. Silovite eksplozije oko nas 

zaglušile su me i obeznanile tako da nisam niti pomislio izviriti glavu i osmotriti 

pogodak druge granate. Čim je napad na osmatračnicu jenjao, promolio sam 

glavu i na osvijetljenoj padini spazio znatne neprijateljske snage kako 

napreduju jurišajući niz padinu u dolinu. Očito je napadač prikupio sve svoje 

snage za presudni udarac sudeći to po neobično jakoj vatri iz svakojakog 

oružja. 

Prikupio sam svoje snage i zabezeknuto promatrao val za valom napadača 

kako nestaje niz padinu ispod moga vidokruga. Pozvao sam Viraga i naredio 

plotun iz svih cijevi na stožerni cilj. Čim je prvi plotun pogodio posred padine 

već je sljedeći bio na putu točno u ciljno područje. Kada se je već činilo da će 

njihov napad uspjeti došlo je odjednom u redovima do osipanja. U treperavom 

blijedom svijetlu raketa vidjelo se sitne mrlje kako raštrkano bježe natrag 

uspinjući se padinom i tako pokušavajući izbjeći smrtonosnu vatru iz strojnica, 

udare minobacačkih i topovskih granata. Mrljaste sjene su posrtale, padale,

77 

dizale se i nastavile uspon, neke su se svijale na tlu ili ostale nepomično 

ležati. Užasnog li rasipanja i gubitka ljudskih života! 

Vodnik se je očito probudio od te silne buke, pa mi doda telefon, jer me Virag 

zove: “Hoćeš li potrošiti sve streljivo Mora da ste u pravom paklu sudeći po 

galami. Jedva smo razumjeli zapovijedi. Jeste li svi zdravi” - “Virag, slušaj 

točno što ću reći. Drži drugoga s punjenjem i pali odmah čim primiš zapovijed. 

Puni cijev ponovno i čekaj opet na PALI. Jasno” Viragu se to nije svidjelo pa 

me je pokušao podučiti: “Gospon Zvonko, znaš to je protiv svih pravila. 

Opasno je i za nas ovdje!” Nisam mu dopustio da dalje govori te zarežao u 

slušalicu: “Ne brini ništa sada! Niti za lulu baguša! Moram uništiti taj prokleti 

protuoklopnjak pod svaku cijenu! Dosta sada i bez pogovora izvrši!” Mora da 

sam bio jako odrješit, jer je Virag odmah odgovorio: “Žao mi je, gospodine! 

Zapovijed izvršena. Drugi spreman za paljbu!” 

Nastala je neka čudna tišina i moglo bi se na tren pomisliti da do sada nije bilo 

nikakvih bitki, ali nas je na njih podsjetio prodorni miris baruta i kordita koji je 

do nas donosio lagani povjetarac iz doline. Primijetio sam da će se u skoro 

razdaniti dok je pred nama u dolini vladao još potpuni mrak. Činilo mi se da 

smo ovdje proveli sate i sate bez kraja i konca. Koliko će dugo još trajati ti 

napadi Tko će prvi popustiti i prestati s tim ubitačnim nadmetanjem Vodnik 

je počeo brojati šrapnele koje je stavio u džep po jedan za svaki odbijeni 

napad. Nije dovršio brojanje kada spazih bljesak iz cijevi protuoklopnjaka. 

Dograbih slušalicu pa urlam unutra: “Drugi 3500, smjer 290. Pali!” Čuo sam 

prelet naše granate kada je P.O.-ov drugi hitac prohujao lijevo od nas. 

Vjerojatno tamo gaña neka druga uporišta pomislih, pa kad je naša granata 

pala nedaleko od svog cilja dao sam samo ispravku: “Drugi 3550, smjer 285. 

Pali!” Male ispravke nisu uobičajene kod posrednog gañanja haubicama, ali 

meni nije ništa drugo preostalo učiniti osim kršiti topnička školska pravila. 

Druga je granata prohujala iznad nas kada je P.O. opalio po četvrti put nakon 

kraće stanke, jer se ovaj put usmjerio na nas. Čuo sam približavajući zvižduk, 

ali se nisam sakrio iz znatiželje gdje će pasti naša granata. Spazio sam 

plamen pete P.O.-ove granate djelić sekunde prije nego li je naša udarila 

podigavši oblak prašine ili dima. To je bio dobar znak za puni pogodak pa 

sam odmah viknuo u slušalicu: “Ista udaljenost, smjer 280. Pali!” Bio sam 

toliko opsjednut željom dokrajčiti tog neugodnog neprijatelja, pa nisam niti 

primijetio da on nije više ispalio svoj uobičajeni šesti hitac. 

Dobio sam nešto vremena, pa sam usmjerio top 1. na orgulje čije su granate 

opet udarale po šumi iznad nas a istovremeno je pješaštvo opet krenulo u 

napad. Morao sam pratiti razvoj žustrog napada pješaštva, pa zbog toga 

nisam gledao gdje padaju granate prvog topa, nadajući se da su pale blizu 

orgulja. Niti ovaj put se pješaštvo nije spustilo daleko u dolinu nakon što su se 

zaustavili nešto niže od mog vidnog polja. Napad je opet zamro onako brzo 

kao što je i počeo. 

Kada je opet nastao mir, vodnik me je izvijestio da je ovaj put izbrojao samo 

pet P.O.-ovih hitaca, pa me je znatiželjno upitao mislim li da smo ga pogodili. 

Sve što sam mu mogao odgovoriti bilo je da ćemo to znati kada počne

78 

sljedeći napad. Polako je postajalo svjetlije, pa se istočno obzorje počelo 

ocrtavati u predznak skorog izlazećeg sunca. Nebo je bilo pokriveno 

oblacima, a lagana je maglica visjela nad dolinom. Hoće li Crveni nastaviti s 

napadima pri dnevnom svjetlu Bio sam još uvijek pod dojmom dvoboja s 

protuoklopnim topom i orguljama nadajući se konačnom uspjehu. 

Pozvao sam Viraga, te ga obavijestio o mogućem uspjehu i zamolio ga da 

nam pošalje nešto hrane i smjenu. Dok smo još razgovarali započeo je novi 

napad, ali ovaj put bez orgulja i protuoklopnjaka. Tražio samdvogledom gdje 

bi mogle biti te dvije gadne mrcine sada. Tada Virag zazvoni i zabrinuto upita: 

“Zar nemaš zapovijedi Ne zaboravi, drugi je još spreman.” Ali ovaj put nisam 

trebao izdati zapovijed izvijestivši da je napad bio vrlo kratak, te da nema 

potreba za djelovanjem. Virag se javio s očitim olakšanjem: “Razumijem. Mi 

smo spremni. Žalim, ali neće biti smjene. Šaljemo vam toplu hranu”. Vrijeme 

se vuklo u nedogled, pa smo drijemali povremeno dok nas je probudila 

pucnjava manjih okršaja ili pripucavanja nervoznih ili umornih straža. Napadi 

su neprijatelja postajali sve rjeñi, a svi su se pokušaji proboja izjalovili već pri 

spuštanju niz padinu, pa tako nisu nikada stigli do rječice, a kamo li zauzeli 

most. 

Do sada nisam uspio uspostaviti bilo kakav kontakt s jedinicama s obje strane 

naše osmatračnice, a niti je njemački časnik još jednom svratio do nas. 

Sijedjeli smo tako na vlažnoj zemlji u našim jarcima i razmišljali svaki za sebe 

što nam nosi budućnost. Primijetio sam da na osmatračnicu nije upućen niti 

jedan hitac prije nekoliko posljednjih napada kako je to uvijek bio slučaj u 

ponoćnim satima. Znači li to da smo pogodili protuoklopnjaka ili orgulje ili čak 

oba oružja Jesmo li ih stvarno uspjeli ušutkati Pomalo sam drijemao, a te 

su mi se misli po glavi s vremena na vrijeme. Kada sam se jednom probudio, 

već se bilo razdanilo. Bilo je to nekako sumorno jutro izmeñu lebdeće maglice 

iznad tla te oblačnog neba. Unatoč svemu što se dogodilo tijekom noći začuo 

se pjev ptica u šumi - potpuno nerealni ugoñaj nakon noćnih scena borbi i 

smrti. Izvukao sam se oprezno iz jarka predavši nadzor vodniku dok sam s 

mukom pokrenuo ukočene udove nakon višesatnog nelagodnog položaja na 

tijesnoj osmatračnici. 

Oprezno sam se uputio dublje u šumu prvo pužući, a zatim hodajući pognuto 

da bih pronašao pogodno mjesto gdje bih se mogao konačno olakšati. 

Posvuda na tlu ležale su otrgnute ili slomljene grančice i poveće grane, a na 

više stabala spazio sam poveća oštećenja koja su očito nastala pri eksploziji 

protuoklopnih projektila. Našavši podesno mjesto u zaklonu, skinuo sam tešku 

kabanicu, pa sam s čuñenjem primijetio da je sva očerupana i puna rupa u 

plavoj tkanini kroz koju se je vidjela debela bijela podstava. Potresao sam 

teški vojni kaput iz kojega su počeli ispadati sitni šrapneli. Pri tom sam se 

poslu sjetio čudnog odzvanjanja kacige u noći, pa sam tek sada spoznao da 

su me kaciga i kabanica zaštitili od kiše šrapnela minobacačkih granata. 

Polako sam se razodjenuo pretražujući odjeću, bojeći se da je možda koji 

šrapnel prodro i do kože. Srećom nisam našao nikakav trag krvarenja, pa sam 

nastojao očistiti se od “tragova” mog noćašnjeg sramotnog poniženja 

izazvanog iskonskim porivom u času neopisivog straha. Koristeći ovlaženu

79 

travu i lišće nastojao sam se tim jednostavnim sredstvima očistiti koliko je to 

bilo moguće. Bio je to vrlo neobičan način vršenja jutarnje toalete, a usput 

sam si sa nešto humora pokušavao zamisliti iznenañenje slučajnog posjetioca 

koji bi me promatrao pri tom neprikladnom poslu. 

Obukao sam se s izvjesnim olakšanjem zbog visokog stupnja postignute 

čistoće, opasao sam remen s pištoljem, a potom ovjesio laku strojnicu oko 

vrata, te se uputio do zaštitnog jarka. Tamo sam ostavio kabanicu jer me je 

sputavala pri puzanju natrag do jarka gdje je ostao vodnik na motrenju. Na 

bojišnici nije bilo nikakvih pokreta i zavladala bi oko nas tišina da nije bilo 

povremenog pripucavanja. Odjednom se javi telefonom Virag pitajući: “Loviš li 

još stršljena Dvojka je još uvijek puna - nemoj to zaboraviti!” Morao sam se 

podsmjehnuti Virogovom sjećanju na žalac stršljena, kako sam slučajno 

nazvao protuoklopnjaka. S priličnom samouvjerenošću odgovorih: “Plijen se 

očito umorio. Što se dogaña kod vas Gdje je zapovjednik” Virag reče s 

olakšanjem: “Ovdje nema ništa novoga. Sve je onako kako je bilo jučer, a ni 

zapovjednika nisam vidio od tada. Šaljem vam nešto da se malo razveselite. 

Što ću raditi s dvojkom” 

Nisam mogao shvatiti da zapovjednik nije bio u bitnici tijekom noći, odnosno 

da uopće nije došao u Mali Grñevac. No,dobro, pomislih i pozvah Viraga: 

“Pali dvojku na 6400, smjer 400 s punjenjem koje imaš. Pali!” Uskoro je 

granata preletjela iznad nas, a malo zatim se pojavio oblak dima podalje u 

selu Velika Barna, ali daleko iza mog obzorja. Vodnika sam ostavio da drži 

stražu, a ja sam se oprezno vratio dublje u šumu i krenuo u susret Janku koji 

nam je donosio jelo. Dojavniku sam naredio da poñe trakom telefonskog 

kabla, te da provjeri sigurnost i da popravi moguća oštećenja. 

Znak na odorama Hrvatskih oružanih snagaod konca 1944. 

Zatim sam se uputio pretraživati šumu nadajući se naći nekoga tko je preživio 

noćašnje bitke. Nisam sasvim vjerovao u vodnikovo brojanje napada po broju 

skupljenih šrapnela kojih je on nakupio više od dvadesetak. Pretpostavljao 

sam da je vodnik skupio svaki šrapnel koji je pao negdje u njegovoj blizini, i to 

više od straha nego li zbog statistike. Ali ipak, možda njegovo brojanje nije

80 

bilo tako daleko od stvarnosti. Dugo sam oprezno hodao šumom na istočnu 

stranu gdje sam očekivao naći njemačkog satnika. Oprezno sam prišao rubu 

šume, ali ni tamo nije bilo u ikoga, a meni nasuprot na kosini protezala se 

Velika Barna čija se crkva odavde mnogo bolje vidjela nego li s naše 

osmatračnice '6Bojih stotinjak metara na desno tj. zapadno. 

Vratio sam se u zaklon šume slijedeći trag skoro uz sam rub, i kojim je 

Nijemac sinoć došao nama u posjet. Nigdje nije bilo tragova svježe iskopanih 

jaraka ili bilo koga živoga na lijevom krilu naše osmatračnice. Kada sam 

stigao natrag do osmatračnice našao sam Janka, koji je stigao s toplom 

juhom i kruhom za nas. Koliko je on mogao znati zapovjednik nije uopće 

došao u Mali Grñevac. Znači li to, pitao sam se, da sam ja jedini časnik ovdje 

na položaju Janko je dalje pričao kako je vidio njemačke jedinice na prolazu 

kroz Mali Grñevac cestom kojom smo došli ovamo. Nijemci su se stali vraćati 

još u zoru, ali druge jedinice Janko nije vidio zajedno s Nijemcima. To je bilo 

sve što je znao, odnosno što sam od njega uspio saznati. 

Vratio sam se do osmatračnice i dvogledom stao pretraživati bojišnicu - nigdje 

ama baš nikakvoga pokreta na cijelom obzorju! Trebam li obići još drugu 

stranu prema zapadu do ceste u usjeku Taj me je čudesni mir odjednom 

počeo puniti stravom, a srsi su mi prolazile kroz kosti od straha, a još više od 

nenadane osamljenosti. 

Nešto prije podneva se dojavnik vratio pregledavši kabel kad se odjednom 

javi vodnik s vijesti da telefon više ne radi. Zbilja, to je bilo čudnovato jer je još 

malo prije kabel bio u redu! Odlučio sam odmah napustiti osmatračnicu dok je 

još bilo vremena za to, pa sam naredio povlačenje. Već smo bili spremili 

škarasti dvogled i tronog te kutiju telefona, pa je dojavnik počeo namotavati 

kabel na bubanj, kad iznenada iz šume dotrča zajapureni Janko i vidjevši me 

viknu: “Nestanite odavde, zastavniče! Bježite što brže možete. Brzo! Ostavili 

su vas ovdje! Svi su već napustili frontu! Bježite!” U prvi sam čas ostao 

zaprepašten, no brzo sam se snašao i tražio očima gdje je dojavnik, koji je 

očito već primijetio što se dogaña, pa je nestao bestraga. Janko je već krenuo 

natrag, ali se više zbog neke isprike zaustavi i vikne: “Dojavnik je već 

pobjegao. Žurim do konja koje sam ostavio same bez nadzora kod one 

bajtice. Žurite! Netko će nam uzeti konje!” Potom je i Janko nestao meñu 

drvećem ostavivši mene i vodnika da pokupimo što još uspijemo naći u brzini. 

Vodnik, čuvši zloslutne vijesti, uzme telefonsku kutiju i tronog, te pojuri niz 

brdo kao da ga gone svi vragovi. Ja se isto nisam htio igrati junaka, pa 

prebacivši remen kutije sa škarastim dvogledom počeh trčati iz svih petih žila 

za vodnikom. Nitko, tko još nema vlastitog iskustva, neće shvatiti što znači 

trčati nizbrdo u teškim čizmama meñu stablima guste šume, a u punoj ratnoj 

spremi noseći još pozamašni tuljac telemetra na leñima. Kada moraš bježati 

za svoj vlastiti život onda nemaš vremena misliti na takve teškoće. 

Sama pomisao da ne padneš u ruke onih koje si gañao cijelu prošlu noć te 

goni naprijed sve do iznemoglosti. Nisam se usudio misliti na to cijelo vrijeme 

trčanja i vijuganja kroz šumu, niti na to gdje li je vodnik nestao preda mnom. 

Tek kad sam spazio Janka s konjima i ostalu dvojicu da na mene čekaju,

81 

obuzelo me je izvjesno olakšanje i ponadao sam se da ćemo se već nekako 

izvući iz te neprilike. Predao sam tuljac Janku da ga pričvrsti na sedlo i 

naredio da svi uzjašu. U tom sam času primijetio da sam ostavio kabanicu u 

jarku, ali mi nije uopće palo na pamet vratiti se zbog nje. 

Nismo smjeli više gubiti niti trena, pa je Janko krenuo naprijed korakom 

slijedeći puteljak do ceste. Slijedio ga je dojavnik koji je čak uspio namotati dio 

kabla dovde. Meni je vodnik pomogao uzjahati Kestenka (bio sam se dobro 

uspuhao), pa smo oprezno korakom slijedili odmaklu dvojicu pred nama. 

Kada smo stigli do ceste Janko i dojavnik su već jahali trkom u Mali Grñevac. 

Nas smo ih dvojica slijedili kasom sve dok nisam spoznao da nigdje nema niti 

žive duše u selu. Nije bilo vojnika niti civila, a od naše bitnice ni traga ni glasa. 

Tada sam i ja potjerao Kestenka u trk, pa smo ubrzo letjeli kroz napušteno 

selo Mali Grñevac, pa onda cestom za Kovačicu. Vodnik je bio nešto brži na 

konju, pa je tek usporio negdje prije sela Gornja Kovačica kada je vidio Janka 

pred sobom. Janko je kasao čim je sustigao prvo vozilo bitnice. 

Do sada nije bio ispaljen niti jedan jedini hitac na nas ili u našem smjeru, pa 

sam usporio Kestenka, te kasom nastavio dok nisam stigao do bitnice. Tamo 

sam se nadao naći opet neku sigurnost kao svoj meñu svojima. Prošlo je već 

podne, a moja je jedina želja u tom času bila pronaći bar kakav takav spokoj 

za nekoliko sati. San me je polako, ali sigurno, svladavao njišući me u sedlu 

na sigurnim leñima dragog mi Kestenka. 

Znak Hrvatskog Domobrana na kapi lijevo i uobičajeno dugme na odoramavojnika. 

* * * * * *

82 

08. 

POTPUNO POVLAČENJE 

Utorak, 1. svibnja 1945. 

U Bjelovar smo došli u subotu još za dana, te prošli kroz grad u kojem je sve 

vrvilo od vojnih jedinica i mnogo seljačkog puka s kolima i blagom. Posvuda 

su se u gradu mogla vidjeti mala logorišta u parku, po većim dvorištima, te na 

drugim javnim površinama. Oko njih su se skupljali ukućani i susjedi koji su 

napustili svoja sela, te domaćinstva u sjevernoj Slavoniji u posljednjih nekoliko 

dana. Bitnici je uspjelo proći gradskim ulicama sa svim svojim vozilima te smo 

se smjestili na nekom vježbalištu pored neke škole na izlazu iz grada. Tu smo 

proveli tri noći, što je dobro došlo našim konjušarima da se pobrinu za konje 

koji su morali mnogo raditi u proteklih tjedan dana. Taj su kraći predah koristili 

topnici za popunjavanje lafeta topova streljivom, pa i pratećih oklopljenih kola. 

Naše su se zalihe streljiva prilično smanjile, pa smo nastojali preostalo 

svrsishodno rasporediti na neka kola konvoja. Na svu sreću u bitnici nismo 

imali do sada ranjenih, dok su materijalni gubici bili predvidivi, osim kod 

streljiva kojeg smo dosta utrošili u Malom Grñevcu. 

U utorak oko podneva došla je zapovijed da se krene, pa se konvoj uz dosta 

muke nekako uspio uklopiti u gust promet na glavnoj cesti prema Žabnu 

udaljenom oko 22 km. Žabno je sljedeće važno raskrižje cesta, a od tamo je 

samo 65 km, tom glavnom cestom, do Zagreba. Križevci su važno željezničko 

čvorište 11 km sjeverno od Žabna do kojega vodi sporedna cesta. Kojim li 

ćemo smjerom ići dalje iz Žabna Promet je bio u jednom smjeru, pa su se 

vojne jedinice kretale lijevom stranom ceste kada su prestizale kolone raznih 

civilnih vozila i seljačkih kola sa stokom. U glavnom su za kola bile privezane 

krave i po koji konj, a katkada ih je slijedio čopor ovaca i po koja koza oko 

kojih su se vrzmali psi. Sve je to više sličilo na pravu selidbu naroda, gledajući 

na taj promet kako se lagano spušta cestom iz Bjelovara do sljedećeg sela 

Predavac. 

Sjedio sam na Viragovim kolima za čije je šarage bio privezan Kestenko. 

Odlučili smo da se svaki topnički vod kreće za sebe i s nešto većim 

razmakom. Na taj bi način svaki vod mogao samostalno djelovati u slučaju 

potrebe. Stalno sam promatrao nebo bojeći se iznenadnog nadlijetanja 

zrakoplova, podsjetivši se sličnog spuštanjacestom kod Našica gdje su nas 

napali JAK-ovi nešto prije dva tjedna. U mislima sam se stalno vraćao svom 

odlasku doma i roditelja, pa sam se pitao kako li su oni i što li su doživjeli do 

sada. Neobična su me iskustva, stečena tijekom bitaka kod Malo Grñevca od 

prije četiri dana, učinila drugačijim. Još uvijek nisam mogao shvatiti što se 

dogañalo te noći ispred Grñevačke šume kod Velike Barne. 

Kada smo napustili Mali Grñevac u paničnom trku, stigli smo bitnički konvoj 

još prije ulaska u Veliki Grñevac. Janko je s dojavnikom već prije toga stigao 

konvoj. Usporio sam Kestenka, pa sam korakom krenuo naprijed tražeći 

Viragova kola. Kola su već bila na ulazu u to dugo selo kad sam ih konačno

83 

dostigao ispred svih teških vozila. Zaustavio sam kola ne mareći za konvoj 

koji ih je polako slijedio, pa sam sjašio i predao Janku zapjenjenog i znojnog 

Kestenka. S velikim olakšanjem sam se uspeo na kola s jedinom željom da se 

skutrim negdje i odmorim - što je moguće duže. Nažalost, to mi Vlatko nije 

priuštio jer se vratio iz sela do konvoja u potrazi za mnom, pa me je povratio u 

stvarnost pitajući: “Gdje li se ti to skrivaš tako dugo” Iznenañen tim 

besmislenim pitanjem, odgovorio sam zarežavši: “Što ja Što me ti pitaš gdje 

se skrivam K vragu, a gdje si Ti bio cijelu prošlu noć” 

Vlatka je iznenadila moja osornost, pa nešto uzvrati pomalo preneražen: “Ne, 

oh, ne moraš biti odmah tako drzak. Čuo sam da ste potrošili dosta granata 

prošle noći. Lafete su odzvanjale nekako prazne kada su prolazile.” Smirivši 

se malo sjetio sam se “stršljena”, pa mirnije odgovorih: “Hm, pokušavali smo 

se braniti od neprijateljskih uboda, ali ZAŠTO ste nas ostavili na osmatračnici 

kao mamac za patke NITKO nam nije javio da se naše pješaštvo povuklo. 

Telefonska linija je odjednom bila mrtva - bez ikakve najave. ZAŠTO Možeš 

li mi TI objasniti zašto” 

“Smiri se malo, Zvonko! Nemoj se sada zbog toga ljutiti!“ reče Vlatko nastojeći 

svog konja privesti bliže do sjedala na kolima. “Tek smo kasnije saznali da su 

kod Malog Grñevca bile rasporeñene samo njemačke jedinice. Naša vojska je 

rasporeñena u šumi iznad Grñevice braneći prilaz cestom do Velikog 

Grñevca. Zaboravi što se dogodilo! Stigao si natrag sretno bez ozljeda. Saberi 

se i pobrini se da sprege budu spremne za skori pokret prema Bjelovaru. 

Sretno!” Tim riječima Vlatko podbode konja i odjaše naprijed u selo. Kolona je 

nastavila umjerenim korakom kroz Veliki Grñevac gdje smo se malo kasnije 

zaustavili da se nahrane i napoje konji. Za nas su kuhari uspjeli pripremiti topli 

obrok, pa sam onako gladan i pospan pokušao naći u tome nešto pozitivno i 

razvedravajući. 

U tim trenucima vrzmale su mi se kojekakve misli po glavi, pa tako i o 

zapovjedniku koji mi je više sličio na lakrdijaša, nego na vojnika. Zašto je 

poslao bitnicu haubica na tako istureni položaj, a da pri tome nije obznanio s 

kojim jedinicama treba to teško topništvo surañivati Osim toga, kao 

zapovjednik obrane on se nije pobrinuo za potrebne veze meñusobnog 

obavještavanja svojih jedinica. Tako je “zaboravio” obavijestiti svog osmatrača 

da napusti svoj položaj prepustivši ga slučaju da se sam spasi kako zna. Pa 

to nije ništa drugo nego patološka glupost i apsolutna nebriga za svakog 

suborca! Ja sam si zacrtao da neću zaboraviti taj incident, te da u buduće 

moram više paziti na samoga sebe da preživim opći kaos. Janko se vratio 

nešto kasnije i doveo Kestenka kojega je napojio i osušio slamom. Privezao 

ga je za šarage i ovjesio mu je vrećicu sa zobi da ovdje mirno jede. Sišao sam 

s kola i krenuo u pregled priprema za pokret, koji se mogao očekivati zakoji 

sat dva. 

Konvoj je krenuo negdje sredinom poslijepodneva iz Velikog Grñevca, 

korakom, glavnom cestom za Bjelovar, odnosno sljedećeg sela Drljanovac. 

Tom smo cestom već jednom prošli kada smo prešli Bilogoru i spustili iz 

Velike Pisanace. Stali smo na raskrižju u Drljanovcu, i dok smo čekali novu 

zapovijed, primijetio sam neko čudno komešanje iza nas. Približavala nam se

84 

oveća grupa umornih vojnika, a neki od njih su bili ranjenici, sudeći po 

okrvavljenim zavojima i pomoći suboraca. Grupu je pratila straža, pa se je 

uskoro pročulo da su to zarobljenici koje su naše jedinice prihvatile nakon 

noćašnjih bitki na Grñevici. Bio sam začuñen odjećom zarobljenika, koja se 

nije mnogo razlikovala od one u naših vojnika. Skoro ih nije bilo moguće 

razlikovati kao pripadnike neprijateljske vojske. Svi smo govorili istim jezikom, 

a potjecali smo iz iste zemlje, odjeveni smo bili u slične odore ili, bolje rečeno, 

nosili raznovrsnu odjeću, iz tko će ga znati kojeg izvora. 

Iznenada opazih jedno poznato lice meñu zarobljenicima koji su prolazili 

ispred kola. Ne, pa to nije moguće to glasno viknuh u smjeru prepoznate 

osobe: “Paul! Paul, jesi li ti iz Donjeg Grada” Grupa stade odjednom dok je 

stražar pogledao u mom smjeru zaprepašten mojim povikom. Stvarno, jedna 

osoba okrenu glavu k meni i gle to je bio moj školski kolega Paul Weber iz 

Osijeka. Paul i ja smo bili u istom razredu zadnje četiri godine školovanja na 

osječkoj Realnoj gimnaziji, pa smo zajedno maturirali u ljeto 1943. Paul je 

meñu kolegama smatran opasnim kolegom, jer se hvalisao da je pripadnik 

ustaške tajne policije (UNS). Nitko mu to nije zapravo htio vjerovati sve do 

onog incidenta koji se zbio u jesen 1942. 

Nas je nekoliko čekalo na probu zbora pjevanja u razredu pored zbornice gdje 

je bio harmonij. Naš zborovoña još nije došao pa onako iz dokolice Paul 

izvuče ispod kaputa poveliki pištolj da nam se njime pohvali. Ivo Dlouhy kao 

nevjerni Toma uzme pištolj i u šali izvuče cigaretu, te primakne cijev pištolja 

kao da će ju upaliti njime. Paul to nije smatrao šalom, pa zgrabi pištolj i u tom 

metežu planu hitac. Buka je u zatvorenom prostoru bila strašna, a mi smo se 

svi ukipili od straha i sledili od spoznaje što se moglo dogoditi! 

Netko se brzo sjeti, pa stade činiti galamu gurajući i udarajući po klupama dok 

je drugi sjeo za harmonij i počeo svirati glasno koliko je to instrument 

dopuštao. Malo zatim uñe u razred naš stari profesor “Mo’as, Mo’as” Zebić te, 

ne naslućujući ništa, zamoli da ne pravimo takvu buku i budemo tiši dok ne 

doñe zborovoña. Kada je Mo’as izašao svima smo odahnuli, pa smo potražili 

rupu od metka koji je nevjerojatno sretno prošao kroz drvenu gredu klupe u 

pod. Paul je potom ponosno izvukao svoju značku UNS-a te dozvolu za 

nošenje oružja. 

Sada odjednom Paul je stajao preda mnom i u očima mu se pojavio tračak 

nade, pa se odazva: “Pegi! Pegi - kakova sreća da si me spazio. Molim te, 

pomozi mi da se izvučem iz te gadne situacije. Jesi li ti s 2. slavonskim 

zdrugom pod zapovjedništvom pukovnika Štira” - “Točno, mi smo pod 

Štirovim zapovjedništvom. Reci mi, kako li si se ti našao u toj kaši” Morao 

sam ga to upitati, jer sam sada bio siguran da je moj školski kolega Paul. On 

me je pozvao nadimkom kojega su mogli znati samo školski kolege s kojima 

sam sjedio u istim razredima kroz više godina. 

Nadimak sam dobio po imenu naše Doberman kujice Pegi s kojom je otac 

išao šetati svakoga jutra uz livadu pored Klasija. Na polju je bila barutana sa 

stalnom stražom, pa je Pegi s najvećim užitkom jurila oko ograde, te lajala na 

stražara. Kroz prozorerazreda u kemijskom laboratoriju vidjela se lijepo cijela

85 

livada ispred Klasija, kako se zvala šumica na ostatku bedema Tvrñe, iza 

tramvajske pruge i stanice. Jasno, kolege su često vidjeli oca kako uzaludno 

pokušava uhvatiti Pegicu i privezati je. To mu nije uvijek uspjelo, pa se morao 

vratiti kući, jer je morao biti na vrijeme u pisarni ili na sudu. Kasnije bi onda 

došla majka po Pegicu, jer je nju bolje slušala (tako je to bar otac tvrdio) a i do 

tada se već dosta natrčala i nalajala. Zbog glasnih očevih povika za psom, 

moji su mi kolege nadijeli nadimak “Pegi” za koji je malo tko drugi znao. 

Prišao sam zapovjedniku straže, te ga upitao kamo vode zarobljenike, pa mi 

je rekao da zbog toga traže zapovjednika zdruga. Uputio sam ga gdje će 

možda naći pukovnika, pa sam prišao bliže grupi zarobljenika da bih još malo 

razgovarao s Paulom. On mi je ispričao kako je napustio Osijek nekoliko dana 

prije nas i otišao u Slavonski Brod gdje su ga uhvatili i odmah predali jedinici 

Jugoslavenske Armije. Armija je svakom imalo sposobnom za vojnu službu 

ošišala na kratko kosu i to na poseban način, što je ovisilo o ispravnosti škara 

i umješnosti brice. Paul je bio nesretan zbog gubitka svoje naročito svijetle 

kose na čiji je izgled uvijek mnogo pazio. Zatim su im dali čuturicu i porciju u 

vreći s komadom kruha, pušku s ograničenim brojem metaka i tako formiranu 

novu vojnu jedinicu uputili na frontu - bez ikakvih priprema ili vježbi, pa čak i 

za one koji su bili unovačeni, a još nikada nisu bili vojnici ili nosili oružje. 

Paul mi se dalje tužio da je to bilo čisto ubojstvo kako ih je Armija koristila i 

slala u napade kao “hranu topovima”. On je bio u jednoj od jedinica koje su 

napadale iz Velike Barne prema Malo Grñevcu u namjeri na preñu rječicu i 

most na Grñevici. Paul je bio najobičnija klopka za sve njih od samoga 

početka. Sve su jedinice u napadima imale strašne gubitke što ranjenih, što 

poginulih u tim smrtonosnim i neplodnim napadima. Neki su pokušali pucati i 

ubiti polit-komesare kada su ih sprečavali pri uzmaku uzpadinu. Komesari 

nisu nikada išli u napad prateći vojnike nego su ostajali straga, te ih povicima 

tjerali jurišati niz padinu. Komesari nisu dugo oklijevali pucati u leña svakoga 

od tih jadnika koji bi čas oklijevao ili odbio krenuti naprijed, te trčao nizbrdo. 

Na kraju mi je još pričao kako je morao nekoliko puta trčati nizbrdo, a potom 

opet bježati natrag uzbrdo dok mu nekako nije uspjelo da ga zarobe naši. Nije 

mi bio sasvim jasan način kako se Paul uspio predati, a djelomično sam 

sumnjao u njegovu priču obzirom na loša iskustva s njim. Zatim me je još 

zamolio da napišem nekoliko redaka pukovniku što mi se baš nije dalo učiniti 

zbog različite političke pripadnosti. Srećom se tada već vratio zapovjednik 

straže, te je poveo zarobljenike dalje do zapovjedništva Zdruga. Ja nisam bio 

siguran jesam li to vidio pukovnika Štira kako dolazi iz tog smjera da možda 

sretne Paula, ali me to više nije zanimalo, a još manje sam se za to brinuo. 

Sve što sam sada priželjkivao bilo je da se mogu konačno odmoriti i odspavati 

nekoliko sati u miru. 

Kako borbeni dio bitnica još nije krenuo dalje, zavukao sam se meñu deke u 

Viragovim kolima i zaspao snom pravednika. Više se ne sjećam kada smo 

krenuli dalje, a Virag mi je kasnije pričao da sam duboko spavao, a on me nije 

htio buditi, jer me nitko nije tražio. Ja sam odspavao veći dio puta počevši od 

Drljanovca, pa kroz sela Bulinac, Patkovac i Prespa. Ja sam se probudio već 

kada se razdanilo i s čuñenjem doznao da se nalazimo u selu Ždralovi

86 

Sredice. Tu smo se zaustavili odmoriti i napojiti konje, a kuhari su podijelili 

toplu juhu koja se kuhala noću za vrijeme polaganog hoda bitnice. Bili smo 

stigli na domak Bjelovara, a na cesti je bilo mnogo prometa, ponajviše 

seljačkog puka s natovarenim kolima za koja su vezali domaću stoku. 

Iskoristio sam prigodu da se malo osvježim na bunaru u obližnjoj kući, a onda 

sam se vratio do kola pojesti toplu juhu uz kruh. Kada sam utažio prvu glad 

povratila mi se i volja da okrijepljenim snagama opet nešto učinim tek kada to 

bude od mene zatraženo ili ako budem morao nešto radi sebe samoga 

poduzeti. Uskoro smo krenuli polako dalje, te ušli usred Bjelovara na glavni 

trg koji je budući da je subota, bio pun naroda tj. vojske, ali možda više 

civilnog pučanstva. 

Tri dana kasnije, napustili smo Bjelovar i stali se oprezno spuštati dosta 

strmom i zavojitom cestom do sljedećeg sela Predavac. Uskoro smo prolazili 

pored dostojanstvene i velike šume starih hrastova više kilometara uz desnu 

stranu ceste. Promet se kretao vrlo sporo i isključivo prema zapadu vjerojatno 

do sljedećeg većeg raskrižja kod Žabna. Strahovao sam cijelo vrijeme od 

napada iz zraka ali i od iznenadnog prepada iz šume do čega na svu sreću 

nije došlo toga dana. Zbog toga sam posvetio nešto više pažnje topovima i 

kolima sa streljivom da održavaju dovoljni meñusobni razmak. Pri takvim 

obilascima sam jahao Kestenka, te onako usput tražio pogledom gdje bi 

mogla biti Greglova satnija s dijelom našega konvoja. 

Nigdje ni traga ni glasa zapovjedniku, a Vlatka sam samo na čas vidio kako 

jaše ispred bitnice. Prošli smo kroz selo Rovišće, ali niti tamo nismo primili mi 

kakvu obavijest o zaustavljanju ili gdje ćemo stati napojiti konje. U prolazu 

kroz selo saznali smo samo toliko da produžimo dalje pored Crkvene i da će 

nas u Žabnu čekati daljnje zapovijedi. Sjetio sam se da je otac imao prijatelja i 

klijenta u Žabnu gdje je vršio nadzor nad nekim poljoprivrednim dobrom. 

Nisam bio siguran da bi gospodin Milan Adler mogao još biti u Žabnu, jer je on 

bio židovskog porijekla u tzv. mješovitom braku sa suprugom arijskog 

podrijetla. Taj ga je mješoviti brak spasio od prvih progona, ali je bila mala 

vjerojatnost da bih ga ja mogao tamo naći i možda se kod njega skloniti. Ta 

me je misao progonila cijelim putem do Žabna pomišljajući kako bi bila sretna 

okolnost za mene ako bi nekako mogao napustiti ovaj konvoj osuñen na 

propast i uništenje prije ili kasnije. 

Poslije uspona strmom cestom i nakon što smo prošli Crkvenu, stigli smo u 

Žabno kasno poslije podne. Zastali smo pred čelnim raskrižjem u samom 

središtu gradića čijim je trgom dominirala crkva. Lijevo je bila cesta kojom je 

bilo 60 kilometara do Zagreba, a cesta desno je vodila za Križevce. Na moje 

ugodno iznenañenjeuputili su nas da krenemo lijevo, pa sam na tren pomislio 

kako bi to bilo lijepo, kada bi odmah produžili dalje za Zagreb. U velikom će 

gradu kao što je Zagreb sigurno biti lakše zamesti svoj trag u općoj zbrci 

izazvanoj tom masom pučanstva sličnoj seobi naroda, koja se slijeva u glavni 

grad Hrvatske. No, do Zagreba je još dosta daleko, pa bi sada trebalo prvo 

zaustaviti bitnicu da se konji odmore i napoje nakon više od četiri sata 

neprekidnog hoda. Pozorno sam pratio obje strane uz cestu u nastojanju da 

nañem podesno mjesto gdje bi se mogla zaustaviti bitnica.

87 

Nedaleko od središnjeg gradskog trga opazio sam na lijevoj strani ceste 

veliku i široko otvorenu kapiju kroz koju se je pružao pogled na istok i u dolinu 

sa Cirkvenom. Veliki ulaz u prostrano dvorište upućivao je da možda pripada 

većem poljoprivrednom dobru pa sam zaustavio bitnicu u kraj ceste. Svoja 

sam zapovjednička kola zaustavio nasuprot velike kapije, prešao cestu i 

potom ušao u veliko dvorište oivičeno na tri strane privrednim zgradama 

meñu kojima je desna više nalikovala na upravu tog imanja. 

Po dvorištu se vrzmalo mnogo vojnika i to ponajviše Ustaške vojnice bar na 

prvi pogled. Na suprotnoj strani od ulaza nije bilo većih zgrada, a na toj strani 

je bio velik rasadnik ili možda voćnjak dok se livada lagano spuštala do 

podalekog ruba sada već u sjeni zalazećeg sunca. Je li to ono mjesto koje 

sam tražio, gdje je gospodin Adler bio upravitelj - pitao sam se i onako usput 

pogledom tražio neko meni poznato lice u toj općoj vrevi nespokojnih ljudi. 

Na lijevoj strani u dvorištu primijetio sam zgrade koje bi mogle biti štale, pa 

sam se prvo uputio tamo i ušao kroz jedina otvorena vrata. U sumraku sam 

primijetio samo nekoliko krava u toj, inače prostranoj, štali, a podalje u kutu 

sam primijetio stariju ženu kako muze jednu od krava. Krenuo sam do nje i 

pozdravio: “Dobro večer, majko! Živite li na ovom dobru” Postarija seljanka je 

bila iznenañena mojim dolaskom, pa s malo nedoumice odgovori: “Dobro 

večer, mladiću. Bog te blagoslovio! Hoćeš li malo svježeg mlijeka” Ja nisam 

baš volio svježe mlijeko, ali nisam mogao odbiti ponuñeno, pa nastavih: 

“Hvala, rado bih popio. Ali, recite majko, tko je gazda ovoga imanja Je li živ i 

gdje bih ga mogao naći” 

Pogledavši me s čuñenjem, starica odgovori nakon kratke stanke: “Ovdje 

nema više gazde. Svi su otišli i uzeli sobom sve što su mogli ponijeti. Odveli 

su mnogo našeg najboljeg blaga, a sada će ovi vojnici odnijeti što još nañu. 

Mora da su jako umorni i gladni Evo, uzmi posudu s mlijekom. Još je toplo!” 

Zahvalno sam uzeo posudu, ali nisam mogao dalje: “Hvala vam majko, 

mlijeko je izvrsno. Recite, kada je otišao gazda Je li imao nekih neprilika 

zbog svog porijekla, pa je morao nestati iznenada” 

“Oh, sinkomoj, sada znam na koga misliš. Stari gazda, onaj naš pravi 

upravitelj, otišao je ima već tomu dosta vremena od kada su došli po njega. 

Ne znam kuda su ga odveli i kamo je otišla njegova obitelj za njim. Tome je 

sigurno mnogo mjeseci - ah, rekla bih da je upravitelj otišao još u jesen prošle 

godine. Ne sjećam se točno! Uzmi još mlijeka ako hoćeš!” 

Unatoč ne voljnog mirisa svježeg mlijeka nastojao sam ga lagano piti, prvo da 

razmislim o bezizglednosti moga plana, a drugo što nisam htio uvrijediti 

staricu. Popio sam sve mlijeko, te vratio ženi posudu, pa sam se nakon 

zahvale i pozdrava vratio putem kojim sam došao ovamo. Koračao sam vrlo 

polako posve zadubljen u crne misli koje su me odjednom obuzele. Kada sam 

bio usred dvorišta, spazio više Greglovih vojnika kako nose teško oružje 

nekamo dolje u rasadnik. Oni su išli tamo pripremiti obrambeni položaj na 

brežuljku na kome se nalazio gradić Žabno. Čudio sam se što do sada nisam 

vidio u dvorištu nekog od naših dojavnika, koji bi zapravo morao biti nositelj

88 

neke obavijesti ili zapovijedi. Zato sam odlučio da će biti najbolje da se vratim 

do kola, gdje me možda već čeka kakva zapovijed. 

Skoro pri samom izlasku iz dvorišta zaustavio sam se zbog galame i vrlo 

glasnog razgovora koji je dopirao iz upravne kuće. Prepoznao sam glas 

našeg zapovjednika pa sam krenuo vidjeti što se tamo dogaña. Na otvorenoj 

verandi primijetio sam grupu časnika u odorama Ustaške vojnice, a meñu 

njima i pukovnika Štira. Primijetio sam da se razgovor vodi žestoko i 

povišenim glasom pogotovo od pukovnika. Neodlučno sam krenuo prema toj 

grupi kada se odjednom odnekuda stvori Gregl, te zapriječivši mi put reče: 

“Nemoj ići blizu pukovnika, zastavniče! Čini se da postoje vrlo različita 

mišljenja o tome gdje bitnica treba ići na položaj. Usput sam nešto čuo da je 

bitnica zapravo trebala otići u Cirkvenu, a ne doći ovamo. Čekaj dok se tamo 

malo smire duhovi!” 

“Prokletstvo! Do ñavola sa svima! Htio bih već konačno znati tko zapovijeda 

ovom družbom ovdje. Jedno je sasvim sigurno, a to je da nisam primio 

nikakve zapovijedi od Bjelovara dovde. Želio bih da već jednom odluče što 

nam je činiti.” 

Bio sam bijesan na sve oko sebe i na samoga sebe, jer mi je vjerojatno 

propala posljednja prilika izvući glavu iz omče prije nego li bude kasno 

zauvijek. Gregl je bio iznenañen mojim bijesnim izljevom riječi, pa doda nešto 

potiše: “U pravu ste, Zvonko! Čini mi se da se ne mogu složiti u tome gdje bi 

haubice trebale biti postavljene. Pukovnik misli da je haubicama mjesto na 

prvoj borbenoj crti a s druge strane bi htio imati teško naoružanje u svojoj 

blizini. Ostat ćemo u Žabnu za ovu noć - to je sigurno za sada.” 

Zahvalio sam Greglu na objašnjenju pa dodah: “U redu! Prije ili kasnije će oni 

doći k meni i reći mi što trebam činiti. Odoh ja van na cestu do svojih kola, pa 

neka me tamo traže.” Okrenuo sam se i krenuo prema kapija kad me 

odjednom zaustavi glas našeg zapovjednika: “Zastavniče! Stigli ste već 

konačno. Čekamo na vas dugo - nikako da stignete ovamo. Zašto ste zaostali 

tako dugo” Skoro sam satniku nešto odbrusio obzirom da bitnica sa četiri 

haubice i kolima sa streljivom nije tako mala a da je se ne bi moglo primijetiti 

na cesti pa i iz veće udaljenosti. Suzdržao sam se od prehitrog odgovora te se 

sjetio prilično gustog prometa na cesti od Bjelovara do Žabna. Gdje su nestale 

njemačke jedinice nakon što su se povukle od Malog Grñevca - to sam 

pomislio na tren jer nismo sreli niti jednu njemačku jedinicu na putu ovamo. 

“Gospodine satniče! Bitnica stoji pred samom zgradom, vani na cesti. Stigli 

smo ovamo prije pola sata. Vidio sam da razgovarate s pukovnikom i drugim 

časnicima pa nisam htio smetati.” Nastojao sam govoriti što mirnije i potisnuti 

bijes koji je kipio u meni. Satnik mi priñe nešto bliže, pa nešto tišim glasom 

nastavi: “Dobro je da nisi prišao krugu oko pukovnika. Idiotski, htjeli su da 

bitnica prenoći u Cirkveni. Nitko ovdje ne zna gdje je bojišnica - ako uopće 

kao takova još postoji. Ne postoji suvisla obrana - samo pojedinačni okršaji u 

zalaznici. U svakom slučaju, mi ostajemo ovdje za ovu noć!”

89 

Obradovao sam se toj vijesti računajući da će se možda pružiti koja 

mogućnost da se izvučem, pa, sjetivši se praznih štala, upitah satnika: “Ovdje 

na dobru ima više štala u koje bi mogli smjestiti konje preko noći.” 

Zapovjednik je odmah prihvatio moj prijedlog te da me ohrabri reče: “Učini što 

god smatraš potrebnim. Greglovi su se vojnici već rasporedili i zauzeli 

položaje dolje u rasadniku. Postavite topove ovdje gore pored većih stabala 

no nemojte se ukopavati, jer ćete vjerojatno već sutra ići drugamo. Štedite 

svoje snage - trebat će nam svima. Izgledi nam nisu baš ružičasti!” 

Što je mislio satnik reći tim riječima Razmišljajući o tim neugodnim 

novostima vratio sam se do svojih kola te pozvao vodnike i topovoñe na 

dogovor. Potom sam izdao potrebne zapovijedi s time da ostajemo preko noći 

ovdje u Žabnu. Rekao sam im da ćemo tek sutra znati više i kamo ćemo ići 

dalje. Nisam im mogao reći da nam ne predstoji ništa dobroga u skoroj 

budućnosti. U sebi sam bio bijesan na sve oko sebe i činjenicu da nitko od 

zapovjedništva ne zna što treba učiniti i kako postupiti u toj općoj zbrci i 

metežu na samom početku mjeseca svibnja 1945. 

Znak na kapi lijevo i uobičajeno dugme na odori vojnika Ustaške vojnice. 

* * * * * *

90 

09. 

TREĆI TJEDAN OD ODLASKA 

Petak, 4. svibnja 1945. 

Probudio sam se tog lijepog svibanjskog jutra u krevetu što je bio pravi luksuz 

nakon što sam skoro dva tjedna spavao kojegdje. Bila je to druga mirna noć u 

Cirkveni kamo smo došli prije dva dana. U selu je ostalo malo seljačkih 

domaćinstava koja su nas primila sa suzdržanom srdačnošću. Za konje su 

konjušari našli dobar smještaj po štalama u selu dok su se vojnici smjestili u 

obližnjim kućama. Domaćini su se brinuli za naš što udobniji boravak u 

njihovom selu vjerojatno i zbog podsvjesne spoznaje da vojniku treba učiniti 

sve po volji pa će tada možda biti manje nepodopštinai neprilika zbog njih. 

Bitnica je došla u Cirkvenu 2. svibnja nakon zapovijedi pukovnika Štira da se 

moramo vratiti na liniju bojišnice. Bio sam svjedokom glasne i vatrene 

rasprave našeg zapovjednika i nadreñenog mu zapovjednika Zdruga, kako 

mu je pokušavao objasniti gdje treba smjestiti teško topništvo da bi se 

najpovoljnije iskoristila vatrena moć toga oružja. Pukovnik je tvrdoglavo ostao 

kod svoje namjere i zapovjedio da se bitnica mora vratiti na samo pročelje 

nove obrambene linije. Ja sam tako doznao izvjesne informacije o tome što se 

je dogañalo u posljednjih nekoliko dana na osnovu te nesuvisle i 

neutemeljene diskusije. Po svemu sudeći je 2. ustaški zdrug dobio zadatak pri 

povlačenju braniti sjeverno krilo hrvatske obrane i tako spriječiti neprijatelja u 

zaokruženju Zagreba s te strane. Zato smo se mi cijelo vrijeme povlačili 

manje-više kroz sjevernu Slavoniju slijedeći uzvodnoDravu na zapad. 

Selo Cirkvena, gdje smo se sada nalazili, je oko 40 km zračne udaljenosti od 

Drave, a nekih 55 km od Zagreba. Saznao sam iz tog uzbudljivog razgovora 

da se okupljaju znatne snage hrvatske vojske na toj novoj obrambenoj liniji. 

Nažalost nisam mogao ostati duže u blizini zapovjednika da čujem nešto više 

o toj novoj obrambenoj liniji, jer sam se morao posvetiti uprezanju konja te 

pripremiti bitnicu za pokret. Sredinom prijepodneva vraćali smo se niz strmu 

cestu kojom smo došli sinoć, pa potom skrenuli desno kod odvojka za 

Cirkvenu. Tamo je satnik za sebe pronašao smještaj u udobnoj kući dok se 

ostatak bitnice rasporedio po seoskim kućama, po štagaljima, te štalama. 

Topove smo porazmjestili u voćnjacima prvog reda kuća, a cijevi usmjerili na 

istok. Iskopani su potrebni jarci i nasipi, a topovi prikriveni zelenilom kojega je 

bilo u izobilju po vrtovima i okućnicama. 

Položaj topova je odabran tako da se omogući njihovo brzo izvlačenje, pa su 

se pojedine zaprege nalazile po štalama ili štagaljima u njihovoj neposrednoj 

blizini. Glavni je problem predstavljala mogućnost da doñe do borbi na kraće 

udaljenosti u kojem bi slučaju topovi morali koristiti granate sa šrapnelskim 

punjenjem. U naseljenom mjestu bi učinak takvih granata počinio velike štete, 

ali nam nije ništa drugo preostalo nego se pripremiti i za takvu mogućnost. 

Topovima je ostavljen dovoljno širok prostor za neposrednu vatru u slučaju 

napada na bitnicu iz udaljenosti od samo nekoliko stotina metara. Ostatak

91 

našeg konvoja sa zalihama je ostao u Žabnu zajedno s Greglovom satnijom 

sada pod neposrednim zapovjedništvom pukovnika Štira. Vlatko je isto ostao 

kod Zdruga, što je bilo donekle i razumljivo, obzirom da je on bio u odori 

ustaške vojnice za sve vrijeme što sam ga se mogao sjetiti. Bitnica je sada 

imala samo par lakših strojnica za protuzračnu obranu, ali to nije bilo dovoljno 

za efikasnu zaštitu od napada neprijateljskog pješaštva. Naš je zapovjednik 

očito izvukao kraći kraj u raspravi s pukovnikom, pa je morao poći s bitnicom 

na položaj, što je bilo prvi put u protekla tri tjedna. 

Osmatračnicu smo smjestili u zvoniku crkve u Cirkveni odakle se pružao 

izvrstan pogled na ravnicu prema istočnom obzorju. Niti 6 km od Cirkvene na 

istok, tekla je Velika Rijeka do ušća u Čazmu, potom u Savu, a malo dalje na 

jug. Kao kod svih ušorenih sela, vodila je kroz Cirkvenu jedna, oko 8 metara 

široka, cesta od nabite zemlje s odvodnim jarcima sa svake strane. Uski 

travnjaci s drvoredima divljega kestena ili oraha širili su se od jaraka do 

seoskih kuća ispred kojih je bio nogostup od crvene opeke. Sigurno je bilo 

ugodno sijedjeti u sjeni krošanja tog starog drveća za vrijeme ljetne žege. 

Sve su seoske kuće bile okrenute prema cesti svojom užom stranom, gdje su 

bila vrata koja su vodila pod natkriti trijem, koji je bio otvoren prema dvorištu 

nevidljivom iza zida. Na kuću se nastavljao visok zid u kojemu je bila široka 

kapija kroz koju se ulazilo u dvorište. Na imućnost pojedinog kućanstva 

ukazivala je širina pročelja kuće, te zida ograde i izgled kućanstva skriven iza 

te visoke ograde. Od kraće prilazne ceste do Cirkvene moglo se na brežuljku 

vidjeti Žabno udaljeno manje od 3 km, a iznad ravnice s livadama ili 

oranicama. Cesta je u samoj Cirkveni imala oblik slova “L”, jer je naglo 

skretala, pod skoro pravim kutom, na istok te prestajala negdje iza posljednje 

kuće u istočnom kraju sela. 

Nikada nisam hodao tako daleko do istočnog kraja Cirkvene, jer sam se u 

glavnom zadržavao u blizini naših spregova i Viragovih kola za koja je bio 

privezan Kestenko dok smo bili u pokretu. Prijepodne je prošlo bez bilo kojeg 

dramatičnijeg dogañaja. Pokatkada se mogla čuti puščana paljba ili se je 

oglasila koja strojnica negdje s istoka. Tako je protekla prošla noć samo uz 

povremenu paljbu lakog oružja vjerojatno od nervozne straže na bojišnici 

negdje kod Velike Rijeke. U noći su nebom šarale svjetleće rakete koje su 

svojim bijelim tragom na obzorju ostavljale samo stravične sjene. Dan ranije 

prošla je selom jedinica pješaštva, ali nitko iz nje, a niti bilo tko drugi, nije 

stupio u vezu s nama glede moguće topničke potpore. Kao što je to bio slučaj 

u protekla tri tjedna, tako niti ovaj put, nije postojala bilo kakva dojavna veza 

sa Zdrugom ili s bilo kojom drugom našom jedinicom na bojišnici. Zato je 

nama u bitnici jedino preostalo da se pouzdamo u naše motrenje, te da 

otvorimo vatru na cilj po vlastitom nahoñenju. 

Na osmatračnici u crkvenom tornju smjenjivali smo se u odreñenim 

vremenskim razmacima. U tornju je pored telemetra bila telefonska kutija koja 

je bila povezana kablom položenim u cestovnom jarku sve do zapovjedništva 

bitnice. Katkada se pored tamošnjeg telefona našao satnik, što mi je uvijek 

dao na znanje kada sam se nalazio u tornju na dužnosti. Otkrio sam prečicu 

koja je vodila kroz vrtove i okućnice, te znatno skratila put do crkvenog tornja.

92 

Nakon obilatog doručka krenuo sam pješice tom prečicom, jer nije imalo 

mnogo smisla osedlati Kestenka za samo nekoliko minuta hoda. Osim toga, 

Virag mi je rekao da će upregnuti Kestenka u naša kola, jer je jedan od konja 

ozlijedio gležanj. Ta me je Viragova obavijest malo smetala jer sam se 

nastojao što više zadržavati u blizini topnika osjećajući se sigurnijim meñu 

njima. Je li mi ona zbilja pružala neku veću sigurnost 

Na glavnoj cesti od Bjelovara prema Žabnu vidio sam tog jutra pokrete više 

pješačkih jedinica koje su kretale u oba smjera, bile su to uglavnom postrojbe 

Domobrana. Čudilo me je što nema nigdje njemačkih postrojbi na toj glavnoj 

cesti. Bio sam prilično osamljen sjedeći tako u tornju promatrajući kroz 

dvogled što se dogaña tamo naprijed na bojišnici kod Velike Rijeke. Nismo 

imali vezu sa Zdrugom u Žabnu, a ni Vlatko se nije pojavio u Cirkveni. Sve me 

je to prilično zabrinjavalo tražeći dvogledom svježe iskopane rovove ili 

obrambene utvrde koje bi donekle ocrtavale mogući položaj naše obrambene 

linije. Gdje se, do ñavola, nalazi ta naša obrambena linija Kolika li je 

udaljenost do mogućeg cilja Ništa, ama baš ništa, nisam mogao primijetiti 

oprezno promatrajući, kroz prozor pri vrhu tornja, suncem obasjanu ravnicu 

sve tamo do Velike Rijeke. 

Tako je proteklo cijelo prije podne toga petka, a da nisam mogao procijeniti 

odakle bi mogli očekivati neprijateljski napad. Ipak, primijetio sam kako netko 

trči ravnicom, ali je udaljenost bila prevelika da bih mogao nešto točnije 

odrediti. Osim toga, u tom području nisam primijetio nikakve oblake prašine ili 

dima što bi ukazivalo na eksplozije granata iz minobacača ili kojeg drugog 

težeg oružja. Smatrao sam da nema nekog težeg neprijateljskog naoružanja 

ispred naše obrambene linije s koje se slabo čula povremena pucnjava koja je 

mogla biti samo od pješačkog oružja. To sam objasnio mladom vodniku koji 

me je došao smijeniti za vrijeme ručka. 

Satnik me je pozvao na ručak koji su za nas posebno pripremili kuhari. Uživao 

sam u ručku nakon toliko dana što sam jeo u neustaljeno vrijeme i to hranu 

koju su pripremali onako uz put i na brzinu. Preko volje sam napustio kuću 

gdje smo ručali da se vratim do tornja i smijenim tamo vodnika na straži. Po 

običaju sam se vraćao prečicom kroz vrtove - što je ovaj put bila velika 

pogreška kako sam to morao iskusiti nešto kasnije. Hodajući prečicom nisam 

mogao vidjeti konjanika na prilazu selu u trku dolazeći s glavne ceste od 

Žabna. 

Došao sam do seoskog trga pred crkvom koji je bio pust kao daje selo 

izumrlo. Ogledavao sam se oprezno po trgu, ali nisam primijetio bilo što 

sumnjivo. Prešao sam preko trga gledajući niz cestu prema izlasku iz sela, ali 

niti tamo nisam primijetio bilo kakav pokret, pa sam prišao tornju zvonika i 

stao se uspinjati stubištem do osmatračnice. Tamo sam našao mlañeg 

vodnika kojega nisam dobro poznavao, koji me je jedva dočekao da može 

otići na ručak. Čim je on otišao prišao sam oprezno do prozora i stao vrlo 

pozorno promatrati što se dogaña na obzorju ispred sela. Nisamprimijetio 

ništa sumnjivo, a nije se čula niti povremena pucnjava. Čudna je to bila tišina! 

Odjednom me je spopao neki čudni predosjećaj i žmarci mi proñoše kičmom. 

Obuzeo me iskonski strah! Pomisao na iskustvo od prije tjedan dana kod

93 

Malog Grñevca potakne me na strelovito djelovanje. Zgrabio sam telefon, ali 

veze više nema! Zgrabio sam dvogled i sjurio niz stepenice. Silazeći u velikoj 

žurbi nisam se zaustavio ni kod jednog prozora da bih bar pogledao što se 

dogaña dolje na trgu. 

Za manje od minute bio sam opet na trgu pred crkvom koji je opet zjapio 

prazan. Potrčao sam pognut uz crkveni zid bojeći se neprijateljskog strijelca 

kojemu sam postao dobro došao cilj. Svakako sam morao prijeći na drugu 

stranu ceste do moje prečice kroz vrtove, a pod čijom zaštitom bih mogao stići 

do položaja bitnice. Ma, do sto ñavola, što se je dogodilo tako iznenada u 

bitnici da me nisu o tome obavijestili Hoćemo li imati dovoljno vremena izvući 

topove iz Cirkvene Hoću li još naći nekoga ako stignem živ do položaja gdje 

je bila bitnica još prije nekoliko minuta Dok sam si u žurbi više podsvjesno 

postavljao ta pitanja, kratko sam potrčao pod zaštitom zidate stao i oprezno 

digao glavu iznad ruba zida, da bi osmotrio cestu koja vodi do na kraj sela. 

Jesam li tamo u daljini spazio neki pokret 

Moram biti siguran kakav je to bio pokret, prije nego li se odlučim pretrčati oba 

jarka i cestu na drugu stranu. Prišuljao sam se blizu vrata na otvoru u zidu 

oko crkve, te stavio telefonsku kutiju na zid da namami nekoga na taj slučajni 

cilj. Otpuzao sam do otvorenih željeznih vrata te počeo motriti kroz dvogled, 

miče li se što tamo kojih stotinjak metara niz cestu. I gle, stvarno, tamo se 

nešto micalo sada još dosta daleko od samog ulaza u selo. Bio sam sada 

posve siguran da sam vidio više osoba kako oprezno i polako prilaze selu. 

Je li to bio samo umišljaj ili sam stvarno spazio partizanske troroge šajkače na 

glavama boraca koji se oprezno približavaju Cirkveni O Bože! Neprijatelj se 

približava i na domak je Cirkvene, a nitko nas nije upozorio na njihov prodor 

kroz našu obrambenu liniju. Zar je moguće da pred Cirkvenom nije bilo niti 

jedne naše pješačke jedinice koja se povukla s obrambenih položaja kod 

Velike Rijeke Tko god je od naših jedinica bio ispred Cirkvene morao se 

povući i proći kroz Cirkvenu. A to se nije dogodilo u zadnjih nekoliko sati. 

Bježi, Zvonko, dok je još vremena! 

Provukao sam se kroz vrata, potrčao do jarka i skočio unutra skutrivši se u 

njemu jer mi je pružao dobru zaštitu. Duboko udahnuvši, te skupivši sve 

snage i hrabrost, pretrčah cestu u nekoliko dugačkih koraka te sam se opet 

skutrio u jarku. Sva su mi čula bila napeta, ali se baš ništa nije dogodilo! Ništa 

nisam čuo! Niti hica! Puzao sam jarkom do prvog stabla, a onda iskočio i 

sklonio se iza debla. Dvogledom sam pretraživao cestu na prilazu selu i 

uskoro primijetio da se nekoliko neprijateljskih vojnika približilo skoro na 

domak prvih kuća. Zastali su, vjerojatno ne znajući odakle će ih dočekati 

vatra. Pomislih, ne ćete dugo tražiti naše vojnike, jer ih tamo više nema - 

zbrisaše oni bezglavo. Nisam više smio čekati, pa pojurih iza stabla do 

prečice pa prema položaju. Trčao sam kao bez duše kako bih što prije stigao 

do položaja u nadi da ću još naći bitnicu pred odlaskom. 

Približavajući se položaju, čuo sam galamu i povike uzbuñenja i užurbanosti. 

Kad sam sav zadihan stigao do položaja 1. topa, opazio sam da su oklopna 

kola sa streljivom već bila napustila položaj. Tražio sam Viragova kola, ni njih

94 

više nije bilo, a posada 1. topa upravo je posjedala, zaprega izvukla top i 

krenula trkom na cestu. Zastao sam da uhvatim malo daha kad odjednom i 2. 

top krenu i trkom napusti svoj položaj. Sve se odvijalo takvom brzinom, dok 

sam ja stao kao prikovan na mjestu. U taj me čas netko zazva i time me je u 

trenu priveo stvarnosti. Uz povike i kletve stigao sam još na vrijeme do trećeg 

topa u času kada ga je zaprega povukla iz položaja. Uspio sam skočiti na 

nogostup stražnjeg sjedala pored štita, te obuhvatio cijev jednom rukom, a 

drugom se grčevito držao za rukohvat. Čudan me je obuzeo osjećaj da će to 

biti vožnja u pakao! 

U času smo bili na prilaznoj cesti selu, pa sam izduljio vrat preko štita da 

vidim gdje su ostala naša vozila. U oblaku prašine jedva sam nešto mogao 

naslutiti, ali je bilo očito da će oklopna kola sa streljivom uskoro stići na 

domak glavne ceste od Bjelovara za Žabno. Pred nama su jurili spregovi prvih 

dviju haubica, a nas je već slijedio četvrti top u odstojanju od pedesetak 

metara. Učinilo mi se da sam čuo neki eksplozivni prasak iznad sve te buke i 

drndanja na neravnoj zemljanoj cesti. Nisam mogao odrediti smjer odakle je 

dolazio taj oštri zvuk zbog strašne buke i jeke metala. Nije li to možda zvuk 

zrakoplova Vjerojatno sam izoštrio sluh na taj posebni zvuk, obzirom na 

moja loša iskustva s zrakoplovima. Ipak, to mora biti zvuk motora zrakoplova 

u to sam bio sada siguran. Zvuk je dolazio negdje iz smjera Žabna ali zbog 

sunca sa zapada nisam mogao ništa vidjeti nanebu. 

Počeo sam vikati iz petih žila da upozorim topovoñu na prednjem sjedalu. On 

se je okrenuo začuñen mojom vikom. Stupio sam na sjedalo i grčevito držeći 

se za štit povikao: “Siñi s ceste! U polje! Skreni lijevo u polje! Skreni lijevo! 

Lijevo!”. Mahao sam mahnito slobodnom rukom, a onda izvukao pištolj i 

opalio u zrak da skrenem pozornost na sebe. Prednji je jahač naše sprege 

brzo shvatio o čemu je riječ, te odmah skrenuo u polje u čemu su ga slijedila 

oba jahača iza njega. Ne znam zbog čega su konji stali juriti poljem kao suludi 

dok smo se mi na topu držali grčevito da ne popadamo. Jedno je sigurno, da 

je netko pao, s konja ili vozila, tome ne bi bilo više spasa. Iz vlastitog straha 

vikao sam da se drže topa kad se odjednom pojavi iz sunca sjena zrakoplova 

u direktnom naletu na nas u polju. 

Prije nego li sam se sakrio za štitom vidio sam da su sve četiri zaprege s 

topovima krenule našim primjerom. Jurili smo poljem prema Žabnu s priličnim 

meñusobnim razmakom, a za nama su se vijorili oblaci prašine kao lepeze na 

vjetru. Zrakoplov se primicao u niskom letu sudeći po sve glasnijoj buci 

motora meni dobro poznatog JAK-a. Avion je preletio tako nisko i blizu mene 

da sam mogao raspoznati sjenu pilota kako se jasno ocrtava iza stakla 

kabine. Očekivao sam da će se utroba aviona odjednom otvoriti i od tamo 

pasti bomba na nas. No, pored vrlo glasnog motora sigurno bih čuo zviždanje 

streljiva ili eksploziju bombe. Nije bilo ništa od svega toga! Zašto Osvrnuo 

sam se za avionom i primijetio da je počeo s kruženjem u očitoj namjeri da 

nas ponovno preleti. Trk je naših konja postajao sporiji jer smo stigli na dio 

poljane koji se već lagano uspinjao na brežuljak Žabnom. 

Izvukao sam ponovno pištolj i opalio u zrak, te mahanjem davao znak 

jahačima da krenu desno prema glavnoj cesti. Avion je za to vrijeme napravio

95 

puni krug, te se ponovno pojavio sa zapada u brišućem naletu na nas. 

Zaprege su se već usmjerile prema cesti, pa nam je zato avion sada prilazio s 

lijeve bočne strane. Svi su se topovi kretali kao u jednoj liniji, a bili su 

djelomično zavijeni oblakom prašine. Nekoliko je topnika iskoristilo usporenje, 

pa su skočili s topova i stali trčati tražeći zaklon pred novim napadom. Ja sam 

se dalje grčevito držao topa čija je zaprega nešto usporila trk zbog neravnog 

tla. 

Zrakoplov je ponovio svoj manevar brišućeg leta na nas, ali ni ovaj put nije 

pucao, niti je bilo kakve eksplozije. Vidio sam točno kako nam se JAK 

približava s lijeve strane no ovaj put se nisam mogao skloniti iza štita. 

Ukočivši se od straha gledao sam iznevjereno spram približavajućem 

zrakoplovu, koji se je odjednom počeo njihati naizmjence dižući i spuštajući 

krila. Bože moj, pa to ne može biti stvarnost, pomislih! Pilot nas pozdravlja 

mašući krilima zrakoplova! Jesam li vidio pilota kako maše rukom na pozdrav 

ili mi se to samo učinilo - to ne bih više znao Sjećam se dobro da sam se na 

smrt prestrašio i svakog časa očekivao streloviti udarac Crnoga Kosca. 

Odahnuo sam se tek kada je avion odletio na istok i više se nije vratio. 

Formacija ruskih borbenih zrakoplova tipa JAK. 

Konačno smo stigli do glavne ceste s obostranim drvoredom, pa smo 

zaustavili sprege čekajući raspršene topnike da nam se pridruže. Zapjenjeni 

konji su bili jako znojni i pokriveni slojem okorjele prašine dok su im se tijela 

trzala od velikog napora. Izbili smo na cestu neposredno pred sam početak 

strmog uspona za Žabno i čekali kod jednog prijelaza preko jarka da stigne 

bitnica. Prestigli smo čelo kolone, jer smo u trku napravili znatno kraći put od 

njih. Prepoznao sam odmah kola na čelu kolone, a u njima je sjedio 

zapovjednik. Kada mi je bio sasvim blizu zaustavi na čas kola i zovnu me 

glasno: “Hej, zastavniče! To je bio vrlo uzbudljiv prizor što ste ga izveli! Je ste 

li svi dobro” 

Ne znam kakvo sam lice napravio, ali sam možda malo nepristojno uzvratio 

njegov kompliment: “Jest, gospodine satniče! Svi topovi i momčad su dobro, 

ali konji nužno trebaju odmor i njegu.” 

“U redu, zastavniče, priključite se koloni čim budete za to spremni. Nemojte 

ovdje dalje čekati da ne naleti opet koji JAK. Slijedećeg će puta sigurno imati 

sa sobom dovoljno streljiva i bombi. Krenite odmah!”

96 

Dakle, to je bio razlog što nas avion nije napao svojim oružjem. Vjerojatno je 

bio na povratku k svojoj bazi nakon što je ispucao sve streljivo, a možda mu je 

još ostalo malo goriva. Odakle da čovjek zna gdje će ga snaći sreća, a ne zao 

udes Bilo mi je žao konja što su morali podnijeti taj silni napor, ali nam nije 

ništa drugo preostalo nego nastaviti s maršom prema nepoznatom cilju. 

Koliko dugo će nam u tome konji još moći pomoći 

Malo zatim stigla su kola s Viragom, pa sam se uspeo na njih s velikim 

olakšanjem. Više neću jahati Kestenka koji je bio upregnut u kola, kako je to 

Virag najavio. “Viraže, reci, što se dogodilo u Cirkveni Zašto me nitko nije 

obavijestio da su se partizani približili selu” Bio sam jako zlovoljan sjetivši se 

mog trka niz stepenice crkvenog tornja, preko ceste i jurnjave do iznenadno 

napuštenog položaja. 

“Žao mi je, zastavniče, ali mi smo dobili zapovijed da odmah napustimo 

položaj. Zapovijed je došla iznenada, pa je bilo mnogo posla dok smo izveli 

zaprege i počeli se izvlačiti iz položaja. Sigurno ste sreli dojavnika koji je 

donio zapovijed satniku Niste li još ručali s njim kada je dojavnik stigao” 

Bio sam nemalo iznenañen Viragovim izgovorom, pa sam pokušao 

rekonstruirati što se dogodilo. Jest, ja sam se bio vratio do osmatračnice 

prečicom i zbog toga nisam ni mogao vidjeti kada je dojavnik stigao. 

Vjerojatno je onaj mlañi vojnik na osmatračnici krivo razumio telefonsku 

obavijest, pa je namjerno ili nepromišljeno napustio svoju dužnost ne čekajući 

moj povratak. Kasnije će se on pokušavati opravdavati da su ga zvali na 

ručak. Reći će da su mu rekli da sam ja krenuo natrag do osmatračnice, ali 

drugim putem, pa me nije sreo na cesti kojom se on vraćao. Nema smisla 

prosljeñivati njegovu pogrešku (ili moju). Tu se ne da više ništa učiniti - 

sudbina jarac! Ujo vuk magare! 

Bilo kako bilo, sada sam bio u krugu svoje jedinice koja je u općem 

povlačenju. Polako smo se uspeli do trga u Žabnu i potom krenuli cestom na 

desno - dakle prema Križevcima. Potajno smo se svi nadali da ćemo krenuti 

cestom na lijevo, a tako bismo možda došli do Zagreba. Kamo li će nas 

odvesti taj put kojega nam je sudbina predodredila 

* * * * * *

97 

10. 

KAOS POVLAČENJA 


Probudio sam se tog lijepog proljetnog jutra kada su me obasjale prve 

sunčane zrake. U prvi tren nisam znao gdje se nalazi moj tvrdi ležaj, sve dok 

nisam odmotao šatorsko krilo kojim sam se pokrio kada je noćas počelo kišiti. 

Posljednjih sam nekoliko noći spavao u blizini osmatračnice uz rub šume na 

brežuljku zapadno od Križevaca. Brežuljak se protezao od sjevera na jug 

usporedo s dolinom pod nama u kojoj je bio grad Križevci. S osmatračnice se 

je lijepo vidjela velika crkva u Križevcima, a osim toga se je pred nama 

prostirao centar grada kao na tanjuru. Sasvim naprijed, pod nama, protezala 

se Križevačka željeznička stanica s mnogo ranžirnih kolosijeka, ložionicom i 

skladištima za ugljen. Glavna pruga je na desno išla za Zagreb s odvojkom za 

Žabno i Bjelovar, dok je pruga na lijevo vodila dalje prema Koprivnici. 

Kao da sam već zaboravio naš bijeg iz Cirkvene koju smo napustili glavom 

bez obzira prije tri dana. Polako sam odmotao šatorsko platno, izvukao se iz 

deka i dobro protegnuo ukočene udove. Ustao sam s ležaja od lišća i paprati 

u namjeri da prvo obiñem osmatračnicu, te da čujem ima li što novoga. S 

osmatračkog položaja pružao se izvrstan pogled na dugačku dolinu korita 

rijeke Glogovnice koju je slijedila željeznička pruga kao i glavna cesta od 

Zagreba preko Vrbovca, pa do Križevaca dalje za Koprivnicu. Križevci su 

važno cestovno raskrižje s glavnim cestama za Vrbovec i Zagreb, Žabno i 

Bjelovar, Sokolovac i Koprivnicu, te na zapad još tri od kojih je ona prema 

Zaistovcu prolazila južno i nešto podalje od položaja bitnice. 

Nakon sporog i mučnog noćnog marša, stigli smo u Križevce pred jutro. Za 

neke je to bilo izvjesno olakšanje, dok su drugi bili mrzovoljni što nismo 

krenuli za Zagreb. Mnogi su bili uvjereni da neprijatelj već zna gdje se 

nalazimo, pa tako i položaj topova iako smo ga nastojali što bolje prikriti. Isto 

tako su nas stalno upozoravali da se čuvamo neprijateljskih informanata kojih 

ima navodno dosta meñu domobranima. Znali smo da Ustaše nemaju previše 

povjerenja u domobrane, jer se često dogodilo da su čitave naoružane 

domobranske postrojbe prešle k partizanima tj. dezertirale neprijatelju. 

Partizani su sada prerasli u vojsku, pa su sada njihove jedinice pripadale 

Jugoslavenskoj armiji, koju su kratko zvali “JA”. Tako se zvao sada naš 

neprijatelj pri povlačenju prema zapadu. 

Došavši na novi položaj iznad Križevaca, potražio sam meñu detaljnim 

kartama onu koju bih mogao upotrijebiti ovdje na zapadu Hrvatske. Našao 

sam samo pregledne karte koje su mi ipak omogućile da se mogu informirati o 

cestama i drugim detaljima zapadne Hrvatske i Slovenije. Dobra cesta, od 

kamenog makadama, prolazila je u laganom usponu desno, podalje od 

položaja bitnice, pa je spajala Križevce, preko Zaistovca, s Kominom na 

glavnoj cesti od Zagreba za Sesvete i Varaždin. Lijevo, blizu samoga 

položaja, vodila je druga cesta na zapad do Orehovca i u Kalničko gorje i grad

98 

Kalnik. Kalnik je bio poznat po teškim borbama u prošlosti o čemu svjedoče 

ruševine poznatog zamka s jakim utvrdama. Položaj bitnice je bio u maloj 

udolini lijevo od te ceste za Orehovac koja je išla dalje za Breznicu na Lonji i 

na glavnoj cesti od Zagreba za Varaždin. 

Oprezno sam se približio prikrivenoj osmatračnici i tamo našao vodnika na 

dužnosti koji me je upoznao s opažanjima za vrijeme njegove smjene koja je 

počela u praskozorje. Dakle, skoro da i nema bilo kakvog prometa na 

cestama prema ili iz Križevaca. Isto tako nije bilo željezničkog prometa prema 

ili iz smjera juga, tj. od Zagreba. Čudilo me je već što u posljednja dva dana 

nismo vidjeli promet ili neko kretanje na cesti od Žabna odakle smo se u 

panici povukli. Pitao sam se, jesu li ta tri dana bila samo predah u općem 

povlačenju na zapad Proteklih smo dana u više navrata ispalili više granata 

u tom smjeru ceste, a upotrijebili smo trofejne talijanske granate kojih je bilo 

previše. Bio sam zadovoljan što se možemo riješiti tog balasta, jer nikada nisi 

bio siguran hoće li talijanska granata eksplodirati u cilju. Zapovijedi su stizale 

od nekuda iz grada pa tako i navoñenje vatre topova.Gañali smo uglavnom s 

najvećom udaljenosti od oko 7500 metara. Iz zapovjedništva Zdruga nismo 

više ništa čulipa tako nije bilo niti pritužbi. Pitao sam se stalno što se dogaña 

s 2. Ustaškim zdrugom 

Što zbog izmorenosti, što zbog ozljeda dosta se smanjio broj konja, ali će 

sigurno naći način kako da dopune spregove, tim više što su se prilično 

smanjile naše zalihe iz Osijeka, pa će trebati manji broj vozila za to. Je li bilo 

manje vojnika u bitnici teško je bilo ocijeniti, možda i zbog toga jer je Greglova 

satnija sada bila kod zapovjedništva pukovnika Štira. U bitnici su ostali 

uglavnom samo topnici dok se zapovjednik satnik Matijević sada zadržavao u 

našoj blizini. Vlatko je bio veza izmeñu zapovjedništva Zdruga i bitnice, ali je 

ostajao samo kratko vrijeme kod bitnice. 

Opskrbna vozila bitnice su se smjestila u majuru sa sjeverne strane ceste za 

Orehovac, a tamo je naš satnik mogao spavati u pravom krevetu. Položaj 

bitnice je bio južno pored iste ceste, a topovisu bili dobro prikriveni uz rub 

šume. Ta se šuma prostirala uz zapadni rub doline, a kojoj je u blizini bio 

salaš. S položaja se nisu mogli vidjeti Križevci, niti brežuljak istočno od 

samoga grada. To je bilo moguće jedino s podaljeg ruba udoline, te od nešto 

udaljenije osmatračnice. 

Uzaludno sam pokušavao doznati gdje se nalazi bojišnica, a i o razvoju rata u 

kojem smo činili samo sićušni udio. Potajno se šuškalo da su Rusi već 

okupirali skoro cijelu Austriju. Iz razgovora izmeñu satnika i Vlatka sam nešto 

načuo o tome da će se Hrvatska vlada i vojska povlačiti na zapad sve dok se 

ne uspije predati američkim ili engleskim vojnim jedinicama. U Sloveniji se je 

čekalo na savezničke invazivne jedinice, pa nije bilo sigurno na koje ćemo 

prvo naići. Prije sam već čuo o pokušaju Hrvatske da otvori svoju obalu u 

Hrvatskom Primorju ili Istri kako bi se tamo iskrcale savezničke postrojbe. 

Jedan od tih pokušaja bio je i neuspjeli državni udar generala Vokića u jesen 

prošle godine, kada smo još bili na izobrazbi u Stockerau kod Beča. Pokušaj 

generala Vokića bio je osuñen na neuspjeh. To se dogodilo djelomično zbog

99 

političkog i vojnog razvoja na već «osloboñenim» područjima Titove države. 

Sigurno da je Poglavnik Dr. Ante Pavelić bio posve nemoćan bilo što drugo 

učiniti pod danim okolnostima. Za Vokića i njegove istomišljenike taj je 

pokušaj svršio tragično, ali se o tome nije ništa govorilo u javnosti. Ako bi se 

hrvatsko pučanstvo i vojska čak uspjela povući u Sloveniju i tamo naići na 

Saveznike, kako bi oni reagirali ako im se preda tako velik broj osoba Gdje bi 

mogli u Sloveniji prvo naići na jedinice Amerikanaca ili Engleza Hoćemo li 

morati voditi borbe da si oslobodimo put kako bi se predali neprijatelju od 

kojega možemo očekivati korektni postupak s ratnim zarobljenicima 

U jesen smo 1944. još bili u Stockerau kada su nam jednog dana oduzeli sve 

oružje koje smo imali uz sebe za vrijeme izobrazbe. Nismo imali ubojitog 

streljiva uz nas, ali su nam ipak oduzeli puške i bajunete. Mi nismo znali uzrok 

tog iznenadnog i neprijateljskog postupka pogotovo kad je nekoliko dana 

kasnije prestala nastava. Potom smo se morali razdužiti od svih predmeta 

koje smo preuzeli kada smo došli u Jäger Kaserne u Stockerau u studenom 

1943. zbog izobrazbe za topničke časnike. Skinuli smo njemačku uniformu pa 

kako smo u Stockerau stigli u našoj civilnoj odjeći, dali su nam obući nekakvu 

odrpanu domobransku odoru. Izgledali smo prilično jadno u toj odori 

sastavljenoj od kojekakvih dijelova, koja sigurno nije bila primjerena budućim 

časnicima Hrvatskog Domobranstva. Nije nam ostalo mnogo vremena o tome 

razmišljati, pa smo s ponešto humora očekivali našu neizvjesnu budućnost 

nakon povratka u domovinu. 

Moja su se osjetila potpuno razbudila, te me brzo povratila u stvarnost, pa 

sam odmah prestao s razmišljanjima. Stvarnost se sastojala od povremenih 

borbenih djelatnosti i trivijalnosti života, na primjer umivanja i čišćenja, te kako 

i gdje obaviti nuždu. Mrzio sam pomanjkanje mogućnosti za održavanje 

redovite opće tjelesne higijene. Lagani me je svrbež oznojene kože, pokrivene 

tankom korom prašine, na to stalno podsjećao, kao i prljavo donje rublje. 

Nisam se više brijao, ni ne znam kada sam to učinio zadnji put. Prao sam se 

kada se za to pružila dobra prilika, a nisam više o tome vodio posebnu brigu. 

Vanjski izgled me nije uopće zanimao, pa sam, takav kakav sam, oprezno 

nastavio put do ruba šume. Nakon što sam provjerio jeli osmatrač na 

dužnosti, te ima li čega važnoga, svratio sam do salaša da se malo uredim i 

pojedem što nam je kuhinja priredila. 

Prošao sam prvo pored dobro prikrivenih topova, a potom prešavši 

Orehovačku cestu s malo prometa stigao do salaša. Konji su tamo bili dobro 

smješteni u štalama gdje je veterinar imao s njima svu silu posla njegujući 

ozlijede poglavito na koljenima i kopitima. Ozlijede konja i topovskih sprega 

nastale kod one bezumne trke preko polja podno Žabna, kada se na nas JAK 

dva puta obrušio i preletio bitnicu u predvečerje prije tri dana. Kasnije smo se 

od Žabna kretali vrlo sporo i s mnogo zastajkivanja tijekom noći, jer je ta dosta 

uska cesta bila pretrpana prometom. Puževim smo korakom trebali cijelu noć 

da prevalimo samo 12 kilometara od Žabna do Križevaca za vrijeme tog 

sablasnog povlačenja. Kada sam se domogao Viragovih kola više ih nisam 

napuštao, te sam noć preveo drijemajući na sjedalu ogrnut dekom. Nisam 

više htio čuti niti misliti o tome što se dogodilo prošlog poslijepodneva u 

Cirkveni.

100 

Stigavši u dvorište salaša spazio sam više vojnika kako se motaju oko kotlova 

gdje se dijelio topli obrok. Miris svježeg kruha širio se dvorištem, što je bio 

znak da se naši kuhari zbilja mnogo trude da nam uljepšaju život pod tim 

okolnostima. Uvijek sam se divio njihovoj dovitljivosti kako uspijevaju doći do 

potrebnih namirnica te pripremiti obrok unatoč svim nedaćamakoje su nas 

pratile. Jasno, do većine namirnica, mogli su doći jedino pljačkom ili 

otimanjem. “Zastavniče, doñite k meni. Imam kave za vas. Bit će to možda 

posljednja koju ćete dobiti” pozdravio me je glavni kuhar. Uzevši ponuñenu 

kavu i još topao oveći komad kruha, upitao sam iznenañen kuhara: “Tko je to 

rekao Je li netko bio u gradu i čuo nešto” - “Hm, znate gospodine, svašta se 

govorka ovdje. Satnik je malo čas otišao svojim kolima u grad da čuje novosti. 

Šuška se nešto o nekom primirju, znate!” 

To bi bila zbilja dobra vijest - ako je istinita. Za nas bi sigurno bilo dobro ako bi 

nas primirje zateklo još na hrvatskom tlu. Ipak, tko će ga znati, pa treba čekati 

novosti koje će možda donijeti zapovjednik iz Križevaca. Uzeo sam svoj obrok 

i krenuo natrag do položaja gdje se okupilo više topovoña i vodnika, pa tako i 

Virag. Neki su s dvogledima otišli do uzvišenog ruba udoline odakle su mogli 

promatrati što se dogaña u dolini i u gradu. Dojavili su mi da je za sada sve 

mirno i da na cesti nema prometa, pa tako ni u željezničkoj stanici ili oko 

ložionice. Kasnije sam se vratio do osmatračnice, jer sam od tamo imao bolji 

pogled na dolinu i pošumljeni brežuljak na istočnoj strani. 

Negdje sredinom prijepodneva pojavila se jaka lokomotiva dolazeći iz smjera 

Zagreba. Ovijena oblakom dima kretala se vrlo polako kao da vuče vrlo težak 

teret. Opazio sam da za sobom vuče neku monstruoznu napravu koja je bila 

veća i od same lokomotive. Ta je naprava izgledala kao ogromni trnokop, a 

što je dolazila bliže sve se više čuo neki štropot i kao da se nešto lomi. 

Trnokop je zaorao svoj moćni kljun meñu pragove i lomio ih je kao šibice. Pri 

svom sporom kretanju taj divovski trnokop podizao je na tren tračnice u zrak, 

pa su se objesile kao crne špagete a na njima su visjeli komadi polomljenih 

pragova prije nego li je to sve zajedno palo na kamenu posteljicu. To je bilo 

potpuno uništenje željezničke pruge i kraj veze tim putem sa Zagrebom. 

Trnokop tzv. «Schienenwolf» lomi željezničke pragove kao da su čačkalice.

101 

Kada je lokomotiva stigla u stanicu postalo nam je jasno da od sada možemo 

dalje samo cestom od Križevaca - ali ne više prema Zagrebu. Povlačenje 

cestom prema Zagrebu nije više bilo moguće! Znači, na drugim cestama 

prema zapadu biti će velike gužve, a bitnici će biti teško kretati se pored 

mnogih vozila, vojnih postrojbi i pučanstva u bijegu. Kod svega toga nisam 

imao odgovora na ono osnovno pitanje, a to je, kada ćemo i kojim smjerom ići 

dalje Hoćemo li što uskoro saznati 

“Zastavniče, gledajte tamo prijeko! Vidite li - tamo uz rub šume” oglasio se je 

vodnik na dužnosti motrenja. Dograbio sam telefon i javio Viragu: “Bitnica 

spremna za vatru!”, te nastavio dvogledom motriti što se dogaña u šumi na 

brežuljku istočno od Križevaca. Primijetio sam oblačiće dima iznad krošanja, a 

malo zatim čule su se i eksplozije bacačkih granata. Pretpostavio sam da se 

vode borbe negdje oko ceste od Žabna prema Križevcima kojom smo se mi 

povlačili. Ispod nasna cesti trkom se približavao neki jahač koji se malo 

kasnije pojavio kod osmatračnice sav zadihan na zapjenjenom konju. 

“Gospodine, nosim zapovijed da otvorite vatru na šumu uz cestu prema 

Žabnu. Gañajte s najvećom udaljenosti. Uznemirujuća vatra po svom 

vlastitom nahoñenju i u nepravilnim razmacima.” 

To je zbilja bila vrlo čudnovata zapovijed za borbeno djelovanje bitnice. No, 

već sam se bio navikao na takve zapovijesti, pa sam Viragu javio da ćemo u 

neredovitim razmacima gañati zamišljeneciljeve ostatkom trofejnih talijanskih 

granata. Tako je bitnica počela posve nepouzdano gañati, pa nisam, u većini 

slučajeva, vidio gdje je ili je li uopće granata eksplodirala. Prolazili su sati u toj 

čudnoj i smrtonosnoj igri, a da pri tome nismo znali što se zapravo dogaña 

tamo negdje na navodnoj bojišnici. Ipak, činilo mi se da je ta uznemirujuća 

vatra postigla svoj cilj, jer nisam kasnije vidio one zlokobne oblačiće da se 

uzdižu iznad šume. Dolje u željezničkoj stanici je monstruozni trnokop krenuo 

dalje razarajući sada prugu prema Koprivnici, a nakon što je obavio svoj 

posao na više kolosijeka u samoj stanici. 

Podne je prošlo, a da nismo prekinuli uznemirujuće gañanje nevidljivog nam 

neprijatelja, pa niti zbog stanke za ručak. Bio sam toliko zauzet tim neobičnim 

zadatkom da nisam primijetio povećavanje prometa na cestama ispred nas. 

Mora da je bilo negdje sredinom poslijepodneva, kada mi je Virag javio 

telefonom što je satnik malo prije naredio. Moramo odmah prestati s tom 

raskalašenom vatrom i pripremiti se za neposredni pokret. Opet jedna od tih 

nesuvislih i čudnih zapovijesti koju doznajem na neobičan način. Vrijeme je da 

opet sam nešto poduzmeš, pomislih! Kako od Viraga nisam ništa više mogao 

doznati, odlučio sam otići do položaja provjeriti treba li napustiti osmatračnicu. 

Ostavio sam vodnika i dojavnika s telefonom, te se oprezno uputio šumom 

natrag do topova. 

Polako sam se približio udolini gdje su uz rub šume bili skriveni topovi, te stao 

zapanjen prizorom koji se tamo odvijao. Na livadi su stajali spremni topovski 

spregovi da izvuku topove. Oklopna vozila sa streljivom su već bile izvučene i 

odvožene vjerojatno do ceste. Svuda je vladala opća užurbanost i nemir koji 

se primjećivao i kod konja. Očito je bilo da svatko nastoji napustiti ovo mjesto i 

to čimprije.

102 

Potrčao sam natrag viknuti vodniku da odmah napusti osmatračnicu. Vratio 

sam se do položaja i, uvjerivši se da ovdje nemam više što tražiti, krenuo 

ubrzanim korakom do salaša. Stvarnost je, ono što sam vidio iz te daljine, 

potvrdila moje najcrnje predosjećaje. Bastardi ljudskoga roda: zbilja ne misle 

ni na koga drugoga osim na sebe same i kako bi spasili vlastitu kožu. Opet se 

nitko nije sjetio posade na osmatračnici i ostavili bi nas tamo bez obavijesti da 

su se povukli i otišli nekamo! 

Sav sam svoj unutarnji bijes iskalio na jednom od vodnika na kojeg sam 

prvoga naišao. “Tko je zapovjedio da se izvuku topovi Kako to da o tome nije 

obaviještena osmatračnica” bili su moji žučni upiti vjerojatno upućeni posve 

neodgovornom. “Molim, gospodine, oprostite! Satnik je došao ovamo u velikoj 

žurbi. Zapovjedio je da se odmah izvuku topovi i krenu na cestu.“ 

Bijesan zbog tog odgovora osornim sam glasom upitao: “Gdje je Virag Koliko 

je prošlo što je satnik to zapovjedio” i ne pričekavši njegov odgovor potrčah 

prema položaju stožernog 2. topa. Tamo su se već okupili topovoñe i vodnici 

koji su zapovijedali topničkim vodom, ali nisu primijetili moje približavanje, jer 

su o nečemu vrlo žučno raspravljali. 

Mora da ih je moje raspoloženje upozorilo da bih ih mogao pokositi rafalom iz 

mog njemačkog šmajsera. Odjednom su zašutjeli da sa strahopoštovanjem 

slušaju moj pogani jezik: “Do ñavla s vama! Što se to dogaña ovdje Što je 

bila posljednja zapovijed vama Tko je morao o tome obavijestiti nas na 

osmatračnici Proklet’ bili svi skupa! Svi ste skupa jedna jebena družina! 

Čuvate samo svoju vlastitu kožu. Kukavice, gadovi, bastardi…”. 

Sigurno bih nastavio rigati vatru da me nije Virag prekinuo: “Gospodine! 

Gospon’ Zvonko, molim Vas! Smirite se molim! Mi vas nismo zaboravili. 

Sigurno vas ne bismo tamo ostavili! Molim vas, nemojte nas kriviti zbog toga. 

Nitko od nas nije znao da vas satnik nije obavijestio o pokretu bitnice. Svi smo 

bili iznenañeni tom nenadanom zapovijedi da moramo napustiti položaj 

odmah. Nas je to sve zateklo posve nepripravne i zato smo se ovdje okupili. 

Zvonko, molim vas lijepo, smirite se!” 

Obliven znojem zbog silnog uzbuñenja, nisam ni primijetio da je moj šmajser 

još uvijek uperen na vlastite ratne drugove. “Virag, ovo je već treći put dase 

to dogodilo meni. U ime Boga, to je bilo i zadnji put, zapamtite! Jedino što 

sam znao bila je zapovijed da vatrom uznemirujemo Crvene! A sada, vidi da 

se dvojica s osmatračnice odmah vrate ovamo i priključe bitnici.” Okrenuo 

sam se i pošao nekoliko koraka u stranu do šume da se malo primirim. 

Kakva me je to sila obuzela da dižem oružje na suborce Što se to dogaña sa 

mnom da potežem za smrtonosnim obaračem Što se to uopće dogaña u 

nama svima Učinilo mi se kao da se sve raspada te brzo prelazi u pravi kaos 

van svake kontrole. Bježimo u krugu, te nismo u stanju donijeti odluku kamo i 

kada trebamo ići dalje, te kome se trebamo predati Postoji li uopće još neka 

mogućnost da se izvučemo živi iz tog začaranog kruga uništenja Hoćemo li 

moći doprijeti do Amerikanaca ili do Engleza i njima se predati u nadi da ćemo 

kod njih moći spasiti mnoge ljudske živote

103 

Nema nikakvoga smisla kriviti suborce zbog pogrešaka i propusta slabog ili 

neodlučnog zapovjedništva. Svi se nalazimo u istom čamcu koji je uvučen u 

vrtlog vira iz kojega nam više nema izlaska. Neki mi je unutarnji glas govorio 

da moram pokušati uvesti nekakav red u tu opću pometnju koja je prijetila 

odnijeti nas s plimom općega bijega i povlačenja. Bilo je dovoljno pogledati 

prema cesti za Orehovac na kojoj je promet iz Križevaca sada već poprimio 

razmjere jakog vala ljudi i vozila. Ujedno sam bio siguran i to da više nitko 

neće moći ići za Zagreb. Je li Zagreb već napustila hrvatska vojska Jesu li 

tamo već stigli Partizani Ako je Zagreb zauzet onda je propala moja 

posljednja nada da se tamo negdje sakrijem! Pred čime 

Ne znam koja me je sila navela da se vratim do bitnice, te da sam preuzmem 

zapovjedništvo nad tim uznemirenim skupom. Instinktivno sam predosjećao 

da postoje izvjesne šanse ako ostanemo na okupu. Moći ćemo se možda 

nekako izvući iz tog smrtonosnog zagrljaja ako konjski spregovi budu vukli 

vozila s dovoljno streljiva da si u slučaju potrebe možemo prokrčiti put. Koji 

put Do koga ili kamo Odjednom me ovlada misao da treba krenuti s 

topovima što prije i uvrstiti ih na čelo kolone. Moje su se misli počele formirati 

u zapovijedi, pa mi se time počeo postupno vraćati moj unutarnji mir. 

Sunce je bilo već na zalazu kada su se topovske zaprege svrstale u red pored 

ceste gdje su već čekala njihova oklopljena kola sa streljivom. Na cesti za 

Orehovac bilo je već dosta prometa, ali su okupljena teška vozila bitnice sada 

predstavljala moćnu masua i vojnu snagu. Tako okupljena vozila mogla su se 

uključiti u promet u svako doba, odnosno izboriti si slobodan prostor za 

kretanje na cesti. Osjetio sam veliki umor nadzirući postavljanje vozila u 

odreñenom redu da budu spremni svi zajedno uključiti se u promet. Za sve to 

vrijeme manevriranja vozila do odreñenog mjesta nije bilo ni traga od našeg 

satnika, Vlatka ili bilo kojega drugog časnika. Gdje li je naš zapovjednik Gdje 

je Greglova satnija Nisam imao vremena o tome mnogo razmišljati, ali sam 

bio siguran da su svi negdje u blizini zapovjedništva Zdruga i pukovnika Štira. 

Tada se iznenada s desne strane ceste pojavi kolona vozila izlazeći kroz 

kapiju salaša. Na čelu kolone su bila dobro poznata satnikova kola koja su se 

nastojala uključiti u promet. Primijetio sam da im to neće uspjeti, pa sam 

zapovjedio pokret bitnici u predodreñenom redoslijedu sa strogim uputama da 

ne smiju prekinuti lanac ni pod koju cijenu. Gazi i ruši sve što ti stane na put! 

S tako kompaktnom grupom teških vozila i sa šesteroprezima na čelu bilo je 

lako uvrstiti se s lijeve strane u tekući promet i izvojevati si dovoljno prostora 

za kretanje. Zbog našeg iznenadnog manevra morao je promet desnom 

stranom zastati. Taj tren je kočijaš satnikovih kola iskoristio, te je kroz nastali 

otvor na desnoj strani projurio kolima i nastavio lijevom stranom da bi nas 

prestigao. Satnikova su kola slijedila kola sa zalihama, te kuhinja, a Greglovih 

kola više nije bilo s njima. Jasno, znatno se smanjio broj naših kola jer smo se 

riješili balasta trofejnih granata i mnogih zaliha. 

Pozdravio sam satnika u prolazu i dopustio da zauzme čelo naše kolone dok 

sam se ja smjestio uz Viraga na kolima, koja je sada vukao Kestenko u paru s 

nekim drugim konjem. Ovdje sam se osjećao nešto sigurnijim ispred naših

104 

topova i topnika koji su prihvatili moje zapovjedništvo bez proturječnosti. Virag 

mi je dodao porciju s toplom juhom i povećim komadom kruha, pa sam se 

zahvalno smjestio na udobnom sjedalu i počeo jesti. Mrak se polako spuštao, 

a mi smo kretali sporim korakom uspinjući se krivudavom cestom nekuda na 

zapad. Nakon nekoliko kilometara tom cestom spustila se noć i ništa se više 

nije moglo razaznati kuda idemo. 

Tako je započeo opći egzodus vojske i pučanstva Hrvatske - napuštajući tlo 

svojih pradjedova te tamne noći od 8. Na 9. svibnja 1945. 

* * * * * *

105 

11. 

PUT U NEIZVJESNOST 

Srijeda, 9. svibnja 1945. 

Dugi su se noćni sati vukli u beskonačnost pri našem sporom kretanju u 

potpunom mraku. Prolazili smo kroz sela u sablasnoj tami koja kao da su 

izumrla, osim što je tu i tamo zalajao pas uznemiren prolazom potištene 

kolone. U toj neobičnoj tišini čuo se samo šum potmulih koraka pješaka i 

oprezni topot konjskih kopita pored stalne škripe osovina i kotača po kamenoj 

podlozi. Konjanici su zbog mraka vodili konje za uzde, pa su se povremeno 

smjenjivali bez većih problema obzirom da se dosta smanjio broj konja i 

zaprega. Bitnica je nekako uspjela nadomjestiti gubitke svojih konja, ali se i 

broj kola takoñer smanjio zbog priličnog potroška streljiva kao i kod ostalih 

zaliha koje smo ponijeli na put. Srećom u bitnici nismo imali gubitaka meñu 

vojnicima dok su ozlijede bile lakše naravi uglavnom ogrebotine ili modrice. 

Općenito se moglo reći da smo bili, manje-više, dobroga zdravlja, ali sigurno 

nismo bili dobre volje. 

Potištenost je bila općenita dok su očekivanja bila više nego pesimistična. 

Truckajući se na kolima zadrijemao sam pri svakom pokušaju da se prisjetim 

dogañaja proteklih tjedana. Bio sam jako potišten zbog pomanjkanja ljudske 

lojalnosti i prijateljstva, a pogotovo meñu časnicima. S tugom sam spoznao da 

ni od koga ne mogu očekivati pomoć ili samilost, pogotovo u kritičnom trenu. 

U bitnici sam bio prekratko vrijeme da bih mogao uspostaviti meñusobni 

ljudski odnos koji je osnovica svakom prijateljstvu, a koje se posebno očituje u 

opasnostima. Meñu svojimsuborcima nisam imao niti prijatelja niti bilo koga s 

kime bih mogao izmijeniti misli ili porazgovarati o brigama koje su me tištale 

zbog naše neizvjesne budućnosti. 

Topnici i topovoñe, kao i vodnici su bili starijih godišta i vjerojatno s većim 

životnim iskustvom, kao i u vatrenim okršajima, nego li ja sa svojih još 

nenavršenih dvadeset godina. Većina njih, koje sam nešto bolje poznavao, 

još se uvijek nalazila u bitnici iako se govorkalo da je manji broj vojnika 

dezertirao uz put. Konjušara je bilo najviše meñu dezerterima što nikoga nije 

mnogo čudilo obzirom na njihovu narav i činjenicu da su uzimali, krali i 

pljačkali štogod i kadgod im se za to pružila prilika. Ali tko bi ih mogao zbog 

toga osuñivati ili progoniti u tako teškim vremenima kada je svakiod nas 

prvenstveno nastojao spasiti vlastiti život po bilo kojoj cijeni. Uništi i ubij - ili 

ćeš biti ubijen! To je bila sada osnovica svemu do koje nas je doveo ovaj rat. 

Sat nakon što smo napustili Križevce pao je mrkli mrak, pa smo prošli kroz 

Orehovac ne videći ništa od samoga sela. Virag mi se priključio na kolima 

preuzevši uzde od kočijaša kojega je poslao potražiti nešto za jelo. Kočijaš je 

sretan predao Viragu uzde, te brzo napustio kola i više se nije nikada vratio k

106 

nama. “Gospon’ Zvonko, mogu li iskreno govoriti s vama” započeo je Virag 

naš poduži razgovor. “Da, jasno, ako ti je stalo sa mnom razgovarati u kasne i 

neugodne sate” odgovorio sam mu tihim glasom očekujući da ću bar s nekim 

moći otvoreno razgovarati o mojim mislima i potištenosti. 

Virag je bio sigurno desetak godina stariji od mene, pa poče svoj dugi uvod: 

“Zvonko, vi ste se srdili i bili ozlojeñeni mnome i svima drugima u Križevcima. 

Molim, vjerujte, mi vas nismo nikako zaboravili. Ja ne bih otišao bez vas. Mi 

znamo vrlo dobro da ste vi jedini od časnika koji se brine o nama. Bili ste i 

ostali s nama od kada smo napustili Osijek. Ali, mi smo svi zastrašeni od 

spoznaje u kakvom se neugodnom položaju nalazimo. Jeste li što čuli o 

primirju, Zvonko Jesu li se Nijemci već predali” 

U prvi čas sam bio zatečen Viragovim dugim govorom, najdužim od moga 

dolaska u bitnicu. ”Žao mi je, Virag, ali ja ne znam ništa više nego ti. Sjećaš 

se da sam bio skoro cijelo vrijeme na osmatračnici, pa tako nisam imao prilike 

znati što se dogaña u bitnici ili doznati nešto više od drugih časnika. Od koga 

si čuo za primirje” čini se da je Virag znao mnogo toga više kad je nastavio: 

”Znate, čuli smo glasine da je Zagreb osvojila Jugo-armija jučer. Poglavnik je 

navodno pobjegao iz Zagreba već nekoliko dana prije i krenuo prema 

Koruškoj. Hrvatska je vlada takoñer otišla s njim navodno će se predati 

Saveznicima. Sigurno ćemo i mi to učiniti” 

Prokleto bilo povlačenje i onaj tko ga je naredio. Slijedeći svoje tmurne misli 

odgovorih Viragu: “Virag, k vragu, što znaš o tom idiotskom povlačenju Mrzio 

sam tu zapovijed za povlačenje od samoga početka, ali nisam imao priliku, 

koju je Zorko uspio iskoristiti tamo još kod Našica.” Nakon kraće stanke će 

Virag tiho: “Dakle, i vi ste isto htjeli prijeći k partizanima” 

Nakon tako direktnog pitanja i pod danim okolnostima, mogao sam konačno 

istresti što mi je bilo na srcu. “Da, Virag, to sam bio naumio učiniti, ali sam 

promašio pravu priliku ili nisam bio svjestan trena kada mi se ponudila. 

Mislim, ti znaš sigurno da ja nemam baš nikakvog razloga boriti se za vladu 

koja nas je sada još ostavila na cjedilu. Jesmo li imali bilo koju drugu 

mogućnost osim ove koja nam je nametnuta Je li nas netko u opće pitao što 

hoćemo učiniti NE! Nitko nas nije pitao. Toliko je bilo uhapšenih, zatvorenih, 

poslanih u logore iz kojih se do sada nitko nije vratio. Tko zna hoće li netko od 

njih biti još na životu kada završi ovaj krvavi rat Sva ta zbrka i neredi, moj 

Bože, zašto mi moramo biti sada u tom kaosu Žao mi je, Virag, znam da ne 

bih trebao tako govoriti, ali ti si me otvoreno pitao za to.” 

“Dakle, istina je što sam čuo o vašoj obitelji. Vaš je otac bio vrlo uvažen i 

pomogao je mnogima. Čak i nekima od mojih roñaka. Možete imati puno 

povjerenje u mene, gospon’ Zvonko, zbilja. Ako vam mogu bilo čime pomoći, 

molim, samo kažite. Vi se možete potpuno pouzdati u mene. Vidite, ja sam 

poslao kočijaša malo prije, jer sam znao da je on iz ovoga kraja. Možda

107 

iskoristi priliku da nestane u tom mraku. Nećete me zbog toga prijaviti, 

gospodine” Morao sam odmah umiriti Viraga pa sam potiho nastavio: “Ne, za 

Boga, nikako ne! Zašto bih to učinio Svaki od nas ima svoju sudbinu koju 

slijedi. Svatko se mora nastojati spasiti iz tog vrtloga na najbolji mogući način. 

Htio bih znati je li završio rat Kome ćemo se moći predati Hoćemo li ostati 

na životu nakon tog nepotrebnog krvoprolića i toliko opasnosti po naše 

živote” 

Virag je na čas ostao zamišljen, pa nastavi nakon kraće stanke: “Znate, 

gospon’ Zvonko, ja sam spremio na dnu kola nešto hrane i streljiva za svaki 

slučaj. Da, imam nešto civilne odjeće ako bi nam ustrebala. Ja sam to 

spremio u kola prije nego li smo krenuli iz Osijeka u slučaju da nam se pruži 

prilika izvući se iz te kolone. Ako biste htjeli napustiti bitnicu, vjerujte mi, ima 

nas sigurno nekoliko povjerljivih koji bi vas slijedili u tome. Mi smo se svi 

nadali da ćemo ići prema Zagrebu nakon Križevaca. Kako to nije išlo to ćemo 

pokušati kad doñemo na glavnu cestu koja vodi natrag prema Zagrebu. 

Hoćete li doći s nama” 

Tražio sam u mraku Viragovo lice iznenañen onim što mi je ispričao o sebi. 

Kako mu je uspjelo sve to prirediti, a da ga pri tome nitko nije primijetio ili 

izdao Hoćemo li još imati koju priliku za bijeg i za napuštanje kolone 

osuñene na propast - “Hvala ti na povjerenju i svemu što si mi rekao o vašim 

namjerama, Virag. Naročito me je dirnulo vaše povjerenje da bi me poveli sa 

sobom. Slijedeća cesta do koje ćemo možda doći je ona koja ide od 

Varaždina za Zagreb. Možda ćemo imati tada priliku odvojiti se od bitnice. 

Znaš, ako je Hrvatska vlada stvarno već napustila Zagreb prije par dana, 

onda nam neće ništa drugo preostati nego nastaviti putem prema zapadu. Mi 

bismo se mogli predati bilo kome, ali nikako ne Rusima ili Bugarima. Kod njih 

sigurno ne bi imali nikakvu šansu ikada se vratiti kućama. Bolje je onda boriti 

se i tako izazvati usud koji nam je predodreñen, zar ne” 

To je bio najduži i najintimniji razgovor koji sam vodio do sada s nekim u 

bitnici. Razgovor mi je donio izvjesno olakšanje, pa sam se odmah bolje 

osjećao. Nisam se više osjećao osamljenim i potištenim, pa sam osjetio 

buñenje poriva i želje da nešto učinim. Konvoj se kretao ustaljenim i sporim 

korakom kroz noć, pa se nismo nigdje zaustavili radi odmora. Prošli smo kroz 

sela Vukovec i Rijeka, a potom stigli u Sudovec gdje smo skrenuli oštro na 

desno uskom cestom koja vodi pod zapadne obronke Kalnika. Razočaran 

sam ustanovio da nećemo ići dalje kroz Sudovec prema cesti Zagreb - 

Varaždin. Čini se, da nećemo moći ostvariti naš plan da se u mraku izvučemo 

iz konvoja i vratimo prema Zagrebu. Još dok je bio mrak, pred praskozorje, 

stigli smo u Novi Marof i zaustavili se na izlasku iz naselja. Bilo je krajnje 

vrijeme za napojiti i odmoriti konje, da se i vodiči konja odmore od cijelo 

noćnog hodanja pored konja. Nisam se više pitao gdje i kako vojnici 

nabavljaju kante za vodu i druge namirnice koje su onda dijelili meñu sobom. 

Sada je već bilo prekasno i neumjesno upozoravati vojnike na potrebni obzir i 

poštovanje tuñe imovine.

108 

Već se je razdanilo kada smo se opet uključili u struju prometa. Svi su znanci 

mislili da će to biti lijep proljetni dan, osim što ga je kvarila stalna borba i 

prisila držati bitnicu zajedno u tom nepreglednom prometu na cesti uz rijeku 

Lonju prema sjeveru. Kada smo krenuli glavnom cestom prema Varaždinu 

postalo mi je jasno da nema više ništa od povratka prema Zagrebu. Bili smo 

još uvijek na hrvatskom državnom području, ali uključeni u bujicu ljudstva, 

životinja, vozila svih mogućih oblika i veličina osim motornih vozila koja su bila 

rijetka. Sav se promet odvijao u jednom smjeru i to na sjever, prema 

nedalekom Varaždinu. Svuda su se susretali ljudi u bijegu iskazujući svu 

svoju žalost i strah na svojim umornim licima. Promatrao sam zabrinut i s 

tugom tu dugu procesiju ljudstva i pokušao si zamisliti o čemu oni sada 

razmišljaju. Koji ih to more strahovi i s kojim nadama u srcu hodaju potiho u 

jutarnjoj tišini Vladala je zapravo neobična tišina unatoč potmuloj buci 

pokreta u prometu dok se iz daljine povremeno čula po koja eksplozija. 

Nebom se je katkada ocrtao trag od, negdje daleko, ispaljene rakete, inače je 

sve bilo nekako sablasno tiho na cesti. 

Kretanje je bilo sporo, a brzina hodanja se stalno mijenjala što je bilo 

zamarajuće. Katkada smo morali stati kada bi došli do kakvog gomilanja na 

cesti što je postalo sve češće kako smo se približavali usponu na Varaždinski 

brijeg. Nakon što smo prošli kroz Presečno konvoj je skrenuo lijevo prije 

Kneginca. Uska cesta išla je dolinom Bednje, pa smo uskoro, poslije sela 

Tužno, opet došli na širu cestu koja od Varaždina ide prema Krapini. Kod sela 

Stražnjevci prešli smo most na Bednji i nastavili za Ivanec i Lepoglavu. Cesta 

vodi uz sjeverno pobrežje planine Ivanščice, slijedeći tok Bednje uzvodno. 

Sjetio sam se što mi je otac pričao o Lepoglavi gdjeje bio veliki kaznenopopravni 

zatvor. U tom su zatvoru držali političke zatvorenike koji nisu bili po 

volji režima Nezavisne Države Hrvatske ili kako su ju kratko zvali NDH. Tata 

mi je pričao da je jednom htio posjetiti svog klijenta koji je bio zatvorenu 

Lepoglavi, ali ga nije tamo našao. Naprosto je nestao bez traga, pa je 

pretpostavljao da je likvidiran bez pravomoćne osude. 

Nakon što smo prošli kroz Golubovec, došli smo na usku cestu s mnogo 

uspona i krivina koja se provlačila izmeñu niskih brežuljaka. Na obroncima su 

bili voćnjaci i vinogradi, a krajolik je bio vrlo lijep. Sva bi ta ljepota bila 

očaravajuća da nismo morali ovuda prolaziti pod danim okolnostima. Sunce je 

bilo visoko, a kolona se vukla sporim i umornim korakom, skoro bezglasno. 

Stigavši do jednog od oštrih zavoja, primijetio sam desno naprijed neku gužvu 

i viku koja je još jače odzvanjala zbog jeke u tom dosta uskom klancu. 

Prišavši kolima bliže, primijetio sam da se više vojnika bitnice okupilo ispred 

klijeti pred kojom je stajala starija žena sprečavajući ih da uñu u klijet. Dva su 

vojnika grubo pokušavala odvući staricu u stranu, ali se je ona bjesomučno 

branila sve dok je nisu udarcima srušili na tlo. Za to vrijeme su već drugi 

navalili na teška drvena vrata da bi ih obili. Iznenadasu odnekuda odjeknuli 

puščani hici koji su jako uznemirili konje, pa su počeli hrzati i toptati kopitima u 

strahu. Svakome je odmah sinulo da bi panika izazvala kaos i bezglavu 

jurnjavu zaprega s užasnim posljedicama za sve u koloni.

109 

Jahači i kočijaši su pokušavali svim silama smiriti konje i održati bar kakavtakav 

red u koloni na uskoj cesti usječenoj izmeñu dva brežuljka. Virag je bio 

zauzet smirivanjem konja naših kola, pa sam iskoristio pogodan tren, te 

skočio s kola. Primijetio sam da je na čelu kolone jedan šesteropreg ostao 

bez nadzora. Bila je to zaprega topa br.1 koja je bila na čelu naše kolone. Uz 

prednji par konja nije bilo pratioca, pa su se usplahireni pokušavali istrgnuti iz 

zaprege. U blizini zaprege spazio sam, desno pored ceste, grupu vojnika u 

sukobu, te gužvu pred masivnim drvenim okvirom klijeti ukopanoj u brežuljak. 

Vojnici naše bitnice su bili uzročnici cijeloga toga meteža. Dohvatio sam moj 

MP (Maschinenpistole = automatski pištolj), te potrčao naprijed u namjeri da 

ga upotrijebim ukaže li se za to potreba. “Odmah napustite ovo mjesto. Svi! 

Natrag, svi! Na svoja mjesta! ODMAH! To je zapovijed!” vikao sam iz svega 

glasa na dvojicu koja su držala staricu na tlu. Ona je krvarila iz rane na ruci i 

izgledala je vrlo jadno. 

U taj čas je iz podruma izašao vojnik noseći bačvicu pod pazuhom, dok su 

neki još pokušavali ući u klijet. Usmjerio sam MP na njega, kratko povukao 

sigurnosni otponac i riknuo: “Stavi bačvicu na tlo, topniče, inače si mrtav! Svi 

ostali - ruke u vis! Izvršite zapovijed!” - čovjek s bačvicom je bio toliko 

iznenañen zbog cijeviuperenom na njega, da je odmah spustio bačvicu i 

digao ruke iznad glave. Ispalio sam hitac u dovratak da potkrijepim svoje 

namjeru. Ona dvojica koja su držala staricu pustili su je te digli ruke u vis. 

Hitac je privukao pažnje svih onih koji su još bili u podrumu, pa su počeli 

izlaziti kroz dovratak. Jedan za drugim su počeli izlaziti iznenañeni oružjem 

uperenim na njih i blještavilom sunca. U rukama su nosili boce, komade 

sušenog mesa ili druge hrane što su našli u podrumu. Ne znajući što da učine 

tek na moje ponovnu prijetnje podigoše konačno ruke iznad glava. Jadikujući i 

mrmljajući starica se počela polako ustajati, pa sam primijetio da nije teže 

ozlijeñena. Sada sam mogao svu svoje pažnje usredotočiti na vojnike koji su 

me promatrali smrtonosnim pogledom od kojega mi se počela ježiti koža, a 

kosa dizati ispod kacige. 

“Odložite sve! Ostavite sve što ste uzeli! Vratite se svi na svoja mjesta! 

Odmah!” rekao sam oštrim glasom kružeći automatom od jednog do drugog u 

toj maloj skupini. Prvo su se nećkali izvršiti moje zapovijed, pa sam ispalio 

hitac prema podrumskom ulazu, ali ovaj puta bliže glavi jednog provalnika. 

Ovaj je hitac imao svoj učinak! Mora da su konačno shvatili moje ozbiljnu 

namjeru. Bila je to zapovijed kojoj su se morali pokoriti. Gunñajući i potiho 

protestirajući odložili su stvari, komad po komad, koje su opljačkali u 

podrumu, te su me oprezno obilazili da bi se uputili na svoja mjesta u konvoje. 

Starica je počela skupljati odbačene stvari, kada je Virag stigao kolima do 

toga mjesta. Popeo sam se na kola i zauzeo mjesto pored njega, ali nismo 

izmijenili ni riječ. Vožnja tom cestom zahtijevala je punu pozornost i

110 

koncentraciju svakog kočijaša, pa tako i od onih koji su pješke vodili konje u 

zapregama. Kretanje je konvoja po toj cesti postajalo sve težim pogotovo 

kada smo skrenuli na vrlo uski i krivudavi put iza sela Risek. Nastavili smo tim 

putem u rano poslije podne, pa smo nakon Radoboja uskoro izbili na glavnu 

cestu od Zagreba za Krapinu. Ta je cesta, od održavanog kamenog 

makadama, bila u dobrom stanje, te daleko šira od svih onih kojima smo se 

kretali od sinoć krenuvši iz Križevaca. Cesta vodi neposredno uz rječicu 

Krapinicu kao i glavna željeznička pruga od Zagreba za Krapinu nastavljajući 

dalje za Slovenije do Celja. 

Nakon što nam je uspjelo uvrstiti se u gust promet, nastavili smo prema 

Krapini. Tih 8 kilometara cestom bilo je veoma zamarajuće zbog sporog hoda 

nagomilanog prometa koji se kretao isključivo u jednom smjeru prema Krapini. 

Negdje sredinom poslijepodneva stali smo neposredno pred Krapinom uz 

cestu na kraći odmor. To je bilo više nego potrebno za konje koji su, u skoro 

neprekidnom maršu od 22 sata, prevalili 90 kilometara. Promet cestom je 

prolazio u neprekidnom lancu, te se očito nije duže zadržavao u Krapini. 

Nešto kasnije pridružili smo se opet toj nepreglednoj koloni, te nastavili kroz 

Krapinu cestom prema selu ðurmanec, još u Hrvatskoj. Cesta se tamo račva, 

pa jedna vodi na sjever prema Mariboru na Dravi, a druga se pak odvaja isto 

za Slovenije, ali na zapad prema Rogatecu i Rogaškoj Slatini i dalje za Celje. 

Kojom ćemo li mi cestom ići dalje Pitao sam se razmišljajući o novostima i 

govorkanjima što smo ih malo prije doznali. 

Znak Ustaške Crne Legije lijevo do znaka na kapama Poglavnikov Tjelesnog sdruga. 

Pričalo se o pokušajima domobrana da se vrate cestom za Zagreb tog jutra, 

ali su bili pobijeni od ustaških jedinica. To su zlodjelo navodno izvršili 

pripadnici ozloglašenih postrojbi “Crnaca” a kojima su zapovijedali ustaški 

pukovnici Boban i Luburić. Crnci su bili posve odjeveni u crne odore na kojima 

se jasno ocrtavao ustaški srebrnasti znak “U” u kojemu je bila goruća lunta i 

hrvatski grb. “Bobanovci” i “Luburićevci”, kako su ih nazivali, su u mnogome 

ličili na zlokobne njemačke “SS” postrojbe a većina pripadnika tih postrojbi

111 

poticala je iz južnih krajeva Hrvatske ponajviše iz Hercegovine. U početku su 

vodili žestoke i krvave borbe sa četnicima a kasnije s partizanima. 

Crnci su bili poznati po svojoj nasilnosti i hrabrosti u okršajima, u kojima nije 

bilo živih zarobljenika, jer i od njih samih ne bi nitko ostao živ, ako bi bio 

zarobljen. Oni su, nažalost, počinili mnoga zlodjela i pokolje meñu srpskim 

življem a slična je sudbina stigla Židove, Cigane i druge zatvorenike u 

logorima kojima su upravljali Crnci. Te u crno odjevene i do zuba naoružane 

postrojbe zastrašujućeg izgleda povremeno su prolazile pored nas. Prolazili 

kroz Krapinu te stupajući žustrim korakom valjda prema Sloveniji prestizali su 

sporo napredujuću kolonu. 

Već je bilo kasno poslije podne dok sam čekao na Viraga ili nekog drugoga sa 

zapovijesti što nam je dalje činiti. Našeg zapovjednika nisam vidio još od 

sinoć, jer je u svojim kolima uvijek bio dosta daleko ispred teških vozila 

bitnice. Od Vlatka ili Greglove jedinice nije bilo ni traga ni glasa, još od 

Križevaca, pa sam pretpostavljao da više nisu u sastavu naše postrojbe. To 

me nije naročito smetalo, jer su oni bili svi pripadnici ustaške vojnice, a meni 

je bilo draže biti meñu samim domobranima. 

Iz mog me razmišljanja odjednom probudi približavanje Viraga čije je lice 

imalo potišteni izgled, vjerojatno zbog nečega vrlo zabrinjavajućeg. Prišavši 

kolima, Virag mi reče veoma ozbiljnim glasom: “Oni vas hoće strijeljati, 

gospodine!” - “Tko su oni Virag, o čemu to govoriš, za Boga miloga” - “Oni 

vas žele ubiti! To su oni koje ste spriječili opljačkati podrum starice. Sjećate 

se” - “Koliko ih je, Virag Reci mi njihova imena, na kojoj su dužnosti i čin!” 

Virag je malo zastao razmišljajući pa nastavi još uvijek uplašen: “To je 

topovoña 1. topa i nekoliko jahača, odnosno konjušara, koji su bili s njim. Svi 

su bijesni na vas i vrlo uzbuñeni, jer ste digli oružje na njih. Pričaju okolo i šire 

glasine kako ste to učinili da bi to palo u ruke partizanima radije nego u naše. 

Što ćete učiniti, gospon’ Zvonko Oni su svi jedna podmukla banda i uskoro 

će stići ovamo! Nemate mnogo vremena za čekanje, molim.” 

“Virag, idi vrati se k njima i reci im da sam to morao učiniti za njihovo dobro. 

Iznosili su mnogo rakije i vina, pa bi uskoro svi bili mrtvo pijani zbog 

premorenosti ili gladi. Što bi se onda dogodilo na toj uskoj i krivudavoj cesti 

Prestrašeni konji bi od straha pomahnitali i sunovratili se u provaliju. Konji su 

naše najveće blago u ovim prilikama i jedino s njima možemo nastaviti put s 

nešto olakšanja. Idi i reci im to sada! Reci im da sam dobro naoružan i da ću 

pucati na svakoga koji mi se približi u zloj namjeri. Ne želim nikakvo 

krvoproliće, ali isto tako neću nikome dozvoliti da na mene puca samo zato 

što sam vršio svoje dužnost. Idi! Idi sada i reci im to prije nego pokušaju 

ostvariti svoju nakanu.”

112 

“Gospon’ Zvonko, pa njih je barem šest u grupi. Vi nemate nikakvu 

mogućnost spriječiti ih da vas ustrijele. Hoćete li da potražim pomoć” - 

“Virag, znaš i sam da ovdje nema nikoga tko bi mi htio pomoći. Znaš da sam 

naoružan MP-om i pištoljem, te da ima ručnih granata u kolima. Ne stojim 

tako loše, ja ću se već znati braniti. Vjeruj mi. Idi k njima i reci im da ih čekam 

naoružan. Nitko neka mi ne prilazi blizu na puškohvat, jer ću odmah pucati. 

Bez najave! To ću stvarno učiniti čim mi se netko pokuša približiti. Idi sada 

dok još ima vremena!” 

Virag je otišao ubrzanim korakom pa sam promatrao u kojem je smjeru 

krenuo. Vjerojatno će od tamo doći pobunjenici, pa sam odlučio otići do prve 

haubice koja je bila u suprotnom smjeru. Sjeo sam na sjedalo na štitu i tako 

bio, bar s leña, zaštićen od podmuklog pokušaja. Položio sam automat preko 

koljena, provjerio da je redenik pun i otkočio sigurnosni otponac. Dvije 

njemačke ručne granate su mi bile na dohvat ruke, pa sam im skinuo kapicu i 

izvukao poteznu vrpcu. Moj je “08” pištolj bio još u tuljku otkočen i spreman da 

ga upotrijebim onako kako sam činio s štakorima, koji su se motali po 

položaju na Vinkovačkoj cesti. 

Čudno, mislio sam o tome kao da je to bilo već davno. Za čudo, bio sam vrlo 

miran i sabran, što me je iznenadilo zbog situacije u kojoj sam se sada našao. 

Posve sabran usredotočio sam svu pažnju u smjeru odakle sam očekivao da 

bi mi se netko mogao približiti. Zabrinuto sam promatrao spuštanje sumraka, 

pa sam strahovao da u mraku više neću moći dobro vidjeti tko mi se 

približava. Što ako se prikradu tek kad padne mrak Trebam li naći drugo 

mjesto gdje bih se mogao sakriti Da se skrivam Zašto i pred kime 

U posljednjih sam nekoliko tjedana bio bjegunac koji je pokušavao spasiti svoj 

život. Bježim pred jednim neprijateljem u nadi da ću se predati drugom 

neprijatelju. Ima li sve to još smisla A što ako budem ubijen prije toga 

Možda je bolje biti ubijen od vlastitih suboraca nego li pasti u ruke onih crnih 

koljača Kakve su moje šanse u ovim danima općega kaosa koji nam 

predstoje Što li mi je usud predodredio Prodaj svoj život što skuplje možeš - 

to je moja stvarnost! 

Odjednom sam u svom unutarnjem uhu čuo one magične signale bubnja: 

bum - bum, bum - buuum tj. prve tonove iz 5. Beethovenove simfonije. Tim se 

je signalom javljao BBC radio prije svojih vijesti koje smo slušali potajno. 

Osjetio sam neko čudno uzbuñenje, a sva su osjetila oštro promatrala što se 

dogaña oko mene. Gdje su ti bastardi konačno! Neka doñu već jednom da se 

obračunamo. U tom se trenu, nešto podalje u sumraku, javio Viragov glas: 

“Gospodine! Zastavniče, gdje ste Molim, nemojte pucati! Nemojte pucati na 

nas!” Jedva sam u mraku primijetio kako mi se približavanje tri osobe, pa sam 

zgrabio automat i viknuo prema njima: “Stoj! Svi stanite gdje ste! Ti, Virag, isto 

stoj!” “Stali smo, zastavniče! Stali smo kako ste zapovjedili. Dolazimo bez 

oružja, molim. Htjeli bismo razgovarati s vama”

113 

To nije bio Viragov glas, pa nisam znao tko to govori od njih trojice. Na 

udaljenosti od oko 30 m stali su i čekali što ću im odgovoriti. “Virag, ti i 

govornik iz grupe priñite deset koraka!” Dvojica su odmah poslušala moje 

zapovijest, te sam uskoro prepoznao govornika koji je bio topovoña 1. topa. 

Lopove gadni! Proklet bio! Ja ću tebe ovaj puta već udesiti - govorio sam u 

sebi. Bila su dva neposluha u manje od 12 sati, pa to se mora kazniti. U 

velikom bijesu povikah: “Ruke u vis! Dignite ruke iznad glava i priñite deset 

koraka!” 

Moj je automat još uvijek bio uperen na njih kada su izvršili zapovijed i sada 

stajali na udaljenosti gdje bi vatra iz moga automata bila smrtonosna za 

obojicu. Tamo je stajao Virag s uzdignutim rukama. Na tren sam se 

pokolebao pri pomisli da bih na njega morao pucati. Bih li to mogao učiniti 

Vjerojatno bih pucao da je moj život bio u neposrednoj opasnosti. U to se 

oglasi krivac pobune topovoña 1. topa: “Gospodine zastavniče, molim vas! 

Žao nam je svega što se dogodilo. Nećemo vam ništa na žao učiniti, molim. 

Spustite automat - nemojte pucati u nas, molim!” 

“Zašto se došli ovamo, ako me nećete ustrijeliti” čini se, da je moj upit 

topovoñe smeo, pa je pomalo mucajući progovorio: “Htjeli smo vam kazati da 

vam nećemo činiti ništa na zlo. Nećemo vam nauditi, vjerujte mi. Vi ste nas 

vodili i bili uz nas cijelo vrijeme od kada smo se počeli povlačiti. Molim, 

oprostite nam zbog one gluposti što smo učinili onoj starici. Svi smo u 

golemom strahu, pa smo mislili da ćemo vinom i rakijom moći sve to nekako 

zaboraviti. Istinu ste rekli - ne bi nam to koristilo! Molim vas, zastavniče, 

poñite s nama do ostalih i govorite s njima. Pripremili smo vam nešto za 

pojesti. Molim, doñite s nama, molim. Nismo naoružani, vjerujte mi! Virag će 

vam to potvrditi, jer je on od nas tako zahtijevao.” 

Sigurno nisam očekivao takav rasplet dogañaja pa sam se prvo obratio 

Viragu: “Je li to istina Virag, govori li on istinu” - “Istina je, gospodine. Svi su 

oni odložili oružje, žele govoriti s vama i objasniti vam kako se oni sada 

osjećaje. Rekao sam im da bi bila velika glupost ubiti časnika koji se za njih 

toliko brinuo do sada. Moramo biti prisni prijatelji i držati se zajedno kako bi 

svladali sve nedaće koje nas još čekaju. Nijemci su se prestali boriti nakon 

primirja sklopljenog prošle noći. To smo saznali malo prije. Možemo li vam 

prići gospon’ Zvonko” 

No dobro, pomislih, stravičnost je dogañaja prošla, pa sam spustio automat 

zakočivši otponac. Uzeo sam ručne granate, te gurnuvši poteznu vrpcu u 

držalo, zavrnuo kapicu na jednoj, a drugu još držao u ruci još kada su obojica 

prilazila, te stala preda mnom. Tek tada sam vidio da su obojica nenaoružana, 

pa sam sklonio drugu granatu, ali mi je desna ruka nenamjerno krenula k 

pištolje u času kada je Virag isturio svoju na rukovanje. S velikim sam 

olakšanjem prihvatio Viragovu ruku potresavši je vrlo srdačno nekoliko puta. 

Potom je slijedilo rukovanje s topovoñom, pa smo sva trojica krenuli natrag do 

ostalih.

114 

Krenuli smo prvo do kola, gdje sam odložio automat i ručne granate pod deke, 

pa smo onda nastavili zajedno do ostalih da pojedemo i popijemo zajednički 

“obrok mira”. O tom se dogañaju posvuda raširila vijest, pa sam tako našao 

okupljen znatan broj topnika. Oni su se sakupili da vide i čuju što će reći 

časnik, koji je uspio spriječiti da bude strijeljan od vlastitih vojnika. Vjerojatno 

nas je taj neugodni incident približio stvorivši užu vezu meñu iskusnijim 

ratnicima i žutokljunog časnika. Pao je mrak, a mi smo još uvijek sjedili i 

razgovarali, žvakali nešto ili pušili dok je nad svima nama lebdjelo sudbinsko 

pitanje - što se dogaña oko nas na udaljenosti od desetak i više kilometara. 

Gdje su li Rusi i kako su daleko napredovali Koliko li su daleko i gdje 

savezničke postrojbe Je li istina da svuda već vlada primirje Je li stvarno 

došao mir u Europi nakon tog dugog Svjetskog rata 

* * * * * *

115 

12. 

POVLAČENJE HRVATA 

Subota, 12. svibnja 1945. 

Narednog jutra je moje buñenje bilo mučno i dugotrajno. Vjerojatan uzrok 

tome bila je količina alkohola što sam popio za vrijeme sinoćnjeg dugog 

razgovora s topnicima. Je li stvarno nastupio mir u Europi koji je konačno 

završio taj dugi rat Na to pitanje nitko nije znao odgovora, pa smo otišli na 

spavanje preumorni da bi još mogli suvislo razgovarati o bilo čemu. Izvukao 

sam se ispod deka polako, te sišavši s kola, uputio prema kuhinji gdje se već 

okupio veći broj vojnika. Četvrtak smo proveli na livadi na kojoj se bitnica 

jučer zaustavila. Cijevi smo haubica usmjerili prema jugu, usporedo sa 

željezničkom prugom koja je prolazila blizu našeg privremenog logorišta. Konji 

su bili vezani nešto podalje od topova uz ruda lafeta gdje su ih konjušari pojili i 

hranili. Zaprege srećom nismo morali mijenjati zbog neznatnih ozljeda konja, 

ali nitko nije znao kamo ćemo i kada krenuti dalje. 

S izvjesnim čuñenjem smo promatrali vlakove koji su povremeno dolazili iz 

smjera Zagreba te nastavljali dalje prema Sloveniji. Neki su od vagona bili 

označeni Crvenim Križem a pričalo se, da su u njima bili ranjeni ustaše i neki 

civili vjerojatno članovi vlade i činovnici s obiteljima. Vlakovi su mogli ići dalje 

prugom samo prema Celje a onda do granice negdje na zapadu. Cijeli su dan 

kroz Krapine prolazile kolone nastavljajući cestom prema ðurmancu, ali mi 

nismo mogli od njih saznati kojim će smjerom ići dalje na zapad. Kolone su 

bile raznolikog sastava: vojnici u postrojbama raznih rodova oružja a meñu 

njima obični puk manje gradskoga a više seoskog izgleda. Rijetko bi prošlo 

koje motorno vozilo a ostala su vozila bila pretežno seljačka kola s konjskim 

zapregama s nešto privezane stoke. Sav taj promet cestom i prugom više je 

sličio na opći bijeg pučanstva, nego li na neko organizirano povlačenje vojske 

i vlasti. 

Nisam pravo mogao vjerovati svojim očima, kada je cestom prolazila oveća 

grupa bradatih vojnika u crnoj uniformi. To su bili pravi četnici sudeći po crnim 

šubarama na kojima se jasno ocrtavala bijela mrtvačka glava s ukrštenim 

kostima. Od hrvatskih "Crnaca" razlikovali su se po koječemu pa su to 

nepobitno bili pravi četnici negdje iz Srbije. Ovi su četnici ostali vjerni srpskom 

kralju Petru II. koji je izbjegao u Englesku. Pričalo se, da su se neki četnici 

priključili Titovim partizanima u borbi protiv njemačkog okupatora pod konac 

1941. Kasnije su četnici pod novim voñom generalom Dražom Mihajlovićem 

počeli surañivati s Nijemcima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja - Titovih 

komunista. Neosporno su za četnike Hrvati bili i ostali njihovi najgori 

neprijatelji, a ponajviše hrvatske ustaše. Kako to da sada stupaju ti krvni 

neprijatelji jedan pored drugoga istim smjerom u nadi da će negdje na Zapadu 

naći neku zaštitu i mir

116 

Četnici su uvijek nastojali izbjeći svaki direktni sukob s ustašama, a što im je u 

glavnom i uspjelo za sve vrijeme rata. A sada bježe zajedno jedan pored 

drugoga - dva meñusobno najomraženija neprijatelja i to na istoj cesti, te u 

istom smjeru. Do takvih iznenadnih i nevjerojatnih susreta može doći samo 

pod iznimnim okolnostima. Samo u vrijeme rata stvaraju se tako čudne sveze 

i zajedništva izmeñu dojučerašnjih krvnih neprijatelja. Je li to možda tipični 

rasplet u jednoj bezizglednoj situaciji gdje svaki puže istim putem na koji su 

ga prisilile izuzetne okolnosti Tko je kome neprijatelj tada Gdje se zapravo 

nalazi neprijatelj sada Čeka li on negdje iza jednog od slijedećih zavoja na 

cesti Ili nas on već promatra s vrhova okolnih brežuljaka 

Tako je protekao cijeli dan u nervoznom čekanju i strahovanju, te u 

naklapanjima što nas čeka u bližoj budućnosti. Pričalo se i o Čerkezima čije 

su postrojbe bile u njemačkim uniformama, pa su se vrlo hrabro borili s 

Nijemcima rame uz rame ponajčešće na najopasnijim mjestima. Navodno su 

ti Čerkezi sprječavali da se bilo tko vrati ili preda partizanima. Tako su 

navodno neke domobranske postrojbe nastradale na putu prema Mariboru, 

gdje su ih negdje Čerkezi pobili u pokušaju “dezertiranja”. O svemu tome, i 

mnogočemu drugome, se pričalo no nije bilo moguće prosuditi radi li se samo 

o propagandi ili se nešto stvarno dogodilo da su neke domobrane ubili pri 

pokušaju dezertiranja. Činjenica je bila, da niti jedna od njemačkih ili 

čerkeskih postrojbi nije prošla cestom kroz Krapinu, od kada smo ovamo 

došli. 

Polegli smo i proveli drugu noć izvan Krapine bez većih uzbuñujućih dogañaja 

tijekom proteklog dana. Noću je prilično zahladilo, pa sam se zavukao pod 

deke i prospavao duge sate valjda nadoknañujući mnoge neprospavane noći 

prošlih dana. Povremeno se od nekuda iz daljine čula paljba lakog oružja, ali 

se nije čulo topničko oružje. Je li naša haubička bitnica ovdje zaostala kako bi 

opet branila zalaznicu Promet je cestom postajao sve rjeñi, pa je bilo 

vjerojatno da ćemo biti u zalaznici hrvatske vojske u povlačenje. U podsvijesti 

mi se stalno motalo pitanje kojim ćemo smjerom krenuti jednog od slijedećih 

dana. 

Odgovor na to pitanje sam saznao u rano jutro petka 11. svibnja. Zapovijed je 

bila nešto konfuzna što se tiče vremena polaska, pa sam dao zapregnuti sve 

konje. Kuhinja nam je podijelila neku toplu tekućinu - niti kava niti juha - 

glavno da je bila topla. Konačno je stigla zapovijed da krenemo, no nije nam 

uspjelo stvoriti kompaktni niz naših vozila u konvoje zbog nepravilnog prolaza 

kola i drugih vozila na cesti. Skrenuli smo lijevo cestom s laganim usponom 

za ðurmanec koja se potom spuštala u kotlinu gornjeg dijela rječice Sutle. 

Sutla čini prirodnu granicu izmeñu Hrvatske i Slovenije, pa smo kod sela Sv. 

Rok prešlina tlo Slovenije. Krajolik uz cestu je zanimljiv i lijep, pa djeluje 

umirujuće, ali pri posve drugim prilikama. 

Napredovanje cestom je bilo sporo i s mnogo zastoja te i u nepravilnim 

razmacima zbog prolaza pješačkih postrojbi. Zastoje smo koristili da

117 

izmijenimo ili čujemo novosti od vojnika koji su nas prestizali. Vijest da je rat 

prestao je bila višestruko potvrñena bar što se tiče njemačke vojske. Hrvatska 

vlada je tražila od pučanstva i vojske da se povlače prema zapadu, te da se 

tamo predaje Amerikancima ili Englezima. Predaja savezničkim postrojbama 

ulijevala je svima nadu da će se tako moći spasiti i ostati na životu. Tu 

sudbinu nećemo moći očekivati ako nas zarobe Rusi ili Bugari, a pogotovo ne 

Titovi partizani. Na svim licima umornih osoba u prolazu ocrtavalo se naličje 

iskonskog straha. 

Prolazeći kroz sela Sv. Rok i Rogatec činila su nam se praznima, te kao da su 

ostala bez svojih žitelja. Nisam se mogao otresti neugodnog dojma da nas 

stalno netko od nekuda promatra i prati naše pokrete, pa je zapovijed da 

ostanemo u koloni bila posve razumljiva. U toj se zapovijedi izrijekom 

spominjalo da će svatko tko se pokuša udaljiti od svoje postrojbe, pa makar i 

na tren, smatrati dezerterom, te biti progonjen i kažnjen. Vjerojatno je 

postojao i neki dogovor izmeñu Slovenaca i “Crnaca” pukovnika Bobana i 

Luburića u svezi našeg prolaza kroz Slovenije. Prema tom je dogovoru 

hrvatsko pučanstvo i vojska mogla proći neometana pod uvjetom da se ne 

smeta Slovence i ne oštećuje njihovu imovinu. Takvo shvaćanje našeg 

prolaza ne bi pošlo loše da nije bilo ljudske žeñi i potrebe da se hrani i napaja 

konje i stoku. To nije bio nikakav problem tako dugo dok je cesta prolazila 

mimo kakvog potoka ili rječice. Ali, što će biti onda kada budemo morali 

prelaziti planinske prijevoje i klance izmeñu planina koji će nam se ispriječiti 

na putu k zapadu 

Manje postrojbe crno obučenih vojnika stalno su prolazile pored nas, a 

pogotovo ih je bilo tamo gdje bi konvoj kratko zastao ili se zaustavio zbog 

dužeg odmora. Crnci su osiguravali prolaz Hrvata kroz Sloveniju, ali su se 

brinuli, te po potrebi borili, da bi osigurali slobodan prolaz tim putem. Bilo bi za 

svakoga vrlo opasno naći se izmeñu tih dvije neprijateljskih skupina. Uz nas 

su neposredno bili naši ozloglašeni sunarodnjaci Bobanovci ili Luburićevci, 

dok su se negdje podalje od ceste skrivali nama neprijateljski raspoloženi 

partizani po šumama na obroncima planina. 

Kao mlad čovjek od nepunih dvadeset godina nisam nikako mogao biti 

pripravan za takvu situacije, te bio bez potrebnog iskustva kako se treba 

čuvati. Osjećao sam opasnost koja nama svima prijeti u toj klopki u kojoj smo 

se našli stjecajem okolnosti, a čiji se jedini izlaz može zatvoriti svakoga časa. 

Postojala su, koliko sam to uopće mogao predvidjeti, samo dva moguća izlaza 

iz klopke. Prva je dopasti u nečije zarobljeništvo i tamo preživjeti ili polako 

umirati zbog ozljeda ili drugih logorskih nedaća. Drugi, vjerojatniji izlaz bi bio 

da me stigne smrt iznenada i prije nego li se uopće uspijem nekome predati. 

Bože moj, kakvi li su to izgledi za mene mladoga 

Pao je već mrak kada smo stigli u Rogašku Slatinu koja je bila poznata po 

svojim termalnim kupkama. U samom mjestu je bila bolnica te više hotela i 

zgrada gdje su odsjedali gosti kupališta. Tu je bila dobro poznata tvornica

118 

stakla koja je proizvodila boce za mineralnu vodu iz izvora kod Rogaške 

Slatine. Pukim slučajem prepoznao sam u ustaškoj časničkoj odori starijeg 

školskog druga iz Osijeka. Prišao sam mu u nadi da ću od njega moći više 

saznati o našoj stvarnosti, pa ga oslovih: “Dobro večer, Drago. Sjećaš li me se 

iz realke u Tvrñi” - “Oh, moj Bože, pa to si ti, dojenče! Što radiš ovdje Kada 

si napustio Osijek” Ispričao sam u kratko što nam se dogodilo u protekla 

četiri tjedna od kada smo napustili Osijek, te kako sam se našao u tom 

nebranom grožñu. Onda je bio na njemu red da mi odgovori. 

“Znaš, Sajgling, oprosti Pegi, ja sam otišao studirati u Zagreb godinu dana 

prije rata. Dolaskom ustaša na vlast morao sam nešto kasnije pristupiti 

Ustaškoj studentskoj satniji kako bih mogao nastaviti studij. Tom su 

postrojbom zapovijedali viši ustaški časnici u neposrednoj svezi s 

Poglavnikom. Uvidio sam brzo kakvoj sam to postrojbi pristupio, ali tada je 

već bilo kasno da istupim iz te opasne družbe.” Razumio sam odmah što mi je 

Drago htio kazati. Studentska je satnija bila sigurno jedna od najviše 

indoktriniranih grupa mladih Ljudi u Hrvatskoj. Muž moje najstarije sestrične je 

isto bio u toj Satniji kojoj je pristupio iz odreñenih osobnih razloga, no u Satniji 

je bilo i drugih koji su joj pristupili zbog manje humanih namjera. 

“Mi smo napustili Zagreb petog svibnja” nastavio je Drago. “Neki su od naših 

pripadnika Satnije krenuli vlakom, a ostatak nas je krenulo u autima i u više 

kamionima da bi pratili i osiguravali kolonu Poglavnika sa članovima Hrvatske 

vlade. Ja ću se pridružiti svojoj postrojbi nakon što sam ovdje izvršio svoj 

zadatak. Znaš i sam da moramo proći brda koja su pred nama i da to neće 

proći bez borbi kako bi se probili na zapad. Naša je jedina povoljna prilika doći 

do Amerikanaca. Hoćeš li poći sa mnom Imam auto i dovoljno benzina za 

dalek put. Hajd’, odluči se brzo!” 

Bio sam iznenañen nenadanom ponudom i mogućnosti da umaknem 

neopaženo u mraku, ali pri pomisli na suborce s kojima sam došao dovde 

odgovorih: “Hvala ti, Drago, na plemenitoj ponudi da poñem s tobom. Ipak, 

ostat ću s našim topnicima i pouzdanim konjima. Bilo ti sretno i pozdravi 

Medea, muža moje sestrične, ako ga vidiš.” Pretpostavljao sam da će me on 

smatrati sentimentalnom budalom, no Drago odgovori umirujućim glasom: 

“Hvala ti! Bilo ti sa srećom, Sajgling! Pegi, mislim da si sada donio krivu 

odluku, ali što mari. Ostaj’ mi živ i zdrav - možda do sljedećeg viñenja!” Drago 

se okrenuo i nestao u mraku. Tada nisam mogao znati da je to bio zadnji put 

da sam ga vidio. Nestat će u vrtlogu narednih dana. 

Ostao sam tužan i bijesan jer se Drago sjetio moga nadimka “Sajgling”, koji mi 

je nadjenuo moj profesor Velizar Sofić. Za nadimak “dojenče” kao i “Pegi” 

znali su samo školski drugovi iz Realne gimnazije u Osijeku, a Drago ih se 

oba sjetio što je bilo više nego li neobično pri našem susretu. Stariji su drugovi 

uživali da gnjave i muče mlañe kolege i to na različite načine. Moj im je 

nadimak “dojenče” za to pružao izvrsnu priliku, pa su je i koristili. Kad god se 

starijima pružila prilika gnjavili su nas mlañe i slabije da ih slušamo iliim se

119 

pokoravamo. Vraćajući se do kola mislio sam o svemu što mi je Drago 

ispričao. 

Dakle, tako je to bilo! Mi smo iz Žabna došli u Križevce ujutro 5. svibnja, a tog 

istog dana Poglavnik je napustio sa svojim suradnicima Zagreb, te se uputio 

na zapad. Kakav li je to veliki Poglavnik ili voña hrvatskog naroda koji ga 

napušta i bježi da bi spasio svoju kožu K tome je Poglavnik bio vrhovni 

zapovjednik hrvatske vojske! On nije bio ništa drugo nego kukavica i najgori 

od svih dezertera. Ipak, ja sam sada bio siguran da se klopka zatvara i da je 

preostalo vrlo malo vremena za odluku i djelovanje o kojoj će ovisiti moja 

budućnost. Quo vadis, Sajgling 

Tijekom noći nismo mnogo napredovali cestom dalje od Rogaške Slatine. U 

daljini su se na mračnom obzorje vidjeli odsjaji vatre, a povremena pucnjava 

se čula iz daljine. Vjerojatno su se vodile borbe negdje ispred nas, pa se 

konvoj kretao vrlo sporo naprijed i u nepravilnim razmacima, pa smo tako 

iskoristili svaku stanka da malo drijemamo. Tek iza ponoći smo prošli kroz 

Podplat, te nastavili cestom lijevo prema Šentjeru i Celju. Od Podplata na 

desno i sjever vodila je cesta za Maribor, pa kako nismo njome krenuli to je 

moralo biti zbog odreñenih razloga. Tako smo nastavili na zapad i uskoro 

prešli željezničku prugu za Celje. 

Približavali smo se mjestu oko kojega je mračno nebo bilo ožareno velikom 

vatrom koja je bjesnila negdje tu blizu. Uskoro smo došli u blizinu tog velikog 

požara koji je proždirao nekoliko vagona a u kojima je dolazilo povremeno do 

eksplozija i iskre su frcale na sve strane. To mora da su bili posljednji vagoni 

natovareni streljivom koje su još uspjeli izvući iz Zagreba i dotegliti ga ovamo. 

Odjednom se pored ceste začu stravični vrisak: “Ubi me! U ime Boga, ubijte 

me! Smiluj se, molim!” Taj je ljudski glas bio toliko iskonski strašan da je 

prodirao u srž svakom živom biću. Jadnik je ležao u jarku pored ceste i bio 

pokriven dekom ispod koje su virile noge ili ono što je od njih preostalo - 

bijelilo kosti s kojih je visjelo spaljeno meso bez nožnih prstiju. Žurili smo proći 

to mjesto okrenuvši glavu na drugu stranu da ne gledamo tu strahotu, a uši 

prekrili rukama da ne čujemo strašne krikove u mukama umirućeg čovjeka. 

Ne znam je li itko uslišao usrdnu molbu tog jadnika da mu skrati patnje. 

Kasnije smo doznali da je taj vojnik uzeo cijev “Panzerfaust” (ručni bacač 

protuoklopne rakete), da se odmori, pa je sjeo na gumb za paljenje. Mora da 

je raketa eksplodirala pod njim i tako mu spalila donji dio tijela. Pri punoj 

svijesti su boli morale biti užasne i nepodnošljive za tog jadnika. Ti su me 

stravični krici i užas sudbine tog nesretnika danima podsvjesno pratili i sebe 

sam smatrao kukavicom, jer nisam pomogao uslišavši molbu tog i onako na 

smrt osuñenog jadnika. Bih li zaista mogao ubiti tako nemoćnog čovjeka Bih 

li stvarno mogao pucati u nepomičnog čovjeka iz takve blizine Ne znam! 

Mene je tada mimoišla ta gorka i teška odluka.

120 

Ostatak se noćnih sati vukao bez kraja i konca dok smo se kretali polako 

cestom koja ide usporedo s neoštećenom željezničkom prugom, a pored kojih 

je tiho žuborio potok. Pred praskozorje smo prošli pored Teharja, pa smo 

malo kasnije stigli do Celja, tog lijepog svibanjskog jutra. U Celju smo prolazili 

istočnim predgrañem gdje smo s iznenañenjem primijetili da se na svim 

kućama vijore zastave, ali su imale boje u “krivom” poretku. Očito su grañani 

Celja pripremili svoj svečan doček drugima tj. partizanima i jedinicama 

Jugoslavenske armije kao svojim oslobodiocima, a ne nama. 

U Sloveniji se kolona povlačikod Doliča pred Slovenj Gradecom. 

I eto nas ovdje! Osujećena vojska se povlači u pratnji u crno obučenih ustaša 

koji su bili partizanima najgori neprijatelji. Naša će domobranska bitnica proći 

gradom u pratnji Crnaca koji su imali zadatak “štititi” nas, što je značilo 

spriječiti svaki pokušaj dezertiranja ili predaje Jugoslavenskoj armiji. Drugačiji 

poredak boja na zastavama naveo me je da ih bolje promotrim. Plava, bijela i 

crvena boja u tom poretku odgovara jugoslavenskoj zastavi dok su bijela, 

plava i crvena pripadale Sloveniji. Na mnogima je bila prišivena crvena 

petokraka zvijezda, pa je bilo jasno kome se spremao taj doček sa zastavama 

i s pokojim transparentom. 

Nismo bili iznenañeni jer bilo vrlo teško naći mjesto gdje bi mogli dobiti vodu 

za piće i za napojiti konje. Ljudi su se pravili nijemima ili gluhima kada smo ih 

nešto upitali. U većini slučajeva su ostali nevidljivi za nas iako je bilo jasno da 

su sve kuće pretežno nastanjene i da nas promatraju iza zastora. Nakon 

nešto dužeg zastoja u predgrañu, stigla je zapovijed nešto prije podneva da 

nastavimo put prolazeći kroz gradski centar Celja. U gradu se slika posve 

promijenila: nestale su sve zastave i barjaci kao i većina pozdravnih 

transparenata, samo su neki poderani još lepršali na vjetru. Doznali smo da 

su u crno obučena braća po oružju uspjela “uvjeriti” pučanstvo Celja, da je 

pametnije ukloniti zastave i transparente dok ne stigne njihov oslobodilac. 

Ne znam kakva je sila bila potrebna da potakne stanovnike Celja da to učine, 

ali čini mi se da nije bilo krvoprolića. Sve novosti koje smo slučajno saznali

121 

bile su u stvari govorkanja za koja nitko nije znao odakle su potekla. Točna je 

bila vijest da je Ljubljana osloboñena još u četvrtak 10. svibnja kada smo mi 

još bili kod Krapine. To je bio razlog zašto su Celjani očekivali da će do njih 

uskoro doći Jugo-armija, jer je do Ljubljane bilo oko 70 kilometara prema 

zapadu. Pretpostavljao sam da su Ljubljanu oslobodile jedinice Armije koje su 

napredovale od juga na sjever, vjerojatno od Rijeke ili Trsta prema Ljubljani. 

Nama je sada preostao samo jedan jedini put na zapad, a taj je vodio na 

sjever izmeñu dva gorska lanca Pohorja i Karavanki. U rano poslije podne 

prošli smo kroz grad Celje koji je bio važan industrijski centar. U samom je 

centru grada bila velika željeznička stanica koja potječe iz doba Austro- 

Ugarske Monarhije kada je bila izgrañena južna pruga koja je povezivala Beč i 

Graz sa Zagrebom. Sjećao sam se dobro Celja jer smo tu otac i ja odsjeli 

nekoliko dana 1936. Jednom smo prilikom napravili izlet u Logarsku kotlinu te 

autobusom namjeravali stići do kraja doline zvane Robanov Kotu. Cesta je 

bila uska i dovoljna samo za jednosmjerni promet, pa se taj morao odvijati u 

polusatnim intervalima: pola sata prema Kotu, a drugih pola sata natrag 

prema Celju. 

Autobus je krenuo prema Kotu, a malo zatim pretrčala je crna mačka preko 

ceste, pa sam sjedeći naprijed pored vozača uskliknuo: “Pazite, crna mačka!” 

Malo zatim je vozač autobusa naglo skrenuo desno te se zaglavio udarom o 

stijenu, pa tako izbjegao sudar s autom koji mu je iznenada dolazio u susret 

za vrijeme nedozvoljenih pola sata za njegov smjer. Na taj način je naš vozač 

spriječio da se bilo koje od vozila sunovrati u duboki klanac s druge strane 

ceste. Taj zastrašujući dogañaj mi je ostao u dubokom sjećanje, iako se na 

svu sreću, nije ništa dogodilo putnicima, a na vozilima je nastala samo mala 

šteta. 

Sada se naš konvoj kretao tom istom cestom ostavljajući Celje za nama a uz 

stalnu pratnju Crnaca. Nisam imao niti vojnih, a niti bilo koju drugu kartu po 

kojoj bi se nekako mogao orijentirati, pa sam se pokušavao prisjetiti krajeva 

oko Pohorja gdje sam s ocem planinario u nekoliko navrata prije rata. Nakon 

što smo prošli kroz Levec i nastavili za Pirešicu jedina cesta je vodila dalje na 

sjever do Velenja i Dravograda. Uz cestu je bio potok koji će nam omogućiti 

napojiti konje i utažiti vlastitu žeñ. Ta sretna okolnost nije nam mogla smanjiti 

potištenost i zabrinutost - svi smo bili suviše razdražljivi i nervozni zbog 

neizvjesnosti situacije u kojoj smo se nalazili. Više nego polako, vukli smo se 

cestom u usponu te svaki čas zastajkivali da bi opet krenuli malo naprijed. 

Strah nas je sve učinio nijemima, nitko nije prozborio više nego li po koju 

potrebnu riječ. Opći je strah zavladao povorkom koja je sada sve više 

nalikovala pogrebu Hrvata. 

* * * * * *

122 

13. 

NOĆ PREDAJE 

Ponedjeljak,14. svibnja 1945. 

Bitnica se već dva dana kreće puževim korakom u nepreglednoj koloni 

ljudstva i vozila svih vrsta. Činilo mi se da je sva ona silna žurba, da se stigne 

nekamo na zapad do saveznika, jenjala ili su joj se ispriječile nepremostive 

zapreke. Kada smo u subotu napustili Celje, kolona je krenula cestom prema 

Velenje pa smo ubrzo ušli u tijesnu dolinu rijeke Pake. Krivudava i uska cesta 

slijedi rječicu Paku uzvodno prelazeći više kraćih mostova. Gusto pošumljeni 

obronci brežuljaka s obje strane uske kotline jedva da su omogućavali pogled 

prema nebu. Rječicom Pakom teklo je dosta vode, pa smo bar mogli utažiti 

žeñ po potrebi. Do Velenja smo stigli tek negdje poslije ponoći, iako je cestom 

od Celja bilo samo 24 kilometra. U sumraku, te kasnije kada je nastupio 

potpuni mrak, postalo je kretanje kolone veoma sporo. Mrak je izazvao 

dodatnu bojazan i strah da smo zašli u stupicu iz koje nema povratka 

odnosno da nećemo iz nje izići živi. 

Zgusnuta se masa ljudi i životinja jedva micala, odnosno više puzala, cestom 

samo u jednom smjeru uskim klancem. Upotreba bi haubica u tom tijesnom 

prostoru izazvala užasno krvoproliće u toj zbijenoj koloni, pa je tako vatrena 

moć bitnice bila svedena na ništa. Nitko od nas u koloni nije mogao znati gdje 

se nalazi neprijatelj. Jesu li partizani na lijevoj ili desnoj strani kotline Jesu li 

zauzeli položaje u šumi iznad nas s obje strane tjesnaca i samo čekanje na 

pogodni trenutak da napadnu kolonu Znali smo da se iza nas na nekoliko 

stotina metara nalazi naša pješačka zalaznica pa od tamo štiti kolonu od 

partizana. A što ako partizanski odredi pronañu prazninu u našoj bočnoj 

zaštiti, pa počnu bacači tući po koloni Dovoljno je da nekoliko snajpera otvori 

vatru iz strojnica na cestu koja bi u mraku, u tom veoma skučenom prostoru, 

prouzrokovala strašnu paniku i počinila uništenje meñu bjeguncima. 

Dok smo se provlačili dolinom, sjedio sam pored Viraga koji je vrlo oprezno 

upravljao zapregom po mraku. Povremeno smo potiho razgovarali kako ne 

bismo privukli nečije pozornost na nas. To vjerojatno i nije potrebno obzirom 

na prigušenu škripu kotača po kamenitoj podlozi, te povremeno hrzanje konja. 

Nakon nešto duže stanke upitao sam Viraga: ”Što ako nas iznenada napadnu 

partizani Što bi trebalo činiti kada je svuda oko nas toliko ljudi i životinja u 

tom tjesnacu” - Virag je podugo šutio, pa onda doda tiho: “Skoči s kola i 

potraži zaklon iza najbliže stijene! Ali, bit će to tada pravi pokolj, zasigurno!” 

Na to sam odgovorio: “Pokolj! Jest, užasan pokolj! Mislim da je potrebno 

nešto učiniti za našu obranu bar dok je još mrak!” - ”Što mislite učiniti, gospon’ 

Zvonko” - “Slušaj, Virag, ako nastane panika doći će i do bezglave jurnjave 

zaprega. Može se dogoditi da tada izgubimo kola s našim stvarima, pa i vezu

123 

s bitnicom. Spremit ću najnužniju u naprtnjaču da je mogu brzo dohvatiti ako 

moramo iznenada napustiti kola i negdje se sakriti. Što misliš o tome” 

Virag je potvrdio žustrim klimanjem glave dodavši: “Ja sam si već priredio sve 

da mi bude pri ruci. Ponijet ću lako naoružanje s nešto streljiva da bih se 

mogao braniti u nuždi. Ja se ne želim dalje povlačiti, vjerujte mi!” Uznemirila 

me je Viragova odlučnost, pa sam ga pokušao primiriti rekavši: “Ti znaš vrlo 

dobro, Virag, da još nije došao tren da skočiš s kola i nestaneš u mraku. 

Moramo čekati dok nam se ne ukaže mogućnost da to učinimo, ali isto tako 

moramo znati gdje su i kuda idu crne ustaše. Zasigurno se ne želim naći 

izmeñu partizana i Bobanovaca ili Luburićevaca. Vidiš li ti neku drugu 

mogućnost, Virag” 

Virag je morao biti vrlo zabrinut kada je odgovorio: ”Bože moj, gospon’ 

Zvonko, ja ne poznajem ovaj kraj. Nikada u svom životu nisam bio u 

planinama. Strašno mrzim ovakve ceste u tjesnacu. Strah me je tako 

skučenog prostora!” Gledao sam mu lice, ali se jedva što moglo nazrijeti. Ja 

sam isto imao neki čudan mučni osjećaj u trbuhu, pa sam upitao Viraga: “Je li 

te strah” A Virag će na to odmah: “Jest, strah me je i nije me sram priznati 

to”, pa nastavi nakon kraće stanke “vi ste vrlo brzo učili u svom životu. 

Gospon’ zastavniče, smijem vam to sigurno reći kad ste onako hrabro 

djelovali u Krapini. Zbilja, divio sam se vašoj odlučnosti!” 

“Hvala ti, Virag, ali vjeruj mi, meni nije ništa drugo niti preostalo. Čuj me, stari 

prijatelju, vjerujem ti više nego svom vlastitom ocu, pa te molim za jednu 

uslugu. Sjećaš se vrisaka onog jadnika moleći da ga netko ubije. Hoćeš li mi 

obećati da ćeš mi skratiti muke, ako se takvo što meni dogodi Ja sigurno ne 

bih mogao podnijeti takve muke i boli, pa te molim da mi ih skratiš u svakom 

slučaju!” Viragovo lice mora da je posivjelo pri toj pomisli, a njegov je strah bio 

više nego očit kada je prozborio: “Za Višnjega Boga, Zvonko, prestanite tako 

govoriti! VAS UBITI” - Tajac koji je uslijedio bio je toliko opipljiv kao i strah 

koji nas je obojicu obuzeo. 

Dolina se nešto proširila kako smo se približavali Velenju, a tamo negdje 

iznad mjesta vidio se odsjaj veće vatre. Približivši se naselju primijetili smo 

veliki požar koji je sukljao iz neke zgrade desno iznad grada kao na nekoj 

stijeni. To je bio upravo stravičan doživljaj gledajući jezike buktale vatre kako 

poigravaju na pozadini dubokih sjena i mraka. Taj mi se je dogañaj duboko 

usjekao u pamćenje vjerojatno u svezi s općim depresivnim stanjem u kojem 

smo se svi nalazili. Možda je netko namjerno podmetnuo vatru na vrlo 

dominantnoj stijeni neposredno pored gradića Velenja. Jesam li u tom 

plamenu vidio ruševinu neke tvrñave ili je to bila samo moja uobrazilja 

Nakon Velenja cesta slijedi uzvodno tok rječice Pake čija se kotlina opet 

sužava. Žubor vode i vlaga u zraku djelovala je umirujuće na svakoga u 

koloni, pa se je tako jedva mogao čuti neki razgovor ili glasniji zvuk od tamo.

124 

Teška vozila bitnice prolazila su tom uskom cestom u tjesnacu bez većih 

problema. Zato su pak uski mostovi s oštrim prilaznim zavojima zahtijevali 

mnogo pažnje jahača četveroprega a pogotovo šesteroprega. Konačno su 

sve zaprege bitnice prošle preko tih uskih mostova, vjerojatno su umorni konji 

instinktivno oprezno prelazili mostove. Pred samo jutro, kada je mrak 

postupno uzmicao pred svjetlom dana, stigli smo do Doliča gdje smo naišli na 

prugu uskotračne željeznice. Malo zatim prešli smo vododijelnicu kod Mislinje, 

te tamo ušli u usku kotlinu istoimene rječice. Uskotračna pruga i cesta prate 

usporedo rječicu Mislinju usko stisnute sve do klanca iza kojeg se otvara 

kotline s poširokim poljima prema Slovenj Gradecu. Uskoro smo izašli iz 

klanca, gdje pruga ulazi u tunel, pa se pred nama otvorio pogled na široku 

dolinu oko Slovenj Gradeca. 

Na razglednici pogled na Slovenj Gradec prema jugo-istoku. 

Stigli smo do sela Straže, kada se pred nama iznenada pojavio zapovjednik. 

Satnik je bio jako uzbuñen i ljutit što nas je morao dugo tražiti jer smo 

navodno toliko zaostali u koloni. “Čekali smodugo na bitnicu da potpomogne 

napad ustaša nešto naprijed, tamo kod Šmartna. Ustaše su krenuli u napad 

da bi otvorili put za Kotlje i Ravne kako bi mimoišli Dravograd.” Nije imalo 

nikakvoga smisla raspravljati sa zapovjednikom o mogućnostima kretanja 

bitnice u toj zgusnutoj koloni cestom kroz tjesnace Pake i Mislinje. Oko nas se 

okupilo više vodnika i dočasnika, pa sam sišao s kola da bih nasamo 

razgovarao sa satnikom. Netko je od okupljenih vrlo glasno upitao: “Kamo 

idemo, gospodine satniče” No, satnik nije primijetio tko mu je postavio 

pitanje ili nije htio odgovoriti. 

Prišao sam mu i pozdravio manje formalno, a pogotovo jer sam se 

preodjenuo da budem manje napadno obučen. Prišao sam bliže satniku, ali je 

on vrlo glasno nastavio: “Gdje ste bili tako dugo Zašto niste prije stigli 

ovamo Stavit ću vas pred ratni sud, jer niste izvršili zapovijedi. Je li vam to 

jasno” Sav sam u sebi uskipio, ali sam se brzo svladao i odgovorio ledeno 

mirnim glasom: “Gospodine satniče, poštovao sam svaku zapovijed. Nisam 

svjestan da sam počinio bilo kakav propust. Molim, recite mi, koju to zapovijed 

nismo izvršili.”

125 

Moj odgovor ili način kako sam reagirao je očito djelovao, pa je satnik nešto 

smirenije, ali još uvijek glasno, nastavio: “U redu, zastavniče! Ja tražim samo 

da se moje zapovijedi izvrše, a na vama je da to ispravno učinite. To je sve za 

sada! Nadam se, da ste me razumjeli, zastavniče. To je za dobrobit svih nas.” 

A odmah potom priñe mi bliže zapovjednik, te nastavi vrlo tiho da sam ga ja 

jedva mogao razumjeti: “Taj je napad bio suluda zamisao. Rekao sam im da 

bi upotreba haubica bila od malo koristi u tom skučenom prostoru. Pukovnik 

Štir je pošto-poto tražio da haubice prate ustaše u njihovom napadu po 

strmim obroncima Plješivice. Rekao je, da smo uspjeli kada smo prešli 

Bilogoru. Ah, svi su u grdnom strahu, a pogotovo ustaše, jer se nešto priča o 

tome da će Amerikanci ustaše predati Rusima. A vi znate što to znači, zar 

ne” 

U prvi sam tren ostao iznenañen podacima, odnosno izgledima, koje mi je 

satnik potajno priopćio. Otpratio sam ga dio puta do njegovih kola dosta 

daleko ispred bitnice, pa potaknut njegovim povjerljivim načinom razgovora 

upitah: “Smatrate li mogućim, gospodine satniče, da bi nas Amerikanci ili 

Englezi mogli predati Rusima Ako je tako, zašto nastavljamo hodati prema 

zapadu Zašto se ne bi predali Jugoarmiji kao redovnoj vojsci koja bi 

poštovala ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima Rat je završen, zar 

ne” 

“Po Bogu, zastavniče, ne govorite o predaji tako dugo dok su te crne ubojice 

svuda oko nas! Niste li čuli što se dogodilo domobranima na cesti od Krapine 

prema Zagrebu kada su se htjeli vratiti kući. Bolje pazite na sebe i držite se uz 

naše topnike. Dajte da se malo odmore, te nahrane i napoje konje dok još 

imamo za to vremena. Budite stalno na oprezu i spremni da se odmah 

možete obraniti u slučaju potrebe. Vratit ću se k vama čim uzmognem.” S tim 

se riječima zapovjednik oprostio od mene i krenuo dalje naprijed, a ja sam se 

okrenuo i vratio do bitnice. Putem sam pokušavao shvatiti bit te informacije, 

što mi ih je ispričao satnik, u nastojanju da sredim svoje misli i pripremim se 

na neugodnosti koje su nam sigurno predstojale. 

Kod sela Straže smo stajali više sati pa smo iskoristili priliku da se pomno 

pobrinemo o stanju naših zaprega. Pored nas su prolazile postrojbe 

pješaštva, pa sam uskoro primijetio da je sve manje ustaških vojnika u njima. 

Nakon nešto vremena primijetio sam da u prolazu ne vidim više niti jednog 

Crnca tj. ozloglašenih ustaša u crnim odorama. Jesu li sada svi oni već otišli 

naprijed, te ih više nema u našoj zalaznici I dok sam tako bio zadubljen 

mojim promatranjima, pojavile su se odjednom grupe naoružanih osoba kako 

izlaze iz šuma. Te čudno odjevene skupine kretale se uz sam rub šume i 

nešto podalje od ceste, ali u suprotnom smjeru od našega. Neki su meñu 

njima stali, te prišavši bliže cesti, razmotali barjak sa zastavom bijele, plave i 

crvene boje u čijoj je sredini bila velika crvena petokraka zvijezda. Pa to su 

partizani!

126 

Oni su izašli iz šuma te sada hodajuna domak ceste smjerom odakle smo 

došli. Eto, tu nam je na domak prišao “neprijatelj” te prolazi pred našim nosom 

krećući prema Celju odakle smo pobjegli. Kada su prišli dovoljno blizu, da se 

s njima može razgovarati, neki se pametnjaković oglasi: “Tko ste vi sa tom 

crvenom zvijezdom na svojoj zastavi” i odmah je dobio odgovarajući odgovor 

jednog barjaktara: “Mi smo oslobodioci! Mi smo narodna armija, a vi ste svi 

izdajice i suradnici fašista!” 

Mimohod protivnika. Desno hodaju Slovenački partizani u susret JA prema jugu. 

Pa opet se neki mudrijaš javi: “Zašto nas ne pokušate zaustaviti Zašto idete 

u protivnom smjeru” Ovaj puta je dobio mnogo odrješitiji i jasan odgovor: ”Mi 

idemo da se pridružimo Jugoslavenskoj armiji koja vas goni. Armija vam je za 

petama i nećete joj pobjeći! Sve ćemo vas pohvatati, vas izdajice i njemačke 

lakaje! Rat je završen! Smrt fašizmu - sloboda narodu!” 

Dakle, tu smo! Po prvi puta sam sada svojim ušima čuo partizanski ratni 

poklik: smrt fašizmu - sloboda narodu! Čuo sam za taj poklik, ali ga nisam 

mogao izreći, jer za to nije bilo prilike. Nisam se mogao pridružiti partizanima, 

pa sam se tako, kao vjerojatno i mnogi drugi, sada nalazio u toj koloni u 

bijegu. Situacija je postala posve nestvarna i idiotska za nas, pa nam nije 

ništa drugo preostalo nego da tu stojimo kao da smo zaleñeni ili hipnotizirani. 

Malo nakon tog kobnog susreta, stigla je zapovijed da krenemo dalje na 

zapad. Napustili smo konačno cestu kroz tjesnace Pake i Mislinje u nedjelju 

13. svibnja 1945. Negdje oko podneva, tog lijepog i sunčanog dana, spazili 

smo pred nama široku i zelenu dolinu odakle je do Slovenj Gradeca cestom 

samo oko 15 kilometara. 

U rano poslijepodne prolazili smo kroz naselje Turiska Vas na domak 

prostranoj dolini. Na zelenom brežuljku desno od ceste bila je mala crkvica 

obasjana suncem dok su na suprotnoj strani padine planine bile prljavo 

ocrnjene, te pokrivene pepelom. Ovdje mora da su se vodile teške borbe prije 

kraćeg vremena, jer se iz zgarišta kuća i koliba još dizao dim. Drveće i trava 

su bili spaljeni ili sprženi, pa se pušilo i dizao dim iz još neugašenih garišta.

127 

Pored uske ceste šuma je još tinjala no vidjelo se u njoj podosta pougljenih 

lešina životinja, a sigurno je tamo bilo i ljudskih trupla vojnika koji su bili 

ubijeni prigodom jalovog napada da se probije put cestom izmeñu obronaka 

planina. 

Za vrijeme našeg prolaza pored tog bojišta saznali smo, da su se za tu usku 

planinsku cestu vodile žestoke borbe izmeñu partizana i u crno odjevenih 

ustaša. Dakle, to je bila cesta kojom smo mi trebali ići, a o kojoj mi je pričao 

zapovjednik. Očito je ustašama uspio prodor, pa su nastavili tom planinskom 

cestom na obroncima planine Plešivec dalje na zapad. Pitao sam se koje su 

žrtve bile potrebne da se prodre tom cestom Koliko je bilo ljudskih žrtava na 

obje strane, rat je već bio završio Sigurno je, da je svaki od nas mislio isto: 

“Tamo sam i ja mogao poginuti da nije bilo Božje Providnosti!” Pa tako bih i ja 

sada bio jedan od onih tamo mrtvaca čije ugašene oči zure prema plavom 

nebu kroz spržene ili izgorjele krošnje drveća. Mnogi nisu uspjeli proći 

cestom preko obližnjeg hrpta, pa ne moraju više hodati na zapad u nadi da ih 

tamo čeka sloboda. Počivajte u miru! 

Pričalo se da su u borbama sudjelovale Poglavniku najodanije postrojbe,pa 

tako i studentska ustaška bojna. Postalo mi je jasno zašto su se žurile male 

grupe partizana da se pridruže jedinicama Armije, koja nam je bila stalno za 

petama. Smione i u bezizglednom škripcu veoma vratolomne postrojbe 

pukovnika Bobana i Luburića, bile su prejake i mnogo moćnije nad mnogim 

raspršenim i manjim partizanskim postrojbama. Unatoč izvrsnom poznavanju 

ovoga kraja, svake šume i udoline, gudure i čistine, partizani nisu bili dorasli a 

niti mogli odoljeti naletu odlučnih ustaških vojnika koji su se borili za opstanak 

i život. 

U blizini Šmartna naišli smo na niz dubokih jaraka koji su bili iskopani prije 

nekoliko godina sa svrhom da prepječe prolaz motoriziranim vozilima s 

gusjenicama. Sada su se pod zaštitom tih podubokih protutenkovski jaraka 

probile napadačke jedinice i tegleća stoka pokušavajući prijeći preko 

planinskog hrpta da bi stigli do ceste za Kotalj. U usporednim grabama koje 

su se gubile iza obližnjeg hrpta, vidjela se poneka životinjska lešina, 

rastepena roba ili rastureni teret, te po koje mrtvo tijelo napadača. 

Cijelo poslijepodne, i još u noć, kretali smo se vrlo sporo cestom i tako 

postupno približavali Slovenj Gradecu. Na tom dijelu našeg puta, od kojih 

dvadesetak kilometara, tiskala se nepregledna masa umornih, potištenih i 

otužnih ljudi koji su osjećali da se vrata klopke, u koju su ulazili, mogu zatvoriti 

svakoga trena. Tegleće su životinje a pogotovo konji pokazivali očite znakove 

umora i gladi. Naši su konji postupno gubili snagu, nevoljko su slušali nalog 

da krenu, pa su ostali stajati kao ukopani. Ipak, konjima je bilo nešto bolje, jer 

su im konjušari nastojali dati piti i hranili ih onim što se još našlo u našim 

znatno smanjenim zalihama.

128 

Za nas, ljudske spodobe, nije se nitko brinuo, pa tako nije bilo niti hrane za 

nas, a vodu smo mogli dograbiti samo u kakvom potočiću ili jaruzi. Svi su 

prozori i vrata na kućama u prolazu, kao i na gospodarskim zgradama, bili 

zatvoreni, a kapci zabrtvljeni. Na bunarima u dvorištima su skinuli ručke za 

pumpanje, odnosno odstranili konop ili lanac s kolovrata, tako da nitko ne 

može dosegnuti vodu iz bunara. Nitko se nije usudio udaljiti s ceste bojeći se 

da bi time mogao izazvati samo neugodnosti, kako za sebe tako i za ostale u 

koloni. Nismo znali kakva nam prijeti opasnost iza onih zatvorenih kapaka ako 

bi im se približili. Bili smo svjesni da nas stalno promatraju nama nevidljive oči 

iz tih mnogih prozora. Do sada nas nitko nije napao na otvorenoj cesti, pa 

smo se nje držali i koristili zalihe koje smo prije spremili u kola ili ih tamo 

sakrili u potaji. 

U praskozorje ponedjeljka stigli smo konačno do gradića Slovenj Gradeca, tog 

povelikog naselja sa starom gradskim jezgrom te uskim ulicama s mnogo 

uglova. Prolaz bitnice gradom je prošao bez većih poteškoća unatoč oštrim 

uglovima, jer je taj bio jednostavniji nego li onaj kroz tjesnace i uske mostove 

preko Pake i Mislinje. Svi smo odahnuli kada smo konačno prošli kroz cijeli 

Slovenj Gradec i stigli do jedne velike livade desno od ceste, a nedaleko od 

sela Pameče. U rano jutro je ta livada vrvjela od ljudi i stoke, pa bi se mogao 

steći dojam kao da je tu neko veliko logorište. Tu i tamo dizao se dim s 

otvorenih ognjišta, a stoka je mirno pasla sočnu travu. Mogao bi se steći 

dojam da se ovdje radi o nepomućenom i bezbrižnom taborovanju. Utom 

okružju razmišljao sam što se dogaña u srcima i glavama tih tisuća ljudi. 

Osjećaju li da je došao kraj njihovom bijegu i da će mnogi od njih uskoro 

izgubiti živote Pitao sam se osjećaju li se oni kao ja 

Konačno se našlo prikladno mjesto uz samu cestu gdje se je bitnica okupila, 

te razmjestila po slobodnom prostoru na toj velikoj livadi. Kasnije, toga 

prijepodneva, stigla je zapovijed da postavimo topove u borbeni položaj, te 

usmjerimo cijevi točno na sjever. Poviše pred nama bila je mala crkvica sv. 

Ane blizu Otiškog Vrha na južnom obronku niskog i podužeg brežuljka 

usporedo s Dravom podno njegovog sjevernog podnožja. Negdje oko 

podneva pojaviše se odnekuda zapovjednik i Vlatko. Obojica su izgledala 

izmučeno i bili razdražljivi, ali su ostali kod našeg logorišta. Vlatko je, u 

dogovoru sa zapovjednikom, uzbuñenim glasom, zapovjedio da se otvori 

vatra iz topova preko brežuljka bez odreñenog cilja. Gañalo se nasumce, te 

povremeno kako je koji top bio spreman za vatru. Drava je bila udaljena oko 5 

kilometara zračne linije, a haubice su otvorile vatru s najvišim podizanjem 

cijevi, te smo ispucali ostatak trofejnih talijanskih granata. Bila je to posve 

glupa zapovijed da se puca samo pucanja radi. Je li se topovskom vatrom 

htjelo nekome nešto pokazati ili se htjelo praviti važnim 

Mene se ta zapovijed nije ticala, pa sam s Viragom stajao nešto podalje 

odakle smo promatrali tu suludu igru vatrom. Podne je već davno prošlo, pa je 

odjednom došao kraj toj predstavi. Satnik mi je prišao te zapovjedio da se 

bitnica odmah spremi za pokret a potom da krene što prije dalje cestom

129 

prema Dravogradu. Nakon toga su se obojica uputili do svojih konja i odjahali 

tamo odakle su i došli - prema zapadu. Trebalo je dosta vremena dok smo 

upregli sve zaprege i izvukli topove i lafete do ceste. Polako smo krenuli 

cestom, na kojoj sada nije bilo više toliko gustog prometa, te prošli kroz 

Pameče i nastavili do slijedećeg naselja Bucovska Vas. Ali nismo stigli tako 

daleko, jer smo ponovno zastali neposredno pred račvanjem ceste za Hanžić i 

Kotlje. Tu smo skrenuli s ceste lijevo, te po livadi došli do ruba obližnje šume. 

Tu su nas dočekali zapovjednik i Vlatko, a njihovi su jahaći konji bili privezani 

za satnikova lovačka kola. Rekoše nam da ćemo ovdje provesti noć, pa 

možemo otkačiti topove te razuzdati sve konje. Konje smo poveli do šume i 

tamo ih privezali za stabla. Nitko nije pitao hoće li bitnica ovdje prenoćiti.Je li 

to naša posljednja zajednička noć 

Pogled na Bucovsku Vas s ceste prema Dravogradu. U pozadini livada okružena 

šumom a kuće su novijeg datuma osim posljednje u nizu desno. U toj kući je bilo 

posljednje zapovjedništvo HOS-a 14. svibnja 1945. 

Sunce je već zašlo iza planina, pa su se sjene polako spuštale u kotlinu. 

Promet je na cesti prema Dravogradu poprilično jenjao tijekom kasnog 

poslijepodneva tog 14. svibnja. Prostrana livada uz cestu, neposredno do 

našeg logorišta uz šumu, bila je privlačna za mnoge bjegunce koji su još 

nailazili od Slovenj Gradeca. Na livadi je bilo sve više manjih i većih grupa 

koje su počele s pripremama da ovdje provedu noć. Negdje poslije pet sati 

naš je zapovjednik satnik Matijević dozvao svoja kola s jahaćim konjima za 

sebe i natporučnika Vlatka. Bez ikakve obavijesti ili pozdrava obojica su 

uzjahali konje i odjahali cestom prema Hanžiću. Njih su dvojicu pratila 

zapovjednikova lovačka kola i to je bilo zadnji put da smo ih vidjeli u bitnici. 

Virag i ja sjedili smo na kolima i žvakali dvopek s nečim iz naših mršavih 

zaliha. Videći kako zapovjednik i Vlatko nestaju na cesti bez ikakve riječi 

pozdrava obratio sam se Viragu: “Virag, čuj, odlučio sam ne ići dalje odavde. 

Nećemo moći doći do Amerikanaca ili Engleza da im se predamo. Čuo si i 

sam što se dogodilo hrvatskim vojnicima” - “Da, gospon’ Zvonko, čuo sam 

da su Amerikanci odbili da im se predaju Hrvati. Ili su to bili Englezi Ja zbilja 

ne znam što bih mislio.”

130 

“Niti ja ne znam ništa za sigurno. Ali se sigurno nešto dogaña, jer u kolonama 

na cesti nismo vidjeli njemačke postrojbe već nekoliko dana. Isto tako više 

nema u koloni četnika, a niti Čerkeza, zar ne A danas nisam vidio nijednog 

od onih crnih ustaša. To je sve čudnovato. Vrlo čudno, zar ne Što ti misliš o 

tome, Virag” - “Imate pravo, Zvonko. Gregl i njegovi specijalci su isto 

netragom nestali - nismo ih vidjeli već nekoliko dana. Nitko od nas ne zna 

kamo su i kada otišli.” 

“U redu, Virag. Hajd’ da odlučimo što ćemo učiniti kada padne noć. Nećemo 

se moći više predati savezničkim jedinicama. To je sigurno! Čuo sam negdje 

usput da će Amerikanci predati svakog hrvatskog zarobljenika Rusima. Ne 

znam je li to istina, ali se ne možemo uvjeriti u protivno. Ja to ne želim niti 

pokušati da ne svršim negdje daleko u Sibiru za dugo, vrlo dugo, vrijeme ako 

ne poginem prije toga.” - “Što kažete, Zvonko Istina je! Ali što možemo sada 

još učiniti” 

“Hajd’ da se vratimo natrag odakle smo došli! Hoćeš li poći sa mnom, Virag” 

- “Jest, gospon’ Zvonko! Ja idem s vama! Da pitam druge hoće li ići s nama” 

U prvi sam se tren prestrašio svojih riječi i prijedloga da se vratimo prema 

Slovenj Gradecu. To bi značilo, da ćemo se predati Jugoslavenskoj armiji 

kada naiñemo na njihove jedinice, koje su nas slijedile u stopu. Nakon kraćeg 

predaha, razmišljajući rekoh Viragu: “Vjerojatno će biti bolje za nas ako ne 

idemo sami već s većom grupom za slučaj, ako bi nas netko pokušao spriječiti 

u tome. Hodi sada i porazgovaraj s razumnijim topnicima, u koje imaš puno 

povjerenje. Prvo razgovaraj s topovoñama vodnicima, a tek onda pitaj ostale. 

Razgovaraj s njima pojedinačno i nemoj našu namjeru staviti na veliko zvono, 

molim te. Ne zaboravi postaviti nekoga da motri okolicu i da vidi hoće li se 

zapovjednik vratiti cestom ili će se netko nepozvan pokušati približiti bitnici. Idi 

sada i javi mi odmah ako što sumnjivo primijetite.” 

Kada je Virag otišao imao sam dovoljno vremena u miru još jednom dobro 

promisliti o svom prijedlogu. Zbilja, nama ne preostaje ništa drugo nego da se 

vratimo odakle smo došli i da se predamo Jugoslavenskoj armiji. Ako nam to 

uspije postat ćemo ratni zarobljenici i ostati bar u svojoj zemlji. Svaka druga 

mogućnost opstanka u toj situaciji značila bi zarobljavanje neke strane vojske, 

te odvoñenje u stranu zemlju, u nepoznato, i tko zna kako daleko od našega 

doma. Nakon davnog zalaza sunca mrak je dolazio brzo, pa sam počeo s 

preslagivanjem stvari koje bih mogao nositi bez napora samo u naprtnjači. 

Ponijet ću samo pištolj s nešto streljiva, te jednu ručnu granatu u slučaju da 

za mene nema drugoga izlaza prežive. Ne želim trpjeti boli i udes ranjenika, 

jer sam bio siguran da za nas neće biti bilo kakve medicinske njege. 

Vrijeme je prolazilo brzo u tom poslu i u zabavljenošću svojim mislima, pa 

sam se iznenadio kad je odjednom Virag osvanuo iz sjene šume. Primijetio 

sam ga tek kada je bio na domak kola, te me nagovorio: “Gospon’ Zvonko! 

Svi se hoće predati! Mislim, svi topnici i ostatak naših vojnika. Možda je još 

meñu njima koji od Greglovih ljudi, ali mislim da nas oni neće omesti u

131 

izvoñenju našega pothvata.” Virag se je sav uspuhao i nakon kraćeg predaha 

nastavio: “Zapovjednik se neće više vratiti! On je uzeo sa sobom svoje stvari 

u kolima - da, i one natporučnika Vlatka. Otišli su obojica i napustili bitnicu!” - 

Gle, gle, pomislih, štakori napuštaju tonući brod. 

No, to nije bilo sve što mi je Virag htio reći, jer je saznao mnogo toga više: 

“Uh, znate, Zvonko, toliko se toga priča i čuje od ljudi. Puši mi se u glavi od 

svega toga. Izgleda da je istina da Saveznici predaju zarobljene Hrvate 

Titovim partizanima. Partizani su navodno prešli Dravu kod Maribora i prodrli 

u Austriju prije više dana. Sada se Jugo-armija nalazi u Štajerskoj i Koruškoj. 

Tamo su počeli likvidirati hrvatske zarobljenike koje su im predali Englezi. Što 

mislite o svemu tome” 

“Sjećaš li se, Virag, što sam ti rekao Mi se moramo vratiti natrag s ove strane 

Drave - i to vrlo skoro! Mislim skoro - čim nastane potpuni mrak. Haj’mo sada 

porazgovarati s ostalima.” Mrak se polako spuštao. Obrisi su se planina gubili, 

jer je sunce već bilo zašlo na zapadu kamo smo krenuli da tražiti spas. 

Crkvica sv. Petra se još jedva nazirala dok je planina s Tolsti Vrhom bila samo 

crta na sve tamnijem obzorju neba. Slijedio sam Viraga oprezno gazeći 

stazom dok nismo stigli do okupljenih topnika. Njihova su se lica jedva mogla 

nazrijeti u nastupajućem mraku u sjeni šume gdje su se okupili. Vladao je 

neugodan mir, a čulo se samo muklo toptanje i po koje hrzanje nemirnih 

konja. 

Skup Hrvata u vojničkim odorama i civilu na neodreñenom mjestu. 

Zastao sam negdje posred okupljenih ljudi i, ne znajući kako bih ih oslovio i 

što bih im rekao, započeh: “Ostavili su nas same, bez vodstva i zapovijesti. Ja 

sam za sebe odlučio predati se Jugoslavenskoj armiji, koja nas slijedi u stopu 

otkada smo napustili Osijek. Mi smo se borili za državu koja je prestala 

postojati. Taj strašni rat je završio prije 6 dana, a nas nitko o tome nije 

obavijestio.” - Morao sam predahnuti, jer to što ću im reći može biti kobno za 

mene. - “Hajde da uništimo naše oružje, te se pokušamo vratiti kući svojim 

obiteljima. Ne vidim razloga boriti se za nešto što je izgubljeno dok se ostali

132 

svuda oko nas predaju Armiji. Ja ću se vratiti cestom prema Slovenj Gradecu 

čim nastane potpuni mrak. Svatko je dobro došao, tko mi se želi pridružiti.” 

U nastaloj tišini, ne videći pravo lice ljudi kojima sam rekao strašnu istinu o 

našem položaju, osjećao sam da im moram dati bar neke naputke. - “Ponesite 

sa sobom samo jedan komad prtljage te jedno lako oružje. Samo toliko koliko 

može svaki za sebe nositi. Ostavit ćemo konje i kola gdje su sada. U redu, to 

je sve što sam imao reći. Prvo uništite sve ostalo oružje i streljivo. Znate 

sigurno što treba činiti! Onda, počnimo s time odmah. Sretno vam bilo i ostajte 

živi!” - Kada sam završio nastao je na tren potpuni tajac ne samo u grupi 

okupljenih ljudi. Tišina je pritisnula, a iz doline ispred nas se nije ništa čulo od 

tamo okupljene gomile bjegunaca. Sjene su postajale sve duže kako se mrak 

noći spuštao sve dublje u dolinu. Nebo se zarumenilo na zapadu što je bio 

znak da će noć biti vedra, a sutra lijepo vrijeme. Hoće li biti mjesečine koja bi 

nam osvijetlila put u zarobljeništvo Hoćemo li uopće doživjeti sutrašnji dan 

No nije bilo vremena za duga razmišljanja ili razgovor jer nam je bilo mnogo 

toga učiniti prije nego li krenemo. Nadzirao sam vañenje zatvarača iz haubica 

iz kojih smo odvrnuli i izvadili udarne igle. Zatvarače su trebali staviti natrag u 

cijevi što nisam kontrolirao, ali sam pokupio igle s tim da ću ih baciti negdje 

usput kada padne mrak. Htio sam se na taj način osigurati za slučaj ako bi se 

ukazala potreba da moramo koristiti haubice - ovako su bez udarnih igala bile 

beskorisne. Zatim su počeli skupljati vrećice s barutom koje su rasporili i rasuli 

barut unaokolo. Na preostalim su granatama topnici odvrnuli upaljače što nije 

predstavljalo naročiti problem. Ostavili smo jedino šrapnelom punjene granate 

u njihovim sanducima kod svakog topa. S tim šrapnelskim granatama mogli bi 

se jedino još braniti u slučaju napada iz blizine. To bi sigurno za nas bila naša 

posljednja bitka koju vjerojatno nitko ne bi preživio. 

Najteže je sigurno bilo konjušarima i jahačima koji su morali ostaviti konje za 

koje su se mnogo brinuli i stekli povjerenje. Mi smo svi suosjećali s njima jer 

smo svi bili duboko zahvalni tim umornim i izmoždenim životinjama koje su 

toliko mnogo učinile za nas. Te jadne tegleće životinje spasile su mnogima od 

nas život i nisu ništa bile krive zato što smo ih sada morali pustiti na milost i 

nemilost nepoznatima. Prišao sam Kestenku, te ga hranio posljednjim 

komadićima kruha. Gladio sam mu njušku, a suza oproštaja kotrljala mi se niz 

prašnjav obraz. Nisam je obrisao .. neka je! 

Popeo sam se na kola i dovršio pospremanje naprtnjače, te provjerio da su na 

okupu najnužniji predmeti osobne higijene, te neki lijekovi i povoji za rane. 

Sve je to stalo u malu bijelu bakelitnu kutiju koje sam davno dobio na poklon 

od ujaka Milana. Tu je bila mala četverokutna kutijica s brijaćim aparatom, dva 

žileta, te škarama za nokte. Platnenu vrećicu sa četiri zlatnika i svojim ručnim 

satom (poklon za maturu) stavio sam oko vrata i sakrio pod košuljom. Djedov 

džepni sat je bio prevelik za vrećicu, pa sam ga stavio u vanjski džep kaputa 

da mi bude pri ruci. Na bijelom brojčaniku moglo se lako razaznati kazaljke 

čim bi se otvorio poklopac od crnog srebra. U naprtnjaču sam stavio hlače,

133 

pulover i toplu košulju koje ću presvući kada skinem uniformu. S tim sam 

svojim civilnim stvarima krenuo na put iz Osijeka za Zagreb koncem listopada 

1943., a potom u Stockerau, gdje su nas poslali na školovanje za topničke 

časnike. Malo je bilo još čistog donjeg rublja, pa je sve to lako stalo u 

naprtnjaču. 

Hrvati u vojničkim odorama i civilu na raskrižju samo 3km od Bleiburga. 

Nije ostalo mnogo što za jelo - samo nekoliko komada tvrdog dvopeka, komad 

slanine i nešto tvrdog sira. Zavezao sam naprtnjaču, te na nje pričvrstio 

smotanu deku od kašmirske vune koje mi je mama dala za put. Taj lijepi, 

smeñi, poprilično velik gunj, bio je vrlo lagan i topao što sam već primijetio u 

nekoliko navrata u proteklih četiri tjedna. Nažalost je gunj izgubio svoje ljepotu 

jer je bio prilično prljav i prašan. Opasao sam remen s pištoljem, zataknuo 

ručnu granatu za pojas, a poveći džepni nož stavio u vanjski džep odore da 

mi bude pri ruci. Automatski pištolj sam rasklopio i izvadio udarnu iglu što je 

išlo vrlo lako s tim njemačkim MP. Metke sam razbacao da ih nitko više ne 

nañe. Rat je za mene definitivno završio, a meni preostaje samo samoobrana 

da spasim život ili da poginem. 

Nastala je mrkla noć, a visoko na tamnom nebu treperile su zvijezde. Vrijeme 

je da se krene. Pogledao sam na djedov sat, pa sam iznenañen primijetio da 

će skoro biti 11 ura. Vratio sam se do mjesta gdje smo se prije sastali, pa sam 

usput naišao na manje grupe topnika okupljenih oko topovoña. Nakon kraćeg 

propitkivanja našao sam grupu s ostalim razvodnicima i vodnicima gdje je bio 

i Virag. Vladala je neugodna tišina u kojoj se povremeno moglo čuti 

šaputanje, te rzanje ili tiho toptanje kopita. Prišao sam najbližoj osobi te je 

dodirnuo prozborivši: “U redu! Ne brini se - ja sam. Došao je tren za pokret!” 

Čovjek se okrenu k meni i iznenañen reče: “Oh, gospodine zastavniče. To ste 

vi već spremni da krenete. Nije li još prerano Mi smo tek malo prije zakopali 

zatvarače dublje u šumi. Ne bi li možda još malo počekali” - “Ne! Mi ćemo ići 

sada ili uopće ne. Neće biti više kasnije. Tko god mi se želi pridružiti neka

134 

siñe tamo bliže do ceste. Dobro, čekat ću još izvjesno vrijeme, ali onda 

krećem, pa makar bio sam.” 

Krenuo sam puteljkom nešto dublje u šumu te nasumce bacio daleko od sebe 

udarne igle svaku u drugom smjeru. Tako, sada nitko više neće moći koristiti 

naše haubice. Vratio sam se do prijašnjeg mjesta i tamo našao veću grupu 

osoba na okupu kako neodlučno stoje unaokolo. Osjetio sam njihov nemir i 

nelagodnost, te neobjašnjiv tjelesni miris straha koji me je elektrizirao da mi 

se koža naježila, a dlake uspravile. I opet sam čuo u sebi ono čudno 

bubnjanje, kao neki znak upozorenja. Došao je tren da krenem - ne smijem 

više odgañati svoj polazak! 

Tiho se obratih skupljenima: “Tko se god namjerava predati partizanima neka 

poñe s mnom. Ja ću krenuti natrag prema Slovenj Gradecu i siguran sam da 

ću uskoro naići na predstraže partizanskih jedinica. Njima ćuse predati i tako 

postati ratni zarobljenik Jugoslavenske armije. Predat ću im se na domaćem 

tlu i možda ću se jednog dana vratiti kući. Nadajmo se i pomolimo Bogu da u 

tome uspijemo. Ali, došao je tren za pokret. Sada ili nikada. Hajd’mo!” 

Okrenuo sam se i polako krenuo prema livadi, u smjeru križanja na cesti. Šum 

mojih koraka se gubio u vlažnoj travi na razmekšanoj livadi, ali sam uskoro 

primijetio da me slijedi više osoba. Malo zatim sam shvatio da me slijedi 

poveća grupa, pa sam malo usporio da bi mesustigli. Iz mraka izroni 

odnekuda Virag pored mene noseći u ruci par cipela po čijoj žutoj boji sam 

prepoznao da je to moj par novih talijanskih cokula. 

Tražio sam ih prije u kolima, ali ih nisam našao, pa sam ostao u čizmama u 

kojima sigurno neće biti jednostavno dugo hodati. “Mislim da bi vam mogle 

trebati, gospon’ Zvonko. Tko zna kako će nam biti u zarobljeništvu.” Nakon 

kraće stanke Virag nastavi šapatom: “Sinko, jesi li dobro Znaš, uzrastao si i 

iskusio mnogo toga u tih mjesec dana, vjeruj mi. Bog te blagoslovio i čuvao! 

Hvala ti što si za sve nas donio ovu odluku. Hodaj dalje, ja sam pored tebe! 

Hodaj dalje i nemoj stati jer će oni otraga početi premišljati o tome što čine. 

Većina se topnika nama pridružila još tamo kod skupa u šumi.” 

Viragove su me ohrabrujuće riječi ispunile zahvalnošću i smirile moje 

uzbuñenje za kraće vrijeme. Virag je bio vrlo nježan prema meni i dokazao mi 

svoje duboku ljubav i povjerenje. Tada nisam mogao niti slutiti da će biti zadnji 

put da sam razgovarao s Viragom. Uskoro ću izgubiti Viraga i njegovo 

prijateljstvo za uvijek kao i sve ostale topnike 1. domobranske bitnice. Nikoga 

od njih neću više ikada sresti u svom životu, ali na to nisam mogao pomisliti 

hodajući tvrdom cestom u mrkloj noći oko ponoći tog kobnog 14. svibnja 

1945. Bjelina kamenitog makadama ceste otezala se kao bijela traka u 

beskonačni mrak preda mnom. Hodao sam tom bijelom trakom, ali kako još 

dugo

135 

Ne mogu se sjetiti kako dugo smo hodali u potpunoj tišini koje su narušavali 

naši koraci kao škripanje obuće po kamenitoj površini. Osjećao sam hladnoću 

znoja na koži, pa sam podrhtavao od uzbuñenja i neumitnog straha. Privukao 

sam pištolj na dohvatruke ne znajući što će se dogoditi. Hoće li na nas 

pucati Činim li dobro što vodim sve te ljude u budućnost koje nitko ne može 

pretkazati Obuzet tim mislima još sam se više znojio što me nije toliko 

smetalo kao činjenica da ne znam daleko smo već hodali. Jesmo li već blizu 

malog sela Pameče Kad iznenada zaori iz mraka glas: “Stoj! Stoj! Stani gdje 

si i ne miči se! Inače pucam!” Prestrašio me je taj neumoljivi povik iz mraka, te 

nedvosmislena zapovijed. Stali smo kao ukopani. “Stali smo kako je 

nareñeno!” viknuo sam natrag u mrak i poslušao čuju li se koraci iza mene. - 

“Tko si i kamo ideš Govori glasno da te čujem!” rekao je odriješiti glas iz 

tame koji nije zvučao agresivno. 

Skupio sam svu hrabrost da glasno uzvratim: “Domobranski časnik koji 

predvodi domobransku postrojbu na putu prema Slovenj Gradecu u susret 

armiji ili partizanima. Želimo se predati. Rat je za nas završen!” - Malo zatim 

se javi isti glas pitajući: “Jesi li ti komandant jedinice Koji je tvoj čin i koje 

jedinicu predvodiš” 

Nisam bio siguran tko nas je to zaustavio. Jesu li to partizani ili armija ili, ako 

je po nesreći, neki ustaša U sebi sam se molio da nas je zaustavila armija ili 

partizani, jer nam inače predstoji krvoproliće ovdje na cesti. “Reći ću svoj čin, 

ime jedinice koje predvodim i sve drugo što treba, ako ste partizani ili 

pripadnici Jugoslavenske armije. Ne želim ugroziti živote svojih ljudi da budu 

poklani od ustaša.” 

Nije trajalo dugo kada se oglasi netko drugi: “U redu! Mi smo Jugoslavenska 

Narodna Armija. Ti, druže oficiru poñi naprijed sam. Sam - jesi li razumio” 

Okrenuo sam se Viragu i dohvatio mu ruku u brzom oproštaju ne prozborivši 

niti riječ. Grlo mi se toliko osušilo da ne bih mogao ništa izustiti. Krenuo sam 

polako korak po korak u mrak prema mjestu odakle se javio sugovornik zadnji 

put. Drhtao sam cijelim tijelom, a znoj mi se cijedio niz kralješnicu. Narednih 

nekoliko sekundi činile su mi se kao vječnost dok sam prelazio tu kratku 

udaljenost. Stao sam kada se je ponovno netko oglasio, ali iz drugoga smjera: 

“Stoj! Stani gdje si i ne miči se više! Tko si i koja je tvoja jedinica” 

Skupio sam svu snagu i pokušao mirno odgovoriti: “Ja sam domobranski 

zastavnik 1. domobranske haubičke baterije. Većina vojnika baterije čeka 

podalje iza mene na cesti. Mi se želimo predati Jugoslavenskoj armiji.” - 

“Druže, razumijem te. Jesi li naoružan” - “Jesam. Nosim sa sobom samo 

lako naoružanje. Topnici imaju samo pješačko oružje sa sobom. Koji 

kilometar iza nas ostavili smo naše topove, sva kola i konje vezane pored 

šume.”

136 

“Gdje je komandant baterije” - “Ne znamo. On je napustio baterije s ostalim 

oficirima jučer poslije podne bez daljnje zapovijedi. Mi se želimo predati 

partizanima ili Armiji.” - Malo se zatim javi isti govornik:”U redu, druže! Rat je 

završio za tebe. Hodaj polako napred i drži ruke iznad glave!” 

Počeo sam polako hodati niz cestu držeći ruke iznad glave, asrce mi je divlje 

lupalo, pa sam bio uvjeren da to svatko može čuti. Naprtnjača mi je truckala 

po kralješnici pri svakom koraku, pa sam osjetio na koži leña kako se cijedi 

hladan znoj. Nakon desetak koraka javio se ponovo neki glas iz mraka: 

“Hodaj polakonaprijed desnom stranom ceste i stani nakon deset koraka. 

Baci desno sve oružje što imaš sa sobom. Ponavljam, SVE ORUŽJE na sebi, 

druže! Razumeš!” 

Pošao sam desetak koraka desno i izvukao svoj njemački “08” pištolj, pa 

izvadivši udarnu iglu bacio je u jednom smjeru. Potom sam izvadio magazin, 

te ga bacio s pištoljem u drugom smjeru. Nitko više neće koristiti moj pištolj. 

Kao posljednja radnja bila je ručna granata kojoj sam odvrnuo glavu, izvukao 

upaljač i oprezno odbacio malo dalje, te čuo kako se otkotrljala u jarak pored 

ceste. Na tren u nedoumici sam odlučio da mi više ne treba opasač i torba 

pištolja, pa sam i to bacio u jarak. To mi više neće trebati. Ja sam sada bio 

nenaoružan, vojnik spreman postati nečiji ratni zarobljenik. 

Okrenuo sam glavu i javio se prijašnjem naredbodavcu da sam izvršio kako je 

bilo zapovjeñeno, te da sam se razoružao. Uskoro zatim mi je nareñeno da 

nastavim hodati cestom sve dok ne dobijem novu zapovijed. Tako, druže moj, 

postao si ratni zarobljenik - nisam mogao niti naslutiti što to znači ili što me 

čeka u skoroj budućnosti. Moj me je put u zarobljeništvo vodio u potpuni mrak 

ne samo zbog noći bez mjesečine već možda više zbog potpune tame 

neizvjesnosti mojeg usuda. 

* * * * * *

137 

14. 

PREDAJA i ZAROBLJENIŠTVO 


Hodao sam tako u tu tamnu noć slijedeći bjelinu, sitnim kamenom učvršćene, 

ceste. Čuo sam zvuk udara metala o metal svaki put kada je netko odbacio 

oružje na hrpu pored ceste kako sam ja to učinio prije nekoliko trenutaka. Čuo 

sam korake iza mene, ali se nisam usudio osvrnuti ili pričekati da me netko 

sustigne. Nisam se usudio okrenuti i pozvati imenom onoga tko me slijedi. 

Tako smo hodali jedan za drugim što mi se činilo kao u beskonačnost. Čuo 

sam samo korake kada bi obuća zaškripala gazeći tvrdu površinu ceste. To je 

bio jedini zvuk života te crne noći pri potpuno novim okolnostima i pod 

nepoznatim činjenicama koje su se posve razlikovale od onih od sat-dva prije. 

Alea iacta esto! Kocka je pala - mislio sam u sebi, a od osjećaja straha i 

nemoći naježila mi se koža. Osjećaj nečega nepoznatog i stravičnog kao da je 

teško pao na moja ramena, pa mi je pod tim umišljenim teretom potekao 

hladan znoj niz leña. Nisam bio siguran da me netko promatra u mraku, pa 

sam bio vrlo iznenañen kada se negdje iz tame javio zapovijedajući glas: 

“Skreni levo s ceste! Skreni!” 

Nisam siguran jesam li vidio odsjaj svjetla s oružja preda mnom ili je to bila 

neka prepreka ili netko tko se ispriječio na cesti. Poslušao sampokorno 

zapovijed i odmah skrenuo lijevo, zagazio u jarak pored ceste i odmah se 

zatim uspeo opet na ravnu površinu. Površina livade učinila mi se nekako 

poznatom i već nakon nekoliko koraka osjetio sam tu blizinu drugih Ljudi. 

Pomislio sam da ta livada mora vrvjeti od vojnika koji su se predali prije mene. 

To je vjerojatno neko logorište za ratne zarobljenike na jednoj livadi blizu 

Slovenj Gradeca. Tu je vjerojatno bitnica jučer bila u svom posljednjem 

borbenom položaje. 

Nije prošlo dugo kada sam se skoro spotaknuo o tijelo koje je ležalo na 

vlažnom tlu, pa potiho upitam: “Molim, možete li mi reći kuda da idem Jeste li 

isto zarobljenik” Odmah se javi umoran glas mrmljajući: “Zaveži! Šuti i lezi 

gdje god nañeš mjesta.” Krenuo sam oprezno dalje u mraku iponovno se 

spotaknuo o ležeće tijelo, koje je samo bunovno promrsilo neku kletvu. 

Konačno sam se spustio na koljena i, polako pipajući, pred sobom nastavio 

tražiti mjesto gdje bih se mogao skrasiti meñu tom gomilom tijela koja su 

ležala koje kuda i bez reda na livadi. 

Kada sam pronašao mjesto, koje mi se učinilo dovoljno širokim meñu ležećim 

tijelima, spustio sam se oprezno meñu njih. Izvukao sam svoju vunenu deku i 

toliko odmotao da se mogu na nju sam ispružiti. Pod glavu sam stavio

138 

naprtnjaču i pogled usmjerio u tamno nebo na kojem su treperile zvijezde. U 

toj nestvarnoj tišini čula se katkada pucnjava iz neodreñene udaljenosti, a tu i 

tamo je zaplamsala svjetleća raketa iz smjera odakle sam došao. Povremeno 

se čulo škljocanje metala kao kod napinjanja zatvarača, pa oštra i kratka 

zapovijed. Potom bi opet nastupila tišina koje je prekidalo samo šuškanje ili 

hrkanje umornih tijela oko mene. Uskoro sam i ja zaspao snom premorenog. 

Mora da sam spavao vrlo dubokim snom nekoliko sati, jer kada sam se 

probudio bilo je već svanulo. Uspravio sam se sjedeći i pogledom pretraživao 

okolinu, pa sam s izvjesnim zadovoljstvom ustanovio, da sam bio u pravu što 

se tiče ove livade. Tu je bitnica jučer gañala nasumce preko u blizini brda, a 

po Vlatkovoj besmislenoj zapovijedi. Da je to bilo prije manje od 24 sata 

učinilo mi se toliko nevjerojatnim, pogotovo kada sam unaokolo vidio desetke, 

pa dalje tamo sigurno više stotina, ljudskih tijela kako leže na toj livadi. 

Sigurno su svi zarobljenici kao i ja, pa sam svratio pogled na vojnika koji je još 

ležao pored mene, a na sebi imao domobransku odoru kao i većina ostalih 

vojnika u mojoj neposrednoj blizini. Nekoliko njih je bilo u grañanskoj odjeći ili 

su bili obukli neku mješavinu dijelova vojničke i nevojničke odjeće. 

Obratio sam se tihim glasom svom susjedu u domobranskoj odori: “Prijatelju, 

reci, kada si došao ovamo i odakle si” - “Gospodine, nemojte ustati! Lezite 

odmah, pa možemo razgovarati” odgovori mi zabrinuti glas, pa odmah 

nastavi: “Bili smo uhvaćeni jučer poslije podne nakon što su nas naši časnici 

napustili. Oni su se požurili da bi se pridružili ustašama koji su napredovali 

mnogo dalje ispred nas. Iznenada smo bili opkoljeni sa svih strana, pa smo 

odbacili oružje i predali se partizanima. To je sve!” Nakon kratke stanke 

nastavi moj ležeći susjed: “Gospodine, pa vi ste časnik! Zašto ste vi ovdje 

Zašto se ne presvučete u nešto drugo ili bar uklonite vaše časničke oznake” 

Zbilja glupo od mene što nisam mislio i učinio to prije, još za vrijeme mraka, 

nego sada pred svima po svjetlu dana. Brzo sam izvadio svoje civilno odijelo 

iz naprtnjače, pa mi uz priličan napor konačno uspije izuti čizme s nabreklih 

nogu, jer ih nisam izuvao već nekoliko dana. Pored naprtnjače sam spazio par 

novih talijanskih cipela koje je Virag pričvrstio sinoć na moju naprtnjaču. Bože, 

gdje je ostao Virag Gdje su ostali vojnici naše bitnice Htio sam se ustati i 

pogledati unaokolo gdje su se smjestili, kad primijetih da se tamo kod ceste 

skuplja nekoliko vojnika, ali naoružanih i s crvenom zvijezdom na njihovim 

trorogim šajkačama. Požurio sam s presvlačenjem da bih navukao čizme, a 

sare samo djelomično skrio pod nogavice. Ponovno sam svratio pogled 

prema cesti gdje je sada bilo sve više partizana od kojih su se već neki milili 

meñu ležećim tijelima. Neki su se već vraćali natrag noseći u ruci odjeću i 

drugo što su očito skupili meñu zarobljenicima. Spoznao sam da nemam više 

vremena dovršiti presvlačenje i pospremiti stvari oko sebe prije nego do mene 

stigne jedan od grabežljivaca. 

Odjednom se preda mnom stvori bijedno odjeveni partizan, pa reče: “Gle, 

imaš dobar par cipela tamo - eh, pa i oficirsku bluzu i hlače imaš! To upravo

139 

meni treba. Ti sigurno nećeš uzeti moje stare stvari u zamjenu, zar ne” - Bio 

sam iznenañen njegovim dolaskom kao da je pao s neba preda me, pa jedva 

promucah: “Ne druže, samo ti uzmi te stvari koje trebaš. Tebi one trebaju više 

nego meni sada.” - “Druže, ja ću uzeti jer si mi dao, a ne tražiš ništa u 

zamjenu. Zdravo! Smrt fašizmu!” pozdravi zadovoljni vojnik, te se vrati natrag 

odakle je tako nenadano prišao. 

Na jednom neodreñenom mjestu pobjednici «džoraju» predmete s pobijeñenima. 

Dakle, to je bio moj prvi neposredni dodir i razgovor s neprijateljem. To je 

vojnik pobjedničke vojske osloboditelja koji će donijeti mir i učiniti da bude 

reda u novoj državi svih naroda Jugoslavije. Primijetio sam da se približava 

sve više grabežljivaca, pa sam se odlučio riješiti prvo svih svojih vojničkih 

predmeta i odjeće. Morat ću sakriti čizme što je bolje moguće pod nogavice, 

pa sam podvukao noge pod sebe čim mi je pristupio sljedeći partizan. 

Taj je opazio moju, pustom obloženu, čuturicu pa mi je odmah oduzeo jer je 

dio neprijateljske vojničke opreme. Zatim je tražio moju potpuno novu 

emajliranu zdjelu s tanjurom i kompletnim priborom za jelo s nikal nožem, 

vilicom i žlicom. To je bio dar mojih roditelja kada sam s tatom išao planinariti, 

ali taj pribor nisam nikada koristio. U zamjenu za taj lijepi pribor predao mi je, 

taj podrti vojnik, svoju staru i otrcanu porcije koja je očito bila izložena mnogim 

udarcima sudeći po broje udubina na njoj. Porcija je bila bez rupa pa mi je 

kasnije dobro poslužila. 

Moj se posjed vrlo brzo smanjivao, pa sam zabrinut razmislio što je najvažnije 

sačuvati od svega što je još preostalo. Odlučio sam na sebi nositi vrećicu s 

vrijednostima koje bih mogao u nuždi zamijeniti za nešto da bih mogao 

preživjeti. Moj život će možda ovisiti o tome što uspijem spasiti od tog 

grabeža. Na dno naprtnjače sam spremio nešto dvopeka, komad slanine i par 

konzervi, kutije s nešto lijekova, zavoja, škarice, kutijicu s priborom za brijanje 

s dva žileta, te džepni nožić kojega još nisu oduzeli. Gunj je bio dio vitalne 

opreme, pa sam maminu deku od fine mohair vune smotao da bude što

140 

manja da je mogu nositi na leñima ispod naprtnjače. I dok sam spremao 

preostale stvari u naprtnjaču, primijetio sam da na travi leži još nešto rublja i 

toaletne stvari, a meñu njima djedov poveći džepni sat, što mi ga je otac dao 

na oproštaju. 

U tom se trenutku odnekuda stvori neki pohabani partizan, pa se kao kobac 

ustremi na te stvarčice na zemlji. Još se nisam ni snašao, već ih više nije bilo. 

Uzalud sam zvao za tim kradljivcem koji mi je oduzeo nešto - nisam pravo 

znao što - ali sam brzo strpao djedov sat u njedra. Htio sam se dignuti za tim 

lopovom, ali me moj susjed prisili ostati gdje jesam. Jedino mi je još preostalo 

promrmljati za tom protuhom: “Proklet bio do vijeka! Proklet, proklet…” 

Srećom, uskoro je došao kraj toj prvoj grabežnoj pljački pobjedničkih vojnika 

koje će slijediti još mnoge. Brzo sam shvatio što vojnici Narodnooslobodilačke 

vojske (NOV) misle kada traže da se što “džora”, što je zapravo 

odgovaralo prisilnoj zamjeni pod prijetnjom sile ili nasilja. A što će biti kada 

više neću imati išta za “džoranje” osim svoga vlastitog života 

Obuzeo me je osjećaj nemoći, a strah pred neumitnim počeo je paralizirati 

moje osjećaje i rasuñivanje. Srećom, “džoranje” je prestalo kada su se 

zarobljenici blizu ceste počeli dizati krenuvši prema cesti gdje se je skupilo 

mnogo vojnika s petokrakama. Čelo je formirane kolone zarobljenika već 

krenulo prema Slovenj Gradecu u pratnji stražara iz oveće skupine 

naoružanih vojnika na cesti. Zarobljenici su se skupljali kod tog jedinog izlaza 

s livade odakle su se čule glasne psovke i pogrde upućene zarobljenicima. 

Vidio sam da zarobljenici sa svih strana livade streme toj skupini kod izlaza. 

To je već više sličilo stadu ovaca koje pokorno stremi izlazu iz tora prema 

svojoj nepoznatoj sudbini. 

Livada kod zaselka Pameče gdje se je autor nalazio ujutro 15. svibnja 1945. 

Pokupio sam naprtnjaču smjestivši gunj ispod i polako krenuo prema “izlazu” 

pridruživši se ostalim zarobljenicima. Kada sam bio dovoljno blizu ceste čuo 

sam jasno zapovijed: “DOMOBRANI U ČETVEROREDE. KRENI! NE 

ZAOSTAJ! SAMO DOMOBRANI NAPRIJED!” a onda nešto drugačija

141 

zapovijed: “USTAŠE NA LEVO! USTAŠE LEVO!” - Slijedile su kletve i 

psovke, povici i krikovi, te ponavljanja zapovijedi bez kraja i konca. Dakle, to 

je bilo prvo razdvajanje ratnih zarobljenika na “dobre” i “zle”. Bilo je očito, da 

će se mnogi od potonjih nastojati umiješati meñu zarobljenike još u 

domobranskoj odori ili one odjevene u kojekakve kombinacije vojničke ili 

grañanske odjeće. Činilo se kao da je većina zarobljenika s mnogo 

dovitljivosti nastojala zabašuriti svoje pravo vojničko porijeklo. Na osnovu 

dijelova vojničke odora koje su ostale na zarobljenicima ipak se moglo 

zaključiti jesu li bili u domobranskim ili ustaškim jedinicama. 

Ljudi oko mene bili su na izgled svi iz jednostavnih prilika, umorni i prljavi, 

obični vojnici koji vjerojatno nisu počinili nikakva zlodjela, koja bi opteretila 

ljudsku savjest ili su postali ratni zločinci tijekom rata. Na tren sam pomislio, 

kakav je to surov način tako nemilosrdno odvajati one koji su bili vojnici u 

ustaškim jedinicama, pa se sada nastoje sakriti meñu svoje suborce 

domobrane. Većina nas je bila pozvana služiti u hrvatskim oružanim snagama 

- nikoga se od nas nije pitalo želi li to ili kojoj će jedinici biti dodijeljen i na 

kojem bojištu ratovati. A oni, koji su stvarno počinili zločine protiv čovječnosti i 

bili ratni zločinci, sada se s priličnom vjerojatnošću više ne nalaze meñu 

nama. Njima je možda uspjelo još na vrijeme pobjeći u sigurnost ili su se 

negdje dobro sakrili ili će ih već netko drugi kad tad uhvatiti i privesti kazni. 

Kada sam stigao do uskog grla kod izlaza s livade nastojao sam se priključiti i 

svrstati u jedan četverored. Kod toga smo morali trčati da stignemo već 

odmaklu kolonu na cesti. To je bio prvi od mnogih trkova koje ću morati učiniti 

da bih ostao u ljudskoj gomili umjesto da hodam ili trčim sam bez zaštite 

drugih. Masa je u koloni pružala izvjesnu zaštitu i sigurnost, dok će pojedinca 

psovati i grditi, udarati i mučiti na najgore moguće načine, kako ću to sam 

uskoro iskusiti na svojoj koži. 

Tako sam po prvi puta morao trčati izmeñu dva reda naoružanih vojnika koji 

su psovali i vikali, urlali i tukli nemilosrdno po svakome tko nije dovoljno brzo 

trčao cijelom dužinom izmeñu redova. Ja sam uspio protrčati dosta kratku 

stazu i sav zadihan stigao sam do začelja kolone, a da nisam bio udaren 

nijedanput. Ipak ta me je trka, a bit će ih sigurno još mnogih, podsjetila na 

romane gdje se opisuje kako divljaci i primitivci tuku i muče svoje zarobljenike 

na sličan način. Ubrzo smo stigli do Slovenj Gradeca, te nastavili koračati u 

četveroredima kroz središte gradića bez stanke ili zaustavljanja. Na južnom 

izlazu iz gradića kolona je usporila jer smo stigli pred jednu oveću smeñe 

obojenu zgradu koja je mogla biti neka škola ili vojarna ili tome nešto slično. 

Prošli smo kroz glavni nadsvoñeni ulaz i našli se na velikom pošljunčenom 

dvorištu s nešto niskih zgrada s obje strane. 

Tu nas dočeka vika i psovke te urlanje zapovijedi iznad glasnih partizanskih 

pjesama koje su treštale iz zvučnika: “Domobrani, nañite svoj vojni odsek! 

Vojni odsek - samo domobrani. Domobrani - idite gore u voćnjak!” Iza 

pošljunčenog i ograñenog dvorišta nastavljala se livada, a još dalje prostirao

142 

se u laganom usponu veliki voćnjak sve tamo do podnožja manjeg brežuljka. 

Na livadi se vrzmalo više stotina neodlučnih osoba kao u nekoj košnici gdje 

svatko traži svoj putokaz prema pravome mjestu. Podalje u voćnjaku vidio 

sam manje i veće grupe osoba kako se okupljuje oko većih stabala kao da 

traže sjenu i zaštitu od sunca. Bilo je već blizu podneva, pa će dan biti vruć, a 

čekanje na suncu još će više tjerati na žeñ. Od jučer navečer nisam ništa pio, 

pa su mi se usta osušila. Strah i nepoznate opasnosti kao da su potpuno 

obmanule moja čula i osjećaje. 

Slijedio sam supatnike u grupi preko livade do voćnjaka gdje sam primijetio da 

je na nekim od većih stabala pričvršćena ploča s imenom vojnog odsjeka. 

Pokoji putokaz upućivao je prema vojnim odsjecima (V.O.) koji su bili nešto 

podalje i poviše u voćnjaku. Trebao sam dosta vremena dok sam pronašao 

putokaz i krenuo laganim usponom prema V.O. OSIJEK. Prolazeći izmeñu 

manjih i većih skupina zarobljenika vidio sam kako se neki grle i ljube od 

sreće da su našli nekog svog roñaka ili prijatelja ili poznatog suborca. Ti su 

sretni susreti pobudili u meni nadu da ću i ja možda naći nekog poznatog ili 

kojeg druga iz Osijeka odnosno suborca iz naše bitnice. Osjetio sam izvjesno 

olakšanje stigavši u ovaj zarobljenički logor, a nakon odluke prošle noći da se 

predamo Armiji. U meni se probudio tračak nade da bi ovaj strahotni i jalovi 

rat možda mogao sretno završiti, kako za mene tako i za mnoge druge ovdje 

okupljene. 

Nakon nekoliko neuspješnih traženja i raspitivanja kod drugih zarobljenika 

naišao sam slučajno na jedan V.O. gdje se skupilo dosta topnika naše bitnice. 

Našao sam ih tamo nekoliko, pa su me razdragani pozdravili i pričali da je 

većina ostalih topnika slijedila mene i predala se Armiji. Ostatak topnika, pa i 

Virag, nalaze se u drugom V.O.-u nešto dalje i na drugoj strani voćnjaka. Na 

čas sam ih poželio potražiti i vidjeti kako su, ali za mene je bilo važnije čim 

prije pronaći osječki V.O. koji se nalazio negdje sasvim gore u lijevom dijelu 

voćnjaka. Poslijepodne je već poodmaklo, a hodanje po voćnjaku kao da je 

iscijedilo moje zadnje tjelesne rezerve. Odjednom me je spopala čudna 

slabost i bezvoljnost nakon svega što sam doživio u posljednjih dvadeset sati. 

“O Bože Svevišnji! Nije li to sin doktora Zlatka Doñi ovamo,ovamo Zvonko! 

O, sine, kako si ti upao u tu zbrku i nepriliku” prepoznao me je tatin, nešto 

mlañi, kolega, Dr. Franjo Pašer, koji me je primijetio već iz daljine, te mi prišao 

iz oveće grupe Ljudi koji su se okupili ispod poveće jabuke. Nekoliko se glava 

okrenulo u mom smjeru i ja sam bio srdačno pozdravljen od više osoba, koje 

uopće nisam poznavao. Kasnije sam saznao da je većina tih poznanika u 

stvari bila klijentela moga oca odvjetnika u Osijeku. Njegov me je ugled i 

dobar glas sada učinio sretnim i pobudio osjećaj dobronamjernosti i izvjesne 

privrženosti s tim Ljudima. U grupi je bilo nekoliko viših domobranskih časnika 

i starijih od mene, pa sam se unatoč svemu osjećao kao da sam se vratio pod 

okrilje obitelji i prijatelja.

143 

Taj sretni okvir, u stvarnosti vrlo turobne slike, nije dugo potrajao, pa me je 

spopao onaj opći dojam nemirne tjeskobe i zabrinutosti koji je vladao meñu 

svima nazočnima. Ljudi su se muvali i kao bez cilja lutali unaokolo tražeći 

roñake ili prijatelje, dok su drugi tražili vodu i nešto za jelo. Logorska uprava 

nije izdavala nikakvu hranu, dok se po vodu moglo otići do pipe tamo dolje 

blizu velike zgrade. Tamo se stvorio vrlo dug red onih koji su čekali da doñu 

do slavine, a osim toga su bili izloženi lošoj volji i zlostavljanjima stražara kojih 

je tamo bilo više, jer su u donjem dijelu logora bili zarobljeni ustaše. Mi smo 

se snabdijevali vodom iz potočića koji je tekao kroz voćnjak ili ga je netko 

iskopao zbog odvodnje - glavno da je u njemu bilo nešto tekuće vode. U 

logoru nije bilo nikakvih sanitarnih ureñaja, a da ne govorimo o medicinskoj 

službi. Taj logor u Slovenj Gradecu sigurno nije bio unaprijed pripremljen 

primiti zarobljenike pa smo ovamo bili dovedeni samo u prolazu. To je sada 

bilo svima jasno. Zašto bi se pobjednik u ratu unaprijed zamarao brigom za 

gubitnike 

Pogled na sjeverno pročelje vojarne bivše kraljevske jugoslavenske vojske u Slovenj 

Gradecu u današnjem stanju. Glavni ulaz u zgradu je zatvoren dogradnjama. 

Uskoro sam primijetio da partizani naročito loše i ružno postupanje sa 

časnicima. Za časnike je bilo bolje što prije zaboraviti svoj čin i položaj te 

postati jednaki meñu jednakima, jer je to bilo po volji pobjedničkih vojnika. 

Naučio sam brzo da je važno ništa ili što je manje moguće govoriti o sebi, jer 

nitko nije bio siguran da ga neće netko prepoznati ili potkazati zbog nekog 

krivog svjedočanstva. Vojnici Oslobodilačke Armije su smatrali časnike 

glavnim neprijateljem i krivcem za sve ratne zločine počinjene nad narodom. 

Časnici su vodili i zapovijedalivojnicima da se bore protiv partizana i zato su 

krivi za sve. To je bio razlog što su nas poslali da se okupimo po V.O.-ima, jer 

će tamo biti najveća vjerojatnost da se zarobljenici meñusobno poznaje. Ideja 

je pobjedničkog Oslobodioca bila da će na taj način moći saznati i raskrinkati 

svakoga, u okupljenoj grupi zarobljenika, tko je bio ustaša ili još gore "pravi" 

ratni zločinac. Nadali su se da će na taj način doći do nekog samo odabiranja 

ili selekcije pod pritiskom straha i prisilom, a u želji za samoodržanjem.

144 

S mrakom noći logorom je zavladao nestvarni i nespokojni mir. Netko je od 

mojih novostečenih starijih prijatelja izračunao, a na temelje površine 

voćnjaka te gustoće okupljenih osoba na tom prostoru, većinom domobrana i 

civila, da se u gornjem dijelu logorišta sada nalazi više od 20.000 osoba. Na 

osnovu tih opažanja moglo se zaključiti, da se na ostalom, u stvari većem 

dijelu prostora logorišta ispod voćnjaka i izmeñu zgrada nalazi još daljnjih 

barem 20.000 zarobljenih ustaških vojnika. Nevjerojatnom mi se učinila brojka 

od oko 40.000 Ljudi, koji su bili zarobljeni i dovedeni u taj privremeni logor kod 

Slovenj Gradeca. Buka razglasa nije prestajala niti noću, a povremeno su se 

mogle slabo čuti neke zapovijedi pored stalnog ponavljanja partizanskih 

pjesama. 

Partizanske su pjesme imale sasvim drugačiji karakter, kako po melodiji tako i 

po riječima, od onih koje sam naučio u tijekom svoje kratke vojne obuke. Ne 

sjećam se da smo potonje ikada pjevali dok sam bio s bitnicom, a sada sam 

počeo “učiti” nove pjesme u kojima se u glavnom spominjalo Tita. Jedna od 

prvih, koje sam zapamtio, bile su: “Druže Tito, mi ti se kunemo ..” ili “Druže 

Tito, ljubičice bijela ..” U jednoj se pjevalo o nekom Kozaračkom kolu u kome 

se je spominjala planina Kozara, o kojoj još do sada nisam ništa čuo. 

Unutar logora, bar ovdje gore u voćnjaku kod nas, nije bilo “džoranja” i nitko 

od partizana nije dolazio tako daleko u logorište. Tijekom dana pozivali su 

zarobljenike, koji su mlañi od 17 godina, da se jave kod komande logora. 

Nitko se od tih mladića više nije vratio svojoj grupi u V.O.-u pa su se počele 

širiti kojekakve vijesti što se moglo njima dogoditi. Uskoro ćemo to mi saznati i 

oćutjeti na vlastitoj koži, čemu će poslužiti ti mladići, koje su zbog mladosti 

odvojili od rodbine i starijih zarobljenih suboraca. 

Vedre noći su u to doba godine bile prohladne, a vlažne su se magle spuštale 

na kotline. U logorištu je bilo teško sagraditi privremeno ognjište, jer praktički 

nije bilo gorivog materijala kojim bi se mogla održavati vatra da bi se netko 

noću pored nje ogrijao. Nad logor se spustila magla u kojoj su nestajali zadnji 

slabi oblačci dima iz rijetkih ognjišta koja su se polako gasila. Unatoč hladnoći 

i sumaglici, tisuće i tisuće zarobljenika obvladao je san. Prionuli su tijelom uz 

tijelo, da bi održali toplinu tijela ili ih se više smotalo pod jednim gunjem. 

Sretan je bio onaj tko je ovdje imao svoj gunj. U mislima sam zahvaljivao 

majci na njezinoj brizi i želji da ponesem njezini mohair gunj u koji sam se 

umotao, pa me je u njegovoj toplini uskoro savladao san. 

* * * * * *

145 

15. 

POČETAK KRIŽNOGA PUTA 

Četvrtak, 17. svibnja 1945. 

Do nas je zapovijed doprla posve iznenada, koja se širila logorištem kao 

požar po suhoj travi. S našeg povišenog mjesta u voćnjaku primijetili smo 

neko vrlo čudno komešanje tijekom jutra, ali nismo to tada tumačili kao 

početak pražnjenja zarobljeničkog logora u Slovenj Gradecu. Već dan ranije 

je bilo mnogo kretanja po logoru, pogotovo kako su neprekidno dolazili novi 

zarobljenici, pa su se vrzmali posvuda tražeći svoj V.O., svoje roñake, znance 

ili prijatelje. Katkada se pronio glas, da se kod glavne zgrade dijeli hrana, pa 

su čak neki pokušali provjeriti o čemu je riječ. Od njih smo ubrzo saznali da se 

kod tog mjesta, gdje se navodno nešto dijelilo, stvorila velika gužva i da su 

stražari brutalno pokušavali učiniti nekakav red. Sve je to za mnoge svršilo 

tragično što od gužve i što od udara stražara ili pak od gaženja preko 

posrnulih. Na koncu nitko od naših izvidnika nije donio bilo što, osim loših 

vijesti. 

Bilo je nekoliko iznenadnih prepada vojnika koji su tražili ustaše koji su se 

navodno sakrili meñu domobrane. Katkada su tražili nekoga imenom u 

jednom od V.O.-a što nije bilo moguće ako to nije netko dojavio. Nismo imali 

nikada mira pripremiti se na ono što nam je predstojalo, pa sam koristio 

vrijeme da prepakiram naprtnjaču poučen iskustvom nasilnog “džoranja” 

prvoga jutra. Nije ostalo mnogo toga što bi još moglo privući pažnje 

potencijalnog pljačkaša. Odlučio sam s toga vrećicu sa zlatnicima više ne 

nositi oko vrata nego sam je objesio unutar gaća pod muda. Tamo ih valjda 

neće pronaći osim ako me skinu do kože. Moj ručni sat, koji je bio dar roditelja 

za maturu, zamotao sam u kuhinjsku krpu meñu zdrobljenim komadima 

dvopeka koji nisu bili nalik na nešto jestivo. A baš taj neugledni grumen 

prašine biti će mi dugo jedina hrana. Nožić sam stavio na dno naprtnjače 

umotanog u jednu od prljavih maramica kojom sam si do sada nekoliko puta 

brisao znoj te prljavštinu s lica. Bože, kako je sve na meni bilo prljavo. Djedov 

sam džepni sat umotao u poveću kuhinjsku krpu kojom sam prije koristio za 

brisanje oprane zdjele od ostataka hrane. Ah, da mi je bar nešto od one hrane 

što su je pripremali kuhari u “gulaš-topu” naše bitnice! 

Grupa ratnih zarobljenika iz osječkog V.O.-a logorovala je sasvim straga u 

voćnjaku i blizu ograde. Negdje oko podneva stigla je do nas zapovijed da 

siñemo u dvorište pa ćemo se tamo priključiti koloni. Donji se dio logorišta već 

prilično ispraznio čemu nismo pridavali posebnu pažnju osim što smo željeli 

ostati zajedno. Konačno je došao red na nas da priñemo izlazu u ogradi 

dvorišta, a ne kroz glavni izlaz kroz zgradu, gdje smo ušli dva dana ranije. 

Pred izlazom su nas dočekali naoružani stražari koji su nas požurivali 

pogrdama i udarcima kundaka vičući: “Priključi! U četverorede! Udri ustaško

146 

džubre! Priključi!” Izvan ograde se skupila oveća skupina promatrača nimalo 

prijateljskog izraza i nakana, pored i izmeñu kojih smo morali trčati da bi 

pristigli začelje kolone. Osjetio sam neki udarac, možda od kundaka ili štapa 

ili biča, dok sam nakratko trčao nasamo izmeñu naoružanih vojnika i rulje 

bijesnih promatrača. To je bila moja prva “trka za život” jer oni koji su posrnuli 

i ostali ležati više se nisu mogli pridružiti koloni. 

Uspio sam srećom prebroditi tu trku i ostati pri tome neozlijeñen, pa sam 

stigao začelje kolone gdje sam se priključio ostalima iz našeg V.O.-a. 

Nažalost već ovdje, na početku marša, nisu se svi iz osječkog V.O.-a uspjeli 

pridružiti koloni. Vjerojatno su to bile starije i nemoćnije osobe koje su 

posrnule i podlegle udarcima. Njih više nikada nećemo vidjeti. Ustanovio sam 

da mi čizme jako otežavaju trčanje i sjetio sam se sa čežnjom talijanskih 

cipela koje je Virag mi privezao za naprtnjaču. Slijedeći primjer drugih 

razrezao sam sve vanjske šavove na čizmama u nadi da će tako pobuditi 

manje zanimanje za “džoranje”. Srce me je boljelo rezati i parati šavove na 

mojim prvim po mjeri šivanim, jahaćim čizmama, a koje sam sâm isplatio. Još 

je u meni bila svježa uspomena na gubitak moga bicikla, koga su mi oduzeli 

početkom travnja 1941. u ime opće ratne mobilizacije svih prijevoznih 

sredstava. Ja sam tri dana morao biciklom raznositi pozive za mobilizaciju, da 

bih potkraj trećeg dana našao kod kuće sličan poziv, ali ovaj put za MOJ 

bicikl. Kamo sreće da sam “unakazio” svoje čizme odsjekavši im sare i 

napravio rupu kod prstiju kako su to neki činili sa svojim cipelama. 

Kolona hrvatskih zarobljenika hoda u četveroredima negdje u Sloveniji. 

Bilo je rano poslijepodne kada smo prošli kroz i napustili mjesto Slovenj 

Gradec u donekle urednim četveroredima. Hodali smo cestom kojom se 

bitnica povlačila prije samo četiri dana dok se sada nepregledna kolona 

zarobljenika kretala u suprotnom smjeru. Kolona se otegnula cestom u 

nedogled, koliko se to moglo vidjeti iz našeg reda. Pročulose da su u koloni 

pred nama ustaše, a mi da se nalazimo negdje u sredini, sudeći po tome kada 

smo napustili logor. Približivši se Šmartnu stali smo prvi put, pa nam je

147 

naloženo da ostanemo u četveroredima uz desnu stranu ceste. Spustili smo 

se na cestu gdje smo stali pod strogim pogledima stražara s obje strane 

kolone na razmaku od petnaestak metara. Naša se naoružana pratnja 

sastojala od mlañih godišta, a na glavama su imali neke čudne šajkače s 

petokrakom, koje su samo djelomično pokrivale kosu koju su im nedavno 

neuredno ošišali na kratko. Svakom od njih je o ramenu visjela torba za kruh i 

čuturica, očito još neupotrebljavana, kao i remen s torbicom za metke. Ti 

mladi stražari bili su oboružani puškama koje su držali uperene u nas čim bi 

zastali ili se spustili na cestu zbog odmora. 

Ta, samo puškom naoružana, mlañahna pratnja promatrala je zarobljenike sa 

nekim čudnim strahom. Stalno su se osvrtali gledajući što čine drugi stražari 

ispred, iza ili s druge strane kolone. Čine li tu pratnju možda baš oni ratni 

zarobljenici mlañi od 17 godina koje su izdvojili prije dva dana u logoru Je li 

to moguće, da bivši mladi suborci i znanci, djeca i braća, sada vrše dužnosti 

stražara nad kolonom zarobljenih starijih suboraca, znanaca, pa i svojih 

roñaka U koloni je stalno vladala neka neugodna tišina, što se činilo 

sablasnim i jezivim, jer se radilo o velikoj masi stiješnjenih i prestrašenih ljudi. 

Povremeno su se čuli povici “Stoj! Stoj!” nakon kojih je često slijedio pucanj, a 

potom bi nastala mrtva tišina - do slijedeće prilike. Naši su stražari bili vrlo 

nervozni, a njihove su puške, uperene u nas, predstavljale smrtnu opasnost 

za svakoga od nas. Postalo nam je jasno, da će oni koristiti svoje oružje bez 

predumišljaja i grižnje savjesti kod prve prilike i bilo kojeg, pa i najmanjeg, 

našeg prekršaja. 

Odmor je bio kratak i iz daljine se moglo vidjeti kako se ljudi polako dižu, pa je 

kao neki val stigla do nas vijest, da se dignemo i krenemo dalje. Ubrzo smo 

naučili da je važno ustati se brzo čim to učini kolona ispred, pa smo tako 

mogli izbjeći stvaranje praznina ili prekida u redovima kolone. Takvi su prekidi 

bili glavni uzrok što je slijedeći četverored morao trčati da stigne četverored 

začelja kolone a koja se neumoljivo kretala naprijed. Prigodom takvih trkova 

su pojedinci ili rastepeni četveroredi bili izloženi udarcima kundaka ili štapova 

ili bičeva već prema tome što je naoružani pratilac imao pri ruci. Vrlo brzo sam 

shvatio da će nakon, pucnja negdje naprijed, uskoro slijediti trk. Kada smo 

protrčali pored mjesta, gdje je bilo pucnjave, vidjeli smo kako pratioci odvlače 

bezimenog zarobljenika pored ceste na pogled svima koji su tu još prolazili. 

Katkada sam vidio žrtvu kako leži prostrta podalje od ceste jer je vjerojatno 

bila ubijena pri pokušaju da se odvoji od kolone. Pratnja je urlala “priključi” i 

tukla po nama čime god bi stigla. Četveroredi su se raspadali da bi se onda 

ponovno formirali pri čemu se često izgubilo svog dotadašnjeg susjeda. 

Prolazeći kroz selo Šmartno kolona se morala provući izmeñu redova vojnika 

od kojih su neki stajali, a drugi sjedili na kolima, pa su tako stisnuli kolonu da 

se jedva mogla provući u dvoredima. U toj bjesomučnoj utrci “trči i udri” bilo je 

neophodno držati što manji razmak unutar para jer se tako lakše moglo izbjeći 

mnogim udarcima. Posebna je opasnost prijetila ako je netko posrnuo, pa se 

onda netko spotaknuo preko njega. To bi odmah privuklo posebnu pažnju

148 

mučitelja da dotuku one koji su ostali ležati na tlu. Ja sam trčao pognute glave 

dok bi naprtnjaču povukao preko ramena da mi štiti tjeme, a slobodnom bih 

rukom nastojao držati ruku svoga supatnika. Čim bismo čuli pucnjavu i urlanje 

pred nama odmah smo znali da ćemo uskoro opet morati proći stazom “trči i 

udri”. Nikome od nas nije palo na pamet da se brine o posrnulima, palim, 

premlaćenima ili pogoñenima pri pucnjavi. 

Kada smo prošli usko grlo u Šmartnu i koloni se opet priključili naši mladi 

čuvari veoma loše volje, stali su nas još bjesomučnije tjerati naprijed. Možda 

je i njih netko dohvatio kundakom ili batinom, pa su sada iskaljivali svoju 

mržnju i bijes nad slabijima i tko se nije mogao braniti ili uzvratiti mjerom za 

mjeru. Za to bi im se pružila prilika kada bi netko istupio iz kolone da se 

olakša ili je posrnuo. Odmah bi se čuo povik: “Stoj!”, a zatim hitac u čovjeka 

koji se srušio kao pokošen i ostao ležati pored kolone. Ubili su čovjeka pred 

našim očima zbog ničega! To se ponovilo više puta tijekom prvih sati našega 

puta, a nitko od nas nije mogao učiniti ama baš ništa protiv toga. Već prvoga 

dana, pri samom početku našeg marša, smrt je stalno vrebala na svakoga od 

nas i to nakon što je taj strašni i dugi rat završio za sve - kako za pobjednike 

tako i za one koji su ga izgubili. 

Sunce se polako spuštalo iza planinskog vijenca, kada smo ponovno stali 

blizu mjesta gdje su se hrvatske jedinice pokušale probiti podnožjem planine 

Razborce. Tamo je bilo nekoliko redova davno iskopanih protutenkovskih 

rovova koje su sada neki ljudi punili lešinama skupljenim na velikim hrpama. 

Što je meñu lešinama bilo i ljudskih, očito nikoga nije brinulo jer su ih gurali i 

bacali u tenkovske jarke zajedno sa životinjskima. Pomisao na to da bi i moje 

tijelo moglo svršiti u kakvom jarku duboko me je potresla. Sama spoznaja da 

svakim časom vjerojatnost postaje sve veća, da bi seto moglo i meni desiti, 

natjerala mi je drhtavicu niz kralješnicu. Duboka me tuga spopala za svima 

mrtvima, a za nas, još žive, neopisivi strah i tjeskoba. 

Negdje, blizu sela Straže, kolona je ponovno stala, pa smo posjedali na cestu 

gdje si je već tko našao mjesto. Iza sela Straže teče rječica Mislinja kroz 

klanac neposredno uz cestu iznad koje je željeznička pruga djelomično u 

tunelu. Sjetio sam se kako smo vodom iz Mislinje napajali konje, a i za ljude je 

ta rječica bila prava blagodat. Pomislio sam s izvjesnom zebnjom i strepnjom 

hoćemo li moći utažiti žeñ kada budemo prolazili kroz klanac 

Svi smo jako žeñali, a usne su nam bile suhe, te okorjele od isušene 

pljuvačke zbog čestog oblizivanja. Znoj i prašina su se osušili na licima 

stvarajući neku vrstu maske koja je pokrivala lice, vrat i ostalu nezaštićenu 

kožu. Na kapcima je takoñer korica od prašine pa sam ih s naporom držao 

otvorenima kod hodanja. Ne mari, drži kapke spuštene koliko dugo možeš, pa 

se odmaraj, jer tko zna koliko ćeš morati još hodati do slijedeće stanke. 

Iznenañen sam otvorio kapke jer je u neposrednoj blizini vrlo glasno planuo 

hitac. Tako sam postao muklim svjedokom još jednog smaknuća zarobljenika 

koji je pokušao otići do bunara u vrtu pored ceste.

149 

Čini se da su tog jadnika pustili da otrči do bunara i u trenu, kada je dohvatio 

konop da izvuče kabao s vodom, pucao je u njega jedan od naših mladih 

sprovodnik. Zatim se strijelac uputio do spalog čovjeka i još jednom pucao u 

umirućeg. Je li to učinio za svaki slučaj ili zašto Odgovor smo odmah dobili 

kada je ubojica prišao bunaru i povukao za konop, te izvukavši ga do kraja iz 

bunara, na konopu nije ni bilo kabla. Htio nam je pokazati da za nas nema 

vode niti u bunarima. Ali zašto ubiti čovjeka zbog toga jer je pokušao dohvatiti 

vodu iz bunara, ako si znao da tamo nema vode za njega Bolno pomislih 

kako je taj čovjek nekorisno umro nakon što je preživio duge ratne godine, ali 

je umro brzo i bez boli. Tko zna kakve bi ga još patnje čekale na tom križnom 

putu prije nego bi, jadno i s mnogo boli, poginuo tko zna gdje. 

Malo zatim smo opet krenuli, ali je napetost izmeñu zarobljenika i mladih 

sprovodnika postala još nesnosnija i nepremostiva zbog užasa što su ih 

počinili. Ti su mladići od 16 ili 17 godina ubijali mučke njihove vlastite 

sunarodnjake bez opomene i bez vidljivog razloga. Nitko ih nije prisiljavao to 

činiti, pa niti neposredno prijetio da će ih ubiti ako sami ne ubijaju onako 

bezrazložno. Vjerojatno su ih u dan-dva toliko preodgojili i utuvili im nareñenje 

da pucaju na svakoga tko samo pokuša napustiti kolonu. Ali pucati u čovjeka 

ne znači pucati da ga odmah ubiješ, a baš su to činili tih dana bez ikakvog 

kolebanja i sigurno s predumišljajem. 

Sa zebnjom sam mislio što će se dogañati u klancu gdje Mislinja teče blizu 

ceste ako je našim sprovodnicima zapovjeñeno da nitko od zarobljenika ne 

smije napustiti kolonu živ. Užasna je to bila spoznaja kakav strašan učinak 

ima to oružje u rukama mladića bez životnog iskustva i odgovornosti, u stvari 

koga niti ja nisam imao do skoro nedavno. Pitao sam se što ih tjera da koriste 

smrtonosno oružje protiv nemoćnih zarobljenika koji su svi stariji od njih Jesu 

li to činili iz neke mržnje na svoje bivše starije suborce koji su im do sada 

zapovijedali ili zbog toga što su ih doveli dovde, pa im se sada mogu 

osvećivati snagom oružja Što drugo bi odjednom moglo preobraziti te 

neiskusne mladiće u ubojice bez savjesti i predumišljaja 

Shvatili smo brzo da se ne smijemo izlagati nepotrebnim opasnostima, pa da i 

ne pokušavamo tražiti vodu u bunarima. Na bunarima su očito skinuli kablove 

s konopa koji su zavaravajući visjeli na osovini kolovrata. Isto tako su poluge 

za pumpanje ostale samo utaknute u ležište, ali je trn bio izvañen. Podlo! Do 

zla boga podla podvala, jer se to nije moglo vidjeti s ceste. Mnogi su to platili 

životom dok nisu njime podučili druge da ne nasjedaju. Nigdje uz put nije bilo 

dopušteno uzimati vodu da bi utažili bar malo sve nesnosniju žeñ. Očito da je 

lokalnom narodu bilo rečeno što da čine kako bi marš zarobljenicima bio što 

jadniji i nedostojniji. 

Mrak se polako spuštao na cestu, pa se više nije moglo vidjeti što se naprijed 

dogaña. Nastavili smo hodati zastajkujući na desetak minuta svakog sata ili

150 

kako se već zalomilo. Prošli smo kroz Straže i nakon sela Mislinje ušli u 

klanac, pa smo ga prošli bez zastajkivanja. Mrak je bio potpun, a moja 

otupljena čula zabilježila bi samo povremenu jeku pucnja pored jednoličnog 

žubora potoka pored ceste. Vukli smo se tako kroz klanac kad sam odjednom 

shvatio da nema više žubora vode pored ceste. Znači da smo prešli 

vododijelnicu, pa ćemo uskoro doći u dolinu rječice Pake nakon mjesta Dolič. 

No, kolona nije krenula tim smjerom odakle smo došli prije tjedan dana već 

smo krenuli drugom, nekom uskom, cestom. Cesta se blago uspinjala u uskoj 

kotlini okruženoj šumovitim padinama s obje strane. 

Nitko oko mene nije znao kuda vodi ova cesta, a ja sam se pokušao sjetiti, 

jesam li kod Doliča vidio vezu ili prečicu koja vodi možda prema glavnoj cesti 

Celje - Maribor. Umor i žeñ su potpuno otupili moju svijest, pa sam se s 

mukom pokušavao sjetiti one karte prometnica koje sam koristio pri 

povlačenju. Ponašao sam se kao automat koji hoda, ostani zajedno u 

četveroredu, pazi na svoga susjeda i spusti se na tlo kada vidiš da to čine oni 

u redu pred tobom. Ustani brzo kad počne vika, probudi se i doñi toliko do 

svijesti da čuješ škripu koraka pred sobom, pa nastavi hodati. To se tako 

ponavljalo u beskraj dok nisi postao bezosjećajno, kao hodajući trupac. 

Hodanje je nastavljeno cijelu noć, pa su i naši stražari postali umorni, što ih 

nije spriječilo da pucaju na svakoga tko bi istupio iz kolone. Jasno, u mraku 

nisu mogli vidjeti je li tko napustio kolonu, ali su zato ipak često pucali u šumu, 

što iz straha što da pokažu kako su budni. U stvari, ta pucnjava je postala sve 

češća što se ponoć približavala, a mrak postajao crnji u kotlini kojom se cesta 

uspinjala. Ne sjećam se kada smo prošli kroz Vitanje, ali se cesta počela 

spuštati kada se na obzorju pojavilo slabo svijetlo novoga dana. Do 

praskozorja petka 18. svibnja propješačili smo oko 40 kilometara, u proteklih 

dugih 12 sati, i izbili na cestu kod mjesta Stranice koja je imala drugačiji kolnik 

i to od uvaljanog kamena. Kolona je krenula desno, što je bilo prema jugu, a 

pa mojoj ocjeni bila bi to glavna cesta prema Celju. 

Bunovni i premoreni polako smo hodali strmim usponom ceste sve dok nismo 

došli na prijevoj baš kada se pojavilo sunce. Lijevo od ceste, na uzvisini, 

primijetio sam veliku tvrñavu, koju sam prepoznao kada sam s tatom boravio 

u okolici Celja. Nitko se u mojoj okolici nije zanimao za tvrñavu Graščina 

Višnjavas, iako sam pokušavao naći nekoga komu bih rekao da idemo prema 

Celju. Nešto čudno mora da se dogodilo tijekom mraka, ali smo to tek mogli 

ustanoviti kada smo ponovno stali te se spustili u vlažnu travu pored ceste. 

Grupa zarobljenika osječkog V.O.-a nalazila se nedaleko iza čela kolone. 

Gdje li su nestali zarobljenici iz prednjeg dijela naše kolone, koji su krenuli 

nekoliko sati prije nas iz slovenjgradskog logora Gdje li su nestali ustaški 

zarobljenici koji su bili na čelu kolone Gdje su ostali zarobljenici, koji su bili 

neposredno nešto dalje pred nama Vrlo brzo smo saznali što se dogodilo! 

Prednji je dio jučerašnje duge kolone zarobljenika skrenuo kod Stranice na 

sjever, pa sada ide prema Mariboru. Nitko od nas kasnije nije niti čuo niti vidio

151 

nekoga iz tog dijela kolone. A u tom dijelu bila je vjerojatno polovica svih 

40.000 zarobljenika koji su 17. svibnja živi napustili Slovenj Gradec. Meñu 

sobom smo samo na tren izmijenili nekoliko riječi o mogućoj sudbini tih 

jadnika. Za mene je sada bilo najvažnije naći nešto vlažno da ližem ili 

žvačem, pa sam skupljao rosu s lišća i vlati trave. Izvukao sam maramicu i 

namakao je u bilo čemu tekućem, pa i u prljavom potočiću koji je tekao jarkom 

uz cestu. Uskoro smo čuli povike, pa ćemo krenuti dalje. Kuda 

Jutro je već poodmaklo, pa sam primijetio da su sada drugi sprovodioci, dok 

su oni bezobzirni mladići od jučer nestali bez traga i glasa. Dok smo bili u 

pokretu nije bilo “džoranja”, ali su nas zato za vrijeme stanki vojnici 

pobjedničke vojske “oslobañali” svega što im se dopalo ili im se činilo 

zamamnim. Kao prvo su nam oduzeli vrijednosne predmete kao što su satovi, 

lančići, prsteni, narukvice - drugim riječima sve što je blistalo. Kada tih 

vrijednosnih predmeta više nije bilo ili ih nisu zapazili na zarobljeniku, nastavili 

su oduzimati od zarobljenika sve što im se činilo bolje kvalitete od onoga što 

su imali na sebi ili nosili sa sobom. Otimačina je nastavljena oduzimanjem 

raznih predmeta odjeće uključivši remene, pa razne pokrivače i obuću svake 

vrste. Činilo se kao da su zarobljenici postali neka vrsta "hodajuće" tržnice na 

kojoj su slavljeni oslobodioci mogli birati po volji i uzimati sve slobodno - pod 

prijetnjom oružja koje su često koristili primjera radi. 

Hodanje u koloni je takoñer krilo mnoge opasnosti ponajviše onda kada su 

četveroredi morali prolaziti kroz uske koridore napravljene na cesti 

transportnim sredstvima pobjedničke vojske. Transportna su sredstva bila 

uglavnom seljačka kola na kojima su sjedili vojnici oboružani raznolikim 

kolcima i bičevima, pa bi njima tukli po stisnutoj koloni zarobljenika u 

bezglavom trku. Poslije svakog takvog tjesnaca, u kojem se odvijala stravična 

“trka za život”, broj je zarobljenika bivao sve manji. Stari su se četveroredi 

raspali, a novi bi se stvarali već kako je tko stigao do začelja odmakle kolone. 

Često su stradali oni koji su već protrčali tjesnacem, ali su ih onda snage 

izdale, pa su se srušili na cesti ili pored nje. Ti jadnici nisu mogli više stići do 

spasonosnih daleko odmaklih četveroreda. 

Premoreni, ožednjeli i sveslabiji hodali smo sat vremena od jedne stanke do 

druge. Instinktivno sam nastojao biti u sredini četveroreda, jer je par u sredini 

bio sigurniji od svih neugodnosti kojima su oni u vanjskim redovima bili često 

izloženi. Ipak, iz poštenja prema supatniku i kolegi u nevolji nastojali smo si 

naći par, te bismo se izmjenjivali kod stanki da naizmjence svaki od nas bude 

jednom u vanjskom, a drugi put u unutrašnjem redu kolone. Poučen mnogim 

iskustvom zlostavljanja, kao posljedice više “tjesnaca”, nastojao sam trčati 

zajedno sa svojim kolegom u paru kroz smrtonosne špalire. Na taj smo način 

uspijevali s nešto sreće protrčati opasnu stazu brže i sigurnije. Potom je bilo 

lakše stići do začelja kolone i tamo zauzeti ponovno “slobodno” mjesto u 

katkada novom četveroredu, ali bar s već oprobanim prijateljem u nevolji.

152 

Jutros ispred Celja dočekala je naše nove sprovodnike smjena i to već nakon 

kraćeg zajedničkog puta. Skoro da smo požalili za tim mladićima, jer oni nisu 

bili toliko bezobzirni kao oni prvi od jučer. Novi su stražari bili vojnici N. O. V.- 

a, pa su očito bili uvojačeni negdje u istočnim dijelovima Jugoslavije, kada su 

im sela bila osloboñena u 1944. Oni nisu bili nikada partizani, no ipak su sebi 

uzimali pravo da se s nama obračunaju zbog svih onih stradanja koja su prošli 

partizani od 1941. Ti su neuki vojnici prošli daleki put dovde, do dalekog 

zapada Jugoslavije. Vjerojatno uopće nisu sudjelovali u nekoj borbi protiv 

opće omraženog neprijatelja, pa su ga mrzili što je bio fašist - gdje god i tko 

god bio taj fašist. Oni nisu znali što razlikuje domobrane od ustaša ili to uopće 

nisu htjeli znati. Za njih su zarobljeni Hrvati bili svi isti tj. neprijatelj i uzrok za 

sva njihova trpljenja i nevolje u posljednjih nekoliko mjeseci daleko od njihovih 

domova, pa i sada kada je rat već završio. Za sve to smo mi sada bili krivi, mi 

zarobljenici, a o tome nije moglo biti nikakve rasprave! To je revolucija! 

U kasno prije podne toga petka opet smo stali već na domak Celja. Ja sam 

bio na lijevoj vanjskoj strani kolone kada smo došli do mosta preko rijeke 

Savinje. Pored nas je prolazila vojska u suprotnom smjeru, a ja sam na čas 

zaboravio skriti čizme jer sam bio na eksponiranoj tj. opasnoj strani kolone. 

Nije potrajalo dugo i već je iz prolazeće kolone istupio zdepasti vojnik u 

otrcanoj uniformi i stao preda me, te skinuvši pušku njome pokaže moje 

čizme: “Druže, ti imaš vrlo dobre čizme! Da se “džoramo”! 

Pokušao sam ga odvratiti od njegovog nauma upozorivši ga da moje čizme 

nisu više dobre za njega: “Vidiš. Druže, svi su se šavovi rasparali.” - Mora da 

ga je moja primjedba razbjesnila, pa uperivši pušku na mene reče ljutito: 

“Sam si je presekao. Jebem ti mater ustašku! Da ću da te ubijem, fašist! 

Skidaj čizme, fašist! Nemam vremena da čekam. Moram dalje za svojom 

jedinicom.” Pušku je sada uperio u mene, pa kada je otkočio otponac meni 

nije ništa drugo preostalo nego skinuti čizme. Bio sam preslab to sam učiniti, 

jer su mi noge nabrekle, pa sam htio ustati s naprtnjače na kojoj sam sjedio. 

Vojnik nije dugo oklijevao, objesi pušku preko ramena, te sagnuvši se spretno 

mi skine čizme s nogu. S podmuklim smiješkom tada reče: “Vidi, vidi, mladi 

fašista, tvoje su čizme jako dobre za mene. Evo, ja ću uzeti tvoje čizme, a tebi 

dajem svoje opanke.” Ponosno obuče moje čizme, a opanke mi posprdno 

dobaci. 

U tom sam času zamrzio tog čovjeka iz najveće dubine svoga bića. Skoro da 

bih ga pokušao udaviti vlastitim rukama da nije ponovno uperio pušku u 

mene. No sada je njome pokazivao prema naprtnjači na kojoj sam sjedio. “Da 

vidim šta držiš u tom džepu!” i zgrabi rukom za remen kojim je bio zatvoren 

vanjski džep na naprtnjači. Remen popusti i njegova se ruka zari u džep 

izmeñu mojih nogu. Od tamo je izvukao prljavu krpu u koju sam bio umotao 

djedov džepni sat, jer je bio prevelik da ga nosim na tijelu. Iz prljave krpe 

ispade sat na tlo, a od udara se otvori poklopac na brojčaniku. Vojnik je bio 

toliko iznenañen vrijednim plijenom, da je skoro ispustio pušku iz ruke da bi 

dohvatio sat. Slučajno je pri tome pritisnuo navijač sata, pa se iz njega oglasi

153 

tiha melodija, koja kao da je začarala tog razbojnika. Očito zadovoljan tim 

vrijednim plijenom oglasi se zdepasti vojnik: “Uzet ću taj sat, druže! Ti ga više 

ne trebaš! Nećemo više “džorati” - ti već imaš moje opanke.” 

Tiha melodija iz djedova sata me je na tren podsjetila na sretno djetinjstvo, 

sada tako, tako daleko od kobne stvarnosti i zlobnog podsmijeha na licu 

vojnika preda mnom. Sjetio sam se svoga djeda pomislivši, da bi on sigurno 

bio sretan kada bi znao da je njegov sat spasio život unuku. Taj trenutak istine 

- djed nije više meñu živima, ali zato njegov unuk jest - vratio mi je svijest i 

spoznaju da je moj mučitelj nestao trčeći za svojom jedinicom. I za mene je 

došao trenutak da se dignem i objesim na leña naprtnjaču s gunjem. Pokupio 

sam par opanaka koje mi je doturio vojnik vrhom čizme koje mi je svukao s 

nogu. 

Kolona je krenula, a ja sam stupio u sredinu reda i primijetio zabrinuti pogled 

moga druga u paru. Nismo izmijenili niti jednu riječ, ali nam je obojici bilo 

jasno da ću ja odsada morati hodati bosonog. Hodajući u čarapama, koje mi 

je srećom ostavio, pogledao sam kakve mi je opanke dao moj “dobročinitelj” u 

zamjenu. Od jednog opanka ostao je samo prednji dio bez dijela pete, a drugi 

nešto cjelovitiji opanak, bio je premalen za moju nogu, jer bi u njega možda 

stali samo prsti. Izvukao sam kožnate uzice koje bih mogao koristiti, te bacio 

ostatak opanaka. Odlučio sam, a što drugo mi je i preostalo, nastaviti hodati 

bosonog, dok ne nañem neku obuću za svoja stopala. Osjećao sam se vrlo, 

vrlo umornim i još k tomu tako daleko od doma... 

Polako smo hodali od mosta do centra Celja, pored stanice i hotela u kojemu 

sam s ocem prenoćio u više navrata neposredno prije rata. Kako smo 

nekoliko puta zastajkivali, pri svakom je tom zastoju bilo mnogih jednostranih 

izmjena dobara pri kojima su zarobljenici uvijek bili žrtve. Kod mene u 

naprtnjači više nije bilo ništa vrijedno ili zamamno što bi nekome od tih 

oboružanih bandita odgovaralo. Ipak, ja sam na sebi još nosio onu platnenu 

vrećicu sa zlatnicima koja je visjela ispod spolovila, a moj ručni sat još nisu 

otkrili. Moja je najveća briga sada bila naći nešto, čime bih mogao omotati 

stopala kako bih ih zaštitio od ozljeda kada budemo hodali cestama s 

kolnikom od kamenog makadama. Hodanje u debelim čarapama nije 

predstavljalo nikakav problem po popločenim gradskim ulicama u Celju. 

Dapače, osjećao sam izvjesno olakšanje usporeñujući hodanje ili trčanje u 

čvrstim i teškim čizmama. Mučila me je pomisao kako ću hodati kada kolona 

krene cestama van grada koje neće biti popločene ili asfaltirane 

Srećom, uskoro su nas doveli do neke uske ulice bez izlaza na drugoj strani 

dok su se niske zgrade nanizale s obje strane. Svi prozori i sva ulazna vrata 

bila su zatvorena. Nitko nas nije promatrao kako smo se spustili na pločnik 

gdje god se tko od nas već našao. Sunce je bilo još visoko i u uličici skoro da i 

nije bilo sjene. Ja sam bio negdje u prednjem dijelu kolone osječkog V.O.-a, 

pa sam odlučio ući dublje u taj kratki ćorsokak. Tražio sam hladovinu u kojem 

od dovratnika ili podrumskih prozora. Svi su ti otvori kuća bili zatvoreni i

154 

zakračunati. Nijedno lice se nije pojavilo da vidi, čuje ili provjeri što se to 

dogaña u ulici unatoč svoj neuobičajenoj buci, povicima i poneku suzdržanu 

kucanju na vrata. 

Nekoliko hitaca u zrak ili u nekog od zarobljenika smirilo bi odmah sav žagor u 

izmoždenoj grupi. Svaki bi se spustio gdje god bio, pa je za čas nastala 

nestvarna i neobična tišina. Malo kasnije je do nas dublje u uličici doprla vijest 

da se tamo negdje vani dijeli hrana. Neki su pohrlili provjeriti vijest nadajući se 

da će dobiti nešto za jelo. Brzo su se vratili s viješću da se hrana sastoji od 

jedne konzerve graha i nekoliko paketa dvopeka, a da će se to podijeliti na 

100 zarobljenika. Jasno, ta je vijest izazvala viku, a došlo bi do nereda oko 

podjele, da nije netko od starijih časnika svojim autoritetom uspio uspostaviti 

mir i red meñu Osječanima. 

Ono malo hrane što bi netko dobio ne bi ga učinilo ni za trun sitijim, pa je 

odlučeno da se hrana podijeli najslabijima u našoj grupi. Ostali će ostati bez 

nje, pa će gladnima i dalje kruliti želuci. Nisam mogao prosuditi zašto su ljudi 

umirali već i prije za vrijeme stanki - je li od pomanjkanja hrane i tekućine ili od 

opće tjelesne slabosti Tko bi to znao Sjećam se kako sam s tjeskobnim 

osjećajem promatrao kako čovjek umire vrlo tiho i bez posebnog predznaka. 

Čovjek bi sjeo odmoriti se, kao i ostali, te se polako spustio na stranu kao da 

spava. Kada je došao trenutak da se dignemo i krenemo dalje neki se od tih 

zaspalih ljudi nisu više micali - umrli su spavajući. Ja sam malo zadrijemao 

sjedeći u sjeni na pragu ulaznih vrata, kad me odjednom prože nekakav 

čudan osjećaj od koga sam se odmah probudio. Preko puta mene je sjedio 

satnik Šmit naslonjen leñima na zid kuće, pa se odjednom polako spuštao na 

stranu i čudno se zgrčio na tlu. Uplašio sam se! 

Poznavao sam tog gospodina iz dana djetinjstva, kada se njegov pas 

Doberman Hektor pario s našom kujicom Pegi. Gospodin Šmit je živio u 

osječkom Novom Gradu, što je dosta daleko od nas u Tvrñi. Ipak, Hektor je 

pronašao način da se izvuče kroz podrumski prozor, gdje ga je vlasnik 

zatvorio da ne odluta. Pronašao je daleki put kroz grad do svoje “mladenke”, 

koju je samo jednom posjetio na “dan vjenčanja”. Nakon trke od oko deset 

kilometara Hektor se stvorio pred našim vrtnim vratima, pa je probudio cijelo 

susjedstvo svojim lavežom i zavijanjem. Kako mu nitko nije otvorio vrtna 

vrata, Hektor je preskočio visoku ogradu i odjurio u vrt pred kuhinjska vrata 

iza kojih ga je Pegica oduševljeno dočekala tuleći i zavijajući da bi digla i 

mrtva iz groba. Ta pseća ljubavna romanca bila je tema susjedskih i 

prigradskih razgovora neko vrijeme. 

Slučajno sam sreo Hektora jednom drugom prilikom i to kada je amaterska 

kazališna grupa Marijine Kongregacije iz Osijeka došla na gostovanje u 

Petrovaradin. Trebali smo noćiti i održati predstavu u vojarni koja je bila na 

hrptu brežuljka iznad samog Dunava. Tek kod ulaza nas je netko upozorio da 

pričekamo zapovjednika satnika Šmita pred ulazom, jer on drži uz sebe svog 

oštrog psa Hektora. Čim sam čuo ime psa krenuo sam u dvorište odakle je

155 

dojurio Hektor, pa me je zaskočio i oduševljeno oblizao. Satnik Šmit je 

dotrčao spasiti me od oštrog naleta psa, pa kada je vidio kako me Hektor 

oblizuje, od čuñenja nije znao što bi rekao. Nevjerojatno, ali Hektor me je 

prepoznao nekoliko godina nakon svoje “ženidbe” u Osijeku. 

Oprezno sam se približio zgrčenom tijelu satnika Šmita, ali on se više nije 

micao. Umro je bez riječi i vrlo tiho. Suze su mi vrcnule na oči, ali su se brzo 

osušile u prljavštini na obrazima. Ah, kakove li nepravde nad životom 

nedužnih. Taj me je dogañaj duboko potresao, te dugo progonio tijekom 

narednih tjedana i mjeseci. Kasnije sam saznao da je satnik Šmit ustrijelio 

Hektora prije nego li se predao partizanima. Hektor ga je vjerno pratio do pred 

tihu smrt. Je li svoju smrt gospodin Šmit predosjećao kada je ubio svoga 

Hektora 

Vratio sam se do praga u sjeni i zadrijemao bih nesretan, kad mi se učini da 

sam čuo neki šum izavrata na koja sam se naslonio. Pokucao sam tiho, a 

potom počeo oprezno grepsti po drvetu. Nije potrajalo dugo, vrata su se malo 

odškrinula, a kroz uski otvor gledale su dolje na mene zabrinute oči starije 

žene. Osjetio sam da je to moja prilika, pa skupivši sve svoje znanje 

slovenskih riječi prošaptah: “Draga majko, prosim! Prosim lepo pomoć! Samo 

malo vode, prosim, čem da utažim žeñ! Prosim!” 

Vrata su se zatvorila prije nego li sam dovršio svoju molbu, pa sam u svom 

očaju potražio komad dvopeka. Svjesno sam vrlo polako žvakao komadić 

osjećajući tek zalogaja samo ako ga duže držim u ustima. Pogledao sam si 

stopala, pa pomislih da moram naći bilo što da omotam oko čarapa, jer ako to 

ne učinim brzo će se čarape proderati, a ja ću onda hodati golih tabana po 

gruboj površini kamenog kolovoza. Već sam htio početi prekapati naprtnjaču, 

ne bih li što našao čime bih zamotao stopala, kad se vrata malo odškrinu, a 

iznutra se javi tihi ženski glas, pa reče da odem do zadnjeg podrumskog 

prozora. 

Vrlo polako, da ne bih privukao ničiju pažnju, počnem puzati na rukama i 

koljenima dok nisam došao do prozora koji je bio u tami duboke hladovine. 

Prozor se otvorio, a ispružena ruka je držala bocu za mlijeko i ženski glas 

reče: ”Isprazni brzo u svoju porciju. Imaš porciju, zar ne Donijet ću još!” - 

Brzo sam ispraznio sadržaj boce u porciju pa vraćajući bocu i ne okrećući 

glavu rekoh: “Bog vas blagoslovio, majko! Hvala, hvala vam mnogo. Oprostite 

ako vas prosim za još nekaj. Nemam cipela. Mate nekaj da zamotam stopala 

Hvala vam, hvala za se!” 

Ruka se uvukla, a prozor zatvorio. U ruci sam držao porciju s toplom juhom 

od prežganog brašna. Prežganu juhu sam često jeo u Sloveniji prateći oca na 

njegovim planinarenjima. Pio sam juhu polako i uživao u svakom gutljaju tople 

tekućine što je bio moj prvi obrok nakon više dana žeñanja i gladovanja. 

Osjećao sam kako se polako vraća snaga u tijelo sa svakim daljnjim gutljajem

156 

juhe koji sam progutao. Sunce se spustilo, pa je u tom udaljenom dijelu uličice 

već zavladala polutama. U dubokoj sjeni mi nevidljiva ruka kroz odškrinuti 

prozor doturi smotanu vreću od brašna, a potom je ista ruka držala onu 

čudesnu bocu. Ponovno sam ispraznio njen sadržaj u porciju i vratio je ruci u 

prozoru koja ga je odmah potom zatvorila. Nisam se stigao niti zahvaliti svom 

dobročinitelju za milosrñe iskazano ljudskom biću u teškoj nevolji. 

Nije potrajalo dugo nakon što sam popio ostatak juhe i pospremio porciju i 

vreću u naprtnjaču kada je došla zapovijed da se kreće dalje. Ljudi su se 

polako ustajali dok se neki nisu više maknuli s mjesta gdje su zaspali 

zauvijek. Posljednji put sam se osvrnuo prema satniku Šmitu, pa sam u 

mislima požalio što neće imati pogreb dostojan čovjeka. Prišao sam grupi 

Osječana koji su počeli formirati četverorede, pa sam primijetio jednog u grupi 

koji je isto tražio svoj par. Bez mnogo riječi odlučili smo zajedno nastaviti 

hodati kao par spojen nevidljivim lisičinama. Znao sam da ću od sada morati 

hodati vrlo oprezno kako ne bih ozlijedio stopala. Moram naročito paziti da ne 

nagazim na kakav šiljast ili oštar predmet ili udarim o kakvu kamenu ivicu. 

Do sada smo hodali u smjeru prema našim domovima, pa je najvažnije 

preživjeti na tom putu. Većini nas bili su domovi oko 400 kilometara daleko, ali 

ja ću hodati do kuće pa makar bosonog. Nastavak našeg marša odvijao se 

već po ustaljenom pravilu: hodali smo oko jedan sat, zatim stali 10 do 15 

minuta i potom krenuli dalje. U početku sam gledao kamo sam stupao, ali je 

skori mrak učinio da sam morao prestati s time, čime se zapravo nije mnogo 

promijenilo. U početku sam osjetio površinu ceste kroz čarape u kojima je 

uskoro bilo sve više i više rupa. Hodali smo cestom od kamena makadama, 

koja slijedi dolinu rijeke Savinje kao i željeznička pruga od Celja za Zidani 

Most. Ubrzo sam osjećao kako mi se prašina zavlači meñu nožne prste. 

Pomiješana vlagom na cesti stvorila neku vrsta kaše, koju sam osjećao kao 

da hodam u nekoj kaljuži. Nije dugo potrajalo i ja nisam osjećao da hodam 

bosonog već više sati. 

Nažalost nisam imao dovoljno vremena izrezati trake iz vreće kojima bih 

mogao omotati stopala. Stanke su postajale sve kraće ili sam si to samo 

umišljao kako sam postajao sve više umornim. U koloni smo se pridržavali 

uvježbane rutine i u novim formiranim četveroredima smo samo izmjenjivali 

mjesto u redu - jednom na vanjskoj strani, a nakon stanke u unutarnje redove. 

Već rano noću prošli smo kroz Laško i nastavili neumoljivo marširati kroz 

Šmarjetu i malo kasnije kroz Rimske Toplice. Kad bih se samo mogao ovdje 

malo okupati i odmoriti - pomislih u svom jadu, no nastavih stupati oprezno s 

noge na nogu. Bilo je negdje oko ponoći kada je klanac postao sve uži, pa 

sam znao da smo sada već blizu Zidanog Mosta. Sjetio sam se te željezničke 

stanice, jer sam ovdje s ocem nekoliko puta presjedao u vlak za Celje ili smo 

pak odavde nastavljali putovanje dalje za Ljubljanu. 

Stali smo nešto prije stanice na mjestu gdje je klanac dosta uzak. Odjednom 

su stražari nestali, što smo zbog mraka primijetili tek onda kada ih nije bilo

157 

više pored nas da nas tjeraju. Kolona je stala, a svaki je legao gdjegod je 

našao mjesta. Ja sam stigao ovamo u vanjskom redu na desnoj strani, pa 

sam tako spazio stog željezničkih pragova pored same ceste. Umotao sam se 

u gunj na pragu, stavio si naprtnjaču pod glavute istoga trena preumoran 

zaspao. 

Ostavština zarobljenih Hrvata kod gostionice «Taubenwirt» u zaselku Pameče. 

* * * * * *

158 

16. 

OČAJ I BEZNADNOST 

Subota,19. svibnja 1945. 

Iznenada sam se probudio. Bilo mi je hladno, a vlaga mi se uvlačila u svaku 

poru kože. U prvi tren nisam znao gdje se nalazim pa sam, još pomalo u 

bunilu, pogledao što se nalazi oko mene. Mahom je nestala snenost kada su 

mi doprli do mozga pucnji koje je jeka klanca Savinje k tome još umnožavala i 

pojačavala kao da su grmljavina. Ljudi su se počeli dizati s mjesta gdje su se 

smjestili prošle noći, te stali skupljati stvari. Jeka je u klancu svu viku i 

zapovijedi pojačala nevjerojatnom silinom, tako da mi se učinilo da se nalazim 

u nekoj ludnici, a ne na cesti meñu napola smrznutim ratnim zarobljenicima. 

Tražio sam svoj par u četveroredu od jučer, ali ga u toj zbrci nisam mogao 

pronaći, pa sam stupio u kolonu gdje je bilo slobodno mjesto za mene. 

Počeli smo hodati prema izlazu iz klanca, pa sam skoro došao do mjesta gdje 

je željeznički most, kojim je prelazila pruga za Ljubljanu, sada ležao srušen u 

koritu rječice Savinje. Kada smo izišli iz klanca krenuli smocestom lijevo, a 

pred nama se otvorila široka dolina Save čim je počelo svitati. Pri danjem 

svijetlu počeli smo se ogledavati i tražiti poznata lica meñu suputnicima. Svi 

smo naglo ustali, pa se poremetio donekle ustaljeni poredak četveroreda. 

Kasno u noći polijegali smo jako umorni gdje god si je tko našao mjesto. Rulja 

preumornih tisuća zarobljenika krenuo je bez ikakvog reda kada ju je 

nenadana zapovijed, popraćena orkanskom bukom jeke, natjerala u pokret. 

Nisam ni pomislio osvrnuti se natrag, kako bih vidio željezničku stanicu u 

Zidanom Mostu, jer mi je odjednom doprlo do mozga da hodam bosonog. I 

opet nisam stigao izrezati iz vreće trake da ih omotam oko stopala, pa sam 

čvrsto odlučio to učiniti prvom prilikom. Uskoro sam osjetio nešto kao udar 

struje od stopala do u mozak čim bih nagazio na kakvu oštriju ivicu ili nešto 

šiljasto. U smrznutim stopalima je počela cirkulirati krv, a s njom i osjetljivost. 

Prvo ukočenost, a potom dugotrajno hodanje, činilo je da bol u mišićima otupi, 

a s vremenom sam zaboravio bol i osjetljivost stopala. Izgledalo mi je kao da 

sam u svom tijelu iskopčao fizičku osjetljivost. Činilo mi se kao da moje fizičko 

tijelo više ne postoji u mojoj svijesti. Samo su moje noge bile te koje su hodale 

za mene kao udovi nekog automata. Koliko dugo će to moći još funkcionirati 

Razmišljanja o stanju moga fizičkog tijela su bila prekinuta pojavom sunca 

koje je osvijetlilo sve širu kotlinu Save. Preko drvenog mosta prešli smo Savu 

i nastavili njenom desnom obalom. Drveni kolnik mosta je bio oštećen i 

manjkale su mnoge daske, pa sam oprezno prelazio da ne bih nagazio na 

kakav čavao. Uskoro smo prošli kroz Radeče i nastavili hodati glavnom 

cestom prema istoku gdje je bila Hrvatska i naš dom. No, za sada smo još

159 

uvijek u Sloveniji gdje nas je čekala još jedna trka za život. Naišli smo na 

tjesnac načinjen od kola i vojnika koji su nas dočekali s obje strane ceste kod 

Hotemeža. U zadnji tren sam spoznao da nam prijeti opasnost jer sam u 

mislima razglabao mogućnosti kako izrezati trake i omotati ih oko stopala. 

Primijetio sam još ruševine nekog starog grada, pa sam si umišljao da bi to 

moglo biti sjajno mjesto gdje bih se mogao sakriti. Ali sada trči koliko te noge 

nose da proñeš opasnosti tjesnaca. Pognuo sam glavu i povukao naprtnjaču 

na potiljak, a ispod naprtnjače me gunj štitio od udaraca koji su pljuštali po 

trkačima za cijenu života. Nakon što sam izašao iz tjesnaca nastavio sam 

užurbanim hodom kako bih stigao do začelja kolone koja se je već udaljila od 

Hotemeža. Na naše najveće iznenañenje pored kolone nije bilo više 

naoružanih pratilaca. Masa je zarobljenika postepeno postajala sve veća, pa 

kako nitko nije nas tjerao hodati to smo na tren stali ne znajući što će dalje biti 

s nama. 

Zarobljeni Hrvati kod odmora blizu Drave na putu za Maribor. 

Odjednom se ta bezlična masa zarobljenika rasturila po travnjaku blizu obale 

rijeke. Mjestimično je gusta šikara rasla izmeñu livade i obale, uglavnom 

žbunovi vrba u svježem proljetnom zelenilu. Iza šikare je počinjala šljunkovita 

obale rijeke, a malo dalje do rijeke protezao se pješčani sprud do vode, koji je 

svakoga mamio čistom vodom koja je mirno protjecala ispred njega. Iskušenje 

je bilo vrlo veliko da se okupamo i operemo svu prljavštinu sa sebe i konačno 

utažimo žeñ. U podsvijesti sam znao da moramo biti oprezni, jer tko zna koje 

opasnosti nam prijete u toj neobičnoj situaciji bez stražara ili možda čak tamo 

iz šipražja uz rijeku. Zarobljenici su se polako i oprezno razmjestili po livadi 

tražeći i dozivajući se kako bi se opet našli. Postupnosu se stvarale grupe, a 

uzbuñenje i žamor postajao je sve glasniji meñu okupljenima razgovarajući, 

što bi učinili da što prije doñemo kući. 

Ohrabren slobodom kretanje kolega krenuo sam u potragu za Osječanima. 

Brzo sam ih našao kako se okupljaju oko časnika koji su preuzeli inicijativu

160 

nastojeći okupiti sve zarobljenike osječkog V.O.-a. Okupljenima je časnik 

objašnjavao koja prava imaju ratni zarobljenici kojih se nije pridržavala 

Jugoslavenska armija do sada. Bilo nam je jasno da smo bili nemilosrdno 

ponižavani, mučeni, te bezočno uništavani u nekoliko navrata tijekom samo 

dva dana. Nakon Hotemeža nitko nije mogao znati koliko je bilo mrtvih i 

nestalih u koloni od oko 40.000 zarobljenika, koji su napustili logor u Slovenj 

Gradecu u četvrtak. Dolazak zaostalih zarobljenika je polako jenjavao, pa je 

vjerojatno priličan broj zarobljenika zaostao ili još kod Zidanog Mosta ili su pak 

krenuli drugim putem. 

U tom me razmišljanju prekine glas: “Hej, topniče! Ti bez cipela doñi ovamo i 

napij se svježe savske vode. Nitko nas neće spriječiti piti koliko možemo. 

Nema stražara ovdje. Doñi, vidi i pij!” - Prepoznao sam zarobljenika koji me je 

dozivao. Bio je to domobranski veterinar koji je redovito posjećivao bitnicu u 

Osijeku zbog pregleda i da pomogne oboljelim konjima. Zadnji put sam s 

njime razgovarao (ah, kada li je to bilo - sjetio sam se brzo) 14. travnja kada 

sam morao ustrijeliti Zelenka nakon zračnog napada u Našicama. Sretan, da 

sam konačno našao nekog mlañeg, pa makar par godina starijeg, uputio sam 

se k Savi, te ga srdačno pozdravih: “Veseli me, jako sam veseo da sam te 

sreo, Vet! Jesi li ti ovdje jedini iz bitnice Nisam do sada sreo nikoga od naših 

topnika otkako sam napustio Slovenj Gradec. Jesi li ti koga vidio ili susreo” 

Vet je, kako smo ga nazvali, bio stariji student veterine, ali nije stigao 

promovirati, jer su ga regrutirali u domobranstvo za časnika stručne spreme. 

Kasnije su ga dodijelili na dužnost 1. ustaškom zdrugu gdje sam ga sreo 

nekoliko puta u 1. domobranskoj bitnici. On je nama dolazio na preglede 

konja, pa sam ga katkada pratio i pomalo sažalijevao kada je morao vršiti 

neugodne zahvate kroz konjski čmar. Uputili smo se prema žbunovima pored 

rijeke, pa Vet nastavi pričati: “Da, sreo sam nekoliko topnika 1. bitnice, ali ti su 

bili iz drugog V.O.-a. Ja sam bio u jedinici u pratnji pukovnika Štira, pa smo 

prošli pored Dravograda desnom obalom Drave. U logor kod Slovenj Gradeca 

došao sam u noći dan prije nego li smo odanle krenuli. Koji je to dan bio, ne 

znam Imao sam sreću što sam stigao u koloni do Celja, čini mi se, i to meñu 

samim domobranima. Čuo sam da su oni koji su skrenuli za Maribor svi bili 

ustaše Ali, što se dogodilo mnogim domobranima koji su otišli s njima za 

Maribor Hoće li oni ikada stići kući” 

Njegova su pitanja ostala bez odgovora, ali ja sam dodao još svoja: “Hoćemo 

li mi ikada doći svojim kućama Vet, što ti misliš Vidiš, ja moram hodati 

bosonog, jer su mi oduzeli čizme prigodom jednog “džoranja” pred Celjem. 

Vet, gdje ti je naprtnjača Zar nemaš deku ili šatorsko krilo” - Vet nastavi 

zabrinutim glasom: “Vidiš, ja sam uspio spasiti cipele jer sam im izrezao gornji 

dio pa sada izgledaju kao odrpane sandale, ali imaju dobre ñonove. Ostalo 

sam sve izgubio kao konjsku deku ili su mi oduzeli. Sve osim vrećice s tupim 

nožem i porcijom, te komadićima dvopeka. To je sve što imam!”

161 

Suosjećajući gledao sam njegovu mršavu opremu, pa sam ga htio utješiti 

rekavši: “Niti meni nisu mnogo toga ostavili u naprtnjači, ali ja imam gunj koji 

možemo zajedno koristiti. Dovoljno je velik za obojicu, a bit će nam toplije 

zajedno, zar ne Hajd’mo tražiti ostale, ali prvo idemo piti! Jesi li siguran da 

možemo doći do Save Neće li netko pucati na nas” - Oprezno smo prišli 

žbunju i prošli kroz jedan otvor meñu vrbama i stigli do obale. Na pješčanom 

sprudu bilo je već mnogo ljudi, pa smo tamo našli mnogo okupljenih 

Osječana. Bio je sretan sastanak preživjelih supatnika dvodnevnog puta. 

Odmah sam se osjećao sigurnijim pod zaštitom veće grupa poznanika u koje 

se mogu pouzdati i koji će pomoći u slučaju opasnosti. Sunce je bilo već 

prilično visoko, pa je postajalo sve toplije kako se podne približavalo. 

Prekrasan je bio osjećaj moći malo oprati prljavštinu s ruku i lica, te piti bistru 

vodu po volji. Pravo osvježenje nakon toliko napora! 

Konačno sam imao vremena iz vreća izrezati trake uz pomoć Vetovih spretnih 

ruku. Nije bilo tako jednostavno rezati vreću od čvrstog pamučnog tkanja, za 

što je trebalo spretnosti da malim škaricama i nožem napravim dovoljno duge 

zavoje koje ću omatati oko stopala.Problem je bio kako vezati traku da ne 

spadne ili spuzne sa stopala kod hodanja. Kožnate uzice izvučene iz opanaka 

bile su tako trule da sam ih odbacio, te krenuo u potragu za komadom žice. 

Širina zavoja bila je dovoljna da omota stopalo, ali su prsti i peta ostali 

slobodni. To nije bilo tako loše jer sam ionako morao paziti da ne udarim o što 

tvrdo ili oštro. 

Uspio sam izrezati šest traka, pa sam dvije odmah omotao oko stopala. Morat 

ću štedljivo koristiti zavoje, jer tko zna kada ću naći nešto slično prije nego li 

budem morao razrezati gunj kao posljednji spas za moja stopala. Gunj je bio 

dovoljno velik za nas dvojicu, pa će nam zajedno biti toplije pod gunjem. 

Odsjekao sam zadnji komadić slanine s kože i polako žvakao s komadićem 

dvopeka. Kožicu slanine nisam bacio nego spremio meñu moje zalihe hrane 

koje su postale vrlo mršave. Jasno, u takvoj situaciji najstrašniju glad može 

utažiti najmanji komadić jestive hrane. Komad sira se rastopio, te pomiješao s 

nešto mrvica dvopeka stvorivši tako neku bezobličnu gvalju. Pronašao sam 

nekoliko kocaka šećera u svojoj pokretnoj smočnici, koja se je “čuvala” u 

prljavim krpama ili maramicama. 

Toplina sunčanog dana je bila od velike dobrobiti za naša preumorna tijela. 

Tijela su ležala i drijemala u sjeni žbunova i vrba, ali nisu svi spavali. Riječi i 

po koja obavijest stizala je do tih umornih tijela s upozorenjem da se nitko ne 

pokuša sam uputiti cestom kući. Neki su časnici počeli skupljati vojnike iz 

svojih V.O.-a u namjeri da tako zajedno cestom nastave hodati prema 

Hrvatskoj čim popusti vrućina kasnije popodne. Većina se zarobljenika 

vjerojatno donekle odmorila, pa su se polako počele formirati grupe pojedinih 

V.O.-a na livadi pored ceste oko okupljenih časnika. Nadali smo se da neće 

doći opet do tako iznenadnog pokreta kao jutros, kada smo onako bez reda 

naišli na onaj tjesnac u Hotemežu.

162 

Negdje sredinom poslijepodneva stigli su novi pratioci i tako da sami 

nastavimo cestom za Hrvatsku je plan odgoñen na neodreñeno. Nadali smo 

se da će nas ovi stražari voditi u tom smjeru. Ipak, pripreme naših časnika 

pokazale su se korisnima, jer su zarobljenici krenuli organizirano po V.O.-ima, 

a na cesti odmah formirali četverorede. Na čelu kolone su se nalazili Vojni 

okruzi iz istočnih krajeva Hrvatske. Ja sam u Vetu našao prijatelja u dobru i 

zlu što nas čeka na dalekom putu kućama. Vet i ja nismo mnogo razgovarali, 

ali će gunj postati važna karika koja će nas povezivati narednih tjedana. 

Novi su sprovodioci pripadali vojnoj jedinici koja je očito bila bolje opremljena 

od svih onih prijašnjih. Bili su svi Srbi i psovali su mnogo koristeći se užasno 

poganim rječnikom pored svih odvratnih povika da hodamo brže. Stanki je bilo 

manje i trajale su kratko, pa smo uskoro hodali omamljeni od sve većeg 

umora. Nismo smjeli piti iz Save koja je mirno tekla pored ceste, a o nekoj 

hrani nije bilo ni pomisli. Hodanje je postajalo okrutno mučenje, a uspomena 

na odmor u vrbiku pored Save kao neki davni čudotvorni san. U koloni se nije 

govorilo jer se preostala snaga trošila svjesnom pažnjom za hodanje s noge 

na nogu, te održavanje kontakta sa svojim parom u četveroredu. To neobično 

šuštanje nogu po prašnjavoj cesti u oblaku fine prašine prekidali su pogani 

povici i psovke sprovodilaca. 

Od umora sam uskoro zaboravio svoju slabost i manjkavosti, pa sam hodao 

kao u nekom transu podupirući ili oslanjajući se o svog susjeda slučajno ili po 

potrebi. Primijetili bismo tako da je kolona stala, kada bi se pred nama redovi 

stali spuštati na cestu kao da ih neki val ruši pred sobom. Oblak se prašine 

polako stade spuštati na polegla tijela, dok bi stražari posjedali pored ceste 

uperivši oružje na preumorna i mirujuća tijela. U blizini nije bilo naselja sve do 

Boštanja, kroz koji smo prošli bez zaustavljanja kada je već pao mrak. 

Ponovno sam u podsvijesti čuo ono važno bubnjanje na početku prvog stavka 

Beethovenove 5. simfonije. Ta četiri udarca bubnja odzvanjala su stravično i 

ponavljala se stalno u mojoj podsvijesti kao da ih stvarno čujem. 

Oči su me pekle od prašine ukrućene znojem s kapaka ili od kapljica koje su 

našle put do očiju kroz sve deblju koru na koži. Bio sam preumoran da 

izvučem maramicu i njome otarem oči da vidim treperenje zvijezda na nebu te 

blage svibanjske noći. Pričekaj dok bubnjanje prestane, pa ćeš očistiti oči kad 

stanemo. Što je to Nema nikoga preda mnom! Na licu osjetih hladni 

povjetarac noći. Ponovna stanka! Znam, trebao bih obrisati lice i popraviti 

zavoje oko stopala ali sam tako umoran .. jako umoran! Oblizah prašinu s 

okorjelih usana, spustih se na tlo da bih malo zadrijemao .. samo nekoliko 

trenutaka. Samo nekoliko minuta da skupim potrebnu snagu da obrišem oči i 

popravim zavoje na nogama .. samo nekoliko minuta! 

Probudila nas je već uobičajena galama, psovke i pogrde. Svi su se oko nas 

stali polako dizati da bi malo zatim nastavili hodati. Vet je već ustao, pa me 

drma i povlači gunj. Ustao sam teškim uzdahom, složio gunj pod naprtnjaču i 

pogledao jesu li stopala još omotana, te se pridružio ostalima u stroju. Mjesec

163 

se je pojavio iznad brežuljaka s druge strane Save, pa muse odsjaj ljeska na 

površini rijeke. Kako ide ona pjesma "..kud sam zašo.." upitah Veta, ali on ne 

odgovara. Vet drijema hodajući zaštićen unutarnjim redom, a na meni je sada 

red da ga vodim. Naprezao sam se da se sjetim stihova pjesme koju sam 

naučio napamet da bih je recitirao pred razredom. Ah, pa to je pjesma Petra 

Preradovića “Putnik”! Odjednom se stihovi stadu nizati kao da ih sam sebi 

recitiram: 

Bože mili, kud sam zašo! 

Noć me stigla u tuñini, 

Ne znam puta, ne znam staze, 

Svud go kamen noge gaze, 

Trudne noge po pustinji! 

Bio sam zadovoljan sam sobom što sam se sjetio stihova koji tako dobro 

opisuje stvarnost u kojoj se nalazim. Stvarnost me je brzo osvijestila kad sam 

osjetio hladnoću na stopalima i vlagu kako prodire meñu prste. Pazi na oštre 

predmete na cesti! Nemoj opteretiti stopalo u iskoraku dok nisi siguran da 

tamo nema nešto oštro. Budi oprezan i pazi kuda hodaš! Tvoj prijatelj tetura, a 

obećao si da ćeš na njega paziti. Ti si na redu sada, zar si zaboravio 

Razgovaraš sam sa sobom, Zvonko! Jesi li počeo buncati ili je to početak 

umne poremećenosti, kako se već kaže Možda samo stariš pa govoriš sam 

sa sobom kako to čine stariji Ljudi Ili možda to čine oni koji su osamljeni Ja 

se osjećam jako osamljenim u toj prekrasnoj noći s treperećim zvijezdama na 

nebu i blistavom mjesecu čiji odsjaj lijepo poigrava na površini Save. Ako 

stanemo slijedeći put blizu rijeke zašto ne bih pokušao plivati nizvodno sve do 

Zagreba 

Blistave li ideje, zar ne Kako se misliš održati na površini i plutati rijekom oko 

60 kilometara koliko je sigurno do Zagreba Oduševljen tom mogućnošću 

počeo sam u mislima razrañivati plan izvedbe tog suludog pothvata. Moram 

se odšuljati iz kolone neprimijećen kada se za to pruži zgodna prilika. Ako bi 

netko od stražara primijetio moj pokušaj sigurno ga ne bih preživio ili bih bio 

teško ranjen. Dakle, odlučio sam da to ne mogu učiniti sam - netko mi mora 

pomoći u tome, zar ne Ali možda bih ipak mogao sam ... možda bih mogao 

napraviti neku splav ili naći pored rijeke neko truplo na kome bih mogao 

sigurnije plutati nizvodno tokom rijeke 

Moj je um zaplovio nepoznatim tokovima, dok ga nije svjesni razum pozvao 

na red i naredio mu da se posveti pjesmi o putniku. Svakim je korakom moja 

koncentracija rasla, a s ritmom hoda su se iz kaosa misli polako počeli 

formirati stihovi pjesme. Glazba Beethovenove Pete s bubnjanjem stalno se 

miješala sa stihovima pjesme kao odraz slike dvije osoba u jednoj u 

meñusobnoj prepirki. Jedna od njih razrañuje suludi plan bijega, a druga 

nastoji održati stanoviti red, te prioritet u ekstremnoj životnoj opasnosti. U tom

164 

trenu, na rubu duševnog sloma, sjetih se iznenada nekoliko daljnjih stihova 

“Putnika”: 

Majko mila, majko draga, 

Da ti vidiš svoga sina 

Da ti vidiš njega sada 

Okruženoga bijedom svega, 

Ti bi gorko zaplakala, 

Ruka bi ti zadrhtala 

Od žalosti - grleć njega! 

Zbilja, mama, što bi ti rekla sada da vidiš svoga sina u toj stvarno beznadnoj 

situaciji Tvoj je sin, još dječak, često i dugo bolovao od gnojnih angina. Sin ti 

je bio tjelesno toliko oslabio da mu se nisu usudili odstraniti mandule. Bio je 

veoma plah i neodlučan, pa se osjećao pred svima podreñenim, pred 

roñacima, školskim kolegama, a ponajviše pred ocem. Najiskrenija je tatina 

želja uvijek bila da se može ponositi muževnošću svoga sina. 

Opet se javi bubnjanje i onaj drugi glas. A što ako jednostavno skočiš u rijeku 

i tamo svršiš s ovim mrcvarenjem Vidiš i sam da ne možeš dalje, pa će te 

ustrijeliti pri bijegu i tako učiniti kraj tvome jadu. A što ako me samo pogode 

hici, u ranama pa ostanem ležati krvareći tko zna kako dugo NE! Opet ne! 

Prestani već jednom s tim pogañanjem, jer uvijek se nañe neko rješenje. Zar 

nisi već preživio više bezizglednih situacija Možda stigneš do Zagreba 

hodajući ili plivajući ako ne bude drugog izlaza. U Zagrebu imaš roñake i 

prijatelje koji će ti pomoći da se izvučeš iz kolone, pa ćeš se sjetiti toga kao 

ružnog sna. Kako li samo ide dalje pjesma, ah, sjetio sam se ovih stihova: 

Ne znam gdje sam - kud sam zašo, 

Noć me stigla u tuñini, 

Ne znam puta, ne znam staze, 

Svud go kamen noge gaze, 

Trudne noge po pustinji! 

Eto, vidiš i sam da ne znaš kuda hodaš. Nego, istupi iz kolone i kreni svojim 

putem! Kako je to ako te pogodi zrno Što ćeš osjetiti Hoće li me boljeti 

Jako boljeti Hoću li umrijeti istog trena ili će trajati dugo dok umrem Hoće li 

boli biti veće od onih koje osjećam sada u mojim izmučenim stopalima 

Istupi već jednom! Učini to sada, te napravi kraj svoj toj bijedi! Možda budeš 

imao sreće i nitko od stražara neće primijetiti tvoj nestanak. Što onda Što 

treba učiniti kad sam se riješio ove hodajući skupine leševa Kuda da idem 

bez ikakvih isprava i ovako iznuren i izgladnio

165 

Ove su se misli motale i zujale u mom umu kao da je neka košnica, a sve to 

još popraćeno nesnosnim i povremenim bubnjanjem negdje u pozadini. Ne 

znam koliko je dugo trajala ta rasprava izmeñu moja dva duha u jednoj, fizički 

obamrloj, osobi. Jedva sam primijetio da je kolona odjednom stala i tijela se 

preda mnom ruše kao da neka kosa obara vlati. Srušio sam se na cestu i 

zaspao istoga trena. Stanka je vjerojatno bila negdje iza Sevnice. Ne znam 

kako je dugo trajala. Ustao sam kad i drugi, pa skupivši gunj s Vetom 

izmijenio mjestu u četveroredu. Kada je kolona krenula, zauzeo sam mjesto u 

sredini, te zatvorivši oči nastavio hodati spavajući prepustivši se Vetu da me 

vodi. 

Umjesto sudbinskog bubnjanja Beethovenove 5. simfonije sada sam negdje u 

glavi čuo glazbu iz drugog stavka njegove 3. simfonije. Taj “Marche Funèbre” 

mi je ujak Milan često svirao na klaviru i objašnjavao što je ponukalo tog 

znamenitog kompozitora da napiše tu tragičnu i vrlo žalosnu glazbu. Je li se 

Beethoven osjećao tako bijedno kao ja sada Razmišljao sam o tome i vukao 

svoje tijelo drijemajući, dok me je Vetova ruka držala čvrsto iznad šake. 

Odjednom osjetih trzaj u ruci i čuh tihi Vetov glas: “Gle, tamo na drugoj strani 

rijeke! Vidiš li onu osvijetljenu crkvu tamo na brežuljku Drže misu 

zahvaljujući Bogu da je rat završio!” 

Taj bljesak osvijetljene crkve probudio je u meni sjećanje kada sam posjetio s 

ocem samostan "Zvijezda" Trapista kod Banje Luke. Trapistima nije bilo 

dozvoljeno razgovarati s posjetiocima osim njihovog priora, koji nas je 

dočekao, te uveo u njihovu veliku zgradu samostana. Pozvao kušati njihove 

mliječne proizvode, a naročito njihove poznate sireve. Jedan stariji redovnik 

me je poveo za ruku da mi pokaže gdje proizvode sireve što normalno nisu 

pokazivali posjetiocima, a pogotovo ne način proizvodnje što su čuvali kao 

svoje tajnu. Slika staroga redovnika, koji je prekinuo svoj zavjet šutnje da mi 

objasni sve što me je zanimalo, uskrsla je kao na nekom nevidljivom ekranu u 

očima. A te su slike doplutale odnekuda iz mog umornog sjećanja i projicirale 

se na zatvorenim očnim kapcima. Ponovno se javio onaj drugi ja, pa me pitao 

bih li našao utočište u onoj crkvi tamo prijeko, ako bih uspio pobjeći iz kolone 

neopažen 

Misli o mogućnostima bijega ponovno su se vratile i nikako da me napuste za 

vrijeme nastavka hodanja pridržavan prijateljskom rukom. Požalio sam se 

sam sebi što to nisam učinio dok je Sava bila tako blizu cesti. Zašto nisi to 

pokušao još tada kada smo se odmarali pored rijeke bez stražara Kada je to 

bilo Davno je to bilo, rekoh sam sebi, pa sam na čas otvorio kapke da vidim 

gdje smo sada. Bila je još uvijek noć, a mjesec je obasjavao cijeli krajolik, pa 

tako i zarobljenike koji su se sporo gegali, pored kojih su uspravno stupali 

sprovodnici s razmakom. Svatko tko bi istupio iz kolone bio bi izvrstan cilj za 

oružje dobro naoružanih stražara. Ja sigurno ne želim biti cilj bilo kome, a 

pogotovo ne ovim sprovodnicima.

166 

Odjednom me obuze duboko samo sažaljenje kao val mučnine. Osjećao sam 

se toliko slabim kao da nestaje posljednji ostaci ostataka snage u mome tijelu. 

ZAUSTAVI TO! Zaustavi mučninu ovog trenutka - sijevne nečija zapovijed u 

meni! Čuješ li ti, prestani s tim tvojim samo sažalijevanjem- kao da je netko 

opet naredio mom umornom tijelu i bolnim nogama. Živ si još i možeš se 

micati! Daj konačno iziñi iz te kolone - odgovori mi netko drugi. Kreni prema 

rijeci, te preplivaj na drugu stranu, pa ćeš doći do onog samostana. Bit ćeš 

kod fratara u sigurnosti. Fratri su dobri! Oni pomažu siromašnima i onima koji 

traže pomoć. Vidiš li onu široku sjenu preko ceste malo dalje naprijed Tamo 

ćeš izići iz reda bez pogovora! 

Moram prvo nekako doći u vanjski red, ali kako ću to učiniti a da nitko ne 

primijeti moje namjeru Vet se nalazi lijevo od mene i on će sigurno primijetiti. 

Vet će me u tome spriječiti i još više pripaziti što ja radim. Opet se ti 

pokušavaš izvući od svoje odgovornosti. Kukavico jedna! Jel’ te opet strah 

Budi pošten - priznaj da si KUKAVICA - kakav si uvijek bio. Znam, znam 

mama, ali zar ne vidiš da ja hodam korak po korak Trudne noge po pustinji… 

Mora da sam se ponovno našao na granici ludila kad me nešto povuče natrag 

- bio je to čvrst pritisak Vetove ruke koja me je prisilila da se srušim na cestu. 

Bila je to jedna od nebrojenih stanki, pa smo ležali jedan pored drugoga, tijelo 

pored tijela, ispruženi kao da nas je netko pokosio na cesti. Mora da sam 

zaspao dubokim snom, jer se nisam mogao sjetiti kako je dugo trajala stanka i 

kada smo se opet morali ustati. Nastavili smo hodati cestom povlačeći i dižući 

nogu za nogom u monotonom ritmu u kojem smo izgubili svaki osjećaj za 

vrijeme i mjesto. Umjesto toga je tijelom zavladala potpuna neosjetljivost i 

omamljenost svih osjetila. 

Nije mi ništa drugo preostalo nego brinuti se za svog prijatelja desno od 

mene, tako da može spavati hodajući dok ja bdijem za nas obojicu. Pokušaj 

se sjetiti Kranjčevićeve pjesme “Eli! Eli!..” koje sam uspješno deklamirao pred 

cijelim razredom. Grga Tomljenović je bio vrlo zadovoljan mojom recitacijom, 

pa sam bio osloboñen usmenog dijela mature. Je li to zbog te pjesme 

Pokušaj se sjetiti bar jednog stiha! Prvo sam se sjetio stiha koji me se već 

tada jako dojmio: 

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi, 

Kad takovi su Ljudi: il ‘ umri ili ubi! 

Pokušavao sam se sjetiti još nekog stiha, pa se odjednom javi tek nedavno 

zapamćeni stih: 

I gleda gdje su ljudstvu sve gori i crni dani, 

i plače: Eli! Eli! Lama azavtani!

167 

Svi su moji grozničavi planovi o bijegu nestali kada me je zapahnuo svježi 

povjetarac koji je najavljivao zoru novoga dana. Prošli smo pored Krškog gdje 

se cesta počela udaljavati od Save što je bio dobar znak da se približavamo 

Hrvatskoj. Kada stignemo u Hrvatsku naše će mogućnosti postati boljima, 

pogotovo kada se budemo približili Zagrebu. Oh, moj Bože, kad me ne bi 

mučila ta strašna žeñ! Užasna me žeñ mori, Bože, i tako sam jako umoran. 

Ne sjećam se više ničega što se dogañalo hodajući cestom dalje tog dana u 

praskozorje. Sjećam se samo želje da stignem do Zagreba, glavnog grada 

Hrvatske, gdje će mi pomoći roñaci, a potom će sve krenuti na bolje. Zora je 

sinula, pa netko objavi u koloni da smo prošli pokraj Brežica, a malo zatim 

smo prošli pored ruševina dvorca kod Mokrica. Sada smo u Hrvatskoj, pa 

hodaj. Nastavi hodati i ne brini što si bosonog, iako više nemaš zavoja na 

stopalima. Mora da si ih izgubio negdje tijekom noći. Nastavi sada hodati do 

preko granice. Ubrzo si natrag u Hrvatskoj! O, putniče, sjećaš li se stiha: 

Al oči mu uzdignute 

Okrenu se oj ovamo 

Gdje od drage domovine 

Svako jutro sunce sine, 

Tamo željom hiti, tamo! 

Sjetih se odlaska na jedini odmor koji smo imali za vrijeme naobrazbe u 

Stockerau gdje su nas poučavali za topničke časnike. Naš je transport stigao 

u željezničku stanicu Dobova u večer početkom lipnja 1944. U noći su stanicu 

napali engleski s dva repa “Lightning”, pa su zapalili transportni vlak s 

ugljenom i naftom. Naš se transport nalazio izmeñu tog gorućeg vlaka i 

drugog sa streljivom i opremom za njemačku vojsku. U prvi čas smo mislili da 

su stanicu napali partizani, a mi nismo imali nikakvog oružja, jer smo sutradan 

trebali biti nazočni na paradi u Zagrebu, a potom je trebaonastupiti 14 dnevni 

dopust. Nastala je panika, pa smo poskakali iz vagona, provukli se ispod 

vagona na susjednom kolosijeku i trčali preko drugih slobodnih kolosijeka u 

otvoreno polje pored stanice. Plameni, eksplozije buradi s gorivom, pucnjava 

jake njemačke protuavionske obrane, pramenovi svjetlećih metaka iz aviona 

koji lete pravo na mene - sve me je natjeralo u bezglavi i nepažljivi trk. 

Spotakao sam se o tračnicu i prsima udario o slijedeću, te ostao ležati bez 

daha, ali svjestan da svjetleći meci lete točno na mene. Neki su od mojih 

kolega to vidjeli, pa su mislili da sam pogoñen. Netko je dotrčao do mene i 

stao me vući preko kolosijeka, a ja nisam uspio izustiti niti riječ, da kažem da 

nisam ranjen i neka bježe u zaklon pred svjetlećim mecima. Tek kada su me 

dovukli na vlažnu travu livade došao sam k svijesti i počeo disati uz strašne 

boli na prsnoj kosti. Nekako sam se dovukao do nekog sjenika i tamo 

dočekao jutro. Imali smo svi ogromnu sreću, jer nitko od nas nije stradao u 

tom napadu koji je prouzrokovao strašno razaranje na transportu s gorivom. 

Netko je uspio izvući vagone našeg vlaka izvan stanice, dok je transport sa 

streljivom i opremom već nestao iz stanice kada smo se stali uspinjati u naše 

vagone. Sjetih se onih pougljenih tijela vojnika koji su izgorjeli u nekim od

168 

vagona ili dok su branili transport. Pougljenjena trupla su bila neobično kratka 

u usporedbi s Ljudima čiji su sada bili ostatak. 

Rat je završen, morao sam se podsjetiti, pa će uskoro doći kraj svim ovim 

patnjama. Ležat ću opet u svježoj travi na livadi ili spavati u sjeniku udišući 

onaj specifični miris svježeg sjena. Oprat ću svu tu prljavštinu i obrijati se, pa 

ću mirisati kao ljudsko biće, a ne kao ovo strašilo pokriveno prašinom i korom 

vlastitog znoja koji zaudara tako kiselo. 

Sunce je bilo visoko na nebu kada smo stigli na dohvat Samoboru i to bez 

stanke u posljednja sat dva. Nismo ušli u gradić nego su nas utjerali u neki 

park ili šumicu u blizini Samobora. Unaokolo je bilo više kuća koje su bile 

prigradske veličine, a tipične za okolicu Zagreba. Ulazeći u taj logor rečeno 

nam je da se tu opet skupimo po našim V.O.-ima. Novi su nas stražari 

dočekali, ali nitko o tome nije brinuo jer su svi bili previše umorni. Umor je 

naprosto svakoga oborio na tlo tamo gdje je stigao sa svojom grupom. Bila je 

nedjelja, 20. svibnja 1945., kada smo se vratili u domovinu - kao ratni 

zarobljenici! Vratili smo se u domovinu iz koje smo se povukli prije dvanaest 

dana. Bili smo prilično izudarana i istrošena vojska, ali smo izdržali i preživjeli 

skoro mjesec dana povlačenja. A sada, su ti vojnici bili ljudske prikaze i 

tijelom ruševine, nakon marša od šezdesetak kilometara u posljednja 24 sata. 

Nesreñena masa hrvatskih zarobljenika okupljena na neodreñenom mjestu. 

* * * * * *

169 

17. 

TRKA IZMEðU ŽIVOTA I SMRTI 

Ponedjeljak, 21. svibnja 1945. 

Ostatak nedjelje, 20. lipnja, u Samoboru su nas naši tamničari ostavili na 

miru, pa smo se odmarali i prospavali cijelu noć. Tijekom dana podijelili su 

nam neku vrst tople juhe. To je bila prva hrana koje smo dobili od kada smo 

krenuli na taj Križni put, u četvrtak 17. svibnja 1945. U početku je dioba juhe 

više nalikovala nekom kaosu, pa je svatko imalo razuman pričekao, dok se ne 

uvede kakav-takav red. Teško ga je bilo postići bez primjene sile nad tim 

previše žednim i pregladnjelim, premorenim i iznurenim tijelima. Konačno, 

stražari su primijenili brutalnu silu, te uveli neki red pri razdiobi. Tek tada sam i 

ja krenuo kotlovima gdje se dijelila neka mlaka tekućina, koju su nazivali 

juhom. 

Nažalost, svaki duži “odmor” zarobljenika u oivičenom logorištu, pružao je 

mogućnost naoružanim posjetiocima obilaziti zarobljenike po miloj volji. Meñu 

zarobljenicima bi si onda izabrao neku žrtvu, kojoj je predložio “zamjenu” 

dobara po pravilu: ovaj predmet je za mene dobar, jer ga ti više nećeš trebati. 

Vlasnik predmeta “zamjene” nije imao nikakve mogućnosti usprotiviti se tom 

prijedlogu, te bi izručio predmet “zamjene” dragovoljno - u stvari pod prisilom 

oružja i okolnosti. Ja sam čuvao svoju vrećicu s preostalim vrijednostima na 

sigurnom mjestu koje do sada nitko nije pretraživao. Zaboravio bih često 

opipati je li još tamo što nije ni čudo, jer sam jedva trebao mokriti. Ako sam to 

morao činiti hodajući, onda mi je mokraća tekla niz butinu, ali nikada nije 

dospjela do gležnja, jer se osušila u prašinom pokrivenoj koži. 

Nakon što sam polako posrkao tekućinu nazvanu “juha”, dozvolio sam si 

žvakati kožicu slanine na kojoj se nakupilo mrvica dvopeka. Kada sam 

žvakanjem odvojio mrvice, spremio sam kožicu natrag u krpu sa zdrobljenim 

dvopekom. Odmor sam koristio za pripremu novih zavoja za stopala, te tražio 

žicu kojom bih ih mogao bolje učvrstiti. Ogledavao sam se za bilo čime što bi 

ponio i kasnije mogao koristiti za omatanje stopala. Ostatak mojih odjevnih 

predmeta, osim onih koje sam imao na sebi, nisu bili od koristi, osim, možda, 

prljave debele košulje i jednog vunenog pulovera. Preostalo je nekoliko 

obojaka i omotača za nogavica, par kuhinjskih krpa i koja maramica - bili su 

mi s tim vrlo slabi izgledi. 

Gunj je postao težak zbog nakupljene prašine u njemu, pa je njegova težina 

postala veliki teret za mene samoga. U dogovoru s Vetom razrezali smo gunj 

na dva dijela, pa će svaki nositi polovicu težine. Ta je odluka bila ispravna, jer 

je vjerojatnost bila manja da ćemo ga izgubiti, ili nam oduzeti oba dijela. U 

krajnjem slučaju bi se mogli pokriti obojica jednom polovicom, ako budem

170 

morao drugu razrezati za omotače nogu. Gunj je Vetu mogao pružiti izvjesnu 

zaštitu kada bude morao trčati kroz tjesnac pod udarcima divljih krotitelja. 

Rezanje duplog i debelog vunenog gunja nije bio jednostavan zadatak, 

obzirom da smo imali vrlo jednostavna sredstva za to: mali džepni nožić i 

škarice za nokte. Osim toga, morali smo paziti da nas nitko ne promatra ili 

možda spriječi u našoj namjeri. Konačno smo uspjeli u našem pothvatu 

upotrijebivši žilet iz mog sklopivog brijaćeg pribora. Zašto se toga nisam 

odmah sjetio Polijegali smo na svježa mahovinu, pa smo prospavali cijelu 

noć u relativnom miru grijući se uzajamno ležeći tijesno priljubljeni. 

Jutro je osvanulo vedro, a izašlo sunce je obećavalo topao dan. Netko je 

pronašao izvor u logorištu, pa smo organizirali vodu za doručak. Ovdje sam 

naučio novo značenje riječi “organizirati”, a što znači, da se nešto može naći, 

nabaviti ili otuñiti već prema potrebi i situaciji. Problem je bio pronaći “izvor” 

gdje se može što organizirati, jer je informacija o putu k tom izvoru bila često 

nepotpuna ili neispravna. Podaci o izvoru prenosili su se od usta do usta i pri 

tome namjerno ili nenamjerno doživljavali promjene. Nitko nije mogao 

provjeriti ispravnost podataka bez vlastitog pokušaja. Svaki je izvor bio tajna 

svih zarobljenika koju se moralo čuvati da ih ne bi otkrili naši tamničari. Tajna 

o izvoru je na taj način postala veza izmeñu zarobljenika i poticala solidarnost 

u zajedničkim nevoljama. 

Tijekom jutra obilazio sam logor u potrazi za nečim prigodnim za omatanje 

nogu, pa sam slučajno naišao na izvor gdje se dijelilo kukuruzno brašno. 

Mene je privukla vreća, ali sam se vratio od tamo organiziravši punu šaku 

brašna. Vratio sam se do Veta u namjeri da pokušamo skuhati žgance 

kolikogod je brašno bilo krupno mljeveno. No, do toga nije došlo, jer je uskoro 

stigla zapovijed da krećemo dalje - navodno za Zagreb. 

Brašno sam usuo u duboki džep hlača pumperica koje su izgledale vrlo jadno 

i prljavo. Vet i ja ćemo moći žvakati brašno kada nas spopadne nesnosna 

glad. Pospremili smo stvari i svrstali se u četverorede, pa krenuli s osječkim 

V.O.-em meñu prvima iz logora kod Samobora. 

Izašli smo na cestu u sunce koje je bilo visoko na nebu negdje je oko 

podneva. Postalo mi je vruće hodajući kroz Samobor sporim korakom, kad 

sam odjednom primijetio da nismo krenuli lijevo glavnom cestom za Zagreb 

nego nastavili ravno naprijed. Malo zatim je kolona usporila, pa sam mislio da 

je to zbog uspona ceste. Na brežuljku je bilo nekoliko kuća i crkva na samom 

vrhu. Selo se zvalo Sveta Nedjelja, a cesta prema njemu je postajala sve 

strmija s kolnikom od sitnog kamena. 

Iznenada smo na usponu pred nama opazili tjesnac i kola s obje strane ceste. 

To je bio razlog zašto je kolona tako naglo usporila, jer su već prvi četveroredi 

bili stisnuti izmeñu kola i trkom nastojali protrčati dužinom tjesnaca. Taj se val 

usporenja postepeno prenosio prema natrag u koloni i mnogi su od nas već 

znali što nas čeka. Mi smo bili dosta blizu iza čela kolone, pa smo uskoro čuli

171 

viku i psovke, zviždanje i po koji krik, a sve popraćeno muklim udarcima i 

pucketanjem bičeva u zraku. Prilazeći bliže vidio sam kako zarobljenici 

bezglavo bježe izmeñu kola s kojih su ih dočekivali vojnici udarcima i 

psovkama. Dužina tjesnaca nije bila velika, možda kojih stotinjak metara, ali je 

uzbrdica predstavljala posebnu opasnost. Nedaleko nakon tjesnaca cesta je 

skretala lijevo do pred crkvicu. Do tamo su već stigli prvi sretnici, koji su 

uspješno završili trku izmeñu života i smrti. 

Čim sam vidio što nas čeka, pokazao sam Vetu kako da se zaštiti gunjem 

noseći ga preko ramena, dok sam ja naprtnjaču povukao na vrat, a gunj 

omotao oko pasa. Malo zatim je došao na nas red da utrčimo u tjesnac koji 

bio toliko širok, da su dvije osobe mogle trčati usporedo izmeñu postavljenih 

kola s obje strane ceste. Čudni su to bili vojnici kojekako obučeni, a meni se 

činilo da su ovamo došli negdje s juga Jugoslavije. Mislim da su bili Arbanasi 

ili Makedonci sudeći po njihovoj tamnijoj koži i nerazumljivim kletvama i 

psovkama. U svakom slučaju, uživali su u toj igri gdje su se mogli iživljavati 

nad ustašama koji su krivci za sve - kako im je to netko utuvio u njihove 

primitivne crnokose glave. 

Uletio sam u tjesnac i nastojao trčati što dalje od kola izbjegavajući udarce 

raznih motki, štapova i bičeva. Trčao sam onako bosonog koliko sam to 

mogao. Usta su mi se osušila, a pluća gorila od napora kao da će puknuti. 

Znoj mi se cijedio iz svih pora, a po koja kapljica me je pekla u očima i otežala 

gledanje kuda stupam. Trčao sam pognut držeći naprtnjaču na tjemenu, a 

gunj je bio čvrsto omotan oko struka. Nisam se mnogo osvrtao gdje je Vet, jer 

sam morao paziti da se ne spotaknem preko ispruženih tijela na tlu ili onih 

koja su čučala pokušavajući se ustati pod nemilosrdnim udarcima onih na 

kolima, koji su ih pokušavali dohvatiti kundakom, štapom ili bičem. Po koji od 

tih jadnika pružao je ruku u vis i zapomagao da mu se pomogne da ustane. 

Nitko od nas u trku nije tu mogao pomoći, jer bi se brzo sručilo još žešće 

udaranje po tom jadniku kome nije bilo više spasa pred razularenom i 

podivljalom ruljom oslobodilačke vojske. 

U tom bezglavom trku morao sam paziti da se ne sudarim s nekim preda 

mnom ili da se ne spotaknem o neko skrhano truplo na cesti. Trčao sam 

uzbrdo brzo koliko mi je to bilo moguće. Gledao sam pred sebe tražeći 

slobodan prostor za trčanje, da ne bih i sam postao nepomično truplo na 

cesti. Uspjelo mi je pretrčati tih stotinjak metara, a da me nije dohvatio niti 

jedan jači udarac, ali sam ih nekoliko osjetio po naprtnjači. Kada sam izašao 

iz tjesnaca, bio sam na slobodnom dijelu ceste koja je blago skretala lijevo do 

crkve Sveta Nedjelja, samo nekoliko stotina metara naprijed. Bio sam sretan 

što sam ovaj put “pobijedio” u trci izmeñu života i smrti, a da se nisam 

spotaknuo na tom usponu. Istodobno sam bio duboko ožalošćen što nisam 

nikome od posustalih ili spalih mogao pomoći da se izvuku iz tog tjesnaca. 

Instinkt je samoodržanja vrlo jak poriv u kritičnim situacijama, a postaje sve 

više dominantan stjecanjem iskustva u smrtnim opasnostima, a pogotovo 

pred neposrednom smrti.

172 

Sada sam bio siguran da podivljali vojnici na kolima nisu Srbi već Makedonci 

ili Arbanasi, koji sigurno nisu znali tko su im žrtve. Ma kako bi oni mogli znati 

razlikovati ustaše i domobrane Mora da im je netko rekao da je u koloni 

zarobljenika ustaška banda, koja nije zavrijedila živjeti meñu osloboñenim 

narodima Jugoslavije. Prestani sada razmišljati o tome, odakle su došli 

neznani mučitelji, već hodaj da se priključiš koloni čim prije. Sa klecanjem u 

koljenima i s osjećajem da će mi pluća prsnuti stigao sam do trga pred crkvom 

gdje su se okupljali zarobljenici. Posjedali su i polijegali na trgu čekajući svoje 

kolege koji još nisu stigli. Tek nakon kraćeg predaha sinulo mi je da Vet još 

nije stigao ovamo, iako smo skoro zajedno krenuli u trku. Pridružili su nam se 

polako zarobljenici kojima je uspjelo proći tjesnac, ali meñu njima nije bilo 

Veta. Na čas sam pomislio da ga vidim u grupi koja je prilazila trgu, pa sam 

ustao i pošao mu u susret. Veta nije bilo meñu njima! 

Bio sam blizu suza kada je mnome ovladao osjećaj potpune osamljenosti. 

Uskoro je stigla naša pratnja koja nas je povela iz Samobora. Uz mnoge 

pogrde i viku natjerali su nas da se dignemo i krenemo u koloni. Ne vidjevši 

druge mogućnosti u koloni, koja se počela formirati, priključio sam se jednom 

četveroredu u kojemu se nitko nije poznavao. Niti tko reče riječ, a niti se tko 

brinuo tko mu je novi susjed. Kolona je uskoro krenula vrlo sporim korakom 

prolazeći kroz selo Sveta Nedjelja u rano poslije podne tog vedrog i toplog 

dana. Na svim su kućama prozori i vrata bili zatvoreni, a uz naš put nije bilo ni 

žive duše da nam pruži pomoć ili utjehu. 

Nastavili smo marš u potpunoj tišini pokriveni sivilom prašine koju smo 

uzvitlali vukući preumorna tijela bez utjehe i vode. I opet sam izgubio osjećaj 

za vrijeme i mjesto hodajući kao automat. U napola suludom stanju postavljao 

sam si pitanja zašto se na meni iskaljuje tolika mržnja popraćena nečovječnim 

mučenjima. Rat je završio prije nepuna dva tjedna i ljudi bi morali biti presretni 

zbog toga i vraćati se svojim domovima i svakodnevnom normalnom životu. 

Vojnici bi se trebali što prije vratiti svojim obiteljima i kućama. Zašto moraju 

vojnici sjediti u kolima pored ceste, tući i udarati po nemoćnima, koji su u 

mnogo gorem položaju nego oni Što smo mi učinili tim grubijanima s istoka 

Jugoslavije, da nas imaju pravo tući kao da smo najodurnije zvijeri što je to 

što učini iz jednostavnih ljudi odjednom opake i okrutne, nemilosrdne i 

nečovječne nemani 

Umirao sam od žeñi. Kad bih mogao popiti malo vode, bar pola čašice! Sjetih 

se kukuruznog brašna u džepu, zagrabih malo prstima, pa ga stanem žvakati 

- i ponovno žvakati da traje dulje. Prije sat-dva, veseo da sam "organizirao" 

šaku brašna, hitao sam da je podijelim s kolegom u nevolji, a sada ga više 

nema i ja sam tako osamljen… 

Približavali smo se Zagrebu s jugozapada. U poslijepodnevnoj maglici spazio 

sam u daljini dvostruke tornjeve zagrebačke katedrale. Mi idemo sigurno za

173 

Zagreb i tamo ću naći nekoga koji će biti milosrdan, pa ću dobiti nešto da 

popijem. Možda nešto da pojesti Zastajkivali smo češće, mnogo češće nego 

ikada prije. Vjerojatno je to bilo zbog toga, što zarobljenici nisu stizali da bi se 

priključiti se koloni na začelju zbog onog batinanja u tjesnacu kod Svete 

Nedjelje. Razmišljao sam, prilično zabrinut, postoji lineka mogućnost da se 

neopaženo odvojim od kolone po danu pa poći do obale Save kojoj smo se 

približavali. 

Bilo je znatno manje sprovodnika s obje strane kolone, a išli su u razmacima 

većim nego prije. Prisjetih se dvaju mostova preko Save, od kojih je onaj 

zapadniji bio cestovni most preko kojega ćemo vjerojatno ući u Zagreb s juga 

glavnom cestom od Karlovca. Jesu li oba mosta ostala čitava Ako je ostao 

samo jedan - koji je od ta dva mosta A što, ako niti jedan most nije prikladan 

za prijelaz Kako ćemo doći u grad Ta su me razmišljanja toliko okupirala da 

nisam primijetio da je čelo kolone stalo nakon što je kolona stigla na glavnu 

cestu od Karlovca. Posjedali smo na cestu kod Stupnika, pa sam s malo nade 

pogledao natrag u masu zarobljenika koja se spuštala na tlo sve dalje kao 

pred nekim valjkom. 

Sreća mi je bila sklona, pa sam primijetio Veta samo desetak metara dalje u 

koloni, te sam ga dozvao da doñe naprijed k meni. Vet me je odmah 

primijetio, pa je prišao žustrim hodom i očito neozlijeñen, ali vrlo tužan zbog 

gubitka svog dijela gunja. On ga nije izgubio, objašnjavao je tužnim glasom, 

nego mu ga je netko strgnuo s ramena. Pokušavao se svim silama držati 

grčevito za gunj što ga je zaustavilo u trku, pa me je izgubio iz vida. Konačno 

je morao pustiti gunj i potrčao je olakšan da me stigne, ali mu to nije uspjelo 

zbog gužve u tjesnacu. Vet je stigao na trg pred crkvom možda nekoliko 

minuta nakon što sam ja krenuo na čelu kolone. Tražio me je naprijed u koloni 

kod svake stanke prestižući red po red u koloni sve dok ga nisam sada 

primijetio. 

Obuzeo me je osjećaj sreće i olakšanja, kao da mi je netko darovao poklon za 

kojim sam mnogo čeznuo. Presretan što sam preživio tih zadnjih desetak 

kilometara unatoč očaju i osamljenosti, a još više jer sam uspio spasiti bar 

jednu polovicu gunja, koja će biti dovoljno velika za obojicu. Rekao sam svom 

prijatelju da bih ga od sreće najradije izgrlio i izljubio zato što se vratio u naš 

sudbinom vezani par. U koloni se je širilo neko čudesno iščekivanje i nada da 

će se dolaskom u Zagreb riješiti naše nevolje i muke. 

Približavajući se mostu, rastao je broj neprijateljski raspoloženih vojnika koji 

su stajali pored ceste. Dočekivali su nas vičući pogrde i psovke, psujući nam 

oca i majku, pljujući po nama, a katkada bi doletio i po koji kamen u kolonu. 

Srećom nisu stvorili tjesnac, pa se kolona polako, ali neumoljivo, približavala 

Zagrebu. Napetost i iščekivanje zarobljenika je raslo, sve dok nas nije 

pogodio užasnom žestinom malj neopisivog nasilja. Kod zagrebačke mitnice, 

pred samim mostom, cestom su se prepričavali vojnici držeći puške s 

nataknutim bajonetima uperenim u svakoga tko bi im se približio. Bio je to očit

174 

znak da ovuda nema prolaza. Zarobljenici ne smiju prijeći most i ući u grad. 

Bilo je to vrlo jasno upozorenje i opomena svima nama. Nas je to pogodilo 

kao grom iz vedra neba, a pogotovo one, čiji je dom bio u Zagrebu. Ne mogu 

opisati sav taj užas neispunjenih očekivanja i nadanja! 

Pogled na hrvatske ratne zarobljenike u logoru Prečko kod Zagreba. 

Nalazio sam se na lijevoj strani kolone, pa sam na tren zastao zapanjen tom 

neviñenom surovošću vojnika prema zarobljenicima, od kojih su se neki 

slijepo uputili prema puškama s nataknutim bajunetama. Na tren sam izgubio 

vezu s kolonom koja je već skrenula desno, pa me je odjednom neki vojnik 

pokušao privući k sebi da bise vjerojatno domogao moga gunja. Tad me 

netko snažno zgrabi za desnu ruku, te me povuče natrag u kolonu. Odmah 

zatim osjetih kako mi gunj lagano izmiče ispod naprtnjače. Ne mari zbog 

gunja, pomislih, glavno je da me nisu odvojili iz kolone. Tek sada primijetih da 

je popustio čvrst zahvat oko desne ruke, pa sam okrenuo glavu k njemu da 

mu se zahvalim za povratak u kolonu. Vet je iskesio zube u zluradi, ali 

zadovoljni smiješak jer je iščupao gunj iz ruku neuspjelog otimača, pa ga je 

sebi na brzinu omotao oko pasa za svaku sigurnost. Od sada će gunj nositi 

onaj, od nas dvojice, koji hoda srednjim redom. Tako gunj više neće izazivati 

pohlepu tih nezasitnih oslobodilaca. 

Ponovni osjećaj sreće nije dugo trajao, jer smo osjećali da je nada u spas 

izgubljena i bar svako olakšanje. Naš je poraz bio potpun. Iza nas su ostale 

pogrde i povici, mukli udarci i povremeno jauci ili samrtni krik. Nismo se 

usudili razgovarati, a pogotovo ne osvrnuti se ili čak zaustaviti. Svaki je od 

nas predobro znao što se dogodilo onima koje su pojedinačno izdvojili ili su se 

sami odvojili, pa tako izgubili vezu s kolonom. Ni kasnije nitko se nije usudio 

progovoriti o tome što se dogodilo 21. svibnja popodne pred zagrebačkom 

mitnicom, a pogotovo koliko je tamo poginulo zarobljenika. Bilo je potpuno 

nemoguće vršiti neko prebrojavanje, a popisati zarobljenike nije nitko niti 

pokušao do sada. Pratioci su nas promatrali kao kopci, pa se nismo usudili 

razgovarati o tome kako i kada bismo mogli pokušati nestati iz kolone i kuda

175 

bismo bježali da spasimo život. Stražari su očito bili uvjereni da smo zaslužili 

to što nas je snašlo. 

U nastavku polaganog marša, kolona je prošla kroz Remetinec. Kao i prije 

tako i u ovom selu, nitko nije izašao pred zarobljeničku kolonu vidjeti je li u 

njoj roñak ili prijatelj kojemu je potrebna pomoć. Nezanimanje za naše 

sudbine sigurno nas je tištalo, dok smo potpunu izolaciju osjećali kao da smo 

isključeni iz svakog oblika normalnog života. Činilo mi se da smo postali 

izopćenici, bez prava na bilo kakvu pomoć pa netreba imati nikakve samilosti 

prema nama. 

Nalazimo se sada u Hrvatskoj, pa sam se pitao gdje je hrvatski narod, za koji 

su se borili domobrani. Hodali smo i hodali ne osvrćući se jesu li stražari blizu 

nas ili su se udaljili od kolone. Kasno poslije podne smo stigli do Velike 

Gorice, gdje je kolona ponovno stala nakon pješačeći četrdesetak kilometara 

od jutros. Niti ovdje nije bilo moguće bilo što organizirati, niti malo vode ili 

nešto za jesti. Jezik mi se prilijepio za nepce, usne su se osušile i ispucale 

pod korom od prašine, a kukuruznog brašna više nemam u džepu. Tijekom 

dana sam prstima zagrabio malo brašna i žvakao tako dugo dok nisam sve 

progutao. Pred kraj je meñu prstima bilo više praha nego brašna, ali se i to 

pomiješalo s malo sline, pa sam opet imao što žvakati. Tako sam izdržao 

skoro cijelim putem dovde. Gledajući druge kako izgledaju mogao sam si 

dobro predočiti svoj izgled i bez ogledala. Oči crvene s kapcima pokrivenim i 

nateklim od prašine koja se skrutila na trepavicama i obrvama, kosa kruta i 

prljava od znoja i prašine, ruke sive i prljave, a koža posvuda pokrivena 

okorjelom prašinom, pa smrdim sam sebi, zapravo zaudaram životinjski. 

Hodaš pustinjom, sinko! Zar si to zaboravio 

Za vrijeme stanke sjedio sam na rubu jarka kod prvih kuća u Velikoj Gorici. 

Nedaleko iza mene bio je plot od krutih pritki kroz koje se naziralo neko 

zelenilo. Blizina vrta me je mamila tim više što se kroz dovoljno široke otvore 

u plotu moglo provući cijelu ruku do ramena. Pomicao sam se polako sjedeći 

leñima prema plotu kao da ću se na njega nasloniti. Gurnuo sam ruku iza 

sebe kroz otvor i dograbio najbliže zeleno lišće i povukao. U ruci sam držao 

bijeli korijen sličan veoma dugom mladom luku i s dugim, čvrstim zelenim 

listovima. Nisam mario koje je to povrće nego sam posegnuo za slijedećim 

listovima i izvukao ih s korijenom. Odmah zatim još jedan, zadnji koji sam još 

mogao dokučiti. Strpao sam dva u vanjski džep naprtnjače, a s trećega rukom 

prvo očistio zemlju i zatim zagrizao pohlepno bijeli korijen. To nije luk pomislih 

iako ima sličan okus, jer je to u stvari bio poriluk. Okus je bio malo oštar, ali je 

zato svježina i vlažnost biljke bila osvježavajuća. Nakon što sam proždrljivo 

pojeo prvi poriluk, nisam se mogao suzdržati, pa sam pojeo drugi i treći mladi 

poriluk. Kad sam završio i htio se pomaknuti do slijedećeg otvora, stanka je 

prošla, pa sam ustao i priključio se koloni. Ta tri poriluka su me zbilja osvježila 

i dala malo snage za nastavak marša!

176 

Ne znam da li je Vet primijetio da moj zadah “miriši” drugačije dok smo 

prolazili kroz Veliku Goricu. Kao ni drugim naseljima, niti ovdje uz cestu nije 

bilo nikoga da nas dočeka. Nikoga nije bilo na vratima ili prozorima, da vidi tko 

to prolazi kroz mjesto u predvečerje. Kasnije smo doznali, da su sprovodnici 

slali prethodnice u naselja kroz koja ćemo proći. Ti vojnici su prijetili žiteljima, 

da će ubiti svakoga tko bude izašao ili se zadržavao uz cestu kojom će proći 

zarobljenici. Ljudi su se stvarno dali zastrašiti tom divljom odlučnošću 

oslobodilačkih vojnika. To je bila vrlo okrutna zapovijed za obični puk, jer ih je 

sprječavala tražiti roñake i susjede meñu zarobljenicima. Zastrašeni se 

mještani nisu usudili gledati ni kroz prozore bojeći se da će ih primijeti koji 

provodilac. Možda je netko gledao kroz ključanicu ili pukotinu, ali što je mogao 

vidjeti kroz mali otvor i još k tome u sumraku. Zar su tjesnaci s trkama izmeñu 

života i smrti jedino što nas dočekuje u Hrvatskoj Očajavali smo zbog te 

neopravdane mržnje i neutažive osvete koju je činio pobjednik u ratu nad 

nemoćnim gubitnicima i pučanstvu. 

Nastavili smo hodati polako glavnom cestom u sve dublji mrak noći. Pod 

tabanima sam osjećao zrnca pijeska i prašinu na cesti koja mi se zavlačila 

meñu prste. Bio je već pao mrak, pa bih malo što mogao učiniti da umotam 

nečim stopala kod slijedeće stanke. Ostalo mi je još nekoliko uvijača i obojaka 

ili krpa da njima omotam stopala pa moram tražiti neku tkaninu ili slično prije 

nego li počnem rezati trake iz ostatka našeg zajedničkog gunja. U mraku ću 

teško naći nešto upotrebljivo, pogotovo jer se ne mogu udaljiti iz kolone. 

Pored mene je hodao pomalo drijemajući stražar, no njega sigurno ne bih 

pitao da mi traži nešto da omotam noge. Koncentrirao sam se da opreznije 

hodam i pripazim na Veta koji je zadrijemao hodajući, sudeći po oslabljenom 

stisku oko moje ruke. 

Bože moj, što sam žedan! Žedan, beskrajno žedan, kad bismo bar stali 

negdje gdje bih mogao organizirati vodu. Gle, mjesec izlazi što će pomoći da 

mogu tražiti nešto za moja jadna stopala - možda komad gume od kotača ili 

kakovu vreću .. bilo što. U tom nijemom razgovoru sa samim sobom sinu mi 

odjednom spoznaja da je opet stanka, hvala Bogu! Okrenuo sam se kolegi i 

drmajući ga rekoh: “Vet, probudi se! Probudi se i lezi - stali smo da se 

odmorimo!” Opet smo zaspali na sred ceste tko zna gdje i spavali ne znam 

kako dugo. Opipao sam da li je moj sat još na sigurnom mjestu izmeñu nogu 

ali ga nisam navijao već više dana, pa ne bi imalo smisla pogledati koliko je 

sati. U stvari ja sam prestao misliti o vremenu jer u stvari to nije bilo potrebno. 

Netko je prije spomenuo da smo prošli kroz Vukovinu i prešli Odru, desnu 

pritoku Save, te stigli u Turopolje. 

Kad smo krenuli dalje prošli smo opet kroz neko selo - tiho kao izumrlo i bez 

pomoći nama. Mjesečina je bila prekrasna, obasjavajući svojim srebrnim 

sjajem cijeli okoliš, pa tako i prljavo sivu kolonu zarobljenika, koja je polako 

klizala kao neka čudna zmija po bijeloj cesti. Ja sam se nalazio u unutrašnjem 

redu, a Vet me je vodio, pa se nisam morao brinuti za bilo što. Pod stopalima

177 

sam osjećao sloj fine prašine na cesti, pa je bilo skoro ugodno hodati kao po 

mekom sagu. Gle, kako je mekana postala cesta! 

Nakon što smo prošli kroz, kao izumrli, Buševac sprovodnici su skrenuli 

kolonu s ceste u neko polje pored kojeg je tekao potočić. Rekoše nam da 

ćemo ovdje stati, pa sam onako preumoran razmotao gunj ne razmišljajući da 

odem prvo do potočića. Vet je u meñuvremenu otišao na potok, te se vratio s 

punom porcijom vode za mene. Prvo sam s malo vode isprao usta i oprao 

prašinu s usana, a zatim vrlo polako pio gutljaj po gutljaj dragocjene tekućine. 

Zatim smo nas dvojica legli stisnuvši tijela skupa kao par zaljubljenih, umotali 

se u gunj, pa se u umorna tijela skoro vratila toplina. Vrlo brzo, kao svi drugi 

oko nas, pali smo u duboki san i spavali mirno i duboko unatoč svim našim 

nevoljama i neudobnosti. Spavati! Spavanje, što se smatra nečim posve 

običnim u normalnom životu, postalo je za nas predmetom neograničene želje 

i raskoši. 

* * * * * *

178 

18. 

U NESVIJESTI! 


Sunce je svojim zracima budilo stotine opruženih tijela na livadi obećavajući 

im topao dan. Nakon zasluženog odmora tijela su se počela micati i stala 

zirkati unaokolo u nastojanju da shvate gdje se nalaze. Slično je bilo i sa 

mnom primijetivši kako se te sive spodobe polako dižu i sve kreću u jednom 

smjeru, prema potoku, sprati sa sebe prašinu i popiti vodu kao za doručak. 

Vet je ustao i natjerao me učiniti isto, pa smo zajedno krenuli do potočića. 

Unatoč više stotina osoba livadom je vladala jutarnja tišina koju su povremeno 

prekidali po koji potiho pozdrav ili jadanje meñu zarobljenicima. Ljudi su se 

ogledavali jesu li negdje straže, ali se nisu čule njihove pogrde ili glasne 

zapovijedi, pa bi se moglo zaključiti da su na nas zaboravili. Prišli smo 

oprezno potočiću i počeli prati ruke i umivati lice. Bilo je veliko olakšanje 

riješiti se dnevne kore od znoja i prašine! Kakav je to ugodni osjećaj kada 

čista i bistra voda klizi niz kožu vlažeći je presušenu. Ipak, nitko se nije skidao 

da bi se okupao u potoku, jer je svaki znao da će nam kora prašine pružiti 

izvjesnu zaštitu ako budemo morali nastaviti ovaj marš bez kraja. Sjeo sam 

pored potoka i pregledavao svoja stopala s kojih nisam htio sprati sloj blata od 

prašine i vlage od hodanja livadom do potoka. Bio sam sretan što na 

stopalima nije bilo niti žuljeva, a niti rana. Odlučio sam da neću stopala oprati 

nego ih ovako prljave omotati još čime prikladnim iz naprtnjače. 

Kada smo se vratili do našeg noćnog ležišta već su se stale formirati grupe 

meñu zarobljenicima očito prema V.O.-ima, te oko nekih od nas koji su 

vjerojatno bili bivši časnici. Nešto se pričalo o tome da su već neki zarobljenici 

napustili ovu livadu sami, jer su u blizini bila njihova sela odnosno veća 

naselja. Za nas ostale iz hrvatskih istočnijih V.O.-a bila bi to za svakog užasna 

glupost, jer bi to značilo izložiti se životnim opasnostima na putu bez 

potrebnih papira ili dozvola. Ostati zajedno u grupi bila je jedina razumna 

odluka koja je pružala izvjesnu sigurnost svakome u njoj. Ja sâm sigurno se 

ne bih u to upustio, jer su preostala moja sredstva za takav put bila više nego 

nedostatna. Počeo sam tražiti po livadi u što bih mogao umotati stopala, pa 

sam pronašao nekoliko otpadaka tkanine i nešto žice kojom sam uspio 

napraviti nove omotače stopala. Kako li će dugo trajati - tko bi to znao 

Negdje poslije 8 sati stali su stizati vojnici iz smjera kojim smo sinoć stigli. U to 

vrijeme su se već stvorile grupe zarobljenika, pa smo nas dvojica našli dosta 

okupljenih Osječana u našem V.O.-u, a meñu njima i nekoliko poznatih lica od 

prije. Ja sam ovdje našao Dr. Franju Pašera, ali tu nije bilo nikoga od mojih 

školskih ili kolega iz bitnice. Ubrzo je zatim počelo vikanje i psovanje stražara

179 

da se svrstamo na cesti, pa je osječka grupa došla na čelo kolone. Krenuli 

smo dosta ubrzanim hodom uz stalne pogrde i psovke sprovodnika, koji su se 

očito htjeli riješiti što prije svoje “odgovorne” dužnosti. Jasno, oni su se bolje 

odmorili nego mi na vlažnoj livadi, ali su se sigurno i dobro najeli prije nego li 

su krenuli s kolonom. 

Dan je postajao sve topliji, a sprovodnici sve goropadniji, pa su nas bez 

milosti tjerali hodati brže, stalno vičući i psujući. Katkada bi najbližeg 

zarobljenika udario kundakom ili štapom da bi nas požurivao ili naprosto iz 

dokone zlobe. Ovi vojnici nisu bili iz Hrvatske, a mi smo svi bili preumorni i 

nezainteresirani da se raspitujemo odakle su odnosno kojoj jedinici JA 

pripadaju. Stanke su bile kratke i nisu nam dopustili sići s ceste kako bi mogli 

piti iz bara ili potočića uz put. Nastavljali smo marš pod nama već poznatim 

uvjetima uz zvukove zloslutnih udaraca, krikova straha, po koji pucanj nakon 

kojega je slijedila tišina. Vrebajući je smrt bila blizu i svuda oko nas pa bi nas, 

pucanj podsjetio na smrtonosni zamah "kosca". Brz, smrtonosni zamah kosca 

mogao je dostići svakoga meñu nama iznenada svakog trena. 

Unatoč noćnom odmoru umor nas je sve omamio, pa smo tako izgubili osjećaj 

za vrijeme i mjesto prolazeći kroz pusta naselja u Turopolju. Bezimena 

naselja nizala su se prolazeći kroz Vukojevac, Lekenik, pa Žažinu i Odru, gdje 

rječica Odra utječe u Kupu. Približavali smo se nekim većim naseljima u tom 

dijelu Hrvatske od kojih je najveći bio grad Sisak. U tom gradu je živio 

većinom hrvatski živalj, ali je bilo i dosta srpskoga naroda. Ustaški režim je 

ugnjetavao i progonio srpski živalj pa su mnogi zbog toga odavde otišli u 

partizane. Nakon beskrajno dugog marša od oko 8 sati i prevalivši nekih 30 

kilometara, stigli smo u predgrañe Siska kasno poslije podne. S obje strane 

dobro održavane ceste s kolnikom od kamenog makadama bili su duboki i 

široki jarci za odvodnjavanje. Ovo područje je često poplavljivano u doba 

proljetnih kiša kada se obližnje rijeke preliju preko niskih obala,pa poplave 

velika područja turopoljskih polja i livada. Stambene su zgrade, ušorenih 

naselja, bile uvijek podalje od jaraka. 

Kuće su svojom užom stranom bile okrenute prema cesti, dok je trijem dužom 

stranom bio prema dvorištu. U nešto povišeni se trijem ulazilo kroz vrata u 

zidanoj ogradi od oko 2 m visine s nekoliko stepenica od nogostupa. Nešto 

podalje od tih su bila široka ulazna vrata u samo dvorište s gospodarskim 

zgradama. Jarak je tu bio premošten drvenim gredama i daskama ili nasipom 

nad betonskom cijevi. Širok nogostup od pečene opeke protezao se ispred 

zgrada, a do njega je bio travnjak s redom stabala bliže jarku. Na travnjaku je 

bilo nekoliko klupa u sjeni stabala, gdje bi se susjedi okupljali i raspredali 

dnevne dogañaje u pred večernjim satima. 

Ušli smo u grad Sisak sjevernom glavnom cestom, pa sam se ponadao da će 

kolnik biti popločen. Odjednom je čelo kolone skrenulo na desnu stranu preko 

mostića nad jarkom. Tu je kolona bila stisnuta izmeñu kuća i travnjaka, jer 

smo morali hodati nogostupom, pa su se četveroredi stali osipati. Uslijed toga

180 

se hod usporio, pa sam bio sretan što se nalazim blizu čela kolone zbog tog 

tjesnaca i stao se pripremati za “trku”. S čela kolone se iznenada začuo 

prodoran krik kojega su slijedili povici i opća galama. Krikovi i jauci su 

postajali sve češći, pa sam odmah postao svjestan da se približavamo 

opasnostima. 

Instinktivno i veoma oprezno sam promatrao što se dogaña ispred mene, pa 

sam ubrzo primijetio kako pojedini zarobljenici posrću i padaju, dok drugi 

nastoje izbjeći neku zapreku. Tek kada smo došli bliže vidjeli smo kakvu su 

zamku pripremili Siščani za naš doček. Razapeli su žicu ili uže preko 

nogostupa, od kuće do obližnjeg stabla ili kolca zabijenog u travnjak. Žice ili 

užad su bila napeta na visinu gležnja, pa bi se o tu zamku spotakao ili 

upetljao svatko nesmotren. Zamka je bila izvrsno odabrana za nas 

nepripravne i neoprezne zbog velikog umora od dugog hodanja. Katkada je 

netko stojeći u dovratku napinjao uže ili žicu tek naknadno ako prolaznik ne bi 

digao nogu dovoljno visoko da pregazi zamku. Namjerno bi podigli uže još 

više i tako bi se prolaznik zapleo u zamku u trenu raskoraka. Mnogi su se 

zarobljenici spotaknuli o žice ili zapleli u uže, pa samo posrnuli, ali je bilo 

mnogo gore onima koji su pali na tom mjestu. 

Mještani ili pridošlice su stajale u dovracima, a i na suprotnoj strani, na 

travnjaku uz stabla ili kolce, pripremajući nam taj vražji doček. Čekali su dok 

bi se zarobljenik spotaknuo ili posrnuo, pa su pospješivali pad udaranjem 

svim mogućim vrstama štapova, bičala, držalima lopata i motika ili vila, a i 

golim rukama. Nitko od naših mučitelja nije bio u uniformi - svi su bili 

normalno odjeveni mještani. Okupili su se uz nogostup da bi sudjelovali u 

izvanrednoj zabavi i sjajnoj prilici da uživaju u osveti. Zbog čega se treba 

osvetiti Komu se treba osvetiti 

Svaki je zarobljenik nastojao proći što brže opasnom dužinom nogostupa. I ja 

sam trčao posrćući, brzo sam se uspravio pri čemu mi je katkada smetao 

kolega preda mnom ili sam bio guran od drugoga iza sebe. Cijelo to vrijeme 

sam pazio da stanem na razapetu žicu ili da je prekoračim. Stalno se čula 

neljudska galama, povici i psovke, koje je pratilo nemilice udaranje i šibanje 

po zarobljenicima. Učinilo nam se da ta paklena mora traje beskonačno, dok 

smo bezglavo trčali kao prestrašene životinje na kratkoj stazi od kamiona do 

klaonice. 

Nikada neću zaboraviti zlobno ljudsko smijanje i podlo hihotanje nad nama. 

To je bio tako prostački i nečovječni način davanja oduška zbog patnji i 

stradanja nemoćnih i jadnih ljudskih bića. Tako je moralo biti za vrijeme 

Francuske Revolucije o čemu sam slučajno razmišljao dok sam trčao što bliže 

uz kuće ili visoku ogradu. Odatle je manje prijetila opasnost da me netko 

dohvati batinom ili čim drugim. Moji su se zavoji na nogama olabavili što mi je 

otežavalo i bila dodatna opasnost pri toj smrtonosnoj utrci. Imao sam sreću 

što sam protrčao pored više kuća gdje žice još nisu bile nategnute, nego su 

ležale preko nogostupa. Bili su nečim zabavljeni na drugoj strani, pa još nisu

181 

stigli napeti ili podignuti uže. Mora da su bili zauzeti batinanjem, da zatim 

dotuku netom posrnulog jadnika. 

Mnogo je žena i djece stajalo u dovracima pa gledali što se dogaña ispred njih 

na nogostupu. Pri tome su se bezobrazno cerekali i glasno hihotali gledajući 

taj tužni prizor. Pri tome su svaki puta urlali od smijeha, kad bi se zarobljenik 

spotakao ili posrnuo da bi preskočio žicu kao ranjeni zec ili ako bi vrludao 

amo-tamo da bi izbjegao udarcima. Što je ušlo u te žene, čiji su muževi i 

sinovi možda poginuli ili nestali u tijeku rata ili su se čak nalazili meñu 

zarobljenicima u koloni Kako mogu te žene tako besramno cerekati se nad 

tim nesretnim zarobljenicima, koji su bili hrvatski vojnici te su se borili za 

domovinu koja je bila i njihova 

Nenadano, bez ikakvog predznaka ili vidljive opomene, udari me tvrdi 

predmet posred prepona. Od tog se udarca stade cijelim tijelom širiti užasna 

bol omamivši me tako da mi je nestalo zraka u plućima. Samo na trenutak 

sam vidio cerekanje nekoliko iznakaženih lica kako plešući pred mojim očima 

odlaze nekuda u nepovrat. Nesvjesno sam nezamjetljivim padom posrnuo u 

ponor izgubivši svijest. Osjećao sam užasnu bol! Bol se je širila od prepona 

gore prema trbuhu, te dalje u pluća obuhvativši cijelo tijelo umatajući ga u 

veliku crnu tkaninu. Ah, TIŠINA! Blažena tišina! Znači stali smo! ODMORI SE! 

Lezi i odmaraj se dok sve ovo ne bude prošlo! Neočekivana tišina spasa! 

Odnekuda iz velike daljine čujem kako netko viče: “HODAJ! HODAAAJ! Hodaj 

dalje! Za Boga, ZVONKO hodaj! HODAAAJ!” Glas je postajo sve jači i viče mi 

u samo uho - očito sam polako dolazio k sebi. Ništa nisam vidio od suza u 

očima, te prašine u njima. Govoriti nisam mogao jer mi se jezik ukočio. Svijest 

mi se polako vraćala, pa tako i spoznaja gdje se stvarno nalazim. Osjetio sam 

snažnu ruku što me drži ispod pazuha kako me malo vuče, a onda pak gura 

naprijed. Činilo mi se da moje mlitave noge jedva slijede tijelo, te se vuku 

dalje iza njega. Tako mi se bar činilo tijekom nekog ne predvidivog vremena. 

Pored sebe sam čuo samo ohrabrujuće riječi, ali te nisam bio u stanju potvrditi 

kako bi znali da ih čujem. Ne znam koliko je dugo trajalo kad sam stvarno 

primijetio da hodam, te da se krećem naprijed udaljujući se tako od zmijske 

jame napetih žica. Kao daljnji stupanj u nizu spoznaja, osjetio sam da me 

zapravo vode dvije osobe držeći me ispod pazuha. Dvojica su povremeno 

izmjenjivala po koju riječ ili kratko upozorenje, te sigurno nastavljali hodati sa 

mnom u sredini. Pokušao sam otvoriti oči, ali sam vidio samo mrak. S užasom 

pomislih da sam izgubio vid. Oko mene je svuda bio mrak, jer koliko god se 

trudio, nisam mogao vidjeti danje svijetlo. Trajalo je to tako dulje vrijeme, dok 

mi nije odjednom sinulo da se već spustio mrak, pa da sada hodamo cestom, 

a ne više nogostupom. 

“Moj Bože, što mi se to dogodilo” - uspjelo mi je pokrenuti jezik i okrenuti 

glavu na desnu stranu da vidim tko me tako čvrsto drži pod pazuhom. - “Sve

182 

je u redu, sinko! Nastavi hodati, hodaj! Nemoj stati! Nas ćemo te dvojica držati 

toliko dugo dok ne budeš mogao sam hodatibez potpore. Ti si bio hrabar i 

izdržao strašnu bol. Sada si već van opasnosti i na sigurnom. Hodaj dalje!” - 

Bio je to umirujući glas Dr. Franje Pašera. 

Na drugoj je strani bio Vet što sam osjetio kako me vodi za ruku, pa sam se 

okrenuo k njemu. Vet je bio vrlo mrk, te stalno gledao pred sebe, pa je 

progovorio tek tren kasnije: ”Netko te je udario u prepone dok si prolazio 

pored jednog dovratka. Te proklete podivljale ženetine! One su gore od onih 

okrutnih muškaraca kod Svete Nedjelje.” - Drmao sam glavom da bih se 

razbistrio, ali i zbog toga što nisam mogao shvatiti što se to meni dogodilo. 

“Zašto su te žene tako okrutne Možda su meñu nama njihovi muževi ili 

sinovi. Ja to ne mogu razumjeti!” 

“One su mislile da smo mi ustaše. Možda su im rekli da meñunama ima 

ustaša. Zar ih nisi čuo kako viču: Krvoloci! Ustaše - koljači! - Ustaška svinjo, 

eto ti, to će te naučiti pameti!. Zar ih nisi čuo kako su urlali dok smo prolazili” 

- Ne, ja nisam razumio što viču u galami, a morao sam paziti kako trčim kroz 

tu zbrku žica i bjesomučnih ljudi. Zar je zbilja pučanstvo, koje nas je dočekalo 

u Sisku, vjerovalo u to da su zarobljenici u koloni bili njihovi tlačitelji iz 

vremena rata Sigurno im je netko rekao da su zarobljenici domobrani, a ne 

ustaše - ili možda ne, tko će to znati. Pa ni naši stražari nisu znali činjenice i 

koga zapravo sprovode u koloni. Rat je završio prije dva tjedna, ali mržnja i 

želja za osvetom se dalje širi ostavljajući krvave tragove na cestama. 

Vet mi je kasnije ispričao što se dogodilo kada smo ušli u Sisak, a straža nas 

stjerala s ceste na nogostup pored kuća. Kada je čelo kolone primijetilo 

zamku, u koju su utjerani, pokušali su se kod slijedećeg mosta vratiti na cestu. 

Odatle ih je straža potjerala natrag, pa je nastao strašan kaos u kojem je se 

svatko nastojao probiti po nogostupu kako je tko znao i mogao. Dr. Franjo i 

Vet su očito primijetili nakon koje sekunde da me nema uz njih, pa su se vratili 

do mene, podigli me i stali vući meñu sobom. Ja sam hodao ukliješten meñu 

njima u dubokoj nesvjestici za vrijeme tih vrlo dramatičnih minuta na 

nogostupu za mene. Vjerojatno me je nastala gužva tijela održala manje-više 

uspravnim pa nisam pao, jer bi po meni drugi gazili ili bih dospio pred one s 

batinama da me dotuku. Osjećao sam se slabo, amlitave su mi se ruke tresle 

kad bih samo pokušao obrisati prašinu s usana ili iz očiju. Ostao sam na 

životu! Živ sam unatoč okrutnosti i strahotama dočeka u Sisku. 

Bio je potpuni mrak kada smo skrenuli s ceste u neki ograñeni prostor koji je 

mirisao po glini. Vlažnost zraka je bila ugodna, pa sam se ponadao da je u 

blizini rijeka. Uskoro smo saznali da se nalazimo na prostoru stare ciglane u 

čijoj neposrednoj blizini teče Sava. Vlažnost svuda oko nas je bila ugodna 

promjena nakon silne prašine i vrućinekoja nas je pratila od jutra za vrijeme 

cijelog marša. Trebalo je pronaći neko suho mjesto gdje bismo se smjestili i 

pripremili naš zajednički ležaj za ovu noć. Bili smo zakasnili, pa nismo našli 

suho mjesto u zgradama bliže samom ulazu. Spustio sam se na vlažno tlo

183 

samo da se mogu konačno odmoriti. Vet se vratio s dobrom viješću da je 

pronašao natkriveno spremište gdje su slagali svježe opeke da se suše. 

Pomogao mi je ustati, a onda obuhvativši me oko pasa, malo gurajući, a više 

podržavajući, dovukao do sušare. Još sam uvijek bio vrlo slab da bih mogao 

stajati sam na nogama, ali sam s olakšanjem osjetio kako bol u preponama 

popušta. S velikim sam olakšanjem osjetio vrećicu na svom mjestu kako mi 

tare butine. Na svu sreću, nisam je izgubio pri udarcu. 

Spustio sam se na utabani suhi pod i osjetio da je na njemu priličan sloj 

prašine. Na butinama sam osjetio kako me tkanina vlažna od mokraće tare po 

koži. Htio bih se bar malo oprati, ali sam bio preslab da odem u potragu za 

vodom. Umjesto da ostvarim tu svoje usrdnu želje za pranjem legao sam na 

gunj tamo gdje ga je Vet prostro, pa se presretan prepustio ljekovitom snu. 

Probudio sam se negdje oko ponoći jer me na to natjerala potreba da se 

olakšam. Svuda oko mene vladala je tišina isprekidana samo hrkanjem 

zaspalih supatnika. Polako sam se uspravio, te pužući na koljenima i rukama 

prišao do drveta blizu sušare. Naslonio sam glavu na drvo i klečeći pokušao 

mokriti. To je bio jako bolan pokušaj, pa sam se prestrašio da je to zbog krvi u 

mokraći. A što ako je to krv koje mokrim Ništa se ne može učiniti! Kada je 

prestalo mokrenje okrenuo sam se na koljenima, obišao oko stabla i sjeo na 

neki korijen. 

Pogledao sam gore u tamno nebo s kojega su blistale tisuće zvijezda i 

zvjezdica neometane ni od koga, te jednako za svakog promatrača. Mora da 

sam zaspao i dugo spavao sjedeći oslonjen na stablo, jer sam se probudio od 

cvokotanja zubi zbog hladnoće. Vrlo polako otpuzao sam natrag u sušaru i 

spustio se pored toplog tijela moga kolege. Danas su mi Vet i Dr. Franjo 

spasili život. Spavao sam ostatak noći na suhom i toplom ležaju na mekom 

slojem pijeska. 

Jutarnje je svjetlo obasjalo stotine i stotine zarobljenika raštrkanih na područje 

stare ciglane. Sretniji su našli mjesta u zgradama ili pod krovovima dok su 

ostali legli gdje god su si našli mjesto. Ah, kako je to bio tužan i žalostan 

prizor! Izmučena lica u raspadajućim dronjcima na tijelima. Nigdje za vidjeti 

komad čitave odjeće. Obuća jedva da je nalikovala čizmi ili cipeli izvornog 

oblika. Kroz mnoge rupe na istrošenoj obući prečesto se vidjela gola koža, 

ako netko nije bio bosonog kao ja. Ljudi su puzali ili hodali unaokolo prašinom 

pokrivenih lica i kose okorjele znojem, a katkada i krvlju. Oni su, u svojoj 

stvarnosti, predstavljali sva haranja i pustošenja izazvana ratom. Ljudska rasa 

na najnižem stupnju opstanka. 

Ja nisam trebao ogledala da se vidim kako izgledam, u stvari bio sam 

potpuno sličan ovim ljudskim ruševinama oko mene. Osjećao sam neopisivi 

umor u kostima i mišićima kao da sam životinja iznurena gonjenjem. 

Razbudivši se malo više, primijetih da imam gunj samo za sebe. Nisam se 

mnogo brinuo kamo bi Vet mogao nestati, pa sam ponovno zadrijemao. 

Grubo sam bio probuñen kada mi je lice zapljusnula voda. Naglo sam sjeo, pa

184 

me je bol u preponi brzo potpuno razbudila. Bol je ubrzo prestala, a ja sam 

pred sobom ugledao Vetovo nasmiješeno lice s porcijom punom vode u ruci. 

Popivši gutljaj-dva, ustao sam i, za čudo, mogao hodati bez poteškoća. 

Zajedno smo krenuli ka grupi Osječana koji su s nama spavali pod istim 

krovom nekadašnje sušare za opeke. Krov je bio pun rupa i pukotina na toj 

staroj i neodržavanoj zgradi. Pod je bio od tvrdo nabijene gline na kojoj se 

stvorio sloj fine prašine. Glinena prašina je bila žućkaste boje, pa smo svi 

izgledali kao da smo radili u mlinu u kojem se mljelo brašno. Žuta se prašina 

miješala s vlažnošću zraka i znojem, pa se lijepila po ljudima u prnjama. Oni 

su tako više naličili nekim nestvarnim i sablasnim spodobama u pokretu ili u 

čučnju svuda u nekom nezbiljskom žutom prostoru kudgod gledao. 

Dan je prolazio bez nekih naročitih dogañaja osim kad bi neki manji broj 

zarobljenika zaostao tko zna gdje. Prije podne se logorištem proširila vijest da 

je stigla hrana i da je počela podjela. Naša je grupa bila daleko od ulaza, pa 

smo poslali izviñače da prvo provjere vijest. Brzo su se vratili s viješću da je 

mala količina juhe i nešto kruha već podijeljeno onima koji su bili prvi u redu. 

Dopremljena količina hrane nije ni izdaleka bila dovoljna da bar malo utaži 

glad stotine iscrpljenih i pregladnjelih zarobljenika. Odlučio sam zbog toga piti 

vodu koju mi je donio Vet i žvakati kožicu bivše slanine na kojoj su se opet 

nakupile mrvice dvopeka. Kad sam slinom skinuo sve mrvice zamotao sam 

kožicu u krpu za slijedeći obrok. Kuhinjska krpa je bila tako prljava da bi je 

mama sigurno već davno bacila u smeće. Utaživši tako “prvu” glad i žeñ, bilo 

je najbolje za mene pronaći udobno mjesto za odmaranje i drijemanje. 

Ostatak je dana prošao mirno, a do večeri nije došla zapovijed da bismo 

morali skoro krenuti dalje. Zajedno smo skupili prašinu u deblji sloj na koji 

smo položili gunj, pa se taj novi ležaj učinio mnogo mekšim nego onaj prošle 

noći na tvrdom podu. Netom što smo legli i zaspali probudila nas je prigušena 

buka novo pridošlih zarobljenika na područje stare ciglane u Sisku. Znači li to 

da ovdje u ciglani skupljaju zarobljenike Što nam donosi sutrašnji dan - 

četvrtak 24. svibnja 1945. 

* * * * * *

185 

19. 

Dugih 100 km hoda 

Petak, 25. svibnja 1945. 

Dva su dana protekla bez naročitih dogañaja, osim što su predvečer stizale 

nove grupe izmučenih zarobljenika. Da je u staru ciglanu slučajno bilo 

dopremljeno nešto hrane, onda bi količina bila premala da udovolji potrebe 

stotina pregladnjelih kostura. U našem slučaju bili smo predaleko da stignemo 

u red kako bismo dobili samo koju mrvicu. Svaki bi napor bio uzaludan, te 

nepotrebno trošenje polako nestajućih tjelesnih rezervi. U petak poslije podne 

primijetili smo dolazak velikog broja vojnika koji su se razmiljeli oko ograde 

dok su drugi čekali kod ulaza. U ciglani se skupilo mnogo zarobljenika koje 

sigurno nitko nije brojao ili popisao njihova imena. 

U četvrtak kasno poslije podne zarobljenici su počeli napuštati ciglanu. Kolona 

je bila vrlo duga, sudeći po broju sprovodnika koji su se okupili kod izlaza. 

Sigurno će dobro paziti na nas kada budemo noću hodali, ali nitko nije znao 

kamo ćemo ići. Uskoro smo vidjeli da je kolona krenula na istok i da će tako 

doći u Lonjsko Polje. Naša su se nagañanja potvrdila kada smo preko starog 

mosta prešli Savu blizu Galdova. Hodali smo ustaljenim korakom i s redovitim 

stankama skoro svakog sata. Stanka je trajala desetak minuta, pa je kolona 

kretala dalje u mrak. U noćnoj smo tami izgubili svaku kontrolu nad vremenom 

i prostorom kojim smo se kretali. 

Uspio sam napraviti dobre poveze za noge, pa nisam morao mnogo paziti 

kuda stupam. Nisam više mario ako bi povezi kasnije popustili ili spali, jer bi 

se na tabanima tada stvorila deblja kora blata dok stari sloj ionako nisam 

oprao. Sati su prolazili, pa sam hodao kao u nekom transu svjesno nastojeći 

održavati stalni kontakt sa svojim kolegom u paru. Vet je bio katkada meni s 

lijeve strane, pa onda s desne već prema tome tko jeod nas dvojice bio u 

vanjskom, odnosno unutarnjem redu. Na cesti nije bilo drugoga prometa, pa 

su četveroredi išli sredinom kameno makadamske ceste, sloj prašine je bio 

ugodniji za one koji su bili bosih stopala. 

I tako smo hodali satima, jedan kao drugi, s prekidima, pa bi se spustili na 

cestu tamo gdje smo stali. Ponavljao se onaj val koji je rušio red za redom čim 

bi čelo stalo. Sklupčali bi se jedan uz drugoga kao životinje tražeći tjelesnu 

toplinu i sigurnost u zbitom stadu koje se tjera ka nepoznatom cilju. Drijemali 

bismo tako sve dok od čela nije krenuo novi val uspravljajući polegla tijela kao 

u neku dugu gusjenicu s tisuću stopala. Katkada sam čuo ono bubnjanje iz 

dubine podsvijesti, pa bi me potaklo da se sjetim još kojeg stiha iz "Putnika". 

Ni sam ne znam zašto sam se uvijek vraćao toj pjesmi, ali ovog stiha sam se 

isto sjetio:

186 

Naokolo magla pada, 

Zastrta je mjesečina, 

Ne vidi se zvijezdam traga; 

Majko mila, majko draga, 

Da ti vidiš svoga sina! 

Možda mi je noć bez mjesečine i zvijezdapomogla da sam se sjetio tog stiha. 

Ne sjećam se mnogo što se dogañalo na putu jer sam se sve više bavio 

svojim sjećanjima. Znam da smo noću prešli most na Lonji, ali prolazi kroz 

naselja nisu mi ostali u sjećanju. Sigurno je da nas nitko nije dočekivao, kada 

smo prolazili kroz manja ili veća ljudska naselja, kao da su žitelji u njima 

izumrli. Mora da sam se nalazio u stanju duševne obmanuti za sve vrijeme te 

duge i mrkle noći bez kraja. Jedva da smo izustili koju riječ ili upozorenje 

drugome kad bismo promijenili mjesto u koloni: sad si u unutrašnjem redu, 

kada stanemo onda si u vanjskom redu i tako dalje u beskraj… 

Nakon slijedeće stanke bio sam u vanjskom redu, pa sam morao pažljivije 

hodati i držati oči otvorenima. Sjetio sam se oca koji je bio fanatični planinar i 

hodao neumorno mnoge sate, a pri tome rado pjevao svojim glasnim 

tenorom. U ljeto 1940. tata je dobio poziv da se javi na vojnu dužnost u Velikoj 

Gorici, pa je to bilo prvi i zadnji put da je bio u vojsci. Vjerojatno ga je neki 

nezadovoljan klijent cinkao, jer je otac bio osloboñen vojske u 1. svjetskom 

ratu zbog neprirodnog položaja srca. Tata je stigao u jedinicu na granici 

prema Italiji, pa je došavši tamo izazvao pravu senzaciju, jer za njega nisu 

našli prikladnu uniformu. Otac je bio krupnog rasta s dvostrukim obimom 

prsiju, a bio je jak što nije čudo kod njegovih 125 kg i 1,8 m visine. Na koncu 

je ocu nareñeno da prenosi poštu, pa je tako svakoga dana hodao oko 40 km 

nizbrdo do komandature, te natrag uzbrdo do položaja. 

Otac je obavljao svoju dužnost puna dva mjeseca i to pri svakom vremenu, ali 

u svojem planinarskom odijelu, osim što su opasač i šajkača bili jedini vojnički 

elementi na njemu. Sjetio sam se kako je izgledao na fotografiji koju nam je 

poslao s napomenom da se izvrsno osjeća provodeći svoj godišnji odmor 

planinareći. Otac je imao izvrstan tek, pa je jeo bar za dvojicu, spavao je 

punih 8 sati dnevno, da bi onda ponovno krenuo na put po poštu. Kako li je 

tata mogao naći pravi put, upitao sam se Tata je uvijek htio ići prečicom, a 

pri tome je u suštini bio antitalent za orijentaciju. Ja sam to morao iskusiti na 

sebi nekoliko puta u dječačkoj dobi kada sam tatu slijepo pratio na njegovim 

prečicama. Tek bi ga moje suze i glasni protesti ponukali da stane i upita: “A 

kojim bi putem, sine, ti htio ići dalje” Koliko se sjećam, ja sam ga uvijek vratio 

k pravom putu do željenog cilja. Već tada me je moja darovitost za orijentaciju 

spasila iz nepriličnih situacija. A sada 

Na obzorju se već danilo kada sam opet hodao u vanjskom redu.Taj je petak, 

25. svibnja, bio deseti dan nakon moje predaje JA, a bio sam još daleko od 

Osijeka, iako sam do sada sigurno marširao više od 200 kilometara. Zacijelo

187 

to vrijeme nisam dobio nikakvu odgovarajuću hranu, a žeñ sam mogao utažiti 

samo kod prigoda bez životne opasnosti. Pobjednička se vojska uopće ne 

pridržava osnovnih uvjeta predviñenih ženevskom Konvencijom o ratnim 

zarobljenicima. Nitko se do sada nije brinuo za nas ratne zarobljenike, niti su 

nas ikada do sada prebrojali, a pogotovo ne popisali imenom. Niti u logorima, 

a niti su sprovodnici pravili razlike izmeñu vojnika i časnika. Za njih smo bili 

izopćenici bez ikakvih prava i nepoželjni tako dugo dok smo na životu. Za 

svaki ćemo režim u Jugoslaviji biti nepodobni i nepoželjni, pogotovo kao 

svjedoci svih strahota i zlostavljanja posljednjih desetak dana. Mučenik će 

izgubiti svoj život, ali se neće moći sjećati što je sve propatio. 

Došao sam do zaključka da će svaki takav režim nastojati spriječiti bilo kakvo 

spominjanje pamćenja, te uništiti svaku zabilješku o tome, što se dogodilo za 

vrijeme prvih nekoliko tjedana nakon završetka rata. Time sam potpuno 

zbrisao sva svoja naivna iščekivanja da bi konac rata mogao donijeti mir i red 

napaćenom narodu i domovini u kojoj sam uzrastao. Ta su me razmišljanja 

toliko zaokupila, da sam za izvjesno vrijeme zaboravio recitirati stihove iz 

“Putnika”. Katkada bih u podsvijesti čuo glazbu drugog stavka “Marche 

Funèbre” Beethovenove simfonije kada bismo nakratko stali, pa zatim opet 

počeli hodati. Skoro neopaženo prešli smo željezničku prugu južno od Kutine. 

Tmurno jutro nije obećavalo ništa dobro. Debeli su se crni oblaci vukli nebom, 

pa sam očekivao kišu. Kako će to biti hodati po kiši, promočen i bosonog 

gaziti u blatu do gležnjeva Sigurno neće biti zabavno, ali će mi kiša bar malo 

sprati prljavštinu na licu i rukama. Zrak je bio topao, pa mi neće biti hladno, a 

kišom ću moći malo utažiti tu strašnu žeñ. Nevjerojatno kako mogu biti toliko 

žedan, a k tome izdržati bez vode tako dugo. Žeñ je sigurno bila najveća 

neugodnost koju smo morali podnositi, pa smo se dovijali na više različite 

načine da bismo bar malo ovlažili usne i jezik. Najbolje je bilo imati ručnik ili 

bilo kakav komad tkanine koju bismo namočili u lokvi uz put, a potom bismo 

sisali vlagu iz tkanine. Kako smo tom istom tkaninom brisali znoj i prašinu, to 

je vlaga isisana iz tkanine imala okus soljene gline katkada pomiješana sa 

zrncima pijeska na zubima. 

Ponovno se probudilo sjećanje na tatin godišnji odmor 1939. koji smo proveli 

planinareći po Velebitu. Stanovali smo u novootvorenoj kući podno samoga 

“kubusa” na cesti od Oštarija za Karlobag u sjevernom Primorju. Cesta je bila 

vrlo opasna zbog čestih i oštrih zavoja, te strmih uspona odnosno spustova. 

Za vrijeme jače bure nije bilo moguće održavati promet cestom, pa smo za to 

vrijeme ostali u kući dan-dva dok se bura nije smirila. Cesta prema Oštarijama 

nije bila toliko opasna, tim više što su uz cestu bile prastare šume, pa su 

šetnje tamo bile ugodne. Često smo odlazili do potoka u šumi gdje smo lovili 

riječne rakove, pa smo jednom došli preblizu medvjeñem brlogu. Srećom, se 

medvjed polako gegao dublje u šumu, a mi nastavili uspješno loviti rakove s 

usmrñenim kozjim crijevom privezanim na štap.

188 

Cesta preko “Kubusa” za Karlobag nije bila ugodna za šetnje, kao niti sve one 

kozje staze uzduž i poprijeko po Velebitu. Na nadmorskoj visini od oko 1000 

m u golom kraškom terenu su staze bile strme s jedne stijene na drugu. Osim 

toga se na stazi moralo oprezno obilaziti ili prekoračiti bezbroj pukotina 

tipičnih za goli krš. Otac je sa svojim prijateljima htio istražiti sve vrhove i 

udoline sjevernog Velebita, pa i špilju ako bi otvor špilje bio dovoljno velik za 

njegov omašni struk. Hodanje je Velebitom po suncu bilo uvijek vrlo vruće 

zbog odsjaja bijelih stijena. Stijene su sve bile slične, pa je bilo teško 

procijeniti udaljenost i vrijeme potrebno da se prijeñe s jedne stijene na drugu. 

Zbog toga smo hodali i po dva-tri sata više, nego li je bilo predviñeno. Iz 

sigurnosnih je razloga naš mjesni vodič vodio sa sobom magarca imenom 

“Zvonko” koji je nosio burenca s vodom i hranu za našu grupu planinara. 

Sprijateljio sam se sa svojim imenjakom, ne samo zato što je nosio mlaku 

kišnicu u burencima. “Zvonko” je uvijek išao ustaljenim korakom, a birao je 

pravi put koji bi vodio do mjesta s vodom u nekoj beznačajnoj pukotini ili do 

malog ulaza u podzemnu špilju. Nevjerojatno kako je taj magarac birao pravu 

stazu, no na povratku ga nismo mogli više slijediti, jer mu se uvijek žurilo kući. 

Ujutro bi ga vodič zvaoimenom, pa bi se magarac odmah oglasio dugim 

njištanjem koje bi me probudilo. Njištao je uvijek kada mu se nešto nije 

svidjelo i na povratku kući kao da nam želi dati do znanja da požurimo za 

njim. Često sam se držao za njegov samar što je bilo veliko olakšanje za 

mene da mogu držati korak sa starijima. Sada, samo nekoliko godina kasnije, 

čeznuo sam za svojim prijateljem magarcem da me vodi i pomaže pri hodanju 

na tom groznom putu. 

Nije bilo “Zvonka” s burencima punim mlake kišnice čiji mi okus nije previše 

prijao unatoč žeñi. Oh, da mi je bar malo te bljutave kišnice, pio bih jekao da 

je nektar. Na čas mi se san učinio toliko stvarnim, da sam se okrenuo i 

potegao Vetovu ruku kao da se držim za “Zvonkov” samar. Odmah sam 

došao k sebi shvativši da sanjam u po’ bijela dana. Bio sam ljut na samoga 

sebe jer sam se podao podivljalom umišljaju uspomena. Oh, Zvonko, moj 

magareći prijatelju, gdje si sada Da si živ kuda bi me vodio Sigurno u 

skrovitu špilju sa strmim i uskim ulazom u svježinu podzemnog prostora. 

Tamo na dnu bih se odmorio i pio osvježavajuću vodu iz kraškog jezerca, pa 

bih zaboravio svu umornost i teški čemer.

189 

Pogled na Tvrñu sa sjevernim bedemom - perorez iz mape «Stari Osijek» J. Gojkovića. 

Počelo je kišiti! U početku je to bila samo rosna kišica dok smo prolazili kroz 

Banovu Jarugu - važno željezničko čvorište narijeci Pakri. Pakra izvire u 

Psunj-planini, pa teče niz Ravnu Goru do ušća u Savu. Tu smo primijetili da je 

kolona krenula na sjever slijedeći željezničku prugu i uzvodno rijekom Pakre. 

Podne je već davno prošlo, a kiša je dalje neprekidno padala. Svi smobili 

mokri do kože, a promočena nam se odjeća lijepila na tijelima. Osjećao sam 

ugodno hlañenje na stopalima hodajući raskvašenom cestom, a katkada kroz 

muljevito blato. Sada me više nije toliko mučila žeñ, koliko glad, pa sam 

izvadio kožicu slanine i žvakanjem pokušao prevariti neutaživu glad. 

Umor i pomanjkanje hrane usporavalo je hod zarobljenika, pa je kolona vrlo 

polako napredovala. Nitko se nije osvrtao za stražarima gdje se nalaze pored 

kolone, pa niti kada bi im došla smjena. Naša je osnovna briga bila ostati u 

koloni i blizu jedan drugome. Drži se svoga kolege u paru i reda, pa ćeš 

možda preživjeti. Bori se svim svojim snagama protiv umora, gladi i žeñi (bez 

stvarnog redoslijeda) jer nas je sve to jednako mučilo. Nitko se nije obazirao 

na to ako bi netko istupio iz kolone ili se nije ustao da bi krenuo dalje u koloni. 

Mi smo morali hodati - neumoljivo i nemilosrdno hodati. Hodati i dalje samo 

hodati, hodati … 

Kolona se još uvijek kretala na sjever i u smjeru naših domova, pa sam stao 

računati koliko je još daleko do Osijeka Udaljenost do kuće je bila još velika, 

pa me je spopala nedoumica hoću li uopće moći još izdržati taj dugi put. 

Hoćemo li uopće ići za Osijek Kuda bismo trebali doći da prestane ovaj križni 

put Bože Svevišnji, što sam gladan! Ta će mi glad preokrenuti svu iznutrica 

naopako. Kad bih imao samo neku malenkost da pojedem ili da mogu bar što 

žvakati ili sisati! Hajd’ Zvonko, nañi si kakav korijen, može biti luk ili repa, 

glavica salate ili kakva zelenjava, bilo što! U sebi sam počeo govoriti 

pokušavajući se ohrabriti i prisiliti da nešto učinim. Prolazeći kroz selo Gaj, 

kolona je opet jednom stala, pružila mi se sretna prigoda jednog obližnjeg

190 

povrtnjaka. Izvukao sam neki korijen nekog povrća s lišćem, pa ga odmah 

zagrizao. Ponudio sam Vetu još jedan takav korijen, uzeo ga je napravivši 

grimasu svojim blatnjavim licem. Vet se konačno odlučio zagristi, nakon što 

sam ga uvjerio da korijen ima dobar ukus i da je bolje išta za jelo nego ništa. 

Mrak je postajao sve jači, ne samo zbog naoblake, već zbog skore noći. U 

Gaju nije bilo nikoga pred kućama ili na prozorima, dok je širinom ceste 

polijegala dugačka kolona zarobljenika. Od zarobljenika se nitko ne bi usudio 

udaljiti s ceste i potražiti pomoć ili nestati neopažen u tami u kući ili vrtu. Tko 

zna kako bi ga dočekali seljani ili bi ga čak predali stražarima Iskustva 

proteklih dana duboko su sjedila u svima, pa sigurno ne bi nitko pokušao 

uspostaviti kontakt s nevidljivim stanovnicima sela Gaj. Malo zatim smo opet 

morali krenuti da bih se, klipšući u ritmu kolone, opet prepustio ljepšim 

uspomenama iz djetinjstva. U osami svoga duha pokušao sam se sjetiti jesam 

li ikada prije bio tako gladan kao sada. 

Sjetih se tako dogañaja kada sam pratio oca na izlet u Veliku na otvaranje 

novog planinarskog doma blizu vrha Papuka. Vlakom smo doputovali u 

Slavonsku Požegu, gdje smo prenoćili u nekom jednostavnom konačištu. Tata 

je bio predsjednik osječkog planinarskog društva, pa je trebao održati prigodni 

govor u vezi sa svečanim otvaranjem Doma planinarskog društva iz 

Slavonske Požege. Ustali smo u 4 sata te još prije zore krenuli pješke do vrha 

Papuka i to bez doručka. Tata je htio stići do Velike što ranije. Svakom 

nedoraslom gradskom mladiću bi rano ustajanje bila prava muka, ali ostati 

bez doručka i gladan hodati brzo slijedeći oca. To je bilo previše za mene 

dvanaestogodišnjaka. 

Za mraka su mi tekle suze niz obraze, a zbog strašne gladi bio sam sav jadan 

i nesretan zbog sudbine koja me je snašla. Pri danjem svjetlu smo neumorno 

hodali gore, pa opet malo dolje po čvrstom zemljanom putu a kojemu kao da 

nije bilo kraja. Tata nije bio zadovoljan našim napretkom prema Velikoj, pa je 

odlučio poći prvom prečicom i tako stići brže do cilja. Počeli smo se uspinjati 

uskom i strmom stazom što je samo pojačalo moj očaj. Da bude još gore, tata 

je opet izgubio orijentaciju, pa smo izbili pred visoku i strmu stijenu nekog 

kamenoloma. Ovom prečicom nije bilo moguće ići dalje! 

Od kamenoloma je vodila utabana staza desno i dolje do nedalekog puta 

kojim smo krenuli jutros. Zašto smo se morali uspinjati tom strmom prečicom 

koja nas uopće nije dovela bliže cilju Izgubio sam kontrolu nad sobom i 

počeo plakati tražeći nešto za pojesti. Netko mi se od planinara smilovao i 

ostao sa mnom dok je tata krenuo dalje utabanim putem do Velike. Nakon što 

sam se najeo i popio topli čaj, krenuo sam u pratnji svog dobrotvora širokom 

stazom do Doma. Do novoga doma smo stigli u velikoj grupi posjetitelja, a ja 

sam imao posebnu sreću, jer me je netko poveo u svojoj laganoj kočiji zadnji 

dio puta. Smjestio sam se u sobi koja je bila rezervirana za nas i otišao pred 

dom vidjeti svečanost otvaranja. Tata je stigao na vrijeme održati svoj lijepi 

pozdravni govor, a vidjeli smo se tek nakon svečanosti pri svečanom ručku.

191 

Nikada kasnije nismo o tome govorili, jedino sada kad sam se sjetio kakva me 

je glad tada mučila, pa sam se izmoren osjećao jako osamljenim u svom jadu. 

Kad bih opet mogao biti dječakom i da me netko poveze u svojim kolima bar 

dio ovoga teškoga puta! 

Slijedeća je stanka potrajala mnogo duže, ali smo zatim nastavili više 

kilometara po krivudavoj i uskoj cesti koja je vijugala kroz gustu šumu. To 

mora da je bila neka sporedna cesta čiju kolničku površinu nisam osjećao pod 

tabanima koji su već otupili na bol kao i noge, osim osjećaja da još hodaju. 

Sada smo neprekidno hodali već više od 24 sata, a nitko nam nije htio reći 

kamo idemo i kada će doći kraj toj muci. U noći nam je postalo hladno, a k 

tome se vlaga odjeće i šume uvlačila u naše kosti. Cvokotali smo kad bismo 

stali, a mnogi se nisu više digli s te ceste. 

Pred praskozorje smo stigli na glavnu cestu koja s juga, od Okučana, prelazi 

preko slavonskog gorja do Virovitice, kroz mjesta s toplicama Pakrac i 

Daruvar. Mi smo u noći očito išli nekim zaobilaznim putem, jer nismo prošli 

kroz Lipik i Pakrac. Glavnom smo cestom prvo išli nizbrdo, nakon što smo se 

cijelu noć mučili hodati uzbrdicama. Nakon Badljevine je počeo uspon na 

cesti, a kod Podborskih Doljana sam mislio da se neću nikada uspjeti uspeti 

strmom cestom na prilazu Daruvaru. Preda mnom sam vidio dugu kolonu u 

kojoj je svaki svakome pomagao na usponu, da bi ga na koncu ipak svladali 

puževim korakom. Svevišnji Bože, kakva je teška kušnja stigla te klonule 

zarobljenike Oni hodaju bez hrane i sna više od 30 sati prešavši do sada oko 

95 kilometara! 

Sporo, vrlo sporo kretali smo se na strmom dijelu ceste: neki pužući na 

rukama i koljenima, drugi teturajući od gladi i umora, dok su neki padali 

krajnje iscrpljeni. Ipak, mnogi su ponovno ustajali, nastavili puzati ili kliznuli, 

ponovno pali, a onda opet produžili vući se dalje uz pomoć kolege u nevolji. 

Taj mi je beskonačni uspon ostao u strašnom sjećanju, kao onaj trenutak 

olakšanja, kada sam pred sobom spazio livadu podno prvih daruvarskih 

gradskih kuća. Stotine i stotine zarobljenika dovuklo se do livade i tamo se 

spustili u svježu zelenu i vlažnu travu. Kiša je padala cijelu noć, no vlaga 

livade nije nikome smetala. Glavno da nas puste na miru i da se možemo 

duže odmarati! 

Iznenada kao da se pakao otvorio od galame, povika i psovki, te vrištanja 

žena koje smo čuli prije nego li su one stigle do nas kao snježna lavina. 

Daruvarske žene su takovom žestinom probile redove umornih stražara da ovi 

nisu stigli ni podići puške, a niti pucati u zrak. Mi smo gledali taj prizorpretrnuli 

od straha, dok do nas nisu doprli kreštavi glasovi žena upućeni stražarima: “U 

ratu smo hranili vas partizane! Sada hoćemo hraniti našu DJECU i MUŽEVE! 

Nahranit ćemo sve prijatelje i svakoga nam dragoga! Maknite se s puta! U 

stranu ili ćemo preko vas!” - Daruvarske su žene bile toliko odlučne u svom 

pothvatu da ih nitko od stražara nije uopće pokušavao spriječiti u njihovoj 

namjeri. Odlučile su pomoći jadnim zarobljenicima po svaku cijenu.

192 

Daruvarčanke su uz pomoć gradske Antifašističke organizacije žena (AFŽ) 

organizirale do sada neviñenu i zajedničku akciju pomoći za nas zarobljene. 

Svjesne da su u pravu pokazale su to odlučnim pothvatom i na djelu! 

Žene su uvijek pomagale i hranile partizane za vrijeme dugih godina rata, pa 

je sada došao čas da pomognu svome rodu. Stvarno su nam mnogo 

pomogle, te vjerojatno tako spasile živote mnogima. Mora da sam doživio 

čudo kad sam u jednoj ruci držao punu porciju tople juhe, a u drugoj velik 

komad bijeloga kruha. Jeo sam vrlo, vrlo polako uživajući u žvakanju svakog 

komadića kruha i u svakom gutljaju tople juhe. Potpuno sam zaboravio na to 

da sjedim na vlažnoj livadi, a po meni kišica lagano pada. Konačno mi je 

sinulo da je to prva hranu koju sam dobio nakon 11 dana u ratnom 

zarobljeništvu. Za svakoga od nas bila je velika svečanost u Daruvaru, te 

subote, 26. svibnja 1945. 

* * * * * *

193 

20. 

BLJESAK LJUDSKE DOBROTE NA PUTU ZA 

PREODGAJANJE 

Srijeda, 30. svibnja 1945. 

Ostatak dana, 26. svibnja, bio je tmuran i kiša je padala cijeli dan, ali je ta 

subota donijela mnogim zarobljenicima veliku sreću i vratila im volju za 

životom. Svi smo bili promočeni do kože, a tijekom dana su stalno stizale 

nove grupe zarobljenika iz istog smjera odakle smo mi stigli sinoć. Nismo 

mogli razgovarati s pridošlicama jer su pod stražom stvarali nove ograñene 

četvorine na slobodnom mjestu promočene travnate poljane. Broj je stražara 

stalno bivao veći, pa su očito pripadali nekoj drugoj jedinici, a time se htjelo 

spriječiti sličnu provalu ženskog gnjeva od prije nekoliko sati. Unatoč svim tim 

novim mjerama hrabre su i plemenite Daruvarčanke nastavile dijeliti juhu i 

kruh sve do mraka. 

Stražari su bili vrlo razdražljivi i nemirni jer su mnoge žene našle svoje 

muževe, sinove ili roñake meñu zarobljenicima, pa je straža strogo pazila da 

ne bi koji zarobljenik iskoristio priliku za bijeg. Osim toga, ophodnje su stalno 

hodale širokim slobodnim prostorom izmeñu četvorina pa je bilo vrlo opasno 

pokušati prijeći iz jedne četvorine u drugu. Pokušali smo naći mjesto na 

poljani koje je bilo nešto manje promočeno, ali smo se mogli kretati samo 

unutar četvorine u koji je stigla naša grupa osječkog V.O.-a. 

Meñu sobom smo stvarali grupice da bi ujedinili naša sredstva u ostvarenju 

zajedničkog cilja: stvoriti suhu podlogu za ležaj i zaštiti se od kiše. Netko je 

imao šatorsko krilo, pa ga je prostro, a kolege su tijesno polijegali, pokrili se 

iscijeñenim gunjem i još šatorskim krilom ili voštanim platnom. Tako nas je 

više ležalo pod jednim gunjem, usko priljubljeni jedan uz drugoga, a tjelesna 

je toplina polako sušila vlažnu odjeću. Uskoro je isparavanje djelovalo kao da 

smo u turskoj kupki tog manje-više zatvorenog prostora u kojem se prisno 

stisnulo 5 do 6 zarobljenika pod jednim šatorskim krilom, te pokrili jednim ili 

više gunjeva. 

Stvarno, nakon izvjesnog vremena su nam se tijela zgrijala pa smo redom svi 

zaspali da nadoknadimo san dviju neprospavanih noći. Problem bi nastao kad 

bi se netko u grupi htio okrenuti na drugi bok. Svi su se ostali spavači tada 

morali okrenuti istodobno na drugu stranu što je jednom od vanjske dvojice 

spavača u grupi moglo biti od izvjesne koristi. Najneugodnije je bilo onima koji 

su spavali na jednoj od vanjskih strana reda. Stalno su vodili “borbu” protiv 

unutarnjih spavača da im ne odvuku gunj ili voštano platno, te ostanu 

otkriveni. Netko nam je savjetovao da ležimo na desnom boku, jer je to bolje

194 

za srce da ne bude blizu vlažnoga tla. Mislim da bi svaki čovjek učinio sve u 

sličnim okolnostima kako bi preživio. 

Tijekom noći je kiša prestala padati, a nebo se razbistrilo, pa su se pojavile 

prve zvijezde, a s njima i hladnoća. Srećom sam bio jedan od unutrašnjih 

spavača u našoj grupi. Kolege u grupi su isto osjetili hladnoću, pa smo se 

opružili i još više stisnuli jedan uz drugoga ispod vlažnih pokrivača. Noć je 

protekla mirno, a s nedjeljnim jutrom granulo je sunce koje je svojom toplinom 

krijepilo promrzla i ukočena tijela. Žene su došle na poljanu netom što se 

sunce izdiglo nad gradskim kućama iznad poljane gdje smo proveli noć. Naš 

je četverokut imao tu sreću što je bio najbliži prilazu, pa smo tako dobili meñu 

prvima spasonosni doručak. Slasna itopla juha mirisala je neodoljivo! Srkao 

sam tu vrijednu tekućinu čija se blaga toplina širila cijelim tijelom otkravljujući 

ga polako kao i krute prste koji su držali porciju. U stvari to je bila dvostruka 

ugoda ispaćenom tijelu izvana i iznutra. 

Pokušao sam u nekoliko riječi moliti ženu, koja je dijelila juhu, da mi treba 

nešto čime bih omotao stopala. Stražar me je odmah prekinuo upozorivši 

ženu da je svaki razgovor sa zarobljenicima zabranjen i da će odmah 

obustaviti raspodjelu hrane. Uspjelo mi je prošaputati da tražim neku tkaninu i 

očima pokazati na noge. U prvi tren je žena zurila ne razumijevajući, ali kad je 

skrenula pogledom na moje noge, pojavio joj se u očima užas i samilost nad 

onim što je vidjela. Brzo se okrenula dok sam se ja morao vratiti prema 

četverokutu pod pretećim pogledima stražara. U meni se probudila nada da 

će mi možda netko pomoći od tih milosrdnih žena. 

Tijekom prijepodneva upoznavali smo revolucionarnu novinu u primjeni 

zvučnika iz kojih je vrlo glasno treštao glas nekog govornika ili je svirala 

marševa glazba. Nitko nije primijetio da su objesili zvučnike u vrtovima po 

cijeloj dužini uzvisine nad poljanom sa sada “oživjelim” četverokutima. 

Neumorno su ponavljali izreke i proklamacije, pa smo ih brzo naučili napamet 

jer su uvijek završavale pripjevom: “Smrt fašizmu - sloboda narodu!” Izmeñu 

tih izreka orila se glazba i pjesme marševa veličajući partizansku borbu za 

slobodu pod vodstvom maršala Tita - neustrašivog heroja i nepobjedivog 

maršala Armije. Njegovo ime stalno se spominjalo kako u svim izrekama tako 

i u pjesmama. Obavijesti iz razglasa se nije moglo razumjeti zbog silnog 

treštanje i preglasnog zvuka. 

Kada je glazba prestala, a umjesto slogana uslijedile neke obavijesti, nitko ih 

nije mogao dobro razumjeti. Je li to bio neki govor ili neka zapovijest - nitko 

oko nas nije znao o čemu je riječ Potom je nastavljena marševa glazba sve 

dok netko nije primijetio da više osoba u uniformi silazi padinom od onih kuća 

iznad vrtova. Meñu uniformiranima su bili neki u civilnom odijelu, pa su se, 

stigavši na poljanu i bliže četverokutima, počeli dijeliti u manje grupe po dvatri. 

Mi smo ustali s izvjesnim iščekivanjem tek kad su se trojica približila 

našem četverokutu. U meñuvremenu smo ipak saznali sadržaj obavijesti koji 

se proširio kao plamen po suhoj travi od jednog četverokuta do drugoga. Mi

195 

smo već znali što nas čeka kad je ta punovažna grupa oficira stigla do našeg 

četverokuta. 

Obavijesti je bilo obznanjeno da svi časnici moraju istupiti i svrstati se pred 

četverokutom. Isto to mora učiniti svaki ustaša, ali posebno istupiti i svrstati se 

na drugoj strani od časnika. Tko to od ustaša ne učini bit će raskrinkan, a 

potom će mu se suditi kao ratnom zločincu. Znali smo da za nas časnike 

nema drugoga izbora, jer smo u osječkom V.O.-u činili časničku grupu od 

samoga početka i držali se zajedno na putu koliko je to bilo moguće. Zato 

smo odlučili da bez mnogo oklijevanja zajednički svi istupimo, te smo krenuli 

prema mjestu odreñenom za časnike. Primijetio sam znatnu zabrinutost i 

bojazan kod zarobljenika, pa je relativno mali broj njih slijedio naš primjer. 

Pitao sam se je li to opet neka nova zamka za nas ili će to biti možda kraj 

svim zlostavljanjima i mučenjima. 

Okrenuo sam se Vetu i Dr. Franji da pitam ne bi li bilo sigurnije ostati s 

većinom zarobljenika, ali je bilo već prekasno. Kasnije smo vidjeli kako se 

masa preostalih zarobljenika iz četverokuta polako slijeva prema južnom 

dijelu poljane i tamo se svi zajedno okupljaju. Koliko smo mogli naslutiti iz 

daljine, masa zarobljenika je ubrzano to činila kao s nekim olakšanjem i 

možda u nadi da će ih pustiti na slobodu čim se izvrši preispitivanje i neka 

registracija. Možda su im tako rekli govornici nakon što su izdvojili časnike i 

ustaše iz njihovih redova. Za sve vrijeme desetodnevnog marša nisam vidio 

nikoga iz naše bitnice, pa sam svakome mogao poželjeti sreću i brz povratak 

kućama. Možda se netko od njih nalazi meñu zarobljenicima koji se skupljaju 

dalje na poljani u očekivanju slobode Sudbina nas, izdvojenih časnika, bila je 

doista neizvjesna! Naša je mala grupa stajala kao izgubljena nakon što smo 

izgubili zaštitu mase ljudi s kojima smo zajedno hodali i spavali proteklih 

tjedana. Nedaleko od nas stajalo je nekoliko stražara s uperenim puškama, ali 

nam nisu prilazili niti što nareñivali. Dotle je iz razglasnih zvučnika neumorno 

treštao monotoni program glazbene redakcije. 

Nakon izvjesnog vremena nam je dosadilo stajati pa smo sjeli na tlo i potiho 

raspredali o mogućnostima koje nam je predodredio usud. Osjećali smo se 

neugodno u tako maloj grupi izloženi pogledima stražara mrkih lica i njihovih 

pušaka neugodno uperenih na nas. Bilo je već prošlo podne kad nam je 

konačno prišla manja grupa oficira u uniformama i u civilnoj odjeći. Prvo nas 

je oslovio onaj koji se razlikovao od ostalih oficira JA, pa smo saznali da je on 

politički komesar tj. jedan od “politkoma” poznatih po zlu glasu koji ih je svuda 

pratio. U svom je govoru drug komesar prvo naglasio važnost pobjede Naroda 

Jugoslavije nad fašizmom i okupacijom. Potom nam je oštro predbacio da 

smo se nedostojno borili na strani njemačkog okupatora i njihovih lakaja - 

ustaša. Zbog toga smo postali neprijatelji naroda jer smo na taj način 

pomagali fašistima u njihovim zločinačkim djelima. Svaki će ratni zločinac biti 

otkriven, a potom će mu se suditi i biti dolično kažnjen - to važi pogotovo za 

svakoga koji pokuša bilo što prikriti.

196 

U nastavku svoga govora s puno prijetnji, drug je komesar spomenuo potrebu 

preodgoja bivših domobranskih oficira, kako bi shvatili svoje greške i postali 

vrijedni služiti Narodima Jugoslavije. Komesar je riječ “PREODGAJANJE” 

mnogo puta spominjao da nam je postalo jasno, da je njegov glavni zadatak 

vratiti nas ispravnom načinu života, te lojalnom ponašanju prema novoj 

jugoslavenskoj vladi pod vodstvom Maršala Tita. Iz komesarova dugog 

govora mogli smo zaključiti da moramo proći neki tečaj PREODGAJANJA, pa 

će od nas načiniti ispravne i sposobne oficire koji će smjeti služiti u Narodnooslobodilačkoj 

vojsci (NOV). Dobro, mislio je svaki za sebe, što god značilo 

biti “preodgajan” u ispravnog oficira, neka bude što prije. A kamo nas vodiš na 

preodgajanje, druže komesaru Kada ćemo krenuti odavde Nisi nam to 

rekao ni ti do sada, a niti itko drugi! 

Nakon održanog strogog govora uvažena se grupa uniformiranih udaljila, pa 

smo opet posjedali, ali ovaj put nešto bliže vrtovima. Naša je grupa bivših 

domobranskih časnika iz V. O.-a s istoka Hrvatske bila zaista mala, svega 

dvadesetak osoba od čega ih je bilo najviše iz Osijeka. Nije nam ništa drugo 

preostalo nego čekati sada na manje vlažnom dijelu poljane podno podnožja 

uzvisine. Ogledavao sam se okolo ne bih li spazio negdje kakav komad 

tkanine ili odbačeni gumeni kotač. Ipak, nastao bi za mene problem ako bih 

htio nešto dokučiti pored stalnog i prodornog promatranja malobrojnih 

stražara. Što li su pri tome mislili gledajući u nas onako propale i izmoždene 

koji smo donedavno bili, ništa drugo nego, neki pokvareni i zloglasni 

neprijateljski oficiri 

Nije bilo kraja našim iznenañenjima tijekom tog nedjeljnog poslijepodneva, 27. 

svibnja. Onaj civil, koji nas je posjetio s komesarom, se vratio nešto kasnije u 

pratnji nekoliko novih stražara po nas. Naredio je da ustanemo i uzmemo 

svoje stvari, a potom smo u pratnji novih stražara pošli stazom, kojom su došli 

komesari prije podne odvojiti oficire i ustaše od ostalih zarobljenika. Ne 

rekavši nam kamo idemo slijedili smo stražare stazom po laganom usponu do 

ruba padine, pa smo došli u sam grad. Prošli smo centrom i stigli pred veliku 

zgradu u Daruvaru, u kojoj su bili bazeni i uprava toplica. Nismo mogli 

vjerovati svojim očima, kada su nas uveli kroz glavna vrata u veliko predvorje 

uprave. Od tamo smo nastavili u neki hodnik na kraju kojega nam je rečeno 

da se svučemo i ostavimo svoje stvari ležati na podu uza zid. Gdje ću sa 

satom i vrećicom, pitao sam se sretan da to imam još uza se Nakon što smo 

skinuli sve naše prnje i složili ih u hrpice, uputili smo se nagi kroz široka vrata 

i tako došli u prostranu dvoranu, u kojoj se ljeskala plavičasta voda u velikom 

bazenu. Mora da smo izgledali veoma privlačno i neodoljivo svakome tko bi 

nas promatrao u svoj toj prljavštini! 

Sloj sivo prljave prašine nataložio se i pokrivao cijelo tijelo, od nožnog palca 

do glave, možda je bio nešto svjetlije boje oko trbuha. Brada i kosa je bila 

pokrivena krutom korom zemljane boje od koje je odudaralo i čudno bljeskalo 

bjelilo očiju i zubi. U prvi čas smo zastali iznenañeni pogledom na bazen s 

bistrom i toplom vodom. Čudni su i nevjerojatni bili osjećaji, koji su nama

197 

obvladali gledajući na nama svu tu prljavštinu i priliku da se okupamo, te 

isperemo svu tu prljavštinu s kože i iz kose. Kao neobuzdani ñaci brzo smo se 

spustili u toplu vodu i malo zaplivali bazenom. Potom smo stali, polako i 

temeljito, trljati prvo kožu skidajući sloj po sloj okorjele prašine pomiješane s 

pijeskom. Zatim je slijedilo pranje kose i brade, toliko potrebno nakon nekoliko 

tjedana nepranja kao posljedica ležanja na suhom i blatnjavom tlu. Ne sjećam 

se više kako je dugo trajao taj rajski užitak! Konačno smo ipak morali izići iz 

tople vode koja je izgubila svoju djevičansku bistrinu. Posjedali smo na 

kamene klupe oko bazena te duže vrijeme drijemali pod uticanjem topline ili 

isparavanja termalne vode daruvarskih toplica. 

U stvarnost smo se vratili tek nakon dužeg drijemeža kada su nas pozvali 

natrag u hodnik i rekli da obučemo svoje stvari. Činilo mi se kao da je netko 

izvršio površnu pretragu naših prnja, ali nas je stražar uvjeravao da ništa ne 

manjka. Navodno su samo kontrolirali nemamo li kakvo oružje kod sebe. 

Kakva je to glupa izlika, pomislih, ali sam s olakšanjem ustanovio da su sat i 

vrećica tamo gdje sam ih umotao u prljavi obojak. S izvjesnom sam tugom i 

nelagodnošću počeo oblačiti prljavo i smrdljivo rublje, košulju i hlače što se 

sve nekako čudno ćutilo na čistoj koži. 

Kuda li će nas sada odvesti Valjda ne opet na vlažnu livadu Hoćemo li noć 

opet provesti pod vedrim nebom Ne! To se zbilja nije dogodilo, jer su nas 

doveli do natkrivenog spremišta otvorenog na dvjema stranama tj. bez zidova, 

a pod od utabane zemlje bio je suh. U tom prenoćištu smo si rasprostrli 

“posteljinu” na prašnjavu podlogu, te vrlo brzo zaspali kao preumorna djeca, 

te nastavili mirno spavati kroz noć do slijedećeg jutra. 

Naše je prenoćište moralo biti blizu neke vojne komande, jer su se stražari 

često mijenjali u stalnim vremenskim razmacima. Nije nam bilo dopušteno 

napustiti natkriveno sklonište, osim zbog velike nužde. Ako je stražar bio 

dobre volje dopustio bi nam pojedinačno otići iza ugla spremišta, gdje smo se 

mogli olakšati pored oveće hrpe na gnojištu. Sred prijepodneva ušlo je u 

dvorište nekoliko žena vukući za sobom mala kolica na kojima je bilo nekoliko 

mljekarskih kanti i po koja vreća. Stražar im je dopustio podijeliti juhu i kruh, 

ali strogo zabranio svaki razgovor s nama. 

Prilazili smo pojedinačno kolicima i primili svaki punu porciju juhe i povelik 

komad kruha. Meñu ženama sam prepoznao onu koju sam zamolio nešto 

čime bih mogao omotati stopala. Kad je na mene došao red napunila mi je 

porciju juhom i dala mi komad kruha umotan u nešto vuneno. Primio sam 

ponuñeno i duboko dirnut njenom dobrotom vrlo tiho promucao nekoliko riječi 

zahvale, te se brzo vratio pod potkrovlje. Hvala Bogu, stražar nije ništa 

primijetio, pa sam tek u sigurnom skrovištu pogledao što mi je donijela dobra 

žena. Bio je to par vunenih čarapa, a na stopalima je bila prišivena koža 

grubim koncem. Bilo mi je odmah jasno da koža neće dugo držati na 

kamenom kolniku, pa mi je bilo važno što prije naći nešto što bih omotao oko 

čarapa. Do Osijeka je još dalek put!

198 

Ostatak je ponedjeljka protekao bez daljnjih posjeta, a dan smo proveli pod 

potkrovljem odmarajući se za daljnji put. U utorak prije podne posjetila nas je 

druga grupa žena i donijela nam toplu juhu od krumpira i friški kruh koji je bio 

još topao. Od njih smo doznali da im nije bilo lako donositi nam hranu ovamo i 

da su im vojnici pričali da ćemo ionako skoro otići odavde. Utorak se otegao u 

nedogled, a bez posjetitelja nam je već pomalo dosadilo čekanje i iščekivanje 

vijesti. Zemljani pod nam se činio sve tvrñim, pa je dozlogrdilo i samo 

izležavanje na njemu. Gdje li je ostao komesar koji nam je toliko mnogo 

govorio o preodgajanju Nije rekao ništa o tom kada će početi preodgajanje! 

Preodgajanje je postala glavna tema o kojoj smo razmišljali i kombinirali 

sjedeći u dubokoj sjeni skloništa. Tiho smo raspredali tu temu, pazeći da nas 

stražar ne primijeti kako razgovaramo. Svi smo bili nervozni i nemirni, jer nitko 

od nas nije razumio što je komesar zapravo mislio o svrsi našeg preodgajanja 

i kakav će biti način izvršenja tog nareñenja izdanog u komandature. Naši 

anñeli dobročinitelji s juhom i kruhom nisu došli u srijedu prije podne, ali su 

nas pozvali da odemo u susjedno dvorište gdje ćemo primiti svoj dnevni 

obrok. Iz nekog kotla podijelili su nam neku juhu čudnoga mirisa i komad 

crnog kruha tvrdog kao “cigla”. Okus juhe je bio vrlo neugodan kao da je 

kuhana u kotlu iz kojeg nisu odstranjeni otpaci prije zgotovljene hrane. Žele li 

nas takvom hranom otrovati ili ne mogu dopustiti da civili hrane zarobljene 

oficire 

Malo kasnije nakon tog obroka iz vojne kuhinje komandature, došao nam je u 

posjet komesar. Prvo nam je “pojasnio” da prema ženevskoj konvenciji nije 

dozvoljeno da civili hrane ratne zarobljenike. Mi ćemo uskoro početi s 

preodgajanjem, ali nemaju transporta da nas prebace na mjesto. Dalje nam je 

drug komesar pojasnio kako je vojska kojoj smo mi nareñivali, razorila sva 

transportna sredstva, pa ćemo zato morati nastaviti put pješke. Pomislih, 

Bože moj, koliko je daleko mjesto preodgajanja i koliko dugo ću još morati 

hodati bez obuće ovako bosonog Pronašao sam neku odbačenu vreću, pa 

sam iz nje izrezao trake koje ću omotati oko stopala da očuvam što duže 

kožnati potplat na vunenim čarapama. 

Kasno poslije podne, u srijedu 30. svibnja, naša se grupa od dvadesetak 

časnika uputila kroz Daruvar putem prema sjeveru. Kretanje u maloj grupi se 

sada bitno razlikovalo od onoga prije, u dugoj koloni, a samo šest sprovodnika 

činilo je našu pratnju. Hodali smo oko jedan sat, a potom smo se smjeli 

odmarati petnaestak minuta prije nego bismo nastavili cestom. Topla se noć 

tiho spuštala kada smo još prolazili kroz Končanicu, a potom smo se u Velikim 

Zdencima nešto duže zaustavili. Prošli smo blizu ribnjaka pored Končanice, 

pa sam se sjetio djedovih pripovijedanja o vlasnicima ovog ribnjačarstva. Ujak 

i otac su često pričali o problemima toga ribnjačarstva koje su potpomagali iz 

našeg velikog ribogojstva kod Našičke Breznice. U Zdencima je stigla smjena 

sprovodnika, pa smo nastavili prema Grubišnom Polju. Kada smo tijekom noći

199 

stigli do blagih uspona ceste, znao sam da smo stigli do južnih obronaka 

Bilogore. 

Prije samo mjesec dana sam s bitnicom sudjelovao u teškim borbama kod 

Malog Grñevca niti 5 km zračne linije odavde. Činilo mi se kao da se to 

dogodilo puno prije, vrlo davno! Toliko toga, strašnoga, mi se dogodilo otada. 

Sada sam ratni zarobljenik svoga bivšeg neprijatelja pobjednika u ratu. Možda 

sam pucao po kojem od sprovodnika tijekom te burne noći, s 27. na 28. 

travnja Za što sam se zapravo borio Za svoj život Za vojnike bitnice ili 

narod Koji narod Koja je moja domovina za koju sam se borio Ili sam 

možda slijepo slijedio instinkt o samoodržanju, kao što lovac koristi svoj 

instinkt i razum protiv nepoznate moći životinje koju lovi 

Kakva je to čudna igra slučaja da prolazim blizu mjesta gdje sam po prvi puta 

u svom životu osjetio i neposredno upoznao smrtni strah. Tada sam se uspio 

othrvati strahu, ali sada je bilo mnogo više razloga strahovanju ne znajući što 

nam predstoji. Kao zarobljenik nemam baš nikakve mogućnosti braniti se ili 

izbjeći opasnosti koje mi prijete. Ne mogu ništa učiniti za poboljšanje svoga 

tegobnog stanja... osim hodati. Prema tome, nastavi hodati putem kojim te 

vode sprovodnici k tvom usudu. 

Počelo se daniti kada smo prošli kroz Lončaricu na najvišoj koti ceste prema 

Virovitici. Stali smo pred osamljenom kućom, a na vratima se pojavi žena, 

pomalo još snena i iznenañena pojavom i izgledom čudne grupe pred 

njezinim vrtnim vratima. Straža nam je dopustila da se napijemo vode iz 

bunara, a dobra žena je usplahireno trčala oko nas nastojeći nam pomoći što 

je bolje mogla. Zamolio sam ima li nešto čime bih mogao omotati stopala na 

što je otrčala u kuću. Vratila se noseći par starih, ali čvrstih hlača svoga muža 

koji se još nije vratio kući. Ženi su suze potekle obrazima, pa je gledajući nas 

spustila glavu misleći na mrtvog muža ili kakva ga je već sudbina pogodila 

kao zarobljenika. 

Zahvalio sam se dobroj ženi za hlače,pa se vratio na cestu. Putem sam vidio 

da su hlače previše male za mene pa su možda pripadale njezinom sinu 

Hodajući razmišljao sam što bih mogao učiniti iz tih čvrstih hlača, pa sam 

odlučio tkaninu razrezati u trake koje ću omotati oko vunenih čarapa da što 

dulje drže. Nastavili smo hodati ustaljenim korakom i s povremenim 

stankama, pa smo stigli pred željezničku stanicu u Virovitici u rano prijepodne. 

U neprekidnom hodu od 16 sati, prevalili smo udaljenost od oko 50 kilometara 

do Virovitice i približili se Osijeku. Kamo ćemo sada krenuti na preodgajanje 

Možda prema Osijeku 

* * * * * *

200 

21. 

KONAČNO U OSIJEKU 

Subota, 2. lipnja 1945. 

Zadnji je dan u svibnju bio ugodan za hodanje noću, a ujutro slijedećeg dana 

stigli smo do Virovitice. Stražari nas nisu vodili dalje prema centru grada, 

nego smo stali u blizini željezničke stanice i posjedali u sjenu neke napuštene 

zgrade, koja je bila u neposrednoj blizini glavne ceste, koja je ovdje išla skoro 

usporedo s Dravom. Nešto više od šest tjedana ranije, bitnica je ovuda 

prolazila za Pitomaču, a onda proslijedila prema zapadu. Samo dan kasnije je 

bitnica prešla, uz pomoć volova, preko Bilogore mukotrpnom stazom, a opet 

dan kasnije sam doživio one strašne napade kod Malog Grñevca u noći 27. 

na 28. travnja. 

Sjetio sam se sada dok sam sjedio oslonjen na zid zgrade svih tih strahota i 

strahovanja koje sam proživio te noći. Posvetio sam se obnavljanju svoje 

“obuće” koja je dobro izdržala hod od Daruvara dovde. Izvadio sam 

poklonjene čvrste hlače, pa mi je Vet pomogao držeći ih dok sam žiletom 

rezao trake iz tog čvrstog platna. Ostalo mi je nekoliko komada koji nisu bili 

dovoljno dugi za omatanje, pa sam složio i uložio u vunene čarape. Stopala 

su tako bila bolje zaštićena, pa ću hodati kao po jastucima, šalio se Vet mojoj 

domišljatosti i minucioznom korištenju svakog komadića tkanine. Platnene 

trake sam čvrsto omotao oko čarapa iako bi bolje bilo da sam imao konop ili 

žicu da pričvrstim trake. Što je tu je - mumljao sam sâm sebi potpuno 

zadubljen svojim poslom kad me iznenada strese ženski glas: “Pegi, Pegi! 

Jesi li to ti PEGI iz Osijeka Pegi, molim, doñi ovamo! Ne boj se, doñi k meni. 

Ja te znam iz gimnazije u Tvrñi!” 

Taj iznenadni zov moga nadimka na tren me je paralizirao, pa sam pogledao 

odakle je došao taj iznenadni poziv. Polako sam ustao pokušavajući 

uspostaviti neku vezu s uspomenama iz školskih dana, te s osobom koja me 

je prepoznala. Preda mnom je stajala mlada žena s partizanskom kapom i 

crvenom zvijezdom koja je pokrivala dugu svijetlu kosu. Na sebi je imala plavu 

vojničku bluzu na kojoj su bili neki znakovi čina koje nisam poznavao. 

Naprosto nisam mogao vjerovati da bi me netko znao po nadimku, još k tome 

ovdje u Virovitici. Je li to neka zamka Prilazeći vrlo oprezno učinilo mi se da 

odnekuda poznajem tu ljepušnu mladu ženu tanašnog struka i duge kose oko 

ljupkog lica i veselih očiju koje se dobrodušno smješkaju. I onda mi je 

odjednom sinulo tko je ta djevojka u partizanskoj uniformi. Bio sam njezin 

partner u plesnoj školi u Osijeku i često smo plesali zajedno na raznim 

zabavama.

201 

Davno je to bilo kada nas je djevojka posjećivala na zabavamagdje je svirao 

naš orkestar nazvan “Snjeguljica i 7 patuljaka” u kojemu sam svirao 

harmoniku i gitaru. Za kolege u orkestru je ona bila “Crvena”, a ja sam je 

potpuno izgubio iz vida negdje tijekom 1942. Kasne jeseni 1942. Muška 

gimnazija je morala isprazniti svoje zgradu u Tvrñi, pa smo 8. razred nastavili 

u zgradi Učiteljske škole u Donjem Gradu. Crvena je vjerojatno još negdje 

1942. otišla u partizane, pa je dobro napredovala u njihovim redovima sudeći 

po njezinom izgledu i oznaka, na uniformi. Nešto kasnije sam od Crvene 

doznao da je po činu viši politički komesar, te da meñu zarobljenicima traži 

roñake ili svoje prijatelje. Kad sam joj prišao reče mi: “Ne izgledaš uopće 

dobro, Pegi! Zbilja loše izgledaš, ali uskoro će biti bolje, vjeruj mi! Hajd’ Pegi, 

razvedri se malo! Žao mi je što te ne mogu izvući iz grupe zarobljenika. No, 

reci mi, mogu li što učiniti za tebe ili tvoje prijatelje” 

Pogledao sam je ne znajući što da odgovorim na njezino pitanje. Konačno 

sam se odvažio, pa upitao: “Znaš li kamo ćemo ići odavde Hoćemo li ići do 

Osijeka” Moja komesarka nije oklijevala s odgovorom: “Ovdje će smijeniti 

sprovodnika, ali nareñenje o pokretu tvoje grupe još ne znam. Vjerojatno će 

vas uputiti u vaš Vojni okrug i tamo vas raspustiti svojim kućama. Jasno, pod 

uvjetom da netko nije ratni zločinac.” Razljutilo me je stalno spominjanje 

ratnog zločinstva, pa sam joj osorno odgovorio: “Vidiš li mene sada Ja 

sigurno nisam ratni zločinac, pa tako niti drugi u našoj grupi domobranskih 

časnika. Pa ipak, vidiš i sama, kako postupaju s nama časnicima. NE! To 

sigurno nije u smislu propisa ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima!” 

Drugarica komesarka mi odgovori, smješkajući se pomalo podrugljivo: “Ne 

zaboravi, Pegi, kako se postupalo s partizanima za to dugo vrijeme dok su se 

borili za slobodu!” - Nisam se mogao oteti osjećaje da me ona pokušava 

poučiti i uvjeriti u ispravnost postupaka prema zarobljenicima, pa ljutito 

odgovorih: “Drugarice komesarko, rat je završen, pa je došlo vrijeme da opet 

naučimo živjeti u miru i slozi, a ne u mržnji i osvećujući nekoga kome je 

učinjena nepravda. Hvala ti na ponuñenoj pomoći! Ako si me htjela podučiti o 

našim ratnim zlodjelima i zločinima, onda će biti bolje da se vratim na svoje 

mjesto i dovršim popravke svoje obuće. Znaš i samakoliko je daleko Osijek. 

Kod Celja sam morao “džorati” svoje cipele s jednim od drugova, pa od tada 

hodam bosonog.” 

Požalio sam odmah što sam to rekao, pa sam čekao u nedoumici kako li će 

komesarka reagirati. S olakšanjem sam se uvjerio da moja crvena kolegica 

nije ostala bez kolegijalnih osjećaja kao kakva okorjela partizanka, jer je 

odmah odgovorila: “Pegi, ne budi bedast! Ja ti želim stvarno pomoći. Evo, 

uzmi ovaj zavežljaj u kojem je nešto hrane. Sigurno to možeš uzeti od mene! 

Nastoj' doći do Osijeka. Ja ću nastojati poslati naprijed obavijest da ste ti i 

tvoji prijatelji na putu tamo.” Pružila mi je mali zavežljaj - zapravo ga više 

pritisnula u moje ruku. Snašavši se promucao sam nešto kao zahvalu, te 

jedva stigao zaustiti: “Možeš li mi donijeti cipele ili koje drugu obuću…” no 

dalje nisam stigao, jer se komesarka okrenula i bez riječi otišla svojim putem.

202 

Netko je zvao imenom, a možda je drugarica komesarka predugo razgovarala 

sa zarobljenikom. Čvrsto držeći zavežljaj vratio sam se do svog mjesta i 

oprezno ga otvorio diveći se sadržaju. To je bio velik komad bijeloga kruha s 

korom, a u mekanom dijelu našao sam mnogo kockica slanine. Nažalost, brzo 

sam morao ustanoviti da nisam u stanje sažvakati slaninu, jer sam osjetio da 

mi se zubi klimaju u čeljusti. Nije mi preostalo ništa drugo nego da žvačem 

kruh s komadom slanine tako dugo dok slina nije omekšala gvalje u ustima - 

kao kakav krezubi starac. Vet je sudjelovao u blagodatnoj hrani, pa me je 

pokušao umiriti zbog klimavih zubi. To je posljedica slabe ili bolje rečeno 

skoro nikakve prehrane i velikog pomanjkanja vitamina zbog čega možemo 

izgubiti sve zube, ako uskoro ne dobijemo zdravu hranu. 

Naše se životne okolnosti nisu promijenile kada smo napustili Viroviticu prije 

podneva. Ipak, novi su sprovodnici bili pristojniji i čovječniji u odnosu prema 

nama koji smo hodali glavnom cestom prema istoku. Sva su šestorica te 

smjene bili postariji Ljudi koji su bili kod partizana skoro od samoga početka 

rata. Mora da su propatili mnogo toga za vrijeme tih teških i dugih godina 

skrivajući se i hodajući velike udaljenosti često bez dovoljno hrane i odjeće, 

zaklona i ogrjeva po hladnom ili lošem vremenu. Oni su predobro znali što to 

znači boriti se da preživiš, pa su nam pomagali koliko je to bilo moguće. 

Njihova dobra volja i pomoć bila je dovoljna da nas ohrabri i podrži kako bi 

stigli našim kućama. Naša grupa od dvadesetak domobranskih časnika se 

nije promijenila, ali nam je pratnja šestorice starih partizana znatno olakšala 

hodanje. 

Prošli smo kroz Suhopolje, pa sam se sjetio, kako se bitnica dobro provela 

ovdje u blizini, što su zapravo bili posljednji ugodni dani pri povlačenju. 

Provodnici nam nisu dopustili da se udaljimo od ceste, ali nisu sprječavali ako 

bi nam tko dodao hranu ili piće prolazeći kroz neka od manjih naselja. 

Katkada bi jedan od naših pratilaca krenuo ispred nas do slijedećeg naselja 

gdje bi izvidio i upozorio dobre ljude da nam mogu iznijeti hranu i piće do 

ceste na izlazu iz naselja. Kad smo došli do ugovorenog mjesta dopustili su 

nam nešto dužu stanku, pa bismo zatim nastavili hodati nešto duži komad 

puta, kako bismo nadoknadili izgubljeno vrijeme. Brzo smo razumjeli zašto 

naši pratioci tako postupaju, jer su na taj način prolazili kroz mjesta ili naselja 

bez zaustavljanja gdje su bile vojne ili političke komande. Tako su mogli 

izbjeći nepotrebna objašnjenja ili sukobe s nazočnim oficirima ili komesarima. 

Pričali su nam kako bi nas htjeli pratiti što je duže moguće, jer bi se tada više 

približili njihovim selima u istočnoj Posavini. Naši su pratioci bili Srbi i 

Muslimani iz istočne Bosne, pa je svaki sigurno imao razloga mrziti Nijemce, 

ustaše ili oboje jednako. O domobranima nisu ništa zlo mislili ili osjećali - rat je 

za njih završen, pa je došlo vrijeme da se svi vratimo svojim kućama! 

Bio je već mrak, možda blizu ponoći, kada smo stigli do Podravske Slatine 

nakon dosta usiljenog hoda tih tridesetak kilometara. Nadao sam se da ćemo 

u Slatini ostati do zore, a onda krenuti cestom za Našice. Ali ne! Niti pomisli o

203 

tome, jer su nas naši sprovodnici nemilosrdno tjerali hodati do centra Slatine, 

a odavde smo skrenuli lijevo i uskoro bili izvan gradića. Potiho smo ih pitali: 

“Kamo idemo Zašto ta žurba”, ali umjesto bilo kakvog razumnog 

objašnjenja rekoše nam da šutimo i brzo hodamo. Kada smo odmakli od 

Slatine već dobar komad puta, rekoše nam da se sklonimo u neki gaj pored 

ceste. Tu smo mogli leći i smjeli se duže vrijeme odmarati, pa tako nitko od 

nas nije primijetio kada nas je par sprovodnika napustilo i nestalo u mraku. Na 

naše sveopće iznenañenje vratili su se u gaj, te nam donijeli kruha i mlijeka. 

Jedan od njih mi je donio vrećastu tkaninu ispričavajući se što nije mogao naći 

neku bolju obuću za mene. Obećao mi je da će dalju tražiti poveći komad 

gume iz kojega bi mi mogao napraviti nešto slično opanku. On si je tako znao 

pomoći dok je bio u partizanima! 

Nakon što su nam podijelili hranu postali su razgovorljivi i objasnili zašto su 

nas tjerali da brzo proñemo kroz Slatinu. Nisu htjeli da ih tko zaustavi, pa da 

nas dalje vodi nova smjena do Osijeka, kamo su oni sami htjeli svakako stići. 

Iz Osijeka bi im bilo lakše doći vlakom do Županje, pa od tamo u posjete 

svojim obiteljima prije nego li se vrate svojoj jedinici u Viroviticu. Krenuli smo 

na put nešto prije zore, te prošli kroz Senkovac, a zatim kroz Čañavicu, pa su 

naši pratioci htjeli stići do Donjeg Miholjca još za dana. Za nas je to bio hod od 

oko 40 kilometara, kako nam je objasnio jedan od sprovodnika. On je očito 

dobro poznavao Podravinu i ovu cestu, pa nas je uvjeravao da ćemo moći 

svladati tu udaljenost. Udaljenosti izmeñu sela su u tom dijelu Podravine 

nešto veća, pa treba oko dva sata hoda da se stigne do slijedećeg sela, gdje 

bi nas možda čekala okrjepa. Pod normalnim okolnostima ne bi te udaljenosti 

predstavljale naročiti napor, ali za nas je to bilo preveliko naprezanje. Na kraju 

snaga sporo smo napredovali posrćući i pomažući jedan drugome kako smo 

najbolje znali ili mogli u trenutku tjelesne iznemoglosti ili obamrlosti duha. 

Teturajući i povlačeći se s noge na nogu, naše napredovanje je bilo veoma 

sporo. Koliko god se to činilo nemogućim, mi smo ipak uspjeli na kraju 

preživjeti taj dan hodanja. Sprovodnici su nam stalno pomagali i podržavali 

najslabije u grupi hrabreći nas da hodamo dalje. Ispričavali su se čak nas 

prisiljavanje da činimo tako što teško i bremenito. Katkada bih sklopio kapke 

da se zaštitim od sunčevog bljeska, pa su me počele moriti kojekakve misli. 

Pitao sam se tako, bi li se ti stari partizani tako ponašali prema nama, da smo 

jednom prije kao neprijatelji stajali oko u oko U istinu su ti Ljudi pretrpjeli 

mnogo strahota i preživjeli teške muke i patnje. Odlučio sam porazgovarati s 

onim sprovodnikom koji mi je noćas donio vrećastu tkaninu koje sam 

privremeno smjestio u naprtnjaču. To je bio prvi razgovor s jednim 

sprovodnikom na putu do sada. 

Moj mi je dobročinitelj pričao da su svi muškarci iz njegovog sela u sjevernoj 

Bosni izbjegli od straha pred odmazdom Nijemaca i ustaša. Sakrili su se u 

šumama, pa su se pridružili partizanima kada su im otjerali obiteljiiz sela, te 

im spalili kuće. On nije znao kamo su mu odveli obitelj i je li tko od njih još na 

životu, jer je on cijelo to vrijeme s partizanima, te se borio svuda u Bosni i

204 

Dalmaciji. Slušajući njegovu priču rekao sam mu s olakšanjem: “Znaš, 

odahnuo sam, jer se nisam borio ni u Bosni niti u Dalmaciji. Pobojao sam se 

da sam možda pucao po tebi iz naših haubica.” 

Moj me pratilac pogleda očinskim smiješkom i reče:”Ne brini se, sine! Znaš, 

po starosti bi mi mogao biti sin. Ako si pucao na nekoga to je bilo zato, jer je 

bio rat. Kob nam je bila da smo pucali jedan na drugoga, iako smo zemljaci. 

Ali, rat je završen, pa je sada došlo vrijeme da se vratimo svojim kućama, ako 

još stoje. Moramo se vratiti svojim obiteljima i prijateljima i zajedno izgraditi 

ono što je u ratu porušeno. Hajde, sine, pazi kuda hodaš i popravi omotače 

oko stopala da možeš stići svojim roditeljima i kući. Hodaj oprezno, sine! Pazi, 

hodaj pažljivo, a ja ću ti već pomoći. Hodaj!” 

Hodali smo tako i hodali pod žarkim lipanjskim suncem kao mjesečari za 

punog mjeseca. Svjesno smo doživljavali stanke kad smo stigli do mjesta koje 

su sprovodnici odabrali, a gdje nas je katkada čekala okrjepa na kraju nekog 

naselja u kojem je bilo dobroćudnih Ljudi. Svaki od nas je bio pri kraju snaga, 

pa smo onako preumorni i iscrpljeni teturali jedan iza drugoga povlačeći nogu 

za nogom, korak po korak naprijed ne vidjevši i ne shvaćajući što se oko nas 

dogaña. Pa i onda kada bismo stali negdje u sjeni da se odmorimo, što god bi 

činili bilo je kao da smo u nekom transu. Izgubili smo svaku svjesnu vezu s 

okolinom pa i meñu sobom. Prestao je svaki razgovor, pa smo mučaljivo 

sjedili ili hodali izgubljeni u svojim mislima i osjećajima. 

Negdje oko podne prošli smo kroz Moslavinu i tamo sam spazio močvaru 

pored ceste okruženu vrbama i drugim grmljem, te šašom tako tipičnim za 

mrtve rukavce rijeke Drave. Okolina mi se činila sve poznatijom, pogotovo 

kada smo stigli u Donji Miholjac sredinom poslijepodneva, u petak 1. lipnja 

1945. Ušli smo kroz velika vrata u visokoj ogradi stazom koja je vodila do 

velike kuće ili bivšeg dvorca. U toj kući mora da je bila neka komanda zbog 

mnogih transportnih kola i vojnika unaokolo, koji su nas promatrali s 

interesom dok smo sporo prolazili mimo njih. Odveli su nas u prostrani vrt 

podalje od te velike kuće, pa smo smjeli sjesti u sjeni velikog kestena. 

Polijegali smo mrtvi umorni u meku travu, prepustivši se osvježenje sjene 

kestena. 

Naši su nas sprovodnici napustili čim smo se smjestili pod kestenom, a mi, 

preumorni, polijegali nadajući se da ćemo imati nekoliko sati nepomućenog 

mira za spavanje. Nažalost nije dugo potrajalo i već su se pojavili vojnici, pa 

su nas počeli gnjaviti podbadanjem: “Da se “džoramo”, druškane”. Vojnici su 

bili vrlo loše obučeni i propalog izgleda dok im je boja kože bila znatno tamnija 

nego kod Ljudi iz sjevernijih krajeva. Nisam razumio jezik kojim su se 

sporazumijevali, pa sam zaključio da su ti vojnici, došli ovamo iz Makedonije 

ili iz Kosova, u svakom slučaju iz dalekih južnih pokrajina Jugoslavije. 

Ponašali su se drsko i naduto kao pobjednici koji su sudjelovali u borbama, a 

što u stvari nisu. Hodali su i gazili meñu nama bez ikakvog obzira gurkajući

205 

nas cipelama da se maknemo. Grabežljivci su prvo htjeli vidjeli što nam mogu 

oduzeti i tako lako doći do sigurnog plijena. 

Prvo su hodali oko nas, pa prilazili sve bliže, da bi onda počeli prolaziti 

izmeñu nas očito nezadovoljni što nisu do sada primijetili ništa vrijedno za 

“džoranje”. Postali su vrlo nestrpljivi, pa su nas udarcima noge tjerali ustati da 

bi nas potom stali opipavati i prekapati po našim bijednim stvarima koje su 

nam još ostale nakon prijašnjih bezobzirnih pljačkanja. S ogorčenjem smo 

morali podnositi grabež bezočnih bandita, jer smo bili preumorni i nemoćni za 

bilo kakav otpor. Odjednom se preda mnom stvori sitni vojnik prostačkog 

izgleda i kozičava lica, te me stane u rame bosti s cijevi svoje stare puške. 

Zaudarao je po lošoj rakiji iz svojih krezubih usta, pa kad je prosiktao: “Ustaj, 

ustašo!” skoro sam se onesvijestio od smrada i gnjeva. Od silnog bijesa dizao 

sam se polako psujući vrlo glasno i stao ga grditi najpoganijim riječima kojih 

sam se sjetio. Tog sam trena bio svjestan da sam izgubio i da je došao kraj 

mome životu. Više se nisam ničega bojao! Nestao je svaki strah od 

neizvjesnosti, a bilo mi je svejedno što će se dogoditi. Neka brzo doñe kraj 

svemu! Konačno već jednom i neka bude brzo! 

Vojnik je na tren zastao iznenañen mojim glasnim izljevom bijesa, a kad se 

malo snašao sagne se da bi dohvatio naprtnjaču na kojoj sam sjedio, pa je 

nije prije vidio. Istrgnuo sam naprtnjaču iz ruke, odrješito razvezao konop i 

odmjereno tresao njen sadržaj njemu pred noge. Prvo je ispala vreća iz 

Slatine, koje još nisam razrezao, zatim su slijedili otpaci rabljenih omotača, 

ostaci traka i obojaka, a na koncu prljave krpe. Već iz prve krpe, u kojoj sam 

skupljao mrvice dvopeka i kožice slanine, ispade moj džepni nož, te se 

otkotrlja u travu, podalje od nas dvojice. Kad je vojnik primijetio da se nešto 

zasvjetlucalo zakorakne da bi dosegnuo nož, te ga brzo stavi u džep. 

Tko zna što bi mi učinio zatim ili bi me možda ostavio na miru, kad se začu 

odlučni glas nešto dalje iz velike kuće: “Stoj! Stoj! Odstupi smjesta! To je 

nareñenje! Razlaz! Ne diraj zarobljenike - to su oficiri!” Oštre riječi su bile 

popraćene grdim psovkama, a stroga su nareñenja bila upućena 

grabežljivcima koji su netom nestali kao prestrašeni psi podvinuvši repove. 

Taj ljudski ološ je razumio samo grubu silu. Nažalost su gromke riječi stigle 

prekasno za nas, jer je svaki od nas bio prije toga uznemiravan i ponižavan 

manje ili više. Uskoro nam je prišla grupa oficira koje je predvodio komesar, 

sudeći po oznakama na uniformi sličnim onima moje “crvene” kolegice iz 

Virovitice. Komesar je dugo govorio, ali ga vjerojatno nitko nije ozbiljno slušao 

nastojeći što prije skupiti i pospremiti stvari koje nam još nisu oduzeli. 

Pretpostavljam da je komesarov govor bio sličnoga sadržaja onome, kojega 

nam je održao njegov “kolega” nedavno u Daruvaru. Na kraju govora je 

obećao da ćemo dobiti hranu prije nego li nastavimo put za Osijek, gdje će 

nas smjestiti u logor za preodgajanje bivših domobranskih oficira. 

Hrana se sastojala od neke rijetke juhe i komada starog kruha kojega sam 

mogao jesti tek nakon što sam ga dobro namočio u juhi. Zubi su me boljeli, a

206 

osjetio sam kako se miču u zubnom mesu. Jezik mi je natekao i bio vrlo 

osjetljiv pri dodiru, pa sam oprezno prilazio zubima provjeriti miču li se ili su 

već ispali. Jedva da smo što razgovarali meñusobno, ali me je Vet oprezno 

ispitivao zašto sam tako odurno psovao onog vojnika. Gdje li sam naučio tako 

pogrdne izraze i uspio nanizati u jednoj bujici riječi koje zamalo da nisu 

izazvale katastrofu. Pa neka, odgovorio sam mu, a što se tiče poganih riječi 

njih sam naučio od naših konjušara. Kad je pao mrak polijegali smo pod 

kestenom uvježbanim redoslijedom što bliže jedan drugome ležeći na desnom 

boku. Tijekom noći su nas povremeno posjećivali da vide kako izgledaju 

zarobljeni neprijateljski oficiri. Nitko nas nije pri tome smetao ili budio, pa smo 

mogli spavati dugo - bar nam se tako činilo dok nas nisu grubo probudili prije 

jutra. 

Kada smo ustali čekao nas je veći broj stražara nego prije dva dana, a bili su 

to mladi Ljudi i nisu mogli biti u Jugoslavenskoj armiji više od šest mjeseci. 

Vjerojatno su ih regrutirali negdje u Srbiji, kad je u njihova sela došla nova 

vlast. Krenuli smo već za svitanja, pa nisam imao dovoljno vremena čvrsto 

vezati omotače stopala trakama. Sprovodnici su nas tjerali žustro hodati pa 

sam ubrzo izgubio trake koje su slabo držale sloj omotanih krpa s otpacima. 

Nakon 13 kilometara prolazeći kroz selo Črnkovci već sam hodao bosonog, a 

do Valpova bilo ih je još 11. Ponovno sam se prepustio sjećanjima kako bih 

mislio na nešto drugo, a u Valpovo sam češće navraćao prigodom školskih 

izleta drvnoj industriji te tvornici tanina u Belišću. Taj je industrijski kompleks 

pripadao porodici Gutmann za koji su izgradili posebnu uskotračnu prugu s 

kraticom “SPŽ” za Slavonsko-podravska željeznica. Belišće je bilo nedaleko 

od Valpova, a do Drave je još bliže. 

Često sam bio u gostima kod porodice Gutmann gdje smo slavili mnoge 

roñendane djece i prijatelja u njihovoj prostranoj kući i u velikom parku. S 

tugom se sjetih tih dana kojih više neće biti. Obitelj Gutmann je na vrijeme 

pobjegla pred nacističkim progonom Židova. Otac moga bratića bio je 

odvjetnik porodice Gutmann dok je moj otac bio savjetnik u poreznim 

stvarima. Zbog toga smo bratić i ja bili uvijek kraljevski pogošćeni kada smo 

došli u posjet Belišću. Jedna od Gutmannovih djevojčica bila je naših godina i 

s njom smo se dobro razumjeli, pogotovo kad nas je vozala u svojim malim 

kolima s dva upregnuta ponija. U konjušnici je bilo nekoliko ponija, pa sam 

katkada smio jahati velikim parkom. Oca moga bratića su Nijemci pustili iz 

ratnog zarobljeništva, kamo je dospio kao oficir kraljevske vojske. Kad se htio 

vratiti kući uhitile su ga ustaše i kao taoci streljani, u ljeto 1941. kod 

Maksimira. 

Sada, u ljeto 1945., hodajući prašnjavom cestom duboko me potresla 

iznenadna spoznaja da su mnogi nestali, te da nema povratka sretnim danima 

iz nedavne prošlosti. Sva blaženstva i ushićenja moga djetinjstva neće se 

vratiti - od njih su mi ostale samo uspomene. Prošli smo kroz Valpovo i stali 

kod mosta preko Karašice nedaleko od ušća potoka Vučica. Stanka je 

potrajala nešto duže, pa sam uz Vetovu pomoć razrezao vreću na više traka.

207 

Od ostataka krpa u naprtnjači napravio sam si podloške koje sam podmetnuo 

pod stopala i čvrsto svezao trakom. Odustali smo od rezanja traka iz ostatka 

gunja, bar za sada, iako to više nije bio gunj nego prašinom impregnirana 

prljava tkanina. Tko zna možda nam bude još trebala ta velika krpetina 

Sjedeći u hladovini stabla pored rječice sjetih se stiha koji smo mnogo puta 

pjevali na izletima Dravom: “Tekla rijeka Karašica od Valpova do Našica”. To 

nije bilo topografski moguće, ali je Karašica bila veoma važna za ispravno 

navodnjavanje djedovih ribnjaka kod Našičke Breznice. Potok Vučica je 

napajao sustav kanala koji su opskrbljivali tekućom vodom desetak velikih 

ribnjaka, pa bi se kod najnižeg ribnjaka izlijevao u staro korito. Tamo je bila 

velika zapora kojom se regulirao vodostaj u ribnjacima, pa je dubina Vučice 

bila dovoljna da se u nje skače. Često sam se tamo kupao s djecom iz okolnih 

naselja, iako je bilo mnogo pijavica što nije moglo pokvariti veselje kupanja. 

Uh, kad bih se sada mogao malo okupati! 

Stara razglednica Osijeka prikazuje glavni trg Gornjeg Grada sa 

župnom crkvom Sv. Petra i Pavla u pozadini. 

Polako smo krenuli od Valpova prema Osijeku do kojega je cestom bilo oko 

25 kilometara. Taj predio sam vrlo dobro poznavao s dravskih sprudova u 

koritu ili vozeći biciklom kroz selo Josipovac do ušća Karašice u Dravu. Otac 

je imao veliki skif u veslačkom klubu “Neptun”, pa smo nedjeljom pravili izlet 

do jednog od pješčanih sprudova blizu ušća Karašice. Tata bi veslao protiv 

struje kojih dva tri kilometra, a u čamcu smo bili nas četvero i pas. Kada bi 

svladao taj dio riječnog toka, dok nije počela šuma na desnoj obali Drave kod 

Retfale, iskrcali bi se kod prvog spruda i nastavili pješke. Hodali smo 

plićacima vukući čamac za sobom do slijedećeg dubokog gaza gdje bi se

208 

ukrcali da nas tata prevesla do slijedećeg spruda. Vrbe su rasle na starijim 

sprudovima bliže ušća Karašice, pa bi se izletnici okupljali u njihovoj sjeni. Na 

Vatri pržilo se meso, jelose i pilo te ljenčarilo cijeli dan sve do zalaza sunca. 

Hajde kreni sada Karašicom do ušća, pomislih vrativši se u stvarnost 

prelazeći preko mosta pred Petrijevcima. Nije bilo dužih stanki poslije 

Valpova, ali su nas uz put dočekivali dobri Ljudi nudeći nam hranu i piće. Naši 

su sprovodnici dozvoljavali kraće stanke jer su se pri tome i sami malo 

okrijepili, jer ni njima nije bilo lako hodati po lipanjskoj vrućini. A kako je bilo 

tek nama! Moja je neprilika bila da nisam mogao žvakati tvrñu hranu, pa sam 

uzimao mlijeko ili mekani kravlji sir. Jedna stara žena mi je dala svoju staru 

maramu vidjevši me bosonogog, pa sam je razderao u dva komada i omotao 

oko stopala. Nažalost, ni to nije dugo trajalo, pa sam negdje u Josipovcu opet 

hodao golih tabana. Svi smo bili beznadno umorni i iscrpljeni, ali je svaki dalje 

hodao opsjednut željom da stigne svojoj kući. Vjerojatno smo zaboravili na 

svu muku i umor kada smo konačno stigli u Retfalu na dohvat Osijeku. 

Ušli smo u Retfalu vukući nogu za nogom po kamenom kolniku kojega će 

uskoro zamijeniti popločene gradske ulice. Na početku je Retfala nalikovala 

slavonskom selu, ali kako smo prilazili gradu obostrani jarci su bili kanalizirani, 

pa nas je dočekalo mnoštvo tražeći meñu nama svoje poznate ili roñake. 

Sprovodnici su imali mnogo muke da održe bar neki red i provedu nas do 

cilja. Teturali smo hodajući polako gurajući i pomažući jedan drugome da što 

prije doñemo u grad još to poslije podne. Konačno smo stigli na cestu koja je 

bila popločena žutom klinker opekom kod Pejačevićevog dvorca u Retfali, a 

iza kojeg je bila mitnica kod ulaza u grad Osijek. Kad sam primijetio veliku 

zgradu dvorca, stotinjak metara ispred, sjetio sam se velikog vrta i livade iza 

dvorca gdje se održao prvi avionski miting. 

Retfala leži desetak metara iznad poplavnog područja Drave i nasipa uz samu 

obalu. Na čas sam opazio hangar osječkog jedriličarskog kluba, kojemu 

nisam smio pristupiti, jer tata nije dozvolio, a pored hangara su bile duge 

zgrade veslačkog kluba “Neptun”, gdje je tata bio predsjednik. Dakle, stvarno 

sam stigao kući, nakon toliko godina sjećanja na djetinjstvo i školske dane, pa 

sam pokušavao srediti redoslijed misli iz kojih me trgnu vrištali ženski glas: 

“Oh, Bože Svevišnji, jeste li vi gospodine doktore” S ruba ceste je žena 

prepoznala Dr. Franju Pašera, jer je on zastupao kod suda, no nije mogla prići 

bliže zbog stražara, pa glasno upita: “Tko je još s vama ovdje, doktore” Dr. 

Franjo joj rekao moje i neka druga imena, a dobra se žena brzo zatim okrene i 

nestane iza zida promatrača. 

Mi smo nastavili hodati, klinkerom popločenom, Strossmayerovom ulicom, pa 

smo skrenuli u Aninu ulicu gdje je kolnik bio od “mačjih glava” tzv. turska 

kaldrma. Morao sam dobro paziti kuda stanem jer je površina kamena bila 

glatka dok su meñuprostori bili grubi za osjetljive tabane. Nisam mnogo 

gledao kuda idemo, pa sam se iznenadio kada smo prošli nedaleko Aninog 

groblja, pored Tvornice žigica i došli u Reisnerovu ulicu do trga i križanja sa

209 

Županijskom ulicom. Tim sam trgom vrlo često prolazio na putu u Šangaj gdje 

je bilo zapovjedništvo bitnice - kada je to bilo Zar samo sedam tjedana koji 

se čine kao vječnost Pa to nije moguće! Nije se mnogo toga promijenilo osim 

što je sada bilo puno više Ljudi unaokolo, mnogo kola i drugačijih vojnika, te 

naša mala grupa patnika u prolazu. 

Naši sprovodnici su bili umorni nakon 50 kilometarskog marša, pa su nas se 

htjeli riješiti što prije. S trga smo skrenuli na Vinkovačku cestu (sjećaš li se još 

kada si ovuda prolazio zadnji put), pa prešli preko SPŽ-ove pruge i ušli kod 

zapadnog izlaza osječke željezničke stanice. Vodili su nas izmeñu pruga čija 

je kamena posteljica bila djelomično uništena i rasturena pa se pomiješala sa 

šljakom izmeñu kolosijeka. Morali smo proći cijelom dužinom osječkog 

glavnog kolodvora, a to je bila oko dva kilometra koji me umalo nisu dotukli. 

Osjetio sam svaki najmanji kamenčić a pogotovo šljaku na preosjetljivim 

tabanima. Stopala su vapila za milošću! Hramao sam i šepao psujući na putu 

izmeñu pragova, znoj me oblio od muke dok me je moć volje i nagona tjerala 

naprijed kročiti posljednjim truncima tjelesne snage. 

Prošao sam pored zgrade stanice, ispod pješačkog mosta i mlina, te nisam 

više ni na bilo što obraćao pažnje hodajući pored južne ograde pruge ne 

mareći hoće li odnekuda naići lokomotiva ili što drugo. Ne sjećam se više 

koliko dugo mi je trebalo da proñem istočnim dijelom stanice, te pored 

ložionice na tom putu neopisivih muka. U sjećanje mi je ostao taj put, posut 

crnom šljakom koja je jače strugala tabane, te sve više gulila i onako osjetljivu 

kožu. Usredotočio sam svu svoje pažnje na put kojim koračam i vrlo polako 

slijedio kolege koji su sada hodali u dugom jednoredu. Prošavši pored 

ložionice došao sam do istočnog izlaza iz stanice gdje je čekao stražar koji 

me uputi da prijeñem cestu za Novi Grad i odem na nogometno igralište 

"Sjenik". 

Prešao sam cestu i stupio u travu igrališta s bezgraničnim olakšanjem. 

Nekako sam se dovukao do sjevernih vratnica nogometnog igrališta kod 

Svilane. Polako smo se skupili kod tih vratnica i tamo se srušili kao pokošeni 

nevidljivom kosom. Došli smo kući! Bili smo opet kod kuće slomljenog tijela i 

uništene duše. Potražio sam travnatu površinu da se opružim - ali koliko 

dugo 

Razum mi je još funkcionirao dok se tijelo prepustilo drijemežu u kukuljici od 

zamornog dugog hodanja. Iznenada sam čuo kao da me netko zove imenom 

iz velike daljine. Nečija me ruka lagano tapkala po obrazu, te vukla za ruku, 

pa mi se svijest polako vraćala iz velike daljine u stvarnost. Otvorio sam oči i 

vidio kako više Ljudi stoji pored linije koja ograničava igralište, a stražar muku 

muči da ih drži na odstojanje od nas. Polako sam očima pronašao sitnu osobu 

kako maše, te me zove imenom - bila je to moja majka. Oh, konačno - majko 

mila, majko draga došla si vidjeti svoga sina.

210 

“Nemoj prilaziti bliže! Nemoj pokušavati doći k meni! Molim Te, mama! Pucat 

će bez upozorenja! Ostani gdje jesi! Ne miči se! Ja ću doći k tebi!” - Vikao 

sam glasno koliko sam mogao, ali je moj glas bio slab i jedva ga se moglo čuti 

pored svih poziva i galame od tamo s ruba igrališta. Pokušao sam ustati, ali 

nisam mogao. Srušio sam se čim bih se pokušao uspraviti na noge. Nisam 

imao snage u njima, a ni bilo kakav osjećaj u stopalima ili nožnim prstima. 

Kao da su obamrli - nemam ih više! 

Razum je odredio, a tijelo poslušalo, pa sam počeo puzati na rukama i 

koljenima od vratnica do ruba igrališta gdje su stajali Ljudi, a mama meñu 

njima. Odjednom sam počeo plakati bez kontrole jer se um kao da se 

poigrava sa mnom pretvorivši me u malo dijete koje puže majci po mekom 

sagu u našoj dnevnoj sobi. Stigao sam domu svom! Neka bude blagoslovljen 

stražar koji je dopustio da me mama zagrli i miluje kada sam se konačno 

dovukao do nje pužućisigurno dvadeset i više minuta tih četrdesetak metara. 

Meni se učinilo taj put da traje vječnost, a trenutačno sam se vratio stvarnosti 

kada mi je mama pružila šalicu s toplom juhom iz termos boce koje je donijela 

sobom. Ispio sam tekućinu na dušak pa sam odmah tražio još pa ni mamino 

usporavanje nije koristilo, jer mi je njezina juha vraćala toliko potrebnu životnu 

snagu. Rekao sam joj da ne mogu ništa gristi zubima jer se pomiču u zubnom 

mesu, što sam joj htio pokazati kad me ona zaustavi u mom pokušaje rekavši: 

“Ne diraj zubno meso i ne idi u usta s tim prljavim prstima!” 

Morao sam se nasmijati toj maminoj primjedbi da bi moji prljavi prsti mogli što 

pogoršati. Poučen vlastitim iskustvo iz proteklih dana prvo sam tražio da mi 

donese tatine sandale. Tatine cipele su bile prevelike za mene ali bit će dobre 

za moje ranjive noge koje još moram umotati u obojke ili navući debele 

čarape. Mami su počele teći suze niz obraze vidjevši stanje mojih stopala, pa 

je odlučila odmah otići kući i donijeti najpotrebnije još večeras. U 

meñuvremenu je stigla moja 3 godine mlaña sestra, a na nadlaktici je nosila 

traku Crvenog križa. Ona je dobrovoljno radila u bolnici kao pomoćna sestra 

bolničarka, pa je došla čim je saznala da se nalazim kod Svilane. 

Njezina je pojava naročito djelovala na stražara, pa joj je dopustio da mi očisti 

stopala, a nakon pregleda stručno ih je povila zavojima, koje je imala u svojoj 

bolničarskoj torbici. Ostavila mi je kutije nekih pilula i rekla da ih počnem 

odmah uzimati i to koliko god mogu progutati. Okupilo se mnogo gledalaca i 

posjetilaca, a svi su odjednom htjeli razgovarati i pomagati svojim dragima iz 

naše male grupe. Stražari su postali nestrpljivi i pomalo nemoćni nadzirati nas 

i gomilu Ljudi koja se okupila. Stali su vikati i psovati, pa prijetiti i tjerati 

posjetioce natrag do ceste. Mi smo dobro znali da je pametnije ne izazivati 

stražare, pa smo se svi vratili do mjesta kod vratnica. 

Prevalio sam taj put pužući, a kada sam stigao natrag do vratnica vidio sam 

da je Vet već prostro “posteljinu" na tratini. Tako ću provesti prvu noć na

211 

tvrdom tlu nogometnog igrališta umjesto u krevetu u kojem sam posljednji put 

spavao prije pedeset dana samo nekoliko blokova dalje. Otvorio sam kutije 

koje mi je donijela sestra, a u njoj je bilo 500 komada “Calcipot D” pastila. 

Pastilu sam u ustima omekšao slinom, a okus čokolade je djelovao čarobno, 

pa sam nastavio uzimati sve dok mi nije dozlogrdilo. Mrak se spustio, došlo je 

vrijeme spavanja toliko dugo koliko nam to budu dopustili naši tamničari. 

Opružio sam se pored Veta i drugih po ustaljenom redoslijedu i pokušao 

zaspati te blage lipanjske noći. 

Razmišljao sam o tome da mi je kutije s vitaminskim pastilama poslao Dr. 

Milan Bedenić. Ujak Milan mi je dao onu crvenu maramicu da si od nje 

napravim petokraku zvijezdu, ako bi mi se pružila prilika prebjeći partizanima. 

No, ja nisam nikoga iznevjerio niti sam dezertirao, ali sam se predao 

Jugoslavenskoj armiji. Pogledaj sada svoje kumče, Milane, kako izgleda 

domobranski zastavnik nakon 17 dana ratnog zarobljeništva i prisilnog marša 

od oko 500 kilometara. Možeš li zamisliti da je tvoje boležljivo kumče hodalo 

cijelim putem bez osnovne skrbi, a k tome bosonog više od 450 kilometara po 

tvrdim kamenim cestama. 

Sada sve to nije važno - glavno je da sam se vratio kući. Rat je završio i u 

Osijeku je zavladao mir. Mir - za kojim smo toliko dugo čeznuli i skoro 

zaboravili da postoji na našem dugom i trnovitom putu. Topi slinom i isisaj 

svoj Calcipot, Sajgling! Spremaj se za sutrašnji dan, tko zna što će on donijeti. 

Spavaj, Dojenče, spavaj, ne u svom krevetu, ali blizu svome domu. Spavaj! 

* * * * * *

212 

22. 

OSJEČKA TAMNICA NA MOJ DVADESETI ROðENDAN 

Utorak, 12. lipnja 1945. 

Nalazim se već treći dan u kaznionici kod Sremske Mitrovice, gdje imam ćelije 

sam za sebe u prizemlje dvokatnog bloka blizu južnog kaznioničkog zida. U 

ponedjeljak 11. lipnja, ujutro, otišao sam prvo po obrok tople juhe iz kazana i 

komad kruha, a zatim se prijavio za ponovni sanitetski pregled zbog otvorenih 

rana na stopalima. Poslije kraćeg pregleda vratio sam se u ćelije, a poslije 

podne ću otići opet do kuhinje primiti večernji obrok. Mitrovačka je kaznionica 

bila na zlu glasu, jer su tamo bili smješteni teški zločinci s dugogodišnjim 

kaznama. Pored toga je kaznionica imala posebni odjel za političke 

zatvorenike, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije su ovdje tamnovali mnogi 

članovi komunističke partije. Sjećam se da sam na zidu svoje ćelije pročitao 

ime Moše Pijade, ali tada još nisam znao da je on važni komunistički 

rukovodilac. 

Vrata na mojoj ćeliji se nisu nikada zaključavala, pa niti noću. U ćeliji nije bilo 

nikakvoga pokućstva,te sam spavao na podu od dasaka u jednom kutu gdje 

sam prostro nešto sijena, a preko toga novi gunj kojega sam donio iz Osijeka. 

Vet je ponio sa sobom ostatak moga staroga gunja kad smo se rastali 

poslijepodne prošloga petka. Sjeo sam na betonski pod pred ćelijom, naslonio 

se leñima na zid, te nastavio umakati kruh u juhu, te polako jeo da bih tako 

produžio užitak. Užitak nije bio toliko u kvaliteti hrane, koje sam ovdje redovito 

primao, nego u tome što me nitko nije tjerao hodati, pa sam mogao u ćeliji u 

miru odmarati ili drijemati na suncu ili po želji. Zubi su mi u čeljusti postajali 

sve čvršći, pa sam opet počeo žvakati polako i oprezno. 

Od dolaska u Osijek, prije deset dana, najviše su me zabrinjavale otvorene 

rane na stopalima, jer je o njihovom stanje ovisilo kada ću opet moći hodati 

ako to od mene bude zahtijevano. Očeve su sandale bile zlata vrijedne, pa 

sam u debelim čarapama mogao polako i oprezno hodati kao “po jajima”. U 

početku su pri hodanje čarape uvijek bile vlažne od tekućine koja se cijedila iz 

otvorenih plikova i od sukrvice iz mlade kože na tabanima. Sunce je pomoglo 

da se plikovi brže suše, a svakim je danom nova koža postajala otpornijom. 

Imao sam sreću da nije došlo do infekcije rana na stopalima, jer kod ovog 

sanitarca u kaznionici ne bih sigurno dobio neki lijek ili mast protiv gnojenja i 

da zaustavim infekcije. Kod njega sam se svakoga dana prijavljivao radi 

pregleda, dok se cijela njegova apoteka sastojala od bočice joda i većeg 

grumena vate sumnjive čistoće. Sva sreća da sam od odlaska iz Osijeka 

nosio nekoliko vojničkih zavoja i prah za dezinficiranje rana u kutijici na dnu 

naprtnjače. Tu kutiju nisu našli u naprtnjači, pa je nisu “džorali” kao niti vrećicu 

s dukatima i ručnim satom, koje sam još uvijek nosio na “sigurnom” mjestu.

213 

Možda mi uspije uvjeriti sanitarca da ostanem još nekoliko dana u zatvoru, 

bar tako dugo, dok se svi veliki plikovi ne osuše, a nova koža ispod dovoljno 

očvrsne. U svakom su slučaju moja ranjava stopala bila dovoljan razlog da 

sam mogao ostati ovdje, dok je ostalim zarobljenim časnicima nareñeno da 

marširaju do Rume i dalje do Novog Sada. Prošlog četvrtka navečer ukrcali su 

nas u stočne vagone na donjogradskoj stanici u Osijeku. U petak rano ujutro 

stigli smo u Sremsku Mitrovicu, gdje smo se iskrcali iz vagona neposredno u 

kaznioničko dvorište. Tamo su nam dali “voljno”, a malo kasnije smo primili 

obrok juhe iz kazana i komad kruha. Posjedali smo u sjeni stabala i čekali što 

će se dalje dogoditi s nama. Preko razglasa su pozvali bolesne da se prijave 

na liječnički pregled, što sam i učinio po savjetu komandanta logora kod 

Zelenog Polja. 

Nakon liječničkog pregleda mojih stopala sanitarac je odredio da ostanem u 

kaznionici, te me uputio da si nañem neku praznu ćelije, pa da tamo čekam 

daljnja nareñenja na razglasu. Pronašao sam ćelije i čekao da netko doñe 

zaključati vrata samice. Nakon što su svima podijeli večernji obrok, vratio sam 

se u ćelije. Slijedećeg sam jutra tek od sanitarca saznao da su ostali 

zarobljenici napustili kaznionicu pod pratnjom još jučer u noći. Ispričao mi je 

još da su kolege trebali hodati šestdesetak kilometara do Novog Sada, što ja 

ne bih mogao, pa sam zato zaostao ovdje. Ja uopće nisam primijetio da su 

otišli, pa se tako nisam oprostio od Veta niti od bilo koga iz naše grupe. Hoću 

li ih još ikada sresti 

Dovršio sam svoj jutarnji obrok, pa sam ostao sjediti pred ćelijom. Sigurno 

sam opet zadrijemao u toploj polusjeni, pa sam se polu svjesno stao sjećati 

onih dogañaja koje sam proživio u posljednjih nekoliko dana. Prisjetio sam se 

prvo svojeg tjelesnog i duševnog stanja koji mi se činilo posve bezizglednim 

prije samo osam dana. Nakon noći provedene na nogometnom igralištu kod 

Svilane, probudilo nas je sunce i mnogi posjetioci. Stražari su bili pristojni, pa 

smo mogli pojedinačno prići rubu igrališta i razgovarati sa roñacima i 

prijateljima tijekom cijelog nedjeljnog prijepodneva. 

Uzalud su stražari pokušavali spriječiti predaju hrane, odjeće i drugih 

predmeta, ali je svakome nekako ipak uspjelo doći do prijeko potrebnih stvari. 

Kako U teškim se okolnostima svaki snalazio kako je znao i mogao samo da 

u siromaštini doñe do potrebnoga. Ja sam dobio očeve sandale i nekoliko 

vunenih čarapa, stare planinarske hlače, rublje i košulju dugih rukava, stari 

pulover i veliki ručnik. Naprtnjača je bila prilično prazna, pogotovo nakon što 

sam skinuo i bacio sve prljavo što sam imao na sebi, te sve ostatke obojaka i 

traka za omatanje stopala. Nisam oklijevao niti jedan čas baciti sve te vrlo 

smrdljive i prljave krpe. 

U debelim čarapama i tatinim sandalama uspio sam hodati polako i podupirući 

se tatinim štapom, kojeg mi je donijela sestra. Ona mi ga je uspjela predati 

nakon što je opčarala stražara svojom pojavom kao sestra bolničarka. Negdje 

oko podneva su stigli provodnici, te nam naredili da napustimo igralište. Nisu

214 

nam rekli kamo idemo, pa nas je slijedilo prilično mnogo osoba, neki kao 

gledaoci, a meñu njima i naši roñaci i prijatelji. Naša mala grupa je hodala vrlo 

polako tako da sam podupirući se štapom mogao držati korak s ostalima. 

Krenuli smo Vukovarskom cestom prema Donjem Gradu, a kako provodnici 

nisu htjeli reći kuda nas vode, povremeno je došlo do oštrih riječi, te grubih 

ispada popraćenih psovkama izmeñu stražara i osoba koje su nas pratile 

pored ceste. 

Hodajući Vukovarskom cestom prošli smo pored donjogradske željezničke 

stanice, dugih zdanja šećerane i stigli do Zelenog Polja gdje su bile izgorjele 

ruševine naftne destilerije. Skrenuli smo prema Dravi, pa su nas uveli u 

industrijski prostor Kolarove ciglane koji se prostirao do obale Drave. To sam 

mjesto dobro poznavao, jer smo sa školom ovamo dolazili na ekskurzije. 

Gospodin Kolar je bio tatin klijent, pa sam katkada dolazio ovamo s tatom do 

zadnje tramvajske stanice gdje je bilo i okretište. Dalje nizvodno od ciglarskog 

prostora je počinjala šuma koja se protezala obalom Drave mnogo kilometara. 

Kod početka šume je bio hangar nedavno osnovanog veslačkog kluba 

“Drava” odakle sam s kolegama iz Donjeg Grada odlazio na izlete u njihovom 

kajaku. Davno li je to, zar ne 

Industrijski je prostor bio ograñen u glavnom bodljikavom žicom, a takva 

ograda se protezala uzduž i nešto podalje od obalnog nasipa. Odveli su nas 

iza zgrada gdje je bio veliki travnjak i red bijelih jablana uzduž same ograde 

ispred nasipa. Ovdje smo se mogli dobro odmoriti u sjeni stabala, iako nismo 

bili jedini na toj ledini. Bilo je tu i nešto civilnih zatvorenika, pored više stotina 

ratnih zarobljenika što vojnika što časnika. Oni su se već podvrgli stanovitoj 

dnevnoj rutini kojoj se naša mala grupa tek morala priučiti. Nije dugo trebalo 

da saznamo sve potrebno, pa smo uskoro otišli po večernji obrok juhe i 

komad kruha koji se dijelio u tvorničkoj kuhinji. 

Na upravnu zgradu ciglane pričvrstili su nekoliko zvučnika iz kojih je po danu 

stalno treštala glazba katkada prekidana zbog nekih obavijesti. Nešto 

drugačija je bila ova glazba koračnica, pa i pjesme, no u svima njima su se 

veličale žrtve i uspješna borba protiv fašizma uvijek pod mudrim i hrabrim 

vodstvom maršala Tita. Na ledini nije bilo mirovanja tijekom dana jer su grupe 

ili pojedinci stalno dolazili, odlazili ili obilazili grupe koje su ležale u sjeni 

jablana. Mene sve to uopće nije zanimalo, pa sam, osim odlaska do kuhinje 

po hranu, najviše vremena posvetio njezi stopala koristeći prah za sušenje 

rana, koji mi je donijela sestra. Unatoč teško ozlijeñenim stopalima uspio sam 

doći natrag kući i time si sigurno spasio život. Vjerovao sam da sam prošao 

ono najgore do sada i vratilo mi se pouzdanje da ću moći preživjeti ono što 

me još čeka. Svaki je od nas bio zabrinut što će slijediti kad budemo morali 

napustiti ovaj privremeni logor kod Zelenog Polja. No kada će to biti, nitko nije 

znao! 

Dva su dana prošla bez naročitih dogañaja, osim što su pozivali zatvorenike 

da se jave u komandu logora zbog saslušanja. To su bile one kratke obavijesti

215 

čiji se sadržaj prenosio od usta do usta do zadnjeg kutka dvorišta. Neki su se 

od pozvanih vratili natrag svojoj grupi, ali je bilo i slučajeva da se više njih nije 

vratilo. Neki su zarobljenici mijenjali grupu, a neka se opet grupa premjestila 

na novo mjesto što je prouzrokovalo stalni nemir. Naša je grupa ostala na 

okupu i na svom mjestu u istočnom kutu dvorišta, nedaleko visokog nasipa 

iza kojega nismo mogli vidjeti Dravu. Narednog mi se jutra učinilo da sam čuo 

svoje ime na razglasu da se javim u komandaturi. Kada su kolege potvrdili da 

su i oni dobro čuli moje ime, navukao sam čarape i sandale na otekla stopala 

i, polako hodajući “kao po jajima”, krenuo stazom prema upravnoj zgradi 

ciglane gdje je bila komandatura. 

Došavši do ulaza u zgradu ispriječi mi se stražar, te upita strogo: “Stoj! Kuda 

si se uputio, druže” - Rekao sam mu svoje ime i da sam pozvan na 

saslušanje preko razglasa na što mi naredi da sjednem i čekam dok se on ne 

vrati. Dok sam čekao izašlo je nekoliko zatvorenika koje su provodili drugi 

stražari. Nisam dugo trebao čekati i već se vratio stražar, te naredio da ga 

slijedim. Krenuo sam za njim hodnikom u prizemlju zgrade do jedne sobe, pa 

je otvorivši vrata rekao da uñem. U toj poznatoj mi sobi je prije sjedio 

gospodin Kolar, ali sam sada stajao nasuprot oficiru koji je sjedio za stolom 

leñima prema prozoru. Nisam mu mogao vidjeti lice, ali je na uniformi imao, 

sada meni dobro poznate, oznake političkog komesara. Jedva što sam stigao 

do stola, već me je dočekao komesarov strog pozdrav: “Jesi li ti, druže 

Zvonko, bio oficir i služio u ustaškoj jedinici ovdje u Osijeku” 

Očekivao sam takvo što, pa odgovorih odrješito: “Jest, Zvonko mi je ime, ali 

nisam bio vojnik u nekoj ustaškoj jedinici. Ja sam kao domobranskizastavnik 

bio dodijeljen 1. domobranskoj bitnici kada je došla u Osijek 28. prosinca 

1944. U Osijeku sam bio s haubičkoj bitnicom, odnosno baterijom na položaju 

kod osječkog Šangaja i na Vinkovačkoj cesti sve do povlačenja 13. travnja 

1945.” 

Komesar nije bio zadovoljan mojim odgovorom, pa osorno nastavi: “Ti si bio 

ustaša! Ja znam da si ti bio ustaša i ima svjedoka koji će to potvrditi.” - “Ne, 

druže komesaru! Ja nisam bio ustaša nego domobranski zastavnik kod 1. 

domobranske bitnice. Imam svjedoka koji će to potvrditi, ako mi to dozvolite, 

druže komesaru.” 

Nastala je kratka stanka u kojoj je komesar nešto tražio meñu papirima, pa 

onda nastavi: “Dakle, ti si bio domobran, druže Zvonko. Ali si se borio protiv 

partizana i Narodne armije. To je tačno, zar ne” - Odahnuo sam na tren, pa 

dodah: “To je točno, druže komesaru. Ja sam bio artiljerijski oficir, a baterija je 

pucala i borila se protiv Narodne armije.” 

Komesar me je začuñen promatrao, pa reče: “Čudno! Ti priznaješ da si se 

borio protiv Narodne armije. Svi su me domobranski oficiri do sada pokušavali 

uvjeriti da su bili intendanti, pa se nisu borili protiv nas ili su radili u vojnim

216 

uredima. Ti si prvi koji priznaje da je bio artiljerac i da se borio protiv nas. U 

redu, možeš se vratiti svojoj grupi. Stani! Što je to s tvojim nogama” - “U ratu 

je to sudbina onoga koji ga je izgubio. Ja sam morao hodati bosonog od 

Dravograda do Osijeka u šesnaest dana.” 

Komesar ustane i obiñe stol, pa mi nešto pomirljivije naredi: “Kada doñeš na 

mesto gdje ćeš početi kurs preodgajanja javi se odmah na sanitetski pregled. 

Taj kurs preodgajanja moraš napraviti da bi mogao postati oficir Narodne 

armije. Idi sada! Zdravo!” Polako sam izašao iz sobe i uputio se hodnikom, te 

nastavio oprezno s noge na nogu prema dvorištu gdje su me već nestrpljivo 

čekali kolege da im pričam kako je bilo na saslušanju. Putem sam razmišljao 

zašto je došlo do tog saslušavanja, tim više što sam pozvan imenom. Možda 

je netko htio provjeriti jesam li se stvarno vratio natrag u Osijek. Ali tko bi to 

mogao biti 

Do sada nas nitko nije popisao, a niti tražio da predamo svoje vojne 

dokumente. Ja ionako nisam imao ništa kod sebe, jer sve što sam imao ili 

sam izgubio ili mi je bilo oduzeto kod “džoranja”. Od MINORS-a iz Zagreba 

sam primio svoj jedini domobranski dokument, a to je bio putni nalog sa 

zapovijesti da se javim 1. domobranskoj bitnici u Osijeku. Konačno sam stigao 

do našeg privremenog logorišta gdje su me dočekali kolege s olakšanjem da 

sam se vratio, pa što me počeli nestrpljivo ispitivati kako je bilo na saslušanju. 

Niti njima nije bilo jasno zašto su mene pozvali imenom u komandaturu kada 

nas nitko još nije popisao. Bilo im je drago što sam opet s njima, jer se 

dogañalo da se pozvani pojedinci ili cijele grupe više nisu vratile. 

U nastavku toga dana uspjelo mi je nabaviti porciju vode, pa sam uz pomoć 

malog komadića sapuna oprao onu najgoru prljavštinu s lica. Najgore je bilo s 

kosom i naraslom bradom od više tjedana koja je djelovala kao jedna prljava, 

zamršena i zalijepljena masa dugih dlaka. Jasno da kroz kruto i zamršeno 

klupko ne bi mogao proći češljem, pa nisam niti pokušavao. Svi smo morali 

trpjeti kojekakve nametnike od kojih su bile najgore uši po tijelu i kosi. Čim 

bismo imali malo vremena stali smo strugati te krvožedne parazitekoji su se 

naročito rado zadržavali u šavovima i meñu dlakama. Koliko god bismo ih 

uništili u jednoj seansi uskoro bi se novi nametnici javili. Kad bih mirovao 

osjetio sam kako mi nešto plazi po prljavoj koži i meñu slijepljenim dlakama. 

Kako mogu uši naći puta kroz taj debeli sloj prljavštine na meni 

U četvrtak nakon jutarnjeg obroka nareñeno nam je pokupiti našestvari te da 

se svrstamo u četverorede. Stopala su me prilično boljela jer su plikovi na 

tabanima bili puni sukrvice i zgrušane krvi. Zbog opasnosti od infekcije nisam 

se usudio probosti ili razrezati plikove da iscuri u njima nakupljena tekućina. 

Nekome je uspjelo obavijestiti rodbinu ili prijatelje da će zarobljenici napustiti 

logor kod Zelenog Polja, pa se skupilo dosta gledalaca ispred Kolarove 

ciglane. Sreća moja da nismo trebali hodati daleko - samo nekoliko stotinjak 

metara do željezničke stanice u Donjem Gradu. Hvala Bogu, meni je nekako 

uspjelo prijeći tu udaljenost hramajući i oslanjajući se na štap.

217 

Došavši na stanicu nareñeno nam je da se ukrcamo u stočne vagone po 

pedeset zarobljenika u svaki. To je za nas bilo posve novo iskustvo biti ovako 

stisnuti u uskom prostoru s malo svježeg zraka pogotovo kada su zatvorili 

vrata na vagonima. Vrućina je u tom tijesnom prostoru vrlo neugodna a 

isparavanje pedesetak smrdljivih tijela nije bilo baš ugodno. Možda je to ipak 

bolje nego što je bilo hodati onih petsto kilometara u proteklih nekoliko 

tjedana Skutrili smo se i posjedali na podu vagona, te nestrpljivo čekali 

polazak vlaka. Kamo ćemo putovati 

Koje li razlike od mog putovanja stočnim vagonom iz Zagreba u Stockerau 

kraj Beča prije godinu i pol dana. Hladnoga 6. studenoga 1943. bilo nas je 25 

regruta u svakom stočnom vagonu s jednostavnim klupama za sjedenje. 

Putovanje je trajalo četiri noći i tri dana, pa smo od klupa napravili vatru u 

vagonu da se bar malo zgrijemo na putu za vrlo hladnih noći. Svaki je imao 

sobom nešto hrane, ali smo prvu toplu hranu primili tek trećeg dana, kada je 

vlak stao kod bečkog “Nordwest” kolodvora. Do tada smo skoro potrošili sve 

drvene klupe, a u malo da nam nije progorio pod vagona gdje je bilo ognjište. 

Noću istoga dana smo se iskrcali u zamračenoj stanici Stockerau dok je 

padala hladna kiša i puhao jak sjeverac, a morali smo hodati dugih 5 

kilometara do baraka u Senniger logoru na zapadnom izlazu iz gradića 

Stockerau. 

Sjetio sam se kako nam je bilo hladno na tom putovanju, pogotovo 

usporeñujući s ovim sada u vrućem i zagušljivom stočnom vagonu. Uh, kakva 

je to razlika - nemaš mjesta ni da se malo opružiš!Negdje tek u kasno 

poslijepodne vlak je konačno krenuo iz donjogradske stanice i polako vozio 

udaljujući se od Osijeka. Noć je pala, pa je sporo putovanje nastavljeno s 

nekoliko zaustavljanja. Povremeno je netko bliže onom malom prozorčiću za 

ventilaciju pokušavao pročitati ime stanice, ako je bilo osvijetljeno. Negdje 

blizu ponoći vlak je prošao kroz Vinkovačku stanicu i krenuo na istok. 

U Vinkovce sam stigao vlakom iz Zagreba 22. prosinca 1944. Sa mnom su bili 

Franjo Fenjveši i Zorko Kurjaković, a sva trojica smo bili školski prijatelji, te 

nedavno imenovani topničkim zastavnicima. Koliko je dugo tome Niti šest 

mjeseci - zar je to moguće Nas trojica smo pješačili do Osijeka kojega je već 

napustila hrvatska vojska i upravna vlast, ali se vratila tri dana po našem 

dolasku kući. Sada se je vlak uz priličnu buku tračnica polako kotrljao kroz 

ugodno toplu noć, pa sam se pitao dokle ćemo ovako putovati. Kakova je to 

glupost slati te oronule ljude na neko PREODGAJANJE kad su već prošli kroz 

tako mnogo strahota, nakon što su bili zarobljeni. Nitko nije dragovoljno htio 

ići u rat, nego je bio pozvan služiti u vojsci, pa se po dužnosti morao boriti za 

svoju domovinu. A što ću Ionako ne mogu ništa promijeniti, pa ću bolje 

slijediti put koji mi je namijenio usud! Iznenada sam se prenuo iz polusna. 

Gdje li sam

218 

Topli su me zraci sunca vratili u stvarnost, pa sam se povukao u hladovinu 

ćelije. Sjetio sam se drugova koji su otišli hodajući za Rumu i Novi Sad, ali 

sam bio sretan što sam uspio ostati u kaznionici tih nekoliko dana. Tekućina 

se resorbirala u plikovima, pa su neki već splasnuli, te je pod njima nova koža 

bila manje osjetljiva. Ako bih mogao nagovoriti sanitarca da me zadrži još 

nekoliko dana možda bih opet mogao hodati do mjesta gdje me čeka 

preodgajanje. Malo sam drijemao u hladu ćelije dok nije došlo vrijeme da 

odem po večernji obrok, kad mi odjednom sine da je sada predvečerje mog 

roñendana. Sigurno neću dobiti neku posebno finu večeru zbog toga, no što 

bi me to smetalo kad sam ostao na životu. Možda ću moći slaviti svoj slijedeći 

roñendan na veseliji i ugodniji način! 

Slijedećeg jutra 12. lipnja javio sam se opet na pregled sanitarcu, te ponio 

svoj jutarnji obrok natrag u ćeliju kao proteklih dana. Zadubljen u mislima jeo 

sam juhu i kruh na svoj 20. roñendan, pa tako nisam odmah čuo razglas i 

poziv da se javim u komandaturu. Malo zatim oglasio se ponovno razglas, ali 

sam ovaj put bolje slušao što se objavljuje: “Drug Zvonko iz Osijeka da se javi 

u komandaturu!” - U prvi sam tren mislio da nisam dobro razumio, no malo 

zatim se ponovno sa razglasa javi isti glas s istom obavijesti. Ustao sam 

iznenañen pozivom tim više jer sam, prije možda pola sata, bio u komandaturi 

kod sanitarca, a on mi nije ništa rekao. Obavijest je bila ponovljena još 

nekoliko puta, pa sam spremio svoje stvari u naprtnjaču i na nju privezao 

gunj, pa krenuo do komande logora. Znao sam iz iskustva da ne treba 

ostavljati ništa od svojih stvari ako te zovu da ideš nekamo. 

Približavajući se, u prvi čas nisam vjerovao svojim očima kad sam pred 

komandaturom spazio svog oca. On me još nije primijetio, pa meje spopao 

čudan osjećaj vidjeti tatu po prvi put nakon dva mjeseca od našeg rastanka. 

Učinilo mi se da je postarao i izgledao nesretan ili je to samo bio moj dojam 

da se zabrinut i tužan zbog mene. Onda me je tata primijetio da polako 

hodam, pa mi priñe, zagrli me i obgrli svojim jakim rukama dignuvši me k sebi 

na široka prsa i duboko tronut prošapta: “Sine, Zvonko moj! Zvonko, sretan 

sam što te opet vidim. Sretan ti roñendan, sinko! Vraćaš se kući sa mnom, ali 

moraš prvo ići do komandanta. On će ti sve objasniti. Idi unutra. Ja te čekam 

ovdje vani.” 

U prvi čas nisam vjerovao svojim ušima, pa sam stajao kao prikovan sve dok 

me tata nije nježno gurnuo prema ulazu u komandaturu. Ušao sam u prostran 

ured gdje me je već čekao komandant logora i jedan vojnik s oružjem. 

Komandant me dočeka kudeći: “Nešto dugo si trebao, Zvonko, da doñeš 

ovamo. Otac te već dugo čeka. Ovdje je putni nalog za Osijek, a putovat ćeš 

vlakom u pratnji ovog stražara koji će te provesti OZN-i. Idite sada!” - Oficir je 

predao moju otpusnicu iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici, pa sam napustio 

ured potpuno zbunjen onim što se dogaña sa mnom. Sve se to odvijalo brzo i 

glatko za mene, pa je mladoga vojnika vjerojatno jednako zbunilo kao i 

nareñenje da sprovode zarobljenog neprijateljskog oficira osječkom Odjeljenju 

Zaštite Naroda kako je stajalo na omotnici.

219 

Otac je jedva dočekao kad sam se sa stražarom pojavio na izlazu 

komandature, pa mi je prišao, uzeo mi naprtnjaču i obuhvativši me oko pasa 

krenuo žustrim i dugim koracima prema izlazu. Janisam mogao hodati tako 

brzo iako me je tata više nosio sobom do izlaza iz kaznionice. Stigavši na 

cestu molio sam tatu da malo uspori, pa smo tako nastavili do glavne ulice u 

Sremskoj Mitrovici. Tražio je jednu odreñenu kuću, pa našavši traženi kućni 

broj pozvoni nekoliko puta. Na vratima se pojavi žena srednjih godina, pa 

zaplašena pojavom naše grupe u pratnji naoružanog vojnika jedva da je 

promucala što želimo. Otac joj objasni tko smo, te da poznaje njenog supruga 

koji je stanovao više mjeseci u našoj kući u Osijeku. Dr. Kern je bio veterinar, 

te pripadnik njemačke manjine, pa je morao služiti u njemačkoj vojsci i s njom 

se povlačio na zapad, kad su napustili Osijek negdje početkom travnja. 

Kad je shvatila tko smo pozvala nas je u kuću i ponudila se da nam dade što 

za jesti. Otac je to odmah prihvatio, jer smo imali dosta vremena do odlaska 

vlaka. Svaki je od nas iskoristio tu priliku da se malo osvježi u kupaonici i ode 

u zahodu u dvorištu. Kad smo bili na samo, bez stražara, gospoña stade 

ispitivati oca, zna li što o njezinom mužu, što nije bilo mnogo. Ukratko sam joj 

ispričao svoju sudbinu nakon povlačenja, te zarobljavanja i da njemačke 

zarobljenike zapravo nisam sreo na putu do sada. Donijela nam je još topli 

kruh, te ga razrezala. Na velikom je tanjuru bila narezana slanina i mladi luk, a 

na stolu boca šljivovice da se pogostimo. Kad je vidjela da mi je teško žvakati 

donijela mi je veliku šalicu mlijeka i kolač kojega sam namakao, pa sam s 

užitkom opet jeo pristojnu hranu. Spremila nam je nešto hrane za put, a 

vojniku dala bocu šljivovice - da se nañe. 

Stigli smo na vrijeme na stanicu, pa se ukrcali u vlak za Vinkovce - otac u 

putnički vagon, a nas dvojica u službena kola. Iskoristio sam priliku, razmotao 

gunj, te spavao u miru dok nismo stigli u vinkovačku stanicu. Tamo smo se svi 

opet našli i ostatak noći proveli na peronu. Ja sam opet rasprostro gunj i 

nastavio spavati. Ne znam što su moji pratioci mislili o meni, glavno je da me 

nitko ne tjera hodati i da mogu mirovati dok to mogu. Ukrcali smo se u prvi 

vlak za Osijek kamo smo došli u srijedu rano prije podne. Srijeda je bila 

oduvijek tržni dan, pa je vlak bio dupkom pun. Seljaci su nosili košare sa 

svojim proizvodima na trg, pored mnogo drugih putnika koji su nosili sobom 

kojekakve zavežljaje. Kasnije sam saznao da je to bilo doba “manije 

putovanja” kada su ljudi putovali zbog raznolikih razloga uglavnom tražeći u 

ratu nestale prijatelje i roñake. Ja sam se opet udobno vozio u službenim 

kolima, pa sam se čudio promjenama i izgledu željezničke stanice kroz koju 

sam jedva živ prošao prije deset dana na putu do nogometnog igrališta kraj 

Svilane. Kakve su to bile promjene za mene sada 

Stanični su stražari strogo pregledavali svakoga kod izlaza, pa smo nas 

dvojica došli na red negdje meñu zadnjim putnicima. Moj je sprovodnik 

pokazao putni nalog i pismo stražaru, pa mu podrugljivo dobaci neka dobro 

pazi da mu ne pobjegne protuha. Nakon toga je još pretražio bijedni sadržaj

220 

moje naprtnjače, pa uputi mog sprovodnika kamo me treba odvesti. Usprkos 

tome, ili iz samilosti ili pod uticanjem šljivovice, moj se sprovodnik dao 

nagovoriti da svratimo na sat dva našoj kući na putu u Tvrñu, gdje je bila 

OZN-a. Hodali smo sporo koliko su to moje noge dopuštale i uz svu očevu 

potporu, a stražar pomagao nositi očevu putnu torbu. Kad smo došli do staze, 

kojom sam hodao zadnji put prije dva mjeseca, obuze me čudno uzbuñenje 

doživljavajući taj put obasjan suncem kao i u mirno doba. Stvarno, rat je 

završen, a mirnodopski život trebao bi započeti sada! Hoće li za mene, još 

zarobljenika, doći jednom taj dan 

Stigli smo u Krežminu ulicu gdje je bila naša kuća i ušli kroz vrtna vrata 

očekujući da je mama kod kuće. Tata je pozvonio i otključao ulazna vrata, ali 

umjesto mame izleti nam u susret naša doberman kujica Pegi, pa stade 

strašno lajati na stražara zbog uniforme. Niti moje riječi umirivanja je nisu 

mogle ušutkati, pa je nastavila režati sve dok je tata nije odvukao i zatvorio u 

svojoj pisarni. Pegi je nastavila lajati, pa je tata odveo stražara u kuhinju da 

ima mira od psa pojesti doručak. Pas me sigurno nije prepoznao onako 

prljavog i smrdljivog, pa sam ne pitajući mnogo otišao u kupaonicu na prvom 

katu iskoristiti priliku da se okupam i riješim svih ušiju koje su me neumorno 

gnjavile. 

Kupaonica se bjelasala od čistoće, pa sam upalio plinski grijač i pustio da 

topla voda napuni bijelu kadu. Nažalost, voda je ljeti uvijek bila malo muljevita, 

ali što je to prema mojoj prljavštini. Počeo sam skidati sve sa sebe, te stavljati 

na hrpu na podu kupaone pazeći da ne bi pobjegla koja uš. U ogledalu spazih 

kako me neko čudno lice promatra posve pepeljasto sivo osim bijelila očiju i 

zubi izmeñu raspucanih usnica. Ušao sam u kadu i četkom stao trljati i skidati 

sloj po sloj prljavštine, a potom namočio kosu i bradu te sapunom pokušao 

isprati ulijepljenu prašinu. Voda je u kadi postala tako prljavo smeña da sam 

je ispustio i pustio svježu toplu vodu. Ponovno je četkanje kože, te pranje 

kose i brade ovaj puta bilo uspješnije, pa sam dohvatio tatin veliki ručnik da se 

osušim. 

Iz ogledala su me sada promatrale upale oči u izmršavljeno licu s obrubom od 

duge brade i kose sve u jednom okviru. Uzeo sam četku s metalnim 

bodljikama da bih njome pokušao malo raščešljati to klupko. Zaprepastio sam 

se kad sam primijetio da sam posjedio oko sljepoočica. Imam sijedu kosu, a 

tek mi je dvadeset godina! Na podu je bila vaga, pa sam stao na nje da vidim 

koliko važem. Nisam vjerovao prvom očitanje od samo 48 kilograma, pa sam 

ponovno kontrolirao ishod mjerenja, a zatim stao da se ponovno odvagnem. I 

opet je vaga pokazivala jedva 48 kilograma! Je li moguće da važem toliko, 

sada nakon što već deset dana primam hranu, a ne moram hodati Kad sam 

se neposredno prije povlačenja iz Osijeka vagao imao sam više od 92 

kilograma. Prije dva mjeseca bio sam snažni mladi bičić u stanje da okrene 

sam haubicu. A vidi sada to vrlo slabo i iznureno tijelo kako je fizički 

zloupotrebljeno i nemoćno. Izgubio sam skoro polovicu tjelesne težine od 

kako samo postao zarobljenik.

221 

Odjednom sam se osjećao jako umornim! Mora da sam stojeći na tren 

zaspao, jer me je probudio pseći veseli lavež, te mamin uzbuñeni glas koga 

sam čuo u prizemlju. Sigurno sam bio blizu nesvjestici, no uspjelo mi je vratiti 

se u stvarnost i držeći se za umivaonik toliko stajati uspravno kad je mama 

ušla u kupaonu. Mora da je primijetila moj neograničeni umor pa me je 

dovukavši stoličicu posjela, te se sva uzvrtala oko mene tetošeći me kao da 

sam nejako dijete. Donijela mi je svježe rublje i košulje, ali sam htio zadržati 

stare hlače da ne budem prenapadno čisto odjeven kad odem u OZN-u. 

Mama je stalno nešto govorila, te me tješila dok je stopala umatala čistom 

gazom, a onda preko navukla čiste čarape. 

Iz mamine bujice riječi sam saznao da je bila u crkvi pomoliti se za tatin 

uspjeh da me pronañe i izvuče iz kolone što prije, te da me vrati u Osijek 

Odjeljenje Narodne zaštite III. OZN-a 3 je bila vojna obavještajna i politička 

služba pod koje su potpadali svi ratni zarobljenici. Ocu je uspjelo nabaviti 

potrebne papire od OZN-e 3, pa je krenuo na put u potrazi za zarobljeničkom 

kolonom koja je napustila Zeleno Polje prošlog četvrtka. Ja sam srećom ostao 

u kaznionici zbog rana na stopalima, pa me je tako tata pronašao već kod 

svog prvog pokušaja u kaznioni Sremske Mitrovice. 

Majka je odmah po mom dolasku u Osijek, 2. lipnja, potražila pomoć posvuda, 

pa tako i kod židovskih povratnika koji su se vratili u Osijek s oslobodilačkom 

vojskom 14. svibnja 1945. Meñu njima je bila i obitelji Schmuckler, koji su bili 

naši prvi susjedi, a napustili su Osijek neposredno prije ulaska njemačke 

vojske 10. travnja 1941. Dobro sam poznavao obje Schmucklerove kćerke od 

kojih je starija, Belica bila tada student, te mi davala instrukcije i pomogla 

položiti 4. razred i malu maturu s uspjehom, u ljeto 1940. Belica se pridružila 

partizanskom pokretu još u 1941. kao i mnogi njezini roñaci i prijatelji 

židovskog porijekla. Ona je preživjela četiri gorke godine rata, prvo u logoru, a 

kasnije s partizanskim odredima na mukotrpnim putovima po Bosni i drugim 

krajevima Jugoslavije. No bilo je i drugih povratnika židovskog porijekla u 

odredima partizana odn. Jugo-armije. 

Meñu njima bila je moja vršnjakinja Ljerka Adler, koja je otišla u partizane te 

postala viši politički oficir tj. vjerojatno komesar. Mama je valjda doznala i za 

njen povratak u Osijek pa je ju možda zamolila, da me spasi iz zarobljeničkog 

logora. Tako je Ljerka možda pitala komandantu logora na Zelenom Polju za 

mene, ali je mama bila toliko uzbuñena u razgovoru s njime, da je umjesto 

mojega imena navela Jeličino ili Ljerkino ime. Tako komandant nije mogao 

ništa poduzeti, pa se mama vratila neobavljena posla kući. Tek sutradan me 

je komandant pozvao k sebi na saslušanje, jer se valjda nije htio zamjeriti 

drugarici komesarki, kojoj je obećao da će me otpustiti iz logora. Tako je došlo 

do mog saslušanja, kojom sam prigodom, a na njegovo iznenañenje, priznao 

da sam se borio protiv narodno oslobodilačkog pokreta i partizana. 

Komandantu nije ništa drugo preostalo, nego da me vrati meñu zarobljenike 

koji su trebali ići na preodgajanje.

222 

Perorez J. Gojkovića prikazuje ulicu u Tvrñi s franjevačkim samostanom desno. 

Odmah iza nadsvoñenog luka nalazio se je ulaz u zatvor OZN-e 3. 

Mama me je onda nukala da još jedem, pa smo zajedno polako sišli u 

prizemlje na doručak. Znao sam za teškoće i opasnosti ako se na dugo 

prazan želudac uzme veća količina teško probavljive hrane, pa sam polako i 

oprezno jeo samo meku i tekuću hranu. Za vrijeme jela sam upitao oca što se 

dogodilo s onim stvarima koje sam ostavio kod kuće prije odlaska 13. travnja. 

On mi je ispričao kako su već slijedećeg dana došli k njemu partizani i tražili 

da preda sve moje vojne predmete. Uzeli su sve što su smatrali vojničkim pa 

tako i moje košulje i hlače, foto aparat i dvogled, te mnogo drugoga što su 

jednostavno konfiscirali kao neprijateljsku imovinu. Mene su po imenu i činu 

tražili, pa mora da im je netko dao mig i točan popis svih predmeta koje sam 

imao sa sobom u Šangaju. Kad sam čuo što se dogodilo s mojom imovinom, 

bio sam pun ponosa što sam uspio spasiti svoj ručni sat i dukate na križnom 

putu. Ostavio sam ručni sat kod kuće, a dukate sakrio pod podstavu metalne 

kutijice brijaćeg aparata. Izmijenio sam žilete jer sam stare iskoristio ne za 

brijanje već, za rezanje traka za obojke. 

Nakon što sam dovršio doručak bilo je vrijeme da se krene i privede kraju taj 

neočekivani put od kaznionice iz Sremske Mitrovice do OZN-e u Osijeku. 

Mladi je vojnik bio već nestrpljiv da se riješi svog opasnog zadatka, pa smo 

napustili roditeljsku kuću nešto nakon podneva i uputili se prema Tvrñi, gdje je 

bio ured OZN-e. Moj stražar nije htio primiti poklon roditelja, što je bilo u 

suprotnosti s vojnim posjetiocima nakon osloboñenja. Tom mladom čovjeku je 

očito godila pažnja roditelja i način kako su se za njega brinuli u kući. Obojica 

smo krenuli putem kojim sam godinama išao u gimnaziju, pa sam se pitao 

idem li njime sada na preodgajanje u Tvrñu. Prošli smo pored zgrade Muške 

gimnazije koju smo morali napustiti 1942. kada su je Nijemci pretvorili u 

vojarnu. Došli smo do Trga Svetog Trojstva, te prošli pored stare Gradske 

vijećnice i zgrade Ženske gimnazije. Skrenuli smo desno u Franjevačku ulicu, 

a potom u ulicu Svodova te stali ispred vrata bivšeg franjevačkog samostana i 

tamo je stražar pozvonio. Vrata je otvorio mrk stražar pa namje, nakon 

podrobnog pregleda omotnice, dopustio ućikroz vrata. Odmah iza tih vrata 

uspeli smo se po stepenicama u dvorište dok je stražar pomno zaključao 

vrata i krenuo za nama.

223 

Nalazili smo se u Franjevačkom samostanu što je bila jedna od najstarijih 

grañevina u osječkoj Tvrñi. Samostan sa crkvom je u neposrednoj blizini 

Vodene kapije, kroz koju se izlazilo kroz visoke bedeme do same obale 

Drave. I tako sam se ja našao u tom drevnom zdanju, koje je sada služilo kao 

zatvor OZN-e 3 vojno protuobavještajnog i političkog odjeljenja narodne 

obrane. U stvari je OZN-a 3 bila tajna vojna policija velikog političkog uticanja, 

o kojoj je ovisila sudbina mnogih nesretnika, pa tako i ratnih zarobljenika. 

Čekao sam neko vrijeme pod strehom u malom pustom dvorištu ukojem je 

bilo samo nekoliko vojnika. Iz zgrade iza trijema izašao je čovjek u civilnom 

odijelu i došavši do mene oslovi me strogo punim imenom po prvi put i naredi 

stražaru da me odvede u ćeliju. Slijedio sam stražara do zgrade s lijeve strane 

dvorišta gdje smo ušli kroz čvrsta vrata i sišli strmim stepenicama do vrata u 

dnu. Otključao je i naredio da uñem u ćeliju i odmah za mnom zatvorio i 

zakračunao stara vrata. 

Pogled s prilaznih stepenica u katakombe s više ćelija u pozadini slike. 

U ćeliji je bio potpuni mrak, a sudeći po većem broju stepenica, sišao sam u 

podrum koji se nalazio ispod razine ceste u Tvrñi. Kad sam se priučio na mrak 

i stao udisati ustajali i pokvareni zrak bilo mi je jasno gdje se nalazim. Gnjili je 

zadah ćelije samo još potvrdio moje prvo mišljenje da se nalazim u 

podzemnoj tamnici pri dnu unutar zidova stare tvrñave u tzv. kazamatima. 

Nakon kraćeg vremena primijetio sam tračak svijetla koji je prodirao kroz mali 

otvor ispod stropa ćelije. Prvo sam pomislio kako je to krasno mjesto za 

bivšeg časnika koji je ovamo došao da bude preodgojen u dostojnog oficira 

JA. Oprezno sam stao pipkati okolo uz stijenu tražeći pogodno, suho mjesto 

gdje ću provesti noći i dane do početka preodgajanja. 

* * * * * *

224 

23. 

U OČEKIVANJU PREODGAJANJA U ZATVORU OZN-e 3 

Druga polovica lipnja 1945. 

Nakon kratkog vremena su mi se oči privikle na tamu. U slabom tračku svjetla 

iz otvora pri stropu, primijetio sam nešto nalik ležaju u suprotnom kutu, pa 

sam oprezno prešao na drugu stranu ćelije. Sjeo sam na ležaj od golih 

dasaka na okviru koji je bio nešto viši iznad poda od cigala. Trebalo mi je 

vremena da svladam osjećaje i sredim misli nakon pomalo burnog razvoja 

dogañaja u vezi s mojim 20. roñendanom od jučer. Ne znam ni sâm kako sam 

se opet sjetio Kranjčevićevih stihova iz pjesme “Eli! Eli! Lama azavtani!” 

I v’jekovi su prošli daleki, strašni, crni, 

Osušila se krvca i suha još se skvrni. 

Pa malo kasnije još jednoga stiha: 

I sramotu i b’jedu i uvrede i varke 

i uzdahe i laži i mnoge suze žarke. 

Kranjčevićeve su se pjesme teško pamtile, ali sam ovu pjesmu dobro 

zapamtio. Grga Tomljenovića, naš profesor hrvatskog jezika, bio je veoma 

dirnut što se netko od njegovih učenika zanimao za tog hrvatskog pjesnika. 

Otac je isto često spominjao Kranjčevićeve pjesme, pa sam o njemu napisao 

dug referat i pripremio tu temu za veliku maturu. Naime, bio sam siguran da 

će me Grga pitati o Kranjčeviću na usmenom ispitu do kojega nije došlo. Bio 

sam osloboñen usmenog dijela ispita, jedini u našem razredu, ali sam 

Kranjčevićeve stihove još zapamtio. Kao i prije na križnom putu, tako i sada, 

prisilio sam se da intenzivno mislim o nečemu drugome što mi je povratilo 

duševni mir i spokoj u trenucima osame. 

Izgubio sam osjećaj za vrijeme, iako se kroz otvor pod stropom još vidjelo 

svijetlo, kad se odjednom otvore vrata i netko me pozove da doñem po 

večernji obrok. Bilo je svjetlo kasno poslijepodne kad sam došao u dvorište, 

pa me stražar uputi do kuhinje, gdje sam dobio porciju juhe i komad kruha. 

Dozvoljeno nam je bilo sjediti na niskom zidu dvorišta gdje se već okupilo više 

zatvorenika. Meñusobni nam je razgovor bio zabranjen, pa smo jeli polako u 

potpunoj tišini, nakon toga ćemo se vratiti u zatvor. Jedan od stražara je donio 

harmoniku, te stao udarati po tipkama nemilosrdno razvlačeći mijeh. 

Pokušavao je svirati neku partizansku pjesmu, ali je rezultat njegovog sviranja 

bio užasan i prava muka za moje glazbeno poimanje. Neko sam vrijeme 

mirno izdržao to mučenje, pa sam ustao, nakon što sam završio s jelom, te 

otišao do harmonikaša ponudivši se da ću mu pokazati kako će još bolje 

svirati harmoniku.

225 

Stražar je bio sretan da mu netko hoće pokazati sviranje na harmonici, pa 

navali na mene da im ja sviram pjesme ako znam dobro svirati. Pokušavao 

sam se ispričavati da ja ne znam partizanske pjesme ili one koje bi njegovi 

drugovi htjeli čuti. No nesuñeni se harmonikaš nije dao umoliti, pa mi je samo 

gurao harmoniku u ruke. Na koncu sam morao popustiti, pa sam objesio 

instrument i prstima oprezno prelazio tipke. Htio sam im svirati neku melodiju 

koju sam često svirao u našem orkestru “patuljaka”. Niti su mi prsti htjeli, a niti 

mi je volja za sviranje omogućila dobro svirati željenu melodiju. Misli su mi se 

stalno vraćale u tamnu ćeliju u kojoj ću provesti više neugodnih dana i noći. 

Ja sam se ispričavao zbog obamrlih prstiju, te da sam jako oslabio, pa sam 

vratio instrument vojniku s obećanjem da ću ga naučiti bolje svirati od mene. 

Čini se da je moje nespretno muziciranje ipak zadovoljilo okupljenevojnike, 

pa mi je stražar na putu u tamnicu tiho rekao da će me skoro premjestiti u 

prostoriju u prizemlju s ostalim zatvorenicima. Kad sam danas došao nije 

tamo bilo mjesta za mene, ali je našao neku žarulju, pa ću imati malo svjetla u 

ćeliji sve dok se ne pogasi svjetlo u zatvoru. 

Pri slabom svjetlu sam se ipak mogao bolje snaći u tamnici, pa sam prvo 

očistio daske, a onda rasprostru deku. Naprtnjaču sam si stavio kod uzglavlja 

i legao na tvrd no na sreću suh ležaj. Kad su utrnuli svjetlo čuo sam šuškanje i 

cičanje mojih sustanara u ćeliji. Štakori su došli vidjeti tko im je to došao u 

posjetu, no za mene su oni bili manje opasni nego li njihovi “roñaci sisavci” 

ljudskoga roda. Spavao sam nemirno jer sam se povremeno budio da stjeram 

previše znatiželjnog posjetioca sa svoga ležaja. Kad se trak svjetla pojavi iz 

otvora znao sam da je svanuo novi dan, a nešto kasnije su se otvorila vrata 

ćelije. 

Moj prijatelj “muzičar” je osobno došao po mene, pa me stao ispitivati dok 

sam se uspinjao stepenicama: “Imaš li ti sestru koja se zove Cvijeta” - 

Iznenadilo me to pitanje, pa sam mu to potvrdio. Stao je pa nastavi: “Je li ti 

sestra bolničarka u vojnoj bolnici” - Ponovno sam potvrdio pitanje, te 

pokušao s nekoliko riječi opisati sestru od 17 godina i crne kose koja mi je 

pričala da radi u nekoj bolnici u Tvrñi. To je očito zadovoljilo njegovu 

znatiželju, pa mi prije izlaska u dvorište reče: “Kad dovršiš s jelom ja ću doći 

po tebe da čistiš svoju ćeliju. Uzet ćeš dva kabla, pa ću te provesti na Dravu 

da uzmeš vodu.” 

Bio sam toliko iznenañen razgovorom da mi nije ni palo na pamet da je riječ o 

nekoj spletki. Ljutio sam se da ću morati čistiti svoju ćeliju, pa sam nakon jela 

potražio dva kabla, te u pratnji muzikalnog stražara sišao nekoliko stepenica 

iz dvorišta i izašao kroz ona ista uska vrata od jučer. Krenuli smo lijevo i prošli 

ispod luka, te pored cijevi topa ugrañenog u zidu na uglu zgrade zatvora 

OZN-e 3. Prošli smo pored otvora malo iznad samog kolnika, kroz koji je 

ulazilo nešto svjetla u moju ćeliju, pa nastavili cestom kroz Vodena Vrata sve 

do pjeskovite obale Drave. Ljeti je vodostaj Drave dosta nizak, pa se uzduž 

obale nañu veće hrpe složenog krupnog kamena kojim se utvrñuje obala 

protiv ispiranja.

226 

Kad smo došli do jedne oveće hrpe, izañe iza nje sestra koja se tamo skrila. 

Bio sam sretan vidjevši je, no stražar nas je upozorio da nemamo mnogo 

vremena na raspolaganju, pa sestra brzo skine zavoje s mojih stopala. Bila je 

zadovoljna izgledom rana na kojima su se stvorile tvrde kraste i plikovi su se 

već osušili, pa mi je otežavalo hodanje, a tabani su bili još jako osjetljivi. 

Srećom nije došlo do infekcije, niti sam imao groznicu (ili za nju nisam znao!), 

pa su možda tetanus i druge injekcije, koje su nam dali još tamo u Stockerau, 

ipak bile djelotvorne. Sestra mi je premotala stopala novim zavojima, a potom 

dala voća i hrane što je spremila mama da ponesem u zatvor. Sigurno da je 

“muzičar” isto nešto dobio na poklon za pomoć. Potom smo se nas dvojica 

polako vratili istim putem, ali sam se sada mnogo bolje osjećao onako noseći 

u jednom kablu vodu, a u drugom hranu što mi je donijela sestra. 

Ostatak drugog dana u zatvoru prošao je kao i dan ranije, jedino što sam 

ostao duže vremena u dvorištu učeći nadobudnog harmonikaša još bolje 

svirati. Noć sam proveou tamnici uz povremene posjete starosjedilaca, koji 

su se očito priučili na moje smetanje posjeda. Trećeg sam dana nakon 

jutarnjeg obroka bio prebačen iz podruma u poveću sobu u prizemlje s podom 

od drvenih dasaka. U istočnom su zidu sobe bila dva velika prozora s jakim 

željeznim rešetkama, te kose položene daske u prozorskom okviru. Zbog tih 

dasaka i visokog parapetnog zida nije se moglo vidjeti dolje na cestu. Kroz 

daske se vidjela visoka ograda na drugoj strani ceste iza koje su bila vojna 

skladišta, sve tamo do druge visoke ograde blizu ceste, koja je preko 

dravskog mosta išla za Baranju. 

U sobi je bilo vruće, a na podu su bile rasprostrte raznolike deke ili vojni 

kaputi na kojima je sjedilo ili ležalo desetak zarobljenika. Našao sam sebi 

mjesto pod jednim od prozora s kojih se nije moglo vidjeti dolje na cestu do 

Vodenih vrata. Moj susjed pored zida nije izgledao kao ostali sunarodnjaci u 

sobi. Pozdravio sam ga i upitao mogu li rasprostrti gunj pored njega. Nije 

razumio što sam ga pitao, pa sam ponovio pitanje na njemačkom. Obradovan 

što sam govorio njemački, s olakšanjem mi je rekao da je bio časnik 

njemačkog Wehrmachta, ali da je zapravo iz Alsace-a. Pitao me je govorim li 

francuski, jer bi radije sa mnom razgovarao na svom materinjem jeziku što je 

pokušavao uzaludno objasniti kod ispitivanja do sada. Potom smo našu 

konverzacije nastavili na francuskom, pa me je upozorio da što manje meñu 

sobom razgovaramo i što tiše da ne bismo privukli pažnje drugih u sobi. Vrlo 

tiho me je upozorio da u sobi postoji doušnik, ali ne zna koji je to od 

zatvorenika u sobi. 

U sobi je bilo toplije nego u samici, a drveni pod nije bio tvrñi od dasaka mog 

bivšeg ležaja. Ovdje sigurno neće biti četveronožnih posjeta u noći, no ima 

meñu mojim novim dvonožnim sustanarima štakora druge i nevidljive vrste 

oblika doušnika. Prostro sam deku pored Alzašćana, pa smo se dogovarali za 

koje bismo igre mogli napraviti figurice te smo kao prvo počeli s “damom”. U 

sobnoj toplini su se probudile nametničke uši, a čini mi se da je u sobi bilo i

227 

buha. Baš fino imat ću zabavu trijebiti te beštije koje su ostale u rubovima 

hlača, jedini odjevni predmet koji nisam ostavio kod kuće nakon kupanja. Tko 

zna, možda ih je ostalo i u dugoj kosi i bradi u kojoj sam više nalikovao na 

kakovog obraslog četnika nego li mladog domobranskog časnika prije dva 

mjeseca. 

Četvrtoga dana, kada smo se vratili u sobu nakon jutarnjeg obroka, ušao je u 

sobu stražar i pozvao me da poñem za njim. Slijedio sam ga trijemom do 

vrata kod samog ugla kroz koja sam ušao u sobu u kojoj ću biti preslušavan. 

Ušavši u sobu primijetio sam da kod stola sjedi netko čije lice nisam mogao 

vidjeti zbog jutarnjeg sunca koje mi je bliještilo u oči kroz otvorene prozore. 

Prišao sam bliže stolu, pa sam vidio da iza stola sjedi mlad čovjek, možda 

malo stariji od mene, i da je obučen u sivu uniformu, ali bez ikakvih oznaka 

vojničkog čina. Cijela je soba bila osvijetljena osim sjedeće sive eminencije u 

stolici, koja je namjerno bila smještena u sjeni širokog stupa izmeñu dva 

velika prozora. U ruci je držao FN pištolj kojega je, igrajući se, vrtio oko prsta 

da bi ga na kraju uperio na mene nekoliko sekundi. 

“Sjedi na tu stolicu ispred stola, Zvonko!” reče sivi preslušavatelj, te reče 

stražaru da može napustiti sobu. Nakon kraće stanke siva osobaponovo 

uperi pištolj na mene, pa čekajući očito neku moje reakcije, neko vrijeme 

konačno prozbori: “Zvonko, ti si ustaša i morao bi znati da tebi ovdje nema 

mjesta. Ustašama nema ovdje mjesta!” - “Ja nikada nisam bio s ustašama, niti 

sam ikada bio ustaša!” odgovorio sam odrješito, pa nastavih: “Vi znate da 

sam bio domobranski zastavnik u domobranskoj jedinici.” - Istražitelj uperivši 

pištolj na mene reče bijesno: “Lažeš! Lažeš da nisi bio ustaša! Ti si ustaša i 

mi to dobro znamo!” - Uperio je ponovno pištolj na mene nakon što ga je vrtio 

nekoliko puta oko prsta. Nisam ga se uopće bojao, ali sam se nadao da neće 

slučajno potegnuti otponac, pa sam mu odlučno odvratio: “Ja nisam ustaša, 

nikada im ne bih pristupio!” 

“Ne pričaj mi da nisi ustaša! Ne laži! Ti si ustaša, pa ćeš zbog toga odgovarati 

Narodnom sudu koji će ti dosuditi zasluženu kaznu. Ti si ratni zločinac!” - 

Promatrao sam ga budnim oprezom, pa glasno odvalim: “Ja nisam ratni 

zločinac! Ja sam bio časnik hrvatske vojske u činu domobranskog zastavnika. 

Bio sam na položajima 1. haubičke bitnice ovdje u Osijeku od 28. prosinca 

1944. do 13. travnja kada se povukla odavde. Želite li više pojedinosti” - Je li 

moj odlučni nastup možda iznenadio istražitelja U nastaloj kraćoj stanki 

pištolj se nastavio vrtjeti oko njegova prsta da bi ga opet uperio na mene 

oslonivši se laktom na stol. 

“Za mene si ustaša, Zvonko! Točno je da je 1. bitnica bila u sklopu 1. 

ustaškog zdruga pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Štira, zar ne - 

“To je točno! U 1. haubičkoj bitnici su svi topnici bili domobrani. 

Zapovjedništvo hrvatske vojske je odlučilo pod konac 1944. objediniti jedinice 

domobrana s onima ustaške vojnice do čega nije došlo zbog otpora

228 

domobrana. Ustaška je vojnica bila vojni ogranak političkog Ustaškog pokreta 

s njegovim specijalnim jedinicama. Vi to sigurno sve znate, druže istražitelje!” 

Koji me je trenutak gledao začuñen i zaboravio igru pištoljem, pa će ljutit: “Ja 

nisam tvoj DRUG. Ja sam isljednik OZNE-e 3, a ime mi je JELEN. Zapamti to 

i ne oslovljuj me nikada tako! Na tebi je samo odgovarati na moja pitanja! To 

je sve! Ti si USTAŠA! Priznaj!” - “NE! Nisam ustaša! Kako bih ja mogao biti 

ustaša pored svih onih obiteljskih neprilika pod ustaškim režimom Sigurno 

vam je to poznato!” 

“Ne uznemiruje me i ne zanimaju tvoji obiteljski problemi. Jasno, mi znamo 

sve i poznate su nam činjenice o tvom ocu i majci, te sestri s kojom si se 

susreo na Dravi jučer prije podne!” - Odjednom mi je sinulo da bi ovo 

isljeñivanje moglo biti ugovoreni nastavak mog razgovora s komandantom 

logora na Zelenom Polju. S izvjesnim sam zadovoljstvom spoznao, da se za 

mene zanimanje i da su odlučili poslati me na preodgajanje. Već ću se ja 

nekako živ izvući iz svih tih neprilika i kad tad biti na slobodi. Odlučio sam 

nastaviti tu igru koju mi je namijenio, pa nastavih pomirljivim glasom: “Molim 

vas, druže isljedniče, vjerujte mi da ja ne bih sada bio ovdje da sam bio 

ustaša ili da sam još sada ustaša. Imao sam priliku odlučiti o tome sam za 

sebe!” 

“Što to govoriš o nekoj prilici Kada si ti imao priliku da odlučiti bilo što Ti si 

ustaša i lakaj fašista!” - Razljućen isljednik ponovno dohvati pištolj, te ga 

ponovno uperi na mene još bliže preko stola. Bio sam siguran da pištolj nije 

otkočen i da je to dio predstave, pa nastavih odlučno: “U noći od 14. na 15. 

svibnja predvodio sam većinu topnika bitnice u namjeri da se predamo 

Jugoslavenskoj armiji nadajući se da će nas prihvatiti kao ratne zarobljenike 

pod uvjetima ženevske konvencije. Rat je završio i zato smo se predali 

Armiji.” 

Moje su riječi jako razbjesnile Jelena pa počeo još glasnije stalno ponavljati 

optužbe i fraze o mom sudjelovanje u Ustaškom pokretu, ali nije psovao ili se 

pri tom prostački izražavao. To me je malo iznenadilo, pa sam bio miran sve 

vrijeme isljednikove besmislene tirade, unatoč tome što je pištolj stalno držao 

uperenim na mene. Hoće li otkočiti pištolj i ostvariti svoje prijetnje Dok sam 

svu pažnje posvetio pištolju u njegovoj ruci, upita Jelen s nešto promijenjenim 

glasom: “Gdje si se predao Jugoslavenskoj armiji” - “Predao sam se nekoj 

jedinici JA nekoliko kilometara prije Dravograda. Kao ratni zarobljenik sam 

onda bosonog hodao do Osijeka 500 kilometara u šesnaest dana.” 

“Što hoćeš reći time da si hodao bosonog Nije li Jugoslavenska armija 

postupala sa zarobljenicima ispravno Hoćeš li nešto time dati naslutiti” - 

Odgovorio sam mu hladnokrvno: “Moje sam obuću izgubio pri “džoranju. 

Možda sam kriv što sam pogrešno ocijenio slučaj. Što se pak tiče ispravnog

229 

postupka sa zarobljenicima, ja sam dobio svoj udio, ali sam ipak od toga 

uspio preživjeti i vratiti se u Osijek.” 

“Čini mi se, Zvonko, da se ne bojiš pravde i osude Narodnog suda Varam li 

se možda” - S olakšanjem sam primijetio promjenu tona našeg razgovora, 

pa, onako kao u šali, rekoh: “Jedini me je strah, druže isljedniče, pištolja koji 

je stalno uperen na mene. Plane li hitac iz njega bit ćemo obojica u neprilici, 

zar ne Što se tiče Narodnog suda ja sam siguran, da će se na raspravi 

saznati prava istina o meni zbog koje se ne moram plašiti. Spreman sam da 

me pošaljete sudu, pa s mirom očekujem njegovu presudu.” - Bio sam toliko 

iznenañen svojom odvažnošću, te rječitosti koristeći riječi i fraze koje sam 

zapamtio iz obavijesti i slogana koje su neumorno trubili razglasi od jutra do 

mraka. 

Moj je protivnik bio vjerojatno jednako iznenañen primjedbom u vezi s 

pištoljem, pa mi ga približi preko stola, te uperivši ga na mene, reče pomirljivo: 

“Vidi sam, pištolj nije nabijen. Magazin je prazan! Uvjeri se sam ako želiš. 

Osim toga, ne moraš se mene bojati!” - Sigurno me je zapanjio njegov 

odgovor, pa sam olakšan bubnuo: “Dobro da je tako. Hvala! Čemu je služila ta 

predstava i optuživanja da sam ustaša Znali ste sve činjenice i istinu o meni, 

zar ne” 

Jelen se zamisli, pa me upita: “Pitao sam se cijelo vrijeme kako to da ti ili itko 

drugi iz tvoje obitelji nije pristupio partizanima Zašto Što misliš o borbi protiv 

fašizma i pravu naroda na slobodu” - To je bilo vrlo teško pitanje, pa sam 

počeo brzo razmišljati kako bih mu što bolje odgovorio. Jelen me je pažljivo 

promatrao, pa je za to vrijeme stavio pištolj u pretinac stola. Uperivši u mene 

kažiprst svoje desne ruke, reče sa smiješkom: “Dakle, što je tvoj odgovor, 

Zvonko, advokatski sine” 

Prisjetio sam se referata pod naslovom “Tko je genij” kojega sam napisao za 

Grgu Tomljenovića u osmom razredu. Parafrazirajući malo svoj sastav, 

odgovorio sam isljedniku Jelenu ovako: “Malo se tko rodi kao stvarni heroj, a 

ja sigurno nisam roñen kao takav. Za mene su okolnosti u vrijeme rata bile 

takve da nisam imao prilike učiniti ništa herojskoga. Ipak, pokušao sam 

nekoliko puta uspostaviti vezu da prijeñem partizanima, odnosno Narodnoj 

armiji, ali su se ti pokušaji izjalovili. Tako je bilo sve do dana kad sam se 

odlučio predati Armiji i sa sobom poveo većinu topnika 1. bitnice. Tada je rat 

već bio završen, pa mislim da ćete s pravom reći da sam to učinio prekasno. 

Žao mi je, druže isljedniče, ali ja sam premlad i neiskusan da bih mogao 

razumjeti sve to što se dogaña oko mene i u meni. To se posebno odnosi na 

zamršenost političkih zbivanja koje doživljavam i proživljavam u posljednjih 

nekoliko mjeseci. Pretpostavljam da će mnogima trebati neki oblik 

preodgajanja da bi se punopravno uklopili u novo društvo.”

230 

Isljednika Jelena je moj dugi odgovor osupnuo, pa smo sijedjeli gledajući 

jedan drugoga nekoliko vrlo dugih trenutaka. Bilo je blizu podneva i ručka kad 

je isljednik ustao i okrenuvši mi leña prišao jednom od prozora. Gledao je 

neko vrijeme kroz prozor, vjerojatno pogledom prema Dravi, pa onda okrećući 

se meni, reče: “Siguran sam da bi se obojica sada radije okupali u Dravi, zar 

ne Kao prvo, ti ćeš morati napisati svoj životopis. Znadeš li pisati na 

strojem” - “Jest, ja znam pisati na stroju, ali gdje da započnem svoj 

životopis” 

Vjerojatno s olakšanjem, Jelen priñe stolu na kojem je stajao “Underwood” 

pisaći stroj kao kod oca u pisarni na kojemu sam često pisao sastave. “Napiši 

sve što si doživio od početka rata u ljeto 1941. Bio si član “Ustaške mladeži”, 

zar ne” - “Da, ja sam morao pristupiti toj organizaciji, a to je bila potrebna 

formalnost. Organizaciji su pristupili i kolege koji su simpatizirali Narodno 

oslobodilački pokret kako bi izbjegli neprilike i progon. Ja sam to morao učiniti 

da bih time spriječio daljnje prijetnje mojim roditeljima, naročito mojoj majci.” 

“Ah, razumijem, brak je tvojih roditelja bio “mješovit” po nacističkom rasnom 

zakonu, koliko mi je to poznato. Počni pisati odmah, a ja ću se skoro vratiti. 

Napravi dvije kopije životopisa i potpiši obje na kraju. Papir i karbon naći ćeš u 

ladici u stolu ovdje. Piši uredno i pregledno da se može dobro čitati. Do 

viñenja!” - Jelen iziñe iz sobe, a ja sam odahnuvši prišao stolu s pisaćim 

strojem. Dakle, tu smo! Uložio sam papir i karbon, pa sam prvo razmislio gdje 

bih počeo pisati životopis jednog, tek netom, 20 godišnjaka. Odlučio sam 

pisati što kraće, te držati se činjenica i datuma kada se što dogañalo, ali bez 

objašnjavanja. Počeo sam odlaskom u “radnu službu” u Voćin u ljeto 1941. da 

bih izbjegao pristup u poluvojnu ñačku satniju. Kasnije sam od oca saznao da 

su pripadnici te satnije sudjelovali u hapšenjima i sprovoñenje prvih žrtava 

ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske tj. NDH. To su bili ponajviše 

Židovi, Cigani i Srbi pa i drugi protivnici novoga režima. 

Školska godina 1940./41. završila je ranije nego inače zbog kratkog rata u 

Kraljevini Jugoslaviji, pa nova vlada u NDH nije još stigla poduzeti sve 

promjene u školskom sustavu. Zbog toga sam, već u lipnje, otišao s grupom 

od pedesetak učenika na dvomjesečni rad u Voćin. Rad je bio težak za sve 

nas nenavikle na ručni rad, kopajući i prosijavajući šljunak iz Voćinke, koji je 

neki grañevinarski poduzetnik preuzimao. Nakon dva tjedna rada imao sam 

nesreću da mi je kolega lopatom rasjekao nosnu kost, pa sam krvario kao 

svinja pri klanje. Nisam smio obavijestiti roditelje, ali sam dobio oprost od 

teškog rada, a ostatak sam vremena ustajao u 3 sata, te obilazio kolima 

seljake u okolici Voćina koji su prodavali mlijeko, povrće i voće za naš logor. 

U Voćin sam se vraćao prije ustajanja u pola 7, pa sam ostatak dana bio 

slobodan. 

Kad sam se vratio kući, početkom kolovoza, primijetio sam da mama nosi 

izvan kuće žutu traku sa židovskom zvijezdom. Tada sam po prvi put upoznao 

posljedice primjene nacističkih rasnih zakona i saznao da mi je majka

231 

židovskog porijekla. A ona je bila ta koja se najviše brinula oko održavanja 

katoličkih praznika i obreda. Majka je sada rijetko izlazila iz kuće, dok je otac 

bio zabrinut zbog svoje odvjetničke pisarne. Osim toga zauzimao se za 

voñenje sporova iz pisarni židovskih kolega koji su bili uhićeni, te nestali 

netragom ili su pak uspjeli pobjeći nekuda dok je još bilo vrijeme. Kasnije je 

otac počeo tražiti dokumente o svojoj obitelji, kako bi dokazao da su četiri 

generacije unatrag “arijskog” porijekla. Dalje sam u svom životopisu pisao o 

posljednjim dvjema godinama školovanja u Osijeku i velikoj maturi, te o 

pozivu na odsluženje vojske u hrvatskom domobranstvu koncem listopada 

1943. Uslijedilo je prisilno odvoñenje na školovanje za topničke časnike u 

Stockerau kod Beča, te sve pojedinosti sudjelovanja u ratnim akcijama u 

Osijeku i kod povlačenja. Završio sam pisanje životopisa 15. svibnja, kad sam 

se predao JA nedaleko Dravograda i zastao zamišljen, jer je tada započela 

sva ta nevolja i bijeda koja me je stigla posljednjih mjesec dana. 

Upravo u trenutku kada sam prestao pisati ušao je isljednik Jelen u sobu. Je li 

me odnekuda potajno promatrao da bi me možda iznenadio svojom 

iznenadnom pojavom Donio mi je još topao komad bijelog kruha, pa sam ga 

polako žvakao dok je on čitao što sam napisao. Isljednik je čitao moj životopis 

polako i pažljivo, pa sam imao dovoljno vremena oprezno žvačući pojesti 

povelik komad kruha. Dovršivši čitanje obrati mi se isljednik Jelen podozrivo 

se smješkajući: “Izvrsno si to otipkao strojem! Šteta što te ne mogu zadržati 

kao svog pisara jer si USTAŠA!” - Iznenañen uzvratih: “Ne razumijem vas, 

druže isljedniče Zašto stalno gudite po toj otrcanoj temi Možete provjeriti 

kod mnogo osoba koje me poznaje, pa ćete vidjeti da govorim istinu. Ja nisam 

bio ustaša! Hoćete li me sada predati sudu na daljnji postupak” 

“Dakle, vidjet ćemo još kako dalje! Za sada se nemoj brinuti jer ćeš ostati 

ovdje u zatvoru dok se ne odluči kako će se postupati sa kolaboraterima i 

slugama okupatora, pa tako i s domobranskim oficirima. Morat ćeš se 

preodgojiti da bi postao dostojnim oficira Narodne armije.” - Nikako nisam 

mogao shvatiti tog čovjeka kako stalno mijenja svoje raspoloženje. Odlučio 

sam činiti se sabranim i mirnim, te s hinjenom ravnodušnošću očekivati što mi 

je odredio usud. Jelen je tražio da dopunim i ispravim neke malenkosti na 

tiskanim stranicama životopisa, pa sam onda svaku posebno potpisao. Jelen 

se je pri tome smješkao komentirajući da vidi u meni pravog fiškalskog sina. 

Zatim mi je rekao da je isljeñivanje završeno i da se mogu vratiti u svoje ćelije. 

“Da se vratim u podzemnu samicu, druže isljedniče Zašto postupate sa 

mnom kao da sam najgori ratni zločinac, druže Jelen” - “Ne, ne, Zvonko! 

Smiri se! Vrati se u veliku ćeliju odakle si doveden ovamo ujutro. Ah, da, 

siguran sam da mogu računati da ćeš me izvještavati o svemu što se dogaña 

u toj sobi, zar ne Znaš, na primjer, o čemu zatvorenici razgovaraju meñu 

sobom ili tko se s kime druži ili što drugo. Razumiješ me, zar ne” 

Zastao sam iznenañen, dok sam užurbano u mislima tražio odgovor, pa onda 

vrlo ozbiljno odvratih Jelenu: “Ne možete od mene zahtijevati da postanem

232 

doušnikom nakon svega kroz što sam prošao i ostao živ, druže isljedniče. Mi 

smo razgovarali o tome da se moram preobličiti i preodgajati kako bih postao 

dostajan pripadnik Narodnog pokreta i lojalan grañanin novog socijalističkog 

društva. Ja sam siguran da u tom društvu nema mjesta doušnicima.” - Ja još 

nisam znao za dijalektiku novog sistema, čijeg je isljednika moje odbijanje 

možda iznenadilo kad je odgovorio: “Ne! Ne činiš to jer si doušnik. No drži 

otvorene oči i uši, pa kad mi što želiš priopćiti reci stražaru da moraš dodati 

nešto u svom životopisu. On će mi prenijeti tvoj zahtjev, pa ću te ja onda 

pozvati na saslušanje. U redu” 

Nisam mu ništa odgovorio nego krenuo k vratima i bez pozdrava napustio 

sobu. Izašavši primijetio sam da je dvorište u sjeni jer je već bilo kasno 

poslijepodne. Mora da sam bio više sati na preslušavanje iako mi se učinilo 

da je vrijeme prohujalo dok sam bio u sobi isljednika. Vratio sam se u veliku 

ćeliju gdje me je Alzaščanin dočekao s olakšanjem i sretnim osmjehom što 

me opet vidi. Spustio sam se na ležaj i odjednom osjetio silan umor, pogotovo 

kad mi je susjed rekao da sam bio više od peti sati na saslušanje. Malo zatim 

su nas pozvali van da nam daje večernji obrok kojega sam s užitkom polako 

jeo sjedeći u dvorištu i uživajući u svježini pred večernjeg povjetarca. Potom 

smo se vratili u ćelije, pa sam tamo legao i zaspao dubokim snom u kojem 

sam zaboravio sve što se dogodilo toga dana. 

Prvi je tjedan proveden u velikoj ćeliji prošao bez ikakvih važnijih dogañaja ili 

promjena. Dnevna se rutina ustalila i nastavila u drugom tjednu: dnevna 

poduka nadobudnog harmonikaša i katkada “potajni” odlazak s dva kabla do 

obale Drave gdje me je čekala majka ili sestra. One su donosile ugodne 

sitnice i potrepštine da bi mi olakšale život u zatvoru - nešto voća, posebnu 

hranu i slastice, lijek i vitamine, te čisto rublje i košulje. Išlo je to tako sve do 

onoga dana kada je jednom zatvoreniku nareñeno da skupi svoje stvari jer 

odlazi odavde. Jadnik je bio toliko zastrašen, pa se panično odupirao napustiti 

sobu sve dok ga nisu dva stražara grubo zgrabila i odvukla van. 

Sjetio sam se kasnije da je taj zatvorenik tražio komadić papira i olovku da bi 

napisao poruku u namjeri da je proturi kroz prozorske rešetke. Dakle, to znači 

da je netko u sobi doušnik, kako me je Alzaščanin upozorio već prvog dana. 

Kasnije toga dana, dok smo sjedili u dvorištu izašao je isljednik Jelen, pa me 

je odrješito pozvao da doñem u njegov ured. Čim sam zatvorio vrata za 

sobom zausti glasno bijesan isljednik: “Vidio si zatvorenika kako traži papir i 

olovku da napiše poruku koju je bacio kroz prozor, zar ne Zašto nisi to 

odmah meni javio” - Na tren me potresla njegova optužba, ali sam se uspio 

svladati i nastojao odgovoriti što mirnije: “Ja nisam primijetio ništa naročito. 

Osim toga, nije to za mene da se bavim potkazivanjem drugih, te tajnovitim 

dojavljivanjem. Siguran sam da ionako sve znate što se dogaña u toj ćeliji. 

Dosta mi je četiri godine rata, stalnog potkazivanja i prijavljivanja tajnoj 

policiji.”

233 

Opet se promijenilo isljednikovo raspoloženje, pa nastavi smirenije: “Hajd¨ 

pustimo to sada. Reci mi o čemu razgovaraš sa čovjekom pored kojega 

spavaš. On je njemački oficir, pa zašto ne razgovaraš s njime na 

njemačkom” - “Taj čovjek nije Nijemac nego Alzaščanin i mi razgovaramo 

francuski jer je to njegov materinji jezik, a za mene je to dobra vježba u 

konverzaciji. Koristim svoje vrijeme što bolje mogu dok se vucaram naokolo 

bez odreñenog cilja i čekajući što će biti sa mnom.” Isljednik nije bio 

oduševljen mojim odgovorom, pa neraspoložen odvrati: “Saznat ćeš na 

vrijeme što će snaći suradnike okupatora i sve izdajice naroda. Ali tebe treba 

prvo preodgojiti da naučiš kako se služi Narodno-oslobodilačkom pokretu. 

Dosta! Idi sada, ali pazi drugi put što se dogaña i podnesi izvješće meni.” 

To je bilo zadnji put da sam razgovarao s isljednikom Jelenom. Slijedećeg 

jutra je Alzaščaninu nareñeno da pokupi svoje stvari, pa su ga malo kasnije 

odveli. Spopao me je čudan predosjećaj da će na mene skoro doći red, pa 

sam kod slijedećeg susreta sestri rekao da mi donese izvjesne stvari koje 

bezuvjetno trebam, ako budem morao uskoro napustiti zatvor u Osijeku s još 

neodreñenim ciljem. Koža na tabanima je dobro zarasla i očvrsnula, pa bih 

mogao nositi cipele, ali sam odlučio zadržati očeve sandale, jer će one manje 

zanimati potencijalne mjenjače za “džoranje”. Bilo je ljeto pa nisam trebao 

toplu odjeću, ali sam ponio sobom topli pulover i gunj, koji je postao 

nerazdvojivi dio mene. 

Sljedećeg jutra sam ponovno otišao do Drave s dva kabla, a tamo me je već 

čekala majka sa zavežljajem u kojem su bile naručene stvari i 15 dinara u 

malim novčanicama. Vrijednost je novog jugoslavenskog dinara bila prilična, 

obzirom da se službeno moglo mijenjati 7 tisuća hrvatskih kuna za jedan novi 

jugoslavenski dinar. Sada sam bio spreman za put na preodgajanje kako bi 

me primili u novo socijalističko društvo Jugoslavenskih naroda. Kamo ću ići u 

školu preodgajanja Tko će biti nastavnik i kako će se ocijeniti uspjeh 

preodgajanja Tko zna kako dugo će trajati to preodgajanje A kada će ono 

završiti da se mogu vratiti na studij Sve sama pitanja bez odgovora! 

* * * * * *

234 

24. 

NA PUTU ZA PREODGAJANJE 

Sredinom srpnja 1945. 

Tijekom trećega tjedna moga boravka u sobi zatvora OZN-e 3, broj 

zatvorenika se smanjivao skoro svakodnevno, unatoč povremenim 

pridošlicama. Na koncu nas je ostalo svega nekoliko u sobi, no kako se nismo 

poznavali izbjegavao sam svaki bliži kontakt, a razgovor se svodio na 

nevažne sitnice ili svakodnevne banalnosti. Nisam mogao ustanoviti tko je 

doušnik meñu nama, pa sam svoja iskustva i opažanja zadržao samo za 

sebe. Nismo imali ništa za čitanje, pa smo dnevne novosti čuli preko vrlo 

glasnog razglasa iz susjedne vojarne. 

Da ubijem vrijeme počeo sam igrati šah sam sa sobom, pa sam si napravio 

vrlo jednostavne šahovske figure u glavnom od čvršćeg papira i olovkom 

označio boje i vrijednost figura. Kao ploča za igranje poslužio mi je pod, ali 

papirnate lagane figure nisu ostajale uvijek na mjestu pogotovo ako bi puhnuo 

vjetar nad podom. Važno je bilo zapamtiti posljednji položaj, pa sam zbog 

toga često vodio razgovor sam sa sobom pogotovo kada sam smislio novi 

potez. Moji su me sustanari u sobi smatrali pomalo budalastim, te me 

podozrivo gledali kao da sam na najboljem putu da poludim. 

Ja sam naučio igrati “slijepi” šah pod malo neuobičajenim okolnostima u jesen 

i zimu 1942. Tada se je od nas školaraca tražilo da idemo čuvati željezničku 

prugu u bližoj okolici osječke kolodvorske stanice. S kolegama iz 7. i 8. 

razreda bili smo dodijeljeni ophodnjama, sa svrhom da se spriječe partizanske 

sabotaže na prugama tj. da eventualno otkrijemo postavljene mine. Svi smo 

bili mladići od 17 i 18 godina, a svaki je od nas strahovao da ne stane na minu 

ili da nas uzmu za taoce ako ne bismo primijetili sabotažu negdje na pruzi. U 

ophodnji smo uvijek bili po dvojica, pa smo tako zajedno hodali oko 3 

kilometra pruge naprijed, a potom natrag do mjesta od kojega smo krenuli. Na 

tom mjestu smo se iskrcali s motorne drezine, koja bi nas tu opet pokupila, te 

vratila u toplu čekaonicu u kolodvorskoj zgradi. 

U čekaonici smo se morali javiti sat ranije prije odreñenog vremena za 

dvosatnu ophodnju, pa smo čekajući počeli igrati šah. Nastojao sam da mi par 

bude moj kolega Ivica Slaviček, jer smo obojica bili članovi šahovskog kluba u 

Osijeku. U klubu smo naučili napamet čitav niz otvaranja, pa je kod polaska 

na ophodnju igra bila već prilično poodmakla na našoj džepnoj šahovskoj 

ploči. Na drezini nije bilo vremena nastaviti igru, ali niti kasnije nismo mogli 

koristiti ploču, jer smo pazili gdje stupamo hodajući s praga na prag. Zbog 

toga smo brzo naučili kako nastaviti igru napamet, te smo pomicali figure po 

sjećanju na posljednji položaj na ploči. Obojica smo bili dobri igrači no ipak je

235 

katkada dolazilo do nesporazuma ili prepirke zbog nekog poteza. Ubrzo smo 

prekinuli prepirku obzirom na ozbiljnost situacije i prijeteće opasnosti kojima 

smo bili izvrgnuti pri hodanju uz prugu. Sada mi je to iskustvo i uvježbanost 

igranja slijepog šaha omogućilo skratiti dosadu čekajući početak 

preodgajanja. Meñu zatvorskim čuvarima sam isto našao nekoliko suigrača 

što mi je dodatno olakšalo vrijeme čekanja. 

Pogled prema Dravi kroz Vodena vrata u Tvrñi na perorezu J. Gojkovića. 

Jednog sam dosadnog i vrlo toplog poslije podneva igrao šah s jednim od 

čuvara, koji se jako trudio pobijediti me. Nastojao sam ne pobijediti uvijek u 

igri kako ne bih izgubio suigrače, a što bi samo produžilo vrijeme čekanja u 

vrućoj i zagušljivoj sobi. Na ulaznim su se stepenicama odjednom pojavila 

četvorica - dva stražara s automatskim oružjem dovela su dva nova 

zatvorenika koji su bili u uniformi, ali su im ruke bile vezane žicom. U prvi tren 

nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam u jednom od uhićenih 

prepoznao svog školskog kolegu Paula Webera. Zadnji sam ga put vidio u 

grupi ratnih zarobljenika koje je zarobila Hrvatska vojska 27. travnja nakon 

one duge noćne bitke kod Malog Grñevca. Kako to da su Paula tek sada 

doveli u ovaj zatvor Paul je i ovaj put imao na sebi uniformu i oznake JA, te 

trorogu šajkaču sa petokrakom zvijezdom. Zašto ga sada vode žicom vezanih 

ruku 

Nisam htio Paula osloviti da se ne bih izdao da ga poznajem. Osim toga su 

sve pridošlice prvo odveli na stranu i držali ih izolirane od ostalih pritvorenika, 

bar izvjesno vrijeme. Tek kasnije iste večeri, kada smo u dvorištu jeli večernji 

obrok, sjeo sam nešto bliže Paulu, te ga neprimjetno i vrlo tiho upitao o 

njegovoj sudbini. Paul mi je uz mnogo prekida i uz velik oprez ispričao svoju 

neobično patetičnu sudbinu. Nakon našeg zadnjeg susreta uspio je doći do

236 

pukovnika Štira, koji ga je oslobodio iz zarobljeničke grupe, pa je nastavio 

povlačenje u Štirovoj pratnji prema zapadu. Kasnije, već negdje u Sloveniji 

iskoristio je priliku, pa je opet promijenio strane te je ponovno prešao k 

Jugoslavenskoj armiji. Imao je kod sebe još dokument svoje prijašnje jedinice 

JA, koju je napustio ili dezertirao kod Malog Grñevca, da bi se predao 

Hrvatskoj vojsci. S tim starim vojnim dokumentom uspio je pronaći svoju 

jedinicu JA negdje u Sloveniji, pa je s njom nastavio put iz Slovenije natrag 

odakle su došli. Paul se s tom jedinicom nedavno vratio u Osijek, ali ovaj put 

u uniformi vojnika Jugoslavenske armije. 

Paul je dobio dozvolu da posjeti svoju obitelj u Donjem Gradu, ali ga je pri 

povratku u vojarnu susreo školski kolega s nadimkom “Ile”. Stjepan je 

Ilakovac zvan “Ile” negdje 1942. otišao u partizane, a sada je bio narodni 

tužitelj kod Izvanrednog suda za ratne zločince u Osijeku. Na nesreću Paul to 

nije znao kada je kod susreta dugo razgovarao o svemu i svačemu s Iletom 

našim školskim kolegom. Paula su uhitili kad se vratio u vojarnu nekoliko sati 

kasnije, te ga odmah proveli u OZN-in zatvor. Ja sam znao da je Paul imao 

veze s Ustaškim pokretom i da je bio član tajne policije UNS. Sve te činjenice, 

kao i to da je Paul u posljednje vrijeme često mijenjao strane, potaklo me je 

na najveći oprez, te sam izbjegavao svaki daljnji kontakt s tom ljigavom 

osobom. Nekoliko sam mjeseci kasnije doznao da je Paul bio optužen pred 

Izvanrednim sudom kao ratni zločinac (tužitelj mu je bio drug “Ile”), te bio 

osuñen na smrt zbog špijunaže i kontrarevolucionarnih djelatnosti. Ne znam je 

li smrtna osuda bila izvršena, ali se Paul više nije nikada pojavio u mom 

životu. 

Koji dan iza tog nemilog susreta pozvao me je dežurni podoficir za vrijeme 

jutarnje prozivke, te mi priopćio da se spremim za putovanje u logor za 

preodgajanje, no nije mi znao reći u koje mjesto. Taj je četvrtak 5. srpnja bio 

veoma vruć dan, pa bih pod normalnim okolnostima imao jedinu želju otići na 

Dravu i kupati se u njoj do mile volje. Umjesto toga sam počeo skupljati svoje 

stvari, pa sam ih uvježbanim redoslijedom složio u naprtnjaču, a povrh svega 

objesio svoj novi i lakši gunj. Nisam očekivao da ću morati dugo hodati, pa 

vjerojatno više neće biti niti prisilnog “džoranja”. Nadao sam se da će mjesto 

moga preodgajanja biti negdje u Jugoslaviji i da ću do tamo putovati 

uglavnom željeznicom. 

Netom što sam završio s pakiranjem došao je po mene dežurni stražar, pa 

sam odmah napustio sobu. Jedva da sam se pozdravio s preostalim 

zatvorenicima jer ih ionako nisam osobno poznavao, pa nije bilo niti prisnijih 

meñusobnih odnosa. U dvorištu me je već čekao vojnik, koji nije bio stariji od 

mene, ali je očito bio jako nervozan zbog svog zadatka da sprovode 

zarobljenog oficira na preodgajanje. Kada smo izišli iz zatvora upitao sam ga 

kamo idemo, ali mi je rekao samo toliko da moramo stići na podnevni vlak za 

Vinkovce, a tamo ćemo saznati više. Bio je vrlo zbunjen, pa sam ga pokušao 

smiriti obećavši mu da ću se dobro ponašati i da neću učiniti ništa protiv 

njegovih nareñenja. To je mog mladog provodnika umirilo pa smo nastavili

237 

polako hodati jedan pored drugoga, jer sam mu objasnio da su mi ranjava 

stopala još vrlo osjetljiva od dugog hodanja bosonog. Namjerno sam izabrao 

put do kolodvora koji je vodio kroz Krežminu ulicu gdje je bila roditeljska kuća. 

Kada smo stigli do kuće na broju 5 zamolio sam ga da mi dopusti oprostiti se 

od roditelja. Vojnik je pristao nakon što sam mu obećao da ću se zadržati 

samo nekoliko trenutaka i da on može biti prisutan cijelo vrijeme. 

Nažalost nije bilo mnogo vremena za oproštaj od roditelja, a malo 

udobrovoljen je vojnik rekao samo toliko da ćemo vlakom od Vinkovaca ići 

dalje prema Šidu. Nakon što smo obojica pojeli što je majka na brzinu 

spremila, uzeo sam nešto suhe hrane za put, te bocu vrućeg čaja s dosta 

ruma, sudeći po jakom mirisu. Otac nas je pratio cijelim putem do kolodvora, 

gdje smo se oprostili, jer nije smio ući na službeni ulaz bez dozvole. Moj 

sprovodnik nije znao kamo treba ići, pa sam mu predložio da ode do 

sprovodnika vlaka i od njega traži da nas smjesti u poštanski vagon. Izmislio 

sam dobar razlog koji je moj stražar objasnio provodniku vlaka, kako sam ja 

zarobljenik koji ne smije ni s kime razgovarati i da me mora čuvati nasamo. Ta 

priča se svidjela mom stražaru, bila je dovoljno uvjerljiva, pa sam se smjestio 

u žicom odijeljenoj ćeliji unutar poštanskog vagona. Tu sam ostao pod 

nadzorom službujućeg poštara koji me je povremeno zabrinuto promatrao, ali 

nije pokušao sa mnom razgovarati, a kamoli učiniti kakvu prijateljsku gestu. 

Meni to nije smetalo, a nisam ništa drugo ni očekivao kao zarobljenik 

sumnjivog izgleda u vrijeme kada su nastajale velike političke promjene i pri 

općoj osobnoj nesigurnosti. 

Stražar se je vratio neposredno prije polaska vlaka s hranom za put, koju je 

dobio u kolodvorskoj kuhinji. S očitim olakšanjem mi je objavio, da ćemo 

putovati do Petrovaradina zajedno i da će me tamo predati vojnoj oblasti. On 

se veselio što ćemo stići tamo još ove noći ili najkasnije sutradan ujutro, što 

će ovisiti o daljnjoj vezi kad stignemo u Vinkovce. Nakon što je vlak krenuo, 

pridružio nam se sprovodnik vlaka, te stao objašnjavati stražaru daljnje veze 

od Vinkovaca, što ovaj mladić nije mogao dobro slijediti, a pogotovo ne 

zapamtiti. Umiješao sam se u razgovor sprovodnika kojemu to nije bilo 

ugodno, no nakon početne nesklonosti rekao mi je da ima brata, koji se još 

nije vratio iz rata i da o njemu ništa ne zna. U svakom slučaju, znao sam da 

ne dajem previše povjerljiv dojam s prilično zaraslom kosom i bradom koju mi 

je u zatvoru netko samo površno kratio škaricama. Nesvjesno sam se počeo 

češkati po tijelu, što je navelo moje sugovornike da se nešto udalje od mene. 

Vlak se polako i sigurno kretao prema Vinkovcima, pa sam se povukao u kut 

svoje ćelije i uskoro zadrijemao pri jednoličnom štropotu kotača. Spavao sam 

sve dok nismo stigli u Vinkovce i tamo se iskrcali. Nešto kasnije poslije podne 

naišao je vlak koji je išao za Šid i dalje za Sremsku Mitrovicu, pa sam 

nagovorio svog stražara da se pokušamo ukrcati u službena kola. Moj je 

stražar tako ponovio istu priču od malo prije, pa smo se mogli udobno smjestili 

u službenom vagonu koji je služio i poštaru. U Sremsku smo Mitrovicu stigli u 

rano predvečerje, pa smo na savjet sprovodnika vlaka nastavili istim vlakom

238 

do Stare Pazove. Tamo smo morali prenoćiti jer će prvi vlak za Petrovaradin 

tamo stići tek ujutro slijedećeg dana. Za Novi Sad nećemo moći putovati 

vlakom, jer je most preko Dunava srušen. Za mene je bila novost, da me moj 

mladi stražar treba provesti do Novog Sada. Za Novi Sad su krenuli moji 

kolege zarobljenici s kojima sam prije jedno dva tjedna krenuo sa Zelenog 

Polja i vlakom došao u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici. Ja sam tamo ostao 

zbog rana na stopalima, dok su oni dan kasnije nastavili hodati cestom prvo 

do Rume a onda vjerojatno dalje za Novi Sad. 

Bila je već noć kada smo stigli u Staru Pazovu i izišli iz udobnog vagona na 

peron jedva osvijetljene stanice. Šef stanice nam je dopustio da prenoćimo u 

mračnoj čekaonici u kojoj je bilo nekoliko klupa na kojima smo mogli spavati. 

Moj je mladi stražar bio vrlo nervozan i nesretan bojeći se da će morati bdjeti 

cijelu noć i čuvati me da mu ne pobjegnem. Pokušao sam ga umiriti 

obećavajući svečano da neću učiniti ništa protiv odredbi i zapovijedi Narodne 

armije. To mu nije bilo dovoljno, pa je tražio da se zakunem Bogom 

Svevišnjim i životom moje majke, to od njega nisam uopće očekivao, ali sam 

odmah učinio tako udovoljivši zahtjevu. Potom smo obojica polijegali svaki na 

svoju klupu i zaspali snom pravednika, te spavali mirno do zore slijedećeg 

dana. 

Probudivši se slijedećeg jutra, petka 6. srpnja, tražili smo higijenske prostorije 

u stanici, ali te nisu bile nimalo udobne, a još manje čiste. Malo podalje 

stanice bio je bunar, pa sam izvukao pun kabao vode sumnjivog mirisa, ali je 

mogla poslužiti bar za najnužnije pranje. Kad se pojavio šef stanice moj ga je 

stražar odmah upitao kada će doći vlak za Petrovaradin, pa je dobio vrlo 

neodreñen odgovor da to nitko ne zna. Meni to uopće nije smetalo, jer mi je 

bilo svejedno kada ću nekamo stići, dok je stražar bio nesretan, te stao kleti 

svoju sudbinu, jer je ostao sam s jednim zatvorenikom. U meñuvremenu su se 

u stanici okupljali seljaci iz okolice pa su nosili sa sobom pune košare i vreće 

svojih proizvoda. Seljaci su čekali vlakove u smjeru Zemuna ili Rume gdje bi 

prodali svoje proizvode, ali nitko nije kupovao vozne karte. Vlakovi su dolazili i 

odlazili uvijek prepuni ljudi i robe, a neki su se popeli na krovove vagona i 

tamo posjedali uz svoje košare i vreće. Činilo se kao da je izbila neka pošast 

putovanja vlakom bilo kuda i bez naplate što ali nisam tada mogao provjeriti. 

Moj stražar sigurno nije imao putne karte za nas dvojicu, u to sam bio siguran. 

Negdje pred podne došao je kraj mojem dokonom promatranju što se dogaña 

u stanici Stare Pazove, kada je tamo stigla stara lokomotiva vukući za sobom 

samo dva vagona. To je bio naš vlak koji je ubrzo krenuo prema 

Petrovaradinu s lokomotivom iz koje je sukljao oblak crnog dima dok se, teško 

dašćući, stala uspinjati na Frušku Goru. Pjeskoviti obronci su Fruške Gore od 

lesa neobično plodni. Od pamtivijeka su na južnim obroncima bili vinogradi, a 

od grožña su se proizvodila prvorazredna i poznata vina. Iz posavske ravnice 

željeznička se pruga lagano uspinje južnim obroncima Fruške Gore do Inñije, 

pa sam imao prilike gledati kraj kroz koji smo putovali. Primijetio sam da su 

vinogradi zapušteni, a polja slabo obrañena, dok smo prolazili pored razorenih

239 

i izgorjelih manjih stanica u kojima se vlak nije zaustavljao. Kad smo prešli 

najviše mjesto na pruzi vlak je ubrzao spuštajući se niz sjeverne obronke 

Fruške Gore koji su strmiji i spuštaju se sve do same obale Dunava. Nakon 

što smo prošli kroz Bešku stanicu, pod nama se otvorio pogled na široko 

korito Dunava, dok se na sjever u nedogled prostirala vojvoñanska ravnica. 

Uskoro je vlak stigao do same dunavske obale, pa gledajući mirni tok rijeke 

na čas sam poželio okupati se u rijeci, umjesto što putujem u znoju lica i tijela 

svojega na neko preodgajanje s nepoznatim ciljem. 

Negdje kasnije poslije podne vlak je prošao kroz razorenu stanicu u Sremskim 

Karlovcima, a potom konačno stigao u Petrovaradin. Ovdje su vlak morali 

napustiti svi putnici, pa smo tako i nas dvojica krenuli u potragu za nekim tko 

bi uputio mog stražara kako ćemo doći do vojnog zatvora. Konačno smo 

pronašli nekog milicionera koji nam je rekao kako moramo proći kroz cijelo 

mjesto, pa se onda spustiti do obale Dunava gdje se nalaze neke vojne 

barake. Ta pomalo neodreñena informacija još je više smela mog stražara, pa 

se s olakšanjem prepustio da ga vodim kroz gradić do obale Dunava. Mora da 

se osjećao nesretnim i nesigurnim u svojoj stražarskoj ulozi, pa mi ga je bilo 

zbilja žao. Moj mladi vojnik nije mogao shvatiti kako ja mogu znati kamo treba 

ići kada su njemu u mojoj odsutnosti zapovjedili kamo me treba provesti 

Siguran sam da je moj pratilac doživio najsretniji trenutak kad smo konačno 

stigli do jedne zidane zgrade nešto prije same obale Dunava. Na zidanoj 

ogradi zgrade uz ulaz je bila pričvršćena ploča s natpisom VOJNI ZATVOR. 

Ušli smo kroz široka vrata ograde, prošli pored stražarske kućice u kojoj nije 

bilo nikoga, pa smo produžili do slabo osvijetljenog ulaza u samu zgradu. 

Tamo smo našli dežurnog podoficira, pa mu je moj pratilac pokušao objasniti 

razlog našeg dolaska i zapovijed da me mora provesti u taj zatvor. Nažalost, 

slučaj nije bio tako jednostavan kako je to očekivao moj mladi stražar. 

Ispostavilo se da je podoficir sam u zatvorskoj zgradi koja se je činila praznom 

na prvi pogled. 

Nakon kraćeg razgovora donesena je zajednička odluka nas trojice, da ću ja 

ostati kod dežurnog podoficira do daljnjega. Moj se mladi stražar želio vratiti u 

Osijek čim izvrši svoj zadatak, pa odmah preda podebelu omotnicu dežurnom 

Vojnog zatvora u Petrovaradinu. U toj su omotnici vjerojatno bili papiri i 

zapovijest osječke OZN-e da se zarobljenog oficira upućuje na preodgajanje u 

meni još nepoznati logor. Stražar se brzo odluči, pozdravi, te nestane u mraku 

tamo odakle smo došli, sretan što se konačno riješio “opasnog” zatvorenika. 

Krenuo sam za podoficirom u prizemlje masivne zgrade gdje je bila njegova 

soba desno od ulaza. Pretpostavljao sam da u toj velikoj zgradi ima barem 

četrdeset ćelija, ali svjetla je bilo samo u hodniku i sobi dežurnoga. Gdje li su 

zatvorenici Čim je pala noć polako su stizali dobro odjeveni ljudi koji su više 

izgledali kao radnici, a ne kao ratni zarobljenici. Glasno su meñu sobom 

razgovarali i bili dobro raspoloženi, a prolazeći pored dežurnoga dobacivali su 

mu primjedbe i šale na putu do stepeništa, gdje su im valjda bile ćelije.

240 

Začudio sam se kada su kasnije stizale manje grupe na izgled radnika, pa 

sam morao upitati, u kakav li sam to zatvor doveden nakon onog osječke 

OZN-e Kada je prestala procesija tih, na izgled, “slobodnih” zatvorenika, 

stigao je i zapovjednik zatvora, kojemu je dežurni predao omotnicu pokazujući 

rukom na mene. Moja mu je prisutnost bila očito neuobičajena, pa me je 

zapovjednik, ne otvarajući omotnicu, upitao: “Druže, što ti radiš ovdje Ti si 

oficir i ne možeš ostati u ovom zatvoru. Ovdje su u zatvoru samo ratni 

zarobljenici koji su stručni radnici, pa rade kao strojari, električari ili vozači. 

Nitko od njih nije oficir. Zarobljeni oficir ne mora raditi kao ostali ratni 

zarobljenici!” 

Zapovjednik me je ozbiljno promatrao, te mi se učinio zbilja zabrinut zbog 

moje prisutnosti i jer ne zna što učiniti sa mnom. U toj pomalo komičnoj 

situaciji predložio sam zapovjedniku slijedeće rješenje: “Žao mi je što moj 

dolazak ovamo prouzrokuje takve probleme. Možda bih mogao ostati tu dok 

vi, druže komandante, ispitate kamo ja zapravo spadam” - Komandant je bio 

mlad čovjek s nešto iznakaženim licem, koliko se to moglo vidjeti kod slabog 

svjetla, pa je nakon kraćeg razmišljanja odlučio: “U redu! Možeš ostati ovdje 

do daljnjega. Jesi li što jeo Vjerojatno u kuhinji nije ostalo ništa hrane, jer ovi 

radnici pojedu sve kad se vrate s posla. Nevjerojatno, uvijek su gladni.” - Na 

to sam uvjerio komandanta da ne trebam ništa za jelo, osim vode za piće i 

mjesto gdje mogu spavati. S olakšanjem komandant reče: “Tu nema 

problema! Vode ima u praonici, a u prizemlju ima mnogo praznih ćelija. Idi i 

izaberi si jednu, pa onda kaži podoficiru u kojoj ćeš spavati. Idi sada, a ujutro 

ću doći po tebe vidjeti kako ćemo dalje. Laku noć!” 

Ja naprosto nisam mogao vjerovati da se to meni dogaña, no podsjetio sam 

se kako je narod dobroćudan i gostoljubiv u ovim područjima. Uzeo sam 

naprtnjaču i u mračnom hodniku oprezno opipavao vrata ćelija koje su bile 

otvorene. Već je prva ćelija bila potpuno prazna, a malo je svjetla dopiralo u 

nju kroz oveći prozor s rešetkama. U prizemlju je svjetlo bilo vrlo slabo dok je 

u gornjim hodnicima i ćelijama bilo mnogo više svjetla, što su sigurno učinili 

nazočni električari. Ostavio sam naprtnjaču i vratio se do dežurnog reći mu u 

kojoj ću ćeliji prespavati. Dežurni me je saslušao o mojem izboru ćelije pa mi 

je predložio da uzmem četvrtu ćeliju na lijevoj strani hodnika. Tamo ću naći 

umivaonik i krevet ali, nažalost, bez madraca. Potom mi je dao komad kruha i 

podebelu krišku slanine, u slučaju da nemam sa sobom dovoljno hrane, pa mi 

poželi mirnu noć. Vratio sam se do ćelije koju mi je dežurni označio i položio 

naprtnjaču na krevet, pa počeo jesti polako svježi bijeli kruh sa narezanom 

mekom slaninom. Slaninu u kojoj nije bilo mesnog sloja nisam više morao 

usitnjavati na manje komadiće, jer sam opet zubima mogao dobro odgristi i 

žvakati. Bila je to prava vojvoñanska slanina! Da zatvorim vrata ili će to učiniti 

dežurni 

Osjećao sam se zbilja neobično u tom zatvoru, koji je više nalikovao konaku 

za goste. U ćeliji nije bilo svjetla osim tračka kroz prozor, pa sam otvorio vrata 

ćelije, ali ni u hodniku nije bilo svjetla. Ustao sam, te ponio kruh i slaninu do

241 

dežurnog zamolivši ga mogu li jesti u njegovoj sobi. - “Jasno! Samo ti sjedni 

ovdje.” reče dežurni, pa nastavi: “Još bolje, uzmi stolicu i sjedi vani na 

svježem zraku, pa jedi tamo u miru. Pazi se komaraca! Polude i grizu drsko 

čim je negdje svjetla. Ne trebaš zatvoriti vrata ćelije, jer ih mi ovdje ne 

zaključavamo. Znaš, drugovi rade teško cijeli dan dolje na Dunavu u 

skladištima i tovare šlepove u pristaništu. To su sve dobri i marljivi ljudi koji 

pomažu Oslobodilačkom pokretu, pa ih zato ne treba zatvarati u ćelije. Sjedi 

vani podalje od svjetla i jedi u miru. Kasnije, vrati stolicu amo i ako me nema u 

sobi!” 

Sjedio sam na otvorenom, te ugodne srpanjske noći jedući i razmišljajući o 

zatvoru gdje se vrata ćelija ne zaključavaju i gdje se zarobljenike naziva 

“dobrim drugovima”. Iz gornjih se ćelija čuo glasan razgovor i smijeh, a 

povremeno se pjevalo. Vjerojatno je tu bilo rakije ili vina što su ga pili “dobri 

drugovi” zarobljenici. Kasnije sam se vratio u ćeliju i zaspao dubokim snom. 

Mora da sam dugo spavao, jer sam se probudio za svjetla dana od buke ljudi 

koji su odlazili na posao. Kad je prestao žamor i zgradom zavlada tišina, 

odlučio sam se ustati, te pregledati ćeliju, u kojoj sam proveo svoju prvu 

bezbrižnu noć nakon dugo vremena. 

Ćelija je bila prilično čista, a zidovi su bili svježe oličeni s malo grebanih 

šaranja. Umivaonik nije bio naročito čist, ali je iz pipe potekla čista voda, pa 

sam iskoristio priliku da se operem i konačno pokušam obrijati. To nije bilo 

tako jednostavno, pa sam se dobro sapunao, a zatim oprezno uzeo sklopivi 

brijaći aparat - prvi put u pravoj primjeni nakon sedam tjedana od predaje JA 

kod Slovenj Gradeca. Kako me nitko nije tražio uzeo sam si dovoljno vremena 

da “dotjeram” svoj opći izgled, što bi moglo biti važno ako me prebace 

drugdje, gdje možda neću imati takve udobnosti. 

Pospremio sam naprtnjaču i ostavio je na krevetu, pa se oprezno uputih do 

sobe dežurnoga. Tamo me je dočekao drugi podoficir i pozvao da uñem u 

sobu, pa mi ponudi u porciji toplu smeñu tekućinu okusa slabe kave i velik 

komad svježeg bijelog kruha. Jeo sam zadovoljstvom izgladnjelog, a usput 

smo razgovarali o beznačajnim sitnicama dok smo čekali dolazak 

zapovjednika zatvora. Kad se on pojavio na ulazu prvo što me je iznenadilo 

bila je njegova mladost koje nisam mogao ispravno ocijeniti jučer u mraku. 

Njegovo ga je djelomično osakaćeno lice učinilo starijim, ali su mu pokreti bili 

mladenački, pa me dobro raspoložen pozdravi: “Danas mi izgledaš mnogo 

bolje, druže oficiru. Hoćeš li poći sa mnom u Gradsku komandaturu da 

čujemo kamo te trebamo uputiti” - “Da gospodine! h, oprostite, druže 

komandiru! Sigurno ću poći s tobom!” 

Bez odgañanja krenuli smonas dvojica cestom uzbrdo do petrovaradinskog 

gradskog centra, no bez naoružanog stražara. Primijetio sam da drug Mihajlo, 

tako mu je bilo ime, ima za pojasom poveće korice s pištoljem kao jedino 

osobno naoružanje. Upitao sam ga ne boji li se hodati ovako slobodno cestom 

sa mnom, na što mi veselo uzvrati da je rat već završio i da je došlo vrijeme

242 

da gajimo povjerenje jedan prema drugome. Ispričao sam da sam bio u 

zatvoru OZN-e 3 u Osijeku, gdje su mi rekli da ću ići na preodgajanje da 

postanem doličan oficir JA. Upitao sam Mihajla, zna li gdje se nalazi takav 

logor za preodgajanje. Odgovorio mi je da ne zna o postojanje takovog logora 

nigdje u tom područje. Mihajlo se sjećao da su u zadnjih nekoliko tjedana 

češće prolazile grupe ratnih zarobljenika kroz Petrovaradin, ali se nisu 

zadržavale nego su prešle na drugu stranu Dunava do Novog Sada. Nije mi 

znao reći što se dogodilo s tim zarobljenicima i kamo su dalje išli no zna da u 

Novom Sadu postoji veliki logor za njemačke zarobljenike u bivšoj tvornici za 

uzgajanje svilenih buba. 

Gradska se komandatura nalazila u kuli pored južnog ulaza u staru tvrñavu. 

Ta je izvanredna utvrda bila izgrañena u doba turskih upada u srednju 

Evropu, a gradili su je na njihov tipični način austro-ugarski inženjeriu 18. 

stoljeću. Zidovi tvrñave su bili od opeke i veoma masivni, a cijela se 

petrovaradinska tvrñava protezala na uzvišenom hrptu iznad desne obale 

Dunava. S gradskih se zidina pružao prekrasan pogled na Dunav, Novi Sad i 

vojvoñansku ravnicu sve tamo daleko do horizonta. Mihajlo mi je rekao da 

čekam vani dok on bude razgovarao u komandaturi, pa sam se uputio do 

obližnje kule gdje sam sjeo u sjeni ovećeg stabla. 

Ugodan povjetarac puhao je kroz otvore u zidu, pa sam zadrijemao 

predavajući se miru i ugoñajemjesta. Probudio sam se iznenada, jer me je 

netko stao blago tresti za rame i skoro sam podsvjesno naglo ustao, kad mi 

do svijesti dopre Mihajlov glas: “Ne boj se! Hajd’ ustaj, Zvonko, treba ići dalje. 

Niti oni u komandanturi ne znaju što treba učiniti s oficirom kojega šalje OZNa 

u logor za preodgajanje. Oni će se raspitati i obavijestiti me čim nešto 

saznaje. Ostaješ kod nas u vojnom zatvoru do daljnjega. Idemo!” 

Mihajlova djevojka je stanovala u gradu, pa je kod nje ručao svakog dana. 

Pitao me je bih li htio s njima ručati, što me je više nego iznenadilo, ali sam 

brzo pristao. Da utučemo vrijeme do ručka, Mihajlo mi je pokazao 

unutrašnjost tvrñave, a potom smo se popeli na najvišu kulu odakle se pružao 

pogled na sve strane svijeta tog prekrasnog i toplog srpanjskog dana. 

Odjednom me spopala neka čudna slabost i sigurno bih se srušio da me 

Mihajlo nije podupro. Srpanjsko sunce i svježi zrak te brižno ophoñenje prema 

meni, bili su od presudnog utjecaja na moje trenutno stanje, nakon mnogo 

tjedana provedenih u zatvorenom prostoru zatvora. 

Došao sam brzo opet k sebi, te smo sjeli u hladovini ispod zida da se malo 

smirim i odmorim. Tamo sam onda ispričao Mihajlu svoje sudbinu u 

posljednjih nekoliko tjedana, uključivši bosonogo hodanje od Celja do Osijeka 

u 16 dana. Mihajlo je sa zanimanjem i suosjećanjem slušao moju dramu, pa 

mi se učinilo da je porasla njegova sklonost prema meni. Predložio mi je da 

odem u ambulantu kod dokova na Dunavu da mi povije stopala, na što sam 

ga upitao za njegove ozljede i doživljaje tijekom rata. Došlo je vrijeme ručku,

243 

pa smo krenuli natrag u grad do kuće Mihajlove djevojke, ali mi je obećao 

pričati o svom životu poslije podne. 

Ručak je protekao u veoma srdačnoj atmosferi, a meni je to bio prvi objed u 

obiteljskom krugu nakon punih 12 tjedana. Sve mi se to činili toliko nestvarnim 

da sam uglavnom šutio, promatrajući sve oko sebe nastojeći upiti u sebe 

svaki trenutak tih sretnih okolnosti u kojima sam se našao. Poslije ručka otišli 

smo do šetališta ispod zidova tvrñave, te tamo sjeli na klupu u hladovini s 

pogledom na Dunav pod nama. Slučajni bi se prolaznik na putu za Sremsku 

Kamenicu sigurno začudio vidjevši kako oficir u uniformi JA sjedi pored 

mršavog civila zapuštenog izgleda i u otrcanom odijelu. Boreći se protiv 

drijemeža nakon obilnog ručka, slušao sam Mihajlovu žalosnu priču koja je 

bila kobna za njegovu obitelj dok je on igrom slučaja preživio pokolj, a zatim 

četiri godine rata u partizanima. 

U 1941. je zima nastupila nešto ranije, te bila neobično hladna. Rijeke su se 

smrzle, pa tako i Dunav kod Novog Sada. Mañarska je vojska nastojala 

okupirati sjeverne dijelove Jugoslavije, kod Osijeka Baranje, a u Vojvodini 

Bačku i Banat, što joj je djelomično i uspjelo. Kad su Nijemci napali Rusije 

preuzela je Hortyeva vojska ulogu okupatora nad bivšim Jugoslavenskim 

područjima, a napose u Vojvodini. Tamo je bilo mnogo otpora i borbi protiv 

mañarske okupacije, pa je koncem 1941. Hortyeva policija počela s 

hapšenjem mnogo tisuća osoba, pretežno meñu srpskim pučanstvom. Za 

vrijeme Kraljevine Jugoslavije Vojvodina je prisilno kolonizirana srpskim 

pučanstvom, koje je dobilo zemlju i znatnu financijsku potporu od države što 

je izazvalo veoma jak antagonizam kod starosjedilaca. Sve je uhićene 

mañarska policija skupila u logoru bivše tvornice za uzgajanje svilene bube u 

blizini Novog Sada. Kad se Dunav smrznuo, počelo je sistematsko ubijanje 

nekoliko tisuća nedužnih Ljudi, nekih kao talaca, po nalogu prijekog suda, dok 

je nad većinom izvršena smrtna kazna bez ikakve osude. Logoraše se ubijalo 

nedaleko samog logora uz obalu smrznute rijeke, a leševe bi gurnuli u 

iskopane otvore u ledu da ih voda odnese. 

Mihajlo mi je vrlo zorno opisao stradanja naroda pod mañarskom okupacijom, 

te likvidacije logoraša kod Novog Sada. On je uspio pobjeći, pod zaštitom 

mraka kod sela Futog, i prijeći preko zaleñenog Dunava na desnu obalu 

uzvodno od Petrovaradina. Gladan i prozebao lutao je obroncima Fruške 

Gore, sve dok nije naišao na partizansku grupu kojoj se pridružio. Nešto 

kasnije bio je teže ozlijeñen po licu pri nekoj eksploziji, ali na svu sreću 

stradala mu je samo koža, a ostale su mu kao uspomena te ružne brazgotine. 

Došlo je vrijeme da se kroz gradić vratimo do zatvora, pa me Mihajlo 

ispričavajući se zamoli da hodam ispred njega, kako bi izgledalo da on kao 

stražar sprovodi zatvorenika. Jasno, odmah sam ga poslušao kad smo se 

približili centru. Spomenuo sam mu još kako mi je iznad svega važnije 

njegovo prijateljstvo i pažnja koje mi iskazuje i da je to mnogo više nego li 

sam mogao očekivati pod danim okolnostima. Ostatak puta do zatvora nismo

244 

više razgovarali hodajući onako kako se dolikuje stražaru koji sprovodi 

zarobljenika. 

Hodajući ispred Mihajla sjetio sam se stražara koji su nas provodili od 

Virovitice do Donjeg Miholjca. Njihov ljudski odnos prema zarobljenicima bio 

je u mnogo čemu sličan Mihajlovom postupku prema meni. To su bili 

pobjednici “od prvog trena otpora” jer su uspjeli u sebi održati osjećaje opće 

čovječnosti, pa su zbog toga bili obazriviji prema svojim zarobljenicima. 

Pokušao sam si stvoriti predodžbu o tome kako će s nama Hrvatima postupati 

predstavnici novoga režima. Borci za slobodu kao npr. ovi partizani “od prvog 

trena otpora” iz godine 1941./42. će vjerojatno postupati razumno i pokazati 

stanovitu čovječnost u ophoñenje s nama. Ratni zarobljenici, što smo mi bili, 

mogu očekivati da će se s njima postupati manje-više prema odredbama 

ženevske konvencije. Naprotiv, od pobjedničkih vojnika regrutiranih “u 

posljednjim trenucima” borbe za osloboñenje možemo očekivati samo 

nečovječnost: neprilike, surovost, mučenja i u krajnjoj liniji ubojstva. Zaključak 

mog umovanja mi je bio potvrñen u više navrata za vrijeme mog 

zarobljeništva, pa sam ga odlučio primjenjivati u svim svojim budućim 

odnosima i djelatnostima. Za sada mi vjerojatno još predstoji vrlo dalek put do 

slobode, pa ću tek tada moći činiti što mi je volja - u to sam bio siguran! 

Subotnja večer je bila vrlo bučna u “zatvoru”, jer su radnici-slobodnjaci negdje 

uspjeli nabaviti alkoholna pića, pa su slavili pjevajući do kasno u noć. 

Normalno nisu morali raditi nedjeljom, ali ih je nekoliko otišlo do dokova, jer su 

tamo bili pozvani zbog nekog posebnog zadatka. Mihajlo je došao po mene, 

pa smo, hodajući jedan ispred drugoga, prošli kroz tvrñavu, te izašli kroz 

zapadna vrata i spustili se do uskog puta na hrptu brežuljka. Put vodi do 

Sremske Kamenice u sjeni kestenova, a katkada bi se meñu njih umiješalo po 

nekoliko jablanova i dudova. Hodajući tako pored Mihajla uživao sam u 

pogledu dolje na Dunav koji lijeno teče, te na vojvoñansku ravnicu dokle oko 

seže. Tad sam se sjetio svog posjeta vojnoj školi u Kamenici, gdje smo bili u 

posjetu prije 3 godine. Tamo sam upoznao satnika Šmita i ponovno sreo 

Hektora, psa dobermana s kojim se parila naša kujica Pegi. Tužne su me 

uspomene samo na tren obuzele sjećajući se tihe smrti satnika u Celju i kako 

je radije ustrijelio svog psa Hektora prije svoje predaje da ga ne bi netko 

zlostavljao. Ništa, samo tužne uspomene! 

Mihajlo mi je htio pokazati mjesto gdje je pregazio smrznuti Dunav, te se 

popeo na ovaj put. Stigavši do tog mjesta Mihajlo je pronašao zaklonjeno 

mjesto, gdje nas nitko ne bi mogao vidjeti, pa je iz torbe izvukao jelo i bocu 

vina. Nitko nam nije smetao za vrijeme našeg piknika, pa smo u miru i 

ugodnom razgovoru proveli nekoliko sati. Ja sigurno ne bih mogao ustati bez 

Mihajlove pomoći, ali smo ipak nekako uspjeli doći do zatvora. Vino je 

potpuno izbrisalo moje sjećanje na taj put, pa tako ne znam jesam li hodao 

ispred ili pored Mihajla koji me je vodio. Kad sam se vratio u svoje ćelije legao 

sam na krevet i spavao kao klada do slijedećeg jutra zaboravivši na večeru i 

sve oko sebe.

245 

Ponedjeljak i utorak prošli su bez većih promjena za mene, no pružile su mi 

se prilike da porazgovaram s drugim zatvorenicima. Svi su oni bili ratni 

zarobljenici, pa su se javili kada su u logorima tražili da se jave oni koji znaju 

voziti kamione ili su izučeni strojari, strojobravari i električari. Mnogi su već 

požalili što su se javili na te pozive, jer su morali raditi mnogo sati dnevno u 

radionicama i skladištima kod dokova. Tamo su popravljali, sastavljali razne 

vrste vojne opreme i vozila, što ih je ostavila njemačka vojska. Razvrstavali su 

razne vrste ratnog tovara meñu inim streljivo, mine i eksploziv, pa su onda 

punili sanduke i metalne kutije. Bio je to opasan posao raditi u skladištima, a 

potom je sve to moralo biti utovareno u teglenice, koje su povremeno tegljači 

odvukli nizvodno Dunavom do neke ruske luke. Bio je to ruski ratni plijen! 

U strogom povjerenju su mi zarobljenici pričali da tamo u dokovima nije samo 

njemačka oprema koja ide za Rusiju. Pod nadzorom Rusa utovara se velik 

broj sanduka s oznakom UNRRA, a koji vjerojatno dolaze od Amerikanca. 

Sanduci su često veliki i vrlo teški, pa pretpostavljaju da se u njima nalaze 

razni strojevi, te rezervni dijelovi ili druge vrste teške opreme. Utovar na 

posebne teglenice vrši se pod vrlo strogim nadzorom Rusa, iako su sanduci 

zapravo upućeni Jugoslavenskoj vladi. Na osnovu adresa jugoslavenskih luka 

i gradova ispisanih na sanducima bili su oni zapravo upućeni kao američka 

pomoć Jugoslaviji. 

Zarobljenim su stručnim radnicima davali dovoljno dobre hrane i dosta bijelog 

kruha, što je bilo prvi puta da sam čuo kako netko izvrsno hrani ratne 

zarobljenike. Bila je to mjera opreza i neka vrsta ucjene da ostanu na tom 

poslu. Osim toga, bilo im je nareñeno, pod prijetnjom teške kazne, da o svom 

poslu ne smiju ništa i nikome govoriti. Rečeno im je da je njihov rad najstroža 

vojna tajna, a za izdaju čeka ih prijeki vojni sud i stroge kazne zbog svake 

kontrarevolucionarne djelatnosti. Sada sam tek razumio zašto su kroz stanicu 

u Staroj Pazovi prolazile kompozicije vagona koje su vukle teške lokomotive 

na kojima su bila napisana velika bijela slova UNRRA. 

Čekajući u Staroj Pazovi nisam znao što znače ta slova na sanducima, 

vozilima i strojevima utovarenih na vagonima. Glasine su se širile da su Rusi 

zatražili od Tita da im pošalje sav ratni plijen njemačke vojske, te opremu što 

mu šalje UNRRA kao pomoć “velikom bratskom narodu” koji je toliko propatio 

u ratu. Pitao sam se, da li to voña jugoslavenskog naroda čini zbog bratskih i 

diplomatskih razloga ili ga je drug Staljin na to prisilio. Uskoro ćemo naučiti da 

nije kažnjivo ako se uzme nešto iz pošiljke upućene za Rusiju. Jasno, pri 

tome se ne smije biti uhvaćen! Mnogo sam naučio razgovarajući s radnicima 

u petrovaradinskom vojnom zatvoru koji su mi bili kolege ratni zarobljenici. 

U srijedu je stigao Mihajlo s vijesti da će sutra doći netko po mene iz “bubare”, 

kako su zvali novosadski logor za ratne zarobljenike. Ostatak dana sam 

koristio za nešto više hodanja, pa sam tako s Mihajlom otišao dolje do dokova

246 

na Dunavu. Mihajlo mi je predložio da odem u ambulantu, što sam sa 

zahvalnošću odbio, jer su stopala već lijepo zacijeljela, a sa sobom sam imao 

dovoljno zavoja, čarapa i obojaka u slučaju da bih morao duže hodati u 

tatinim sandalama. Ustao sam ranije i pojeo jutarnji obrok s kolegama, pa 

sam se tada od njih oprostio zahvalivši im se za prijateljski prijem. Zatim sam 

spremio naprtnjaču i čekao Mihajla do doñe snajavljenim provodnikom po 

mene. On je stigao u pratnji dobro odjevenog vojnika s novom vrstom kokarde 

na šapki: tamno crvena petokraka zvijezda sa srpom i čekićem, a sve 

optočeno zlatnim rubom na nešto svjetlijem sjajno emajliranom ovalu. Mihajlo 

mu je predao OZN-inu omotnicu s napomenom da se brine o meni, a potom 

mi je zapovjedio da slijedim vojnika bez ijedne riječi pozdrava. Tako sam u 

četvrtak, 12. srpnja, napustio Petrovaradin koji je bio u Hrvatskoj za vrijeme 

NDH. 

Moj je, 20 godišnji, sprovodnik bio naoružan ruskim automatom i ponašao se 

vrlo profesionalno. Sa mnom je postupao korektno i dopustio mi da ispred 

njega polako hodam, pa me nije požurivao cijelim putem sve do obale 

Dunava, valjda je od Mihajla saznao o mojim ozljedama. Ukrcali smo se na 

velik prijevozni ponton za opći teret, sve od pješaka do teških kamiona, a 

kojeg će gurati preko širokog Dunava o bok privezani čamci sa snažnim 

motorima. Prijevoz je sporo plovio preko Dunava, pa sam dobro vidio 

pristanište sa skladištima i radionicama uz dugački dok s više dizalica. 

Na doku je bilo mnogo sanduka, drugog složenog tereta i razne opreme a 

koju su utovarivali u teglenice vezane uz dok. Stigli smo na lijevu obalu 

Dunava i sišli s prijevoza na cestu, pa smo se njome uputili svega stotinjak 

metara do velike kapije u visokoj žičanoj ogradi. Mog je provodioca slično 

dobro odjeveni stražar propustio uz kratki pozdrav, pa smo nas dvojica krenuli 

lijevo do obližnje poveće zgrade. Ovdje se nalazila uprava i administracija 

logora prozvanog “Bubara”. Kad smo ušli, sprovodnik je predao omotnicu 

dežurnom pisaru i brzo napustio tu vruću prostoriju. 

Dežurni je pogledao omotnicu, a onda iznenañen usklikne: “Svevišnji Bože! 

Nisi li ti sin advokata iz Osijeka Ne sjećaš li se mene kad sam bio u pisarni 

tvog oca Vidio sam te tamo kako pišeš strojem one zgodne pisarice iz 

Donjeg Grada.” Čovjek me je zabrinuto i s očekivanjem promatrao, a ja ga se 

nisam mogao sjetiti, pa nastavih: “Žao mi je što se ne mogu sjetiti da sam vas 

vidio u očevoj pisarni, ali ste sve tamo točno opisali. Čudi me da ste me 

odmah prepoznali iako sam se ja prilično promijenio odonda.” - “Ne brini, 

Zvonko! Mi smo se svi mnogo promijenili. Ali ti si se zbilja jako promijenio, a 

činiš mi se jako umornim i kao da si mnogo oslabio. Već ćemo mi nešto 

organizirati, pa ćeš se sigurno odmah bolje osjećati! Ti si valjda bio 

domobranski časnik, zar ne” Nakon što sam to potvrdio, moj nepoznati 

prijatelj ustade od pisaćeg stola i reče: ”Čekaj ovdje dok se ne vratim!” 

U sobi je bilo više polica i ormara punih nekakvih dokumenata i mapa, te 

stolova s nagomilanim papirima pored nekoliko pisaćih strojeva. Za stolovima

247 

su sjedili pisari u civilnom odijelu, pa su me promatrali sa zanimanjem, ali 

pažljivo su slušali naš razgovor od malo prije. Nitko nije prozborio riječ do 

sada, ali su prestali raditi i s nekom napetošću očekivali rasplet dogañaja. 

Nakon nekoliko minuta vratio se “moj” pisar u pratnji čovjeka u uniformi 

gruboga izgleda, koji me je pogledao kao da sam ja neka rijetka zvjerka. 

Prišavši bliže stolovima progovori bijesno:” Šta Još jedan jebeni ćato iz 

Osijeka, a govori njemački! U p.. m.., ima vas dosta ovdje kurvinih pisara! Svi 

ste iz Osijeka, j.. vam m..! Svi ste skupa jedna jebena banda.” Niz se 

raznolikih psovki i pogrdnih riječi strusi na sve prisutne pisare, a onda se ta 

osoba obrecnu na mene: “Šta, ti si oficir Onda te ja neću ovdje! Idi u p.. m..! 

Zarobljeni oficir ne smije raditi. Zar to ne znate vi jebena banda ljenčina! Uzmi 

ga k sebi, Drago! Neka ostane tamo dok ne saznam kamo da ga proslijedim 

dalje. Idi sada, ali nemoj ostati cijeli dan s njime. A vi ostali, drugovi pisari, 

imate dosta posla, jebena bando hrvatska. Radite, radite sada, p.. vam m..!” 

Dakle, to je bio zapovjednik logora. Pravi Srbin koji zna pravo i ispravno srpski 

psovati upotrebljavajući izvjesne pogrdne riječi na sve moguće i nemoguće 

načine i u kombinacijama, koje bi prenerazile svakog normalnog slušaoca. 

Mog se novog prijatelja to očito nije dojmilo, pa me je povukao za rukav 

mahnuvši glavom da ga slijedim. Izašli smo iz zgrade i krenuli stazom pored 

ograde do sjeverne strane ograñenog prostora gdje je nekada bila vratarnica. 

Ova kapija nije bila korištena, a bodljikava žica je provučena preko nje kao 

iznad cijele žičane ograde oko tog bivšeg uzgajališta svilenih buba. Nešto 

podalje, u tom ograñenom prostoru, nalazilo se u sredini nekoliko visokih 

zgrada oko kojih su se muvali neki ljudi, koliko se to moglo nazrijeti odavde. 

Vratarnica je bila mala zgrada, a u jedinoj većoj sobi bio je prostrt deblji sloj 

slame na kojoj su spavali svi pisari Osječani. U zgradi je bila mala kuhinja, a 

pored nje zahod, te prostor s umivaonikom i pipom s pričvršćenom gumenom 

cijevi za pranje. 

“Kakav luksuz!” izvalih na zadovoljstvo moga domaćina. Drago mi je pokazao 

gdje si mogu urediti ležaj, pa me je ostavio samoga kako bi udovoljio nalogu 

psovačkog genija odnosno komandanta logora “Bubara”. Kasnije poslije 

podne vratio se po mene Karl, kako su ga zvali, no ja se njega ipak nisam 

mogao sjetiti. Karl mi je objasnio da nije slučajno što su svi pisari Osječani, jer 

svi govore njemački ili bolje rečeno “esekerski”. U logoru “Bubara” nalazili su 

se isključivo njemački vojnici, pa je logorska uprava tražila meñu hrvatskim 

ratnim zarobljenicima one koji govore njemački. Jasno, nitko senije htio javiti 

meñu Hrvatima iz straha da se radi o nekoj podvali. Ipak, doznalo se da 

Osječani govore ili bar razumiju njemački, pa su zato postali pisari u ovom 

logoru i do sada im nije baš loše ni išlo. Karl me je upozorio da ću uskoro 

vidjeti kako izgledaju i žive njemački ratni zarobljenici u ovom logoru, 

vjerojatno jednom od najvećih, koliko on zna. 

Krenuli smo prema velikoj višekatnoj zgradi dosta daleko od same vratarnice. 

Prilazeći, primijetio sam da se mnogo osoba vrlo polako kreće oko zgrade,

248 

većina njih posrćući, neki teturajući, a poneki su se srušili, te ostali ležati, pa 

bi po koji pokušao ustati ili naprosto se sklupčao na tlu. U tako velikoj 

višekatnoj zgradi bilo je mjesta za više stotina, možda tisuća, osoba. U 

prostorijama na svim katovima i u prizemlju nije bilo pregradnih zidova osim 

nekoliko redova željeznih stupova koji su podupirali stropove prostorija od oko 

3 metra visine. Cijelom širinom i dužinom prostorija bili su stolovi s limenom 

površinom i uzdignutih rubova. Na tim stolovima su se uzgajale svilene bube, 

a rubovi stolova zadržavali su oko 10 cm debeo sloj dudovog lišća. Sada su 

na tim stolovima i pod njima na podu ležali ljudi stisnuti jedan do drugoga kao 

nepregledna masa ljudskih tijela. Podovi u prostorijama, odnosno stropovi, bili 

su od drvenih greda i dasaka. Ljudsko stenjanje, jadikovanje i po koji krik 

pomiješao bi se s pucketanjem i škripanjem suhog drveta stvarajući sablasnu 

i stravičnu kombinaciju zvukova čim bi se ušlo u zgradu. Srpanjska vrućina, te 

odvratni zadah raspadanja i truleži u prostorijama, bila je neopisiva. Pored 

svega, mene se najviše dojmila sablasna mrtvačka tišina koja je vladala u tim 

prostorijama. 

Karla je kod ulaza pozdravila osoba sablasnog izgleda moleći ga za neku 

uslugu uobičajenim njemačkim vojničkim jezikom. Toliko sam bio zaprepašten 

viñenom ljudskom bijedom, nevoljom i patnjom ovdje, pa sam dao znak Karlu 

da želim izaći van. Požurio sam van ne čekajući Karla tražeći svježi zrak prije 

nego li se onesvijestim od tog mirisa raspadanja i smrti. Karl me je brzo 

sustigao odmahujući rukom žalbe ili molbe koje mu je Nijemac pokušavao 

reći. Kad smo se udaljili od zgrade dovoljno daleko da nas nitko ne može čuti, 

Karl mi se izjada kako je nesretan i prestravljen kako se ovdje postupa s 

njemačkim ratnim zarobljenicima. Nažalost, nastavio je Karl, nitko od Hrvata 

ne može bilo što promijeniti ovdje ili pomoći nekako tim Nijemcima u njihovim 

stradavanjima. Krenuli smo još dalje od zgrade, pa Karl stade na čas i reče: 

“Da su ovim pripadnicima više rase rekli na koji način će završiti u ratu, 

siguran sam da bi objesili Hitlera na najbliže drvo. Da, trebalo ga je objesiti 

kao sve one proklete generale oko njega! Hodi, poñi za mnom da vidiš nešto. 

Moram ti pokazati kako umire neustrašivi njemački vojnik!” 

Nastavili smo stazom kojom su se kretale ljudske spodobe približavajući se 

ogradi gdje su bile iskopane zahodske jame. U pjeskovitom tlu nije bilo teško 

iskopati jamu, no rubovi jama nisu bili osigurani daskama ili gredama, pa su 

se lagano urušavali. Osobe su prilazile hodajući do ruba jame, obavili nuždu i 

potom se vratili odakle su došli. Mnogi su jedva doteturali do jame, a bilo ih je 

koji su dopuzali do ruba jame i s mukom se pokušali tamo olakšati. Karl mi je 

rekao da većina zarobljenika pati od proljeva, a sigurno ima dosta slučajeva 

dizenterije, što nitko ne kontrolira, a pogotovo ne liječi. Često se dogaña, 

pogotovo noću, da se pod nekim rub jame uruši, pa jadnik klizne u jamu iz 

koje se sam više ne može izvući. Poneki padne u jamu onesviješten zbog 

tjelesne slabosti ili udišući odvratne plinove od raspadanja tvari u latrini. Nitko 

ne pokušava pomoći takvom jadniku od straha da sam ne padne ili bude 

povučen u jamu iz koje nikome nema izlaza. I tako umiru oni u latrinama!

249 

Kada je jama puna do ruba nañe se nekoliko zarobljenika, koji iskopaju novu 

jamu u blizini, a punu jamu pokriju iskopanim pijeskom. Karl je pričao da je 

bilo slučajeva da su neki neoprezno stupili na, tankim slojem pijeska 

pokrivenu jamu, te u nju potonuli kao da su stupili u živi pijesak. Nisam htio ili 

mogao vjerovati Karlovim pričama sve dok nisam, na svoj užas, vidio što se 

upravo dogaña pred mojim očima samo desetak metara daleko. Čovjek, koji 

je još tren ranije stajao uz rub jame, nestao je odjednom u zahodskoj jami. 

Trenutak kasnije pojavile su se njegove ruke iznad jame mašući divlje i 

pokušavajući se držati za pjeskoviti rahli rub. Nitko se nije maknuo da mu 

pomogne. Ruke su prestale mahati i nestale u gustoj i smrdljivoj kaši. Samo 

nekoliko mjehurića plina izdiglo se iz prljavo smeñe kaše - to je bio posljednji 

znak nestalog čovjeka koji je tu umro. 

Skrenuo sam u stranu nekoliko koraka jer mi je strašno pozlilo. Povratio sam, 

a ogavan me je okus u ustima tek povratio u stvarnost. Vidio sam jako mnogo 

ljudskih stradanja za vrijeme ratnih godina i na svom križnom putu. Ipak, 

nikada si nisam mogao zamisliti da bi čovjek bio u stanju nanijeti drugome, pa 

i svom neprijatelju, takva poniženja, sramote i nečovječnosti. Nakon svega što 

sam preživio ovaj me je dogañaj potresao do srži moga bića. Gdje li je 

čovjekoljublje u pobjednika Vraćajući se podilazili su me srsi cijelim tijelom. 

Dušu mi je prožimao osjećaj sveobuhvatne beznadnosti nad sudbinom 

čovječanstva! 

* * * * * *

250 

25. 

NAKON SVEGA, PONOVNO ZAJEDNO 

U logoru kod Kovina sredinom srpnja 1945. 

Dani su u “Bubari” prolazili u pomalo nestvarnoj dnevnoj rutini u društvu 

novostečenih prijatelja. Rano ujutro se ustajalo iz mekog slamnatog ležaja, a 

nakon što smo pojeli jutarnji obrok koji se sastojao od tople juhe i kruha, ostao 

bi jedan pospremiti sobu. Pisari su otišli u logorsku “kancelariju” gdje bi cijeli 

dan radili dopunjujući i pišući po dugim popisima s imenima njemačkih 

zarobljenika. Popisi nisu nikada mogli biti točni tj. odgovarati stvarnom 

dnevnom stanju, jer je svake noći umiralo više Nijemaca. Jutarnji bi se 

izvještaj predstavnika njemačkih zarobljenika sastojao od popisa imena umrlih 

tijekom prošloga dana i noći, a priložene su mu bile pločice osobne 

identifikacije. Svaki je njemački vojnik nosio takvu metalnu pločicu oko vrata 

na kojoj je bilo utisnuto njegovo ime i matični broj, čin i oznaka vojne jedinice 

koja je izdala pločicu za identifikaciju. Pločica se mogla prelomiti po polovici: 

onaj dio s vrpcom ostavljao bi se na umrlom, dok bi drugu polovicu preuzeo 

mrtvozornik. Pisari su preuzimali pločice, provjeravali brojeve i unosili imena u 

liste umrlih, a potom su dali pločice komandantu logora. Što će on uraditi s 

identifikacijskim pločicama nije bila stvar pisara! 

Za vrijeme podnevnog prekida pisarima je bilo dozvoljeno otići do obližnje 

obale Dunava, gdje bi se mogli kupati u toploj i sporo tekućoj rijeci. Kupali 

smo se goli, a dio bi vremena koristili za pranje čarapa ili donjeg rublja, koje bi 

sušili na vrlo toplom srpanjskom suncu. Na taj smo način povezali užitak s 

korisnim uništavajući izvjesni broj ušiju, koje nisu voljele jarke sunčeve zrake. 

Mi smo se takoñer morali čuvati od sunca, da ne bismo dobili sunčanicu kad 

smo bili potpuno goli. Na kupanje nas je pratilo po nekoliko vojnika, pa bi nam 

se pridružili u užicima ako su znali plivati. Neke od njih bismo podučavali 

plivanju kad bi se dovoljno ohrabrili za taj opasan pothvat, predavši svoju 

sudbinu u ruke hrvatskom zarobljeniku kao treneru. Nisam zaboravio te 

podnevne prekide s kupanjem, jer su me podsjetili na mnoga ljetna kupanja u 

Dravi kod Osijeka. Kupao sam se sada u Dunavu samo 120 kilometara 

nizvodno od, meni toliko poznatih i voljenih kupališta na Dravi. Kada li sam se 

zadnji put kupao u Dravi 

Pri sunčanju sam redovito zadrijemao, pa sam se tako sjetio izleta očevim 

čamcem u kojem bi on veslao nizvodno Dravom oko 20 kilometara do ušća u 

Dunav. Tamo bi se okupili veslači s drugim izletnicima u blizini aljmaške 

crkve, gdje bi se dobro jelo i dugo pilo do u kasno poslijepodne. Zbog ribljeg 

paprikaša i dobroga vina veslačima bi se povratak učinio vrlo teškim, pa su ih 

“preumorne” vukli uzvodno motornim čamcima do Osijeka. Pri toj vožnji su svi 

bili vrlo dobro raspoloženi, pa bi uz pjesmu i priličnu galamu i dovikivanje stigli 

kući u predvečerje. Oh, kako su sada daleki ti sretni trenuci - predaleko je

251 

odavde da pokušam plivati protiv riječne struje sve do Aljmaša! Ja sam isto 

bio “golać”, pa sam dobro pazio da ne “izgorim” na srpanjskom suncu, te sam 

tražio hlad meñu obalnim žbunjem. U stvari ova su podnevna kupanja na 

Dunavu doprinijela da nadoknadim izgubljenu tjelesnu krepkost i steknem 

izvjesnu kondiciju. No u duši su me i dalje morile one viñene grozne slike i 

sjećanja na sve strašne dogañaje koje sam preživio u posljednja dva 

mjeseca. Sav taj užas i grozote ostale su duboko ukorijenjene u mojoj 

podsvijesti. Hoću li ih ikada moći izbrisati i zaboraviti 

Naročito me je proganjala pomisao na njemačke zarobljenike kako životare na 

dnu ponora ljudske opstojnosti. Svakodnevno su mi bili opomena i znak 

ljudske brutalnosti protiv koje nisam mogao ama baš ništa učiniti. Podvrgao 

sam se dnevnoj rutini u nastojanju da učinim sve što je moguće kako bih 

popravio svoje životne uvjete, a time i standard svojega života. Tako su to 

činili i moji kolege u nevolji u ovoj pogibeljnoj okolici. Lukavi i spremni 

prilagoditi se svakoj prilici ili okolnosti, uspijevali su od nekuda nabaviti 

raznovrsnu hranu. Zajednički smo sve dijelili, a večernji su obroci bili obilni i 

dobroga okusa, pogotovo uzevši u obzir da smo ih jeli u vratarnici logora 

“Bubara”. Nakon večere kolege su sjedili kartajući dugo u noć ili smo 

razgovarali dok nam se kapci nisu stali sklapati od umora. Možda smo na čas 

i zaboravili da smo još uvijek ratni zarobljenici, kojima je puki slučaj omogućio 

živjeti u takvom “luksuzu”. 

Nekoliko noći kasnije, možda sam se već toliko oporavio od šoka koji sam 

doživio u njemačkom logoru, pa sam se priključio kartašima. Uglavnom se 

“šnapslalo” ili se igralo “friše fire” (= “Frische Viere”), imao sam iznimno dobre 

karte, pa sam vrlo često dobivao ulog koji je bio u hrvatskim kunama. Kuna se 

je tada mijenjala 7.000 :1 za novi dinar, pa sam u početku morao “kupiti” od 

suigrača nešto kuna. Na koncu sam mogao otkupiti natrag nove dinare, pa mi 

je ostalo oko pola milijuna kuna viška. Nije bilo smisla ponijeti ih sobom. 

Vratio sam sve kune svojim suigračima kao dokaz moje zahvalnosti, što su 

me primili toliko prijateljski i brinuli se za mene hraneći me zbilja obilno. U 

tjedan dana sam sasvim sigurno dobio na težini u logoru zvanom “Bubara”. 

U srijedu 18. srpnja dojurio je Karl natrag u vratarnicu netom što je otišao u 

kancelariju. Komandant ga je poslao s nareñenjem da se odmah javim u 

komandi zbog odlaska. Bilo mi je nekako žao napustiti ovo mjesto i prijatelje, 

koji su mi toliko pomogli namaknuti snage i osnažiti volju, da mogu nastaviti 

put do nepoznatog mjesta za preodgajanje. Pospremio sam naprtnjaču i vratio 

se s Karlom do komande logora, pred kojom je već čekalagrupa od 6 vojnika 

s narednikom. Svi su bili dobro odjeveni i naoružani automatskim oružjem, a 

na kapama “titovkama” su imali onu posebnu kokardu, kao onaj vojnik koji me 

je doveo ovamo. Bio sam iznenañen tom grupom od 7 vojnika koja bi trebala 

provesti samo mene samoga. Nisam mogao svladati svoju znatiželju, a da ne 

upitam komandanta, smatra li me on tako opasnim zarobljenim oficirom.

252 

Komandant je skoro prsnuo od smijeha, pa kada je bio siguran da ga svi 

dobro čuju rikne na mene: “Vidi! Vidi tog jebenogdomobranskog oficira! P.. ti 

m..! Zar misliš da je zbog tebe došlo sedam najboljih vojnika iz Prve 

proleterske brigade. J.. te ja! To je previše! Druže naredniče, pazi dobro ovog 

j.. oficira, koji očekuje za sebe počasnu stražu. Videt ću ja tebe, kurvin sine, 

kad svršiš svoje preodgajanje i …” - Nisam čekao da dovrši svoju prostačku 

tiradu, pa sam otišao do narednika i vojnika. Narednik mi je potiho rekao da 

se uspnem na kamion s pokrivenim teretnim prostorom. Malo podalje stajao je 

kamion, pa sam se uspeo na stražnjoj stranici i sjeo na klupu uz bok. Malo 

kasnije sam primijetio da se iz smjera velike zgrade polako približava veća 

grupa njemačkih zarobljenika. Hodali su vrlo polako, a kada su se približili, 

vidio sam da imaju oznake viših časnika kao majorai pukovnika. Svi su bili 

vrlo slabi i iznureni, pa su se teško uspeli na kamion, te posjedali na pod 

izmeñu klupa. Vojnici su se popeli i zauzeli mjesta na klupama na obje strane 

kamiona, a ja sam ostao sjediti. Digli su stražnju stranicu i zatvorili ceradu 

izvana. Vojnici su držali ruske automate spremne i položene preko nogu 

uperivši prema Nijemcima u dnu tamnog prostora. Tada je kamion krenuo! 

Na unutrašnjoj strani pokrova primijetio sam bijelu zvijezdu koju sam vidio na 

mnogim vozilima i lokomotivama koje je poslala UNRRA. Nakon kratke vožnje 

u potpunoj tišini, osim buke kamiona po neravnoj cesti, stigli smo na jedan od 

perona novosadske željezničke stanice. Ovdje su nam naredili da siñemo, pa 

smo se potom popeli u vagon 3. Razreda, koji je bio predviñen isključivo za 

nas zarobljenike s pratnjom. Smjestivši se udobno podalje od njemačkih 

časnika, započeo sam razgovor s jednim od vojnika koji mi se učinio 

najsimpatičnijim. Ubrzo nam se pridružio narednik, pa me je upitao govorim li 

njemački. U prvi čas nisam bio siguran u čemu bi mogao biti problem za 

mene, pa sam potvrdio da govorim dosta dobro njemački. Tada me je 

narednik zamolio da kažem njemačkim oficirima, da ne moraju strahovati i da 

ih samo sprovode u logor za zarobljene oficire u Vršac. Rekao mije da ih 

upitam jesu li gladni ili žedni, pa neka to kažu stražarima, koji će nastojati 

pomoći im koliko to bude bilo moguće. 

Prišao sam zarobljenim njemačkim oficirima, te prvo oslovio najvišeg po činu, 

a potom se obratio ostalima, kako smo to naučili u Stockerau - ali bez 

salutiranja, jasno. Nijemci su bili iznenañeni što sam ih pozdravio njemačkim 

vojničkim jezikom, no brzo su shvatili priliku, pa su ostali i predstavili se meni 

korektno imenom i činom. To je predstavljanje na izgled bilo smiješno, jer su 

viši njemački časnici strogo po pravilu službe prilazili meni u civilu i rukovali se 

sa mnom iako sam po činu za njih bio samo “Fähnrich” tj. zastavnik, što je 

najniži časnički čin. Brzo sam se snašao, te se okrenuo i formalno upoznao 

svakoga s narednikom koji me je stavio u ulogu posrednika. Narednika i 

ostalih stražara se očito dojmila ta formalna vojnička procedura, pa su sami 

od sebe stali nuditi cigarete njemačkim časnicima. Cigarete su djelovale kao 

čudo - odjednom se napeti odnos izmeñu stražara i zarobljenika raspršio i 

cijela je atmosfera u vagonu postala ugodnija za svakoga.

253 

Naš je vagon bio priključen odmah iza službenih kola, a iza njega je bio dugi 

niz putničkih i teretnih vagona tzv. 4. razreda s klupama. Vlak je krenuo iz 

Novog Sada oko podneva i lijeno se vukao vojvoñanskom ravnicom i 

zaustavljao se kod svake od dosta udaljenih stanica. Postaje su bile 

uglavnom u dobrom stanju, a samo su se na nekim zgradama mogla vidjeti 

ratna oštećenja. Na svakoj stanici je bilo mnogo ljudi od kojih su se neki 

ukrcali ili napustili vlak. Dojam je bio kao da svi putuju ili bar žele nekamo 

putovati. Stražari su uskoro donijeli čuture s vodom, bijelog kruha, nešto sira i 

kobasice, pa su sve to podijelili Nijemcima. Mene su ponudili prvoga, pa su 

me dopali najbolji komadi sira i kobasice, ali skoro nisam imao vremena u 

miru jesti, jer su me stalno molili da prevodim izmeñu vojnika i Nijemaca. 

Vojnike je ponajviše zanimalo gdje su se Nijemci borili na područjima 

Jugoslavije, na što su ovi nevoljko ili samo neodreñeno htjeli odgovarati. Brzo 

sam shvatio ono što vojnike prvenstveno zanima, gdje su se Nijemci borili na 

područjima Jugoslavije. Zato sam njihova pitanja prevodio tako da su na njih 

Nijemci mogli odgovarati dosta neodreñeno i ne spominjući imena mjesta u 

Jugoslaviji. Njemački su časnici bili u Grčkoj za vrijeme posljednjih godina 

rata, a odatle su se povlačili nepoznatim smjerovima do mjesta, gdje su se na 

koncu predali Armiji. Na taj sam način udovoljio znatiželju naših sprovodnika, 

a Nijemci se nisu prekršili svoje pravo šutnje ratnog zarobljenika pred 

nepozvanim osobama. 

Vrijeme putovanja je brzo prolazilo, pa smo prošli stanice Kač, Šajkaš i Titel, a 

malo zatim je vlak prešao most preko Tise, koji je bio oštećen, ali nedavno 

popravljen za promet. Prošli smo pored mjesta Orlovat, pa sam gledao kroz 

prozor znatiželjan da upoznam predjele koje nisam poznavao. Gledanje kroz 

prozor bio je za mene kratki predah od prevoñenja, ali se nisam htio zamjeriti 

stražarima. Nastavio sam s igrom pitanja i odgovora dok nisu Nijemci svi 

redom zaspali od umora i prvog pristojnog obroka hrane. Njemački su oficiri 

polijegali jedan za drugim po klupama i zaspali dubokim snom premorenih 

tijela. Ja sam isto počeo drijemati u poslije podnevnoj vrućini dok se vlak 

sporo truckao dosadnom ravnicom do slijedeće stanice. Vlak je ponovno stao 

u Velikom Bečkereku (današnjem Zrenjaninu). Ljudi su u tom mnoštvu trčali ili 

milili svuda po prostranoj stanici, galamili su ili glasno govorili kako bi ih netko 

mogao razumjeti. Hodali bi tako uzduž vlaka naprijed ili natrag; nosili bi ili vukli 

za sobom raznovrsnu prtljagu, pa bi se neki ukrcali u vlak ili nastavili tražiti 

poznate u toj nepreglednoj gužvi. 

Gledao sam kroz otvoreni prozor vagona tu košnicu, svjestan da ovdje ne 

mogu očekivati nikoga od poznatih meñu tim mnoštvom na otvorenom 

stajalištu vlaka. Nešto kasnije ušao je u stanicu vlak iz suprotnog smjera i stao 

na drugom kolosijeku od našega. Učinilo mi se da sam na jednom prozoru 

spazio poznato lice, pa sam počeo vikati: “Vujček Mitre! Vujček Mitre, hej, 

gledaj ovamo! Vujček! Mitre!” - Ujak me nije mogao čuti zbog sve te galame, 

dok sam se ja silno uzbudio, jer sam bio siguran da je to moj ujak iz Zagreba. 

Narednik mi je prišao, te me umirujućim glasom pozvao da ga slijedim i da će 

me pratiti van kako bih mogao govoriti s ujakom. Nije mi trebao to dva puta 

reći i već sam bio vani gdje mi je rekao da otrčim do vagona gdje sam vidio

254 

veliku i pomalo ćelavu glavu svog ujaka. Zadihan stigao sam do prozora i 

zvao ujaka, ali me on nije prepoznao. Morao sam reći tko sam, pa sam naveo 

nekoliko obojici poznatih imena na što je napustio prozor i ubrzo zatim sjurio 

niz stepenice vagona. Bez riječi me je zgrabio svojim ogromnim rukama 

zagrlivši me na njegov tipični “medvjeñi” način, kojega sam se u djetinjstvu 

plašio. 

Nakon nekoliko tjeskobnih trenutaka u ujakovom zagrljaju, uspio sam se 

nekako izvući te promucao da poñe sa mnom do narednika, jer će naš vlak 

skoro krenuti. Narednik mi je dao znak da ima još nešto vremena do odlaska, 

te da mogu miran ostati još malo s ujakom. Ujak Mitre, punim imenom Dmitar 

Kostial-Živanović, bio je umoran i vrlo zabrinut neuspjelim traženjem svojega 

zeta Medeja, koji je bio oženjen s njegovom najstarijom kćerkom. Mede je bio 

student kemije i tako postao ustaški časnik u PTS-u što nije obećavalo mnogo 

da je još na životu. Ja sigurno nisam mogao uputiti ujaka gdje bi još mogao 

tražiti Medeja. Znao sam, da su ustaše imali vrlo malo uvjeta preživjeti u 

zarobljeništvu, pogotovo jer sam vidio kako se s njima postupalo kod Slovenj 

Gradeca ili kasnije na križnom putu. Ujak je bio vrlo žalostan zbog mnogih 

tužnih dogañaja i svoje neuspješne potrage, pa ga nisam htio još opterećivati 

svojom sudbinskom pričom. Zamolio sam ga da obavijesti moje roditelje da 

me je vidio u vlaku za Vršac na putu u logor za preodgajanje hrvatskih 

časnika. Vujček, kako sam od milja zvao mog ujaka, mi je potvrdio da u Vršcu 

ima nekoliko zarobljeničkih logora za oficire, a jedan takav je u Kovinu. 

Naš je razgovor trajao oko deset minuta, kad me je narednik pozvao da se 

vratim u vlak, koji je malo kasnije krenuo dalje na istok do Vršca u blizini 

rumunjske granice. Zahvalio sam se naredniku za dozvolu da razgovaram s 

ujakom, no njega je zanimalo jesam li rekao ujaku kamo putujem. Odgovorio 

sam da sam ujaka zamolio da obavijesti roditelje da me je vidio u vlaku, ali da 

ne znam kamo me je uputila osječka OZN-a na preodgajanje. Raspričali smo 

se o strahotama i posljedicama rata, koje će bitno promijeniti predratno stanje 

i obiteljski život svakoga. Oko nas su se okupili i ostali stražari slušajući 

pažljivo naš razgovor, dok sam ja nastojao doznati od narednika u koji ću 

logor doći. Spomenuo sam tako da mi je ujak rekao da u Kovinu postoji logor 

za oficire, što narednik nije znao, ali je ta vijest vrlo zanimala dvojicu vojnika 

čije su obitelji živjele u Smederevu. Tako sam saznao gdje je Kovin nedaleko 

od lijeve obale Dunava, a preko puta Smedereva. 

Sunce je već zašlo kad smo stigli u željezničku stanicu Vršac. Njemačke su 

oficire proveli do logora blizu same stanice na desnoj strani glavne ulice. 

Ostao sam čekati kod straže na ulazu logora koji se nalazio iza visokog zida, 

a zbog mraka nisam vidio kako izgleda u ovom logoru. Ispostavilo se je da je 

ovaj logor bio samo za Nijemce, a mene su trebali provesti u logor za 

domobranske oficire jer je tako pisalo na OZN-inoj omotnici. Narednik i 

dvojica stražara iz Smedereva su krenula sa mnom u potragu za takovim 

logorom negdje u Vršcu. Pronašli su logor nešto dalje u gradu, pa sam tu opet 

ostao čekati kod ulaza. Uskoro se vratio narednik s viješću da me niti ovdje

255 

neće prihvatiti komandant logora, jer sam ja već preispitan od osječke OZN-e. 

Ovaj je logor bio za hrvatske oficire koje OZN-a još nije preispitala jesu li se 

pritajili, bili Ustaše ili su surañivali s okupatorom, pa su zbog toga ratni zločinci 

kojima treba suditi. Dakle, ja sam “preispitani” domobranski oficir, a narednik 

je doznao da treba otići do komandanta logora koji se nalazi nešto dalje od 

gradskog centra. Tamo će dobiti potrebne upute da me provedu u logor kod 

Kovina, te putne naloge za pratioca. Naredniku se to odmah svidjelo, pa je 

odredio dvojici Smederevaca da odu sa mnom tamo i da se jave kod 

dežurnoga zbog putnih naloga. Zahvalio sam naredniku za razumijevanje i 

oprostio se od njega i ostalih vojnika koji su ostali u ovom logoru. 

Nas smo trojica stigli do oveće zgrade skoro na kraju grada, ušli smo kroz 

veliku kapiju i javili se dežurnom na straži. On nas je uputio do pisarne u 

ovećoj zgradi koja je vjerojatno bila u nekoj vojarni, ali se zbog mraka nije 

vidjelo gdje se zapravo nalazimo. Tamo nas je dočekao dežurni narednik koji 

bi mogao izdati putne naloge, ali je njegov problem bio tko će ih napisati. U 

logorskoj pisarni nije više bilo nikoga tko zna pisati strojem, pa sam se 

ponudio da ću ja to učiniti. Narednik me je zabrinut upitao znam li pisati 

ćirilicom pa sam i to potvrdio. Malo u čudu, pokazao mi je “Underwood” 

mašinu sličnu očevom na kojem sam naučio strojopis, a na tipkama su bila 

slova ćirilice. Mora da sam neki čarobnjak kad znam pisati strojem i pišem i 

čitam ćirilicu i latinicu. Dežurni je donio formulare za putne naloge, pa sam ih 

ispunio za Branislava i Petra i tako saznao da su njih dvojica malo mlañi od 

mene. 

U nalogu sam napisao da Branislav i Petar sprovode zarobljenog oficira u 

logor kod Kovina. Vratit će se svojoj jedinici u Novi Sad putem preko 

Smedereva gdje će se zadržati tri dana. Dežurni je donio pečat i potpisao 

napisane naloge, ali nisam siguran da je pročitao što sam napisao. Potpis je 

više ličio kao tri križa ali to nije bilo uopće važno, jer je riješio moj problem i 

osigurao mojim pratiocima tri dana kod njihovih obitelji u Smederevu. Oprostili 

smo se od dežurnog narednika, te krenuli natrag do željezničke stanice, gdje 

bi morali naći vlak koji ide za Kovin. Moja su dva pratioca krenula žustrim 

korakom, koji nisam mogao slijediti, pa sam ih zamolio da hodaju nešto 

polakše zbog mojih ozlijeñenih stopala. Odmah je jedan od njih uzeo moju 

naprtnjaču, a drugi me uhvatio pod ruku i pomagao mi pri hodu. Dok smo 

prolazili gradskom cestom bilo je nešto više svjetla, pa su mi pred ulazima u 

logore vratili naprtnjaču i hodali za mnom kao da sprovode opasnog 

zarobljenika. 

Kad smo stigli na stanicu našli smo sva vrata zaključana i sva svjetla 

pogašena. Krenuli smo u potragu za nekim zaštićenim mjestom gdje bismo 

mogli provesti noć. Pronašli smo zaklonjeno mjesto na peronu, pa sam 

rasprostro svoju deku na koju bismo sva trojica mogli leći. Moji stražari nisu 

imali ništa kod sebe osim svog oružja, a to nisu mogli ostaviti meni. Petar je 

odlučio vratiti se u grad da nañe nešto za jelo, a Branislav će za to vrijeme 

naći neki ulaz u čekaonicu. I tako sam ja odjednom ostao sam sjedeći na

256 

podu perona zabrinut što bi se dogodilo ako naiñe kakva ophodnja i nañe me 

samoga bez ikakvih papira. Branislav se brzo vratio s dobrom vijesti da je 

našao bolje mjesto u hodniku izmeñu dva zaključana ureda. Tamo ćemo se 

moći udobnije smjestiti, pa smo nas dvojica krenuli do tog hodnika i tamo našli 

dvije klupe, koje će biti manje tvrde, nego kameni pod, pa ćemo spavati na 

mekšemu. 

Tek što smo se smjestili u hodniku, vratio se i Petar s nešto kruha i sira, nešto 

mlijeka u boci koju je obećao vratiti, te velikom lubenicom pod pazuhom. 

Podijelili su sve bratski sa mnom, a nakon jela trebalo je samo oprati ruke od 

lubenice koja bila toliko sočna da nam nije bilo do vode. Nakon što smo se 

smjestili, njih dvojica po klupama, a ja rasprostro gunj na podu izmeñu klupa, 

Petar iznenada upita: “Zvonko, bojiš li se nas Utihnuo si i malo si razgovarao 

s nama!” - U prvi čas sam bio iznenañen tim pitanjem, a možda sami 

zadrijemao, ali sam mu brzo odgovorio: “Ja da se bojim vas Zato što ste 

elitni vojnici u uniformi 1. proleterske brigade Ne, sigurno ne zbog toga! Ja 

sam bio tako blizu smrti i to pod mnogo gorim okolnostima. Sada se nemam 

razloga bojati ili strahovati što sam s vama ovdje.” 

“Nisam mislio zbog uniforme Proleterske brigade. Mislio sam da se bojiš 

mene i Branislava jer smo obojica Srbi, a ti si Hrvat. Siguran sam da imaš 

dovoljno razloga da nas se strašiš, zar ne” - To je bio za mene skoro kao 

neki izazov na dugi i polemični razgovor o porijeklu naših naroda. Za uvod 

sam rekao da ne bi trebalo biti niti mržnje niti straha meñu naša dva naroda, 

Hrvatima i Srbima. Prema legendi sedam je slavenskih plemena pod 

vodstvom dviju sestara i sedmero braće sudjelovali su u davnoj seobi naroda. 

Dva od sedam plemena tzv. Južnih Slavena došli su u naše krajeve negdje u 

7. stoljeću. Sjetio sam se samo imena sestara Tuge i Buge, ali imena braće 

se nikako nisam mogao sjetiti. Branislav će na to: “Ah, pa da, mi smo čuli tu 

legendu, ali reci ti nama nešto o Srbima i Hrvatima. Rekoše nam da su Hrvati 

učinili mnogo zla i ružnoga nad Srbima za vrijeme ustaške strahovlade 

poglavnika Pavelića.” 

Priznao sam im da su učinjena mnoga zlodjela nad Srbima, pa nastavih: “Ali 

nisu bili samo Srbi koje je progonio ustaški režim. Bilo je mnogo drugih žrtava 

tog režima meñu Hrvatima, pa Židovi i Cigani. Progonilo ih se je, jer se nisu 

htjeli podvrći ustaškom režimu ili su smatrani neprijateljima fašizma pa ih je 

trebalo kazniti. Fašizam nema ništa sa nacionalnosti, nego je to najgora vrsta 

diktature: strogo propisana vladavina i cenzura svake slobodne djelatnosti. 

Fašizam obuzdava i kažnjava svaku opoziciju, netrpeljiv i nesnošljiv prema 

svakom koji se protivi nacionalističkom režimu. Vidite, Vidovdanskom 

deklaracijom kralja Aleksandra I. 1921. godine dovela je do kraljevske 

diktature 1929. u Kraljevini Jugoslaviji. Sigurno ste nešto čuli o Obznani, 

kraljevskoj tajnoj policiji, koje su se bojali jednako Srbi kao i Hrvati.” 

“Bili ste vi, Hrvati, ti koji ste ubili kralja Aleksandra u Marseille-u 1934. Nije li to 

bilo prije nego li je Pavelić došao na vlast” - Uh, tu smo, pomislih, a sad će

257 

slijediti upiti koje su naučili od svojih komesara. Nisam se dao smesti pa 

rekoh: “Ne može se reći da su Hrvati ubili kralja, jer je taj atentat počinila mala 

grupa ljudi, dobro organizirana grupa koja je to zlodjelo opravdavala nekom 

ideologijom. Isto bi se tako moglo reći da su Srbi ubili vodeće hrvatske 

političare Stjepana i Pavla Radića u Beogradu u 1929. godini. Znate li razloge 

koji su naveli Punišu Račića na to krvoproliće u jugoslavenskom parlamentu” 

Odjednom je naš razgovor prestao kao odsječen. Tišina je postajala sve 

nesnosnijom pa sam razmišljao na koji bi način umirio svoje pratioce o čijoj 

sam dobroj volji ovisio. Dobro će biti ako im što prije pokušam objasniti svoje 

stajalište, tako da neće imati vremena razmišljati o mržnji i neprijateljstvu 

izmeñu naša dva naroda. Na čas sam požalio da nisam posvetio dovoljno 

pažnje profesoru povijesti Askočenskom, te zapamtio mnoga imena i 

dogañaje te godine kada su se dogodili u prošlosti. 

“Slušajte, Branislave i Petre, ja nisam htio započeti raspravu o tome tko je i 

kada što učinio protiv Srba ili Hrvata u njihovoj dugoj povijesti. Sve tamo od 

srednjeg vijeka izmeñu naša dva naroda nije bilo niti sukoba niti razloga za 

razdor. Svaki je narod sam za sebe proživljavao povijesne dogañaje na 

društvenom i kulturnom polju i to neovisno jedan od drugoga. Čini mi se da je 

sjeme nezadovoljstva i nesporazuma posijano 1918. stvaranjem nove države, 

Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba nakon kraja 1. svjetskog rata. Mislim da je 

sada došlo vrijeme da se nešto učini na poboljšanje odnosa meñu našim 

narodima i to nakon toliko patnji koje su nam nanijele strane sile izvana. 

Treba li pokušati prići jedan drugome u dobroj volji i namjeri, te zbrisati 

tragove krvoprolića i neprijateljstava u prošlosti” 

Moja je rječitost očito obmanula Branislava i Petra koji su šutjeli izvjesno 

vrijeme, sve dok se Branislav nije oglasio: “Zvonko, ti govoriš posve drugačije 

nego komesar. Komesar isto kaže da su svi narodi jednaki pod vodstvom 

maršala Tita koji je porijeklom Hrvat. Tito kaže da svakome na prvom mjestu 

mora biti briga za Jugoslaviju. Zvonko, ti govoriš mnogo učeno i uvjerljivo. 

Kako to da znaš toliko o historiji naših naroda” - To mi je bio znak da mi je 

uspjelo ponovno zadobiti njihovo povjerenje. Nastojao sam se sabrati 

pokušavajući se sjetiti što više podataka o povijesti naših dvaju naroda. Koji 

će biti najbolji način da to ispričam svojim “tamničarima” Riječ je o vrlo 

dugom i složenom povijesnom razdoblju ratovanja sa stranim narodima i 

vjetrometini stranih interesa. Prepustio sam se svome sjećanju i započeo s 

hrvatskom povijesti, pa je na kraju sve ispalo kao dugo predavanje. Možda 

sam bio ponešto površan ili katkada preskočio ili izostavio detalje iz povijesti 

dvaju naroda koji su po shvaćanju mojih stražara danas meñusobno 

neprijateljski raspoloženi. Težak pothvat za zarobljenog hrvatskog časnika! 

Sjetio sam se Sabora na Duvanjskom polju te hrvatskih banova Ljudevita, 

Trpimira i Domagoja koji su se borili za opstojnost hrvatske države protiv 

Franaka, Mlečana, Bizanta i Bugara. S prvim hrvatskim kraljem Tomislavom 

započeo je uspon Hrvata pa sam dodao, daje povodom 1000-godišnjice

258 

posañena lipa u osječkom parku 1925. godine, a to je i godina moga roñenja. 

Nisam im spomenuo da je ta lipa bila često oštećivana za vrijeme Kraljevine, 

ali sam im govorio o usponu hrvatskog kraljevstva pod kraljem Zvonimirom. 

Tu sam spomenuo da su postojale dvije Hrvatske: Bijela i Crvena. U Hrvatskoj 

je narod bio katoličke vjere i politički vezan za Rom i Mañarsku. Posljednji je 

hrvatski kralj Petar izgubio bitku na Gvozdu protiv Mañara. Hrvatski su plemići 

potom s Mañarima sklopili ugovor o savezu država, izabravši kralja iz obitelji 

Arpadovića da bi se zajedno borili protiv Tatara i Turaka. 

Osmanlije su prodirali preko Balkana, a nakon bitke na Kosovom polju pokorili 

su prvo Srbiju, a nekih 90 godina kasnije Bosna “šapatom pade”. Nastavili su 

nadirati na zapad dok ih nisu zaustavili Hrvati od čije je države preostao 

“ostatak ostataka” pod konac 15. stoljeća. Habsburgovci su tada vladali u 

Austrijom, pa su sklopili savez s Mañarima i Hrvatima, da bi zajedno bolje 

mogli odolijevati Osmanlijama koji su nadirali uzvodno Dunavom sve do same 

opsade Beča. Hrvati su se uspjeli obraniti, a Turci ih nisu nikada potpuno 

pokorili, pa su tako ostali u vezi sa srednje-evropskim društvenim, kulturnim i 

privrednim razvojem i promjenama. Sjetio sam se Seljačke bune protiv 

moćnika koja je završila 1573. pogibijom njihovog voñe Matije Gupca, kojega 

su okrunili užarenom krunom na Markovom trgu u Zagrebu. Kasnije, za 

vrijeme revolucionarnih pokreta u Europi 1848. spasio je hrvatski ban Jelačić 

Austro-Ugarsku Monarhiju od pobunjenih Mañara i bečkih ustanika. 

Moja su dva slušaoca pažljivo pratili ovaj kratki prikaz hrvatske povijesti, ali je 

za mene došao trenutak kušnje kada sam im trebao nešto reći iz srpske 

povijesti. Naprezao sam se zbilja da se sjetim nečega, pa sam se tako 

prisjetio da je Stevan Nemanja vladao u Srbiji koncem 12. stoljeća. Prvi srpski 

kralj bio je Stevan Prvovenčani, a njega je naslijedio Dušan Stevan Silni koji 

se proglasio carem. Dušan je doveo Srbiju do njene najveće moći i obima, pa 

je sredinom 14. stoljeća vladao nad Epirom i Tesalijom, Albanijom i 

Makedonijom. Godine 1389. je Srbija prestala opstojati nakon izgubljene bitke 

na Kosovom polju i pogibije kneza Lazara Vuka Brankovića. Spomenuo sam 

svece Ćirila i Metoda koji su pokrstili Južne Slavene te preveli Sveto Pismo i 

Liturgiju na staroslavenski. Oni su na taj način stvorili temelje za književni 

jezik Južnih Slavena koncem 9. stoljeća. Nisam zaboravio niti svetog Savu 

koji je u 12. stoljeću osnovao neovisnu pravoslavnu crkvu u Srbiji i uveo 

pisanje ćirilicom. Srbija je čamila u tami turskoga ropstva, pa je prestala 

opstojati za ondašnju Europu kroz više od 450 godina. Kroz sve to vrijeme 

nisu se mogli razvijati društveni odnosi u Srbiji, a niti kulturne i privredne veze 

sa susjednim narodima. Mnogo je Srba izbjeglo, seleći se na zapad, pa su 

tako nastale srpske enklave na slobodnim područjima Austro-Ugarske 

Monarhije. Tako su Srbi pod vodstvom svojih svećenika donijeli pravoslavnu 

vjeroispovijest u Monarhiju. U Hrvatskoj su se naselili u zapadnoj Slavoniji oko 

Lipika, te u sjevernoj Vojvodini gdje su već bili bunjevački Hrvati. 

Očekivao sam da će moji čuvari već biti umorni, pa da neću morati nastaviti s 

novijom povijesti kad se odjednom javi Petar: “Zvonko, sve je to lepo i dobro,

259 

ali što je sa osloboñenjem Srbije od Turaka” - Nije mi preostalo ništa drugo 

nego nastaviti tu “obuku” s prvim ustancima Srba protiv oslabljenih Turaka 

početkom 19. stoljeća. Ustanci su počeli pod vodstvom ðorña Karañorñevića 

a kojega je ubio srpski knez Miloš Obrenović. Sredinom 19. stoljeća je u Srbiji 

došao na vlast knez Aleksandar Karañorñević uz pomoć Austro-Ugarske, a 

potom se opet vraća Milan Obrenović zbog nezadovoljstva u zemlji. Milan 

vlada strogo i uspijeva konačno poraziti Turke, te Nezavisnu Kraljevinu Srbiju 

priznaju 1878. na Berlinskom saboru. Od tada počinje gospodarski napredak 

Srbije koji prate mnoge političke trzavice sve do 1903. Oficiri su ubili kraljevski 

par Aleksandra i Dragu Obrenović, a na vlast doveli Petra Karañorñevića koji 

prekida odnose s Austro-Ugarskom Monarhijom i uspostavlja novi srpski 

parlament. Monarhija je anektirala Bosnu i Hercegovinu što je dalje pogoršalo 

odnose sa Srbijom. Ona je sklopila savez sa Crnom Gorom, Bugarskom i 

Grčkom da konačno istjeraju Turke s Balkana, a priključio im se i ruski car. 

Dobro sam se oznojio nastojeći se sjetiti mlañe srpske burne povijesti, kad mi 

Branislav ponudi komad lubenice da ne ožednim govoreći dugo. Petar je 

jedva dočekao prekid, pa upita: “Nije li Kralj Petar I. porazio Bugare” - 

“Točno, bilo je to 1913. no godinu dana kasnije je započeo prvi Svjetski rat u 

kojem su Srbi bili na strani Rusije. Austro-ugarska je vojska porazila srpsku, 

pa se s kraljem Petrom povukla u Grčku kod Soluna. Oslabljena se austrougarska 

vojska morala povući s Balkana zbog poraza na drugim frontama, pa 

se izbjegli kralj Petar vratio s vojskom i pučanstvom natrag u Srbiju. Konac 

Svjetskog rata 1918. je Srbija dočekala kao slobodna, dok su za Hrvatsku i 

Sloveniju nastupili teški dana nakon poraza u ratu, što je dovelo do raspada 

austro-ugarske Monarhije.” 

Znao sam da moram nekako dovesti do kraja svoj dugi monolog, pa nastavih: 

“Eto, tako prijatelji moji, naša su dva naroda kroz stoljeća dijelile razne 

sudbine i putove povijesti. Prošloga je stoljeća postojao Ilirski pokret u Hrvata 

a pod vodstvom biskupa Strossmajera, Franje Račkoga i Ljudevita Gaja s 

namjerom ujediniti sve slavenske narode. Ta se ideja o Panslavenskoj državi 

nije dala ostvariti zbog prisilne bečke centralističke politike. Političkom 

djelatnošću Starčevića i Kvaternika, a kasnije Trumbića i Supila, Hrvatskom 

se proširio republikanski duh i zahtjev za nezavisnost. Hrvatski je književni 

jezik dobio svoj današnji oblik početkom 17. stoljeća, a koncem 18. stoljeća 

postao je službenim jezikom u Hrvatskom državnom saboru. Mañari su se 

tome protivili, što je navelo Hrvate da otjeraju mañarskog namjesnika Khuena 

Hedervarya iz Zagreba, pa su palili mañarske zastave i oznake. O tome mi je 

pričao otac, koji je sudjelovao kao student u tim velikim demonstracijama u 

Zagrebu. Hrvati su htjeli živjeti u parlamentarnoj republici. Kad je pak 1918. 

završio prvi Svjetski rat pobjednički su saveznici Versajskim mirovnim 

ugovorom 1919. stvorili Kraljevinu SHS. Hrvati su protiv svoje volje morali 

prihvatiti parlamentarnu monarhiju.” 

Kao iz puške oglasi se Petar: “Želiš li time reći, da je to bio početak poteškoća 

i nesporazuma izmeñu naša dva naroda Zar je diktatura kralja Aleksandra

260 

bila tome razlog Hrvati ga nisu voljeli zato jer je davao prvenstvo Srbima, zar 

ne” - Nisam znao što i kako odgovoriti na ta pitanja, a da ne izazovem zlu krv 

mojih srpskih proletera. - “Ja ne znam točno kada i zašto je došlo do takovog 

razvoja, da je izmeñu naša dva naroda došlo do neprijateljstava i da se bore 

meñu sobom. Znam da se mnogo zla dogodilo za vrijeme ovoga rata, pa i 

sada nakon njegovog svršetka. Mi bi trebali učiti iz povijesnih iskustava naših 

naroda, te nastojati činiti bolje i časnije nego li su činili naši roditelji. Zar ne 

mislite vas dvojica tako” - Nastao je kratak tajac, pa se onda javi umorni 

Branislavov glas: “Bogami, Zvonko, sasvim si nas zbrkao svojim pričanjem o 

naša dva naroda. No, rekao si nekoliko vrlo dobrih stvari koje ću zapamtiti. 

Hajd’mo spavati. Već je prošla ponoć!” 

Branislav je izašao, pa mi se potiho obrati Petar: “Zvonko, ne trebaš se bojati 

nas jer smo Srbi i vojnici u toj brigadi. Nećemo ti učiniti ništa na žao, iako si 

naš zarobljenik i Hrvat. Hoću da znaš, da bih ja želio da nam se vrati kralj 

Petar u Beograd, prestonicu Kraljevine Jugoslavije. Znam da Tito ne želi da 

se vrati jer će ovo postati Republika Jugoslavija. Ajd’e spavaj sada! Laku ti 

noć!” - Nismo spavali dugo ili mi se to samo učinilo, kad su u stanicu počeli 

dolaziti ljudi čim je svanulo. Ustali smo se i izašli van na peron osvježiti i oprati 

se. Uskoro je u stanicu stigla kompozicija jutarnjeg vlaka za Kovin koja se 

sastojala od lokomotive i dva putnička vagona, te nekoliko otvorenih teretnih, 

ali praznih vagona. Petar je opet za nas uspješno “organizirao” jelo, pa je 

donio cijeli svježi bijeli kruh, zamotuljak hrane i mlijeka u kantici. Smjestili smo 

se u prazan odjeljak gdje smo u miru doručkovali kruh sa sirom i šunkom i pili 

svježe toplo mlijeko. Prošli smo stanice Uljma i Banatski Karlovac, te stigli u 

područje Delibatske peščare. Vrućina je nakon Devojačkog Bunara postajala 

sve jača, pa smo sva trojica drijemali omamljeni strujom vrućeg zraka kroz 

otvoreni prozor. Putovanje na jug je bilo sporo, a kad smo se poslije 

Bavaništa počeli približavati Dunavu, ravnica je opet ozelenjela nakon 

dosadnog sivila pješčare. 

U četvrtak, 19. srpnja, poslije podne stigli smo u Kovin gdje su izašli svi 

putnici, jer je to bila zadnja stanica na ovoj pruzi. Branislav se otišao raspitati, 

gdje se nalazi zarobljenički logor, a Petar i ja smo ostali čekati u sjeni perona. 

Osjećao sam se nelagodno stojeći pored Petra izložen znatiželjnim pogledima 

putnika, vjerojatno seljaka iz okolice Kovina. Branislav se vratio nasmiješena 

lica i s dobrim novostima da se logor nalazi izvan naselja na cesti koja vodi do 

prijelaza Dunava. Oni će me odvesti i predati logorskoj komandanturi, pa će 

nastaviti pješice do nedalekog prijelaza i stići u Smederevo još prije noći. 

Moja su dva proleterska stražara veoma oživjela u toj vrućini pri pomisli da će 

za nekoliko sati vidjeti svoje obitelji. Krenuli su radosni cestom kroz selo brzim 

koracima koje nisam mogao slijediti, pa sam ih morao moliti da ne žure toliko. 

I opet je, kao dan ranije, Petar nosio moju naprtnjaču, a Branislav me držao 

pod rukom pomažući mi u hodu. Nedaleko od sela vidio se ograñeni prostor u 

kojemu je uz ogradu bilo mnogo velikog drveća. Bila su to stara dudova stabla 

i meni je bilo jasno da je i ovaj logor smješten u bivšem uzgajalištu svilene 

bube. Opet je logor u jednoj “bubari” pomislih približavajući se ograñenom 

prostoru s desne strane ceste.

261 

Kad smo stigli na dohvat visoke žičane ograde, Petar mi je vratio naprtnjaču, 

pa je predvodio našu malu grupu, a Branislav hodao iza mene. Mora da smo 

izazvali veliku pažnju prolazeći pored ograde u omršavjelih ljudi koji su prilazili 

ogradi, a neki odvažniji su glasno zapitkivali tko sam i odakle dolazim. Bio 

sam siguran da su to moji kolege zarobljenici, pa sam, ne želeći izazvati moje 

provodnike, odgovorio sam samo da dolazim iz osječkog Vojnog okruga. To je 

bilo dovoljno da neki napuste mjesto pored ograde, dok ih se sve više stiskalo 

uz ogradu da bi nas što bolje vidjeli. Moja su se dva sprovodnika nekako 

ukrutila namjerno pokazujući svoje uniforme i oznake da pripadaju elitnoj 1. 

Proleterskoj brigadi. Skrenuli smo s ceste na put koji je vodio do ulaza u logor 

i zastali pred visokom kapijom u žičanoj ogradi. Petar je rekao stražaru na 

kapiji da pozove dežurnoga jer moraju predati zarobljenika komandantu 

logora. Stražar je otvorio kapiju danas pusti unutra, pa smo se uputili do 

vratarnice gdje ćemo naći komandanta. Vratarnica se nalazila unutar 

logorskog prostora odvojena žičanom ogradom s posebnom kapijom za 

zarobljenike. Tamo se okupilo nekoliko zarobljenika koji su nas promatrali sa 

zanimanjem čekajući što će se sa mnom dogoditi. 

Prije nego li je otišao do komandanta, Petar mi preda veliku lubenicu koju mu 

je dao seljak u Kovinu. On je cijelim putem nosio lubenicu pod pazuhom, pa 

sam mislio da će je ponijeti u Smederevo. “Evo, Zvonko, uzmi lubenicu i ovaj 

zamotuljak hrane koju nismo pojeli. Sigurno će dobro doći Tebi i tvojim 

drugovima nama ne treba. Ti si zanimljiv i učen zarobljenik, od kojega smo 

mnogo doznali. Nadam se da ćete se svi uskoro moći vratiti svojim kućama i 

porodicama. Srećno, Zvonko!” - Potom je Petar otišao do komandanta predati 

mu omotnicu, dok sam ja spremio zamotuljak u naprtnjaču, kad mi je pristupio 

Branislav rekavši: “Uzmi i spremi ovo za tvoje drugove. Znam, ti ne pušiš, ali 

će se oni radovati cigaretama. Ti moraš dobro jesti da ojačaš. Hvala za sve 

što si nam pričao o historiji našeg naroda. Sa srećom tebi i tvojim drugovima. 

Srećno!” - Branislav je spustio par kutija cigareta u naprtnjaču i dao mi svoj 

zamotuljak hrane. 

Dok smo se nas dvojica još rukovali, vratio se Petar s dežurnim koji će me 

odvesti u logor drugima. Petar se samo kratko rukovao sa mnom, a potom su 

njih dvojica još odzdravili na strogo vojnički način kako to dolikuje vojnicima iz 

elitne 1. Proleterske brigade. Na kratko sam se osjećao opet osamljenim i 

napuštenim od svojih stražara koji su mi možda mogli biti prijatelji. Dežurni me 

je vratio u stvarnost nutkajući me da poñem do kapije u logorski prostor. 

Tamo me je dočekalo desetak zarobljenika, te su me opkolili pitajući svi 

istovremeno o svemu i svačemu. Zbog općeg uzbuñenja i galame nisam 

mogao razumjeti ili odgovoriti na mnoga pitanja, pa sam se pokušao probiti iz 

tog obruča ljudi. Krenuo sam prema velikoj zgradi podalje od ulaza, koju sam 

vidio prolazeći cestom nešto dalje od žičane ograde iza velikih dudova. Pored 

utabanog puta prema zgradi stvorio se špalir znatiželjnih zarobljenika koji su 

dovikivali pozdrave ili ohrabrenja. Čudan me je osjećao obuzeo dok sam 

hodao kroz taj špalir noseći veliku lubenicu pod pazuhom, a na drugom mi je 

ramenu visjela otežala naprtnjača - kakova razlika od prijašnjih “špalira”

262 

putem. Ususret mi je dolazila manja grupa zarobljenika u kojoj sam prvo 

prepoznao Dr. Franju Pašera, a zatim i druge s kojima sam bio na Zelenom 

Polju u Osijeku. 

“Dobro došao! Dobro došao, Zvonko! Lijepo od tebe da si došao k nama u 

našu družbu “Les Misarables” - zatočenika bubare u Kovinu. Ponijet ću ti 

lubenicu na putu do našeg logorišta. Hajd’mo!” - Tek što me je Dr. Franjo 

pozdravio iza njega je izniknuo Vet i zagrlio me, srećom me nije oborio u 

svom zaletu. Nestala je osamljenost i osjećao sam se opet sigurnim u krugu 

svojih supatnika kao izgubljeni sin koji se vratio kući. Pod okriljem svojih 

kolega krenuo sam prema zgradi koja je bila velika kao ona koju sam posjetio 

u Novom Sadu. 

Na prilazu glavnom ulazu dolazio nam je u susret žustrim korakom, meni vrlo 

dobro poznat, profesor Velizar Sofić, pa spazivši me uskliknu: “Ne! To nije 

moguće! Zar si to ti zbilja Zbilja si ti to, moj dragi Sajgling!” - Suze su mu 

tekle niz obraze kad me je privukao na prsa, zagrlio me i gladio po glavi - kao 

majka svoje dojenče. Obuzela me je slabost i vjerojatno bih se srušio da me 

nije moj profesor čvrsto držao u svom naručju. - “Što ti radiš ovdje Što ti se 

dogodilo, sinko Zašto su te dovela ovamo dva teško naoružana stražara 

Jesi li imao nekih neugodnosti Pričaj!” 

Nisu prestajali s pitanjima i svaki je od njih htio čuti što se sa mnom zbilo kada 

su oni napustili Sremsku Mitrovicu, a ja ostao tamo u zatvoru. Želio sam si 

naći neko mjesto gdje bih mogao ostaviti svoje stvari i malo se odmoriti od 

puta i uzbuñenja. Izvadio sam cigarete i dao ih profesoru Sofiću jer je bio 

strastveni pušač, a zamotuljke hrane ću već kasnije podijeliti sa Vetom i 

drugima. Profesor me je pozvao da poñem s njim u zgradu gdje će se već 

naći mjesta za mene na stolu na kojima su se smjestili drugi Osječani. Nisam 

htio ulaziti u tu zgradu zbog ružnih uspomena i užasnih prizora koje sam vidio 

u logoru njemačkih zarobljenika u novosadskoj bubari. Zastao sam, pa upitao 

Veta gdje se on smjestio. Vet se nije mnogo promijenio od dolaska na Zeleno 

Polje, gdje smo bili zajedno posljednji put. 

Upalih obraza, mršav i izmožden, prljav i odjeven skoro u dronjke, Vet je očito 

živnuo i veselio se mom dolasku, a pogotovo kada sam ga upitao gdje se 

smjestio. Odveo me je do jednog velikog duda ispod kojeg si je napravio ležaj 

u blizini žičane ograde, bilo je to posebno i vlastito logorište sa slobodnim 

pogledom na cestu i ravnicu prema istoku dokle oko seže. Bio je mjesec 

srpanj s toplim i suhim danima, pa će spavanje i zadržavanje na otvorenom 

sigurno biti udobnije nego li u zagušljivoj zgradi bubare. “A što ako padne 

kiša Kuda ćeš se skloniti” upitao sam Veta koji je već očekivao ta pitanja, 

pa mirno odgovori: “Nismo imali kiše do sada. Neće ovdje biti kiše u to doba 

godine. Do sada je po danu bilo vrlo vruće i suho cijelo vrijeme otkako smo 

ovdje. U logoru nema vode za nas, a ni vani je nema previše. Voda se donosi 

u logor samo za kuhanje i potrebe komande. Sva ta nezasitna gamad uživa 

što se mi ne možemo prati! Unutra, u zgradi, je kao u paklu, vruće i bez zraka,

263 

smrdi strašno i bučno je stalno, pa i noću. Ne bih tamo izdržao svojevoljno niti 

jedan tren!” 

Gledao sam Veta, skoro ne vjerujući što mi je na dušak ispričao, pa sam ga 

tješeći upitao: “Zbilja, zar se nisi mogao prati od našeg zajedničkog kupanja u 

Daruvaru Kako izgledaju latrine ovdje” - Vet je vrlo ozbiljno klimnuo, pa 

nastavio: “Točno, mi se nismo prali od Daruvara! Znaš, tome je skoro dva 

mjeseca! Latrine .. dobro će biti da to vidiš sam po danu. Tamo iza zgrade 

ogradili su šašom prostor u kojem su iskopana dva duga i duboka jarka. Kad 

se jarak napuni do ruba onda ga zatrpaju pijeskom iz novog jarka. Srećom, 

imamo nešto živog vapna, pa ga povremeno sipaju u jarke. Tako se bar 

donekle vrši nekakva dezinfekcija i sprječava širenje smrada i zaraze. Pazi 

kuda hodaš i hodaj uvijek po daskama. Nitko te neće htjeti izvlačiti iz tog 

gnoja, vjeruj mi! Nikada nemoj ići u latrinu noću! Najbolje ostani ovdje sa 

mnom - ovo je dobro mjesto za nas. Hranu dobivamo dva puta dnevno - nešto 

nalik juhi i komad kruha.” 

Odlučio sam ostati s njim, provjerenim prijateljem s križnoga puta, što ga je 

veoma veselilo, pa me upita znam li igrati “preferanse”, kartašku igru za koju 

je Vet tražio partnera. Polako sam se osjećao kao da sam došao “doma”, pa 

sam sjeo pod dud, te izvadio zamotuljak hrane koji smo podijelili razgovarajući 

sve dok nije pao mrak. Vet je rasprostro polovicu moga staroga gunja, pa smo 

ležali na mekoj travnatoj zemlji. Tako smo nastavili razgovarati dugo u noć, 

sve dok nas nije svladao san, valjda već blizu ponoći. Meni je ovdje bilo 

udobnije ležati, nakon toliko noći ležanja na podovima od tvrdih dasaka, pa 

sam utonuo u dubok san. 

I tako sam spavao do petka, 20. srpnja, ujutro što mi se činilo jako dugo. 

Spavao sam opet na zemlji, vrlo daleko od kuće i svog kreveta, ali sjedinjen s 

ljudima koje je povezala sudbina zlokobnih i stravičnih dogañaja u protekla 

dva mjeseca borbe za opstanak i vlastiti život. 

* * * * * *

264 

26. 

VIJEST O AMNESTIJI - DAH SLOBODE 

Petak, 3. kolovoza 1945. 

Dugo sam spavao prve noći provedene u logoru ratnih zarobljenika u Kovinu. 

Probudio sam se od hodanja mnogih zarobljenika, koji su izlazili iz zgrade, te 

su se slobodno vrzmali po prostoru ograñenom žicom. Nije čudo što je velika 

masa izlazila iz zgrade, obzirom na znatan broj ljudi koji su ju sada zaposjeli, 

na mjesto prvobitnih “stanovnika” - svilenih buba. Vidjevši me budnoga, Vet 

mi reče da je već vrijeme jutarnjeg obroka, pa da moramo stati u red pred 

kuhinjom da primimo porciju juhe i komad bijelog kruha. 

Odšetali smo do kraja reda i polako napredovali prema kuhinji, koja je bila 

blizu vratarnice, tj. komande logora, ali još u logorskom krugu. Komad kruha 

je bio za cijeli dan, a juha je bila uglavnom voda u kojoj se kuhalo “neko” 

povrće. Zauvijek ću osjećati neko gnušanje kad budem morao odgonetavati 

kakvo se povrće kuhalo u vodenastoj juhi naših samozvanih kuhara. Katkada 

smo odgonetnuli da se u vodi kuhalo ječmeno zrno ili obična repa. Ipak, juha 

je bila topla i dobivali smo ju dva puta dnevno, pa bi juhu jeo žlicom ili bi je 

srkao iz aluminijske porcije, ako nisi imao žlicu. 

Logoraši su proizvodili razne predmete i potrepštine od aluminijskog lima, 

kojega je bilo dovoljno u privremenoj radionici ureñenoj kod ulaza u zgradu. 

Lim su dobivali od aluminijskih “bombi” - u stvari odbačenih kanistra za 

avionsko gorivo. Američke bi “tvrñave” odbacile te kanistre prelijetajući ovo 

područje na putu za Ploesti gdje su bombardirali velike rafinerije zemnog ulja 

u Rumunjskoj. Aluminijski se lim od “bombi” dao lako rezati i oblikovati 

kovanjem u raznolike predmete potrebne logorašima za najosnovnije potrebe. 

Radionica je proizvodila porcije svih mogućih oblika i veličina, te žlice i nešto 

nalik češlju, zapravo neku vrst strugala za uši. Vilice i noževe ionako nismo 

trebali za tu bezmesnu hranu koju smo primali, a kruh se kidao u manje 

komade i polako žvakao - što duže da traje. 

Kruh se u logor dopremao iz pekare u Kovinu, gdje su ga pravili od bijelog 

brašna vjerojatno iz UNRRA pošiljki. Kruh od tog brašna je imao drugačiji 

okus od onoga na koji smo navikli od domaćeg bijelog brašna. Žetva je već 

davno završila, ali nije bilo velikog uroda zbog pustošenja i nemara za vrijeme 

rata. Na polju izvan logora i preko puta ceste stajao je visok kukuruz koji se 

najviše sijao u Vojvodini i odatle se mnogo izvozio u evropske zemlje prije 

rata. Izmeñu širokih redova kukuruza seljaci bi sadili bundeve i lubenice. 

Bundeve su izvrsno rasle meñu kukuruzom i dosizale velik obujam, a 

korištene su uglavnom kao stočna hrana. Lubenice su takoñer dobro 

uspijevale, a sama pomisao na njih mi je tjerala vodu na usta. Lubenicu koju

265 

mi je dao Petar smo pojeli jučer podijelivši ju s kolegama koji su se okupili da 

čuju novosti i kako sam došao u Kovin. Čeznutljivo sam gledao lubenice koje 

su dozrijevale u kukuruzu kojih desetak metara od našeg logorišta u hladu 

velikog dudovog stabla. 

Sastavni dio jutarnje toalete bio je posjet latrinama u prostoru ograñenom 

trskom pored sjeverne ograde i nešto dalje iza velike zgrade. Najviše su 

latrine bile posjećivane u jutarnjim satima kada su zarobljenici koristili nešto 

niže temperature. Kasnije bi zadržavanje u latrinama bilo vrlo neugodno zbog 

ljetnih vrućina, pa se tamo odlazilo samo u slučaju prijeke potrebe. Uputio 

sam se prvi puta do latrine, s vrlo nelagodnim sjećanjima na latrine u 

novosadskoj “bubari”, ali su ove kovinske bile nešto bolje, ako bi ih se 

slučajno usporeñivalo. Potonje su bile zaklonjene iza žbunja i ograde od trske, 

te bolje smještene na području samoga logora. Iskopanim se uskim jarcima 

prilazilo po daskama, a ispred ruba jarka bio je učvršćeni nogostup od 

dasaka. Sjedište od oblica se nalazilo iznad i uzduž nogostupa, pa se tamo 

moglo dugo sjediti sve dok nas odvratni mirisi ne bi prisilili što prije napustiti to 

gadno mjesto. Povremeno se sipalo u jarke negašeno vapno, što je 

doprinijelo higijenskom stanju latrina, a za to su se brinuli sami zarobljenici. 

Zarobljenici su imali svoje zapovjedništvo čiji je stožer bio odgovoran za 

organizaciju raznih službi koje su se brinule za održavanje reda i čistoće u 

logoru, pomoći kuhinji, te su odredili redoslijed grupa zarobljenika pri 

raspodjeli hrane. Sve su službe bile važne, ne samo za sve zarobljene 

časnike, nego je bilo važno i to što su u logoru obavljali neophodno potrebne 

radove i posebne zadatke za svoju vlastitu korist i dobrobit. Tako je postojala 

tzv. latrinske služba, koja je bila zadužena na vrijeme iskopati nove jarke i 

sigurno zatrpati stare, prije nego li se “preliju”. Tako se nije moglo dogoditi da 

netko sklizne ili padne u otvoreni jarak, a što se zbilo s njemačkim 

zarobljenicima u Novom Sadu. Uskoro sam upoznao i drugu važnu funkciju 

latrina, a to je doznavanje novosti i brbljarija koje bi se potom širile cijelim 

logorom. Na koncu nitko više nije znao što je istina u naklapanjima i vijestima 

čiji se sadržaj izobličio pri prenošenju od usta do usta. 

U logoru nije bilo, u pravom smislu, jutarnje prozivke ili apela na kome bi se 

okupili svi od oko 3.000 tisuće bivših časnika. U logorskoj se komandi vršio 

postupni popis svih zarobljenika, pa su se na poziv okupljali časnici 

odreñenog vojnog okruga. Pisari su bili glavni dobavljači novinskog papira, 

koji se ponajviše koristio u latrinama, pa su zato od tamo stizale novosti s 

izvjesnim zakašnjenjem. Neznatni su, ali neophodno potreban, ostatak novina 

koristili pušači za proizvodnju cigareta. U pomno izrezane trake novinskog 

papira umotao se “duhan”, koji je u stvari bio osušeni i fino sjeckani list 

kukuruza ili krumpira. Nikada nisam mogao razumjeti pušače kako mogu 

takvo što uzeti u usta i smrdljivo dimiti. 

Hrana nam se dijelila odvojeno po grupama, posebno za svaki vojni okrug. 

Redoslijed dolaska u red pred kuhinjom mijenjao se svakog dana, kako bi to

266 

odredilo logorsko zapovjedništvo bivših časnika. Nakon podjele jutarnje juhe i 

dnevnog obroka kruha, te nužne jutarnje toalete, mogli smo se slobodno 

“zanimati” unutar ograñenog prostora ostatak dana. Većina bi svratila do 

ugovorenog mjesta, gdje bi u krugu prijatelja provodili ostatak dana u jelu, 

brbljanju ili igrajući raznovrsne igre. Za igre su se koristile figure napravljene 

od papira, otpadaka drva i aluminija, te kamenčići koje bismo negdje skupili. 

Oko igrača šaha okupila bi se grupa promatrača koji su svojim primjedbama ili 

uputama izazvali katkada pravu buru grdnji igrača. Slično je bilo s kartaškim 

igrama, pa bi katkada došlo do glasnih svaña i nenadanog prekida igre. 

Iznenadio sam se što je bilo mnogo igraćih karata u logoru koje je netko 

morao ovamo donijeti od kuće. 

Meñu kartašima je bilo nekoliko starijih časnika koji su rado igrali “preferans”. 

Mene bi stariji osječki logoraši predstavljali jedan drugome s primjedbom: “Ti 

se sigurno sjećaš Zvonka. On je sin advokata iz Osijeka. Znaš onog iz 

Krežmine ulice!” Netko se tako sjetio da je moj otac bio poznati igrač 

preferansa u osječkom Kasinu, pa su me pitali igram li i ja tako dobro. 

Preferans se igrao u grupama po tri igrača, a povremeno bi se održavali turniri 

izmeñu pojedinih izabranih igrača u što bržem završetku igre i pobijedi s 

većom razlikom. Igra preferansa bi trajala cijeli dan, a počinjala katkada s 

1.000 ili čak više bodova “iznad kape” u svakoga, koje je trebalo izjednačiti s 

onima “ispod kape” na koncu igre. Igre su se katkada nadugo komentirale, a 

počesto bi došlo prepirke zbog loše izigrane karte ili svañe oko pojedine 

izgubljene igre zbog partnerove gluposti. Stvarno, u logoru se nije ništa bitno 

dogañalo! Upitao sam se kada će i kako početi moje preodgajanje u 

kovinskom logoru 

Većina je logoraša bila u ovom logoru od početka lipnja, što sam saznao od 

Veta. Kad je on stigao u Kovin, vlakom putujući preko Novog Sada i Vršca, 

zatekao je ovdje već znatan broj zarobljenih domobranskih časnika. Ukupni 

se broj logoraša kasnije ustalio kod oko 3.000, nakon čega nisu više pristizale 

veće grupe zarobljenih časnika. Povremeno su dolazile ovamo manje grupe 

časnika nakon preispitivanja u logoru za hrvatske časnike u Vršcu. Svima im 

je rečeno da će u kovinskom logoru proći tečaj za preodgajanje da bi shvatili 

ciljeve revolucije. Tek nakon uspješno položenog tečaja bit će dostojni postati 

oficiri Jugoslavenske armije. Svi su se drugovi, kao i ja, pitali kada će započeti 

taj tečaj za preodgajanje. Neki su od kasnijih pridošlica pričali o strahotama i 

mučenjima prigodom preispitivanja hrvatskih časnika koje su zadržali u Vršcu. 

Te priče me nisu zanimale, jer nisam poznavao imenovane više časnike. Oni 

su bili stariji od mene i vjerojatno pripadali generacijama a koje su roñene 

prije ili početkom 20. stoljeća. 

Subotu sam tako proveo upoznavajući i prilagoñujući se novoj okolici. Krenuo 

sam u našoj grupi po večernji obrok juhe, kad mi se učini, da sam prepoznao 

lice osobe, koja je isto čekala obrok u susjednom redu. Čovjek je izgledao vrlo 

jadno odjeven u prilično otrcano odijelo, pa je tako njegova vanjština jako 

odudarala od osobe, koju sam poznavao. Ipak to mi je lice bilo poznato, pa

267 

sam, nekako još nesiguran, krenuo prema redu u kojem je stajao, te ga 

glasno dozvao: “Satniče Satniče Matijević Jeste li vi to Ja vas znam iz...” 

ali dalje nisam stigao. Čovjek se uspaničen naglo okrenu prema meni, te tiho 

reče: “Jest, točno! Ja sam bio satnik Matijević. Za Boga, nemoj se zbog toga 

uzbuñivati i toliko vikati. Kad dobiješ svoju porciju juhe, poñi do onog duda, 

gdje ćemo razgovarati u miru ako to baš želiš.” 

Kad je satnik primio svoj obrok uputio se brzim korakom prema dudovom 

stablu gdje će me čekati. Požurio sam se reći Vetu da sam prepoznao i 

razgovarao sa satnikom, koji je bio moj zapovjednik u 1. bitnici. Veta nisam 

iznenadio svojim otkrićem, jer ga je on već prije sreo, te jednom kratko 

razgovarao s njime. Čini se da satniku nije mnogo stalo do druženja s bivšim 

podreñenima. Mene je zanimalo što se s njim dogodilo nakon što je napustio 

bitnicu, u predvečerje 14. svibnja. Zanimalo me je što se zbilo s nekima 

drugima, koje nisam više vidio nakon one noći, kada smo se predali Jugoarmiji 

nedaleko od Dravograda pred samo praskozorje 15. svibnja. 

Posrkao sam juhu s ostatkom kruha i rekao Vetu da idem do jednog duda, 

gdje bih se trebao sastati sa satnikom. Stigao sam do tog stabla još za ranog 

sumraka, ali satnika nije bilo, odnosno nije na mene čekao kako mi je rekao. 

Pod stablom je sjedilo ili stajalo više logoraša, neki su još jeli, a ostali tiho 

razgovarali, pa nisam htio smetati. Nakon kraćeg vremena, odlučio sam se 

vratiti našem dudu, pa sam polako hodao gledajući na sve strane ne bih li 

negdje spazio satnika. Zašto on nije došao na dogovoreno mjesto Zašto 

neće sa mnom razgovarati 

Prošao sam ispred glavnog ulaza u zgradu, gdje je bilo kretanja, u nadi da ću 

možda naići na satnika. Ne našavši ga meñu mnogobrojnim logorašima, 

uputio sam se prema našem, nešto podaljem, logorištu pod dudom, kad me 

netko iza mene zazva: “Zvonko, čekaj me, molim. Nemoj otići, Zvonko!” - 

Okrenuo sam se i već u sumraku spazio kako mi prilazi polako satnik 

Matijević. Prišavši mi, učinio mi se mnogo ljubazniji, pa mi je dotaknuo lijevu 

ruku, jer mu nisam pružio svoju da se rukujemo. Bivši je zapovjednik očito 

tražio ljubazniji ton, pa nastavi: ”Žao mi je, Zvonko, što nisam bio na 

ugovorenom mjestu. U stvari, veselilo me je što si me prepoznao i dozvao. 

Znaš, Zvonko, ja sam bio tvoj zapovjednik do prije par mjeseci, ali me ti sada 

više NE poznaješ! Razumiješ li to Eto, da ti bude jasno: NE POZNAJEŠ me 

kao zapovjednika 1. bitnice, kojoj si bio dodijeljen u Osijeku koncem 1944. 

Znaš, ja sam prije toga kao satnik dezertirao iz jedne druge jedinice. Molim, 

pokušaj razumjeti moj položaj kada sam došao u Osijek. Zato molim, zaboravi 

da sam bio tvoj zapovjednik u 1. bitnici.” 

Dakle, pomislih, bila je istina što se pričalo u novo formiranoj 1. domobranskoj 

bitnici s topnicima koji su “došli” iz nekih drugih jedinica. Je li to bio razlog da 

su bitnici dodijelili pješačku satniju ustaške vojnice s natporučnikom Vlatkom, 

koji je bio stalno uz satnika Matijevića pa sve do trenutka kada su zajedno 

napustili bitnicu Matijevićeva je ruka skliznula niz moju lijevu ruku ili sam je

268 

pokretom stresao, kad sam mu vrlo kratko odgovorio: “U redu, satniče! 

Shvatio sam što od mene tražite i ne brinite se više zbog toga!” 

No, to nije bilo sve što sam očekivao od svog bivšeg zapovjednika, pa sam ga 

morao upitati: “Unatoč svemu što ste rekli, želim znati što vam se dogodilo, 

kada ste napustili bitnicu u predvečerje 14. svibnja i odjahali u smjeru prema 

Dravogradu ili nekamo dalje na zapad” 

Satnik se je sav ukočio, pa grubo odgovori: “To se tebe uopće ne tiče što se 

meni dogodilo! Ni ja tebe ne pitam, što se tebi dogodilo kasnije ili zašto si se 

odjednom jučer pojavio u Kovinu. Jasno! Ja se ne pletem u tvoje stvari, a to 

vrijedi i za tebe kad je riječ o meni. Je li to jasno!” 

Nisam se više mogao suzdržati zbog tona njegovog odgovora, a niti kako se 

sada ponaša prema meni, pa sam mu bijesan odbrusio: “Jest! Jasno mi je, 

satniče! Ali mi niste odgovorili na moje pitanje, zašto ste napustili bitnicu bez 

brige za bilo koga i bez ikakve zapovijedi svojim vojnicima Vi ste napustili 

svoje topnike bez ijedne riječi savjeta ili utjehe. Vi niste ponovno SAMO 

DEZERTIRALI! Nije me više briga za vaše priče i razloge, jer ste i sami rekli 

da to nije moja stvar. Ipak, želim vam još reći da sam konačno zadovoljan što 

nemam s vama više nikakve veze, kao ni s vašim arogantnim načinom 

ophoñenja prema podreñenima. Posebno mi je drago da vas više nemoram 

poznavati kao svog bivšeg zapovjednika!” 

Jako sam se uzbudio i bio na najboljem putu da satniku okrenem leña, kad se 

on ponovno oglasi: “Zvonko, mnogo si se promijenio od našeg posljednjeg 

razgovora. Sigurno si prošao kroz mnoge teškoće i nedaće da možeš tako sa 

mnom razgovarati. Jest, točno je da sam napustio bitnicu bez riječi. Nije bilo 

ničega što bih još mogao učiniti za bitnicu, dok je meni jedino preostalo 

nekako se pokušati spasiti. Ti i sam znaš kako je tamo bilo, zar ne Nisam 

uspio prijeći preko Drave, ali smo stigli još dosta daleko na zapad do desne 

obale Drave. Tada smo čuli da su Englezivratili sve zarobljene Hrvate te ih 

predali partizanima. Partizani su ih potom sve pobili na putu od Bleiburga do 

Dravograda. Iako je rat već završio tjedan dana ranije. Za nas će biti najbolje 

da pokušamo sve to zaboraviti čim prije. Zaboravimo rat! Zaboravi mene, 

Zvonko, molim! To je najbolji savjet koji ti mogu dati. Pretvaraj se kao da me 

nisi ovdje sreo, molim! Poñi sa srećom svojim putem i zaboravi sve o ovom 

našem susretu!” 

Nakon tih se riječi satnik Matijević udalji, te nestane u gužvi šetača koji su 

izašli pred zgradu da se nadišu svježijeg noćnog zraka prije nego odu na 

spavanje u zagušljive prostorije “bubare”. Razumna je bila želja satnika da 

sve što prije zaboravimo. Nisam mogao dokučiti razloge zašto on ne želi da 

se spominje njegova služba i dužnosti kao zapovjednika bitnice u Osijeku i 

kod povlačenja. Nije moguće da je satnik počinio neki ratni zločin Možda je 

zatajio da je uopće bio u Osijeku, kako ga se ne bi dovelo u ikakvu vezu s

269 

ustaškim pukovnikom Štirom Znao sam da satnik nije bio čvrsta i karakterna 

osoba, on je u stvari bio slabić koji se više brinuo za užitke u životu: za dobro 

jelo i piće, te lijepe žene. Krenuo sam polako prema našem logorištu, pa sam 

se s izvjesnim čuñenjem i nevjericom pokušavao prisjetiti nekih detalja naših 

prijašnjih susreta. Konačno sam odlučioda zaboravim satnika zauvijek. Satnik 

nije pokazivao bilo kakvu brigu i solidarnost prema nama, mlañim časnicima u 

bitnici, pa nije vrijedno trošiti vrijeme i misli na tako bezvrijednu osobu. Nikada 

više nisam vidio satnika Matijevića ili čuo što je bilo s njime kasnije. Vratio 

sam se smiren i zaspao na mekom tlu ispod našega duda. 

U nedjelje, trećeg dana mog boravka u Kovinu, moja je novostečena dnevna 

rutina krenula posve drugim tijekom. Taj je jutarnji prekid rutine došaomeni u 

dobar trenutak pa mi je omogućio da se prilagodim novim neugodnostima te 

pokušam obuzdati svoju malodušnost. Osjećaji tjeskobe su me obuzeli u tom 

omeñenom okolišu, a bez nekih izgleda na skoro rješenje. Do prekida je došlo 

zbog mise koja se održavala svake nedjelje za sve logoraše. Ispod velikog 

duda posred logorskog prostora postojao je jednostavno skrpani oltar. 

Unaokolo dudovog stabla okupili bi se zarobljenici i prisustvovali istodobnom 

bogoslužje triju vjeroispovijesti i to: katoličke, pravoslavne i muslimanske. 

Čudan je bio taj trostruki obred, od kojega se jedva što vidjelo, a još manje 

moglo čuti kod udaljenosti od samo kojih desetak metara. Priključio sam se 

okupljenim vjernicima s kojima me je povezivala sudbina osoba bez slobode i 

pod prisilama tamnovanja. U meni se tada polako stala smirivati bura 

osjećaja, pa sam postao svjestan činjenice da je većnajgore za mnom. 

Osjećao sam da ću preživjeti sve te nedaće i da ću jednom opet moći živjeti 

kao slobodan čovjek. Kada će to biti pisalo je u zvijezdama ili negdje drugdje 

Općenito su osjećaji i misli, nas zarobljenika, bile pesimistične, a nastojali 

smo o tome ne govoriti. Svatko bi se povlačio u sebe kako je najbolje mogao. 

Nismo imali što dati jedan drugome, pa niti malo nade u budućnost. 

Zabrinjavali bismo se zbog kojekakvih sitnica i o njima bismo dugo raspravljali 

u detalje, pa i o najjednostavnijim zbivanjima. Tako bi se nadugo i naširoko 

razglabalo što će biti s nama kad počnu kiše ili kad doñu hladniji jesenski 

dani O zimi nitko uopće nije htio razmišljati! Nismo dobivali nikakve dnevne 

novine, a pogotovo nismo primali bilo kakva pisma. Nismo imali nikakav 

kontakt sa svijetom izvan našeg ograñenog logora. Bili smo potpuno 

odsječeni od vanjskog svijeta i svih dogañaja tamo. Ovdje smo tu izolaciju 

vjerojatno još teže podnosili nego fizičke neudobnosti logorskog života. U to 

sam bio siguran! 

Nakon kraćeg vremena, bilo mi je dosta stajati stiješnjen izmeñu kolega, koji 

nisu baš ugodno mirisali. Odšetao sam se do obližnjeg stabla i sjeo tamo u 

hladovinu krošnje. Odavde sam mogao, istina dosta slabo, čuti riječi i pratiti 

bogoslužja. Jedan je mikrofon bio obješen u dudovoj krošnji iznad oltara, pa bi 

se iz njega jedva čuo neki kreštav glas. Promatrao sam logoraše, te primijetio 

da ih je većina starijih godišta, a meñu njima ih je samo nekoliko mlañih

270 

godišta. Stariji se zarobljenici nisu družili s mlañima, što je bilo začuñujuće 

obzirom da su svi zajedno dijelili istu sudbinu. Razlog bi tome mogao biti taj 

što su svi stariji zarobljenici bili časnici viših činova te možda služili u raznim 

jedinicama a valjda su takoñer bili iz raznih vojnih okruga. 

Primijetio sam da postoje znatne razlike meñu zarobljenicima, jer su mnogi od 

njih bili bolje odjeveni i obuveni. Po tome sam zaključio da su bili kasnije 

zarobljeni, a u logor su došli neposredno od svojih domova. Sigurno su mnogi 

od njih napustili svoje jedinice, te se skrivali danima, a možda i tjednima u 

skloništima, sve dok rat nije završio. Vjerojatno ih je nova vlast nakon 

osloboñenja pozvala da se moraju javiti na tečaj za preodgajanje - o čemu su 

svi logoraši jednako pričali. Oni su se razlikovali i po tome jer su bili uhranjeniji 

i u boljoj kondiciji, usporeñujući s nama koji smo prošli križne putove od 

Slovenije dovde. Oni sigurno nisu prošli sve strahote i opasnosti po život, 

tegobe i nedaće koje su nas pratile na križnim putovima. Oni su ovamo došli 

relativno dobro odjeveni i obuveni, pa su sobom možda mogli ponijeti i nešto 

hrane. Nama su na križnom putu sve oduzeli ili smo morali “džorati” da bismo 

preživjeli. Dakle, bitna je razlika kojoj grupi pripadaš: onima koji su se kasnije 

javili na poziv za preodgajanje ili nama koji smo došli ovamo raznim križnim 

putovima. 

Pokušao sam si predočiti strahote i tjeskobe koje su oni oćutjeli čekajući u 

svojim skloništima da ih netko ne bi otkrio. Što su osjećali kada su izašli iz 

svojih skloništa, te se suočili s novom stvarnošću koja im sigurno nije bila 

sklona Zašto i kada su se javili na poziv za preodgajanje kada im je to 

objavila nova vlast Kakve su strahove ćutjeli kada su ih strpali u logore 

odakle su ih ovamo transportirali Koliko sam mogao saznati ovi su časnici 

došli u zarobljeničke logore tijekom lipnja 1945.S njima se očito nešto bolje 

postupalo u usporedbi s mojim vlastitim iskustvom. Je li to bilo možda zbog 

kasnijeg utjecaja Meñunarodnog crvenog križa Ja do danas nisam sreo niti 

jednog predstavnika Crvenog križa, a kamo li primio nekakvu pomoć od njih. 

Moje ime je bilo napisano prvi put na putnom nalogu kojim me je otac uspio 

izvući iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici i vratiti u zatvor osječke OZN-e. 

Možda su se voñe novog režima zamislili nad svojim političkim postupkom, 

kako pred vlastitim narodima u Jugoslaviji, pa tako i pred svjetskom javnošću 

Naivna budalo, pomislih! Tko se uopće brinuo ili koga su se ticale bezimene 

tisuće hrvatskih zarobljenika 

U Kovinu je bilo malo onih koji su ovamo došli nakon što su preživjeli duge i 

smrtonosne križne putove od oko 500 kilometara u drugoj polovici svibnja i 

početkom lipnja. Iskustva stečena na tom putu su nas očvrsnula i ojačala 

prema tjelesnim i duševnim bolima, a osjećaji su prešli preko granice 

ukorijenjenog straha za vlastiti život. To nas je činilo drugačijima od ostalih 

logoraša. Malo nas je koji su proživjeli križne putove - u to sam bio siguran. 

Sjedeći pod dudom, za vrijeme nedjeljne mise u kovinskom logoru, bio sam 

siguran da su za mene sva strašna iskustva već prošlost, ali su ostala 

sjećanja na užase prošlih tjedana. Ja ih NEĆU NIKADA zaboraviti! Ostat će

271 

mi duboko zatrpana u mojoj podsvijesti sve do onog sretnog trenutka u 

slobodi kada ih se budem smio prisjetiti. Hoću li to doživjeti SADA o tome 

neću više razmišljati! 

Okupljeni su logoraši povremeno glasno odgovarali molitvene tekstove, pa 

sam tako znao se misa odvija na oltaru koji nisam mogao vidjeti. Sjetio sam 

se misa kojima smo morali prisustvovati nedjeljom, hodajući do crkve u sklopu 

svoga razreda. Najviše sam ipak naučio o katoličkom bogoslužje za vrijeme 

dok sam bio član Marijine kongregacije u Osijeku. Isusovac pater Krist je 

izvrsno vodio tu organizacije u kojoj sam vršio važne funkcije sve do pred 

maturu 1943. Sjećajući se duhovnih vježbi, kojima smo prisustvovali ljeti, misli 

su krenule mističnim putem o vjerovanje u Svevišnjega. Je li Bog unaprijed 

odredio da na zemlji bude toliko boli i patnji Je li moguće da se čovjek, kao 

posljednja i najuspješnija tvorevina, okrene Njegovom voljom protiv samoga 

sebe Možda čovjek uopće nije Božja posljednja i najuspješnija tvorevina 

Okupili su nas u logoru odredbom i voljom novoga režima, a taj oglašava i 

proglašava jednakost za sve ljude i svima jednaku diobu svih dobara. Pa gle, 

gdje smo sada, nakon što su donosioci tih sloboda sve učinili i nastojali nas 

pobiti i odstraniti bez glasa nastojeći izbrisati tragove svojih zlodjela! Gorčina 

je u meni rasla i prijetila prelijevanjem “čaše” tj. korakom koji bi za mene 

značio neodložni kraj. Morao sam skupiti svu svoje volje da zaustavim taj 

kobni slijed misli. Takve misli sigurno ne vode nikamo i ne bi pomogle održati 

na životu, te izdržati u ovom logoru. Pogledaj oko sebe taj logor gdje nitko 

nikome ne vjeruje kao da prisustvujemo nekoj tragikomičnoj lakrdiji. U logoru 

vlada nepovjerenje prema svakome i svemu što se čuje. Nitko nije pripravan 

govoriti o samome sebi, a niti neće sebi priznati istinu. S kime bi izmijenio 

misli kada ne poznaješ nikoga tko bi samovoljno i spremno pričao o sebi, 

odakle dolazi i kako je došao ovamo. Kakav je to duboki strah ušao u ove 

ljude 

Nastojao sam usredotoči moju pažnju na bogoslužje te pokušavao shvatiti 

činjenicu,da su se na istom oltaru obavljala tri razna bogoslužja i to po 

katoličkom, pravoslavnom i islamskom ritualu. Zbilja je neobično što se meñu 

logorašima našlo više svećenika i imama. Gdje su oni bili posljednjih mjeseci 

rata, s kojim jedinicama i kako su dospjeli ovamo Zašto su se oni molili za 

vrijeme rata ili kasnije na putu u ovaj logor Mole li oni zbilja svim srcem za 

nas okupljene u ovom uzgajalištu svilenih buba kamo su nas doveli na 

preodgoj 

Kakva li je to opća zbrka svuda, a pogotovo u mojim mislima Hoćemo li se 

ikada vratiti normalnom životu, nakon svega što smo proživjeli Tko bi znao 

odgovore na gomilu mojih zbrkanih misli i osjećaja Hoćemo li ikada moći biti 

osjećajni i nježni ljubavnici Hoćemo li u opće biti u stanje osnovati vlastite 

obitelji u kojima ćemo biti pouzdani muževi i dobri očevi još neroñenoj djeci

272 

Prisiljavao sam se prekinuti svoja pesimistična razmišljanja. U tome mi je 

pomogao svećenikov zov “Pax vobiscum” na koji su svi okupljeni glasno 

odgovorili “i s Duhom Tvojim!”. Znači da će misa uskoro završiti svećenikovim 

otpustom “Ite Missa est” na što su okupljeni odgovorili “Deo gracias!”, te se 

počeli polako razilaziti. Poslije tog nedjeljnog poremećaja bogoslužjem, koje 

nisam očekivao u logoru vratio sam se do našega duda. 

Glavno je dnevno zaduženje bilo protratiti vrijeme kako bi prošao dan, a što 

su mnogi zarobljenici vrlo teško podnosili ne radeći ama baš ništa. Meñu 

logorašima je bilo raznih specijalista i visoko obrazovanih osoba, pa su neki 

od njih održavali razna predavanja ili neku vrstu stručnih tečajeva. Kao novo 

pridošli nisam mogao odmah znati kada i o čemu će se predavati ili poučavati, 

jer nigdje nije bilo neke oglasne ploče. Pri posjetu latrini moglo se najbrže 

doznati sve te pojedinosti, ali često prekasno i često su obavijesti bile 

nepotpune. Ipak, uspio sam prisustvovati nekim predavanjima, ako me u tome 

nije spriječilo igranje preferanse-a, što je bilo prioritetno. U stvari, istini za 

volju, rijetko sam slušao predavanja, pa sam jedva što pametnog naučio u 

logoru. 

Nekoliko dana nakon prve nedjelje u kovinskom logoru čuo sam da traže više 

dobrovoljaca za donošenje vode za kuhinje. Htio sam se prijaviti, ali su me 

kolege upozoravali da to ne činim jer se dobrovoljni rad često pretvori u rad 

koji oficiri ne moraju činiti. Dogañalo se to u prvim danima logora, kada su 

tražili dobrovoljce za rad izvan logora. Odveli su ih podalje od željezničke 

stanice, pa su morali istovariti raznoliki teret iz vagona od kojih su najgore 

bile, djelomično popucane, vreće cementa. Pri radu su se prilično uprljali, 

pogotovo od cementa, ali im kasnije nisu omogućili da se negdje operu. Kao 

“nagradu” za svoj dobrovoljni rad dobili su vrlo lošu hranu, pa im je cement i 

dobrovoljstvo ostalo u vrlo lošoj uspomeni. Zato je zapovjedništvo logoraša 

odlučilo da se nitko od hrvatskih časnika ne smije javiti za dobrovoljni rad, ako 

taj rad nije bio odobren od stožera kojega su u komandi logora zvali 

“zarobljenički komitet”. Stožer je odobravao samo prijeko potrebni rad, ali 

nikada nisam saznao gdje se nalazi i tko zapravo donosi odluku što smije 

raditi hrvatski časnici. 

Unatoč svima tim pričama i opomenama, javio sam se rano u jutro kod 

kuhinje i upitao trebaju li dobrovoljca za rad. Uskoro sam se našao u maloj 

grupi dobrovoljaca koja je krenula iz logora vukući i gurajući kola na kojima je 

bila učvršćena velika cilindrična cisterna. Na kolima je visjelo mnogo 

raznolikih posuda i kablova kojima se punila cisterna, a prazna su pravila 

užasnu buku pored škripanja kotača. U pratnji dvojice stražara, izašli smo 

kroz glavnu kapije i uputili se lijevo na glavnu cestu kojom sam ovamo došao 

prije tjedan dana. 

Prolazeći pored ograde i našega duda vidio sam da se tamo već okupila 

preferanse grupa. Uskoro su me primijetili u grupi vodonoša, pa su zabrinuti 

dobacivali glasne neke primjedbe, koje nisam mogao čuti zbog glasne buke

273 

kola. Poneki je prstom pokazivao na čelo vrteći prstom i time pokušavao reći 

da sam poludio što sam se javio za rad. Meni to nije smetalo i bilo mi je 

svejedno što će misliti o meni, glavno da mogu izići iz logora i nešto 

slobodnije se kretati cestom izvan logora. 

Osjećao sam se dobro gurajući kola koja su brencala metalnim zvukom 

praznih posuda kojima ćemo puniti cisternu vodom. Na dohvat sela Kovin 

nalazio se oveći bunar s plavo obojenim metalnim kućištem te s jednim 

velikim kotačem i pozamašnim ručkamana obje strane. Sjetio sam se takvih 

arteških bunara koji su crpili vodu iz priličnih dubina, što se moglo i ovdje 

očekivati. Kod bunara je bilo nekoliko civila koji su s mukom okretali kotače, 

dok je osovina škripila i cviljela vapeći za podmazivanjem. Mještani su 

napustili bunar čim smo mu prišli pa se ne bi osvrnuli na nas, kada smo počeli 

vaditi vodu iz bunara. Dok su dvojica mukom okretala kotače, dotle su drugi 

punili posude i kablove jedan za drugim, nosili ih do kola gdje bi dvojica 

istresala sadržaj vrlo polako puneći cisternu. To nije bio jednostavan i lagan 

posao, ali zato jedini način da logor dobije dovoljno vode za kuhanje i potrebe 

komandature. 

U okolici Kovina sigurno nije bilo drugog izvora, dok su arteški bunari bili 

jedina mjesta gdje se vadila voda. Zato smo vodu u logoru dobivali samo u 

obliku juhe, jer je za piće, a pogotovo za pranje, nije bilo dovoljno za tri tisuće 

ožednjelih duša. Bliže logoru je postojao napušteni bunar, ali je voda u njemu 

bila muljevita i zagañena algama pa su se u njoj dobro osjećale samo žabe. 

Vodu koje bismo donijeli u logor u posudama i kablovima mogli smo meñu 

sobom podijeliti za pranje. Kod pumpe bismo napunili sve što se dalo 

napuniti, a došavši do starog bunara pretočili što je ostalo i onda neke od 

posuda napunili vodom iz starog bunara. Sve su posude, pa i kablovi, 

propuštali vodu kroz niz rupica koje smo nastojali začepiti, koliko se dalo, 

kako bismo donijeli u logor i podijelili što više vode kolegama. Dakle, za mene 

je to bio sigurno koristan dragovoljni rad! 

Za vrijeme prve stanke zbog napornog izvlačenja vode, odlučio sam pogledati 

što je s osovinom bunara. Prvo sam pokušao otvoriti zapuštene ventile za 

podmazivanje osovine, pa mi je teškom mukom uspjelo odvrnuti poklopce. 

Pokazao sam stražaru da u ventilima uopće nema maziva i da su potpuno 

zakorjeli od smeća i prašine. Zamolio sam ga, da nañe u selu kolara ili kovača 

koji će mu dati maziva, dok ću ja za to vrijeme očistiti ventile, te usku cijev iz 

koje ističe voda. Sve je bilo strašno prljavo i zapušteno, a ja nisam imao ni 

pravoga alata, a kamoli krpa da očistim svu tu prljavštinu. 

Na svu sreću uskoro mi je prišao seljak, pa kad je vidio što radim odmah se 

ponudio da mi pomogne. Prvo smo zajedničkim silama skinuli metalni 

poklopac što je olakšalo čišćenjea pogotovo oko ležaja osovine. Zajedničkim 

smo silama uspješno obavili prijeko potrebno čišćenje i održavanje potpuno 

zapuštenog arteškog bunara. Malo zatim je stiglo mazivo, pa smo napunili do 

ruba ventile i zavrnuli poklopce te još dobro podmazali ležajeve osovine.

274 

Konačno je došao svečani trenutak da se pokrenu kotači i, gle, odjednom je 

okretanje išlo “kao podmazano”, mnogo lakše i bez cviljenja osovine. Svi su 

hvalili moj pothvat za održavanje bunara počevši od mojih vodo-nosećih 

kolega, pa sve do posjetilaca bunara koji su dolazili iz okolice. Vijest se o 

uspješnom funkcioniranje bunara brzo proširila, pa sam postao poznati 

zarobljenik, koji je stvorio čudo da se opet lagano izvlači voda iz jedinog 

arteškog bunara na daleko i široko oko Kovina. 

Seljak, koji mi je pomagao pri čišćenje, me je pozvao da s njime doručkujem, 

a kolege su me oslobodili dužnosti. Doručak se sastojao od bijelog kruha i 

bijele slanine (bez mesnoga sloja) te luka pa smo zalogaje “podmazivali” 

šljivovicom. Na odlasku mi je seljak dao veliku lubenicu koju sam smjestio na 

kola. Na povratku sam hodao u potpunoj omaglici što zbog sunca, ali više 

zbog šljivovice koja je bila previše žestoka za moje fizičko stanje. Protivno 

svim mišljenjima i opomenama mojih kolega, moj se dobrovoljni rad pokazao 

vrlo korisnim i pravim blagoslovom za mene. Uspostavio sam vezu s lokalnim 

stanovništvom, dobio sam dobar doručak i veliku lubenicu kojom ćemo moći 

utažiti žeñ dok ne nabavim drugu. Oba su stražara jako cijenila moj pothvat i 

zahtijevali su od mene da budem u grupi vodonoša svakoga dana. Smatrali 

su da je moja prisutnost vrlo potrebna i na dobrobit svima. 

I tako sam postao osoba posebnog povjerenja kao spretni mehaničar, koji zna 

kako treba popraviti pokvarene bunare, pa nisam više trebao okretati kotače 

niti nositi kablove s vodom. Bio sam pošteñen posla vodonoše, ali sam se 

morao ustajati rano svakog jutra, te gurati kola s cisternom do bunara i 

napunjenog natrag u logor. Prvom sam prilikom očistio i podmazao osovine i 

ležajeve kotača naše cisterne, pa su prestala škripanja te je vodonošama bilo 

mnogo lakše gurati kola. Moje je samopouzdanje poraslo pa sam odlučioda 

pokrpam posude i kablove koji su propuštali vodu pri punjenju. Vidio sam 

kako su to radili cigani na sajmovima ili kad su obilazili kuće vičući: “Krpamo 

lonce, rajndle. Kotlove krpamo!” U logorskoj sam radionici našao dovoljno 

prikladnog otpada za krpanje posuda, a čekić i kliješta sam posudio od 

stanara u najbližoj kući u blizini bunara. Da je moj boravak u Kovinu trajao 

duže vjerojatno bih postao specijalista u krpanje lonaca, šerpa i drugih 

posuda. 

Seljaci su dolazili k bunaru, pa su sve češće davali nešto hrane ili po koju 

lubenicu vodonošama. Ja sam se svaki put vraćao u logor bar s jednom 

lubenicom za Veta i mene, pa tako nismo više morali žeñati. Katkada sam 

kupio nešto hrane za što su mi poslužili dinari koje sam dobio od majke pri 

odlasku iz osječke OZN-e. Dinar je tada mnogo vrijedio, pa sam već za 

desetak para mogao kupiti lubenicu. Kartaški su mi partneri oprostili moja 

jutarnja odsustva, pogotovo kad smo zajedno pojeli lubenicu ili hranu, koju 

sam dobio na poklon od mog “bunarskog pomoćnika” ili bih nešto kupio za 

dinar. Odlasci na bunar su za mene bili nešto kao nalik “mirisanja” slobode te 

su u meni budili nadu, da ću uskoro možda moći ići putom dalje od bunara.

275 

Jednog sam se jutra vratio s vodonošama, bila je to subota 4. kolovoza, pa 

sam pri ulasku u logorski prostor osjetio kao da se jutros nešto posebno 

dogodilo. Bio sam već dva tjedna u Kovinu, pa me odjednom obuzeo neki 

predosjećaj očekivanja nečega od čega mi se digla kosa na tjemenu. Odšetao 

sam do našeg duda noseći pod pazuhom veliku lubenicu i preko ramena 

tešku torbu jer je bila puna kruha i sira. Bilo je uspješno jutro, jer sam od 

seljanke uspio povoljno kupiti sira a kruh mi je poklonila, jer sam ja taj koji je 

popravio bunar. Svakako je bilo lakše trgovati sa seljankama koje su bile 

darežljivije i više dobrotvorne od muškaraca. Pun dobre volje žurio sam se do 

našeg kartaškog mjesta gdje sam htio podijeliti hranu i lubenicu s kartašima i 

s nekoliko naših stalnih navijača. 

Kad sam stigao do naše grupe, vidio sam da još nisu počeli s preferanse-om, 

nego su svi divlje gestikulirali i glasno razgovarali tako da nisu primijetili moj 

dolazak. Nisam odložio teret već prišao najbližem, te vrlo glasno upitao: “Što 

radite, do vraga Zašto još niste počeli s preferanse-om” - Tek su sada moji 

suigrači primijetili moj povratak, pa se netko okrenu meni šapćući kao da se 

radi o nevjerojatnoj novosti: “Profesor je poludio! Lud je! Galami i viče bez 

veze. Pleše i skakuće kao mahnit tamo kod latrina. Neki su otišli po njega da 

ga dovedu ovamo.” 

U prvi sam čas pomislio da je profesoru Sofiću pozlilo, ali je takovo ponašanje 

sigurno izazvalo nešto drugo, pa upitah: “Što su posljednje latrinske vijesti” - 

“Nitko se još nije vratio od tamo s novim vijestima, pa smo čekali tebe. Jesi li ti 

što čuo tamo u komandanturi” 

“Žalim, nisam bio u komandanturi, nego u kuhinji, a tamo su svi normalno 

radili svoj posao. Može li mi tko pomoći s teškom lubenicom” - Prošlo je kojih 

desetak minuta, kad smo primijetili da se vraća naša grupa izviñača koje su 

poslali do latrina. Vidjelo se da vode ili pridržavaju profesora Sofića, koji je još 

uvijek nešto vikao i skakutao meñu drugovima. Profesor je izgledao kao neki 

derviš u grupi koja ga je gurala prema našem mjestu, pa smo odjednom mogli 

razabrati njegove riječi. 

“AMNESTIJA! DOŠLA JE AMNESTIJA! Amnestija, stvarno, je za sve nas!” 

Profesor je vikao iznad svih svojih snaga i nije prestajao skakutati i žestoko 

gestikulirati oko sebe. U prvi tren je vijest o amnestiji djelovala na nas 

potresno i primili smo je s potpunom nevjericom. Stajali smo tamo kao 

okamenjeni na mjestu i zurili nepovjerljivo u profesora. Je li profesor iznenada 

poludio Opća šutnja je mahom prekinuta, kad je profesor došao meñu nas i 

stao pričati o najnovijoj latrinskoj vijesti. Svi su istovremeno govorili i 

raspravljali o vijesti, pri tome divlje gestikulirajući i gurajući se bliže oko 

profesora da sami čuju što će im on, možda, reći. Odjednom su se počeli 

meñusobno grliti, te su rukama udarali jedan drugoga po leñima u znak 

veselja. Jadnog su profesora skoro zdrobili od ganuća što im je donio tu 

sretnu vijest. Ja sam se nekako uspio izvući iz tog uskomešanog klupka Ljudi, 

te otišao nastranu čekajući da oslobode profesora.

276 

Profesor se smirio, te se malo kasnije uspio osloboditi grozda znatiželjnika. 

Potom je prišao meni, te me zagrli i reče tronutim glasom i suzama u očima: 

“Dragi moj, dragi moj dječače! Sajgling, dragi moj sinko! Tako sam sretan za 

tebe i za sve nas ovdje. Istina je, sinko moj, izdana je opća amnestija i oprost 

za sve domobrane! Uskoro ćemo ići kući! Bit ćemo opet slobodni! Vjeruj mi, 

dojenče moje, oprosti, dječače moj... uh, što to ludo govorim. Pa ti nisi više 

dojenče nego zreo čovjek, sinko moj. Vjeruj mi, istina je da su nas sve 

amnestirali i oprostili...!” - Grcajući posljednje riječi, profesor Sofić me je čvrsto 

zagrlio, a ni sam ne bih više ništa čuo, jer sam bio veoma dirnut, pa mi suze 

bez veze potekoše niz obraze. 

Ne znam koliko dugo sam stajao kao ukopan, dok su mi misli jurile kao 

mahnite iza zatvorenih očnih kapaka iz kojih su nezaustavljivo tekle suze. Je li 

to zbilja istina koje sam tek netom saznao Stalno sam si ponavljao to pitanja 

- još uvijek ne vjerujući u stvarnost te sretne vijesti. OPROST… od čega 

AMNESTIJA … što je to Što će biti s nama sada Kada ćemo moći ići svojim 

kućama Hoćemo li morati hodati Ako smo amnestirani znači li to da 

nećemo biti preodgajani A što ćeš sada, Dojenče 

* * * * * *

277 

27. 

POVRATAK DOMU - OSTVARENJE SNA 

Srijeda, 15. kolovoza 1945. 

U nedjelje, 5. kolovoza, je zarobljenički logor u Kovinu više nalikovao košnici, 

nego li uzgajalištu svilenih buba. Logoraši su se kretali žustrim koracima 

posvuda kao tjerani nekim nevidljivim razlogom ili svrhom. Razlika je u 

raspoloženje bila više nego očita u usporedbi s prijašnjim danima kada su se 

vukli letargično s noge na nogu po logoru, drijemali na stolovima u zgradi ili 

sjedili u sjeni krošanja dudovih stabala. Prigodom povratka vodonoša s 

bunara, primijetili smo još podalje od logora kako se iznad dudova vije oblak 

prašine. Tisuću nogu uzvitlalo je pravi oblak fine prašine gazeći presušeno tlo 

od finoga pijeska, tog vrućeg jutra bez daška vjetra. Pri ulasku u logor 

dočekao nas je dežurni s novostima da je komandant logora preko razglasa 

“obavestio logoraše o Odluci AVNOJ-a od 3. avgusta 1945. o generalnom 

oprostu i amnestiji domobrana”. Osim toga je objavio da će se održati velika 

misa nešto kasnije istoga prijepodneva. 

Poslije jutarnjeg obroka logoraši su se počeli okupljati oko onog velikog 

dudovog stabla gdje je bio sklepani oltar. Nekoliko ih se prihvatilo posla 

popravljanja oltara prigodno ga ukrasivši, koliko im je to bilo moguće, za 

veliku misu koja će vjerojatno biti posljednja u kovinskoj “bubari”. Nikada 

nisam vidio toliko zarobljenika na okupu kao toga jutra, jer su svi, od njih tri 

tisuće, odjednom izašli iz svojih skrovišta na svjetlo dana. Lica tih ispaćenih 

Ljudi jadnog izgleda, su bila sretna, te su sa smiješkom susretali svakog 

poznatog i nepoznatog. Pozdravljalo bi se i razgovaralo sa svakim, a samo 

dan ranije bi se pored istoga prolazilo bez prepoznavanja i pozdrava - kao 

pored turskog groblja. Stvarali su poveće grupe i tamo glasno razgovarali i 

raspravljali o tome kada ćemo krenuti svojim domovima. Hoće li to biti sutra ili 

prekosutra ili tek za koji tjedan 

Sve nas je obuzeo kao neki osjećaj očekivanja i izvjesnog spokoja. Kad je 

počelo bogoslužje odjednom je zavladala šutnja nad priličnim žamorom tri 

tisuće duša. Starog su vojnog kapelana jedva mogli razumjeti oni koji su bili 

blizu oltara ili su stajali u blizini zvučnika koji je nemilosrdno krčao. Kapelan je 

sigurno već više puta držao misu na otvorenom, pred okupljenim vojnicima, 

no sigurno nije nikada imao tako pažljiv skup okupljenih vjernika kao tog 

vrućeg ljetnog prijepodneva u Kovinu. 

U svojoj propovijedi nas je uvjeravao da ćemo naći svoj mir čim napustimo 

ovo mjesto, te se sjedinimo s našim obiteljima. Podsjetio nas je na potrebu da 

svaki nañe svoj put do tjelesnog počinka i mira u duši, pa da dobro koristimo 

mukom stečenu slobodu, nakon mnogih stradanja i tegoba kroz koje smo

278 

prošli. Ne smijemo zaboraviti sve one znane i neznane koji su dali svoje 

živote kako bismo mi ostali na životu. Moramo pokušati oprostiti onima koji su 

nam činili neopisive nepravde i nanijeli teška poniženja. Moramo nastojati 

zaboraviti sve patnje i muke, za volju vlastitog duševnog mira. 

Kapelan je nastavio svoju propovijed upućujući nas da koristimo teško 

stečena iskustva kako bismo rasli duhom i postali jači u vjerovanje. Ujedinjeni 

sa Svevišnjim i s Njegovom pomoći moći ćemo graditi bolje budućnost sebi i 

za sve nas. Ovo mjesto treba napustiti u miru sa sobom i sa svakim od nas, te 

trebamo ponijeti tu poruku kudgod nas put bude vodio u budućnosti. Idite s 

mirom Božjim i živite u miru sada i u vijek vjekova. Amen! 

Tek što je kapelan završio svojupropovijed oglasi se, do tada potpuno tih 

zbor, gromoglasnim AMEN iz tisuće grla. Zarobljenici su se oglasili poklicima 

sreće koji su prešli u zajednički jednoglasni povik: “SLOBODA!”. Mi smo opet 

slobodni! Slobodni smo Ljudi, a ne više izopćenici. Slobodno ćemo se moći 

kretati svijetom, a ne kao zarobljenici u ograñenom logoru. Kolege su se stali 

meñusobno grliti i ljubiti, te se rukovati sa svakim u blizini. Uz glasne povike i 

grcanja od uzbuñenja, poneki bi brisao suze koje su tekle prljavim obrazima. 

A svi se zajedno veselili radosnoj spoznaji o čudu, koje se dogodilo. Samo 

nekolicina nas, u to sam bio siguran, je počela razmišljati o tome što nas čeka 

u skoroj budućnosti. S čime ćemo biti suočeni kad se vratimo našim 

domovima Kako su sada izgledale kuće, nakon što je rat prohujao preko 

njih Hoćemo naći naše obitelji tamo gdje smo ih napustili ili ih je ratni vihor 

otjerao u nepoznato Jesu li na životu naši mili i dragi 

Potisnuo sam te crne misli, bar na neko vrijeme. Sada je bio trenutak klicanja 

od ushićenja. Dani zarobljeništva se primiču, konačnom kraju, a uskoro ćemo 

moći slobodno otići kamo želimo i za čim čeznemo. Kapelan je nastavio 

bogoslužje, unatoč općem nemiru i uzbuñenje okupljenih koji su jedva pratili 

misu. Taj nemir nije dugo trajao i prekinut je onog trenutka kad se kapelan 

oglasio molitvom “TE DEUM”. Odjednom je, iz tisuću grla, zaorila molitvena 

pjesma “TEBE BOGA HVALIMO” koje je svatko na svoj način nastojao 

interpretirati. Netko je glasno pjevao, drugi pak mrmljao samo riječi kojih se 

sjetio ili pak bez riječi pokušavao pjevati melodiju. Nikome nije smetalo zna li 

ili ne zna tu molitvenu pjesmu, koja se pretočila u zajedničku himnu 

zahvalnicu na dugo očekivanom daru slobode. 

Nakon završenog bogoslužja mnoštvo se zarobljenika stalo polako razilaziti 

ne znajući što bi uradili s ostatkom vremena koje će morati provesti u logoru. 

Poneki su se vratili svojim grupama, nastavivši igrati šah ili kartati, no igralo 

se nekako bez duše i bez sabranosti. Svakoga je mučila pomisao kako će 

teći raspuštanje zarobljeničkog logora i kada će i sam biti otpušten iz logora. 

Ništa se više važno nije dogodilo, te nedjelje, pa sam sljedećeg jutra opet 

rano krenuo s vodonošama do bunara. Tamo su nas dočekali seljani iz 

okolice Kovina, s nama već poznatom, novosti da je izglasana amnestija i da 

ćemo uskoro napustiti logor.

279 

Moj je “pomoćnik” isto došao do bunara, pa smo razgovarali i o tome kada ću 

ja biti otpušten iz logora. Moj kovinski prijatelj nije čuo ništa o tome kada će se 

primijeniti amnestija na nas ovdje, a bio je doista zabrinut za moju budućnost 

te kako ću stići svojoj kući. Bio sam i ja sam zabrinut oko provedbe amnestije, 

pa sam ga upitao poznaje li slučajno dvojicu vojnika 1. proleterske brigade, 

Petra ili Branislava iz Smedereva, koji su me proveli do Kovina. Nažalost, 

nisam znao njihova prezimena, pa mi seljak nije mogao reći sa sigurnošću 

poznaje li jednoga ili drugoga izmeñu mnogih istoga imena. Ispričao mi je da 

još uvijek čeka vijesti svog najstarijeg sina koji je bio pozvan početkom 1945. 

na odsluženje vojnog roka u Narodnoj armiji. Bio je zbilja zabrinut za svoga 

sina i dok smo o tome razgovarali sinulo mi je da sam ja još uvijek zarobljenik 

i neprijatelj njegova sina. 

Na povratku u logor razmišljao sam o tome kako će se premostiti duboki jaz i 

mržnja izmeñu naših naroda u novoj državi i u društvenom sistemu koji će 

nastajati. Do sada su proganjali i uništavali sve što je bilo u vezi s ustašama, 

ali ne samo s njima. Zaključio sam za sebe, da se pod naslovom “ustaštva” 

zapravo uništavalo sve što je imalo ikakve veze s Hrvatskom, takograñane i 

seljake a i domobrane, koji su dospjeli u zarobljeništvo pobjedničke Narodno 

oslobodilačke Armije. Hrvati i hrvatstvo neće biti po ćudi novoga sistema i 

vjerojatno će biti pod sličnim pritiskom kao što je to bilo u Kraljevini u kojoj su 

Srbi vodili glavnu riječ. Hoće li novi režim, pod vodstvom komunista, vršiti 

slične represivne mjere kao u doba kraljevske diktature Kako li ćemo se mi 

bivši zarobljenici moći uklopiti u društveni sistem nove Jugoslavije 

Ponedjeljak je prošao bez novosti, pa i bez “latrinskih”, a protekao je i utorak i 

srijeda u velikom iščekivanju. Ipak, komandant logora je tražio dobrovoljce koji 

znaju ćirilicu za rad u pisarni. To je bila dobra vijest, jer se pročulo da su stigli 

formulari u komandaturu i da će svaki zarobljenik morati svojeručno potpisati 

otpusnicu iz logora. Svi smo s nestrpljenjem očekivali jutarnju prozivku u 

četvrtak. Kad sam se vratio s bunara, već se okupilo mnogo logoraša oko 

nekoliko zvučnika iz kojih je kao uvijek treštala glazba. Zatekao sam ih kako 

meñusobno žustro raspravljaju o tome što su čuli ili što razumjeli od vrlo 

kratke komandantove obavijesti. 

Pričalo se da će prvi zarobljenici moći napustiti logor možda već istoga dana, 

tj. u četvrtak, ali to još nije bilo sigurno. Nitko još nije bio pozvan u pisarnu 

potpisati otpusnicu, no zato se pročulo da se otpusnice pišu po “alfabetu” - 

jasno po ćirilici. Za nas je ta vijest bila veliko razočaranje, jer smo zapravo 

očekivali da ćemo napuštati logor po vojnim okruzima. Očito su naša 

očekivanja bila kriva! Zbog toga je u logoru počelo napeto raspravljanje o 

tome tko će kada doći na red i po kojem alfabetu. Po kojem se alfabetu pišu 

otpusnice - je li ćirilice ili latinice U toj smo općoj pometnji tek u petak doznali 

da je prošle noći, 9. kolovoza, logor napustila prva grupa zarobljenika.

280 

Nitko nije znao kada su bili pozvani u komandu logora, te im uručene 

otpusnice. Nije se znalo koliko ih je bilo u prvoj grupi i kamo su krenuli 

odavde. Sve je bilo obavijeno velom velike tajnovitosti, a od “latrine” smo 

saznali, da se izabranim logorašima daje otpusnica s putnim nalogom, te 

komad kruha. Potom su ih navodno odveli u neki prostor iza komandature, 

gdje bi čekali do odlaska. Nitko više nije mogao s njima razgovarati kad su 

napustili logorski prostor, a niti smo noću vidjeli kada su otišli. Ta nam se 

tajnovitost činila čudnovatom, pogotovo nakon što je službeno objavljena 

vijest o generalnom oprostu i amnestiji u samom logoru. Usprkos svemu, to 

nas nije mnogo smetalo, jer je glavno bilo za nas da su zarobljenici počeli 

napuštati logor, pa makar to bilo pod velom noći i s nepoznatimciljem. 

Za mene nije bilo posebnih promjena dnevne rutine tijekom narednih dana, 

osim što se u nedjelju, 12. kolovoza, nije držalo bogoslužje pod starim dudom. 

Primjećivalo se postupno pražnjenje logora iz dana u dan, što se moglo 

najbolje vidjeti pri dnevnom posjetu latrinama. Više od tamo nisu dolazile 

vijesti, osim novosti da se komandant ne drži alfabeta. On katkada uzme, po 

svom nahoñenju, izvjesni broj, već gotovih, otpusnica i preko reda pozove 

zarobljenike. Pisari su nastojali svakoga dana pripremiti što više otpusnica, ali 

je komandant nasumce uzimao već gotove otpusnice. Više nije trebalo toliko 

vode u kuhinji, pa sam mogao donijeti pun kabao do našeg duda, kako bismo 

se Vet i ja malo oprali, prije nego napustimo logor. Moju sam porciju tako po 

prvi puta upotrijebio, pa sam jednom porcijom vode oprao sapunom skoro 

cijelo tijelo. Ostalo mi je nešto vode, pa sam, uz veliki oprez, djelomično uspio 

obrijati izraslu bradu. 

Te nedjelje, nakon večernjeg obroka, došao je trenutak rastanka od moga 

kolege s Križnoga puta. Vet je bio pozvan da se javi u komandaturu sa svojim 

stvarima poslije večere. Vratili smo se do našega duda, gdje je Vet skupio svu 

svoju neimaštinu i otišao do skupine logoraša koje sam tek ovdje upoznao i 

koji su već čekali odlazak. Naš je rastanak bio kratak i bez sentimentalnosti. 

Poželjeli smo si siguran povratak domu i mnogo sreće u budućnosti. Nismo 

izmijenili niti jednu riječ o tome da bismo se možda jednom vidjeli ili da bismo 

ugovorili sastanak. Sve što smo rekli bilo je: “SRETAN PUT - NEKA TI JE 

SRETNO”. 

Zašto nitko od nas dvojice nije spomenuo mogućnost da se sretnemo jednoga 

dana - ne znam Možda nismo htjeli da nas urok prati na putu u novi život. I 

tako smo se moj pravi i u teškim trenucima nedaća i opasnosti, provjereni 

prijatelj i ja, oprostili srdačnim rukovanjem i zagrljajem prije nego smo se 

rastali. Nikada kasnije se nisam mogao sjetiti njegovog pravog imena, pa sam 

ovdje pisao o njemu pod nadimkom “VET” Ne sjećam se uopće jesmo li 

meñusobno ikada koristili naša prava imena ili čak izmijenili naše adrese! 

Veta nisam nikada više vidio nakon našeg rastanka! 

Ostao sam ali sam ipak nastavio spavati pod dudom, kad je odjednom, još za 

mraka, počela oluja s jakom kišom. Skupio sam svoje stvari i otrčao do ulazu

281 

u zgradu “bubare”, gdje se skupilo više logoraša koje je iznenadila kiša. U 

zgradi bi sada bilo dovoljno prostora, no na stolovima je ostalo mnogo 

otpadaka i prljavštine koju nisu očistili njezini bivši «stanari». Nevidljiva je 

prljavština strašno vonjala, a zadah koji se širio iz unutrašnjosti zgrade bio mi 

je nepodnošljivo odvratan. Zbog toga uopće nisam htio ući u samu zgradu, 

nego sam sjeo na prag i čekao dok kiša stane ili da doñe jutro, pa da idem s 

vodonošama do bunara. Napravio sam malo reda u naprtnjači, spremivši ono 

malo stvari koje bih možda trebao na putu kući, a gunj složio na vrh i potom 

čvrsto zavezao konopom pod poklopcem. Od sada ću morati nositi naprtnjaču 

sa sobom dok ne nañem nekoga meñu preostalim logorašima kome bih je 

mogao povjeriti. 

U ponedjeljak, 13. kolovoza, je jutro osvanulo još malo oblačno, pa sam se 

uputio do kuhinje i ostavio naprtnjaču tamo, dok se ne vratim s bunara. Kod 

bunara je bilo malo ljudi, pa smo brzo napunili cisternu, ali ne više do vrha, jer 

kuhinja nije više trebala toliko vode. Tako smo se ranije vratili u logor nego 

obično, pa sam uzeo naprtnjaču i krenuo u potragu za novim logorištem. 

Primio sam jutarnji obrok, te krenuo do našeg bivšeg duda pojesti u miru, prije 

nego li krenem u potragu za novim logorištem. Učinilo mise, dok sam jeo, da 

sam čuo svoje ime u jutarnjoj prozivci logoraša koji bi toga dana trebali 

napustiti logor. 

Pojeo sam polako jutarnju juhu i sav kruh, da ne bih krenuo na put prazna 

trbuha. Potom sam uzeo naprtnjaču i otišao do oveće grupe logoraša koji su 

čuli svoje ime na prozivci, pa su uzbuñeno raspravljali o svom skorom 

odlasku. Meñu okupljenim logorašima nisam vidio nikoga poznatog, a svi su 

bili stariji od mene. Zbog toga sam i pretpostavljao da nitko od njih nije prošao 

Križni put, nisam im se pridružio, nego sjeo pod stablo obližnjeg duda. Tamo 

sam strpljivo čekao u nadi da nisam krivo čuo svoje ime. 

Sjedeći tako pod dudom, zaklopio sam oči, te u mislima prolazio dogañaje 

posljednjih triju tjedana što sam ih proveo u kovinskom logoru s prijateljima s 

Križnoga puta. Sama pomisao da ću već večeras napustiti logor, izazivala je u 

meni povremeno osjećaje sreće i veselja koji su se izmjenjivali s izvjesnom 

zabrinutošću što će se dogoditi na putu i kakva me stvarnost čeka kad se 

vratim kući. Mora da sam zadrijemao čekajući jer je vrijeme vrlo sporo 

prolazilo. Na trenutak probudivši se, gledao sam dokono što se dogaña u 

logoru i oko opustjelog logorišta pod “našim” dudom. 

Logor je prilično opustio jer ga je vjerojatno već napustila bar polovica 

zarobljenika. Već se i broj prozvanih logoraša smanjio, jer sam jutros 

procijenio da je u grupi bilo oko 400 osoba. Dalje sam računao, pa sam 

pretpostavio da logor dnevno napušta oko 400 osoba što bi značilo da je u 

logoru ostalo još oko tisuću zarobljenika. U jedan vlak s deset vagona može 

se lako smjestiti po 400 otpuštenih zarobljenika, što je razlog zbog kojega su 

zarobljenici odlazili noću. Iz Kovina je mogao otići samo jedan vlak noću, pa 

se time sprječavalo logorašima da doñu u bilo kakav dodir sa stanovnicima.

282 

Već je davno prošlo podne, kad sam jasno čuo da su prozvali moje ime i rekli 

da se spremim za odlazak. Broj se zarobljenika pred kapijom znatno smanjio, 

pa sam očekivao da ću uskoro doći na red da odem u komandaturu po svoju 

otpusnicu. Ustao sam i stao pored kratkog reda pred kapijom, te tamo 

nastavio čekati, ali s ugodnom spoznajom da ću vjerojatno putovati vlakom iz 

Kovina do Osijeka. Bila mi je želja da ne moram opet hodati u koloni u 

četveroredima. Tek kasno poslije podne ponovno su prozvali moje ime, pa 

sam krenuo do kapije i rekao stražaru da se moram javiti u komandaturu. 

Stražar me je prepoznao kao “znamenitog” vodonošu pa mi je poželio “srećan 

ti put” uputivši me kamo trebam ići. 

Ušao sam u komandaturu i u sobu pisara gdje sam morao potpisati, na 

velikom arku papira, primitak otpusnice i putnog naloga. Provjerio sam samo 

je li moje i očevo ime ispravno napisano ćirilicom, a ispod toga godina i mjesto 

roñenja. Napustio sam prostoriju bez pozdrava, te otišao do kuhinje uzeti 

komad “leba”. Nakon toga sam izašao na drugu stranu komandature u bivšu 

vratarnicu “bubare” i više se nisam osvrnuo pogledati ograñeni prostor logora. 

To mjesto je za mene prestalo postojati zauvijek! Iza zgrade je bio manji, 

žicom ograñeni, prostor u kojemu se okupilo stotinjak zarobljenika kojima je 

bila uručena otpusnica, te putni nalog do “mesta prebivanja”. Sjeo sam pored 

ograde, te čekao razvoj dogañaja, dok je logor i komandatura polako 

nestajala u mraku mlade noći. 

Zbog mraka nisam mogao pročitati što piše na tom papiru koji je bio otpusnica 

i putni nalog. Složio sam ga oprezno i uložio u vrećicu s vrijednostima koju ću 

od sada nositi oko vrata. Bio sam sretan što vrećicu više ne moram nositi 

obješenu ispod spolovila kao za vrijeme marša, pa i posljednjih nekoliko 

tjedana provedenih u Kovinu. Zbog mraka nije bilo moguće nekoga prepoznati 

ili pak razgovarati o bilo čemu, pa sam nastavio čekati u potpunoj tišini koja je 

vladala meñu odabranim, za odlazak iz logora. Drijemao sam prisjećajući se 

sličnih situacija proteklih tjedana gdje sam morao čekati u neizvjesnosti što će 

me uskoro snaći. U meni se sada probudila nada i očekivanje sretnije kobi, 

što je bila velika razlika u usporedbi s prijašnjim sličnim čekanjima koja su 

donosila nove strahote i trpljenja. Zaspao sam sjedeći i spavao kao i svi ostali 

ljudi oko mene. Noćni je mir zavladao i uspavao zarobljenike koji su očekivali 

odlazak iz logora. 

Negdje oko ponoći probudilo nas je nekoliko stražara, pa su nam zapovjedili 

da formiramo četverorede u koloni koja će odmah krenuti. Kolonu su poveli 

kroz vrata na stražnjoj strani ovog ograñenog prostora, pa je sada bilo jasno 

zašto nitko nije vidio kada i kuda su krenuli otpušteni zarobljenici. U potpunom 

mraku i tišini hodali smo poljskim putem, podalje od zapadne strane logora, 

koji je vodio u smjeru Kovina. Tišinu je samo povremeno prekidao lavež pasa, 

dok smo prolazili kroz mjesto pored neosvijetljenih kuća, što me je podsjetilo 

na slična hodanja noću u nedavnoj prošlosti. Kad smo stigli do željezničke 

stanice u Kovinu odahnuo sam zadovoljno sretan što ćemo putovati vlakom.

283 

Po deset četveroreda uspinjalo se bez žurbe u stočne vagone, te bi posjedali 

mirno po podu. Vrata su vagona ostala otvorena, a stražari su se povukli 

nekamo u mrak. Ostali smo sami čekajući da vlakkrene. 

Drijemao sam sjedeći na pragu vagona uživajući u svježini noći izbjegavajući 

ustajali i smrdljivi zrak u unutrašnjosti vagona. Konačno, pri prvim zracima 

svjetla na istoku, pokrenuo se vlak i uskoro smo napustili stanicu u Kovinu. 

Logorski stražari nisu putovali s nama, a isto tako nas nije nitko ispratio na 

stanici. Sjedio sam na pragu vagona, čija su vrata ostala otvorena, pa mi je 

bilo vrlo ugodno zuriti u mrak dok je vlak huktao vojvoñanskom ravnicom. 

Sunce je granulo, te osvijetlilo djelomično požnjevena polja ili visoko izrasli 

kukuruz neposredno pred berbu. Vlak je bez zaustavljanja već za dana 

prošao Bavanište i stigao do Petrovog Sela, kroz koje sam prošao u obrnutom 

smjeru prije tri tjedna dolazeći od Vršca putem u kovinski logor. Nisam znao 

što me čeka u tom logoru gdje sam trebao proći tečaj “preodgajanja” o kojem 

je prvi put govorio politički komesar u Daruvaru, tamo davno, 30. svibnja. Na 

putu za Kovin mučila me je neizvjesnost i malodušje, a sada sam bio pun 

radosti i nade - eto, vraćam se svome domu i obitelji bez pratnje! 

Htio sam s nekim porazgovarati i podijeliti svoje sretne osjećaje, pa sam u 

vagonu tražio bar neko poznato lice meñu četrdesetak suputnika. Nikoga 

nisam prepoznao! Svi su bili bolje odjeveni i obuveni nego ja, pa sam 

pretpostavio da nitko od njih nije prošao teške kušnje na dugim marševima. 

Upitao sam čovjeka, koji je sjedio pored mene na pragu vrata, poznaje li on 

nekoga od naših suputnika. On je samo odmahnuo glavom “ne”, ali mu očito 

nije bilo do razgovara. 

Ponovno sam se osjećao osamljenim, pa sam zaključio da sam opet 

prepušten sebi samome. Stao sam se opet uvjeravati da se moram brinuti 

sam za sebe i ne očekivati ikakvu pomoć od drugih. Prošao me je zanos 

nedjeljne velike mise u logoru, kad nam je bilo objavljeno da ćemo uskoro biti 

slobodni. Taj polet osjećaja o slobodi kao da je ugasio svaki slučajni 

prijateljski odnos i meñusobnu potporu meñu nama. Svi smo sada stranci. 

Nikoga ne poznajemo, odlazimo u nepoznatim smjerovima i različite će nam 

biti budućnosti. 

Vlak je krenuo prema jugu pa smo prošli kroz Banatsko Novo Selo vozeći 

kroz pjeskovitu ravnicu i polja na kojima su izrasle visoke stabljike kukuruza. 

Izvukao sam vrećicu i oprezno izvukao papir otpusnice da vidim kako glasi 

moj putni nalog. Formular je izdalo Ministarstvo odbrane, Odeo za Ratne 

zarobljenike, a za kovinski je logor oznaka glasila “XX-B”. Podaci su pisani 

ćirilicom, što znači da je oznaka logora bila “XX-V” (valjda za “vojni”), dok je 

na otpusnici pisar unio datum “u Kovinu, 8. avgusta 1945”. Dalje je pisalo da 

sam se predao Armiji 14. maja 1945. kod Slovenj Gradeca i to kao komandant 

artiljerijskog voda.

284 

Otpušten sam iz zarobljeništva Odlukom o generalnoj amnestiji Antifašističkog 

veća narodnog osloboñenja Jugoslavije - skraćeno AVNOJ.To mi ama baš 

ništa značilo, kao niti pozdrav ”Smrt fašizmu - Sloboda narodu” na dnu 

formulara. Dalje je pisalo još da mi se odobrava povratak u Osijek, u moje 

mjesto prebivanja, gdje se moram javiti 24 sata nakon dolaska u Komandu 

armije. Otpusnica vrijedi za slobodno putovanje vlakom i brodom od Kovina 

do Osijeka za jednu osobu - bez prava povratka. Pročitavši morao sam se 

zbilja nasmijati tom tekstu tiskanom na kraju jedne otpusnice iz zarobljeničkog 

logora. Bez prava na povratak Sigurno se više nikada neću vratiti u Kovin 

gdje sam bio logoraš! NIKADA VIŠE DOK SAM ŽIV! 

Pomno sam složio otpusnicu, spremio je u vrećicu i strpao pod košulju. 

Jutarnje je sunce zagrijalo, no danas nisam skinuo košulju da bih trijebio uši, 

što je do sada bila dnevna rutina. Uskoro će im doći kraj kada stignem kući, 

pa se budem mogao dobro oprati i baciti svu ovu usmrñenu odjeću koju nosim 

na sebi bar mjesec dana. Vlak je sporo drndao ravnicom, koja se je činila sve 

zelenilom nakon svog jednoličnog pjeskovitog sivila do sada. Približavamo se 

Dunavu, pa je netko spomenuo da ćemo putovati do Beograda, ali ćemo prije 

toga proći kroz Pančevo. Vlak se zaustavio prije Pančeva, u ranžirnom dijelu 

stanice, a lokomotivu su otkačili da bi je kasnije prebacili na začelje našeg 

vlaka. Onda smo krenuli u suprotnom smjeru od malo prije. Tada je netko 

primijetio u daljini beogradsku tvrñavu Kalemegdan osvijetljenu jutarnjim 

suncem. Vlak je vrlo polako prelazio preko mosta na rijeci Tisi koji mora da je 

bio tek nedavno popravljen. Vlak se vrlo sporo kretao nasipom kroz močvarni 

predio, tipičan za područje izmeñu Dunava i Tise sjeverno od Beograda. 

Već je prilično zagrijalo, pa sam skoro poželio hodati u sjeni vlaka, toliko se 

sporo vukao nasipom. Iznenada se vlak zaustavio neposredno pred ranžirnim 

dijelom stanice, a nekoliko trenutaka kasnije smo čuli povike: “Silazite! Svi 

putnici van! Vlak staje ovdje. Silazite svi! Vlak ne ide dalje odavde!” –Polako 

su zarobljenici počeli izlaziti iz vagona, ne znajući zapravo što im je činiti, pa 

su se prvo okupljali oko vagona. Prošlo je neko vrijeme bez ikakve zapovjedi 

a to nas je sve još više zbunilo. Naprijed bliže kod lokomotive izašlo je iz vlaka 

nekoliko putnika, pa su se uputili nasipom prema željezničkoj stanici. U prvi 

čas ju nismo primijetili, jer se nalazila dosta daleko ispred naših vagona. A što 

sada, pitali smo se Konačno, polako i nesigurno, otpušteni su zarobljenici 

krenuli za putnicima do stanice, a da im nitko nije zapovjedio što moraju činiti. 

I tako smo u utorak, 14. kolovoza, stigli sredinom prije podneva pred Krnjaču, 

željezničku postaju nedaleko obale Dunava i samo nekoliko kilometara 

sjeverno od Beograda. Zašto vlak nije išao dalje za Beograd odakle bismo 

mogli nastaviti putovanje vlakom Uskoro smo doznali da popravci još nisu 

dovršeni na velikom visećem mostu preko Dunava, pa je željeznički promet 

prekinut. Da bi se stiglo u Beograd mora se pješačiti do obale Dunava, te 

prijevozom prijeći na desnu obalu i nastaviti do beogradskog kolodvora, 

odakle, navodno, kreću vlakovi za Zemun i dalje na zapad. Stajali smo u 

grupama neodlučni što nam je činitia što je sve više poticalo razdražljivost.

285 

Kuda da idemo Kako doći do Zemuna da se ne prolazi kroz Beograd 

Postoji li prijevoz na Dunavu kod Zemuna 

Čule su se primjedbe i prijedlozi sa svih strana, da bi odmah bili odbačeni. 

Nitko nije zapravo znao što treba učiniti, pogotovo kad su neki upozoravali na 

opasnosti od provokacija s kojima bi možda bili suočeni, kad bi se kretali u 

velikim grupama. Čini se kao da je većina bila za to da se ide u Beograd, iako 

nitko od nas nije znao ništa o stvarnoj političkoj situaciji u glavnom gradu nove 

Jugoslavije. Stajali smo na suncu neodlučni što učiniti i pomalo zabrinuti zbog 

svog sadašnjeg stanja i izgleda. Sigurno se moglo otići do Beograda i proći 

kroz grad do stanice, ali to samo pod okriljem velike grupe u kojoj ćemo naći 

izvjesnu zaštitu. Ovdje nas je bilo oko četiri stotine, pa bi takva grupa 

uspješno prošla taj put, ako bi imala svoje odlučno vodstvo. No, nitko se nije 

htio toga prihvatiti, pa smo i dalje stajali prepirući se. Rasprava je postajala 

sve glasnijom, možda i od porasta temperature jer se podne približavalo. 

Meni je bilo dosta tih jalovih razgovora, pa sam najbližoj osobi rekao: “Nema 

smisla čekati da svi krenemo zajedno! Neki su već otišli, hajd’mo i nas 

dvojica” - Na to će netko drugi pored mene: “Ja idem prvo za Beograd, a od 

tamo znam kako ću doći do Zemuna. Ako nema vlaka za Zemun, onda mora 

postojati neki prijelaz preko Save.” - Meni se taj prijedlog učinio pomalo 

kompliciran, pa sam upitao: “Zašto prvo ići u Beograd Hajd’mo naći prijelaz 

preko Dunava i doći odmah do Zemuna. Do lijeve obale Dunava je odavde 

samo nekoliko kilometara i sigurno ćemo tamo naći prijevoz do Zemuna. 

Mislim da je to jednostavnije i sigurnije rješenje za nas. Hoćemo li” - 

Ponovno se javi netko drugi odrješitim glasom: “Ne, nikako ne tako! Ja ne 

želim hodati kad imam slobodnu kartu za putovanjem vlakom i brodom. Ja 

idem za Beograd kao i drugi!” - I tako su se nastavljali jalovi razgovori i 

komentari, sve dok se ne bi formirala manja grupa i krenula put Beograda. 

Kao grom iz vedrog neba su mi u podsvijesti odjeknule one četiri kobne note 

iz Beethovenove 5. simfonije - točno kako sam ih već prije čuo u trenucima 

tjeskobe i opasnosti. Ne trošeći riječi krenuo sam svojim putem u smjeru gdje 

sam očekivao da ću najbrže stići do lijeve obale Dunava na dohvat Zemunu. 

Napustivši područje stanice, spazio sam zemljanu cestu koja je vodila prema 

zapadu, neposredno pored sela Krnjače. Desno su se od ceste prostirala 

polja i livade. Usput sam sreo nekoliko osoba, vjerojatno su bili seljaci iz 

obližnjih sela, pa sam ih ljubazno pozdravio a oni su mi odzdravili pogledavši 

me malo sa čuñenjem. Nešto dalje uz cestu primijetio sam stariju ženu kako 

radi u svom povrtnjaku, pa sam zastao i poželio joj dobar dan. Ogladnio sam i 

ožednio, pa sam je upitao: “Draga majko, možete li mi pokazati put kojim ću 

najbrže doći do prijevoza za Zemun Oh, molim vas, imate li malo vode za 

mene Ožednio sam od te vrućine, znate!” 

Žena je podigla glavu i nemalo iznenañena prozbori: “Sine, Bože moj, odakle 

dolaziš ovakav Dalek je to put do preveza za Zemun. Vrlo dalek put, vjeruj 

mi, sine!” - Bio sam sretan da hoće razgovarati sa mnompa joj odvratih

286 

usrdno: “Znam, znam ja da je daleko do prijevoza. Ja sam jučer otpušten iz 

logora ratnih zarobljenika i želio bih stići što brže kući. Ja imam od vlasti 

ovjerenu otpusnicu i putni nalog kod sebe pa me se ne trebate bojati. Molim 

vas, majko, pokažite mi najkraći put do prijevoza, molim!” - Žena nije dugo 

oklijevala nego priñe ogradi povrtnjaka i pozva me rukom: “Uñi amo, sine! 

Jasno, da ću ti pokazati put, ali prvo uñi da ti dam nešto za jesti i mlijeka. 

Mlijeko je bolje od vode za tebe. Poñi sa mnom do kuće!” 

Slijedio sam ženu do njene vrtlarske kućice, pa sam sjeo na kućni prag u 

ugodnoj sjeni. Žena je donijela nešto kruha i sira, te posudu s mlijekom, pa 

sam počeo jesti ponuñeno, sretan zbog prilike koja mi se pružila i puno se 

zahvaljujući domaćici. Sjela jepored mene na prag i nutkala me da jedem 

koliko hoću, a usput se raspitivala odakle sam i kako sam ja dospio u to 

zarobljeništvo. Bilo je vrlo ugodno sjediti u hladovini u vrijeme najveće dnevne 

žege u kolovozu, a usput utažiti glad i žeñ umornog tijela. Odgovarajući na 

upite dobre žene, osjetio sam da me polako hvata drijemež, što je bio znak da 

je došlo vrijeme da se dignem kako ne bih podlegao nagonu spavanja. Naglo 

sam i odlučno ustao, unatoč oštrih protivljenja seljanke, koja je navaljivala da 

ostanem još malo i da se odmorim. Morao sam odbiti njen prijedlog no sa 

dubokim žaljenjemi obrazloženjem, da me čeka još dalek put. Bilo je krajnje 

vrijeme da poñem dalje čim prije i stignem brzo do svoga cilja. Mnogo sam se 

zahvaljivao domaćici na dobročinstvu,dok me je pratila sve do ceste i tamo 

pokazala put do prijevoza. 

Slijedio sam put bez poteškoća kako mi je rekla seljanka. Put je uskoro 

postao samo ugažena prtina usred ravnice, u stvari močvarnog područja, koje 

je redovito bilo poplavljivano visokim vodama Dunava i Tise. Žena mi je rekla 

da je put pretežno suh, ali da ću možda naići na mjesta gdje ću morati kroz 

blato. Upozorila me je da se strogo držim utabanog puta, jer pored njega ima 

mina iz rata, a i mjesta sa živim pijeskom u močvari. 

Moja su stopala lijepo zacijeljela pa nisu bila više toliko osjetljiva pri hodanju. 

Navukao sam preostale debele čarape, da mogu sigurnije hodati u očevim 

sandalama, koje su bile malo prevelike za mene. Hodajući žustro počeo sam 

se znojiti, pa sam skinuo košulju i zataknuo je pod naprtnjaču da upije znoj 

koji mi se cijedio niz leña. Strogo sam se držao puta odreñujući napredak 

prema Kalemegdanu, te suncu koje je bilo sada još visoko i lijevo od smjera 

kretanja. Nakon sat hoda stigao sam do širokog vodotoka na kojem se jedva 

nazirao protok. A što sada Hoću li moći pregaziti to široko korito ili ću morati 

plivati na drugu stranu Gledao sam uzvodno i nizvodno obalom, nadajući se 

pronalasku rješenja problema. 

U obalnom je šašu bilo nekoliko procjepa, a uzvodno, pedesetak metara od 

mene, vidio sam nekoliko privezanih plitkih i crno obojenih čamaca tipičnih za 

Dunav. Još dalje od privezišta bilo je sklonište od šiblja, na povišenom dijelu 

obale, ali tamo nije bilo nikoga. Hoću li uzeti jedan od čamaca, pa pokušati 

veslati do druge obale Sigurno neću naći vesla ili motke u čamcima, a osim

287 

toga, taj mi se pothvat učinio preopasnim zbog nepoznavanja vodotoka, te 

struja i mogućih virova. Ako bih pokušao pregaziti vodotok morao bih imati 

neku motku kojom bih mjerio dubinu gaza ili osjetio opasne naplavine pod 

vodom. Kako nisam našao ništa prikladno, odustao sam od te namjere. Pošao 

sam nizvodno u potrazi za nekim širim procjepom u šašu da bih imao bolji 

pregled vodotoka, te ocijenio udaljenost i izgled suprotne obale. Kod prvoga 

procjepa u šašu opazio sam čamac kako polako prelazi vodotok približavajući 

se mojoj obali. U čamcu je stajao čovjek, pa se motkom odguravao od dna, a 

dubina vode nije mogla biti više od jednog metra, sudeći po dužini uronjavanja 

motke. 

Čekao sam strpljivo u procjepu obalnog šaša da vidim gdje će čamac pristati. 

Kad me je lañar primijetio, stao je na čas i oslonio se na motku, iznenañen što 

se netko nalazi na obali. Javio sam mu se mašući košuljom: “Druže ribaru, 

molim pomozite mi! Htio bih prijeći rijeku da doñem do prijevoza za Zemun. 

Molim, nemojte otići! Molim, doñite do obale!” - Ribar me je gledao neko 

vrijeme sumnjičavo, a onda se otisnuo motkom i prišao čamcem obali nešto 

dalje od mjesta gdje sam stajao. Prišao sam mu, te mirno pričao da nisam 

neki bjegunac, nego otpušteni ratni zarobljenik, te posjedujem ispravni putni 

nalog da se mogu vratiti kući. Čovjek je mirno slušao moje priču, pa sam htio 

još iz vrećice izvući otpusnicu da mu je pokažem. Ribar se nasmiješi, te me 

vrlo prijateljski pozva da priñem njegovom čamcu. 

“Dobar dan tebi, sine! Dobro što si čekao da te netko preveze na drugu 

stranu. Uñi u čamac, prevest ću te. Bilo ih je više koji su pokušali pregaziti 

rukavac. Malo ih je uspjelo u tome a više ih je stradalo. Sjedni na dno čamcai 

ne brini. Hajd’mo!” - Ribar je bio vrlo ljubazan, pa sam mu se jedva stigao 

pravo zahvaliti za vrijeme kratkog prijevoza do druge obale. Primijetio sam da 

je struja vodotoka mnogo jača nego što sam očekivao motreći s obale, 

pogotovo kada smo prišli strmijoj obali. Ribar se gurao motkom nizvodno, do 

pješčanog spruda, gdje je sigurno pristao i privezao čamac. Kad sam izašao 

iz čamce reče mi: “Vidiš li onaj procjep u trski, sine Tamo u visokoj trski To 

je siguran put koji smo prokrčili i nemoj silaziti s njega. Pazi se! Ima svuda 

mina iz rata zbog kojih smo izgubili nekoliko goveda. Bog te blagoslovio, sine. 

Stigni sretno svojoj kući!” 

Popeo sam se preko pješčanog spruda na povisoku obalu, pa sam se 

okrenuo da bih se zahvalio svom spasiocu. Ribar je već bio sred vodotoka 

vraćajući se svojoj kući u selu Borča. Viknuo sam za njim i mahao dok se nije 

osvrnuo, te odmahnuo rukom pokazujući mi još jednom smjer kojim trebam 

ići. Okrenuo sam se i pošao utabanom i prokrčenom stazom izmeñu visoke 

trske. Bilo je negdje rano poslije podne, pa me je oblio znoj od vrućine i vlage 

u zraku, što mi nije uopće smetalo, jer me obuzelo silno oduševljenje jer sam 

svladao skoro nepremostivu zapreku na putu kući. Odmah sam se dobro 

osjećao što mi je povratilo snagu i samosvijest. Moja nedavna iskustva, da 

ima još dobrih ljudi koji pripravno i od srca pomažu, podigla su moje 

pouzdanje te možda djelomično zbrisala gorke osjećaje zarobljenika - jednog

288 

od izopćenika novoga društva. Hoće li mi biti bolje od sada Hoću li uopće 

moći živjeti normalno Iznenañujuće brzo su ta moja razmišljanja bila 

prekinuta, kada sam odjednom izašao iz šaša i našao se na lijevoj obali 

Dunava. Na visokoj obali širokog Dunava naišao sam na široku stazu s 

kolotečinama koja je sezala u oba smjera unedogled.Kojim smjerom da 

krenem kako bih došao do nekog prijevoza 

Stojeći na obali nisam vidio Kalemegdan zbog visoke trske, a niti neko veće 

naselje uzvodno na suprotnoj obali. Krenuo sam zato nizvodno uvjeren, da ću 

već naići na neki prijevoz za Zemun ili kasnije za Beograd. Mora da je utorak, 

14. kolovoza, bio moj sretni dan, jer sam nakon kojih stotinjak metara naišao 

na veće iskrčeno mjesto pored obale, a u koritu rijeke veću drvenu platformu 

na pilotima. Na platformi su stajali ljudi s nekoliko kolica te jedna kola s dva 

upregnuta konja. Polako sam prilazio pristaništu prijevoza gdje sam primijetio 

nekoliko osoba u uniformi Narodne milicije od kojih su neki gledali u mom 

smjeru. Izvukao sam otpusnicu iz vrećice i silazio mostom koji je vodio do 

samog pristaništa. Bez poziva pružio sam otpusnicu najbližem milicajcu 

pozdravivši: “Konačno sam pronašao prijevoz za Zemun. Evo, ovdje je moja 

otpusnica iz logora. Ona je ovjerena i dopušta mi slobodno putovanje!” 

Milicajac je samo odmahnuo, te reče: “Hajde druže!Idi samo dalje! U redu je. 

Mi znamo odakle ti dolaziš. Poñi i čekaj s drugima da privežeprijevoz za 

Zemun. Nećeš dugo čekati!” - Možda je milicajac imao razumijevanje, za moj 

položaj ili čak samilost, obzirom na moje stanje, ali to nije pokazao niti jednom 

daljnjom riječi ili čak gestom. Ni tko drugi na pristaništu nije sa mnom 

razgovarao ili prišao pitati trebam li pomoć. Stao sam pored ograde i gledao u 

vodu Dunava kako tiho teče, čekajući na prijevoz kad me odjednom uhvati 

vrtoglavica, a na oči mi pade mrak. Svom snagom volje držao sam se ogradu 

zarivši u nju nokte, pa me je bol vratila stvarnosti. Otvorio sam oči i pogledao 

ljude oko sebe, no nitko se nije maknuo s mjesta, pa sam se okrenuo prema 

obali u namjeri da pobjegnem odavde. Zašto Zašto osjećam tu ukorijenjenu 

potrebu za bježanjem od Ljudi Zašto se bojim tih Ljudi, koji mi nisu ništa zla 

učinili 

Je li to samo zbog straha ili poniženja zbog mog bijednog izgleda Moj je 

izgled sigurno odudarao od onoga ostalih osoba na pristaništu, pa ipak tajnije 

odvratio seljanku i ribara da mi pomognu. Zvonko, bubnjala su mi ona četiri 

kobna tona u ušima, nećeš valjda sada popustiti Prešao si znatan dio puta 

prema kući, pa stisni zube još malo! Nećeš valjda odstupiti od cilja za kojim 

toliko čezneš u posljednja četiri mjeseca Sam vrijediš barem toliko koliko 

svaki od njih ovdje oko tebe. Pokazao si svoje valjanost i vrijednost u mnogim 

opasnostima i tegobnim vremenima, pa nećeš valjda sada, skoro na kraju 

svojih patnji, popustiti 

U meñuvremenu je prijevoz prešao maticu rijeke, pa je sporo, protiv struje, 

prilazio pristaništu. Malo kasnije je prijevoz pristao udarivši u obalu dosta 

snažno i uz buku motora sve dok nisu konopi bili čvrsto vezani za veza.

289 

Udarac nas je sve dobro zdrmao, a konji su glasno njištali dok ga ih kočijaš 

pokušavao smiriti i čvrsto držati za uzde da ne odvuku kola u vodu. Iskrcalo 

se je samo nekoliko osoba, pa smo se potom svi mi brzo ukrcali. Odriješili su 

konope, motori su zabrektali, pa je prijevoz krenuo natrag vozeći koso protiv 

struje polako se spuštajući niz Dunav. Vožnja rijekom je bila veoma ugodna i 

postupno je smirila moje uzbuñenje, pa sam se sjetio skele kojom smo 

prelazili Dravu kod gornjodravske pumpne stanice. Skela nije imala motore, 

nego je koristila struje rijeke za prijelaz s jedne obale na drugu. Bila je vezana 

dugim čeličnim konopom za koloturu koja se kretala po čeličnom kablu 

razapetom izmeñu obala na dva visoka stupa. Jaki su motori prijevoza brzo 

obavili svoj posao, pa smo za dvadesetak minuta stigli do desne obale i veza 

zemunskog pristaništa. 

Sišao sam meñu zadnjima, pa sam upitao milicajca na mostu kuda trebam ići 

do željezničke stanice. Začudio se malo mom upitu, pa me, sažalim glasom 

uputi ka strmoj cesti kojom ću stići na trg odakle nije daleko do stanice. Iako je 

bilo jako vruće i sparno, ipak nisam htio skinuti košulje, koje sam obukao još 

prije nego li sam došao do prijevoza. Jako sam se znojio uspinjući se strmom 

popločenom cestom, pa mi je košulja uskoro bila mokra, no možda je tako 

bolje, nego da me ljudi vide golog do pojasa iz kojeg viri moj izmršavljeni 

kostur i kosom zarasla glava. Stigao sam na trg iscrpljen dugim i strmim 

usponom, pa sam sjeo na rubnjak da doñem do daha. Nitko nije obraćao 

pažnju što sjedim na rubnjaku ili se zaustavio da me upita što tu radim. 

Patrola milicije je prošla preko trga ne obraćajući uopće pažnju na mene, 

unatoč mom bijednom izgledu. U izvjesnoj mi je mjeri to čak i odgovaralo, pa 

sam ostao sjediti dok mi se nije povratila snaga i volja da što prije nastavim 

put kući. 

Na drugom sam kraju trga odmah ugledao kolodvor, pa sam se užurbano 

uputio tamo da ne bih slučajno zakasnio na vlak. Sama pomisao da bih još 

mogao promašiti odlazak vlaka ove večeri, te čekati do sutra, tjerala je 

umorne noge da se brže pokreću. Pokazao sam svoje otpusnicu milicajcu na 

straži pred ulazom u kolodvor, a on samo odmahnu pokazujući rukom da 

odem do šaltera za izdavanje putnih karata. Šalter je bio zatvoren, a nigdje 

nije bilo ovješenog plakata s voznim redom. Izašao sam na peron i na 

klupama spazio nekoliko osoba koje su po izgledu bile slične meni. Prišao 

sam klupi na kojoj je jedna osoba više sjedila nego ležala i prije nego li sam 

što mogao reći, on me pozdravi: “Zdravo zemljače! Dobro došao meñu 

povratnike. Ti isto čekaš vlak koji će nas odvesti na zapad, zar ne Odakle 

dolaziš” 

Iznenañen srdačnim pozdravom supatnika, odgovorio sam mu: “Ja sam bio u 

grupi ratnih zarobljenika koji su napustili logor u Kovinu prošle noći. U jutro 

smo stigli vlakom do stanice Krnjače odakle nismo mogli putovati dalje. Koliko 

dugo čekaš vlak” - Na to će moj, iznimno razgovorljivi, suputnik: “Krenuli smo 

iz Vršca i doputovali do blizu Beograda, a onda smo hodali kroz grad do 

kolodvora. Ovo je već drugi dan kako čekamo vlak koji putuje na zapad.

290 

Izgubili smo mnogo vremena čekajući i lutajući a mnogo su nas ponižavali 

gdje god smo se pojavili. Nisu nam htjeli dati ništa za jelo, a nitko nema novih 

dinara da što kupimo. Moljakali smo za jelo po okolici Zemuna, pa smo možda 

promašili koji vlak. Kažem ti, ogavno je to čekanje!” 

Sažalio mi se sugovornik, no nisam odolio da ga dalje ne ispitujem: “Koliko 

vlakova dnevno ide iz Zemuna na zapad Postoji li kakav redoviti vozni red” 

- Pomalo s podsmjehom na moje bedasto pitanje, reče: ”Za Boga, što to 

pitaš Ne! Nema ovdje redovitog prometa, nego ti lijepo čekaj dok naiñe vlak 

s dovoljno vagona, pa se pokušaj ukrcati kako znaš i možeš. U stvari, nema 

uopće putničkih vagona u vlakovima, nego su to samo stočni vagoni ili po koji 

otvoreni teretni vagon. Zbilja bit će gadno putovati a pogotovo za nas, bivše 

ratne zarobljenike.” - Nisam se dao lako smesti, pa ponovno upitah: “U redu! 

Razumio sam sve što si rekao. Meni je osobno sasvim svejedno kako ću 

putovati vlakom samo da što prije stignem kući. Znaš li hoće li možda sastaviti 

vlak ovdje u Zemunu” - “Ah, da, nekoliko je kolega krenulo tamo prema 

ložionici, ali se nitko od njih nije vratio ovamo. Vidiš tamo onu crnu zgradu 

skoro pri kraju stanice - to je ložionica. Vidiš li” 

Pogledao sam u smjeru koji mi je pokazao, pa sam odlučio sam vidjeti što se 

tamo dogaña. Mrzilo me hodanje po oštroj podlozi izmeñu kolosijeka, ali je to 

sada bilo podnošljivije u sandalama. Na kraju perona naišao sam na pipu za 

vodu iz koje je, na moje najveće iznenañenje, čak potekla voda. Iskoristio sam 

priliku da se malo operem i sperem sloj prašine sa znojne kože, koja me je 

počela svrbjeti ili su to uši podivljale. Tko će znati Zašto postupaju s nama 

gore nego li sa životinjama, pomislih na tren kad me je opet spopao osjećaj 

samo sažaljenja. Zašto se ponašaju prema nama gore nego li prema divljim 

zvijerima Zašto nam ne dopuštaju da se vratimo svojim domovima na ljudski 

način i dostojan čovjeka 

Borio sam se protiv tih nesuvislih misli govoreći si da to ne koristi i ne vodi 

ničemu. Brini se sam za sebe i učini što trebaš, pa ćeš naći pomoć i ostvariti 

svoj cilj. Uzdaj se u se' i u svoje kljuse! Nije to bilo niti prvi, a vjerojatno niti 

posljednji put da sam tako sebe uvjeravao! Moram naći vlak koji ide za 

Vinkovce i uhvatiti bilo kakvo mjesto u njemu. Moram se vratiti u Osijek i 

meñu ljude koji me poznaje i koji će me htjeti razumjeti i pomoći mi. 

Približavajući se ložionici primijetio sam da tamo čeka više osoba sličnih meni 

- sve sami otpušteni ratni zarobljenici. Većina ih je došla ovamo iz logora u 

Kovinu, a razgovarajući s nekima od njih doznao sam da su hodali od Krnjače 

do Beograda. Tamo su im na željezničkoj stanici rekli da iz Beograda ne 

polaze vlakovi za Vinkovce, nego da moraju otići do Zemuna. Nastavili su 

pješice, pa su ovamo došli preko savskog mosta nakon dugog hodanja. Meñu 

njima nisam našao niti jednoga, koji je Kovin napustio prošle noći, pa sam 

imao silnu sreću da sam tako brzo stigao ovamo. Malo kasnije nam je rekao 

dobri željezničar da se sastavlja vlak teretnih vagona u kojima će biti klupe za 

putnike. U sumrak je stigla mala lokomotiva za ranžiranje, vukući za sobom

291 

desetak vagona. Upozoreni od naše izvidnice, popeli smo se na vagone koji 

su polako prolazili, te potražili mjesta u njima. Smjestili smo se, spremni za 

putovanje na zapad, prije nego li je vlak došao u samu stanicu. 

Našao sam mjesto na klupi u kutu vagona u kojem je već bilo više 

zarobljenika koji su zajedno putovali do stanice Vinkovci, gdje su morali 

presjedati. Sigurno sam zaspao istoga trena kad sam se smjestio, jer se ne 

sjećam kada je vlak došao do zemunske stanice i tamo stao. Probudio sam 

se zbog galame i nemira izazvanog putnika provalom u vagon tražeći mjesto 

za sebe. Skutrio sam se u svom kutu i obranio svoje sjedište, a odahnuo sam 

tek kad je vlak konačno krenuo na zapad - pretposljednji dio mog putovanja 

do konačnog cilja. S tom sam misli zaspao i spavao cijelo vrijeme noćnog 

putovanja, osim što sam se jednom probudio primijetivši da je vlak stao, a to 

je bilo u Staroj Pazovi. Ovdje sam prenoćio tek prije mjesec dana ali tada na 

putu za Petrovaradin. Kad je vlak ponovno krenuo obuzeo me osjećaj 

sigurnosti, pa sam se opet prepustio snu. Drmanje i zibanje vlaka je “govorilo” 

da putujem kući, pa možda i u neizvjesnu budućnost, ali sigurno pod okrilje 

dobro poznatoga i voljenoga. 

Probudio sam se tek kad su prvi traci svjetla doprli u moj kut vagona. Vani je 

zora svanula i vagonom se širio nemir putnika koji su se spremali sići kod 

slijedeće stanice. U vagonu je bilo dosta putnika koji su trebali sićiu stanici 

Vinkovci a meñu njima i nekoliko bivših zarobljenika. Ustao sam i oprezno 

krenuo prema vratima vagona gdje sam se priključio ostalima, upravo kada je 

vlak ulazio u vinkovačku stanicu. Izašao sam ili, bolje rečeno, skočio s jedine 

stepenice na tucanik izmeñu kolosijeka još zaslijepljen sunčevim zrakama. 

Obuzet osjećajem olakšanja i osloboñenja svih mora, postao sam svjestan 

svoje slobode i uživao toplinu ranog jutarnjeg sunca. Većina je suputnika 

krenula prema zgradi stanice, a kod vagona su ostali stajati samo nesigurni, 

ne znajući kuda moraju ići. Neodlučne su se osobe razlikovale od ostalih 

putnika, kako po izgledu, tako i po ponašanje, bili su to bivši ratni zarobljenici 

iznenada suočeni sa svojom slobodom. Polako, jedan za drugim, uputili smo 

se do kolodvorske zgrade gdje bismo možda mogli saznati kada kreću vlakovi 

do naših različitih odredišta. 

Pred zgradom je bilo nekoliko milicionara što mi nije posebno smetalo, jer 

sam imao ispravni putni nalog i stigao do Vinkovaca bez posebnih kontrola. 

Dok sam se raspitivao za vezu do Osijeka stigla je pred stanicu mala 

lokomotiva s nekoliko vagona. Čim je kompozicija stala u vagone su navalili 

putnici natovareni s mnogo vreća i košara. U prolazu mi netko dobaci da je to 

vlak za Osijek, pa sam krenuo za tom uskomešanom masom u nadi da će se 

u tom kratkom vlaku ipak naći mjestašce za mene. U košarama i vrećama bilo 

je raznog voća i povrća, sireva i mljekarskih kantica, te drugog obilja, pa će se 

u Osijeku danas održavati tržni dan. Podsjetio sam se da jedanas srijeda, 15. 

kolovoza, pa zato većina ovako natovarenih putnika putuje u Osijek. Od silnog 

uzbuñenja zaboravio sam na glad i žeñ očekujući beskrajnim nestrpljenjem 

povratak kući.

292 

Osjećao sam se uzdignut iznad svega oko sebe, unatoč svom bijednom 

izgledu, pohabanoj odjeći i prljavim nogama u prevelikim sandalama, te 

“podivljalim” ušima koje su mi jako smetale. Pokušao sam naći mjesto u 

jednom od stočnih vagona s klupama, tj. u IV. klasi, kako su je putnici 

prozvali. Nisam htio da se putnici III. razreda odmiču od mene, zbog moje 

prljavštine i povremenog češkanja, no nitko od njih nije obraćao pažnju na 

mene, a niti pokušao sa mnom razgovarati. Čudno, pomislih, da se nitko od 

putnika ne zanima za otpuštene ratne zarobljenike. Zašto je tako Srećom 

vlak je krenuo čim sam se smjestio na klupi u kutu stočnog vagona. Vlak je 

stao u svakoj stanici na putu. No cijelo je putovanje proteklo bez nekih 

problema, a za cijelo to vrijeme sa mnom nitko nije sa mnom razgovarao. 

Čudno, zar ne Karte je kontrolirao kondukter, pa je često obilazio vagon, ali 

je samo jednom pogledao moje otpusnicu i, nasmiješivši se, otišao svojim 

poslom. Milicionari su takoñer kontrolirali putnike i to nekoliko puta, ali moj 

službeni papir samo jednom. 

Vlak je napustio stanicu Tenjski Antunovac, pa sam znao da je slijedeća 

stanica Osijek. Istezao sam vrat ne bih li kroz otvorena vrata vagona spazio 

prve zgrade svog rodnog grada nadajući se da će to biti toranj od crvene 

opeke gornjogradske crkve Sv. Petra i Pavla. Kad je vlak ponovno stao stigli 

smo na osječki Glavni kolodvor, pa me obuze strašna podsvjesna bol zbog 

patnji koje sam ovdje preživio 2. lipnja. Bio sam zadnji na izlazu vagona i nije 

mi se niti žurilo gurati se meñu ostalim putnicima. Nitko nije mogao znati da 

ću danas stići, pa me neće čekati kod izlaza, ali sam se nadao naći bar neko 

poznato lice meñu ljudima koji su čekali iza ograde na peronu. Pogledao sam 

u svako lice i htio sam nekome reći da sam se vratio u Osijek. Vidite, ja sam 

se vratio kući! Zar to nikoga ne zanima 

Većina se putnika požurila prema izlazu na lijevoj strani kolodvora, gdje se 

već stvorila gomila nestrpljivih tijela i prtljage. Hodao sam polako kao u snu. 

Vrlo polako slijedio sam odreñeni smjer, kao da sam stranac koji traži svoj 

put, iako mi je sve bilo vrlo dobro poznato. Prišao sam vratima u ogradi gdje 

su stajali stražari s ruskim automatima ovješenim preko prsa. Jedan od njih 

me zaustavi: “Tvoje propusnicu, druže! To je vojna kontrola!”- Nespretno sam 

dokučio vrećicu i nevješto je pokušao otvoriti, što je malo potrajalo pa se iza 

mene stvorio red nestrpljivih putnika. Stražar stupi u stranu da propusti civile, 

dok se meni znoj cijedio niz leña, ali sam konačno izvukao propusnicu i pružio 

je stražaru. Stražar je bio vodnik, pa je samo letimično pogledao propusnicu 

te mi vrati nimalo ljubaznim glasom: “Da, vidim ja, ti si jedan ratni zarobljenik 

otpušten iz logora. Vraćaš se kući! Javi se sutra u komandi grada. Jasno U 

redu, proñi!” 

Uzeo sam propusnicu i krenuo prema vratima na drugom kraju izlaza gdje je 

željezničar kontrolirao putne karte. U prolazu sam primijetio dugu klupu na 

kojoj su putnici otvarali svoju prtljagu na pregled. Ja nisam imao ama baš 

ništa, osim bijedne sirotinje u svojoj naprtnjači, pa sam polako prolazio pored

293 

putnika kad odjednom osjetih oštar ubod u prsni košs lijeve strane. Stao sam 

iznenañen, okrenuo se i spazio vojnika koji je ponovno uperi cijev puške u moj 

trbuh. Lice mu je bilo ružno i opako, a bijesno me je gledao. Tog sam se trena 

sjetio svih onih izopačenih i mržnjom iznakaženih lica u Svetoj Nedjelji izmeñu 

kojih smo morali trčati za svoj život. Udarali su po nama svim i svačime što su 

držali u rukama- bičevima, motkama, toljagama, pa i šakamana dohvat. Ja 

sam tada bježao nasumce uz brdo i ostao živ, nakon tog paklenoga ljudskog 

bezumlja. “Stani! Ne mrdaj!” riknula su mi pogana usta u lice. “Kud’si navalio, 

druškane Marš nazad u red! Da vidim što imaš u toj vreći na leñima!” 

U tom času spopao me je krajnji bijes i neopisiva mržnja prema ugnjetavaču 

pa sam obim rukama zgrabio cijev puške. Gurnuo sam cijev snažno od sebe 

te ju istodobno povukao dolje svom svojom nadljudskom žestinom. Vojnik je 

bio iznenañen tim pokretom pa je kriknuo od bola i ispustio pušku, koja bi pala 

na tlo da je nisam čvrsto držao u rukama.U tom trenu nisam sam znao što bih 

učinio s puškom –da li ju uperiti u vojnika ili je odbaciti od sebe. Iz daljine mi 

do svijesti dopre glas vodnika straže kako viče: “Stoj! Stoj, druže, stoj! Pusti 

čovjeka da proñe! Preispitao sam ga ja. Stoj! Ne miči se - to je zapovijed!” - 

Vodnik mi je prišao pa sam mu mirno predao pušku i krenuo do izlaza, no za 

sobom sam još čuo vodnika kako mi govori: “To je bilo ludo od tebe, druže! 

Poñi brzo - brzo sada! Nestani!” 

Nije mi to trebao ponoviti drugi puta pa sam požurio prema izlazu te projurio 

pored željezničara, koji je ubirao vozne karte. Na izlazu skrenuo sam desno u 

zaklon zida, jer sam osjećao kako me napuštaju vlastite snage. Koljena su mi 

počela klecati a znoj me oblio od straha od spoznaje životne opasnosti, kojoj 

sam se bezumno izložio i to pred samim ciljem svojih čežnji. Oslonjen na zid 

teško sam disao i brisao znoj sa čela i očiju, pa sam spazio majku, kako se 

probija do mene izmeñu okupljenih znatiželjnika. Prišla mi je i povukla me za 

ruku da se udaljimo što prije od mjesta gdje sam skoro nastradao. Nismo 

progovorili ni riječi, sve dok nismo bili dovoljno daleko od izlaza došavši na 

drugu stranu kolodvorskog trga do visokog zida plinare. Naslonio sam se na 

zid malo odahnuti, pa je mama stupila pred mene i povukla moje prljavu glavu 

objema rukama k sebi, pa prošapta: “Konačno si došao! Dobro došao kući, 

sine moj! Smiri se! Sve će opet biti dobro!” 

Tresao sam se cijelim tijelom, a onda iz mene grune nepoznati grčeviti glas: 

“MRZIM IH! Mrzim ih sve! Mrzimih, mama! Gadi mi se taj izrod ljudski. 

Propalice koje uživaju u mučenje i ubijanje svega slabijega od sebe. Mučki i 

podlo koriste svoj položaj i moć, uništavajući bez razlike svakoga tko se ne 

može braniti. Ubio bih ih golim rukama! Mrzim ih, mrzim...” - Mama je na 

trenutak zašutjela pod dojmom moje neograničene mržnje prema tim novim 

tlačiteljima. Ipak, brzo se snašla, pa, gladeći me po prljavoj glavi, tiho 

prozbori: “Tiho, tiho, sinko! Nemoj tako govoriti. Došao si kući. Sada si siguran 

od njih. Molim te, smiri se, sine moj! Prošao si ono najgore, smiri se, mili moj! 

Hajd’mo sada kući, Zvonko!”

294 

Odbio sam se od zida i krenuo pored plinare asfaltiranim nogostupom koji 

sigurno vodi kući. Primijetio sam nakon nekoliko brzih koraka da me mama ne 

može slijediti, pa sam zastao, dok mi nije prišla blizu, pa teškim glasom 

prozborih: “Oprosti mi, mama! Žao mi je što si se toliko uplašila zbog mog 

ispada. Znaš, onaj je prokleti vojnik uperio pušku na mene da mi pregleda 

naprtnjaču. Mislio sam da opet hoće nešto “džorati” sa mnom, a ja nemam 

više što mijenjati osim svog golog života. Prljav sam i sam sebi zaudaram 

ovako obučen u prnje pun ušiju a koje ne miruje niti sada. Ponižavan sam i 

tjerali su me gore nego li stoku!” 

Krenuo sam polako, držeći majku za ruku nastavio sam umornim glasom: 

“Oh, mama, idemo kući! Želim svući ove prnje sa sebe. Najbolje će biti odmah 

ih spaliti. Čeznem za toplom kupkom koja će mi sprati tu gadnu prljavštinu. 

Moram oprati kosu i ošišati prašumu na glavi čimprije. Moram se i obrijati! 

Samo da se konačno riješim tih ušiju, koje su me tako dugo gnjavile, puno 

predugo ...” 

Polako smo hodali te uskoro skrenuli u Beogradsku ulicu. Odjednom sam 

postao svjestan, da se stvarno približavam svome domu i da ću moći spavati 

u mekanom krevetu. “Znaš, mama, tek kad se riješim te nečistoće i gamadi 

koja plazi po meni, osjećat ću se opet kao ljudsko biće. Da znaš samo kako 

čeznem opet biti slobodan čovjek! Jest, ja zbilja još ne znam, što znači biti 

slobodan Sasvim sigurno da neću biti onakav kakav sam bio, kad sam otišao 

od vas prije četiri mjeseca. Hajd’mo doma, mama!” 

Mama više nije plakala, osušile su joj se suze, ali me je vrlo ozbiljno gledala i 

ogledavala od glave do nogu. Ne znam o čemu je mama razmišljala i koji su 

je osjećaji prožimali. Čvrsto me je držala za ruku pa smo zajedno polako 

hodali posljednjim dijelom puta do kuće. Koračali smo pločnikom dobro mi 

poznatom ulicom s kolnikom od žutog klinkera a po kojem su pored nas 

drndala seljačka kola u smjeru prema tržnici. Prešli smo odvojak pruge za 

paromlin, prošli kroz mali perivoj, pa prešli Vukovarsku cestu i ušli u Krežminu 

ulicu. Umornim sam očima vidio nedaleko tornjić naše kuće, pa sam tog časa 

znao da sam konačno stigao do svog, toliko žuñenog, cilja! 

* * * 

Negdje, duboko o mojoj podsvijesti, puknuo je nevidljivi mjehur mržnje prepun 

gorkih i sramnih poniženja počinjenih nad mojom osobom. Iznureno te veoma 

ispaćeno tijelo potpuno se predalo neosjetljivosti sveobuhvatnog umora. 

Slomljeni je duh tražio zaštitu pod velom svemoćnog zaborava. Moje je tijelo 

vapilo za potpunim odmorom, dok je duh neizmjerno čeznuo za dugim i 

neometanim snom... veoma dugim snom! Tog je trenutka moja jedina želja 

bila... SPAVATI! Mirno spavati! Dugo spavati!

295 

Hoću li ikada moći zaboraviti sve te patnje i strahote koje sam preživio u tih 

četiri proteklih mjeseca U tom je kratkom vremenu nepovratno nestala moja 

mladost. Izgubio sam nedužnost neiskusnog mladog čovjeka. Vjera je duboko 

poljuljana u opstojnost čovječnosti i ljudske pravičnosti. Može li se to sve 

zaboraviti Hoću li to moći sve zaboraviti ili svemu tome uopće nema kraja 

Spavaj sada! Spavaj ... 

* * * * * * 

Pogled na Vodena vrata i Dravu u pozadini pri posjetu Tvrñi u Osijeku u rujnu 1999.

I 

Osobni zapis: 

KAKO SAM PISAO KNJIGU «RE-EDUCATION» 

na engleskom u tijeku 1984./5. 

Mnogi me pitaju kako sam sve to mogao zapamtiti pa da li sam možda pisao neki 

dnevnik. Eto, što sam prije izvjesnog vremena odgovorio na sličan upit: "Katkada si 

postavljam pitanje, a na što su me naveli neki koji su bilo čitali bilo prelistali knjigu, da li 

Ti imaš tako famoznu memoriju, da pamtiš datume i dogañaje ili si već onda vodio neke 

vrste dnevnika. Jer fenomenalno je kako se prisjećaštančina. Znam da si talentiran, pa 

želim samo čuti Tvoj odgovor." 

Evo štosam prvo na to odgovorio: "JA NISAM VODIO DNEVNIK 1945." Pisanje 

dnevnika ne bi bilo uopće moguće pod takovim okolnostimatada! Ljiljana, moja 

supruga, je znala nešto malo o dogañajima koje sam doživio i preživio u 1945. No o 

detaljima te drugim okolnostima nije od mene čula ama bašNIŠTA. Početkom 1983. 

sam doživio tešku nesreću (15. siječnja) te sam pri padu s bicikla zdrobio hrskavicu u 

zglobu desnog ramena, potrgavši pri tome skoro sve tetive tako da je ruka ostala 

ovješena na samo preostale dvije. U tijeku same operacije te kasnije u "Schockzimmer" 

odvio mi se kao neke "filmske scene" ispred zatvorenih očijukoje su izniknule tamo iz 

duboke podsvijesti o dogañajima iz davne 1945. Zavjetovao sam se da ću napisati 

manuskript o tim dogañajima, ako uzmognem koristiti desnu ruku za pisanje na stroju. 

Dalje je već manje više poznata priča, kako sam uspio teškom mukom i pri strašnim 

bolovima učiniti desnu ruku opet mobilnom. Tek u ljetu 1984. počeo sam pisati rukopis 

tada još pod radnim naslovom "RE-EDUCATION". Izvršenju moga zavjeta pridonio je 

slučaj od godinu dana ranije tj. u ljetu 1983. Pri jednom od letova za Singapore, spazio 

sam u prospektu SIA reklamu za CANON FIVE STAR - prva većmalo programiranu 

pisaču mašinu. Odmah sam ju kupio a bila je teška samo oko 1lb (450g) pa sam ju 

mogao strpati u ručnu tašku. Već prije toga sam sastavio koncept opisa puta povlačenja 

te u nastavku križnog puta pa do zarobljeničkog logora. Sjetio sam se nekih fiksnih 

datuma i mjesta te sam tako mogao odrediti smjerove mojih kretanja koristeći stare 

zemljopisne karte (npr. iz 1928.) i vojne detaljne karte. Taj originalni zapis čuvam još i 

do danas te ga mogu svakome pokazati koga bi zanimao taj dokaz. 

Pisao sam redoslijedno poglavlje po poglavlje ne pripremajući se posebno za svako to, 

osim što sam prethodno pogledao koncept opisa puta s mojim bilješkama. Postupak pri 

pisanju je bio neposredan postepeno prisjećajući se susreta i dogañaja u opisivanju 

odreñenog razdoblja. Ljiljana se sjeća da sam pisao kao u nekom transu, katkada sve 

do kasnu u noć, slušajući muziku iz slušalica. Na taj sam se način potpuno izolirao od 

svoje okolice te stvarnosti, da bih mogao potpuno utonuti u svoju podsvijest i sjećanja. 

U to vrijeme nije bilo više toliko posla u birou a nisam morao mnogo putovati kao što je 

to bilo u 1970-tim godina. Pisao sam ponajviše subotom i nedjeljom često po više sati u 

jednom pa sam tako dovršio engleski rukopis negdje koncem 1985. Prvi i jedini otisak 

(koji još danas čuvam) pojedinog odlomka čitala je samo moja supruga Ljiljana. Ona je 

tako po prvi puta saznala svu istinu i sve strahotne potankosti o mojem križnom putu te 

u nastavku do u zarobljenički logor. Engleski je rukopis gramatički dorañen i jezično 

ispravljen u tijeku 1986. Tu novu verziju su čitali samo bliski roñaci i neki od pouzdanih 

prijatelja u tijeku 1988. pa dalje. Od 1993. se taj engleski rukopis nalazi kao dokument u 

arhivima povijesnih instituta Sveučilišta u Beču i Grazu.

II 

Vjerojatno imam izvjesni talent za opažanja i slikovitog fiksiranja važnijih odn. ključnih 

dogañaja i mjesta u svojem sjećanju. Tu sam sposobnost mnogo koristio u vrijeme 

moga zaposlenja pri voñenju projektnog biroa te nadzora izvedbenih radove u toku 25 

godina rada na mnogim internacionalnim projektima. O tome svjedoče mnogi ostvareni 

projekti u cementnoj industriji od 1964. do 1987. kao i mnogi drugi realizirani zadaci te 

projekti prije 1961. u vrijeme moje djelatnosti u Zagrebu. U svakom slučaju mnogo hvala 

svima na komplimentima o mojim izuzetnim sposobnostima. 

Autor - Anif, siječnja2005.

III 

ŽIVOTOPIS 

Zvonko Springer roñen je u Osijeku 12. lipnja 1925.gdje je polazio Pučku školu u 

Osijeku 1931./32. do 1934./35. Potom nastavlja odmah školovanje u Muškoj realnoj 

gimnaziji u Osijeku, gdje maturira u lipnju 1943. U listopadu 1943. pozvan je u vojnu 

službu u Hrvatsko Domobranstvo tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH). 

U listopada 1944. po završenoj naobrazbi za topničkog časnika u Vojnom učilištu u 

Stockerau (kraj Beča) vraća se u Hrvatsku, gdje je unaprjeñenza zastavnika i odmah u 

prosincu upućen na bojišnicu u Osijek. Sudjeluje sa svojom jedinicom u povlačenju 

HOS-a te se predaje Jugoslavenskoj armiji (JA) nedaleko Slovenj Gradeca u noći 

14./15. svibnja 1945. Od 15. svibnja do 8. kolovoza 1945. je ratni zarobljenik JA pa se 

nakon Opće Amnestije vraća kući u Osijek. 

U listopadu 1945. započinje studirati na Grañevinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u 

Zagrebu, na kojemu diplomira u veljači 1952. za grañevinskog inženjera, specijalizacije 

konstruktora (statičara). Od studenog 1951. do listopada 1952. radi kao viši stručni 

suradnik Laboratorija grañevinarstva Ministarstva u Zagrebu te kasnije nastavlja 

surañivati u novo osnovanom Institutu Grañevinarstva sve do 1960. U listopadu 1952. 

prelazi u APB "Plan" u Zagrebu, gdje radi kao statičar u grupi "O" sve do svog 

imenovanja za sveučilišnog asistenta u kolovozu 1955. Pored nastavnog rada na 

katedri "Otpornost i ispitivanje materijala", organizira veći broj stručnih kursova u DGITa 

u Zagrebu. Kao konstruktor radi za više arhitektonskih biroa u Zagrebu te sudjeluje i 

na drugim projektima kao npr. Jugoslavenskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u 

Bruxellesu 1958. 

U studenom 1961. napušta Sveučilište u Zagrebu te odlazi ugovorno za stručnog 

nastavnika na Khartoum Technical Institute u Sudanu, gdje ostaje do kolovoza 1964. Po 

isteku ugovora u Sudanu postaje Chief Structural Engineer u Bamburi Cement Co. Ltd. 

(Kenya) u Mombasi a s matičnom privatnom tvrtkom Cementia Holding AG iz Züricha 

(Švicarska) sklapa dugoročni radni ugovor. Početkom 1967. odlukom tvrtke premješten 

je u Salzburg (Austrija) sa zadatkom da osnuje projektni biro za cementnu industriju pod 

kraticom CIPAG. Nakon početne prokure postaje 1972. direktorom biroa na kojem 

položaju ostaje sve do svog umirovljenja 1987. U tijeku 20 godina upravljanja biroom 

izrañen je znatan broj internacionalnih projekata te vršen nadzor na izgradnjom tvornica 

cementa s odgovarajućim pratećim objektima (lučka postrojenja i dr.) u tropskim 

područjimaKeniji, Nigeriji, Brazilu, Venezueli, Arapskim Emiratima, Indonezija itd. 

Kroz cijeli radni vijek više od 35 godina sudjeluje na stručnim simpozijima, pokreće 

razne aktivnosti objavljujući članke i referate a kao konstruktor surañuje i nadziremnoge 

važne grañevinske projekte u Hrvatskoj a pod kraj i u Austriji. Svoj drugi studij započinje 

u školskoj godini 1988./89. ako gost-student na Fakultetu Prirodnih Znanosti Sveučilišta 

u Salzburgu na Institutu za kompjutorske znanosti. Taj studij završava u ljeto 2001., ali i 

dalje ostaje u prisnoj vezi s Institutom, pa je tako mnogo toga objavio na Internetu (vidi 

URL: http://www.cosy.sbg.ac.at/~zzspri/index.html). 

Danas Zvonko Springer živi u Austriji (adresa: Alpenstrasse 105, A-5081 Anif), ali se 

često vraća u Osijek i Zagreb te rado sprovodi svoj odmor na Jadranu.

IV 

POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O NDH 

Piše Filip Ćorlukić, Pula 2004. 

Pedeset nam se godina uporno tvrdilo da u državno-pravnom smislu NDH nije bila 

legalna država, te da i sam čin njezine uspostave predstavlja zločin. To iz svojih razloga 

tvrde i onovremeni protivnici Njemačke. Na žalost, to tvrde i mnogi u današnjoj vlasti u 

Hrvatskoj. Meñutim, nitko nema pravo na takvo iskrivljavanje povijesti, a posebno ne 

hrvatski «antifašisti», kao sljedbenici glavnih krivaca, niti pak Englezi, kao glavni sukrivci 

Bleiburške apokalipse. Ako netko svjesno prepusti nezaštićeno stado krvožednim 

vukovima, tko je kriv za pokolj Divlji vukovi, ili onaj koji im je prepustio stado 

U interesu istine ovdje ćemo ukratko izložiti temeljne, historijski utvrñene činjenice. 

1. Činjenice općim okolnostima 

Izmeñu dva rata u Evropi su postojale parlamentarne demokracije, s liberalnim 

kapitalizmom kao temeljem gospodarstva. Tijekom tog perioda u nekim su državama na 

vlast došli specifični socijalistički pokreti i ustrojili totalitarne sustave, u kojima je svu 

vlast preuzeo pokret, s voñom kao dominantnom ličnošću. To se dogodilo prvo u Rusiji, 

u kojoj je krvavom revolucijom na vlast došao boljševizam i uspostavio državnu 

zajednicu SSSR, zatim, svojevrsnim državnim udarom u Italiji – fašizam, pa u 

Njemačkoj –nacional-socijalizam, koji je na vlast došao prvo demokratskim izborima, 

da bi nakon toga grubom silom osigurao vlast samo za svoj pokret. 

Bili su to osnovni oblici tada uspostavljenih totalitarnih sustava, s mnogim formalnim 

sličnostima, ali i velikim razlikama u ciljevima. Boljševicima je temeljni cilj bio da 

svjetskom revolucijom ostvare «vlast proletarijata» u cijelom svijetu, nacionalsocijalizmu 

– nacija «čiste arijske rase», a fašizmu – država. S obzirom na gospodarsku 

učinkovitost i organiziranost fašističkog i nacističkog sustava, oni su imali mnogo 

pobornika i u drugim državama, dok je u vladajućim strukturama tih država vladao 

paničan strah od sve bržeg širenja ideja komunističkog boljševizma. Izuzevši nacistički 

rasizam, od sva tri tada vladajuća totalitarna sustava, za svoje je grañane neosporivo 

najgori i najokrutniji bio boljševizam. Od dolaska na vlast pobili su oko trideset milijuna 

svojih grañana. 

Gospodarski i vojno naglo ojačala Njemačka, krajem je tridesetihmunjevitim 

osvajanjima započela novi rat. S Italijom i Japanom je potpisan Trojni pakt, a sa SSSR 

pakt o nenapadanju. Poljska je podijeljena izmeñu te dvije zemlje. Bio je to, zapravo, 

tipičan imperijalni rat, koji su zapadne sile dugo tolerirale. Osim moralnih osuda i 

uobičajene ratne propagande, nitko nije govorio o zločinima. Istina, progon i 

deportiranje Židova već su bili u punom zamahu, ali još nije bilo sistematskog ubijanja. 

Predsjednik SAD Roosevelt je svojim suradnicima govorio da je to loše, 

ali da «Hitler barem nije komunist»! Odnosi meñu državama zasnivaju se na interesima. 

Premda je Jugoslavija bila tvorevina engleske i francuske politike interesnih sfera, Hitler 

je iz pragmatičnih razloga s tom državom nastojao održavati dobre odnose. Njegova je 

proklamirana «Nova Evropa», tada i meñu jugoslavenskim političarima uživala veliki

V 

ugled, pa je zalaganjem Cvetkovića i Mačeka i Jugoslavija 25.03.1941. pristupila 

Trojnom paktu. Meñutim, na dobro organiziran poticaj od strane Engleske, vojska je već 

27.03.1941. izvela vojni puč, nakon čega je Njemačka 06.04.1941. napala Jugoslaviju. 

Praktično i bez pokušaja obrane, jugoslavenska je vojska i formalno kapitulirala 17. 04. 

1941. godine. 

2. Činjenice o stanju u Hrvatskoj 

Prije rata u Hrvatskoj je djelovalo više političkih stranaka. Najmoćnija je bila Hrvatska 

seljačka stranka, na čelu sa Stjepanom Radićem. Nakon njegova mučkog ubojstva u 

Skupštini u Beogradu (1929.), na čelo stranke dolazi dr. Vlatko Maček. Bio je to tipičan 

autokrat, a osnovao je i svojevrsnu stranačku paravojsku (Grañanska i Seljačka 

zaštita), koja je uoči rata brojala oko sto tisuća ljudi. Maček je osnovao i prvi sabirni 

logor u Jugoslaviji. Bilo je to u Kruščici kod Travnika. Premda nije tražio izdvajanje iz 

Jugoslavije, on je svojom politikom, a posebno ostvarenjem široko autonomne 

Banovine Hrvatske, osigurao masovnu podršku naroda. 

Do ubojstva Stjepana Radića u Hrvatskoj je djelovala i Stranka prava, koja je jedina 

slijedila Starčevićevu politiku državotvornosti. Nakon Radićeva ubojstva, poznati pravaš 

dr. Ante Pavelić emigrira u Italiju i tamo s mnogim drugim emigrantima, meñu kojima je 

bio i Židov Vlado Singer, osniva revolucionarnu organizaciju: Ustaški pokret. Cilj im je 

bio uspostava Nezavisne Države Hrvatske. Uz mnogo teškoća, Pokret je vrlo skromno 

djelovao u Italiji i Mañarskoj, ali im Hitler nije dozvoljavao djelovanje u Njemačkoj. U 

Jugoslaviji je bio zabranjen, ali je kao ilegalna organizacija bio izvrsno organiziran u 

mnogim gradovima. Maček s njima, kao: «s onim mangupima», nije želio imati nikakva 

kontakta. 

3. Činjenice o proglašenju NDH 

Njemačka nije okupirala Jugoslaviju kao cjelinu, nego je tu vještačku tvorevinu razbila 

na sastavne dijelove. Slovenija je podijeljena i jedan dio je pripojen Njemačkoj, a drugi 

Italiji. Vojvodina je pripojena Madžarskoj. Jedan je dio Makedonije pripojen Bugarskoj, a 

drugi je skupa s Kosovom pripojen Albaniji. Crna Gora je naknadno proglašena 

Kraljevinom, ali pod čvrstim utjecajem Italije. Samo je Srbija kao posebna država 

okupirana, tj. dobila je status Njemačkog protektorata. Što se tiče Hrvatske, ona je još 

prije svih tih podjela i dolaska njemačke vojske, već 1o. travnja 1941. samostalno 

proglasila neovisnost. 

Po meñunarodnom pravu i običajima, to je proglašenje potpuno legalan i zakonit čin; 

bez obzira na uporna osporavanja. Naime, država postaje neovisnom, kada to sama 

proglasi, a opstat će ako joj to proglašenje priznaju prvenstveno susjedne države, 

odnosno, ako je dovoljno snažna da se odupre eventualnim neprijateljima. Hrvatsku su 

priznale sve potpisnice Trojnog pakta kao i mnoge neutralne države, pa čak i daleki 

Thailand. Nije se moglo ni očekivati da joj tu neovisnost prizna, na primjer, Engleska, a 

za meñunarodni je legalitet nevažno hoće li je svi priznati. Ni staru, ni novu Jugoslaviju, 

niti pak Sovjetski Savez, nikada nisu priznale sve države, pa ipak nikada nitko nije 

osporavao njihovo postojanje.

VI 

4. Činjenice o uspostavi vlasti 

Zapovjednik HSS-ove Grañanske zaštite Zvonko Kovačević zahtijeva od vodstva HSSa 

da zaštitare proglase novom hrvatskom vojskom. Naime, očekivalo se da će u tim 

burnim danima Maček preuzeti kormilo upravljanja dogañajima. Na žalost, on to nije 

učinio, pa je cio taj iznimno odgovorni posao, na sebe preuzeo bivši austrougarski 

pukovnik Slavko Kvaternik. 

Prije proglašenja državnosti, trebalo je odlučili tko će biti na čelu države. HSS je bila 

daleko najjača stranka u Hrvatskoj, pa premda je i sam bio pravaš, Kvaternik je taj 

položaj prvo nudio Mačeku, ali on je to odbio. S obzirom da se Ustaški pokret tada 

jedini zasnivao na potpunoj državotvornosti, pošteni je Kvaternik jedinu alternativu vidio 

u Paveliću. S obzirom na hitnost, čak i ne pitajući Pavelića, stari je časnik u njegovo ime 

već 10. travnja 1941. proglasio neovisnost Hrvatske. Pavelić, je za proglašenje saznao 

tek kasnije, pa umjesto da mu bude zahvalan, nikada Kvaterniku nije oprostio što čin 

proglašenja nije prepustio njemu. Stjecajem okolnosti, tako je na vlast u Hrvatskoj 

došao dr. Ante Pavelić. 

Osim zahtjeva da se prihvati Rasni zakon, koji će uskoro postati uzrokom mnogih zala, 

Hitler se prema ostaloj unutarnjoj politici, kao i granicama NDH odnosio vrlo korektno. 

Meñutim, Musolini je prisilo Pavelića da (18. 5. 1941.) potpiše za Hrvatsku strahovito 

nepovoljan «Rimski ugovor», kojim je skoro cijelo jadransko priobalje, skupa s otocima, 

pripalo Italiji. To je silno oslabilo Pavelićev politički položaj u Hrvatskoj, a bilo je i veliki 

poticaj kasnijem jačanju partizanskog pokreta. Komunisti do tada nisu pravili nikakvih 

problema, jer se Kominterna striktno pridržavala pakta s Njemačkom. 

Povijesna je činjenica da je sve što je do tada učinjeno bilo u skladu s meñunarodnim 

pravom, premda sigurno nitko nije odobravao, na primjer odredbe Rimskog ugovora. 

No, to već spada u opće okolnosti, kao i u ocjene Pavelićeve političke sposobnosti. 

5. Činjenice o ustancima 

Odmah se započelo s uspostavom organa vlasti. Sve su stranke raspuštene, meñu 

njima i Nacional-socijalistička stranka. Meñutim, već treći dan nakon proglašenja 

samostalnosti Hrvatske, četničke su horde počele s pokoljima nesrpskog stanovništva 

u istočnoj Bosni. Tamo još uopće nije bilo nikakve hrvatske vojske, no oni su tako rušili 

hrvatsku državu. Hrvatski i bosanski Srbi, bili prvi rušitelji neovisnosti vlastiteim 

domovine. Radije su željeli Srbiju, pa makar bila i okupirana. Komunisti su bili mirni. 

Meñutim, odmah nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez (22.06.1941.), nekoliko 

fanatičnih sljedbenika zemlje boljševika, na čelu s nekakvim Capom, poduzima manje 

diverzije na području Siska. Ohrabreni ratom sa Sovjetima, tada četnici pokreću mnogo 

veće ustanke. Jedan takav ustanak, s tragičnim posljedicama, dogodio se 27. srpnja 

1941. godine u mjestu Srb. Tom je prigodom po okolnim selima pobijeno oko dvije 

tisuće Hrvata. S obzirom da je u ustanku sudjelovalo i nekoliko komunista, službena je 

jugoslavenska politika upravo taj dan naknadno proglasila početkom «antifašističkog 

ustanka» u Hrvatskoj! 

Koji je uzrok i koji su ciljevi tih ustanaka Već i sam povod njihovu početku, 

nedvosmisleno nam ih jasno pokazuje. Bez obzira što su pojedini sudionici tada mislili,

VII 

cilj tih ustanaka ni u kom slučaju nije bio da se revolucijom sruši ustaški režim u NDH 

(što bi s ideološkog gledišta imalo nekakvog smisla), nego je KPJ pokrenula ustanak 

prvenstveno u cilju pomaganja «bratskom» Sovjetskom Savezu, ali i da bi Hrvatsku 

ponovno vratila u Jugoslaviju, a za razliku od četničkih ciljeva – u komunističku. Prema 

tomu, partizani su, kao i četnici, u prvom redu bili rušitelji vlastite države i nikakve fraze 

o «antifašističkoj» i «oslobodilačkoj» borbi, tu činjenicu ne mogu osporiti. 

6. Činjenice o ratnim zločinima ustaških vlasti 

Pedeset i pet godina nakon propasti NDH i deset godina nakon ponovnog osloboñenja 

države, mnogi još uvijek govore da je to po svemu bila zločinačka država. Povijesno, 

činjenice su drukčije. Temelja je činjenica da su četnici odmah nakon proglašenja NDH, 

počeli s pokoljima. Država se morala braniti. Stoga, bez obzira na ljutite izjave pojedinih 

revoltiranih Hrvata u stilu: «Srbe na vrbe», početna suzdržanost državnih vlasti, zaista 

iznenañuje. Nakon napada Japana na SAD (Honolulu), ta je izrazito demokratska 

država odmah, preventivo, reagirala tako što je internirala oko sedamdeset tisuća svojih 

grañana japanskog podrijetla i oduzela im svu imovinu. A kako je reagirala 

nedemokratska vlast u NDH 

Prvi sigurnosni potez te vlasti bio je da se uz Židove i svi Srbi moraju iz sjevernih 

dijelova Zagreba preseliti u južne. Svi su časnici i dočasnici srpske narodnosti 

umirovljeni i primali su propisane mirovine. No, prvo četnički, a kasnije i partizanski 

ustanci sve su više jačali i država se morala učinkovitije braniti. 22.05.1941. uveden je 

prvi prijeki sud, a uskoro je osnovan je i sabirni logor u Jasenovcu. U taj su logor 

upućivani kažnjenici po pravomoćnim presudama (da bi nakon isteka kazne mnogi bili 

pušteni), ali i osumnjičenici za suradnju s odmetnicima, te Židovi i Romi u skladu s 

Rasnim zakonom. Upravo u tom se logoru i jesu dogañali mnogi zločini. 

Već je početkom svibnja pop ðuić počeo organizirati na ustanak Srbe oko Knina. 

Talijani ih nisu ometali. Srpska pravoslavna crkva je vrlo aktivno djelovala protiv NDH. U 

takvim okolnostima, Pavelić donosi katastrofalno pogrešnu odluku o pokatoličenju Srba, 

čemu se nadbiskup Stepinac oštro protivio. No Pavelić ga je i inače sustavno 

izbjegavao. 

Pred zimu te godine veliki je dio istočne Bosne već bio u četničkim rukama. Tu su oni 

počinili masovne pokolje, posebno muslimanskog življa. Regularna vojska, 

domobranstvo, još nije bila dovoljno snažna da bi se mogla učinkovito suprotstaviti 

četnicima, (posebne partizanske postrojbe još su bile vrlo malobrojne), pa ustrojavane 

različite dobrovoljačke postrojbe. Prva je u istočnoj Bosni osnovana Domobranska 

dobrovoljačka divizija. No, ustanci su se širili, pa je Jure Francetić u Sarajevu ustrojio 

Ustašku dobrovoljačku legiju, a pošto se za odore moglo pronaći samo crnog 

materijala, dobili su naziv Crna legija. Bila je to zaista izvanredno dobra vojna postrojba, 

koja je uskoro oslobodila istočne dijelove Bosne i izbila na Drinu, pa su i ona i njezin 

zapovjednik Jure Francetić u narodu ovjenčani legendarnom slavom. To sigurno nije 

politička fraza, nego historijska činjenica. 

Masovniji razvoj partizanstva u NDH, počinje zapravo tek u ljetu 1942. Nakon propasti 

partizanskog ustanka u Srbiji, Tito na čelu partizanskih brigada prelazi u bosanski dio 

NDH, nastojeći prijeći u zapadne krajeve. No, na putu mu je bio Kupres, koji je branilo

VIII 

oko 500 ustaša Crne legije, nešto domobrana s par brdskih topova i kupreška milicija, 

koja čak nije imala ni vojničke odore. Francetić je bio odsutan, pa je obranom 

zapovijedao domobranski general Franjo Šimić. Tito i njegovi najsposobniji suradnici 

ulagali su zaista mnogo truda. Mnogo je partizana izginulo u uzaludnim jurišima, ali 

Kupres tada nisu zauzeli. Od tad su, ne samo za četnike, nego i za partizane, «crnci» 

oličenje zla, premda se čak ni u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji, za vrijeme života 

Jure Francetića ne navode nikakvi ratni zločini. No zločina je bilo od strane drugih, a 

kasnije i od nekih ustaša crne legije. 

Francetić je poginuo 22.12.1942. Legija je podijeljena na tri dijela, kojima su 

zapovijedali Boban, Sudar i Luburić. Luburićeva je postrojba preuzela logor Jasenovac i 

tu su se dogodili najveći zločini, ali neusporedivo manji od onih kako su prikazani. To je 

neosporno dokazano. Boban i Sudar su nastavili časnim putovima Jure Francetića, a 

Bobanova je postrojba jedina koja se na Bleiburškom polju oružano probila kroz redove 

britanske vojske, a koja ih zbog nekih svojih razloga nije izručila «antifašističkoj» 

klaonici. 

Bilo je zločina i na crtama sukoba, ali najčešće osobnih. Meñutim, stvarni zločini nisu 

vezani niti za jedan rod oružanih snaga NDH. Pravi su se zločini najviše dogañali u 

logoru Jasenovac, a odnose se prvenstveno na Židove i Rome, koji su ubijani bez 

ikakve osobne krivice. Zatvarani su i ubijani samo zato što su roñeni u krilu tih naroda. 

To je jedan od apsurda meñunarodnih ratnih saveza, po kojemu je i NDH morala 

udovoljiti ludoj Hitlerovoj opsesiji o nužnosti istrjebljenja Židova. No to nije morala samo 

NDH. Isto su morale činiti i ostale saveznice Njemačke –od Bugarske do Italije. 

Antisemitizam u Hrvatskoj nikada nije imao dublje korijene, kao što je tobilo, na primjer, 

u Srbiji, i Poljskoj, ali još više u Rusiji. Majka vojskovoñe Slavka Kvaternika, bila je 

Židovka. Po majci, bila je to i supruga Ante Pavelića. Žene još nekih ustaških 

dužnosnika, bile su Židovke. Nekoliko uglednih Židova proglašeno je tzv. «počasnim 

arijevcima» i tako spašeni od uhićenja i vjerojatnog usmrćenja. Bilo je mnogo, na 

različite načine spašenih Židova. Prema saznanjima Slavka Goldsteina (Obzor, 3. 

ožujka 1999., str. 9), koji nipošto nije prijatelj NDH, to je razdoblje preživjelo je osam 

tisuća Židova, dok ih je u logoru Jasenovac nestalo od 15 do 17.000. 

«Antifašisti» nam i danas uporno tvrde, da je već zbog Židova i Jasenovca, i sama 

uspostava NDH zločin. To je apsolutno iracionalno! Pa koja je bila alternativa Što bi 

bilo da je i Hrvatska nakon raspada Jugoslavije okupirana, kao i Srbija Tada Židovi ne 

bi imali nikakve šanse. Od čitave Evrope pod njemačkim utjecajem, jedino je iz 

okupirane Srbije u Berlin stigao izvještaj da je «Judenfrei» (očišćena, osloboñena od 

Židova). Te jadne ljude sigurno po Srbiji nisu tražili njemački vojnici, nego srbijanska 

policija. 

7. Činjenice o zločinima «antifašista» 

O četničkim je ratnim zločinima mnogo toga poznato i o tomu nećemo govoriti. Što se 

pak tiče partizana, antifašista, NOV, POJ, JNA, ili kako su se već nazivali, pedeset su 

nas godina odgajali i uvjeravali u smislu tvrdnje generala Gošnjaka: «Armija je nevina». 

Tito, voña i organizator tog ustanka, bio je čovjek bez skrupula, ali izvanredno 

sposoban i lukav. U posebnim je centrima Kominterne, temeljito obrazovan za 

organiziranje pobuna i revolucija u svijetu, a jedna od temeljnih postavki tog

IX 

obrazovanja je u tomu, da se komunisti moraju stavljati na čelo bilo kakve već 

pokrenute pobune – od onih radničkih protesta do nacionalni ustanaka. U skladu s tom 

doktrinom komunisti su se uključivali u četničke ustanke, nastojeći doći na čelo tih 

pobuna, što im je vrlo često i uspijevalo. 

Pod krilaticom: «Smrt fašizmu – sloboda narodu», zločini se «antifašista» dogañaju već 

od samog početka – i to ne samo prema neprijatelju, već i prema svojim sljedbenicima 

(komunistima i ostalim partizanima), ali i prema ostalom narodu. Tako, na primjer, 

njemačka je vojska bila izdala zaista okrutnu naredbu, da će za svakog ubijenog 

njemačkog vojnika biti strijeljano stotinu talaca. Da bi privukli narod u svoje odrede, 

partizani su se uvlačili u selo i iz zasjede ubili nekog njemačkog vojnika. Nijemci su 

strijeljali nevine taoce, a prestrašeni su seljaci bježali partizanima; da bi i tu masovno 

ginuli. I oni su zapravo žrtve «antifašizma». Ogroman je broj partizanskih ratnih zločina, 

za koje glavnu krivicu snose isključivo Tito i KPJ. Oni su bili apsolutni voditelji i 

naredbodavci. Navesti ću samo tri primjera. 

Sve do kasnog ljeta 1943., u širem su se tuzlanskom području vodile velike borbe, 

najvećim dijelom s četnicima. Do tada je, temeljem pravosudnih presuda, u Tuzli 

strijeljano ukupno sedam majevačkih četnika. Krajem kolovoza te godine, grad su 

zauzeli partizani. Lako su ušli, jer je stjecajem okolnosti u gradu bilo vrlo malo vojske. 

Ostali su četrdeset dana i za to vrijeme, većinom bez ikakvih suñenja strijeljali najmanje 

170 tuzlanskih civila, od kojih se većina uopće nije bavila politikom. Pobili su i sve 

ustaše i Nijemce, koje su uspjeli zarobiti. 

Dva mjeseca kasnije, Tuzla je ponovno napadnuta, ali u gradu su tada bile 5. i 8. 

domobranska pukovnija, koje nisu izgubile niti jednu bitku. Bili su izvrsno naoružani i 

visoko motivirani za obranu domovine. Nisu to bili nekakvi «fašisti», niti pavelićevci. 

Čak su i na ulici glasno psovali Pavelića: «ako dozvoli da nas pobijede ovi šumski 

odrpanci». 

Partizani su napadali uglavnom noću, masovno i samoubilački. Prije toga su po okolnim 

hrvatskim selima mobilizirali preostale muškarce. Dali su im puške i po par naboja, pa – 

u prve redove. To je trajalo četiri dana i izginulo ih je preko dvije tisuće, a samo osam 

domobrana! Ovo ne iznosim po čuvenju. Tada sam živio u Tuzli. 

Tko je kriv za ove žrtve i čiji je to zločin Neke jugoslavenske historiografije ovu bitku 

uopće ne spominju, kao do se nije ni dogodila. Komunisti su inače bili jakoponosni na 

svoje heroje. I u ovoj je bitci bilo heroja, ali njihove majke nikada nisu saznale kako su 

im sinovi poginuli, niti gdje su pokopani! Krajnja okrutnost, zločin, nemoral! 

Treći je primjer iz Travnika. Taj su grad, dva puta bezuspješno napadali krajem 1943. 

Ponovno su napali 22.10.1944., ali taj puta s velikim snagama i izvrsno naoružani. 

Branitelji su se nakon dva dana predali nadmoćnom neprijatelju. Nakon ulaska u grad, 

partizani su strijeljali svih sedam stotina zarobljenih branitelja, kao i veliki broj civila. 

Tako se to dogañalo tijekom cijelog rata, sve do bleiburške apokalipse, te najveće 

tragedije hrvatskog naroda u kojoj je odmah poslije rata bezdušno pobijeno preko sto 

tisuća mladih zarobljenih branitelja hrvatske neovisnosti, kao i ogroman broj civila, žena 

i djece. Bio je to strašan, smišljeni genocid i uništavanje biološkog reprodukcijskog 

temelja hrvatskog naroda, jer se od tada iz te osnove više nije moglo roditi niti jedno

X 

dijete. Bio je to svojevrstan holokaust, za koji nikada nitko nije odgovarao, niti su 

«antifašisti» barem tražili oprost! 

Treba spomenuti i da su «Antifašisti» poslije rata pobili sve svećenike HP Crkve! Čak ni 

Hitler nije bio toliko temeljit sa židovskim svećenicima (rabinima). 

8. Činjenice o kraju ratai propasti NDH 

Za razliku od izvanredno inteligentnog, vrlo lukavog i prilagodljivog Tita, Pavelić je bio 

kruti autokrat, koji, osim nekim svojim predratnim suborcima iz emigracije, nije vjerovao 

nikomu, niti je slušao ičije savjete. I dok je lukavi Tito bez ikakva ustezanja nudio 

svakomu sve, pa iako okrutni boljševik i samodržac, stalno je govorio o demokraciji, 

nudio vjerske slobode i obećavao da se poslije rata i kralj može vratiti «ako to narod 

odluči»; Pavelić je osuñivao «trulu demokraciju», premda je u praksi bio neusporedivo 

humaniji od Tita. Pavelić je, inače, imao izvrsnih zamisli, kojima je i u tim teškim ratnim 

uvjetima stvarao preduvjete da Hrvatsku učini socijalnom državom blagostanja, ali i 

državom znanosti, kulture graditeljstva. Sarajevo i Banjaluka, bili su velika gradilišta. 

Izgrañeno je mnogo cesta. U Zagrebu je izgrañeno radničko naselje u Dubravi, 

dovršena ranije tek započeta gradnja velike bolnice na Rebru, opremljena tada 

najsuvremenijom opremom. Izgrañena su tri fakulteta, zgrada Pošte kod Glavnog 

kolodvora, veličanstvena džamija u centru Zagreba, a u samo te četiri godine u NDH je 

objavljeno čak pet tomova izvrsno opremljene Hrvatske enciklopedije, što je daleko 

iznad onoga što čini današnja Hrvatska. 

Nakon početne zbunjenosti, a posebno nakon proglašenja autokefalnosti (autonomije) 

Hrvatske pravoslavne crkve (6. 4.1942), što je potpuno u skladu s Kanonskim pravom 

Pravoslavne crkve i mnogi su Srbi shvatili da im je hrvatska jedina domovina, pa su 

mnogi dočasnici i časnici, tražili reaktiviranje u oružane snage NDH. Pavelić je i u 

Generalski zbor birao nekoliko generala Srba, a bilo ih je na istaknutim položajima i u 

ustaškim postrojbama, pa je čak i pobočnik Jure Francetića bio Srbin. Krajem rata u 

domobranstvu je bilo pod oružjem oko 25 tisuća Srba, a bilo ih je i u ustaškim 

postrojbama. 

Pavelić je zapravo bio svojevrstan homo duplex, ali je njegova krutost u provoñenju, 

donijela je mnogo zla, a prije svega činio je mnogo političkih pogrešaka. Sve do kraja je 

bio opsjednut svojom varijantom ustaštva, a Hrvatsku je podrazumijevao samo kao 

svoju, ustašku Hrvatsku, pa je nasuprot svim okolnostima, krajem 1944. čak i 

domobranstvo nastojao svrstati pod ustaštvo – što su domobranske postrojbe odbile. 

Velika mu je politička pogreška bila i to što je u samom početku internirao Mačeka, koji 

je tako postao nekom vrstom katalizatora razvoju partizanskog pokreta, ali i 

vjerodostojnosti jugoslavenske vlade u Londonu, u kojoj je stalno bilo ministara Hrvata, 

članova HSS-a, a odlukom kralja Petra, od 25. 5. 1941., prvim zapovjednikom 

Kraljevske vojske (četnika) u Jugoslaviji, bio je imenovan bivši ban Banovine Hrvatske 

Ivan Šubašić. Nasuprot Paveliću, Tito je lukavo primio i HSS u svoj tzv. Narodni Front i 

ta je stranka formalno djelovala još nekoliko godina nakon rata. 

Meñutim, zahvaljujući svojoj krutosti, političkoj nespretnosti, ali i opsjednutošću svojim 

ustaštvom, najveću je političku pogrešku napravio u jesen 1944. Tada je već svima bilo 

jasno da Njemačka gubi rat. Italija je kapitulirala i to kasnije dobro naplatila. Ni

XI 

Rumunjska više nije meñu saveznicima Njemačke, a bivša Bugarska «fašistička» 

vojska. skupa se sa Crvenom armijom bori protiv Njemačke. Pavelić ima sve manje 

pristalica, ali Hrvati uporno brane domovinu, no i priželjkuju da se i Hrvatska nekako 

pridruži Saveznicima. Hrvatski vojnici iz njemačkih postrojba već masovno bježe i 

uključuju se u različite hrvatske postrojbe. Kruže priče o nekakvim «bijelim 

partizanima», kojima je upravo to cilj, očekujući da će im uskoro prići i većina hrvatskih 

«antifašista», ali i sva hrvatska vojska. 

Konačno se i sam vrh ustaških vlasti odlučio da nešto poduzme. Na čelu toga su bili 

ministri dva najodgovornija ministarstva: obrane i unutarnjih poslova – Vokić i Lorković. I 

Pavelić je s time upoznat. Prema nepotpunim podacima, s tim je namjerama bio 

upoznat i njemački vojni izaslanik F.G. von Horstenau. On je to razumio, ali je bio je 

protiv razoružanja njemačke vojske. Tražio je slobodno povlačenje, a Hrvatskoj bi vratio 

sve postrojbe u sastavu njemačke vojske, skupa s naoružanjem, a takvih je bilo nekoliko 

divizija. No sve što se dogañalo bilo je u fazi pregovora, a najvećim se problemom 

pokazalo pitanje izbora novog poglavara države. I Vokić i Lorković su bili članovi 

Ustaškog pokreta, ali im je bilo važnije očuvanje države, nego pokreta. Još su vjerovali 

Paveliću, pa su ga zato i informirali o svojim namjerama da razoružaju njemačku vojsku 

i pozovu Engleze i Amerikance da se iskrcaju na našoj obali. No, bili su svjesni da 

Pavelić mora otići s vrha političke scene, a on je upravo to tvrdoglavo odbijao. Hrvatsku 

je vidio samo kao svoju, ustašku Hrvatsku. 

Izgleda da su se ipak konačno odlučili na državni udar. NDH je tada imala pod oružjem 

220 tisuća vojnika i mogli su razoružati Nijemce. No Pavelić je to doznao i oba su 

ministra uhićena. Tada nisu strijeljani. Pretpostavlja se da ih je tek prije povlačenja, u 

Lepoglavi (zatvor) dao strijeljati Luburić. Bila je to nepopravljiva Pavelićeva politička 

pogreška, zbog koje je propuštena posljednja šansa da se Hrvatska ipak nekako spasi i 

radi koje su ga se skoro svi odrekli, svi osim vrlo uskog kruga ideologiziranih političkih 

slijepaca. Odricali su ga se i vojnici, ali su se i dalje uporno borili za Hrvatsku –pa 

makar i «strateškim» povlačenjem. Znali su da ne žele ostati pod komunistima, premda 

nikomu nije bilo jasno kamo zapravo idu. U svima je još bilo nekakve nade da će se to 

nekako ipak riješiti. Prema jednoj vijesti radio Londona, krajem travnja 1945: «Prema 

Zagrebu se kreće ogromna masa od oko dva milijuna Hrvata». 

Sprječavanjem puča uništena je šansa za opstanak države, a nedogovoreno i 

neugovoreno povlačenje ogromne mase naroda i cijele vojske prema savezničkim 

snagama, te napuštanje tog cvijeta hrvatskog naroda zloj sudbini, zaista je bio zločin. 

Pavelić je inače bio hrabar čovjek, pa je njegov bijeg od zajedničke sudbine s narodom i 

vojskom teško objasniti. No bio je to u svakom slučaju zločin protiv države i naroda, a 

napuštanje bojišnice –izdaja. 

Na kraju se dogodilo ono što se dogodilo: tragedija, apokalipsa... 

9. Krivice za zločine 

Slojevita su bila ta tragična dogañanja i slojeviti glavni protagonisti, pa su pred 

historiografijom još dugotrajna istraživanja. Meñutim, već na temelju do sada historijski 

utvrñenih činjenica, tri osobe možemo uzeti kao osobe, ali i kao simbole pokretača 

onoga što se i kako se dogañalo. Bez ikakve dvojbe to su: Tito, Pavelić i Maček.

XII 

Djelovanje i ponašanje dr. Vlatka Mačeka u tim presudnim danima, ne možemo 

okvalificirati neposrednim zločinom. Meñutim, s obzirom na njegov raniji politički 

položaj, kao i na podršku naroda koju je uživao, možemo ga nazvati moralnim izdajicom 

naroda, ali i to samo uvjetno. Po svom uvjerenju, on nikada nije bio državotvorni Hrvat, 

nego banovinski, jugoslavenski. Već ostvarenu Banovinu Hrvatsku –koja je bila 

njegovo djelo – nikada nije zamišljao kao neovisnu državu, nego samo kao što širu 

autonomiju u sastavu Jugoslavije. Toga se jugoslavenstva nikada nije odrekao, pa je na 

naslovnoj strani svoje autobiografije, koja je u inozemstvu objavljena deset godina 

poslije rata –bila jugoslavenska zastava! 

Premda ovo ne spada u činjenice, ipak treba pretpostaviti: da je on preuzeo kormilo 

države – što je bila njegova dužnost –sigurno je da toliki broj njegovih pristalica ne bi 

otišao u partizane, pa bi i broj žrtava bio neusporedivo manji. Nitko ne može reći kako bi 

se ponašao kao državni poglavar. I on je bio autokrat kao i Pavelić, ali je bio daleko, 

daleko elastičniji i lukaviji. U svakom slučaju ostaje moralna osuda. 

Što se tiče dobra i zla koji se pripisuju dr. Anti Paveliću, on je zaista dvojna ličnost, ali 

mu do dolaska na vlast nitko ne može pripisati nikakav zločin. Došao je s divnim 

idejama, uglavnom preuzetim od prvog i najvećeg državotvorca dr. Ante Starčevića, a 

neke je od tih ideja i u teškim ratnim uvjetima uporno nastojao i ostvariti. No politički je 

bio vrlo krut i bez imalo političke elastičnosti, pa su, osim slamanja puča Vokić – 

Lorković i kukavičkog bijega prije početka povlačenja vojske i naroda iz Zagreba, skoro 

svi zločini od strane ustaških vlasti, počinjeni upravo zbog njegove političke 

nespretnosti. No, to ga ne opravdava. 

Progon i ubijanje Židova, zauzimaju apsolutno posebno mjesto. Taj se čin, uvjetno, 

može usporediti s činom vojnika, koji u strjeljačkom vodu mora strijeljati nekog čovjeka, 

koji mu je možda i prijatelj i za kojega znade da je potpuno nevin. Pucajući, čini zločin. A 

koja je alternativa Ako ne sudjeluje u tom zločinu i njega će osuditi na smrt (ratni su 

vojni sudovi okrutni u svim državama), a onog će jadnika ipak strijeljati. O toj su se 

dilemi bavili brojni odvjetnici i sudovi nakon rata. Problem je duboko moralni, psihološki, 

ali i kazneni. 

Što se pak tiče Josipa Broza – Tita, o njemu se kao političaru, iz perspektive Hrvatske 

državnosti, ne može reći ništa pozitivno, a ni kao čovjeku uopće –sve do kraja 

pedesetih godina, do kada je, nakon razlaza sa Staljinom (1948), dovršio okrutni 

obračun i sa svojim nekada najvjernijim komunističkim sljedbenicima. No i njegovo 

kasnije «očovječenje», samo je lukavo prilagoñavanje novonastalim uvjetima. 

Partizanski ustanak u NDH nije bio ustanak protiv okupacije Hrvatske, jer ona, osim 

velikog dijela Dalmacije, nije bila okupirana. Njemačka je već nakon mjesec dana 

najavila povlačenje vojske iz Hrvatske, a tada ju je zadržala samo zbog jasnih 

pohlepnih teritorijalnih pretenzija Italije. Dizanje ustanka u cilju promjene režima u 

vlastitoj zemlji, u principu se ne smatra zločinom, premda to svaka vlast smatra 

zločinom. Meñutim, ovaj je ustanak pokrenut isključivo u cilju rušenja hrvatske 

neovisnosti i priključenja Jugoslaviji, a to je već samo po sebi zločin –izdaja domovine 

u korist jedne druge države. 

Da KP na čelu s Titom nije podigla taj ustanak, bez obzira na tijek i kraj rata, bilo bi 

neusporedivo manje žrtava. Hrvatske su oružane snage već tijekom 1942. četničke

XIII 

ustanke mogle svesti na manje oružane diverzije, koje je i oružništvo (žandarmerija) 

moglo kontrolirati. Uzevši u obzir sve ove činjenice, definitivna je činjenica da je Tito bio 

najveći zločinac i osobno je odgovoran za najveći broj žrtava i ratnih zločina tijekom rata 

u NDH. 

Meñutim, usporeñivanjem količine zločina, ni u kom slučaju ne možemo brisati zločine 

onih koji su ih manje počinili. Isto tako, usporeñivanjem dobrih i kaznenih dijela nekog 

čovjeka, ne možemo dobrim djelima brisati kaznena, niti pak kaznenim dobra. To 

prečesto čine političari i sljedbenici nekog voñe, ali ne bi smjela i historiografija. Ako je 

netko činio i dobro i zlo, to mora biti uzeto u obzir. U cilju bolje jasnoće ovakvog 

moralnog stava, bit će korisno podsjetiti se jedne tri i pol tisuće godina stare egipatske 

anegdote. 

U napad na Egipat, koji tada nije bio u najvećoj snazi, krenula je moćna vojska Hiksa. 

Faraon je odabrao najsposobnijeg svoga generala, da se pokuša oduprijeti toj vojsci. 

Egipatska je vojska krenula ususret neprijatelju, a s njom je bilo i nekoliko svećenika. 

Jedan od njih je na putu ugledao egipatsku svetu bubu skarabeja, što je za njih bio znak 

da se vojska mora vratiti. No general je znao da neprijatelje može pobijediti samo ako ih 

dočeka u nekom klancu. Stoga je odbio zahtjev svećenika i uz puno poštovanje 

maknuo skarabeja s puta, nastavio ubrzano putovanje i upravo u tom klancu potpuno 

pobijedio neprijatelja, pa pobjedonosno krenuo nazad. No svećenici su bili brži i o 

svemu izvijestili faraona. Kada je general stupio pred faraona, ovaj mu je čestitao na 

blistavoj pobjedi i rekao da mu zbog te pobjede poklanja svoj faraonski prsten, što se 

nikada ranije nije dogodilo, a zato što se nije vratio kada je na putu vidio skarabeja, 

naredio je da generalu odsjeku glavu. 

Nitko od nas ne traži tako rigorozan stav. U znak priznanja za ono što je učinjeno dobro, 

možemo i oprostiti ono zlo, ali ga u svakom slučaju moramo jasno zabilježiti. No 

političari i sljedbenici čine upravo suprotno. I dok jedni Tita, drugi Mačeka, a treći 

Pavelića smatraju svojim idolom, najvišim dobrom –dok su ostala dvojica zli, dotle 

srpski nacionalisti svu trojicu smatraju oličenjem zla. 

10. Zaključne činjenice 

I pored sve složenosti i raznorodnosti, činjenica je da su u ratu na teritoriju HDH 

postojale isključivo dvije suštinski odvojene strane: branitelji i rušitelji neovisnosti vlastite 

države. Sve ostalo su obične političke podvale. Kao što su se prougarski orijentirani 

«partizani» prije 900 godina borili protiv državotvorno orijentiranog kralja Petra Svačića, 

a za priključenje Hrvatske ugarskoj kruni, tako su se Titovi partizani borili za priključenje 

Hrvatske Beogradu, ali i Beograda Moskvi. Prema nekim novijim saznanjima, zadnji 

hrvatski kralj nije poginuo u bitci s Kolomanovom ugarskom vojskom, nego ga je ubio 

neki «partizan» iz plemena Kačića. Meñutim, kao što se cijeli rat u NDH ne može 

prikazati samo crno-bijelim bojama, tako ne može ni borba hrvatskih partizana. Borba 

partizana u Istri i Dalmaciji, izvan teritorija NDH, stvarno je bila oslobodilačka, premda 

se – nažalost – vodila pod vodstvom KPJ. Ti se ljudi nisu borili protiv fašizma, nego 

protiv talijanske okupacije, bez obzira je li ta vlast bila u rukama fašističkog pokreta, ili 

neke druge političke opcije. Samo su se partizani u Italiji borili protiv fašizma, a to znači 

za promjenu režima u svojoj zemlji.

XIV 

Pojam svjetskog antifašizma, kao borbe protiv totalitarnih sustava, od strane je Sovjeta 

vrlo vješto skovana prijevara, kojom oni sebe izuzimaju iz totalitarnih sustava, preda su, 

osim hitlerovskog rasizma, bili najgori i najokrutniji totalitarni sustav. Uostalom, Zapadni 

saveznici nikada nisu govorili o Antifašističkoj, nego o Antihitlerovskoj koaliciji. Čak da 

partizanstvo i nije bilo borba protiv države, nego samo protiv ustaštva, ne možemo je 

nazvati «antifašističkom», jer je ustaštvo mnogo starije. Naime, kao politički pojam 

pojavljuje se još u19 stoljeću, a početkom prvog svjetskog rata (1914.) u Hrvatskoj je 

od pučko – ustaških postrojbi ustrojena 104. domobranska pučko – ustaška brigada. 

+ + + + + +

XV 

POVIJESNO UTEMELJENE ČINJENICE O NDH 

Piše Filip Ćorlukić, Pula 2004. 

Pedeset nam se godina uporno tvrdilo da u državno-pravnom smislu NDH nije bila 

legalna država, te da i sam čin njezine uspostave predstavlja zločin. To iz svojih razloga 

tvrde i onovremeni protivnici Njemačke. Na žalost, to tvrde i mnogi u današnjoj vlasti u 

Hrvatskoj. Meñutim, nitko nema pravo na takvo iskrivljavanje povijesti, a posebno ne 

hrvatski «antifašisti», kao sljedbenici glavnih krivaca, niti pak Englezi, kao glavni sukrivci 

Bleiburške apokalipse. Ako netko svjesno prepusti nezaštićeno stado krvožednim 

vukovima, tko je kriv za pokolj Divlji vukovi, ili onaj koji im je prepustio stado 

U interesu istine ovdje ćemo ukratko izložiti temeljne, historijski utvrñene činjenice. 

1. Činjenice općim okolnostima 

Izmeñu dva rata u Evropi su postojale parlamentarne demokracije, s liberalnim 

kapitalizmom kao temeljem gospodarstva. Tijekom tog perioda u nekim su državama na 

vlast došli specifični socijalistički pokreti i ustrojili totalitarne sustave, u kojima je svu 

vlast preuzeo pokret, s voñom kao dominantnom ličnošću. To se dogodilo prvo u Rusiji, 

u kojoj je krvavom revolucijom na vlast došao boljševizam i uspostavio državnu 

zajednicu SSSR, zatim, svojevrsnim državnim udarom u Italiji – fašizam, pa u 

Njemačkoj –nacional-socijalizam, koji je na vlast došao prvo demokratskim izborima, 

da bi nakon toga grubom silom osigurao vlast samo za svoj pokret. 

Bili su to osnovni oblici tada uspostavljenih totalitarnih sustava, s mnogim formalnim 

sličnostima, ali i velikim razlikama u ciljevima. Boljševicima je temeljni cilj bio da 

svjetskom revolucijom ostvare «vlast proletarijata» u cijelom svijetu, nacionalsocijalizmu 

– nacija «čiste arijske rase», a fašizmu – država. S obzirom na gospodarsku 

učinkovitost i organiziranost fašističkog i nacističkog sustava, oni su imali mnogo 

pobornika i u drugim državama, dok je u vladajućim strukturama tih država vladao 

paničan strah od sve bržeg širenja ideja komunističkog boljševizma. Izuzevši nacistički 

rasizam, od sva tri tada vladajuća totalitarna sustava, za svoje je grañane neosporivo 

najgori i najokrutniji bio boljševizam. Od dolaska na vlast pobili su oko trideset milijuna 

svojih grañana. 

Gospodarski i vojno naglo ojačala Njemačka, krajem je tridesetihmunjevitim 

osvajanjima započela novi rat. S Italijom i Japanom je potpisan Trojni pakt, a sa SSSR 

pakt o nenapadanju. Poljska je podijeljena izmeñu te dvije zemlje. Bio je to, zapravo, 

tipičan imperijalni rat, koji su zapadne sile dugo tolerirale. Osim moralnih osuda i 

uobičajene ratne propagande, nitko nije govorio o zločinima. Istina, progon i 

deportiranje Židova već su bili u punom zamahu, ali još nije bilo sistematskog ubijanja. 

Predsjednik SAD Roosevelt je svojim suradnicima govorio da je to loše, 

ali da «Hitler barem nije komunist»! Odnosi meñu državama zasnivaju se na interesima. 

Premda je Jugoslavija bila tvorevina engleske i francuske politike interesnih sfera, Hitler 

je iz pragmatičnih razloga s tom državom nastojao održavati dobre odnose. Njegova je 

proklamirana «Nova Evropa», tada i meñu jugoslavenskim političarima uživala veliki

XVI 

ugled, pa je zalaganjem Cvetkovića i Mačeka i Jugoslavija 25.03.1941. pristupila 

Trojnom paktu. Meñutim, na dobro organiziran poticaj od strane Engleske, vojska je već 

27.03.1941. izvela vojni puč, nakon čega je Njemačka 06.04.1941. napala Jugoslaviju. 

Praktično i bez pokušaja obrane, jugoslavenska je vojska i formalno kapitulirala 17. 04. 

1941. godine. 

2. Činjenice o stanju u Hrvatskoj 

Prije rata u Hrvatskoj je djelovalo više političkih stranaka. Najmoćnija je bila Hrvatska 

seljačka stranka, na čelu sa Stjepanom Radićem. Nakon njegova mučkog ubojstva u 

Skupštini u Beogradu (1929.), na čelo stranke dolazi dr. Vlatko Maček. Bio je to tipičan 

autokrat, a osnovao je i svojevrsnu stranačku paravojsku (Grañanska i Seljačka 

zaštita), koja je uoči rata brojala oko sto tisuća ljudi. Maček je osnovao i prvi sabirni 

logor u Jugoslaviji. Bilo je to u Kruščici kod Travnika. Premda nije tražio izdvajanje iz 

Jugoslavije, on je svojom politikom, a posebno ostvarenjem široko autonomne 

Banovine Hrvatske, osigurao masovnu podršku naroda. 

Do ubojstva Stjepana Radića u Hrvatskoj je djelovala i Stranka prava, koja je jedina 

slijedila Starčevićevu politiku državotvornosti. Nakon Radićeva ubojstva, poznati pravaš 

dr. Ante Pavelić emigrira u Italiju i tamo s mnogim drugim emigrantima, meñu kojima je 

bio i Židov Vlado Singer, osniva revolucionarnu organizaciju: Ustaški pokret. Cilj im je 

bio uspostava Nezavisne Države Hrvatske. Uz mnogo teškoća, Pokret je vrlo skromno 

djelovao u Italiji i Mañarskoj, ali im Hitler nije dozvoljavao djelovanje u Njemačkoj. U 

Jugoslaviji je bio zabranjen, ali je kao ilegalna organizacija bio izvrsno organiziran u 

mnogim gradovima. Maček s njima, kao: «s onim mangupima», nije želio imati nikakva 

kontakta. 

3. Činjenice o proglašenju NDH 

Njemačka nije okupirala Jugoslaviju kao cjelinu, nego je tu vještačku tvorevinu razbila 

na sastavne dijelove. Slovenija je podijeljena i jedan dio je pripojen Njemačkoj, a drugi 

Italiji. Vojvodina je pripojena Madžarskoj. Jedan je dio Makedonije pripojen Bugarskoj, a 

drugi je skupa s Kosovom pripojen Albaniji. Crna Gora je naknadno proglašena 

Kraljevinom, ali pod čvrstim utjecajem Italije. Samo je Srbija kao posebna država 

okupirana, tj. dobila je status Njemačkog protektorata. Što se tiče Hrvatske, ona je još 

prije svih tih podjela i dolaska njemačke vojske, već 1o. travnja 1941. samostalno 

proglasila neovisnost. 

Po meñunarodnom pravu i običajima, to je proglašenje potpuno legalan i zakonit čin; 

bez obzira na uporna osporavanja. Naime, država postaje neovisnom, kada to sama 

proglasi, a opstat će ako joj to proglašenje priznaju prvenstveno susjedne države, 

odnosno, ako je dovoljno snažna da se odupre eventualnim neprijateljima. Hrvatsku su 

priznale sve potpisnice Trojnog pakta kao i mnoge neutralne države, pa čak i daleki 

Thailand. Nije se moglo ni očekivati da joj tu neovisnost prizna, na primjer, Engleska, a 

za meñunarodni je legalitet nevažno hoće li je svi priznati. Ni staru, ni novu Jugoslaviju, 

niti pak Sovjetski Savez, nikada nisu priznale sve države, pa ipak nikada nitko nije 

osporavao njihovo postojanje.

XVII 

4. Činjenice o uspostavi vlasti 

Zapovjednik HSS-ove Grañanske zaštite Zvonko Kovačević zahtijeva od vodstva HSSa 

da zaštitare proglase novom hrvatskom vojskom. Naime, očekivalo se da će u tim 

burnim danima Maček preuzeti kormilo upravljanja dogañajima. Na žalost, on to nije 

učinio, pa je cio taj iznimno odgovorni posao, na sebe preuzeo bivši austrougarski 

pukovnik Slavko Kvaternik. 

Prije proglašenja državnosti, trebalo je odlučili tko će biti na čelu države. HSS je bila 

daleko najjača stranka u Hrvatskoj, pa premda je i sam bio pravaš, Kvaternik je taj 

položaj prvo nudio Mačeku, ali on je to odbio. S obzirom da se Ustaški pokret tada 

jedini zasnivao na potpunoj državotvornosti, pošteni je Kvaternik jedinu alternativu vidio 

u Paveliću. S obzirom na hitnost, čak i ne pitajući Pavelića, stari je časnik u njegovo ime 

već 10. travnja 1941. proglasio neovisnost Hrvatske. Pavelić, je za proglašenje saznao 

tek kasnije, pa umjesto da mu bude zahvalan, nikada Kvaterniku nije oprostio što čin 

proglašenja nije prepustio njemu. Stjecajem okolnosti, tako je na vlast u Hrvatskoj 

došao dr. Ante Pavelić. 

Osim zahtjeva da se prihvati Rasni zakon, koji će uskoro postati uzrokom mnogih zala, 

Hitler se prema ostaloj unutarnjoj politici, kao i granicama NDH odnosio vrlo korektno. 

Meñutim, Musolini je prisilo Pavelića da (18. 5. 1941.) potpiše za Hrvatsku strahovito 

nepovoljan «Rimski ugovor», kojim je skoro cijelo jadransko priobalje, skupa s otocima, 

pripalo Italiji. To je silno oslabilo Pavelićev politički položaj u Hrvatskoj, a bilo je i veliki 

poticaj kasnijem jačanju partizanskog pokreta. Komunisti do tada nisu pravili nikakvih 

problema, jer se Kominterna striktno pridržavala pakta s Njemačkom. 

Povijesna je činjenica da je sve što je do tada učinjeno bilo u skladu s meñunarodnim 

pravom, premda sigurno nitko nije odobravao, na primjer odredbe Rimskog ugovora. 

No, to već spada u opće okolnosti, kao i u ocjene Pavelićeve političke sposobnosti. 

5. Činjenice o ustancima 

Odmah se započelo s uspostavom organa vlasti. Sve su stranke raspuštene, meñu 

njima i Nacional-socijalistička stranka. Meñutim, već treći dan nakon proglašenja 

samostalnosti Hrvatske, četničke su horde počele s pokoljima nesrpskog stanovništva 

u istočnoj Bosni. Tamo još uopće nije bilo nikakve hrvatske vojske, no oni su tako rušili 

hrvatsku državu. Hrvatski i bosanski Srbi, bili prvi rušitelji neovisnosti vlastiteim 

domovine. Radije su željeli Srbiju, pa makar bila i okupirana. Komunisti su bili mirni. 

Meñutim, odmah nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez (22.06.1941.), nekoliko 

fanatičnih sljedbenika zemlje boljševika, na čelu s nekakvim Capom, poduzima manje 

diverzije na području Siska. Ohrabreni ratom sa Sovjetima, tada četnici pokreću mnogo 

veće ustanke. Jedan takav ustanak, s tragičnim posljedicama, dogodio se 27. srpnja 

1941. godine u mjestu Srb. Tom je prigodom po okolnim selima pobijeno oko dvije 

tisuće Hrvata. S obzirom da je u ustanku sudjelovalo i nekoliko komunista, službena je 

jugoslavenska politika upravo taj dan naknadno proglasila početkom «antifašističkog 

ustanka» u Hrvatskoj! 

Koji je uzrok i koji su ciljevi tih ustanaka Već i sam povod njihovu početku, 

nedvosmisleno nam ih jasno pokazuje. Bez obzira što su pojedini sudionici tada mislili,

XVIII 

cilj tih ustanaka ni u kom slučaju nije bio da se revolucijom sruši ustaški režim u NDH 

(što bi s ideološkog gledišta imalo nekakvog smisla), nego je KPJ pokrenula ustanak 

prvenstveno u cilju pomaganja «bratskom» Sovjetskom Savezu, ali i da bi Hrvatsku 

ponovno vratila u Jugoslaviju, a za razliku od četničkih ciljeva – u komunističku. Prema 

tomu, partizani su, kao i četnici, u prvom redu bili rušitelji vlastite države i nikakve fraze 

o «antifašističkoj» i «oslobodilačkoj» borbi, tu činjenicu ne mogu osporiti. 

6. Činjenice o ratnim zločinima ustaških vlasti 

Pedeset i pet godina nakon propasti NDH i deset godina nakon ponovnog osloboñenja 

države, mnogi još uvijek govore da je to po svemu bila zločinačka država. Povijesno, 

činjenice su drukčije. Temelja je činjenica da su četnici odmah nakon proglašenja NDH, 

počeli s pokoljima. Država se morala braniti. Stoga, bez obzira na ljutite izjave pojedinih 

revoltiranih Hrvata u stilu: «Srbe na vrbe», početna suzdržanost državnih vlasti, zaista 

iznenañuje. Nakon napada Japana na SAD (Honolulu), ta je izrazito demokratska 

država odmah, preventivo, reagirala tako što je internirala oko sedamdeset tisuća svojih 

grañana japanskog podrijetla i oduzela im svu imovinu. A kako je reagirala 

nedemokratska vlast u NDH 

Prvi sigurnosni potez te vlasti bio je da se uz Židove i svi Srbi moraju iz sjevernih 

dijelova Zagreba preseliti u južne. Svi su časnici i dočasnici srpske narodnosti 

umirovljeni i primali su propisane mirovine. No, prvo četnički, a kasnije i partizanski 

ustanci sve su više jačali i država se morala učinkovitije braniti. 22.05.1941. uveden je 

prvi prijeki sud, a uskoro je osnovan je i sabirni logor u Jasenovcu. U taj su logor 

upućivani kažnjenici po pravomoćnim presudama (da bi nakon isteka kazne mnogi bili 

pušteni), ali i osumnjičenici za suradnju s odmetnicima, te Židovi i Romi u skladu s 

Rasnim zakonom. Upravo u tom se logoru i jesu dogañali mnogi zločini. 

Već je početkom svibnja pop ðuić počeo organizirati na ustanak Srbe oko Knina. 

Talijani ih nisu ometali. Srpska pravoslavna crkva je vrlo aktivno djelovala protiv NDH. U 

takvim okolnostima, Pavelić donosi katastrofalno pogrešnu odluku o pokatoličenju Srba, 

čemu se nadbiskup Stepinac oštro protivio. No Pavelić ga je i inače sustavno 

izbjegavao. 

Pred zimu te godine veliki je dio istočne Bosne već bio u četničkim rukama. Tu su oni 

počinili masovne pokolje, posebno muslimanskog življa. Regularna vojska, 

domobranstvo, još nije bila dovoljno snažna da bi se mogla učinkovito suprotstaviti 

četnicima, (posebne partizanske postrojbe još su bile vrlo malobrojne), pa ustrojavane 

različite dobrovoljačke postrojbe. Prva je u istočnoj Bosni osnovana Domobranska 

dobrovoljačka divizija. No, ustanci su se širili, pa je Jure Francetić u Sarajevu ustrojio 

Ustašku dobrovoljačku legiju, a pošto se za odore moglo pronaći samo crnog 

materijala, dobili su naziv Crna legija. Bila je to zaista izvanredno dobra vojna postrojba, 

koja je uskoro oslobodila istočne dijelove Bosne i izbila na Drinu, pa su i ona i njezin 

zapovjednik Jure Francetić u narodu ovjenčani legendarnom slavom. To sigurno nije 

politička fraza, nego historijska činjenica. 

Masovniji razvoj partizanstva u NDH, počinje zapravo tek u ljetu 1942. Nakon propasti 

partizanskog ustanka u Srbiji, Tito na čelu partizanskih brigada prelazi u bosanski dio 

NDH, nastojeći prijeći u zapadne krajeve. No, na putu mu je bio Kupres, koji je branilo

XX 

oko 500 ustaša Crne legije, nešto domobrana s par brdskih topova i kupreška milicija, 

koja čak nije imala ni vojničke odore. Francetić je bio odsutan, pa je obranom 

zapovijedao domobranski general Franjo Šimić. Tito i njegovi najsposobniji suradnici 

ulagali su zaista mnogo truda. Mnogo je partizana izginulo u uzaludnim jurišima, ali 

Kupres tada nisu zauzeli. Od tad su, ne samo za četnike, nego i za partizane, «crnci» 

oličenje zla, premda se čak ni u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji, za vrijeme života 

Jure Francetića ne navode nikakvi ratni zločini. No zločina je bilo od strane drugih, a 

kasnije i od nekih ustaša crne legije. 

Francetić je poginuo 22.12.1942. Legija je podijeljena na tri dijela, kojima su 

zapovijedali Boban, Sudar i Luburić. Luburićeva je postrojba preuzela logor Jasenovac i 

tu su se dogodili najveći zločini, ali neusporedivo manji od onih kako su prikazani. To je 

neosporno dokazano. Boban i Sudar su nastavili časnim putovima Jure Francetića, a 

Bobanova je postrojba jedina koja se na Bleiburškom polju oružano probila kroz redove 

britanske vojske, a koja ih zbog nekih svojih razloga nije izručila «antifašističkoj» 

klaonici. 

Bilo je zločina i na crtama sukoba, ali najčešće osobnih. Meñutim, stvarni zločini nisu 

vezani niti za jedan rod oružanih snaga NDH. Pravi su se zločini najviše dogañali u 

logoru Jasenovac, a odnose se prvenstveno na Židove i Rome, koji su ubijani bez 

ikakve osobne krivice. Zatvarani su i ubijani samo zato što su roñeni u krilu tih naroda. 

To je jedan od apsurda meñunarodnih ratnih saveza, po kojemu je i NDH morala 

udovoljiti ludoj Hitlerovoj opsesiji o nužnosti istrjebljenja Židova. No to nije morala samo 

NDH. Isto su morale činiti i ostale saveznice Njemačke –od Bugarske do Italije. 

Antisemitizam u Hrvatskoj nikada nije imao dublje korijene, kao što je tobilo, na primjer, 

u Srbiji, i Poljskoj, ali još više u Rusiji. Majka vojskovoñe Slavka Kvaternika, bila je 

Židovka. Po majci, bila je to i supruga Ante Pavelića. Žene još nekih ustaških 

dužnosnika, bile su Židovke. Nekoliko uglednih Židova proglašeno je tzv. «počasnim 

arijevcima» i tako spašeni od uhićenja i vjerojatnog usmrćenja. Bilo je mnogo, na 

različite načine spašenih Židova. Prema saznanjima Slavka Goldsteina (Obzor, 3. 

ožujka 1999., str. 9), koji nipošto nije prijatelj NDH, to je razdoblje preživjelo je osam 

tisuća Židova, dok ih je u logoru Jasenovac nestalo od 15 do 17.000. 

«Antifašisti» nam i danas uporno tvrde, da je već zbog Židova i Jasenovca, i sama 

uspostava NDH zločin. To je apsolutno iracionalno! Pa koja je bila alternativa Što bi 

bilo da je i Hrvatska nakon raspada Jugoslavije okupirana, kao i Srbija Tada Židovi ne 

bi imali nikakve šanse. Od čitave Evrope pod njemačkim utjecajem, jedino je iz 

okupirane Srbije u Berlin stigao izvještaj da je «Judenfrei» (očišćena, osloboñena od 

Židova). Te jadne ljude sigurno po Srbiji nisu tražili njemački vojnici, nego srbijanska 

policija. 

7. Činjenice o zločinima «antifašista» 

O četničkim je ratnim zločinima mnogo toga poznato i o tomu nećemo govoriti. Što se 

pak tiče partizana, antifašista, NOV, POJ, JNA, ili kako su se već nazivali, pedeset su 

nas godina odgajali i uvjeravali u smislu tvrdnje generala Gošnjaka: «Armija je nevina». 

Tito, voña i organizator tog ustanka, bio je čovjek bez skrupula, ali izvanredno 

sposoban i lukav. U posebnim je centrima Kominterne, temeljito obrazovan za 

organiziranje pobuna i revolucija u svijetu, a jedna od temeljnih postavki tog

XXI 

obrazovanja je u tomu, da se komunisti moraju stavljati na čelo bilo kakve već 

pokrenute pobune – od onih radničkih protesta do nacionalni ustanaka. U skladu s tom 

doktrinom komunisti su se uključivali u četničke ustanke, nastojeći doći na čelo tih 

pobuna, što im je vrlo često i uspijevalo. 

Pod krilaticom: «Smrt fašizmu – sloboda narodu», zločini se «antifašista» dogañaju već 

od samog početka – i to ne samo prema neprijatelju, već i prema svojim sljedbenicima 

(komunistima i ostalim partizanima), ali i prema ostalom narodu. Tako, na primjer, 

njemačka je vojska bila izdala zaista okrutnu naredbu, da će za svakog ubijenog 

njemačkog vojnika biti strijeljano stotinu talaca. Da bi privukli narod u svoje odrede, 

partizani su se uvlačili u selo i iz zasjede ubili nekog njemačkog vojnika. Nijemci su 

strijeljali nevine taoce, a prestrašeni su seljaci bježali partizanima; da bi i tu masovno 

ginuli. I oni su zapravo žrtve «antifašizma». Ogroman je broj partizanskih ratnih zločina, 

za koje glavnu krivicu snose isključivo Tito i KPJ. Oni su bili apsolutni voditelji i 

naredbodavci. Navesti ću samo tri primjera. 

Sve do kasnog ljeta 1943., u širem su se tuzlanskom području vodile velike borbe, 

najvećim dijelom s četnicima. Do tada je, temeljem pravosudnih presuda, u Tuzli 

strijeljano ukupno sedam majevačkih četnika. Krajem kolovoza te godine, grad su 

zauzeli partizani. Lako su ušli, jer je stjecajem okolnosti u gradu bilo vrlo malo vojske. 

Ostali su četrdeset dana i za to vrijeme, većinom bez ikakvih suñenja strijeljali najmanje 

170 tuzlanskih civila, od kojih se većina uopće nije bavila politikom. Pobili su i sve 

ustaše i Nijemce, koje su uspjeli zarobiti. 

Dva mjeseca kasnije, Tuzla je ponovno napadnuta, ali u gradu su tada bile 5. i 8. 

domobranska pukovnija, koje nisu izgubile niti jednu bitku. Bili su izvrsno naoružani i 

visoko motivirani za obranu domovine. Nisu to bili nekakvi «fašisti», niti pavelićevci. 

Čak su i na ulici glasno psovali Pavelića: «ako dozvoli da nas pobijede ovi šumski 

odrpanci». 

Partizani su napadali uglavnom noću, masovno i samoubilački. Prije toga su po okolnim 

hrvatskim selima mobilizirali preostale muškarce. Dali su im puške i po par naboja, pa – 

u prve redove. To je trajalo četiri dana i izginulo ih je preko dvije tisuće, a samo osam 

domobrana! Ovo ne iznosim po čuvenju. Tada sam živio u Tuzli. 

Tko je kriv za ove žrtve i čiji je to zločin Neke jugoslavenske historiografije ovu bitku 

uopće ne spominju, kao do se nije ni dogodila. Komunisti su inače bili jakoponosni na 

svoje heroje. I u ovoj je bitci bilo heroja, ali njihove majke nikada nisu saznale kako su 

im sinovi poginuli, niti gdje su pokopani! Krajnja okrutnost, zločin, nemoral! 

Treći je primjer iz Travnika. Taj su grad, dva puta bezuspješno napadali krajem 1943. 

Ponovno su napali 22.10.1944., ali taj puta s velikim snagama i izvrsno naoružani. 

Branitelji su se nakon dva dana predali nadmoćnom neprijatelju. Nakon ulaska u grad, 

partizani su strijeljali svih sedam stotina zarobljenih branitelja, kao i veliki broj civila. 

Tako se to dogañalo tijekom cijelog rata, sve do bleiburške apokalipse, te najveće 

tragedije hrvatskog naroda u kojoj je odmah poslije rata bezdušno pobijeno preko sto 

tisuća mladih zarobljenih branitelja hrvatske neovisnosti, kao i ogroman broj civila, žena 

i djece. Bio je to strašan, smišljeni genocid i uništavanje biološkog reprodukcijskog 

temelja hrvatskog naroda, jer se od tada iz te osnove više nije moglo roditi niti jedno

XXII 

dijete. Bio je to svojevrstan holokaust, za koji nikada nitko nije odgovarao, niti su 

«antifašisti» barem tražili oprost! 

Treba spomenuti i da su «Antifašisti» poslije rata pobili sve svećenike HP Crkve! Čak ni 

Hitler nije bio toliko temeljit sa židovskim svećenicima (rabinima). 

8. Činjenice o kraju ratai propasti NDH 

Za razliku od izvanredno inteligentnog, vrlo lukavog i prilagodljivog Tita, Pavelić je bio 

kruti autokrat, koji, osim nekim svojim predratnim suborcima iz emigracije, nije vjerovao 

nikomu, niti je slušao ičije savjete. I dok je lukavi Tito bez ikakva ustezanja nudio 

svakomu sve, pa iako okrutni boljševik i samodržac, stalno je govorio o demokraciji, 

nudio vjerske slobode i obećavao da se poslije rata i kralj može vratiti «ako to narod 

odluči»; Pavelić je osuñivao «trulu demokraciju», premda je u praksi bio neusporedivo 

humaniji od Tita. Pavelić je, inače, imao izvrsnih zamisli, kojima je i u tim teškim ratnim 

uvjetima stvarao preduvjete da Hrvatsku učini socijalnom državom blagostanja, ali i 

državom znanosti, kulture graditeljstva. Sarajevo i Banjaluka, bili su velika gradilišta. 

Izgrañeno je mnogo cesta. U Zagrebu je izgrañeno radničko naselje u Dubravi, 

dovršena ranije tek započeta gradnja velike bolnice na Rebru, opremljena tada 

najsuvremenijom opremom. Izgrañena su tri fakulteta, zgrada Pošte kod Glavnog 

kolodvora, veličanstvena džamija u centru Zagreba, a u samo te četiri godine u NDH je 

objavljeno čak pet tomova izvrsno opremljene Hrvatske enciklopedije, što je daleko 

iznad onoga što čini današnja Hrvatska. 

Nakon početne zbunjenosti, a posebno nakon proglašenja autokefalnosti (autonomije) 

Hrvatske pravoslavne crkve (6. 4.1942), što je potpuno u skladu s Kanonskim pravom 

Pravoslavne crkve i mnogi su Srbi shvatili da im je hrvatska jedina domovina, pa su 

mnogi dočasnici i časnici, tražili reaktiviranje u oružane snage NDH. Pavelić je i u 

Generalski zbor birao nekoliko generala Srba, a bilo ih je na istaknutim položajima i u 

ustaškim postrojbama, pa je čak i pobočnik Jure Francetića bio Srbin. Krajem rata u 

domobranstvu je bilo pod oružjem oko 25 tisuća Srba, a bilo ih je i u ustaškim 

postrojbama. 

Pavelić je zapravo bio svojevrstan homo duplex, ali je njegova krutost u provoñenju, 

donijela je mnogo zla, a prije svega činio je mnogo političkih pogrešaka. Sve do kraja je 

bio opsjednut svojom varijantom ustaštva, a Hrvatsku je podrazumijevao samo kao 

svoju, ustašku Hrvatsku, pa je nasuprot svim okolnostima, krajem 1944. čak i 

domobranstvo nastojao svrstati pod ustaštvo – što su domobranske postrojbe odbile. 

Velika mu je politička pogreška bila i to što je u samom početku internirao Mačeka, koji 

je tako postao nekom vrstom katalizatora razvoju partizanskog pokreta, ali i 

vjerodostojnosti jugoslavenske vlade u Londonu, u kojoj je stalno bilo ministara Hrvata, 

članova HSS-a, a odlukom kralja Petra, od 25. 5. 1941., prvim zapovjednikom 

Kraljevske vojske (četnika) u Jugoslaviji, bio je imenovan bivši ban Banovine Hrvatske 

Ivan Šubašić. Nasuprot Paveliću, Tito je lukavo primio i HSS u svoj tzv. Narodni Front i 

ta je stranka formalno djelovala još nekoliko godina nakon rata. 

Meñutim, zahvaljujući svojoj krutosti, političkoj nespretnosti, ali i opsjednutošću svojim 

ustaštvom, najveću je političku pogrešku napravio u jesen 1944. Tada je već svima bilo 

jasno da Njemačka gubi rat. Italija je kapitulirala i to kasnije dobro naplatila. Ni

XXIII 

Rumunjska više nije meñu saveznicima Njemačke, a bivša Bugarska «fašistička» 

vojska. skupa se sa Crvenom armijom bori protiv Njemačke. Pavelić ima sve manje 

pristalica, ali Hrvati uporno brane domovinu, no i priželjkuju da se i Hrvatska nekako 

pridruži Saveznicima. Hrvatski vojnici iz njemačkih postrojba već masovno bježe i 

uključuju se u različite hrvatske postrojbe. Kruže priče o nekakvim «bijelim 

partizanima», kojima je upravo to cilj, očekujući da će im uskoro prići i većina hrvatskih 

«antifašista», ali i sva hrvatska vojska. 

Konačno se i sam vrh ustaških vlasti odlučio da nešto poduzme. Na čelu toga su bili 

ministri dva najodgovornija ministarstva: obrane i unutarnjih poslova – Vokić i Lorković. I 

Pavelić je s time upoznat. Prema nepotpunim podacima, s tim je namjerama bio 

upoznat i njemački vojni izaslanik F.G. von Horstenau. On je to razumio, ali je bio je 

protiv razoružanja njemačke vojske. Tražio je slobodno povlačenje, a Hrvatskoj bi vratio 

sve postrojbe u sastavu njemačke vojske, skupa s naoružanjem, a takvih je bilo nekoliko 

divizija. No sve što se dogañalo bilo je u fazi pregovora, a najvećim se problemom 

pokazalo pitanje izbora novog poglavara države. I Vokić i Lorković su bili članovi 

Ustaškog pokreta, ali im je bilo važnije očuvanje države, nego pokreta. Još su vjerovali 

Paveliću, pa su ga zato i informirali o svojim namjerama da razoružaju njemačku vojsku 

i pozovu Engleze i Amerikance da se iskrcaju na našoj obali. No, bili su svjesni da 

Pavelić mora otići s vrha političke scene, a on je upravo to tvrdoglavo odbijao. Hrvatsku 

je vidio samo kao svoju, ustašku Hrvatsku. 

Izgleda da su se ipak konačno odlučili na državni udar. NDH je tada imala pod oružjem 

220 tisuća vojnika i mogli su razoružati Nijemce. No Pavelić je to doznao i oba su 

ministra uhićena. Tada nisu strijeljani. Pretpostavlja se da ih je tek prije povlačenja, u 

Lepoglavi (zatvor) dao strijeljati Luburić. Bila je to nepopravljiva Pavelićeva politička 

pogreška, zbog koje je propuštena posljednja šansa da se Hrvatska ipak nekako spasi i 

radi koje su ga se skoro svi odrekli, svi osim vrlo uskog kruga ideologiziranih političkih 

slijepaca. Odricali su ga se i vojnici, ali su se i dalje uporno borili za Hrvatsku –pa 

makar i «strateškim» povlačenjem. Znali su da ne žele ostati pod komunistima, premda 

nikomu nije bilo jasno kamo zapravo idu. U svima je još bilo nekakve nade da će se to 

nekako ipak riješiti. Prema jednoj vijesti radio Londona, krajem travnja 1945: «Prema 

Zagrebu se kreće ogromna masa od oko dva milijuna Hrvata». 

Sprječavanjem puča uništena je šansa za opstanak države, a nedogovoreno i 

neugovoreno povlačenje ogromne mase naroda i cijele vojske prema savezničkim 

snagama, te napuštanje tog cvijeta hrvatskog naroda zloj sudbini, zaista je bio zločin. 

Pavelić je inače bio hrabar čovjek, pa je njegov bijeg od zajedničke sudbine s narodom i 

vojskom teško objasniti. No bio je to u svakom slučaju zločin protiv države i naroda, a 

napuštanje bojišnice –izdaja. 

Na kraju se dogodilo ono što se dogodilo: tragedija, apokalipsa... 

9. Krivice za zločine 

Slojevita su bila ta tragična dogañanja i slojeviti glavni protagonisti, pa su pred 

historiografijom još dugotrajna istraživanja. Meñutim, već na temelju do sada historijski 

utvrñenih činjenica, tri osobe možemo uzeti kao osobe, ali i kao simbole pokretača 

onoga što se i kako se dogañalo. Bez ikakve dvojbe to su: Tito, Pavelić i Maček.

XXIV 

Djelovanje i ponašanje dr. Vlatka Mačeka u tim presudnim danima, ne možemo 

okvalificirati neposrednim zločinom. Meñutim, s obzirom na njegov raniji politički 

položaj, kao i na podršku naroda koju je uživao, možemo ga nazvati moralnim izdajicom 

naroda, ali i to samo uvjetno. Po svom uvjerenju, on nikada nije bio državotvorni Hrvat, 

nego banovinski, jugoslavenski. Već ostvarenu Banovinu Hrvatsku –koja je bila 

njegovo djelo – nikada nije zamišljao kao neovisnu državu, nego samo kao što širu 

autonomiju u sastavu Jugoslavije. Toga se jugoslavenstva nikada nije odrekao, pa je na 

naslovnoj strani svoje autobiografije, koja je u inozemstvu objavljena deset godina 

poslije rata –bila jugoslavenska zastava! 

Premda ovo ne spada u činjenice, ipak treba pretpostaviti: da je on preuzeo kormilo 

države – što je bila njegova dužnost –sigurno je da toliki broj njegovih pristalica ne bi 

otišao u partizane, pa bi i broj žrtava bio neusporedivo manji. Nitko ne može reći kako bi 

se ponašao kao državni poglavar. I on je bio autokrat kao i Pavelić, ali je bio daleko, 

daleko elastičniji i lukaviji. U svakom slučaju ostaje moralna osuda. 

Što se tiče dobra i zla koji se pripisuju dr. Anti Paveliću, on je zaista dvojna ličnost, ali 

mu do dolaska na vlast nitko ne može pripisati nikakav zločin. Došao je s divnim 

idejama, uglavnom preuzetim od prvog i najvećeg državotvorca dr. Ante Starčevića, a 

neke je od tih ideja i u teškim ratnim uvjetima uporno nastojao i ostvariti. No politički je 

bio vrlo krut i bez imalo političke elastičnosti, pa su, osim slamanja puča Vokić – 

Lorković i kukavičkog bijega prije početka povlačenja vojske i naroda iz Zagreba, skoro 

svi zločini od strane ustaških vlasti, počinjeni upravo zbog njegove političke 

nespretnosti. No, to ga ne opravdava. 

Progon i ubijanje Židova, zauzimaju apsolutno posebno mjesto. Taj se čin, uvjetno, 

može usporediti s činom vojnika, koji u strjeljačkom vodu mora strijeljati nekog čovjeka, 

koji mu je možda i prijatelj i za kojega znade da je potpuno nevin. Pucajući, čini zločin. A 

koja je alternativa Ako ne sudjeluje u tom zločinu i njega će osuditi na smrt (ratni su 

vojni sudovi okrutni u svim državama), a onog će jadnika ipak strijeljati. O toj su se 

dilemi bavili brojni odvjetnici i sudovi nakon rata. Problem je duboko moralni, psihološki, 

ali i kazneni. 

Što se pak tiče Josipa Broza – Tita, o njemu se kao političaru, iz perspektive Hrvatske 

državnosti, ne može reći ništa pozitivno, a ni kao čovjeku uopće –sve do kraja 

pedesetih godina, do kada je, nakon razlaza sa Staljinom (1948), dovršio okrutni 

obračun i sa svojim nekada najvjernijim komunističkim sljedbenicima. No i njegovo 

kasnije «očovječenje», samo je lukavo prilagoñavanje novonastalim uvjetima. 

Partizanski ustanak u NDH nije bio ustanak protiv okupacije Hrvatske, jer ona, osim 

velikog dijela Dalmacije, nije bila okupirana. Njemačka je već nakon mjesec dana 

najavila povlačenje vojske iz Hrvatske, a tada ju je zadržala samo zbog jasnih 

pohlepnih teritorijalnih pretenzija Italije. Dizanje ustanka u cilju promjene režima u 

vlastitoj zemlji, u principu se ne smatra zločinom, premda to svaka vlast smatra 

zločinom. Meñutim, ovaj je ustanak pokrenut isključivo u cilju rušenja hrvatske 

neovisnosti i priključenja Jugoslaviji, a to je već samo po sebi zločin –izdaja domovine 

u korist jedne druge države. 

Da KP na čelu s Titom nije podigla taj ustanak, bez obzira na tijek i kraj rata, bilo bi 

neusporedivo manje žrtava. Hrvatske su oružane snage već tijekom 1942. četničke

XXV 

ustanke mogle svesti na manje oružane diverzije, koje je i oružništvo (žandarmerija) 

moglo kontrolirati. Uzevši u obzir sve ove činjenice, definitivna je činjenica da je Tito bio 

najveći zločinac i osobno je odgovoran za najveći broj žrtava i ratnih zločina tijekom rata 

u NDH. 

Meñutim, usporeñivanjem količine zločina, ni u kom slučaju ne možemo brisati zločine 

onih koji su ih manje počinili. Isto tako, usporeñivanjem dobrih i kaznenih dijela nekog 

čovjeka, ne možemo dobrim djelima brisati kaznena, niti pak kaznenim dobra. To 

prečesto čine političari i sljedbenici nekog voñe, ali ne bi smjela i historiografija. Ako je 

netko činio i dobro i zlo, to mora biti uzeto u obzir. U cilju bolje jasnoće ovakvog 

moralnog stava, bit će korisno podsjetiti se jedne tri i pol tisuće godina stare egipatske 

anegdote. 

U napad na Egipat, koji tada nije bio u najvećoj snazi, krenula je moćna vojska Hiksa. 

Faraon je odabrao najsposobnijeg svoga generala, da se pokuša oduprijeti toj vojsci. 

Egipatska je vojska krenula ususret neprijatelju, a s njom je bilo i nekoliko svećenika. 

Jedan od njih je na putu ugledao egipatsku svetu bubu skarabeja, što je za njih bio znak 

da se vojska mora vratiti. No general je znao da neprijatelje može pobijediti samo ako ih 

dočeka u nekom klancu. Stoga je odbio zahtjev svećenika i uz puno poštovanje 

maknuo skarabeja s puta, nastavio ubrzano putovanje i upravo u tom klancu potpuno 

pobijedio neprijatelja, pa pobjedonosno krenuo nazad. No svećenici su bili brži i o 

svemu izvijestili faraona. Kada je general stupio pred faraona, ovaj mu je čestitao na 

blistavoj pobjedi i rekao da mu zbog te pobjede poklanja svoj faraonski prsten, što se 

nikada ranije nije dogodilo, a zato što se nije vratio kada je na putu vidio skarabeja, 

naredio je da generalu odsjeku glavu. 

Nitko od nas ne traži tako rigorozan stav. U znak priznanja za ono što je učinjeno dobro, 

možemo i oprostiti ono zlo, ali ga u svakom slučaju moramo jasno zabilježiti. No 

političari i sljedbenici čine upravo suprotno. I dok jedni Tita, drugi Mačeka, a treći 

Pavelića smatraju svojim idolom, najvišim dobrom –dok su ostala dvojica zli, dotle 

srpski nacionalisti svu trojicu smatraju oličenjem zla. 

10. Zaključne činjenice 

I pored sve složenosti i raznorodnosti, činjenica je da su u ratu na teritoriju HDH 

postojale isključivo dvije suštinski odvojene strane: branitelji i rušitelji neovisnosti vlastite 

države. Sve ostalo su obične političke podvale. Kao što su se prougarski orijentirani 

«partizani» prije 900 godina borili protiv državotvorno orijentiranog kralja Petra Svačića, 

a za priključenje Hrvatske ugarskoj kruni, tako su se Titovi partizani borili za priključenje 

Hrvatske Beogradu, ali i Beograda Moskvi. Prema nekim novijim saznanjima, zadnji 

hrvatski kralj nije poginuo u bitci s Kolomanovom ugarskom vojskom, nego ga je ubio 

neki «partizan» iz plemena Kačića. Meñutim, kao što se cijeli rat u NDH ne može 

prikazati samo crno-bijelim bojama, tako ne može ni borba hrvatskih partizana. Borba 

partizana u Istri i Dalmaciji, izvan teritorija NDH, stvarno je bila oslobodilačka, premda 

se – nažalost – vodila pod vodstvom KPJ. Ti se ljudi nisu borili protiv fašizma, nego 

protiv talijanske okupacije, bez obzira je li ta vlast bila u rukama fašističkog pokreta, ili 

neke druge političke opcije. Samo su se partizani u Italiji borili protiv fašizma, a to znači 

za promjenu režima u svojoj zemlji.

XXVI 

Pojam svjetskog antifašizma, kao borbe protiv totalitarnih sustava, od strane je Sovjeta 

vrlo vješto skovana prijevara, kojom oni sebe izuzimaju iz totalitarnih sustava, preda su, 

osim hitlerovskog rasizma, bili najgori i najokrutniji totalitarni sustav. Uostalom, Zapadni 

saveznici nikada nisu govorili o Antifašističkoj, nego o Antihitlerovskoj koaliciji. Čak da 

partizanstvo i nije bilo borba protiv države, nego samo protiv ustaštva, ne možemo je 

nazvati «antifašističkom», jer je ustaštvo mnogo starije. Naime, kao politički pojam 

pojavljuje se još u19 stoljeću, a početkom prvog svjetskog rata (1914.) u Hrvatskoj je 

od pučko – ustaških postrojbi ustrojena 104. domobranska pučko – ustaška brigada. 

+ + + + + +

Memories of a Croatian Soldier

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?