Odabrane pripovijetke - Vjenceslav Novak
Odabrane pripovijetke - Vjenceslav Novak
Odabrane pripovijetke - Vjenceslav Novak
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Vjenceslav</strong> <strong>Novak</strong>: <strong>Odabrane</strong> <strong>pripovijetke</strong><br />
- Pisat ću ocu - rekao je sebi - da se odreče stipendije... Stipendija me guši...<br />
Još nikada nije stupio svojom voljom pred oca u ovako zamašnoj stvari: što će na to on?<br />
Stala ga svladavati slaboća... a njegov mladi duh opirao joj se gonjen šibama teških riječi<br />
kojima ga je bičevao polunagi čovjek mršava lica i suha tijela na kom su bila izbočena<br />
rebra... Napokon je napisao ocu pismo:<br />
... »Poradi toga moje je stanje među drugovima mukotrpno. Ja sam, oče, uvjeren da je<br />
moj prijedlog pravedan... Taj odgovor čujem i kad pitam svoju savjest i kad svoj prijedlog<br />
omjerim o sadržaj svega što sam do sada učio... Da čemu sam učio religiju, filozofiju,<br />
povijest? Čemu sam čitao klasike? Čemu su nas pitali idejama velikih ljudi... nijesu nam<br />
dali odahnuti nego nam govorili nadušak: Gore srca! Gore težnje svoga duha!... Čemu?...<br />
Ja mislim da nas nauče shvaćati i provađati pravicu, da nam oružaju dušu ljubavlju, samozatajom<br />
i prezirom... A jedva sam izišao iz gimnazije, i već mi se život smije u lice:<br />
Kako su te varali!... I u sveučilištu govorit će o tim istim idealima... i novine neprestano<br />
pišu o njima... iznose ih na pozornicu... pjesnici, umjetnici... svi govore o njima... zar samo<br />
zato da okite njima trulo drvo života?<br />
Oče! Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To<br />
nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. Mjesto radosti prima s tom potporom<br />
moja duša nešto što je nalik prokletstvu... Majka mi je u jednom pismu pisala da joj se<br />
vratim čist kakva me je u svijet poslala... A ja trpim poradi te potpore pod osjećajem da<br />
nijesam ono što želi od mene majka... Oče, riješi me ovoga tereta!... Moja duša hrli za<br />
idealima, otereti me, da se slobodno dignem opet k njima...«<br />
Kad je pročitao svoje pismo, bio je zadovoljan. Činilo mu se da je tim pismom otkrio u<br />
sebi nešto muževno što će veseliti oca... »To su misli... to je karakter«, hvalit će se otac<br />
pokazujući znancima njegovo pismo... a duša će mu se širiti... i svijetli, visoki, ideali<br />
združit će tješnje očev i sinovlji život...<br />
U očevu odgovoru čitao je ovo:<br />
»... Ubuduće da me već ne uznemiruješ ovako! To su tlapnje, u životu treba gledati drugačijim<br />
očima... Jednom zasvagda: S takvim pismima da mi ne dolaziš!... Međutim (za<br />
tvoje umirenje), znaj da ima sinova iz većih kuća nego što je naša, pa uživaju potpore za<br />
svoje nauke... A iz onih koji su te smeli govori zavist... Ti si mlad. Pazi! Život je prava<br />
škola, a tu školu ti još nijesi učio.«<br />
I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju sve više u daljinu<br />
otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve iščeznuo u zaglušnoj<br />
buci života.<br />
Vijenac, 1901.<br />
20
Change language