Ovdje - Vanjskopolitička inicijativa BH

M O N I T O R I N G P R O C E S A E V R O P S K I H I N T E G R A C I J A B O S N E I H E R C E G O V I N EU P O R E D N I I Z V J E Š T A J Z A 2 0 0 9 ( Z A P A D N I B A L K A N B O S N A I H E R C E G O V I N A )S T R A N A 5neodržavanje sastanaka Međudržavnog vijeća za suradnju te snažna uzajamnaoptuživanja u javnosti. No ipak u proteklih pola godine svjedoci smo poboljšanjabilateralne suradnje, davanja agremana ambasadoru BiH u Srbiji, nakon čaga je uslijediosusret u Mostaru te deklaracija u Istanbulu.Proglašenje nezavisnosti Kosova također je preusmjerilo pažnju sa suštinskih pitanjaregionalne suradnje na protokolarne i formalne akrobacije kako bi se za regionalni stodoveli predstavnici Srbije i Kosova. Samim tim se za uspjeh sastanka u Sarajevu smatrasama činjenica što su predstavnici obiju delegacija pristali na ponuđene uvjete i rasporedsjedenja na sastanku. Integracije Makedonije u EU i dalje su talac nedostatka kompromisas Grčkom u vezi s nazivom države, dok je BiH talac vlastitoga ustavnog uređenja ičetverogodišnjeg zastoja u reformama.U ovakvom kontekstu ne možemo se oduprijeti cinizmu koji se sam nameće i postavljapitanje svrsishodnosti i efektivnosti Procesa stabilizacije i pridruživanja, koji je za zemlje izregije otvoren u Zagrebu. Činjenica je da je u svrhu transparentnosti procesa i jednakihkriterija za sve zemlje individualiziran pristup u ocjenjivanju napretka u ispunjavanjukriterija iz Kopenhagena bio jedini moguć. Međutim, to ne znači da je bio i dovoljan.Razlike u ispunjavanju kriterija i napretku pojedinih zemalja koje evidentiramo u ovomizvještaju pokazuju da je pored individualiziranog vođenja svake od zemalja prema EUuipak morao postojati proces koji bi paralelno tome vodio i regiju u cjelini. Pri tome neželimo umanjiti značaj regionalnih inicijativa te Pakta o stabilnosti, odnosno njegovognasljednika Vijeća za regionalnu suradnju. Ispostavilo se, međutim, da su to tehničkimehanizmi suradnje, dok je politička dimenzija u potpunosti izblijedjela tokom periodaod deset godina između sastanaka u Zagrebu i Sarajevu.Iznenadno ali opravdano osvješćivanje političkih predstavnika EU-a i sazivanje sastankau Sarajevu poklapa se i s početkom još uvijek nedefiniranog procesa implementacijeLisabonskog sporazuma. Njegova dosadašnja primjena u kontekstu ove regije je pokazalaniz razlika u pristupu između političkih i birokratskih predstavnika EU-a i Evropskekomisije, te ukazuje na potrebu njihove bolje koordinacije i konačnog stvaranjajedinstvene strategije za integraciju cijele regije u EU. Liberalizacija viznog režima za BiHje jedna od prvih žrtava takvog nesnalaženja kod raspodjele nadležnosti izmeđuinstitucija EU-a. Tako smo bili svjedoci bombastičnih najava nekolicine ministara vanjskihposlova zemalja EU-a o bezviznom režimu za BiH nakon juna, što su najhitrije opovrgnulipredstavnici Evropske komisije već narednog dana. Ovome treba pridodati i neodlučnostkod tempiranja objave odluke o bezviznom režimu za BiH usprkos postignutom napretkute potpuni nedostatak svijesti o posljedicama drugačijeg tretmana BiH u odnosu nazemlje koje su dobile bezvizni režim u prethodnom krugu.Pored toga, u međuvremenu su se stvorile bitne razlike između samih članica EU-a u vezis proširenjem Unije na Balkan. Pozivajući se na navodna negativna iskustva s integracijomBugarske, Rumunije te Kipra, neke zemlje zagovaraju usporavanje procesa integracijazemalja Balkana, dok nekolicina ostaje dosljedna principima na koje se obavezala uZagrebu prije deset godina. I jedni i drugi su pri tome suočeni s velikom dilemom – sjedne strane se postavlja pitanje daljnje stabilizacije regije u odsustvu jasne vizijenapretka ka EU-u, a s druge strane se suočavaju s pitanjem stabilizacije same Unijeukoliko se proširi na zapadni Balkan na kojem su još aktualni historijski nesporazumi.Ovaj izvještaj je uporedna analiza napretka koji je ostvaren u svakoj od zemalja regije uprvoj godini nakon potpisivanja SSP-a. Kako bismo naglasili zaostajanje u evropskim