Protokoli i arhitekture u sustavima upravljanja mrežom - osnove ...

Slika 9. Primjena RMON-a na mrežu
D, E i C promet iz svake podmreže će biti prihvatljiv. Kada ovaj promet bude prolazio točkama
B i A velika je mogućnost nastanka problema. Zbog toga, centralni LAN mora biti u mogućnosti
raditi sa velikom količinom prometa, što zahtijeva dodatne nadogradnje koje koštaju.
Nadalje, što se događa kada se WAN link u točki G nagomila prometom? Uvođenjem RMON-a
u mreže u svaku od označenih točaka, problemi oko zakrčenja se mogu izbjeći. RMON entitet
unutar svake podmreže skuplja podatke i generira traženu statistiku. Stanica za upravljanje tada
može zatražiti svaki RMON entitet kada mu je to potrebno. Ako je podmreža izolirana od
centralnog LAN-a duže vrijeme, RMON entitet može nastaviti nadgledanje (off-line operacija).
RMON entiteti mogu biti konfigurirani da obavještavaju konkurentno svakog upravutelja.
Nedostatak RMON-a je nesposobnost rada preko MAC sloja jer je izvorno dizajniran za usluge
udaljenog nadgledanja za fizičke mreže i kao rezultat toga RMON MIB sadrži definicije objekata
za te slojeve.
RMON2 je modifikacija RMON-a koja uključuje nadgledanje prometa unutar slojeva od 3 do 7.
Odavde, promet na određenim mrežnim adresama (npr. IP adresa) ili između određenih hostova
(npr. WWW serveri) može biti nadgledan. Ovo omogućava sustavu za upravljanje da odredi
pravi izvor i odredište prometa.