Jean Plaidy - Istina o lukreciji borgiji,

Jean Plaidy 

Istina o Lukreciji Borgiji 

Naslov izvornika Light on Lucrezia 

S engleskoga prevela Divina Marion 

~2~

SADRŽAJ 

I. Napuljski ženik..........................4 

II. Vojvotkinja od Biseglia........25 

III. Nepijski zamak.....................99 

IV. Treći brak.............................118 

V. U Ferrari.................................161 

VI. Odaje s balkonom..............191 

VII. Veliki preokret...................223 

VIII. Vojvotkinja od Ferrare..250 

IX. Ferarska braća.....................283 

X. Bik na koljenima...................314 

Epilog...........................................341 

Autoričina bilješka.....................345 

~3~

PRVO POGLAVLJE 

NAPULJSKI ŽENIK 

N 

a čelu konjičke povorke stoje od Napulja putovala na sjever prema Rimu 

jahao je nemiran mladac od kojih sedamnaest godina. Bio je vrlo pristao i 

bogato odjeven. Haljetak mu je bio izvezen zlatom, a oko vrata je nosio ogrlicu od 

rubina. Oni što su jahali uz njega iskazivali su mu duboko poštovanje kad bi im se 

obratio jer je bilo očigledno da među njima uživa visok položaj. Njegovo se 

raspoloženje, međutim, odražavalo na njegovim pratiteljima koji nisu pjevali niti se 

međusobno dovikivali kao što su inače činili; među njima je vladalo nevoljko 

raspoloženje, gotovo nekakva strepnja, ukazujući na to da bi se, iako nepokolebljivo 

jašu naprijed, zapravo najradije vratili cestom kojom su došli. 

»Sada vjerojatno više nismo daleko od Rima«, doviknu mladić jednome od 

pripadnika svoje tjelesne straže. 

»Ni dan jahanja, gospodaru«, glasio je odgovor. 

Među družinom ove riječi odjeknuše poput daleke grmljavine. Mladić pogleda 

svoje ljude i shvati da među njima nema nijednoga tko bi se s njime želio mijenjati. 

O čemu se to međusobno došaptavaju? Što znače njihovi sažalni pogledi? Znao je 

značenje tome: naš dragi vojvoda jaše ravno u zamku. Obuze ga panika. Prstima 

stegnu uzde. Poželje se zaustaviti, nedužno im se obratiti, objasniti im da na kraju 

krajeva ne idu u Rim; poželje im predložiti da, s obzirom na to da se ne smiju vratiti 

u Napulj, ovdje osnuju manju družinu i ostanu živjeti u planinama. Bit će 

razbojnici. Napuljski će im kralj biti neprijatelj. Baš kao i Njegova Svetost papa. No, 

uzviknut će, prihvatimo njihovo neprijateljstvo. Sve je bolje od odlaska u Rim. 

No, znao je da je svaki prosvjed uzaludan; znao je da mora i dalje jahati - sve 

do Rima. 

Prije nekoliko mjeseci nije ni slutio da bi mu spokojan život kakav je vodio išta 

moglo narušiti. Možda je predugo bio djetinjast. Govorilo se da je premlad za 

sedamnaestogodišnjaka. A tako je lijepo živio. Svaki je dan išao u lov, uvečer se 

~4~

vraćao s lovinom, ugodno iscrpljen, spreman za gozbu i počinak kako bi se 

odmorio za sutrašnji odlazak u lov. 

Trebao je znati da pripadnik aragonske kraljevske kuće neće moći do u 

nedogled voditi takav ugodan ali, kao što bi rekao njegov stric i kralj, besciljan 

život. 

I onda je došao dan kada su ga pozvali pred kraljevo lice. 

Stric Federico dočekao ga je na svoj uobičajeno veseo način, ne uspijevajući 

suspregnuti osmijeh - volio je šalu, a ono što se spremao reći svojemu sinovcu 

činilo mu se izvrsnom dosjetkom. 

»Koliko ti je godina, Alfonso?« zapita ga, a kada mu Alfonso odgovori, 

svejednako se i dalje osmjehivao. »Znači, momče«, uzviknu, »vrijeme je da ti 

nađemo suprugu.« 

Alfonsa u toj izjavi ništa nije posebno uznemirilo. Ionako je znao da se domalo 

mora oženiti. 

No, stric Federico, šaljivac, još nije bio završio. 

»Nisi dovoljno ugledan, sinovče, za mladenku koju za tebe imam na umu«, 

nastavi. »Oh, ne! Kopilanski izdanak, pa makar potjecao od naše plemenite loze, 

nije dovoljno dobar. Zato ćemo ti dodijeliti plemenitaški naslov. Alfonso 

Aragonski, bit ćeš vojvoda od Biseglia 1 i knez od Quadrate. Što kažeš na to?« 

Alfonso izjavi da je oduševljen novim naslovima. No, nestrpljiv je, reče, da 

dozna zaručničino ime. 

»Sve u svoje vrijeme, sve u svoje vrijeme«, promrmlja Federico, kao da još malo 

želi uživati u vlastitoj šali. 

Alfonso se sjećao, iako je u to doba bio tek dječačić, vremena kada je stric 

Federico - koji onda još nije bio kralj, već samo kraljev brat - stigao iz Rima u 

Napulj i rekao kako dolazi kao zastupnik Goffreda Borgije da u njegovo ime sklopi 

brak s Alfonsovom sestrom Sancijom te ispričao kako je cijelo društvo, a posebno 

papu zabavljao glumeći stidljivu djevicu u ulozi nevjeste. Kako su svi znali da je 

Sancia već davno prije braka s malim Goffredom zaboravila što znači biti stidljiva 

djevica, bila je to masna šala; onakva šala u kojoj je uživao stric Federico, a 

1 Autorica upotrebljava današnji naziv toga grada, to jest Bisceglie; kako se, međutim, u to doba ovaj naziv 

pisao i izgovarao kao Biseglie (odnosno čak i kao Biselli), uzela sam si slobodu ispraviti taj anakronizam, 

kao i još poneke druge na koje sam naišla u tekstu - nap. Prev. 

~5~

nedvojbeno i drugi. Alfonso se zapita ne zabavlja li njegova strica i sada neka slična 

šala. 

»Tebi je sedamnaest«, rekao je Federico. »Nevjesta je malo starija, ali samo 

malo. Osamnaest joj je godina, sinovče, a na glasu je kao jedna od najljepših 

djevojaka u Italiji. 

»A njezino ime, Sire?« 

Federico pristupi sinovcu i primaknu usta njegovu uhu. 

»Sinovče«, reče, »vojvodo bizeljski i kvadratski kneže, vjenčat ćete se s kćeri 

Njegove Svetosti, Lukrecijom Borgijom.« 

Od časa kada je stric izustio ova strašna imena Alfonsa je napustio svaki mir. 

Bilo je mnogo zlih glasina o toj obitelji, glasina koje nisu mimoilazile ni njegovu 

buduću mladenku. Svi su se bojali pape. Govorilo se da posjeduje nadnaravne 

moći, a mora da je i bilo tako jer je u dobi od šezdeset i sedam godina imao snagu 

mladića. Uma je bio oprezna i lukava kao i uvijek, a govorkalo se da su mu 

ljubavnice jednako brojne kao i u mladim danima. No, nisu njega plašili papina 

snaga ili diplomatsko umijeće. 

Glasine o tajanstvenoj smrti onih koji su se suprotstavili papinoj volji 

neprekidno su kružile Italijom. On i njegov sin Cesare bili su stvorili, kako se činilo, 

bezbožno ortaštvo pa kada bi se spomenulo ime kojega od njih dvojice, ljudi bi u 

strahu spustili oči jer se govorilo da već i kratak pogled može na nekoga navući 

gnjev Borgija, a taj je gnjev mogao značiti nož plaćenog ubojice, konačni pad u 

Tiber ili pak, što je možda izazivalo čak i veći strah, poziv na večeru za njihovim 

stolom. Oni koji su živjeli u sjeni Borgija nikada se nisu smjeli opustiti, stalno su 

morali biti na oprezu, motreći, čekajući i pitajući se što im se sprema. 

Na život u toj sjeni osudio je stric mladoga Alfonsa, i to ne na njezinu rubu gdje 

je u stanovitoj količini tmine možda mogao opstati, nego u samome njezinu srcu. 

Njegov je budući šurjak onaj isti Cesare Borgia koji je nedavno okaljao ruke 

krvlju vlastitoga brata. Bilo je glasina i o odnosu između njega i Lukrecije: govorilo 

se da je voli ljubavlju koja prelazi granice onoga što bi brat smio osjećati prema 

sestri. Usto se govorkalo i da mrzi sve koje obasja naklonost njegove sestre te ih se 

trudi uništiti: Cesareove će se hladne i opake oči smjesta i neminovno usmjeriti na 

Lukrecijina zaručnika. 

A Lukrecija? Kako ju je ovaj mladi ženik sebi predočavao jašući prema Rimu? 

~6~

Kao smionu i bezočnu ženu. Priče o odnosima s ocem i bratom izazivale su 

sablazan. Giovanni Sforza, suprug od kojega se razvela, mnogo bi toga imao 

ispričati o opakoj i rodoskrvnoj ženi koja mu je nekoć bila suprugom. Giovanni 

Sforza, istina, bio je ljutit muškarac kojega je papa obilježio stigmom spolne 

nemoći. 

Prirodno je, rekao mu je stric Federico, da Sforza želi osvetu, a kako bi se bolje 

mogao osvetiti negoli klevetom protiv žene čija je obitelj od nje zahtijevala da se od 

njega razvede? No, je li istina da je Lukrecija, kada je stala pred kardinale i izaslanike 

u Vatikanu izjavljujući da je virgo intacta, doista bila šest mjeseci trudna? Je li istina da 

su dijete koje je rodila tri mjeseca poslije toga prokrijumčarili iz Vatikana, njezinog 

ljubavnika ubili, a vjernu sluškinju, koja je znala sve Lukrecijine tajne, zadavili i 

bacili u Tiber? 

Ako su te priče istinite, kakva li je to žena kojoj ga stric šalje? U ovom se 

trenutku papa i njegov strašni sin zalažu za taj brak, ali što ako u neko skorije doba 

zaključe da im više nije po volji? Giovanni Sforza, govorilo se, smrti je umakao 

bijegom, ali je život spasio samo zato da bi bio obilježen kao spolno nemoćan. 

Kakav usud očekuje novoimenovanoga vojvodu od Biseglia? 

Sve su se bliže primicali Rimu, a što se udaljenost više smanjivala, A1fonsova su 

strahovanja rasla. 

Ta bi strahovanja bila donekle ublažena da je u tom trenutku mogao vidjeti 

buduću suprugu u njezinim odajama, s vezom u rukama, zlatne kose što joj je, 

svježe oprana i još uvijek vlažna, padala na ramena. Doimala se vrlo mladom i 

nezrelom; bila je blijeda, a tijekom je posljednjih mjeseci i smršavjela pa joj se s lica, 

dok se saginjala nad ručnim radom, mogao iščitati izraz velike tragedije. 

Njezine su družbenice sjedile uz nju i međusobno čavrljale, u želji da joj 

pomognu odagnati sjetne misli. Razgovarale su o skorom dolasku vojvode od 

Biseglia. 

»Čujem da je vrlo pristao muškarac.« 

»Madonna Sancia je izvan sebe od sreće pri pomisli na njegov dolazak.« 

Lukrecija ih je puštala da govore. Što njoj to znači? Ništa u njihovim riječima 

nju ne može usrećiti. Ne mari ni za što pa makar bila riječ i o najpristalijem 

muškarcu na svijetu. Samo je jednoga čovjeka željela za supruga, a njega nikada 

neće dobiti. Prije tri mjeseca tijelo su mu izvukli iz Tibera. 

~7~

»Pedro, Pedro«, šaptala je u sebi, s krajnjim naporom sprečavajući suze da joj 

kliznu iz očiju. Kako da prekine s ovom nesretnom navikom, s ovom obuzetošću 

zbog prošlosti? Donedavno je imala dar, što ga je bila naslijedila od oca, da se 

nikada ne osvrće unatrag. Sada, kad god bi u vatikanskim odajama ili možda s 

prozora palače Santa Maria in Portico ugledala nekoga od očevih komornika, na 

jedan bi ekstatični časak povjerovala da je sve bilo samo snomorica i da doista vidi 

Pedra, Pedra mlada i lijepa, kao u danima kada su se voljeli i sanjarili o životu koji 

će zajedno proživjeti. Kad god bi vidjela ženu s djetetom na rukama ili začula dječji 

plač, ponovno bi je obuzela tjeskoba. »Želim svoje dijete«, prošaptala bi u sebi. 

»Sada... ovdje... u svojem naručju... Sada ga želim. Kojim su mi ga pravom oduzeli?« 

Pravom jačega, glasio je odgovor. Bila je nemoćna u njihovim rukama. Dok je 

bespomoćno ležala, namamili su Pedra u smrt; ona je, slaba nakon porođaja, 

iscrpljeno ležala, a oni su joj ukrali dijete. 

Uslijedi nekakvo komešanje i jedna od njezinih družbenica reče: 

»Madonna Sancia 2 dolazi vam u posjet, Madonna.« 

I pojavi se Sancia s tri svoje pouzdanice, Loysellom, Bernardinom i 

Francescom. Sancia, vesela i živahna, Sancia koja je rodom bila iz Napulja i koja je s 

prezirom gledala na rimsku etiketu. 

Lukrecija nikada nije mogla bez zaprepaštenja pogledati u Sanciu, jer je Sancia 

bila najprivlačnija i najljepša žena koju je ikada vidjela. Lukreciju su, zbog zlatne 

kose, blijedih očiju, nježne kože, vedra lica i lagano uvučene brade, što joj je davalo 

izgled vječite bezazlenosti, možda i smatrali ljepoticom, ali se uz crnokosu, 

modrooku Sanciu činila bezličnom. O Sanciji se govorilo da se bavi čarobnjaštvom 

i da je to razlog zbog kojega je obdarena izvanrednom ljepotom koju muškarci drže 

neodoljivom. Lukrecija je vjerovala da nema toga za što Sancia ne bi bila kadra. 

No, tijekom posljednjih mjeseci njih su se dvije tješnje povezale: Sancia ju je 

tješila onako kako to nikome drugom nije uspijevalo. Lukrecija se začudila otkrivši 

neslućene dubine Sancijina značaja. Sancia, koja je u životu već imala cijelu vojsku 

ljubavnika, samo se osmjehnula na Lukrecijinu tragičnu vezu s Pedrom, a njezin je 

savjet glasio: »Nađite nove ljubavnike. To je način da se zaboravi.« 

Ipak, bile su različite. Sancia je to sigurno shvaćala. Sada se mrštila na vez u 

Lukrecijinim rukama. 

»Sjedite ovdje i vezete, a moj brat svaki čas može stići ovamo.« 

2 V. bilj. 1 - nap. prev. 

~8~

Lukrecija se blago nasmiješi. 

»Pomislilo bi se da očekujete supruga, a ne brata.« 

Sancia iskrivi lice; sjede na stolac s visokim naslonom, a njezine tri pouzdanice 

privukoše klupice i smjestiše joj se do nogu. Lukrecijine se družbenice povukoše, 

svejednako se nadajući da ih ona neće otpraviti jer je Sancia u razgovoru uvijek bila 

bez dlake na jeziku i nije znala čuvati tajne; stoga, ako ih Lukrecija zaboravi 

otpraviti - a u posljednje je vrijeme često rastresena - mogle bi ostati i prikupiti 

mnogo zanimljivih novosti. 

»Ah, moj suprug!« reče Sancia. »Nemojte me pogrešno shvatiti, draga sestro. 

Volim vašega brata, svojega malog Goffreda, ali ja sam žena koja od supruga 

očekuje mnogo više nego da bude zgodan dječačić.« 

»Moj je brat sretan što je vaš suprug«, promrmlja Lukrecija. 

»No, tako je mlad. Daleko premlad za mene.« 

»Sada mu je već šesnaest.« 

»A meni je dvadeset i jedna i na njega još uvijek gledam kao na dijete. Znate da 

mi zapravo nikad i nije postao suprugom...« 

Sancijin je glas bio tih, ali prodoran. Bila je svjesna žena koje su je slušale. I 

željela je da je čuju; željela da se po cijelom Rimu proširi vijest o tome da u njezinu 

braku nije došlo do obljube. To nije bilo točno, a na Sancijinu žalost obljubu su 

posvjedočili napuljski kralj i jedan kardinal. Svejedno, Sancia se nadala razvodu, a 

znala je da, ako se dovoljno čvrsto bude tvrdilo kako ženidba nije izvršena, onda 

takva tvrdnja možda bude i prihvaćena. 

»Jadni mali Goffredo«, reče Lukrecija. 

Sancia naglo promijeni predmet razgovora. 

»Kako vam kosa blista. Nasmiješite se, Lukrecijo. Inače će se činiti da 

razmišljate o pogrebu, a ne o svadbi.« 

»Možda je razlog tomu činjenica što još nije vidjela vojvodu«, reče Loysella. 

»Kada ga vidite, bit ćete očarani«, objasni joj Sancia. »Pojavom silno nalikuje na 

sestru.« Nasmija se. »A sada se nadate da je sličnost među nama samo u izgledu. 

Tako je, zar ne?« 

»Oh, Sancijo«, reče Lukrecija pa ispruži ruku i njome dotaknu snahinu. 

Sancia se zabrinuto zagleda u nju. Jadna Lukrecija, pomisli. Previše je pretrpjela 

zbog toga slučaja s Pedrom Caldesom. Mora prestati sa žalovanjem. Alfonso će 

~9~

možda već danas biti ovdje; ne smije zateći Lukreciju u žalosti zbog smrti 

umorenoga ljubavnika. 

»Rado bih nasamo porazgovarala s Madonnom 

premišljanja. »Nasamo!« 

Loysella, Francesca i Bernardina prijekorno je pogledaše. 

»Da«, čvrstim im glasom objasni Sancia. »Upravo tako: nasamo.« 

Lukrecijom«, reče bez 

Sancia, nezakonita kći napuljskoga kralja, umjela se iznenada zaodjenuti 

kraljevskim dostojanstvom, a kada bi to učinila, njezine bi pouzdanice znale da se 

od njih očekuje trenutni posluh, pa ustadoše i izađoše iz odaje, a za njima pođoše i 

Lukrecijine družbenice. 

»Otišle su«, reče Sancia, »pa možemo slobodno govoriti. Lukrecijo, prestanite s 

tim tugovanjem. Čujete li me? Prestanite s tim tugovanjem.« 

Lukrecija odmahnu glavom i slomljenim glasom reče: 

»Kako se to može... samo tako?« 

Sancia joj pritrča i ovi ruke oko nje. 

»Lukrecijo, to je bilo davno.« 

»Prije tri mjeseca«, izobličiše se Lukrecijina usta u osmijeh. »Zakleli smo se 

jedno drugome na vječnu vjernost, a vi kažete da je tri mjeseca dugo vremena.« 

»Svi se ljubavnici zaklinju na vječnu vjernost«, nestrpljivo reče Sancia. »A to 

znači 'Neću te iznevjeriti sve dok naša ljubav traje.' To je najviše što se može 

očekivati.« 

»Naša je ljubav bila drukčija.« 

»Svaka je ljubav drukčija. Da je Pedro poživio, do sada biste ga zaboravili. Zbog 

njegova umorstva... zbog njegova mučeništva... zbog toga ga pamtite.« 

»Pamtit ću ga do kraja života, bez obzira na to što se s njime dogodilo.« 

»Lukrecijo, to vam je bio prvi ljubavnik. Onaj čovjek za kojeg su vas udali, onaj 

Giovanni Sforza«, Sancia s gađenjem nabra nos, »njega nikada niste voljeli.« 

»Istina«, reče Lukrecija. »Nikada ga nisam voljela, a sada... Mislim i da ga 

mrzim.« 

»On vam nije prijatelj. Tko bi to mogao i očekivati? Obilježen je kao spolno 

nemoćan. Nikada vam to neće oprostiti, Lukrecijo. Bit će vam doživotni 

neprijatelj.« 

»Lagala sam«, reče Lukrecija. »Potpisala sam tu izjavu jer su drugi navaljivali na 

mene, a ja sam bila slaba. Možda me Bog kažnjava zbog te laži.« 

~10~

Sancia nestrpljivo odmahnu glavom. 

»Niste imali drugog izbora nego da potpišete tu izjavu. Zar nisu Njegova 

Svetost i Cesare odredili da je morate potpisati?« 

»Trebala sam im se usprotiviti. Naš je brak potvrđen... i to ne jednom.« 

»Pst! To je nešto što se zna, ali se nikada ne spominje. A vi ste sada razvedeni, 

sestro, oslobodili ste se Sforze. Nikada ove riječi ne izgovarajte naglas, nikada ne 

priznajte da je u vašem braku došlo do obljube. Međutim, Lukrecijo, prestanite s 

tugovanjem. Pedro je mrtav i ništa ga ne može vratiti - to je nešto što se završilo. 

Učite se zaboravu. Bio vam je prva ljubav, znam, i još ga pamtite. Ali, nakon 

mnogo ljubavnika, bit će vam se teško sjetiti kako je uopće izgledao.« 

»Zaboravljate - vi ste, Sancijo, od malih nogu imali ljubavnike, i to u tolikom 

broju da ih se svih ne možete ni sjetiti - zaboravljate da smo se nas dvoje kanili 

vjenčati i da smo imali dijete.« 

»Zbog djeteta ne biste trebali tugovati. O njemu će se dobro brinuti.« 

»Zar ne razumijete, Sancijo? Negdje živi dijete... moje dijete. Neka ga neznana 

žena hrani i smiruje ga kada zaplače. To je moje dijete... moj sin, a vi od mene 

tražite da ga zaboravim!« 

»To dijete niste trebali ni roditi, Lukrecijo«, najednom se nasmija Sancia. 

»Oprostite, moram se smijati. Zamišljam vas kako stojite pred svim tim 

dostojanstvenicima i svečano prisežete da Sforza nije obavio svoju bračnu dužnost i 

da ste slijedom toga virgo Intacta, a zapravo ste u tom trenutku već bili trudni... i za 

tri mjeseca vaše se dijete imalo roditi.« 

»Ne govorite o tome, Sancijo, to je više nego što mogu podnijeti.« 

»Draga sestro, zato što ste mladi, patite tako duboko. Kažem vam, kada moj 

brat stigne, bit će to posve druga priča. Oh, zašto već nije ovdje! Da vas zamaram 

pričom o njegovim bezbrojnim vrlinama, o tome kako smo bili dobri prijatelji dok 

smo bili jako mladi? Da vam pripovijedam o tome kako je umaknuo s otoka Ischije 

u doba francuskoga prodora? Ali, o svemu tome već sam vam pripovijedala. 

Govorit ću vam o nečemu drugom, Lukrecijo. Da, govorit ću vam o sebi pa ćete 

možda zaboraviti vlastite jade. Goffredo i ja se rastajemo.« 

»To ne može biti.« 

Sancijine modre oči sijevnuše. 

»Oh, može! Zbog toga sam dvorjanke i poslala odavde. Još nije vrijeme da im se 

ova tajna povjeri.« 

»Goffredu će se srce slomiti. On vas obožava.« 

~11~

»Njegova je budućnost osigurana, a bit će mu samo drago da me preda mojemu 

novom mužu.« 

»Kako to?« 

»Moj novi muž čovjek je kojeg on obožava: Cesare.« 

»Ali, to nije moguće«, brzo reče Lukrecija. 

»Ako papa i Cesare zaključe da nešto žele, to će biti učinjeno.« 

»Cesare je odavno htio napustiti Crkvu, ali se naš otac tome uvijek protivio.« 

Sancia se primaknu Lukreciji i šaptom je zapita: 

»Znate li tko je sada ovdje gospodar?« 

Lukrecija je šutjela. Sancia je uspjela u onome što je namislila da će učiniti: 

skrenula je Lukreciji misli s vlastite nesreće. 

»Često primjećujem«, reče Sancia, »kako se Njegova Svetost oslanja na Cesarea, 

kako mu uvijek nastoji ugoditi. Čini se da je Cesare obljubljeniji nego što je to 

Giovanni Borgia ikada bio. Zar to niste primijetili? Cesare traži suprugu, a tko je za 

tu ulogu prikladniji od mene?« 

Sancia se lukavo nasmija, a oči kao da su joj gledale kroz Lukreciju pa mlađa 

djevojka shvati kako njezina sugovornica razmišlja o brojnim strastvenim susretima 

s Cesareom, najjačom i najstrašnijom osobom u Rimu, najfascinantnijim od svih 

muškaraca, jedinim koga je Sancia smatrala dostojnim da joj postane suprugom. 

»Mislite li«, reče Lukrecija, »da ozbiljno razmišljaju o tome?« 

Sancia kimnu glavom. 

»Ali, moj je otac oduvijek želio da ga jedan od njegovih sinova naslijedi na 

papinskom prijestolju. Očekivalo se da će to biti Cesare.« 

»Pa, tu je i Goffredo.« 

»Kardinali se s time nikada neće složiti.« 

»Zar još ne poznajete svoju obitelj, Lukrecijo?« 

Lukrecija zadrhta. Itekako ih poznaje: poznaje ih i predobro 

- ta ubojice njezina ljubavnika bili su njezin otac i brat. Sancia se protegnu 

poput mačke na suncu, a ta je kretnja bila erotična i puna žudnje. Promatrajući je, 

Lukrecija, ponovno osjeti strah pred budućnošću. 

Papa je sina Cesarea primio u svojim vatikanskim odajama, a kad su komornici 

uz naklon izašli i otac i sin ostali sami, Aleksandar položi Cesareu ruku na rame i 

~12~

privuče ga k sebi mrmljajući: »Mislim, sine, da se naš naum odvija na način koji će 

vam se svidjeti.« 

Cesare se okrenu i uputi ocu blistav osmijeh koji zagrija papino srce. Od 

tajanstvene smrti sina Giovannija Aleksandrova se privrženost prema Cesareu 

udvostručila. Giovanni je Aleksandru bio najdraži sin, pa ipak je, iako je znao da je 

Cesare ubojica vlastitoga brata, ovoga sina obasipao ljubavlju koja je prije pripadala 

Giovanniju, zajedno s počastima koje su je potkrepljivale. Postojala je neka 

povezanost među Borgijama koja se svima izvan te obitelji činila nerazumljivom. 

Ma što njezini pripadnici činili, ma kakve patnje jedni drugima nanosili, ta 

povezanost nije slabila. Među svima njima postojao je tako jak osjećaj - u većini je 

slučajeva bila to ljubav, no između Giovannija i Cesarea bila je riječ o mržnji - da 

su sve ostale emocije blijedjele pred tim osjećajem obiteljske pripadnosti. 

Sada je Aleksandar gledao svojega sina koji je slovio kao najopakiji čovjek u 

Italiji i nije pokazivao nikakve želje da mu ugodi. Cesare je bio pristao - sva su 

papina djeca bila naočita - a kosa mu je bila crvenkastokestenjaste boje, kakva je 

bila i Goffredova. Crte lica bile su mu smione, stas dostojanstven, a držanje 

kraljevsko; koža mu je u to doba već bila lagano unakažena, kao posljedica male 

francese 3 . 

Cesare je kardinalsko ruho nosio s bahatim prezirom; no sada mu je u očima 

sjalo svjetlo jer je velike nade polagao u to da će to ruho domalo odbaciti. A 

Aleksandar je bio zadovoljan jer se spremao Cesareu tu želju ispuniti. 

»Onda, oče?« reče Cesare, uz najneznatniji nagovještaj nestrpljivosti u glasu. 

»Sve mi se više čini da se to što je francuski kralj Karlo odlučio da će gledati 

partiju jeu de paume 4 nakon večere pokazuje kao sretan događaj«, nasmiješi se papa. 

»Jadni Karlo! Zamišljam ga u Amboiseu, uz kraljicu. Tko bi pomislio da bi takva 

nevina razonoda kao što je promatranje jeu de paume mogla biti toliko važna za 

njega... i za nas?« 

»Čuo sam«, reče Cesare, »da se u Amboiseu spustio u opkop zamka i provlačio 

se kroz otvor u galeriji, a taj je otvor bio vrlo nizak pa je dragi Karlo glavom udario 

u nadvoj.« 

3 Male francese - sifilis - nap. ur. 

4 Jeu de paume - igra nalik na današnji tenis; autorica u izvorniku i upotrebljava riječ Tennis, premda ta igra 

datira tek iz kasnijega vremena - nap. prev. 

~13~

»Tako lagan udarac«, nastavi papa, »da ga je jedva i osjetio. Tek se poslije, kada 

se vratio u svoje odaje u zamku, srušio i umro.« 

»A sada je na prijestolju Ljudevit XII i čujem da je jednako odlučan ponovno 

osvojiti ono što on naziva francuskim posjedima u Italiji kao što je bio i njegov 

prethodnik.« 

»Riješili smo se Karla. Ako ustreba, riješit ćemo se i Ljudevita«, reče Aleksandar. 

»No, Ljudevit će nam, vjerujem, biti vrlo koristan. Zaključio sam da će nam 

Ljudevit biti prijatelj.« 

»Saveznik?« 

Papa kimnu. 

»Tiše govorite, sine. To treba ostati tajna između nas dvojice. Kralj Ljudevit XII 

želi se razvesti od svoje supruge.« 

»To me ne iznenađuje.« 

»Oh, nemojte tako, ona je pobožna žena, dobro stvorenje, a narod je u 

Francuskoj poštuje.« 

»Grbava, ružna i jalova«, promrmlja Cesare. 

»No, usto i pobožna. Spremna se odreći prijestolja i otići u samostan u 

Bourgesu. To jest, dakako, ako kralj Ljudevit dobije dopuštenje za razvod.« 

»Bit će mu potreban oprost Vaše Svetosti ako to misli postići«, sa smiješkom 

reče Cesare. 

»Zelje su mu velike. Hoće se oženiti suprugom svojega prethodnika.« 

Cesare kimnu. 

»Cuo sam da je Ana Bretonska zgodno stvorenje, usprkos tomu što lagano šepa, 

ali kažu da njezina duhovitost i privlačnost uvelike nadoknađuju tu šepavost.« 

»Njezini su posjedi u Bretanji ogromni i bogati«, dodade papa. »A Ljudevit žudi 

za njima - kao i za njom.« 

»A kako Vaša Svetost gleda na udovoljavanje njegovim zahtjevima?« 

»Upravo sam to htio raspraviti s vama. Poslat ću francuskome kralju poruku da 

duboko razmatram mogućnost podjele tog oprosta. Onda ću mu spomenuti 

svojega sina - svojega ljubljenog sina - koji želi napustiti crkvenu službu.« 

»Oče!« 

U Aleksandrovim očima pojaviše se suze. Uživao je što ljubljenome sinu može 

priskrbiti takvu radost. 

~14~

»Ne dvojim u to, najdraži sine, da će vam doskora biti omogućeno odbaciti 

grimiz za kojim toliki čeznu, a od kojega vi toliko žudite pobjeći.« 

»Shvatite moje osjećaje, oče. Razlogom je tomu što znam da moja sudbina ne 

leži unutar Crkve.« 

»Znam, sine moj najdraži, znam.« 

»Oče, sredite moje razrješenje, a ja vam obećajem da to nećete požaliti. Zajedno 

ćemo vidjeti cijelu Italiju ujedinjenu pod Borgijinim bikom. 5 Naš će grb sjati iz 

svakoga grada, svakoga zamka. Italija se mora ujediniti, oče, samo se tako možemo 

oduprijeti neprijateljima.« 

»U pravu ste, sine. No, o ovim pitanjima ne razgovarajte s drugima ovako kao 

što razgovarate sa mnom. Prva nam je zadaća da vas oslobodimo od crkvenih 

dužnosti pa ću od Ljudevita zahtijevati pomoć - u zamjenu za njegov razvod. 

Međutim, zahtijevat ću i više od toga. U Francuskoj ćete dobiti posjede i... 

suprugu.« 

»Oče, kako da vam iskažem svu svoju zahvalnost?« 

»Između nas dvojice ne treba biti takvih riječi«, reče papa. »Vi ste moj ljubljeni 

sin, a moja je najveća želja svojoj djeci priskrbiti čast, slavu i sreću.« 

»Što je s pričom o razvodu između Sancije i Goffreda?« 

Papa odmahnu glavom. 

»Na temelju neizvršene ženidbe! Ne sviđa mi se to. Ljudi će ponovno početi 

govoriti o Lukrecijinu razvodu od Sforze i ta će sablazan opet oživjeti. Nadam se da 

će mi dječačića uskoro dovesti ovamo i čeznem za tim danom. Ne, za sada ništa od 

razvoda. A vama, sine moj, s naslovima koje ćete dobiti kada napustite crkvenu 

službu, neće odgovarati brak s raspuštenicom vlastitoga brata. A zašto i bi? Oh, 

Sancia je lijepa žena, vješta ljubavnome umijeću, ali zar vama treba brak da u tome 

uživate? Ne vama, sine moj. Svih ste ovih mjeseci uživali u svemu u čemu ste 

mogli, kao da ste Sancijin suprug. Uživajte i dalje. Ja vas u tome neću obuzdavati. 

No, da se vjenčate sa Sancijom! Kraljevska je kći, priznajem, ali nezakonita. Nego, 

što kažete na zakonitu napuljsku kraljevnu, Cesare?« 

Cesare se smješkao. Sveta Majko Božja, reče papa u sebi, kako su krasna moja 

djeca i kako mi srce drhti od ljubavi prema njima. 

5 Na grbu obitelji Borgia bio je prikazan crveni bik okružen trostrukim plamenovima, kao simbolom moći 

i dugovječnosti - nap. prev. 

~15~

Alfonso, vojvoda od Biseglia, tiho je ujahao u Rim. Svjetina se nije nizala duž 

ulica niti mu put posipala cvijećem. Dolazio je bez posebne najave. Papa je želio 

izbjeći svaki svečani ulazak. Sablazan zbog Lukrecijina razvoda bila je još svježa, tek 

je šest mjeseci odonda prošlo, a budući da je tijekom toga vremena Lukrecija rodila 

i dijete - kako bi, međutim, bilo moguće, usprkos brojnim mjerama opreza, takvo 

nešto potpuno zadržati u tajnosti? - bilo je bolje da novi ženik stigne nenajavljen. 

Zato je Alfonso u strahu stigao do palače Santa Maria in Portico. 

Sanciaje, zajedno s Lukrecijom, iščekivala njegov dolazak. Nagađala je kakvi će 

biti njegovi osjećaji. Znala je da će stići nevoljko i bila u potpunosti svjesna priča 

koje je on najvjerojatnije čuo o zloglasnoj obitelji u koju mu se valjalo priženiti. Ne 

dolazi kao ugledan ženik, kao kraljević osvajač, već kao izraz želje što je Napulj 

pokazuje za sklapanjem prijateljstva s Vatikanom. 

»Ne bojte se, dragi brate«, promrmlja Sancia. »Ja ću se brinuti za vas.« 

Zahtijevat će od Cesarea da bude prijatelj njezinu bratu, postavit će to kao uvjet 

budući da joj je Cesare ljubavnik. Ako Cesare pokaže prijateljstvo prema mladome 

Alfonsu - a Cesare je, kad bi to poželio, mogao biti itekako umiljat, i Alfonso će se 

jednako ponašati. 

Papa će, bez obzira na svoje naume, biti milostiv, a Lukrecija, koliko god žalila 

za Pedrom Caldesom, bit će ljubazna prema Alfonsu. 

Sancia je čeznula za time da bratu pokaže svoju moć u Vatikanu. Njezina ljubav 

prema drugim muškarcima snažno bi se rasplamsala i brzo oslabjela, no ljubav 

prema mlađemu bratu bila je stalna. 

Lukrecija je, zajedno sa Sancijom i družbenicama, sišla da pozdravi zaručnika, a 

čim ga je vidjela, u njoj se pobudi zanimanje za njega i idealizirana sjenka Pedra 

Caldesa kao da malo uzmaknu. Alfonso je bio tako pristao momak. Doista je veoma 

nalikovao Sanciji, a odlikovala ga je ista blistava put, ali mu je očito nedostajala 

Sancijina obijest, a u njemu je bilo neke iskrene želje da drugima ugodi koju Sancia 

nije imala i koja je u drugima izazivala nježnost. 

Lukreciju je dirnuo način na koji se privio uz sestru, kao i izraz emocija između 

njih dvoje. 

Onda se nađe pred svojom mladenkom, a krasne modre oči obrubljene crnim 

trepavicama raširiše mu se od iznenađenja koje nikako nije mogao prikriti. 

»Ja sam Lukrecija Borgia«, reče mu Lukrecija. 

Bilo mu je lako pročitati misli jer je u njemu bilo jednostavnosti koja ju je 

podsjetila na to da je starija od njega, pa makar i neznatno. Čuo je ružne priče o njoj 

~16~

pa je očekivao... Što je očekivao? Drzovito, izopačeno stvorenje koje će mu uliti 

strah u kosti? Umjesto toga, naišao je na ljubaznu djevojku, nešto stariju od sebe, 

no koja se činila jednako mladom, nježnu, vedru, blagu i silno lijepu. 

On joj poljubi ruke, a usne su mu bile tople i ustrajne; kada je podigao pogled 

prema njezinu licu, modre mu oči ispuni ganuće. 

»Nema riječi kojima bi se mogla izraziti moja radost«, promrmlja. 

Nisu to bile prazne riječi i u tom se trenutku u Lukreciji djelomice raspršila 

mračna tuga koja ju je posljednjih mjeseci neprestano tištala. 

Sancia je, okružena svojim gospama, ležala zavaljena na počivaljci kada najaviše 

Cesarea. 

Bila im je objasnila da će se domalo morati zauvijek oprostiti od malenoga 

Goffreda jer joj on više neće biti suprugom. Metoda primijenjena u razvodu od 

Sforze pokazala se uspješnom i Njegova je Svetost u iskušenju da je ponovi. 

»Ali«, objašnjavala im je, »ja, kada stanem pred kardinale i izjavim da u mojem 

braku nije došlo do obljube, neću biti šest mjeseci trudna.« 

Loysella, Francesca i Bernardina oduševljeno se nasmijaše. Pustolovine njihove 

gospodarice bile su za njih izvorom silnoga zadovoljstva te su je u tome oponašale 

najbolje što su mogle. 

Zatražila je od njih da se zakunu na šutnju pa su tako i učinile. 

»Vaš je budući suprug pred vratima«, prišapnu Loysella. 

Sancia je zaigrano potapša po obrazu. 

»Onda je bolje da me napustite. Zamolila sam ga da dođe. Zahtijevala sam da to 

učini.« 

»Morate ga naviknuti na poslušnost«, nasmija se Bernardina. 

No, Cesare je već bio u sobi, a pred time je ustuknula čak i lakomislenost 

Sancijinih dvorjanki. Gledao ih je svisoka, nimalo ne cijeneći njihove očite čari, 

kako se ponekad znalo desiti, nego nestrpljivo, kao da su neživi predmeti koji mu 

vrijeđaju oko. Mogle su se šaliti govoreći o njemu kada nije bio prisutan, no čim bi 

se pojavio, postale bi svjesne njegove unutarnje moći što ih je ispunjala užasom. 

Užurbano se pokloniše i izađoše iz sobe, ostavljajući ga nasamo sa svojom 

gospodaricom. 

Sancia podignu ruku. 

»Dođite, Cesare«, reče, »sjednite kraj moje počivaljke.« 

~17~

»Htjeli ste me vidjeti?« zapita on sjedajući. 

»Jesam. Nisam zadovoljna vama, Cesare.« 

On oholo podignu obrve, a njoj modre oči naglo zasjaše od gnjeva dok je 

nastavljala: 

»Moj je brat u Rimu. Ovdje je već cijeli jedan dan i noć, a vi ga zanemarujete. Je 

li to uljudnost koju valja pokazati prema napuljskom kraljeviću?« 

»Oh... ali on je kopile«, promrmlja Cesare. 

»A vi... dragi moj gospodaru... što ste, molim vas, onda vi?« 

»Budući vladar Italije.« 

Njoj zasjaše oči. Tako će i biti. Sigurna je u to i ponosna na njega. Ako itko 

može ujediniti Italiju i njome vladati, taj je čovjek Cesare Borgia. Ona će biti uz 

njega kada postane vrhovnim vladarom. Cesareu Borgiji trebat će kraljica, a ta će 

kraljica biti ona. Bila je u zanosu i silno sretna jer je postojao samo jedan muškarac 

za kojega se željela udati, a taj je muškarac bio Cesare Borgia. A tako će i biti. Čim 

se razvede, sklopit će se brak između njih dvoje, a nju će cijela Italija doskora 

priznavati za svoju kraljicu. 

Sada ju je gledao, a ona je ispružila ruke prema njemu. Zagrlio ju je, no ča k i 

dok mu je ovijala ruke oko vrata, osjećala je njegovu rastresenost. Povuče se i reče: 

»Zahtijevam, međutim, da mojemu bratu iskažete poštovanje koje zaslužuje.« 

»To sam i učinio. Ne zaslužuje ga mnogo.« 

Podignu ruku i udari ga po licu. On je uhvati za zapešće, a od zadovoljstva mu 

preko lica prijeđe smiješak dok joj je svijao ruku tako da je na koncu od bola 

kriknula. 

»Prestanite!« vrisnu. »Preklinjem vas, Cesare. Slomit ćete mi sve kosti.« 

»To će vas naučiti da se ne ponašate poput prosjakinje na Corsu.« 

Oslobodivši se njegova stiska, ljutito promotri tragove na ruci. 

»Tražim od vas«, reče mrzovoljno, »da posjetite mojega brata i da mu poželite 

dobrodošlicu u Rim.« 

Cesare slegnu ramenima pokazujući tako da ne mari za njezin zahtjev. 

»Ako će vam«, nastavi ona, »biti uistinu brat...« 

»Nikada na Lukrecijina prvoga supruga nisam gledao kao na brata. Pa neću ni 

na drugoga.« 

»Ljubomorni ste!« prasnu Sancia. »Bolesno ljubomorni na sestrine ljubavnike. 

Nikakvo čudo da se po cijeloj Italiji pronose sablažnjive priče o vašoj obitelji.« 

~18~

»Ah«, reče on sa sporim smiješkom, »naša obitelj izaziva sablazan. A otkako ste 

nam se i vi pridružili, draga moja Sancijo, ta se sablazan, kako se čini, nije nipošto 

umanjila.« 

»I dalje zahtijevam od vas da mojemu bratu poželite dobrodošlicu.« 

»Dovoljno je što je moj otac poslao po njega i što je sada ovdje.« 

»Ali, Cesare, morate mu iskazati bar neku malu počast. Morate se iskazati pred 

ljudima, ako ne zato što će on postati Lukrecijin suprug, a ono onda zato što je moj 

brat.« 

»Ne razumijem«, reče Cesare s okrutnom ravnodušnošću. 

»Pa, ako se ja razvedem... ako budem slobodna od Goffreda i mi se vjenčamo...« 

Cesare se nasmija. 

»Draga moja Sancijo«, reče, »ne kanim se oženiti vama.« 

»Ali... doći će do razvoda.« 

»Njegova Svetost nema puno želje za još jednini razvodom u obitelji. Crkva 

osuđuje razvod, kao što znate. Ne, ostat ćete u braku s malim Goffredom. Na što 

se možete požaliti u vezi s njime? Zar nije ljubazan i uslužan suprug? Što se mene 

tiče, čim se oslobodim ovoga ruha, drugdje ću si potražiti suprugu.« 

Sancia nije mogla progovoriti; bijes kao da ju je gušio. 

»Štoviše«, nastavi Cesare uživajući u njezinu trudu da taj bijes obuzda, »kada 

steknem naslove koji me očekuju, a uvjeravam vas da to neće biti nevažni naslovi - 

morat ću se ogledati za nečim većim od nezakonite kraljevske kćeri, Sancijo. To 

sigurno i sami uviđate.« 

Ona još uvijek nije mogla progovoriti. Lice joj je bilo bijelo i on primijeti kako 

dugim vitkim prstima čupka skute na haljini. Još je uvijek osjećao udar tih prstiju na 

svojem obrazu, a mogao je još uvijek vidjeti i trag svojih prstiju na njezinu zapešću. 

Njihov je odnos uvijek bio vatren; strastveno su nanosili bol jedno drugome, a 

mnogi od susreta koji su im donijeli najviše zadovoljstva započinjali su svađom. 

»Moja zaručnica«, nastavi Cesare, šibajući rane što joj ih je maločas sam bio 

zadao bičem poniženja koje će joj zasigurno nanijeti najveću bol, »nedvojbeno će 

biti u bliskom srodstvu s vama: kći vašega strica, napuljskoga kralja, njegova 

zakonita kći, kraljevna Carlotta.« 

»Moj sestrična Carlotta!« vrisnu Sancia. »Ne zavaravajte se, kardinale Borgia! 

Kopile Borgia! Mislite li da će vam moj stric kralj dopustiti da se oženite njegovom 

kćeri?« 

~19~

»Njegova Svetost i ja imamo vrlo dobre razloge za vjerovanje da kralj želi tu 

vezu.« 

»To je laž.« 

Cesare nehajno slegnu ramenima. 

»Vidjet ćete«, reče. 

»Vidjeti! Neću ja ništa vidjeti. To se nikada neće dogoditi. Mislite li da ćete 

dobiti Carlottu? Moj će stric za nju tražiti posebnu priliku.« 

»Moguće je«, otpovrnu Cesare, »i da će on biti dovoljno mudar da u meni vidi 

ono što traži za nju.« 

U predsoblju su, slušajući njezin divlji smijeh, Sancijine dvorjanke zadrhtale. 

Nešto je bilo drukčije u vezi s ovim susretom. Sigurno nije bila posrijedi jedna od 

onih silovitih prepirki što su završavale u neobuzdanome vođenju ljubavi zbog 

kojega je njihova gospodarica poslije prela poput zadovoljne mačke dok su joj one 

češljale kosu, a ona im pripovijedala o Cesareovoj muževnosti. 

»Mogu vam reći«, zavrišta Sancia, »da Carlottu nikada nećete dobiti.« 

»Lijepo vas molim da ne vrištite. Inače bi vaše gospe mogle pomisliti da vas 

ubijam.« 

»A zašto i ne bi posumnjale u to? Što vama u životu znači još jedno umorstvo? 

Ubojice! Lažljivče! Kopilane! Kardinale!« 

Stajao je kraj počivaljke i podrugljivo se smijao. Sancia skoči i bila bi mu 

noktima izgrebla lice da je nije spremno dočekao; uhvati je za zapešće, a ona pijunu 

na njega. 

»Je li vam sad vrijeme da mislite o braku?« kriknu. »Sudeći po ožiljcima koje 

nosite na licu, rekla bih da baš i nije.« 

On je protrese. 

»Trebali biste obuzdati svoju ćud, Sancijo«, upozori je. 

»A vi ste smireni, Cesare?«, zapita ona. 

»Da, ovaj put jesam.« 

»I ne pomišljajte na to da smijete dolaziti ovamo i ponašati se prema meni kao 

prema ljubavnici, a istodobno kovati ove nakane u vezi s Carlottom.« 

»Nisam ni pomišljao na to«, reče on. »Zamarate me, Sancijo. Zamarate me s tim 

svojim ambicijama.« 

»Izlazite odavde!« kriknu ona. 

Na njezino zaprepaštenje, on je gurnu natrag na počivaljku i ode. 

~20~

Zurila je za njim. Bila je gorko ranjena jer ju je povrijedio tamo gdje je bila 

najranjivija. 

Njezine gospe uđoše i nađoše je kako tiho plače. Nikada je do tada nisu vidjele 

tihu; nikada je do tada nisu vidjele tako nesretnu. 

Privolješe je da se uspravi, počešljaše joj kosu, utrljaše joj melem na vruće čelo, 

rekoše joj da ne smije toliko plakati jer će joj to naškoditi lijepim očima. 

Na kraju je prestala plakati pa je skočila na noge i prisegnula da će se osvetiti 

Cesareu Borgiji, prisegnula da će upotrijebiti svu svoju moć kako bi spriječila 

njegov brak sa svojom sestričnom. Od voska će načiniti Cesareov lik, zabadati mu 

užarene igle u srce. Zlo će ga snaći zbog toga što ju je duboko ranio i zbog toga što 

je uživao u tome ranjavanju. 

»Tako mi svih svetaca!« kriknula je. »Osvetit ću se ja vama, Cesare Borgia.« 

Bio je to Lukrecijin svadbeni dan - drugi njezin svadbeni dan. 

Prvi je doživjela prije pet godina, kada joj je bilo trinaest, i taj joj se dan sada 

činio kao nezaboravan prizor iz snomorice - strašan i nestvaran. Nije htjela o tome 

ni misliti. Tada je bila premlada za izvršenje ženidbe, a muškarac kraj nje bio je mrk 

i neprivlačan, udovac kojega njezina ljepota kao da se nije nimalo doimala. 

Željela je biti sretna. Shvaćala je koliko je nalik ocu. Znala je koliko je teško 

patio kada je umoren Giovanni, njegov najmiliji sin. Tako se i ona osjećala kada je 

primila vijest da je tijelo Pedra Caldesa izvađeno iz Tibera. Kriknula je tada 

obraćajući se svim svecima: »Budite milostivi i dajte mi da umrem.« 

I Aleksandar mora da je izgovorio nešto slično. Brzo se oporavio. Od spomena 

na mrtve okrenuo se k uživanju u životu. Bio je mudar, vjerovala je da je najmudriji 

čovjek na svijetu, a njegovo je ponašanje u kriznim situacijama uvijek bilo 

primjerno. Sada je, više no ikada prije, shvaćala da mora slijediti njegov uzor. 

Željela je voljeti svojega zaručnika. Zar je to tako teško? Mlad je i lijep, a već 

postaje gorljiv, iako su se prvi put sreli tek prije tri dana. Prije se bojao onoga na 

što će naići, no ti su se strahovi sada raspršili. Tako bi trebao nestati i njezin jad. U 

Alfonsovu naručju, u naručju svojega zakonitog ljubavnika, zaboravit će strast 

prema Pedru Caldesu koja je od početka bila osuđena na propast. 

Kako joj je bilo drago što je bez velikoga sjaja došao u Rim, što im je pružio 

priliku da se upoznaju prije vjenčanja. Bila je oduševljena kada joj je Alfonso 

prišapnuo: »Toliko ste drukčiji od supruge koju sam očekivao ovdje zateći.« 

~21~

»Jeste li zadovoljni onime što ste zatekli?« zapitala je, a on je odgovorio: 

»Smućen sam od oduševljenja.« 

Bila je uvjerena da iza tih riječi stoji mladenačka iskrenost, a ne udvorno 

laskanje. 

Bila je u pravu. Alfonso je bio sretan: mislio je samo o njoj. Znao je da ga 

Cesare mrzi zbog toga što će postati Lukrecijinim suprugom i gradio se da ne mari 

za to. Papinski stražari sklapali su oklade o tome koliko će vremena proteći prije no 

što papa zaključi da mu je novi zet beskoristan za postizanje zadanih ciljeva te 

koliko će nakon toga proteći vremena prije nego što Alfonso nestane; naime, još 

jedan razvod mogao bi značiti sablazan, a doista bi čak i za vještoga Aleksandra 

moglo biti teško da ga izvede. Alfonso, međutim, za sve to nije mario. Trebao se 

oženiti Lukrecijom i samo je o tome imao vremena misliti. 

Družbenice su Lukreciju odjenule u haljinu zlatne boje, bogato izvezenu 

biserima što su se nizali tvoreći Borgijin grb spojen s grbom Aragona. Oko vrata je 

nosila rubine neprocjenjive vrijednosti, a sjajni smaragd što joj je krasio čelo svojom 

se bojom donekle odražavao u njezinim blijedim očima. Činila se tek neznatno 

starijom no što je bila onoga dana kada se udavala za Giovannija Sforzu. 

Zajedno s njezinim družbenicama poveli su je do papinih privatnih odaja u 

Vatikanu, u sobu koju je tako dobro poznavala, s Pinturicchiovim zidnim freskama 

i stropom na kojem su bili isklesani pozlaćeni bik i papinska kruna. 

Ovdje je na nju čekao Alfonso i u njezinu umu, kada ga je ugledala u 

veličanstvenu svadbenome ruhu, nije bilo ni najmanje sumnje u to da je on 

najpristaliji muškarac u Italiji. Papa se dobrohotno smješkao mladome paru 

zabavljajući se onime što im je vidio u očima. 

Njih dvoje kleknuše pred papinsko prijestolje i svadbeni obred započe: prema 

drevnome običaju, nad glavom nevjeste i ženika netko je trebao držati isukan mač. 

Ta je dužnost pala u dio španjolskome kapetanu Juanu Cervillonu: dok je mirno 

stajao, podigavši mač visoko iznad ovoga divnog para, mnoge su se oči okretale 

prema toj svjetlucavoj oštrici, a u mnogim se glavama pojavilo pitanje - koliko će 

vremena proteći prije no što se ta oštrica spusti na mladoženju? 

Obred je završio i došlo je vrijeme za gozbu i slavlje. Lukrecija je koračala uz 

supruga, a čak joj ni haljina, kruta od veza i bisera i teška od dragulja, nije 

umanjivala dražest. Nježna i otmjena kakva je bila, držala se suzdržano slušajući 

grube šale kakve je poticao papa. Mladi je suprug bio očaran njome i njih dvoje kao 

~22~

da su se odvojili od ostaloga društva. Svi su primijetili koliko su usredotočeni jedno 

na drugo, a papa je ukazivao na to svakome tko bi mu se primaknuo. 

»Kako prekrasan par!« uzvikivao je. »Jeste li ikada vidjeli ljepšu mladenku i 

mladoženju? A bogami, tako su željni jedno drugoga da jedva čekaju završetak 

gozbe i plesa. Ženidba će doskora biti izvršena, u to nimalo ne sumnjam.« 

No, kada su stigli u odaje gdje ih je čekala gozba, netko je iz Sancijine pratnje, 

do koga je bio dopro glas da je Cesare gorko ponizio njegovu gospodaricu te je 

odlučio pokazati odanost, baš dok je mimo njega prolazio netko od Cesareovih 

pratilaca, tome čovjeku podmetnuo nogu i ovaj se izvalio na pod. To je izaz valo 

veliko veselje među Sancijinom pratnjom pa je nekolicina skočila na srušenoga 

čovjeka i počela ga udarati. Cesareovi sluge, Španjolci vruće krvi, nisu bili spremni 

gledati kako se s jednim od njih tako postupa pa se umiješaše u svađu i uskoro po 

svim odajama nastade urnebes. 

Kardinali i biskupi nastojali su izmiriti protivnike pozivajući ih da prestanu s 

bitkom iz straha od papina nezadovoljstva, no buka je bila prevelika da bi ih itko 

mogao čuti, a prijeki Španjolci i Napuljci međusobno su se i dalje tukli. 

Jednoga su biskupa oborili na tlo, drugi je krvario iz nosa, a Aleksandar, koji se 

nije mogao suzdržati da se potajno ne smijucka pri pogledu na biskupe koji su bili 

izgubili svako dostojanstvo, još je nekoliko časaka pričekao prije nego što će 

zapovjednim glasom stati na kraj tučnjavi, zaprijetivši svima umiješanim u sukob da 

će ih snaći strašna kazna sko smjesta ne prekinu s borbom. 

Nastade muk i oni koji su se tren prije toga krepko branili i napadali povukoše 

se na svoja mjesta, a Aleksandar povede mladence do gozbenoga stola. 

No, maloprijašnji je sukob bio znak zle kobi. Nekolicina je među nazočnima 

znala na što ukazuje. Glasine o mogućem braku između Cesarea i Sancije već su 

dugo kolale naokolo. Kao da su Sancijine pristaše imali raščistiti neke račune s 

Cesareovima. Znači li to možda da će se Cesare, kada dobije otpust iz crkvene 

službe, negdje drugdje ogledati za mladenkom? 

Sancijini ljutiti, baš kao i lukavi Cesareovi pogledi, podržavali su ovu teoriju. 

Sada papa pozva glazbenike i zabavljače ponašajući se kao da se ništa neobično 

nije dogodilo. Uslijediše pjesme, ples i kazališni prikazi. 

U kazališnim se prikazima pojavio i Cesare, zakrinkan kao jednorog, a takva su 

mu bile ljepota i dostojanstvo da papine oči od ponosa zablistaše, a čak se i 

Lukrecija na tren okrenu od svojega ženika ne skidajući očiju s brata. 

~23~

Dok je plesala s mladoženjom, Lukreciju i njega obavijao je ekstatičan ugođaj: 

sve otkako je doznala za Pedrovu smrt, nije upoznala takav užitak. 

Za vrijeme plesa, reče joj Alfonso: 

»Ovo mi je najsretnija noć u životu.« 

»To mi je drago čuti«, reče mu Lukrecija. »Vi i ja ćemo biti sretni zajedno, 

Alfonso.« 

»Što god da se s nama dogodi, uvijek ćemo se moći osvrnuti na svoju sreću«, 

reče on, odjednom se otrijeznivši. 

»Vidjet ćemo da je uvijek uz nas«, reče mu ona. »Neće biti gledanja unatrag... 

samo naprijed, Alfonso.« Nježno mu se osmjehnula. »Uplašili ste se kada ste čuli da 

se imate oženiti mnome, zar ne?« 

»Čuo sam razne priče«, priznade on. 

»Ružne priče o meni. Uvijek ima ružnih priča o mojoj obitelji. Ne smijete u njih 

vjerovati.« 

On joj se zagleda u jasne i svijetle oči. Pomisli: Zar ona ne zna? Ne može znati. 

A kako bi i mogla razumjeti... tako mlada i bezazlena? 

»Alfonso«, nastavi ona, »želim da znate koliko sam bila nesretna, toliko nesretna 

da sam mislila kako se više nikada neću moći ponovno nasmijati. Danas ste me čuli 

kako se smijem, Alfonso. Prvi put nakon mnogo mjeseci, a sve je to zbog vašega 

dolaska.« 

»Tako me usrećujete.« 

»Vi mene morate usrećiti, Alfonso. Molim vas, usrećite me.« 

»Ljubim vas, Lukrecijo. Je li moguće nakon tri kratka dana osjećati tako duboku 

ljubav?« 

»Nadam se tome. Mislim da i ja vas počinjem ljubiti i da želim biti ljubljena... 

silno želim biti ljubljena.« 

»Onda ćemo ljubiti jedno drugo, Lukrecijo... svakoga dana u našem životu.« 

Uhvati je za ruku i poljubi je: bilo je to kao da se zavjetuju, jednako onako 

svečano kao i pred papinskim prijestoljem. Promatrajući ih, papa se zasmijucka i 

primijeti jednome od svojih kardinala: 

»Prava ih je šteta zadržavati daleko od bračne postelje. Jeste li ikad vidjeli dvoje 

željnijih ljubavnika?« 

~24~

DRUGO POGLAVLJE 

VOJVOTKINJA OD BISEGLIA 

K 

ardinali što su se bili okupili na konzistoriju osjećali su se nelagodno. Žalili su 

što se nisu poveli za primjerom svojih sudrugova i pozvali se na neku izliku 

koja bi ih u ovakvu trenutku zadržala izvan Rima. 

Papa ih je, sjedeći na papinskome prijestolju, dočekao s već uvriježenom 

dobrohotnošću, no oni koji su poznavali Aleksandra bih su svjesni odlučnosti što 

se krila iza te dobroćudnosti. Još će se jednom pred njima naći jedan od onih 

nečuvenih zahtjeva kakve Aleksandar od vremena do vremena postavlja za ljubav 

svoje obitelji; suočit će se sa spoznajom da su se zbog časti dužni suprotstaviti Borgijinoj 

želji, a znali su kako će im uzmanjkati hrabrosti da to učine. 

Sa silnom su se žalošću prisjećali nedavnoga razvoda prilikom kojega je mnoge 

od njih zavarao nedužni izgled Lukrecije Borgije. U potpunosti su bili svjesni da se 

papa i njegova obitelj spremaju nad njima odnijeti još jednu pobjedu. 

Dajući sve od sebe da prikrije ponos što ga je ispunjao, Aleksandar je 

promatrao Cesarea kako istupa pred zbor. Cesare je u pravu. Stvoren je da vlada 

Italijom, a te ambicije može najbolje ostvariti ako se oslobodi službe Crkvi. 

Držeći među vitkim prstima svitak nad kojim su Aleksandar i on proveli toliko 

vremena, Cesare zamoli ostale kardinale za pozornost. 

Cesareov je glas bio blag. Aleksandar ga je opomenuo da bude ponizan i Cesare 

mu se, na očevo zaprepaštenje, u tom pogledu pokorio. I Aleksandar je bio čovjek 

koji mora istjerati svoje, ali je to uvijek nastojao postići po mogućnosti mirnim 

putem. U tome se razlikovao od Cesarea koji je bio toliko nestrpljiv da ostvari svoje 

želje pa često nije mario za način na koji će to učiniti. 

»U službu Crkvi nisam stupio od svoje slobodne volje«, govorio je sada Cesare. 

»Nikada nisam osjetio unutarnji poziv.« 

Svjestan da su se brojne oči okrenule prema njemu, Aleksandar pusti da mu 

glava padne na prsa pokazujući tako svoju potištenost, kao da ono što govori 

njegov sin u njemu izaziva beskrajnu bol. Usprkos tome očitovanju iznenađenja i 

tjeskobe, svi su, dakako, znali da je Cesareov otpust Aleksandrova želja, kao i da je 

~25~

upravo on sročio rečenice što ih Cesare sada izgovara. Isto se tako znalo i da 

kardinali koji odbiju postupiti u skladu s njegovim željama moraju biti na oprezu od 

odmazde. 

»Savjest od mene zahtijeva da vam predočim ove činjenice«, nastavljao je 

Cesare, »jer ne vidim drugoga puta doli da se uteknem vašemu milosrđu i dobroti, a 

uzdam se kako ćete u svojoj sućuti donijeti odluku da me oslobodite mojih zavjeta.« 

Zavlada muk. Kardinali još jednom svrnuše pogled prema Svetome Ocu koji im 

je sada pokazivao lice tako da svi na njemu mogu vidjeti koliko je zabrinut. 

Cesare se obrati papi. 

»Dobijem li otpust iz ove službe«, uzviknu jakim i uvjerenim glasom, »svoj ću 

život posvetiti svojoj zemlji. Poći ću u posjet Francuzima - koji za nas znače veliku 

opasnost - i založit ću život zato da našu zemlju spasim od njihova napada i 

donesem mir u ove krajeve.« 

Tada prozbori Aleksandar. 

»Ono što od nas traži kardinal Cesare Borgia od Valencije ozbiljno je pitanje 

koje od ovoga skupa zahtijeva duboko promišljanje i vijećanje, tako da se odgovor 

na njega ne može odmah dati.« 

Cesare se povuče ostavljajući kardinale da raspravljaju o njegovu slučaju. Nije 

među njima bilo čovjeka koji cijeli postupak nije smatrao običnom lakrdijom. Papa 

Borgia želi da Cesare bude oslobođen zavjeta, a tko bi se usudio suprotstaviti papi 

Borgiji? 

Cesare ode laka srca, znajući da će, prije nego što prođe tjedan dana, ostvariti 

životnu ambiciju. Bit će vojnik na čelu vlastite vojske, slobodan od crkvenoga 

utjecaja i ograničenja. 

Pođe do sestrinih odaja i ondje Lukreciju nađe sa suprugom. Kada njegov 

šurjak uđe, Alfonso, sretni mladoženja, i nehotice se primaknu bliže k ženi. 

»Ha!« uzviknu Cesare. »Sretni par. Eh, sestro, eh, brate, svi u Rimu pričaju o 

tome koliko uživate jedno u drugome. Govore li istinu?« 

»Ja sam veoma sretna«, reče mu Lukrecija. 

»Sretni smo jedno s drugim«, dodade Alfonso. 

Cesare se osmjehnu sporim zluradim osmijehom pa ga, dok je promatrao ovoga 

pristalog momka, u trenutku obuze bijes. Pravi dječak! Ravno iz dadiljina krila. 

Glatka obraza i zgodan! Cesareova nekada lijepa koža sada je bila unakažena i takva 

~26~

će mu nedvojbeno ostati do kraja života. Čudno je što on koji vjeruje da će mu 

domalo cijela Italija ležati pred nogama osjeća takvu zavist zbog glatkih obraza 

zgodnoga momčića. 

»Eh«, povika Cesare, »kao da vam nije drago što me vidite!« 

»Uvijek nam je drago što vas vidimo«, brzo reče Lukrecija. 

»Ne dopuštajte supruzi da govori u vaše ime, brate«, dobaci Cesare, a kutovi 

usta lagašno mu se izviše u podrugljivu smiješku. »Vi morate biti gospodar, znate.« 

»Ne«, reče Alfonso, »s nama to nije tako. Ja samo želim ugoditi svojoj supruzi, 

ništa više od toga.« 

»Odani muž!« promrmlja Cesare. »Lukrecijo, očekuju nas dani slavlja. 

Pripremite se. Kakve ću svečanosti prirediti vama za užitak?« 

»Bilo je već toliko slavlja«, reče Lukrecija. »Alfonso i ja sretni smo i bez toga. 

Dovoljni su nam lov, ples i glazba.« 

»I svi ostali užici koje donosi uzajamno društvo, nedvojbeno. Oh, ali vi ste se 

tek vjenčali. Svejedno, bit će slavlja. Znate li, Lukrecijo, da ću doskora svući 

kardinalsko ruho?« 

»Cesare!« pritrča mu ona i baci mu se u naručje. »Tako sam sretna. To ste toliko 

dugo željeli. I na kraju se dogodilo. Oh, najdraži brate, kako se radujem zajedno s 

vama!« 

»I spremni ste plesati sa mnom na svečanom plesu koji ću prirediti? Spremni ste 

me gledati kako ubijam jednog do dva bika?« 

»Oh, Cesare... to ne. To me plaši.« 

Nježno je poljubi te je, ogrlivši je jednom rukom, povuče u nišu: stajao je licem 

okrenut k njoj, a leđima prema Alfonsu koji se, kao što je i bila Cesareova namjera, 

najednom osjeti isključenim. 

Alfonso je stajao nespretno ih promatrajući i najednom mu se vratiše svi 

strahovi te shvati da ne može obuzdati drhtavicu. Nije mogao odvojiti oči od ono 

dvoje, od brata i sestre o kojima se najviše u Italiji raspravljalo, oboje tako dražesni, 

jedva nalik jedno drugome, a ipak u živoj suprotnosti. Cesare je bio žestok i ulijevao 

je strah, odlučan da dominira, a Lukrecija pak vitka i nježna, željna da netko 

dominira nad njome. Dok ih je tako gledao, Alfonsa opet obuzeše sve sumnje i sva 

nepovjerljivost te poželje zamoliti Lukreciju da napuste ovo mjesto koje mu se sada 

činilo zlim. Htio je izbaviti Lukreciju koja toj obitelji, iako rođena u njoj, nije 

stvarno pripadala; htio ju je smjesta odvesti odavde i negdje s njome živjeti u miru. 

Čuo je njihove glasove. 

~27~

»Pa ne biste valjda htjeli da stojim po strani dok drugi ubijaju bikove?« 

»Htjela bih. Bogme bih htjela.« 

»Ali, najdraža moja, onda biste se morali sramiti svojega brata.« 

»Ja se vas nikada ne bih stidjela. A vi u borbi s bikovima stavljate život na 

kocku.« 

»Ne ja. Ja sam se kadar suprotstaviti svakome biku.« 

Cesare se okrenu i privuče je k sebi pa se preko njezine glave na tren osmjehnu 

Alfonsu, pobjedonosno mu se rugajući. Zatim je najednom pusti i uzviknu: 

»Zaboravili smo vašeg mužića, Lukrecijo. Bogami, čini mi se kao da će svaki čas 

briznuti u plač.« 

Alfonso osjeti kako mu je krv navalila u lice. Zakorači naprijed, ali je Cesare 

stajao između Lukrecije i njezina supruga, razmaknuvši noge dok mu se ruka 

poigravala balčakom mača; pa, iako je i sam želio izvući mač i ovdje i sada izazvati 

ovoga muškarca na borbu, i to, ako zatreba, na život i smrt, Alfonso je osjećao da 

mu se udovi ne mogu ni pomaknuti, kao da je u nazočnosti samoga đavla koji je na 

nj bacio čini. 

Cesare se nasmija i ode, a kada je izašao iz odaje, Alfonsu se vrati hrabrost. 

Priđe Lukreciji i uhvati je za ramena. 

»Ne sviđa mi se njegovo ponašanje.« 

Lukrecijine su oči bile krupne i bezazlene. 

»Previše je posesivan. Gotovo kao da...« 

No, nije to mogao izgovoriti. 

Nije imao hrabrosti za to. Bilo je pitanja koja joj je htio postaviti, a bojao se to 

učiniti. Bio je tako sretan, a to je htio i dalje biti. Lukrecija mu ovi ruke oko vrata i 

poljubi ga na nježni način koji je za nj bio stalni izvor ushićenosti. 

»On mi je brat«, jednostavno reče ona. »Zajedno smo odrasli. Zajedno smo 

proživjeli život i zbog toga smo postali dobri prijatelji.« 

»Kada je on u blizini, vi kao da nikoga drugog i ne primjećujete.« 

Ona mu nasloni glavu na grudi i nasmija se. 

»Doista ste ljubomoran suprug.« 

»Lukrecijo«, povika on, »imam li razloga za to?« 

Ona tada podignu lice k njemu, a oči su joj bile pune providne bezazlenosti. 

~28~

»Znate da ne želim drugoga supruga«, reče. »Bila sam nesretna, očajnički 

nesretna, i mislila sam da se nikad više neću moći radosno nasmijati. Onda ste vi 

došli i od toga sam trenutka ponovno pronašla sreću.« 

On je poljubi sa silnom strašću. 

»Ljubite me, Lukrecijo«, preklinjao ju je. »Samo me... ljubite.« 

Priviše se jedno uz drugo, no čak se ni u ljubavnom grču Alfonso nije uspijevao 

osloboditi sjećanja na Cesarea. 

Cesare je bio u areni. Okupljeno ga je društvo s udivljenjem promatralo jer je 

bio najsposobniji matador u Rimu. Njegovo se španjolsko podrijetlo jasno 

očitovalo dok je, okretan i graciozan, izvijao otmjeno tijelo ovamo i onamo, 

izmičući se s puta pomahnitalome biku na vrijeme i u točno određenome trenutku 

kada se smrt činila neizbježnom. 

Alfonso je, sjedeći pokraj Lukrecije i promatrajući njezine prste kako gužvaju 

vezivo na haljini, itekako bio svjestan tjeskobe koju ona proživljava. Nije to 

shvaćao. Bio bi se mogao zakleti da joj je drago što Cesare uskoro odlazi u 

Francusku, a ipak je sada, gledajući njegovo razmetanje u areni, bio jednako siguran 

da Lukrecija ne vidi nikoga do svojega brata. 

Alfonso promrmlja. 

»Bože na nebesima, Sveta Majko Božja i svi sveci, dajte da nastrada. Neka 

bijesni bik bude oruđe pravde - ta toliki su na još užasniji način poginuli od 

njegove ruke.« 

Hladno se smiješeći, Sancia je promatrala muškarca koji joj je donedavno bio 

ljubavnikom. Mislila je: Nadam se da će ga bik dohvatiti, zgaziti ga ljutitim 

papcima... ne da ga ubije... ne, već da ga osakati tako da više nikada ne može hodati, 

ili trčati, ili skakati, da nikada ne bude u stanju voditi ljubav s onom njegovom Carlottom 

Napuljskom. Carlotta Napuljska! Krasna mi je to prilika! Ali, neka izgubi 

ljepotu, neka mu muškost bude uništena, tako da mogu otići k njemu, nasmijati mu 

se u lice i narugati mu se onako kako se on rugao meni. 

Među gledateljima je bilo i drugih koji su pamtili patnje što im ih je priskrbio 

Cesare Borgia, a mnogi su se od njih molili za njegovu smrt. 

No, da je Cesare toga dana poginuo, tri bi osobe iskreno žalile za njim - papa 

koji ga je promatrao s istom mješavinom ponosa i straha kao i Lukrecija, sama 

Lukrecija te crvenokosa kurtizana po imenu Fiametta koja se isprva htjela obogatiti 

zahvaljujući Cesareovoj naklonosti, ali je naposljetku otkrila da ga voli. 

~29~

No, uza sve želje među gledateljima u areni, toga je dana Cesare iz borbe izašao 

kao pobjednik. Ubio je bikove s kojima se borio. Stajao je kao utjelovljenje 

otmjenosti, nehajno prihvaćajući odobravanje gomile. Zahvaljujući svojemu 

trijumfu, izgledao je kao simbol budućnosti. Njegovo ponosno držanje kao da je 

podrazumijevalo da će pobjednik nad bikovima biti i osvajač Italije. 

Papa je poslao po sina da s njime podijeli radosnu vijest. 

»Ljudevitu očito neće manjkati velikodušnosti, Cesare«, uzviknu. »Pogledajte što 

vam nudi! Vojvodstvo Valentinois i dostojan prihod koji ide uz taj naslov.« 

»Valence«, reče Cesare pokušavajući prikriti radost. »Znam da je to grad na 

Rhoni blizu Lyona u pokrajini Dauphine. Prihod... koliko iznosi prihod?« 

»Deset tisuća škuda godišnje«, smijuckao se papa. »Poprilična svota.« 

»Doista, poprilična svota. A Carlotta?« 

»Poći ćete na francuski dvor i smjesta početi s udvaranjem.« Papino se lice 

srnrknu. »Nedostajat ćete mi, sine moj. Ne volim da nam obitelj bude raspršena na 

sve strane.« 

»Imate novoga sina, oče.« 

»Alfonsa!« 

Papine se usne prezrivo iskriviše. 

»Čini se«, progunđa Cesare, »da je Lukrecija jedina u obitelji zadovoljna tom 

prinovom.« 

Papa popustljivo promrmlja: »Lukrecija je žensko, a Alfonso je veoma pristao 

mladić.« 

»Odvratno mi je vidjeti ih zajedno.« 

Papa položi ruku sinu na rame. 

»Pođite u Francusku, sine moj. Dovedite kraljevnu Carlottu što prije budete 

mogli.« 

»Učinit ću tako, oče. A kada Carlotta bude moja, postavit ću zahtjev na 

napuljsko prijestolje. Oče, nitko me neće spriječiti da uzmem ono što mi po pravu 

pripada.« 

Papa mudro kimnu. 

»A budem li«, nastavi Cesare, »nasljednik napuljske krune, od kakve će nam 

koristi biti Lukrecijin mužić?« 

~30~

»To znači gledati predaleko unaprijed«, reče Aleksandar. »S poteškoćama u 

prošlosti izašao sam na kraj zato što ih nisam pokušavao svladati dok na njih nije 

došao red.« 

»Kada za to dođe vrijeme, umjet ćemo izaći na kraj s Alfonsom, oče.« 

»Hoćemo, doista. Zar nismo uvijek uspijevali izaći na kraj s preprekama? No, 

sine moj, naša je trenutna briga vaš brak, a ne želim da se pred francuskim kraljem 

pojavite kao prosjak.« 

»Trebat će mi novca da se opremim.« 

»Ne bojte se. Naći ćemo ga.« 

»Od španjolskih Židova?« 

»Zašto ne? Zar ne bi trebali platiti za utočište koje sam im pružio pred 

španjolskom inkvizicijom?« 

»Platit će... i to rado«, reče Cesare. 

»A sada, sine moj, dajte da razmislimo o vašim potrebama... o vašim 

neposrednim potrebama.« 

Stadoše zajedno planirati, a papa je bio žalostan što će se domalo morati 

oprostiti od ljubljenoga sina, a također ga je hvatao strah jer je nekoć bio prisegnuo 

da će Cesare ostati u crkvenoj službi, a sada se Cesare toga sam oslobodio. 

Aleksandar iznenada osjeti težinu vlastite dobi i u tom trenutku shvati da njegova 

snažna volja, volja koja ga je tijekom mnogih burnih godina dovela do pobjede, 

postaje sve podložnijom volji njegova sina, volji Cesareovoj. 

Dani su pripreme završili. Zlatari i srebrari radili su danonoćno izrađujući blago 

koje će vojvoda valentinski ponijeti sa sobom u Francusku. Iz rimskih je trgovina 

nestala sva fina svila, brokat i baršun, jer ništa, izjavljivao je papa, nije bilo previše 

dobro za njegova sina Cesarea: konjske su potkove morale biti od srebra, a orma za 

mazge ukrašena zlatom. Cesareova je odjeća morala biti finija od bilo čega na što bi 

se moglo naići u Francuskoj, a najveličanstveniji od obiteljskih dragulja morali su za 

Cesarea biti umetnuti u prstenje, broševe i ogrlice. Ništa namijenjeno za njegovu 

uporabu, čak i najintimniji toaletni pribor, nije smjelo biti načinjeno od nečega 

manje dragocjenoga no što je srebro. Cesare polazi u Francusku kao kraljev gost i 

mora onamo otići kao knez. 

Napustio je Rim jednoga sunčanog dana u listopadu, izgledajući doista 

kneževski u crnome baršunastom plaštu (krojenu po francuskoj modi) i šeširu s 

perom. Ispod plašta nazirao se bijeli satenski haljetak protkan zlatom, a dragulji što 

~31~

su blistali na njemu zasljepljivali su pogled. Budući da je mrzio ikoga podsjećati na 

nekadašnje kardinalsko dostojanstvo, tonzuru je pokrio nakovrčanom vlasuljom 

koja mu je davala mladenački izgled jer oni što su ga promatrali na ulicama nisu 

mogli vidjeti ružne tragove, ishod malefrancese, na njegovoj koži. 

Nije više bio valencijski kardinal, nego vojvoda valentinski pa su ga Talijani 

nazvali II Valentino. 

Papa je stajao na balkonu, a Lukrecija uz njega, a kada je konjička povorka 

krenula i pošla niz Via Latu, dvoje je promatrača sklopilo ruke i suze su im orosile 

obraze. 

»Ne tugujmo. Uskoro će moj dječak ponovno biti s nama«, promrmlja 

Aleksandar. 

»Uzdam se u to, oče«, odgovori Lukrecija. 

»I dovesti sa sobom nevjestu.« 

Aleksandar je uvijek bio optimist pa je i sada odbijao povjerovati da bi Cesare 

mogao doživjeti neuspjeh. Pa što ako je napuljski kralj i izjavio da njegova kći 

nikada neće poći za jednoga Borgiju, pa što ako i nije moguće vjerovati 

podmuklome Ljudevitu, pa što ako se svi europski kraljevi i budu spremni pobuniti 

na pomisao da bi se Borgijino kopile moglo oženiti kraljevnom? Cesare će to 

svejedno učiniti, reče papa u sebi, jer je toga dana, dok je promatrao blistavi lik 

kako se jašući udaljava, u njegovim očima Cesare bio ponovno utjelovljenje njega 

samoga, Roderiga Borgije, onakva kakav je bio prije više od četrdeset godina. 

Nakon Cesareova odlaska u palači Santa Maria in Portico zavlada mir i mladi se 

bračni par predade užicima. Alfonso zaboravi strahove što su mu ih zadavali 

Borgije: bilo ih je nemoguće i dalje osjećati uz papu koji je bio tako ljubazan i 

šarmantan i Lukreciju koja je bila najzaljubljenija žena na svijetu. 

Svi su govorili o Lukrecijinu dobrom raspoloženju. Gotovo je svaki dan išla u 

lov u Alfonsovu društvu, pripremala plesove i gozbe radi suprugova zadovoljstva, a 

papa je bio čest sudionik u tim zabavama. Alfonsu se činilo nevjerojatnim da se 

ranije ičega ovdje mogao bojati. Papa je očevidno bio voljeni otac koji je prema 

onome tko je toliko usrećio njegovu kćer mogao gajiti tek najtoplije osjećaje. 

Lukrecija se isticala predvodeći modu: žene nisu samo nosile zlatne vlasulje u 

želji da oponašaju njezinu prekrasnu kosu, već su pažljivo proučavale odjeću koju je 

nosila i slijedile njezin uzor. Lukrecija je djetinjasto uživala provodeći sate s 

trgovcima, odabirući tkanine, objašnjavajući šveljama kako ih valja iskoristiti, 

~32~

pojavljujući se među ostalima u zelenim, svijetlo plavim i zlatnim tonovima, u 

crvenkastosmeđoj i crnoj boji, u svim nijansama što su joj naglašavale blijedu put i 

isticale ženstvenu nježnost. 

Lukrecija je osjećala bezbrižnu radost. Djelomice je to bilo zbog otkrića da, 

suprotno njezinu prijašnjem uvjerenju, ponovno može biti sretna. Znali su proći i 

cijeli dani a da ne pomisli na Pedra Caldesa: kada bi se to čak i desilo, uvjeravala je 

samu sebe da je ta ljubav bila prolazan hir koji nikada ne bi mogao izdržati pritisak 

okoline. Njezin je otac bio u pravu, kao i uvijek. Morala se udati za čovjeka 

plemenita roda pa je zasigurno bila najsretnija žena na svijetu jer je Alfonso u isti 

mah bio i plemić i suprug kojeg je voljela. 

Svi su je u njezinu kućanstvu čuli kako se smije i pjeva, pa su se smješkali 

između sebe. Bilo je ugodno živjeti u kući Madonne Lukrecije, bilo je utješno znati 

da je odustala od svake pomisli na to da ode u samostan. Samostan! To sigurno nije 

mjesto za tako radosnu i ljupku osobu, kadru da bude sretna i da drugome pruži 

sreću, kao što je to Lukrecija. 

U srcu su znali da u njihovoj kući vlada mir zahvaljujući odsutnosti jedne jedine 

osobe, ali to nitko nije spominjao. Ta tko bi dvojio u to da se neka riječ olako 

izgovorena sada ne bi mogla godinama pamtiti? A Valentino neće zauvijek ostati u 

inozemstvu. 

Dani su prolazili prebrzo, a kada je u prosincu shvatila da će dobiti dijete, 

Lukrecija osjeti kako je njezina radost potpuna. 

Bilo je smiješno koliko je Alfonso pazio na nju. Mora se odmarati, izjavljivao je. 

Ne smije zaboraviti na dragocjeni teret što ga nosi. 

»Još je rano razmišljati o tome, najdraži moj«, rekla mu je. 

»Nikada se nije prerano brinuti za zaštitu našega najvećeg blaga.« 

Ona bi legla na njihovu postelju, a on kraj nje, pa su razgovarali o djetetu. 

Razmišljali su o djetetovu spolu. Bude li dječak, bit će najponosniji roditelji na 

svijetu, a neće biti ništa manje ponosni ni ako bude djevojčica. No, nadali su se 

dječaku. 

»Naravno da ćemo dobiti sina«, izjavljivao je Alfonso, nježno je ljubeći. »Kako 

bi se u ovome najsavršenijem braku moglo roditi bilo što drugo? No, ako bude i kći 

i bude nalikovala na majku, mislim da ćemo i onda biti jednako sretni. Vidim pred 

nama samo blažen zajednički život.« 

~33~

Tada bi se voljeli i jedno drugome govorili o svojim brojnim savršenostima i o 

tome kako najveća sreća koju su ikada upoznali dolazi od onoga drugog. 

»Jednoga dana«, reče Alfonso, »odvest ću vas u Napulj. Kako će vam se sviđati 

život daleko od Rima?« 

»Vi ćete biti ondje«, kaza mu Lukrecija, »pa će ondje biti i moj dom. Ipak...« 

On je nježno dotaknu po obrazu. 

»Bit će vam teško na dulje se vrijeme odvojiti od oca«, reče. 

»Često ćemo mu dolaziti u posjet, a možda će i on nas posjećivati.« 

»Kako ga silno ljubite! Ima trenutaka kada mislim da ga ljubite više od svih 

drugih.« 

Lukrecija odgovori: »Supruže moj, vas ljubim više od svih drugih. Ipak, svojega 

oca ljubim na drukčiji način. Možda kao što se ljubi Boga. Uvijek je bio tu, mudar i 

ljubazan. Oh, Alfonso, ne mogu vam ni opisati stotinu ljubaznosti koje sam primila 

iz njegove ruke. Ne ljubim ga kao što ljubim vas... vi ste dio mene... s vama sam u 

potpunosti opuštena. Vi ste moj savršeni ljubavnik. No, on je... Sveti Otac za sve 

nas, kao i moj nježni otac. Ne uspoređujte moju ljubav prema njemu s ljubavlju 

koju osjećam prema vama. Dopustite mi da budem sretna - u obje moje ljubavi.« 

Alfonso se najednom sjeti glasnoga zluradog Cesareova smijeha: mučio ga je 

jezivi osjećaj da će ga Cesareov duh cijeli život progoniti, rugajući mu se u 

najsretnijim trenucima, ismijavajući sjaj njegove ljubavi. 

No, Cesarea nije spominjao. 

Baš kao i Lukreciji, često mu se činilo da ne smiju misliti o budućnosti. Moraju 

uživati u savršenoj sreći koju im pruža sadašnjost. Bila bi ludost razmišljati o 

onome što ih možda očekuje kada im ono što se sada događa pruža toliko 

zadovoljstva. Razmišlja li itko o snježnoj oluji dok u toplim ljetnim večerima 

planduje u vinogradima oko Koloseja? Nitko takve savršene večeri ne kvari 

riječima: »za dva će mjeseca ovdje biti manje ugodno.« 

Sancia nikako nije mogla naći mira. 

Nedostajali su joj strastveni susreti s Cesareom. Uvjeravala je samu sebe da ga 

mrzi i nakon njegova je odlaska našla brojne ljubavnike, no ni s jednim nije bila 

zadovoljna. 

Stalno je razmišljala o njemu u Francuskoj, kako udvara Carlotti, zakonitoj kćeri 

njezina strica: poniženje što ga je trpjela bilo je nesnosno. Ona koju su zbog moći 

~34~

koju je imala nad muškarcima optuživali za čarobnjaštvo, ona koju nije dan 

ljubavnik još nije napustio, doživjela je uvredu, i to otvorenu, jer je svakome bilo 

poznato da se svojevremeno Cesare kanio njome oženiti. 

Sada se, uz čast francuskoga vojvode te francuske posjede i bogatstvo, smatrao 

previše važnim za brak s nezakonitom kraljevskom kćeri i težio je za boljom 

prilikom. 

Mogla je bjesnjeti pred svojim dvorjankama, u tajnosti je svojih odaja mogla u 

ponoć zabadati igle u njegov lik načinjen od voska, no istodobno je plakala za 

izgubljenim ljubavnikom, znajući da je nijedan drugi muškarac ne bi mogao toliko 

očarati. 

Mogla je Sancia u javnosti hiniti veselost, trudeći se da prikrije svoj jad, no 

mnogima su na papinskom dvoru bili poznati njezini osjećaji, a među njima je bio i 

netko tko je težio k tome da ovu situaciju okrene u svoju korist. 

Kardinal Ascanio Sforza, brat milanskoga vojvode Ludovica, a rođak onoga 

Giovannija Sforze od kojega se Lukrecija nedavno bila razvela, pomno je motrio 

Sanciu vjerujući da bi je mogao iskoristiti u političkoj igri u koju se kanio upustiti. 

Sforze su se silno uznemirili kada je postalo jasno da veze između Francuske i pape 

postaju sve čvršće. Nikada se nisu pouzdavali u Aleksandra, a sada se, uz Valentina 

kao francuskoga vojvodu koji se nada da će se oženiti kraljevnom kojoj je, iako je 

kći napuljskoga kralja, majka Francuskinja, a ona je sama odgojena na francuskome 

dvoru, činilo da će se domalo sklopiti savez između Francuske i papinske države. 

Bilo je logično pretpostaviti da francuske ambicije nisu prestale sa smrću kralja 

Karla te da će jednoga dana doći do još jednoga francuskog prodora. Ako se to 

dogodi, Milano, na koji Francuzi polažu pravo preko kuće Orleans, bit će im prvi 

cilj. Ludovico je jednom već bio izgubio kraljevstvo i nije naročito želio da mu se to 

opet dogodi pa su se stoga Sforze uznemirili videći kako Cesare Borgia odlazi u 

Francusku kao gost njihovih najistaknutijih neprijatelja. 

Žene su imale velik utjecaj na papu. Bilo je to neizbježno u čovjeka koji je, 

koliko god bio oštrouman diplomat, po cijeloj Italiji bio poznat po silnoj putenosti. 

Ženske je molbe uvijek nalazio neodoljivima pa se Ascaniju Sforzi činilo da bi se, u 

Cesareovoj odsutnosti, do pape moglo doprijeti preko žena na njegovu dvoru. 

Stoga posjeti Sanciu i doskora mu se pruži prilika da u potpunosti iskuša 

njezinu mržnju prema Cesareu. 

»Razumijem«, počeo je lukavo, »da je vaš stric očaran čašću koju mu kani 

iskazati Valentino!« 

~35~

Sancia nije bila kadra obuzdati gnjev. 

»Čašću!« uzviknu. »Moj stric neće tako gledati na njegove težnje. Valentino 

može zatražiti Carlottinu ruku, ali je neće dobiti.« 

»Kada Borgije nešto traže, umiju to učiniti na način kojemu se teško može 

odoljeti.« 

»Ne kada je riječ o braku kćeri mojega strica.« 

»No, to je moćan savez - savez između Francuske i papinstva.« 

Sancijine oči sijevnuše. 

»Bezbožan savez!« uzviknu. »Nije dugo prošlo od vremena kada su Francuzi 

prodrli u Italiju. Dobro se sjećam kako su zauzeli Napulj i mojega oca svrgnuli s 

prijestolja. Poludio je zbog toga. Sjećam se kako smo morali potražiti utočište na 

otoku Ischiji. Čini se čudnim to prijateljstvo između Valentina i onih koji su Italiji 

nanijeli toliko jada.« 

»Vrlo čudnim, vrlo nesretnim«, promrmlja Ascanio. »To je nešto što bi oni 

kojih se to tiče trebali svim silama spriječiti. Zar i vi ne mislite tako?« 

»Svim se srcem slažem s vama«, reče Sancia. 

»Mi Sforze u Milanu osjećamo se nemirnima.« 

»A za to imate i razloga!« 

»A i vi u Napulju također ste mnogo toga pretrpjeli od Francuza.« 

Sancia se složi. 

»Napulj i Milano u prošlosti su bili neprijatelji«, reče Ascanio, »ali stare razmirice 

treba zaboraviti kada nam i jednima i drugima prijeti opasnost od moćnoga 

neprijatelja.« 

Bilo je to točno. Sancia je svoje dane željela ispuniti spletkama, a te su spletke 

trebale biti usmjerene protiv njezina nevjernoga ljubavnika. Bila je ushićena 

shvativši da Ascanio Sforza može više učiniti za propast Cesarea Borgie od zaziva 

što ih ona mrmlja zabadajući igle u lik načinjen od voska. 

Našla je novo zanimanje. Ascanio Sforza postade njezin stalni posjetitelj. 

Lukrecija i Alfonso sada su držali vlastiti mali dvor, a u odajama u palači Santa 

Maria in Portico veselo se živjelo. Alfonso i Lukrecija otkriše zajedničku ljubav 

prema glazbi i pjesništvu pa se, zahvaljujući podršci što su je pružali pjesnicima i 

glazbenicima, oko njih počela okupljati stanovita intelektualna skupina. 

~36~

Jednoga dana na njihovu večernju sjedeljku dođe Sancia i dovede sa sobom 

kardinala Ascanija Sforzu. 

Lukrecija ga milostivo dočeka, ali se iznenadi što ga vidi u Sancijinu društvu jer 

je neprijateljstvo između Milana i Napulja trajalo od davnina. Nije, međutim, ničim 

pokazala što osjeća, no, dok je ona svirala na lutnji zabavljajući kardinala, Alfonso 

povede sestru ustranu i zapita je kako joj je uopće palo na pamet da k njima dovede 

kardinala Sforzu, jer Sforze ne samo što su neprijatelji Aragona, već je jedan od njih 

bio prvi Lukrecijin muž, a s obzirom na klevete što ih širi o njoj, čini se 

nepristojnim njegova rođaka dovesti ovamo kao gosta. 

Sancia se s ljubavlju nasmiješi bratu i uze mu objašnjavati: 

»Alfonso, vi silno volite Lukreciju i Lukrecija voli vas. Sretni ste i živite u miru. 

No zar ste zaboravili osjećaje koji su vas obuzimali kada ste, i to ne tako davno, 

ujahali u Rim?« 

»To je bilo prije nego što sam upoznao Lukreciju.« 

»Niste se bojali samo Lukrecije.« 

»S papom sam sada u prijateljstvu, a Cesare više nije ovdje.« 

»Papina su raspoloženja promjenjiva, brate, a Cesare neće zauvijek ostati u 

Francuskoj. Kani se oženiti našom sestričnom Carlottom. A kada to učini, vratit će 

se.« 

Alfonso nestrpljivo odmahnu glavom. Nije volio da mu nešto kvari užitak, a 

pomisao na Cesareov povratak mogla ga je pokvariti. 

»Neće mu biti dopušteno da se oženi Carlottom.« 

»Ne«, uzviknu Sancia. »Ali vratit će se, a kada se vrati, možda će sa sobom 

dovesti Francuze. Alfonso, zar ste zaboravili bijeg na Ischiju? Sjećate li se povratka 

u Napulj? Sjećate li se onoga što smo vidjeli... priča koje smo čuli? Ako Francuzi 

dođu, to će se ponovno dogoditi, a Cesare Borgia najvjerojatnije će koračati 

zajedno s Francuzima, kao njihov saveznik.« 

»Borgije protiv Napulja...« 

»Protiv Napulja i Milana, kao i cijele Italije. Podmukli su, brate, a Cesare vas ne 

voli.« 

»Oh, zaboravite ga. Možda će doživjeti kakvu nesreću u Francuskoj. Ne mogu 

vjerovati da će ga Francuzi zavoljeti.« 

»Niste dijete, Alfonso. Suočite se s istinom. Moramo se suprotstaviti Cesareu. 

Napulj, Milano... i onoliko država koliko ih možemo pronaći da nam pomognu. To 

~37~

je razlog zbog kojega Ascanio Sforza dolazi u ove odaje. On nam je novi prijatelj, a 

bit će i drugih. Alfonso, ovo će im biti okupljalište. Ovdje ćemo, dok traju ples, 

glazba i čitanje pjesama, okupljati prijatelje pa ćemo zajedno biti čvrsti i spremni za 

trenutak kada bude potrebno razbiti savez između Francuza i Borgija.« 

»To je politika«, promrmlja Alfonso. »Ne sviđa mi se politika. Zašto uz 

pjesništvo, glazbu i ljubav treba govoriti o ratu i borbi?« 

»Budalasti moj brate!« grdila ga je Sancia. »Ako kanite i dalje uživati u dobrim 

stvarima u životu, morate naučiti kako da ih zaštitite.« 

Alfonso se mrštio. Nije želio razmišljati o neugodnim stvarima, no Sancijine ga 

riječi podsjetiše na sve čega se bojao dok je svojevremeno cestom jahao prema 

Rimu. 

»A što mislite da će reći Njegova Svetost kada dozna da se muškarci i žene 

ovdje ne okupljaju radi razgovora o glazbi i pjesništvu, nego o politici... i to opasnoj 

politici?« 

»Zašto bi on išta doznao o tome?« 

»Jer se može zateći ovdje kada se bude govorilo o takvim stvarima.« 

»Nećemo biti toliko glupi da o tome govorimo dok je on ovdje.« 

»Priče će do njega doprijeti preko uhoda.« 

»Tu ćemo ga nadmudriti. Svoje ćemo tajne povjeravati samo onima koji budu 

uz nas. Zato moramo biti oprezni s Lukrecijom. Ona će uvijek ostati vjerna papi i 

svojemu bratu. U toj obitelji vlada uzajamna odanost u koju bi bilo teško 

povjerovati da to svakodnevno ne gledamo. Moramo biti oprezni s Lukrecijom.« 

»Ali, ovo je njezina palača, a ja sam joj muž. Tražite od mene da imam tajne 

pred njom!« 

»Trgnite se iz toga ljubavničkog sanjarenja, glupi brate. Želite li da vam oduzmu 

Lukreciju? Učinit će to kada im više ne budete ni od kakve koristi, a ako dođe do 

francuskoga prodora i papa se sprijatelji s Francuzima, što mislite da će se s vama 

dogoditi? Teško da će se moći tvrditi kako u vašem braku nije došlo do obljube. 

Svima ste dali do znanja kako provodite noći. Ne, brate, nećete se izvući samo s 

razvodom.« 

Alfonsa uhvati drhtavica: Sancia je ponovno oživljavala sve užase koji su ga 

progonili. Na početku svojega braka patio je od snomorica, budio se obliven 

hladnim znojem, grčevito se hvatao za Lukreciju i preklinjući tražio utjehu. Sanjao 

je da se isukani mač koji im je visio nad glavom za vrijeme vjenčanja polagano 

spušta i da ruka koja ga drži pripada Cesareu, a papa sve to promatra smiješeći se 

~38~

srdačnim i dobrodušnim osmijehom kojim na neki čudan način zapovijeda Cesareu 

da nad Alfonsom počini umorstvo. 

Sancia je ponovno budila sav njegov strah pred Borgijama. 

»Međutim, Alfonso, dragi moj brate, pred nama je razdoblje u kojemu možemo 

raditi. Ako stanemo jedni uz druge, možemo pobijediti Francuze. Nikada oni ne bi 

bili krenuli na nas da je cijela Italija bila ujedinjena. Pobijedili su jer su se mala 

kraljevstva držala svako za sebe, sve dok ih, jedno po jedno, nije progutalo 

francusko čudovište. Radit ćemo zajedno, stvorit ćemo jaku stranku i pažljivo ćemo 

pratiti sve što se događa između Francuske i Rima. Imat ćemo u Vatikanu uhode 

koji će nas o svemu izvještavati. I Milano i Napulj stat će zajedno protiv toga saveza 

koji Cesare Borgia, da bi se domogao francuskih posjeda i naše rođakinje Carlotte, 

pokušava sklopiti s Francuzima.« 

»Pa što mi je činiti?« u očaju zapita Alfonso. 

»Radite s nama. Razgovarajte s Lukrecijom kada ostanete s njome nasamo. 

Postupno je učinite jednom od nas, lagano, nenametljivo, tako da i ne bude svjesna 

kako radi protiv vlastitog oca. Moglo bi je se navesti da od Njegove Svetosti zatraži 

stanovite usluge. Znate da joj on ništa na može odbiti.« 

Alfonso uzdrhta i Sancia mu se nasmija. 

»Bit ćemo odvažni, Alfonso. Život je lijep, eh? No, sjetite se koliko se brzo 

može promijeniti, koliko se brzo svojevremeno promijenio za nas. Nećemo mu 

dopustiti da se ponovno promijeni. Zadržat ćemo ono što imamo. Mislim da me 

počinjete shvaćati?« 

Alfonso kimnu. 

Lukrecija ga je dozivala. Željela je da pjeva dok ga ona bude pratila na lutnji pa, 

kad se osmjehnuo i pošao do nje, Sancia sa zadovoljstvom primijeti da je kadar 

prikriti svoj nemir. 

Alfonso je ubrzo shvatio koliko su mudre sestrine riječi: u tjednima što 

uslijediše, tu i tamo porazgovarao bi s Lukrecijom, vrlo se lagano dotičući izvrsnih 

osobina Ascanija Sforze kojega, kako joj reče, ne treba kriviti zbog mana njegova 

rođaka Giovannija. Govorio je o poželjnosti prijateljstva između Napulja i Milana 

te o mogućnosti ujedinjenja, tako da, dođe li do još jednoga francuskog prodora, te 

dvije državice stanu jedna uz drugu. 

»Neće biti francuskoga prodora«, reče Lukrecija, »jer je moj brat Cesare prijatelj 

francuskoga kralja, a prvenstveno je zato i otišao u Francusku da bi spriječio takvu 

nesreću.« 

~39~

Alfonso joj tada ponovi ono što mu je prije toga bio prišapnuo Ascanio. 

Cesare je već dugo u Francuskoj i nema vijesti o njegovu braku. Bilo bi dobro 

takve stvari ne govoriti papi, jer svi znaju koliko ljubi svojega sina, no možda 

Francuzi na Cesarea gledaju kao na taoca, iako ga u Francuskoj prividno časte: 

lukavi francuski kralj kao da ga ondje želi zadržati. 

Lukrecija se odista uznemiri, a Alfonso je osjećao sve veću ogorčenost zbog te 

njezine neposredne obuzetosti vlastitom obitelji. 

Sada će se brinuti zbog Cesarea, misleći na brata kojega možda protiv njegove 

volje zadržavaju u Francuskoj, umjesto da misli na ljubav i strast koju njih dvoje 

dijele. 

Hoće li se Cesare zauvijek kao sjenka nadvijati nad njihovim bračnim životom? 

No, ona nije vidjela svrhe u tome da uznemiruje papu pa je, u želji da posvuda 

oko nje vlada mir, bila veoma spremna povjerovati u prednosti što će ih donijeti 

prijateljstvo između Napulja i Milana. 

I tako su tijekom tih mjeseci Lukrecijine odaje postale središtem nove stranke 

kojoj je glavnim ciljem bilo ujedinjenje milanske i napuljske države protiv Francuza, 

a papa je sa svoje strane prijateljevao s Francuskom. 

U velikoj su dvorani svadbene svečanosti bile u punom jeku. Na čelu stola 

sjedio je francuski kralj, zadovoljan što mu je žena kojom se želio oženiti na kraju 

postala suprugom. Uz njega je sjedila sama kraljica Ana, mlada, lijepa i lukavih očiju 

u kojima se jasno vidjelo zadovoljstvo. 

Kao udovica pokojnoga kralja Karla, nije pokazivala baš veliku želju da postane 

suprugom sadašnjega kralja Ljudevita, ali su svi bili svjesni zadovoljstva koje mora 

da je osjećala postavši u dva navrata francuskom kraljicom. 

Bila je bogata žena, a neki bi možda rekli da su njezini posjedi u Bretanji bili 

ono za čime je Ljudevit težio. No, to nije bilo sve. Jadna grbava Ivana nije bila 

samo obična i dosadna nego i - neoprostiv grijeh unutar kraljevske kuće - 

neplodna. 

Ana je znala da i sama predstavlja velik dobitak i bila je ponosna na to. U dobi 

od dvadeset i tri godine bila je na vrhuncu svojih čari i nadala se da će Ljudevitu 

dati sinove koji su mu potrebni. S povjerenjem je gledala u budućnost jer je 

Ljudevitu, iako se činio starijim, bila tek trideset i sedma pa je pred njima bilo 

mnogo godina u kojima će imati prilike začeti djecu. 

Među gostima bio je i onaj tuđinac, Cesare Borgia, poznat u Francuskoj kao 

Due de Valentinois. Bio je opasan čovjek taj Valentinois pa se možda i zbog toga 

~40~

Ljudevit odlučio prema njemu odnositi s oprezom. Ljudevit je bio oprezan čovjek, 

često ismijavan zbog onoga što se općenito nazivalo njegovom škrtošću, no 

Ljudevit je govorio kako će radije otrpjeti da mu se dvorjanici izruguju zbog škrtosti 

nego da mu podanici plaču zbog njegove ekstravagancije. Tako se dogodilo da je 

čak i na vlastitome vjenčanju jedva izgledao kao kralj, a u cijelom je društvu 

najveličanstvenije odjeven i ukrašen draguljima bio Due de Valentinois. 

Cesare je polagao nade u ovu noć, više nego ikada otkako je počeo shvaćati 

francuski stav prema sebi, jer je Carlotta bila došla na večerašnji ples pa ju je, kada 

bi podigao oči, mogao vidjeti 

- mladu, dovoljno zgodnu i s nečim u sebi što ga je podsjećalo na Sanciju. 

Odrasla na dvoru Ane Bretonske, prema Cesareovim je mjerilima bila pretjerano 

čedna, ali mu se ta njezina strana činila zanimljivom. Nije nimalo sumnjao u to da 

će tu djevojku, čim mu bude dopušteno da je upozna, oboriti s nogu: oženit će se 

njome bez obzira na prepreke koje se budu pred njega postavljale. 

Nije se pouzdavao u Francuze. Bili su pronicavi i oštroumni, a za njega je bilo 

novo iskustvo naći se među ljudima koji ne pokazuju da ga se boje. Natjerali su ga 

da to shvati čim je u Marseilleu stupio na obalu: došao je u zemlju u kojoj grb s 

bikom na ispaši smjesta ne izaziva strah u svima koji ga ugledaju. Njegov mu je glas 

prethodio; ovi su ga ljudi poznavali kao ubojicu i politički ambicioznoga čovjeka, ali 

ga se nisu bojali. 

Sada se, gledajući odrpanog kralja, zadovoljna zbog upravo sklopljenoga braka s 

novom suprugom, ponovno prisjeti putovanja u ovu zemlju: u punome sjaju, uz 

veličanstvenu pratnju i srebrom potkovane konje, u blistavoj odjeći - od brokata i 

baršuna sa satenskim umecima, ukrašenoj zlatom i draguljima od kojih je svaki 

vrijedio cijelo bogatstvo. Važnija od svega toga sjaja bila je bula o razvodu koju je 

nosio sa sobom i koju je imao osobno predati Ljudevitu kao dar od Njegove 

Svetosti. Ne, ne kao dar, kao uslugu koju će Ljudevit morati skupo platiti. 

No, ljudi su dolazili s gospodarstava i iz kućeraka da ga gledaju dok je jahao 

mimo njih. Vjerovao je da mu se smiju iza leđa zbog uznosita držanja i čuo je 

mrmljanje za koje je znao da je njemu namijenjeno. 

»Sve to bogatstvo za obično kopile!« 

»Dajemo li milodare našim svećenicima za nabavu dragulja za papino kopile? 

Jesmo li oprost od grijeha platili zato da se ovi dragulji mogu kupiti?« 

»Kakav sjaj! Naš moćni kralj izgleda kao prosjak uz ovoga čovjeka - a on je tek 

sitni vojvoda od Valence!« 

~41~

Bili su neprijateljski raspoloženi. Da se na Francuze ostavi dojam, trebalo je 

doći poniznije. 

Cesare je od prvoga časa osjetio da mu se izruguju, da Ljudevit svoj stari vuneni 

plašt i zamrljani šešir od dabrovine nosi upravo zato da privuče pozornost na 

neukus ovoga skorojevićkog vojvode koji je zapravo tek obično kopile. Cesare se 

nalazio među strancima i oni su mu to davali do znanja. 

Živo se sjećao prvoga susreta s kraljem u Chinonu, gdje se francuski dvor u to 

vrijeme nalazio. Ljudevit je bio previše pametan da mu predbaci zbog sjaja ili da 

pokaže kako ga je primijetio, ali reče Cesareu da je Carlotta Napuljska uz Anu 

Bretonsku i da o budućoj kraljici ovisi kada će mu se biti moguće s njome sastati. 

Posumnjavši u izdaju, Cesare mu ne predade bulu o razvodu. 

Nije li riječ o poslovnome dogovoru? Nisu li brak, kao i francuski naslovi i 

posjedi cijena za bulu? 

Nije tako, istaknu Ljudevit kada mu Cesare i dalje nije htio predati bulu; ta on je 

čovjek koji drži riječ, a i kako bi mogao pregovarati o onome što nije njegovo? 

Posjedi su Cesareovi. On je doista vojvoda od Valence, a ima, kako mu je Ljudevit 

obećao, i dozvolu da zaprosi Carlottu. Ljudevit je već sve platio pa sada zahtijeva 

bulu o razvodu. 

I tada je Cesare osjetio poštovanje prema tim ljudima i shvatio da mora biti 

manje nasilan pri postavljanju zahtjeva. Nije mu bilo druge već predati bulu 

Ljudevitu koji se, oduševljen što ju je dobio, bacio na pripreme za svadbu, a 

Cesareu rekao da mu je slobodno otpočeti s udvaranjem. 

No, prolazili su mjeseci, a Cesareu se za to nikako nije pružala prigoda. Ana 

Bretonska ništa mu nije obećavala, već je u tom pogledu ostajala neodređena. Nije 

ona silno priželjkivala brak; gorljivi prosac bio je kralj. 

Cesare nije sumnjao u to da će mu djevojka, kada jednom dođe u priliku da je 

počne snubiti, domalo postati suprugom. Bio je svjestan došaptavanja koje se širilo 

oko njega; slutio je što se govori u Rimu i da njegovi neprijatelji, koji mu se, dok je 

bio ondje, ne bi bili usudili ni spomenuti ime, sada po rimskim zidovima pišu 

epigrame. 

Carlotta ga je sada primjećivala. Oči bi joj često odlutale na njegovu stranu. On 

bi joj se osmjehnuo i u punome sjaju pokazao privlačnost koja je žene u Italiji 

podvrgavala njegovoj volji. 

Sjedila je za stolom i jela, gradeći se da je obuzeta jelom i razgovorom s 

muškarcem koji je sjedio kraj nje: kako uvredljivo od kralja i kraljice što su joj 

~42~

dopustili da sjedi kraj toga muškarca! I tko je on uopće? Svjetlokos je i glatka lica. 

Cesare je stalno bio svjestan kože kod drugih muškaraca, jer mu se mladenačka 

glatkoća nikada nije povratila i taj ga je nedostatak, iako ublažen njegovim 

nevjerojatno lijepim crtama lica, razdraživao. 

Zapita svojega susjeda za stolom: »Tko je muškarac koji sjedi pokraj gospe 

Carlotte?« 

Odgovor je bilo slijeganje ramenima. »Neki bretonski barun, pretpostavljam.« 

Jasno, pomisli Cesare, čovjek bez ikakve važnosti. 

A kada je gozba završila i započeo ples, kraljica se očito prisjeti svojih obveza 

jer pozva Carlottu da sjedne uz nju, a potom posla po Cesarea. 

Carlotta Napuljska gledala je muškarca o kojemu je toliko slušala, toga Cesarea 

Borgiju o čijemu se sablažnjivom ponašanju prema njezinoj sestrični Sanciji 

govorilo čak i u Francuskoj. Usporedi ga s ljubaznim bretonskim barunom i reče u 

sebi: »Nikada... nikada! Radije ću umrijeti.« 

Cesare se nagnu nad njezinom rukom. Njegove bi je oči zaplašile da se nije 

nalazila u prepunoj dvorani i osjećala hladnu kraljičinu namjeru da je zaštiti. 

»Imamo li dopuštenje Vašega Veličanstva da zaplešemo?« zapita Cesare kraljicu. 

Ana odgovori: »Gospodine vojvodo, moje dopuštenje imate, pod uvjetom da 

dobijete i gospin pristanak.« 

Cesare uhvati Carlottu za ruku i gotovo je povuče na noge. Bila je previše 

zapanjena da bi prosvjedovala; Cesare očito ne razumije etiketu koja vlada na 

francuskome dvoru. Nije važno. Plesat će s njime, ali se nikada, nikada neće udati 

za njega. 

Dražesno se kretao, to mu je morala priznati. 

Reče joj: »Što mislite o ovim francuskim plesovima, u usporedbi s našima u 

Italiji ili u Španjolskoj?« 

»Vašim plesovima u Italiji! Vašim plesovima u Španjolskoj!« odgovori mu ona. 

»Toliko sam vremena već provela u Francuskoj da kažem moji francuski plesovi.« 

»Zar ne mislite kako je vrijeme da napustite Francusku i vratite se u zavičaj?« 

»Sretna sam ovdje. Kraljica je ljubazna prema meni, a ja je silno volim. Ne želim 

napustiti njezinu službu.« 

»Nemate pustolovnoga duba, Carlotto.« 

»Možda«, reče ona. 

~43~

»Tu griješite. Ima toliko toga u životu u čemu treba uživati, samo treba poći u 

potragu za time.« 

»Sretna sam što sam već toliko toga našla da ne moram dalje tražiti«, odgovori 

mu ona. 

»No, vi ste tako mladi. Što vi možete znati o pustolovinama i užicima koje vam 

svijet može ponuditi?« 

»Mislite, kao što je ono u čemu vi uživate s mojom sestričnom?« 

»Znači, čuli ste priče o meni?« 

»Glas je o vama stigao i do Francuske, gospodine vojvodo.« 

»Zovite me Cesare.« 

Ona ne odgovori, već se činilo da se usredotočila na plesni korak. 

»Vi znate zašto sam ovdje«, reče on. 

»Da. Došli ste utjerati dugove - cijenu za kraljev razvod!« 

»Prava ste Francuskinja! U jednome trenu sve sama pristojnost, a u sljedećemu 

sve sama plahovitost. Priznajem da mi se taj spoj čini očaravajućim.« 

»Onda, kako vas moja otvorenost ne vrijeđa, usuđujem se nastaviti. Znam vaše 

namjere u odnosu na mene.« »To mi je po volji. Sada se ne moramo zamarati s 

dugim udvaranjem.« 

»Gospodine vojvodo, nisam od oca dobila uputu da vas mogu prihvatiti kao 

prosca.« 

»Uskoro ćemo i to dobiti.« 

»U tome griješite.« 

»Ne poznajete me. Neću ustuknuti pred sitnim preprekama.« 

»A ipak vi, gospodaru, iako osjećate takvu odanost prema zakonitome podrijetlu 

-jer da nije tako, zašto se ne biste potrudili oko moje sestrične Sancije koja je toliko 

ljepša od mene i prema kojoj, ako glasine ne lažu, već osjećate stanovitu sklonost - 

čini se da se tako malo obazirete na istu takvu odanost kod drugih.« 

On ljutito pocrvenje. Djevojka je, usprkos svoj čednosti, imala oštar jezik, a on 

nije bio raspoložen za dugotrajno snubljenje; već dovoljno dugo očijuka s njome i 

već postaje predmetom sprdnje - što je smatrao nedopustivim - kako u 

Francuskoj, tako i u Italiji. 

»Zakonito je podrijetlo«, odgovori joj, »od neprocjenjive važnosti za one kojima 

nedostaju osobine koje bi ga učinile nevažnim.« 

»A vi ste, gospodaru, bogato obdareni takvim osobinama?« 

~44~

On je čvrsto zgrabi za ruku i ona se lecnu. 

»Uskoro ćete otkriti koliko sam bogato obdaren«, odgovori. 

Popusti stisak na njezinoj ruci, a ona promrmlja: 

»Namrgodili ste se, gospodine vojvodo. Molim vas da to ne činite. Izgledat će 

kao da niste zadovoljni svojom plesačicom. Ako je tomu slučajno tako, molim vas, 

povedite me do kraljice.« 

»Nipošto to neću učiniti«, odgovori on, »sve dok ne dobijem prigodu za 

razgovor s vama, na što čekam otkako sam nogom kročio u ovu zemlju.« 

»Onda vas, gospodaru, molim da kažete što imate.« 

»Prva je svrha mojega dolaska u Francusku da vas uzmem za ženu.« 

»Zaboravljate, gospodaru, da sam ja napuljska kraljevna i da na ovaj način ne biste 

trebali govoriti sa mnom ako najprije za to ne dobijete odobrenje od mojega oca.« 

»To je želja Njegove Svetosti.« 

»Nisam mislila na Svetoga Oca. Mislim na svojega oca, kralja.« 

»On zna da je sklapanje braka između nas dvoje papina želja.« 

»Svejedno, gospodaru, nisam dobila nikakve upute o tome da vas smijem 

saslušati.« 

»Te će upute doći.« 

»Gospodaru, shvatit ćete da, kao poslušna kći, moram pričekati dok ne stignu.« 

»Vi ste očito gospa čvrstoga značaja. Vidim da ste osoba koja donosi vlastite 

odluke.« 

»U pravu ste. Donijela sam odluku da čekam na očeve upute. Vidim kako mi 

kraljica da je znak da se vratim do nje. Hoćete li me odvesti k njoj?« 

»Ne«, reče Cesare. 

Ona se, međutim, sama oslobodi njegova stiska te se, spustivši se u naklon, 

polako okrenu i vrati do kraljice. 

Cesare ostade stajati nekoliko trenutaka gledajući za njom, a onda shvati da ga 

promatraju nečije podrugljive oči. Otkri da je posrijedi djevojka smiona pogleda i 

svrati pažnju na nju, ali je cijelo vrijeme ključao od bijesa što mu ga je bilo teško 

prikriti jer se još uvijek sjećao kako se Carlotta daleko ljubaznije odnosila prema 

onome beznačajnom bretonskom plemiću negoli prema njemu. 

Ljudevit je Cesarea dao pozvati preda se. Proračunate oči francuskoga kralja 

prelazile su preko pomno izrađenoga haljetka, dragulja što su svjetlucali na 

~45~

Cesareovim rukama i oko njegova vrata. Cesareu je bilo teško suzbiti razdraženost 

koju je uvijek osjećao u nazočnosti francuskoga kralja. Ta ga je odlučna 

bezizražajnost daleko jače ranjavala no što bi to učinila sprdnja. Cesareu se činilo da 

mu kraljev blagi pogled kojim je procjenjivao njegov birani ukus govori: 

Razumijemo zašto ste se morali tako ukrasiti i uresiti, kopilanski vojvodiću. Ove 

đinđuve mora da se kopiletu čine silno dragocjenima, kao i nekome tko je tek 

nedavno umakao kardinalskome ruhu. 

U Francuskoj se Cesare morao naučiti suzdržavanju, a to nije bilo lako čovjeku 

njegove ćudi. 

Kleknu pred kralja, a činilo mu se da Ljudevit nalazi podmukli užitak u tome da 

njega ostavi na koljenima dulje no što bi ostavio koga drugog. 

Na kraju mu bi dopušteno ustati, a potom Ljudevit reče: 

»Vijesti nisu dobre, gospodine vojvodo, a ja duboko žalim što je meni palo u 

dio da vam ih prenesem.« 

Izraz je na Ljudevitovu licu bio suosjećajan, no Cesare se nikako nije mogao 

osloboditi pomisli da se iza toga izraza krije stanovit užitak. 

»Riječ je o Napulju«, nastavi kralj. »Federico tvrdoglavo odbija pristati na vaš 

brak s njegovom kćeri.« 

»Zbog čega, Sire?«, htjede znati Cesare, a zbog njegova se zapovjednoga glasa 

kraljevske obrve mrvicu uzdignuše. 

Zavlada muk, a potom Cesare dodade: 

»Molim Vaše Veličanstvo da mi kaže temeljem čega se napuljski kralj protivi 

mojemu braku s njegovom kćeri.« 

»Temeljem vašega podrijetla.« 

»Mojega podrijetla! Pa ja sam papin sin.« 

Krajevi se Ljudevitovih usana lagano podignuše: 

»Tužan je no svejedno logičan zaključak, gospodaru, da papini sinovi nužno 

moraju biti nezakonita podrijetla.« 

Cesare stisnu desnicu i udari njome o dlan lijeve ruke. Jedva se suzdržavao da 

svojega sugovornika ne pograbi za ramena i da ga ne pro trese, koliko god bio kralj. 

»To je ludost!« povika. 

Kralj žalosno kimnu. 

~46~

»Međutim«, nastavi Cesare, »ne dvojim da će Vaše Veličanstvo, s obzirom na 

svoju snagu i odlučnost da ispuni svoj dio dogovora s mojim ocem, zanemariti 

prigovore ovoga nevažnog vladara.« 

»Gospodine vojvodo, zaboravljate da sam ja proveo svoj dio dogovora. 

Dodijelio sam vam posjede i naslov, kao i pristanak da snubite gospu. Ne mogu 

nastupati umjesto njezina oca jer joj je otac živ.« 

»Mogli bismo se vjenčati ovdje, Sire, pa što bi onda njezin otac mogao učiniti?« 

Ljudevit dopusti da mu duboko zaprepaštenje prijeđe preko lica. 

»Vi od mene tražite da se postavim između kćeri i njezina oca? Ne, to ne bih 

učinio čak ni za prijatelja. Osim toga primam prosvjede iz cijele Europe. Jedan je 

stigao iz Engleske, od mojega brata, kralja Henrika VII. Šalje glas da je duboko 

zaprepašten mogućnošću da se kopilansko podrijetlo poveže s kraljevskom krvlju te 

da se sin Njegove Svetosti vjenča sa zakonitom kraljevskom kćeri.« Ljudevit se 

osmjehnu. »Pretpostavljam da je našega brata u Engleskoj ponešto zaprepastilo i to 

što Njegova Svetost uopće ima sina -no, to je ovdje nevažno.« 

»I da se takvo nešto čuje od Tudora!« uzviknu Cesare ne mogavši više suzbiti 

gnjev. »Mogu li Tudori biti toliko sigurni u vlastito zakonito podrijetlo?« 

Kraljeve se obrve opet podignuše, a izraz mu je bio tako hladan da Cesare 

smjesta shvati kako bi lako mogao biti zadržan kao talac u stranoj zemlji. 

»Ne mislim s vama raspravljati o poslovima koji se tiču mojega brata«, oštro 

reče Ljudevit. 

Mahnu rukom pokazujući da je razgovor gotov. 

Cesare Ijutito napusti kraljeve odaje. Njegova pratnja, koja ga je do tada čekala 

na pristojnoj udaljenosti, pođe za njim. Oštro se zagleda u svoje ljude. Znaju li da je 

upravo doživio poniženje? 

Othrva se porivu da nekoga od njih uhvati za uho, da ga odvuče u svoje odaje i 

tamo naredi da mu odrežu jezik. Bio je odlučan u tome da ne dopusti da itko u Rim 

prenese priče o tome što je on sve otrpio u Francuskoj. Najprije je od one glupe 

cure doživio podsmijeh, a potom od kralja ophođenje kao s nevažnom osobom! A 

što kralj čini danas, njegovi će prijatelji činiti sutra. 

No, zadrža ga oprez. Trenutak prije načas je naslutio kakav je njegov položaj 

ovdje. Što kada bi najednom odlučio napustiti Francusku? Bi li mu bilo dopušteno 

da ode? Hoće li se uspjeti oženiti Carlottom iako se čini da su cijela Francuska i 

Europa protiv njega? Hoće li se vratiti u Rim kao predmet sprdnje? 

~47~

Mora biti oprezan, nikada ni na tren ne zaboravljajući da se u Francuskoj ne 

može ponašati onako kao što je to činio u Italiji. 

Stoga zapamti lice čovjeka za kojega mu se činilo da se zabavlja videći poniženje 

svojega gospodara. On to neće zaboraviti, no čovjeku će dopustiti da zadrži jezik 

samo dok borave na francuskome tlu. 

Sada, kada je očekivala dijete, Lukrecija se uvjeravala da je ovo najsretnije 

razdoblje u njezinu životu. Odbijala se osvrtati unazad; odbijala je gledati naprijed. 

Sadašnjost ju je u potpunosti zadovoljavala. 

Činilo joj se da njezina ljubav prema suprugu svakim danom sve više jača, a 

papa kao da ju je, videći tu ljubav, želio uvjeriti u vlastitu veliku naklonost prema 

zetu. 

U odajama palače Santa Maria in Portico i dalje su se okupljah kardinali i ljudi 

od pera; bilo je došaptavanja i uzajamnih podmetanja, a politički značaj tih skupova 

postajao je sve uočljiviji. Protupapinska i protufrancuska stranka stalno se 

povećavala i, budući da su se ti skupovi održavali u Lukrecijinim odajama, činilo se 

da je Alfonso jedan od njezinih vođa. 

No, kao i Lukreciji, i Alfonsu je politika ubrzo dojadila. Bilo mu je jedva 

osamnaest godina i u životu je za njega bilo toliko zanimljivijih stvari od spletaka. 

Osjećao je blagu nestrpljivost prema ljudima poput Ascanija Sforze koji su 

neprestano morali - ili se barem tako njemu činilo - promatrati tuđe ponašanje 

tražeći u njemu namjernu neuljudnost, uvredu, podmetanje. Život je lijep. 

Uživajmo u njemu. To je bilo Alfonsovo geslo. 

Papa je bio tako ljubazan, tako se brinuo za njihovu sreću. Nitko nije bio sretniji 

od njega kada se doznalo za Lukrecijinu trudnoću, a Alfonsa je zapanjilo kada je 

ovoga nevjerojatnog čovjeka vidio kao zanemaruje dostojanstvo svoje svete 

dužnosti radi nježne brige o kćeri. Koračao je uz njih dvoje u šetnji po vatikanskim 

vrtovima i kovao naume za njihovo dijete, a obraćao im se bogatim muzikalnim 

glasom, tako da je Alfonso gotovo vidio prekrasnoga dječaka kako se igra po 

vrtovima u godinama koje dolaze. 

Činilo se nevjerojatno da bi itko htio biti neprijatelj takvu čovjeku; sve dok 

Cesare ostane u Francuskoj, Alfonso je bio siguran da će biti potpuno sretni. 

Jednoga mu dana papa reče: 

»Vi i ja u društvu dvojice mojih kardinala poći ćemo u lov u smjeru prema 

Ostiji. Šuma je puna divljači i dobro ćemo se razonoditi.« 

~48~

Nasmija se vidjevši izraz na Alfonsovu licu. 

»Što se tiče Lukrecije, ona mora ostati kod kuće i na miru otpočinuti tijekom 

nekoliko dana. U posljednje mi se vrijeme čini malo umornom, a moramo misliti na 

dijete. Osim toga, sine moj, sve vrijeme dok budete uživali u lovu, jedva ćete čekati 

na zadovoljstvo što će vam ga pružiti ponovni susret s Lukrecijom! Oh, vi ste 

sretan mladić.« 

Lukrecija izjavi da Alfonso mora poći, znajući koliko on uživa u dugom lovu, a 

ionako će biti odsutan tek nekoliko dana. Stoga on krenu u društvu pape i dvojice 

kardinala - Borgije i Lopeza - te tom prilikom vidje još jednu stranu ovoga čovjeka 

koji mu je bio tastom: upoznade sportaša i lovca te povjerava glasinama koje je bio 

čuo o Aleksandru VI, naime, da posjeduje čudotvorne moći, no sada pomisli kako 

je doznao da ne potječu od vraga nego od Boga. 

Alfonso nikada neće zaboraviti povratak iz toga lova, radost što ju je osjetio 

ujahavši u Rim obasjan blijedim veljačkim suncem i ugledavši Lukreciju kako na 

balkonu iščekuje njihov dolazak. 

Strča da ih pozdravi i stade među njih, vitka i zlatokosa, jer se dvomjesečna 

trudnoća na njoj još nije primjećivala; i tu, usred jelena i divokoza te ostale lovine, 

Alfonso zagrli suprugu s nježnošću i radošću koja izmami suze na oči papi i 

njegovim kardinalima. 

Alfonso uzviknu: »Sretan sam... sretan sam što sam kod kuće.« 

Pa u čudu shvati da je ono što danas zove domom grad u koji je, prije tek 

kratkoga vremena, bio stigao s nemalim bojaznima. 

Nedostajao joj je, reče mu ona kada ostadoše nasamo. Brojila je sate do njegova 

povratka. 

»Jeste li ikada vjerovali da može postojati sreća kao što je naša?« pitao ju je 

Alfonso. 

»Ne«, reče ona. »Nisam u to vjerovala.« 

I doista, tijekom ljubavne veze s Pedrom Caldesom uvijek je znala da njih dvoje 

nikada neće doživjeti ovakav užitak. Sanjarila je o kućici daleko od Rima u kojoj će 

živjeti ona, Pedro i njihovo dijete, no znala je da će, ostvari li takvu sreću s Pedrom, 

izgubiti mnogo toga što dijeli s ocem. Sada ništa nije izgubila. Bila je potpuno 

sretna; bila je sigurna da će, kada rodi ovo dijete, prestati sanjati o onome drugom 

djetetu koje joj je svojevremeno značilo jednako toliko koliko i ovo što ga sada 

nosi. 

~49~

A Alfonsu reče: »Ne, nisam mislila da može postojati ovakva sreća, ali sada 

vjerujem da može postojati i veća sreća od ove. Bit će to dan kada budem u naručju 

držala naše dijete.« 

Legnuše na počinak, isprepletenih ruku, a u snu su izgledali kao dvoje nevine 

djece. 

Sljedeći dan donese Lukreciji spoznaju o tome koliko krhka sreća može biti. 

U jutarnjim satima u njezine odaje dođe Sancia. 

»Bit će sunčan dan«, reče. »Trebale bismo se pripremiti za odlazak u vinograde 

kardinala Lopeza.« 

Lukrecija se sjeti poziva što ga je kardinal sinoć bio uputio gospama, a one ga s 

radošću prihvatile. 

»Eh«, reče, »trudnoća vam dobro čini, Lukrecijo. Izgledate ljepše nego prije dva 

mjeseca.« 

»To meni sreća dobro čini«, odgovori Lukrecija. 

»Znači, niste se razočarali u mojem bratu?« zapita Sancia. 

»Poznati su vam moji osjećaji prema njemu.« 

»Pripazite na njega, Lukrecijo. Pripazite na njega kada se Cesare vrati kući.« 

»Imate vijesti o Cesareu?« 

»Znam da se neće oženiti Carlottom, no to sam znala još i prije nego što je 

krenuo na put.« 

Lukrecija se tužno nasmiješi snahi. Sancia je ljubomorna, znala je to, i bilo joj je 

žao zbog toga što je nesretna. 

Sancia oštro reče: »Otišao je u listopadu. Sada je veljača, a još se uvijek nije 

oženio. Reći ću vam nešto, Lukrecijo: Cesare je u Francuskoj tek talac. Uze su 

svilene, dopuštam, ali su ipak uze. Zašto se Cesare ne ženi? Zato što ga francuski 

kralj želi zadržati u Francuskoj!« 

»Mislite, toliko je privržen Cesareu...« 

Sancia se nasmija. 

»Zbilja mislite da cijeli svijet voli vašega brata kao što ga vi volite? Ne! 

Francuski kralj priprema napad na Italiju, a bude li papina ljubljenoga sina držao 

kao taoca, može biti siguran da mu ne prijeti opasnost od papina upletanja kada do 

napada dođe.« 

»Cesare... talac!« 

~50~

»Zašto ne? Bio je to jednom i prije, ne zaboravite. Pobjegao je iz Velletrija i time 

nanio poniženje Francuzima koji mu ga nisu lako zaboravili. Možda se toga još 

uvijek i sjećaju.« 

»Ali, francuski kralj iskazuje mojem bratu velike počasti. Stalno slušamo o 

zabavama što ih priređuje za njegovo zadovoljstvo.« 

Sancia primaknu lice Lukrecijinu i šapnu: 

»jedan od ljudi koji su pošli s Cesareom u Francusku piše da počasti koje se 

iskazuju Cesareu nalikuju počastima što ih je narod iskazao Kristu na Cvjetnicu, a 

onda je, samo tjedan dana poslije toga, vikao 'Raspnite ga!'« 

»Sancia! Hoćete reći da je Cesare u opasnosti!« 

»Ne dvojim da će se i sam znati pobrinuti za sebe. No, Carlottu neće dobiti«, 

slegnu Sancia ramenima. »Hajde, koju ćete kapicu staviti?« 

Lukrecija je pokušavala svrnuti pozornost na kapice. Neće vjerovati da je Cesare 

u bilo kakvoj opasnosti. Ako se ne oženi Carlottom, oženit će se nekom drugom. 

Doskora će biti kod kuće. Neće dopustiti da strah zbog brata zasjeni njezinu sreću. 

I tako krenuše prema vinogradima kardinala Lopeza koji su vrlo lijepo izgledali 

pod blijedim veljačkim suncem, a Lukrecija se trudila biti vesela, u želji da odagna 

neugodne misli koje je u njoj bila izazvala Sancia. 

Kardinal Lopez i njegovi ukućani bili su pripremili gozbu za posjetitelje pa su 

svi sjedili promatrajući utrke ili bi se pridružili igrama na otvorenome što ih je 

kardinal bio pripravio za njihovu zabavu. Bilo je mnogo smijeha, no Lukrecija bi 

svako toliko osjetila čežnju da bude s Alfonsom i da mu ispriča o Sancijinim 

riječima od kojih ju je hvatao neznatan nemir te da kod njega potraži utjehu. Nije 

ništa htjela reći ocu jer bi on, makar ih i odbacio, u svojem umu potajno premetao 

te glasine; no, Alfonso će ih, bila je sigurna u to, odbaciti kao besmislene jer će znati 

da ona to od njega očekuje. 

Čežnja da se vrati k Alfonsu natjera je da poviče upravo dok su se spuštali 

strmom stazom prema konjušnicama: »Požurimo. Utrkivat ćemo se!« 

Bernardina, koja se nalazila odmah iza nje, radosno uskliknu pa, povukavši 

Francescu za skute, viknu: »Dođite. Ja ću prva stići do konjušnice.« 

Lukrecija povika: »A ne, nećete!« 

I poletje. 

Bila je ispred svih kadli joj noga zape o kamen, gležanj joj se uganu i ona pade; 

Bernardina ju je nažalost slijedila iz prevelike blizine da bi se mogla zaustaviti pa, 

kada se Lukrecija sruši, i ona pade na nju. Francesca pade preko Bernardine i njih 

~51~

su dvije nekoliko časaka ležale na Lukreciji, punom je težinom pritišćući o tlo. 

Skočivši na noge, stadoše se smijati, a potom naglo prestadoše jer se Lukrecija nije 

micala. Ležala je, tijela iskrivljena i nepomična, točno onako kako je pala. 

Papa je sjedio uz kćer. Lukreciju su bili donijeli u palaču i stavili je u postelju, a 

potom u Vatikan odnijeli vijest o tome da je došlo do nesreće i da se liječnici boje 

ozbiljnih posljedica. Lukrecija je ležala blijeda i nepomična; bila je izgubila dijete. 

Bilo je utješno, kada je otvorila oči, kraj sebe vidjeti oca. Ispružila je ruku, a on 

ju je prihvatio. Odmah je shvatila što se dogodilo opazivši tugu u njegovim očima. 

Gubitak unuka mogao je za njega značiti veću nesreću nego vijest da se Francuzi 

nalaze na ulazu u Rim. 

»Najdraži oče...«, započe. 

Sada se smiješio, spremivši se da je utješi. 

»Oporavit ćete se, kćeri moja«, promrmlja. »Slabost će proći.« 

Ona šapnu: 

»Moje dijete...« 

»Oh, nesretan slučaj, ništa više. Dvoje ljudi koji se vole, kao vi i Alfonso, imat 

će još mnogo djece. Što se tiče ovoga... i ne znamo je li bio dječak.« 

»Dječak ili djevojčica, voljela sam to dijete.« 

»Ah, svi smo ga voljeli. No, nije bilo suđeno.« Nagnu se nad njezinu postelju. 

»Najdraža kćeri, na sigurnom ste. Uskoro ćete biti dobro. Zahvaljujem svim 

svecima na toj milosti. Zar da tugujem zbog nerođenog unuka, kada je pošteđeno 

ono što mi je najdraže? Kada su mi donijeli vijest o vašoj nesreći, obuzeo me 

užasan strah i povikao sam da mi, ako se išta dogodi mojoj Lukreciji, više nije stalo 

do života. Molio sam za vaš život onako kako nikada prije nisam molio i vidite, 

Lukrecijo, moje su molitve uslišane. Moja je ljubljena na sigurnom. A dijete... No, 

kažem vam da će biti još djece.« 

»Oče«, reče ona, »ostanite uz mene. Ne ostavljajte me.« 

On se osmjehnu i kimnu. 

Ona ponovno legnu pokušavajući misliti o djeci koja će se roditi njoj i Alfonsu; 

kada im se rodi živo dijete, ona će prestati žaliti za ovime; htjela je misliti o 

budućnosti, htjela je zaboraviti neugodne riječi što ih je čula u vezi s bratom 

Cesareom. 

~52~

U međuvremenu je Cesare, nezadovoljan, i dalje boravio u Francuskoj. Žalio je 

što se uopće upustio u ovu francusku pustolovinu. Ponizili su ga, smatrao je, kako 

nikada prije nije bio ponižen u životu. Carlotta Napuljska ga je mrzila i, izjavljivala 

je svim svojim prijateljima za koje je bila sigurna da će, zahvaljujući njima, njezine 

riječi doprijeti do Cesareovih ušiju, da se o njoj nikad neće govoriti kao o Madame 

la Cardinale 6 što bi se sigurno dogodilo kada bi se udala za Borgiju. 

Kad god bi se susreli, što se često događalo, potrudila bi se izgledati bezazleno i 

dati mu do znanja da ne smije nju kriviti za neuspješno udvaranje: ona se tek 

pokorava ocu kojega podržavaju sve kraljevske glave u Europi - osim, dakako, 

francuskoga kralja. 

Bio je to bolan položaj, no Cesare je morao obuzdavati bijes i graditi se da mu 

to ne smeta, da sa svakim tjednom koji prolazi ne raste i njegova zabrinutost. 

Jednoga dana kralj posla po njega. Kraljica je bila nazočna, a on se i ne potrudi 

otpraviti nekolicinu ministara koji su stajali u blizini njegova prijestolja, što Cesare 

osjeti kao dodatnu uvredu. 

»Imam lošu vijest za vas, gospodine vojvodo«, reče mu Ljudevit, a Cesare shvati 

da neki od ljudi oko prijestolja teškom mukom suzdržavaju osmijeh. 

»Sire?« reče Cesare, svim se silama boreći da se obuzda. 

»Dvoje je naših podanika stupilo u brak«, reče Ljudevit, »a bojim se da vama to 

neće biti po volji.« 

»Veže li mene kakvo posebno zanimanje s to dvoje podanika Vašega 

Veličanstva?«, zapita Cesare. 

»Veliko zanimanje. Jedno je od njih kraljevna Carlotta.« 

Cesare osjetio da mu se usne neobuzdano trzaju, da mu vruća krv udara u lice: 

tako je čvrsto stiskao šake da mu je ispod nokata koje je bio zabio u dlanove 

potekla krv. 

Začu sam sebe kako muca, a glas mu se kretao od šapta pa do rike. 

»Vjenčali su se, Vaše Veličanstvo?« 

»Da, mala se drznica udala za onoga svojeg bretonskog plemića.« Kralj slegnu 

ramenima: »Dakako, imala je očev pristanak za taj brak pa kraljica i ja smatramo da 

je to pitanje u tim okolnostima bilo izvan naše nadležnosti.« 

6 Gospođa kardinalica (franc.) - nap. prev. 

~53~

»Njegovo Veličanstvo napuljski kralj čini se vrlo zadovoljnim tom prilikom za 

svoju kćer«, brzo reče Ana Bretonska. 

Cesarea su svrbjeli prsti da potegne mač i na licu mjesta navali na kraljevski par. 

Njih su mu dvoje neprijatelji i oni su to sredili. A kada samo pomisli kako im je 

upravo on donio bulu koja im je omogućila da se vjenčaju! Namjerno ga vrijeđaju 

govoreći mu da se napuljski kralj nije usprotivio neznatnome bretonskom plemiću, 

ali nije htio za zeta prihvatiti Cesarea Borgiju, papina sina. 

Ovo je nesnosno. Traže od njega da podnese preveliko poniženje. 

Možda je i Ljudevit to shvatio jer brzo reče: »Ah, gospodine vojvodo, ima i 

drugih gospi na našem dvoru. Možda će te druge biti manje hirovite.« 

»Sveta Majko Božja«, molio se u sebi Cesare, »daj mi da ostanem miran. 

Zaustavi to ludo vrenje u mojoj krvi koje me nagoni na umorstvo.« 

Naglas reče: »Koju gospu Vaše Veličanstvo ima na umu?« 

Ljudevit se ljubazno nasmiješi. 

»Ovo je za vas gorko razočaranje. No, imam za vas na umu dobru priliku. Moj 

rođak, navarski kralj, ima mlađahnu i lijepu kćer. Što kažete na brak s mladom 

Charlottom od Navarre?« 

Cesare osjeti kako mu se otkucaji srca ubrzavaju. Bio je usmjerio srce na 

Carlottu, ali ni Charlotte nije bila loše rješenje. 

»Alaine d'Albret«, nastavi kralj, »priđite, rođače, i recite nam što mislite o 

bračnoj vezi između našega dobrog prijatelja vojvode valentinskog i vaše drage 

Charlotte.« 

Navarski kralj priđe i stade pred kralja Francuske. Doimao se smrknutim. Reče: 

»Ne čini mi se, Sire, da se kardinali smiju ženiti.« 

»Vojvoda više nije kardinal«, podsjeti ga kralj. 

Cesare povika: »Oslobođen sam zavjeta. Kadar sam se i sposoban oženiti kao i 

svaki drugi muškarac.« 

»Moram biti siguran da je čovjek koji je nekada bio kardinal slobodan od svih 

crkvenih veza prije nego što mu dam svoju kćer«, tvrdoglavo reče Alain d'Albret. 

Cesare uzviknu: »Vi ste budala! Cijeli svijet zna da sam slobodan.« 

Oko njega zavlada muk. Ljudevitov je pogled bio leden. Ovaj je stranac 

zaboravio strogost dvorske etikete u Francuskoj. 

Cesare brzo reče: »Usrdno vas molim za oprost. No, sve vam se ovo može 

dokazati.« 

~54~

»I morat će se dokazati«, grubo reče Alain. 

»Morate mu oprostiti na oprezu«, dodade kralj gledajući čas 

Cesarea. »Otac je i osjećaji su mu očinski.« 

»Vaše mu Veličanstvo može objasniti da sam slobodan.« 

Alaina, a čas 

»Mi ćemo mu pružiti potpuni dokaz«, reče kralj. »No, to će malo potrajati.« 

»Trebat će mi konačni dokaz, Vaše Veličanstvo«, izjavi Alain. 

Kralj ustade pa, prišavši Alainu, provuče ruku ispod njegove, a zatim se okrenu 

i domahnu Cesareu te, uhvativši s druge strane njega pod ruku, pođe s njima 

dvojicom do udubljenja i ondje uze šaptom razgovarati s njima, a oni koji su bili 

nazočili maloprijašnjem prizoru nastaviše razgovarati među sobom, poštujući 

kraljevu želju za povjerljivim razgovorom. 

»Dokaz će doći«, reče kralj Alainu. »Njegova Svetost neće ni časa časiti da ga 

pribavi.« 

Okrenu se prema Cesareu. 

»Charlottin brat Amanieu bit će vaš brat, gospodine vojvodo, a on već dugo 

priželjkuje kardinalski šešir. Kardinalski šešir, Alaine! Čini mi se da bi, kada biste 

vidjeli sina s kardinalskim šeširom na glavi, to ubrzalo vašu odluku, zar ne?« 

»Dokaz, Sire«, reče Alain. »Moram dobiti dokaz... dokaz za sebe, a kardinalski 

šešir za mojega sina. Onda... ne bih bio nesklon tomu da prihvatim supruga za 

svoju kćer.« 

Cesare je šutio. Mora naći nevjestu. Ne može se suočiti s poniženjem da se u 

Rim vrati bez supruge. I Charlotte d'Albret kraljevska je kći, baš kao i Carlotta. 

Vidio je u tom e braku način da spasi obraz, no istodobno je bio oprezan. 

Je li istina ono što se šapće po cijelome dvoru: »Kralj Cesarea Borgiju zadržava 

ovdje kao taoca?« 

Je li ovaj brak predložio zato da odgodi Cesareov odlazak iz Francuske, da 

Cesare ovdje ostane kao voljan a ne nevoljan posjetitelj? Cesare je vjerovao da 

Ljudevit čak i sada sprema napad na Milano. Hoće li se on, veliki Cesare, i opet naći 

u ponižavajućem položaju taoca? 

Ipak, brak s rođakinjom francuskoga kralja nipošto mu neće biti na odmet. 

Stoga se odluči oženiti Charlottom što brže bude moguće. 

Francuski se dvor okupio u Bloisu, a povod je tomu bila svadba Cesarea 

Borgije, valentinskoga vojvode, sa Charlottom d'Albret. 

~55~

Kralj je bio oduševljen. Uvijek ga je oduševljavao boravak u ovome prekrasnom 

dvorcu na obalama rijeke Loire, tako veliku a tako istančanu, izgrađenome kao da 

se nalazi na nekoliko različitih razina, zbog Čega je u isti mah izgledao slikovito i 

veličanstveno. Ljudevit je volio Blois najviše među svim svojim chateaux jer je ovdje 

rođen jednoga lipanjskog dana 1462. godine, a u isti mu je chateau jedne travanjske 

noći nedavne 1498. glasnik donio vijest o smrti kralja Karla i kleknuvši pred njega 

uzviknuo: »Le Roi est mort! Vive le Roi!« 7 

Posebne su ga uspomene vezale za Blois. 

Stoga mu je bilo drago što će se ova svadba održati u Bloisu. Njegove su čete 

bile spremne da krenu na Milano, a uspjelo mu je papina voljenoga sina sedam 

mjeseci zadržati na francuskome tlu. Brak će ga ovdje zadržati još nekoliko mjeseci 

jer Francusku neće napustiti sve dok mu supruga ne zatrudni. Štoviše, Borgije su 

ovim brakom sada bili povezani s francuskom kraljevskom kućom - velika čast 

koju će oni zasigurno uvidjeti. 

Kada Ljudevit bude spreman provaliti u Italiju, otkrit će da na svojoj strani ima 

silan papin utjecaj pa je mogao sam sebi čestitati na diplomaciji jednakoj diplomaciji 

Aleksandra VI. Dobio je razvod i papinu podršku - sve to u zamjenu za kćer 

Alaina d'Albreta te nešto pišljivih posjeda i naslova. 

Osjećao se zadovoljno i dobrodušno promatrajući slavlje. A kakvo je samo to 

bilo slavlje! Neka Borgia plati. Htio je sjaj, pa neka ga ima. Otac mu je jedan od 

najbogatijih ljudi na svijetu. Neka se Borgije pred očima francuskih cinika samo 

razmeću bogatstvom. Bolje da ga potroše na svadbenu svetkovinu nego na čete 

usmjerene protiv Francuza. 

Vrijeme je bilo sunčano i toplo, a polja oko zamka predivna. Prihvaćeno je kao 

izvrsna zamisao da se proslava održi na otvorenome pa su po poljima tapiserije 

izvezene cvijećem postavljene tako da tvore četverokutne šatore bez krova te se iz 

njih vidjelo jasno modro nebo. Ovi su zidovi od tapiserija livade pretvorili u palaču 

s velikom blagovaonicom i plesnom dvoranom u kojima je trava bila sag, a nebo 

svod. 

Papa je, oduševljen dogovorom, za nevjestu poslao kovčežiće pune dragulja, a 

mlađahnu je Charlottu, koja je bila odrasla u jednostavnosti, to zaslijepilo. 

Bilo joj je šesnaest godina, a bila je mlada čak i za svoju dob. Bila je tiha 

mladenka i kada su joj se uplašene oči susrele s Cesareovima, čak je i Borgiju ganula 

7 Kralj je mrtav! Živio kralj! (franc.) - nap. prev. 

~56~

njezina jednostavnost. Isto je tako shvatio da će mu se ona spremno diviti jer joj se 

činio prekrasnim, a živeći odvojena od svijeta, nije bila čula kakav ga glas bi je. 

Sjedeći kraj nje na gozbi i plešući s njome pod modrim nebom u plesnoj 

dvorani zatvorenoj tapiserijama, Cesare odluči kako će se truditi da je usrećuje dok 

god bude uz nju jer je već bio odlučio da će se, čim ona zatrudni, vratiti u Rim. 

Ambicije su mu bile velike kao i uvijek. Imao je planove za osvajanje Italije. 

Napravit će joj dijete i ostaviti je kao kastelanku na svojim francuskim posjedima, a 

potom će se okrenuti tomu da postane osvajač vlastita zavičaja, a možda i svijeta. 

No, njoj nije ništa o tome govorio, već je, onako pristao u svadbenome ruhu, za 

vrijeme plesa očarao jednostavnu djevojku duhovitim razgovorom i nježnim 

pogledom. Oni koji su ga dobro poznavali, zadiviše se primijetivši kod njega tu 

promjenu i na neko vrijeme zaboraviše žaliti mlađahnu Charlottu d'Albret. 

Što se pak tiče Charlotte, ona je bila daleko od toga da samu sebe žali. Postala je 

nevjestom muškarcu o kojemu se na svijetu najviše raspravljalo, a njoj se činio 

šarmantnim, veselim no ipak sentimentalnim, nježnim no ipak strastvenim. 

I tako je pod svibanjskim nebom u Bloisu dvoje mladenaca sanjalo o 

budućnosti, a nevjesta bi se zacijelo silno iznenadila da je znala kako za nju jedva da 

ima mjesta u snovima njezina duhovitoga, no ipak nježnoga supruga. 

Lukrecija je do toga vremena ponovno zatrudnjela i svakoga je dana posjećivala 

oca. 

Kada je Cesareov glasnik Garcia žurno stigao u Rim s viješću da je brak doista 

sklopljen, Aleksandar se uzbudi kao da je riječ o njegovoj ženidbi. Smjesta posla po 

Lukreciju i odmah dade Garciju pozvati k sebi, no jadni se čovjek, iscrpljen od 

umora zbog putovanja, sruši pred papine noge. 

Aleksandar, videći ga u takvu stanju, dade mu donijeti udoban naslonjač, posla 

po vino i jelo da ga okrijepi, ali ga ne htjede pustiti od sebe sve dok mu nije ispričao 

o zbivanjima u Bloisu. 

»Svadba je održana, Presveti Gospodine«, dahnu Garcia. 

»A izvršenje ženidbe?« 

»I to, Svetosti. Čekao sam do jutra da bih vam o tome mogao donijeti vijest.« 

»Koliko puta?« zapita papa. 

»Šest, Svetosti.« 

~57~

»Pravi očev sin«, kroz smijeh uzviknu Aleksandar. »Voljeni moj momče, tako se 

ponosim vama.« 

»Njegovo Veličanstvo kralj Francuske gospodinu je vojvodi čestitao na 

junačnosti, Svetosti.« 

Na ovo Aleksandra uhvati još jači smijeh. 

»Rekavši da je, o Presveti Gospodine, gospodin vojvoda nadmašio Njegovo 

Veličanstvo.« 

»Jadni Ljudevit! Jadni Ljudevit!«, uzviknu papa. »Nije valjda očekivao da se 

Valois može mjeriti s Borgijom!« 

Potom je morao čuti sve pojedinosti o ceremoniji, stalno se vraćajući na 

izvršenje ženidbe, o čemu je volio uvijek iznova slušati. 

Danima nakon toga čulo se njegov o mrmljanje: »Šest puta! Nije loše... uopće 

nije loše, sine moj.« 

Uživao je pripovijedati tu priču. Uvijek ju je iznova ponavljao svima onima koji 

je još nisu bili čuli, a često i onima koji jesu, tu i tamo ponešto ukrašavajući, 

uvećavajući količinu dragulja i ukupan sjaj te nikada ne izostavljajući onih »šest 

puta«, pri čemu bi se glasno smijao sve dok mu suze ne bi udarile na oči. 

Prekrasno je, mislila je Lukrecija, vidjeti ga tako zadovoljna. Bilo je prošlo tek 

mjesec dana od začeća njezina djeteta, ali se ona ponovno osjećala potpuno 

sretnom. Njezin je otac bio oduševljen, Cesare je našao suprugu, ona je imala 

svojega ljubljenog Alfonsa i njih su dvoje očekivali dijete. Što bi više na svijetu 

mogla poželjeti? 

Sanciju je mučio nemir. Dočeka brata kada je izašao iz odaja svoje supruge. 

Alfonso je pjevušio veseli napjev što ga je Lukrecija često znala svirati na lutnji i 

pogled na zadovoljan, gotovo zanesen izraz na njegovu licu razbjesni Sanciju. 

»Alfonso«, doviknu mu, »uđite u ovu sobicu gdje ćemo imati mira od ostalih. 

Moram razgovarati s vama.« 

Alfonso iznenađeno razrogači krasne oči, tako nalik na njezine, pa reče: 

»Zvučite uznemireno, Sancijo.« 

»Uznemireno! Naravno da sam uznemirena. I vi biste bili uznemireni da imate 

imalo zdravoga razuma.« 

~58~

Alfonso je bio nestrpljiv. Sancia se nije nimalo promijenila otkako je Cesare 

otišao. Nitko joj od njezinih ljubavnika nije mogao udovoljiti i stalno je bila 

nezadovoljna. 

»Pa«, tvrdoglavo reče Alfonso, »što vas muči?« 

»Francuzi se spremaju za napad.« 

Alfonso poželje zijevnuti, no s naporom potisnu tu želju. 

»Ničemu ne služi što se odvraćate od onoga što vam imam reći zato jer to 

smatrate neugodnim, Alfonso. Morate me saslušati. Ascanio Sforza je uzrujan.« 

»On se stalno zbog nečega uzrujava.« 

»Zato što je razuman čovjek koji prati ono što se oko njega zbiva.« 

»A što se to oko njega zbiva?« »Spletke.« 

»Uistinu, Sancijo, vi ste uvijek voljeli spletke. Priznajem da je bilo zabavnije 

kada su posrijedi bile ljubavne spletke.« 

»Što će se dogoditi kada se Cesare vrati?« 

»Kladim se da će vam opet biti ljubavnik usprkos francuskoj supruzi.« 

»On je sada u čvrstome savezu s francuskim kraljem, a Francuzi su oduvijek 

željeli Milano... Napulj. Mi pripadamo Napulju. Ne zaboravite to, Alfonso. Cesare 

našemu stricu nikada neće oprostiti što mu je uskratio Carlottinu ruku. Udružit će 

se s Francuzima protiv strica Federica. Ne bih rado bila u Napulju kada Cesare 

onamo uđe sa svojim četama.« 

»Mi smo oboje iz Napulja«, reče Alfonso, »ali smo zet i snaha Njegove Svetosti, 

a papa nam je prijatelj.« 

»Alfonso, vi budalo... budalo!« 

»Umarate me, Sancijo.« 

»Oh, idite k svojoj ženi«, viknu Sancia. »Idite k njoj... i uživajte u ljubavi, još ovo 

malo vremena što vam preostaje. Alfonso, upozoravam vas. Morat ćete jako 

pripaziti kada se Cesare vrati u Italiju.« 

»Ta upravo se oženio«, uzviknu Alfonso mršteći čelo. 

»Nisu svi muževi odani poput vas, brate. Neki imaju većih ambicija nego što je 

vođenje ljubavi.« Najednom ga uhvati za ruku. »Vi ste moj brat«, reče, »i držat ćemo 

se zajedno, kao i uvijek do sada.« 

»Da, Sancijo, doista hoćemo.« 

~59~

»Tada... nemojte se dati uljuljkati u lažnu sigurnost. Neka vam uši i oči budu 

otvorene, brate. Opasnost vreba na nas... opasnost za našu kuću... i ne zaboravite, 

iako ste Lukrecijin suprug, isto ste tako i napuljski kraljević.« 

Goffredu je sada već bilo sedamnaest, osjećao je sveprisutnu napetost i odlučio 

da se neće dati iz nje isključiti. Papa je pokazivao veliko oduševljenje zbog 

Cesareova braka i Lukrecijine trudnoće pa se Goffredu činilo da se nema mnogo 

vremena zanimati za svojega mlađeg sina. ljudi su prema njemu često pokazivali 

manje poštovanja no što su se ikada usudili pokazati prema Cesareu i pokojnom 

Giovanniju, a Goffredo je znao i zašto. Zato što su mnogi tvrdili da on nije papin 

sin, a Goffreda je mučio neugodan osjećaj da se i sam Aleksandar sklon složiti s 

takvim stavom. 

Goffredo se divio Borgijama tako snažno da takvo divljenje nije osjećao ni 

prema kome drugom. Vjerovao je da, ako ne bude prihvaćen kao jedan od njih, 

život neće za njega imati nikakva smisla. 

Odlučio je stoga svijet upozoriti na sličnost između sebe, Cesarea i pokojnoga 

Giovannija pa bi se, pošto bi pao mrak, dao na lutanje ulicama u društvu svojih 

pratilaca, ulazeći u gostionice, tražeći žene i izazivajući raspre među ljudima. To je 

bila razonoda koju je Giovanni prije smrti posebno volio, a Goffredo je čeznuo za 

time da čuje kako ljudi govore: »Oh, i on se uvrgao na istu stranu kao i njegova 

braća.« 

Jedne noći, dok su on i njegovi ljudi halabučili na Anđeoskom mostu, stražar im 

doviknu da prestanu. 

Goffredo, malo uznemiren ali odlučan da se pokaže kao Borgia, kočoperno 

istupi pred ostale zahtijevajući da čuje što taj nikogović misli time što u 

zadovoljstvu ometa jednoga Borgiju. 

Stražar trgnu mač, a uz njega brzo stadoše još dvojica vojnika. Goffredo bi se 

najradije bio povukao, ali takvo nešto ni Cesare ni Giovanni nikada ne bi učinili. 

Stražar je, međutim, bio valjan čovjek, a osim svega je u cijelome Rimu bilo 

dobro poznato da papa Goffredu nije tako fanatično odan kao ostalim članovima 

svoje obitelji. Cesare je bio u 

Francuskoj, Giovanni mrtav, a straža grada Rima odlučila je da najmlađem 

članu obitelji Borgia neće dopustiti da ulijeva strah u srca dobrih rimskih građana te 

da mladiću treba dati lekciju. 

»Molim vas, gospodaru«, uljudno reče čovjek, »da mirno pođete svojim putem.« 

~60~

»A ja vas molim«, prijeteći će Goffredo, »da vodite računa o svojem ponašanju.« 

»Ja vodim računa o svojoj dužnosti«, uzvrati mu stražar, »a ta je da štitim rimske 

građane.« 

Na ovo Goffredo nije imao drugoga izbora doli da na čovjeka poleti s gnjevom 

za koji se nadao da nalikuje onome kakav je tako pokazivao Cesare, ali je stražar to i 

očekivao. Mačem Goffredu probode bedro i mladić stenjući pade na tlo. 

Vidjevši kako ga donose kući, Sancia pomisli da je Goffredo na samrti. Rana 

mu je obilno krvarila, a on sam nepomično je ležao na nosilima načinjenima na 

brzu ruku, bez boje u licu i zatvorenih očiju. 

Sancia zatraži da čuje što se dogodilo i doznade da je njezina supruga napao 

stražar zato što je odbio mirno poći svojim putem. 

»Eh«, izjavi jedan od njegovih ljudi, »da nas nije bilo toliko oko njega i da ga 

nismo zaštitili, nedvojbeno bi doživio istu sudbinu kao i njegov brat, vojvoda od 

Gandije pa bismo i njegovo tijelo morali potražiti u Tiberu.« 

Sancia se razjari. Najprije pozva liječnike da joj se pobrinu za supruga, a potom, 

uvjerivši se da mu je život izvan opasnosti, dade oduška svojemu gnjevu. Nitko se 

ne bi usudio napasti Cesarea ili Giovannija kao što se noćas dogodilo Goffredu. To 

je znak da se njezinu suprugu ne iskazuje poštovanje koje zaslužuje kao papin sin. 

Odluči, dakle, da se stražar koji je napao Goffreda ima strogo kazniti kao 

upozorenje svima koji bi možda pomislih da se nekažnjeno mogu loše ophoditi s 

njezinim suprugom. 

Zatraži rani prijem kod Aleksandra i smjesta se razljuti zbog njegove nebrige za 

Goffredovu sudbinu. Nije otpustio pratnju niti joj uputio topli i nježni smiješak 

kojim je obično obdarivao sve lijepe žene. 

»Svetosti«, uzviknu Sancia, »zar se ništa neće učiniti da se onaj č ovjek dovede 

pred lice pravde?« 

Papa je izgledao zapanjeno. 

»Mislim«, nastavi Sancia, »na vojnika koji se usudio napasti mojega supruga.« 

Papa je tužno pogleda. 

»Žalim zbog toga što je mladi Goffredo ranjen. To je žalostan događaj. No, 

stražar koji ga je napao samo je izvršavao svoju dužnost.« 

»Dužnost da probode mojega muža! Da ga gotovo nasmrt rani!« 

~61~

»Vrlo dobro znamo da se Goffredo nedolično ponašao, a kada je uljudno 

zamoljen da mirno ode svojim putem, to je odbio i pritom se ujedno pripremio za 

napad na stražara. Po mojem je mišljenju naš čovjek mogao učiniti samo jedno. 

Braniti se... sebe i mir u Rimu.« 

»Hoćete li reći da će proći nekažnjeno?« 

»Kazna je već odmjerena. Goffredo je počinitelj, a njegova je i kazna.« 

»On vam je sin!« 

Papa podignu ramena i dopusti da mu preko lica prijeđe sumnjičav izraz koji 

razbjesni Sanciju. To što niječe da je otac njezinu suprugu, i to ovdje pred drugima, 

ne može se otrpjeti. Nije više mogla svladati vlastite osjećaje. 

»Vaše kopile!« uzviknu. 

»U vezi s tim pitanjem oduvijek postoje neke sumnje.« 

»Sumnje! Kakvih sumnji tu može biti? Izgleda poput vas. Ponaša se poput vas. 

Kao pravi Borgia koji luta ulicama u potrazi za ženama koje će silovati!« »Draga 

moja Sancijo«, reče papa, »znamo da ste vi samo djelomice kraljevske krvi, a i taj je 

dio kopilanski, ali molim vas ne pokazujte svoju priprostu krv toliko očito u 

nedoličnoj raspri.« 

»Reći ću samo istinu«, povika Sancia. »Možete vi biti papa, ali ste i otac 

bezbrojne djece. Loše vam priliči zanijekati prava bilo kojega od njih, ali kada je 

riječ o nekome tko vam je tako blizak kao što je Goffredo...« 

Papa joj mahnu da ušuti. 

»Molim vas da odete odavde, Sancijo.« 

»Nikamo ja ne idem!« viknu ona, premda svjesna čuđenja i pojačanoga 

zanimanja, a možda i užitka svih koji su stajali dovoljno blizu da čuju njihov 

razgovor. »Niste prezirali moje podrijetlo kada ste me udavali za Goffreda.« 

»Vi ste prava nevjesta za Goffreda«, reče papa. »Ja nisam siguran u to tko mu je 

otac. Moguće je da ni vaša majka nije bila sigurna u to čija ste vi kći.« 

»Ja sam kći napuljskoga kralja.« 

»Tako kaže vaša majka. Malo odstupanje od istine zna se tu i tamo pojaviti u 

određenim prigodama, a prema vašemu ponašanju čini se da je ovo bio takav 

slučaj.« 

Sancijine modre oči sijevnuše. Bila je to uvreda njezinu podrijetlu i njezinoj 

ljepoti. Nikada se do tada nije desilo da papa pokaže takav gnjev prema nekoj 

lijepoj ženi. 

~62~

On tada reče ledenim glasom: »Hoćete li me sada dragovoljno ostaviti?« 

Bila je to prijetnja pa se Sancia, ugledavši dvojicu krepkih muškaraca što su u taj 

čas krenuli prema njoj i nemajući želje za daljnjim ponižavanjem koje joj je prijetilo 

ako je nasilu odvuku ispred papina lica, hladno pokloni i povuče se. 

Osjećajući se mirnijom u vlastitim odajama, reče sama sebi da je ovo pokazatelj 

povećane opasnosti u kojoj se nalazi njezina zemlja. 

Papa mora da namjerava sklopiti čvrst savez sa Francuzima. Ona je pretrpjela 

uvredu, a što li tek sudbina sprema njezinu bratu? Čak ga ni Lukrecija neće moći 

spasiti. Ta je li spasila Pedra Caldesa? 

Ubrzo nakon njezina razgovora s papom dođe joj u posjet Ascanio Sforza. 

Vijest o njezinu susretu s papom stigla je do njega pa su ga, kao i Sanciju, 

ispunjale zle slutnje. 

»Izvjesno je«, reče, »da nam napad neminovno predstoji. 

Sancia se složi. 

»Što da učinim?« upita. 

»Što se vas tiče, ostanite gdje jeste, otkrijte sve što možete. Ostanite u 

prijateljstvu s Lukrecijom jer ćete preko nje možda saznati što se događa ovdje u 

Rimu. Ja ću, što mi prije bude moguće, krenuti za Milano. Moj brat Ludovico mora 

odmah početi s pripremama, a ja ću biti uz njega da mu pomognem. Što se pak tiče 

vašega brata...« 

»Da«, nestrpljivo reče Sancia. »Što je s mojim bratom?« 

»Teško je pogoditi što je njemu sudbina namijenila.« 

»Papa je u ovom trenutku pun ljubavi prema njemu.« 

»I spreman vrijeđati njegovu sestru pred pripadnicima svoje pratnje.« 

»Možda sam ga ja na to potaknula. Bila sam silno gnjevna.« 

»Ne, ne bi se s vama ophodio onako kako je to danas učinio da mu je stalo do 

dobrih odnosa s Napuljem. Ne vjerujte njegovu prijateljstvu prema vašemu bratu. 

Kada dođu Francuzi, Cesare će biti s njima, a kada Cesare stigne u Rim, njih će se 

dvojica nastojati riješiti vašega brata. Cesare je oduvijek uvijek mrzio svakoga 

Lukrecijina supruga, a zbog činjenica da je ovome stvarno odana neće ga Cesare 

manje mrziti.« 

»Vi mislite da je moj brat u neposrednoj opasnosti?« 

Ascanio polako kimnu. 

~63~

»Bit će kada se dozna da sam ja krenuo u Milano. Papa zna za naše skupove, 

bilo ih je nemoguće od njega zatajiti. Posvuda ima uhode pa će znati da smo na 

oprezu. Od trenutka kada ja odem iz Rima opasnost za Alfonsa će se povećati.« 

»Tada će biti za njega najmudrije da smjesta krene u Napulj?« 

»Pokušajte ga uvjeriti da krene bez odlaganja.« 

»To neće biti lako. Neće se htjeti odvojiti od Lukrecije.« 

»Ako ga volite«, opomenu je Ascanio, potaknite ga da bježi ako mu je život 

mio.« 

Lukrecija je ležala u postelji, a žene su joj češljale kosu. Bila je gotovo šest 

mjeseci trudna i lako se iscrpljivala. 

No, bila je sretna. Još tri mjeseca, govorila je sama sebi, i naše će se dijete roditi. 

Razmišljala je o kolijevci koju će za njega nabaviti. 

»Je li prerano?« zapita dvorjanke. »Zašto ne bih imala zadovoljstvo da je vidim 

kraj sebe kada se probudim, tako da mogu samoj sebi reći: Još samo osamdeset i 

četiri dana... osamdeset i tri dana... osamdeset i dva dana...'« 

Dvorjanke se žurno prekrižiše. 

»To bi bilo kao da iskušavate Providnost, Madonna«, reče joj jedna od njih. 

»Ovaj će put sve biti dobro«, brzo reče Lukrecija. 

I onda se najednom nađe na jednom od nesretnih putovanja u prošlost. Vidje 

sebe šest mjeseci trudnu, kao i sada, odjevenu u široke suknje što joj ih je pribavila 

Pantisilea, mala sobarica koja ju je služila u samostanu, kako stoji pred kardinalima i 

izaslanicima zaklinjući se da je virgo intacta kako bi se mogla rastati od Giovannija 

Sforze. 

»Možda«, reče sama sebi, »nemam sreće. Prvo dijete nisam ni upoznala, nego je 

povjereno na brigu nekoj ženi u ovome gradu! 

(Sveta Majko Božja, samo neka bude nježna s mojim malenim.) A onda sam 

drugo izgubila prije nego što sam i doznala je li djevojčica ili dječak.« 

No, ovo je bilo drukčije. Ovome djetetu treba posvetiti najveću moguću brigu. 

Živo je u njoj - živo i snažno, a sve ukazuje na to da je ovo zdrava trudnoća. 

»Moj gospodar kasni«, reče. »Očekivala sam da će već doći.« 

»Brzo će biti s vama, Madonna«, rekoše joj. 

No, čekala ga je, a on nije došao. Zadrijemala je. Kako je ovo zdravo dijete u 

njoj može zamoriti: lagano dotaknu vlastito otečeno tijelo i nježno se nasmiješi. 

~64~

»Ovaj će put sve biti dobro. Bit će dječak«, promrmlja, »zasigurno dječak. Zvat 

će se Roderigo po najboljem i najdražem ocu što ga je i jedna žena ikada imala.« 

Začu glasove u predvorju i uspravi se u postelji da osluhne. Kako je po tonu 

glasa moguće razabrati da nešto nije u redu? 

»Madonna spava. Pričekajte dok se ne probudi.« 

»Htjet će to odmah čuti.« 

»Ne... neće. Bolje da ne zna. Pustimo je da spava.« 

Ustade i ogrnuvši se ogrtačem izađe u predvorje. Skupina ljudi zagleda se u nju. 

»Nešto se dogodilo«, reče. »Molim vas, brzo mi ispričajte.« 

Nitko odmah ne progovori, a ona ih pozva pogledom. 

»Zapovijedam da mi kažete«, reče. 

»Madonna, bizeljski vojvoda...« 

Ruka joj se podignu do nabora oko vrata i stisnu ih kao da traži oslonac. Lica 

ljudi oko nje kao da se stopiše u jedan i uzmaknuše, a onda joj pritrča jedna od 

dvorjanki i obujmi je rukom. 

»Vojvoda je dobro, Madonna. Nikakvo mu se zlo nije dogodilo«, uvjeravala ju je 

dvorjanka. »Samo što je otišao iz Rima.« 

Lukrecija ponovi: »Otišao iz Rima!« 

»Da, Madonna, prije nekoliko je sati krenuo s malom družinom i vidjeli su ga 

kako punom brzinom jaše na jug.« 

»Ra... razumijem«, reče Lukrecija. 

Okrenu se i vrati u spavaonicu. Dvorjanke pođoše za njom. 

Od Alfonsa je stiglo pismo. 

Lukrecija ga je primila sat vremena nakon što je čula vijest o njegovu odlasku. 

Željno ga zgrabi znajući da on ne bi bez riječi svojevoljno otišao od nje. 

Pročita ga. 

Ljubi je. Njegov život nema smisla bez nje. No, prisiljen ju je ostaviti. Do njega 

su doprle vijesti o zavjeri da mu se oduzme život. Zna da će, ako ta zavjera uspije, 

za nju to značiti najveću nesreću na svijetu, a više je zabrinut zbog nesreće koju bi 

njegova smrt njoj mogla nanijeti nego zbog ma čega drugog jer, kada bi on umro, 

više za njega ne bi bilo drugih posljedica. Osjeća se nesigurno u Rimu, kao što je 

uvijek znao da mora biti, ali je dopustio sreći da ga zaslijepi u pogledu svake 

opasnosti; sada je opasnost tako blizu da se više ne usuđuje čekati. Kida mu se srce 

~65~

što je ostavlja, ali ne moraju dugo ostati razdvojeni. Preklinje je da ode iz Rima, kao 

što je i on učinio, te mu se pridruži u Napulju. Tamo će u sigurnosti nastaviti svoju 

sretnu idilu. 

Lukrecija nekoliko puta pročita pismo od početka do kraja, zaplaka nad njim te 

ga je još uvijek čitala kada joj najaviše papu. 

Ne dopusti joj da ustane, priđe njezinoj postelji pa je uze u naručje i obasu 

strastvenim poljupcima. 

Otpravi njezine dvorjanke, a onda dade maha svojemu gnjevu zbog Alfonsova 

bijega. 

»Mladi glupan, prestrašeni mladi glupan«, grmio je Aleksandar, a Lukrecija tada 

shvati da je Aleksandar izgubio dio veličanstvene smirenosti koja mu je bila glavno 

oružje u danima njegovih prvih pobjeda. »Zašto je pobjegao od mlade i li jepe žene 

poput vas?« 

»Nije pobjegao od mene, oče.« 

»Svi će reći da je pobjegao od vas. Giovanni Sforza će se zabavljati, u to ne 

dvojim, i pobrinuti se da cijeli svijet dozna koliko je njemu to zabavno. A za tri ćete 

mjeseca dobiti dijete! Mlada budala uopće ne razumije kakav je položaj stekao time 

što se priženio u našu obitelj.« 

»Oče, najdraži i presveti Oče, nemojte mu tako strogo suditi.« 

»Povrijedio je vas, dijete moje. Oštro bih sudio bilo kome tko bi se tako ponio.« 

»Oče, što kanite učiniti?« 

»Dovesti ga natrag. Već sam poslao vojnike za njim. Vjerujem da će nam oni 

uskoro vratiti tog budalastog momka.« 

»Zabrinut je, oče.« 

»Zabrinut! Kakva on ima prava da bude zabrinut? Zar se s njime ne postupa 

kao da je jedan od nas?« 

»Oče, sprema se nevolja. Cesareovo prijateljstvo s Francuzima...« 

»Mala moja Lukrecijo, ne zamaraj svoju zlatnu glavicu takvim neprimjerenim 

pitanjima. Neka ona bude užitak za oko, a ne da razmišlja o politici. Ovaj tvoj muž 

bludi po labirintu nesporazuma jer misli da razumije nešto što je izvan njegova 

shvaćanja. Djelo njegove sestre i njezinih prijatelja, u to ne dvojim. Vjerujem da vas 

nisu zarazili svojim budalastim zamislima.« 

»Bi li te zamisli bile tako budalaste, oče, kad bismo se zaratili s Francuzima?« 

~66~

»Nemajte straha. Ja ću vas uvijek štititi. I vratit ću vam supruga kući. Želite to, 

zar ne?« 

Lukrecija kimnu. Uhvatiše je suze i nije ih mogla suzdržati premda je znala 

koliko papa mrzi plač. 

»Dođite, obrišite oči«, zamoli je on, a kada se ona pomaknu da ga posluša, 

Alfonsovo pismo proviri ispod posteljnoga prekrivača pod kojim je do tada bilo 

skriveno i papa ga ugleda. 

Dohvati ga, ali mu ga Lukrecija žurno oduze. Izraz na Aleksandrovu licu 

pokazivao je da ga je to malčice povrijedilo pa Lukrecija brzo reče: 

»To je Alfonsovo pismo.« 

»Napisano nakon odlaska?« 

»Napisao ga je prije odlaska i s puta poslao glasnika da mi ga donese. U njemu 

objašnjava zašto je otišao i... i...« 

Na papi se jasno vidjelo koliko čezne za time da dobije pismo u ruke i očekivao 

je od kćeri da mu ga pokaže, no kada Lukrecija to ne učini, bio je previše pametan 

diplomat da to od nje zatraži te da možda bude i odbijen. Nije želio nikakvih 

neugodnosti s Lukrecijom, a sada je shvaćao da ga njezin suprug smatra 

neprijateljem te bi se stoga Lukrecija našla razapeta između dvije strane. Papa je bio 

odlučan zadržati utjecaj na kćer i znao je da će to najbolje postići ako se i dalje bude 

ponašao kao dobronamjeran otac pun razumijevanja. 

»Čudim se što i vas nije poveo sa sobom«, reče Aleksandar. »Zaklinje se da vas 

nježno ljubi, a onda vas napusti.« 

»Zbog djeteta koje nosim. Bojao se da će morati tako žurno putovati da bi to 

moglo naškoditi meni i djetetu.« 

»Ipak, odlučio vas je napustiti!« 

»Pozvao me da mu se, što je prije moguće, pridružim u Napulju.« 

Lukrecija i ne primijeti tvrdoću oko papinih usta. Aleksandar je bio odlučan da 

joj nikada neće biti dopušteno da radi supruga napusti oca. 

Nekoliko je časaka oklijevao, a zatim reče: »Alfonso možda nije toliko zabrinut 

za vaše stanje kao ja. No, možda je mlad i ne shvaća da porod može biti opasno 

iskustvo. Ne bih vam dopustio, najdraža moja, da putujete tako daleko sve dok se 

dijete ne rodi.« 

Oči im se susretoše pa Aleksandar shvati da Lukrecija više nije dijete i da ju je 

podcijenio. Znala je za postojanja suparništva, bila je u potpunosti svjesna 

~67~

posesivnosti njegove ljubavi prema njoj, kao i toga da Alfonso itekako ima razloga 

za nepovjerenje u papine namjere. 

Lukrecija još jednom zaplaka. Nije bila kadra zadržati suze. Bile su to suze jada i 

nemoći. 

A Aleksandar, koji suze nije mogao podnijeti, poljubi je lagano u čelo i tiho ode. 

Alfonso stiže u Napulj te, usprkos tomu što je papa od njega zahtijevao da se 

smjesta vrati, odbi to učiniti, a ni stric, kralj Federico, nije ga htio pustiti. 

Ovo razbjesni papu koji je znao da će svi u Italiji biti svjesni kako Alfonso mora 

da ima dobar razlog za strah kada je bio spreman ostaviti ženu koju, kako je bilo 

općepoznato, nježno ljubi. 

Aleksandru se tijekom prethodne godine češće znalo zanesvijestiti, a bilo je 

prigoda kada bi mu grimiznoljubičasta krv udarila u lice, žile mu iskočile na 

sljepoočicama te bi teško povratio pribranost za koju se znalo da je jedna od 

njegovih najvećih odlika. 

Ovo je bila jedna od tih prigoda kada mu je bilo nemoguće ostati smirenim. 

Posla po Sanciju i reče joj da se smjesta može pripraviti za put u Napulj: budući 

da je kralj odlučan ondje zadržati njezina brata, može zajedno s njime dobiti i nju. 

Sancia se zapanji. Nije imala nikakve želje napustiti Rim i odmah to papi jasno 

dade do znanja. 

On je i ne pogleda, a glas mu je bio hladan. 

»Ne raspravljamo o vašim željama, već o mojim«, reče joj. 

»Svetosti, moje je mjesto ovdje, uz mojega supruga.« »Vaše je mjesto tamo gdje 

ja kažem da ima biti.« 

»Presveti Gospodine, molim vas, razmotrite svoju odluku.« 

»Već sam je razmotrio i to je moja odluka.« 

Sancia izgubi živce. 

»Odbijam otići«, reče. 

»Onda ćemo vas«, opetova papa, »morati silom izbaciti.« 

Nestao je muškarac koji se uljudno ophodio sa ženama. Njezina mu ljepota 

ništa nije značila. Sancia nikada nije vjerovala bi se to moglo dogoditi. 

Uzviknu, ponižena i gnjevna: »Ako pođem, povest ću sa sobom Goffreda.« 

»Goffredo ostaje u Rimu.« 

~68~

»I Lukreciju!« povika opet Sancia. »Povest ću sa sobom Lukreciju i Goffreda. 

Poći će sa mnom. Lukrecija čezne za time da se pridruži suprugu. Ako je moje 

mjesto u Napulju, onda je i njezino ondje.« 

Polučivši tako stanovitu zadovoljštinu, jer je vidjela da ga je ovo uznemirilo, ona 

ga ostavi. 

Pred palačom Santa Maria in Portico sjajna se povorka spremala za polazak. 

Bile su tu četrdeset i tri kočije, a između njih sjajna nosiljka s izvezenim satenskim 

jastucima i grimiznim baldahinom od damasta. Namijenjena je bila da u njoj putuje 

Lukrecija, a osmislio ju je sam papa kako bi tijekom dugog i zamornog putovanja 

trudnoj kćeri omogućio najveću moguću udobnost. 

Sada je Lukrecija počivala zavaljena u nosiljci, a Goffredo je sjedio na konju: 

zajedno su na čelu povorke imali krenuti iz Rima u Spoleto. 

U Lođi Blagoslova stajao je sam Aleksandar odlučan da posljednji put vidi kćer 

prije nego što napusti Rim; osmijeh mu je bio nježan i pun ljubavi, a prije nego što 

su krenuli, tri je puta podigao ruku na blagoslov. 

Lukreciji je bilo drago što odlazi iz Rima. Posljednjih je nekoliko dana vrlo 

neugodno proteklo. Sanciju su prisilili da se protiv volje vrati u Napulj, a Lukrecija 

je bila svjesna da je ovaj odlazak u Spoleto smišljen zato što se njezin otac boji da bi 

Lukrecija i Goffredo mogli pobjeći i u Napulju se pridružiti svojim supružnicima. 

Bili su u dobrohotnom i nježnom pritvoru, u to nije bilo dvojbe. Okruživali su 

ih pratioci koji su se bili zakleli da ih neće ispuštati iz vida te koji će morati 

odgovarati papi ako njih dvoje pobjegnu. 

Papa je Lukreciji objasnio svrhu ovoga odlaska u Spoleto. Ona je njegova 

ljubljena kći, rekao joj je, i želi joj ukazati čast. Kani je postaviti za upraviteljicu u 

Spoletu i Folignu, položaj koji inače dopada kardinalima ili pripadnicima visokoga 

svećenstva. No, cijelome svijetu želi pokazati da svoju kćer jednako toliko cijeni 

koliko je i ljubi te će joj stoga dodijeliti ovu dužnost. 

Lukrecija je znala da je to tek polovica njegovih razloga. Bojao se da će ona 

pobjeći, a on to ne bi mogao podnijeti; nije ju htio zatočiti u Rimu pa ju je učinio 

zatočenicom u Spoletu. Tamo će živjeti u zdanju vrlo nalik na utvrdu, a kada se 

Lukrecija jednom nađe u Spoletu, sto i pedeset kilometara sjeverno od Rima, udaljenost 

će između nje i Alfonsa biti veća nego što bi bila da je ostala kod kuće. 

Isto je tako znala da su mu dodijale njezine neprestane suze. Htio je da se ona 

stalno smije, da mu pjeva, da ga zabavlja; suze nije mogao podnijeti. 

~69~

Putovanje je bilo naporno i trebalo im je šest dana da stignu do Spoleta. Bilo je 

to silno neudobno za ženu u njezinu stanju, pa makar i u nosiljci s grimiznim 

jastucima i satenskim baldahinom koju je papa predostrožno dao opremiti čak i 

podnoškom. 

Ipak, bila je sretnija no ikada otkako je primila glas o Alfonsovu odlasku jer joj 

je otac bio rekao da će učiniti sve što bude u njegovoj moći da joj vrati supruga, a 

nije dvojio u to da će stvari privesti sretnome svršetku u roku nekoliko tjedana, 

tako što će Alfonsa poslati u Spoleto da Lukreciji pravi društvo. 

Bilo je nemoguće dvojiti u Aleksandrovu sposobnost da postigne ono što je 

naumio pa je ona vjerovala da će Alfonso domalo odista biti uz nju. 

No, kada su prešli preko livada i kada je ugledala veliki zamak kako se, mrko i 

strašno, uzdiže visoko nad gradom, učini se Lukreciji kao da ide u pravu tamnicu. 

No, ako će joj se Alfonso, reče sama sebi, ondje pridružiti, bit će to veoma sretno 

zatočeništvo. 

U gradu su građani čekali da je pozdrave: bili su se nagomilali po ulicama kako 

bi vidjeli njezin ulazak u nosiljci i pod baldahinom od zlatnoga damasta. Svi su živo 

željeli baciti pogled na Lukreciju Borgiju, o kojoj su se bili naslušah svakakvih priča, 

u isti mah šokantnih i romantičnih. 

Smiješila se dok su je pronosili ispod cvjetnih lukova i s golemim je užitkom - 

unatoč svem umoru - slušala pozdravne govore. Iako je bilo još rano poslijepodne 

kada je stigla u Spoleto, između Torrette i Kule Spiritata nije prošla prije no što je 

sunce već bilo na zalasku. 

U zamku je odvedoše u časno sudište ukrašeno brojnim lukovima, gdje tamo 

okupljenim dostojanstvenicima predade vjerodajnice. Sasluša i druge pozdravne 

govore, proglasiše je upraviteljicom Spoleta, a ona se, slušajući sve to i svima se 

dražesno smješkajući, molila: »Sveta Majko Božja, pošalji mi Alfonsa ovamo.« 

Običavala je stati na prozor, gledajući dolje na grad ili preko gudure prema 

Monte Lucu, iščekujući Alfonsa. 

Prođe nekoliko tjedana, kolovoz se okonča. Dođe rujan, a u studenome se 

trebalo roditi njezino dijete. 

Stalno je mislila na Alfonsa, čeznula za njime. Jednoga dana sredinom mjeseca 

dvorjanke je probudiše i ona im u glasu začu radosne drhtaje. Nije imala vremena ni 

ustati iz postelje, a već se otvoriše vrata i Alfonso je uze u naručje. 

~70~

Priviše se jedno uz drugo, bez riječi, a Lukrecija mu je drhtavim rukama 

opipavala lice kao da samu sebe uvjerava kako je stvaran. 

No, bio je to Alfonso od krvi i mesa, a ne nekakva prikaza koju joj je dočarao 

san. 

»Alfonso«, promrmlja na kraju. »Znači... stigli ste.« 

Isprva se malo stidio. 

»Lukrecijo, ne znam kako sam vas mogao napustiti, no mislio sam da je tako 

najbolje. Mislio sam...« 

Ona nikada nije bila sklona predbacivanjima. 

»Možda je i bilo najbolje«, reče. 

Sada kada je ponovno bio uz nju, htjela je zaboraviti da ju je ikada ostavio. 

»Lukrecijo, mislio sam da ćete mi se pridružiti. Da sam znao da ćemo biti tako 

dugo razdvojeni, nikada ne bih otišao.« 

»S time je gotovo. Ponovno smo zajedno«, reče mu ona. »Oh, Alfonso, dragi 

moj supruže, vjerujem da vam više nikada neću dopustiti da mi budete daleko od 

očiju.« 

Donesoše im jelo i oni poobjedovaše na Lukrecijinoj postelji. Kroz odaje se 

orio smijeh. Neki plemići i gospe uđoše k njima i zaplesaše: Lukrecija je svirala na 

lutnji, a Alfonso je pjevao. Opet su bili zajedno, držeći se za ruke u dokonim 

trenucima, kao da su odlučni da se više nikada ne razdvajaju. 

Ljubavnici su u Spoletu bili sretni. Alfonso je bio uz Lukreciju, a nijednome od 

njih dvoje nije bilo u naravi da se uznemiruje mislima o tome što ih možda očekuje 

u budućnosti. Papa im je omogućio da uživaju u ovoj sreći i oni ga prihvatiše kao 

oca puna ljubavi. 

Slijedom toga ne dopustiše da ih zabrine činjenica što su Francuzi provalili u 

Italiju. Čuli su da je Ludovico, ne mogavši dobiti pomoć od svojega saveznika, 

austrijskoga cara Maksimilijana koji se u tom času borio sa Švicarcima, pobjegao iz 

Milana, povevši sa sobom i brata Ascanija te prepustivši Milano Francuzima. Iako 

je Ludovico bio briljantan političar, nije bio borac, kao što se pokazalo i prilikom 

prošloga napada; umio je planirati, ali mu je bilo potrebno vojničko vodstvo ako je 

te planove mislio provesti u djelo. Činilo se da će Ljudevit odnijeti pobjedu jednako 

onako jednostavno kao i Karlo prije nekoliko godina. 

~71~

Uto stiže vijest koja trgnu ljubavnike iz njihova strastvenoga zanosa. Cesare je 

bio u Milanu. 

»Uskoro ću opet vidjeti ljubljenoga brata«, uzviknu Lukrecija. »Čeznem čuti sve 

pojedinosti o njegovim pustolovinama u Francuskoj. Pitam se kako je njegova 

mlada supruga mogla podnijeti da se od njega odvoji.« 

A Alfonso, slušajući je, ponovno osjeti hladnu sjenu kako mu zamračuje život. 

Uvijek ga je Cesare uznemiravao više od ma koga drugog. 

No, tako je lako bilo zaboraviti na to. Lukrecija bi donijela lutnju, Goffredo bi 

zapjevao s njima te bi k sebi pozvali muškarce i žene da svi zajedno zaplešu. 

Aleksandar je bio izvan sebe od ushićenja. Cesare je opet bio kod kuće i on će 

domalo zagrliti ljubljenoga sina. Francuzi su držali Milano, a Napuljci se uzrujavali, 

no papa je u Vatikanu bio silno zadovoljan. Cesare je rođak francuskoga kralja pa 

će Francuzi i Borgie sada biti saveznici. 

Aleksandar je već bio skovao planove o budućem kraljevstvu u kojem će vladati 

Borgie i koje će biti njegovo. Bližilo se vrijeme da se posegne za time: Milano, 

Napulj, Mleci, sve talijanske državice i kraljevstva brinut će se o tome kako da se 

zaštite od Francuza. Sada je čas da u njih uđe Cesare na čelu papinskih četa. Sada je 

čas da se stvori država Romagna. Gradovi kao što su Imola, Forli, Urbino, Faenza i 

Pesaro (oh da, svakako Pesaro, radi osvete Giovanniju Sforzi zbog svih glasina koje 

je širio o obitelji Borgia) svi bi trebali pasti pred Cesareom. A Cesare je ovdje, u 

Italiji, zajedno s francuskim saveznicima, čekajući da posegne za svojim 

kraljevstvom. 

Samo je jedno mučilo Aleksandra u ovom trenutku: bio je odvojen od kćeri. 

Posla stoga poruku u Spoleto naređujući Alfonsu da dovede suprugu u Nepi (grad 

koji je u doba izbora za papinsko prijestolje sam dao Ascaniju Sforzi u zamjenu za 

njegovu potporu, a koji mu je u međuvremenu ponovno oduzeo) gdje će im se on, 

Aleksandar, pridružiti. 

Zašto ne bi i Cesare dojahao iz Milana u Nepi? Tamo će on i Aleksandar moći 

raspravljati o svojim planovima za budućnost. 

Cesare krenu iz Milana, jedva čekajući ponovno obiteljsko okupljanje. Čeznuo 

je za time da opet vidi Lukreciju, čak iako je to značilo da mora vidjeti i njezina 

supruga; htio se razbaškariti na toplini Goffredova divljenja, ali je uglavnom htio 

čuti očeve naume o daljnjem napredovanju. 

~72~

Konačno je činio ono što je uvijek smjerao činiti: postao je vojnik, a papinske 

snage domalo će biti pod njegovim zapovjedništvom. 

Bilo je uzbudljivo ponovno osjećati talijanski zrak na licu. U Francuskoj je 

stalno bio svjestan toga da je u tuđoj zemlji i da ga neprestano motre. Francuzi ga 

nisu voljeli, dapače, od njih je pretrpio brojna poniženja, a Cesare nije bio od onih 

koji na poniženja zaboravlja. 

Dok je jahao cestom iz Milana u Nepi razmišljao je o tome kako bi volio 

postupiti sa studentima sa Sorbonne, samo kada bi u njegovoj moći bilo da ih 

kazni. Bili su na pozornicu postavili komediju nadahnutu pričom o Cesareovoj 

svadbi, posebno uživajući u vrijeđanju Cesarea i pape. Ljudevit je jasno izrazio želju 

da s time treba prekinuti jer se o komediji, već mnogo puta izvedenoj, na sva usta 

govorilo u Parizu; čak je u glavni grad poslao dvojicu dužnosnika da spriječe daljnje 

prikazivanje, no studenti su, šest tisuća njih na broju, odbili prekinuti predstavu te 

je naposljetku Ljudevit sam pošao u Pariz da zabrani daljnje vrijeđanje čovjeka 

kojega je trebalo smatrati poštovanim gostom. 

Cesare se ne može osvetiti studentima, ali će se osvetiti drugima. Držao je u 

glavi popis svih ljudi koji su ga ikada uvrijedili, čak i ako je u pitanju bila kakva 

omalovažavajuća riječ ili pogled. Svi moraju umrijeti - na ovaj ili na onaj način - jer 

je Cesareov stav bio da njega nitko ne može uvrijediti i ostati na životu. 

No, osveta mora pričekati. Najprije mora steći kraljevstvo i ostvariti svoj najveći 

životni san. 

Kada je ujahao u nepijski zamak, Lukrecija ga je već iščekivala i prva mu prišla 

da ga pozdravi. Bila je u visokoj trudnoći - do poroda je bilo još samo nekoliko 

tjedana - i to ga ogorči čak i dok ju je grlio, jer ga je podsjetilo na njezina supruga 

Alfonsa i na sve glasine o njihovoj međusobnoj naklonosti. 

»Toliko je vremena prošlo, Cesare, toliko vremena«, uzviknu ona. 

Obuhvati joj lice rukama i pažljivo ga prouči. Lice joj se bilo barem malo 

promijenilo. 

»Morali ste misliti o suprugu i ovome djetetu«, reče joj. 

»Mislite li da bi me išta moglo navesti da prestanem misliti o vama?« 

Bio je to odgovor koji je i očekivao, onakav odgovor kakav je od nje dobivao 

još od malih nogu. 

Papa se spremio da ga pozdravi, privukavši ga u zagrljaj i nježno ga poljubivši, 

dok mu je ganuće podrhtavalo na licu. 

»Sine moj ljubljeni, napokon... napokon!« 

~73~

»Oče, rado bih da se to ranije desilo.« 

»Bez obzira na to, sada ste ovdje i mi smo zadovoljni.« 

Za svojega zeta Cesare ne nađe ništa više do kratka pozdrava; Alfonso se 

zapanji, a osmijeh dobrodošlice zamrznu mu se na licu. Brzo pogleda Lukreciju, no 

Lukrecija s kojom je, otkako joj se bio pridružio u Spoletu, dijelio sve emocije, sada 

ga nije ni primjećivala. Opazi ponos što joj je blistao u očima, ponos zbog brata. 

Papa i Cesare bili su se zajedno zatvorili u odaju, sagnuti nad zemljovidima na 

kojima su crtali granice kraljevstva Romagne. 

»Jedan po jedan ti bi nam gradovi trebali pasti u ruke«, reče papa. »Neki će se, u 

strahu od rata, nedvojbeno predati i bez borbe.« »Znat ću kako da ih zastrašim«, 

kaza Cesare. 

»Talijani su ljudi skloni užitku«, nastavi papa. »Karlov nas je napad tomu 

poučio. Vole se kočoperiti u lijepoj odori koja je sama ljepota i boja, a oni su veliki 

ljubitelji ljepote i boje. Vole poklade, tobožnje bitke, vole povorke u kojima 

sudjeluju junački osvajači, ali prave bitke... to ne! Mislim da nam zadaća neće biti 

teška.« »S lakoćom ću je izvršiti.« 

»Samouvjereni ste, sine moj.« 

»Ne bi li svi vojskovođe trebali biti samouvjereni prije bitke? Vjerovati u poraz 

znači prizivati propast.« 

»Bit ćete velik vojskovođa, sine moj.« 

»Niste li mi uvijek to govorili? Ne zaboravite, oče, da mnogo toga moram 

nadoknaditi.« 

Njegov je pogled optuživao i papa se lecnu, najednom se osjetivši starim, kao da 

je uzde prepustio ovome svojeglavom sinu i povjerio mu upravljanje zajedničkim 

bojnim kolima. 

Aleksandar spusti pogled na zemljovid, prstom po njemu povlačeći crtu. 

»Pokorit ćemo sve barune u Romagni«, reče. »Svi će doći pod papinsku vlast. Vi 

ste stjegonoša Crkve, sine moj.« 

Cesareove blistave oči upriješe se u očeve. Da, Romagna će biti pod papinim 

nadzorom, a papa pod nadzorom vlastitoga sina: Cesare će uskoro vladati nad tim 

državama. A tu neće biti kraj njegovoj ambiciji. 

Cesare je namjeravao ujediniti cijelu Italiju i vladati njome kao kralj. 

~74~

U spavaonici u Nepiju ležali su Alfonso i Lukrecija jedno uz drugo. Bilo je rano 

jutro i Lukrecija najednom postade svjesna koliko joj je suprug nemiran. 

»Alfonso«, prošapta. »Što vas muči?« 

»Ne mogu spavati«, odgovori on. 

»Zašto, Alfonso?« 

Šutio je pa se ona pridignu na lakat te ga, iako mu nije mogla vidjeti lice, lagano 

dotaknu prstima. On uze njezinu ruku i strastveno je poljubi. Njegova je ruka 

drhtala. 

»Što vas muči, Alfonso?« opet ga upita. 

Oklijevao je, a potom slaga. 

»Ne znam. Valjda nekakva snomorica.« 

Ona ga opet poljubi i legnu uz njega. 

Znao je koliko je duboka njezina ljubav prema bratu - preduboka, govorili su 

mnogi - i nije se mogao natjerati da joj kaže: »Zbog prisutnosti vašega brata ovdje 

u Nepiju. Dok je on ovdje, čini mi se nemoguće biti smiren. Kao da je zamak pun 

sjena - fantastičnih, grotesknih i jezivih - koje lebde nada mnom . Neke me od tih 

sjena opominju, a druge mi prijete. A ja sanjam Cesarea kako stoji iznad mene s 

golim mačem u ruci i s poluosmijehom na licu, podrugljivim i toliko okrutnim.« 

Radost je vladala u cijelome Vatikanu jer je Lukrecijin porođaj sretno prošao, a 

dijete je bilo dječak. 

Zvat će se Roderigo po papi, a nitko se nije činio sretnijim od djetetova djeda 

koji je odmah pregledao dijete i izjavio da mu mališan nalikuje i više nego samo 

imenom. Dok je tako koračao po Lukrecijinoj spavaonici s mladim Roderigom u 

naručju, činilo se kao da mu se vratila sva izgubljena mladost. Već je kovao planove 

za dječakovu budućnost i sve prisutne zapitkivao jesu li ikada vidjeli zdravijega 

momčića no što je njegov unuk. 

Lukrecija je, ležeći u veličanstvenoj postelji u palači Santa Maria in Portico, 

premda je bila zadovoljna djetetom, bila i iscrpljena jer su trudovi dugo trajali i 

izmučili su je. Alfonso je sjedio uz njezinu postelju, držeći joj ruku u svojoj i 

smiješeći se od oduševljenja što vidi papinu radost zbog djeteta. 

Cesare ih nije pratio prilikom povratka u Rim pa je Alfonso, sada kada je Cesare 

bio daleko, mogao zaboraviti noći užasnoga straha. 

~75~

Vani, na trgu Svetoga Petra, čuli su se vojnici kako vježbaju jer su se papinske 

čete pripremale za ratni pohod, a papini su vojnici, iako je sam papa pokazivao 

očaranost novorođenčetom, bili neprijatelji rođacima djetetova oca 

Sancia je bila u Rimu jer je Lukrecija preklinjala papu da njezinoj snahi dopusti 

povratak, a Aleksandar se, ne mogavši kćeri odbiti nijedan hir, nije tome usprotivio 

i prema Sanciji se, kada se vratila, ponašao kao da nikada između njih dvoje nije bilo 

nikakvih razmirica. 

Lukrecija je bila oduševljena što je Sancia uz nju, a Alfonso je bio više nego 

oduševljen, njemu je laknulo. Nikada ne škodi imati što više prijatelja oko sebe, a u 

sestru se u potpunosti pouzdavao. 

Došao je dan kada se imao krstiti novorođeni Roderigo te je tim povodom 

priređena velika svečanost u palači Santa Maria in Portico. Nitko ne bi mogao ni 

pomisliti da je nedavno papa izjavio kako su gospodari Pesara, Forlija, Urbina, 

Imole i Faenze izgubili sva prava na te gospoštije jer nisu Crkvi platili desetinu te da 

je ova izjava bila znak Cesareu da započne s nizom napada. 

U Lukrecijinoj je palači vladalo veselje zbog krštenja njezina sinčića. Sama je 

Lukrecija bila preslaba da ustane pa je ležala u postelji na jastucima od crvenoga 

satena izvezena zlatom, a prostorija u kojoj je ležala bila je zastrta baršunom nježne 

modre boje koju je upravo Lukrecija uvela u modu i prozvala je aleksandrinsko 

modrom. 

Gosti su prilazili njezinoj postelji - svi najvažniji muževi i žene u Rimu, donosili 

darove i pohvale te su svi izražavali najbolje želje za djetetovo zdravlje i sreću. 

Lukrecija je bila silno umorna, no sjedila je poduprta jastucima i hrabro se 

smješkala dok ju je otac s odobravanjem promatrao. Bio je to njegov način da 

pokaže ljubav prema njezinu djetetu, da joj kaže kako će i ovome malom Borgiji 

pasti u dio njegova neumorna ljubav i odanost koje je Lukrecija tako dobro 

poznavala jer ih je i sama od njega primala. 

Mnogo se kardinala bilo okupilo u kapelici, a kada se primaklo vrijeme krštenja, 

u prekrasnoj povorci pođoše od kapelice u palači do Sikstinske kapele koju su 

krasile Boticellijeve Kćeri Jitrove i Peruginova Predaja ključeva. 

Dijete je na krštenju držao Juan Cervillon, hrabri španjolski kapetan kojega je 

Lukrecija s vremenom počela smatrati prijateljem, a mali je Roderigo veličanstveno 

izgledao u zlatnome brokatu obrubljenom hermelinom. 

~76~

Kod oltara je nadbiskup od Cosenze (Francesco Borgia) preuzeo dijete od 

Cervillona i odnio ga do krstionice, gdje je kardinal Carafa izveo sam obred 

krštenja. 

Papina je želja bila da se nakon obreda dijete preda u ruke nekome od 

pripadnika obitelji Orsini kako bi svi nazočni u tome mogli vidjeti znak njegove 

želje za uzajamnim prijateljstvom. 

Dojam je upropastio mladi Roderigo koji je, pošto se savršeno ponašao od 

trenutka kada je napustio palaču Santa Maria in Portico pa sve do kraja obreda u 

Sikstinskoj kapeli, najednom bolno zaječao kada ga je u ruke prihvatio netko od 

Orsinijevih te je i dalje žestoko plakao, sve dok nije došao u nečije druge ruke. 

To ne sluti na dobro, rekoše promatrači. Orsinijevi se moraju paziti Svetoga 

Oca, kao i on njih. 

U danima koji uslijediše iza krštenja osjećala se neka nelagoda, pa čak i 

Lukrecija i Alfonso nisu uspijevali izmaknuti toj napetosti. 

Lukrecijin prijatelj Juan Cervillon dođe k njoj dan nakon krštenja i reče joj da 

dugo nije bio kod kuće te da se želi vratiti u Napulj i posjetiti obitelj i suprugu. 

»Morate poći, Juane«, reče mu Lukrecija. »Ne smije se očekivati da biste tako 

dugo trebali biti odvojeni od njih.« 

»Zatražio sam dozvolu od Njegove Svetosti«, objasni joj on. 

»I dobili ste je?« 

»Da, ali pomalo preko volje.« 

Alfonso, koji im se u međuvremenu pridružio i stajao kraj njih slušajući, reče: 

»To je razumljivo. Dobro ste mu služili.« 

»Nikada neću zaboraviti«, reče Lukrecija, »da ste upravo vi, Juane, uvjerili kralja 

Federica da mojemu suprugu dopusti odlazak k meni u Spoleto.« 

»Bio sam samo izaslanik Njegove Svetosti.« 

»No, radili se i za naše dobro, znam to, dragi Juane. Nemojte otići a da se 

prethodno od nas ne oprostite, a kada se oprostimo, želim da mi obećate kako se 

nećete dugo zadržati daleko od nas.« 

On joj poljubi ruku. 

»To vam obećajem«, reče. 

~77~

Toga se dana Cesare vrati kući. Jedva je čekao da prikupi što više novaca za 

ratni pohod te je duge trenutke provodio s papom iza zatvorenih vrata, 

raspravljajući o svojim naumima. 

Dođe u posjet Lukreciji, reče joj da je blijeda u licu te se nepristojno kratko 

pozdravi s Alfonsom, kao da njega okrivljuje za Lukrecijinu slabost, a dijete jedva 

da i pogleda. 

Do Lukrecije su već bile doprle vijesti da je presjekao sve papine hvalospjeve o 

unuku. 

»Ljubomoran je«, reče Alfonso Lukreciji, a ona mu opet primijeti strah u očima, 

kao i to da u Cesareovoj blizini postaje posve drugi čovjek. »Ljubomoran je zbog 

moje ljubavi prema vama i vaše prema meni, kao i zbog ljubavi što je vaš otac 

osjeća za vas i za naše dijete.« 

»U krivu ste«, umirivala ga je Lukrecija. »On se samo pretjerano brine što mi je 

trebalo tako dugo da se oporavim nakon rođenja maloga Roderiga. U obitelji smo 

uvijek bili toliko privrženi jedni drugima.« 

»Privrženi jedni drugima!« uzviknu Alfonso. »Toliko privrženi da jedan brat 

ubije drugoga.« 

Ona ga pogleda s tako povrijeđenim izrazom u očima te se on požuri da je 

umiri. 

»Rekao sam to bez razmišljanja. Ponavljao sam tuđa naklapanja. Oprostite mi, 

Lukrecijo. Zaboravimo da sam to rekao. Zaboravimo sve osim toga da se volimo i 

da smo zajedno.« 

No, kako je bilo moguće zaboraviti sve te strahove kada dva dana kasnije dođe 

do užasne tragedije. 

Alfonso, čuvši za to, dođe Lukreciji blijeda lica i sav uzdrhtao. 

»Juan Cervillon«, promuca, »sada više nikada neće krenuti kući u Napulj. 

Supruga i djeca nikada ga više neće vidjeti, kao što su se nadali da hoće. Kasno 

noćas izboden je nasmrt kada je izlazio iz kuće u kojoj je kao gost bio na večeri.« 

»Juan... poginuo! Pa još je jučer bio kod nas.« 

»Muškarci u Rimu brzo umiru.« 

»Tko je mogao učiniti nešto tako užasno?« uzviknu Lukrecija. 

Alfonso je pogleda, ali ne odgovori. 

»Ubojice će biti izvedeni pred lice pravde«, reče Lukrecija. 

Alfonso odmahnu glavom i gorko reče: 

~78~

»Ljudi se još sjećaju smrti vašega brata, vojvode od Gandije. Poginuo je izlazeći 

iz kuće u kojoj je kao gost bio na večeri. Juana su već pokopali u crkvi Santa Maria 

in Transpontina u Borgo Nuovu, a govori se da nikome nije dopušteno vidjeti 

njegove rane.« 

Lukrecija pokri lice rukama. Alfonso gotovo histerično nastavi: 

»Nedugo prije smrti čuli su ga da zajedljivo govori o ljubavnoj vezi između 

Sancije i vašega brata Cesarea, a kažu i da je znao previše o papinim tajnama da bi 

mu se dopustilo iznijeti ih iz Rima.« 

Lukrecija je i dalje skrivala lice. Nije željela vidjeti kako strah opsjeda njezina 

supruga. 

Činilo se da je Juanova smrt označila početak novih užasa. Bilo je još nekoliko 

smrtnih slučajeva - od uboda nožem u zabačenim uličicama nakon spuštanja 

mraka, neka su tijela pak izvučena iz rijeke, a mnogi su samo preminuli tajanstveno 

i na takav način da nitko nije mogao reći kako su umrli. Spopadale su ih boljke s 

raznovrsnim simptomima: neki kao da su se opili i umrli u snu. Jedna je činjenica 

bila zajednička mnogima od tih tajanstvenih smrtnih slučajeva: onih koji su patili od 

tih boljki nedugo su prije smrti večerali za Borgijinim stolom. 

Borgie su upotrebljavali novo oružje, a svi su u Rimu znali o čemu je riječ: o 

otrovu. Imali su posebne ljekarnike koji su radili za njih, miješajući i usavršavajući 

otrove prema receptima što su ih oni, govorilo se, bili sa sobom donijeli iz Borje, 

njihova rodnoga grada na granici Aragona, Kastilje i Navarre, a te su tajne bili 

naučili od Maura. Španjolski Mauri i pronicavi Talijani, strahovita kombinacija 

zahvaljujući kojoj je nastala cantarella, prah od kojega su strahovali svi koje je 

svakodnevni život dovodio u doticaj s Borgijama 8 

Ferninando d'Almaida, portugalski biskup od Ceute, bio je sljedeća znamenita 

žrtva. Bio je s Cesareom u Francuskoj i govorilo se da je više no jednom svjedočio 

Cesareovu poniženju. Umro je tajanstvenom smrću u Cesareovu taboru. 

U međuvremenu su se Cesareove vojne operacije odvijale s najvećim uspjehom 

te je sada bio spreman obratiti pozornost na Forli koji je bio u rukama Katerine 

Sforze, grofice od Forlija, koja je bila na glasu kao jedna od najhrabrijih žena u 

Italiji. 

8 Osnova toga otrova navodno je bio arsen pomiješan s izlučevinama španjolske muhe (gr. kantharis - 

otuda i ime) koje su se inače upotrebljavale i kao afrodizijak, a postoje i mnogi, vise ili manje maštoviti 

opisi o načinima njegova spravljanja - nap. prev. 

~79~

Bila je u potpunosti svjesna da se neće moći oduprijeti Cesareu. Imola, 

Katerinino prvo uporište, već je bila pala pred njegovim četama pa ona iz Forlija 

posla glasnike u Rim moleći papu za milost. 

Papa nije imao nikakve namjere iskazati joj milost jer je Forli imao pasti u 

Cesareove ruke i bio je odabran kao važan dio romanjskoga kraljevstva; stoga dade 

uhititi glasnike, a oni, stavljeni na muke, »priznaše« da je pismo što su ga nosili papi 

natopljeno otrovom kojemu je namjena bila da ga brzo usmrti. 

U Vatikanu zavlada zaprepaštenje. Kada začu tu vijest, Lukrecija otrča k ocu i 

bez najave uletje pred njega. Baci mu se u naručje i stade ga neprestano iznova 

cjelivati. 

»No, no!«, umirivao ju je Aleksandar milujući je po dugoj zlatnoj kosi. »Čemu 

tolika uzrujanost?« 

»Mogli su vas ubiti!« uzviknu Lukrecija. 

»Ah«, reče Aleksandar, »vrijedno je staviti to na kocku da vidim koliko moja 

ljubljena kći mari za svojega oca.« 

»Oče, život bi mi bez vas bio nepodnošljiv.« 

»No, ti si supruga! I majka!« 

Oči su mu bile pomne, prodorne. Očekivani je odgovor glasio: »Što mi sve to 

znači bez mojega voljenog, mojega savršenog Svetog Oca, mojega ljubaznog 

ovozemaljskog oca?« 

Ona mu poljubi ruke i on na njima osjeti tople suze. Takve suze bile su mu 

silno po volji. 

»Sve je u redu, najdraža moja«, promrmlja. »Sve je u redu. Mi Borgie previše 

smo lukavi za njih.« 

»Kako su se samo usudili!« uzviknu ona. 

Onda zašutje sjetivši se glasina koje je čula o ljudima koji su se pozdravili sa 

životom nakon večere za Borgijinim stolom. Pomisli na jadnoga Juana Cervillona, 

tako sretna i vesela onoga dana kada se spremao otputovati k svojoj obitelji, no čije 

je tijelo bilo u grobu za manje od dvadeset i četiri sata nakon toga. 

Cesare krenu na Forli, odlučan da osveti prijetnju očevu životu. Neće imati 

milosti za Forli čija se grofica usudila pokušati da Borgie napoji vlastitim lijekom. 

Ta žena mora shvatiti moć bika na ispaši. 

~80~

S kruništa svojega zamka promatrala je Katerina vojnike utaborene pod 

zidinama. Njezin je slučaj bio beznadan, ali ona neće uzmaknuti sve dok neprijatelju 

ne nanese što veću Štetu. Nije bilo u Katerininoj naravi uzmaknuti bez borbe. Bila 

je nezakonita kći vojvode Galeazza Marije Sforze, što znači da joj je predak bio 

znameniti condottiere Francesco Sforza. Bilo joj tek šesnaest godina kada se udala za 

Gerolama Riarija, nećaka pape Siksta koji ga je učinio grofom od Forlija. Taj je 

čovjek bio poznat po okrutnosti pa je ubrzo nakon njegova vjenčanja s Katerinom 

narod ustao protiv njega, provalio u zamak, svukao ga do gola i njegovo nago tijelo 

bacio sa zidina. Poslije toga stupila je u brak s Giacomom de Feom koji je doživio 

sličnu sudbinu u rukama pobješnjele rulje. No, ovaj je put Katerina bila starija pa se 

čvrsto odlučila osvetiti, okupila vojnike i posla u potjeru za suprugovim ubojicama 

sve do njihova sela, gdje je naredila da svaki muškarac, žena i dijete iz toga sela ima 

biti sasjeckan na komadiće, te tako bi i učinjeno. Takvom je ženom postala 

Katerina. 

Sada je stajala na čelu bitke usmjeravajući svoje vojnike, boreći se do 

posljednjeg daha, otimajući svaku žrtvu iz Cesareovih ruku i ruku njegovih ljudi, 

znajući da će je na kraju, zahvaljujući oružanoj i brojčanoj nadmoći, nužno poraziti. 

Kada se Cesare probio u zamak, Katerina ga je čekala, duge kose u neredu 

raspuštene na ramenima, zrela no neobuzdana i krasna žena. 

»Predajem se«, reče mu dostojanstveno. 

»Ionako nemate drugog izbora«, podsjeti je Cesare. 

Cesare joj priđe, zastade i zagleda se u nju: pogledi im se susretoše, a njegov je 

bio pun prikrivene okrutnosti. 

Ovo je žena koja je pokušala otrovati njegova oca, tako su izjavili njezini 

glasnici kada im je to pitanje postavljeno. Htio ju je natjerati da vidi što se događa 

onima koji misle da se mogu suprotstaviti Borgijama. 

Katerina odmjeri svojega protivnika. Bila se naslušala priča o Francuzima i 

njihovu viteštvu i sjećala se da se Giulia Farnese, kada je pala u ruke Yvesu 

d'Allegreu, onome udvornome francuskom kapetanu, iz toga izvukla živa i zdrava. 

»Zahtijevam«, nastavi ona, »da me predate u ruke Francuzima.« 

»A zašto?«, reče Cesare. »Zar niste moja zarobljenica? Nemojte ni pomišljati na 

to da ću vas ispustiti iz ruku.« 

Katerina u tom trenutku pomisli koliko joj je drago što je djecu poslala daleko 

od sebe. Što se pak nje ticalo, bila je žena koja se nauživala pustolovina, a bilo je 

ponešto istine i u onome što se pričalo, naime, da se nakon smrti svojih muževa 

~81~

okružila muškarcima koji su bili spremni svim srcem raditi za nju, pri čemu im je 

jedina nagrada bila mjesto u njezinoj postelji. 

Shvatila je što znači pogled u njegovim očima. To je nije uznemirilo, dapače, 

uzbuđivalo ju je, iako mu to nije htjela pokazati. Sama njegova okrutnost i glasine 

koje je čula o njegovim barbarskim postupcima izazivali su njezinu divlju narav. 

»Što hoćete od mene?« zapita ispruživši ruku da ga zadrži podalje od sebe. 

On je udari po ruci i ona se lecnu. 

»Zahtijevam droit du seigneur.« 9 

Katerina sijevnu očima. 

»Niste zadovoljni što ste mi oteli grad, nego mi hoćete oteti i čast?« 

»Vidim da savršeno razumijete što vas čeka«, reče Cesare. 

»Tražim od vas da me pustite.« 

»Nije vaše da zahtijevate, već da se podvrgnete«, reče Cesare i zgrabi je za rame, 

a oči mu se zažariše od iznenadne požude. Ova će se divlja žena boriti, a on će 

uživati u tom sukobu onako kao što je uživao sa Sancijom. 

Glasno doviknu ostalima: »Svi možete izaći i ostaviti me nasamo s groficom.« 

Ona mu pokuša umaknuti i njih se dvoje stadoše hrvati. 

Cesareov je smijeh zvučao demonski. Ona će se boriti, ali će na kraju nužno 

izgubiti. Mora upamtiti da je on na juriš zauzeo njezin zamak, mora znati da će 

svako uporište na kraju nužno pasti pred njim. 

Bilo je to više od seksualne pustolovine: ovo je bio simbol. 

Cesare se vraćao u Rim. Stizao je kao junački osvajač, a papa mu je pripremao 

veličanstven doček kojim će svima pokazati koliko se ponosi sinom. 

Cesare se zapravo vraćao raspoloženju koje bilo daleko od pobjedonosnoga. 

Bio se prisiljen vratiti u Rim radi prikupljanja novca i zbog promjene planova jer je 

Ludovico, kojemu je Maksimilijan Austrijski neočekivano pritekao upomoć, 

ponovno osvojio Milano te su Francuzi našli za shodno da sve svoje čete upute u 

nesigurno lombardijsko područje. Kako je Cesare do tada svoje bitke bio uz pomoć 

francuskih saveznika, iznenada je otkrio da mu je vojska tako okljaštrena da ima 

9 Francuska fraza zapravo označava tzv. »pravo prve noći«, to jest navodno pravo feudalnoga gospodara 

da razdjeviči nevjestu svojega vazala ili kmeta nakon vjenčanja - nap. prev. 

~82~

jedva dovoljno ljudi za čuvanje gradova koje je već bio osvojio. Nije prema tome 

ništa drugo mogao učiniti doli se vratiti u Rim. 

No, nije mu bilo pretjerano stalo do toga da svijet dozna koliko se do tada 

oslanjao na Francuze pa se morao vratiti u trijumfu, onako kako su to rimski 

vojskovođe činili u prošlosti. 

Cesareovo je geslo bilo aut Caesar aut nihil. 10 Bio je odlučan zadržati ono što je 

već osvojio i još više toga osvojiti. 

Ubrzo nakon osvajanja Forlija, kardinal Giovanni Borgia stigao je u grad kako 

bi svojemu rođaku čestitao na pobjedi, no tu ga je uhvatila neka iznenadna boljetica 

te je umro u roku nekoliko sati nakon pojave prvih znakova bolesti. 

Šaptalo se o cantarelli i Cesarea su, iako se činilo da za to nema nikakva razloga, 

sumnjičili za ubojstvo vlastitoga rođaka. Znalo se da Cesareu i nije potreban 

poseban razlog - jedan je pogled dostajao da ga ozlovolji i navede na odluku o 

tome kako onaj tko mu ga je uputio nije vrijedan ostati na životu. 

Zbog kardinalove smrti Cesare odluči u Rim ući u žalobnome ruhu. Bio je to 

dojmljiv prizor i narod ga je u tišini promatrao. Kola - stotinu njih - što su se 

vozila pred vojnicima, bila su zavijena u crno, nije bilo ni bubnjeva ni svirala, a 

jedini zvuk što se čuo po rimskim ulicama bio je topot nogu i štropot kotača. 

Švicarska je straža bila odjevena u crni baršun i nosila velike crne perjanice na 

šeširima, zbog čega se u prolazu doimala poput jata opasnih ptica grabljivica. 

Sam je Cesare bio sumoran lik u crnome baršunu čije mu je crnilo isticalo 

svijetlu crvenkastosmeđu boju kose i brade. Uz njega je jahao brat Goffredo, 

zajedno s Alfonsom koji je, prema papinim uputama, bio izašao na gradska vrata da 

dočeka Cesarea. 

Nad vojničkim su se glavama vijorili stjegovi s bikom na ispaši i zlatnim 

francuskim ljiljanom. 

Lukrecija, gledajući s balkona, nije mogla otrgnuti oči od trojice muškaraca - od 

kojih je svaki bio toliko pristao - kako od Cesarea u sredini, suzdržana u crnome 

baršunastom haljetku, tako ni od dvojice sjajno odjevenih i draguljima nakićenih 

mladića što su mu jahali s obiju strana. 

Vidjela je da je njezin pristali suprug uzrujan. U njegovim je očima opet bilo 

iščekivanje, prikriveni užas koji je primjećivala i prije, kad god bi se našao u društvu 

s njezinim bratom Cesareom. 

10 Ili (ću biti) Cezar (to jest, car) ili (neću biti) ništa - nap. prev. 

~83~

Cesare je stigao u doba poklada pa je ljudima to pružilo predmet za razuzdane 

zabave koje će se zasigurno svidjeti papi. Bilo je krabulja koje su prikazivale 

Cesareove pobjede nad neprijateljima, a o njegovu briljantnom vojništvu i smjelim 

ratnim pohodima pisale su se i pjevale pjesme. 

Cesare je bio u dobru raspoloženju. Nije nimalo dvojio u to da će postići ono 

što mu je sudbina namijenila. Plesao je s Lukrecijom u očevoj nazočnosti i to su bili 

španjolski plesovi. Obnovio je vezu sa Sancijom te se po cijelome Rimu pročulo da 

su njih dvoje opet ljubavnici. Goffredo je obožavao svojega brata i nastojao ga u 

svemu oponašati; bio je oduševljen što se njegova supruga sviđa velikom Cesareu te 

je samome sebi čestitao Što se njome oženio i tako Cesareu priskrbio najbolju 

ljubavnicu koju je ikada imao. 

Što se pak tiče Sancie, njezini su osjećaji prema Cesareu bili pomiješani: u isti ga 

je mah mrzila i nalazila neodoljivim te je u njoj, kao i prije, mržnja povećavala 

strast. 

No, nešto je u to vrijeme počelo smetati Cesareu. Lukrecija više nije bila dijete, 

nije više bila tako podatna, a sa zaprepaštenjem je shvatio i da bi se njezina odanost 

suprugu mogla pokazati većom od odanosti koju osjeća prema njemu. 

Lukrecija je bila nazočna u prigodama kada su se članovi napuljske i milanske 

stranke dogovarali i kovali urotu protiv Cesarea Borgie. Lukrecija, njegova sestra, 

možda radi protiv njega! 

Cesare je primjećivao papinu odanost prema unuku. Ako bi dijete bilo u 

vatikanskim vrtovima, Aleksandar bi našao izgovor da i sam ode onamo. Gotovo je 

poblesavio od obožavanja svojega unuka, a to je do stanovite mjere bio i pokazatelj 

njegove ljubavi prema Lukreciji. 

Sa sve većom sumnjičavošću poče Cesare preispitivati stanje u Vatikanu. Sestrin 

mu je suprug neprijatelj i na njegovu sestru ima mnogo utjecaja, a ona pak ima velik 

utjecaj na papu. 

Samo jedna osoba smije biti jača od pape i samo je jedan čovjek kojemu 

njegova sestra mora služiti: Cesare Borgia. 

Poče tada smišljati naume u vezi s vrlo pristalim no vrlo slabim momkom za 

kojega se udala Lukrecija. 

Otkri da mu se teško pristojno ophoditi s tom mladom ludom i sve nesnosnije 

gledati njih dvoje zajedno, svjedočiti stotinama sitnih znakova njihove nježne i 

budalaste ljubavi. Pomisao na njihovu uzajamnu žudnju dovodila je Cesarea do 

~84~

stanja nalik na ludilo iz kojega ga čak ni neumjerena Sancijina senzualnost nije 

mogla izbaviti. 

Smjestit će se u Vatikanu, u odajama iznad papinih, jer nakon povratka u Rim 

nije otišao u svoju palaču, i ondje će smišljati daljnje naume. Pazit će na to što se 

događa u Rimu kojemu je sada gospodar je su se njegove čete utaborile oko grada i 

zakon je u njihovim rukama. Ogriješi li se itko o Cesarea Borgiju - a u to se 

računala i kakva nesmotrena riječ što bi se kome omaknula u gostionici - neće to 

ponoviti. Vješala na Anđeoskome mostu dobro su opskrbljena tijelima što na njima 

vise, kao svima vidljiva pouka. 

On je gospodar Rima. On je Cesare. 

Zašto bi onda dopustio da ga razdražuje neki beznačajni i glupi mladac? 

Munje i gromovi parali su tamu iznad vječnoga grada. Bio je blagdan svetog 

Petra, a na ulicama nije bilo ni žive duše jer su svi bili pohitali da se sklone na 

sigurno kada su pale prve krupne kapi kiše. Kiša je pljuštala po ulicama i odbijala se 

od kamena, kao da je pobješnjela. Nebo je bilo crno, a ljudi su u kućama drhtali. 

Aleksandar je sjedio u svojim odajama s biskupom od Capue i komornikom 

Gasparreom, baveći se nekim formalnim i nevažnim poslovima. 

»Kako je mračno«, reče podigavši pogled. »Ne vidim ni čitati.« 

»Oluja se razmahala, Presveti Gospodine«, reče biskup. 

»Treba donijeti svjetiljke«, odgovori papa. »A pogledajte, kiša kroz prozore pada 

unutra.« 

Gasparre je baš bio krenuo kroz odaju kako bi nekoga pozvao da donese 

svjetiljke, a biskup pošao do prozora, kadli se urušio strop ravno iznad papina 

stolca. 

Gasparre pozva na uzbunu te on i biskup, gušeći se od prašine koja je 

ispunjavala zrak, pritrčaše k mjestu gdje je papa do tada sjedio. 

Teške grede nisu sami mogli podići, stoga istrčaše iz papinih odaja pozivajući 

upomoć. 

»Papa je poginuo«, viknu Gasparre. »Strop se urušio i papa je ostao u stolcu 

zatrpan pod ruševinama.« 

Straža i dužnosnici dotrčaše u papine odaje te se domalo Rimom proširi vijest: 

»Papa je mrtav. Božja ga je ruka pogodila zbog njegovih zlih djela. Bog mu je uzeo 

život, baš kao što su ga on i njegov sin uzeli tolikim ljudima.« 

~85~

Ljudi su se pripremali za nerede, kao što je uvijek bivalo nakon smrti bilo 

kojega pape. Mudriji su se zatvorili u kuću, a na vatikanske je dveri postavljena 

straža. 

U papinim su se odajama ljudi svim silama trudili da raskrče ruševine. 

»Teško da je preživio«, govorili su. 

Križali su se u uvjerenju da je ovo što vide Božje djelo. Ipak su se čudili što 

Bog, uz oca, nije k sebi uzeo i Cesarea. Cesareove su odaje bile točno iznad papinih 

pa se, kada je u njih udario grom, ondje urušio pod i pod tim je ruševinama papa 

sada bio zatrpan, no Cesare je bio izašao iz svojih odaja tek nekoliko časaka prije no 

što je munja pogodila dimnjak i krov se srušio od udara. 

Cesare ču vijest i požuri u očeve odaje. 

Bio je užasnut. U tim je trenucima shvaćao da mu je otac sada potreban jednako 

kao što mu je bio potreban cijeloga života. Umre li papa, izabrat će se novi, a što će 

onda biti s Cesareovim grandioznim planovima? Kako će ih provesti bez pomoći 

Svetoga Oca? Tko će ga poštovati ne bude li iza njega stajala očeva moć? 

»Oh, oče«, uzviknu on. »Ne smijete umrijeti. Nećete umrijeti.« 

Naredi da se donesu sjekire i lopate, uze razgrtati ruševine, ruke su mu krvarile, 

a znoj se slijevao niz lice. 

»Gospodaru«, dahnu Gasparre, »Njegova Svetost teško da je preživjela.« 

Cesare se okrenu i udari komornika po licu. 

»Jače se potrudite!« zavrisnu. »Tu je ispod svega ovog i nije mrtav. Kažem vam 

da nije mrtav.« 

Ljudi se pokoriše njegovim nalozima: oznojeni i zadihani, stadoše podizati 

velike grede i naposljetku Cesare ugleda krajičak papina plašta. S pobjedničkim ga 

uzvikom zgrabi i za nekoliko časaka tijekom kojih je svima bio zastao dah, pred 

očima im se ukaza Aleksandar, u nesvijesti i krvareći iz brojnih posjeklina. Cesare je 

izvikivao naredbe: »Pomozite mi da ga prenesemo u postelju. Pošaljite po liječnike. 

Neka svi pohitaju. Ako moj otac umre, umrijet ćete i svi vi.« 

Aleksandar je bio vrlo slab, ali nije bio mrtav, a kada Cesare kleknu i naglas 

izrazi zahvalnost Bogu i svim svecima za očev spas, papa otvorio oči i nasmiješi se 

sinu. 

»Oh, oče«, uzviknu Cesare, »još ste s nama. Ne smijete nas napustiti. Ne 

smijete.« 

~86~

Njegov se glas bio uzdignuo do histeričnoga krika koji papa kao da protumači 

kao poziv upomoć: polako se osmjehnu, prekrasnim i utješnim osmijehom, a oni 

što su promatrali njih dvojicu rekoše: »Ovi Borgie nisu ljudska bića. Imaju moći o 

kojima mi ništa ne znamo.« 

Liječnici utvrdiše da je papa pretrpio silan šok, da ga trese ljuta groznica i da mu 

treba pustiti krv. 

»Onda mu pustite krv!« uzviknu Cesare. Oči mu prijeteći sijevnuše. »Njegov je 

život u vašim rukama. Ne zaboravite to jer ni ja to nikada neću zaboraviti.« 

Poslao je po Lukreciju i njih dvoje zajedno sjedoše u bolesnikovu sobu, 

zagrljeni i u strahu za život voljenoga čovjeka u postelji. 

»Vi ćete ga njegovati, Lukrecijo, samo vi«, uporno je ponavljao Cesare, očiju 

krupnih od straha - vjerovao je da bi se mogao naći netko tko će iskoristiti ovu 

priliku i pokušati postupiti s papom onako kako su on i njegov sin već s mnogima 

postupili. Cesare prisloni lice uz sestrino. »Vi, ja., i naš otac... mi smo kao jedno«, 

nastavi. »Moramo biti zajedno... uvijek. U tome leži naša snaga i naša sreća.« 

»Da, Cesare«, odgovori ona. 

»Ne zaboravite, sestro. Makar netko od nas bio i papa... netko vojskovođa... 

netko supruga i majka... no prije svega... prije bilo čega drugoga... - mi smo 

Borgie.« 

Lukrecija kimnu i uhvati je strah. U Cesareovim je očima vidjela svjetlost koja ju 

je prestravila. 

No, u ovome trenutku na umu ne smije imati drugih misli doli očeve dobrobiti. 

Bit će joj dužnost i zadovoljstvo da ga njeguje sve dok ne ozdravi. 

Aleksandar je bio pravi Titan. Nekoliko dana nakon nesreće koja bi se pokazala 

kobnom za većinu ljudi njegove dobi, već je sjedio u postelji, jednako dobro 

raspoložen kao i uvijek, okružen članovima svoje obitelji, nesmanjenih 

intelektualnih sposobnosti, primajući poslanike, vodeći crkvene i državne poslove s 

odlučnošću koja bi bila nevjerojatna i kod muškarca dvadeset godina mlađeg od 

njega. Oči su mu se posebno nježno zadržavale na jednoj osobi iz njegove obitelji, 

nježnije nego na bilo kome drugom: na voljenoj kćeri Lukreciji. Cesare je toga bio 

svjestan. 

Aleksandar je pak primjećivao Cesareov nemir i bol, ah je znao i da je razlog toj 

histeričnoj uzbuđenosti u velikoj mjeri strah da bi mogao izgubiti veliki zaštitni 

baldahin papinskoga utjecaja pod kojim se Cesare zaklanjao. Cesare je znao, kao i 

~87~

svaki državni poglavar u Italiji, da ni on ni sve njegove briljantne pobjede, jednom 

kada toga baldahina nestane, neće potrajati ni nekoliko dana. Cesare je itekako imao 

razloga da oca održi na životu. 

No, strah u Lukrecijinim očima nije bio strah za vlastitu budućnost. Drago 

nesmotreno dijete! Uopće o tome nije razmišljala. Položila mu je ruke na prsa i 

plakala gušeći se od ljubavi. Rekla je: 

»Najljubljeniji Presveti Oče, kako bih mogla podnijeti da živim bez vas!« 

Bilo je ugodno znati da je njegov sin shvatio vrijednost očeve zaštite, no 

spoznaja o kćerinoj nesebičnoj ljubavi u to je doba Aleksandru bila dragocjenija od 

svega u životu. 

Njegova je ljubav prema njoj bila dublja no ikada. Očima ju je slijedio po sobi i 

uznemirio bi se svaki put kada ne bi bila uz njega. 

Izjavljivao je: »Ne želim da me njeguje itko osim moje kćeri.« 

A kada je pala na koljena kraj njegove postelje i sa suzama u očima izjavila da će 

dan i noć ostati uz njega, suze im se pomiješaše, a potom papa, kojemu nikada nisu 

bile drage suze u obitelji, privuče kćer k sebi i uzviknu: »A zašto plačemo? Trebali 

bismo se smijati, kćeri moja, pjevati radosne pjesme, jer koji je otac na ovome 

svijetu ikada bio blagoslovljen ovakvom kćeri i koja je kći ikada uživala takvu 

očinsku ljubav kakvu ja osjećam za vas?« 

Mora napustiti palaču Santa Maria in Portico i ostati u Vatikanu. Moraju 

pripremiti odaje za nju, i to odmah kraj njegovih. Tada će on moći mirno 

otpočinuti znajući da je u bilo koje doba dana ili noći mora samo pozvati i da će se 

ona naći kraj njegove postelje. 

Dvojica su muškaraca na to gledala s nezadovoljstvom. Cesare, jer je uviđao da 

sestrin utjecaj na oca u svakom trenutku može nadmašiti njegov, a Alfonso, jer se 

Lukrecija preselila u Vatikan, gdje njemu nije bilo dopušteno da joj se pridruži, što 

je značilo da vlastitu suprugu privremeno mora prepustiti njezinu ocu. 

Alfonsa je to izjedalo te je mnogo vremena provodio s prijateljima, s muževima 

i ženama s kojima je u Lukrecijinim odajama drugovao prije francuskoga napada. 

Uglavnom su to bili Napuljci, stalno na oprezu, odmjeravajući snagu saveza između 

Borgia i Francuza. 

Cesare, znajući to, reče sam sebi da Alfonso predstavlja više od razloga za 

ogorčenost. Sada se pretvorio u opasnost. Lukrecija mu je odana pa bi on od nje 

mogao bilo što zatražiti, a poznavajući njezin utjecaj na papu, što sve ne bi iz toga 

moglo proizaći? 

~88~

Činilo se Cesareu da mu je Alfonso - koliko god bio neukusan mladac - jedan 

od najopasnijih neprijatelja. 

Tijekom srpnja jubilarne 1500. godine u Rimu je bilo mnogo hodočasnika. 

Kršćani su pristizali iz svih krajeva Europe, a mnogi su od njih, bilo zbog 

siromaštva ili zbog pobožnosti, noći provodili spavajući naslonjeni na zidove 

Svetoga Petra. 

Noć je bila obasjana mjesečinom i zvijezdama, a Alfonso je večerao s 

Lukrecijom u njezinim odajama u Vatikanu. Bili su sami i Alfonso se na rastanku 

gorko požali što je mora napustiti. 

»Otac će se, najdraži, vrlo brzo oporaviti«, reče mu Lukrecija. »Onda ću se 

vratiti k vama u Santa Mariju.« 

»Već mu je i sada dovoljno dobro da ga možete ostaviti«, zlovoljno otpovrnu 

Alfonso. 

»Potrebna sam mu ovdje... još malo. Budite strpljivi, dragi moj supruže.« 

Alfonso je poljubi. 

»Toliko mi nedostajete, Lukrecijo.« 

Ona mu nježno dotaknu lice. 

»Kao i vi meni.« »Najdraža Lukrecijo, noći se bez vas čine tako dugima. Još 

uvijek sanjam...!« 

»Muče vas snomorice, najdraži? Oh, da sam bar kraj vas da vas utješim i kažem 

vam kako se nemate čega bojati. No, uskoro, Alfonso... možda sljedeći tjedan.« 

»Sljedeći tjedan, zbilja?« 

Ona kimnu. 

»Razgovarat ću s ocem.« 

»S čežnjom ću čekati sljedeći tjedan.« 

Zagrliše se, no približavala se ponoć pa je on ostavi. 

S dvojicom plemića što su bili u njegovoj službi, Tomasom Albaneseom i 

njegovim štitonošom, napusti Vatikan i izađe na trg. Bilo je vrlo tiho jer je sve bilo 

pusto, osim skupine hodočasnika što su se bili skupili na stubama Svetoga Petra. 

»Moglo bi se dogoditi«, reče Alfonso Albaneseu, »da idući tjedan u ovo vrijeme 

nećemo više morati prolaziti sav ovaj put. Moja će supruga biti sa mnom u Santa 

Mariji.« 

»Radujem se tome, gospodaru«, odgovori Albanese. 

~89~

Bili su se malo približili skupini hodočasnika. Alfonso jedva baci pogled na njih 

jer su bili uobičajena pojava, no kada im se primaknuo, nešto se naglo pokrenu, 

nastade strka, začu se zvuk brzih koraka, a Alfonso i dvojica njegovih ljudi 

zaprepastiše se, iznenada se našavši opkoljeni. 

Sve se zbilo u nekoliko časaka. Hodočasnici zbaciše otrcane ogrtače i podignuše 

mačeve spremne za napad. Alfonso shvati da je to zasjeda i da mu je život u 

neposrednoj opasnosti. No, bio je mlad i snažan, a i vješt maču. 

»Na oružje!« viknu i trgnu mač, no još dok je izvikivao taj nalog, netko ga 

ubode u rame i topla mu se krv stade potokom slijevati po zlatom izvezenom 

haljetku. 

Albanese i štitonoša izvukoše mačeve i svojski se iskazaše protiv napadača, no 

protivnik je bio brojčano nadmoćniji, a Alfonso je već bio klonuo od gubitka krvi. 

Mač jednoga od njegovih napadača probode mu bedro te on zastenja i 

obeznanivši se pade na tlo. Dvojica među »hodočasnicima« pokušaše ga tada podići 

i prebaciti preko leđa konju što je sa strane čekao, ali viteški Albanese i štitonoša, 

glasno zazivajući papinsku stražu, nasrnuše na one koji su se spremali oteti Alfonsa. 

Iz ograđenoga prostora oko Vatikana začuše se povici i zvuk nogu u trku. 

»Raspršite se!« uzviknu jedan od napadača pa se svi vinuše na konje i već su bili 

daleko odgalopirali kada se pojavio prvi pripadnik papinske straže. 

»Napali su nas!« doviknu im Albanese. »Našem gospodaru žurno treba 

liječnička pomoć.« 

Podignuše Alfonsa te ga, uz pomoć stražara, ponesoše prema Vatikanu. 

»Moja žena...«, mrmljao je Alfonso gubeći snagu. »Odvedite me mojoj ženi... 

nikome drugom.« 

Lukrecija je bila uz oca, sjedeći s jedne strane njegove postelje, dok je Sancia 

sjedila s druge, te stoga Alfonsa unesoše ravno u papinu spavaonicu. 

Kada Alfonsa spustiše na pod, Lukrecija ispusti užasnut krik, a potom mu 

pritrča zajedno sa Sancijom i kleknu kraj njega. 

»Alfonso... najdraži moj!« zaplaka Lukrecija. 

Alfonsu su oči već bile zamagljene. Molećivo pogleda Lukreciji u lice. 

»Spasite me, Lukrecijo«, promrmlja. »Ne dajte mu da mi priđe...« 

Sancia stade izdavati zapovjedi: »Bez odlaganja pozovite liječnike. Neka nam 

neki od vas pomognu da ga stavimo u postelju. Donesite tople vode i zavoje! Oh, 

brate moj, ne bojte se. Mi ćemo vas spasiti.« 

~90~

No, on zadrža oči na Lukreciji i reče razgovijetno da ga svi čuju: 

»Znam tko me je pokušao ubiti. Vaš brat... Cesare!« 

Zatim sklopi oči i svi u sobi povjerovaše da ih više nikada neće ponovno 

otvoriti. 

Alfonso je ležao u Borgijinu tornju, u sobi čije je zidove bio oslikao 

Pinturicchio. Sancia je bila uz njega, a isto tako i Lukrecija. Razrezale su mu haljetak 

i zaustavile krv čekajući da stignu liječnici i da mu previju rane. 

»Njegovat ćemo ga zajedno i samo nas dvije«, reče Sancia Lukreciji. »To je 

jedini način ako želimo da ostane na životu.« 

Lukrecija se složi. Sada je postajala svjesna koliko je stvaran užas što je oduvijek 

bacao sjenu na Alfonsovu sreću i bila je odlučna njegovati supruga dok ne ozdravi. 

Znala je pred kime joj ga valja štititi i bila je to odlučna učiniti. 

»Dat ću da nam priprave postelje u ovoj sobi«, reče. 

»Postelje za nas obje«, dodade Sancia. »Lukrecijo, ako preživi noćas zadobivene 

rane, samo mu mi smijemo spravljati jelo i nikada ne smijemo zajedno izaći iz sobe. 

Jedna od nas uvijek mora ostati ovdje.« 

»Bit će tako«, reče Lukrecija. 

U razgovoru ih prekinu dolazak napuljskoga veleposlanika. 

»Kako je mojemu gospodaru?« zapita ih. 

»To se još ne može reći«, odgovori Sancia. 

»Njegova Svetost ustrajno zahtijeva da ja ostanem ovdje dok mu liječnici budu 

previjali rane.« 


»Zašto liječnici već ne dolaze?« uzviknu Lukrecija. »Zar ne shvaćaju da je 

odlaganje opasno?« 

Sancia jednom rukom ogrli Lukreciju. 

»Draga moja sestro«, reče joj, »pretjerano se uzbuđujete. Liječnici će uskoro 

stići... pa ako preživi ovu noć... spasit ćemo ga. Vi i ja zajedno.« 

Kada dođoše liječnici, Sancia povuče Lukreciju u jedan kut sobe, dok su 

Alfonsu previjali rane pod veleposlanikovom paskom. 

Sanciji je glas bio hladan i ljutit kada joj je prišapnula: 

»Lukrecijo, shvaćate li što ovo znači... što sve ovo znači?« 

~91~

»Čula sam njegove riječi«, odgovori Lukrecija. 

»Moramo se boriti s njime! Moramo se s vašim bratom i mojim ljubavnikom 

boriti za Alfonsov život.« 

»Znam.« 

»Bili bi ga bacili u Tiber, kao što su učinili s vašim bratom Giovannijem. Isti 

način... koji se već pokazao tako uspješnim. Hvala Bogu da ovaj put nije bilo tako.« 

»Hvala Bogu«, šapnu Lukrecija. 

»Bit će još takvih pokušaja.« 

»Bit će bezuspješni«, žestoko izjavi Lukrecija. 

»Papi je sve jasno. Zato je i ustrajao u zahtjevu da napuljski veleposlanik 

promatra previjanje rana. Ne želi da se poslije govori kako su papinski liječnici u 

Alfonsovu krv unijeli otrov. Vi ga ljubite, zar ne? On vam je suprug i trebao bi vam 

značiti više od bilo koga drugog. Mogu li vam povjeriti svojega brata?« 

»Mogu li ja vama povjeriti svojega supruga?« 

Tada obje zaplakaše i uzeše se uzajamno tješiti, a onda Sancia reče: 

»Nije vrijeme za suze. Ako se Alfonso oporavi, dat ćemo donijeti peć u sobu i 

sve što bude jeo, pripremat ćemo mu nas dvije. Držat ćemo stražu nad njim, 

Lukrecijo... nad mojim dragim bratom, nad vašim ljubljenim mužem.« 

»Predivno je, Sancio«, reče Lukrecija, »u ovom trenutku imati nekoga kome 

možeš vjerovati.« 

»I ja se tako osjećam«, odgovori Sancia. 

Na ulicama su ljudi stajali u malim skupinama raspravljajući o pokušaju ubojstva 

i napadu na Alfonsa od Biseglia. U Vatikanu je bilo mnogo došaptavanja i 

užurbanosti. 

U svojoj je sobi bolesni Alfonso lebdio između života i smrti, a dvije su žene sa 

žestoko fanatičnim izrazom u očima držale stražu nad njim. U jednom su kutu 

prostorije bile smještene dvije postelje, iako nikada nisu bile zauzete u isto vrijeme. 

Kada je Sancia spavala Lukrecija je stražarila, a kada bi Lukrecija zadrijemala, Sancia 

je bdjela nad Alfonsom. Dale su donijeti poljsku peć i na njoj za njega pripravljale 

jelo. 

Sancia je zahtijevala da se straža postavljena pred odajom ima sastojati od ljudi 

u koje je bila sigurna da se može pouzdati - odabranih među onima koji su služili 

njoj ili njezinu bratu. Poslala je poruku stricu, kralju Federicu, u kojoj mu je 

~92~

objasnila Što se dogodilo i ishodila da u Rim stigne Messer Galeano da Anna, 

poznati napuljski kirurg, a s njime i Messer Clemente Gactula, Federicov vlastiti 

liječnik. 

Do tada se već činilo gotovo sigurnim da će Alfonso preživjeti, a on je, sada 

kada mu je bilo dovoljno dobro da shvati kako su bilo Lukrecija bilo Sancia stalno 

uz njega i da ga liječe liječnici koje je poslao njegov stric, osjetio novo 

samopouzdanje i time stekao novu snagu. 

Papa je bio malo ogorčen zbog toga što mu je kći iz njegove bolesničke sobe 

prebjegla u sobu svojega supruga. Natuknuo je kako je malo melodramatično što 

dvije žene bdiju nad Alfonsom kao da mu je život još uvijek u opasnosti. 

No, Aleksandar je bio zabrinut. Bio je potpuno svjestan tko je odgovoran za taj 

napad, a to je značilo da se može samo pretvarati kako želi da se nadobudni ubojice 

njegova zeta dovedu pred lice pravde. 

U Vatikanu se i po ulicama govorilo da Alfonsa, ako se i oporavi od ovoga 

napada, zacijelo domalo čeka kakav drugi nasrtaj jer je jasno da iza toga pokušaja da 

ga se ubije stoji Cesare Borgia, strašni Valentino. 

Bili su to vrlo tjeskobni dani za Lukreciju. Kako da prestane misliti na ono doba 

silne boli koja ju je s vladala kada je saznala kako je tijelo njezina ljubavnika 

pronađeno u Tiberu? Znala je tko je sredio smrt jadnoga Pedra. Isti onaj tko je 

pokušao ubiti i Alfonsa. 

Ponekad bi je Alfonso u snu zazvao i ona bi pohitala do njegove postelje da ga 

umiri. Znala je da ga muče snomorice o opasnosti koja mu prijeti, a bilo je tu i ime 

koje bi uvijek prošaptao 

- Cesare! 

Lukrecija odluči da mora otići do brata, da mu mora dati do znanja koliko 

odano ljubi Alfonsa. Cesare je voli. Zar nisu uvijek bili bliski? Sigurno neće moći i 

dalje spletkariti oko Alfonsove smrti kada shvati koliko ona ljubi svojega supruga. 

Ostavi Sanciju s Alfonsom i ode do Cesareovih odaja. 

U bratovim očima zasja naklonost pomiješana s nagađanjem. 

»Najdraža sestro, u posljednje mi vrijeme rijetko pružate ovakvo zadovoljstvo.« 

»Njegovala sam svojega supruga.« 

»Ah, da. Pa, kako mu je?« 

»Ostat će živ, Cesare, ako njegov napadač ne pokuša još jedan, ovaj put 

uspješan napad.« 

~93~

»Kako bi se to moglo desiti uz dva anđela čuvara koji bdiju nad njim?« nehajno 

reče Cesare. »Izgledate umorno, voljena moja. Morali biste se odmoriti. Ili još bolje, 

izjahati sa mnom. Što kažete... na Monte Mario?« 

»Ne, Cesare. Moram se vratiti suprugu.« 

Stavi joj ruke na zatiljak i nježno stisnu. 

»Zar nemate vremena za obitelj?« 

»Otac namje opet dobro«, reče ona, »vi me ne trebate, a suprug mi je bio 

gotovo smrtno ranjen. Oh, Cesare!« Glas joj se najednom slomi. »Ima mnogo 

sablažnjivih govorkanja. Ljudi kažu...« 

Oklijevala je, a u njegovim rukama na njezinu vratu osjeti se napetost. Primaknu 

lice posve blizu njezinu, a bljesak je u njegovim očima uplaši. 

»Što to ljudi kažu?« htjede doznati. 

»Kažu da onaj tko je stajao iza ubojstva vojvode od Gandije sada stoji i iza 

pokušaja Alfonsova ubojstva.« 

Podignu lice prema njemu i prisili se da ga pogleda u oči. 

»Cesare«, ustrajala je, »što na to imate reći?« 

Vidje kako mu se usta stežu i primijeti silnu okrutnost na njegovu licu kada joj 

je bezobzirno odgovorio: 

»Ako je tako, nema dvojbe da je ta osoba imala razloga za to, a siguran sam da 

je vaš suprug zaslužio rane koje je zadobio.« 

Pokušavala je samoj sebi reći, protiv vlastitoga uvjerenja, da ne može biti riječ o 

Cesareu, no bilo joj se nemoguće dalje zavaravati. 

Cesare je privuče k sebi još uvijek joj držeći prste na vratu, a njoj se najednom 

učini da on u njoj vidi mačkicu, zgodnu i razigranu mačkicu čijem se dražesnom 

ponašanju veseli kada se udostoji u tome naći zabavu. On je poljubi. 

»Ne smijete se zamarati«, reče. »No, neću navaljivati da danas sa mnom izjašite. 

Volio bih da pođete od svoje volje.« 

»To će se dogoditi kada Alfonsu bude potpuno dobro«, čvrsto odgovori ona, 

oslobađajući se iz njegovih ruku. 

»A u međuvremenu ćete«, reče on, »vi i borbena Sancia stražariti nad njim, 

znajući da se ono što ne uspije u podne može pokazati uspješnim noću.« 

Ona spusti oči i ne odgovori. Grlo joj se bilo stisnulo od uzbuđenja koje je 

pripisivala strahu. 

Vrativši se u Alfonsove odaje, posavjetova se sa Sancijom. 

~94~

»Bila sam kod Cesarea i znam da on neće imati mira sve dok ne ubije Alfonsa.« 

»I ja to znam«, odvrati Sancia. 

»Opet će pokušati, Sancijo. Što možemo učiniti?« 

»Ovdje smo zato da spriječimo takav pokušaj.« 

»Je li to moguće, Sancijo?« 

»Mislim«, reče Sancia, »da Alfonsa, dok smo vi i ja u blizini, nitko neće napasti. 

U Cesarea se sumnja. Uhvate ili ikoga na djelu i stave ga na muke, mogao bi 

priznati. Priznanje koje ga u ovo upetljava Cesareu se ne bi svidjelo.« 

»No, dozna li da je Cesare u to upetljan, moj otac nikada neće dopustiti da se 

ubojice izvedu pred lice pravde.« 

»Bilo bi teško umoriti Alfonsa ovdje u samome Vatikanu. Ne, vjerujem da će 

čekati dok njemu ne bude dobro, a onda će ga namamiti na neko osamljeno mjesto. 

Tada će ga napasti. Tako da se takva napada treba bojati tek kasnije. Sada se treba 

čuvati otrova.« 

»Sancijo, prestrašena sam. Svuda oko sebe vidim tamu. Kao kada sam, još dok 

sam bila jako mlada, bila sama u mraku i zurila u tamu, očekujući da svaki čas na 

mene navale divlje zvijeri i sablasti.« 

»Ovo se silno razlikuje od toga«, smrknuto reče Sancia. »Ovo nisu sablasti.« 

»Sancijo, moramo ga izvući iz Rima.« 

»Već danima u glavi premećem razne planove.« 

»Možemo li to učiniti?« 

»Učinit ćemo to. Čim prizdravi, potajno ćemo ga izvesti iz Rima. Preobući 

ćemo ga u komornika i poslati ga s pismom koje ću ja napisati stricu Federicu. 

Učinit ćemo to, Lukrecijo.« 

»Hvala vam, Sancijo, hvala vam za sve što ste učinili za mojega supruga.« 

»Koji je«, podsjeti je Sancia, »ujedno i moj brat. Slušajte, Lukrecijo. Kada 

liječnici sutra dođu, posavjetovat ćemo se s njima. Znate onoga malog grbavca 

među Alfonsovom služinčadi?« 

»Onoga koji Alfonsa toliko voli da se otkako se ovo dogodilo nije ni maknuo 

ispred ove sobe?« 

Sancia kimnu. 

»Njemu možemo vjerovati. On će držati spremne konje tako da Alfonso, čim 

mu zacijele rane, može pobjeći. Sutra ćemo početi s pripremama da taj naum 

provedemo u djelo.« 

~95~

Sjedila je kraj Alfonsove postelje i držala supruga za ruku. Upravo se bio 

probudio iz jedne od svojih snomorica. 

Približi lice njegovu. 

»Alfonso, najdraži moj, sve je u redu. To sam ja... Lukrecija.« 

On otvori modre oči i ona osjeti kako je preplavljuje nježnost: toliko je 

nalikovao malome Roderigu. 

»Lukrecijo«, promrmlja, »ostanite kraj mene.« 

»Tu sam. I ostat ću tu. Pokušajte zaspati, dragi moj.« 

»Bojim se zaspati. Onda sanjam, Lukrecijo.« 

»Znam, ljubavi moja.« 

»Uvijek je tu... u mojim snovima. Nadvija se nad mene... s okrutnim osmijehom 

na usnama... sa sjajem u očima... s podignutim mačem. Ima krvi na tome maču, 

Lukrecijo. Ne moje krv. Krvi njegova brata...« 

»Sami sebe mučite.« 

»On neće imati mira dok se mene ne riješi, Lukrecijo. On vam je brat i oduvijek 

ga volite. Previše ga volite. Vaš ga otac štiti. Svi ga vi štitite.« 

»Ja mislim samo na jedno, Alfonso - kako da vas zaštitim, kako da vama bude 

dobro. Slušajte, najdraži moj, pripreme su u tijeku. Čim vam bude dovoljno dobro, 

pobjeći ćete iz Rima.« 

»A vi?« 

»Doći ću poslije za vama.« 

»Pođite sa mnom, Lukrecijo.« 

»A naše dijete?« 

»Moramo poći svi zajedno. Nema više razdvajanja.« 

Neće biti lako da sve troje istodobno pobjegnemo, mislila je ona. No, neće ga 

sada uznemiravati ističući mu razne poteškoće. Neka sanjari o zajedničkome bijegu. 

Neka snomoricu zamijeni tim sretnim snom. 

»Nas troje«, reče mu ona. »Poći ćemo zajedno.« 

»S čežnjom čekam tu noć. Krenut ćemo noću, zar ne? Vi, ja i... dijete, odjahat 

ćemo nekamo na sigurno, Lukrecijo. Kada... kada?« 

»Kada vama bude dovoljno dobro.« 

»To će tako dugo potrajati.« 

~96~

»Ne. Rane vam zacjeljuju. Dobroga ste zdravlja, kažu. Krv vam je jaka. Malo bi 

se njih oporavilo ovako brzo kao vi. Sada to više neće dugo trajati. Mislite na to, 

Alfonso. Cijelo vrijeme mislite na to.« 

I on je doista mislio o tome, a kada je zaspao, sretan mu je osmijeh lebdio na 

usnama. 

Alfonso je sada bio kadar hodati po svojoj odaji. Znao je sjesti na balkon s 

kojega se pružao pogled na vatikanske vrtove i prepustiti se toplini sunca na licu. 

Liječnici rekoše da će uskoro biti spreman uzjahati na konja. 

Čeznuo je za tim danom. 

Sancia ili Lukrecija isprva su ga držale pod ruku dok se teturavo kretao odajom, 

a bio je velik dan kada je bez pomoći izašao na balkon. 

»Uskoro«, šaptala je Lukrecija. 

»Morat ćemo pričekati«, reče Sancia, »dok ne bude dovoljno jak da može 

izdržati dugo putovanje.« 

Tako on, dok je čekao, poče vježbati da ojača, a umjesto straha u Alfonsovim se 

modrim očima stade pojavljivati čežnja. 

Mali grbavac prema kojemu se odnosio kao prema prijatelju i koji je, ako 

ustreba, bio spreman dati život za njega, stalno ga je pratio pa jednoga dana 

Alfonso, sjedeći na balkonu, pozva mališu da mu donese samostrel kako bi otkrio 

ima li snage da pogodi kakvu pticu u vrtu. 

Donesoše mu samostrel i on ga iskuša. 

Promaši pticu i posla grbavca u vrt da potraži strelicu. 

Cesare je šetao kroz vrtove u pratnji Don Micheletta Corelle, jednoga od svojih 

kapetana, kadli ugleda grbavca koji je brzo trčao tražeći strelicu u travi. 

»Nije li ono sluga mojega zeta?« zapita. 

»Jest, gospodaru, a zar vaše gospodstvo ne vidi na prozoru svojega zeta sa 

samostrelom u rukama?« 

»Tako mi svih svetaca!« uzviknu Cesare. »Jedva smo izbjegli smrt.« Kapetan mu 

uzvrati osmijeh. 

»Da je strelica probila srce nekoga od nas dvojice, gospodaru, doista ne bismo 

preživjeli.« 

»Znači... htio mi je oduzeti život!« 

~97~

»Nitko ne bi mogao kriviti vaše gospodstvo kada bi, u danim okolnostima, 

zauzvrat zahtijevao njegov.« 

Cesare mu položi ruku na rame i njih se dvojica nasmiješiše. 

Bila je to prilika koju su čekali. 

Bilo je kolovoško poslijepodne i mnogi su spavah za vrijeme vrućine. Alfonso je 

počivao na postelji. Jutarnji ga je tjelesni napor izmorio. Lukrecija i Sancia sjedile su 

svaka s jedne strane njegove postelje i lagano drijemale. 

Odjednom se na hodniku začu nekakvo komešanje i Sancia htjede provjeriti što 

se događa, a Lukrecija pođe za njom. Na vratima vidješe vojnike kako upravo 

uhićuju njihove stražare. 

»Što se događa?« htjela je znati Sancia. 

»S vašim dopuštenjem, Madonna«, objasni kapetan Micheletto Corella, »ovi su 

ljudi svi optuženi za zavjeru protiv pape.« »Nemoguće«, povika Lukrecija. 

»Takve su moje zapovijedi, Madonna«, glasio je odgovor. 

»Za kakvu zavjeru?« htjela je znati Sancia. 

»Ne znam, Madonna. Samo slušam zapovijedi.« Pogleda u njih s ljubaznim 

poštovanjem, kao da mu je žao što vidi dvije tako krasne gospe u nevolji pa nastavi: 

»Od Njegove Svetosti dijele vas samo dvoja vrata. Zašto ne pođete do njega i ne 

zamolite ga da oslobodi ove ljude, ako ste već toliko sigurni u njihovu nedužnost?« 

Lukrecija i Sancia potrčaše prema papinim odajama. Pape tamo nije bilo. 

Zatim se iznenada zgledaše i bez riječi potrčaše natrag da što brže stignu do 

Alfonsa. Stigle su prekasno. 

Alfonso je ležao na postelji, zadavljen okrutnim rukama Micheletta Corelle. 

~98~

TREĆE POGLAVLJE 

NEPIJSKI ZAMAK 

P 

ogrebna je povorka prošla žalobni put do crkvice u sjeni Svetoga Petra. Bio je 

sumrak i svjetlost dvadeset baklji osvjetljavala je put do crkve Santa Maria delle 

Febbri. Sa zvukom sporih koraka miješali su se tihi fratarski glasovi dok su braća 

čitala molitve za dušu pokojnikovu. 

Odaje u palači Santa Maria in Portico prožimala je tmina žalovanja. Sluškinje, 

očiju crvenih od plača, šaptom su razgovarale između sebe, a šutljive su se ropkinje 

međusobno mimoilazile oborenih očiju. 

I u odajama Madonne Lukrecije čuo se zvuk dvaju uplakanih glasova dok su se 

ona i njezina snaha nastojale uzajamno utješiti, same sebi predbacujući neoprez. 

Sancia, čiju su ljepotu narušava li znaci tuge, koračala je amotamo po 

Lukrecijinoj odaji, u jednom trenu kipteći od bijesa, a već se u sljedećem nesretno 

bacajući na Lukrecijinu postelju. 

»Kako smo mogle biti tako glupe?« zapita. 

Lukrecija odmahnu glavom. 

»Trebale smo znati da je u pitanju zamka.« 

»Sav taj oprez... same smo mu spremale jelo, bdjele nad njim, ni na tren ga 

nismo ostavljale a da bar jedna od nas nije bila uz njega... i onda smo se... tako 

glupo ponijele!« 

Lukrecija pokri lice rukama. 

»Oh, Sancijo, imam loš osjećaj da svi koji me vole završavaju tragično.« 

»Dosta razgovora o tome«, uzviknu Sancia. »Ne bi se usudili ništa učiniti da ga 

nas dvije nismo ostavile samog. Nije posrijedi nikakva zla kob zbog koje biste sebe 

morali proklinjati, već vaša i moja glupost.« 

»Bilo je to tek nekoliko koraka.« 

~99~

»Ali smo onoj životinji ostavile dovoljno vremena da mu stavi prste na grlo i 

zadavi ga.« 

»Rekao je da je Alfonso nasmrt iskrvario jer je pokušao prebrzo ustati kada su 

ostali ušli u sobu.« 

»Iskrvario!« povika Sancia. »Pa zar mu nismo vidjele modrice na vratu? Sveta 

Majko Božja, hoću li to ikada zaboraviti?« 

»Nemojte, molim vas, Sancijo.« 

Loysella užurbano uđe u odaju, sa strahom u očima. 

»Valentino dolazi ovamo«, viknu. »Stići će k vama, i to vrlo, vrlo brzo.« 

Nakloni se i izjuri. Više u nje nije bilo nikakve želje da koketno dočeka dolazak 

Cesarea Borgije. 

»Što se on sve neće usuditi!« vrisnu Sancija. 

Lukrecija je sva drhtala. Nije ga željela vidjeti, bojala se da će njezini osjećaji 

probiti sve brane kada bude morala pogledati u lice voljenome bratu - ili nekada 

voljenome bratu? - za kojega su svi u Rimu znali da je ubojica njezina supruga. 

Začu se zvuk vojničkih koraka na stubama, a kada se vrata otvoriše, dvojica 

vojnika ostadoše kraj njih stajati na straži dok je Cesare ulazio u sobu. 

Lukrecija ustade. Sancia ostade sjediti, a modre su joj oči odsijevale mržnjom i 

prezirom. 

»Cesare«, mucala je Lukrecija. 

On je hladno pogleda, s odvratnošću primjećujući znakove njezine boli. 

Sancia povika: 

»Ubojico! Kako se usuđujete doći ovamo i oskvrnuti našu bol?« 

Cesare je gledao u Lukreciju, obraćao se Lukreciji. 

»Pravda je izvršena.« 

»Pravda?« reče Lukrecija. »Umorstvo čovjeka koji nikome nije učinio ništa 

nažao!« 

Cesareov glas postade ljubazniji. 

»To što nikome nije učinio ništa nažao nije njegova krivnja: trudio se dovoljno. 

Postupio je tako da je bilo jasno kako će u pitanje doći moj ili njegov život. Nisam 

imao izbora nego se osigurati da u pitanje ne dođe moj.« 

»On vama nikada ne bi ništa nažao učinio«, reče Lukrecija. »Nikada ne bi učinio 

nažao meni time što bi učinio nešto nažao vama.« 

~100~

»Previše ste blagi, sestro. Ne poznajete putove slavohlepnosti. Eh, malo prije 

smrti pokušao mi je oduzeti život. Vidio sam ga na prozoru, sa samostrelom u u 

ruci.« 

»Dokono je strijeljao da se razonodi i da iskuša snagu«, reče Lukrecija. 

»Malo razmislite«, povika Sancia. Ta ne bi vam pružio izgovor koji ste ionako 

tražili.« 

Cesare ne obrati pozornost na Sanciju, nego reče: »Bilo je urota... urota protiv 

mene... urota protiv papine vlasti. Najdraža sestro, lakovjerno ste se dali prevariti. 

Te su se urote kovale u vašim odajama: dok ste vi čavrljali o umjetnosti i glazbi, 

pjesništvu i kiparstvu, vaš pokojni suprug i njegovi prijatelji kovali su naume. 

Njegova je smrt bila pravedna.« 

»Priznajete njegovo umorstvo?« reče Sancia. 

»Priznajem da sam s punim opravdanjem dao ubiti Alfonsa od Biseglia, a tako 

će umrijeti svaki izdajnik. Lukrecijo, došao sam ovamo da vam kažem sljedeće: 

'Obrišite suze. Ne tugujte za onim tko je bio neprijatelj vaše obitelji, tko je kovao 

urotu protiv vašega oca i brata.'« Priđe k njoj i uhvati je za ramena. »Mnogi su 

članovi vašega kućanstva uhićeni. To je nužno, Lukrecijo. Malena moja, ne 

zaboravite. Zar niste i sami rekli da, što god mi bili, prije svega smo Borgije.« 

Pokušavao ju je navesti da se osmjehne, no njezino je lice bilo kao od kamena. 

Reče mu: »Cesare, sada me ostavite. Molim vas, preklinjem vas... idite odavde.« 

On spusti ruke, okrenu se i naglo izađe iz sobe. 

Papa posla po kćer i primi je sa stanovitom uzdržanošću: prazan izraz i znaci 

bola na njezinu licu kao da su ga ljutili. Alfonso je mrtav, nikakva ga bol, pa ma 

kako velika bila, ne može vratiti. Njoj je dvadeset godina, lijepa je i on se kani 

pobrinuti da za nju dogovori prikladan brak. Zašto bi trebala i dalje tugovati? 

Poljubi je i zadrža je nekoliko časaka privijenu uz sebe. Za Lukreciju je, u 

njezinu emocionalnome stanju, ta kretnja bila dostatna da je natjera u plač. 

»Oh, hajde, hajde, kćeri moja«, pobuni se Aleksandar, »bilo je dovoljno suza.« 

»Toliko sam ga ljubila, oče«, zaplaka ona. »Samo sebe okrivljujem.« 

»Vi... sebe okrivljujete! No, to je ludost.« 

»Zaklela sam se da ću bdjeti nad njim... a onda sam ga ostavila... Ostavila 

dovoljno dugo da ga ubiju ubojice koje je poslao moj brat.« 

»Ne sviđa mi se ovakav razgovor«, reče papa. 

~101~

Ona povika: »To je istina, oče.« 

»Vaš je suprug, dijete moje, bio izdajica. Primao je u kuću naše neprijatelje i s 

njima kovao urote protiv nas. Sam je kriv za vlastitu smrt.« »Oče... kako to možete 

reći!« 

»Draga moja, moram reći ono za što vjerujem da je istina.« 

»U vašim očima Cesare ne može ništa pogrešno učiniti.« 

U čudu je zurio u nju. 

»Dijete moje, ti predbacuješ nama... svojem ocu i bratu... a sve zbog zanesenosti 

tim... strancem!« 

»Taj je stranac bio moj suprug«, podsjeti ga ona. 

»Nije bio jedan od nas. Zaprepašten sam. Izvan sebe. Nikada nisam mislio da ću 

od tebe čuti ovakve riječi.« 

Nije mu pritrčala ni zamolila ga za oproštaj, kako bi to bila učinila prije nekoliko 

mjeseci. Stajala je nepomično, lica kao 6d kamena, slabo hajući za osudu svoje 

obitelji, toliko je velika bila tuga, toliko silan gubitak što ih je osjećala. 

»Oče«, reče naposljetku, »molim vas, dopustite mi da se povučem.« 

»Samo izvolite, smjesta se povucite, budući da vam je to želja«, reče papa, 

obraćajući se kćeri hladno kao nikada do tada. 

Aleksandrova je razdraženost sve više rasla. Nalazio se u osjetljivome položaju. 

Napuljski je kralj zahtijevao da dozna kako je umro njegov rođak. U svim se 

državama i kraljevstvima razmatralo pitanje Biseglieova umorstva. Ponovno se 

počelo spominjati umorstvo Giovannija, vojvode od Gandije. »Cesare Borgia 

umorio je vlastitog brata, a sada i zeta«, govorilo se. »Na koga će se Valentino sada 

ustremiti? Nije zdravo ući u tu obitelj.« 

A, mozgao je Aleksandar, sada za Lukreciju treba naći drugoga zaručnika, no to 

će se morati odgoditi sve dok se neke od najzagrižljivijih glasina ne stišaju. 

No, tko će ikada zaboraviti na bruku u vezi s Lukrecijinim prvim suprugom, na 

umorstvo drugoga? 

Nekadašnji bi Aleksandar okrivio Cesarea za prenagljeni postupak što je zeta 

ubio tako da bude očito tko je ubojica. Sadašnji 

Aleksandar takvo što nije učinio: služio se vlastitom oštroumnošću da smišlja 

isprike za sina. 

Pozva Cesarea k sebi da rasprave to pitanje. 

~102~

»Na nas motri svaka država i svako kraljevstvo na svijetu«, započe. »Govori se 

da nije bilo nikakve zavjere protiv nas, nego da su do umorstva dovele kivnost i 

mržnja te da je Alfonso bio nedužan.« 

»Otkada mi marimo za tuđe mišljenje?« 

»Uvijek je bolje svoje postupke zaogrnuti plaštem dobrohotnih namjera i 

zdravoga razuma, sine moj. Alfonso je bio budalasto momče, no bio je napuljski 

kraljević.« 

Cesare pucnu prstima. 

»Toliko o Napulju i njegovim kopilanskim kraljevićima!« 

»Valja nam misliti o budućnosti, Cesare. Nemojte dopustiti da se počne 

govorkati kako nam neki napuljski knez... ili milanski... ili mletački... može doći u 

posjet u Rim, na neki nam način ne biti po volji te onda izgubiti život. To bi moglo 

značiti da će takvi knezovi, kada ih budemo htjeli dočekati u Rimu, oklijevati s 

dolaskom... što bi mogla biti neugodnost. Ne. Ti ljudi moraju shvatiti da je Alfonso 

ovdje kovao urotu protiv vas... i da ste ga vi samo dali ubiti prije nego što on uspije 

ubiti vas. Zatočili ste pripadnike njegova kućanstva?« 

»Svi su sada u Anđeoskoj tvrđavi.« 

»Neka tamo i ostanu. Sada morate provesti istragu u vezi s tim zavjerama i 

poslati izvješća o tome u Napulj... u Milano. Proslijediti ih diljem Italije.« 

»S tom je pričom gotovo«, zareža Cesare. 

»Naprotiv. S takvom pričom nikada nije gotovo sve dok ima ljudi koji je se 

sjećaju.« 

»Izvrsno. Učinit ću to... u pravom trenutku.« 

»Tako je dobro, sine moj. I to odmah, prije nego što nas napustite i opet se 

pridružite vojsci.« 

Cesare iznenada ustade i poče stisnutom desnicom udarati o dlan lijeve ruke. 

»Kada samo pomislim«, reče, »da nam moja sestra sve to otežava!« 

»To je žena koja je voljela svojega muža.« 

»Voljela je našega neprijatelja!« uzviknu Cesare. 

»Žalosno je i razmišljati o tome da je ona, u žalosti zbog svojega gubitka, kadra 

zaboraviti naše interese«, priznade papa. 

Cesare prepredeno pogleda oca. Donedavno mu je Lukrecija bila najdraže 

dijete, a Cesare se mogao zakleti da je uživala u Vatikanu više povlastica od bilo 

koga drugog. Sada je papa njome manje zadovoljan. Baš čudno da je Cesare morao 

~103~

počiniti umorstvo kako bi sestru istisnuo s prvoga mjesta u očevu srcu. Budalasta 

Lukrecija! 

Nad ocem je vladala ljubavlju - blagom i nesebičnom ljubavlju. Sada nije bila 

dovoljno mudra da ne pokaže kako je kod nje bol zbog gubitka supruga zasjenila 

ljubav prema ocu pa je Aleksandar, koji se uvijek odvraćao od neugodnih stvari, bio 

nezadovoljan tugom što ju je vidio na kćerinu licu i uzrujavali su ga tragovi suza na 

njemu. 

»Taj njezin suprug kao da ju je začarao«, nastavi Cesare. »Malo smo joj značili 

dok je bio živ. Sada kada ga je izgubila, oplakuje ga tako gorko da za to zna cijeli 

Rim. Otkako se to dogodilo, ona se sama nije pojavila u javnosti, ali sluškinje 

prenose priče, a može biti i da su je prolaznici vidjeli u lođi ili na balkonu - 

tugujuća udovica blijeda u licu. Narod, glupi sentimentalni narod, spreman je 

plakati zajedno s njom i prizivati osvetu na one koji su Rim oslobodili izdajnika jer 

su time izazvali suze u očima njegove udovice!« Cesareov se glas pretvorio u krik. 

»Sancia i ona... cijelo su vrijeme zajedno, razgovarajući o Alfonsovu savršenstvu, 

potičući jedna drugu na još jače tugovanje, vapeći protiv njegovih ubojica. I to je, 

oče moj, Lukrecija Borgia - moja sestra i vaša kći, a toliko je zaboravila kako je 

jedna od nas da - pa makar i samo duboko u srcu - zaziva osvetu na vlastitoga 

brata.« 

»Ona neće nikad zazivati osvetu na vas, Cesare. Ona vas silno voli... bez obzira 

na prolazne hirove koji je spopadnu.« 

»Uvjeravam vas da u ovom trenutku ona misli samo na svojega mrtvog muža. 

Razdvojite ih, oče, jer zajedno samo smišljaju pakosti. Pošaljite Sanciju natrag u 

Napulj. A Lukreciju - nju pošaljite nekamo izvan Rima. Nikakvo dobro ne može 

proizaći iz njezina ostanka ovdje.« 

Papa je nekoliko časaka šutio. 

Mislio je: u ovome ima mnogo smisla. Hajde da je odvojimo od nas. Neka u 

tišini tetoši svoju tugu. Ona je Borgia u srcu. Jedna je od nas. Neće dugo oplakivati 

čovjeka kojega time ne može vratiti, koliko god suza prolila za njim. Kratak 

boravak na nekome mirnom mjestu pa će zažaliti za rimskim užicima, za 

naklonošću svoje obitelji. Je li ikada zadugo bila sretna bez svega toga? 

Potom progovori: »U pravu ste, sine moj. Sancia će se vratiti u Napulj. Što se 

tiče Lukrecije, i ona će napustiti Rim. Mislim da će kratki boravak u dvorcu Nepi 

činiti dobro njezinu zdravlju.« 

~104~

I tako Lukrecija ode iz Rima i otputova Via Cassijom prema sjeveru, kroz Isolu 

Farnese, Baccano i Monterosi, do turobnoga nepijskog zamka. 

Nepi, sumorno smješten na visoravni okruženoj dubokim gudurama kroz koje 

se probijaju maleni vodotoci, činio se pravim mjestom u kojem netko može tetošiti 

tugu. Lukreciju, međutim, ne zadivi njegov izgled suzdržane samotnosti: jedina joj 

je želja bila da je svi ostave na miru. 

Sa sivih je otvora probijenih u gradskim bedemima od tamno crvenoga 

vapnenca gledala preko ovoga tuđinskog kraja u vodu što se strmoglavljuje u 

duboke ponore, u hrastove šume što su se, onako crne, prijeteći uzdizale na 

obzoru. S najvišega je tornjića u zamku vidjela velike vulkane i planine u Viterbu, 

vidjela je Soracte i strmu visoravan što se spušta do blistavoga Tibera, a nakon nje, 

okruženo modrom izmaglicom, i sabinsko gorje. 

Sada je imala još samo jednu utjehu u životu - maloga Roderiga i radovala se 

što je dječačić još premalen da bi shvaćao svoj gubitak. 

Sve su njezine družbenice što su s njome došle u Nepi bile potištene i ponašale 

su se u skladu sa španjolskim običajima žalovanja koji se provode formalnije od 

talijanskih. 

Lukrecija se odijevala u crno i jela iz glinenoga posuđa. Satima je ostajala 

zatvorena u svojim odajama i u mislima ponovno proživljavala sretne dvije godine 

koje je provela s Alfonsom, ponovno oživljavajući sitne pojedinosti - trenutak kada 

su se prvi put sreli, svadbene svečanosti, Roderigovo rođenje. I cijelo je vrijeme iz 

sjećanja pokušavala izbaciti užasni trenutak kada su se ona i Sancija vratile iz 

papinih odaja i našle Alfonsa kako leži na postelji... mučki ubijen. 

No, kako da odbaci uspomene? Uvijek su bile tu. Znala se probuditi iz sna, 

misleći da je Alfonso kraj nje. Zazvala bi ga po imenu i ispružila ruku da ga 

dotakne. Usamljenost je bila nepodnošljiva. 

Tuga ju je pratila u svim budnim satima, a pisma je potpisivala kao Nesretna 

Salernska Kneginja. 

Giovanni Sforza s užasom je pratio sve te događaje. Znao je da se ono što se 

dogodilo Lukrecijinu drugome suprugu lako moglo dogoditi i prvome. Koliko god 

se ljutio i koliko god neprestano proklinjao papu koji ga je bio obilježio stigmom 

spolne nemoći, shvaćao je da ima razloga za radost jer je izvukao živu glavu. No, 

svejedno je bio u opasnosti. 

~105~

Cesare Borgia bio se usredotočio na uspostavu romanjskog vojvodstva, a jedno 

od tamošnjih uporišta bio je i grad Pesaro u kojem je vladao Giovanni Sforza. 

Toga je rujanskog dana shvatio da Cesare neumorno kroči naprijed. Znao je da 

će protiv njega biti nemoćan. A što će dočekati Giovannija Sforzu kada se nađe 

licem u lice s Cesareom Borgijom? Giovanni je nekoć bio suprugom Cesareove 

sestre pa Cesare, koji je umorio njezina drugoga muža i planirao ubiti prvoga, neće 

oklijevati kada taj prvi suprug bude u njegovoj vlasti. A kakvu smrt može očekivati 

od ruke Cesarea Borgije? Priču o sablažnjivome životu što su ga vodile Borgie, 

izjavljivali su mnogi, započeo je sam Giovanni Sforza. Istina je da je protiv njih 

uvijek bilo mrmljanja, no on je tim pričama dao vjerodostojnost. 

Ako ga Borgije i jesu obilježili kao spolno nemoćna, i on je njima uzvratio 

obilježavajući ih za odmazdu stigmom rodoskvrnuća. 

Jasno, uz približavanje Cesareove vojske, u Pesaru nije bilo mjesta za njega. 

Kamo da pođe? 

U Milano? Francuzi su bili ponovno osvojili Milano, a njegov rođak Ludovico 

Sforza bio je Ljudevitov zatočenik. Sjeti se potom na Gonzage u Mantovi, jer mu je 

prva supruga bila sestra Francesca Gonzage, mantovskoga markiza, što je kod 

Fornova odnio pobjedu nakon koje su se povukle francuske čete Karla VIII što su 

bile prodrle u Italiju. 

Tako Giovanni Sforza ode u Mantovu, gdje ga s dobrodošlicom dočeka Isabella 

d'Este, supruga Francesca Gonzage. 

Francesco je bio velik vojnik koji je stekao dobar glas zbog hrabrosti, no 

njegova je supruga Isabella bila žena jake volje i s tako visokim mišljenjem o 

vlastitoj obitelji d'Este da je sve ostale smatrala nižima od sebe. Bila je pametna, 

politički pronicava, obrazovana i pristala, no osjećala se u nje hladna odlučnost da 

vlada nad svima koji bi došli u njezin krug i pod njezin utjecaj. 

Kada se prije deset godina bila za njega udala, Francesco ju je obožavao. Činila 

mu se prekrasnom, sjedinjujući u sebi pristao izgled s pametnim umom. Što se pak 

nje tiče, jednostavno ga je podnosila. Nije ga ni izdaleka smatrala privlačnim, jer 

iako je bio visoka i lijepa stasa, bjelodano je pokazivao obilježje svojih njemačkih 

predaka, a hohenzollernske crte lica nisu ništa govorile Isabellinu osjećaju za 

ljepotu. Nos mu je izgledao kao da ga je nešto spljoštilo, oči pospane, a čelo 

ogromno. Njegov šarm nije dirao Isabellu i iznenađivalo ju je u kolikoj ga mjeri 

druge žene zapažaju. 

~106~

Francesco se stoga nužno upuštao u izvanbračne ljubavne veze jer je on bio 

silno senzualan muškarac, a u to su vrijeme muškarci koji to nisu činili u svakom 

slučaju često bivali optuženi zbog spolne nemoći. 

Nevažno je koliko ima ljubavnica, govorila je Isabella u sebi, sve dok ona rađa 

sinove koji će proslaviti i njezinu i njegovu obitelj. 

Šuškalo se da je, neposredno po rođenju jednoga od njihove djece, otkrivši da je 

u pitanju djevojčica, ustala iz postelje i maknula dijete iz bogato ukrašene kolijevke 

koja je bila pripravljena, kao što je Isabella istaknula, za muško dijete. 

Bila je snažna žena, naviknuta da vlada, oštra jezika, duhovita, otmjena, 

cijenjena i poštovana, no slabo omiljena. 

Mnogo je slušala o ženama koje je papa volio i bila zbog toga ljubomorna, pa je 

Giovanniju Sforzi, kada je dojahao do Mantove, bila spremna pružiti utočište te ga 

je primila s onoliko topline koliko se moglo očekivati od žene njezina značaja. 

»Draga moja markizo«, reče on poklonivši se nad njezinom rukom, »dolazim k 

vama poput prosjaka znajući da me brat moje drage pokojne Maddalene neće 

odbiti.« 

»Zasigurno vas neće odbiti«, reče Isabella. »Ovdje ćete naći utočište. Mora 

postojati neko mjesto gdje oni koji su pretrpjeli patnju od ruke tih nečuvenih 

Borgia mogu otpočinuti.« 

»Kako sam sretan što sam došao ovamo!« 

Isabella ga pogleda s nekim prezirom jer je bio slabić, a ona je slabost prezirala. 

S druge je strane jedva čekala razgovor s njime u krugu svojega malenog dvora te 

trenutak kada će iz njega izvući daljnje sablažnjive priče o zloglasnim Borgijama. 

Stoga Giovanni naiđe na dobrodošlicu, a on pak nađe da mu je mantovski dvor 

po ukusu. Ovdje se ratovi nisu smatrali najvažnijom stvari na svijetu. Raspravljalo 

se o književnosti, o umnim pitanjima. Vojvoda je, sa svojom vojnom slavom, 

možda i odudarao od toga kruga, ali mu je omogućio pristup konjušnicama gdje je 

uzgajao konje koji su brzo postajali glasovitima kao najbolji ne samo u Italiji nego i 

u svijetu. 

Ništa nije Isabellu više oduševljavalo nego oko sebe okupljati najduhovitije 

ljude u Mantovi, a i mnogi su iz svih dijelova Italije dolazili u posjet njezinu dvoru. 

Željela je biti poznata ne samo kao prividna upraviteljica Mantove, već i kao 

zaštitnica umjetnosti. 

Razgovor se u njezinim odajama morao duhovito voditi, a ona je morala vladati 

kao nedvojbena kraljica - ona, Isabella d'Este Gonzaga. Njezin otac, vojvoda od 

~107~

Ferrare, kao i njezina braća, poštovali su njezin politički genij - oduvijek je bilo 

tako, pa je sebe obično doživljavala kao najbriljantniju pripadnicu najvažnije obitelji 

u Italiji. Nikakvo čudo što se osjećala uvrijeđenom videći uspon druge obitelji i moć 

koju žene iz te obitelji očito imaju nad onime tko je na njezinu čelu. 

Sada je, uz Giovannija Sforzu u svojem salonu, navodila razgovor na poslove 

obitelji Borgia i izjavljivala da od Giovannija Sforze, koji je imao prilike prisno 

upoznati tu čudnu obitelj, svi mogu doznati jesu li priče koje se čuju o sablažnjivim 

Borgijama doista istinite. 

I tako je Giovanni pripovijedao priče koje je Isabella željela da pripovijeda. 

Bio se prisiljen razvesti od Lukrecije! Zašto? Zato što je Njegova Svetost toliko 

zaljubljena u svoju kćer te nije mogla podnijeti da ona ima muža. Ženidba nije 

izvršena! Laži... sve same laži. Izvršena je, i to više od tisuću puta. A zlatokosa, 

nevina Lukrecija, koja je onako stidljivo stala pred kardinalski zbor i izjavila da je 

još uvijek djevica, u to je doba zapravo bila trudna. No, dijete nije bilo njegovo. 

Odaje u Mantovi odzvanjale su od smijeha. Stare su se sablazni oživljavale, a 

Giovanni je osjetio kako mu se time donekle umiruje povrijeđena taština. Nije se 

protiv Borgia mogao boriti oružjem, no mogao je to činiti jezikom. 

Lukrecija je, zatvorivši se u svoje odaje u nepijskom zamku, stajala sagnuta nad 

djetetovom kolijevkom. Svaki put kada bi pogledala dijete, živo bi se prisjetila svih 

divnih nauma što ih je smišljala zajedno s Alfonsom pa bi iznova zaplakala, 

govoreći sebi kako ovaj mališan nikada neće upoznati oca. 

Njezine su žene bile odustale od pokušaja da je utješe: žalile su što Madonna 

Sancija nije s njima. I ona je bila pogođena tugom, no dvije su gospe uspijevale 

jedna drugoj pružiti silnu utjehu. 

Uto do Lukrecijinih odaja odjednom dotrči jedan od paževa s viješću da se 

zamku približavaju nečiji vojnici. 

Lukrecija zabaci kosu koja je bila tamnija nego obično (zaboravljala ju je 

dovoljno često prati): na sebi je imala crnu i jednostavnu haljinu i nimalo nije 

nalikovala na veselu Lukreciju koja se toliko ponosila otmjenim haljinama što ih je 

nosila u Rimu. 

Potrča k prozoru da pogleda kakvi to vojnici dolaze remetiti mir u Nepiju. 

Kada je pogledala dolje na ljude što su koračali naprijed, pred očima joj se ukaza 

sjajan prizor. Pjevali su koračajući i kroz njihove se redove pronosio smijeh. Ispred 

njih su stjegonoše nosili žuto-crvene stijegove: dok ih je promatrala, puhnuše 

~108~

glasnici u srebrne trube izvijajući pobjedničke zvuke i u tim se zvucima začu neka 

radost koja kao da potrese svu nepijsku melankoliju. 

A onda ugleda i njega: jahao je svima na čelu - condottiere u sjajnoj odori, a 

Lukreciji srce poskoči od ponosa što ga tako vidi. I, prvi puta u šest tjedana od 

onoga tako tragičnog dana, ona se nasmiješi. 

Potom pohita dolje da pozdravi brata. 

On skoči s konja, dobaci uzde jednome od svojih ljudi i pritrča k njoj; podignu 

je u naručje i nasmija se gledajućije ravno u lice. 

Načas se zagleda u njega, a potom mu obujmi lice rukama i povika: »Cesare... 

oh, Cesare!« 

No, smjesta joj se učini kao da uz nju stoji Alfonso te se sjeti odaje u Borgijinu 

tornju i Alfonsova mlitava tijela kako leži preko postelje. 

»Cesare«, reče mu. »Zašto ste došli ovamo?« 

»Čudno pitanje, sestro. Kako da prođem na nekoliko kilometara od vašega 

uporišta i odolim iskušenju da vas vidim?« 

»Mislila sam da ovamo nećete doći«, muklim glasom odgovori ona. 

On je spusti na tlo i reče ogrlivši je jednom rukom: »Gladan sam. Svi smo 

gladni. Možete li nam dati štogod za jelo?« 

»Nismo bili pripravljeni za vaš dolazak«, reče ona pa pozva jednoga od patuljaka 

što su stajali sa strane začuđeno promatrajući ovaj prizor. »Požuri u kuhinju. Reci 

kuharima da priprave sve što imaju. Morat ćemo nahraniti vojsku.« 

Patuljak nestade, a Cesare se okrenu k jednome od svojih kapetana i zapovjedi 

mu da se pobrine za ljude i pronađe im u gradu prikladan smještaj. On sam 

prenoćit će u nepijskom zamku. 

Kada njegov kapetan ode, Cesare zamoli sestru da ga odvede u odaju u kojoj 

najčešće provodi vrijeme pa ona to i učini. Stajali su rame uz rame, promatrajući 

kroz prozor krajolik što je ulijevao strahopoštovanje. 

»Kako ste prošli u bitkama?« upita ga ona. 

»Tako dobro«, odvrati on, »da ću se doskora domoći svojega kraljevstva.« 

»Nisam li vam uvijek govorila da će vam se želje ostvariti?« 

»Jeste, sestro.« 

»Dobro se sjećam kako ste proklinjali kardinalsko ruho.« 

»Vidite«, ozbiljno reče Cesare, »sva ta ogorčenost prolazi. Kao i tuga, iz blizine 

se čini velikom, iz daleka izgleda beskrajno malena. Pogledajte sabinsko gorje... tek 

~109~

lanac modre izmaglice kada ih promatrate s ovoga prozora. No, stajati ispod tih 

visokih vrhova, posve je druga priča.« 

Ona se osmjehnu u znak da se slaže, a on joj stavi ruku pod bradu i okrenu joj 

lice k svojemu. 

»Tako će biti i s vama, sestro.« 

Ona odmahnu glavom odbijajući ga pogledati u oči i na tren u njegovu pogledu 

zasja srdžba. 

»Mislite li se i dalje ovdje mrzovoljno mrgoditi, Lukrecijo?« htjede on znati. 

»Oh, griješite ako je tako.« 

»Ljubila sam svojeg supruga«, odgovori mu. »Vi nikada niste voljeli neku ženu 

kao što sam ja voljela njega pa ne možete ni shvatiti zašto me njegova smrt ovako 

pogađa.« 

On se najednom nasmija. 

»Prije nego što odem odavde«, reče, »opet ćete se razvedriti.« 

»Shvatila sam da ćete ovdje samo prenoćiti.« 

»Svejedno, prije nego što odem, prestat ćete misliti na muža. Prestanite 

razmišljati o njemu, Lukrecijo. Smjesta prestanite.« 

Ona se okrenu ustranu. 

»Cesare«, reče, »vi to ne možete razumjeti.« 

On promijeni temu razgovora. 

»Naredit ćemo da nam jelo donesu ovamo... ovamo u vašu sobu punu sjenki. 

Ovdje ćemo jesti sami nas dvoje, vi i ja. Što kažete na to, Lukrecijo?« 

»Da, radije nego da sjedim dolje s vašim ljudima.« 

On se ushoda gore-dolje po odaji. 

»Drukčije sam ovo zamišljao... vi me željno pozdravljate... pjevate za mene i 

moje ljude... omogućujete nam vedru i sretnu večer, uspomenu koju ćemo ponijeti 

sa sobom kada krenemo u bitku.« 

»Nisam raspoložena za zabavu, Cesare«, reče ona. 

On joj ponovno priđe i uhvati je za ramena. 

»Ipak, prije nego što odem odavde, kunem se, raspoloženje će vam se 

promijeniti.« 

Ona dopusti očima da zastanu na njegovu licu. Pomisli: Nekoć bih se plašila 

Cesarea kada je u ovakvu raspoloženju, no sada više ne marim. Mrtav je Alfonso, 

~110~

moja ljubav, a kada je on umro, prestala sam mariti za ono što će se sa mnom 

dogoditi. 

U odaji s pogledom na sabinsko gorje postavljen je omanji stol: srebrno posuđe 

za Cesarea i glineno za Lukreciju. 

Namrštivši se, Cesare pozva slugu: »Što ovo znači? Kakvo je to posuđe iz 

kojega očekuješ da će jesti tvoja gospodarica?« 

Slugu obuze strah koji je Cesare redovito izazivao u ljudima. 

»Ako je Vašoj Milosti po volji, želja je Madonne Lukrecije da joj se jelo 

poslužuje u glinenome posudu kao znak da je udovica.« 

»To je posuđe ružno«, reče Cesare. 

Lukrecija se obrati sluzi. 

»Ostavi to posuđe. Moja je želja da jedem iz glinenoga posuđa dok žalujem za 

suprugom.« 

»Nećete jesti iz glinenoga posuđa dok sa mnom sjedite za stolom, sestro.« 

»Udovica sam, Cesare, i obdržavam žalobne običaje.« »Dobro je žalovati kada se 

ima za kime žalovati«, reče Cesare i dozva slugu. »Donesi srebrno posuđe namjesto 

ove grozote.« 

»Nipošto...«, zausti Lukrecija. 

No, Cesare je već bio dohvatio glineni tanjur i bacio ga na slugu. 

»Srebrno posuđe«, naredi kroz smijeh. 

I sluga donese srebrno posuđe. 

Zar je to važno? pomisli Lukrecija. Ionako ništa više nije važno. Može li mi to 

što jedem iz glinenoga posuđa vratiti Alfonsa? Može li Alfonsu nanijeti ikakvo zlo 

budem li jela iz srebrnoga? 

Sjedoše i Cesare se prihvati jela, no Lukrecija jedva da je mogla štogod 

progutati. 

»Nikakvo čudo što izgledate krhkije no ikada prije«, reče Cesare. »Neću našemu 

ocu moći podnijeti dobro izvješće.« 

»Molim vas da ga ne uznemirujete pričama o mojem slabom zdravlju.« 

»A ja vas molim da povratite dobro zdravlje i raspoloženje. Nikada to nećete 

učiniti dok god se ovdje budete mrzovoljno mrgodili. Kako možete na ovome 

mjestu biti zadovoljni?« 

»Mogu se zadovoljiti ovim mjestom kao i bilo kojim drugim.« 

~111~

»Lukrecijo, odbacite korotu. Momak je umro. Ima i drugih na ovome svijetu. 

Zahtijevam od vas da jedete. Hajde... jelo je dobro. Imate izvrsnog kuhara. 

Zapovijedam vam dajedete. Ustrajat ću, Lukrecijo, pa ćete se morati naučiti 

poslušnosti.« 

»Nismo više djeca«, reče ona. 

A usput pomisli: Ne! Ti su dani daleko. I kao da se pojavio duh Giovannija, 

njezina umorenoga brata, i stao kraj stola, zajedno s Alfonsovim duhom. 

No, ako su nju i uznemiravale te sablasti, Cesareu nisu smetale. Umorio joj je 

supruga i njihova zajedničkog brata, no nije pokazivao nikakve znake grizodušja. 

Cesareu je bilo potrebno da ukloni ljude pa ih je uklanjao. Kada bi nestali, više o 

njima nije razmišljao. 

»Onda ćemo se pretvarati da jesmo«, reče on. 

Ona smiono odgovori: 

»Onda bi Giovanni bio ovdje s nama.« 

»Bili su to sretni dani«, otpovrnu on, »kada smo vi i ja bili sami. Zamislimo da je 

ovo jedan od tih dana.« 

»Ne mogu!« uzviknu ona. »Ne mogu. Kad god pomislim na to doba, sjetim se 

Giovannija, baš kao što ću svojega supruga Alfonsa pamtiti svakoga časka u svojem 

životu.« 

»Sada govorite kao histerična žena, Lukrecijo. Nisam to od vas očekivao. Hajde, 

budite moja slatka sestrica. Lukrecijo, to sam ja, Cesare. Došao sam ovamo s 

izričitim ciljem da otjeram vašu tugu. Sada... najprije ćemo zajedno jesti i piti. 

Dođite, Lukrecijo, budite moja slatka sestrica.« 

Najednom je postao nježan, pozivajući se na njezinu ljubav, pa ona nakratko 

zaboravi da su mu ruke okaljane krvlju njezina muža, a onda se začudi samoj sebi 

kako je na to mogla zaboraviti. 

Poče jesti i pod njegovim upornim pogledom pojede sve što je bilo na njezinu 

srebrnome tanjuru. 

On napuni pehar vinom i nazdravi joj. 

»Za vas, ljubavi moja! Za vašu budućnost! Neka bude velika i slavna.« 

»I za vas, brate.« 

»Onda, za našu budućnost, a ona je zajednička. Kako bi i moglo biti drukčije?« 

Priđe joj i kraj stola stade uz nju, a potom je zagrli i privuče k sebi. 

~112~

Ona pomisli: On je najveći čovjek u Italiji. Jednoga dana svi će mu klicati, i on 

je moj brat koji me voli... bez obzira na to kako postupa s drugima. Voli me... i bez 

obzira na to kako postupa sa mnom, kako da ga prestanem voljeti? 

Bila je svjesna starih čini, a on je to znao jednako kao i ona: bio je odlučan da je 

večeras prenese preko mosta koji premošćuje ponor između prošlosti i sadašnjosti; 

kada se sigurno nađe na drugoj strani, natjerat će je da se osvrne i vidi kako je 

prošlost nejasna i sjenovita kao i sabinsko gorje kada se promatra iz nepijskoga 

zamka. 

Nakon večere sjedoše da porazgovaraju. 

On je htio da se ona vrati u Rim. Ovo nije mjesto za nju. Mlada je - tek joj je 

dvadeset godina - a ostatak svojih dana kani provesti žaleći za onim Što ne može 

biti? 

»Želim ostati ovdje neko vrijeme«, rekla mu je. »Ovdje mogu živjeti u samoći.« 

»U samoći! Vi ste rođeni za društvo. Vratite se u Rim. Nedostajete ocu.« 

»On me ne voli vidjeti da tugujem.« 

»Onda nećete tugovati. Toliko žudi za vama.« 

»Nemoguće. Stoga ću ostati ovdje gdje se mogu posvetiti svojoj boli.« 

»Ne smijete više tugovati za bezvrijednim čovjekom!« povika Cesare. 

Ona ustade i reče: »Takve riječi neću slušati.« 

On joj prepriječi put. 

»Hoćete«, reče. Uhvati rukom pramen njezine kose. »Manje je zlatna nego prije, 

Lukrecijo.« 

»Ne marim za to«, reče ona. 

»A ova haljina«, nastavi on, »izgleda kao redovnički habit. Gdje su vam lijepe 

haljine? 

»Nije mi stalo.« 

»Slušajte, mala moja, uskoro ćete imati novoga supruga.« 

»Mislite me namamiti mužem kao što se djeca mame slatkišima?« »Da, 

Lukrecijo. A kada već govorimo o djeci, gdje je ono vaše dijete?« 

»Spava.« 

»Nisam ga vidio.« 

~113~

U očima joj se pojavi strah. Cesare to primijeti i razdraga se. Sada je znao da će 

je moći pokoriti, ako ne ni zbog čega drugog, a ono zbog djeteta. 

»Vama to dijete ništa ne znači«, brzo reče ona. 

Cesareove su je oči podmuklo gledale. 

»Sin je svojega oca.« 

»Ali ga njegov djed... obožava.« 

»Ljubav njegova djeda može otpuhati vjetar.« 

»Cesare«, povika Lukrecija, »nemojte ni pokušati učiniti nešto nažao mojem 

djetetu!« 

On joj stavi ruku na rame i iskrivi lice dotaknuvši crno sukno od kojega je bila 

sašivena njezina haljina. 

»Tako je ružna!« reče. »Tako neprikladna za moju lijepu sestricu. Ne bojte se. 

Ništa se nažao neće dogoditi vašemu sinu.« 

»Ako bi ga itko pokušao ubiti, kao što su mu ubili oca, najprije će morati ubiti 

mene.« 

»Nipošto se ne uzbuđujte. Alfonso je bio izdajnik. Htio mi je oduzeti život, a ja 

sam ga oduzeo njemu. No, ne zamaram se s dječicom. Lukrecijo, budite ozbiljni. 

Budite razumni. Morat ćete se vratiti u Rim, a kada se vratite, morate biti kakvi ste i 

prije bili. Morate iznenaditi Rim svojim odijevanjem, morate biti naša vesela 

Lukrecija. Neka se radosna Lukrecija vrati kući, a uplakanu udovicu ostavi za 

sobom.« 

»Ne mogu to učiniti.« 

»Možete.« A potom uporno: »I hoćete!« 

»Nitko me na to ne može prisiliti.« 

Lice mu je bilo blizu njezina. 

»Ja mogu, Lukrecijo.« 

Ona ostade bez daha, a on se ponovno smijao, tiho, likujući. Dugogodišnji je 

strah poprimio određen oblik: čvrsto se držala toga straha, straha puna ljubavi, čak i 

onda kada ga je voljela. Nije samu sebe shvaćala niti je shvaćala njega. Znala je 

samo da su oboje Borgije i da su spone koje ih vezuju neuništive dok god u njima 

dvoma ima života. 

Gotovo se obeznanila od straha i očekivana užitka. U njezinu su se umu 

miješala dva lika - Cesare, Alfonso, Alfonso, Cesare. 

~114~

Jedan je nestajao u drugome, a kada se to dogodilo, nestao je i velik dio njezina 

jada. 

Zurila je u Cesarea širom otvorenih očiju, a Cesare joj se osmjehivao, nježno, 

strastveno, uvjerljivo, kao da je hvata za ruku i vodi prema neizbježnome. 

On ode, a ona ostade sama. 

Sve joj se sada činilo drukčijim. Krajolik je izgledao manje surov i ona je često 

gledala prema zamagljenome sabinskom gorju. 

Cesare je odjahao u nova osvajanja. Nastavit će tako - iz pobjede u pobjedu, a 

njegove će pobjede biti i njezine. 

Bilo je trenutaka kada je gorko plakala i trenutaka kada se osjećala pobjednički. 

Kako je uopće mogla i pomisliti da može ostati sama? Ona je jedna od njih, ona 

je Borgia, a to znači da članove svoje obitelji ljubi strast veno, onako kako ne bi 

mogla ljubiti nikoga drugog. 

Ipak se bojala. 

Emocije su se smjenjivale u njoj. Oprala je kosu i naredila da joj se iznesu 

prekrasne haljine, ali kada je u zrcalu proučila vlastito lice, prenerazilo ju je ono što 

je vidjela. Učinilo joj se da u vlastitim očima vidi tajne i to ju je plašilo. 

Željela se u Rimu naći s ocem. I Cesare će se jednoga dana onamo vratiti. 

O njihovim je obiteljskim vezama razmišljala kao o nečemu beskrajno nježnom, 

a ipak beskrajno zlokobnom. Čeznula je za time da tim obiteljskim vezama bude 

toliko čvrsto sputana da ne može pobjeći, a potom bi iznova postala svjesna čežnje 

za bijegom. 

Bilo je trenutaka kada bi pomislila: Nikada neću ponovno naći svoj mir ako ne 

umaknem. Želim biti poput svih drugih. Da je barem Alfonso ostao živ, da smo 

barem zajedno otišli odavde, daleko od Rima, da smo bar živjeli sretno, normalno! 

Zadrhtala bi razmišljajući o budućnosti. Cesare je došao k njoj u Nepi, 

poremetio njezinu žalosnu usamljenost, njezin mir prepun tuge. 

S preneraženjem bi se prisjetila da joj on nije samo brat: on je ubojica njezina 

muža. 

Tada je spoznala da mora pobjeći iz paukove mreže u koju se sve više zapleće. 

Osjećala se poput muhe uhvaćene među ljepljivim nitima, uhvaćene i sputane, no 

ne tako čvrsto da bi bijeg bio nemoguć. 

~115~

Manje od mjesec dana nakon Cesareova posjeta Nepiju ona pozva k sebi 

družbenice i reče im: »Imam očevo dopuštenje da se vratim u Rim. Obavimo 

pripreme i što prije otiđimo odavde. Umorna sam od Nepija. Čini mi se da nikad 

neću poželjeti ponovno vidjeti ovo mjesto.« 

Kada je Lukrecija stigla u Rim, papa se prema njoj ponašao kao da je boravak u 

Nepiju bio tek ugodan odmor. Nije spominjao Alfonsa, a očevidno mu je bilo 

drago što opet vidi maloga Roderiga. 

Cesareova je vojska postizala zadane ciljeve i papa je bio u dobrohotnu 

raspoloženju. 

Šetao je s Lukrecijom po vatikanskim vrtovima i raspravljao s njome o 

predmetu koji mu je u tom trenutku bio najbliže srcu. 

»Najdraža moja«, reče joj, »ne možete dovijeka ostati neudati.« 

»Vrlo sam kratko bila neudata«, reče Lukrecija. 

»Dovoljno dugo... dovoljno dugo. Od vremena do vremena nešto me muči, 

kćeri. Ne mogu vječno živjeti, a želio bih vidjeti da ste sretno stupili u dobar brak 

prije nego što vas napustim.« 

»Ono što se ovaj tjedan čini dobrim brakom, tjedan se dana poslije toga može 

pokazati neprikladnim, a iskustvo mi govori da je brak vrlo nesigurno stanje.« 

»Ah, mladi ste i lijepi, imat ćete mnogo prosaca. Cesare mi kaže da bi Louis de 

Ligny vrlo rado postao vašim suprugom.« 

»Oče, ja ne bih rado postala njegovom suprugom... niti suprugom bilo kojemu 

čovjeku.« 

»Ali, dijete moje, on je rođak francuskoga kralja i njegov veliki miljenik. 

Budućnost mu je blistava.« 

»Najdraži oče, zar želite da vas ostavim i pođem živjeti u Francusku?« 

Papa zastade, a zatim reče: »Priznajem da je to i meni palo na pamet kao velik 

nedostatak ove ženidbene prilike. Isto tako, on traži ogroman miraz i postavlja 

neumjerene zahtjeve.« 

»Onda ćemo ga odbiti, oče. Neko ću vrijeme mirno živjeti uz vas.« 

Nasmija se zajedno s njom i izjavi kako će samo odmahnuti rukom na 

Ljudevitova prijatelja. Nikada neće pristati na to da svoju kćer dadne bilo kome tko 

će je odvesti kilometrima daleko od njezina oca. 

~116~

No, domalo joj iznese novu ponudu. Ovaj put je posrijedi bio Francesco Orsini, 

vojvoda od Gravine, koji je silno želio taj brak i vrlo napadno otjerao najdražu 

ljubavnicu, tako da svi znaju koliko ozbiljno razmišlja o braku. 

»Šteta što ju je otjerao«, reče Lukrecija. »To je bilo nepotrebno.« 

»On bi bio dobar izbor, kćeri. Poput svib ostalih, naravno, i on je pohlepan: 

traži crkvene službe, zajedno s velikim povlasticama koje idu uz njih, za svoju djecu 

iz prethodnoga braka.« 

»Neka samo traži, oče. Što to znači? Nema potrebe da uslišite njegove zahtjeve, 

jer ih ni ja neću uslišiti. Zašto svi ti ljudi traže moju ruku? Zar još nisu naučili da 

nijedan moj muž nije imao sreće?« 

»Tako ste lijepi, tako beskrajno poželjni«, reče Aleksandar. 

»Ne«, odgovori ona, »stvari mnogo jednostavnije stoje. Ja sam papina kći.« 

»Uskoro će«, nastavi Aleksandar, »Cesare opet biti kod kuće. Sretan sam kada su 

moja djeca uz mene.« 

Cesare se vraća kući! Te su joj riječi odjekivale u ušima. Mislila je o Cesareovu 

povratku - kako jaše na čelu svojih ljudi, radosni condottiere koji će osvojiti sve što 

leži pred njim. Osjeti se čvrsto uhvaćenom u paukovu mrežu, ne videći mogućnost 

kako da iz nje pobjegne. 

No, možda na neki način bijeg ipak postoji. Uda li se za vladara neke udaljene 

države, bit će prisiljena napustiti dom i živjeti sa suprugom. 

Bit će to gorak odlazak, no bit će slobodna, slobodna od moći Borgia, od ljage 

Borgia, bit će slobodna da bude ono što jest, da zaboravi, da živi onako kako, 

duboko u srcu, zna da je oduvijek htjela živjeti. 

I tako se dogodi da, kada se ime Alfonsa d'Este spomenu kao ime mogućega 

prosca, ona to sasluša sa stanovitom i željnom nestrpljivošću. 

Alfonso d'Este bio je najstariji sin ferarskoga vojvode pa će, ako se uda za njega, 

napustiti Rim i sa suprugom živjeti u Ferrari kojom će on, kao očev nasljednik, 

jednoga dana upravljati. 

U tome joj leži prilika za bijeg. 

~117~

ČETVRTO POGLAVLJE 

TREĆI BRAK 

K 

ada je Ercole, vojvoda od Ferrare, čuo za papinu želju za sklapanjem braka 

između Lukrecije i njegova sin Alfonsa, naprosto se razjario. 

Stari je vojvoda bio aristokrat i smatrao je drskom uvredom naum da se 

plemenitoj kući d'Este utrapi obično kopile. 

Bilo mu je već šezdeset godina i znao je da mora razmišljati o danu kada će 

njegov sin Alfonso postati glavom te kuće, no razmišljao je o tome sa stanovitom 

bojazni. Ercole je bio čovje k od ukusa, duboko religiozan, a u neko je vrijeme 

prijateljevao i sa Savonarolom: pružio je gostoprimstvo tome svećeniku, a 

pokvareni postupci Borgia ispunjali su ga užasom. 

Želio je da se Ferrara razlikuje od ostatka Italije i pretvorio ju je u kulturno 

središte. Poticao je književnost i umjetnost, a njegova su strast bile glazba i 

kazalište. Ponudio je gostoprimstvo velikome arhitektu Biagiju Rossettiju, a ishod je 

toga bio vidljiv na ferarskim ulicama. 

Što se Ercolea ticalo, postojala je samo jedna povoljna strana u prijedlogu toga 

braka: Borgije su bili bogati pa, ako ikada sebe i svoju obitelj bude morao poniziti 

pristankom na tu vezu, bit će bar u mogućnosti zahtijevati ogroman miraz. Ercole 

je bio čovjek koji je uživao gomilati novac, a mrzio ga trošiti. 

Što ne znači, razmišljao je on, da bi njegova sina Alfonsa naročito uznemiravao 

loš ugled obitelji koja se brakom misli vezati s njegovom. Alfonso je priprost 

grubijan i činjenica da je otac takvu sinu, nadilazila je Ercoleovo shvaćanje. Alfonso 

kao da nije imao drugih želja doli da dane provodi u ljevaonici izvodeći pokuse s 

topovima, a noći sa ženama - to radije što su bile nižega podrijetla. Alfonso nikada 

nije mario za gospe visoka roda, više je volio bujne sluškinjice ili gostioničarke, a 

zloglasne su bile pustolovine u koje se upuštao u prostome društvu. 

Zanemari li se ljubav prema glazbi koju je bio naslijedio od oca, činilo se kao da 

uopće ne pripada obitelji d'Este. Njegov bi brat Ippolito bio bolji nasljednik, ali je 

Ippolito, kao drugorođeni sin, nosio kardinalske ruho i u tome mu je pogledu nešto 

bilo zajedničko s Cesareom Borgijom - mrzio je tu službu. 

~118~

Gdje je sada Alfonso, pitao se Ercole. Nedvojbeno u ljevaonici, iskušavajući 

topove. Možda će od toga jednoga dana i biti koristi u ratu. Tko zna? Možda bi 

trebao poći do Alfonsa i reći mu za ovaj čudovišni prijedlog. No, čemu? Alfonso će 

zagunđati, slegnuti ramenima i pripremiti se da pola noći provede s djevojkom, a 

nedvojbeno joj ubrzo napravi i dijete, kao što mu se već dogodilo s pola tuceta 

ljubavnica. 

Vojvoda Ercole zaključi da neće biti u stanju o tome razgovarati s Alfonsom. 

Njegovu je djecu, počinjao je shvaćati, sve teže usmjeravati. Je li to otkriće do 

kojega nužno dolaze svi stari ljudi? Ippolito, otmjen i pristao, ogorčen je na 

kardinalsko ruho koje nosi. Ferrante, njegov treći sin, divlje je ćudi i nikada ne 

možeš biti siguran u kakvu će se ludu pustolovinu upustiti. Sigismondo je tih, kao 

da u njega nema slavohlepnosti koja odlikuje njegovu braću te je kardinalsko ruho 

očevidno trebao odjenuti upravo on. Onda je tu i Giulio, njegov izvanbračni sin, 

prekrasnih tamnih očiju, veseo i pristao, silno omiljen među ženama. Ercole 

uzdahnu. Dao je sve od sebe da Giuliju pribavi visoki crkveni položaj, no Giulio 

time nije bio oduševljen i rano je u životu otkrio način da sve provede po svojemu. 

Bila je tu i kći - Isabella - udata za Francesca Gonzagu, a sada markiza u 

Mantovi. Isabella je trebala biti muško. Ercole bi uživao da s njom sada može 

porazgovarati o ovome bračnom prijedlogu. Nedvojbeno je čula za to u svojemu 

zamku na rijeci Mincio i mora da je pobjesnjela. Zamišljao je kako je pogođena u 

svojem ponosu... ondje u zamku u kojemu se nalaze neke od najboljih skulptura u 

Italiji, zajedno sa slikama, knjigama te bilo kojim predmetom koji polaže pravo na 

to da se nazove lijepim. Isabella je bila ono što je Ercole želio da budu sva njegova 

djeca - intelektualka. Dakako, trebala se roditi kao muško. Ipak, upravljala je 

Mantovom, govorilo se, bolje nego bilo koji muškarac, vladajući nad suprugom i 

podanicima, a spominjala se kao »prva žena svojega doba«. Cijelo je vrijeme na sebe 

privlačila pozornost. Svima je davala na znanje da je njezin dvor utočište 

umjetnicima; morala je biti jedinstvena, čak joj je i odjeća odudarala od odjeće 

kakvu su drugi nosili jer bi je sama osmislila i dala izraditi od najfinije tkanine 

ukrašene najbriljantnijim uzorkom. Mnoge su žene potom za sebe davale šivati 

haljine po uzoru na njezinu, ali do tada bi ih Isabella već odbacila. 

Da, doista, Ercole je žalio što Isabella nije u Ferrari da može iznijeti mišljenje o 

predloženome braku. 

No, nje nema pa silom prilika mora sam poći u ljevaonicu i o tome 

porazgovarati s Alfonsom. 

~119~

I tako ode onamo. Alfonsa nije bilo u zgradi: ležao je vani u hladu i jeo golem 

komad kruha i luk. Njegovi su radnici ležali kraj njega pa Ercole prilazeći zadrhta 

od gađenja jer mu je bilo nemoguće razabrati tko je od tih ljudi ferarski nasljednik, a 

tko radnik. Alfonso se od srca smijao, možda nekoj sirovoj šali i doimao se 

potpuno opuštenim. No, on je ionako uvijek bio opušten. 

Nije mario Što dvorjani njegovo vladanje smatraju sirovim: ono je bilo onakvo 

kakvo je Alfonso želio da bude i on se zbog toga nije ispričavao. Nije o tome čak ni 

razmišljao. No, istodobno je očevidno bio sretniji s pripadnicima običnog puka. 

Kada im se stari vojvoda približi, radnici skočiše te ostadoše stajati 

premještajući se s noge na nogu i stružući cipelama, ne znajući kako da se ponašaju. 

»Eh, evo i mojeg oca«, uzviknu Alfonso. »Jeste li došli gledati topovsku paljbu, 

oče?« 

»Ne«, reče vojvoda. »Došao sam razgovarati s vama.« 

Bijelom rukom zapovjednički mahnu radnicima koji smeteno pogledaše Alfonsa 

pa se, kada im on kimnu glavom, povukoše podalje. 

»Dođite, oče, sjednite ovamo u hlad«, reče Alfonso, rukom lupkajući kraj sebe 

po tlu. 

Vojvoda je oklijevao, no bilo mu je vruće i bio je umoran, a u ovome velikom 

medvjedu od čovjeka kakav je bio njegov najstariji sin bilo je nekakve dragosti, 

koliko god da su njih dvojica malo toga imali zajedničkog. 

Osvrnu se načas oko sebe, a zatim se spusti na travu. 

Alfonso se okrenu licem prema njemu, a Ercole, ustuknuvši pred jakim vonjem 

luka, primijeti da su mu ruke prljave i da su mu se pod noktima skupile debele 

naslage blata. 

»Dođe li neprijatelj ikada do Ferrare«, reče, »raznijet ću ga topom.« 

»Uzdam se da će to biti uspješno«, reče vojvoda kvrcnuvši prstom muhu koja 

mu je sletjela na brokatni rukav: »Dobio sam vijesti od pape. Natuknuo mi je nešto 

o poželjnosti braka između vas i njegove kćeri.« 

Nimalo se ne uznemirujući, Alfonso samo nastavi žvakati luk. Razmišljao je o 

topu. 

Kakve li neosjetljivosti, pomisli vojvoda. Što bi bilo koja nevjesta mislila o 

njemu? Što li je ono njegova prva žena mislila o njemu? Jadna Anna Sforza! No, 

možda je ne bi trebalo zvati jadnom. Anna Sforza umjela se pobrinuti za sebe. Nije 

bila po Alfonsovu ukusu. Nimalo ženstvena, no visoka i pristala. Nije imala 

nikakvih izgleda u usporedbi s masnim kurvicama kao što su bile sluškinjice što su 

~120~

privlačile Alfonsovu pozornost. Je li se uz drhtaj odvratila od njegovih prljavih 

ruku, od njegova daha što je vonjao po luku, od supruga puna životinjskih žudnji i 

potpuno bez osjećaja za profinjeniji način života? Alfonso nikada nije gubio vrijeme 

na snubljenje: ugledao bi curu, zaveo je pa bi, ako bi mu se to iskustvo svidjelo, 

cijelu priču ponovio. Inače, sve bi brzo zaboravio. Alfonso je bio krepak, muževan 

čovjek. 

Anni Sforzi to zapravo i nije smetalo. Imala je vlastiti ukus pa joj je, iako je kao 

žena ferarskoga nasljednika bila spremna rađati djecu, očevidno bilo drago kada bi 

Alfonso provodio noći s kakvom priprostom ljubavnicom, a nju ostavljao da 

provodi vrijeme u igri s dražesnom crnkinjom koju je obožavala. 

No, Anna je začudo, upravo pokušavajući izvršiti svoju dužnost, dočekala smrt. 

Umrla je pri porođaju. Ni prva ni posljednja žena s kojom se to dogodilo, no u 

Anninu se slučaju to činilo dvostruko tragičnim. 

»Pa, Alfonso, što na to imate reći?« 

»Moram se oženiti«, odsutno promrmlja Alfonso. 

»Ali, jednom Borgijom!« 

Alfonso slegnu ramenima. 

»A još je i kopile!«, nastavi Ercole. 

»Nedvojbeno ćete uz nju dobiti dobar miraz, oče«, uz smiješak reče Alfonso. 

»To bi vam se trebalo svidjeti.« 

»Ni za najveći miraz u svijetu ne bih htio da se ferarska kuća veže s Borgijama. 

Međutim, ako odbijemo, naći ćemo se suprotstavljeni papinskoj vlasti. Jasno vam je 

što će to značiti u ovim nemirnim danima.« 

Alfonsu zasjaše oči. 

»Upotrijebit ćemo top protiv bilo koga tko dođe ovamo.« 

»Top!« uzviknu Ercole. »Od kakve je koristi ta sprava protiv papine vojske? A 

ipak... a ipak...« 

»Bili biste iznenađeni da ga vidite u borbi, oče.« 

»Papinu vojsku...« 

»Ne, ne! Moj top. U danima koji dolaze top koji ću ja napraviti na bojištu će 

igrati glavnu ulogu.« 

»Želim razgovarati o ovome braku. Oh, Alfonso, zar nemate nimalo smisla za 

prikladnost trenutka?« 

~121~

Bila je to stara žalopojka. Prije nekoliko se godina njegov sin okladio da će proći 

ferarskim ulicama nag i s mačem u ruci. Dobio je okladu. Nije shvaćao da ljudi koji 

su ga tada vidjeli nikada neće zaboraviti što je učinio ferarski nasljednik. 

Oh, zašto se Ippolito nije rodio kao najstariji sin? No, i s Ippolitom bi možda 

bilo poteškoća. Ili Ferrante? Ferrante je nemiran čovjek. Sigismondo? Međutim, 

svećenik ne može vladati vojvodstvom, a Giulio je bio kopile razmažen zbog 

vlastite ljepote. No, kakva korist od gunđanja zbog vlastitih sinova? Alfonso je 

najstariji i barem je muškarac, uza sve svoje priprosto ponašanje. 

»Nego, vas kao da sve ovo uopće ne uznemiruje«, reče vojvoda. 

»Bit ćemo obeštećeni, u to ne sumnjam«, promrmlja Alfonso. Mislima je još 

uvijek bio u ljevaonici: u ovo doba dana, osim ako se ne bi namjerio na kakvo 

sočno djevojče, topovi su mu bili mnogo zanimljiviji od žena. 

»Oh, mogli bismo biti obeštećeni«, složi se vojvoda podižući se na noge, »no 

ništa neće za mene biti dovoljno veliko da oduševljeno pozdravim zajedništvo s 

tom zloglasnom obitelji.« 

Ustade i ode, a još dok je odlazio, začu kako Alfonso - na najprostačkiji mogući 

način - zviždi pozivajući radnike. 

U Urbinu je bilo vrijeme poklada, a vojvoda Guidobaldo di Montefeltre našao 

se prisiljen da zabavlja Cesarea Borgiju dok ovaj čeka na predaju grada Faenze. 

Vojvodi se to nije mililo, ali se nije usuđivao ništa drugo učiniti. Cesare, koji je 

sada sebi bio osigurao naslov vojvode od Romagne, bio je neprijatelj kojega se 

valjalo bojati, jer nitko nije bio potpuno siguran u kojem će smjeru njegova vojska 

dalje krenuti. 

Tako novopečeni vojvoda od Romagne stiže u zamak, a vojvoda i njegova 

ponosna žene Elizabetta Gonzaga (koja je bila sestra Francesca Gonzage, supruga 

Isabelle d'Este) moradoše ga primiti sa svim počastima. 

Elizabetta je mrzila Borgije, a imala je s njima izravnati i neke račune. Njezin je 

suprug prerano obolio od uloga pa mu je bilo teško hodati, tako da je čovjek koji je 

nekada bio velik vojnik sada bio žrtvom povremene nepokretnosti. No, vojvoda je 

bio ljubazne naravi i spreman zaboraviti prošlost. Elizabetta, ponosna, uznosita, 

gledala je na sebe kao na aristokratkinju te nije mogla oprostiti Borgijama zbog 

postupka što ga je njezin suprug bio doživio zbog njih. Naime, Guidobaldo je bio 

uz Giovannija Borgiju kada je ovaj zaratio s Orsinijevima u Braccianu pa je, 

prisiljen pridržavati se neratničkih zapovijedi Giovannija Borgije, ranjen i zarobljen. 

Tijekom mjeseci koje je proveo u francuskoj tamnici obolio je od uloga i 

~122~

zdravstveno mu je stanje zauvijek narušeno; za to se vrijeme papa Borgia nimalo 

nije brinuo oko toga da ga izbavi, već se Guidobaldova obitelj našla pod teškim 

pritiskom da pronađe potrebnu otkupninu. 

Ponosna žena kao što je bila Elizabetta još se uvijek grizla zbog toga: takvo je 

nešto mogao zaboraviti samo netko ljubazan kao što je bio Guidobaldo. 

Njih su dvoje sada bili prisiljeni zabavljati Cesarea pa je, dok se on u plesnoj 

dvorani ogledavao za najprivlačnijim ženama, 

Elizabetta promatrala njega, stisnutih usana. Žalila je zbog nužnosti da zabavlja 

čovjeka na tako zlu glasu. 

Odjenuvši se u crni baršun što je smatrala doličnim, Elizabetta je ustrajala na 

tome da isto nose i sve njezine gospe, a Cesare, naviknut na sjaj Rimljanki, osjeti 

kako mu se raspoloženje kvari. 

Žalio je što je uopće došao u Urbino. Bolesni stari vojvoda i njegova ukočena 

supruga nisu bili društvo kakvo bi on izabrao, ah se ipak donekle zabavljao 

gledajući kako strahuju pred njim. 

»Lijepa vam je ova gospoštija«, reče im i dopusti da mu vide sjaj u očima. 

Vojvoda i vojvotkinja bojali su se nevolja s papom, a znali su da papa sa svom 

svojom moći stoji iza svojega sina. 

Neka samo dršću od straha. Ako mu ne mogu pružiti zabavu kakvu bi želio, 

Cesare će uživati bar u onome u čemu može. 

No, Cesare među okupljenima iznenada otkri lijepu djevojku i smjesta zapita 

Elizabettu za njezino ime. 

Elizabetta se pobjedonosno nasmiješi. 

»Kreposna djevojka - Dorotea da Crema. Ovdje ostaje samo kratko vrijeme, a 

onda kreće na put da se pridruži svojemu budućem suprugu.« 

»Čaroban je prizor za oko«, reče Cesare. »Volio bih s njome razgovarati.« 

»To se može urediti«, reče Elizabetta. »Pozvat ću nju i njezinu pratilju.« 

»Je li njezina pratilja ona punašna gospa u crnome? Onda vas molim da nju ne 

pozovete.« 

»Gospodaru moj, čak ni radi vas ne možemo narušavati dobre običaje.« 

»Znači«, nehajno reče Cesare, »da bih uživao u društvu s ljepoticom moram se 

silom prilika družiti i sa zmajem.« 

Dorotea je bila čarobna. 

Cesare zapita smije li s njome zaplesati. 

~123~

»Bojim se da ne smijete, gospodaru«, reče pratilja. »Moja je gospa na putu k 

svojemu budućem suprugu pa joj, sve dok se ne uda, nije dopušteno da sama pleše 

s bilo kojim muškarcem.« 

»Sama... ovdje, u plesnoj dvorani!« 

Pratilja stisnu usnice i nagnu glavu na jednu stranu s izrazom osobe koja se 

susreće s nepremostivom preprekom. U Cesareu se rasplamsa bijes, ali ga on prikri. 

Jasne se djevojčine oči načas zadržaše na njemu, a onda ona obori pogled. 

»To je besmislen običaj«, bijesno reče Cesare. 

Nitko mu ne odgovori. On se tada okrenu prema djevojci. 

»Kada odlazite odavde?« 

»Krajem tjedna«, odgovori ona. 

Bila je vrlo bezazlena i bojala ga se, a ipak ju je malo i privlačio. Možda je čula 

za glas koji ga bi je, možda joj se činilo kao da ima posla sa samim vragom. No, čak 

i najbezazleniju djevicu mora uzbuditi vražje udvaranje. 

»Ja odlazim sutra«, reče joj. »Tim bolje.« 

»Zbog čega?« zapitala ona. 

»Zato što je, budući da ne smijem plesati s vama, bolje da se ne susrećemo. 

Želja da zaplešem s vama čini mi se neodoljivom.« 

Ona upitno pogleda u pratilju, no gospa nije kanila pogledati u nju. 

»Kako li je nesnosna ta etiketa!« promrmlja Cesare. »Recite mi, tko je najsretniji 

čovjek na svijetu?« 

»Kažu da ste to vi, gospodaru. Pripovijeda se o vašim osvajanjima i govori se da 

u vaše ruke pada svaki grad kojemu se približite.« 

»To i jest tako. No, mislio sam na čovjeka s kojim se vi imate vjenčati. Sjetite se 

da ja ne smijem ni plesati s vama, pa stoga i nisam tako sretan kao što ste rekli.« 

»To je sitnica«, odgovori mu ona, »u usporedbi s osvajanjem cijeloga kraljevstva.« 

»Ono što silno želimo nikada nije sitnica. Kako vam se zove budući suprug?« 

»Gian Battista Carracciolo.« 

»Oh, sretan li je Gian Battista!« 

»On je kapetan u mletačkoj vojsci.« 

»Volio bih biti na njegovu mjestu.« 

»Vi se... šalite. Kako možete takvo nešto reći - vi, vojvoda od Romagne?« 

»Ima naslova koje bih rado mijenjao za neke... druge.« 

~124~

»Drugih naslova, gospodaru? Ta kakav biste još naslov mogli poželjeti?« 

»Da budem dragan lijepoj Dorotei.« 

Nasmijala se. 

»Ovo su isprazne šale, a to se mojoj pratilji ne bi svidjelo.« 

»Moramo li razgovarati samo onako kako se njoj sviđa?« 

»Moramo.« 

Elizabetta ih je promatrala sa zadovoljstvom. Potom reče Doroteinoj pratilji: 

»Vrijeme je da se vaša štićenica povuče. Ne smijemo dopustiti da se umara dok je 

kod nas. Pred njom je dug put, a putovanje može biti tako naporno. Ne zaboravite 

da ste obje na mojoj brizi pa moram voditi računa o vašoj udobnosti.« 

Pratilja se nakloni i Dorotea se oprosti s Elizabettom. Oči joj se načas zadržaše 

na liku romanjskoga vojvode. Slabašno uzdrhta i osjeti se zahvalnom što je pod 

paskom svoje kadšto naporne pratilje. 

Cesare se osjećao gnjevnim i izigranim nakon njezina odlaska. Više ga zabava 

nije zanimala, sve su mu se žene činile dosadnima i ukočenima, a ispunjala ga je 

žarka želja - koja se ubrzano pretvarala u potrebu - da ljupku Doroteu učini 

svojom ljubavnicom. 

Dorotea odjaha iz Urbina okružena prijateljicama i družbenicama. 

Društvo je čavrljalo o svadbi i odjeći koju će nositi te o tome kako će uskoro 

ući na područje Mletačke Republike i ondje naići na Gian Battistu Carracciola koji 

čeka na njih da ih pozdravi. 

Bili su u blizini Cervije kadli prema njima galopom dojuri konjička družina. Ne 

uznemiriše se jer im nije ni padalo na pamet da bi im ovi konjanici mogli učiniti 

štogod nažao, no kada se jahači približiše, vidjelo se da nose krinke, a Dorotea je 

bila sigurna da joj je nešto poznato u vezi s njihovim predvodnikom kada je 

njezinoj pratnji doviknuo da stane. 

Svatovi se zaustaviše. 

»Nikome se ništa neće dogoditi«, rekoše im napadači. »Tražimo jednu osobu iz 

vaše družine, a ostali mogu mirno nastaviti put.« 

Dorotea zadrhta shvativši da je riječ o njoj. 

Njezina pratilja reče drhtavim glasom: »Pogriješili ste. Mi smo obični ljudi koji 

putuju u Mletke. Krenuh smo na svadbu.« 

Zakrinkani muškarac koji se Dorotei činio poznatim dojaha do nje, prisili 

njezinu pratilju da se odmakne i položi ruku na uzde djevojčina konja. 

~125~

»Ne bojte se«, prošapta. 

Potom se, vodeći za sobom njezina konja, odmaknu što dalje od ostalih, a jedan 

od njegovih ljudi pograbi najmlađu i najljepšu od Doroteinih sluškinja te muškarci 

odgalopiraše odnijevši djevojke sa sobom. 

»Kako se usuđujete!« vrištala je Dorotea. »Smjesta me pustite.« 

Njezin se otimač samo nasmija, a u tome je smijehu bilo nečega đavolskog što 

nju ispuni užasom. 

Dorotea pogleda iza njih: na cesti je vidjela skupinu vojnika kako okružuje 

njezinu pratnju, sprečavajući potjeru, pa shvati da je zakrinkani muškarac koji ju je 

zarobio Cesare Borgia, shvati značenje toga postupka, kao i to da će Gian Battista 

Carracciolo uzaludno čekati na svoju zaručnicu, jer je nju vidio Cesare Borgia, 

poželio je i dočekao je u zasjedi, a sve zato da može zadovoljiti svoju požudu. 

Kada je Čula da se njezinu bratu predlaže brak s Lukrecijom, Isabella d'Este 

pobjesnje. 

Smjesta napisa pismo ocu, vojvodi Ercoleu, i objasni mu da Lukrecija Borgia 

nipošto ne smije ući u njihovu obitelj. To je naprosto smiješno. Ti skorojevići... što 

ti Borgije misle o sebi kada im pada na pamet da svoju krv pomiješaju s 

najplemenitijom krvlju u Italiji? 

Može mu mnogo toga reći o Borgijama. Giovanni Sforza, Lukrecijin prvi 

suprug, boravi na njezinu dvoru i priče koje je od njega čula prelazile bi sve granice 

vjerojatnoga da se ne odnose na Borgije. 

Razvod je sređen, tako je rekla Isabella, zato što je papa bio ljubomoran na 

Lukrecijina supruga i htio Lukreciju zadržati samo za sebe. Nevjerojatno? No, to su 

Borgije. Govori se da je Lukrecija bila ljubavnica svoj svojoj braći. I to se čini 

besmislenim. Mora li ga ponovno podsjetiti da je riječ o Borgijama? Je li čuo za 

najnoviju sablazan? Doroteu da Crema, dok je putovala da se sastane sa svojim 

zaručnikom, dočekao je Cesare Borgia u zasjedi i oteo je da je siluje. O jadnoj se 

djevojci sve otada ništa nije čulo. I pripadnicu te nasilničke obitelji njezin otac 

namjerava prihvatiti kao suprugu ferarskoga nasljednika! 

Isabella je u pravu, mozgao je Ercole. Nije u obitelji želio nijednoga Borgiju, ali 

će morati biti vrlo oprezan kada bude sastavljao pismo kojim će odbiti papu. 

Svojevremeno je bilo govora o braku između Alfonsa i Louise d'Angouleme. 

Stoga Ercole papi napisa pismo, silno žaleći Što mora odbiti njegovu ponudu, no 

objašnjavajući kako se njegov sin 

~126~

Alfonso već obećanjem obvezao toj gospi te slijedom toga nije u mogućnosti 

razmotriti mogućnost sklapanja sjajnoga braka s kćeri Njegove Svetosti što mu ga 

papa tako velikodušno nudi. 

Ercoleu odlanu. Alfonso će se uskoro morati oženiti. No, ne s Borgijom. 

Primivši Ercoleovo pismo, Aleksandar se zamisli. Bilo mu je jasno da Ercole 

nije nestrpljiv da svoju kuću poveže s Borgijama. Tada se razgnjevi. 

Bilo je i drugih stvari koje su mu davale povoda za razmišljanje. Doroteina 

otmica i silovanja izazivah su zgražanje diljem Italije, a čak se i Ljudevit Francuski 

pridružio ostalima u prosvjedovanju, poslavši, u znak svojega neodobravanja, Yvesa 

d'Allegrea da prosvjeduje kod Cesarea. Ljudevit se razgnjevio zato što je 

Carracciolo, zaručnik slomljena srca, objavio kako namjerava napustiti Mletke i 

krenuti u potragu po cijeloj zemlji, sve dok ne nađe svoju nevjestu. Kako je 

mletačka vojska bila pod njegovim zapovjedništvom i postojao je strah da bi na nju 

mogao navaliti Maksimilijan Austrijski, među Francuzima je zavladalo silno 

zaprepaštenje pri pomisli na Carracciolov odlazak radi rješavanja posve osobnih 

poslova. 

Cesare, suočivši se s izaslanicima francuskoga kralja, zanijeka da zna išta o tome 

gdje se nalazi Dorotea. 

»Mogu dobiti svaku ženu koju poželim«, otpovrnu im on. »Zašto bih sebi 

stvarao takve nevolje otevši baš ovu?« 

Mnogi su se gradili da prihvaćaju njegovu riječ, shvaćajući da neće mnogo 

pomoći pokažu li kako u nju sumnjaju, no Carracciolo se zavjetova na osvetu 

Borgijama, uvjeren da je muškarac koji mu je oteo zaručnicu upravo Cesare. 

U Vatikanu je papa javno proglašavao Cesareovu nedužnost u Doroteinu 

slučaju, ali ga je silno uznemirila činjenica da ferarski vojvoda odbija Lukreciju 

prihvatiti kao nevjestu za svojega sina. 

Razmišljao je o vojvodi, glavnom njegovom osobinom smatrajući škrtost. 

Ercole će dati sve od sebe kako bi izbjegao trošenje novca, ali ako postoji nešto od 

čega će se teže odvojiti nego od novca, onda je to dio područja nad kojim vlada, pa 

makar u pitanju bio i jedan četvorni metar. 

Papa otpisa Ercoleu da ga žalosti pomisao kako je Alfonso već zaručen s 

drugom gospom, ali i da je siguran kako bi za obje njihove kuće moglo proizaći 

veliko dobro iz braka koji će ih ujediniti pa misli da ovaj naum ne valja olako 

odbaciti. Alfonso je zauzet, Ippolito je čovjek Crkve, pa će papa Lukreciju udati u 

~127~

Ferraru za trećega sina, Ferrantea. No, njegova je kći vrlo bogata pa za nju on mora 

naći kraljevstvo. Njegov je prijedlog - a, podrazumijeva se, i njegova želja - da 

Ferrante dobije onaj dio Ferrare poznat kao Modena te da se taj dio proglasi 

posebnom istoimenom državom kojom će onda vladati Ferrante i Lukrecija. 

»Podijeliti Ferraru!« uskliknuo je stari vojvoda. »Nikada!« 

No, bojao se da će papa biti nepopustljiv. Postao je u to siguran kada je, 

potraživši pomoć kod Francuza (Ferrara je dugi niz godina bila francuska 

saveznica), od Ljudevita doznao kako Francuzi nemaju ništa protiv braka između 

d'Esteovih i Borgija te primio savjet da nastavi s pregovorima. 

Ercole tada shvati da Ljudevit želi papinu pomoć pri osvajanju Napulja: 

Francuska je vatikanska saveznica pa je posljedica toga da Ferrara mora ispaštati. 

Kada je od Francuza dobio taj mig, Ercole shvati da će morati prihvatiti nešto 

što mu je mrsko. 

No, nikada neće podijeliti Ferraru. Bolje mu je zaboraviti stare ugovore s 

Louisom dAngouleme. Bolje je zaključiti brak - kada se već brak mora sklopiti - 

između Alfonsa i Lukrecije. 

Papa je, šećući s Lukrecijom po vatikanskim vrtovima, držao njezinu ruku među 

svojima dok su prolazili između cvjetnih nasada. 

»Sretan sam što vidim da ste opet ona stara Lukrecija«, govorio joj je. »Tužna 

Lukrecija bila je neka druga osoba, a ne moja vedra kći. No, sada znam da ste 

zadovoljni s ovim brakom koji je vaš voljeni otac dogovorio za vas.« 

»Da, oče«, odgovori ona. »Zadovoljna sam.« 

»Žalosti me što morate otići tako daleko od svojega doma.« 

»No, vi ćete me posjećivati, a i ja vas, oče. Nikada se nećemo zadugo 

razdvajati.« 

On joj nježno stisnu ruku. 

»Bit ćete vojvotkinja od Ferrare, moja najmilija. Od časa kada se sklopi brak to 

će biti vaš naslov. Srećom, stari Ercole nema žive supruge pa ćete se s punim 

pravom nazivati ferarskom vojvotkinjom.« 

»Da, oče.« 

»Lijep naslov koji će vas izjednačiti s kneževskim i kraljevskim kćerima u Italiji. 

To sam oduvijek priželjkivao za svoju djevojčicu.« 

~128~

Ona ništa ne reče, misleći: Kako je čudno da jedva čekam taj brak. Kako je 

čudno da želim otići od kuće. 

Ovom je ushićenju u njoj razlog bio u činjenici da joj bijeg neposredno 

predstoji. Domalo će se osloboditi spona. Zamišljala ih je nalik na niti paukove 

mreže, ali načinjene od krvi i mesa, pa će njihovo kidanje biti bolno. 

A taj njezin budući suprug? Vidjela je njegovu sliku. Bio je visok, izgledao je jak, 

no ono što ju je najviše privuklo prilikom proučavanje njegove slike bila je izvjesna 

spoznaja da taj čovjek nikad neće zadirati u njezinu najdublju nutrinu. S njome će 

izroditi djecu i time se zadovoljiti: nikada neće poželjeti da dozna koliko joj je bilo 

stalo do njegovih prethodnika, koliko je patila kada je Alfonso ubijen i nikada neće 

nastojati otkriti tajnu čudnoga odnosa između nje i Cesarea, između nje i njezina 

oca. To je praktičan čovjek, ima ljevaonicu i gomilu ljubavnica. Mnogoj je djeci u 

selima oko Ferrare on otac. Nije profinjen, nazivaju ga prostakom, no njoj se, 

začudo, svidjelo sve što je čula o njemu. Ona zna svoju dužnost pa će je i obavljati, 

a njezin će tajni život ostati neoskvrnut. U Ferrari će moći biti nasamo, imat će 

prilike razmišljati o svojem životu - kako bi samu sebe shvatila. 

Nije ona jedva čekala brak, nego slobodu, nešto o čemu se jedva usuđivala 

pomišljati kao o bijegu. No, neka papa smatra da je zanima brak. 

»Postavili su nam teške zahtjeve, Lukrecijo«, mozgao je Aleksandar, »miraz od 

sto tisuća dukata i dragocjenosti u vrijednosti od sedamdeset i pet tisuća, kao i 

zamke Pieve i Cento.« 

»Skupo je to, oče, da biste se riješili kćeri.« 

»Ah!« nasmija se Aleksandar. »No, to je brak kakav sam oduvijek priželjkivao za 

vas. Vojvotkinja od Ferrare, Lukrecijo, dušo moja! Alfonso, vaš budući suprug, 

zakoniti je nasljednik svojega oca. To je dobra prilika, znatna prilika. A moja je 

ljubljena kći toga vrijedna.« 

»No, to je visoka cijena.« 

»Nije to sve. Ustraju na smanjenju crkvene desetine s četiri tisuće na svega 

stotinu dukata. Kakve li drskosti! Međutim, stari lukavac Ercole zna koliko mi je 

ostvarenje ove veze priraslo srcu. Isto tako traži i daljnje časti za Ippolita. I neće se 

na tome zaustaviti.« 

»Previše je to.« 

»Nipošto. Za vašu bih sreću dao i papinsku krunu, kada bi to bilo potrebno.« 

~129~

Nasmiješi mu se i pomisli: Točno. Dali biste svu silu toga da mi priskrbite 

značajan brak. No, niste bili u stanju ni sat vremena žaliti sa mnom kada mi je 

suprug umoren. 

Mali Roderigo, kojega je dadilja bila izvela u vrt, dogega im se u susret. 

»Ho!« uzviknu Aleksandar pa podignu dječaka i zanjiha ga iznad glave. 

Roderigova debeljuškasta ručica posegnu za Aleksandrovim povelikim nosom i 

pokuša ga povući. »Kakva je to bestidnost! Kakvo svetogrđe!« nastavi Aleksandar. 

»Znate li vi, mladi gospodine, da je taj nos koji tako zlostavljate svet, eh?« 

Roderigo zaciča od užitka, a Aleksandar, u iznenadnom naletu ljubavi, čvrsto 

privinu dječaka k sebi, tako čvrsto da se Roderigo bučno usprotivi. Aleksandar ga 

poljubi i spusti na tlo. Nasmiješi se dadilji, zgodnome stvorenju, a ruka mu, dok je 

mrmljao blagoslov, malo dulje zastade na njezinoj mekoj kosi. 

»Vraćam vam na brigu svojeg unuka«, nježno reče. 

Večeras će otići do dječje sobe. Tamo će naći dvostruko zadovoljstvo - 

dječakovo društvo, ali i društvo njegove dadilje. 

Promatrajući to, Lukrecija pomisli kako je riječ o starom obrascu koji je tako 

dobro zapamtila. Aleksandar se nije promijenio: tako je dolazio u dječju sobu na 

Piazzi Pizzo di Merlo, gdje su ona i dvojica njezine braće nestrpljivo iščekivali 

njegov dolazak, baš kao Što će ga sada iščekivati mladi Roderigo. Je li tada i s njima 

bila neka zgodna dadilja koja je privlačila njegovu pozornost? Vjerojatno nije - 

njihova majka Vannozza potrudila bi se da je ne bude. 

»Nedostajat će vam Roderigo kada nas dvoje odemo u Ferraru«, reče Lukrecija. 

Aleksandar načas ne odgovori, a Lukreciju naglo obuze strah. 

Potom on nježno reče: »Ako ga budete morali ostaviti ovdje, znate da će imati 

najbolju skrb na svijetu.« 

To je, znači, već dogovoreno. Morat će Roderiga ostaviti ovdje. Bilo je malo 

vjerojatno da će joj ga biti dopušteno povesti sa sobom. D'Esteovi neće željeti ovo 

dijete iz njezina prethodnog braka. Zašto, oh, zašto se toga nije sjetila prije nego što 

je izrazila spremnost za ovu udaju! 

Papa ju je zabrinuto gledao. Na licu joj se, slutila je, vidi sav jad i on će se sjetiti 

tjedana tijekom kojih je žalovala za umorenim Alfonsom. Sada se boji da će se ona 

ražalostiti, a tako očajnički želi da bude vesela. 

»Oh, oče«, reče Lukrecija ne razmišljajući, »možda mi ovaj brak na kraju krajeva 

i neće donijeti sreću.« 

On je uhvati za ruku i na nju spusti poljubac. 

~130~

»Donijet će vam veliku sreću, vojvotkinjo moja. Nemate se čega bojati. Možete 

se pouzdati u mene da ću se skrbiti za Roderiga - ta, zar on nije vaš sin? Zar ne 

pripada nama?« 

»Oče...«, zamuca ona. 

No, on je prekinu. 

»Mislite da možda neću uvijek biti ovdje.« 

»Nemojte takvo nešto ni govoriti. To je više nego što mogu podnijeti.« 

On se nasmija. 

»Vaš je otac star čovjek, Lukrecijo. »Uskoro će napuniti sedamdesetu. Malo ljudi 

tako dugo poživi, a oni kojima to uspije, ne mogu se nadati da će živjeti mnogo 

dulje od toga.« 

»Ne možemo na to ni misliti«, uzviknu ona. »Ne usuđujemo se na to ni 

pomisliti. Kada smo bili mali, bih ste uz nas... tada kao ujak Roderigo... i od vas 

smo primali sve blagoslove. To se nije promijenilo. Oče, da vi umrete, što bi bilo s 

nama? Vjerujem da bismo samo napola živjeli.« 

Uživao je u ovakvim izjavama. Znao je da to nije laskanje, nije pretjerivanje... ili 

možda tek donekle. Bio im je potreban - sada, kao i oduvijek. Njegovoj nježnoj 

Lukreciji, njegovu snažnome Cesareu. 

»Jak sam i još uvijek ima mnogo života u meni«, reče. »No, najdraža moja, kako 

bih vam udovoljio, dodijelit ću malenome još jednoga skrbnika. Što mislite o našem 

rođaku Francescu Borgiji? 

Ljubazan kardinal, voli vas, voli vaše dijete. Biste li se tada osjećali sretniji, 

Lukrecijo?« 

»Pouzdaj em se u Francesca«, reče ona. 

»Onda neka bude tako.« 

Uhvati je za ruku i primijeti da podrhtava. 

»Lukrecijo«, reče, »niste više dijete. Doskora ću krenuti u kratak obilazak naših 

područja. Vama ću povjeriti obnašanje mojih svjetovnih dužnosti.« 

Ona se užasnu. 

»Ali... Ja sam žena, a to je zadaća za vaše najvažnije kardinale.« 

»Htio bih im pokazati da je moja kći dorasla svakoj zadaći s kojom se, kao 

Borgia, može suočiti.« 

~131~

Ona se plašljivo osmjehnu; znala je da shvaća njezin strah pred novim životom 

što je očekuje. Htio joj je pružiti priliku da se dokaže, htio joj je uliti hrabrost koja 

će joj trebati. 

Ljubio ju je s onoliko silnom odanošću koliko ju je prema nekome mogao 

osjetiti, a i ona je njega ljubila. Ljubila ga je žestoko, strastveno, a potom se zapitala: 

Leži li na nama Borgijama neko prokletstvo kada naša ljubav mora biti tako jaka da 

u našemu životu prije ili poslije dođe trenutak kada se moramo od nje odvratiti, od 

nje pobjeći? 

Rim je bio radostan, ulice prepune, a svi su u gradu željeli makar načas vidjeti 

Lukreciju kada bude išla u crkvu Santa Maria del Popolo gdje će zahvaliti Bogu što 

je vojvoda od Ferrare konačno potpisao bračni ugovor između nje i njegova 

nasljednika Alfonsa. 

Papa je htio tim povodom upriličiti veliko slavlje pa je, s borđijanskom 

sklonošću za privlačenjem pažnje, dao prirediti povorku koja će zabliještiti oči čak i 

Rimljanima. Kao što je slučaj sa svim takvim priredbama, prigoda nije bila samo 

ozbiljna nego i vesela, nije u pitanju bio samo svečani obred nego i povorka pod 

maskama. Topovi su grmjeli s Anđeoske tvrđave, a zvona su zvonila na svih sedam 

rimskih brežuljaka. Lukrecija, blještavo nakićena, u haljini obrubljenoj zlatom i 

dragim kamenjem i kose uhvaćene u mrežicu načinjenu od zlata i dragulja, 

trijumfalno projaha ulicama, a uz nju gospe i plemići s njezina dvora, sve u svemu 

tri stotine ljudi, a zajedno s njima i španjolski i francuski poklisar. 

Puk se gomilao oko ulaza kada Lukrecija uđe i prođe kroz crkvu do 

Aleksandrova impresivnoga mramornog svetohraništa, gdje kleknu da zahvali Bogu 

što joj je udijelio ovoliku čast. 

Njezino je svjetovno namjesništvo za vrijeme Aleksandrove odsutnosti bilo 

silno uspješno: bavila se svim pitanjima koja nisu zadirala u crkveno područje, a svi 

su se kardinali čudili njezinoj ozbiljnosti i razumijevanju tih pitanja. 

Prvi je put u životu Lukrecija bila svjesna odgovornosti i uživala je u tome 

iskustvu. Kardinal Giorgio Costa, kojemu je bilo osamdeset i pet godina, nastupao 

je kao njezin poseban savjetnik te je, oduševljavajući se njezinom mladošću, silno 

pridonio uspjehu njezina namjesništva. Kardinalima je, dok su promatrali ovu 

prekrasnu djevojku koja im je toliko željela ugoditi i s takvom ozbiljnošću slušala 

njihove savjete, bilo nemoguće povjerovati u opake glasine što su ih bili čuli o njoj. 

Odmah po povratku papa uvidje poštovanje koje je stekla i shvati kako se 

Lukrecijino imenovanje za namjesnicu pokazalo kao majstorski potez. 

~132~

Sada Lukrecija izađe iz crkve. Smrkavalo se, a dok je jahala natrag u Vatikan, 

puk je klicao: »Živjela ferarska vojvotkinja! Živio Aleksandar Šesti! 

Čim se potpuno smračilo, otpoče vatromet, a Lukrecijini patuljci, svi predivno 

odjeveni, stadoše trčati kroz gužvu uzvikujući: »Živjela ferarska vojvotkinja!« 

pjevajući pjesme u slavu njezine kreposti i ljepote. 

Puk, koji je nadasve volio ovakva zbivanja, bio je potpuno spreman zaboraviti 

stare sablazni i na sav glas vikati: »Živjela vrla ferarska vojvotkinja!« 

Papa je bio u središtu slavlja i predsjedao gozbi, pazeći da poklisari i svi 

poslanici sa stranih dvorova shvate koliko on cijeni svoju kćer: bio je to znak 

njegove ljubavi, ali istodobno i opomena d'Esteovima da ne zaborave koliko će biti 

velik njegov gnjev pokušaju li odstupiti od dogovora ili ne iskažu li njegovoj kćeri, 

kada stigne u Ferraru, sve poštovanje koje mora uživati kao vojvotkinja. 

Sutradan, prema starome običaju, Lukrecija pokloni haljinu svojoj dvorskoj ludi 

koji se u nju odjenu i projaha kroz grad vičući: »Hura za vojvotkinju od Ferrare!« 

Mnoštvo ga je slijedilo podvriskujući od oduševljenja što vidi ludu gdje, tako 

odjeven, izvodi nepristojne kretnje, geste i oponaša »nevjestu«, što su sve Lukrecija 

i papa promatrali izvrsno se zabavljajući. 

Sada, kada je Ercole potpisao bračni ugovor, ostajalo je još jedno pitanje koje je 

papa odavno želio riješiti, a u ovom mu se trenutku činilo da mu se za to pruža 

mogućnost. Jednoga dana posla po Lukreciju, a kada ona dođe k njemu i on je 

dočeka s uobičajenom naklonošću, otpravi svu pratnju i reče: »Kćeri moja, nešto 

vam imam pokazati!« 

Očekivala je nakit, odjeću od bogato urešena brokata, neki predmet koji je 

trebao biti još jedan vjenčani poklon, no u tome se prevarila. 

Papa pođe do vrata predvorja i reče nekome tko je tamo stajao: »Možete ići«, 

kaza. »Ja ću uzeti dijete.« 

Potom se vrati do Lukrecije vodeći za ruku prekrasna dječačića od neke tri 

godine. 

Zagledavši se u dijete, Lukrecija osjeti navalu krvi u lice. Te su prekrasne tamne 

oči bile iste kao one koje je nekoć poznavala, sjećanje joj se u hipu vrati i ona se 

nađe u samostanu San Sisto, gdje joj je u posjet došao crnooki Španjolac - pristao, 

privlačan, strastven. 

»Da«, reče papa, »to je on.« 

Lukrecija kleknu i htjede privući dječaka u naručje, no on se odmaknu, ozbiljno 

je promatrajući, pomalo nepovjerljiv, zbunjen. 

~133~

Ona pomisli: A kako bi i moglo biti drukčije? Rođen je prije tri godine... i sve to 

vrijeme nije vidio pravu majku. 

»Dođite, mali moj čovječe«, reče papa. »Što imate reći ovoj prekrasnoj gospi?« 

»Prekrasna je«, reče dječak pružajući jedan smeđi prst da njime dotakne dragulje 

na Lukrecijinim prstima. Spusti lice do njezinih ruku i od zadovoljstva ispusti sitne 

hihotave zvuke. Svidio mu se miris mošusa koji je Lukrecija stavljala na ruke. 

»Pogledajte mene, maleni«, reče Lukrecija, »ne moje tričave ukrase.« 

Ozbiljne je oči oprezno odmjeriše, a ona ne odolje, već uze dječačića u naručje i 

obasu mu lice poljupcima. 

Papa ih je promatrao, dobrodušno i sretno. Najveća mu je radost bila pričiniti 

zadovoljstvo svojim najmilijima, a ovaj ga je mali dječak - kao i većina djece, a 

osobito one kojima je u žilama tekla krv Borgija - bio smjesta osvojio. 

»Molim vas«, reče dječak, »ne sviđa mi se kada me netko ljubi.« 

To nasmija papu. 

»Poslije će vam se sviđati, sinko«, uzviknu. »Poslije nećete prezirati poljupce 

lijepih žena.« 

»Ne sviđa mi se kada me netko ljubi«, opetova dječak. 

»Nisu vas često ljubili?« zapita Lukrecija. 

On odmahnu glavom. 

»Mislim kako ću ja često dolaziti u iskušenje da vas ljubim«, reče mu ona, a on 

se na to žurno odmaknu od nje i primaknu se k papi. 

»A kako se malome Giovanniju sviđa novi dom?« zapita papa. 

Malome se Giovanniju oči zakrijesiše kada podignu pogled prema 

impresivnome licu koje je moglo ulijevati strah, ali koje je u ovom trenutku 

ublažavao krasni izraz što je očaravao sve mlado i staro. 

»Giovanni želi ostati sa Svetim Ocem«, reče dječačić. 

Aleksandru usne zadrhtaše od zadovoljstva i ganuća, a bijele mu ruke 

pomilovaše djetetovu gustu i kovrčavu kosu. 

»Onda će i biti tako, sinko, jer je Njegova Svetost jednako toliko oduševljena 

Giovannijem kao i Giovanni Njegovom Svetošću.« 

»Njegovom Svetošću, Njegovom Svetošću«, zapjevuši Giovanni. 

»Dođite«, reče papa, »i kažite ovoj gospi kako se zovete.« 

»Giovanni.« 

~134~

»Giovanni... i kako još?« 

»Giovanni Borgia.« 

»Tako je, Borgia! Nikada to ne zaboravljajte. To je najvažniji dio. U Italiji ima na 

tisuće Giovannija, ali tek nekoliko Borgija, a to je ime kojim ćete se ponositi.« 

»Borgia...!« ponovi Giovanni. 

»Oh Giovanni«, povika Lukrecija, »zar vam nije bilo žao napustiti stari dom?« 

Giovanniju se oči lagano zamagliše. 

»Ovdje je bolje«, reče. 

»Sasvim sigurno«, reče papa. »Ovdje su Njegova Svetost i prekrasna Madonna 

Lukrecija.« 

»Madonna Lukrecija«, gotovo stidljivo promrmlja dječak. 

Aleksandar ga podignu na ruke i poljubi. 

»Eto«, reče. »Vidite.« 

»Ostat će ovdje?« 

Papa kimnu. 

»Ostat će sa Svetim Ocem koji ga voli, a to i sam želi.« 

Giovanni ozbiljno kimnu. 

»Sada ćemo ga odvesti u dječju sobu, a onda ćemo vi i ja nakratko 

porazgovarati. Želio bih da vidite koliko je on ondje sretan i koliko se dobro slaže 

sa svojim prijateljem i rođakom.« 

I tako papa, ponijevši mladoga Giovannija, krenu naprijed prema dječjoj sobi 

gdje je mali Roderigo sjedio na podu i igrao se opekama pokušavajući od njih 

sagraditi toranj. Kada ugleda Lukreciju, podignu se na noge i dotetura do nje. 

Ona ga podignu u naručje, a on ne pokaza ogorčenost zbog njezinih poljubaca. 

Zatim dječačić pokaza na Giovannija i reče: 

»Giovanni.« 

Lukreciji se glas slomi od ganuća dok je izgovarala: 

»Znači, volite maloga Giovannija?« 

»Velikoga Giovannija«, podsjeti je Roderigo, onda mu pozornost privuče veliki 

rubin u njezinoj ogrlici i prsti mu se stisnuše oko njega, krupne mu se oči u čudu 

razrogačiše. 

Ona ga zagrli i osjeti suze kako joj naviru na oči. 

Aleksandar to primijeti i reče: 

~135~

»Ostavimo djecu s dadiljama. Imam vam nešto kazati.« 

Izađoše iz dječje igraonice pa Aleksandar rukom obgrli Lukreciju i povede je 

natrag u svoje odaje. 

»Vidite«, reče joj. »Održao sam obećanje. Poslao sam po njega da može biti 

odgojen kao jedan od nas.« 

»Hvala vam, oče.« 

»Bojim se da sam vam to prenaglo priopćio. Trebao sam vas pripremiti. No, 

nadao sam se da ću vam prirediti veliko zadovoljstvo pa više nisam mogao skrivati 

tu poslasticu. Lijep je to dječak - već vidim Borgiju u njemu.« 

Iznenada se okrenu k njemu i baci mu se u naručje. 

»Zao mi je, oče, ali sve mi se vraća u sjećanje... tako živo.« 

On joj nježno pomilova kosu. 

»Znam, draga moja. Vidio sam vam to na licu. A ove suze, to su suze radosnice, 

zar ne? Vidite da se na dječaka dobro pazi. Nikada se nećete trebati brinuti u tome 

pogledu. Obdarit ću ga imanjem i naslovima. Bit će kao jedan od nas. Ne bojte se 

za njegovu budućnost, Lukrecijo. Ona je u mojim rukama.« 

Ona poljubi te ruke. 

»U najljubaznijim i najsposobnijim rukama na svijetu«, promrmlja. 

»A najveća im je radost u tome da usreće moju dragu kćer.« 

»No, oče, on je moj sin, baš kao i Roderigo, pa me žalosti što ih obojicu moram 

ostaviti.« 

»Istina, ne možete ih povesti sa sobom u Ferraru, ali znate da će im ovdje biti 

dobro.« 

»Vi ste željeli da vaša djeca odrastaju uz vas, oče. I ja to isto želim.« 

Šutio je. 

»Znam.« Onda je zabljesnu osmijehom. »Zašto i ne bi bili uz vas... s vremenom, 

eh, Lukrecijo? Znam da ćete se već nečemu dosjetiti, dražesni ste i lijepi. Kad god 

ste htjeli nešto od mene, niste li to uvijek i dobili? Zašto? Zato što biste me očarali, 

a ja sam vas toliko ljubio da vam ništa nisam mogao odbiti. Ne sumnjam da ćete 

ubrzo naučiti kako da od supruga dobijete ono što želite, kao što vam je to 

uspijevalo s ocem.« 

»Mislite da ću ga s vremenom uspjeti uvjeriti u to da mi dopusti dječake dovesti 

k sebi?« 

On je nježno poljubi. 

~136~

»Uopće ne sumnjam u to«, reče. 

Bilo je nemoguće da pojava maloga Giovannija Borgije ostane nezapažena pa 

novo dijete u Vatikanu postade u stanovitim krugovima glavnim predmetom 

razgovora. Tko je Giovanni Borgia, bilo je pitanje dana. A nadjenuše mu i nov 

naslov, Infante Romano. 

Aleksandra je progonila lagana uznemirenost. Činilo se da je brak s Ferrarom 

sređen, no nije bilo tako. Ercole je posve jasno pokazivao da tim brakom nije 

oduševljen, cjenkao se za dukate i počasti kao kakav trgovac pa je Aleksandar 

vjerovao kako će zgrabiti prvu priliku da se izvuče od dogovora. Samo su ga strah 

od papinske vlasti i sadašnji nemiri u Italiji tjerali na pristanak: bahati je aristokrat 

mislio kako je njegova obitelj predobra za Borgije i na svoj se ukočeni način 

užasavao saveza s obitelju koja je izazvala više sablazni od bilo koje druge u Italiji. 

Stoga nikako ne bi bilo dobro da u ovome trenutku izbije još jedna sablazan, i to u 

vezi s trogodišnjim djetetom. 

Tko je Infante Romano? Bilo je nemoguće izbjeći to pitanje. 

Isabella d'Este pisat će ocu i iznijeti mu svoje uvjerenje o podrijetlu toga 

tajanstvenog djeteta. Spomene li se s time u vezi Lukrecijino ime, Ercole bi mogao 

pomisliti da ima i više nego dovoljno razloga da raskine bračni ugovor. 

Tada Aleksandar sastavi bulu kojoj je glavna svrha bila priznavanje maloga 

Giovannija jer je papa htio da ovaj zdravi dječačić blistavih tamnih očiju bude 

poznat kao pravi Borgia, a njegovo je priznavanje bilo jedini način da se to učini. 

Djetetovi su roditelji, izjavljivao je papa, Cesare, vojvoda od Valence, i jedna 

Rimljanka. Cesareu, ocu tolike nezakonite djece, neće smetati prihvaćanje tuđe 

odgovornosti. 

Infante Romano sada je bio sin Cesarea Borgie, a to je samo pridonosilo užitku što 

ga je papa nalazio u tome djetetu. 

No, Aleksandar je bio uznemiren. Morao je u obzir uzeti i budućnost, one dane 

kada ga više ne bude ovdje da štiti djetetove interese. Želio mu je ostaviti stanovite 

posjede pa je u skladu s time sastavio još jednu bulu koja je za njegova života 

trebala ostati tajnom. U njoj je izjavljivao da je djetetu otac on sam, a majka mu je 

neka Rimljanka. No, za sada je uspio ugušiti glasine. Iznio je pred svijet objašnjenje 

za ljubav i brigu što ih iskazuje djetetu pa se činilo da je time tajna razotkrivena. Bar 

je zabrinuti Ercole neće moći iskoristiti kao izgovor za otkazivanje svadbenih 

dogovora. 

~137~

U međuvremenu je francuski kralj planirao napad na Napulj. Znao je da, iako će 

ga možda i osvojiti, neće to područje moći zadržati bez papina priznanja te je stoga 

papu želio umilostiviti. Zato je Cesareu i bio pomogao u osvajanju Romagne, a 

Cesare je njemu imao biti saveznik u pohodu na Napulj. 

Još je jedan lukav korak Ljudevit načinio ušavši u savez sa Španjolskom. U 

zamjenu za određene ustupke (prepuštanje Apulije i Kalabrije) pristali su Španjolci 

da se drže po strani i aragonske rođake ostave da se sami bore. 

Ljudevit je od Cesarea zahtijevao da u osvojenim gradovima ostavi samo 

posadu i pridruži se njemu u osvajanju Napulja - tvrdeći da je to dio njihova 

ugovora. Cesare je bio bijesan jer mu se time pokazivalo koliko je malo sam 

zaslužan za svoje pobjede. Bio je dovoljno realan da shvati kako ga u šaci drže i 

papa i Francuzi te da će, napuste li ga oni, ostati bespomoćan pred svojim 

neprijateljima. 

Čule su se uznemirujuće vijesti od Maksimilijana kojemu nije bio po volji taj 

francusko-španjolski savez i htio je znati tko su ti Borgije koji se kao pravi šeprtlje 

guraju u europsku politiku. Davao je do znanja da i sam razmatra dolazak u Italiju 

te da će pregaziti to sitno romanjsko kraljevstvo, pa makar samo zbog užitka da 

Borgijama jasno pokaže kako nisu ništa doli beznačajna obitelj čiji je jedan 

pripadnik tek slučajno izabran za papu. 

Bilo je to ponižavajuće, no tome nije bilo druge pomoći nego se pokoriti 

Francuzima i krenuti na Napulj. Federico se u panici predade još i prije dolaska 

vojske, a Ljudevit mu ponudi pribježište u Francuskoj, što on zahvalno prihvati. 

Tako da, kada Francuzi s Cesareom i njegovim vojnicima stigoše do Napulja, bitke 

nije ni bilo: u Napulju su mogli po volji zapovijedati, a narod izađe na ulice da 

pozdravi osvajača. 

Poniženje se pretvori u trijumf i Cesare u punoj slavi projaha kroz Napulj. 

Federico je sada bio u izbjeglištvu - isti onaj Federico koji je odbio da mu se 

kćer uda za Borgiju! To je bio trenutak za kojim je Cesare dugo vremena žudio. 

Štoviše, bilo je mnogo onih koji su njime bili fascinirani, a u pobjedničkim 

povorkama više je očiju bilo upereno na Cesarea Borgiju negoli na Ljudevita 

Francuskog. 

Priređivali su plesove i gozbe, a Cesare je ondje bio u središtu pozornosti. Bilo 

je mnogo žena željnih da ih on primijeti, iako su do njih već bile doprle vijesti o 

pokolju u Capui i govorilo se da nikada nije bilo tako barbarskoga divljaštva kakvo 

je u napuljskoj kampanji pokazao Cesare Borgia, a brojni su francuski kapetani, 

~138~

ponoseći se svojim viteštvom, davali do znanja da ne žele biti smatrani saveznicima 

takva čovjeka. 

Cesare je uvijek bio najnemilosrdniji kada je vjerovao da mu je dostojanstvo 

povrijeđeno, a svrha je svakoga okrutnog postupka počinjena tijekom te kampanje 

bila ublažavanje rana što su mu ih bili nanijeli kraljevna Carlotta i njezin otac 

Federico. 

U Capui je jahao kroz grad provaljujući u kuće gdje je čuo da ima lijepih mladih 

djevojaka. Ustrajao je na tome da budu djevice pa su stoga morale biti najnježnije 

dobi. Pronašao ih je četrdeset i odredio da se odvedu u Rim i smjeste u njegovoj 

palači pa ih je tamo držao kao svojevrstan harem namijenjen vlastitome užitku. Kao 

vladar, bio je pravi barbarin. Muškarcima za koje bi posumnjao da su ga uvrijedili, 

pa makar i jednom riječju, dao bi odrezati jezik i šaku te ih javno izložiti sve dok ne 

umru. 

Zabavljao se na sve strane, i to tako razuzdano da ga je domalo shrvala i 

obrušila bolest kojom se bio zarazio u najranijoj mladosti i koja je kod njega 

povremeno izbijala, a diljem je Italije bila poznata kao male francese. 

Ova je bolest, osim što ga je tjelesno iscrpljivala, također imala utjecaja i na 

njegov um. Divlja mu se ćud zbog nje jače iskazivala, bijes bi mu se lakše 

rasplamsao: to što je sam trpio bol kao da ga je ispunjalo demonskom žudnjom da 

ga nanosi drugima. 

Cijelim Rimom prostruja drhtaj kada se Cesare vrati kako bi se oporavio i 

pridružio proslavama u čast skorašnjega sestrina vjenčanja. 

Radeći danju u ljevaonici, a noći provodeći uz brojne ljubavnice, Alfonso d'Este 

bio je najmanje uznemiren od svih ljudi na očevu dvoru. 

»Sva ta zbrka oko jednog braka!« smijao se grohotom. »Dajte da to već jednom 

obavimo.« 

Ippolito, Ferrante i Sigismondo, njegova braća koja su se spremala na put u Rim 

da odande doprate Lukreciju u Ferraru, prepirali su se s njime. On jedva da ih je 

slušao. U njihovoj su se obitelji stalno vodile prepirke, što možda i nije bilo tako 

čudno s obzirom na toliki broj sve same braće, od kojih je svatko bio drugoga 

mišljenja. 

Ippolito, izbirljivi kardinal koji je čeznuo za kićenjem i odijevanjem u otmjeno 

odijelo te je čak za sebe osmislio posebno kardinalsko ruho, izjavi da jedva čeka 

vidjeti mladenku. Naslušao se priča o njoj. Navodno je lijepa i ima prekrasnu žutu 

~139~

kosu koja je vjerojatno obojena ih na neki način posvijetljena. Čini mu se da bi žena 

s takvom prošlošću mogla biti zanimljiva. 

Ferrante izjavi kako čezne za time da je vidi. Uz ženu koja je rodoskrvni ubojica 

život bi u Ferrari mogao postati uzbudljiv! 

Sigismondo se žurno prekriži i reče da bi se svi morali spustiti na koljena i 

moliti da iz toga braka ne proizađe nikakvo zlo. 

Alfonso ih je ismijavao. 

»Dosta o tome«, reče. »To je žena poput deset tisuća drugih.« 

»Tu ste u krivu, brate«, reče Ferrante. »Ona je zavodnica, a kaže se da je njezin 

brat Cesare Borgia ubio njihova drugoga brata i njezina muža zbog želje za njom.« 

Alfonso pijunu preko ramena. 

»Mogao bih pronaći desetak takvih kao ona svake noći u svakoj javnoj kući u 

Ferrari.« 

Zijevnu spremajući se vratiti u ljevaonicu. 

Ercole pozva k sebi Ippolita. Nije bilo nikakve koristi od razgovora s 

Alfonsom. Sada mu je više no ikada prije bilo teško povjerovati da je Alfonso 

njegov sin. Bilo je žalosno svjedočiti njegovu prostačkom ukusu, njegovu 

životinjskome odavanju spolnosti. Ercole se ponosio što je d'Esteov dvor kulturno 

središte. Kako će to i dalje biti kada on umre, a Alfonso zavlada umjesto njega? On 

sam živio je onoliko neporočno koliko se u njegovo vrijeme moglo očekivati od 

muškarca. Njegova supruga Eleanora od Aragona bila je kreposna, a rodila mu je 

šestero djece, od kojih su četvorica bili sinovi. 

Kćeri su mu služile na čast - draga Isabella koja sada vlada u Mantovi i Beatrice 

koja je bila žena Ludovica Milanskoga, ali je, nažalost, umrla. On sam imao je pak 

samo dvije ljubavnice (manje od toga bacilo bi na njega sumnju zbog spolne 

nemoći): jedna od njih rodila mu je kćer po imenu Lukrecija, a druga - lijepa 

Isabella Arduino - podarila mu je voljenoga sina Giulija kojemu su se na cijelome 

dvoru divili zbog čudesnih i blistavih tamnih očiju, toliko nalik majčinima da je po 

njima momak bio neprestani podsjetnik nekadašnje strasti. 

Ercole je bio uljuđen gospodin, a Alfonso je, osim jednoga jedinog dara, naime, 

sviranja viole, bio seljačina. 

I tako je o tome braku morao razgovarati s Ippolitom, a za vrijeme je toga 

razgovora žalio, kao već toliko puta do tada, što mu Ippolito nije najstariji sin. 

»Uopće ne gubim nadu u to«, reče mu, »da ću uspjeti pobrkati papine naume.« 

~140~

Ippolito se iznenadi. 

»Sada kada je njihovo ostvarivanje već tako daleko odmaklo, oče?« 

»Sve dok ta žena doista ne stigne ovamo, ima nade. Papa navaljuje da vi smjesta 

krenete u Rim. Tako ćete stići onamo prije zime«, smijao se Ercole. »Ja samo 

odgađam. Objašnjavam mu da se miraz mora isplatiti u srebrnim škudima, a ne u 

zlatnim dukatima, a on se s time ne slaže.« 

»Mislite da će to dovesti do odgađanja?« 

Ercole zahihota. 

»Mislim. Onda će doći zima, a tko zna što će se do proljeća dogoditi?« 

»Oče, što ste dogovorili u vezi s putovanjem redovnica sestre Lucije?« 

Ercoleovo se lice oduži. Ippolito se dotaknuo nečega što podrazumijeva 

trošenje novca, a takvi su predmeti razgovora uvijek uzrujavali Ercolea. 

»Bit će skupo prevesti ih od Viterba do Ferrare«, nastavi Ippolito. »A bojim se, 

dragi oče, da će se za to putovanje novac tražiti od vas.« 

Ercole je razmišljao o sestri Luciji iz Narnije 11 koju bi rado bio vidio ovdje u 

Ferrari. Silno se zanimajući za teološka pitanja, uvijek se dao impresionirati 

čudesima i svatko tko mu ih je mogao priskrbiti bio je siguran u dobrodošlicu na 

njegovu dvoru. Prije nekoliko godina sestri Luciji koja je boravila u 

dominikanskome samostanu u Viterbu počele su se na rukama pojavljivati stigme. 

Do ove je pojave dolazilo svakoga petka, a Ercolea se tako dojmilo ono što je čuo o 

ovome čudu i bio je tako siguran u veliku svetost sestre Lucije te je poželio da ona 

ostavi Viterbo i dođe u Ferraru. 

Sestra Lucija bila je voljna prihvatiti poziv, no njezini glavari nisu joj dopuštali 

da ih napusti jer su u njoj vidjeli priliku za dobit i slavu. Sestru su, međutim, 

skrivenu u košari, prokrijumčarili iz samostana i dopremili vojvodi Ercoleu koji ju 

je, oduševljen svojom stečevinom, smjestio u samostan podignut za nju i često je 

posjećivao, odnoseći se prema umrljanim krpama koje bi ona petkom pokazivala 

kao prema svetim moćima. 

No, ona je žalila za redovnicama s kojima je prije živjela u Viterbu pa je, nakon 

mnogih pregovora, dogovoreno da neke od tih redovnica mogu doći i boraviti sa 

sestrom Lucijom u ferarskom samostanu. 

Upravo je prijevoz tih redovnica sada zadavao brigu Ercoleu. A Ippolito, 

lukavo promotrivši oca, najednom reče: 

11 Danas grad Narni u srednjoj Italiji - nap. prev. 

~141~

»Redovnice ionako moraju proći kroz Rim. Zašto onda ne bi putovale s 

nevjestom i njezinom družbom?« 

Duboko se zamislivši, Ercole je gledao u sina. 

Ippolito nastavi: »Eh, oče, onda bi mogle i putovati na njezin račun.« 

»Dobra zamisao, sine«, reče Ercole. 

»I da, oče, ako uspješno spriječite sklapanje toga braka, osim svih dukata koje 

ćete izgubiti, morat ćete sami redovnicama platiti putovanje. Svakako ćete biti na 

gubitku, oče moj, ako ne prihvatite Lukreciju.« 

Ippolito se u sebi smijao promatrajući oca u kojemu su se borili škrtost i 

obiteljski ponos. 

Cesare pođe do sestre. Nađe je u njezinim odajama, okruženu družbenicama i 

usred bala prekrasnih tkanina. Upravo je jednu od tih tkanina omatala oko jedne 

žene i, zadubljujući se u svoju omiljenu razbibrigu, smišljala kroj za svoje haljine. 

Brokat u tamnogrimiznoj nijansi s natruhom modre u sebi, a koja je nosila naziv 

morello, ispade joj iz ruku kada je ugledala Cesarea. Osjeti kako joj krv nestaje iz lica, 

a ona sama izgledala je beživotno, nesposobna se pomaknuti. Svaki put kada bi ga 

vidjela, činilo joj se da u njemu nasl ućuje nekakvu promjenu. Pokretali su je 

samilost, divljenje i strah. Nitko drugi na svijetu nije bio poput njega, nitko nikada 

nije imao moć da je gane, da je povrijedi, da je ispuni nježnošću i strahom. 

»Oh, Cesare...«, zausti Lukrecija. 

On se posprdno osmjehnu promatrajući fine tkanine. 

»Znači«, reče, »pripremate se za svadbu.« 

»Treba još mnogo toga napraviti«, reče ona. 

Mahnu rukom i družbenice se povukoše, jedva dočekavši njezino dopuštenje. 

»Brate moj«, reče, »sretna sam što vas ponovno vidim u Rimu.« 

On se nasmija i prekrasnim vitkim prstima, tako nalik na očeve, dotaknu 

vlastito lice. 

»Razlog mojeg povratka mene baš ne usrećuje.« 

»Tako vam je teško. Uzdam se da je lijek obavio svoje.« 

»Kažu mi da jest, ali se ponekada pitam hoću li se ikada riješiti te gadosti. Kada 

bih samo znao tko mi ju je ovaj put prenio...« 

Oči su mu bile okrutne i ona zadrhta. Priče o njegovoj barbarskoj okrutnosti 

prema žiteljima Napulja bile su stigle i do nje, a onaje, žaleći zbog okrutnosti i silno 

~142~

želeći živjeti u miru sa svima oko sebe, čeznula za time da on obuzda svoju 

nasilnost. 

»Nego, sestro«, reče on, kao da vam nije drago što me vidite.« 

»Samo zato što vidim da ne izgledate onako dobro kako želim da izgledate.« 

On je uhvati za ruku, a ona pokuša ne pokazati koliko je boli njegov stisak. 

»Ovaj čovjek za kojega će vas udati«, reče on, obična je seljačina, kako čujem. 

Alfonso. Alfonso Drugi! Neće biti nimalo sličan prvome Alfonsu... onome mladcu 

koji vam se toliko sviđao.« 

Izbjegavala je njegov pogled. Šapnu: 

»Naša je sudbina da se udamo kada nam kažu da to učinimo i da prihvatimo 

supružnika koji nam je odabran.« »Lukrecijo moja!« reče on. »Dao Bog da...« 

Znala je što misli reći, ali mu ne htjede dopustiti da to izgovori. Brzo ga 

prekinu: »Često ćemo se viđati. Vi ćete mene posjećivati u Ferrari, a ja ću dolaziti k 

vama u Romagnu.« 

»Da«, reče on. »Mora biti tako. Ništa nas ne smije razdvojiti, Lukrecijo. Ništa, 

sve dok u ovome tijelu bude života.« Primaknu lice njezinu i šapnu: »Lukrecijo... vi 

dršćete. Bojite se mene. Zašto, u ime svih svetaca na nebu? Zašto?« 

»Cesare«, odgovori mu ona, »uskoro moram napustiti Rim. Uskoro... Moram 

poći svojemu suprugu.« 

»A bojite se... bojite se brata koji vas voli. Bojite se zato što vam je brat... 

Lukrecijo, ne želim da me se bojite. Želim da me dočekujete s dobrodošlicom... da 

me ljubite... da me ljubite kao što ja vas ljubim.« 

»Da, Cesare.« 

»Jer ja vas ljubim kao što ne ljubim nikoga drugog. Uvijek, bez obzira na to s 

kojom sam ženom, ljubim samo Lukreciju. Sve su ostale dosadne... zamaraju me. 

To nisu Borgije. Lukrecijo... Lukrecijo... Dao bih toliko... dao bih godine svojega 

života kada...« 

»Ne«, reče ona žestoko, »ne!« 

»A ja kažem da«, reče joj on. 

Njegova joj je ruka bila na zatiljku. Pomisli u tom trenutku da će je ubiti zato 

što je zamišlja uz novoga supruga, a takve slike ne može podnijeti. 

Zatim je on najednom pusti. Nasmija se, a smijeh mu je zvučao gorko. 

»Borgia se u vama, Lukrecijo, skriva iza nježnoga spokojstva žene koja želi biti 

poput svih ostalih... nježna Lukrecija koji žudi za time da bude supruga i majka... 

~143~

krotka i blaga - Lukrecija koja će za ljubav mira zanijekati krv Borgia. Večeras 

dođite u moje odaje. Priređujem večeru. Bit će prisutan naš otac, kao i mnogi drugi. 

Tu večeru priređujem vama na zadovoljstvo.« 

»Doći ću s najvećom radošću«, reče ona. 

»Da, Lukrecijo«, reče joj on, »dođite.« 

U Cesareovim se odajama te večeri odvijala orgija koja će se pamtiti sve dok se 

bude pamtilo ime Borgia. 

Sve je bio smislio sam Cesare: posvuda je dao zapaliti bezbrojne blještave 

svijećnjake, kao i postaviti papinsko prijestolje, bogato prekriveno najboljim 

brokatom. Na njemu je sjedio papa, pokraj njega Lukrecija, a s njezine se druge 

strane smjestio sam Cesare. 

Ića i pića bilo je u izobilju, a razgovor je bio raskalašan. Cesare je u svemu 

predvodio, a bio se nedavno i vratio s pohoda na Napulj, prilikom kojega su se 

njegovo barbarstvo i ljubav prema orgijastičnim prizorima samo pojačali. Papa je 

sve pomno pratio. Nije bilo ničega što bi mu bilo draže od onoga što je nazivao 

dobrim društvom, a nije bio čovjek koji bi se odvratio od raskalašna govora kao ni 

od raskalašna ponašanja. 

Cesare je bio naredio da se u njegove odaje dovede pedeset kurtizana i one 

dođoše, neke od njih najpoznatije u Rimu, spremne da učine sve što se od njih 

zatraži, pod uvjetom da za to budu i odgovarajuće plaćene, no plaćene ili ne, nitko 

se ne bi usudio uvrijediti Cesarea Borgiju. 

Plaća za ovu noć bila je doista vrlo visoka, a usto su imale čast raditi za Cesarea 

te zabavljati Svetoga Oca i buduću mladenku. 

Počele su s plesom, a što je divljija bila glazba, tako je divljiji postajao i njihov 

ples. Tema je bila samo jedna: zavođenje i zadovoljenje te se to uvijek iznova 

naglašavalo. Cesare je napeto promatrao. Na jedan je stolić dao izložiti probrane 

haljine izrađene od najfinije svile, kožne cipele i kape te rekao da su to nagrade koje 

želi da Lukrecija podijeli. Mora pomno motriti jer želi da ona nagrade dodijeli onim 

ženama za koje bude mislila da su ih najdostojnije. 

Papa je pljeskom odobravao plesačicama i veselo se smijao kada su bludnice sa 

sebe počele zbacivati jedan komad odjeće za drugim. 

Lukrecija je vrlo mirno sjedila, trudeći se ne pogledati postrance ni na oca ni na 

brata, trudeći se na licu zadržati ukočen osmijeh. 

~144~

S obzirom na doba u kojemu je odrasla, nije se sablažnjavala videći gole žene. 

Mnogo je puta gledala izazovne plesove, nazočila razvratnim predstavama. Mogla je 

na njih samo primijeniti mjerila koja su vrijedila u ono doba, no ova je zabava bila 

simbolična. Bio je to Cesareov način da joj kaže kako je jedna od njih, kako pripada 

njima te kako će se, čak i kada bude živjela s licemjerno kreposnom obitelji d'Este, 

sjećati ove noći. 

»Sada«, reče Cesare, »počinje natjecanje.« 

»Sav sam se pretvorio u oči i uši«, reče papa, pogleda uperena na punašnu 

tamnokosu ženu koja je baš bila odbacila i posljednji odjevni predmet. 

Cesare pljesnu rukama i naredi da im donesu zdjelu vrućega kestenja. 

»Razbacivat ćemo kestenje, a žene će ga skupljati«, objasni. »I svaka će u ruci 

držati upaljenu svijeću dok to budu činile. Neće to biti lak podvig u stanju u kojem 

se nalaze.« 

»Ovo je jako vino. Izjavljujem da se ne bih bio posebno sklon otimati za 

kestenje«, reče papa, uzimajući iz zdjele šaku kestenja i dobacujući ga tamnokosoj 

kurtizani. 

Sada su se u prostoriji svi, osim Lukrecije, tresli od smijeha gledajući ludorije 

pijanih bludnica. Neke bi zavrištale kada bi ih dotaknula upaljena svijeća u drhtavoj 

ruci druge žene. Neke su bile popadale po tlu pa su se valjale po podu u potrazi za 

kestenjem. 

To je bio znak za Cesareove sluge da zadovolje požudu što ju je pogled na te 

žene budio u njima pa se na dani mig toga i prihvatiše. 

Papa nije mogao doći k sebi od smijeha, pokazujući čas ovamo, a čas onamo. 

Cesare položi ruku na sestrinu. 

»Pažljivo pratite«, reče. »Vi ćete dodjeljivati nagrade onima koji to zajedno 

najbolje izvedu.« 

A ona je sjedila, obuzeta strahom, a želja da pobjegne odande nikada u njoj nije 

bila jača nego u tome sramotnom času. 

Osjećala je da ne pripada Borgijama i čeznula je za bijegom. Borgije su je plašili, 

a ipak je bila svjesna snažnoga osjećaja što ga je ćutjela za njih i koji ne bi mogla 

ćutjeti ni za koga drugog. Je li to ljubav? Ili strepnja? Ili strah? 

Nije znala. Znala je samo da je to najjača emocija što ju je ikada doživjela u 

životu. 

~145~

Bila je okaljana, a Cesare se potrudio da ta ljaga ostane neizbrisiva. »Nećete 

pobjeći!« To joj je govorio. »Vi ste krv naše krvi, meso našega mesa. Ne možete sa 

sebe izbrisati ljagu Borgija jer je ona dio vas.« 

Napokon se sve završi. Lukrecija je osjećala mučninu od odvratnosti i mržnje 

pomiješanih sa strahom. Ipak, učini kako se od nje tražilo. Odabra pobjednice i 

podijeli im nagrade. 

I tada shvati da će uvijek raditi kako se od nje zatraži. Shvati da joj je jedini izlaz 

u bijegu. 

»Sveta Majko Božja«, molila se, »pošalji me u Ferraru. Neka dođu po mene... 

uskoro... Oh, neka to bude brzo, prije nego što bude prekasno.« 

Čekala je, ali još uvijek nitko nije dolazio. Papa se pjenio od bijesa. 

»Što sada?«, pitao je. »Što će sada tražiti? Crkveno imenovanje za kopilana 

Giulija? Nešto što ne uključuje rad, ali podrazumijeva lijep prihod? Neće ga dobiti. 

Kardinalski šešir za njegova prijatelja, Gian Lucu Castellinija da Pontremoli? Ni on 

to neće dobiti. Što još čeka? Da se vrijeme potpuno pokvari?« 

Lukrecija je bila izvan sebe od tjeskobe. Cesare je bio bolestan, ali će ozdraviti. 

Osjećala je strah, paukova se mreža stezala oko nje. 

Napisa pismo budućem svekru, objašnjavajući mu da će s najvećim 

oduševljenjem urediti sve da, kada bude putovala u Ferraru, redovnice putuju 

zajedno s njome. 

Pisma koja je primila od svojega budućeg muža bila su ljubazna, ali još uvijek 

nitko nije ništa poduzimao. 

Što da učinim, pitala se. Možda su odlučili da uopće neće doći? 

Bio je već studeni i za nekoliko će tjedana putovanje sigurno biti gotovo 

nemoguće. Vojvoda namjerno odgađa. 

Papa je, videći njezinu potištenost, tražio načina da je oraspoloži pa je u 

dvorište dao dovesti dvije kobile i četiri pastuha i ustrajao na tome da i ona, zajedno 

s njime, s prozora Apostolske palače promatra uzbuđenje među okupljenima. 

Nekoliko se ljudi bilo okupilo da prisustvuje tom prizoru pa su vidjeli i 

Lukreciju kako stoji uz oca te se o tome pripovijedalo po cijelome gradu, a 

Lukrecija je bila uvjerena da će zasigurno doći i do ušiju onih koji su se trudili da je 

ocrne u očima staroga vojvode od Ferrare. 

Zar nikada neću pobjeći odavde, pitala se. 

~146~

Zatim se začudi što o tome misli kao o bijegu - ta napušta dom i obitelj koje 

toliko voli! Bila je odlučna ugoditi novoj obitelji. Zapravo ih je preklinjala da joj ne 

zapriječe put kojim će pobjeći. 

Roderigo je za vojvodu Ercolea značio veliku brigu: nije htio preuzeti 

uzdržavanje djeteta iz Lukrecijina prethodnoga braka. Lukrecija javno dade dječaka 

na skrb starome rođaku Francescu Borgiji, koji je tada bio kardinal od Cosenze, te 

mu darova gradić Sermonetu tako da se obitelj d'Este nije morala bojati da će im 

dijete biti na teret. No, svejedno još uvijek nitko nije dolazio. 

Lukrecija u očaju izjavi: »Ako se ne sklopi taj brak s Ferrarom, odlazim u 

samostan.« 

A oni koji su to čuli, zadiviše se što mlada djevojka, inače tako vesela, tako 

sretna zbog silne ljepote, tako pažljiva u pogledu njezina očuvanja, tako oduševljena 

osmišljavanjem lijepih odjevnih predmeta, može razmišljati o tome da sadašnji život 

zamijeni krutim uvjetima koji vladaju u samostanu. 

Nisu ništa znali o strahu koji je obuzimao Lukreciju. 

Već je stigao i prosinac prije no što je svadbena povorka krenula, predvođena 

trojicom braće - Ippolitom, Ferranteom i Sigismondom, te stigla do Rima. Vrijeme 

je bilo loše i neprestano je kišilo, no u Lukrecijinu je srcu popustio strah jer je sada 

bila sigurna da će za nekoliko tjedana napustiti Rim. 

Aleksandar je bio uzbuđen kao kakav dječak. Znao je uletjeti u Lukrecijine 

odaje i zatražiti da vidi najnoviji dodatak djevojačkoj spremi; uskliknuo bi od 

zadovoljstva pregledavajući njezine haljine - od brokata i baršuna u modroj i 

crvenkastoj boji te boji zvanoj morello, sve ukrašene draguljima i prošivene biserima; 

nije se mogao suzdržati da ne obračunava dukate uložene u tu krasnu odjeću te bi 

ženama pokazivao: »ova kapica vrijedi deset tisuća dukata, a ova haljina dvadeset.« 

Cesare je trebao izjahati ususret konjičkoj povorci i povesti je u Rim, a srećom 

se dan prije ulaska u glavni grad vrijeme razvedrilo i zasjalo je sunce. 

Cesare, veličanstven na prekrasnome konju, u pratnji osamdesetorice gardista s 

helebardama odjevenih u papinsku žuto-crnu odoru i četiri tisuće vojnika, dočeka 

konjičku povorku iz Ferrare na Piazzi del Popolo te zauze mjesto na njezinu čelu 

kraj Ippolita. Kod Porte del Popolo dočekaše ih devetnaestorica kardinala 

izražavajući im dobrodošlicu bezbrojnim govorima. Topovi na Anđeoskoj tvrđavi 

zagrmješe dok su jahali preko trga Svetoga Petra i ulazili u Vatikan. 

~147~

Tu ih je čekao Aleksandar koji, nakon svečanih pozdrava i bezbroj poljubaca 

utisnutih na papinu papuču, odbaci sve ceremonije i zagrli braću d'Este, govoreći 

im sa suzama radosnicama u očima o svojemu velikom oduševljenju što ih vidi. 

Potom Cesarea zapade dužnost da ugledne goste odvede do palače Santa Maria 

in Portico gdje je Lukrecija čekala da ih primi. 

Stajala je u dnu stuba čekajući da stignu. Na stubištu su u razmacima plamsale 

baklje stvarajući dramatičan dojam jer je Lukrecija posjedovala borđijanski smisao 

za privlačenje pažnje pa je, ma koliko velik bio njezin strah i u bilo kojem trenutku, 

uvijek bila u stanju misliti na svoju pojavu. 

Za pratnju je odabrala vrlo staroga španjolskog plemića, dostojanstvena, 

sjedobrada i prosijeda - nije se mogla naći veća suprotnost njezinoj ženstvenoj 

krhkosti. Brokatna haljina, u boji zvanoj morello koju je Lukrecija najviše voljela, bila 

je kruta od zlata i dragulja, baršunasti plašt podstavljen samurovinom, na glavi je 

nosila smaragdnu mrežicu bogato ukrašenu biserima, a na čelu joj je sjao veliki 

rubin. 

Trojica braće d'Este, toliko nestrpljiva da vide ženu o kojoj su tako često slušali 

kao o rodoskvrnici i ubojici, zapanjeno dahnuše istupajući da joj poljube ruku. 

Ippolito pomisli kako je predivna; Ferrante je bio na pola puta da se zaljubi u 

nju, a čak se i Sigismondo uvjeri da priče koje je čuo o njoj ne mogu biti ništa drugo 

do obične laži. 

Potom započe slavlje koje je trebalo prethoditi i slijediti sklapanju braka preko 

zastupnika. 

Papa je bio odlučio prirediti do tada neviđenu zabavu, čak i među onima što ih 

je sam smišljao. Nestašno je uživao razmećući se svojim sjajem pred knezovima 

d'Este. Gorko je žalio što i njihov stari škrti otac nije u Rimu pa da ga može 

temeljito preneraziti. 

Naučit će on njih kako se uživa u bogatstvu. Uživati umiju neobuzdani 

rastrošnici, a ne ovozemaljski škrci. 

Znao je povesti braću ustranu i upozoravati ih na Lukrecijinu ljepotu. »Zar nije 

dražesna? Bez mane. Bez ikakve zamjerke. Savršena, savršena, samo to vam mogu 

reći.« 

Postavljao im je pitanja o vojvodi i budućem ženiku. »Koliko je visok vaš otac 

vojvoda? Recite mi, je li visok kao ja?« 

~148~

»Visok je«, objasni Ippolito, »ali mislim da je možda Vaša Svetost u maloj 

prednosti.« 

To razdraga papu. 

»A je li moj sin, vojvoda od Romagne, viši od vašega brata Alfonsa? Recite mi i 

to.« 

»Naš je brat visok, Svetosti, ali visok je i vojvoda od Romagne. Nije lako reći, ali 

je možda vojvoda viši od njih dvojice.« 

Ovo su bili odgovori kakve je papa priželjkivao pa je bio zadovoljan kao dijete. 

Oduševljavao se zbog kćerine udaje u jednu od najstarijih i najaristokratskijih 

obitelji u Italiji, no isto tako nije htio da itko zaboravi kako su Borgije moćniji od 

svih, pa ako je on zadovoljan, vojvodu od Ferrare to bi trebalo dvostruko 

zadovoljiti. 

Prišapnu Ippolitu: »Jedva čekam da vidim nakit obitelji d'Este što ga moja kći 

od vas ima primiti na dar.« 

Ippolito nije znao što bi: otac ga je bio upozorio da slavni d'Esteov nakit 

Lukreciji ne treba predati kao dar za mladenku. Bit će joj dopušteno da ga nosi za 

svadbene svečanosti, ali ne smije misliti da time prelazi u njezin posjed. Vrijedio je 

cijelo bogatstvo pa je i pomišljati na njegovu predaju nekome izvan obitelji d'Este 

bilo više no što bi stari vojvoda Ercole bio u stanju podnijeti. 

Ippolito sve to objasni papi, što je umješnije mogao, a Aleksandar se žalosno 

nasmiješi, no to ga ozbiljno ne uznemiri. Bio je dovoljno bogat da samo odmahne 

rukom na sedamdeset tisuća dukata koliko se tvrdilo da taj nakit vrijedi. Najvažnije 

je da se Lukrecija uda, a sada, kada se izaslanstvo nalazi u Rimu, to se više neće 

dugo odgađati. 

Brak je sklopljen krajem prosinca. U pratnji don Ferrantea i don Sigismonda, 

Lukrecija je prešla preko trga Svetoga Petra uz sjajnu pratnju. Uz nju je išlo pedeset 

djeveruša i dvadeset paževa, svi izvrsno odjeveni, a paževi su nosili i d'Esteove 

barjake zajedno s grbom koji je prikazivao bika na ispaši. 

Lukrecija u grimiznom baršunu i zlatnom brokatu podstavljenome hermelinom 

vrlo je lijepo izgledala pa okupljeni gledatelji dabnuše s divljenjem dok je ona ulazila 

u Vatikan. Sam se obred nije održavao u intimnim Borgijinim odajama, već u 

dvorani Padina. Lukrecija je od pape za to zatražila dozvolu jer je osjećala da neće 

moći podnijeti sklapanje braka preko zastupnika klečeći na istome mjestu na kojem 

je klečala tijekom obreda za kojega je postala suprugom prvoga Alfonsa. 

~149~

Ovdje su na nju čekali Aleksan dar, Cesare i trinaestorica kardinala te obred 

otpoče. 

Lukrecija odmah primijeti da nema Sancije i od toga joj laknu. Sancia bi, kao i 

ona, mislila na Alfonsa od Biseglia. Bolje da nije nazočila ovoj prigodi. 

Biskup od Adrije započe službu i upusti se u propovijed za koju se činilo da bi 

mogla dugo potrajati. Papa je, međutim, nestrpljivo očekivao prelazak na glavni dio 

obreda, htio je vidjeti da mu se kćer odista udaje i gledati kako joj se izručuje 

d'Esteov nakit. 

»Dosta! Dosta!« promrmlja, nestrpljivo zamahnuvši bijelom rukom te se 

biskupova propovijed naglo okonča. 

Potom istupi Ferrante i Lukreciji nataknu prsten na prst. 

»U ime«, objavi on, »mojega brata Alfonsa.« 

Iza toga donesoše kutiju s nakitom i svečano je predadoše Lukreciji, a papa je 

bio gotovo izvan sebe od smijeha slušajući riječi što ih je Ippolito pomno birao. 

Zahtijevalo je veliku umješnost predati dar koji uistinu nije dar, no kicoški se 

Ippolito iz toga vrlo uspješno izvukao, a naposljetku Borgije i nisu težili za nakitom. 

Lako su mogli za sebe pribaviti jednako vrijedan nakit, samo da su htjeli. 

Prihvaćajući nakit, Lukrecija više pohvali izuzetno umijeće kojim je izrađen 

negoli samo drago kamenje. 

»A sada slijede gozba i slavlje!« uzviknu papa. 

I tako se Lukrecija treći put udala. 

Slavlje se nastavljalo. Sada, kada je, iako preko zastupnika, sklopila brak s 

d'Esteovim nasljednikom, Lukreciju kao da je obuzeo neki divlji zanos. Prisjećala se 

da su joj dani u vatikanskim krugovima odbrojeni, no obuzimao ju je još jedan silan 

strah. Za nekoliko će dana morati ocu reći zbogom, a znala je da je to njemu 

neprestano u mislima. Svaki put kada bi se našli zajedno, s gotovo je grozničavim 

uzbuđenjem govorio o posjetima u koje će mu ona dolaziti u narednim godinama, 

kao i on njoj. Nabrajao je sve dobre strane toga braka kao da sam sebe pokušava 

uvjeriti u njegovu isplativost, iako će to od njega odvesti ljubljenu kćer. 

Cesare je bjesnio tiho i u sebi, razmišljajući o ovome braku, mrzeći ga, a ipak 

shvaćajući da je savez s Ferrarom koristan za papinsku vlast, kao i za Romagnu. 

No, Cesare je bio mlad: potrudit će se da ga dužnost odvede u blizinu Ferrare. Njih 

će se dvoje uvijek iznova viđati. 

~150~

A Lukrecija se, sada kada je načinila i taj korak, osjećala nesigurnom. Prepustila 

se slavlju jednako grozničavo kao i svi ostali, silno se trudeći da društvo zaslijepi 

veličanstvenim haljinama, svakih nekoliko dana perući kosu tako da sja poput zlata 

te je stekla divljenje svojih novih djevera. 

Sa svojim je ženama čavrljala o ovoj ili onoj haljini, o tome koji će nakit staviti, 

treba li nakovrčati kosu ili je pustiti da joj poput plašta pada oko ramena. 

Pokušavala se pretvarati da su ta pitanja za nju najvažnija na svijetu, a svakoga je 

dana, kada bi ustala iz postelje, imala na umu da se rastanak sve više primiče, da je 

svaki dan približava novome životu s mužem kojega ne poznaje, s obitelji čije je 

neprijateljstvo slutila, unatoč svoj šarmantnosti svojih djevera. 

Među njezinim je družbenicama bila i njezina mlada rođakinja, vrlo lijepa 

petnaestogodišnja djevojčica po imenu Angela Borgia, koja je bila izvan sebe što se 

u ovom trenutku nalazi uz Lukreciju i presretna što polazi s njome u Ferraru. 

Angela, vesela i živahna, bila je odlučna da se u životu zabavi najviše što može, 

a Lukrecija je, gledajući mladu djevojku, pokušavala sve sagledati njezinim očima i 

tako se ponovno osjetiti mladom. 

Angela je bila uz Lukreciju dok se odijevala za zabavu što se priređivala u 

papinim odajama i neukrotivo je dijete pridržavalo jednu od njezinih haljina - 

veličanstven uradak što ga je osmislila sama Lukrecija, od zlatno i crno isprugana 

satena s čipkom što raskošno proviruje iz prerezanih rukava. Plesala je po odaji, 

glumeći da se udaje pa se oholo udostojila primiti prsten iz ruku jedne od žena koju 

je natjerala da igra ulogu kakvu je Ferrante imao prilikom vjenčanog obreda. 

Svi su bili izvan sebe od smijeha. Oko Angele je uvijek vladalo veselo 

raspoloženje. Bila je tako neobuzdana i tako bezbrižna, tako drsko ravnodušna 

prema etiketi da je Lukreciju kadšto podsjećala na Sanciju koja je, iako u Rimu, vrlo 

malo sudjelovala u proslavama. 

»Sad bi bilo dosta, dijete«, reče Lukrecija, »dođite i pomozite mi zategnuti 

haljinu.« 

Haljina je bila od baršuna boje crnoga duda sa zlatnim prugama, a Angela 

povika: »Oh... što bih dala za haljinu kao što je ova! Dvadeset godina života... svoju 

čast... svoju krepost...« »Ne znate što govorite«, reče Lukrecija. 

»A vi ne znate kako divno izgledate. Da ja imam takvu haljinu, i ja bih lijepo 

izgledala.« 

Lukrecija se nasmiješi promatrajući drsko mlado lice. 

»I vi imate zgodnih haljina.« 

~151~

»Ne tako veličanstvenih. Lukrecijo, najdraža rođakinjo, sjećate li se one svoje 

haljine od modroga brokata... one s prorezanim rukavima i zlatnom čipkom? U njoj 

silno dobro izgledam.« 

»Ne sumnjam u to«, reče Lukrecija. 

»Smislili ste tu haljinu za sebe, rođakinjo, ali kao da ste je namijenili meni.« 

Lukrecija se nasmija. 

»Želite li je obući za večerašnji ples?« 

Angela poskoči i ovi rođakinji ruke oko vrata. 

»Smijem li, najdraža rođakinjo? Smijem li?« 

»Pa... možda«, reče Lukrecija. 

»Vi ste najdraža rođakinja na svijetu. Radije bih tisuću puta umrla nego da ne 

pođem s vama u Ferraru.« 

»Ne smijete razmišljati o smrti - nijednom, a kamoli tisuću puta. Pođite po 

modru haljinu da vidimo kako vam pristaje.« 

»Izvrsno. Već sam je iskušala.« 

I tako joj ostale žene pomogoše da odjene haljinu, a ona se pred njima uze 

Šepiriti, oponašajući Lukreciju u raznim trenucima: Lukreciju na vjenčanju, 

Lukreciju kako predsjeda kardinalskim zborom u doba svojega namjesništva te 

Lukreciju koja pleše s Ippolitom, Ferranteom i Cesareom. 

Bila je tako zabavna, tako puna živosti, đa se Lukrecija morala nasmijati pa 

osjeti kako joj se uz ovu mladu djevojku popravlja raspoloženje. 

Ippolito je stajao u jednome kutu papinih odaja dokono promatrajući ples. Bilo 

je već mnogo toga o čemu bi mogao pisati kući. 

On i druga dva brata pisali su, kako se od njih tražilo, brojna pisma - ocu, 

Alfonsu i sestri Isabelli. Bilo je nužno pisati Isabelli: ona je sebe uvijek smatrala 

glavom obitelji. Ippolitove se usnice iskriviše. Nalazio je užitak opisujući Isabelli 

privlačnost, ljepotu i dražest nove članice u obitelji jer će ohola Isabella doživjeti 

šok kada pročita ta pisma. Isabella će pobjesnjeti od ljubomore: samu sebe smatra 

jednom od najprivlačnijih i najdražesnijih, kao i najučenijih žena u Italiji. Isto se 

tako smatra i najotmjenijom. Otkrit će da joj se teško natjecati s Lukrecijom i 

njezinom zbirkom raskošno urešenih haljina. Znao je da Ferrante ekstatično piše o 

Lukreciji, kao i da Sigismondo isto tako postupa, iako zna koliko će te pohvale 

uznemiriti Isabellu. Sigismondo je želio ugoditi sestri, ali je bio i duboko pobožan te 

~152~

nije smio izvrtati istinu. Isabella je to znala. To je razlog zbog kojega će je 

Sigismondova izvješća uznemiriti više od drugih - znala je koliko Ippolito umije 

biti zloban, a da Ferrante lako podliježe dojmovima. 

Primicao mu se vrlo otmjen, bogato odjeven lik, tako jako zakrinkan da mu je 

lice bilo potpuno skriveno, no Ippolito u njemu prepoznade Cesarea jer to uznosito 

držanje, vitak i otmjen stas, kao ni bogate haljine nisu mogli pripadati nikome 

drugom. 

Postojala je veza između Ippolita i Cesarea. Ippolito je nerado bio kardinal, a 

Cesare je to nekoć bio još neradije: Cesarea je privuklo kardinalsko ruho što ga je 

Ippolito sam za sebe osmislio pa se stoga razlikovalo od onoga što su ga inače 

nosili kardinali. Njime je svima objavljivao gađenje i prezir prema ulozi koju je bio 

pozvan preuzeti. 

»Ovo je veseo skup, gospodaru«, reče Ippolito. 

»Najveseliji do sada.« 

»Kao da se čuo nagovještaj tuge u smijehu Njegove Svetosti.« 

»Sjetio se da će nas moja sestra doskora napustiti.« 

Ippolito ošto pogleda Cesarea. 

»Je li i za vas to razlog za tugovanje?« Cesare ne odgovori, a u očima mu 

skrivenima iza maske najednom planu gnjev, pa Ippolito nastavi: »Rado bih da mi 

objasnite kako ste se izvukli iz kardinalskoga grimiza.« 

Cesare se nasmija. 

»Trebalo mi je mnogo godina da u tome uspijem.« 

»Ne vjerujem da će meni to ikada uspjeti.« 

»Vi, dragi moj Ippolito, niste papin sin.« 

»Jao! Moj otac neće učiniti ništa da mi pomogne pobjeći od sudbine na koju 

sam prisiljen.« 

»Prijatelju moj, neka to ne ometa vaše prirodne sklonosti Dok sam još bio član 

kardinalskoga zbora nisam dopuštao da mi se to dogodi. Imao sam mnogo 

pustolovina - zabavnih pustolovina - vrlo sličnih onima u kojima danas uživam. 

»Razumijem.« 

»I vi se upuštate u takve pustolovine?« 

»Da, a vjerujem da me jedna od njih očekuje upravo u ovom trenutku.« 

Cesare se ogleda po prostoriji. 

»Ono čarobno stvorenje u modrom«, objasni Ippolito. 

~153~

»Ha!«, nasmija se Cesare. »Moja mlada rođakinja Angela. Jedva što je izašla iz 

djetinjstva, ali priznajem vam da u nje ima neke dražesti.« 

»Predivna je«, reče Ippolito. 

»Onda se morate žurno baciti u pustolovinu, prijatelju moj, jer će za nekoliko 

dana Angela otputovati skupa s mojom sestrom, a vi ćete ih pratiti iz Rima samo 

dio puta budući da se morate vratiti da biste kao talac jamčili za dobro ophođenje 

svoje obitelji s Lukrecijom.« »Znam«, reče Ippolito. »No, onaje tako mlada... i... 

unatoč svem njezinu čarobnom izgledu... rekao bih, neiskusna.« 

»Utoliko bolje«, reče Cesare. »No, pohitajte, prijatelju moj. Vrijeme leti.« 

»Recite mi koja je od ovih gospi što su večeras ovdje najzavodljivija i 

najpristupačnija.« 

Cesare ne odgovori. Očito nije ni čuo pitanje, a 

pogled, vidje da su mu oči uprte u sestru. 

Ippolito, slijedeći njegov 

Ippolito povede Angelu na ples. Očaravala ga je, tako mlada i vesela, jedva 

čekajući da se upusti u očijukanje s pristalim kardinalom. Reče joj da je lijepa, ona 

odvrati da ga nalazi podnošljivo pristalim. 

Od časa kada je ušla u prostoriju, ne može skinuti oči s nje, reče joj on. Angela 

je bila sklona očijukanju. Očevidno, mislio je Ippolito, bit ću joj prvi ljubavnik; 

možda prvi od mnogih, ali svakako prvi. 

Uživao je u toj pomisli. 

Prišapnu joj: »Zar ne možemo otići nekamo gdje ćemo biti sami... gdje bismo 

mogli razgovarati?« 

»Lukrecija bi to primijetila i poslala nekoga da me potraži.« 

»Zar vam je Lukrecija dadilja?« 

»Na neki način. Na njezinoj sam brizi i poći ću s njom u Ferraru.« 

Njegova ruka stisnu njezinu, oči mu zasjaše. 

»Očaravate me«, reče. 

»A vi mene šokirate«, otpovrnu ona. »Vi... Kardinal!« 

On iskrivi lice. 

»Ne dopustite da vas prevari moje ruho.« 

»Neću. Znam dovoljno o kardinalima da budem svjesna kako žena mora s 

njima biti oprezna kao i sa svim drugim muškarcima.« 

»Nedvojbeno ste vrlo mudri.« 

~154~

»Daleko previše da bi me zanijele olako izgovorene riječi... čak i kada dolaze od 

jednoga kardinala.« 

Ippolito požali zbog propuštene prilike. Nedvojbeno je bila privlačna, ali ne 

onako slatka i nježna kako je zamišljao da će biti: dugo bi potrajalo da je zavede. 

Šteta, jer na raspolaganju nije imao mnogo vremena. 

Angela uzviknu: »Lukrecija me poziva k sebi. Nesumnjivo se ne pouzdaj e u 

slobodoumne kardinale.« 

On ju je jedva slušao jer ljepšu ženu od one koja je u taj čas ušla u papine odaje 

uistinu nikada nije vidio. Kosa joj je bila crna, a oči nevjerojatno modre. Slušao je 

već često o dražima Sancije Ara gonske, no nije očekivao da će izgledati tako 

veličanstveno. Posve se razlikovala od djevojke čija ga je mladost do maločas 

privlačila. Sancia se doimala iskusno, bila je sama vatra i strast. Sanciju neće trebati 

dugo snubiti. Sama će smjesta znati privlači li je neki muškarac ili ne, pa ako je bude 

privlačio, neće oklijevati. 

Reče djevojci: »Budući da vas vaša rođakinja vojvotkinja poziva k sebi, moramo 

se tome pokoriti.« 

»Mogli bismo i gledati na drugu stranu i pretvarati se da ništa nismo vidjeli«, 

predloži Angela. 

»To bi«, reče on strogo, »bio vrlo neuljudan postupak prema uljudnoj gospi.« 

Pa djevojčicu čvrsto uhvati za mišicu i odvede je do Lukrecije. 

Nakloni se nad Lukrecijinom rukom te nakratko popriča s njome. Potom im 

priđe Ferrante te Ippolito zamoli Ferrantea da zapleše s Angelom. Kada se i Cesare 

primaknu sestri, Ippolito krenu prema Sanciji od Aragona. 

Cesare se obrati Lukreciji: »Sada ćemo nas dvoje zaplesati.« 

Stadoše na sredinu, ona u baršunu dudove boje ispruganom svjetlucavim 

zlatom i kose uhvaćene u mrežicu ukrašenu draguljima, a Cesare, otmjeno odjeven 

u zlatnu odjeću, kao kakav bog što je na trenutak sišao na zemlju. 

»Kvragu i s ovim plesovima!« uzviknu Cesare. »Zaplešimo onako kako smo 

plesali u djetinjstvu. Stare španjolske plesove. Nećete ih imati prilike plesati u 

Ferrari. Tamo se drže silno ukočeno, kako se čuje. Zaplešimo jotu... bolero... baile 

hondo. 12 

12 Ovo je još jedan autoričin anakronizam: jota je španjolski narodni ples koji potječe iz 18. stoljeća, baš kao 

i bolero, a baile hondo (ili jondo) na španjolskome znači »ozbiljan, dubok ples« i odnosi se na snagu i strastvenost 

~155~

Nadvijao se nad njom i ona se osjeti krhkom i potpuno u njegovoj vlasti, no 

svejedno znajući da nad njime ima stanovitu moć. Sve je to živo podsjeti na njihovu 

nježnu dob i ljubomoru koja je zbog nje izbijala između njega i njihova brata 

Giovannija. 

»Lukrecijo... Lukrecijo...« promrmljao je, a ruke su mu bile tople i posesivne, 

»odlazite daleko... vrlo daleko. Kako ćemo to podnijeti... otac i ja?« 

»Viđat ćemo se«, očajnički reče ona. »Često ćemo se nalaziti.« »Otići ćete od 

nas... pripadat ćete obitelji koja nije kao naša.« »Uvijek ću pripadati našoj obitelji.« 

»Nikada to ne zaboravljajte«, reče on. »Nikada!« 

Videći sina i kćer gdje zajedno plešu, papa nije mogao uz njih podnijeti nikoga 

drugog pa stoga pljesnu rukama i svima dade znak da dvoje plesača ostave same na 

prostoru za ples. Domahnu violama i flautama dajući im do znanja da zasviraju 

španjolske plesove. 

I tako su njih dvoje plesali sami, kako je Lukrecija već drugom prigodom plesala 

na svojem vjenčanju, ali s drugim bratom. Glazba postade divljija, strastvenija i svi 

se zadiviše izrazu što su ga to dvoje uspijevali udahnuti starim španjolskim 

plesovima. 

Mnogi su ih promatrali pa se dvoranom pronese šapat da su, kako se čini, 

istinite priče što kruže o njima. 

Jedna od rijetkih koji ih nisu gledali bila je Angela Borgia: bila je vidjela kako 

pristali Ippolito razmjenjuje strastvene poglede sa Sancijom Aragonskom i shvatila 

da je zaboravio djevojku koja ga je na tren-dva bila zabavila. Početno je veselje 

zbog toga što na sebi ima prekrasnu Lukrecijinu haljinu netragom nestalo, pa je 

sada samo htjela nekamo pobjeći i zaplakati. 

Papa je neprestano svima skretao pozornost na ljepotu plesnoga para: 

»Kakve li nevjerojatne dražesti! Jeste li ikada vidjeli takav ples?« 

Glasno je pljeskao, urnebesno se smijao, no oni koji su stajali u njegovoj blizini 

zapaziše mu u glasu tračak histerije. Neki su predviđali da će, kada dođe vrijeme da 

mu kći napusti Rim, naći kojekakve izlike samo da je zadrži kraj sebe. 

Dužnosnici poslani iz Ferrare da preuzmu miraz, pažljivo su ga brojili. Bilo je 

mnogo raspre u vezi s veličinom dukata, a kadšto se činilo da bi, unatoč činjenici da 

flamenca, koji bi se jedini eventualno mogao povezati s vremenom u kojemu se zbiva radnja romana - nap. 

prev. 

~156~

je sklapanje braka već proslavljeno, moglo doći do nekih trzavica te da na kraju 

krajeva Lukrecija neće poći u Ferraru. 

Redovnice su Lukreciji zadavale mnogo poteškoća. Žene su bile prestravljene 

jer nikada do tada nisu nikamo putovale. Neke su među njima bile vrlo mlade i 

nimalo neprivlačne. Pohotljivi vojnici koji su imali pratiti povorku već su zbijali šale 

i međusobno se kladili kome će prvome uspjeti da zavede neku od redovnica. 

Lukrecija se požali papi, no on je bio skloniji da uz smijeh zanemari to pitanje. 

Neka ih zavedu, bio je njegov prijedlog. Bar će do kraja života imati o čemu 

razmišljati. 

No, Lukrecija je bila odlučna ugoditi novoj obitelji, a vjerovala je da će, zadesi li 

redovnice kakvo zlo, njezin svekar nju za to okriviti. Znala je da je Giovanni Sforza 

našao utočište kod mantovske markize Isabelle te da će njezina nova zaova biti 

spremna o njoj povjerovati sve najgore. Tri su joj njezina djevera već nešto 

natuknula o ćudi te gospe pa su Lukreciju u tom pogledu već mučile zle slutnje. 

Morat će, dakle, umilostiviti vojvodu Ercolea: znala je kako s vremenom mora 

postići da se zaboravi na zao glas koji je bi je, znala je da će joj Isabella nalaziti 

mane gdje god to bude moguće, pa stoga odluči da Ercoleova redovnička skupina 

mora stići u Ferraru jednako kreposna kakva je bila na dolasku u Rim. 

Stoga uredi da redovnice putuju na kolima i krenu nekoliko dana prije ostalih. 

Čak, uz nešto dodatnoga troška, sredi da se na kola stavi pokrov, kao zaštita od 

vremenskih nepogoda. 

Činilo joj se da će tako svekru pokazati svoju namjeru da mu bude dobra i 

poslušna kći. 

U međuvremenu je u novčarnicama sto tisuća zlatnih dukata prelazilo iz ruke u 

ruku. 

Bilo je vrijeme za posljednje oproštaje. 

Lukrecija pođe posjetiti majku u njezinu vinogradu izvan grada. 

Vannozza nježno zagrli kćer, no ne uspijevajući prikriti zadovoljstvo. Ova je 

zlatokosa ljepotica sada vojvotkinja, i to vojvotkinja od Ferrare, pripadnica jedne od 

najstarijih obitelji u Italiji, prava aristokratkinja. A takva misao kod Vannozze nije 

mogla izazvati nikakav drugi osjećaj do zadovoljstvo. 

Daje Cesare odlazio tako daleko, gorko bi plakala, no zbog Lukrecijina 

veličanstvenog odlaska osjećala je tek ponos. 

»I ja ću izaći na ulicu, kćeri moja«, reče, »da gledam kako odlazite iz Rima.« 

~157~

»Hvala vam, majko.« 

»Bit ću ponosna... tako ponosna.« 

Lukrecija poljubi majku, a njezino je ganuće bilo jednako neznatno kao i 

Vannozzino. 

U dječjoj je sobi oproštaj bio drukčiji. Od toga joj se paralo srce. Mali ju je 

Giovanni, Infante Romano, zavolio u ovih nekoliko tjedana što je proveo u Vatikanu. 

Brzo je zaboravio prijašnji dom, jer su mu bile tek tri godine, te mu se činilo da je 

oduvijek živio u raskoši na koju se sada naviknuo. 

Pomalo ga uznemiri kad doznade da Lukrecija odlazi. 

Mali je Roderigo, budući da mu je bilo tek godinu dana, srećom bio premlad da 

išta shvati. 

Izgrli dječake jednoga za drugim koliko god je bolje mogla jer su im tjelešca bila 

utegnuta u bogatu odjeću od brokata i držače kakve su nosila djeca visokoga staleža 

kako bi zadržala uspravan stas i izbjegla krivljenje kostiju pa ih nije mogla priviti k 

sebi onako kako je željela. 

Naposljetku se morala suočiti s najbolnijim oproštajem. Aleksandar je primi u 

privatnim odajama gdje su mogli biti nasamo. 

Papa zagrli kćer i suze mu se pomiješaše s njezinima. 

»Ne mogu vas pustiti da odete!« uzviknu. »Neću vas pustiti.« 

»O, oče moj«, odgovori mu ona. »Presveti Oče, najštovaniji i najbrižniji oče, 

kakav će nam biti život jednome bez drugoga?« 

»Ne znam. Ne znam.« 

»No, oče, doći ćete u Ferraru.« 

Trudio se to sebi predočiti. Dugačko putovanje za staroga čovjeka, no on će ga 

poduzeti. Nije on običan čovjek. Može podnijeti ovaj rastanak samo ako bude 

vjerovao da u bilo kojem času može krenuti u Ferraru ili pak da ona može doći u 

Rim. 

»Da«, reče, »često ćemo se viđati... često. K ako bi moglo biti drukčije kada se 

dvoje ljudi ljubi kao mi? Pisat ćete mi, draga moja.« 

»Svakodnevno, oče.« »Bez obzira na sve druge obveze? Hoćete li to moći, 

ljubljeno moje?« 

»Da, oče. Pisat ću vam svaki dan.« 

»Želim znati sve, slatko moje dijete. Svaku sitnicu. O pohvalama koje vam 

upućuju, haljinama koje nosite, o tome kada perete kosu, sve o vašim prijateljima, a 

~158~

ako bi vas tkogod ozlojedio, i to želim doznati jer ću vam reći ovako, oh, Lukrecijo, 

ljubavi moja, padne li vam nečijom krivnjom s glave makar i jedna od ovih 

prekrasnih zlatnih vlasi, ta će se osoba loše provesti... doista, vrlo loše.« 

»Je li ijednu ženu otac ikada toliko ljubio?« 

»Nikada, kćeri moja. Nikada.« 

Vani na trgu čekala je konjička povorka, konji su kopitima udarali po tlu, a 

vojnici i članovi Lukrecijina kućanstva mahali su rukama da se zagriju na hladnome 

siječanjskom zraku. 

I Cesare dođe u papine odaje te se žalosno zagleda u oca i sestru. 

»I vi se osjećate kao i ja, sine moj«, reče papa. 

Cesare ogrli sestru jednom rukom. 

»Ona odlazi od nas, oče, ali ne zauvijek. Ona će doskora doći u Rim. Ferrara i 

nije toliko daleko odavde.« 

»Istina, sine moj. Treba mi utjehe.« 

Njih je troje međusobno razgovaralo valencijskim narječjem kojim su se uživali 

služiti kada bi se našli zajedno. Osjećali su se okruženi ugodnom prisnošću, kao i 

sigurni da ih neće razumjeti nitko tko bih slučajno prisluškivao. 

»Prije nego što godina prođe«, reče Aleksandar, »vidjet ćete me u Ferrari.« 

»A«, dodade Cesare, »jao svakome onom tko se ondje prema mojoj sestri ne 

bude odnosio s poštovanjem.« 

Aleksandar se ponosno smiješio sad sinu, a sad kćeri. 

»Cesare će štititi vas i vaša prava, najdraža«, reče. »Nemate samo oca koji vas 

voli, nego i moćnoga brata, a vaša mu je dobrobit najveća briga.« 

Potom je Cesare zagrli i kriknu kao izmučena životinja: 

»Kako da vas pustimo otići! Kako da vas pustimo! Kako!« Oči su mu bile divlje. 

»Zadržimo je ovdje, oče. Neka se razvede. Podići ću vojsku na Ferraru bude li 

potrebno. Ne, ne možemo se rastati od nje.« 

Papa žalosno odmahnu glavom, a Cesare strastveno privuče Lukreciju u zagrljaj. 

Sada Aleksandar postade hitar i djelotvoran, kao što je znao da mora postupati 

u takvim trenucima. Lukavo podsjeti Cesarea na prednosti ove bračne veze, upusti 

se u raspravu o dobrobiti maloga Roderiga i Giovannija. 

»Vi ćete, Cesare«, reče mu, »imati prilike da uz nju budete dulje od mene jer ćete 

jedan dio puta jahati s njome.« 

~159~

Papa omota oko Lukrecije plašt zlatne boje i dotaknu njegovu meku 

hermelinsku podstavu. 

»Čvrsto se umotajte u ovaj plašt, najdraža«, reče joj. »Vani pada snijeg.« Navuče 

joj kapuljaču tako da joj je lice bilo gotovo skriveno. »Zaštitite ovo slatko lišće i 

voljeno tijelo od surovih uvjeta na putovanju.« 

Potom je posljednji put privuče k sebi pa je naglo pusti, kao da sve to više ne 

može podnijeti. 

Onda je otprati do povorke koja je čekala na nju. Gledao je kako uzjahuje na 

mazgu pa joj doviknu tako glasno da ga svi čuju: 

»Bog bio s vama, kćeri. Neka vas čuvaju svi sveci. Premda ćete biti daleko od 

mene, sve ću činiti za vas, kao da ste ovdje kraj mene.« 

Svi shvatiše da to za Lukreciju znači jamstvo, a prijetnju za ostale. Učini li bilo 

tko papinoj kćeri nešto nažao, na njega će se obrušiti gnjev Vatikana. 

Konjička povorka polagano krenu s trga Svetoga Petra, a za njome sto pedeset 

teretnih kola s Lukrecijinim haljinama i blagom. 

S jednoga prozora na vatikanskoj palači Aleksandar je promatrao Lukreciju na 

mazgi i nije se pomaknuo sve dok mu nije izmaknula iz vida. 

Zatim se okrenu od prozora i zatvori u svoje privatne odaje. 

»Možda je više nikada neću vidjeti«, šapnuo je pa se na kratko prepusti bolnoj 

agoniji, kakvu je doživio u času Giovannijeve smrti. 

Naposljetku se trgnu, odbaci takve zebnje i pozva svoju pratnju. 

»Ferrara«, reče, »i nije tako silno daleko od Rima.« 

~160~

PETO POGLAVLJE 

U FERRARI 

U 

dvorcu nad rijekom Mincio svako je izvješće koje bi primila izazivalo sve 

veći nemir kod Isabelle d'Este. 

U pratnji koja je iz Ferrare bila krenula za Rim nalazio se uboda kojemu je 

mogla vjerovati, čovjek koji je svojevremeno bio svećenik. Pisma koja joj je 

upućivao bila su potpisana s El Prete, a bio joj se prije polaska zakleo da će se 

priključiti krugu oko gospe Lukrecije i da ništa u vezi s njome neće izmaknuti 

njegovu budnome oku. Slat će joj pojedinosti o svakoj haljini koju odjene, o svakoj 

riječi koju izgovori, pa će Isabella znati isto onoliko koliko bi znala da se nalazi na 

licu mjesta. 

Isabella je uvelike prigovarala svim svojim družbenicama, a tijekom tih nekoliko 

tjedana pripreme njezina ćud, uvijek promjenjiva, bila je nesnosnija nego inače i one 

više nisu znale kako da je umilostive. 

Bjesnjela je zbog braka koji će se sklopiti s Borgijama, a isto se tako očajnički 

bojala da će joj se djevojka, čiju su joj privlačnost braća - pa čak i pobožni 

Sigismondo - dosljedno opisivala, pokazati dostojnom suparnicom. 

»Haljine kakve su njezine još nikada niste vidjeli«, pisao je Ferrante. A tome su 

se pridruživali El Preteovi opisi baršuna dudove boje, modroga brokata i prerezanih 

rukava iz kojih su se čipkasti slapovi spuštali poput vodopada. 

Odakle nabavlja takve haljine? Tko joj ih izrađuje, pitala se Isabella. Gospa 

Lukrecija nalazi veliko zadovoljstvo u izmišljanju vlastite odjeće, tako je čula, te 

sama nadgleda njihovu izradu. 

Isabella je sebe držala za najotmjeniju gospu u Italiji. Francuski kralj bio ju je 

zamolio da mu pošalje lutke odjevene točno u onakve haljine kakve i sama nosi. A 

Ferrante je njoj našao pisati kako nikada nije vidjela tako prekrasne haljine kao što 

su one koje nosi gospa Lukrecija! 

»Pokazat ću ja njoj što znači otmjenost!« viknula je Isabella. 

~161~

Pozva u zamak sve svoje krojačice. Dade dobaviti bogate tkanine da ih 

pregleda. Nije bilo mnogo vremena ako se na svadbi htjela pojaviti u odjeći kojom 

će zasjeniti tu Borgiju. 

Danju i noću tjerala je švelje da rade, a sama je smišljala jedan odjevni predmet 

za drugim. Biseri su se ušivali na bogati brokat, plaštevi od zlatne tkanine 

podstavljali žutom risovinom. Saten je nabran ležao na stolovima, u najbogatijim 

bojama koje je bilo moguće pribaviti. 

Isabella je koračala gore-dolje po velikoj radionici čitajući odlomke iz pisama što 

ih je bila primila od braće i od svećenika. 

»Ali kako ta žena izgleda?« uzvikivala je. »Kao da im je toliko smotala pamet da 

nisu u stanju jasno pisati. 'Visoka je i vitka, a haljine koje sama smišlja izvrsno joj 

pristaju.'« 

Visoka i vitka! Isabella prijeđe rukama preko ponešto širokih bokova. 

Njezine su je družbenice umirivale kako su najbolje umjele. 

»Ne može biti vitkija od vas, markizo. Kada bi bila takva, morala bi biti 

odvratno tanka.« 

Isabelline tamne oči bljesnuše od bijesa i straha. Već je dovoljno loše što u 

obitelj primaju jednu Borgiju, no da je Isabella prihvati kao suparnicu, i to uspješnu 

suparnicu, pa makar i na samo jednome području u kojemu se ona isticala, bit će 

nepodnošljivo. 

Iako su je dvorjanke uvjeravale kako izgleda eterično, da je vitka kao mlada 

djevojka, Isabella se nije zavaravala. Stoga dade izrađivati haljine u kojima će 

izgledati viša i vitkija no što je prirodno bila. 

Ippolito je pisao o ljupkosti s kojom Lukrecija pleše. Stoga će Isabella morati u 

zamak pozvati učitelja plesa i s njime vježbati. 

Lukrecija dražesno svira lutnju prateći samu sebe dok pjeva slatkim glasom. 

Izvrsno, i Isabella će morati svirati na lutnji i vježbati pjevanje češće no ikada. 

Jedna je osoba sve te pripreme promatrala suzdržano se zabavljajući. Bio je to 

Isabellin suprug, Francesco Gonzaga, markiz od Mantove. 

Taj je čovjek Isabelli išao na živce. Koliko god bio lijen, u ponekim ju je 

prigodama podsjećao na činjenicu da je on vladar u Man tovi, a ona te prigode 

nikada nije zaboravljala, ali joj je bilo bolno priznavati njegovu nadmoć budući da 

se neprestano smatrala boljom od njega. Mnogi su ga u Italiji smatrah velikim 

ratnikom, čovjekom od velike važnosti, no za Isabellu je u Italiji post ojala samo 

jedna važna obitelj - njezina obitelj, obitelj d'Este, a svi su se ostali trebali smatrati 

~162~

silno počašćenima što se smiju s njome vezati. Njezina je odbojnost prema bračnoj 

vezi s Borgijama korijene nalazila u tome uvjerenju, a lijeni je Francesco bio 

potpuno svjestan njezinih osjećaja. 

Taj ju je suprug ratnik i predobro shvaćao, a vidjeti njegov posprdni osmijeh 

zbog straha pred Lukrecijom izrazito joj je kidalo živce. 

Okomila se na njega: »Za vas je sve to sasvim u redu. Što je vama stalo! No, 

kažem vam, nimalo ne uživam gledajući svoju obitelj da se tako ponizuje.« 

»Trebalo bi vam biti drago vidjeti kako se obogatila, draga moja«, blagim glasom 

reče Francesco. 

»Dukati! Što znače dukati u usporedbi s ovim... ovim nepriličnim brakom?« 

»To pitajte svojega oca, Isabello. On osjeća silno poštovanje prema dukatima. A 

dukati su dukati, dolazili oni iz papinske blagajne ili iz ferarske.« 

»Izrugujete mi se.« 

Lice mu se smekša. Sjeti se prvih dana braka, koliko se ponosio tom ženom i 

kako mu se činilo da je iznad svih ostalih žena. Je li u tim danima prihvaćao njezino 

visoko mišljenje o sebi samoj? Možda. No, bila je pristala, bila je živahna i pametna. 

Ah, da je bar bila malo skromnija, kakvom je predivnom osobom mogla postati! 

»Nipošto«, reče on. »Nemam vam se namjere izrugivati.« 

»Vidjeli ste tu djevojku. Recite mi kako izgleda. Ova moja braća i svi koji mi 

govore o njoj kao da su opčinjeni njezinim baršunom, brokatom i lijepim nakitom.« 

»Znači, nadate se zablistati u još sjajnijem baršunu i brokatu, uz ljepši nakit?« 

»Recite mi, kada ste je vidjeli, je li vas ta djevojka očarala?« 

Francesco se u mislima vrati na dan kada je prolazio kroz Rim kao junak kod 

Fornova - u bitci zahvaljujući kojoj su Francuzi protjerani iz Italije, no za koju se 

kasnije pokazalo da ni izdaleka nije bila konačna. Sjeti se ljupkoga stvora, tada još 

djeteta. Rekli su mu da joj je šesnaest godina, no njemu se činila mlađom. Dočara 

sebi nejasnu sliku duge zlatne kose i svijetlih očiju, što je bilo vrlo neobično i rijetko 

se viđalo u Italiji. 

»Pamtim je, ali nejasno«, odgovori. »Izgledala je kao ljupko dijete.« 

Isabella oštro pogleda supruga. To je »dijete«, ako je u glasinama bilo imalo 

istine, već onda bilo daleko od nedužnosti. Baš bi je zanimalo što je to dijete mislilo 

o Francescu koji je začudo, bar se tako njoj činilo, bio privlačan ženama. Mogla je 

razumjeti Ippolitovu omiljenost pa čak i Ferranteovu, kao i omiljenost 

~163~

nezakonitoga brata Giulija. No, oni su bili d'Este. Čime je njezin ružni muž 

uspijevao očarati žene, prelazilo je granice njezina razumijevanja. 

Slegnuvši ramenima, okani se takvih misli jer nije bilo vremena ni za što drugo 

doli za razmišljanje o skoroj svadbi. 

Stoga reče: »Smjesta moram pisati Elizabetti. Čujem da će se povorka nakratko 

zadržati u Urbinu. Moram vašu sestru upozoriti da se čuva Borgia.« 

Francesco pomisli na svoju uštogljenu sestru Elizabettu koja je bila supruga 

urbinskoga vojvode, pa reče: »Nevjesta je još jako mlada. I dolazi u strani kraj. Ne 

sumnjam da će biti silno zabrinuta. Ako budete pisali Elizabetti, zamolite je da 

prema toj djevojci bude ljubazna.« 

Isabella se nasmija. 

»Ljubazna prema jednoj Borgiji! Je li čovjek ljubazan prema zmijama ljuticama? 

Zasigurno ću upozoriti Elizabettu da bude na velikom oprezu.« 

Francesco odmahnu glavom. 

»Vas ćete dvije između sebe smisliti koješta samo da toj ženi boravak u Ferrari 

zagorčate što više budete mogle, u to ne sumnjam.« 

Francesco se okrenu i ode. Isabella je gledala za njim. Kao da je prilično ganut. 

Možda ćuti neke nježne osjećaje za tu djevojku otkako ju je onomad vidio? 

Nemoguće. To je bilo tako davno i odonda se nisu imali prilike sresti. Nema dvojbe 

da ta Lukrecija Borgia, unatoč svemu zlu glasu (koji je, Isabella je u to bila sigurna, 

zacijelo zaslužen) u muškarcima pobuđuje viteške sklonosti. 

No, nema vremena razmišljati o Francescovoj budalastoj udvornosti i njegovoj 

naklonosti prema maloj Borgiji. Trebao bi biti dovoljno pametan pa ne podržavati 

ženu koja se nema prava brakom povezivati s talijanskom aristokracijom. Smjesta je 

sjela i napisala pismo zaovi, urbinskoj vojvotkinji. Jadna Elizabetta! Od nje će se 

očekivati da zabavlja tu skorojevićku pa je treba upozoriti. Elizabetta se prema toj 

djevojci treba odnositi s prezirom. U danim je okolnostima to jedini mogući stav. 

Glasnik joj donese očevo pismo. 

Brzo ga pročita od početka do kraja. Bio je to službeni poziv na svadbu, a 

začudo nije uključivao Francesca. 

Uz njega je bilo priključeno i posebno pismo s objašnjenjem staroga vojvode: 

nema povjerenja u Borgije. Brak je možda dogovoren s ciljem da velike plemenitaše 

namami na svadbu kako bi svoje posjede ostavili nezaštićenima, a Cesare Borgia 

jedva čeka da za sebe izgradi kraljevstvo i Ercole misli da se valja čuvati vojvode od 

~164~

Romagne. Stoga bi bilo mudro da Francesco ostane kod kuće kako bi u slučaju 

potrebe mogao braniti Mantovu. 

Isabella kimnu. I u nje i u oca bio je jednako pronicav um, a ovaj je prijedlog 

bio dostojan staroga vojvode. 

Štoviše, bila je svime ovim prilično zadovoljna. Bila je čvrsto namjerila poduzeti 

sve što bude u njezinoj moći kako bi se Lukrecija što lošije osjećala, a bilo bi 

ponešto nezgodno kada bi to morala činiti pod Francescovim kritičnim pogledom. 

Sada će ona u Ferraru ići bez supruga pa ondje uživati bez ikakvih ograničenja jer 

nije nimalo dvojila u to da će iz sukoba između nje i Lukrecije ona izaći kao 

pobjednica. 

Kada mu pokaza očevo pismo, Francesco se zamisli. 

»Zvuči razumno, zar ne?« zapita ona. 

»Da«, reče on. »Zvuči razumno. Bio bi lud svatko tko bi napustio vlastitu 

gospoštiju u doba kada Cesare Borgia nastoji povećati svoju.« 

Ona provuče ruku ispod njegove i nasmija mu se u lice. 

»Vidim da je vaša ljubaznost usmjerena samo na sestru, a ne proteže se i na 

brata.« 

»Brat je«, reče on, »moja briga.« 

»Istina, Francesco. Stoga sestru prepustite meni.« 

Putovanje do Ferrare dugo je trajalo. Mnogi su im putem htjeli poželjeti 

dobrodošlicu, a za zabavu su im priređivah kazališne predstave. Kada se Cesare 

oprosti s njome i odjaha natrag u Rim, Lukreciji se iz prošlosti vrati osjećaj slobode, 

no ne bez strahovanja za budućnost. I Ippolito se oprosti jer se i on morao vratiti u 

Rim, kao ferarski talac. Angela Borgia se s oholom ravnodušnošću odnosila prema 

otmjenome kardinalu kojega je to lagano uvrijedilo i neznatno zabavilo, no misli su 

mu uglavnom bile usmjerene na povratak u Rim, gdje će sa Sancijom imati prilike 

obnoviti uzbudljivo prijateljstvo. 

Uz Lukreciju je jahala Adriana Mila, s kojom je Lukrecija provela velik dio 

svojega djetinjstva. Adriana je bila zadužena za Lukrecijine družbenice i bilo ju je 

utješno imati uza se. Lukrecija je bila zahvalna i na društvu svojih dviju rođakinja, 

mlade Angele i Girolame Borgia koja je bila supruga Fabija Orsinija. Bilo je vrlo 

utješno, prilikom odlaska u strani kraj, uz sebe imati stare prijateljice. 

~165~

A onda je došlo vrijeme da se kaže zbogom i Francescu Borgiji, kardinalu od 

Cosenza, u čijim je ljubaznim rukama Lukrecija ostavljala brigu o malome 

Roderigu. 

Nije se mogla suzdržati da pred svima ne zaplače kada se opraštala od ovoga 

starca, zamolivši ga još jednom da se brine za njezina sinčića, a on opet prisegnu da 

će to učiniti. Znala je da će održati obećanje jer, iako je bio Borgia (bio je sin 

Kalista III), nije u sebi nosio silnu slavohlepnost kakva je obilježavala njezina oca i 

brata. Lukrecija je osjećala da je sinovljevu dobrobit najbolje ostaviti u njegovim 

rukama pa mu to i reče, a on je uvjeri da neće iznevjeriti njezino povjerenje. 

S tugom je promatrala njegov odlazak, shvaćajući da se time kida još jedna veza 

s prošlošću. Sada je trebalo nastaviti putovanje jer su vojvoda i vojvotkinja od 

Urbina čekali njihov dolazak. 

Na vratima gradića Gubbija koji se nalazio na teritoriju urbinskoga vojvode, 

vojvoda i njegova supruga Elizabetta čekali su Lukreciju da je pozdrave. 

Elizabetta je bila ispunjena gnjevom koji nije mogla u potpunosti suzbiti. 

Suprug ju je uvjeravao da je nužno iskazati počast Lukreciji Borgiji: Cesare okreće 

pogled prema bogatome Urbinu i bilo kakva izlika bit će mu dovoljna da navali na 

njih. Stoga mu ne smiju pružiti priliku za neprijateljstvo, a njegovoj sestri treba 

ukazati sve počasti kakve bi iskazali svakoj drugoj aristokratkinji koja bi im došla u 

posjet. 

Dok su tako čekali na Lukreciju, Elizabetti, koja je od snahe Isabelle d'Este već 

bila primila nekoliko povjerljivih pisama, bilo je teško namjestiti odgovarajući izraz 

lica. 

Razmišljala je - kao već tisuću puta do tada - o svim jadima što su ih Borgije 

unijele u njezin život. Nedaće su počele kada joj je suprug Guidobaldo pozvan da 

pođe u borbu s papinim sinom Giovannijem Borgijom. Kao prvo, Guidobaldo 

(poznat, zajedno s njezinim bratom Francescom Gonzagom, kao jedan od najvećih 

ratnika u Italiji) morao je služiti pod Borgijinim zapovjedništvom. Od svih 

nesposobnih vojskovođa što su se ikada usudili voditi vojsku Giovannije bio 

najnesposobniji, a ishod je pokoravanja njegovim zapovijedima bio da je 

Guidobaldo dopao rana i pao u ruke Francuzima te je potom dane provodio u 

mračnoj i vlažnoj tamnici, a njegova je obitelj iscrpljivala sve moguće izvore 

prikupljajući zahtijevanu otkupninu. Papa Borgia mogao je platiti tu otkupninu, no 

radije se pozabavio lukavim ugovaranjem mirovnih uvjeta s Francuzima i 

prikrivanjem ludosti što ih je bio počinio njegov sin. 

~166~

A Guidobaldo se u domovinu vratio kao posve drukčiji muškarac od supruga 

kakva je Elizabetta poznavala. Reumatizam ga je pretvorio u bogalja i strahovito je 

patio od uloga. Dom je napustio pridruživši se papinskoj vojsci kao mlad čovjek, a 

kući se vratio kao ljudska podrtina. Koračao je polako, a bilo je i dana kada je jedva 

mogao hodati, bio se savio u struku, a lice mu je bilo žuto i izbrazdano borama. 

Elizabettu je to ogorčilo. Guidobaldo je još i mogao oprostiti Borgijama jer je 

bio blage i ljubazne naravi, nesposoban da vidi zlo sve dok od njega izravno ne 

nastrada. Elizabetta im nikada neće oprostiti. 

Pogleda ga kako zgrbljen sjedi na konju, spreman kćer čovjeka odgovorna za 

njegovo sadašnje stanje dočekati sa svojom već poznatom udvornošću. Vjerojatno 

sada sam sebe uvjerava, ako se uopće i sjeća starih povreda: »Nije ova djevojka 

kriva za to. Bilo bi od mene neuljudno da pogledom ili riječju pokažem kako 

pamtim da se njezin otac loše ponio prema meni.« 

No, ja ću, mislila je Elizabetta, učiniti sve što bude u mojoj moći da tim 

skorojevićima pokažem kako ih prihvaćamo samo zato što od toga možemo imati 

koristi. 

I onda je stigla djevojka, izgledajući krhko i vrlo ženstveno, nježna i zgodna, 

tako da je čak i nekome tko ju je čvrsto odlučio mrziti bilo teško povjerovati u 

ružne priče o njoj. 

Vojvoda prignu glavu nad njezinom rukom, vojvotkinja se držala milostivo, no 

Lukrecija, pogledavši u ukočeno lice pod crnim šeširom široka oboda i haljine od 

crnoga baršuna potpuno neprimjerene za svečanu zgodu, shvati koliko joj je 

vojvotkinja nenaklonjena. 

I tada spoznade da je to tek naznaka onoga što je možda očekuje u novome 

domu: morat će se boriti protiv predrasuda, morat će steći naklonost ili prihvaćanje 

među ljudima koji su, i prije no što su je upoznali, već unaprijed zaključili da će im 

biti odbojna. 

Guidobaldo stavi zamak Lukreciji na raspolaganje te pripremi predstave pod 

maskama, gozbe i raskošne zabave, pokaza se udvoran i ljubazan, no Lukrecija je 

neprestano bila svjesna Elizabettina neodobravanja, a s Elizabettom je imala 

putovati do Ferrare jer je bilo dogovoreno (a bila je izričita papina želja da se to 

tako obavi) da se ona i Elizabetta zajedno smjeste u veličanstvenu nosiljku. 

~167~

Aleksandar je kćer bio upozorio da što više vremena provodi u Elizabettinu i 

Isabellinu društvu. Mora proučiti njihovu odjeću, ponašanje, kretnje, stalno se mora 

sjećati da su njih dvije aristokratkinje koje potječu iz najplemenitijih obitelji u Italiji. 

»Ništa me neće više oduševiti«, bio joj je rekao Aleksandar, »kada moja najdraža 

kći već ne može biti uz mene, nego razmišljati o njoj u društvu tih plemenitašica. 

Činite sve što i one. Govorite kao što one govore. Lukrecijo, ljubljena moja, sada 

ste i vi postali plemenitašica jednaka njima.« 

I tako se Lukrecija, zavaljena kraj Elizabette u nosiljci, potrudila biti jednako 

vedra, jednako suzdržana kao i njezina suputnica pa je Elizabetti propala prilika da 

se i dalje hladno odnosi prema Lukreciji, kako joj je bila namjera. Mala Borgia, bila 

je prisiljena priznati, dražesna je i privlačna, a boravak u njezinu društvu umalo ju je 

uvjerio da je jednako plemenita kao i ona sama. 

No, Elizabetta nije zaboravljala. Ova je djevojka odrasla na papinskome dvoru. 

Nedvojbeno je slušala priče o Guidobaldovoj spolnoj nemoći nakon povratka iz 

tamnice u kojoj ga je papa bio ostavio da propadne. Borgijama su se uvijek sviđale 

najgrublje šale. Elizabetta neće sve to zaboraviti samo zato što ova djevojka 

pokazuje smirenu dražest i vedro dostojanstvo. Borgije su odvratni ljudi, a ako se 

pojavljuju pod krinkom privlačne djevojke, to samo znači da su još smrtonosniji. 

I tako se Elizabetta i dalje držala hladno i nepristupačno, a Lukrecijaje bila 

svjesna kako se njezina suputnica cijelo vrijeme nada da će ona počiniti neku 

pogrešku u društvenom ophođenju. Adriana Mila mrzila je Elizabettu i nije to bila u 

stanju prikriti. Ta je mržnja oduševljavala vojvotkinju od Urbina. Sjedila je, cijelim 

se putem smiješeći superiornim suzdržanim osmijehom i razmišljajući o svemu što 

mora ispričati Isabelli, dragoj prijateljici i snahi, samo dok se s njome nađe u 

Ferrari. 

Elizabetta se podmuklo zabavljala kada stigoše do Pesara. Promatrala je kako je 

splasnulo Lukrecijino dobro raspoloženje čim su ušli u grad. Mora da se djevojka 

sjeća mjeseci koje je ovdje provela kao supruga Giovannija Sforze koji je bio vladar 

u Pesaru prije no što mu ga je Cesare oteo. 

Mora da se sjeća svih pojedinosti sablažnjivoga razvoda, a zacijelo mora da se i 

stidi. 

Kada uđoše u grad, Elizabetta reče: »Mora da vam se sve ovo čini poznatim.« 

»Već sam bila ovdje.« 

Elizabetta se nehajno nasmija. 

~168~

»Dakako, uz prvoga od vaših muževa. No, tada ste bili tako mladi, zar ne? 

Vjerojatno vam i nije nalikovao na supruga. Na kraju krajeva, to i nije bio pravi 

brak, zar ne? U njemu nije bilo obljube.« 

Lukrecija je zurila ravno pred sebe, a na blijedim joj se obrazima ukaza slabašno 

rumenilo. 

»Giovanni je boravio na dvoru moje snahe i kune se da je ženidba bila 

izvršena«, nastavi Elizabetta. »Jadni Giovanni! Toliko je toga izgubio... zemlju... 

suprugu... čak i dobar ugled kao muškarac. Žalim Giovannija Sforzu.« 

Lukrecija je još uvijek šutjela: i ona je žalila Giovannija. 

»Narod će se ovdje nedvojbeno sjećati«, produži Elizabetta. »Ljudi dugo pamte. 

Sjetit će se vremena kada ste došli ovamo kao nevjesta pesarskoga gospodara. 

Čudno... a sada dolazite kao nevjesta drugog čovjeka, iako je njiho v gospodar - 

trebala bih reći njihov nekadašnji gospodar - još uvijek živ i još uvijek tvrdi da vam 

je suprug!« 

»Ne znam kako to može biti«, reče Lukrecija, »nakon našega razvoda.« 

»Na temelju neizvršenja ženidbe! No, ako je ženidba izvršena, nestaju i razlozi 

za razvod, a... ako nema razloga, kako bi moglo doći do razvoda? Ne znam. Vaš 

otac, koji je mudar u tim stvarima, nedvojbeno bi nam to mogao objasniti. Eh, 

pogledajte! Ljudi vas žele vidjeti. Morate se pokazati.« 

I Lukrecija je, koji se nadala da će tiho ući u Pesaro za koji su je vezivale brojne 

uspomene, morala izaći iz nosiljke i uzjahati na mazgu tako da je svi mogu vidjeti. 

Elizabetta je jahala uz nju, u zlonamjernoj nadi. Daje mogla potaknuti ljude da 

viču protiv Lukrecije, bila bi to učinila. 

No, tu se našao Ramiro de Lorqua, Španjolac kojega je Cesare bio postavio da u 

njegovoj odsutnosti vlada u Pesaru, a Ramiro je, znajući poštovanje koje Lukrecija 

uživa kod njegova gospodara, bio odlučan da joj treba prirediti dobrodošlicu kakva 

do tada nikada nije viđena u Pesaru. Mogao je računati na suradnju puka jer je bio 

najokrutniji od svih vladara i nitko mu se nije usuđivao suprotstaviti. 

Možda je u pitanju bio strah pred Ramirom, možda i to što se vitka djevojka 

duge kose što joj se poput zlata bila prosula oko ramena činila tako nježnom i 

dražesnom, no nije bilo nikakvih pogrdnih riječi, čuli su se samo povici: » Duca! 

Duca! Lukrecija!« 

I premda se Lukrecijine bojazni nisu ublažile tijekom vremena što ga je provela 

u Pesaru, Elizabetta je bila razočarana. 

~169~

Ramiru je bila dužnost da Lukreciju prati na putu kroz Romagnu, pa je to i 

učinio, potrudivši se da u bratovu kraljevstvu bude slavljena kamo god došla. U 

njezinu su čast priređivali gozbe, u osvojenim gradovima građani su vili stjegove u 

znak pozdrava. Povici dobrodošlice pratili su je svugdje kuda je išla. 

Ferarski je vojvoda bivao sve nemirniji jer je putovanje potrajalo dulje nego što 

je on predviđao pa je, uz toliko mnoštvo svatova što su već bili stigli u Ferraru, 

stenjao zbog troškova za njihovu hranu i zabavu. 

Posla upute da se putovanje mora ubrzati. Ne smije više biti dugih boravaka po 

raznim gradovima. Nestrpljivo čeka snahin dolazak. 

No, i Lukrecija pokaza stanovitu odlučnost. Neće se žuriti. Kosu mora prati 

svakih nekoliko dana, a previše je umara dan za danom provoditi u sedlu ili čak u 

nosiljci. 

I tako je vojvoda, računao troškove i zabavljao goste, a Lukrecija i dalje 

polagano putovala. 

Ferrante je njome bio očaran, pisao je pisma prepuna pohvala koje je poseban 

glasnik donosio sestri Isabelli, zbog čega je tu gospu hvatala sve jača ljubomora. 

»Ona i ja sinoć smo otvorili ples, sestro. Nikada je nisam vidio da ljepše izgleda. 

Kosa joj je bila zlatnija no ikada. Toga ju je dana bila oprala. Nužno joj je prati kosu 

svakih nekoliko dana da bi se sačuvala njezina zlatna boja. Haljina joj je bila od 

crnog baršuna pa je izgledala vitkije, blistavije no ikada, a na glavi je nosila zlatnu 

kapicu, no bilo je teško razaznati što je kapa, a što je kosa; na čelu joj je bio 

ogroman dijamant. Njezini su španjolski patuljci zabavni stvorovi. Plešu u dvorani 

kada i ona pleše, posvuda idu za njom i privlače pozornost na njezinu ljepotu. Vrlo 

su tašti i vole se kočoperiti u sjajnoj odjeći usklađenoj s haljinom njihove 

gospodarice. Prave bestidne kretnje i zbijaju razuzdane šale - čak i o svojoj 

gospodarici. Čini se da tomu nitko ne zamjera. U Rimu se običaji razlikuju od 

običaja u Ferrari ili Mantovi. Pitam se, draga moja sestro, što biste vi rekli kada bi 

vaši patuljci izvodili takve šale i kretnje slijedeći vas po plesnoj dvorani. Lukrecija 

sve to prihvaća u krajnje dobru raspoloženju, a otkako smo otišli iz Pesara - gdje 

mi se, priznajem, činila pomalo utučenom - puna je veselosti.« 

Primivši ovo pismo, Isabella pobjesnje. 

»Blesan!« uzviknu. »Mlada budala piše kao da joj je ljubavnik. Prema onome 

kakav je glas bi je, možda to već i jest.« 

Pokazat će pismo Alfonsu, pokušati probuditi ogorčenost u njegovu 

uspavanome umu. 

~170~

Dok je Lukrecija još bila u Riminiju, gradu u kojemu je otvorila taj ples s 

Ferranteom, dojaha u zamak jedan sluga noseći uznemirujuće vijesti. 

Ferrante je bio prva osoba koju ugleda pa pade pred noge mladome čovjeku, 

objavljujući da je Madonna Lukrecija u strašnoj opasnosti. 

»Kakvoj opasnosti?« zapita Ferrante. 

»Izvan grada okupila se družina koja čeka na nju, gos podaru. Na čelu im je 

Carracciolo.« 

»Carracciolo!« uzviknu Ferrante. 

»Smijem li osvježiti pamćenje vašemu gospodstvu? Carracciolo je bio zaručen s 

Doroteom da Crema koju je oteo Cesare Borgia i više se nikada ništa nije čulo o 

njoj.« 

»Misliš da taj čovjek kani oteti Madonnu Lukreciju?« 

»Tako se čini, gospodaru. I postupiti s njome onako kako je Cesare Borgia 

postupio s njegovom zaručnicom.« 

Ni časa ne časeći, Ferrante pohita do Lukrecije i prenese joj što je čuo. Lukrecija 

se prestravi jer ju je plašila svaka pomisao na nasilje. 

Ferrante se baci na koljena i izjavi da će je štititi svojim životom. No, ona ga 

nije slušala: mislila je o Dorotei koja je bila krenula na putovanje vrlo slično njezinu 

i koja nikada nije stigla na odredište. Pomisli i na Cesarea pa zadrhta. 

Shvaćala je što osjeća taj Carracciolo. Znala je što će se dogoditi s njome padne 

li mu kojim slučajem u ruke. 

Uto uđe Elizabetta i zateče Ferrantea na koljenima. 

On smjesta ispriča sve što je čuo. 

Elizabetta slegnu ramenima. 

»To je nedvojbeno samo priča«, reče. 

No, ne uspje sakriti izraz zadovoljstva koji joj načas preletje preko lica. Ona me 

mrzi, pomisli Lukrecija. Nada se da ću pasti Carracciolu u ruke. 

Jednako je užasna zloba te žene kao i strah što ga je ova priča potaknula. 

A onda pomisli: »Ja sam Borgia. Grijesi moje obitelji i moji su grijesi. Možda me 

upravo sada... dostižu, možda nema izlaza za bijeg?« 

Lukrecija je provela besanu noć. Tijekom svih tih sati dok se okretala i prevrtala 

u postelji, očekivala je odozdo čuti pobjedničke p ovike, grube glasove što 

zahtijevaju njezinu predaju. 

~171~

Gusta je magla ležala nad gradom u ranim jutarnjim satima i ona je ustrajno 

zahtijevala da pobjegnu pod njezinim okriljem. Užasavala se ovoga mjesta i nije bila 

u stanju podnijeti da tu provede ma i još jedan sat. 

I tako odoše što su brže i tiše mogli, putujući duž Via Emilije prema Bologni. 

Kada se magla podigla, kilometrima su uokolo vidjeli pust kraj i nigdje nije bilo 

nikakva znaka da ih netko progoni. 

Lukrecija očevidno odahnu, no Elizabetta zaključi kako joj neće dopustiti da 

uživa u tome olakšanju. 

»Imam novosti za vas«, reče. »Giovanni Sforza dolazi na svadbu.« 

»Oh, ali ne može to učiniti!« 

»Može. Objavio je namjeru da tako postupi. Čula sam da je već krenuo za 

Ferraru.« 

Lukrecija se oštro zagleda u svoju suputnicu, uvjerena da su Elizabetta i njezina 

prijateljica Isabella, za koju je sada shvaćala da joj je također neprijateljica, uredile 

da Giovanni Sforza dođe na svadbu, samo zato da nju dovedu u neugodan položaj. 

Razmišljajući o svojem budućem životu, uvidje da će biti napučen ljudima koji žele 

njezinu propast. 

Stigoše u Bolognu gdje članovi vladajuće obitelji Bentivoglio izađoše pred nju te 

je u trijumfu povedoše do svoje prelijepe kuće na kraju grada. 

Zapaljene su velike vatre pa se Lukrecija i njezina pratnja s ogromnim 

olakšanjem zagrijaše. Bila je pripremljena i zabava, no Lukrecija zamoli da se to 

odgodi. Ona i njezini suputnici veoma su umorni i ovoga se prvog dana žele 

odmoriti. 

Bilo se ugodno naći unutar zidova oslikanih freskama, ispružiti se kraj 

rasplamsale vatre, zatražiti vruću vodu i isprati putnu prašinu iz kose. 

Angela i Girolama pomogoše joj pri uređivanju uzbuđeno čavrljajući, 

podsjećajući je da su na samoj ferarskoj granici i da će njihovu putovanju vrlo brzo 

doći kraj. 

Angela je bila malo manje neobuzdana od posljednjega susreta s Ippolitom, ali 

to nije nimalo umanjilo njezinu ljupkost. 

Njih su dvije razgovarale o načinu na koji su ih dočekali, o stjegovima morello i 

zlatne boje što su ih isticali ljudi koji su znali koliko su njoj te boje omiljene. 

~172~

»Čini se, Lukrecijo«, reče Angela, »da vas cijela Italija voli. Sigurno samo ljubav 

može izazvati takvo oduševljenje.« 

»Ljubav... ili strah«, namrgodi se Lukrecija. 

Girolama reče: »I dok spavam čujem glasove. Čujem povike: 

Duchessa!' I to se stalno nastavlja.« 

'Duca! Duca! 

»Zavoljeli su vas čim su vas vidjeh«, ustraja Angela. »Samo jedan pogled na vas i 

od čuđenja im je zastao dah.« »Ili su se možda iznenadili«, reče Lukrecija, što 

nemam zmije umjesto kose i oči poput Gorgone.« 

»Još vas više vole zbog lažnih glasina koje su o vama čuli. Izgledate kao... anđeo. 

Nema druge riječi za to.« 

»Vi me gledate onako kako jedna Borgia gleda drugu, draga rođakinjo, a došla 

sam do uvjerenja da su u vlastitim očima Borgije savršeni. Pokušajte me pogledati 

tuđim očima.« 

Adriana bez daha uletje u sobu. 

»Požurite!« uzviknu. »Imamo neočekivanoga posjetitelja. Oh... pogledajte tu 

vašu kosu. Brzo skinite tu haljinu. Gdje vam je ona s morello prugama? Oh, nećemo 

imati dovoljno vremena.« 

»Tko je to došao?« htjela je znati Lukrecija, a užas je stade obuzimati. Pomisli na 

Carracciola koji se, gnjevan zbog zaručničina silovanja, bio zakleo na osvetu nad 

Borgijama, pomisli na Giovannija Sforzu, ponižena i uvrijeđena, odlučna da se 

osveti. 

Adriana je bila toliko uzbuđena da je jedva nalazila riječi. 

»Nisam mogla ni naslutiti da će se to dogoditi. Hajde... djevojke... brzo. Oh, 

Bože... oh, Bože... da budemo ovako zatečene!« 

»Adriana, smirite se. Molim vas, recite nam tko nam dolazi u posjet.« 

»Alfonso je ovdje. Vaš je ženik čvrsto odlučio da će se vidjeti s vama prije 

vašega svečanog ulaska u Ferraru.« 

»Alfonso...!« Lukreciju uhvati drhtavica. 

Primjećivala je smetenu Adrianu u potrazi za pravom haljinom, primjećivala je 

Angelu koja joj raščešljava mokru kosu. 

Zatim se pred sobom začuše teški koraci, duboki glas koji nekome zapovijeda 

da se makne. 

Naglo se otvoriše vrata i na njima se pojavi Alfonso d'Este zagledavši se u svoju 

nevjestu. 

~173~

Bio je visok i širokih ramena, oči su mu bile sivoplave, nos izraženo orlovski, a 

odisao je nekom sirovom snagom. 

Lukrecija užurbano ustade i nakloni se. 

Oni koji su ih promatrah pomisliše kako je nikada nisu vidjeli tako svijetlu i 

krhku kao sada kraj svojega budućeg muža. 

»Gospodaru«, reče mu ona, »da ste nam poslali vijest o svojem dolasku, ne 

bismo vas ovako dočekali.« 

»Ha!« reče on. »A ja sam vas baš htio iznenaditi.« 

»Zato ste me i zatekli s mokrom kosom. Stigli smo tek nedavno, s mnogo putne 

prašine na sebi.« 

»Mene prašina ne uznemiruje onoliko koliko uznemiruje većinu.« Uhvati rukom 

jedan pramen njezine kose. »Čuo sam da blista kao zlato«, reče. 

»To je tako kada je suha. Žalosti me što me prvi put morate vidjeti s mokrom 

kosom.« 

On uhvati pregršt kose u ruku i nježno je povuče. 

»Sviđa mi se«, reče. 

»Drago mi je da vam se sviđa. Kao što se nadam da ću vam se svidjeti i ja...« 

Promatrao ju je, a ona je znala da je poznavatelj žena: proučavao je svaku 

pojedinost na njezinu tijelu, a tu i tamo bi mu se iz grla izvio kratak i suh smijeh. 

Nije bio nezadovoljan. 

Pogleda Adrianu i druge dvije djevojke. 

»Ostavite me s Madonnom Lukrecijom«, reče. »Imam s njom nekakva posla.« 

»Gospodaru moj«, uzbunjeno zausti Adriana. 

On odmahnu rukom. 

»Dosta bi bilo, ženo«, reče. »Nas smo dvoje vjenčani, pa makar i preko 

zastupnika. Odlazite, kad vam kažem.« A onda, kako je Adriana i dalje oklijevala, 

riknu: »Idite!« 

Adriana se nakloni i ode, a druge dvije djevojke za njom. 

Alfonso se okrenu k Lukreciji. 

»To će ih naučiti«, reče, »da sam ja čovjek koji voli trenutačnu poslušnost.« 

»Ja sam to već shvatila.« 

Priđe i položi joj ruke na ramena. Uz nju se nije osjećao u potpunosti ugodno, 

nikada se nije kretao u društvu dobro odgojenih žena. Više je volio djevojke koje bi 

~174~

sreo po krčmama ili selima. Pogledao bi ih, pozvao, a one bi mu se, zato što se nisu 

usuđivale ne poslušati, a nisu to ni željele, odazivale. Nije bio čovjek koji bi mnogo 

vremena tratio na snubljenje. 

Izgledala je krhko, no nije bila neiskusna, to mu je bilo jasno. Osjećao je u njoj 

senzualnost koja se odazivala njegovoj. 

Grubo je pograbi i poljubi u usta, a potom je podignu u naručje. »Zbog ovoga 

sam došao«, reče te je kroz ostale odaje ponese prema spavaonici. 

Jedva je i primijetila trčkaranje i užurban odlazak djevojaka koje su ondje čekale 

na nju. 

Po cijeloj se kući govorilo o Alfonsovu posjetu. Nije za to marila. Baš kao ni on. 

Kada je čula da je Alfonso otišao u neceremonijalni posjet vlastitoj nevjesti, 

Isabella pobjesnje. 

Poput oluje uletje u Alfonsove odaje i zatraži da joj objasni kako se uspio toliko 

ogriješiti o etiketu. 

»Kako?« uzviknu Alfonso koji je sve shvaćao doslovce. »Sjeo sam na konja i 

odjahao onamo.« 

»Ali, od vas se očekuje da je pozdravite stojeći uz našega oca prigodom njezina 

svečanog ulaska.« 

»Pa to ću i učiniti.« 

»Odjuriti onamo kao kakav zaljubljeni šegrt!« 

»Svi su muškarci znatiželjni u vezi sa ženom kojom se spremaju oženiti, bez 

obzira na to jesu li knezovi ili šegrti. Ako nekoga želite za to okriviti, krivite sebe.« 

»Sebe?« 

»Sebe, svakako. Da je niste prikazivali u tako mračnim bojama, kao takvo 

čudovište, možda bi bio spreman čekati. Ovako sam morao zadovoljiti znatiželju.« 

»Koliko vas poznajem, pretpostavljam da niste zadovoljili samo znatiželju.« 

Alfonso prasnu u smijeh. 

»Ne želite valjda da misli kako je za supruga dobila drugoga Sforzu?« 

»Sa Sforzom nije bilo onako kako je papa to prikazao.« 

»Onda je to sam trebao i dokazati.« 

»Kako, pred svjedocima?« nasmija se Isabella. »Vi se, sigurna sam, ne biste 

ustručavali dokazati svoju muškost, bez obzira koliko se svjedoka tamo okupilo.« 

~175~

»Teško da bi moja muškost uopće i došla u pitanje.« 

»Doista ne, kada polovica djece u Ferrari nalikuje na vas!« 

»Svima je drago znati da je muškarac - muškarac.« 

»Samo što se ne oblizujete od zadovoljstva.« 

»Pokazala se primjerenom.« 

»Kao što je to za vas bilo koja druga žena.« 

»Ne bilo koja žena. Ne bi mi bila po volji neka koja bi htjela nada mnom vladati 

kao što vi vladate nad Francescom.« 

Isabella ljutito izjuri iz njegovih odaja i pođe do oca kako bi od njega zatražila 

dopuštenje da krene pred svima ostalima pozdraviti Lukreciju. 

»To će biti udvoran potez«, objasni mu. »Alfonso ju je otišao posjetiti. Sada bi 

trebala poći i vaša kći. Budući da nemate supruge, kći vas mora zastupati kao 

domaćica.« 

Ercole se složi znajući da mu nema druge. 

»Povest ću Giulija sa sobom«, reče Isabella, »jer je jedan od vaših sinova treba 

dočekati. A kako se Alfonso već ponio kao seljačina na sajmištu, Ippolito je talac 

kod Borgija, a Ferrante i Sigismondo prate putnike, preostaje samo Giulio.« 

»Giulio će uživati u tom putovanju, u to uopće ne dvojim«, reče Ercole. 

Lukrecija stupi na teglenicu koja ju je uz rijeku imala odvesti do Ferrare. Bio je 

to ravan kraj, maglovit kraj u dolini rijeke Po. Ercole je postupao kao i njegovi 

preci: isušivao zemlju i pretvarao je u plodno tlo. Brežuljaka nije bilo, a podneblje je 

bilo hladno u usporedbi s onim na koje je Lukrecija bila naviknuta. Mnogo se puta 

osjetila zahvalnom zbog ogrtača podstavljena krznom i sjećala se očevih uputa o 

tome kako treba zaštititi lice i tijelo. 

Činilo se da im se, kada ne puše vjetar, valja boriti s maglom. Mnogo je toga 

bilo u ovoj novoj zemlji s čime će se morati pomiriti. 

No, već se bila susrela sa suprugom. Osmjehnu se prisjećajući se toga susreta. 

Razmijenili su svega nekoliko riječi. Alfonso je odmah jasno pokazao da nije k njoj 

došao radi razgovora. Bilo je u njemu nešto surovo, obljuba se prilično razlikovala 

od istih prilika s prethodnom dvojicom muževa. Uz Sforzu je bilo mlitavo i 

sramotno jer se Sforza tako postavljao prema tome. S prvim Alfonsom, vojvodom 

od Biseglia, bilo je to romantično ispunjenje, a s muškarcem koji joj je sada imao 

biti suprugom -brza i životinjska prirodna žudnja koja se, bez prenemaganja ili 

okolišanja, morala odmah zadovoljiti. 

~176~

Vjerovala je da će ga zadovoljiti. 

Dok je stajala na palubi zureći prema riječnoj obali, začu se povik te, pogledavši 

prema naprijed, vidje veliku zlatnu galiju kako dolazi prema njima. Očito je 

pripadala nekoj vrlo bogatoj osobi jer je sva bila ukrašena zlatnom tkaninom. 

Adriana dotrča do nje. 

»To je bucintoro markize od Mantove. Dolazi pred vas da vam poželi 

dobrodošlicu u Ferraru.« 

Adriani su oči bile pune brige. Znala je za neprijateljstvo što ga Isabella d'Este 

osjeća prema Lukreciji i pitala se treba li na to upozoriti svoju štićenicu. 

Privezaše teglenice za brod i Isabella prijeđe k Lukreciji. Na brzu je ruku 

ostvarila sitnu pobjedu jer se Lukrecija još nije bila odjenula u svečanu haljinu u 

kojoj je kanila pozdraviti staroga vojvodu od Ferrare, a Isabella se pojavila, 

privlačeći sve poglede i zasljepljujući oči, u zelenome baršunu blistavom od dragulja 

i dugome crnom baršunastom ogrtaču podstavljenom žutom risovinom. 

Lukrecija se nakloni, a Isabella je dočeka u zagrljaj i poljubi u oba obraza: u tim 

je poljupcima bilo pokroviteljstva, pomirenosti sa sudbinom i mržnje, a Lukreciju 

zaprepasti njihova silovitost. 

»Dobro došli u Ferraru«, reče Isabella. 

»Počašćena sam što ste izašli pred mene.« 

»Željela sam vas vidjeti«, reče Isabella. »Moj je brat, kako se čini, već dovoljno 

skrenuo s puta da vas posjeti.« 

Lukrecija se osmjehnu pri spomenu na to. 

Bestidnice! likujući pomisli Isabella. Uskoro će naučiti da Alfonso osjeća 

jednaku strast za svaku sudoperu. 

Ugleda Elizabettu i okrenu se da je zagrli. 

»Najdraža, najdraža sestro! Elizabetto! Kako me raduje što vas vidim!« 

»Draga Isabello!« 

»Kako je prošlo putovanje?« pitala je Isabella. 

Elizabetta baci pogled u Lukrecijinu smjeru. 

»Zamorno... silno zamorno.« 

I Lukrecija u tom trenutku shvati da su se Elizabetta i Isabella udružile protiv 

nje. No, onda krajičkom oka ugleda vrlo pristala mladića koji je uto skočio na 

teglenicu. Priđe, ispruživši obje ruke prema njoj. 

~177~

»Dobro došli! Dobro došli!« uzviknu. »Nismo mogli dočekati vaš dolazak. 

Morali smo nužno izaći pred vas.« Vidje mu vlagu na obrvama i uvijenim 

trepavicama. Krupne tamne oči bile su najljepše što ih je ikada vidjela. »Ja sam 

Giulio«, reče s osmijehom. »Vojvodin nezakoniti sin.« 

Osmijeh mu je bio tako topao i pun divljenja da je zaboravila neprijateljstvo 

koje joj prijeti od Isabelle. Reče: »Ovo su moje rođakinje, Girolama... Angela...« 

»Očaran sam, očaran«, promrmlja Giulio. 

Oči mu se zaustaviše na Angeli, a Angeline na njemu. 

Zašto li sam, razmišljala je Angela, ikada Ippolita smatrala pristalim? Samo zato 

što nisam vidjela njegova nezakonitoga polubrata. 

Isabella im, shvativši što se događa, žurno priđe. Ne smiju zaboraviti da je ona 

ovdje za sve zadužena: stoga zapovjedi da teglenica ima nastaviti plovidbu jer 

vojvoda od Ferrare čeka malo dalje na vučnome putu sa željom da pozdravi novu 

kćer. 

Teglenica polako krenu naprijed, a zatim Lukrecija vidje kako se kroz izmaglicu 

pomaljaju likovi na vučnome putu. Potom se teglenica zaustavi i ona se iskrca. 

Povedoše je do staroga vojvode koji ju je stojeći čekao. Kleknu pred njega na 

vlažnu travu, a on se, gledajući dolje na njezinu zlatnu glavu i pitajući se kakvim ju 

je sve oštrim riječima obasula Isabella, na tren sažali na nju: činila se tako mladom, 

a našla se među strancima u stranoj zemlji. 

»Hajde, ustanite, draga moja«, reče joj, »ne smijete klečati na mokroj travi«. 

Zagrli je i nastavi: »Nećemo se ovdje zadržavati, moja nas teglenica čeka.« 

No, kraj oca je i Alfonso čekao da pozdravi Lukreciju, a osmjesi koje je s njome 

razmijenio bili su onakvi kakve razmjenjuje dvoje ljudi što su proživjeli iskustvo 

nakon kojega više jedno drugome ne mogu biti stranci. 

Ona se s vojvodom, svojim suprugom i njihovom pratnjom ukrca na vojvodinu 

teglenicu. Isabelli nije bila po volji očeva udvorna briga za pridošlicu, no nije ništa 

mogla poduzeti da to spriječi. 

Morala se zadovoljiti smišljanjem sitnih uvreda kojima će mladenku obasuti 

tijekom svadbenoga slavlja. 

I tako je teglenica nastavila put prema Ferrari, a Alfonsova ju je konjica pratila 

duž riječne obale. Kada stigoše u blizini vile d'Esteovih na rubu grada, u znak 

dobrodošlice začu se iznenadna paljba iz suprugova topa. 

Kada se Lukrecija iskrca, dočeka je druga Lukrecija, nezakonita Ercoleova kći i 

dade je odvesti u odaje gdje je imala provesti noć prije sutrašnjega službenog ulaska 

~178~

u Ferraru: osjećala se zbunjenom, pitajući se kako će se uklopiti u ovaj novi život 

što je očekuje. 

Sutrašnji dan osvanu lijep i vedar, čime su svi bili zadovoljni jer je do tada bilo 

mnogo bojazni da će kiša ili magla pokvariti Lukrecijin ulazak u Ferraru. 

Lukrecija je odjenula vjenčanicu. Adriana je usplahireno izdavala naredbe 

Girolami i vrlo ljupkoj mladoj djevojci po imenu Nicola čiji su se prsti činili gipkiji 

od Angelinih jer je Angela bila zapala u zamišljenost kakva ju je često mučila otkako 

joj je prvi put pogled pao na Giulija. 

Lukrecija je lijepo izgledala odjevena u satensku haljinu dudove boje i sa širokim 

zlatnim prugama: haljina nije slijedila španjolsku modu koja se njoj oduvijek toliko 

sviđala, već je bila krojena na francuski način. Papa joj je bio izričito naglasio da 

treba pokazati krajnje poštovanje prema francuskim saveznicima jer bez njih Cesare 

ne bi bio tako brzo osvojio Romagnu, a moguće je da bi se upravo bez toga 

francuskog pritiska Ercole i dalje ustrajao u protivljenju ovome braku. Štoviše, 

dogovoreno je da će je francuski poklisar pratiti u bezbrojnim službenim prigodama 

koje će uslijediti. Stoga mora stalno misliti na to kako će udovoljiti Francuzima pa 

je bio lijep potez dati prednost njihovoj modi pri šivanju najvažnije haljine u 

njezinoj djevojačkoj spremi. Široki rukavi, obrubljeni hermelinom, bili su francuski, 

baš kao i ogrtač od zlatne tkanine. Nosila je d'Esteove dragulje - dijamante i rubine 

kao ukras za glavu - a za tu je prigodu kosu, naoko sjajniju i zlatniju nego ikada, 

raspustila tako da joj slobodno pada oko ramena. 

Njezin je sivac bio opremljen kao konj dostojan tako blistave nevjeste. S 

baršunastom pokrivkom zatvoreno grimizne boje i zlatnom ormom, bio je vatren 

stvor i Ercoleov dar. Lukrecija to nije znala, no životinju je izabrala Isabella. Bio je 

to jedan od najljepših konja u Ercoleovim konjušnicama, no Isabella ga je birala 

zbog divlje ćudi, uvjeravajući samu sebe kako bi Lukrecija morala biti vrsna jahačica 

da na njemu projaše Ferrarom bez ikakve nezgode. 

Kada Lukrecija uđe u grad, najprije je pozdravi francuski poklisar, a potom pod 

baldahinom od crvenoga satena pođe dalje, zajedno s poklisarima i njihovom 

svitom te raznim plemićima i pripadnicima njihova kućanstva, što su se svi 

međusobno natjecali u tome tko će privući više pozornosti na sjaj kojim će se dičiti 

pred radoznalim očima Feraraca. 

Ženik Alfonso bio se pridružio povorci tako jednostavno odjeven u sivi haljetak 

po kojemu su zlatom bile izvezene riblje krljušti i s bijelim perom kao jedinim 

ukrasom na crnome šeširu da je bio najskromnije odjevena osoba u cijelom skupu 

~179~

te upravo zbog toga upadljiv. Otkako je ušla u grad, Lukrecija je osjećala stanovito 

olakšanje, unatoč tomu što je bila svjesna stroge pomnje koja će je posvuda pratiti, 

a znala je i da se oni koji s takvim žarom motre svaki njezin pokret nadaju kako će 

joj pronaći neku manu. 

Olakšanje joj je donijela činjenica da se Giovanni Sforza predomislio u pogledu 

dolaska na svadbu. Mora da je, mislila je Lukrecija, shvatio kako bi, nastojeći da nju 

ponizi, mogao navući prezir na vlastitu glavu, pa je stoga odustao od Ferrare i 

okrenuo natrag. 

Nicola joj je donijela tu vijest dok se odijevala. Čula ju je, reče joj, od Don 

Ferrantea koji je izrazio svoje oduševljenje time i potaknuo je da novost odmah 

dojavi svojoj gospodarici. 

Zahvalna za taj maleni blagoslov, Lukrecija je jahala dalje usredotočujući svu 

pozornost na vatrenoga konja koji se propinjao i koračao visoko dižući noge, 

očevidno nezadovoljan teretom koji nosi. 

Lukrecija je u sedlu bila kao kod kuće i vjerovala je kako bi ovladala tom 

životinjom da se nalazi na obroncima Monte Marija ili da galopira preko livada: bilo 

je nešto sasvim drugo biti usred raskošne povorke i morati obuzdavati to stvorenje. 

Isabella, izgledajući nevjerojatno u haljini koju je bila sama osmislila, a u kojoj je 

računala da će zasjeniti Lukrecijinu vjenčanicu, promatrala je Lukreciju kako vješto 

upravlja svojim sivcem te je u sebi nevoljko priznavala da je Lukrecija dobra 

jahačica, štoviše do te mjere da, iako se morala osjećati nelagodno, prisiljena jahati 

na takvu konju i u takvoj prilici, to nimalo nije umanjivalo vedrinu njezina 

osmijeha, a ako je uopće i bila uznemirena, to ničime nije pokazivala. 

No, kada otpoče vatromet, uplašeni se konj iznenada propnu i začu se uplašen 

krik. Isabella je to promatrala s likovanjem, sve dok nije shvatila da krik nije došao 

od Lukrecije, već od jednoga među gledateljima. 

»Ovo je opasno!« uzviknu nečiji glas iz gomile. »Nije to primjeren konj za 

mladenku.« 

Alfonso se obrati svojim ljudima pa dovedoše mazgu, gotovo jednako sjajno 

opremljenu kao i sivac, te Lukreciju pozvaše da sjaše s konja i uzjaše na nju kako bi 

se svjetina umirila. 

Beskrajno dražesno ona skoči s jedne životinje i pope se na drugu. U gomili se 

začu uzdah divljenja u gužvi, a činilo se da je cijeli taj događaj najmanje uznemirio 

Lukreciju. 

~180~

Ogorčeno, Isabella skrenu konjem dalje od povorke pa s nekima od svojih 

dvorjanki drugim putem odjaha do zamka. Više je nije zanimalo kako će Lukrecija 

dalje jahati jer je sada sjedila na mirnoj mazgi, već je htjela stati na najistaknutije 

mjesto podno velikoga stubišta tako da, u veličanstvenoj haljini po kojoj su bile 

izvezene osminke i četvrtinke i koju je ona nazvala »stanke u glazbi«, može 

dočekivati goste i učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi svakoga uvjerila u to da 

je na taj dan upravo ona najvažnija žena u ferarskome zamku. 

Naporni je dan završio. Lukrecijine se žene okupiše oko nje da joj pomognu 

razodjenuti se. Svukoše joj haljinu dudove i zlatne boje, kao i nakit za kosu te joj 

počešljaše duge zlatne vlasi. 

Bilo je ljudi koji su željeli zbijati poznate stare šale, upuštati se u neotesane 

svadbene običaje, no Lukrecija nipošto nije htjela da do toga dođe i jasno je izrazila 

svoju volju. 

Isabella i Elizabetta, koje bi je, da se odlučila za grube šale, bile nazvale 

prostakušom, sada odabraše da se zaprepaste nad njezinom suzdržanošću i 

nedostatkom smisla za zabavu. 

No, ovo je bila Lukrecijina svadbena noć. Bojala se da bi šale koje bi smislila 

Isabella možda uključivale i spomen njezina prethodna dva braka. Stoga je ostala 

nepokolebljiva, a njezino je mirno dostojanstvo bio toliko da su sve njezine želje 

ispoštovane. 

Alfonso uđe k njoj. Bez obzira na to hoće li ili neće biti izvrgnuti uobičajenim 

sirovim šalama, bio je spreman pola noći provesti uz svoju mladenku. 

Ova se bračna noć silno razlikovala od one što ju je svojevremeno provela s 

prvim Alfonsom, no imala je razloga vjerovati da suprug nije njome nezadovoljan. 

Bit će joj drago kada ova noć završi jer ju je uznemiravala nazočnost svih onih 

koji su, ustrajao je papa, morali nadgledati svadbene običaje tako da njega mogu 

uvjeriti kako je ženidba dobro i uistinu izvršena. 

Ubrzo nakon toga - u onoliko kratkom roku koliko je glasniku trebalo da 

dojaše od Ferrare do Rima - čitao je Aleksandar izvješća o vjenčanju. 

Dobio je podrobna objašnjenja: o ulasku u Ferraru, o veličanstvenosti njegove 

kćeri u haljini dudove i zlatne boje, njezinu vještom upravljanju živahnim konjem, 

počastima koje su joj iskazane. 

~181~

Vojvoda Ercole sada je o svojoj snahi pisao oduševljeno. Njezina ljepota i 

dražest nadmašuju sve što je čuo o njoj, pisao je on papi. »A naš sin, presvijetli Don 

Alfonso, i njegova nevjesta prošle su noći dugo ostali zajedno pa smo sigurni da su 

oboje bili vrlo zadovoljni jedno drugim.« 

Papa je bio oduševljen. Sazva sve kardinale i družbenike da bi im pročitao ta 

pisma. Zadržavao se na opisu Lukrecijine dražesti i tužno odmahivao glavom zato 

što nije bio tamo da to vidi. 

Bilo je i drugih pisama, manje suzdržanih no što su bila vojvodina. 

»Tri puta«, reče papa, kroz smijeh odmahujući glavom. »Cesare se bolje iskazao, 

ali presvijetli Don Alfonso ipak nije Borgia. Triput je dovoljno dobro za jednoga 

d'Estea.« 

Bio je u silno dobru raspoloženju. Jedna je od njegovih ljubavnica bila trudna. 

To je kod jednoga sedamdesetjednogodišnjaka pokazivalo veliku muškost. 

Razmišljajući o tome, kao i o Cesareovu i Lukrecijinu trijum 

fu, činilo mu se da su Borgije možda zbilja besmrtni. 

Dan nakon svadbe, Lukrecija se ujutro probudi i otkri da Alfonsa nema kraj nje. 

Znači, istina je ono što je čula o njemu. Čak je i u ovom trenutku rano ustao bilo 

zato da pođe do neke ljubavnice ili pak u ljevaonicu. 

Nevažno. Ionako ga ne ljubi. Ovo je posve drukčije od njezina prethodnog 

braka. Sjećala se buđenja s ubodom čežnje u srcu koju je bila prisiljena naglo 

odbaciti, opominjući samu sebe na sav jad što joj ga je donio brak, i to samo zato 

što je previše ljubila. 

Neće više nikoga tako ljubiti. Bit će mudra. Sada nosi naslov vojvotkinje od 

Ferrare, jedan od najviših u Italiji, pa će uživati u svojemu položaju: nada se da će 

rađati sinove, no nipošto neće dopustiti da je uzrujavaju suprugove ljubavnice. 

Ogleda se oko sebe i vidje da više nema ni onih koji su bili ostali u njezinim 

odajama da nazoče izvršenju ženidbe: mora da su se povukli zajedno s Alfonsom. 

Pljesnu rukama i pojaviše se Angela i Nicola. 

»Gladna sam«, reče im. »Naredite da mi donesu jelo.« 

Njih dvije otrčaše poslušati njezine naredbe te se nakon nekoga vremena vratiše 

s jelom za nju. Gladno je jela, no završivši s time, ne pokaza ni najmanje namjere da 

ustane. 

Po cijelom su zamku svatovi ustajali, no Lukrecija je još uvijek ležala u postelji i 

čavrljala sa svojim pratiljama. 

~182~

Angela donese vijest da su Isabella i Elizabetta već na nogama i da pitaju zašto 

im se ona još nije pridružila. 

»Treba mi malo predaha od njihove stalne pozornosti«, reče ona. 

»A njih su dvije zbilja odvratne!« uzviknu Angela. 

»Odlučila sam cijelo jutro otpočinuti u postelji«, reče im Lukrecija. »Tijekom 

narednih dana bit će plesova i slavlja pa se, jer će to sve sigurno trajati do kasno u 

noć, danju namjeravam odmarati.« 

»Što će Donna Isabella na to reći?« pitala je Nicola. 

»Neka kaže što hoće.« 

»Giulio kaže«, odvaži se Angela, »da ona uvijek istjera svoje.« 

»A Ferrante kaže«, dodade Nicola, »da ona vlada Mantovom kada je u Mantovi, 

a Ferrarom kada je u Ferrari.« 

»A meni je«, reče Lukrecija promatrajući čas jedno, a čas drugo ljupko lice, 

»jasno da je, po Angelinu i Nicolinu mišljenju, sve što kažu Giulio i Ferrante 

neizostavno točno.« 

Nicola malo porumenje, ali ne i Angela. Nju je snuždenost prošla te je stupila u 

vezu sa smionim i pristalim Giulijom, za koju se Lukrecija bojala da je već prešla 

granice lagana očijukanja. Ima li kakva razloga da se Angela i Giulio ne bi mogli 

vjenčati? Angela je bila obećana nekome drugom, no takvi se dogovori, kao što je 

Lukreciji bilo dobro poznato, mogu raskinuti. U Nicolinu je slučaju bilo drukčije. 

Ferrante je zakoniti sin vojvode Ercolea: između njega i Nicole nije se mogao 

sklopiti brak. 

To se sve mora srediti - a zasigurno će i biti tako, ali će ona u odgovarajućem 

trenutku Nicoli prišapnuti riječ upozorenja. 

Adriana dođe javiti da Donna Isabella upravo kreće prema Lukrecijinim 

odajama, navodno da snahi poželi dobro jutro, no zapravo zato da na njezinu licu 

potraži ono što se nazivalo znacima »borbe sa suprugom«. S njom dolaze i njezina 

braća te neki od mlađih dvorjanika. 

Lukrecija je znala da su, budući sinoć prikraćeni za grube i sirove šale, odlučni u 

njima uživati jutros. 

Povika: »Zaključajte vrata. Ne smiju ući ovamo.« 

Adriana je upitno pogleda. 

»Da zaključamo vrata pred Donnom Isabellom i Donnom Elizabettom?« 

»Svakako«, reče Lukrecija. »Pohitajte i zaključajte sva vrata.« 

~183~

I tako njih dvije dođoše i uzeše je dozivati, no ona ih ne htjede pustiti unutra. 

Isabella, bjesneći zbog oholosti ove skorojevićke Borgije koja se usudila u 

d'Esteovoj kući njoj zaključati vrata pred nosom, bila je prisiljena otići, no otišla je 

zaklinjući se na osvetu. 

U svojem zamku kraj rijeke Mincio Francesco Gonzaga također je čitao izvješća 

o svadbi. 

Od supruge je Isabelle doznao da je Lukrecija vrlo ugodna pogledu, ali da je 

daleko od ljepotice kakvu su bili navedeni očekivati. Po dolasku je jadna djevojka 

izgledala blijedo i umorno, a to je bilo veliko razočaranje za sve koji su je vidjeli. 

Bila bi dobro postupila da je u Ferraru ušla nakon spuštanja mraka: u svjetlu baklji 

dražesnije bi izgledala. 

Jedna od gospi njegove supruge pisala je na sličan način, ističući koliko se 

Ferrara razočarala djevojkom za koju se na kraju pokazalo da je sasvim obična, iako 

su je najavljivali kao ljepoticu. »Bilo bi mnogo bolje da se nije pojavila usred bijela 

dana. Svugdje se čulo: 'Usporedite je s Donnom Isabellom! To je prava ljepotica. 

Ovoj odjeći nedostaju stil i blještavost kakvu ima odjeća Donne Isabelle!'« 

No, Francesco je dobio izvješća i iz drugih izvora, izvora koji nadahnuće nisu 

nalazili u zlobi njegove dominantne supruge. 

»Lukrecija Borgia doista je vrlo lijepa, oči su joj svijetle boje i prekrasne. Kosa 

joj je baš onako zlatna kako se govori. Puna je životnosti, ali ujedno spokojna. Pa 

iako se možda čini previše vitkom, to samo povećava njezinu dražest. Izrazito je 

krhka, u cijelosti ženstvena i pravi užitak za oko.« 

Pročitavši to, Francesco iskrivi lice. 

Pamtio je mladu djevojku koju je upoznao kada se tek bila zadjevojčila. 

Prisjećao se njezinih nježnih čari. Bilo mu je drago što je lijepa. Nadao se da će se 

pokazati doraslom Isabelli. 

Tijekom sljedećih nekoliko dana Lukrecija shvati dubinu neprijateljstva što ga 

Isabella osjeća prema njoj pa joj se učini da su joj jedini prijatelji žene koje je bila 

dovela sa sobom. Ferrante i Sigismondo su prema njoj bili šarmantni, no Ferrante 

je bio neozbiljan, a Sigismondo pod snažnim obiteljskim utjecajem. Vojvoda Ercole 

već otprije nije želio ovaj brak i zabrinuto je izračunavao troškove za hranu 

svatovima: bio je zaprepašten borđijanskom neumjerenošću i spreman saslušati 

Isabelline priče o novoj snahi. Lukrecija je možda mogla očekivati suprugovu 

podršku, no koliko god joj jedan dio noći bio odan, danju se Alfonso ravnodušno 

~184~

odnosio prema njoj i činilo se da jedva primjećuje vlastitu suprugu. Shvatila je da će, 

zamoli li ga da je podrži protiv sestre Isabelle, kod njega naići tek na slabašno 

razumijevanje. Svaku je misao posvećivao ljevaonici, a sve za što se ona imala 

brinuti bilo je da ostane trudna. Alfonso se užasavao jalovih žena, nije se mogao 

osloboditi pomisli kako je dovoljno muževan da nadjača neplodnost, a njegove su 

najdraže ljubavnice bile one koje su s njime začele. 

Bilo je to, u cjelini gledano, neprijateljsko kućanstvo i Lukreciji je bilo drago što 

joj iskustvo i odgoj pomažu da se očeliči protiv svega toga te da se pokaže gotovo 

ravnodušnom. 

Kasno je ustajala, što je bio običaj zbog kojega je Isabella prigovarala. Odbijala 

se rasrditi jer je shvaćala da upravo njezina spokojnost izaziva Isabellin bijes, 

gotovo u jednakoj mjeri kao i njezina ljepota i dobar ukus u odijevanju. 

Svakoga se dana Lukrecija među gostima pojavljivala u kakvoj blistavoj haljini 

koju je sama osmislila, a koja je svojim sjajem naglašavala njezinu otmjenost pa se 

uz nju Isabella činila prostački i pretjerano nakićena. 

Isabella, bijesna, odluči obeshrabriti Lukreciju pa tako za izvedbe komedije 

Hvalisavi vojnik poče hihotati, a njezine družbenice - koje su se uvijek ropski trudile 

ispuniti njezine zahtjeve - u tome joj se pridružiše, tako da je bilo nemoguće čuti 

što glumci govore. To je bilo zamišljeno kao uvreda Lukreciji jer se komad izvodio 

njoj u čast. 

Lukrecija je sjedila uspravno tijekom predstave, gledajući izvođače kao da uopće 

ne primjećuje tu smetnju. 

A, kada se sljedeće večeri izvodila ponešto nepristojna Kazina 13 Isabella izjavi 

kako je toliko sablažnjena izborom toga kazališnog komada da neće svojim ženama 

(inače poznatima po razvratnosti) dopustiti da ga gledaju: tako je Lukrecija i opet 

sjedila prateći komediju i od srca se smijući onim dijelovima koji bi sigurno zabavili 

i njezina oca te se pričinjala da uopće na opaža Isabellino neodobravanje. 

No, Lukrecija je bila nesretna, shvaćajući da ju je njezina zaova čvrsto odlučila 

mrziti. Njezin otac ili Cesare svim bi se srcem upustili u borbu težeći za pobjedom 

nad Isabellom. No ne i Lukrecija koja je čeznula da je ljudi vole i nije imala nikakve 

želje da ma kome bude neprijateljica. 

Bilo je tu još načina za uznemiravanje. Isabella je Lukrecijinim španjolskim 

patuljcima poklanjala skupe tkanine, baršun i brokat, da sebi od njih načine odjeću. 

13 Još jedna Plautova komedija - nap. prev. 

~185~

Znala je koliko su patuljci tašti, kako stalno teže za time da nose jednako lijepu 

odjeću kao i njihova gospodarica. Ovime im se, istaknula je Isabella, pruža prilika za 

to, a dobit će i više darova budu li, umjesto »Živjela Donna Lukrecija«, vikali 

»Živjela Donna Isabella«. 

Nekoliko dana nakon vjenčanja Lukrecija izjavi da će cijeli dan provesti u 

svojim odajama jer treba oprati kosu i napisati neka pisma. Isabella je bila 

oduševljena jer joj je to pružalo priliku da francuskog poklisara primami na svoju 

stranu. 

Pozva ga na večeru, za njega zasvira na lutnji i zapjeva, a prije no što je otišao, 

skinu jednu od svojih namirisanih rukavica i dade mu je. Philippe de la Roche 

Martin bio je osjećajan čovjek, a Isabellu su svi smatrali vrlo lijepom ženom. 

Ovo će naučiti ono podlo stvorenje da se zatvara u sobu i pere kosu, mrko je 

mislila Isabella. Čvrsto je odlučila da će se svojim ulovom kočoperiti još iste večeri 

na plesu s bakljama. 

Na takvim je plesovima svaka gospa nosila baklju koju bi predavala pratitelju 

kojega bi odabrala za tu večer. Kada se pojavila Lukrecija, svježe oprane zlatne kose 

i očiju blistavih od životnosti koja je zbog velike spokojnosti bila u potpunosti 

njezina odlika, činila se divnijom no ikada u omiljenoj haljini morello i zlatne boje 

obrubljenoj hermelinom. 

Bila je od Angele, koja se pokazala savršenim i pouzdanim uhodom u korist 

svoje gospodarice, čula za Isabellin susret s francuskim poklisarom, a znala je da ga 

je Isabella namislila odmamiti od nje. Stoga, uz dražestan osmijeh, uruči baklju 

Philippeu de la Roche Martinu, a nakon toga je poteza viteški Francuz bio toliko 

očaran Lukrecijom da je imao oči samo za nju te se činio jedva svjesnim Isabelline 

nazočnosti, tako da svi izjaviše kako je Lukrecija napokon odnijela pobjedu nad 

svojom suparnicom. 

Nakon toga Lukrecija zadrža Francuza kraj sebe, što je bio pravi trijumf jer su 

Francuzi više od bilo koga drugog zadavali strah i za sve je bilo važno biti u dobrim 

odnosima s Ljudevitovim poklisarom. 

Francuzi su bili lukavi, nitko nije mogao biti siguran kakvo se značenje skrivalo 

iza njihovih riječi i djela. Čak i u svadbenim darovima koje je Philippe de la Roche 

Martin donio od svojega gospodara kao da je bilo neke lukavštine što su je zapažali 

samo oni koji su bili kadri razumjeti suhi humor francuskoga kralja. Bila je tu zlatna 

~186~

medalja s ugraviranim likom svetoga Franje namijenjena vojvodi, a značenje joj je 

trebalo biti: Kako li je pobožan čovjek vojvoda Ercole! Molit će se liku svetoga 

Franje, no ako postoji išta čemu se divi koliko i svecima, onda je to zlato. Za 

Lukreciju je stigla krunica od zlatnih zrnaca, no kada bi se ta zrnca otvorila, vidjelo 

se da je u njima mošus. Je li to značilo: Izvana je skromna, no što li se krije u njoj? 

Alfonso je na dar primio upute za lijevanje topova i zlatni kipić Marije Magdalene. 

Je li to Ljudevit mladoženju lukavo podsjećao na sablazni koje su se čule o njegovoj 

nevjesti? 

S Francuzima nitko nije mogao biti siguran. Upravo je zbog toga trebalo biti u 

dobrim odnosima s poklisarom francuskoga kralja. Upravo su se zato Angela, 

Adriana, Nicola i sve one koje Lukrecija bila dovela sa sobom radovale, a Isabellu i 

sve ostale u Ferrari hvatala je malodušnost. 

Slavlje se nastavljalo. Svakodnevno se moglo svjedočiti nekome zbivanju. 

Svakodnevno je Isabella zajedno s Elizabettom smišljala nove uvrede za Lukreciju, 

svakodnevno je Lukrecija sve jasnije shvaćala kako će joj biti teško sa svojtom 

živjeti u miru. 

Alfonso se i dalje noću pokazivao strastvenim, a danju ravnodušnim; vojvoda 

Ercole i dalje je sračunavao troškove; razmjenjivala su se pisma između Rima i 

Ferrare, no još se nitko nije usuđivao reći papi da mu kći ima neprijatelja u samom 

uporištu d'Esteovih. 

Ferarke su sada namjerno vrijeđale Lukreciju, ismijavajući je kad god bi prošla 

kraj njih, izrugujući se njezinu milovidnome hodu i lijepoj odjeći. Ničime nije 

pokazivala da primjećuje njihovu nepristojnost, no onim je ženama koje joj je 

vojvoda Ercole odabrao za pratilje rekla da ih više neće trebati i odbijala ih je 

pripustiti u svoje odaje. Ostajala je u postelji tijekom većega dijela prijepodneva, 

razgovorajući sa svojim gospama, raspravljajući o haljinama, baveći se toaletom: 

nepokolebljivo se ponašala jednako kao što bi to činila u svojemu domu u Santa 

Maria in Portico. 

Pojavljivala se na plesovima i gozbama, smirena i ljupka. Jednom su na plesu 

njezine gospe na lutnjama zasvirale španjolske pjesme pa je Lukrecija, odabravši 

jednu od zgodnih djevojaka što su bile s njome došle u Ferraru, zaplesala zajedno s 

njome, u kovitlacu sukanja i uz zvuke kastanjeta: društvo je bilo time tako očarano 

da je oko njih posvuda zavladao muk, a svaki je Isabellin pokušaj da pokrene 

razgovor o nekome posve drugom predmetu doživio neuspjeh. 

~187~

Kada je ples završio, a na sve se strane razlegao pljesak, zapitala je Angela 

Isabellu: »Ne mislite li da Madonna Lukrecija pleše poput anđela, Donna Isabella?« 

»Poput anđela? Prije bih pomislila na španjolsku Ciganku. Donna Lukrecija 

pleše vatreno i živahno, kao što čujem da i one čine.« 

Angelu ovo razljuti, ali joj Giulio, stojeći pokraj nje, spusti ruku na mišicu da je 

umiri. 

Cijelo je društvo razgovaralo i smijalo se, a Angela povika na Giulija: 

»Zar se svi vi bojite te vaše sestre?« 

No, Lukrecija se bila zavalila u svoj stolac, a jedna ju je od njezinih Španjolki 

hladila lepezom. Smješkala se kao da ne shvaća zlobu što se krije u Isabellinim 

primjedbama. 

Te su večeri Alfonso i Giulio zajedno plesali na radost cijeloga društva, a 

Alfonso je poslije toga svirao na violi. 

Bilo je čudno vidjeti kako takva glazba izvire ispod tih pomalo nespretnih 

prstiju, još uvijek prljavih od rada u ljevaonici. Lukrecija se tada prvi put zapita ima 

li u njezinu mužu nekih stvari koje još nije otkrila. 

Isabella se spremala uskoro vratiti u Mantovu pa je svakako htjela za Lukreciju 

ostaviti trajnu uspomenu na svoj boravak u Ferrari. 

Pođe u potragu za ocem. Ercole je razbijao glavu nad računima. 

»Znaš li, kćeri«, reče joj, »da u zamku još uvijek imamo više od četiri stotine 

gostiju? Što mislite koliko me stoji hrana za njih?« 

Isabella, koja nikada nije nalazila vremena za tuđe nevolje, zanemari to pitanje. 

»Neće dugo proći, a vaša će snaha pretvoriti d'Esteov zamak u španjolski dvor.« 

»Neće učiniti ništa slično«, otpovrnu Ercole. 

»Kako možete biti u to sigurni?« 

»Zato što joj to ja nikada neću dopustiti.« 

»To će se pomalo desiti, prije nego što vi to i primijetite. Oh, ona je tako mirna, 

tako samozadovoljna. Nema glasnih riječi s Madonnom Lukrecijom. Ona samo 

izgleda kao krhki cvijetak i kaže: 'Hoću ovo. Hoću ono.' A budući da je nitko ne 

uzima za ozbiljno i ne pokušava je zaustaviti, dobije sve što poželi.« 

»Nemam ja vremena za te vaše ženske svađe. Više od četiri stotine gostiju! 

Izračunajte koliko je to hrane! A četiri stotine gostiju nije sve. Što je s njihovim 

konjima?« 

~188~

»Te su njezine haljine napola španjolske. Sve to zlato. To je španjolsko, kažem 

vam. Španjolsko! Znate li da nosi zaraguelles?« 

»Što je to?« 

»Zaraguelles. To su svilene hlače, bogato izvezene. Nose se ispod haljine. To je 

španjolski običaj. To treba spriječiti. Oče, nećete imati mira od te žene i njezinih 

španjolskih družbenica.« 

»Oh, ostavi je na miru i pomozi mi smisliti kako da se riješim svih tih gostiju 

zbog kojih ću potpuno osiromašiti.« 

»Oče, koliko njezinih španjolskih družbenica otpustite, toliko ćete manje usta 

morati hraniti. Ta žena ima preveliku pratnju.« 

Vojvoda se zamisli, a Isabella se osmjehnu. Ovo joj je uspjelo. 

Izgubi li svoje pouzdanice, to će Lukreciju više povrijediti od bilo kakvih 

nevolja koje bi joj Isabella mogla priskrbiti. Žalila je što Lukreciju ne može lišiti 

žena što su pripadale najužem krugu oko nje - budne Adriane, lukave Nicole i 

drske Angele. No, ode li tako daleko, zasigurno će izazvati papin gnjev. Za sada se 

mora zadovoljiti time da protjera Španjolke. 

Napisa pismo Francescu javljajući mu da joj je Ferrara dojadila i da čezne za 

Mantovom. Želi biti uz supruga i sinčića Federiga. 

Pročitavši pismo, Francesco se nasmija. 

Slutio je da se mlađahna Lukrecija uspješno suprotstavila Isabelli i pitao se zašto 

zbog toga osjeća takvo zadovoljstvo. 

Naposljetku slavlje završi i gosti se počeše spremati na odlazak. Poklisari 

dođoše održati oproštajni govor pred Lukrecijom, no na to im, dovinuvši se da 

ondje bude nazočna zajedno s Elizabettom, odgovori Isabella, a za njom i 

Elizabetta, iako su zahvale i dobre želje poklisari upućivali Lukreciji. 

Lukrecija i ne pokuša spriječiti njih dvije, no kada su završile, izreče nekoliko 

skromnih i dobro odabranih riječi, kao da joj nitko nije ni pokušao oduzeti mjesto 

što joj po pravu pripada. 

Poklisarima se Lukrecija činila preblagom i uzrujanom, ali neki su među njima 

vjerovali kako ona otvoreno neprijateljstvo svoje zaove smatra odviše budalastim 

da bi na njega obraćala pozornost. 

Tako je mislila i Lukrecija, a ujedno se podsjećala na činjenicu da je Isabellin 

dom zapravo u Mantovi: nije mogla zauvijek biti iz njega odsutna. Sretan je bio dan 

~189~

kada su Isabella i njezina svita krenule u Mantovu. Lukrecija nije mogla prikriti 

zadovoljstvo. 

No, krećući na put, Isabella se zadovoljno smješkala: znala je da će njezin škrti 

otac Lukreciju uskoro lišiti njezinih španjolskih družbenica te da će život u Ferrari 

do krajnjih granica stavljati na kušnju Lukrecijinu strpljivost. 

~190~

ŠESTO POGLAVLJE 

ODAJE S BALKONOM 

K 

ada svi gosti odoše, Lukrecija se iseli iz raskošnih odaja u kojima je do tada 

boravila i spremi se smjestiti u »odaje s balkonom« (gli camerini del poggiolo) koje 

su bile predviđene posebno za njezinu uporabu. 

Pođe ih razgledati u Angelinu i Nicolinu društvu, a sve se tri oduševiše 

ugodnom prisnošću kojom je to mjesto odisalo. Ovdje će se, shvati Lukrecija, moći 

odijeliti od glavnine zamka, primati prijatelje i stvoriti rimski kutak u Ferrari. 

Angela poskoči na postelju da je provjeri, no kako je to učinila, začu se zvuk 

trganja tkanine. Vidje procijep na posteljnom prekrivaču, a kada ga dotaknu, 

prekrivač se još jače podera. 

»Truo je«, reče ona. »Mora da je star više stotina godina.« 

Pogleda ruke crne od prašine: bila je to dugogodišnja prljavština. 

Lukrecija odignu prekrivač. Plahte, otkri kada ih je dotaknula, kao da su bile 

načinjene od papira. 

»Kao je netko za mene pripremio postelju još prije sto godina pa je sve ovo 

vrijeme čekala na mene!« 

Nicola protrese baršunaste zastore pa se iz njih u zrak podignu oblak prašine. 

»Potpuno su otrcani!« uzviknu. 

U očaju Lukrecija sjede na stolac, a brokatno se sjedište u istome času raspara. 

»To su, dakle, odaje koje mi vojvoda Ercole tako velikodušno dodjeljuje«, reče 

ona. 

»Što točno pokazuje s kakvom vas ovdje doista dobrodošlicom dočekuju«, 

povika Angela. »Na površini dovoljno raskošnom, a punom prikrivena 

neprijateljstva. Da sam ja na vašem mjestu, rođakinjo, smjesta bih pošla do toga 

svojeg škrtog svekra i zahtijevala da mi kaže što misli stavljajući vam u svojem 

zamku ovakve bijedne odaje na raspolaganje.« 

Lukrecija odmahnu glavom. 

»Sumnjam da bi mi to donijelo ikakvo dobro.« 

~191~

»Možda bih ja trebala pisati Svetome Ocu«, predloži Nicola. »On će poslati 

nalog da vam nađu pristojan smještaj.« 

»Želim živjeti u miru«, objasni Lukrecija. »Ako se požalim zbog ovoga, to će 

samo izazvati nevolje. Ne. Dat ćemo maknuti ovo prastaro pokućstvo i na njegovo 

mjesto staviti novo. Odabrat ćemo nešto vedro i sjajno. Presvlake će biti u morello i 

zlatnoj boji, a dok sve ne bude gotovo, vratit ću se u odaje u kojima sam do sada 

boravila.« 

»Znači, izvest ćete to sve na vlastiti trošak?« promrmlja Nicola. 

»Draga moja Nicola, a kako da inače u Ferrari dobijem ono što hoću?« 

Angela dohvati Lukrecijinu ruku i poljubi je. 

»Izgledate kao anđeo«, reče, »a zaista vjerujem da to i jeste. Suprug vam dane i 

polovicu svojih noći provodi s drugim ženama, ali ga vi pozdravljate s osmijehom 

kada dođe k vama. Svekar vas vrijeđa nudeći vam vjekovnu prašinu i prljavštinu, a 

vi se slatko smješkate i govorite kako ćete na vlastiti trošak preurediti ove odaje. A 

što se tiče Isabelle d'Este, one demonke i vaše zaove, ta s vama postupa kao da vam 

je zakleta neprijateljica, a vi se prema njoj odnosite - barem izvanjski - kao da je 

poštujete. Nicola, što mislite o mojoj rođakinji? Zar nije pravi pravcati anđeo?« 

»Mislim«, reče Nicola, »da je mudra, a kada već treba živjeti na ovome svijetu, 

nedvojbeno je bolje biti mudar nego anđeoske naravi.« 

»Uzdam se u to da ću se pokazati mudrom«, reče Lukrecija. »Snažno osjećam da 

će mi mudrost biti potrebna.« 

Dok je tako razmišljala o uređenju odaja s balkonom, stigao je prvi udarac. 

Posjetio ju je vojvoda Ercole. 

Reče joj: »Vidim da se još niste smjestili u prostorijama s balkonom koje sam 

vam namijenio.« 

»Tim je prostorijama nužno potrebno preuređenje«, objasni mu ona. »Kada se 

to obavi, bit će prekrasne. Doista sam vam zahvalna što ste mi na raspolaganje 

stavili tako dražesne prostorije.« 

»Preuređenje!« prestravljeno uzviknu vojvoda. »To će stajati mnogo dukata.« 

»Već sam odabrala boje za njih. A preuređenje je neophodno. Mora da 

godinama tamo ništa nije uređivano.« 

»Svadba me mnogo stajala«, gunđao je vojvoda. 

»Znam. Kanim sama platiti to preuređenje.« 

~192~

Vojvoda kao da se malo umilostivio pa nastavi: 

»Došao sam vam reći da zbog velikih svadbenih troškova više ne mogu sebi 

priuštiti trošak za hranu i smještaj za tolik broj vaših družbenica pa vaše Španjolke 

sutra šaljem natrag u Rim.« 

Lukrecija osjeti ledeni dodir straha. To su njezine pouzdanice, a on joj ih kani 

oduzeti. 

Reče: »One vas ne bi trebale ništa stajati. Postoji, vjerujem, odredba u ugovoru 

koja propisuje da sama snosim troškove svojega kućanstva.« 

»Postoji«, brzo odgovori vojvoda. »No, morate se držati okvira svojih ovdašnjih 

prihoda. Osim toga, Španjolke se dobro ne uklapaju u Ferraru. Odlučio sam da 

moraju otići.« 

Borila se da se obuzda. Bila se kadra suočiti s posvemašnjim neprijateljstvom 

zato što su je okruživale pouzdanice i prijateljice. Je li to spletka da joj ih oduzmu 

jednu po jednu? Preplavi je strahovit osjećaj čežnje. Vatikan se činilo dalekim, a 

ovaj se mrgodni, neprijateljski raspoloženi starac - njezin svekar - toliko razlikovao 

od dobrohotnoga oca puna ljubavi što ju je štitio tijekom svih tih godina koje su 

prethodile njezinu odlasku u Ferraru. 

Neće mu dopustiti da vidi koliko je duboko pogođena. Poniknu glavom, a on 

mora da je taj pokret shvatio kao znak podčinjavanja jer ustade i položi joj ruku na 

rame. 

»Uskoro ćete se priviknuti na naš način života«, reče. »Španjolke su rashod koji 

si ne možete priuštiti, a mi u Ferrari ne volimo razmetnost.« 

Kome bi se mogla požaliti? Tu je, naravno, njezin suprug. Posjećivao ju je svake 

noći, tako da je vjerojatno zadovoljan njome pa bi ga sigurno mogla zamoliti za 

uslugu. 

Ležala je u postelji i očekivala ga. Uskoro će stići, a dolazio je k njoj svake noći 

otkako živi u Ferrari. Nagađala je da se razlikuje od žena s kojima mu se bio običaj 

družiti pa je ta razlika očevidno poticala njegovu strast. 

Došao je pjevušeći, kao što je često činio. Začudo, imao je dobar glas. Još se 

uvijek nije prestala diviti tomu da netko, u svakom drugom pogledu tako 

bezosjećajan, može imati tako dobro uho za glazbu i osjeća očitu ljubav prema njoj. 

Nikada nije tratio vrijeme na razgovor, a bilo je i noći kada bi njih dvoje jedva 

razmijenili koju riječ. Razodjenuo bi se, uskočio k njoj u postelju, zadovoljio 

~193~

životinjsku strast i ujutro ga, kada bi se ona probudila, više ne bi bilo. No, noćas je 

bila odlučna s njime porazgovarati. 

Uspravi se u postelji. 

»Alfonso, imam vam nešto reći.« 

Izgledao je iznenađeno podižući teške obrve kao da joj zamjera što u ovom 

trenutku pomišlja na razgovor. 

»Jedva da ikada štogod kažemo jedno drugome, a kamoli da se upuštamo u 

razgovor. To jednostavno nije prirodno, Alfonso.« On zagunđa. Shvati da joj ne 

posvećuje punu pozornost. »No, večeras«, nastavi ona, »čvrsto sam odlučila s vama 

razgovarati. Vaš mi otac kaže da moje španjolske družbenice u vrlo bliskoj 

budućnosti moraju napustiti Ferraru. Alfonso, želim da to spriječite. To su moje 

pouzdanice. Ne zaboravite da sam, iako sam vam supruga, ovdje ipak tuđinka. 

Teško je živjeti u tuđoj zemlji čak i kada si okružen poznatim ljudima. Ima toliko 

novih običaja na koje se moram naviknuti. Alfonso, molim vas, razgovarajte s 

ocem. Alfonso, slušate li vi mene?« 

»Nisam došao radi razgovora«, s predbacivanjem reče Alfonso. 

»No, zar nas dvoje nikada nećemo razgovarati? Hoćemo li se uvijek samo ovako 

susretati i ništa više od toga?« 

On je s iznenađenjem pogleda. 

»Pa što bismo drugo?« zapita. 

»Uopće vas me poznajem. Posjećujete me noću, a ujutro vas više nema. Danju 

vas jedva viđam nasamo.« 

»Izvrsno nam ide«, reče on. »Vrlo ćete brzo zatrudnjeti. Možda već i jeste.« 

U Lukrecijinu se glasu začu tračak razdraženosti kada mu otpovrnu: 

»U tom slučaju zašto i dalje tratite vrijeme sa mnom?« 

»Još ne možemo biti posve sigurni«, duboko se zamislivši reče Alfonso. 

Lukrecija osjetio da je hvata histerija. Najednom se stade smijati. 

»Vama je to zabavno?« zapita Alfonso. 

»Kao da sam krava... koju pripuštaju biku.« 

Alfonso zagunđa. Bio je spreman za postelju. Ugasi svijeću i legnu pokraj nje. 

Ona osjeti kako se guši pod njegovim teškim tijelom pa poželje zaplakati i tako se 

pobuniti. 

No, nije bilo nikoga tko bi se obazirao na njezin plač. 

~194~

Sutradan, kada su Španjolke napuštale Ferraru, nije prosvjedovala. S vojvodom 

je i njegovim dvorom pošla u lov što ga je imao dovoljno obzirnosti dogovoriti 

tako da ne mora odista nazočiti odlasku španjolskih družbenica. 

Bila je poslušna i Ercole, gledajući je, povjerova da je otkrio kako mu valja 

postupati sa snahom. 

Kada stigoše u Rim, Španjolke pođoše ravno u Vatikan, gdje ih Aleksandar 

odmah primi. 

»Kakve su vijesti iz Ferrare?« uzviknu. »Kakva mi pisma donosite od kćeri?« 

Predajući mu pisma, upozoriše ga da njegovoj kćeri u Ferrari život nije tako 

blistav kako bi on želio. 

Nestrpljivo sasluša priče o prvim danima Lukrecijina boravka u Ferrari, o 

Elizabettinoj i Isabellinoj bahatosti te spokojstvu kojim je Lukrecija zadivila sve koji 

su tome nazočili. 

Papi se lice smrknu. 

»Nitko nju neće nekažnjeno vrijeđati«, izjavi. »Znači, urbinska ju je vojvotkinja 

hladno primila. To je glupo učinila. Mojemu sinu Cesareu takav postupak neće biti 

po volji kada za njega čuje, a on je prijeke ćudi. Nedostaje mu očeva mirnija i 

pomirljivija narav.« 

Sasluša izvješće o slavlju, o tome kako je Lukrecija svugdje blistala, zasljepljujući 

svojom ljepotom svakoga tko bi je pogledao, uz žene koje su očajnički pokušavale 

oponašati njezin način odijevanja. 

»Otpravljene smo, Svetosti, a gospa Lukrecija plakala je zbog našeg odlaska.« 

»Mora da je to bilo tužno i siguran sam da joj nedostajete, no recite mi - što je s 

njezinim suprugom?« 

»Svetosti, noći provodi s Madonnom Lukrecijom - barem dio svake noći. Ima 

brojne ljubavnice, a nijednu od njih nije napustio, čak ni sada kada se oženio.« 

Papa se nasmija. 

»No, svake noći dolazi u ženinu postelju?« 

»Svake noći, Svetosti.« 

»Onda ću se okladiti da će do Uskrsa već očekivati dijete.« 

»Ipak, Presveti Gospodine, suprug joj provodi mnogo vremena s drugim 

ženama.« 

~195~

»Ah, ta mladost!« sa žaljenjem reče papa. »Kako li je mladost predivna stvar. 

Dakle, Alfonso ima ljubavnice, i to mnogo njih. Pa, to je kao što i treba biti. Ne 

želim za svoju kćer još jednoga nemoćnog muža. Eh, čim se pokaže da Lukrecija 

čeka dijete, Alfonso mora doći u Rim. Priredit ću mu sjajnu dobrodošlicu.« 

Španjolke se na to tužno povukoše, shvaćajući da papa ne pridaje veliku važnost 

njihovu otpravljanju iz Ferrare. 

Lukrecija je preuredila svoje odaje tako da su sada dražesno izgledale, otvarajući 

se na balkon na kojemu je raslo prekrasno cvijeće. Bile su tu tri prostorije - njezina 

spavaonica, druga soba namijenjena za zabavu, a treću je dodijelila svojim gospama. 

Činilo se da su ovdje odsječene od ostatka zamka pa ako se Lukrecija u svojim 

odajama i nije sukobljavala s Ferarkama, davala im je do znanja da je zapazila 

njihovu vjernost, najprije Isabelli, a potom i vojvodi Ercoleu, te da ih ne smatra 

svojim pouzdanicama. 

Kadšto po cijele dane ne bi izašla iz odaja s balkonom, a odande bi dopirao 

zvuk smijeha i pjesme. Ondje prevladavaju španjolski običaji, govorilo se. Lukrecija 

je rijetko prije podneva ustajala iz postelje. Onda bi nakon mise opušteno 

objedovala i čavrljala sa svojim ženama o haljinama koje već ima i o novima koje će 

dati načiniti. Pjevale su se pjesme i čitala poezija. Trebalo je, dakako, često prati i 

kosu, a voljela je i cijelo tijelo uroniti u namirisanu vodu. Često, kada bi se našla 

nasamo s Angelom, Nicolom i Girolamom, pozvale bi Luciju, malenu sobaricu, da 

im veliku kadu napuni namirisanom vodom, pa bi se svukle, mrežicom svezale kosu 

i uskočile u kadu, smijući se i uzajamno se prskajući, perući jedna drugoj leđa, a 

mala je Lucija stalno zagrijavala novu vodu i u nju dodavala mirise te im dolijevala u 

kadu kako bi, koliko god dugo žele, mogle ondje ležati u mirisnoj udobnosti. 

Onda bi izašle iz kade, krepkim se trljanjem uzajamno osušile i na sebe stavile 

svilene košulje sašivene po maurskoj modi upravo za tu svrhu. Ispružile bi se na 

počivaljkama i razgovarale o pjesništvu i ljubavi, o finim tkaninama, novim 

krojevima odjeće i vrstama nakita, provodeći tako duga poslijepodneva, dok je 

Lucia u žeravnicima palila tamjan što je slatko mirisao. 

Lukrecija nije znala da je malu Luciju El Prete podmićivao bombonima te da 

mu je ona podrobno opisivala sve što se zbiva u Lukrecijinim odajama, a on je to 

pak prenosio svojoj gospodarici Isabelli. 

»To je poganski, baš poganski!« grmjela je Isabella iz Mantove te izjavila da će 

ocu pisati o neobičnome ponašanju njegove nove snahe. 

~196~

Ercole je čitao ta Isabellina pisma, a boljela ga je već i sama pomisao na novac 

koji se tako lakoumno rasipa pa mu se učini da mora obuzdati Lukrecijinu 

neumjerenost. Nije bilo nikakve koristi od razgovora s Alfonsom koji je izjavljivao 

da njegove dužnosti počinju i završavaju u postelji, a izazivao je ma koga da ustvrdi 

kako ih ne obavlja sa žarom. 

Ercole je morao nešto poduzeti. Neće dopustiti uvođenje španjolskih običaja u 

Ferraru. Zabrani stoga da se nose zaraguelles i izdade propis prema kojemu policija 

smije uhititi svaku žena koja ih nosi. No, kako će policija, budući da ga je suknja u 

potpunosti pokrivala, provjeriti nosi li tkogođ taj odjevni predmet? Ženama će biti 

moguće, istaknuše Ercoleu, pred očima same policije prkositi zakonu. 

Ercole se nađe u neprilici. Bio je donio zakon i taj je zakon trebalo provoditi, no 

on nije čovjek koji će svojoj policiji dati priliku za raskalašno ponašanje. Ne može 

im dopustiti da uhićuju žene osumnjičene za nošenje ovoga tuđinskog odjevnog 

predmeta i podvrgavaju ih pretresu. Pa kako će onda biti moguće utvrditi nosi li 

neka žena zaraguelles ili ne? 

Ercole tada objavi da policija smije pregledom utvrđivati nosi li koja žena 

zabranjeni odjevni predmet, no ako se provjeri podvrgne neka nedužna žena, ako 

bude izložena pregledu, a ustanovi se da ne nosi taj uvredljivi odjevni predmet, 

onda će se odrezati ruka onome tko je pretres obavljao. Bila je to jedina prepreka 

koju je Ercole mogao postaviti možebitnoj nečednosti - koja bi bila jednako 

neugodna kao i uvođenje španjolskih običaja na njegovu dvoru. 

U Lukrecijinim su se odajama svi tome smijali. Ona i njezine gospe i dalje su 

nosile zaraguelles, načinjene od najnježnije svile i ukrašene finim vezom: ta koji bi se 

čovjek izložio opasnosti da izgubi ruku samo zato da bi provjerio što neka žena 

nosi pod suknjom? 

Zakon koji je progonio zaraguelles donesen je zato da bi se umirila Isabella. No, 

Ercoleu je još nešto bilo na umu. 

I tako jednoga dana pođe do Lukrecijinih odaja. 

Čim se doznalo da se vojvoda približava, nastade strka jer je trebalo skloniti 

lijepe tkanine, sakriti mirise što su se stavljali u kupelj. 

Lukrecija ga ljupko primi, ali se u sebi smijala primijetivši njegov užas zbog 

raskošnoga uređenja njezinih odaja. 

~197~

»Dobro mi došli, gospodine vojvodo«, reče i pruži mu namirisanu ruku na 

poljubac. 

Mošus, pomisli vojvoda. Cijena je mošusa danas visoka, a i kakva je korist od 

mirisa? Čemu li to uopće služi? 

»Molim vas da sjednete kraj mene«, reče Lukrecija. »Udobno se smjestite. Jeste 

li za malo vina?« pljesnu ona rukama. 

»Ne treba mi vina«, reče stari vojvoda, »već sam se potpuno osvježio. Draga 

moja kćeri, ovdje vam je više nego ugodno.« 

»Uredila sam ove odaje tako da nalikuju na one u kojima sam boravila u palači 

Santa Maria in Portico.« 

»Mora da su bile veoma bogato ukrašene.« 

»Bile su prilično udobne.« 

»Živite ovdje pretjerano raskošno, kćeri, pa upravo zbog toga nas dvoje 

moramo porazgovarati. Mi u Ferrari ne volimo zaduživanje.« 

»Zaduživanje! Ali, imam svoj novac... vlastiti novac. Ne tražim ništa od 

Ferrare!« 

»No, sigurno si ne možete priuštiti ovakav život s osam tisuća dukata godišnje.« 

»Osam tisuća dukata godišnje! Nikako ne bih mogla živjeti s osam tisuća dukata 

godišnje.« 

»To je znatna svota, a ja sam odlučio da će toliko iznositi vaš prihod.« 

»Gospodine vojvodo, vi se šalite.« 

»Vrlo sam ozbiljan.« 

»Ne mogu živjeti s osam tisuća dukata godišnje. Treba mi bar dvanaest tisuća, a 

ni to ne bih smatrala kneževskim prihodom.« 

»Vi ste odgojeni u pretjeranoj raskoši, bojim se«, strogo reče vojvoda. 

»Štoviše«, živahno reče Lukrecija, »moj vam je otac isplatio lijep miraz. To vam 

omogućuje da mi odobrite prihod koji će biti jednak onome na koji sam naviknula.« 

»Ferrara nije Rim, kćeri moja. Nisam bogat kao što je vaš otac. U Ferrari osam 

tisuća dukata smatramo lijepim prihodom. Molim vas, prilagodite se i razmislite jer 

je to sve što ćete dobiti.« »Ne mogu to prihvatiti«, reče Lukrecija. »To bi za mene 

značilo neimaštinu.« 

»Ne sumnjam u to ako morate nabavljati tolike haljine, tolike skupocjene mirise. 

Imate mnogo tih raskošnih predmeta. Budite pažljivi pa će vam dugo potrajati.« 

~198~

Lukrecijino je lice bilo bezizražajno. Ona reče: »Meni i mojemu kućanstvu osam 

tisuća dukata godišnje nije dostatno.« 

»Tako je prostački govoriti o novcu«, uzdahnu vojvoda. »Sada kada pripadate 

našoj plemićkoj obitelji trebali biste naučiti da se o takvim pitanjima govori samo 

vrlo odmjereno.« 

»Već sam i vas mnogo puta čula ka ko o njima govorite sa žarom«, uzvrati 

Lukrecija. 

Vojvoda se doimao povrijeđenim. 

»Onda se, molim vas, ostavimo ovoga razgovora.« 

»To«, reče Lukrecija, »ne mogu učiniti dok mi ne pristanete odobriti bar 

dvanaest tisuća dukata godišnje. To je najmanje što mogu prihvatiti.« 

Vojvoda naglo ustade i ostavi je. Mrmljao je nešto o skorojevićkama koje se 

udaju u aristokratsku obitelj. 

Bio je to otvoreni raskid. 

Lukrecija domalo postade sigurna da je trudna. Pozvala je k sebi družbenice i 

priopći im novost. One se oduševiše. 

»Sada ćete«, reče Angela, »biti u položaju da se cjenkate s onim starim podlacem 

od vojvode. Sigurno neće uskratiti zasluženi prihod majci svojega unuka!« 

»Sumnjam u to«, povika Adriana. »Taj je čovjek običan škrtac, a sada se čak i 

pita koji je najbolji način da nas otjera s dvora.« 

»Radije bih umrla nego otišla odavde«, izjavi Angela, misleći na pristaloga 

Giulija koji joj je bio ljubavnik. 

»Neću vam dopustiti da odete«, izjavi Lukrecija. »A neću prihvatiti ni dukata 

manje od dvanaest tisuća.« 

Čuvši vijest, Alfonso se oduševi. Kočoperio se po zamku izjavljujući kako bi za 

njega bilo veliko iznenađenje da je Lukrecija dulje ostala bezdjetna. 

Navike mu se ponešto promijeniše: pošto je postigao namjeravam cilj, noću nije 

više tako redovito dolazio k njoj. 

Stari se vojvoda, kako se moglo i očekivati, oduševio ovako ranim dokazom 

Lukrecijine sposobnosti da za Ferraru rađa sinove pa je malo popustio: 

»Mislim«, reče joj, »da bismo vam mogli odobriti prihod od deset tisuća dukata.« 

~199~

No, Lukrecije se to nimalo ne dojmi. Odlučno mu reče da nipošto ne može 

živjeti s manje od dvanaest tisuća, a da čak i to smatra bijednim iznosom. 

Vojvoda bučno i ljutito ode, ponovivši da je ova opsjednutost novcem stvarno 

prostačka. 

Zbilja treba biti neosjetljiv, pomisli Lukrecija, pa krotko izdržati ovo novo 

stanje u palači d'Este. Stalne preprike o novcu sa starim vojvodom doista bile su 

nedostojanstvene; savršeno joj je jasno stavljeno do znanja da je u ovu obitelj 

prihvaćena samo zato što joj je bogati otac bio voljan kupiti taj položaj. Alfonso je, 

sada kada je ostala trudna, očevidno pokazivao da prednost da je ljubavnicama 

niska roda. Bile su tu i stalne razmirice između njezinih prisnih pouzdanica i Ferarki 

pa su se odaje s balkonom pretvorile u zaseban dvor. 

Lukrecija tada odluči da će postupiti onako kako je već jednom bila postupila 

kada joj se njezin položaj činio nepodnošljivim. 

Bio je uskrsni tjedan i ona odluči pronaći utočište u tišini samostanskoga života: 

ondje će biti u miru, moći će razmisliti o svojemu položaju, moći će jasno sagledati 

svoj život i odlučiti što da učini. 

Stoga, nekoliko tjedana nakon svadbe, Lukrecija pođe u samostan klarisa te 

ondje, u mirnoj ćeliji koju joj dodijeliše i među ljubaznim redovnicama, stade 

razmatrati svoje nedaće. 

Supruzi ferarskoga nasljednika nije bilo moguće dugo ostati odijeljenom od 

svijeta pa je čarolija mirne Lukrecijine kontemplacije među klarisama bila kratka 

vijeka. 

Uskoro se vrati u odaje s balkonom i otkri da se u njezinoj odsutnosti ništa nije 

promijenilo. Još su se uvijek ponavljali isti sukobi između njezinih družbenica i 

Ferarki, suprugovi su posjeti i dalje bili povremeni, a Alfonso je i posve jasno 

pokazivao da nema namjere pokušati izgladiti stvari između nje i svojega oca te da 

je on svoju dužnost, naime, da joj napravi dijete, brzo i uspješno obavio. 

Vojvoda je posjeti na svoj ponešto svečani način, no ne dođe radi daljnje 

rasprave o njezinu prihodu. Vrlo je velikodušan, smatrao je, ponudivši joj deset 

tisuća dukata godišnje, čime se podrazumijevalo da j e, ako i jest od njezina oca 

primio velik miraz, razlog tomu bilo što je d'Esteovo dostojanstvo narušeno 

prihvaćanjem jedne Borgije u uži obiteljski krug, a za to se, naravno, mora tražiti 

visoka cijena. 

No, došao je i s daljnjim prigovorima. 

~200~

»Kćeri moja«, reče joj, »među tvojim družbenicama nalaze se i dvije djevojke 

čija lakoumnost pruža povoda za sablazan na mojemu dvoru.« 

»A tko su one?« zapita Lukrecija. 

»Vaša rođakinja Angela Borgia i Nicola Sienjanka.« 

»Molim vas, gospodine vojvodo, recite mi o što su se ogriješile ove gospe.« 

»Moji sinovi, Ferrante i Giulio, kako čujem, zaljubljeni su u njih, a te su dvije 

gospe manje kreposne nego što bi trebale biti.« 

»Valja se nadati«, reče ona, »da u njih ima jednako toliko kreposti kao i u dvojice 

njihovih obožavatelja, inače bi se trebalo bojati posljedica.« 

»Ferrante i Giulio su muškarci. Morate razumjeti, to nije isto. Između mojih 

sinova i tih dviju gospi ne može doći do braka. Radije bih da ne bude nikakve 

sablazni.« 

»Zabranit ćete im da se viđaju? Osim toga, gospodaru, moram vas zamoliti da 

svoje sinove obavijestite o svojem nezadovoljstvu. Imate više ovlasti u tom pogledu 

nego Što bih je možebitno ja mogla imati.« 

»Već sam im jasno priopćio svoje želje. Neće više svake noći dolaziti u ove 

odaje kao što su to do sada činili.« 

»Znači, zabranit ćete im da dolaze ovamo.« 

»Neću im to zabraniti. Samo sam im rekao da ovamo ne smiju dolaziti više od 

dva puta tjedno, i to samo kada ovdje ima i drugih posjetitelja.« 

»Poštovat ću vaše želje koliko god bude u mojoj moći«, reče Lukrecija. »No, 

morate shvatiti da, iako svojim gospama mogu naređivati, nemam moći nad vašim 

sinovima.« 

»Znam«, reče vojvoda. »No, molim vas da ne ohrabrujete njihovu 

pustopašnost.« 

Lukrecija pognu glavu. 

Vojvoda baci pogled na raskošne zastore i Lukrecija vidje kako izračunava 

njihovu cijenu. Nasmija se žalosno i uz naklon ga isprati iz svojih odaja. 

Bilo je nemoguće obuzdati mlade knezove u njihovim ljubavnim vezama. 

Giulio je bio posebno vatren, a Angela ga nipošto nije obeshrabrivala. Koliko je ta 

veza već daleko otišla, pitala se Lukrecija. Nije se usuđivala pitati Angelu niti je 

željela u to zabadati nos. Nije joj bilo u naravi da ljubavnicima nameće ograničenja 

~201~

koja će im donijeti samo nesreću. Tako odustade od postavljanja neugodnih pitanja 

i ostavi stvari da idu svojim tijekom. 

Ona sama često je mislila na dijete koje se imalo roditi. Bili su to tek rani dani 

trudnoće, no ona je čeznula za djetetom. Često je pomišljala na Giovannija i 

Roderiga u Rimu i pitala se kada će joj biti dopušteno da ih uzme k sebi. Pomisao 

da takvo što predloži ispunjala ju je gorčinom. Vojvoda Ercole nije joj ni izdaleka 

pružao podršku: što bi tek rekao kada bi zatražila dopuštenje da sinove dovede u 

Ferraru? Taj će naum morati pričekati. Stoga se potpuno posveti mislima o 

budućem djetetu. 

U Lukrecijine odaje s balkonom dolazili su neki od najzanimljivijih ljudi u 

Ferrari. Pisci i glazbenici osjećah su raspoloženje u tim prostorijama bliskijim od 

ozračja u glavnini zamka, a među posjetiteljima nalazio se i čovjek koji je smjesta 

izazvao Lukrecijino zanimanje. Bio je to Ercole Strozzi. Strozzi je pripadao veoma 

bogatoj firentinskoj obitelji. Bili su to bankari koji su u Ferraru stigli prije nekoliko 

godina i naišli na veliku naklonost vojvode Ercolea. 

Razlog je tomu vjerojatno bila činjenica da su umjeli vješto postupati s novcem. 

Znali su kako se novac zarađuje, kako se razrezuju dažbine, a budući da se to 

pokazivalo korisnim za Ferraru, vojvoda Ercole bio ih je spreman obasuti sjajnim 

naslovima. Tito Strozzi Vespasiano, osim što je bio izvrstan novčar, bio je i pjesnik 

pa je zbog toga vojvodi Ercoleu postao dvostruko drag tako da je bio spreman biti 

milostiv prema njegovu sinu, Ercoleu Strozziju. 

Kada se Ercole Strozzi prvi put pojavio u Lukrecijinim odajama, upravo je 

onamo u jedan od rijetkih večernjih posjeta bio došao i Alfonso. Alfonso je sjedio 

kraj Lukrecije, svirajući violu na gotovo genijalan način, način koji se činio tako 

neprimjerenim u čovjeka njegove vrste. Društvo ga je očarano slušalo kada je 

Ercole Strozzi neprimjetno ušao zajedno s prijateljem koji ga je želio predstaviti 

Lukreciji. 

Ercole Strozzi isticao se osebujnošću. Nije bio pristao, no bio je otmjen, bio je 

kljast i hodao je pomažući se štakom. 

Lukrecijine se oči susretoše s njegovima dok je Alfonso i dalje svirao. Ercole 

Strozzi uputi joj iznenađen i zadivljen pogled kakav su joj upućivali i drugi, no na 

Strozzijevu se licu to činilo drukčijim. On se pokloni i ostade stajati na mjestu na 

kojem se našao jer se u ovim odajama nije držalo do prenaglašenoga pridržavanja 

pravila pristojnosti: umjetnost je bila važnija od svega. 

Kada Alfonso završi sa svirkom, Strozzi stupi naprijed i prignu glavu nad 

Lukrecijinom rukom. 

~202~

Reče joj: »Ovo je najveći trenutak u mom životu, duchessa.« 

»Onda, prijatelju moj«, podrugljivo frknu Alfonso, »mora da vam je život do 

sada bio neobično lišen uzbuđenja.« 

Strozzi se nehajno i snishodljivo osmjehnu. Naklonost koju je uživao kod 

vojvode oslobađala ga je od iskazivanja prevelikoga poštovanja njegovu 

neotesanome sinu. Istina je da će jednoga dana Alfonso biti ferarski vojvoda, no 

nije bilo nikakve koristi od toga da mu se Strozzi pokuša umiliti: koliko god se 

trudio, nikada mu to ne bi pošlo za rukom. On i Alfonso su se međusobno toliko 

razlikovali da između njih nikada ne bi moglo biti sklada. 

»Ne bih ga tako nazvao«, reče Strozzi ne skidajući očiju s Lukrecije, »no 

svejedno i dalje tvrdim da je u njemu ovo najveći trenutak.« 

Alfonso se grohotom nasmija. 

»Strozzi je dvorjanin, ili misli da to jest. Isto tako i pjesnik. Nemojte njegove 

riječi uzimati previše ozbiljno, Lukrecijo. Nego, Strozzi, o čemu su vaši najnoviji 

stihovi, eh? Je li u pitanju oda crvenoj ruži ili blijedome jaglacu?« 

»Vi se volite izrugivati«, reče Strozzi. »Mene možete ismijavati koliko god želite, 

no priznajem da me žalosti što tako prezirno govorite o pjesništvu.« »Ja sam 

neotesan momak, kao što vrlo dobro znate«, reče Alfonso. Pogleda društvo oko 

sebe. »Tako otmjeni, sve ove gospe i gospoda! Ovi umjetnici! Kakva ja prava imam 

biti ovdje među njima šireći oko sebe vonj ljevaonice?« 

»Ovdje ste uvijek silno dobro došli«, brzo reče Lukrecija. »Bili bismo vam 

zahvalni kada biste i češće dolazili.« 

On je poškaklja ispod brade jer je velik užitak nalazio u privlačenju pozornosti 

na svoj sirov način ophođenja u takvu društvu. 

»Hajde, draga moja suprugo«, reče, »budimo iskreni. Bit će vam drago kada 

odem odavde. Iskrenost je običnome čovjeku poput mene zanimljivija od vašega 

dragocjenog pjesništva.« 

Tolikom snagom lupnu Strozzija po ramenu da pjesnik umalo izgubi ravnotežu, 

što ga prisili da se teško osloni na svoju štaku. 

»Nije tako«, zausti Lukrecija, ali je Alfonso prekinu. 

»Zbogom, draga suprugo. Prepuštam vas vašoj umjetnosti, a ja odlazim na 

pašnjake koji više odgovaraju mojemu životinjskom ukusu i raspoloženju. Zbogom 

svima.« 

Pa u smijehu izađe iz odaje. 

~203~

Načas zavlada muk, onda Strozzi prvi progovori. 

»Bojim se da je moj dolazak uzrok njegova odlaska.« 

»Ne smijete sebe kriviti«, reče Lukrecija. »Nitko za ovo nije kriv. On rijetko 

dolazi ovamo, a osim onda kada ovdje svira violu, kao da se slabo zanima za ostala 

zbivanja.« 

»Nikada mu se neću svidjeti«, reče Strozzi. 

»Možda zato što vas ne poznaje.« 

»Zna o meni dovoljno toga što mu se ne sviđa. Kao prvo, to što sam pjesnik. 

To što sam bogalj, još je jedan razlog.« 

»Pa ne bi vas valjda zbog toga mogao mrziti?« 

»Proizvođaču topova pjesništvo se čini budalastim. On je snažan čovjek, ni 

dana u životu nije bio bolestan. S užasom gleda na svaku osobu koja tjelesno nije 

savršena. Često je tako s onima koje krasi tjelesno savršenstvo, ali oskudijevaju u 

umnoj sposobnosti.« 

Slab osmijeh iskrivi mu lijepe usne, a Lukrecija osjeti ubod sažaljenja, upravo 

kako je Strozzi i namjeravao. Strozzi sebe nije ni najmanje žalio, ne bi se on nikada 

mijenjao s Alfonsom. Bio je toliko briljantna uma da je vrlo brzo otkrio kako da 

tjelesnu manjkavost pretvori u prednost. Ljubavne je veze sklapao s profinjenošću 

koja bi se Alfonsu d'Esteu činila neshvatljivom, no bile su brojne i zadovoljavale su 

ga u potpunosti. Ovamo je bio došao da očara Lukreciju i sebi pribavi kardinalski 

šešir. 

Cijele je večeri ostao kraj nje, a nije mu dugo trebalo da Lukreciju uvjeri u to 

kako je u njemu našla prijatelja koji će joj nadoknaditi sva neprijateljstva što ih je 

upoznala na d'Esteovu dvoru. 

Plesati nije mogao. Pokaza na štaku. 

»Rođen sam s kljastom nogom«, objasni. »U mladosti mi je to uzrokovalo bol i 

zbunjenost. Sada to više nije tako jer sam shvatio da oni koji me preziru zbog moje 

tjelesne manje nisu dostojni mojega prijateljstva. O svojoj tjelesnoj mani razmišljam 

kao o bremenu koje sam dugo vremena nosio na plećima, sve dok iznenada nisam 

shvatio da sam, zahvaljujući tome, razvio druge dobre osobine: bilo je to kao da se 

teret rasprsnuo i na njegovu su se mjestu pojavila krila.« 

»Vi ste i filozof, a ne samo pjesnik«, reče Lukrecija. »A meni se sviđa vaša 

filozofija.« 

»Imam li vaše dopuštenje da često dolazim u vaše odaje? Osjećam da bismo vi i 

ja mogli naći mnogo toga da kažemo jedno drugome.« 

~204~

»Sutra vas očekujem«, reče mu Lukrecija. 

Kada ju je te noći posjetio, Alfonso je bio neobično pričljiv. Ona je već bila u 

postelji kada je na svoj uobičajeni nagao način ušao u njezinu spavaonicu. 

»Znači, Strozzi je našao put do vaših odaja, zar ne?« reče joj. »Najveći trenutak 

u njegovu životu!« Alfonso prasnu u glasan smijeh. »Razumijete što to znači, ha? 

Napokon ima izgleda -bar tako misli - da se domogne kardinalskoga šešira. Papina 

kći! Ta kako bi se više od toga mogao približiti papi?« Alfonso zamahnu prstom 

prema njoj. »Pazite što vam kažem, vrlo će brzo zatražiti taj šešir.« 

»Mislim da ste u krivu, Alfonso«, reče ona. »Vi o svima sudite po... po ljudima 

koje ovdje poznajete. U njegovu vladanju ima mnogo istančanosti.« 

To Alfonsa nagna u još jači smijeh. 

»Zna on kako valja s gospama, zar ne? Ne sa ženama... već s gospama. Strozzi 

se neće ni obazreti na običnu sluškinju. Kakvo bi mu dobro ona mogla donijeti? 

Kažem vam, kardinalski mu šešir više znači nego bilo koji od tih vaših ljupkih 

osmijeha. Kuhinjsku sudoperu ne bi ni pogledao. Ne bi ga ni zanimalo što mu ona 

može ponuditi. Samo bi znao da mu ne bi mogla pomoći da se domogne 

kardinalskoga šešira.« 

»Za sve bi nas bilo ugodnije da se vi manje zanimate za ono što mogu pružiti 

kuhinjske sudopere«, poče Lukrecija. »Možda biste se bar mogli pretvarati da živite 

više u skladu sa svojim staležom...« 

No, Alfonso je već bio u postelji i razgovor ga više nije zanimao. 

Strozzi je govorio pod okriljem glazbe. 

»Neću skrivati činjenicu, draga duchessa, da mi je velika želja u životu steći 

kardinalski šešir.« 

»To je časna želja«, reče mu Lukrecija. 

»A znajući koliku ljubav vaš otac osjeća prema vama, osjećam da ćete, budete li 

me toga smatrali dostojnim, biti kadri Njegovu Svetost uvjeriti u to da neću biti na 

sramotu svetome zboru.« 

»Sigurna sam da ćete svetome zboru biti na čast«, uvjeravala ga je Lukrecija. 

Strozzi se prignu bliže k njoj. 

»Bio bih spreman uložiti i do pet tisuća dukata da ostvarim tu svoju želju.« 

»Velik je to iznos«, reče Lukrecija. 

~205~

»Obitelj mi je bogata, a ja osjećam da moram otići u svijet. Proživjeti život u 

mjestima izvan granica Ferrare.« 

»Pisat ću ocu. Vjerujem da će mu prijateljstvo koje mi iskazujete biti još i više 

po volji nego pet tisuća dukata.« 

»Zahvalan sam vam na ovome.« 

Njegove su lijepe oči bile rječite. Ona mu se nasmiješi. Počinjala je shvaćati da 

će, unatoč hladnome prijemu što ga je doživjela u Ferrari, naposljetku stvoriti 

vlastiti dvor i da joj život postaje zanimljiv. 

»Kako mora da vam nedostaje Rim!« reče on iznenada. 

»Više nego što to mogu izreći.« 

»Ferrara vam se sigurno čini dosadnom?« 

»Ovdje je sve toliko drukčije nego u Rimu. U Rimu se toliko toga moglo raditi. 

Bilo je toliko trgovina punih prekrasnih stvari.« 

»Znači, mislite da su rimske trgovine najbolje u Italiji?« 

»Da, svakako. Napuljske su lijepe, ali mislim da su rimske na prvome mjestu.« 

»Niste vidjeli trgovine u Mlecima?« 

»Ne.« 

»Onda vam moram reći da tamo ima robe... dragulja... tkanina... koji zasjenjuju 

sve što ste ikada vidjeli u Rimu.« 

»Je li to uistinu tako?« 

»Da, svakako. Mleci su trgovačko središte. Prodavači dolaze onamo sa sjevera i 

s juga, a ono što je najbolje od njihove robe otkupljuju mletački trgovci i izlažu u 

svojim trgovinama. Vidim da je u vas izvrstan ukus. Smijem li primijetiti da nikada 

nisam vidio ovako izrađenih haljina? Vaš baršun i brokat veoma su lijepi, a ja izvan 

Mletaka nikada nisam vidio ništa bolje.« 

Dalje joj je govorio ljepotama u Mlecima, njihovoj kulturi i bogatstvu. Strozzi u 

tome gradu ima mnogo prijatelja, ali nema nikoga tko u njegovu poštovanju 

zauzimao tako visoko mjesto kao što je ono koje pripada Pietru Bembu. Lukrecija 

je, dakako, znala za Pietra Bemba. Bio je on najveći humanist u Italiji i jedan od 

najboljih pjesnika. Prijateljstvo s njime Strozziju je dragocjeno, izjavi on, i osjeća se 

njime počašćenim. 

»Dobro poznajem njegov rad«, reče Lukrecija. »I slažem se s vama da je takvo 

što moglo doći samo iz profinjena uma. Sada vam više nego ikada zavidim na 

odlasku u Mletke. Ondje ćete se naći s prijateljem pjesnikom. Bit ćete zajedno u 

~206~

tome prekrasnom gradu, pregledavat ćete trgovačko blago. O, kako bih željela 

razgledati Mletke.« 

»Vi ste prekrasna žena i ništa vam se ne bi smjelo uskratiti. Mogao bih vam 

donijeti Mletke ovamo, do stanovite mjere. Razgovarat ću, dakako, o vama sa 

svojim prijateljem Pietrom Bembom, opisat ću mu vašu dražest i tankoćutnost. 

Činit će mu se da vas je upoznao, baš kao što će se vama činiti da ste upoznali 

njega. Uz vaše dopuštenje, potražit ću po mletačkim trgovinama najbolji baršun i 

brokat, a donijet ću vam najljepše, najfinije izvezene tkanine, tako da se od njih 

mogu načiniti haljine dostojne da ih vi nosite.« 

»Ljubazni ste, prijatelju moj. No, neću moći sve to kupiti. Otkako sam stigla u 

Ferraru, više nisam bogata.« 

»Papina ste kći. Samo to moram spomenuti i neće biti trgovca u Mlecima koji 

vam ne bi na vjeru dao sve što poželite.« 

»Veoma ste mi dobar prijatelj«, reče mu ona. 

On podignu njezinu ruku i poljubi je. 

»Biti vam najboljim prijateljem kojega ste ikada imali, Madonna, najveća mi je 

želja u životu.« 

»Mislila sam da je to kardinalski šešir«, odgovori ona. 

»Ne«, polako reče. »Najednom sam otkrio da vise ne priželjkujem taj šešir.« 

»Ozbiljno to kažete?« 

»Doista ozbiljno. Od kakve bi mi koristi bilo mjesto u Rimu kada moja duchessa 

mora ostati u Ferrari?« 

Ercolea Strozzija opsjedalo je unutarnje uzbuđenje. Misli su mu stalno bile kod 

Lukrecije. Njezina cjelovita ženstvenost privlačila ga je tako da je značila izazov. 

Lukrecija kao da je tražila da se njome vlada, a on je želio njome vladati. Nije težio 

za time da joj bude ljubavnikom, njihov je odnos trebao biti istančanije naravi. 

Bukolični Alfonso zadovoljavao je Lukrecijine spolne prohtjeve, a Ercole bi tjelesni 

odnos između njih dvoje smatrao sirovim i običnim: bio je ljubavnik mnogim 

ženama i u novoj ljubavnoj vezi ionako nije mogao naći preveliko uzbuđenje. 

Hromost je Strozzija ispunjala željom da se u važnijim vidovima razlikuje od 

drugih. U njegovoj je naravi bila natruha ženskosti koja se očitovala u ljubavi prema 

otmjenosti, u dobru ukusu u pogledu odjeće te u poznavanju ženskoga ruha. Ova 

ga je ženstvena natruha gonila na to da se iskazuje muškošću. Umjetnik u njemu 

želio je stvarati. Nije mu bilo dovoljno samo pisati poeziju, želio je oblikovati um 

ljudi oko sebe, upravljati njihovim postupcima te, trpeći svoju tjelesnu manjkavost i 

~207~

udući svjestan ženske strane svoje naravi, uživati u spoznaji da su oni čijemu je 

oblikovanju težio u nekom pogledu njegova stvorenja. 

Lukrecija, nježna, potpuno ženstvena, tako željna prijateljstva u ovome 

negostoljubivom kraju, činila mu se ideal nom osobom čiji bi život mogao 

organizirati, čiji bi značaj mogao oblikovati prema svojim zamislima. 

Mogao ju je posavjetovati o haljinama, mogao joj je pokazati čar mode o kojoj 

sve do sada nije ništa znala. Sada polazi u Mletke da za nju odabere bogate tkanine. 

Njezina će vanjština biti ishod njegova stvaranja, baš kao što bi to s vremenom 

trebala postati i njezina nutrina. 

Osjećajna je, sklona poeziji. Istina je da u Rimu nije dobila odgoj kakav je, 

primjerice, dobila Isabella d'Este. On će to popraviti, on će je potaknuti na veću 

intelektualnost, povećat će njezinu ljubav prema pjesništvu - htio je biti stvoritelj 

nove Lukrecije. 

Tako je razmišljao došavši u Mletke, pregledavajući zalihe kod raznih trgovaca i 

kupujući saten s finim uzorkom i baršun u raznim nijansama. 

»To je za Lukreciju Borgiju, vojvotkinju od Ferrara i papinu kćer«, objašnjavao 

je - iz Ferrare je išao u Mletke pa mu je ona povjerila ove narudžbe. 

Nije bilo trgovca u Mlecima koji ne bi bio spreman većinu dragocjenih zaliha 

iznijeti za papinu kćer. 

Obavivši kupovinu, Strozzi ode u posjet prijatelju, pjesniku Pietru Bembu, koji 

ga dočeka s velikim zadovoljstvom. Pietro je bio naočit tridesetdvogodišnjak, no 

privlačnost mu nije bila samo u pristalu izgledu. Velika je bila njegova slava u Italiji, 

a bio je poznat kao jedan od najistaknutijih pjesnika svojega vremena pa je stoga 

uvijek bio dobrodošao u Ferrari, Urbinu ili Mantovi, kada bi se ta mjesta potrudio 

posjetiti. 

Pietro je volio žene, a njihovo mu je društvo bilo neophodno. U ovom je 

trenutku bio zaljubljen u prekrasnu Mlečanku imenom Helena, ali je ljubavna veza 

krenula putem kojim su išle i ostale njegove ljubavne veze pa je Pietro, nalazeći da 

je teško pisati pod pritiskom, čeznuo za mirnim utočištem. On i Strozzi bih su 

skloni jedan drugome otkako su se prije nekoliko godina bih upoznali u Ferrari: 

divili su se istome pjesništvu, strastveno su se posvećivah književnosti u bilo 

kojemu obliku, a zajednički im je bio prezir prema plitkosti izražaja. 

»Ljutim se na Helenu«, reče Strozzi prijatelju. »Pretpostavljam da je ona 

uzrokom vašega dugog boravka u Mlecima.« 

»Razmišljam o tome«, značajno reče pjesnik, »da odem iz Mletaka.« 

~208~

Strozzi je bio zadovoljan što to čuje. 

»Ja sam pak u Mlecima kupovao fine tkanine«, reče. »Takvu svilu, takav moare! 

Nikada niste vidjeli ništa slično.« 

»Svilu i moare! Pa što ćete s takvim koještarijama?« 

»Kupovao sam ih za jednu gospu -za novu ferarsku vojvotkinju.« 

»Ah! Lukreciju Borgiju. Recite mi, je li ona čudovište?« 

Strozzi se nasmija. 

»Ona je najnježnije, najosjećajnije stvorenje koje su moje oči ikada vidjele. 

Prekrasna. Kosa joj je zlatna, a oči toliko svijetle da poprimaju boju haljine koju 

nosi. Osjetljiva. Vrlo dražesna. I ljubiteljica pjesništva.« 

»O njoj se pričaju takve priče!« 

»Laži. Sve same laži. Njezina je zla kob što se udala za onoga seljačinu Alfonsa.« 

»I njoj se čini da je to zla kob?« 

Strozzijeve su oči bile zamišljene. 

»Ne razumijem je u potpunosti. Naučila je prikrivati misli. Čini se da je Alfonso 

malo smućuje, a kada pomislim na njega - onako neotesana, neuljudna - i na nju - 

tako osjećajnu, tako osjetljivu - stresem se. Ipak, ima u njoj mnogo snage.« 

»Vas je ta vaša vojvotkinja omađijala.« 

»Kao što bi omađijala i vas, samo da ste je vidjeli.« 

»Priznajem stanovitu znatiželju u vezi s tom Borgijom.« 

»Možda se jednoga dana i susretnete s njome.« 

Pjesnik se zamisli. 

»Nježna božica udata za Alfonsa d'Estea! Da ne pozna Lukreciju, čovjek bi 

rekao 'jadna Lukrecija'.« 

»Vi ne poznajete Lukreciju. Baš kao ni ja. A nisam siguran ni da Lukrecija samu 

sebe poznaje.« 

»Govorite u zagonetkama.« »Ona me na to navodi.« 

»Vidim da vas je potpuno zaokupila. Nikada vas do sada nisam vidio tako 

duhom odsutna. Tvrdim da čeznete za povratkom u Ferraru, skupa s tom svojom 

svilom i moareom.« 

Strozzi se osmjehnu. 

»No, razgovarajmo malo o vama. Nemirni ste. Umorni ste od Helene. Zašto ne 

dođete u moju vilu u Ostellatu? 

~209~

»A što bih tamo radio?« 

»U miru pisali pjesme.« 

»Dolazili biste mi u posjet?« 

»Svakako. A možda bih mogao nagovoriti i Lukreciju da dođe onamo. Nije 

daleko od Ferrare.« 

Pjesnik se nasmiješi i Strozzi shvati da će duchessa, izvanredno ljupka i na zlu 

glasu, koju mu je upravo opisao kao osjećajnu i nedoraslu, privući Pietrovu maštu 

baš kao što je bila privukla i njegovu. 

Strozzi je bio zadovoljan. Želio je oblikovati to dvoje. Želio ih je dovesti u svoju 

veliku vilu u Ostellatu i promatrati učinak koji će proizvesti jedno na drugo. 

Kada se vratio u Ferraru, Strozzi otkri da se ljetna toplina pokazuje vrlo 

tegobnom za Lukreciju. Teško je podnosila trudnoću, a odnosi s vojvodom 

Ercoleom bili su se pogoršali. 

Oduševili su je baršun, svila i moare što ih je donio Strozzi pa joj je to na neko 

vrijeme popravilo raspoloženje. Zanimalo ju je i njegovo izvješće o Pietru Bembu 

pa je priredila domjenak na kojem je Strozzi čitao najnovije stihove mladoga 

pjesnika. 

No, to su bili izdvojeni događaji i Strozzi je vidio kako se Lukrecija previše loše 

osjeća da bi je zaista mogli zanimati bilo fine tkanine bilo odsutni pjesnici. 

U Mlecima je naručila da se izradi krasna kolijevka tako da bude spremna 

mnogo prije dana kada se očekivalo djetetovo rođenje. 

»Pretjerana rastrošnost«, reče, »a vrlo dobro znam da će se vojvoda zaprepastiti 

kada je vidi. No, ne marim. Došla sam do toga da mislim kako je zaprepastiti 

vojvodu jedino zadovoljstvo koje mogu naći po ovoj vrućini.« 

Aleksandar je sada čuo da je vojvoda Ercole njegovoj kćeri ponudio deset tisuća 

dukata kao godišnji prihod pa se razjario. 

»Ne može se očekivati da moja kći živi od sirotinje«, povika te podsjeti staroga 

vojvodu da je kao miraz primio sto tisuća dukata, uza sve druge povlastice. 

Vojvoda uzvrati da osobe iz nižega staleža ne mogu očekivati da će se udati u 

plemenitašku obitelj bez visokih troškova, a to razbjesni Aleksandra koji smjesta 

obustavi sve papinske povlastice. 

~210~

Aleksandar napisa kako je čuo da je Lukreciji za vrijeme svadbe slabo 

iskazivano poštovanje te da želi vojvodi Ercoleu staviti do znanja kako time nije ni 

izdaleka zadovoljan. 

No, u svojem je uporištu u Ferrari vojvoda odmahivao rukom na papinsku 

vlast, a Lukrecija je izjavljivala kako će radije gladovati nego prihvatiti bijednih deset 

tisuća dukata godišnje. U svojim odajama priredi gozbu za vojvodu te tom 

prigodom dade iznijeti pehare i srebrninu označene grbom koji je prikazivao bika 

na ispaši, napuljskim grbom i grbom obitelji Sforza. Željela je vojvodi dati do 

znanja da nije ovisna o njemu. Da posjeduje uspomene što su joj preostale iz manje 

oskudne prošlosti, a bik na ispaši bio je za to glavni dokaz. 

Vojvodin je odgovor na to bio da, s obzirom na to da toliko toga ima, on ne 

treba brinuti o njoj. Zadovoljan je što može prištedjeti novac. 

Nakon toga, kada bi je posjetio, vrata su Lukrecijinih odaja za njega bila 

zatvorena. 

No, on nije želio da neprijateljstvo među njima bude tako očito pa su se te sitne 

razmirice pokrpale, iako je u pogledu novca i dalje ostajao nepokolebljiv - a isto 

tako i Lukrecija. 

Lukreciji se činilo da je ova trudnoća jače iscrpljuje od dosadašnjih. Izgubila je 

ponešto od mile ćudi te je, iako nije htjela biti u izrazito neprijateljskim odnosima s 

vojvodom, bila manje sklona opraštanju nego prije. 

Nekoliko je tjedana provela u d'Esteovoj palači Belriguardo, a kada je krenula 

odatle da se vrati u Ferraru, vojvoda, uznemiren širenjem glasina o njihovu 

međusobnome neprijateljstvu, odluči joj poći ususret. 

Znajući kako dolazi da se s njome sretne na cesti, Lukrecija je namjerno zatezala 

s povratkom, ostavivši tako staroga vojvodu da čeka na jarkome suncu. Kada je 

stigla, svježa i odmorna od počinka u hladovini, te se nije pretjerano zabrinula što 

vidi da je njemu vruće i da je ljutit, shvatio je da nježna i ljubazna Lukrecija umije 

pokazati i drugo lice. 

Guidobaldo di Montefeltre, vojvoda od Urbina, sjedio je u samostanskim 

vrtovima izvan gradskih bedema. Bio je lipanj i bilo je ugodno sjediti u hladu. Trpio 

je manju bol nego obično i mislio kako je lijepo uživati u slobodi od uobičajenih 

tegoba, osjećati mir posvuda oko sebe. 

Supruga Elizabetta bila je u posjetu Mantovi. Ona i Isabella, nagađao je, 

uzajamno će se posavjetovati i porazgovarati o najnovijoj sablazni u vezi s 

~211~

Borgijama. Isabella je oca poticala na to da ostane čvrst i da snahi ne odobri više od 

deset tisuća dukata godišnje. 

Kako li samo njih dvije mrze ferarsku nevjestu! Još je donekle mogao razumjeti 

Elizabettu, no u Isabellinu slučaju posrijedi je bila najobičnija ljubomora. Pokušao 

je, prije no što je krenula u posjet Mantovi, potaknuti Elizabettu da zaboravi na 

svoju ogorčenost. 

»Mene je snašla ratna sudbina«, rekao joj je. »Pogrešno je mladu Lukreciju kriviti 

za ono što se meni dogodilo.« 

Elizabetta je na to zavapila: 

»Otišli ste mladi i zdravi, a vratili ste se obogaljeni. Aleksandar vas je mogao 

vratiti k meni... čim ste nestali. No, ostavio vas je u onoj prljavoj tamnici. To nije 

njegova briga, rekao je. Više mu niste bili od koristi. Mislite li da ću to ikada 

zaboraviti?« 

»Ipak, Elizabetto«, rekao joj je, »pogrešno je za to kriviti ovu djevojku.« 

»Sve ih okrivljujem. Željela bih sve Borgije vidjeti da trpe onako kako smo mi 

zbog njih trpjeli.« 

Guidobaldo odmahnu glavom, prisjećajući se. Kakve radosti ima u životu ako 

se čovjek hrani mržnjom? Da bismo živjeli u miru, treba zaboraviti prošle uvrede i 

nepravde, a on upravo to pokušava učiniti. Čak i u ovom trenutku Cesare Borgia 

prolazi kroz Urbino na putu iz Romagne u Rim. Zatražio je dozvolu za to. 

Elizabetta bi ga odbila, pa makar znala da bi zbog toga odbijanja Urbino bio 

uvučen u rat. Povikala bi: »Neću Borgijama raditi nikakve ustupke, pa ma kako 

maleni bili. Neka obilaze duljim putem oko Urbina. Dajte mu do znanja da mi ne 

zaboravljamo. Smijao vam se zbog izgubljene muškosti, a sigurno je znao da je za 

to kriv njegov otac.« Tada bi je on morao umirivati, objašnjavati joj da će odbijanje 

značiti rat. Bilo mu je stoga drago što je ona u Mantovi jer su tako izbjegli jednu od 

neugodnih emocionalnih razmirica tijekom kojih bi ga podsjetila na to koliko 

njegova nemoć znači na nju. 

Pijuckajući vino, pitao se gdje će to završiti. Hoće li se dogoditi, kao što je netko 

prorekao, da će, što bude veće područje kojim Valentino vlada, to veće biti i 

njegove težnje? Hoće li se smiriti tek kada mu cijela Italija bude pripadala? 

Nesretnih li misli. Bilo je već i previše rata. Stari se ratnik umorio, nema u 

njemu više snage za bitku. Ovako može uživati u dobru vinu, ugodnoj hladovini i 

pomisli na to da je Elizabetta daleko u Mantovi. 

Drijemao je kadli ga probudi topot konjskih kopita. Čuo je glasove u daljini. 

~212~

»Vojvoda! Je li vojvoda ovdje? Molim vas da me smjesta odvedete k njemu.« 

Je li štogod naslutio u tih nekoliko kratkih časaka prije no što je glasnik stigao 

pred njega? 

Elizabetta je bila u pravu kada je govorila da je lud svatko tko vjeruje Borgijama. 

Dopustio je Borgiji ulaz u zemlju, a u ovom su trenutku Valentino i njegove 

nemilosrdne čete možda već i u samome gradu. 

Glasnik je klečao pred njim. 

»Gospodaru, ne smijete ni časa časiti. Valentino je ušao u Urbino. Zauz eo je 

grad. Sada upravo pljačka palaču. Šalje vojnike da vas pronađu i zna da ste ovdje. 

Na konja... gospodine vojvodo. Bježite da spasite goli život!« 

I tako se Guidobaldo di Montefeltre, dva puta prevaren od Borgia, uspe na 

konja i odjaha prema Mantovi onolikom brzinom koju je njegovo obogaljeno tijelo 

moglo podnijeti. 

Otkri da je vijest stigla prije njega. Elizabetta se bila povukla u svoje odaje 

iscrpljena od tuge i brige. Isabella i Francesco pokušaše ga utješiti, poželjevši mu 

srdačnu dobrodošlicu i ustrajući na tome da se mora odmoriti. 

»Prokleti bili svi Borgije!« uzviknu Isabella. 

No, kada se našla nasamo sa suprugom, Francesco joj u očima vidje proračunat 

pogled. 

»Guidobaldo se budalasto ponio kada je Valentinu dopustio ulazak u Urbino«, 

izjavi. »Što mu je bilo?« 

»Umoran je od rata. Nije više mlad. To se dogodilo Guidobaldu.« 

Isabella je koračala gore-dolje po odaji. U mislima je vidjela urbinsku palaču i 

Elizabettinu prekrasnu zbirku skulptura na kojoj joj je oduvijek zavidjela. Bila je od 

Michelangela zatražila da za uju napravi nešto slično svojemu Usnulom Kupidu, no 

umjetnik nije htio raditi po narudžbi. Isto je bilo i s Leonardom da Vincijem: u 

ovom ga se trenutku nije moglo potaknuti da načini štogod lijepo jer se bavio 

novim odvodnim sustavom za koji je bio siguran da će otkloniti mnoge slučajeve 

povremenih epidemija kuge. Borgia, mislila je Isabella, u najmanju ruku neće uništiti 

ništa od onoga što je lijepo. 

Francesco ju je gledao, a izraz u njegovim sanjivim očima bio je pronicljiv. 

U svojem se bijesu okomila na njega. 

~213~

»Kako se možete tako smješkati? Zar ne shvaćate što to znači za Guidobalda i 

Elizabettu?« 

Francesco se uozbilji. 

»Shvaćam to i predobro«, reče. »Smješkam se jer sam pomislio na to što bi sve 

ovo moglo značiti za vas.« 

»Ne razumijem vas. Što bi ovo drugo moglo značiti doli sudjelovanje u njihovu 

jadu?« 

»Moglo bi također značiti i sudjelovanje u podjeli njihova blaga.« 

Poželje mu opaliti pljusku. Bio je previše domišljat, predobro joj je čitao misli. 

Bila je vrlo glasna u optužbama protiv Cesarea Borgije, ali je istodobno potajno 

upućivala poruke u Urbino i trudila se zauzeti prijateljski stav. Čula je, pisala je, da 

je Cesare zauzeo urbinsku palaču, a ondje se nalazi kip za kojim ona žudi iznad 

svega. Čezne za time da ga posjeduje te sada, ako bi se Valentino htio pokazati 

ljubaznim, gaji nadu da će se to i dogoditi. Riječ je o Usnulom Kupidu što ga je 

načinio Michelangelo. Ona i Cesare u srodstvu su zahvaljujući braku njegove sestre 

s njezinim bratom. Ako može u srcu naći poticaja da joj usliša ovaj zahtjev, ne 

sumnja u to da njih dvoje mogu biti prijatelji kao što srodnici i trebaju biti. 

Otposlala je poruku, pa se onda posvetila tome da utješi Elizabettu i jadnoga 

Guidobalda, a njezine su optužbe protiv Borgija odjekivale zamkom. 

Cesare nije bio od onih koji lako sklapaju prijateljstva. Pronašao je Usnuloga 

Kupida i bio duboko dirnut njegovom ljepotom: to je sigurno bilo jedno od 

najboljih djela nastalih u Italiji pa nije bilo nikakvo čudo što ga Isabella želi. Da ga 

pošalje Lukreciji? To bi itekako razbjesnilo Isabellu. 

Cesare se glasno nasmija. Prva mu je pobuda bila da Kupida pošalje u Ferraru, 

no još se kolebao. Sada pod svojom vlašću ima vlastitu gospoštiju i sanja o tome da 

joj proširi granice. Ne smije davati maha glupim hirovima. Isabella od Mantove 

važna je za njegove naume jer je pametna žena velikoga utjecaja pa je u ovom 

trenutku bolje prijateljevati s ljudima kao što je ona. 

Polako je uviđao značenje ovoga prekrasnog djela. Bilo je neprocjenjivo. 

Ako daruje Kupida, što bi trebao tražiti za uzvrat? Vojvoda i vojvotkinja od 

Urbina sada imaju utočište u Mantovi. Treba ih odande protjerati. Za kćer koju mu 

je rodila Charlotte d'Albret treba naći supruga. Mantovskoga je nasljednika pratio 

glas da je jedan od najljepših dječaka u Italiji. Znao je da je siroto Charlottino dijete 

neugledno jer se to moglo pročitati između redaka u svim izvješćima što su mu 

~214~

pristizala. Bila je dovoljno pametna, ali joj je nos, koliko god da je bila još mlada, 

već bio ružno oblikovan i prevelik. Ako odraste ružna, za nju će se možda tražiti 

veoma velik miraz. Bolje je to riješiti sada dok je još dojenče. A zašto se ne bi udala 

u jednu od plemenitaških obitelji u Italiji, zašto ne za mantovskoga nasljednika? 

Isabella prezire Borgije, a to je i pokazala prilikom svadbe u Ferrari. Ovako će 

istodobno osvetiti Lukreciju i sebi osigurati naknadu. 

Sa smiješkom promatrajući Kupida, bio je siguran da će njegovi uvjeti biti 

prihvaćeni: protjerivanje urbinskoga vojvode i vojvotkinje iz Mantove, zaruke 

njegove kćeri s pristalim malim Federigom, mantovskim nasljednikom. U zamjenu 

za to, Isabella može dobiti svojega Kupida. 

Lukrecija je baš bila izašla iz mirisne kupelji i u maurskoj košuljici legla na 

počivaljku kada joj priopćiše vijest. 

Angela je bila uz nju i osupnuto gledala kako tu vijest prima bez riječi, a kada je 

glasnik otišao, samo i dalje leži zureći preda se. 

Angela pritrča Lukreciji i zagrli je. 

»Zašto ste se ražalostili?« zapita. 

»Pružili su mi gostoprimstvo«, odgovori Lukrecija. »Vojvoda je prema meni bio 

ljubazan.« 

»Ali ne i vojvotkinja. Mrsko stvorenje! U onoj crnoj baršunastoj kapici i crnoj 

baršunastoj haljini, izgledala je kao stara vrana.« 

»Zatražio je slobodan prolaz kroz Urbino«, reče Lukrecija, »i bio mu je 

odobren. A kada nije bilo nikoga da brani grad... on ga je zauzeo. Oh, zašto čini 

takve stvari? Zašto me tjera da umirem od srama?« 

»Preosjetljivi ste. To je rat, a mi o tome ništa ne znamo.« 

»Itekako znamo. Znam da je slavohlepnost mojega brata nalik na divlju 

životinju na slobodi. Napada, uništava... uništava sve... muškarce, žene, djecu - i 

samopoštovanje. Da bar nikada nisam otišla u Urbino.« 

»Vojvoda i vojvotkinja su na sigurnome. Vaša će se zaova Isabella pobrinuti za 

svoju dragu Elizabettu.« 

Lukrecija nije izlazila iz svojih odaja. Nikoga nije viđala, oko nje više nije bilo 

glazbe ni smijeha. Stidjela se i bila je nesretna. 

Angela, Adriana, Girolama i Nicola -sve su je pokušavale utješiti. 

~215~

»Bar su na sigurnome«, ponavljale su. »Stigli su do Mantove. Tamo će se naći 

utočište.« 

Još nisu bile čule da je od urbinskoga vojvode i vojvotkinje zatraženo da 

napuste Mantovu i odu u Mletke. Nisu znale da je mlađahni mantovski nasljednik 

zaručen s Cesareovom kćeri. 

U međuvremenu je Isabella stajala promatrajući prekrasno umjetničko djelo, a 

njegova ljepota mamila joj je suze na oči. 

Francesco ju je gledao i mrmljao: 

»Ovo je zaista lijepo. Sigurno vam pruža veliko zadovoljstvo. Visoku ste cijenu 

platili za to, Isabello.« 

Bila je sredina srpnja, a vrućina je bila nesnosna. 

U Ferrari je bila izbila kuga, a na svačiji užas unutar palače, od nje se razboljela 

jedna sluškinja. U blažem se obliku javila i kod Angele Borgije i Lukreciju uhvati 

silan strah. Izdvojili su bolesnicu, no nevolja je već bila tu. 

Ceccarella, jedna od Lukrecijinih sobarica, umrla je nedugo nakon pojave prvih 

znakova, a drugu, Lisabettu, bolest je ozbiljnije napala. 

Onda se razboljela i Lukrecija. 

Kada vijest stiže do Rima, u cijelome Vatikanu zavlada panika. Papu od straha 

uhvati histerija. Koračao je gore-dolje po svojim odajama obraćajući se svim 

svecima s molbom da bdiju nad njegovim voljenim djetetom i zaklinjući se da će 

krenuti u kazneni pohod na Ferraru ako ona ne preživi. Poslao joj je i nekolicinu 

vlastitih liječnika u koje je imao veliko povjerenje. 

Upućivao je i poruke Cesareu, moleći ga da svoje molitve pridruži očevima 

kako bi se izbjegla najveća nesreća koja bi ih obojicu mogla zadesiti. 

Lukrecijino je stanje dodatno pogoršavala i trudnoća u vezi s kojom je već prije 

bilo razloga za uzbunu pa su liječnici nad njom odmahivali glavama, bojeći se 

najgorega. 

»Dijete joj je preveliki teret«, glasila je njihova presuda. »Najbolje što bi joj se 

moglo dogoditi jest mrtvorodstvo, onda bismo mogli smanjiti vrućicu.« 

Sama je Lukrecija, prevrćući se po postelji, jedva bila pri svijesti. Stari ju je 

vojvoda posjećivao i plakao nad njezinim stanjem. Ako se oporavi, izjavio je, 

ispunit će joj želje u pogledu visine godišnjeg prihoda. Dobivat će dvanaest tisuća 

dukata. »No, dio će toga biti u naravi«, brzo je dodao. 

~216~

Lukrecija mu se neodređeno smješkala, uopće nije bila svjesna tko je on. 

Iz Rima stiže bijesna poruka. 

»Ferarski je vojvoda svojom škrtošću doveo moju kćer u loše zdravstveno 

stanje«, vrištao je histerični Aleksandar. »Ako išta se dogodi mojoj ljubljenoj kćeri, 

znat ću koga moram okriviti.« 

Vojvoda se zabrinu. Nedavno osvajanje Urbina bilo je razlog za zabrinutost: 

svatko se pitao na koju će se stranu Cesare Borgia sada okrenuti. 

Alfonso je bio otišao na zadatak u Paviju, gdje je stolovao Ljudevit Francuski. 

Ferarski je nasljednik otišao onamo kao poklisar svojega oca kako bi umilostivio 

francuskoga kralja: trebalo je, kako je rekao Francesco Gonzaga, umilostiviti 

Francuze, a zajedno s Francuzima, i Valentina, Ljudevitova saveznika, jer će ih on, 

ne postupe li tako, objesiti jednoga za drugim, a oni mu se neće moći suprotstaviti. 

Mogu se samo nadati da njihovo područje nije sljedeće na redu za osvajački napad. 

Vojvoda Ercole Alfonsu posla hitnu poruku da mu je supruga na pragu smrti te 

se on mora smjesta vratiti: čim je stigao u Ferraru, Alfonso požuri do ženine 

postelje. 

Alfonso se nelagodno osjećao u bolesničinoj sobi. Pogled na Lukreciju, blijedu i 

iscrpljenu, staklastih i nesvjesnih očiju, ispunjao ga je užasom. 

Nije mogao smisliti što bi joj rekao. Kleknuo je kraj postelje i uzeo joj ruke u 

svoje. Ruke su joj bile suhe i vruće od groznice. 

»Bit će vam dobro«, reče Alfonso. »Bit će vam bolje. Imat ćemo veliku obitelj... 

zgodne sinove... čak ako i izgubite ovo dijete.« 

No, Lukrecija ga je samo gledala očima koje ništa nisu vidjele pa se Alfonso bez 

nade opet podignu na noge. 

Ona umire, šaptalo se po cijelome zamku. Teško se nosila s trudnoćom od 

samoga početka, a sada ju je uhvatila i ova groznica: kakve još nade ima za nju? 

Od pape su stizale bijesne i žalosne poruke. Preklinjao ih je da spase Lukrecijin 

život, a u isti im je mah i prijetio. 

Smrt moje kćeri nikako neće biti po volji Borgijama, pisao je, a članovi obitelji 

d'Este trebali bi biti vrlo oprezni u svojim postupcima jer on, Aleksandar, misli da 

ni njima to neće previše biti po volji. 

~217~

Stari vojvoda svojim liječnicima održa govor. Moraju spasiti njegovu snahu. 

Imperativno je da to učine. Moraju poduzeti sve mjere predostrožnosti, primijeniti 

svaki lijek - bez obzira koliko to bilo skupo - ali joj ne smiju dopustiti da umre. 

Po zakutcima zamka punih propuha sašaptavali su se muškarci i žene. Umre li 

ona, Borgije će krenuti na nas. Više od svih svojih posjeda papa i Valentino ljube 

ovu djevojku. 

No, Lukrecijino se stanje svakim danom sve više pogoršavalo i svi su govorili: 

»Neće preživjeti noć.« 

Dok je tako ležala bez svijesti, napola mrtva, nesvjesna ma čega što se događalo 

oko nje, najednom se začu topot konja u galopu. 

Na vidiku se pojavi omanja konjička družba, a na čelu joj je jahao visok i otmjen 

muškarac. On skoči s konja, dobaci uzde konjušaru i zazva: »Smjesta me odvedite 

do vojvotkinje od Ferrare.« 

Jedan od slugu istrča pred njega i uzviknu: »Nemoguće, gospodaru. Vojvotkinja 

je na pragu smrti, a u zamku vlada kuga. Cijenite li vlastiti život, bolje vam je da 

ovamo ne ulazite.« 

»Makni se u stranu«, glasio je odgovor, »a ako cijeniš vlastiti život, vodi me što 

brže do vojvotkinjine spavaonice.« 

Pritrčaše i drugi pa neki od njih prepoznaše pridošlicu. Jedan se čovjek baci na 

koljena i povika: »Gospodaru, kuga vlada u zamku.« 

On ga grubo nogom odgurnu u stranu i gromko povika: »Hoću li se silom 

morati probiti do vlastite sestre?« 

Na ovo svi ustuknuše, a čovjek kojega je udario nogom zajauknu: 

»Gospodine vojvodo, pođite za mnom, odvest ću vas što brže onamo.« 

Drhtaj straha proletje kroz zamak. Drhtavi su se glasovi međusobno sašaptavali: 

»Stigao je Valentino!« 

On kleknu kraj njezine postelje i uze je u naručje. 

»Ljubavi moja, najdraža moja, ovdje sam. Cesare je ovdje... došao sam vas 

izliječiti.« 

I ona, koja do tada nikoga nije prepoznavala, sada otvori oči, a oni koji su je 

promatrali ugledaše promjenu na njezinu licu kadaje šapnula: 

»Cesare... Cesare... ljubljeni moj... to ste vi.« 

Držao ju je u naručju, a onda naredi da je podupru jastucima. S lica joj zagladi 

vlažnu kosu. 

~218~

»Sada sam ja ovdje«, odjeknu odajom njegov samouvjereni glas. »Sada ćete se 

oporaviti.« 

»Oh, Cesare... toliko je vremena prošlo.« 

Uhvatio ju je za ruke pa ih, ne obazirući se na opasnost, prekrio poljupcima. 

»Previše... previše, najmilija moja.« 

Ležala je na jastucima gotovo obeznanjena, no svi su bili svjesni novoga života 

u njoj. 

On povika na njih: »Ostavite nas. Ostavite nas nasamo.« 

I nitko mu se ne usudi usprotiviti. 

Svi su čekali ispred sobe. Ovo je čudo, šaptalo se, bila je na pragu smrti, a on ju 

je vratio u život. 

Naredi da donesu vina -vina da je okrijepi - a kada ga doniješe, oni koji je 

uspješe vidjeti, zadiviše se promjenama kod nje - jer se činilo da je ovaj čovjek pun 

života i u nju udahnuo nov život. 

Ovo nije prirodno, bio je zaključak. U ovim je Borgijama nešto nadljudsko. 

Imaju moć nad životom i smrću. Drugima podjeljuju smrt i dižu ih iz mrtvih. 

Čudne i nerazumljive riječi koje su njih dvoje razmjenjivali - razgovarali su na 

valencijskome - zvučale su kao bajanje ušima koje su ih slušale. Prisjetiše se svih 

nepravdi nanesenih Lukreciji od njezina dolaska u Ferraru pa zadrhtaše da 

Valentino za to ne dozna. 

Lukrecija mu je govorila: »Niste smjeli doći k meni, Cesare. Previše vam 

vremena oduzimaju vaše pobjede.« 

»Previše vremena da ne bih mogao doći k svojoj najdražoj kada je na smrt 

bolesna! Nikada, ljubljena. Moramo smjesta ocu poslati poruku.« 

»Bit će presretan kada dozna da ste bili ovdje.« 

»Bit će presretan ako mu budem mogao reći da je vama opet dobro. Lukrecijo, 

ne smijete umrijeti. Razmislite o tome! Što bi život značio za nas... za oca i za 

mene... kada bismo vas izgubili!« 

»No, vi imate svoj život, Cesare. Sve vam se ambicije ostvaruju.« 

»To mi ništa neće značiti ako izgubim vas.« 

On je zagrli i ona malo zaplaka. 

»Onda moram ozdraviti. Oh, Cesare, toliko sam mislila na vas... i na oca. 

Razmišljala sam o vama i vašim osvajanjima. Razmišljala sam o Urbinu.« 

~219~

Smjesta je shvatio što znači podrhtavanje u njezinu glasu te je, jer su mnogo 

puta u životu - a ovo je bio jedan od njih - bili tako bliski da su jedno drugome 

čitali misli, osjetio njezino nezadovoljstvo zbog osvajanja Urbina. 

»Lukrecijo, najdraža«, reče Cesare. »Nužno je da uspostavim svoje kraljevstvo. 

Nemojte misliti da radim samo za sebe. Sve što sam stekao pripada svima nama. 

Nemojte misliti da ikada zaboravljam na to. Vi... naš otac... naša djeca... svi će imati 

koristi od mojih osvajanja. Jedan ću od novoosvojenih gradova dati malome 

Giovanniju. Što kažete na to? Mali Infante Romano isto je tako Borgia i ne smije biti 

zaboravljen.« 

»Pružate mi utjehu«, reče ona. »Često razmišljam o djeci.« 

»Ne žalostite se, najdraža. Nemate se zašto bojati za njih sve dok smo otac i ja 

živi da se brinemo za njih.« 

Vidje je da ju je ovime utješio. Položi joj ruku na vruće čelo. 

»Vrijeme je da odspavate, ljubljena«, reče. »Ostat ću uz vašu postelju pa, iako ću 

vas morati napustiti, to neće biti zadugo. Moram ići, Lukrecijo, ali ću se vratiti.« 

I tako ona zaspa, a on ostade bdjeti nad njom. Kada je sutradan otišao, svi su 

govorili o čudu, jer se sada činilo da će se Lukrecija oporaviti. 

Nekoliko tjedana kasnije Lukrecija, još uvijek slaba, počivajući zavaljena u 

postelji i okružena družbenicama, najednom od straha vrisnu. 

»Počinju mi trudovi«, reče, a kako se dijete nije očekivalo još dva mjeseca, u 

cijeloj palači zavlada zaprepaštenje. 

Liječnici pohitaše k njezinoj postelji, a svi strahovi koje je bio raspršio Cesareov 

dolazak, ponovno oživješe. 

Kako će Lukrecija preživjeti porod nakon sedam mjeseci trudnoće, s obzirom 

na to da se još oporavlja od nedavne bolesti? To se činilo nemogućim. 

Alfonso dođe u ženinu spavaonicu i kleknu kraj njezine postelje. Lukrecija mu 

se blijedo osmjehnu, no on joj nije mogao ponuditi životni eliksir koji bi se mogao 

usporediti s onim što je, u to su svi bili sigurni, tekao iz Valentina. 

»Ne žalostite se, Alfonso«, reče mu ona. »Ako umrem, ponovno ćete se 

oženiti... ženom koja će vam možda biti sposobna rađati djecu.« 

»Ne govorite o smrti«, povika Alfonso. »Ne smijete umrijeti. Morate živjeti, 

Lukrecijo. Ako ostanete na životu, ja ću... poći ću na hodočašće u Loreto.« 

Ona se osmjehnu. Shvati da on to nudi veliku žrtvu u zamjenu za njezin 

oporavak. 

~220~

»Pješice«, dodade Alfonso. 

»Oh, Alfonso«, promrmlja ona. »To je plemenito od vas. No, ne smijete se 

žalostiti. Bojim se da ću izgubiti dijete. Kažu mi kako ima malo nade da će se roditi 

živo.« 

»Neka vas to ne smućuje«, reče Alfonso. »Mladi smo, zar ne? Imat ćemo još 

djece. Sinove... mnogo sinova.« 

Njoj sada izbi znoj po čelu, a trudovi postadoše češći. Zavrisnu u agoniji, a 

ubrzo nakon toga donese na svijet mrtvorođenu kćer. 

Čekali su cijelu noć, a Lukrecija je lebdjela između života i smrti, no s jutrom i 

Cesare opet dojaha u zamak. Njegova pojava u svima probudi nadu jer su vjerovali 

u njegove nadnaravne moći, kao i da će ono što je već jednom učinio učiniti i ovaj 

put. 

Ercole i Alfonso dočekaše ga s oduševljenjem. 

»Molim vas«, povika Alfonso, »spasite mi suprugu. Čini se da jedino vi to 

možete učiniti.« 

I tako Cesare pođe u bolesničinu odaju, a Lukreciji se oči razvedriše čim joj 

pogled pade na njega. Prepoznade ga, iako nije primjećivala nikoga od onih koji su 

prije njegova dolaska stajali oko njezine postelje. 

On kleknu kraj postelje i zagrli sestru pa zatraži da ih ostave nasamo. Smjesta 

mu se pokoriše, a kada na kraju pozva sve one što su stajali pred vratima, zatraži od 

liječnika da Lukreciji puste krv. 

»Ne više«, zajauknu Lukrecija. »Pustite me da otpočinem. Umorna sam od svega 

tog liječenja. Sada samo želim u miru otići.« 

Cesare joj je nešto prijekorno odgovorio na valencijskome te, okrenuvši se 

onima što su stajali oko postelje, reče da njegovoj sestri sada stave pijavice. 

Tako i učiniše pod Cesareovom paskom : držao je Lukrecijino stopalo i 

razgovarao s njome dok su pijavice obavljale svoj posao. Iako nitko nije znao što 

joj je govorio, mora da ju je zabavljalo jer bi se Lukrecija od vremena do vremena 

nasmijala smijehom kakav u zamku d'Este nisu mislili da će od nje ikada više čuti. 

I tako se Lukrecija oporavi te radi mira i promjene okoline ode u samostan 

Corpus Domini. Stanovnici Ferrare u gomilama su je pratili dok je u nosiljci izlazila 

iz zamka, izražavajući želje za njezino potpuno ozdravljenje. 

~221~

U međuvremenu Alfonso krenu na hodočašće u svetište Gospe Loretske. Bio je 

prisegnuo da će ići pješice, što bi mu oduzelo mnogo dragocjenoga vremena, i to 

upravo u doba kada su poglavari trebali paziti na svoje gospoštije, pa Alfonso 

požali što se onako brzopleto zavjetovao. Međutim, sada kada mu se kći bila 

oporavila, papa se osjećao dobrodušnim prema svima te izjavi da će Alfonsu dati 

oprost od jednoga dijela njegova zavjeta: mora poći u Loreto, ali putem smije i 

jahati. 

U samostanu Corpus Domini Lukrecija poče razmišljati o povratku u život te 

čeznuti za lijepom odjećom i glazbom, za prijateljskim društvom i ljubavnikom koji 

će biti manje sirov od Alfonsa. 

~222~

SEDMO POGLAVLJE 

VELIKI PREOKRET 

K 

ada se Lukrecija vratila u odaje s balkonom, ondje je na nju čekao Ercole 

Strozzi. 

Lukrecija je bila povratila nekadašnju krhku ljepotu, kosu su joj ponovno 

redovito prali i zadobila je uobičajenu zlatnu boju, no i ona se sama neprimjetno 

promijenila. Postala je produhovljenija. 

Činilo se da joj je drago što Alfonsa nema u zamku. Nakon povratka s 

hodočašća krenuo je u obilazak vojnih utvrda u Ferrari pa se, budući da je 

vjerojatno pretpostavljao kako ima malo izgleda da od Lukrecije, prije no što se ona 

potpuno oporavi, dobije zdrava ferarskoga nasljednika, radije zabavljao vojnim 

pitanjima i usputnim ljubavnicama. 

Lukrecija se nije nipošto osjećala nesretnom što ima malo mira od njega. 

Glazbene su se večeri nastavljale. Između nje i staroga vojvode vladalo je primirje. 

Poslala je u Rim po Jacopa di San Seconda koji je bio jedan od najpoznatijih svirača 

viole u Italiji, a vojvoda je često dolazio u njezine odaje da ga čuje kako svira. 

Strozzi joj je i dalje iz Mletaka donosio probrane tkanine i pokazivao veliko 

zanimanje za ono što će se od njih izraditi. Mogao je satima raspravljati o odjeći i 

iznosio je prijedloge koji su Lukreciju oduševljavali. 

Čitao bi joj poeziju, a ti su stihovi vrlo često bili iz pera Pietra Bemba. A često 

joj je i govorio o Pietru. 

»Jadni Pietro, sada živi usamljeničkim životom u mojoj vili u Ostellatu. To je, 

međutim, dobro za njegov rad. Često govori o vama.« 

»Zato što vi s njime često govorite o meni.« 

»Kako da to ne činim? Misli o vama zauzimaju velik dio moje jave.« 

»Dragi moj Ercole, ne mogu vam reći koliko mi znači vaše prijateljstvo. To što 

sam vas upoznala promijenilo mi je život u Ferrari.« 

»Mnogi su zavidni zbog naklonosti koju mi iskazujete.« 

»Uvijek će biti onih koji motre na moje postupke i zbog njih me mrze.« 

~223~

»Postoji i netko tko mi zavidi više od drugih. Možete li pogoditi tko? Ne, vidim 

da ne možete. Pietro Bembo. Nešto ću vam priznati. Ovi stihovi koje sam vam 

danas čitao - napisani su za vas.« 

»No, on me nikada nije vidio. Kako bi mogao napisati takve stihove za osobu 

koju ne poznaje?« 

»Toliko sam vas često spominjao pred njim da je o vama stekao jasnu sliku. 

Ako ga posjetite, smjesta će vas prepoznati.« 

»Ne mogu u to povjerovati.« 

Ercole Strozzi lukavo je pogleda. 

»Zašto ga ne iskušate?« 

»Da ga pozovem u Ferraru!« 

»Tada će vas lako prepoznati. Ne, mislim da ga posjetite u Ostellatu.« 

»Kako da to učinim!« 

»Jednostavno. To je samo kratka plovidba teglenicom. U mojoj vili u Ostellatu 

vladaju mir i samoća. Zašto ne biste pošli? Iznenadite ga.« 

Ona se nasmija. 

»Uživala bih u susretu s našim pjesnikom«, odgovori, a onda se okrenu k 

Strozziju. »Vjerujem da za mene stalno smišljate nešto u čemu ću uživati.« 

Strozzi se osmjehnu. Htio ih je vidjeti zajedno - zaljubljenoga pjesnika 

neoplatonskih sklonosti uz Lukreciju, slobodnu od porođajnih bolova i groznice, 

no kojoj muž nikada ne bi mogao pružiti ništa drugo do tjelesnoga zadovoljstva. 

Bit će zanimljivo promatrati njihove reakcije, tako zanimljivo da je Strozzi to 

dugo smišljao znajući da će prizor biti neodoljiv. 

Bemba je mirni život zamarao, ma koliko da je u Mlecima čeznuo za njim. U 

Ostellato je došao na Strozzijev poziv, i to uglavnom zato da pobjegne od svoje 

Helene. Bila je dražesna, ali i zahtjevna, a on se bio zasitio tjelesne ljubavi. Pristao i 

slavan, stalno na meti dvorjana i bogatih žena, osjećao je privlačnost samoće kakvu 

može naći na selu. 

Ostat će do sljedećega Strozzijeva dolaska, a onda će mu objasniti kako se 

osjeća. Bilo bi nepristojno ne objasniti to osobno prijatelju koji mu je u svojoj vili 

ponudio gostoprimstvo. 

Sjedio je u hladu, mrmljajući sebi neke stihove, kadli začu nečije glasove. Usto 

se čula i glazba, a uz nju i ženski smijeh. Niz rijeku je plovilo nekakva družba. Nije 

~224~

mu bilo stalo da pođe i pogleda o kome je riječ, a onda najednom opazi ženu kako 

ide prema njemu. Bila je odjevena u zlatnu haljinu, čelo joj je bilo ukrašeno 

smaragdom, a duga zlatna kosa sapeta u mrežicu prošivenu biserjem. 

je. 

Reče mu: 

»Dobar vam dan, pjesniče. Znate li tko sam ja?« 

On joj kleknu pred noge, dohvati njezinu mošusom namirisanu ruku i poljubi 

»Postoji samo jedna žena koja bi mogla ovako izgledati, duchessa.« 

»Strozzi je rekao da ćete me prepoznati. Toliko uživam u vašim pjesmama. 

Nisam mogla odoljeti prigodi da vam to kažem.« 

»Došli ste s prijateljicama?« 

»S nekim svojim družbenicama i drugom pratnjom. Čekaju me na teglenici.« 

»Znači da ste došli jednostavno, a to mi je drago. Jer i ja jednostavno živim.« 

»Znam. Rekao mi je Strozzi.« 

»Mnogo vam je govorio o meni?« 

»Toliko da ne mogu vjerovati kako se danas prvi put vidimo. A upoznala sam 

vas i kroz vaša djela.« 

»Tako sam očaran da zaboravljam dužnost domaćina. Jeste li za kakvo 

osvježenje?« 

»Možda pehar vina.« 

On pljesnu rukama i naredi robu da im u vrt donese vina: sjedoše u hlad 

pijuckajući i razgovarajući uglavnom o njegovoj poeziji. 

Očaravala ga je. Bila je eterična, toliko drukčija od žene koju su oslikavale 

glasine. Bila je tako nježna, čak i krhkija nego inače nakon nedavne bolesti, a da 

pripada zloglasnim Borgijama, činilo nespojivim s njezinom privlačnošću. 

»Ne mogu dugo ostati«, reče mu. »Moramo se vratiti u Ferraru prije mraka.« 

Reče da će joj pokazati vrtove s ljekovitim biljem: to ga je zanimalo pa je 

Strozzijevoj zbirci dodao i neke nove biljke. Dok su šetali kroz vrtove, sastavljao je 

stihove za nju, a njoj to pokaza da je njezin dolazak za njega nešto što neće 

zaboraviti do kraja života. 

»Opet ćete mi doći u posjet?« upita je. 

Ona se pomalo tužno osmjehnu. 

»Ne mogu često dolaziti. Netko bi to primijetio. A onda bi mi vjerojatno svaki 

dolazak bio zabranjen. No, zašto vi ne biste došli u Ferraru? Mogli biste se vidjeti s 

~225~

prijateljem Strozzijem, a u mojim se odajama često priređuju domjenci. Bili biste 

veoma dobrodošli.« 

Uhvati njezinu ruku i gorljivo je poljubi. Zatim pođe s njome do teglenice. 

Stajala je gledajući unatrag dok je teglenica klizila rijekom, a on je stajao 

gledajući za njom. Oboje je bilo svjesno strahovite privlačnosti, drukčije od svega 

što su ikada osjetih za neku drugu osobu. 

Pietro Bembo stiže u Ferraru pa su ga svake večeri viđali u odajama s 

balkonom. 

Kako je bio poznat u cijeloj Italiji, njegova prisutnost značila je za te skupove 

dodatni sjaj. Bembo je bio naviknut na laskanje i ono mu nije mnogo značilo jer ga 

je u potpunosti bilo obuzelo prijateljstvo s Lukrecijom. Prvi put u životu oboje se 

upustilo u prijateljstvo koje je još uvijek bilo platonsko. Bilo je to prijateljstvo uma, 

duhovne ljubavi, a oboje su osjećali da bi se, kada bi se spustilo na tjelesnu razinu, 

samo uništilo i pretvorilo u još jednu ljubavnu vezu kakve su već otprije poznavali. 

Lukrecija, još slaba od nedavne bolesti koja se umalo bila pokazala kobnom, 

kao i Pietro, u potrazi za osjećajem koji će njegovoj Muzi pomoći da se vine u još 

veće visine, u ovome su trenutku svojega života jedno u drugome našli sve ono za 

čime su oduvijek čeznuli. I jedno i drugo osjećali su se uzneseno - zajedno, 

odvojeni od ostatka svijeta. 

Strozzi ih je i dalje zadovoljno motrio. Sve se odvijalo prema njegovim željama. 

Zbližio ih je da bi mogao gledati kako se upuštaju u neobičan odnos i znati da je 

upravo on to smislio. Osjeća se ravan Bogu, govorio je sam sebi: Našao sam ovo 

dvoje istaknutih ljudi i zbližio ih, znao sam da će se ovako ponašati, a upravo sam 

to i želio. Bit će zanimljivo vidjeti koliko će im prijateljstvo potrajati na ovoj razini, 

koliko će trebati da strast prevlada i s uznositih ih visina strmoglavi u zemaljske 

užitke. Dvoje lijepih i putenih ljudi, mozgao je Strozzi, koliko će im dugo trebati da 

se prepuste tjelesnosti? 

Vjerovao je da bi ih mogao zadržati tamo gdje se trenutno nalaze ili ih srušiti na 

zemlju. Taj ga je osjećaj moći snažno privlačio, ublažavao mu bol u nozi, olakšavao 

umor što ga je izazivala ta bol, omogućavao mu da sam sebi kaže: Ercole Strozzi, 

ako možeš upravljati životom ovih dvoje ljudi, zašto ne bi mogao vladati i svijetom? 

Angela se, tako bezglavo zaljubljena u Giulija da više nije tajila činjenicu kako 

polovicu svake noći provodi u njegovu društvu, oduševila zbog Lukrecijina 

prijateljstva s Pietrom. 

~226~

»Eh, rođakinjo«, uzviknu, »Giulio mi kaže da njegova sestra Isabella bjesni zbog 

toga što Pietro dolazi ovamo. Ona se diči da svi veliki pjesnici pripadaju njoj kao 

nekakva imovina. Kako sam sretna što smo joj ga preotele.« 

Lukrecija se blago nasmiješi živahnoj rođakinji. Jadna neobuzdana Angela, 

pomisli, nikada neće shvatiti ljepotu duhovne ljubavi. 

»Kaže mi Giulio da ga je Isabella pokušala premamiti ne bi li pošao s njome u 

Mantovu«, nastavi Angela. »Želi ga tamo, ne samo zato što je velik pjesnik, nego i 

zato što je vama toliko odan. Naposljetku ste dobili priliku da joj se naplatite za sve 

uvrede kojima vas je obasipala u vrijeme svadbe. Mora da vam pričinja veliko 

zadovoljstvo razmišljati o tome.« 

No, duhovna je ljubav svakako bila izvan dometa Angelina opažanja. 

Činilo joj se to čudnim ponašanjem za ljubavnike... sastajati se samo zato da bi 

jedno drugome navodili razne stihove. 

»Neće to potrajati«, reče ona Nicoli. »Samo pričekajte. Uskoro će biti ljubavnici 

u pravom smislu te riječi.« 

Nicola nije bila sigurna u to. Angela je bila životinjski putena, vragolanka koja 

će se jednoga dana naći u teškome položaju. Sama je Nicola, sada kada je njezina 

ljubavna veza s Ferranteom počinjala blijedjeti, bila pak posve spremna povjerovati 

u ljepotu te nove vrste ljubavi između njezine gospodarice i pjesnika. Doista, značaj 

se Lukrecijina maloga dvora promijenio. Općenito se manje podilazilo čulnosti. 

Umjesto mirisnih kupelji i lijenoga rastezanja u maurskim košuljicama, sada se 

vrijeme provodilo u stalnome čitanju poezije i sviranju glazbe. 

Samo je Angela nastavljala kao i do tada. 

Jednoga dana Ercole Strozzi u svojoj ferrarskoj palači priredi veliki ples na koji 

je bio pozvan cijeli dvor. Alfonso, koji se bio vratio s obilaska vojnih utvrda, bila je 

ondje nazočan, baš kao i sva njegova braća. 

Pietro Bembo došao je, naravno, kao gost, a oduševljeni Strozzi promatrao je 

dvoje platonskih ljubavnika. Lukrecija se bila promijenila. U ovoj smirenoj eteričnoj 

mladoj ženi bilo je gotovo nemoguće prepoznati djevojku koja je na vlastitoj svadbi 

bila dohvatila kastanjete i na veselje cijeloga dvora plesala španjolske erotske 

plesove. 

Strozzi je nagađao da Alfonso misli kako je došlo vrijeme da se Ferrari pokuša 

podariti nasljednik pa zaključi da će biti zanimljivo vidjeti kako će Lukrecija razlučiti 

ta dva odnosa - jedan u potpunosti tjelesan koji će biti prisiljena dijeliti sa 

suprugom, te platonski koji će dijeliti s Bembom. 

~227~

Činilo se da je Lukrecija otkrila vještinu da se podijeli na dvoje. Nije pokazivala 

odvratnost prema Alfonsu, a u isto je vrijeme zadržavala nezemaljskost žene 

duhovno zaljubljene u ideal. 

Pristanak vojvode Ercolea da će joj godišnje plaćati dvanaest tisuća dukata 

pokazao se slabom pobjedom za Lukreciju jer on razliku plaćao u naravi, kao što je 

rekao da će činiti, pa su se javljale stalne pritužbe na ka kvoću i premalu količinu 

isporučenih dobara. 

Lukrecija se, međutim, obuzeta odanošću prema svojemu pjesniku, nije više, 

kao što je prije činila, bila u stanju baviti materijalnim pitanjima: bez prigovora je 

prihvaćala škrtost vojvode Ercolea, a dok je ona i dalje na svojim skupovima 

dočekivala Bemba, vojvoda Ercole napustio je dvor radi mirna boravka u Belriguardu, 

ponijevši sa sobom poslovne državne knjige, tako da u mirnoj povučenosti 

može pregledavati račune i smišljati način na koji da zaštedi novac. 

U Rimu je kardinal Ippolito polako shvaćao koliko život može biti opasan za 

one koji na sebe navuku nenaklonost Borgija, a oni dani kada je Lukrecija lebdjela 

između života i smrti bili su za njega vrlo teški jer papa nije tajio sumnje koje je 

gajio u pogledu obitelji d'Este. Ogorčeno je grdio vojvodu Ercolea u Ippolitovoj 

nazočnosti, a nije bilo lako stajati i slušati pritužbe na račun vlastitoga oca. 

Papa je Ippolitu odobrio prihod od tri tisuće dukata godišnje da bi mogao 

živjeti u stilu koji se od njega očekuje tijekom boravka u Rimu, no nije mu 

dopuštao da zaboravi kako ondje boravi kao talac koji jamči za dobro ponašanje 

obitelji d'Este prema Lukreciji. 

»Počinjem dvojiti u to«, zloslutnim glasom reče jednoga dana papa, »da se s 

mojom kćeri u Ferrari ophodi s dužnim poštovanjem.« 

Ippolito zadrhta na te riječi. Nije bio kukavica, ali glasine koje su se pronosile o 

metodama s pomoću kojih su se Borgije rješavali svojih neprijatelja bili su dovoljne 

da zadršće svatko koga bi oni mogli smatrati neprijateljem. Strašna cantarella nije bila 

mit. Za svojega se boravka u Rimu Ippolito nagledao čudnih stvari što su se 

događale ljudima koji bi jeli za Borgijinim stolom. Drugi su nestajali pa bi ih poslije 

pronašli u Tiberu. O Aleksandru se u Rimu potiho govorkalo da je pravi nasljednik 

svetoga Petra jer je nedvojbeno ribar ljudi. 

Sancia, njegova ljubavnica, upozorila je Ippolita. 

»Ako Lukrecija umre, ni sata dulje ne smijete ostati u Rimu«, reče mu. 

~228~

»Od kakve bi im koristi bila moja smrt?« pitao je Ippolito. »Bi li to moglo 

ozdraviti Lukreciju?« 

Sancia se čvrsto zagleda u svojega ljubavnika. 

»Ako Lukrecija umre«, reče mu, »Borgia više neće biti bik na ispaši. Bit će to 

bijesni bik i sam đavo neće moći zaštititi čovjeka koji se nađe na putu toj zvijeri.« 

»Papa je razuman čovjek. I sam će uvidjeti da mu moja smrt tu ne bi mogla nimalo 

pomoći.« 

»Zar vi ništa ne znate o ljubavi koja međusobno povezuje pripadnike ove 

obitelji? Kažem vam, oni nisu normalni ljudi. Oni su trojstvo... bezbožno trojstvo, 

ako baš hoćete, ali su kao jedno. Ako ih nikada niste vidjeli zajedno, onda to ne 

možete razumjeti.« 

»Čini se«, reče šaljivo Ippolito, »kao da ste se umorili od svojega ljubavnika pa 

želite da ode, tako da vrijeme možete provoditi s drugima.« 

»Vaša nazočnost ovdje, ljubavi moja, ne može me spriječiti da vrijeme 

provodim s drugima.« 

»I ne sprečava vas«, reče nehajno Ippolito. 

Nasmijala se. 

»Bili biste jedini kada biste me sami bili kadri zadovoljiti. No, dragi ste mi, 

kardinalčiću moj. Zbog toga sam vas htjela opomenuti: budite spremni na bijeg.« 

Bilo je trenutaka kada je nije ozbiljno shvaćao, ali i drugih kada jest. Kada je 

Aleksandar pročitao pisma pristigla iz Ferrare, a Ippolito vidio emocije na njegovu 

licu, povjerovao je u ono što mu je rekla Sancia. 

No, vijest je bila dobra. Lukrecija se oporavila. Zvona su zvonila po cijelom 

Rimu, a papa je išao od crkve do crkve zahvaljujući Bogu što je poštedio njegovo 

blago, njegovu kćer. 

Neće više dugo čekati, izjavljivao je. Krenut će u Ferraru čim obavi potrebne 

pripreme, a s tim je pripremama valjalo smjesta otpočeti. 

Obilazio je posvuda po Rimu, s oduševljenim osmijehom na licu i pjesmom na 

usnama. Opet je nalikovao na mladića i Ippolito je, promatrajući ga, bio sklon 

složiti se s tvrdnjom da u Borgijama ima nešto nadljudsko. 

Cesare se vrati u Rim, a Ippolito se spremi da ga dočeka jer je svojevremeno 

između njih dvojice cvalo prijateljstvo, i to ne tako davno, u doba Lukrecijina 

polaska za Ferraru, kada su otkrili zajedničku antipatiju prema kardinalskome ruhu. 

~229~

Cesare ujaha u Rim, no ljudi su okretali lice od njega i oprezno ga pozdravljali 

kao pobjednika. Šaptalo se o okrutnosti koju je pokazao prema svojim žrtvama, o 

nesmiljenoj vladavini u novoosvojenim područjima, a u cijelome je Rimu sada bilo 

poznato da se čak i Aleksandar sada klanja Cesareu te da gradom vlada sin, a ne 

otac. 

Ippolito je bio kod Sancije kada joj je Cesare došao u posjet. Napetost je bila 

očita, a Sancia je, nehajno čavrljajući s dvojicom svojih ljubavnika, bila toga svjesna. 

Ippolito je ostavi s Cesareom. Nije on bio kukavica, no nije se mogao otresti 

osjećaja prijetnje koja kao da se širila od Cesarea kamo god došao. 

Cesareu se očito nije svidjelo što ga je našao kod Sancije i bilo je jasno da će 

svako prijateljstvo koje je možda jednom postojalo između njih dvojice brzo 

izblijedjeti. 

Nekoliko sati potom Sancia posla po njega. 

Ovi mu ruke oko vrata, a modre su joj oči bile pune blagonaklone privrženosti. 

»Ippolito, dragi moj kardinale«, reče, »silno ćete mi nedostajati, ali poslušajte 

moj savjet i smjesta napustite Rim.« 

»Ta zašto?« zapita Ippolito. 

»Zato što toliko volim ovo vaše lijepo tijelo da ne želim misliti o njemu kao o 

truplu. Odmah otiđite odavde, povedite prijatelje i odjašite iz Rima. Jašite k Ferrari 

što brže možete. Možda još imate vremena da spasite život.« 

»Od koga?« 

»Gubite vrijeme na pitanja. Znate od koga. On brzo udara. Već se u tome 

uvještio. Više ništa ne mora ni smišljati. Samo kaže: metoda broj jedan, ili dva, ili 

tri... i osobe koja mu smeta više nema.« 

»Zašto bih mu ja smetao?« 

»Bili ste mi ljubavnik. Povremeno, Cesare zna zaključiti da mu se moji ljubavnici 

ne sviđaju.« 

Ippolito je stajao zureći u nju. 

»Ippolito!« viknu ona. »Vi budalo! Idite... idite dok još imate vremena za to. 

Najljepše mi pozdravite Lukreciju. Recite joj da mi nedostaje. No, ne časite ni časa. 

Kažem vam, život vam je u opasnosti.« 

Ippolito je ostavi i ode do mjesta gdje su ga čekali konjušar i dvojica štitonoša. 

Bili su uznemireni, vidje on. Cijeli je Rim bio uznemiren, a svima onima koji bi 

Cesareu Borgiji mogli zasmetati - pa makar i neznatno - valjalo je biti na oprezu. 

~230~

Za sat je vremena Ippolito već jahao - što dalje od Rima. 

Pietro Bembo sada je bio prihvaćen kao Lukrecijin dvorski pjesnik. Njih je 

dvoje razmjenjivalo pisma, pisana oprezno, no svejedno prepuna ljubavi i odanosti, 

oboje su se trudili svoj odnos zadržati u platonskim okvirima, oboje se bojeći da bi 

ga svaka promjena u stanovitoj mjeri obezvrijedila. 

Bili su to sretni dani za oboje. Živjeli su jedno za drugo, a Lukreciji se činilo da 

nikada nije bila tako smireno sretna kao u ovom trenutku. 

Nije mogla shvatiti kako to da sada, premda je nekoć nalazila toliko užitka u 

tjelesnoj ljubavi, doživljava ovoliko zadovoljstvo u potpuno drukčijem odnosu. 

Možda joj silno nedostaje obitelj, možda bi je se, kada je bila s nekim tko je puteno 

voli, previše živo sjećala. Na kraju krajeva, još uvijek traži priliku za bijeg, priliku da 

bude svoja - i samo svoja - zbog čega je svojevremeno toliko čeznula da iz Rima 

dođe u Ferraru. 

Kada je stigao Ippolito, iako ju je prilikom njihovih susreta tijekom prvih 

tjedana i privlačio, smetala joj je njegova nazočnost na dvoru. 

Bio je čvrsto odlučio pokazivati se kao njezin odani djever. Svi su joj djeveri bili 

odani prijatelji, ali su Ferrante i Giulio uvijek bili zauzeti ljubavnim vezama, a 

Sigismondo religijom, tako da nisu imali vremena zabadati nos u njezine poslove. 

Ippolito se, međutim, bio spreman silno za to zanimati pa se bojala njegove 

znatiželje u pogledu svojega prijateljstva s Pietrom. Jedva da je itko na dvoru 

vjerovao u platonsku narav te veze i Lukrecija je bila svjesna da ima mnogo takvih 

koji bi ljubavnike voljeli zateći u sramotnim okolnostima tako da mogu prokazati 

neosnovanost priče o platonskoj ljubavi između pjesnika i žene iz obitelji Borgia. 

Štoviše, Ippolito koji se vratio iz Rima nije se činio istim čovjekom kao Ippolito 

kojega je u Rimu upoznala. Niti je on to bio. Pobjegao je pred Cesareom Borgijom i 

samoga se sebe stidio. Oduvijek je bio ohol i nagao, sada se činilo da su se te 

osobine samo pojačale zbog onoga što se s njime dogodilo. Bio je ljubazan s 

Lukrecijom i nije bio kivan na nju zato što ga je njezin brat potjerao iz Rima, no 

njegovo je ponašanje u Ferrari kadšto nalikovalo upravo na Cesareovo. Primjerice, 

kada je sebi umislio da ga je uvrijedio jedan od Alfonsovih vojnika, izbičevao je 

čovjeka tako nemilosrdno da ga je udarcima gotovo ubio. Alfonso je pobjesnio, ali 

je zlo već bilo učinjeno prije nego što se on dospio umiješati, a Alfonso nije bio od 

onih koji pridaju važnost onome što se ne može popraviti. 

~231~

Činilo se svima u Ferrari kako se s kardinalom mora postupati s najvećim 

obzirom, iz straha da tkogod ne bi pobudio njegov gnjev i da mu se ne bi dogodilo 

ono što se dogodilo s Alfonsovim vojnikom, a upravo je to i bio dojam kakav je 

Ippolito želio stvoriti. 

Ippolito je sada veći dio dana provodio uz Lukreciju, otežavajući joj tako da 

uhvati nekoliko dragocjenih sati koje će nasamo provesti s Pietrom, no Strozzi je 

davao sve od sebe da bi ljubavnicima olakšao razmjenu vijesti: jednoga je dana 

Pietru napisao pismo u kojemu je opisao svoj razgovor s Lukrecijom, navodeći 

laskave riječi izgovorene o njemu samome, to jest o Pietru. Lukrecija pročita pismo 

prije nego što je otposlano pa, budući da ga Strozzi namjerno nije potpisao, u dnu 

dopisa svoje ime kako bi time pokazala da odobrava njegov sadržaj. 

To je pismo bilo priznanje ljubavi, na granici strastvenosti, što je postojala 

između njih dvoje. 

No, zbog Ippolita koji je stalno bio uz nju, sve im se teže bilo sastajati. 

Sada su vodili tajnu prepisku, a kako je Lukrecija znala da je okružena uhodama, 

potpisivala se kao FF, po čemu će ubuduće biti poznata Pietru. 

Sve su te poteškoće i lukavštine pogodovale njihovoj platonskoj ljubavi pa se 

činilo da tijekom svih tih mjeseci Lukrecijina sreća cvjeta. 

Strozzi, videći kako ova ljubavna veza, koja je bila njegovih ruku djelo, skreće u 

mirnije vode, nije mogao odoljeti da joj ne pokuša promijeniti smjer. 

Negdje za kolovoške vrućine dođe on k Lukreciji i zateče je s Ippolitom. Bio je 

čuo da Pietro Bembo boluje od groznice i pitao koliko daleko seže Lukrecijina 

platonska ljubav. Je li posrijedi idealistički san čije je Bembo samo slučajno tvarno 

očitovanje ili je njoj zbilja stalo do toga što se s njime događa kao muškarcem? 

Bila je to previše zanimljiva zagonetka da bi je Strozzi zanemario. 

Stoga joj on reče pred Ippolitom: 

»Imam loše vijesti, duchessa. Jadnije Pietro Bembo bolestan, a čini se da mu je i 

život u opasnosti.« 

Lukrecija skoči, lagano problijedjevši u licu. 

»Jadnik«, nehajno reče Ippolito, no pomno pazeći na sve. 

»Morala bih poći do njega i provjeriti ima li sve što mu je potrebno da ozdravi«, 

reče Lukrecija. 

~232~

»Draga sestro, ne biste se smjeli dovoditi u opasnost da se i sami zarazite. 

Pošaljite nekoga drugog da to obavi.« 

Strozzi je promatrao Lukreciju, gledajući paniku što joj se čitala u očima. 

Ona voli tog muškarca, pomisli Strozzi. Ostavite ih zajedno u njegovoj 

spavaonici i oboje će zaboraviti uzvišene riječi o duhovnoj ljubavi. 

»On je moj dvorski pjesnik«, reče Lukrecija pribravši se. »Dugujem mu da vidi 

kako se i u bolesti netko za njega brine.« 

»Pošaljite mu nekoga u posjet«, predloži Ippolito. 

Lukrecija kimnu. 

Ulice su bile tihe i puste, a vrućina žestoka kada je Lukrecijina kočija stigla do 

Bembova doma. Lukrecija žurno izađe iz kočije i uđe u kuću. 

Bembo je ležao u postelji, a srce mu poskoči kada je vidje. 

»Duchessa!« uzviknu. »Ali... niste smjeli doći.« 

»Zar sam mogla drukčije postupiti?« 

Uze njegove ruke vruće od groznice i izljubi ih. 

Njegove oči, krupne od vrućice i strasti, zagledaše se u njezine. Ona sjede uz 

njegovu postelju. 

»Sada mi«, reče, »morate točno reći kako se osjećate. Donijela sam sa sobom 

ljekovito bilje i meleme. Znam kako vam mogu pomoći.« 

»Vaša je nazočnost dovoljna«, reče on. 

»Pietro, Pietro, morate ozdraviti. Kako bih mogla podnijeti život bez vas?« 

»Pripazite, ljubljena«, prošapta Pietro. »U gradu vlada kuga. Možda sam se i ja 

od nje razbolio. Oh, bila je to ludost... prava ludost što ste došli ovamo.« »Ludost«, 

reče ona, »što sam došla da budem s vama?« 

Uhvatiše se za ruke i pomisliše na strašnu kugu od koje on možda boluje i 

kojom bi nju mogao zaraziti. Zajedno ostaviti ovaj život u kojem su se ljubili u svoj 

čistoći i duhovnom ganuću, činilo se savršenim završetkom njihove savršene 

ljubavi. 

No, Lukrecija nije htjela umrijeti. Htjela je da oboje ostanu na životu pa odbi 

razmatrati takav završetak i pozabavi se lijekovima koje je bila donijela. 

Očima ju je slijedio dok se kretala naokolo po njegovim odajama. Bio je 

bolestan - vjerovao je da umire - i znao je da je voli ljubavlju koja je bila u isti mah 

i duhovna i tjelesna. Da je bio manje slab, tu bi bio kraj pričama o platonskim 

~233~

osjećajima. Njegova je bolest bila poput plamenoga mača što ih razdvaja od strasti. 

Radovao se toj bolesti jer je nju dovela u njegovu blizinu, a istodobno je zbog nje i 

žalio: pogledavši u Lukrecijino lice, shvati da i u njoj gore iste misli i isti osjećaji. 

»Doznat će se da ste bili ovdje«, reče on. 

»Ne marim za to.« 

»Danonoćno nas uhode.« 

»To je nevažno. Ta i nema se što otkriti. Nikada nismo bili ono što se inače 

naziva ljubavnicima.« 

Čeznutljivo se pogledaše, a zatim Pietro nastavi: 

»Sada nikada neću upoznati veliku radost. Oh, duchessa, Lukrecijo, ljubavi moja, 

osjećam da će nam ljubav zauvijek ostati neispunjena.« 

Ona se zaprepasti, a onda najednom povika u nastupu strastvene boli: 

»Ne smijete umrijeti, Pietro. Nećete umrijeti.« 

Bilo je to obećanje, znao je Pietro, te na njega kao da se tada spusti smirenost: 

kao da je on čvrsto odlučio riješiti se groznice, kao da je čvrsto odlučio živjeti kako 

bi se mogao naužiti onoga što mu je sve do sada bilo uskraćeno. 

Pietrov je oporavak bio brz. 

U roku nekoliko tjedana bio je spreman napustiti Ferraru, a Strozzi mu se našao 

pri ruci da mu za oporavak ponudi svoju vilu u Ostellatu. 

Prije njegova odlaska, i Lukrecija odluči da će nakratko napustiti Ferraru radi 

mirnoga odmora na selu. Alfonso je i opet obilazio utvrde, Ippolito je imao 

dužnosti na dvoru pa je Giulio bio jedini član obitelji koji je mogao poći s njome. 

On to i učini s najvećim zadovoljstvom, jer je u njezinoj pratnji bila i Angela. 

Lukrecija, dakle, krenu u vilu Medelana koja se nalazila u blizini Strozzijeve vile 

u Ostellatu te je tako tijekom Pietrova oporavka dvoje ljubavnika često moglo 

uživati u uzajamnome društvu. 

Tu, u mirisnim vrtovima ili pod hladnom sjenom stabala, mogli su nesmetano 

drugovati. Lukrecija bi krenula prema Strozzijevoj vili u Angelinoj i Giulijevoj 

pratnji, ali kada bi stigli onamo i Pietro im izašao ususret, Giulio i Angela odlutali bi 

na svoju stranu, a Pietra i Lukreciju ostavili nasamo. 

Tako se u tim zlatnim kolovoškim danima duhovno miješalo s tjelesnim, a 

Lukrecija je vjerovala da je naposljetku dosegnula savršenu sreću. 

~234~

Za tih je toplih dana u vrtovima u Ostellatu živjela samo u sadašnjosti, 

prihvaćajući svaki dan onako kako dođe, odbijajući gledati dalje od toga, jer se nije 

usuđivala tako postupiti. 

Kao blago će čuvati, sve dok bude živa, uspomenu na miris cvijeća, mekoću 

trave u Ostellatu, prisjećat će se riječi što ih je on napisao za nju, riječi koje je za nju 

izgovarao. 

»Da sada umrem«, reče joj on, »da se ovako velika žudnja, ovako velika ljubav 

okončaju, na svijetu bi nestalo ljubavi.« 

Vjerovala mu je, uvjeravala ga je da ljubav što je on osjeća prema njoj nije veća 

od ljubavi što je ona osjeća za njega. Oboje je bilo svjesno da toliko toga moraju 

proživjeti u kratkom vremenu. 

I tako prođoše sretni dani Pietrova oporavka i Lukrecijina bijega iz Ferrare. 

U Rimu se Aleksandar pripremao za posjet Ferrari. Osjećao se mlađim no 

ikada. Imao je brojne ljubavnice, a i dokazao je da je još uvijek sposoban začeti 

dijete. Nikada sedamdesetdvogodišnjak nije lakše podnosio svoju dob nego što je 

to bio slučaj s Aleksandrom. Počinjao je vjerovati da je besmrtan. Dugo i zamorno 

putovanje što ga je očekivalo nije mu zadavalo ni trunke nelagode. Osjećao je da se 

nalazi na vrhuncu snage. 

Cesare stiže u Rim. Smjesti se kod oca i između njih je dvojice bilo mnogo 

prisnih razgovora. Izjavi da će ostati u Rimu kako bi mogao sudjelovati u slavlju 

koje će se održati u čast jedanaeste Aleksandrove godišnjice na papinskome 

prijestolju. To nije bilo posve točno. Cesareovi odnosi s Francuzima više nisu bili 

tako srdačni kao nekada. Španjolska je počinjala igrati sve veću ulogu u talijanskoj 

politici. Dok je južna Italija bila u rukama Aragonaca, Španjolci su se zadovoljavali 

promatranjem, no ako Aragonci ne budu kadri zadržati to područje, morat će se 

umiješati španjolski kralj kako bi spriječio njegov pad pod francusku vlast. 

Ako Španjolci nadvladaju Francuze, njihov je kralj odlučio kako je za Borgije 

neizbježno da prekinu savez s Francuskom - a što bi onda bilo prirodnije nego da 

se okrenu Španjolskoj koja je, i to ne u maloj mjeri, njihova zemlja? Pri ovome 

nesigurnom stanju stvari bilo je lako moguće da će se Cesare morati osloniti na 

vlastite snage kako bi održao romanjsko kraljevstvo te će gubitak francuske potpore 

za njega biti prava propast. 

To je značilo da će mu uskoro zatrebati mnogo novaca da bi zadržao jednaku 

vojnu silu, pa se stoga Aleksandar vratio starim metodama da kardinalima imenuje 

~235~

ljude koji su bili spremni skupo platiti kardinalski šešir. Na taj je način u vrlo 

kratkom vremenu ostvario dobit od sto i pedeset tisuća dukata. 

Bilo je i drugih načina pribavljanja novca, a primijećeno je i da, baš u ovome 

trenutku kada su Borgije bili u stisci s novcem, mnogi bogati ljudi tajanstveno 

umiru. 

Michiel, vrlo bogat mletački kardinal, popio je otrovni napitak što mu ga je 

podmetnuo stanoviti Asquinio Colloredo kojemu su Borgije platili da to učini. 

Michiel je umro, a njegov veliki imutak prešao je u papine ruke i pokazao se vrlo 

korisnim. 

No, mnogo je novca bilo potrebno za vojsku novoga vojvode od Romagne i 

cantarella je morala odigrati veliku ulogu u njegovu stjecanju. 

Među onima koji su znali da njihova smrt može Borgijama donijeti dobit, 

vladao je osjećaj neprestane nesigurnosti. Kardinal Gian Battista Orsini najednom 

je optužen za urotu s ciljem da se otruje papa i odveden u Anđeosku tvrđavu. 

Zanijekao je optužbu pa su ga mučili ne bi li priznao. Cesareu i njegovu ocu bilo bi 

drago u tom trenutku krivnju za zločin, zbog kakva se tako često sumnjalo na njih, 

pripisati nekome drugom. No, kardinal Orsini, čak ni pod mukama, nije htio 

priznati, a moćna se obitelj Orsini razbjesnjela što se s jednim od njezinih 

pripadnika tako postupa. Shvatili su, međutim, da je papinska država sada potpuno 

pod Cesareovom vladavinom i da taj surovi čovjek sada u svakom pogledu upravlja 

i vlastitim ocem. 

Znali su da je pravi razlog ovih progona činjenica što je Orsinijeva obitelj 

bogata pa su ponudili veliku nagradu za kardinalovo oslobođenje. Kardinal je imao 

ljubavnicu koja ga je silno voljela, a slutilo se da je u posjedu te žene bio biser velike 

vrijednosti, tako glasovit da se za njega znalo diljem Italije. Žena pođe k papi i 

ponudi mu taj biser u zamjenu za ljubavnikovu slobodu. 

Papa se, udvoran kao i uvijek, nasmiješi ženi koja je bila velika ljepotica: 

»Zavidim kardinalu«, reče, »što uživa vašu ljubav. Znate, zar ne, da je ovaj biser 

što mi ga nudite jedinstven?« 

»Vratite mi kardinala i biser je vaš.« 

»Ništa vam ne bih mogao odbiti«, odgovori papa. 

Cesare se razgnjevi čuvši da je papa pristao pustiti kardinala iz tamnice. 

Bjesnio je po očevim odajama. 

»On će otkriti činjenicu da su ga mučili. Bit će više zlih glasina o nama no ikada 

do sada. Osim toga, tom čovjeku želimo smrt. 

~236~

Aleksandar se smireno nasmiješi sinu. 

»Ponekada mi se čini da ne razumijete svojega oca«, promrmlja. 

»Itekako vas razumijem«, rasrdi se Cesare. »Dostaje vam čuti zahtjev s usana 

zgodne žene i odmah mu udovoljite.« 

»Dobili smo biser. Ne zaboravite to.« 

»Mogli smo imati i biser i njegov život.« 

Papa se ljubazno nasmiješi. 

»Vidim da jednako mislimo. Ovoj se ljupkoj ženi njezin ljubavnik mora vratiti 

jer sam joj ja to obećao. No, njemu je pehar već ponuđen i ona će danas dočekati 

svojega ljubavnika. Nisam joj rekao hoće li biti živ ili mrtav. Mi smo dobili ovaj 

neprocjenjivi biser, a naša će draga prijateljica u zamjenu dobiti kardinalovo truplo.« 

I drugi su pripadnici obitelji Orsini bili umoreni u posljednje vrijeme: Paolo 

Orsini i vojvoda od Gravine. Orsinijevi su prijateljevali s Francuzima pa Ljudevit, 

razljutivši se kada je Aleksandar Goffreda postavio na čelo satnije i nahuškao ga na 

obitelj Orsini, izjavi da se njegove prijatelje više ne smije zlostavljati. Aleksandar se 

nije obazirao na njega. 

U kolovozu iznenada preminu kardinal Giovanni Borgia od Monrealea. 

Kardinal je bio veoma bogat čovjek, a isto tako i škrtac pa njegova smrt pokaza 

kako je bio čak i bogatiji nego što se očekivalo. Papa i Cesare itekako se oduševiše 

ovim bogatstvom koje im je palo u ruke. 

Nekoliko dana nakon smrti ovoga kardinala primiše Cesare i njegov otac od 

kardinala Adriana Castellija da Corneto poziv na večeru u vinogradu izvan grada. 

Corneto je bio jedan od najbogatijih kardinala, a imao je u Borgo Nuovu palaču 

što ju je za njega gradio briljantni arhitekt Bramante. Pozva papu i Cesarea da dođu 

onamo kako bi najprije razgledah zgradu, za što je siguran da če ih silno zanimati, a 

nakon toga će se svi zajedno povući u njegov vinograd na domjenak koji neće biti 

velik, no ipak dostojan njihovih uzoritosti. 

Cesarea i njegova oca oduševi ovaj poziv pa skovaše vlastite planove. 

Cesare je u svim važnijim kućama u Rimu imao svoje ljude. Izdade uputu da 

kardinalu u vino treba ubaciti stanovitu količinu cantarelle. Ne veliku količinu. 

Kardinal se ne bi smio odmah srušiti. Smrt bi ga trebala zadesiti tek nekoliko dana 

nakon gozbe. 

~237~

Krenuše dakle, za Borgo Nuovo, gdje ih u još nedovršenoj kući dočeka kardinal 

Corneto. 

»Ovo je velika čast«, mrmljao 

Vrućina je nesnošljiva.« 

je kardinal. »Cijenim vaš večerašnji dolazak. 

Papa se nehajno nasmija, pokazujući time da njemu vrućina ne smeta: snažan je 

kao muškarac ni upola tako star kao što je on. 

Cesare, diveći se građevini, izjavi đa bi Bramante i njemu trebao sagraditi kuću 

te uz zloban osmijeh pogleda oca. Bramante je umjetnik, treba mu dopustiti da 

završi posao, no neće ga završiti za Corneta, nego za Borgije. Ovakva je zgoda 

privlačila Cesarea. Jadna se budala razmeće svojim blagom, a pojma nema da se 

neće moći dugo njime hvaliti. No, i papa i njegov sin pokazaše duboko i nehinjeno 

zanimanje za sve što su vidjeli. Cornetovo će bogatstvo biti lijepa stečevina. 

»Dođite«, reče naposljetku kardinal, »odvezimo se do vinograda. »Čovjek ožedni 

razgledavajući palaču u izgradnji, pogotovo u ovakvim večerima.« 

»Priznajem da i ja žeđam«, reče papa. 

I tako pođoše u vinograd gdje ih je na otvorenome čekala večera. 

»Najprije ćemo ugasiti žeđ«, uzviknu Corneto te ih poslužiše trebijskim vinom. 

Papa je silno žeđao te se pošteno napi vina, Cesare svoje malo razvodni, a 

Corneto svojemu dodade poprilično vode, kao i nekolicina drugih gostiju. 

Kada gozba otpoče, kardinal Corneto ničime ne pokaza uznemirenost što ju je 

osjećao, kradomice promatrajući uzvanike. 

Kako je srdačno odjekivao papin smijeh! Kako je samozadovoljan bio Cesare! 

Zar im nikada nije palo na pamet da prebroje svoje neprijatelje? Zar nisu shvaćali 

da možda ima ljudi koji bi bili spremni radi osvete staviti život na kocku? Sami su 

život učinili bezvrijednim, no nisu to razumijevali. Mogao se tu naći neki rob čiju je 

kćer ili sina Cesare iskoristio za pola sata zabave ili koji su možda gospodara od 

Romagne na neki način uvrijedili pa su zbog toga ostali bez ruke ili jezika. Jesu li 

Cesare i njegov otac tako slabo poznavali ljudsku narav da su mislili kako u roba 

nema osjećaja? Takav bi čovjek, čovjek koji je pretrpio patnju zbog bića koje ljubi, 

bio spreman na kocku staviti i dvadeset života, samo kada bi ih imao, za jedan 

jedini trenutak veličanstvene osvete. 

A sam kardinal? Zavidjeli su mu na onome što je posjedovao i život mu je bio u 

opasnosti. Nije mu se činilo nevrijednim činom spasiti tuđi život, ako bi bio 

ugrožen, usput spašavajući i vlastiti. 

~238~

Znao je da se može pouzdati u momka koji je imao dobre razloge da mrzi 

Borgije. Prah koji su Borgije namijenili kardinalu 

Cornetu trebat će staviti u vino papi i njegovu sinu. No, kardinal je zaključio da 

i svi ostali uzvanici moraju dobiti malo otrova, tako da svakome gostu na toj večeri 

donekle pozlije. Tada će se povjerovati da je boljetica kojoj je svrha da ubije papu i 

njegova sina uzrokovana nekim otrovom u zraku jer je u ovo godišnje doba stanje u 

kojem su se nalazile rimske ulice pogubno djelovalo na sve i mnogi su se zbog toga 

razbolijevali od takozvane »ljetne mučnine«. No, čak ako se i posumnja da su 

Borgije umrli od otrova, svi će spremno povjerovati da je došlo do zabune te da je 

vino namijenjeno kardinalu pomutnjom posluženo Borgijama. 

Kardinal je čekao da otrovano vino počne djelovati, no činilo se da nema 

nikakva učinka na papu koji ga je štoviše pio nerazblaženo vodom. I dalje je 

zabavljao društvo briljantnim razgovorom, a na odlasku se ni kod njega ni kod 

Cesarea nije zapažalo nikakvih promjena. 

Cijeloga idućeg dana - a bio je to 11. kolovoza - kardinal je iz Vatikana uzalud 

iščekivao vijesti o papinoj smrti. Čak i posjeti papu, no Aleksandra samo zateče 

vesela i raspoložena kao i obično. 

Je li istina, pitao se kardinal, da ti Borgije imaju nadnaravne moći? Jesu li doista 

u sprezi s đavlom? 

Papa se 13. kolovoza probudi rano ujutro. Na trenutak se ne uspje sjetiti gdje se 

nalazi. Pokuša ustati, no u isti ga čas probode užasna bol u trbuhu. 

Pozva komornike i oni se strčaše oko njegove postelje. 

»Svetosti«, zaustiše, a potom zašutješe i zabuljiše se u njega. 

Papa ih pokuša zapitati zašto tako zure, no otkri da nije u stanju oblikovati 

riječi. 

»Pomozite... Pomozite mi... da ustanem«, promrmlja. 

No, kada ga htjedoše poslušati, obeznani se i pade natrag na postelju te 

nekoliko minuta ostade tako ležati, tijela oblivena znojem i tako izmučena bolom da 

je samo o tome mogao misliti. 

Zatim se pokaza njegova snažna volja, kao što je to uvijek bivalo u kriznim 

trenucima. Ležao je vrlo mirno, boreći se protiv boli i mučnine, prisiljavajući se 

prisjetiti tko je: nepobjedivi Aleksandar. Aleksandar koji je pokorio kardinalski zbor 

i zadobio papinsku vlast, Aleksandar čiji će sin jednoga dana vladati Italijom i 

svijetom. 

~239~

I zbog te velike snage koju je u sebi hranio sve dok nije zaista povjerovao kako 

je nepobjediv, Aleksandru uspje svladati bol. Poče jasno razmišljati o onome što se 

dogodilo tijekom posljednjih nekoliko dana i reče sam sebi: »Otrov.« 

Sjeti se večere, Corneta i njegovih lukavih očiju. Je li moguće da je netko 

pogriješio? Ili je pogreška bila namjerna? Pomisli na posjet napola izgrađenoj palači 

i vlastitu jaku žeđ. Sjeti se kako je sjedio za stolom i roba koji ga je poslužio vinom. 

Je li u pitanju pogreška? Ako je tako... osuđen je na smrt. Ne, ne on. Drugi ljudi 

možda, ali ne i Aleksandar. Ne može još umrijeti. Ne usuđuje se umrijeti. Potreban 

je Cesareu koji još uvijek nije siguran u Romagni. Potreban je Lukreciji. Kako će se 

s njome ophoditi u dalekoj Ferrari ako ne bude njezina oca koji samo čeka da osveti 

bilo kakvu uvredu usmjerenu protiv nje? Ne smije umrijeti. 

Bol je dolazio u valovima i Aleksandar shvati da se bori s cantarellom, da se stari 

prijatelj prometnuo u neprijatelja. 

Zamuca: »Idite po vojvodu od Romagne i pozovite ga ovamo. Moram odmah s 

njime razgovarati.« 

Pokušavao se usredotočiti na borbu s otrovom, ali je u pitanju bio ljut 

neprijatelj. 

Cantarella kao da mu se rugala: Sada znate, Svetosti, kako je bilo drugima. 

Ovakvu ste muku stotinu puta priuštili svojim neprijateljima. Sada je, igrom 

sudbine, na vas došao red da ispaštate. 

Nikada, pomisli papa. Meni se to ne smije dogoditi. Ništa me ne može poraziti. 

Prevladao sam sve dosadašnje teškoće. Corneto će za ovo ispaštati. Kada Cesare 

dođe... 

Ljudi su ulazili u spavaonicu, ali s njima nije bilo Cesarea. Gdje je Cesare? 

Netko se nagnu nad postelju. Glas zazvuča kao šapat, a potom kao rika. 

»Presveti Gospodine, vojvoda od Romagne bolestan je... kao i Vaša Svetost.« 

Od bolova se svijajući na postelji, Cesare je vikao: »Gdje mi je otac? Dovedite 

ga k meni. Ovoga časa, kažem vam. Ako ne bude ovdje u roku pet minuta, netko će 

nastradati.« 

No, glas mu se stiša do šapta, a oni oko njega hinili su užas, uvjereni da je 

Cesare Borgia na samrtnoj postelji. 

»Gospodine vojvodo, papa je poslao po vas. Ne može doći k vama. I sam je 

bolestan.« 

~240~

Ove riječi zaplesaše u Cesareovoj glavi poput podrugljivih zloduha: »I sam je 

bolestan.« Znači, obojica su pili pogrešno vino. Prisjeti se svega, baš kao i njegov 

otac. Žeđi nakon posjeta napola dovršenoj palači u Borgo Nuovu, olakšanja zbog 

hlada u vinogradu i svježega slatkog vina. 

Pokuša ustati. Netko je izveo podvalu, podlu podvalu, pomisli. Žudio je za 

osvetom. 

Povika: »Pošaljite po kardinala Corneta. Hoću razgovarati s njim. Smjesta mi ga 

dovedite. Recite mu da mu je pametnije ništa ne odgađati... Sveta Majko Božja...«, 

šapnu, »ova agonija... to je pakao... to je sigurno pakao.« 

Uto stiže vijest. 

»Kardinal Corneto ne može biti na službu vašem gospodstvu. Za postelju ga je 

prikovala bolest nalik na vašu.« 

Cesare zakopa lice u jastuk. Netko je negdje ozbiljno pogriješio. 

Rimom se pronosio šapat: »Papa umire.« 

Pred Vatikanom čekali su građani. Kada za to dođe trenutak, provalit će u 

papinske odaje i opljačkati blago koje ondje nađu. Redovito su u Rimu, kada bi 

papa umro, izbijali neredi, a ovaj je papa bio najbogatiji od svih. 

Čekali su cijeli bogovetni dan, a svima je na usnama bilo pitanje: »Kako je 

Njegovoj Svetosti?« 

Bori se, čuli su, iz petnih se žila bori za život. Te Borgije nisu normalni, mora da 

su sklopili sporazum s đavlom. Očevidno su i papa i njegov sin popili stanovitu 

količinu vlastitoga »lijeka«, no tko bi mogao reći je li taj lijek bio njima namijenjen ili 

su ga uzeli zabunom? To je sada bilo nevažno. Važno je bilo samo to da Aleksandar 

umire. 

A u svojim odajama, ravno iznad očevih, i strašni se Cesare Borgia borio za 

vlastiti život. Rim su očekivali veliki dani. 

Cesare je čuo mrmor molitve u odajama ispod svojih. Ondje su dolje ljudi molili 

za papin život. Bolestan je, na pragu smrti, slabi čak i njegova divovska konstitucija. 

Cesare je ležao oslabljen bolovima, odbijajući razmišljati o smrti, pitajući se što 

će učiniti ako mu otac umre. Nije se zavaravao. Znao je da su mu do sada potporu 

pružali očeva moć i očevo bogatstvo, znao je da gradovi pred njim ne otvaraju vrata 

~241~

isključivo zbog njegove vojne vještine ili straha što ga ulijeva, već zbog svijesti o 

snazi papinske vlasti. 

Ako te vlasti nestane, što će se dogoditi s Cesareom Borgijom? Kome može 

vjerovati? Nije mogao ustati iz postelje, ali je slutio da se čak i sada ljudi okupljaju 

pred Vatikanom, da mnogi muškarci i žene u ovome gradu mole za njegovu smrt. 

Nikada se nije osjećao tako slabim kao u ovome času, nikada nije bio toliko 

siguran u sve što duguje ocu. 

Dva su muškarca ušla u njegovu odaju. On ih pozva pa priđoše i stadoše kraj 

njegove postelje. Jedan je od njih bio njegov mlađi brat Goffredo i usrećilo ga je što 

vidi tjeskobu u Goffredovim očima. Goffredo, čija je supruga bila Cesareova 

ljubavnica, osjećao je borđijansku odanost obitelji: najvažnija osoba na svijetu bio 

mu je Cesare. Oči su mu bile pune suza i nije se pitao što će biti s njime ako Cesare 

i njegov otac umru: tugovao je zbog brata. 

»Brate«, reče Cesare, »priđite bliže. Vidite da ovdje bespomoćno ležim, a morao 

bih biti na nogama. Vidite me bolesna, a potrebna mi je sva moja snaga.« 

Goffredo povika: »Ja ću biti vaša snaga, brate. Zapovjedite i ja ću vam se 

pokoriti.« 

»Sveci vas očuvali, brate Borgia.« 

Goffredu oči zasjaše od ponosa, kao i uvijek kada bi ga netko nazvao Borgijom. 

Najveća uvreda koju bi mu bilo moguće dobaciti bilo bi pretpostaviti da ne pripada 

toj obitelji. 

»Tko se to skriva u sjeni, brate?« zapita Cesare. 

»Vaš vjerni sluga, Don Micheletto Corella.« 

»Ah«, reče Cesare, »pozovite ga da priđe.« 

Micheletto Corella kleknu kraj postelje i uhvati Cesareovu ruku. 

»Gospodaru, zapovijedajte. Stojim vam na raspolaganju.« 

»Kako je mojemu ocu?« reče Cesare. »Hajde, hoću istinu. Ne trudite se da me 

umirite. Ovo nije vrijeme za umirivanje.« 

»Jako je bolestan.« 

»Smrtno bolestan?« pitao je Cesare. 

»Daje on običan čovj ek, reklo bi se da jest. No, Njegova je Svetost više od 

čovjeka. Kažu kako postoji slabašna nada da će uspjeti iz sebe izbaciti učinak 

otrova.« 

»Dao Bog da bude tako. Oh, oče, ne smijete umrijeti.« 

~242~

»Neće umrijeti«, povika Goffredo. »Borgije ne umiru.« 

»Ako je ljudski moguće da preživi, on će preživjeti«, reče Cesare. »No, moramo 

biti spremni na sve što bi se moglo dogoditi. 

Ako otac umre, morate se odmah domoći ključeva njegove riznice i očevo 

blago prevesti na sigurno mjesto. Brate, prijatelju moj, ako otac umre, morate naći 

te ključeve prije nego što itko dozna za njegovu smrt. Kada jednom nahrupe u 

Vatikan, neće biti nikakve nade u spašavanje očeva blaga.« 

»Ja ću to učiniti, gospodaru«, odgovori Corella. 

»A u međuvremenu moramo stvoriti privid da se otac i ja oporavljamo. Nikome 

nemojte govoriti koliko smo bolesni. Recite da je to bio blagi napad groznice, 

vjerojatno zbog zatrovanoga kolovoškog zraka.« 

»Mnogi od onih koji su bili kod Corneta na domjenku pali su u postelju. 

Kardinal kaže da je to zbog otrova u zraku pa što prije Leonardo da Vinci, vaš vojni 

inženjer, smisli nešto u vezi s odvodnim sustavom, tim bolje.« 

»Neka samo tako govore. Znači, i drugi su se gosti razboljeli, zar ne? No, ne 

toliko kao otac... ne toliko kao ja. Smatram to vrlo sumnjivim. No, ništa ne 

govorite. Recite svima da se oporavljamo. Slušajte! Tko to dolazi?« 

»Neki kardinali iz Zbora. Dolaze se raspitati o vama i papi.« 

»Podignite me na jastuke«, reče Cesare. »Ne smiju vidjeti koliko sam bolestan. 

Hajde... smijat ćemo se i razgovarati. Neka sve izgleda kao ću za nekoliko dana 

ustati iz postelje.« 

Uđoše kardinali. Bili su posjetili papu, a razočarani izraz na njihovu licu u 

Cesareu izazva likovanje: čini se da je i Aleksandar shvatio koliko je važno ostaviti 

ih u uvjerenju da on i sin pate od neznatne boljetice od koje će se ubrzo oporaviti. 

Tolika je u Aleksandra bila umna i tjelesna snaga da je, samo dva dana nakon 

što je popio otrovano vino, bio kadar sjediti u postelji i kartati se s članovima 

svojega kućanstva. 

U odajama iznad papinih Cesare je čuo smijeh što je dopirao odozdo i likovao 

je zbog toga. 

Nikada prije nije shvatio očevu veličinu i Cesareu je toga dana najslađi zvuk na 

svijetu bio smijeh što je dopirao iz papine spavaonice za vrijeme kartanja. 

Corella i Goffredo dođoše k njemu da mu ispričaju što se događa. 

~243~

»Trebali ste nekima od njih vidjeti lice«, uzviknu Goffredo. »Nisu mogli prikriti 

razočaranje.« 

»Uzdam se u to da ste zapamtili o kome je riječ«, reče Cesare. »Kada ustanem iz 

postelje, sjetit ćemo se tih osoba.« 

Cesare se zavali u postelji te se, koliko god da je bio bolestan, osmjehnu. 

Nitko ne može nadjačati Borgije, razmišljao je. Tko god se digne protiv nas, 

uvijek ćemo pobjeđivati. 

Pade mu na pamet da otrov nije na papu djelovao onoliko koliko na njega. Ipak, 

papa je pio nerazrijeđeno vino, a on je svoje razrijedio vodom. Možda je u velikoj 

mjeri ona pogana bolest, koja ga muči od rane mladosti, kriva za njegovo stanje. 

Kada mu bude dovoljno dobro da može posjetiti oca - iako se činilo da će 

vjerojatno prije otac posjetiti njega, pokazat će prema njemu više nježnosti nego što 

je to činio u posljednje vrijeme. Ustrajat će na tome da papa mora voditi više brige 

o vlastitome zdravlju. Aleksandar je jako deblo iz kojega Borgije crpu snagu. To se 

deblo ne smije slomiti. 

Najradije bi se bio poveselio s bratom i svojim pouzdanim kapetanom, samo da 

se nije osjećao toliko bolesnim. 

Usred noći Aleksandar se probudi. Povika: 

»Gdje sam?« 

Komornici pohitaše do njegove postelje. 

»U svojoj postelji, Svetosti.« 

»Ah«, reče on, »nisam znao gdje sam.« 

Tada promrmlja nešto što je zvučalo kao: »Došao sam vidjeti djecu, Vannozza. 

I vas... i djecu... i Giovannija... Giovannija...« 

Komornici se zgledaše i došapnuše jedni drugima: 

»Um mu luta po prošlosti.« 

Kada je stiglo jutro, bilo mu je nešto bolje. Odslušao je misu i pričestio se. 

Potom promrmlja: »Osjećam se umorno. Ostavite me, molim vas. Htio bih 

otpočinuti.« 

Goffredo i Corella čuli su da se papa odmara i da ne izgleda onako dobro kao 

prethodnoga dana. Cesareu, koji je proveo tešku noć, nisu ništa govorili jer ga nisu 

željeli zabrinjavati. 

~244~

Toga je dana raspoloženje u Vatikanu bilo prožeto sumornošću koja se nije 

činila posve stvarnom. Iza svega toga skrivali su se iščekivanje, možda nada, a 

djelomice i likovanje. 

Vidjelo se da je papa vrlo slab i neraspoložen, budnost kao da je nestala s 

njegova lica inače puna života: silno se promijenio u nekoliko sati pa je sada, kada je 

s njega spao veo životnosti, izgledao kao vrlo star čovjek. 

Jedan od njegovih komornika nagnu se nad njim i zapita ga želi li nešto. 

Papa ispruži vruću ruku i promrmlja: »Bolestan sam, prijatelju. Vrlo bolestan.« 

Sva je svjetlost bila nestala iz tih nekoć sjajnih očiju, a čovjek u postelji izgledao 

je kao Aleksandrov duh. 

Spusti se noć i kardinali se okupiše oko njegove postelje. 

»Treba primiti posljednju pomast«, rekoše pa tako bi i učinjeno. 

Aleksandar otvori oči. 

»I tako, došao sam do kraja puta«, reče. »Nema za mene više zemaljskih putova. 

Zbogom, prijatelji moji. Zbogom, veličino moja. Spreman sam poći u Nebo.« 

Oni oko njegove postelje u čudu se zgledaše. Nije bilo straha na licu ovoga 

čovjeka za kojega se govorilo da je jedan od najopakijih ljudi što su ikada živjeli. 

Odlazi, bar tako vjeruje, u Nebo, gdje ga nedvojbeno očekuje posebno topla 

dobrodošlica. Ta zar on nije Roderigo Borgia, Aleksandar VI, Kristov namjesnik na 

zemlji? Nije vidio duhove ljudi koje je sam umorio. Vidio je samo nebeske dveri 

širom raskriljene da ga prime. 

Tako je umro Roderigo Borgia. 

Svi se oko postelje trgnuše kada se otvoriše vrata i u odaju uđoše vojnici pod 

zapovjedništvom Don Micheletta Corelle. 

»Dolazimo držati stražu uz Njegovu Svetost«, reče Corella. Pa, okrenuvši se 

kardinalu rizničaru koji je stajao kraj postelje, povika: »Predajte mi ključeve 

papinske riznice.« 

»Po čijem nalogu?« zapita kardinal. 

»Po nalogu gospodara od Romagne«, glasio je odgovor. Zavlada muk u 

mrtvačevoj odaji. Papa više nije mogao izdavati naredbe. U odaji iznad njih onaj je 

tiranin, njegov sin Cesare, ležao gotovo na umoru. Samo se jedna misao javi u 

svijesti svih onih koje je Corella došao uznemiriti: svršeno je s vladavinom 

borđijanskoga terora. 

~245~

»Ne mogu vam predati ključeve«, odgovori kardinal rizničar. Corella trgnu 

bodež i stavi ga pod grlo čovjeku kojemu se oči i protiv volje okrenuše prema 

stropu. Corella se nasmija. 

»Moj gospodar svakim danom sve više prizdravlja«, reče. »Predajte mi ključeve, 

Uzoritosti, ili ćete poći u Nebo zajedno s Njegovom Svetošću.« 

Kardinalu iz prstiju ispadoše ključevi. Corella ih pokupi i krenu dolje u riznicu 

kako bi osigurao blago prije nego što rulja provali u Vatikan. 

Cesare je ležao u postelji proklinjući svoju bolest. 

Znao je da sluge već pljačkaju blago po odajama njegova oca. Corella se bio 

pobrinuo za ono što je bilo u riznici, no mnogo je toga ostalo nezaštićeno. 

Po cijelom se Rimu izvikivala vijest: 

»Papa je mrtav! Došao je kraj Borgijama!« 

Diljem Italije vladari i vojvode koji su ostali bez svojih gospoštija da bi se od 

njih stvorilo romanjsko kraljevstvo budno su pratili što se događa. 

Cesare nije bio mrtav, no bio je vezan za postelju, nesposoban da se obrani, a 

ako su mu ikada u životu trebali zdravlje i snaga, bili su mu potrebni upravo sada. 

Doći će do promjena u Rimu. Vjerojatno svi jedva čekaju da umaknu iz ropstva 

u kojemu ih je držao bik na ispaši. 

Cesare je stenjao, proklinjao i čekao. 

»O, oče moj«, mrmljao je u svojemu jadu, »ostavili ste nas same i bez zaštite. Što 

ćemo bez vas?« 

Da se dobro osjeća, ne bi se bojao. Izjahao bi van, na rimske ulice. Tako da svi 

vide kako, kada jedan div među Borgijama umre, drugi zauzima njegovo mjesto. 

No, mogao je samo ječati i trpjeti u bolesničkoj postelji, kao čovjek oslabljen 

bolešću, čovjek koji je izgubio najvećega dobrotvora što je ikada postojao, čovjek 

čije se kraljevstvo iz temelja potresalo. 

Iznenada se raspršiše medelanske čari. 

Angela i još neke družbenice upravo su pomagale Lukreciji da se odjene, kadli 

jedan od njezinih patuljaka uzbuđeno dotrči da joj javi kako u vilu stiže ugledan 

posjetitelj, i to nitko drugi doli kardinal Ippolito. 

Lukrecija i Angela užasnuto se zgledaše. Ako Ippolito odsjedne u vili, time će se 

okončati divna prisnost između Medelane i Ostellata. 

~246~

»Moramo odmah poslati poruku Pietru i upozoriti ga«, šapnu Angela. 

»Pričekajte malo. Moguće je da moj djever kani navratiti samo u prolazu.« 

»Nadajmo se da ne dolazi kao Alfonsov uhoda.« 

»Požurite«, reče Lukrecija. »Gdje mi je mrežica za kosu? Idem mu u susret«. 

No, Ippolito je već bio na vratima. Stajao je vrlo mirno, gledajući Lukreciju; nije 

se smiješio, ali su mu se usnice lagano krivile, kao da očajnički traži prave riječi pa 

Lukrecija u tom trenutku shvati da je došlo do neke strahovite katastrofe koja se 

odnosi na nju. 

»Ippolito«, zausti i hitro mu priđe. 

Bez ustručavanja, on joj položi ruke na ramena i zagleda joj se u lice. 

»Sestro moja«, započe. »O, najdraža sestro, donosim vam loše vijesti.« 

»Alfonso...«, zausti ona. 

On odmahnu glavom. 

»Umro je vaš otac, papa.« 

Oči joj se razrogačiše od užasa. Bilo je nemoguće povjerovati da je sada mrtav 

onaj u kome je bilo života više no u bilo kome drugom. Činio se besmrtnim. Nije 

bila kadra prihvatiti ovu groznu nesreću. 

Ippolito je ogrli rukom i odvede je do jednoga stolca. 

»Sjednite«, reče joj, a ona ga posluša mehanički, bezizražajna lica. »Sve u 

svemu«, nastavi Ippolito blagim glasom, »nipošto nije bio mlad. Lukrecijo, draga 

moja sestro, ovo je strašan udarac, no shvatit ćete da se to jednom moralo 

dogoditi.« 

Još uvijek nije progovarala. Činilo se kao da je u transu. Kao da joj je um 

odbijao prihvatiti Ippolitove riječi jer će joj to nanijeti takvu bol kakvu će joj biti 

nemoguće podnijeti. 

Ippolito osjeti da mora dalje govoriti. Njezina je šutnja obeshrabrivala, bila 

bolnija od bilo kakvih riječi. 

»Bio je zdrav«, reče Ippolito, »sve do nekoliko dana prije smrti. Otišao je s 

vašim bratom na domjenak, 10. kolovoza uvečer. Bilo je to u vinogradima kardinala 

Corneta. Dva se dana kasnije razbolio. Mislilo se na početku da će se oporaviti, a 

neko mu je vrijeme i bilo bolje. No, onda se bolest vratila i umro je 18. kolovoza. 

Čim je vijest stigla, dojahao sam da vam to javim. Oh, Lukrecijo, znam kakva je 

ljubav među vama postojala. Što da kažem kako bih vas utješio?« 

~247~

Ona potom progovori: »Ništa ne možete učiniti da biste me utješili jer za mene 

sada više nema utjehe u životu.« 

Sjedila je, mirno zureći preda se. 

Ippolito kleknu kraj nje, uhvati je za ruku i poljubi je, reče joj da će se on i 

njegova braća brinuti za nju, da iako je izgubila oca, ima i drugih koji je ljube. 

Ona odmahnu glavom pa, okrenuvši se k njemu, reče: »Ako me hoćete utješiti, 

molim vas da me ostavite. Svoju ću tugu najbolje podnositi u samoći.« 

Stoga Ippolito ode, davši znak njezinim družbenicama da je i one ostave. 

Lukrecija ostade sjediti zureći preda se, a na bezizražajnu joj se licu polako 

ukaza krajnji očaj. 

Čučnula je na pod. Prije toga je malo plakala. 

»Mrtvi ste«, prošapta. »Mrtvi, Svetosti. Znači, sada smo sami. No, kako ćemo 

podnijeti život bez vas?« 

Nije postojalo vrijeme u kojemu njega nije bilo. Zaklanjala se u njegovo okrilje, 

a on je uvijek bio dobrodušan, uvijek nježan prema njoj. Bio je star, rekli su, no ona 

nikada nije razmišljala o njegovoj smrti, podsvjesno ga je doživljavala besmrtnim. 

Veliki kardinal iz njezina djetinjstva čiji je dolazak donosio toliko radosti u dječju 

sobu, veliki papa iz njezine mladosti i prve ženstvenosti, čovjek kojega su se drugi 

bojali, a kojega je ona tako predano ljubila, koji je nju ljubio onako kako se činilo da 

samo Borgia može ljubiti Borgiju! 

»Mrtav!« promrmlja zbunjenim glasom. »Mrtav?« zapita. 

To ne može biti. Takva jada ne može biti na svijetu. 

»Trebala sam biti tamo«, šaptala je. »Ja bih ga njegovala. Ja bih ga spasila. Dok je 

on tamo umirao, ja sam se ovdje zabavljala s ljubavnikom. Umirao je, umirao, a ja 

to nisam znala.« 

Pietro Bembo činio joj se dalekim. Ova platonska ljubav koja se rascvala u strast 

u onim ljetnim tjednima dok se on oporavljao od bolesti, što je to u usporedbi s 

cjeloživotnom odanošću, dubokom i trajnom ljubavlju kakvu je kći Borgia osjećala 

za oca Borgiju? 

Trebala sam biti uz njega, uvijek je to sebi iznova ponavljala. 

Sada se može samo prisjetiti posljednje prilike kada ju je držao u naručju. One 

odaje u Vatikanu kada ju je držao kao da je nikada neće pustiti da ode, a vani - 

~248~

snijegom pokrivene ulice, nestrpljivi konji što grizu uzdu i kopitom udaraju po tlu. 

Posljednji oproštaj! 

Kako da život ponovno bude isti? 

Bojali su se za nju. Nisu znali kako da je utješe. Nije htjela jesti, nije htjela 

spavati. Ostajala je u svojim odajama, čučeći na podu, zagledana u prošlost, 

prisjećajući se, zlatna joj je kosa raspuštena padala oko nje, baš kao i onda kada joj 

je Ippolito donio loše vijesti. 

Kada je Pietro Bembo dojahao do vile, Lukrecijine družbenice odahnuše. Evo 

nekoga tko će je možda utješiti. 

On pođe k njoj i nađe je skutrenu na podu. 

»Lukrecijo!« uzviknu. »Ljubavi moja, ljubavi moja!« 

Ona tada divlje briznu u plač i zari lice u ruke. 

On kleknu i ovi joj ruku oko ramena. 

»Čuo sam«, šapnu. »Došao sam s vama podijeliti ovu tugu.« 

No, ona odmahnu glavom. 

»To je moja tuga«, reče. »Samo moja. Nitko je ne može dijeliti sa mnom niti 

razumjeti njezinu dubinu.« 

»Najdraža moja, srce mi se kida kada vas ovako gledam, toliko preplavljenu 

jadom. Zar ne vidite da i meni treba utjeha?« 

Ona odmahnu glavom. 

»Ostavite me«, reče. »Molim vas da me ostavite samu. Nema ničega što biste 

mogli učiniti da mi pomognete doli da me ostavite nasamo s mojom tugom.« 

On je ponovno pokuša utješiti, no za Lukreciju nije bilo utjehe. Nije bilo nikoga 

tko bi mogao razumjeti dubinu njezine tuge. Nije bilo nikoga tko bi mogao shvatiti 

visinu, dubinu i širinu ljubavi Borgije prema Borgiji. 

~249~

OSMO POGLAVLJE 

VOJVOTKINJA OD FERRARE 

T 

jedni što uslijediše nakon očeve smrti bili su za Lukreciju poput ružna sna. 

Nije mogla pobjeći od spomena na svoj gubitak, ublijedjela je i utanjila se jer 

još uvijek nije bila u stanju dovoljno jesti i noći su joj bile besane. Često bi sjedila 

tiho plačući, a ponekad je govorila o ocu, prisjećajući se svakoga događaja koji je 

pokazivao njegovu odanost prema njoj. 

»Nešto je u meni umrlo«, govorila je. »Nikada više neću biti ista.« 

Iz Ferrare nije za nju bilo blagonaklona razumijevanja. Vojvoda Ercole 

otvoreno se radovao. Dvor, izjavio je, ne treba tugovati za onim tko nikada nije bio 

istinski prijatelj Ferrari, a dodao je i to da je u slavu Gospodina Boga i u korist 

kršćanstva često molio da se Crkva već jednom riješi toga sablažnjivog pape. Sada 

je Bog našao prikladnim uslišati njegove molitve pa nema mnogo razloga za 

žalovanje. 

Utjehu koja joj je bila potrebna dobila je od Pietra. Bilo je prirodno da bude 

tako. Ta kome bi se drugome mogla okrenuti? 

Svakodnevno je dolazio u vilu, čekajući da ona zapita za njega, te je ona 

naposljetku tako i postupila, a on je jedva dočekao da joj ponudi utjehu. 

Bio je jedina osoba s kojom je mogla govoriti o svojoj tuzi. S nježnošću ju je 

slušao, plakao zajedno s njom, govorio joj o svojoj ljubavi što nikada neće umrijeti i 

napisao stihove tome u spomen. 

»Oh Pietro, Pietro!« uzvikivala je. »Što bih ja bez vas?« 

Ercole Strozzi stiže jednoga dana u Ostellato. 

Zajedno s Pietrom dođe u Medelanu. Lukreciju nije vidio još otkako je čuo 

vijest o smrti njezina oca pa joj nježno izljubi ruke i izrazi joj sućut. 

»No, dolazim«, reče, »zato da bih vas upozorio. Alfonso vas namjerava ovdje 

posjetiti. Moguće je da je čuo za Pietrove posjete i prijateljstvo između vas dvoje. 

Bilo bi mudro da Pietro ode iz Ostellata prije Alfonsova dolaska.« 

»On ne mari za to s kime ja prijateljujem«, reče Lukrecija. 

~250~

»Gospođo duchessa, molim vas da se pripazite. Zbog smrti vašega oca položaj 

vam je oslabljen i bit će potrebno postupati s najvećim oprezom.« 

»Otići ću na neko vrijeme u Mletke«, reče Pietro. »Dovoljno ste patili i nikada 

ne bih sebi oprostio da te patnje još i povećam.« 

»Ne smijete predugo ostati daleko od mene«, preklinjala ga je Lukrecija. »Znate 

koliko se sada oslanjam na vas.« 

Strozzi ih je sa zanimanjem promatrao. Ova ljubavna veza, koju je on bio 

skovao, sada je sazrijevala, kako mu se činilo. Bila je prerasla platonski stupanj, u to 

je bio siguran, pa ga je zanimalo da vidi kako će se to odraziti na Pietrov rad. 

Svakako se morao pobrinuti da se Alfonso ne razljuti do te mjere da im zabrani 

prijateljevanje. Stoga je bilo mudro da Pietro nestane odavde. 

Alfonso stiže gotovo odmah nakon Pietrova odlaska. 

Zaprepasti se zbog suprugina izgleda. Čak joj je i kosa bila bez sjaja. 

Uze joj prigovarati: »Eh, već toliko mjeseci niste ni vidjeli oca. Zašto sada 

stvarate toliku strku?« 

»Zar ne razumijete da ga nikada... nikada više neću vidjeti?« 

»To savršeno dobro razumijem. No, možda vi niste dovoljno razumni.« 

Tiho zaplaka jer ju je ovim riječima o njezinu ocu samo podsjetio na nježne 

uspomene. 

»Nisam došao ovamo slušati vaše žalopojke«, reče Alfonso koji nije podnosio 

ženske suze. 

»Onda ste me trebali ostaviti da sama žalujem«, reče mu ona. 

»A žalovali ste... sami?« zapita on. 

»Nema nikoga... nikoga... tko bi zaista mogao ovakvu tugu podijeliti sa mnom.« 

Alfonso, do krajnosti praktičan, nije bio kadar ni izdaleka naslutiti narav ljubavi 

što je postojala između Aleksandra i Lukrecije. Znao je da je nestalo papina 

moćnoga utjecaja i zamišljao je da je uzrok njezinoj tuzi djelomice i strah za vlastitu 

budućnost. Mogao je razumjeti takvu uznemirenost. Francuski je kralj već dao 

naslutiti da Alfonsu, ako poželi razvrgnuti svoj brak, neće stvarati nikakve prepreke. 

Ferrara je bila prisiljena prihvatiti Borgiju kao nevjestu, no Ferrara je ne mora biti 

prisiljena i zadržati. 

~251~

Zna li koliko je francusko prijateljstvo prema njezinoj obitelji zapravo 

prevrtljivo? Plače li zbog gubitka apostolskoga plašta koji ju je cijeloga života tako 

čvrsto štitio? Praktičnome se Alfonsu činilo da je to glavni razlog. 

Pokuša je utješiti. 

»Ne morate se bojati«, reče, »da ćemo se odlučiti na nepriznavanje našega braka. 

Ne prihvaćamo ozbiljno savjete francuskoga kralja.« 

»Kakve savjete?« zapita ona. 

»Zar je moguće da ne znate za to? Zar ste toliko od svega odvojeni ovdje u 

Medelani?« 

»Nisam čula nikakvih drugih vijesti otkako sam čula one zbog kojih me 

preplavila takva tuga da ni o čemu drugome nisam mogla ni misliti.« 

On joj tada objasni sve o francuskome neprijateljstvu prema njezinoj obitelji. 

»No, ne bojte se«, reče Alfonso, »nećemo se odlučiti za nepriznavanje braka jer 

bismo u tome slučaju morali vratiti miraz, a to je nešto na što se moj otac nikada ne 

bi odlučio.« 

Glasno se nasmija na pomisao o očevu rastanku sa svim dukatima koje je toliko 

silno volio. Jednom rukom ogrli Lukreciju i pokuša je oraspoložiti u ljubavnome 

smislu, no ne naiđe kod nje ni na kakav odaziv. Samo je ponavljala: 

»Francuski se kralj ne bi usudio... Iako mi je otac umro, još uvijek imam brata.« 

»Brata!« uzviknu Alfonso. 

Naglo se okrenu prema njemu, život se opet vrati u nju, oči joj najednom 

zablistaše, ali ne od radosti, nego od užasna straha. 

»Cesare!« uzviknu. »Što je s Cesareom?« 

»Nažalost, i on se razbolio baš u ovom trenutku. Baš kada mu je bila potrebna 

sva snaga. No, ležao je gotovo nasmrt bolestan dok su neprijatelji vašega oca divljali 

po ulicama, pljačkali papinske odaje i nestajali s draguljima od velike vrijednosti 

koje, čini se, sluge vašega brata nisu dospjeli pospremiti na sigurno.« 

»Gdje se on sada nalazi?« tjeskobno zapita Lukrecija. 

»U Anđeoskoj tvrđavi, za svaku sigurnost.« 

»A djeca?« 

»I djeca su s njime. Vaš sin Roderigo i Infante Romano«, prasnu Alfonso u smijeh. 

»Ne budite potišteni. Njegove su gospe s njime. Sancia Aragonska, kao i Dorotea, 

ona oteta djevojka. Pitam se kako se njih dvije međusobno podnose.« 

»Moj je brat... zatočenik!« 

~252~

»Vaš je brat zatočenik. Kako bi drukčije i moglo biti? Osvojio je mnoge gradove 

i držao u strahu cijelu Italiju. Kočoperio se naokolo kao osvajač, zar ne? No, svoju 

je vlast imao zahvaliti papinskim stjegovima, a onda se najednom... zatekne kao 

bolestan čovjek, a papinski utjecaj više ne stoji iza njega.« 

Lukrecija uhvati suprugovu ruku i u očaju je stade tresti. 

»Oh, recite mi sve... sve!« zamoli. »Zar ne vidite kakvu agoniju za mene znači 

biti u neizvjesnosti?« 

»Francuski kralj vašemu bratu uskraćuje potporu. Sve državice sada ustaju 

protiv njega. Zašto u ovom trenutku svatko ne bi vratio ono što je njegovo? Čak je 

i vaš prvi suprug, čak je i Giovanni Sforza opet u Pesaru.« 

Lukrecija skinu ruku s njegove mišice. Okrenu se ustranu tako da joj ne može 

vidjeti lice. 

»Sveta Majko Božja«, promrmlja. »Prepuštala sam se sebičnoj tuzi, a Cesare je u 

nevolji, Cesare je u opasnosti.« 

Tako je u nekoliko minuta Alfonso grubom iskrenošću više pridonio tomu da 

ona zaboravi svoju tugu zbog očeve smrti nego Pietro, sa svom nježnom utjehom 

koju joj je nudio, jer je u strahu za brata najlakše mogla zaboraviti tugu za ocem. 

Srećom za vlastiti mir Cesare je bio previše bolestan da bi u punoj mjeri 

shvaćao svoj poraz. Udar što ga je doživio njegov tjelesni sustav, izazvan 

razrijeđenim, ali otrovanim vinom, iako se nije pokazao kobnim, silno je pogoršao 

onu drugu bolest či ja je žrtva bio toliko godina. Tijekom boravka u Anđeoskoj 

tvrđavi nije mu bolovalo samo tijelo, već i um, pa je stoga bio tek napola svjestan 

onoga što se događa u vanjskome svijetu. 

Izabrali su novog papu. U ovim nemirnim vremenima kardinalima se činilo 

poželjnim, dok se prilike ne srede, izabrati vrlo stara čovjeka. Taj je starac, Pio III, u 

trenutku kada su ga izabrali, bio gotovo na samrtnoj postelji te stoga nije bio sklon 

miješati se u Cesareove poslove. To je Cesareu u Anđeoskoj tvrđavi priuštilo kratak 

predah. No, Pio je umro nakon kratke vladavine, u trajanju od svega dvadeset i šest 

dana, pa se opet zahuktalo uzbuđenje u vezi s ponovnim papinskim izborom. 

Kardinal Giuliano della Rovere, stari neprijatelj Borgijama, bacio je tada oko na 

papinsko prijestolje: već se tomu nadao u doba Aleksandrova izbora pa je sada bio 

~253~

odlučan da ga osigura za sebe, jer mu inače to zasigurno nikada neće poći za 

rukom. 

Bio je mudar, bio je pametan, bio je doista čovjek goleme životne snage. 

Pripadao je istoj vrsti kao i sam Aleksandar, čemu je razlogom mogla biti i činjenica 

da su obojica rođena u siromaštvu, iako su obojica za strica odnosno ujaka imali 

moćnoga papu. Siksto IV podržavao je sinovca della Roverea, a Kalisto III 

omogućio je životni početak nećaku Roderigu Borgiji, te su obojica odlučila da će 

jednoga dana nositi ruho svojega ujaka odnosno strica 14 Vrijeme održavanja 

konklave za svakoga je kardinala značilo veliku napetost jer je čak i za one koji nisu 

očekivali da budu izabrani bilo od iznimne važnosti tko će biti novi papa, s 

obzirom na to koliku razliku prijatelj ili neprijatelj u Vatikanu može značiti za 

njihovu budućnost. 

Cesare, iako bolestan, a i ostavši bez većega dijela svojega kraljevstva jer su ga se 

oni od kojih ga je bio uzeo ponovno dokopali, još je uvijek bio moćna osoba u 

Vatikanu, jer je Aleksandar isto tako otvoreno zlorabio svoj položaj kao i bilo koji 

od njegovih predaka, što je značilo da je među kardinalima bilo nekoliko Borgija 

čija je sudbina bila tako usko povezana s obitelji da će nužno glasati za čovjeka 

kojega Cesare odabere. Stoga je Cesare još uvijek zadržavao stanoviti utjecaj, a della 

Rovereu je bio potreban svaki glas kojega se mogao dočepati. 

Pođe u Rim i ode do Cesarea. 

Hinio je da je zaprepašten vidjevši Cesareovo mršavo tijelo i razorne tragove 

bolesti na njegovu licu, a zapravo je u sebi likovao. Oduvijek je mrzio Borgije. 

Aleksandar mu je bio veliki suparnik, a sada je svu silu te mržnje prenio na 

Aleksandrova sina. 

»Gospodaru«, reče lukavi kardinal, »vrlo ste bolesni. Ne biste trebali biti u 

Rimu. Treba vam blagi seoski zrak.« 

»Ovo je vrijeme«, reče Cesare, »kada ljudi kao što smo mi moraju biti u Rimu.« 

»Ah, izbor pape. Jadni Pio! No, poslužio je svrsi. Omogućio nam je toliko 

potreban predah.« 

»Došli ste me vidjeti radi razgovora o izboru pape?« zapita Cesare. 

Delia Rovere odgovori: 

14 Majka Aleksandra VI bila je sestra Kalista III te su ova dvojica papa jedan drugome nećak i ujak, a Julije 

II bio je sin bratu Siksta IV pa je tu riječ o odnosu između sinovca i strica; u engleskome te razlike nema, 

nego se upotrebljavaju samo izrazi uncle i nephew - nap. prev. 

~254~

»Neću to poreći.« 

»Iznenađuje me što k meni dolazite po pomoć.« 

Cesare se prisjećao proteklih godina. Znao je da njegov otac nikada nije 

vjerovao ovome čovjeku, smatrajući ga jednim od svojih najvećih neprijatelja i 

znajući koliko očajnički žudi za papinskim prijestoljem; spomenu se kako mu je 

govorio da je della Rovere neprijatelj na kojega treba s oprezom motriti jer je, sve 

dok su Borgije u pitanju, jedan od najpametnijih pa stoga i najopasnijih ljudi u 

Italiji. 

Della Rovere se osmjehnu s izrazom bezazlenosti na licu. 

»Budimo iskreni. U nekoliko mjeseci vaš su se i moj položaj promijenili. Još 

donedavno bili ste vojvoda na velikome teritoriju i nije bilo državice u Italiji koja 

nije drhtala na sam spomen vašega imena. Gospodaru, nakon smrti vašega oca 

kraljevstvo vam se smanjilo.« 

Cesare čvrsto stegnu šake pa hladno uzvrati: 

»Sve što sam izgubio, ponovno ću steći.« 

»Moguće da je i tako«, odgovori della Rovere, »no trebat ćete prijatelja u 

Vatikanu umjesto onoga kojega ste izgubili.« 

»Bi li mi ikada itko mogao zamijeniti oca?« 

»Netko bi vam mogao pomoći za uzvrat za vašu pomoć.« 

»Mislite na... sebe?« 

Della Rovere kimnu. 

»Gospodine vojvodo, jasno sagledajte kako stvari stoje. Bili ste bolesni, bili ste 

gotovo na umoru, a vaši su neprijatelji to iskoristili. No, sada se već oporavljate. U 

vašim je rukama još uvijek velika moć. Na vama je da tu moć još i povećate. Ne 

možete sami postaviti nekoga za papu, ali možete spriječiti izbor bilo kojega među 

kardinalima tako da mu uskratite kardinalske glasove iz obitelji Borgia. Vama je 

sada potrebna pomoć. Očajnički vam je potrebna. Meni su potrebni vaši glasovi. 

Učinite me papom, a ja ću vas učiniti stjegonošom Crkve.« 

Cesare je šutke razmišljao. Della Rovere je ustao, stao prekriženih ruku kraj 

Cesareova ležaja, a Cesare je u njemu vidio istu blistavu životnu snagu, istu moć 

kojom se toliko odlikovao Aleksandar. 

Cesare pokuša sagledati budućnost. Stjegonoša i vrhovni vojskovođa Crkve? To 

će biti udarac za njegove neprijatelje. Vidje sebe kako korača kao osvajač, pred oči 

~255~

mu izađe ponovno preotimanje svega što je izgubio, vidje svoje neprijatelje kako 

pužu pred njime. 

Della Rovere se hitro prignu k njemu i promrmlja: »Razmislite o tome.« 

I potom ode. 

Cesare je ležao razmišljajući, kadli mu donesoše Lukrecijino pismo. Pročita ga i 

nasmiješi se: pismo je bilo izraz odanosti. Čula je za njegove patnje, u brizi za njega 

zaboravila je na užasni jad zbog oca. U Ferrari može naći malo podrške za njegovu 

stvar, ali može sama skupiti ljude, ima vrijednoga nakita koji bi mogla prodati. 

Poljubi njezino pismo. Činilo mu se znakovitim što je stiglo neposredno nakon 

della Rovereova posjeta. Bio je to dobar znak. 

Mora samo povratiti zdravlje i svijet će ga čekati, čekat će na njega kao svojega 

osvajača. 

Kada je della Rovere izabran za papu i započeo vladavinu kao Juli je II, Cesare 

je očekivao da će ispuniti obećanja koja je dao. 

Bilo je mnogo ljudi - među njima i sam veliki Machiavelli - koji su se čudili 

Cesareovu prostodušnome povjerenju u Julija. Činilo im se da je bolest doista 

oslabila Cesareov um. 

Cesare krenu iz Rima prema onome dijelu Romagne koje su njegove čete bile 

uspjele zadržati. Bio je pun nade. Znao je da mu je francuski kralj odmah nakon 

Aleksandrove smrti uskratio podršku. Španjolski kralj nije pak Borgijama opraštao 

savez s Francuzima, a Španjolska je sada bila u posjedu velikoga dijela južne Italije. 

Cesare, č ije su snage bile znatno oslabljene, ostao je usamljen, a njegovi su ga 

neprijatelji motrili, pitajući se koji će mu biti sljedeći korak. Zapanjiše se što on, 

kako se činilo, u potpunosti ne shvaća očajan položaj u kojem se našao. Rijetko je 

čovjek tako brzo ostao bez moći kao što se dogodilo Cesareu Borgiji. Aleksandar je 

umro odnijevši sa sobom borđijansku slavu, ali Cesare kao da to još uvijek nije 

primjećivao. 

Della Rovere nije imao namjeru Cesarea obdariti naslovima koje mu je obećao. 

Bio je siguran u Vatikanu i više mu nije trebao Cesare Borgia. Bio ga je, međutim, 

spreman pustiti da pobjegne iz Rima, iako je za taj ustupak kanio zahtijevati predaju 

svih dijelova Romagne koji su još bili u Cesareovim rukama. 

Stoga, kada Cesareu bi naređeno da preda Romagnu, a on to odbi, papinske ga 

snage zarobiše i zatočiše u jednoj ostijskoj utvrdi. 

~256~

Ondje se s njime dobro postupalo pa nije ni povjerovao da je uistinu zatočenik. 

Nije u to htio povjerovati. Nije se usuđivao. Ova nova slabost u njemu plašila ga je 

toliko da nije o njoj htio ni razmišljati. S kruništa tvrđave ispaljivao je salve u more, 

usput uzvikujući kao poludjeli divljak. Oni koji su zapažali što čini čudili su se 

njegovu ponašanju, no znali su da on na neki način sam sebe obmanjuje, 

zavaravajući se kako zapravo puca na neprijatelja. 

Budući da je Cesare odbio predati Romagnu, della Rovere odluči da ga treba 

ponovno dovesti u Rim. Mora shvatiti da su dani borđijanske veličine minuli, a da 

on sam više nije moćni osvajač. 

I tako ga odvedoše natrag u Rim dok je della Rovere razmatrao što da s njime 

učini. 

Bilo je nemoguće vjerovati da je ovaj čovjek onaj blistavi Cesare Borgia. Činilo 

se da je u potpunosti izgubio sposobnost rasuđivanja. Kao da je jedan dio njega 

umro zajedno s Aleksandrom - njegova vatrenost, njegova lukavost: je li bilo 

nečega nadljudskog u tim Borgijama? Jesu li bili drukčiji od svih ostalih? Je li među 

njima postojalo neko obiteljsko jedinstvo, nerazumljivo običnim ljudima, tako da 

su, kada je umro jedan od njih, djelomice umrli i ostali? 

»Um mu se poremetio pod utjecajem doživljenih nevolja«, reče della Rovere. 

»Morat ćemo ga smjestiti u odaje u kojima je boravio mladi vojvoda od Biseglia u 

času umorstva. Kako će se osjećati ovaj oslabljeni Cesare kada bude prisiljen živjeti 

s duhom čovjeka kojega je dao umoriti?« 

Della Rovereu izvrsno bi odgovaralo kada bi Cesare Borgia poludio. 

Lukrecija se bila vratila u Ferraru radi službenoga posjeta Francesca Gonzage, 

markiza od Mantove. 

Lukrecija se, još uvijek u koroti za ocem, uzela u običaj odijevati u široke haljine 

od tanke tkanine koje bi joj se pripile uz tijelo tako da je izgledala vitkija no ikada 

prije, a kosa, koju je opet počela često prati, na tamnim se naborima njezine odjeće 

činila još zlatnijom. 

Bila je svjesna nedostatka suosjećanja na dvoru, čeznula je za samotnim 

sastancima s Bembom. No, kad god bi se našli, obično su tu i drugi bili nazočni, a k 

tomu je on nedavno otišao u Mletke zbog smrti mlađega brata. 

I supruga i svekra njezina je tuga razdraživala. Ercole se nije ni trudio sakriti 

likovanje zbog smrti čovjeka kojega je odvajkada smatrao neprijateljem, a bilo je 

očito da bi, samo da nije bilo bogatoga miraza, poslušao prijedlog francuskoga 

~257~

kralja da poništi sinovljev brak. Alfonso je bio ravnodušan i prema očevoj 

ogorčenosti i prema supruginu jadu. Oboje mu se činilo gubitkom vremena. Vojne 

obveze i rad u ljevaonici u potpunosti su ga zaokupljali, a noći je provodio s 

ljubavnicama, kao i s Lukrecijom kako bi ponovno ostala trudna. 

Ni vojvoda ni njegov sin nisu bili pretjerano oduševljeni očekivanim 

Gonzaginim posjetom. Gonzaga im se nije sviđao, a on je sam vrlo rijetko dolazio 

u Ferraru, iako udaljenost između d'Esteova i mantovskoga područja nije bila 

velika. 

Obitelj d'Este mislila je kako je njihova Isabella predobra za markiza od 

Mantove i to su jasno pokazivali. Očevidno su mislili da bi Gonzaga vladavinu u 

Mantovi trebao prepustiti sposobnoj Isabelli, a kako - unatoč svojoj popustljivosti 

- on to nije učinio, odlučili su mu to zamjeriti. 

Tako da je ovo bio vrlo formalan posjet. 

Francesco je, jašući na čelu konjičke pratnje prema Ferrari, razmišljao o 

Lukreciji Borgiji. Suho se smješkao sjećajući se netrpeljivosti svoje supruge u 

vrijeme svadbe, a odonda se u tom pogledu i nije ništa promijenilo. Isabella je 

bjesnjela zbog toga što Lukrecija pjesnika Pietra Bemba uspijeva zadržati u Ferrari. 

Vjerovala je da svi pjesnici i umjetnici moraju njoj pripadati. Često je pokušavala 

Pietra namamiti u Mantovu, a on bi je uvijek odbio. 

Isabella se gnjevila i vrištala. 

»On joj je ljubavnik, nimalo u to nemojte sumnjati! Ta podmuklica. Tako 

skromna! Tako blaga! Borgia! Mojega brata treba upozoriti da pripazi kako ga ona 

ne bi upoznala s cantarellom. Upozorite Alfonsa na to kada budete u Ferrari.« 

Osmjehnuo se. Zar misli da će, zato što se sama ružno ophodila s Alfonsovom 

nevjestom, i njemu naređivati da se jednako ponaša? 

Osobno je bio viteške naravi, a bilo je, onako kako on to pamti, nešto krhko i 

ženstveno u mladoj Lukreciji koju je upoznao - sada od toga mora biti gotovo 

deset godina - a što je čak i tada prizivalo njegovo junaštvo. I to mora da ga je 

snažno prizivalo jer se i sada svega živo mogao sjetiti. 

I tako ujaha u Ferraru. 

Stari je vojvoda bolestan, razmišljao je, pa neće više dugo izdržati, Alfonso je 

nezainteresiran kao i uvijek; Ippolito još oholiji no prije, Ferrante nepromišljeniji, 

Sigismondo pobožniji, a Giulio taštiji. Poprilično će se dosađivati u Ferrari. 

Tada mu u susret dođe Lukrecija. Zastade mu dah pri pogledu na nju: bila je 

ljepša i krhkija nego što se sjećao. Njezina je tuga bila tako svježa te se činilo kao da 

~258~

oko nje lebdi oblak melankolije. Vitka poput mlade djevojke u širokim nabranim 

haljinama, ograničivši nakit samo na nekoliko blistavih dijamanata, bila je gotovo 

nezemaljska u svojoj ljepoti, a njega taj prizor duboko dirnu. 

Poljubi joj ruke i uspje u taj poljubac unijeti nježnu sućut. Osjećao je kako joj se 

želi iskupiti za sve uvrede i poniženja koje joj je bila nanijela njegova supruga. 

»S najvećom sam tugom«, reče tihim i nježnim glasom, »čuo za vaš gubitak.« 

Njoj suze navriješe na oči pa se požuri dodati: »Oprostite mi. Nisam vas trebao 

na to podsjećati.« 

Nježno se osmjehnu. 

»Niste me ni na što podsjetili. Ta je misao uvijek uz mene. Bit će uz mene sve 

do smrti.« 

Očaravala ga je ova djevojka koju je pratio najgori glas u Italiji, a koja je 

svejedno izgledala tako nedužno. Tada ga obuze čežnja da otkrije pravu Lukreciju i 

čvrsto odluči kako će to učiniti prije nego što se vrati u Mantovu. 

Ovaj je posjet trebao biti kratak tako da mu za to nije ostajalo mnogo vremena, 

a usto je kod Lukrecije osjećao stanovitu suzdržanost. Zaista ju je, znao je, pogodila 

očeva smrt, a ako je bila istina, kao što je Isabella uporno tvrdila, da joj je Pietro 

Bembo ljubavnik, to je objašnjavalo njezinu ljubaznu ravnodušnost prema 

prijateljstvu što joj ga je on nudio. Dakako, bila je ljubazna, no slutio je da je i inače 

takva. Htio je izazvati iskru u njezinim očima, vidjeti ih kako zasvijetle kada joj se 

približi, kao što je bio siguran da bi zasvijetlile zbog dobroga prijatelja. Uostalom, 

jadna djevojka i nema mnogo prijatelja u koje se može pouzdati - bar ne moćnih 

prijatelja. Ercole je težak, škrt čovjek, a Alfonsova je ravnodušnost prema vlastitoj 

ženi očevidna. Otac joj je umro, a djece nema - bar ne ovdje u Ferrari, francuski 

kralj predlaže razvod braka s Alfonsom, a brat joj je zatočenik novoga pape... zar 

jadna djevojka ne shvaća težak položaj u kojem se nalazi? Očekivalo bi se da će 

učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi dobila podršku od čovjeka k ao što je 

markiz od Mantove. No, činilo se da uopće ne razmišlja o svojem položaju. Kao da 

ni za što ne mari. 

Onda svoj šarm usmjeri na njezine gospe. S njima je imao veoma mnogo 

uspjeha. 

Kasnije su o njemu čavrljale pred Lukrecijom. Oh, kako je samo šarma ntan! 

Nije lijep - to priznaju. Oči su mu zakošene, ali mu to da je nasmješljiv izgled. Nos 

mu je spljošten, kao da mu je majka sjela na njega dok je bio dojenče, ali zar to 

samo ne skreće pozornost na njegova nježna usta? Voli žene, što je i razumljivo. 

~259~

Kakav mora da mu je život s onom vješticom od Isabelle! Mogle bi ga zavoljeti 

već i iz sažaljenja što je oženjen takvom ženom. 

A kako je tek izvanredan jahač! Eh, kad god izjaše s kakvim društvom, sjedi na 

konju tako da se odmah ističe među svima ostalima. Je li Lukrecija primijetila kako 

ga vlastiti konj radosno pozdravlja kada mu priđe pa pokaže živahnost i vatrenost 

čim se on vine u sedlo? 

»Velik je dio svojega vremena posvetio konjima«, reče Lukrecija. 

»Posve razumljivo!« uzviknu Angela. »Onakva žena bi svakoga otjerala od sebe. 

Na čast mu je što se bavi samo konjima.« 

»I žene«, dodade nehajno Lukrecija, »u velikoj mjeri uživaju njegovu pozornost, 

bar tako čujem.« 

»To me ne čudi«, uzvrati Angela. »Rado vjerujem da bi mogao biti... neodoljiv.« 

»Molim vas, samo nemojte da Giulio bude ljubomoran na jadnika«, povika 

Lukrecija hineći pretjeranu ozbiljnost. »Zar nije uz vas proživio dovoljno tjeskobnih 

trenutaka zbog Ippolita?« 

»Ippolito!« pucnu Angela prstima. »Neka se vrati Sanciji Aragonskoj.« 

Lukrecija se smijala vatrenoj mladoj rođakinji, no svejedno je razmišljala o 

Francescu. 

Francesco je šetao vrtovima ferrarske palače i razmišljao o Lukreciji. Nikada se 

prije nije želio zadržavati u Ferrari, a sada ju je bio nesklon napustiti. Lukrecija ga je 

ushićivala. Nježnim izgledom, kao i lošim glasom koji ju je pratio. Izgledala je 

djevičanski, ali je znao da joj je Alfonso treći suprug, a mora da je imala i 

ljubavnika. Samo nebo zna da je sablazni bilo dovoljno. Što ga to onda ushićuje? 

Njezina ženska bit? Ili nježnost? Namršti se. Lukrecija je potpuna suprotnost 

njegovoj supruzi. Možda je to razlog? 

Pomalo ga rastuži pomisao na oholu Isabellu. 

Daje samo malo manje pametna ili malo manje sposobna, koliko bi lakše bilo 

živjeti s njome! No, možda bi, da je pametnija, već shvatila kako se njime može u 

potpunosti ovladati. Nježnošću, a ne bahatošću. 

Bilo je trenutaka kada je mrzio Isabellu. Sigurno bi se i najpitomiji muškarac 

pobunio protiv takve supruge. Isabella je bila čvrsto uvjerena da su svi u Mantovi 

njezini podanici, uključujući tu i vlastitoga supruga. Bilo je prigoda kada ga je to 

zabavljalo, ali je bilo i prilika kada bi se poljuljala čak i njegova prirodna mirnoća. 

~260~

Nije ga više privlačila ni kao supruga ni kao žena. Činilo mu se tužnim što se to 

moralo dogoditi jer se, kada su se tek bili vjenčali, divio vlastitoj sreći što je dobio 

ženu obdarenu raznovrsnim vrlinama. 

Bio je senzualan muškarac, čovjek od akcije, ali je volio svoj mir. Često je 

popuštao Isabelli, slegnuvši ramenima odustajao od onoga što bi njemu bilo draže, 

posvećivao se konjima koje je volio, tako da su njegove konjušnice sada bile 

glasovite diljem Italije, a Gonzagini konji poznati po svojoj izvrsnosti. Isto tako, 

volio je mnoge žene. To je bio njegov život, njegov bijeg od Isabelle. 

Njegova je udvornost bila ključ njegova uspjeha, a ljubazan šarm, nježna 

brižnost koju je uvijek bio spreman pokazati bili su neodoljivi. Služio se njima 

diplomatski premda nisu bili hinjeni, i upravo je ta iskrenost bila zaslužna za 

uspješnost tih svojstava. 

No, njegovi su osjećaji prema Lukreciji bili drukčiji od onoga što je osjećao 

prema bilo kojoj drugoj ženi jer je i Lukrecija bila drukčija. Tako izopačena, glasilo 

je javno mnijenje. Jedna od zloglasnih Borgija. Tako nježna, govorile su mu vlastite 

oči, nedužna, bez obzira na sve što se s njome zbivalo. 

Morao je riješiti zagonetku zvanu Lukrecija iako je bio napola svjestan kako bi 

ga to rješavanje moglo dovesti do toga da je zavoli kako nikada do tada nije volio 

ženu. 

To mu je bilo jasno jer bi, da je ona bila ma koja druga žena, smislio brzo 

zavođenje, zanosnu no nužno kratku ljubavnu vezu, te bi se zadovoljan vratio u 

Mantovu, očvrsnut pred Isabellinim prigovorima. 

No, ovo je bilo drukčije. Morao se potruditi da ugodi Lukreciji, da osvoji 

njezino povjerenje, da otkrije što zapravo leži iza njezine vedre smirenosti, da shvati 

njezine istinske osjećaje prema pjesniku Bembu. 

To je i odlučio da će učiniti. 

Na plesovima i gozbama nije joj pristupao s očitom namjerom, no čudnovato 

često znala bi se naći u njegovu društvu. Često, dok bi sa svojim gospama šetala po 

vrtovima, on bi joj, također u pratnji, došao u susret. Krajnje bi joj se otmjeno 

poklonio i zastao tek toliko da razmijene nekoliko riječi, privlačeći njezinu 

pozornost na cvijeće i raspravljajući o onome koje cvjeta u vrtu njegove palače na 

Minciju. Drugi bi zaostali iza njih. 

Što se više bližilo vrijeme za povratak u Mantovu, to je postajao očajniji te 

jednoga dana dok su šetali vrtovima, a pratnja ih slijedila, progovori joj, uz strasnu i 

tako privlačnu iskrenost, o svojoj žudnji da se s njome sprijatelji. 

~261~

Okrenu se k njemu i iskrenost ga na njezinu licu duboko ganu. 

»Istinski ste ljubazni, gospodaru«, reče. »Znam da ste iskreni.« 

»Želio bih da vam mogu pomoći. Razumijem vašu tugu. Osjećate se sami na 

ovome dvoru. Čeznete za nečijim razumijevanjem. Duchessa... Lukrecijo, dopustite 

mi da vam pružim to razumijevanje.« 

Ona mu ponovno zahvali. 

»D'Esteovi!« odmahnu on rukom i namršti se. 

»Moja svojta. No, kako su hladni! Kako bezosjećajni! A vi... tako mladi i nježni, 

prepušteni sami sebi i svojoj boli!« 

»Ne shvaćaju«, reče Lukrecija. »Kao da nitko to ne može shvatiti. Prije nego što 

sam došla u Ferraru, živjela sam u očevoj blizini. Rijetko smo se razdvajali. Ljubili 

smo jedno drugo... nježno.« »Znam to.« 

Brzo je pogleda, pomislivši na glasine koje je slušao o toj ljubavi, i opet ga 

duboko dirnu njezin nedužni izgled. 

»Osjećam«, reče ona, »da za mene ništa nikada više ne može biti isto.« 

»Osjećate tako jer vam je taj gubitak još svjež. S protekom vremena vaša će se 

tuga ublažiti.« 

Oči joj se ispuniše suzama. 

»Moj je brat to jednom rekao... kada sam bila nesretna zbog smrti nekoga 

drugog.« 

»To je istina«, odgovori on. 

Kada je spomenula bratovo ime, u glasu joj se začu drhtaj i Francesco tada 

shvati da strah za brata kod nje premašuje jad što ga osjeća zbog očeve smrti. Kako 

glasi istina o tome čudnom obiteljskom odnosu koji je izazvao više sablazni od bilo 

kojega drugog u rimskoj povijesti? 

Francesco je čeznuo za time da to dozna, htio je razumjeti svaku pojedinost u 

njezinu životu. Htio ju je uzeti u naručje i utješiti, učiniti je radosnom, kako je 

osjećao da ona i treba biti. 

Tada je shvatio da bi upravo zahvaljujući tom obiteljskom odnosu mogao 

osvojiti njezino povjerenje. 

Tiho reče: »Zabrinuti ste za brata?« 

Molećivo se okrenu k njemu. »Plaše me vijesti koje čujem o njemu.« 

»Sasvim vas razumijem. On se silno pouzdaje u novoga papu, bojim se. Čini se 

da zaboravlja kako je Julije oduvijek bio neprijatelj i njemu i vašemu ocu.« 

~262~

»Cesare je bio bolestan... gotovo nasmrt bolestan. Čula sam uznemirujuće 

glasine o tome kako je bolest toliko utjecala na njega da mu je oslabila rasuđivanje.« 

Francesco kimnu glavom. 

»On je čovjek kojega su prijatelji napustili. Veoma dobro razumijem vaš strah, 

sada kada je on zapravo zatočenik u Vatikanu.« 

»Zamišljam ga ondje... u Borgijinu tornju... Sjećam se svake pojedinosti u tim 

odajama.« 

U društvu duhova, pomisli ona, videći pred sobom Alfonsa - dragoga i 

najljubljenijega supruga - kako leži na postelji, kao Cesareova žrtva. A sada je 

Cesare, oslabljen zbog bolesti, ponižen zbog poraza, zatočenik u tim istim odajama. 

Francesco joj položi ruku na mišicu i šapnu nježnim glasom koji je tako 

oduševljavao njezine družbenice: 

»Ako išta mogu učiniti ne bih li ublažio vašu tjeskobu, rado ću to napraviti.« 

Izraz radosti preletje joj časkom preko lica i on smjesta shvati pritajeno veselje u 

njoj. Htio ga je probuditi, htio je da bude radosna. Je li se u tome trenutku počeo 

zaljubljivati u nju? 

»Sigurno postoji nešto što bih mogao učiniti za vašega brata«, nastavi on. 

»Gospodaru...« 

»Recite mi 'Francesco'. Zar vi i ja zaista moramo biti tako službeni?« 

Uhvati je za ruku i poljubi je. 

»Kanim zaslužiti vašu zahvalnost. Nema ničega za čime više žudim nego da 

vam na usne vratim smijeh.« 

Ona se osmjehnu. 

»Tako ste ljubazni prema meni, Francesco.« 

»Malo ste ljubaznosti doživjeli. Poslušajte me, molim vas. Papa Julije i ja najbolji 

smo prijatelji, a odat ću vam i tajnu. Pozvao me da preuzmem zapovjedništvo nad 

papinskom vojskom. Vidite, ne dajem vam samo prazna obećanja. Svu ću svoju 

snagu posvetiti tome da vam vratim osmijeh na lice. A kada biste vidjeh brata 

ponovno u dobru zdravlju i opet kao gospodara Romagne, bi li vas to usrećilo?« 

»I dalje ću misliti o svojemu ocu, ali vjerujem da bih, kada bih doznala kako je s 

Cesareom sve u redu, osjetila takvo olakšanje i zadovoljstvo da bih morala ponovno 

biti sretna.« 

»Onda će tako i biti.« 

~263~

Bilo je još ugodnih šetnji, još nježnih razgovora, još obećanja, no konačno je 

Francesco ipak morao krenuti natrag u Mantovu, što krajnje nevoljko i učini. 

Nakon odlaska Lukreciji je nedostajao: uvjeravala je samu sebe da čezne za time 

da opet vidi Pietra Bemba, no uživala je slušati rasprave što su se među njezinim 

gospama vodile o privlačnosti Francesca Gonzage. 

Što se pak tiče Francesca, on odjaha u Mantovu čudeći se samome sebi. Kakva 

je to obećanja dao? Zar zaista Juliju može savjetovati da pomiluje sina njegova 

najstarijega i najogorčenijega neprijatelja? Zar poglavarima državica kao što je 

Mantova ne bi trebalo silno laknuti što se Cesare napokon našao iza brave? 

No, govorio je istinu kada je rekao da nadasve želi ugoditi Lukreciji. 

Cesare je ležao na postelji, s isukanim mačem kraj sebe. 

U ovoj je odaji mali Alfonso od Biseglia dočekao smrt. Smjestili su ga ovamo, 

znao je Cesare, u nadi da će ga to izbezumiti, da će ga podsjetiti na taj davni zločin. 

U krivu su ako misle da im to može uspjeti. Bilo je mnogo umorstava u njegovu 

životu, no nije se osvrtao na njih kroz izmaglicu grizodušja. Ne osjeća on grizodušje, 

osjeća samo osujećenost. On je Cesare, osjeća u sebi duh careva, zna da je 

nadaren za vojnička osvajanja, no vjeruje da ga zla kob progoni tijekom cijeloga 

života. 

Udari rukom po jastuku u iznenadnome gnjevu protiv sudbine koja ga je 

najprije navela na borbu da se oslobodi crkvene službe, a zatim mu oduzela veliki 

oslonac, to jest očevu moć, prije no što je postao dovoljno snažan da se sam održi. 

Najgora je pak od svega bila zla kob koja mu je poslala bolest baš u trenutku kada 

mu je snaga bila najpotrebnija. 

No, opet će se on domoći nekadašnje veličine. Priseže na to. 

Osjećao je u sebi moć. Zbog toga je i ležao u mraku u ovoj odaji u kojoj bi 

nekoga slabijeg čovjeka progonio duh umorena mladića te se smijao u tami, 

ismijavao Alfonsov duh, jer je uistinu bio bez straha. 

Mora se oporaviti. Mora svojski jesti i dugo spavati da bi se riješio iscrpljenosti 

što ga muči posljednjih tjedana. 

Poče taj naum provoditi u djelo. Zapovjedi da mu se pripremaju posebni obroci 

te je mnogo vremena - a imao ga je na pretek - provodio raspravljajući o izboru 

jela, rano je odlazio u postelju i kasno ustajao. Uključio se u kartanje sa svojim 

čuvarima i likovao je osjećajući kako mu se vraća snaga. 

~264~

Čuvari su se sve više sprijateljavali s njime, jedva su čekali sljedeću partiju 

karata, a Cesare Borgia, za kojega su očekivali da će im ulijevati strah, činio se na 

kraju krajeva blagim čovjekom. Rekoše mu kako se dive njegovoj smirenosti. 

On slegnu ramenima. 

»I sam sam mnoge ljude doveo u sličan položaj u kakvu se sada nalazim«, reče. 

»Sjećam se toga sada pa je možda to razlogom što sam tako smiren. Neki su od njih 

kasnije oslobođeni. Ne vjerujem da će mi ovo dovijeka biti dom.« 

Tamničari se zgledaše: promatrali su kako mu se vraća snaga. 

»Gospodine vojvodo«, zapitali bi ga, »ima li nešto što za vas možemo učiniti?« 

Povjeravao im je sitne zadatke i primjećivao njihovo sve veće poštovanje. To ga 

ispuni likovanjem. Znači, ovi se ljudi još uvijek boje Cesarea Borgije. Znači, ni oni 

ne vjeruju da će mu tamnica u Borgijinu tornju zauvijek biti dom. 

Francesco je bio otišao, a Bembo se nalazio daleko, pa su Lukreciju neprestano 

zaokupljale Cesareove nevolje. 

Nešto se mora učiniti, u to je bila uvjerena. Cesare ne može beskonačno ostati 

zatočenikom u Borgijinu tornju. Oštroumna okrutnost pri odabiru takva mjesta za 

njega nije promaknula Lukreciji: premda ga je dovoljno dobro poznavala da shvati 

kako neće osjećati gotovo nikakva kajanja zbog umorstva njezina supruga koje se 

zbilo baš u tim odajama, upravo je u tim prostorijama Cesare sjedio s njihovim 

ocem i raspravljao o velikim naumima. Vjerovala je da mu prijeti ludilo i da ga po 

svaku cijenu treba odande osloboditi. 

Stoga pođe do vojvode Ercolea, baci se pred starcem na koljena i uzviknu: 

»Dragi moj oče, došla sam vas zamoliti da mi uslišate molbu. Otkako sam ovdje, 

malo sam toga od vas tražila pa se uzdam da ćete to imati na umu.« 

Stari je vojvoda kiselo pogleda. Osjećao se bolesnim i nezadovoljnim vlastitim 

životom. Često se pitao što će biti s Ferrarom kada u njoj zavlada njegov sin 

Alfonso, a prisjećao se i da mrzi brak koji je njegovu kuću povezao s Borgijama - s 

obitelju koja je u Italiji bila beznačajna, te iz kojega se, osim svega, još nije rodio sin. 

Ako se ovaj brak pokaže bezdjetnim, učinit će sve što bude u njegovoj moći da ga 

poništi - bez obzira na sve dukate. 

»Pa«, reče, »što biste me htjeli zamoliti?« 

»Da mi dopustite pozvati svojega brata u Ferraru.« 

»Jeste li vi ludi?« 

»Zar je ludost što želim vidjeti člana svoje obitelji?« 

~265~

»Bila bi ludost vašega brata pozvati ovamo.« 

»Brat mi je bolestan. Sjetite se kako me svojevremeno vratio u život. Sada je 

njemu potrebna njega. Tko će to bolje učiniti doli njegova sestra?« 

Ercole se neljubazno osmjehnu. 

»Ne želimo nikakvih sablazni u Ferrari«, reče. 

»Obećajem vam da ih neće biti.« 

»Uvijek izbije neka sablazan kada se zajedno nađe dvoje Borgija«, okrutno 

otpovrnu vojvoda. 

»I sami imate obitelj«, ustrajala je Lukrecija, »sigurno su vam poznate veze koje 

postoje unutar obitelji.« 

»Ne znam ništa o vezama koje postoje između Borgija, a radije o tome ništa ne 

bih ni znao.« 

»Ali, morate me saslušati. Dopustite mi brata i djecu pozvati iz Vatikana u 

Ferraru. Neka to bude kratak posjet. Obećajem vam da će biti tako. No, molim vas, 

dajte mi dopuštenje da brata ovdje primim. Vjerojatno neće htjeti ostati. Možda 

namjerava otići u Francusku. Tamo ima posjede.« 

»Francuski mi kralj piše da mu nipošto neće biti dopušten ulazak u Francusku 

usprkos svem vašem preklinjanju. Savjetuje mi da nemam nikakva posla sa 

svećeničkim kopiletom.« 

Lukrecija se neugodno iznenadi. Velike je nade polagala u to da će Cesareu biti 

omogućen odlazak u Francusku. Francuski mu je kralj uvijek bio prijatelj, vjerovala 

je ona, a ondje su mu i kćer i supruga. 

Molećivo se zagleda u sivkasto staro lice stisnutih usana, no vojvoda je bio 

nepopustljiv. 

On sklopi oči. 

»Veoma sam umoran«, reče. »Idite sada i budite zahvalni što ste sklopili dobar 

brak prije nego što vam je za to bilo prekasno.« 

»Dobar brak?« reče ona držeći se prkosno. »Zaista mislite da sam ovdje tako 

sretna?« 

»Glupi ste ako vam je draža tamnica u Rimu od odaja u ovdašnjoj palači.« 

»Vidim«, reče Lukrecija, »da sam bila budalasta što sam se nadala... dobroti... 

sućuti.« 

»Bili ste budalasti ako ste pomislili da ću na svoj dvor primiti više od jednoga 

Borgije.« 

~266~

Zlurado je promatrao njezin odlazak. 

Cesare baci posljednji pogled na odaje u kojima je do tada boravio. Neće više 

ležati na ovoj postelji, s isukanim mačem kraj sebe, neće više naručivati posebna jela 

niti se kartati sa svojim tamničarima. Učinio je ono što je do prije kratkoga vremena 

prisezao da nikada neće učiniti. Predao je Romagnu kao cijenu za vlastitu slobodu. 

Sada može izaći iz zatočeništva, ali mora napustiti Rim. 

Bio je ispunjen nadom. Boravak u Borgijinu tornju vratio mu je snagu. Na 

nekome će sigurnom mjestu skovati naume i za nekoliko će mjeseci ponovno 

osvojiti sve što je izgubio. 

Žalio je što ne može otići u Ferraru. Trebala mu je Lukrecija u ovome trenutku. 

Tako mi svetaca na nebesima, mislio je, zapamtit ću starome Ercoleu tu uvredu. 

Poželjet će da se nikada nije ni rodio prije nego što s njime završim. 

No, u ovome času Ferrara nije bila za njega povoljno mjesto. 

Postojao je i drugi grad: Napulj. U Napulju će smišljati nove naume. 

Napulj. Sada je u španjolskim rukama, što je možda i bolje nego da bude u 

rukama Francuza. Španjolski se kralj ljutio na Cesarea zbog svojevremenoga 

prijateljstva s francuskim kraljem, ali je s time sada bilo gotovo, a Borgije su na 

kraju krajeva ipak Španjolci. O da, u Napulju može očekivati da će naći privremeno 

utočište koje traži. 

Stoga krenu za Napulj, a putem prema jugu u glavi su mu se uobličavali veliki 

naumi. Mora pronaći nove saveznike. Sancia je u Napulju, a on je sebi laskao da je 

uvijek bio kadar podčiniti Sanciju; tamo je i njegov brat Goffredo, a Goffredo još 

uvijek cijelome svijetu žarko želi objaviti da je Borgia, pa će Cesare moći računati na 

Goffredovu vjernu podršku. Djecu su iz Vatikana također onamo odveli, tako da će 

na napuljskome dvoru biti jedan dio Rima. 

Možda će tamo biti i drugih, manje sretnih što ga vide: primjerice, bit će ondje 

rodbine Lukrecijina drugoga supruga, vojvode od Biseglia, ljudi koji su možda još 

uvijek gnjevni na njega, ali nije ih se bojao. U Napulju će skovati nove naume. 

Prvi će od njih biti da ojača prijateljstvo s čovjekom koji je po nalogu 

španjolskoga kralja bio postavljen za napuljskoga namjesnika. Bio je to Consalvo de 

Cordoba, mlad čovjek odan užitku i poznat kao Veliki Kapetan. Bio je prijatelj 

obitelji Borgia i Cesare nije vidio razloga zašto, uz pomoć toga čovjeka, ne bi 

mogao u Napulju naći utočište dok okuplja vojsku i sprema se krenuti u boj. 

~267~

Koliko li se ovo putovanje u Napulj razlikovalo od prijašnjih! Sjetio se kako je u 

trijumfu ujahao u grad, a puk je trkom izlazio iz kuća da ga vidi, da mu iskaže 

dobrodošlicu, a strah pred njim čitao se na svačijem licu. 

Sada je stigao bez posebne najave. 

Kada se smjestio u odaje koje su mu dodijeljene, javiše mu da ima posjet i da 

netko od njega očekuje da ga primi. 

»Kapetan?« upita. 

»Gospodaru«, rekoše mu, »to je neka gospa.« 

To ga natjera na osmijeh. Naslućivao je tko je u pitanju i očekivao je tu ženu. 

Dovedoše ju pred njega i ona, kada ostadoše sami, zbaci s ramena plašt, a s lica 

skinu krinku koju je nosila. 

Pustolovine nisu nimalo naškodile njezinoj ljepoti. Bila je to Sancia, pohotna 

kao i uvijek: tamna joj kosa pada oko ramena, a modre oči sijevaju. 

»Sancia«, uzviknu on i htjede je zagrliti, no ona zapovjednički podiže ruku. 

»Vremena su se promijenila, Cesare«, reče. 

»Pa ipak ste me smjesta došli vidjeti, istoga časa kada sam stigao u Napulj.« 

»Za ljubav staroga prijateljstva«, reče ona. 

Uhvati je za ruku i poljubi je. 

»Ta radi čega drugog?« zapita. 

Ona istrgnu ruku, a on je uhvati za ramena. Oči joj sijevnuše i ona uzviknu: 

»Čuvajte se, Cesare. Kapetan mi je veoma dobar prijatelj, a vi ovoga puta ne 

dolazite kao pobjednik.« 

On joj ispusti ruke, zabaci glavu i prasnu u glasan smijeh. 

»Kapetan je vaš prijatelj!« podrugljivo frknu. »Pa, to se moglo i očekivati. On 

ovdje zapovijeda, a Sancia zapovijeda njemu. Dugujem li vama gostoljubivost koju 

uživam?« 

»Možda je i tako«, reče ona. »Barem me prijateljstvo dovodi ovamo. Došla sam 

vas opomenuti.« 

Izgledao je razočarano. 

»Mislio sam da ste se došli podsjetiti na stara vremena 

proživjeti.« 

- i ponovno ih 

~268~

»Ništa ni slično tomu!« planu ona. »Sve su takve stvari među nama završene. 

Vidim da, iako ste izgubili Romagnu, bahatost nipošto niste izgubili, Cesare. 

Vremena se mijenjaju i mi se moramo mijenjati s njima.« 

»Ono što sam izgubio, ponovno ću osvojiti.« 

»Morat ćete vrlo pažljivo postupati ako to kanite učiniti, a upravo sam vas zbog 

toga i došla opomenuti.« 

»A kakve su to strašne opomene koje mi imate uputiti?« 

»Kao prvo, nemojte pobuditi Kapetanovu ljubomoru.« 

»To će biti teško izbjeći, draga Sancijo. Vi ste poželjni kao i uvijek, a ja sam 

samo muškarac.« 

»Vaš je život u njegovim rukama. On je dobar čovjek koji ne zaboravlja 

prijatelje u nevolji, ali morate biti oprezni. Jedini vam je prijatelj na ovome dvoru 

brat Goffredo.« 

»Gdje je sada Goffredo?« 

»Ne znam. Nas se dvoje rijetko susrećemo.« 

»Vidim da je Kapetan ljubomoran muškarac koji ni supruga ne podnosi!« 

Ona slegnu ramenima. 

»Na ovome dvoru imate mnoštvo neprijatelja, Cesare. Napulj vas ne voli nakon 

umorstva mojega brata.« 

»No, vi me i dalje volite.« 

»Ako sam vas ikada i ljubila, Cesare, tada sam prestala. Poslije je između nas 

bilo strasti, ali je ta strast bila izazvana mržnjom, a ne ljubavlju. Sjećate li se 

Jeronima Mancionija?« 

Cesare odmahnu glavom. 

»Ne, naravno, ta kako biste se vi sjećali tako tričava događaja. Bilo je mnogo 

takvih u vašem životu. Taj je čovjek opisao zbivanja tijekom zauzeća Faenze. 

Izvješće je nedvojbeno bilo istinito, ali se vama nije svidjelo. Ne, naravno da se ne 

sjećate Jeronima. Ipak, on se sjeća vas. A sjeća vas se i njegova obitelj. Od njega je 

zatraženo da plati za svoj opis - odsječeni su mu desna ruka i jezik. Takve se stvari 

vraćaju u sjećanje, Cesare, kada nečiji položaj oslabi. Upozoravam vas, to je sve. 

Pripazite se. Ovdje ćete se morati opreznije kretati no što ste se ikada kretali u 

rimskome zatočeništvu.« 

Cesare slegnu ramenima na njezina upozorenja. 

~269~

Najradije bi je bio uzeo u naručje, no ona to ne bi prihvatila. Nasmija se pri 

pomisli na njezinu tobožnju odanost Španjolskome kapetanu. Koliko bi ta odanost 

potrajala, pitao se. Živo zamisli kako će mu, prije nego što se spremi na ponovno 

osvajanje Romagne, Sancia biti ljubavnica, a svi će neprijatelji u Napulju puzati pred 

njim. 

Vratila se nada. Goffredo je opet bio tu, nekadašnje mu je divljenje sjalo u 

očima. Bio je spreman služiti bratu, srcem i dušom. U ovakvim se trenucima bilo 

predivno prisjetiti obiteljske odanosti. Lukrecija je skupljala ljude, prodavala 

vrijedan nakit, pisala pisma utjecajnim ljudima moleći ih za pomoć potrebnu 

njezinu bratu, a sada je ovdje bio i Goffredo. Aleksandra, toga velikoga središnjeg 

lika više nema, ali su oni još uvijek Borgije. 

Cesare je opet bio onaj stari. Bahatost mu se vratila u punoj mjeri. Sancia mu 

još nije bila ljubavnicom, no to će već doći. Ubrzo će svi u Italiji naučiti da je 

borđijanska zvijezda tek privremeno izgubila sjaj. 

Consalvo de Cordoba nije znao što bi. Silno je žalio što Cesare Borgia nije 

negdje drugdje potražio utočište. Consalvo je bio čovjek koji se dičio svojom čašću, 

a sve otkako je čuo da je Cesare na putu prema Napulju, počele su ga mučiti brige. 

Od Aleksandra je svojevremeno primio razne počasti, a nije bio čovjek koji bi 

prijateljima okrenuo leđa kada izgube sve materijalne vrijednosti. Želio je pomoći 

Cesareu, no istodobno nije smio zaboraviti da je u službi svojega kralja. 

U danima koji uslijediše nakon Cesareova dolaska u Napulj Consalvo iz 

Španjolske ne primi nikakvih zapovijedi pa stoga pozdravi Cesarea i jasno tome 

Borgiji dade do znanja da njegova zla kob nije utjecala na njihovo prijateljstvo. 

No, pitao se kako će glasiti njegove zapovijedi kada vijest o Cesareovu boravku 

u Napulju stigne do Španjolske. 

Sancia je bila svjesna njegovih briga i pokušavala ga je utješiti jer ju je Veliki 

Kapetan bio očarao. Pristao i moćan, stekao je njezino divljenje i ona se brzo 

predala novome vladaru Napulja. Bila je uz njega kada su stigle zapovijedi iz 

Španjolske. 

Pročitavši ih, zadubi se u misli. Sancia ovi ruke oko njega i šapnu: 

»Što vas muči, Kapetane?« 

On je pogleda i žalosno se osmjehnu. Znao je da je nekoć bila Cesareova 

ljubavnica jer je njihova ljubavna veza bila jedna od rimskih sablazni. Čudio se toj 

neobičnoj i vatrenoj ženi koja je nastavila vezu s Cesareom i nakon umorstva brata 

kojega je nježno ljubila. 

~270~

Vlastiti ga je odnos s njome naučio nešto o njezinu značaju. Pitao se privlači li je 

Cesare još uvijek, htio je to saznati, a istodobno i olakšati vlastitu savjest: stoga joj 

se odluči povjeriti. 

»Zapovijedi koje sam primio od kralja«, reče. 

»U vezi s Cesareom?« On kimnu. 

Sancia nastavi: »Cesare je izazvao mržnju čitavoga svijeta. Španjolski kralj, 

vjerujem, ne želi da on obnovi svoje kraljevstvo.« 

»U pravu ste. Na meni je da ga uhitim i pošaljem u Španjolsku. Moj se kralj ne 

uzda u Talijane da će ga zadržati u zatočeništvu.« 

»Ako ode u Španjolsku, bit će to kraj svim njegovim nadama.« 

Consalvo se složi. 

»Zašto to vas žalosti, Kapetane? Što je vama Cesare Borgia?« 

»Njegov mi je otac bio prijatelj.« 

»Borgije su prijateljevali samo s onima koji su im mogli biti od koristi.« 

»Dao sam mu riječ da će ovdje pronaći utočište.« 

»Pa isprva ste mu ga i pružili. Sada mu ga, kada to pitanje više nije u vašim 

rukama, morate otkazati.« 

»Vojvotkinja od Gandije zatražila je od mojega kralja Ferdinanda pravdu za 

umorstvo njezina supruga Giovannija Borgije.« 

»Znači, Cesare će sada morati platiti za taj davni zločin, za umorstvo vlastitoga 

brata!« 

»Zločini se dugo pamte.« 

Sancia se iznenada uplaši. 

»Ako pođete u njegove odaje, on će se boriti. Okružio se ljudima koji mu se 

pokoravaju, bilo zbog mita bilo zbog straha. Kapetane, bojim se. Cesarea se uvijek 

bojim.« 

»Moram ga odmamiti iz njegovih odaja. Ne želim krvoproliće. Moram ga 

otpremiti u Castel dell'Ovo.« 


Consalvo pričeka neko vrijeme. 

Hoće li Sancia upozoriti nekadašnjega ljubavnika, pitao se. U tim se Borgijama 

krije neka nadnaravna moć: Consalvo je toga bio svjestan od Cesareova dolaska u 

~271~

Napulj. Bio je Cesare čovjek koji je preživio strašnu bolest i doživio bolan poraz, a 

ipak je sposobnost da se oporavi iz dana u dan bivala očevidnijom. Uz neznatnu 

pomoć Cesare će obnoviti svoje kraljevstvo. 

Za divno čudo, Consalvo bi mu rado bio pružio tu pomoć. Nije on bio čovjek 

koji bi nogama zgazio nekoga tko već leži na tlu. Rado bi se bio za Cesareovu stvar 

založio kod kralja Ferdinanda, prenio mu Cesareovo objašnjenje o sklapanju saveza 

s Francuzima i potrebi da se to učini. 

Consalvo je vjerovao da bi u tome čak mogao i uspjeti, no Cesareovi su stari 

zločini ispuzali iz prikrajka. Zalaganje udovice umorenoga Cesareova brata navelo 

je Ferdinanda na odluku da Cesarea treba dovesti u Španjolsku gdje će odgovarati 

za tu optužbu i više neće izazivati nevolje po talijanskim državicama. 

Consalvo je morao izvršiti dužnost. Prije svega bio je vojnik. No, pitao se - a u 

stanovitoj se mjeri i nadao da će ona to učiniti 

- hoće li Sancia upozoriti nekadašnjega ljubavnika na opasnost u kojoj se nalazi. 

Sada su u Castel dell’Ovo čete čekale spremne, a Consalvo je Cesarea morao 

namamiti u zamak nekom lažnom pričom o opasnosti. On, Consalvo, morat će sina 

svojega starog prijatelja pozvati u utočište koje će u stvarnosti biti zamka. 

Takvo je ponašanje duboko uznemirivalo čovjeka koji se odlikovao savješću 

Velikoga Kapetana. Nadao se da, kada njegov glasnik stigne do Cesareova stana, 

Borgije tamo više neće biti. 

Sancia se zatvori u svoje odaje ne puštajući k sebi nijednu od svojih pratilja. 

Oči su joj blistale poput safira i bile tvrde poput dijamanata. 

Domalo bi Cesare mogao otići iz Napulja - i to ravno u španjolsku tamnicu, a u 

njezinoj je moći da ga spasi. 

Razmišljala je o njihovoj burnoj vezi, o svem užitku što joj ga je ta veza 

donosila. Prisjećala se vatrenih trenutaka koji su je oduševljavali i zadovoljavali. 

Pamtila je mržnju koju je osjećala za Cesarea, duboko zadovoljstvo što ga je, kao 

snažna i senzualna žena, doživljavala u njihovim susretima. 

Često je sanjala o Cesareu... o Cesareu kako se naginje nad njom, kako se s 

njome prepire, o Cesareu kako s njome vodi ljubav. 

Sjećala se i Alfonsa, svojega mlađeg brata, tako krasna, tako nalik na nju. 

Neznatne sitnice iz djetinjstva dolazile su joj na um - kako se smiješio, kako je 

tepajući izgovarao njezino ime, kako je trčkarao za njom s toliko divljenja u jasnim 

modrim očima uperenim u pametnu sestricu Sanciju. Tada pomisli na njegov 

~272~

dolazak u Vatikan, na užasne rane nanesene po Cesareovu nalogu, prisjeti se kako 

se njoj i Lukreciji bacio pred noge, grčevito ih hvatajući za skute, preklinjući ih da 

ga obrane od Cesarea. 

Tada se sjetila njegova mlitava tijela kako leži na postelji, s modricama što su 

mu ih na vratu ostavili Cesareovi ubojice. 

Pa, prisjetivši se toga, pokri lice rukama i zaplaka, zaplaka za bratom čiji je život 

prekinuo Cesare Borgia. 

Cesare je bio u svojim odajama kada je stigao glasnik. 

»Dolazim od Velikoga Kapetana«, reče Cesareu. 

»O čemu je riječ?« 

»Gospodaru, morate smjesta napustiti ovaj stan. Moj je gospodar čuo kako se 

vaši neprijatelji okupljaju u velikom broju i pripremaju se da vas napadnu te s vama 

postupe onako kako ste vi postupili s jednim od njih.« 

»Tko su ti neprijatelji?« 

»To je obitelj Jeronima Mancionija, gospodaru. Onoga koji je ostao bez jezika i 

desne ruke. Noćas će udariti. Veliki Kapetan nudi vam utočište u Castel dell’Ovu. 

Kaže da svakako morate odmah krenuti.« 

Cesare se razgnjevi. Nije bio kukavica i nije mu se sviđala pomisao na bijeg, no 

morao se čuvati pred neprijateljima. To je u međuvremenu naučio. Dok mu je otac 

bio živ, mogao se ne osvrtati na njih, no sada su se skupljali oko njega, odlučni da 

udare na nj otkrivši da je bez zaštite. 

Živo je zamišljao pobješnjele Mancionijeve rođake. Ponizit će ga i osakatiti, 

samo ako im se za to ukaže prilika. On će se boriti protiv njih i nekolicinu ih 

poubijati, no koliko će ih biti? Mnogo njih, rekao mu je glasnik, ne samo članovi 

Mancionijeve obitelji, već i drugi koji su svojevremeno trpjeli u njegovim rukama. 

Cesare se okrenu sluzi. 

»Spremimo se«, reče. »Smjesta polazimo za Castel dell’Ovo.« 

Oh, kakva li poniženja! On, veliki Cesare, mora otići iz svojega stana i skutriti se 

u nekome skloništu! Kada obnovi vlastito kraljevstvo, svi koji ga se sada usuđuju 

ponižavati, tisućustruko će platiti za svaku uvredu što su mu je nanijeli. Vratit će se 

on u Napulj, sve će Mancionije udariti na takve muke o kakvima nikada nisu ni 

sanjali. 

No, sada nema vremena razmišljati o tome. Hitao je tihim ulicama, sve vrijeme 

budno pazeći na zvukove koji bi mu mogli ukazati na to da su neprijatelji otkrili 

~273~

njegov bijeg i krenuli u ogorčenu potjeru za njim. Kada stiže do zamka - sav u 

znoju od napora i osjećajući olakšanje što je pošteđen poniženja da se namjeri na 

neprijatelje - nađe se okružen vojnicima. 

»Cesare Borgia«, reče jedan od njih, »zatočenik ste Njegova Veličanstva, kralja 

Španjolske.« 

Cesare se ogleda, no ne uspje ništa vidjeti u izmaglici gnjeva koja mu je lebdjela 

pred očima. 

Ovo je zamka, zamka koju je smislio Veliki Kapetan, taj časni čovjek! 

Nekoliko se časaka činilo da će poput ljute guje navaliti na sve koji ga okružuju, 

no bilo je prekasno. Čvrsto ga uhvatiše i sputaše. 

Vrlo brzo nakon toga ukrcaše ga na brod koji je čekao da ga poveze prema 

španjolskoj tamnici. 

Lukreciju ophrva tuga kada ču da su Cesarea zarobili i zatočili u tvrđavi 

Chinchilla. 

Zaplaka prisjetivši se koliko je često govorio o odlasku u Španjolsku - zemlju iz 

koje potječe njihova obitelj - u najvećemu sjaju, onako kako je učinio njihov brat, 

vojvoda od Gandije. Ne, morao bi to biti čak i veći sjaj. Cesare je po svaku cijenu 

morao nadmašiti Giovannija. A sada je pošao tamo nedostojno, na silu odveden, 

kao zarobljenik. 

Bila je čula da španjolski kralj razmišlja o tome bi li Cesarea trebalo izvesti pred 

sud zbog bratoubojstva, proglasiti ga krivim - što bi se nedvojbeno dogodilo - i 

pogubiti. No, možda bi Cesare Borgia španjolskome kralju mogao biti važniji živ, 

kao prijetnja papi Juliju. O takvim je okolnostima ovisio život čovjeka koji se nekoć 

nadao da će vladati Italijom. 

Ferrarski se dvor to neprijateljskije odnosio prema Lukreciji što se više 

smanjivala dobra kob njezine obitelji. Bio joj je ostao još samo Goffredo, a 

Goffredo nikada nije bio od velike važnosti. Nikada do tada nije Lukrecija bila 

toliko usamljena, nikada do tada toliko potpuno lišena moći kojom ju je njezina 

obitelj bila toliko nježno obavila. 

Alfonso je bio otišao u inozemstvo, a bez njegove je, pa makar i povremene 

zaštite, život u zamku bio nepodnošljiv. Stoga se Lukrecija odluči povući u 

Comacchio. 

Stiže i Pietro Bembo te se smjesti u blizini u jednoj od Strozzijevih vila koje je 

tvorac ove veze stavio ljubavnicima na raspolaganje. 

~274~

Nalazila je utjehu u Bembovoj prisutnosti. Bilo je šetnji po prekrasnim vrtovima 

svih tih vila, bilo je glazbe i čitanja poezije. No, u ljubavi u kojoj je nekoć uživala s 

Bembom više nije bilo ekstaze. Kako da se upušta u ljubavnu ekstazu kada je 

Cesare u nevolji? Osim toga, u Lukrecijine se misli bio uvukao muškarac posve 

drukčiji od Bemba - čovjek od djela, uzgajivač konja, obdaren spljoštenim nosom, 

potpuno senzualni Francesco Gonzaga. 

Pietro bi nježno privukao njezinu pozornost na pjesmu koju joj je čitao. 

»Tužni ste, ljubljena«, promrmljao bi. 

»Kako da se drukčije osjećam«, upitala bi, »kada mislim na brata? On teže može 

podnijeti tamnicu od bilo koga drugog. Pitam se kako li izgleda njegov život.« 

Pietro je odmahivao glavom. Nije ju podsjećao da ono što je učinjeno Cesareu 

nije ni izdaleka onoliko okrutno kao ono što je Cesare učinio drugima. 

»On bi bio dobar vladar, dobar i mudar vladar, jednom kada bi u svojem 

kraljevstvu uzeo vlast u ruke«, ustrajala je ona. »Imao je velike zamisli o kojima je 

raspravljao sa svojim vojnim inženjerom, čovjekom koji se, mislim, zove Leonardo 

da Vinci. Riječ je bila o sanitarnim sustavima koji bi odvodili otpad u gradovima, a 

to je, znao je govoriti Cesare, trebao biti jedan od prvih koraka za oslobađanje 

zemlje od povremenih izbijanja kuge. Sve je to bio osmislio i sve bi to bio učinio.« 

Bembo ju je pokušavao namamiti na ponovni razgovor o pjesništvu, ali čarolija 

koju su sa sobom donosili prvi dani njihove veze Lukreciji je izmicala. 

Onda dođe i dan kada stigoše glasnici iz Ferrare. 

Dolazili su upozoriti Lukreciju da je stari vojvoda Ercole vrlo bolestan i da se 

čini kako ima malo nade u njegovo ozdravljenje. Njezini djeveri, Ippolito, Ferrante, 

Sigismondo i Giulio, misle da bi se trebala smjesta vratiti u Ferraru. 

Spremala se na odlazak kadli ugleda Bemba kako kroz vrt ide prema njoj, a 

pogled na njega gdje, držeći pjesme u ruci, mirno šeće vrtom, učini joj se tako 

potpunim smirenjem te je ispuni čežnja da do kraja života ostane živjeti u 

Comacchiu ili nekome drugom mirnom kutku. 

»Volim Pietra«, promrmlja. »Oh, da sam se bila slobodna udati za njega.« 

I misli joj se vratiše Pedru Caldesu kojega je nekoć tako nježno ljubila, ocu 

maloga Giovannija, te pomisli: Da mi se bilo dopušteno udati za njega kada sam to 

htjela, da mi je bilo dopušteno u miru živjeti s njim, zasigurno bismo život 

proživjeli u ovakvome okružju. I Pietro i Pedro u tome joj se trenutku učiniše kao 

jedna te ista osoba, a tu je osobu nježno ljubila. 

~275~

Potrča mu u susret jer ju je preplavila čežnje da još jednom s njime obi đe 

vrtove, da ukrade sretne trenutke u kojima je na ovome mjestu uživala i zauvijek ih 

sačuva u sjećanju; znala je da će joj smrt vojvoda Ercolea uvelike promijeniti život i 

da joj, kada doista postane vojvotkinja od Ferrare - ako je Alfonso odluči zadržati 

kao suprugu, a ako ne, nije mogla ni zamisliti što će biti s njome - neće biti 

dopušteno napuštati Ferraru i upuštati se u idiličnu ljubavnu vezu s pjesnikom. 

Pod okriljem stabala Pietro je vatreno zagrli. 

»Ne možemo nagađati«, reče, »što će njegova smrt značiti za nas. No, znajte, 

ljubljena, da ću vas uvijek voljeti, uvijek s nježnošću misliti na ove sate koje smo 

proveli zajedno.« 

Nije se usuđivala dalje odgađati. U suprugovoj odsutnosti djeveri su je bili 

pozvali da se vrati, a činilo joj se da Ippolito već zna za njezinu ljubavnu vezu s 

Pietrom. 

I tako ona krenu prema Ferrari, no još i prije nego što je stigla u grad, uručiše 

joj pismo. Dok ga je čitala, rumenilo joj obli obraze i u njoj se javi drhtaj uzbuđenja 

kada se sjetila ružna i privlačna lica čovjeka koji joj se u posljednje vrijeme uvlačio u 

misli i odbijao biti otpravljen. 

Pisao joj je da je do njega doprla vijest o zbivanjima u Ferrari. Ako joj ustreba 

prijatelj, on, Francesco Gonzaga, markiz od Mantove, spreman joj je smjesta priteći 

upomoć. 

Nastavi put s lakoćom u duši, tolika je bila moć toga muškarca da je utješi. 

U ferarskome je zamku vladalo napeto raspoloženje kada je Lukrecija onamo 

stigla. Alfonso je, nažalost, putovao po Engleskoj, Ippolito je motrio na Ferrantea, 

a Ferrante na Ippolita. Giulio, vruće glave i uznosit, već se stavljao na raspolaganje 

Ferranteu s kojim je oduvijek bio u prijateljskim odnosima, a to se prijateljstvo još i 

produbilo zbog mržnje prema Ippolitu. Sigismondo je provodio vrijeme u molitvi 

da nakon vojvodine smrti nesloga ne snađe Ferraru. 

Lukreciju djeveri dočekaše s naklonošću i olakšanjem. Kao Alfonsovu suprugu, 

u njegovoj su je odsutnosti priznavali kao najvažniju osobu na dvoru jer je braći 

bilo drago u ovim nesigurnim vremenima imati osobu na koju su se mogli osloniti 

kao na privremena državnoga poglavara. 

~276~

Lukrecija se sjeti dana kada je papa bio napustio Rim, a njoj povjerio obavljanje 

svjetovnih poslova. To joj je iskustvo sada dobro dolazilo pa je, naravno i mirno, 

zauzela novi položaj koji ju je čekao. 

Bila je, međutim, svjesna napetosti koja je vladala među braćom i molila se za 

što skoriji Alfonsov povratak. 

U međuvremenu je, dok su se iščekivali Alfonsov povratak i Ercoleov kraj, 

uspijevala, zahvaljujući svojoj prirođenoj smirenosti i dostojanstvu, držati na uzdi 

strasti što su ključale između braće. 

Bilo joj je drago u to vrijeme što može uživati u društvu svoje živahne i lijepe, 

iako donekle praznoglave rođakinje Angele Borgije koja nije mogla sakriti sreću 

zbog povratka u Ferraru, jer je za vrijeme boravka u Comacchiu bila lišena društva 

svojega ljubavnika Giulija. 

Angela, potpuno zadubljena u vlastite brige, nije bila svjesna opasne nesloge 

koja je u tome trenutku prevladavala u zamku. Nikada Ippolitu nije oprostila što se, 

prilikom onoga prvog susreta, od nje okrenuo k Sanciji, a kako joj je um bio 

potpuno zaokupljen vlastitom privlačnošću, nije bila kadra zaboraviti tu uvredu. 

Sada je sve to bilo druga priča. Ippolito je žalio zbog ranijega ponašanja. 

Općenito je volio žene pa je u Ferrari bilo prilično sablazni zbog toga što je 

djevojke milovao kao ljubavnik, hineći usput da ih blagosilja kao kardinal. 

Angela mu se sada činila daleko poželjnijom nego na početku njihova 

poznanstva, a razlog je tomu donekle nedvojbeno bila i spoznaja da je već neko 

vrijeme u strastvenoj ljubavnoj vezi s njegovim polubratom Giulijem. 

Ippolita je Giulio već dugo izbezumljivao: mladićeva je taština mogla izludjeti 

čovjeka, posebice zato što je njome, zahvaljujući Angeli, mahao kardinalu pred 

nosom. 

Nikada nije propuštao priliku da s Angelom razgovara pred Ippolitom pa je 

kardinal osjećao kako u njemu žudnja za Angelom raste usporedo s ubojitim 

osjećajima protiv Giulija. 

A sada je Giulio razmetljivo stao na Ferranteovu stranu. 

Ippolito je čeznuo za time da spusti na zemlju umišljenoga Giulija pa je Angelu, 

čak i u ovim tjeskobnim vremenima, kada se vratila iz Comacchia još jednom 

pokušao preoteti Giuliju. Jednoga dana pođe za njom u vrt i zamoli je za kratak 

razgovor. 

»Umoran sam od vašega neprestanog odbijanja«, reče joj. 

~277~

»Postoji mogućnost da to izbjegnete, Uzoritosti. Ako prestanete sa zahtjevima, 

prestat će i odbijanje.« 

»Zahtjeva će i dalje biti«, izjavi on gnjevno, »sve dok ne dobijem ono što 

tražim.« Ona je izgledala zamišljeno, kao da razmišlja o njemu, a on strasno 

uzviknu: »Angelo, znate da vas ljubim. Ljubim vas još od našega prvog susreta.« 

»Dobro se sjećam te prigode«, reče mu ona. »Nedvojbeno je dobro pamti i 

Sancia Aragonska.« 

»Bili ste takvo dijete«, prosvjedovao je on. »Poštovao sam vašu nevinost.« 

»To je poštovanje počelo«, otpovrnu ona, »kada vam je pogled pao na Sanciju. 

Nemojte misliti da se mene može odbaciti radi neke druge i opet pokupiti kada ta 

druga više nije dostupna.« 

»U zabludi ste. Okrenuli ste se k onome mladom glupanu od Giulija...« 

»Giulio nije glupan. On me zavolio od prvoga časa i voli me sve do danas. 

Razmislite o njemu - gospodine kardinale. Razmislite o Giuliju i razmislite o sebi. 

Eh, njegove lijepe oči volim više nego vas cijeloga, skupa s vašim bogatstvom i 

svim vašim krasnim obećanjima. Shvatite to.« 

Smijući se, lakonogo potrča preko trave do zamka. 

Čim je čuo da mu je otac na samrti, Alfonso smjesta sve uredi za povratak u 

Ferraru pa se, čim on kroči nogom u zamak, napetost smanji. Odlikovao se 

Alfonso posebnom snagom, bio je do krajnosti praktičan, možda mu je nedostajalo 

Ippolitovo dostojanstvo, no nije u sebi imao ni slijepe bahatosti, možda su mu 

nedostajale Ferranteova životnost i Giulijeva privlačnost, ali je iz njega zračila snaga 

koja je svima ulijevala povjerenje. 

»Kako je mojemu ocu?« zapitao je Alfonso odmah po dolasku. 

»Još je na životu, gospodaru«, rekoše mu, »ali je vrlo slab.« 

Alfonsu laknu. Stigao je kući na vrijeme. Pozdravi se s braćom i Lukrecijom te 

odmah ode do bolesnikove spavaonice. 

Starome se Ercoleu razvedri lice kada ugleda najstarijega sina, a Alfonso pohita 

k postelji i kleknu da od oca primi blagoslov. 

»Alfonso, sine moj«, šapnu vojvoda. »Radujem se što vas ovdje vidim. Doskora 

će Ferrara prijeći u vaše ruke. Nikada ne zaboravite d'Esteovu tradiciju, Alfonso, i 

čuvajte mir unutar obitelji.« 

~278~

Ercole pogledom prijeđe po onima što su stajali oko njegove postelje - 

sinovima i Alfonsovoj supruzi. Htio je Alfonsa upozoriti na slavohlepnost njegove 

braće i supruginu rastrošnost, no bio je odviše umoran. Alfonso to osjeti, a onda 

mu na pamet pade nešto što je i njemu i ocu bilo zajedničko. 

»Oče«, reče, »kako bi vam se svidjelo malo glazbe u ovoj spavaonici?« 

Vojvoda se osmjehnu. Glazba, koju je oduvijek volio, glazba da ga utješi na 

umoru, da mu razvedri um tako da se izgubi u tome i ne brine o budućnosti 

Ferrare. 

Alfonso zapovjedi da glazbenike pozovu u vojvodinu spavaonicu. Iznenađeni, 

oni i dođoše, a Alfonso potom odredi da sviraju glazbena djela koja su najdraža 

njegovu ocu. I tako, uz glazbu na klavičembalu, vojvoda Ercole zauvijek napusti 

Ferraru. 

Alfonso je svojom životnom snagom ispunjao cijeli zamak. 

Običaj je zahtijevao da se novi vojvoda okruni prije nego što se dvor zavije u 

korotu zbog smrti prethodnoga, tako da je prvi zadatak bila krunidba uz sve obrede 

koji uz nju idu. 

Sada, kada se on našao među njima, više se nitko nije bojao da će suparništvo 

među braćom ikada postati ozbiljan problem. Novi je ferarski vojvoda bio čovjek 

koji će svakoga natjerati da zastane i vrlo pažljivo razmisli prije nego što se 

usprotivi njegovoj volji. 

Bila je zima i ferarske su ulice bile ledeno hladne dok je Alfonso iz zamka jahao 

do katedrale gdje će biti okrunjen kao vojvoda od Ferrare, no usprkos snježnome 

vremenu, ispostavilo se da ljudi žele obodriti novoga vojvodu. 

A kad se vratio u zamak, Lukrecija je čekala da ga pozdravi. Stajala je na 

balkonu da je ljudi mogu vidjeti, ogrnuta širokim bijelim plaštem od svilenoga 

moarea, oko ramena obrubljenim hermelinom, pa, dok su joj ljudi odobravali, 

pokloni se suprugu i mahanjem mu odade priznanje, a grimizna i zlatom ukrašena 

haljina ukaza se ispod plašta. 

Činilo se da u narodu nije omrznuta jer je odobravanje što se čulo sa svih strana 

zvučalo neusiljeno, no sada je bila dovoljno mudra da zna kako joj puk jednoga 

dana može odobravati, a već sutradan zahtijevati njezin progon. 

Sve ovisi o Alfonsu, a ona odjednom shvati da vrlo slabo poznaje vlastitoga 

supruga. Kako bi i moglo biti drukčije kada im poznanstvo počinje i završava u 

spavaćoj sobi? Pa čak ni ondje nikada joj nije povjeravao svoje nade i ambicije, ono 

~279~

što mu se sviđa i ono što mu se ne sviđa. Sve što zna jest da želi sina, a u tome ga 

pogledu razočarava tijekom cijeloga njihova braka. 

Upravo je u ovome času ulazio u zamak i ona se spusti s balkona da ga 

pozdravi. Kada joj suprug stiže do ulaza u zamak, stajala je ondje pa, pred očima 

brojnih znatiželjnih gledatelja koji su se, znala je, jednako toliko pitah u vezi s 

njezinom budućnošću koliko je ona zbog nje bila prestrašena, kleknu i poljubi mu 

ruku. 

Alfonso je rukama primi ispod pazuha i podiže je na noge lako kao da je dijete. 

Poljubi je u oba obraza i svi na to zapljeskaše. No, poljubac mu je, primijeti 

Lukrecija, bio hladan kao i pahuljice što su lepršajući padale na njih. 

Zatim je uze za ruku i povede na gozbu, a onda započe slavlje koje će trajati sve 

do sutradan kada će svi morati odbaciti svaki znak radosti, iz bijele, crvene i zlatne 

odjeće presvući se u crno i staroga vojvodu otpratiti na njegovo posljednje 

počivalište. 

Krunidba novoga vojvode i pogreb staroga bili su završeni te se Lukrecija i 

njezin suprug prvi put, bar kako se njoj učinilo, nađoše nasamo. 

Sve je bilo dobro poznata rutina. Alfonso koji ništa ne govori i odnosi se prema 

njoj samo kao o stroju za rađanje djece. 

Nakon idiličnoga odnosa s Pietrom, osjeti ozlojeđenost prema ovome 

muškarcu, no kad god bi se prisjetila sunčanih sati provedenih s Pietrom u 

Medelani i Comacchiju, učinilo bi joj se da oko njih lebdi nekakvo ozračje 

nestvarnosti, bili su laki i prolazni, nikada se više neće ponoviti. 

Sada je shvaćala da se boji budućnosti, a zastrašivala ju je spoznaja da ta 

budućnost leži u rukama ovoga dosadnog i hladnog muškarca. 

Nikada se do ovoga trenutka nije osjetila tako sama. Pomisli na one koji su 

nekoć stajali između nje i nemilosrdne okrutnosti svijeta te, vlastitom 

nemilosrdnom okrutnošću što je premašivala ma čiju drugu, nju štitili od zla. 

»Oh, oče«, dođe joj da zaplače. »Ostavili ste me bez obrane. Cesare je zatočenik, 

a ja sam sama ovdje... na milost i nemilost Ferrare.« 

Alfonso je zgrabi u grubi zagrljaj. 

»Sada je važno«, reče joj, »da dobijemo sinove.« 

Njegove riječi kao da su joj udarale po mozgu. Je li to bilo upozorenje? Sinove... 

rodite mi sinove... i bit ćete sigurni. 

~280~

Zvučalo je kao odgoda. 

Već nakon nekoliko tjedana Lukrecija zatrudnje. Vojvoda izrazi svoje 

zadovoljstvo. Nije on ni imao bilo kakve dvojbe da će se to domalo dogoditi. Sam 

je imao mnoštvo djece, a Lukrecija se već bila pokazala sposobnom za rađanje. 

Sada je čekao na rođenje ferrarskoga nasljednika. 

Kada rodim sina, mislila je Lukrecija, moje će se mjesto ovdje učvrstiti. 

Znala je da Isabella prima izvješća o njezinu ponašanju: u nekoliko je navrata 

pokušala Pietra Bemba namamiti u Mantovu pa je sada, shvativši da joj to nikako 

ne uspijeva, pisala bratu potičući ga da okonča ljubavnu vezu između svoje supruge 

i pjesnika. 

Ako to ne učinite, podmetala je, kada vam se dijete rodi, cijela će Ferrara kod 

njega tražiti pjesničke umjesto ratničkih odlika. 

Alfonso je nezadovoljno gunđao čitajući Isabellino upozoren je. Znao je da je 

dijete koje Lukrecija sada nosi njegovo jer se ona s Bembom nije vidjela još davno 

prije njegova začeća. Znao je za suprugino hirovito prijateljstvo s pjesnikom i nije 

nimalo mario za to. No, Isabella je bila u pravu tvrdeći da će svijet možda 

posumnjati da vojvotkinja pokušava Ferrari utrapiti dijete koje nije Alfonsovo. 

Pjesnici nisu bili ljudi prema kakvima je on osjećao mnogo sklonosti. Što se tiče 

Lukrecije, malo ga je zanimala, osim noćnih susreta u spavaonici. Tada je bila 

vrijedna njegove pažnje, nije joj nijekao ljepotu, bila je dovoljno susretljiva, no on je 

uvijek više volio žene iz krčme: Lukrecijino stalno pranje kose i kupanje cijeloga 

tijela nekako mu je neodređeno smetalo. Malo prljavštine, malo znoja samo bi 

potaknulo njegovu požudu. 

Sada, kada je bila trudna, rjeđe je zalazio u njezinu spavaonicu, ali mu se, tek 

radi promjene, sviđalo tu i tamo otići joj u posjet. 

Pietro se vratio u Ferraru i Lukrecija je bila oduševljena što ga vidi, jer je bilo 

divno biti s nekim tko voli pjesništvo jednako kao i ona, čije je ponašanje dražesno i 

privlačno te tko se prema njoj odnosi više kao prema božici nego prema ženi, što se 

silno razlikovalo od načina na koji se prema njoj odnosio Alfonso. 

Alfonso je bio na oprezu. Nikada prije, činil o se, nije pokazivao toliko 

zanimanja za suprugu. Dodijelio joj je nove družbenice, a sve su bile iz Ferrare. 

»Imam svoje pratilje«, reče mu ona. »Zadovoljna sam s njima.« 

»Ali ja nisam«, otpovrnu on. »Te će žene u budućnosti činiti vašu pratnju.« 

Nisu joj to bile prijateljice, bile su to njegove uhode. 

~281~

Pitala se zašto Alfonso misli da ju je potrebno uhoditi. Jednoga je pak dana 

začula kako nekakvi radnici nešto grade u blizini njezinih odaja pa je, otišavši 

pogledati što se događa, otkrila da probijaju novi prolaz. 

»Zašto to radite?« htjede doznati. 

»Po vojvodinu nalogu, duchessa.« 

»Probijate li samo ovaj prolaz?« upita. 

»Baš tako, duchessa.« 

»A koliko će biti dugačak?« 

»Oh... samo od vojvodinih do vaših odaja.« 

Prolaz... tako da brzo i tiho može doći k njoj. Što se dogodilo s Alfonsom da 

smišlja sve ovo uhođenje? 

Bilo je nemoguće da takve svjetovne stvari oskvrnu ljubav između nje i Pietra 

kojoj nije bilo mjesta u ovome zamku opskrbljenom tajnim prolazima kroz koje 

ljutiti suprug može dojuriti i suočiti se sa zabludjelom suprugom. 

Lukrecija zadrhta na mogućnost da Alfonso nju i Pietra Bemba zatekne 

zajedno. Koliko god se nevino njih dvoje ponašali, Alfonso bi posumnjao u 

najgore. Kako bi on - taj golemi bik od čovjeka 

- mogao razumjeti ljubav kakva postoji između nje i Pietra? 

Pazila je da je nikada ne vide nasamo s Pietrom, a tek se, kada su se susreli u 

velikoj dvorani zamka i okruženi drugim ljudima, a on je molio da mu kaže što se 

promijenilo u njihovu odnosu, pouzdala u sebe i objasnila mu sve o prolazu koji se 

gradi po Alfonsovu nalogu. 

»Uskoro će«, reče mu, »biti i dovršen. Tako da se moj suprug može iznenada i 

nenajavljeno pojaviti u mojoj spavaonici. Napravio je to zato da bi me zatekao u 

kakvu prijestupu.« 

»Gdje se onda možemo naći i biti sigurni?« 

»Nigdje u Ferrari... to je izvjesno.« 

»Onda ponovno dođite u Medelanu, u Comacchio...« 

»To se sada sve promijenilo«, tužno mu odgovori ona. »Ja sam vojvotkinja od 

Ferrare. Alfonsu je potreban nasljednik. Zar ne razumijete da mu toga nasljednika 

moram roditi pod uvjetom da, kada dođe na svijet, svi budu uvjereni kako je on 

nedvojbeno Alfonsov sin?« 

~282~

»Pa, ako se ne možemo nalaziti u Ferrari, a vi ne možete napustiti Ferraru, gdje 

ćemo se sastajati?« 

»Najdraži moj Pietro«, prošapta ona, »zar ne vidite - ovo je kraj.« 

»Kraj? Kako za nas može postojati kraj?« 

»Kraj naših sastanaka. Kraj naših razgovora... kraj tjelesne ljubavi. Uvijek ću vas 

voljeti. Uvijek ću misliti na vas. No, ne smijemo se sastajati jer ako nas otkriju, ne 

znam što bi nam se moglo dogoditi. Naša će ljubav ostati, Pietro. Lijepa je kao što 

je uvijek i bila. No, previše je lijepa da se podvrgne grubosti svakodnevnoga života.« 

Zurio je u nju s tupom boli u očima. 

Previše lijepa, pomisli ona. I previše krhka. 

~283~

DEVETO POGLAVLJE 

FERARSKA BRAĆA 

P 

ietro je za nju bio izgubljen. Njihova je nježna veza uvenula, kao i cvijeće koje 

je tako divno cvalo po vrtovima što su tvorili njezinu podlogu. 

Lukrecija je sve misli pokušavala usmjeriti na dijete koje se ima lo roditi u rujnu. 

Trudnoća joj je bila teška i često se vrlo loše osjećala. Alfonso, koji nije podnosio 

bolesne žene, vrlo ju je često ostavljao samu, a otkako je Pietro bio otišao iz 

Ferrare, sumnjičavi se suprug hodnikom više nije služio za nenajavljene posjete. 

Alfonso se tijekom tih mjeseci morao nositi s brojnim poteškoćama pa mu je 

malo vremena preostajalo čak i za odlazak u ljevaonicu. Kuga je harala jače nego 

inače tijekom vrućih ljetnih dana, brigu su izazivale i posljedice gladi u Ferrari, a 

povrh svega se činilo da je smrt staroga Ercolea dovela i do stvaranja pojedinih rakrana: 

sitnih zavisti i suparništva među braćom. 

Najviše je nevolja od sve braće stvarao kopilan Giulio. Sama činjenica da je 

kopile neprestano je tjerala Giulija da se dokazuje ne bi li po važnosti dostigao 

ostalu braću. Na nesreću se slučilo da Giulio ispadne i najnaočitiji u obitelji, kao i 

najduhovitiji, a imao je i dara da se umili ljudima. Bio je najomiljeniji od sve braće, 

iako su čvrsta vrijednost i praktična sposobnost Alfonsova bile na velikoj cijeni. 

Ferrante je bio poput blijede Giulijeve sjene, gotovo jednako ludo nesmotren, 

no bez brze kopilanove pameti. Činilo se sada da Ferrante i Giulio staju jedan uz 

drugoga protiv Ippolita. Sigismonda se pak moglo zanemariti: on je sve više 

naginjao mistici i nije se činilo da bi ikada mogao biti prijetnja vojvodskoj vlasti. 

Našavši se na novome položaju, Alfonso ubrzo shvati koliko je nužno održavati 

sklad unutar vojvodstva pa pokuša smiriti Giulija dodijelivši mu palaču i dobar 

prihod, kakav nikada nije imao pod vladavinom škrtoga vojvode Ercolea. 

Ovo je, međutim, kod Giulija stvorilo samo još veću bahatost, a kod Ippolita 

izazvalo zavist pa on mržnju pokaza uhitivši kapelana koji je pripadao Giulijevu 

kućanstvu. Taj je čovjek mo žda i uvrijedio Ippolita, u što nije bio siguran nitko 

osim samoga Ippolita, no očitim se činilo da Ippolito Giuliju i Ferrari pokušava 

pokazati kako njegov brat, kao skorojević i kopile, ne smije zaboraviti gdje mu je 

~284~

mjesto u vojvodstvu te se prema zakonitoj braći mora ponašati s dužnim 

poštovanjem . 

Tako su stajale stvari toga vrućeg ljeta kada je grad, sa svojih stotinu štetnih 

mirisa, bio rasadište kuge. 

Bila bi ludost, zaključi Lukrecija, ostati ovdje do rođenja dragocjenoga 

nasljednika pa pozva k sebi pratilje i reče im da je naumila poći u Modenu, gdje će 

se njezino dijete roditi u povoljnijim uvjetima. 

Primjećivala je da njezina rođakinja Angela više nije onako dobro raspoložena 

kao obično i pitala se je li tomu razlog činjenica što će je rastaviti od Giulija. 

Odluči o tome porazgovarati s njom pa otpravi sve pratilje osim Angele, a kada 

ostadoše same, reče: »A sada, rođakinjo, najbolje će biti da mi sve kažete.« 

Angela je isprva oštro - previše oštro - prosvjedovala da je sve u redu, a onda 

se slomi i jecajući izlanu: »Dobit ću dijete.« 

»Giulijevo?« naposljetku reče Lukrecija. 

»A čije drugo?« divlje zapita Angela. 

»Giulio zna za to?« 

Angela kimnu. 

»I što kaže, mila moja?« 

»Kaže da se moramo vjenčati.« 

»Pa, onda biste trebali biti sretni.« 

»Bojimo se prepreka. Moramo dobiti Alfonsovu dozvolu.« 

»Ne sumnjam da će vam je dati.« 

»Ippolito će učiniti sve što je u njegovoj moći da nas onemogući. Mrzi Giulija.« 

»A vi ste, zgodna moja rođakinjo, djelomično za to odgovorni.« 

Angela, uvijek koketna, nasmija se kroz suze. 

»Je li to moja krivnja?« 

Lukrecija se blago nasmiješi. 

»Ne uznemirujte se. Ne dvojim u to da će za vas sve dobro ispasti. No, u 

međuvremenu bih vam savjetovala oprez. Ne bi vam se bilo mudro vjenčati bez 

Alfonsova pristanka jer će Giulio onda pobuditi neprijateljstvo kod svojega 

najstarijeg brata, kao i kod Ippolita. Samo nebo zna da su svađe između njega i 

Ippolita već prouzročile dovoljno nevolja. Sada me slušajte. Za sada ovo držite u 

tajnosti i zatražite od Giulija da isto tko postupi. Vjerujte mi, ovo je najbolji način 

~285~

ako se na kraju želite vjenčati. Vaša se trudnoća još neko vrijeme može prikriti. 

Uvest ćemo u modu novi kroj za haljine. Prepustite to meni.« 

»Najdraža i ljubljena rođakinjo, kako vas obožavam!« uzviknu Angela. »Što 

bismo mi bez vas?« 

»Neće vam biti dovoljna samo moja pomoć«, reče Lukrecija. »Sa svoje ćete 

strane morati pokazati više smotrenosti.« 

Pa se, gledajući Angelu, zapita kako li će njezina rođakinja najednom steći tu 

vrijednu osobinu za koju je do sada pokazala da joj u potpunosti nedostaje. 

Lukrecija i njezina družba krenuše u Modenu. Kad god je Lukrecija putovala, s 

njom bi pošla i velika pratnja: švelje i mnogo osobne posluge, lakrdijaši, patuljci, 

glazbenici. 

Angeli se vratilo dobro raspoloženje i činilo se da se pomirila s rastankom od 

Giulija, što je iznenadilo Lukreciju. No, kada ih na nekoliko kilometara od Ferrare 

sustiže malena konjička družba na čijem je čelu jahao Giulio, shvati razlog Angelinu 

zadovoljstvu. Izgledao je vrlo pristao, vrlo siguran u sebe, a tamne su mu oči 

sijevale dok je pogledom prelijetao skupinu u potrazi za Angelom. 

»Giulio!« uzviknu Lukrecija. »Što vi ovdje radite? Zašto ste nas slijedili?« 

On pritjera konja uz njezina pa joj uhvati ruku i nježno je poljubi. 

»Mila duchessa«, reče, »kako bih mogao podnijeti odvojenost od vas!« 

»Ne možete me zavarati slatkim riječima«, reče mu s osmijehom Lukrecija. 

»Mora da imate i nekih drugih razloga.« 

»Dopustite mi da jašem uz vas, draga duchessa, pa ču vam objasniti zašto sam 

smatrao potrebnim odjuriti iz Ferrare, iako, moja draga, draga duchessa, ustrajem na 

tome da shvatite sljedeće: morao ja ili ne morao odjuriti iz Ferrare, svakako bih vas 

slijedio jer nikako ne bih mogao podnijeti da budem odvojen od svjetla vaših jasnih 

očiju.« 

»Kao ni od Angelinih?« tiho dodade ona. 

»Ah, ni od očiju moje slatke Angele«, odgovori on. 

»Vi i ja moramo uskoro porazgovarati o tome«, mirno reče Lukrecija. »No, ne 

ovdje.« 

»Svi vas sveci čuvali zbog vaše mile dobrote, duchessa.« 

Angela zauze mjesto uz Lukreciju razmjenjujući strastvene poglede s Giulijem. 

Nepromišljeni su, pomisli Lukrecija, no kako da ih za to krivi? Dok su jahali, 

Giulio im objasni zašto je smatrao potrebnim punom brzinom odjahati iz Ferrare. 

~286~

»Sjetit ćete se da je moj prokleti brat Ippolito bio toliko drzak da baci u tamnicu 

jednoga od mojih kapelana. Nisam to mogao dopustiti pa sam provalio u tamnicu i 

oslobodio ga. Što će moj brat Ippolito reći kada to otkrije, mogu sasvim dobro 

zamisliti.« 

»Najradije bi tebe zatočio zbog onoga što bi nazvao oskvrnućem nepovredivosti 

svojega zamka«, kratko reče Angela. 

»Jednoga dana«, reče Giulio, »i ja ću imati jednako toliko sljedbenika kao i 

ponosni Ippolito. Tada ću istupiti i suočiti se s njime, a ako bude potrebno boriti se 

na život i smrt, i to ću učiniti. Čini mi se da za nas dvojicu nema mjesta u Ferrari.« 

Angeli zasjaše oči od divljenja prema ljubavniku, no Lukrecija se rastuži. 

»Voljela bih da se te razmirice okončaju«, reče. »Rado bih vas vidjela kao 

prijatelje.« 

Angela i Giulio nasmiješiše se jedno drugome. Draga Lukrecija, pomisliše. Što 

ona zna o strastvenoj ljubavi i strastvenoj mržnji? 

Kuga i glad harale su Italijom pa, kada Lukrecija stiže u gradić Reggio gdje se 

bila namislila odmarati do djetetova rođenja, nigdje nije bilo izvješenih stjegova ni 

gomile koja bi je dočekala da joj uz povike poželi dobrodošlicu. Vruće ulice bile su 

puste, a puk se skrivao iza kapaka na prozorima. 

Bilo je to porazno za Lukreciju koja je uvijek bila svjesna tuđih nevolja pa, 

očekujući djetetovo rođenje, zapade u melankoliju. 

Čeznula je porukom ohrabrenja od Alfonsa, no od njega ništa ne dođe. Kao da 

joj je prešutno davao do znanja: Rodite ferarskoga nasljednika pa ću vam onda 

čestitati. Na čemu vam uopće imam čestitati prije nego što to učinite? 

Stigla su i nježna pisma od dvojice muškaraca kojima je, znala je to, stalno bila u 

mislima. Jedan je od njih za nju sastavio divne ljubavne stihove - to je bio Pietro 

Bembo, a drugi je pisao kao vojnik čija joj je podrška uvijek na raspolaganju. To je 

bio Francesco Gonzaga. 

Ova joj pisma doniješe veliku utjehu. Bilo joj je drago što Pietro i dalje razmišlja 

o njoj, no nije se mogla suzdržati od smijeha sjećajući se hladna dočeka koji joj je u 

vrijeme svadbe priredila Isabella i uspoređujući to sa zabrinutošću i nježnošću što je 

prema njoj pokazuje Isabellin suprug. Kao da se sudbina odlučila osvetiti Isabelli za 

sve uvrede koje je bila nanijela Lukreciji. Lukrecija je bila uvjerena da bi ta ponosna 

i zapovjedna žena, premda prihvaća suprugovu nevjeru s drugim ženama, bila 

~287~

potpuno izvan sebe kada bi znala da on gaji nježne osjećaje prema ženi koju ona 

sama mrzi i čija je položaj bila odlučila potkopati. 

No, što sve to sada znači? Sada je jedino važno proživjeti do kraja ovu tešku 

trudnoću, izbjeći kugu i Ferrari dati zdravoga nasljednika. 

Glasnici joj doniješe pismo od Alfonsa. 

Ona ga nestrpljivo zgrabi. Naposljetku kao da se sjetio njezina postojanja. No, 

kada pročita pismo, oči joj se ispuniše razočaranjem jer u njemu gotovo i nije bilo 

spomena o njoj. 

Odbaci ga ustranu i zamoli Angelu da pozove Giulija, a kada on stiže, reče: 

»Imam loše vijesti za vas oboje. Silno mi je žao.« 

Čekali su bez daha, a ona nastavi: »Pismo je od Alfonsa. Ippolito se požalio da 

ste mu provalili u zamak i oslobodili svojega kapelana koji je, tvrdi Ippolito, njega 

uvrijedio. Alfonso je umoran od sukoba unutar obitelji pa kaže da nas Giulio mora 

odmah napustiti. Morate se držati daleko od nevolja, Giulio, daleko od svih nas.« 

Angela zajauknu, a Giuliju sijevnuše oči. 

»Neću otići«, izjavi. 

»Giulio, Angelo, morate misliti na budućnost. Morate se pokoriti Alfonsu. 

Samo ako to učinite, bit ću u mogućnosti nagovoriti ga da pristane na vaš brak.« 

I tako se Giulio strastveno oprosti s Angelom i ode. 

Tijekom rujanskih vrućina rodi se Lukrecijino dijete. Prozva ga Aleksandar jer 

je, držeći ga u naručju, povjerovala da bi joj mogao donijeti radost koja će joj 

pomoći da zaboravi gubitak drugog Aleksandra. 

No, novorođenče je bilo veoma maleno. Nije plakalo, vrlo je mirno ležalo, nije 

htjelo jesti. S djetetom koje ne plače i odbija hranu sigurno nešto nije u redu. 

Čeznula je za makar jednom riječju od Alfonsa, no stizala su samo pisma od 

Pietra i Francesca donoseći joj utjehu. 

Jednoga se jutra, kada je Aleksandru bilo jedva četiri tjedna, Lukrecija probudi 

sa strašnim osjećajem zle slutnje. Znala je da joj je dijete mrtvo. 

Pismo Francesca Gonzage trgnu je iz melankolije. 

Upućivao joj je izraze sućuti, najnježnije misli. Zna kako joj mora biti teško. 

Stalno misli na nju kako boravi u tome mračnom gradu Reggio. Ako će mu 

oprostiti na drskosti, reći će joj da tamo nije pametno ostati. Neka napusti Reggio i 

sve uspomene vezane uza nj, ne smije ostati ondje uljuljkujući se u vlastitu 

~288~

tragediju. Trebala bi se vratiti u Ferraru, i to teglenicom, Što će joj biti mnogo 

ugodnije u sadašnjim okolnostima. Predlaže joj da na putu zastane u Borgoforteu, 

tvrđavici u njegovu posjedu, na obalama rijeke Po. Njemu će biti silno zadovoljstvo 

da se ondje pobrine za nju, da je malo rastrese. On je grub vojnik, a ne pjesnik koji 

bi je mogao očarati riječima, ali joj, kako vjeruje, može ponuditi nešto jednako 

vrijedno tome. Primjerice, zna koliko ona pati zbog bratova zatočeništva. Ako se 

nađu, mogli bi raspraviti to tužno pitanje. Tko zna, on bi - kao vojnik - možda 

mogao predložiti sredstva za ublažavanje patnje njezina brata. A u vezi s time silno 

će se potruditi jer zna da je bratova patnja istodobno i njezina. 

To ju je pismo probudilo iz bezvoljnosti. 

Pročita ga prvi put pa onda još jednom, a onda joj se usne iskriviše u osmijeh 

dok je uspoređivala ove neuglađene rečenice s rečenicama punim ukrasa kakve bi 

pisao pjesnik Pietro Bembo. 

No, Francesco je u pravu. Ono što joj je sada potrebno jest vojnička pomoć 

Cesareu. Samo će pomažući bratu uspjeti zaboraviti vlastiti jad. 

Alfonsovo ju je zanemarivanje - očevidno se rasrdio zbog dječakove smrti i kao 

da je nju za sve krivio: najprije što je na svijet donijela bolesno dijete, a zatim ga i 

izgubila - duboko povrijedilo, a ovo ju je nježno zanimanje udvornoga ratnika 

smirivalo, otklanjalo njezino poniženje. 

Sazva sve sluškinje i povika: »Pripremite se za odlazak. Umorna sam od ovoga 

mjesta. U Ferraru ćemo se vratiti teglenicom. No, najprije ćemo se zaustaviti u 

Borgoforteu.« 

Nastade užurbanost po svim odajama. Raspoloženje se popravi. 

Svi su znali da sada počinje udaljavanje od tragedije koju je izazvala smrt maloga 

Aleksandra. 

Francesco je jadnu tvrđavicu koja je bila sve što je imao u Borgoforteu žurno 

pokušavao pretvoriti u palaču dostojnu da u njoj dočeka ženu za koju se nadao da 

bi mu mogla postati ljubavnicom. 

Nije bio ovako uzbuđen od najranije mladosti. Lukrecija se razlikovala od svih 

drugih žena. Ta mješavina pritajene strasti, ta smirenost - bio je to čudan spoj. 

Lukrecijina je čarolija dijelom ležala i u činjenici da u cijeloj Italiji nije bilo žene 

manje nalik na Isabellu. 

Nježna Lukrecija... zapovjedna Isabella. Kakve li razlike! Vjerovao je da je pred 

njim najveća ljubavna veza koju je ikada doživio. 

~289~

U posljednje se vrijeme o njoj govorilo da je ljubavnica jednoga pjesnika. Je li 

mu uistinu bila ljubavnica? Je li između njih dvoje bilo tjelesne ljubavi? Nitko to nije 

dokazao. Zajedno su lutali vrtovima i on je za nju pisao stihove, te su stihove 

uglazbili i zajedno ih pjevali. Ovome se grubom vojniku to činilo jadnim oblikom 

ljubavne veze. 

Ipak nije zanemarivao Pietra. Htio je reći Lukreciji: Mogu vam dati sve ono što 

vam je dao i vaš pjesnik, pa i više od toga. 

Čak je pisao i sonete za nju. Pocrvenio bi kada bi se toga prisjetio. Ipak, njemu 

se sve pjesništvo činilo jednako budalastim pa zašto bi njegove pjesme bile 

budalastije od drugih? 

Da mu je palača koju bi joj mogao ponuditi umjesto ove bijedne tvrđavice! No, 

ne može je pozvati u palaču u Mantovi jer će tamo biti Isabella i njezin će prodorni 

pogled počivati na njima, a ona mu, iako mu dopušta jednu-dvije ljubavnice, nikada 

ne bi oprostila ljubavnu vezu s Lukrecijom. 

No, ta će se ljubavna veza ostvariti pa makar morao cijelu tvrđavu prekriti 

cvijećem. 

Sluge su sada oko stupova omatali veličanstvene tapiserije; glazbenici su trebah 

svaki čas stići, a došao je i glasnik s pismom. Namršti se uzevši ga u ruke i vidjevši 

da mu ga Šalje Isabella. 

Do nje je doprla vijest, pisala mu je supruga, kako se on trudi utvrdu Borgoforte 

preobraziti u palaču u kojoj će se zabavljati s nekim prijateljima. Iznenađena je što o 

poslovima svojega supruga mora čuti od drugih, a ne od njega. Ne bi li bilo 

doličnije, primjerenije da joj je sam povjerio svoje naume? I zar neće i nju pozvati 

da poželi dobrodošlicu njegovim prijateljima? 

Francesca uhvati malodušnost. Zamisli Isabellin dolazak, njezinu odlučnost da 

ponizi Lukreciju kao što je to činila u svakoj prilici tijekom svadbenih svečanosti u 

Ferrari. Ovaj je posjet bio zamišljen kao uvod u zavođenje. Isabella u takvu naumu 

ne može imati nikakvu ulogu. 

Potom Francesco sa sebe strese svu malodušnost. U tome trenutku 

zapovjedništvo preuze veliki borac, a pokorni se Isabellin suprug povuče. Vrag 

neka nosi tu Isabellu! U Mantovi je na sebe preuzela da vodi glavnu riječ, a on je, 

kao prava budala, stotinu puta uzmaknuo pred njom. No, ovo nije Mantova. 

Namjerno supruzi napisa poruku u kojoj joj objasni kako od nje ne traži da 

doputuje u Borgoforte i kako to nema namjeru učiniti: tek se nedavno oporavila od 

~290~

napada groznice pa sigurno nije u mogućnosti putovati. Ne samo što je neće 

pozvati... zabranit će joj da dođe. 

Posla poruku pa ponovno upravi misli na uređenje tvrđave. 

No, Isabellu nije mogao samo tako izbaciti iz misli. 

Francesco preispita dušu i morade priznati da se boji vlastite samovoljne 

supruge. 

Stoga joj napisa još jednu poruku objašnjavajući joj kako će među njegovim 

gostima biti i njezina snaha, Lukrecija, vojvotkinja od Ferrare, koja će navratiti u 

Borgoforte prilikom povratka iz Reggija u Ferraru. Možda bi s njegove strane bilo 

uljudno da je usput pozove i u posjet Mantovi? Siguran je da će Alfonsa razveseliti 

bude li njegova sestra zabavljala njegovu suprugu. 

Odaslavši ovu poruku, Francesco se zapita je li lud ili ne. Ako mu tijekom 

Lukrecijina boravka u Borgoforteu pođe za rukom njihov odnos usmjeriti onamo 

kamo je namjeravao, neće li to pronicave Isabelline oči odmah primijetiti? 

Polako je niz Po plovila teglenica prema Borgoforteu. Okružen glazbenicima 

kojima je bio naredio da sviraju umilnu glazbu, 

Francesco je vidje kako se nazire kroz izmaglicu klizeći mimo obala gusto 

obraslim brezovim drvećem. 

Kada se teglenica približi, vidje blistave boje ženskih haljina, a usred svega toga i 

samu Lukreciju, svježe oprane kose što joj poput zlata pada po ramenima i s 

osmijehom zadovoljstva na licu. Kada je stupila na obalu, on uhvati njezine ruke u 

svoje, a oči mu pod teškim kapcima zasjaše od ganuća dok je proučavao njezin vitki 

lik. Činila mu se krhkijom no ikada prije, a tuga kao da joj je davala još mladolikiji 

izgled. 

Francesco nikada prije nije osjetio takvu samilost pomiješanu sa žudnjom. 

Jadno dijete, mislio je. Jadno, jadno dijete, koliko li je samo trpjela! 

Shvati da njezin boravak u Borgoforteu neće biti onako veseo kako je on 

predviđao; posumnja u to da će je za to kratko vrijeme uspjeti učiniti svojom 

ljubavnicom. No, to mu se najednom učini nevažnim: jedino je bilo važno ovu 

djevojku ponovno razvedriti. 

Vedra glazba činila se neumjesnom na maglovitoj livadi. 

Reče joj: »Znao sam da volite glazbu. No, hoću da znate i to da, sve dok 

ostanete u mojoj jadnoj tvrđavici, namjeravam učiniti sve što budem mogao kako 

bih vas usrećio.« 

~291~

Ona stavi ruku u njegovu i uputi mu djetinjast osmijeh. 

»Osjećala sam se sretnijom otkako sam primila vaš poziv«, reče. »I dalje se 

osjećam sretnijom sada kada sam vas vidjela.« 

On je povede u tvrđavu, a ona se zapanji zbog njezine veličanstvenosti. 

»Previše ste si truda zadali«, reče. 

»To je nevažno«, objasni joj on. 

»O, ne. itekako je važno. Učinili ste to kako biste mene oraspoložili. To mi je 

jasno.« 

»Onda, ako vas je bar malo oraspoložilo, trud mi se isplatio. Za večeras sam 

priredio gozbu, a vi i ja ćemo zaplesati.« 

Ona odmahnu glavom i oči joj se ispuniše suzama. 

»Prošlo je tako malo vremena otkako sam svoje djetešce držala u naručju.« 

»To je sada iza vas«, odgovori joj on. »Nikakvo tugovanje tu ne može ništa 

izmijeniti. Morate pokušati ponovno biti sretni. Ako mi uspije to postići, bit ću 

najsretniji muškarac na svijetu.« 

»Nije u moći nijednoga muškarca da me učini sretnom, bojim se.« 

»Govorite tako zato što je vaša tuga još svježa. Neće biti plesa ako vi to ne 

želite.« 

Uđoše u dvoranu koja je, zbog dovitljivo oslikanih zidova, ostavljala dojam da 

iz nje na sve strane puca vidik. Rječito je to pohvalila, a njemu je pohvala godila jer 

je time pokazala koliko je svjesna svega što je učinio u pokušaju da joj ugodi. No, 

još je uvijek bila tužna, a misli su joj bile usmjerene na dijete koje je izgubila. 

Nije mogao voditi ljubav s njom. Nije joj mogao čak ni govoriti o ljubavi. Samo 

joj je djelom mogao pokazati koliko se brine zbog nje, koliko ga je njezina krhkost 

dirnula, koliko zbog njezine nesigurnosti čezne za time da je zaštiti. 

Nije mu bilo lako naći se s njome nasamo u tvrđavi. Mogli su razgovarati samo 

za vrijeme gozbe ili dok su drugi gosti plesali. 

»Znajte«, reče joj ozbiljno, »da ću, ustrebate li pomoć, smjesta doći k vama.« 

»Zašto bi mi ustrebala vaša pomoć?« zapita ona. 

»Najdraža moja Lukrecijo, vi ste donedavno bili pod zaštitom vrlo moćne 

rodbine, no sada ste sami.« 

~292~

Ona se odmah snuždi pomislivši na očevu smrt, na Cesareovo zatočeništvo, a 

posljednje što je želio bilo je povećati njezinu tugu. No, ustrajno nastavi: »Alfonso 

želi nasljednika... treba nasljednika.« 

»A ja sam ga još jednom razočarala.« »Ne razmišljajte o tome. Zapamtite da ću 

ja, ustrebate li moju pomoć u bilo kojem trenutku i pošaljete mi poruku, bez obzira 

na to gdje se budem nalazio, pohitati k vama.« 

»Dobri ste prema meni«, reče mu ona. 

Nije ju ni dotaknuo, no ona vidje kako u očima ispod teških kapaka tinja svjetlo 

lišavajući ih svake pospanosti. 

»To će mi uvijek biti najveća radost u životu... da budem dobar prema vama.« 

»Zašto ste tako dobri?« zapita ga, a budući da on nekoliko trenutaka ništa ne 

reče, nasmija se pomalo nesigurno. »Tijekom prvih dana u Ferrari upoznala sam 

vašu suprugu kao svoju najogorčeniju neprijateljicu.« 

U očima mu zatinja svjetlost. 

»Bila je okrutna prema vama. Mogao bih je zbog toga zamrziti.« 

»Zamrziti... zamrziti Isabellu, svoju suprugu!« 

»Zar ne razumijete zbog čega?« 

Lukreciji srce malo brže zakuca: ovome je muškarcu uspijevalo da se zbog njega 

opet osjeti živom. Čekala je na njegov odgovor. 

»Zato što se zaljubljujem u vas.« 

»Oh, ne! To ne može biti.« 

»Bio sam glup što to već prije nisam shvatio. Sjećate li se našega prvog susreta? 

Sjećate li se kako ste me naveli da vam pričam o svojim bitkama? Onda sam vas 

smatrao djetetom... čarobnim djetetom, ali ipak samo djetetom. 

»Dobro se toga sjećam.« 

»A vi ste stajali na balkonu i gledali me kako odlazim.« 

»Giovanni Sforza je bio uz mene... moj prvi suprug.« 

Francesco kimnu. 

»Klevetao vas je, čak i tada, a ja sam ga mrzio. No, nisam znao zbog čega ga 

zapravo mrzim.« 

»Razmišljala sam o tome kako ste velik ratnik, a da je Giovanni Sforza bio 

poput vas, možda bih drukčije osjećala za njega.« »Lukrecijo...« 

»Ne smijete me krivo shvatiti. Između nas dvoje ne može biti ljubavi.« 

~293~

»Međutim, između nas dvoje postoji ljubav.« 


»Zar vam nisam rekao da vas ljubim?« 

»To su samo udvorne riječi.« 

»To su riječi iz srca izrečene.« 

»No, od kakve je koristi ljubav ako je osjeća samo jedno? Ljubav se mora 

podjednako osjećati da bi bila lijepa.« 

»I bit će tako. I bit će tako!« strasno uzviknu on. 

No, ona samo još jednom odmahnu glavom. 

»Pokazat ću vam razmjere svoje ljubavi«, reče joj on. 

»Radije nemojte, molim vas. Zar ne znate da ljude koji me vole ne prati sreća?« 

»Alfonso...« 

»Alfonso me nikada nije volio.« Sa smiješkom se okrenu k njemu. »No, lijepo je 

od vas što prema meni pokazujete takvu ljubaznost. Znate kako mi je teško pri 

srcu. Znate za svu žalost koja me snašla tijekom ove silno tragične godine. 

Pokušavate me oraspoložiti i to je vrlo ljubazno od vas. Neću zaboraviti tu 

ljubaznost.« 

»Ne vjerujete mi da vas uistinu ljubim i da je moja ljubav veća od svake koju ste 

ikada upoznali. Nemojte misliti da pjesnici, koji umiju kićeno govoriti, mogu ljubiti 

s istom strašću kao vojnik. Na moje se stihove smješkate - ili biste to učinili da 

nemate najljubaznije srce na svijetu, no ljubav se ne sastoji od pisanja stihova. 

Djelima ću vam pokazati da vas ljubim. Imate brata zbog kojega vas muči toliki 

jad.« 

Ona sklopi ruke u grozničavu iščekivanju, a on se osmjehnu u uvjerenju da je 

našao put do njezina srca. 

»Imam nešto utjecaja u ovoj zemlji, kao i u Španjolskoj. Ako pošaljem izaslanika 

na španjolski dvor s molbom da se vaš brat pusti iz zatočeništva, moj zahtjev 

možda neće proći nezapaženo. Što biste mi tada rekli, Lukrecijo?« 

»Rekla bih da ste najljubazniji čovjek u Italiji.« 

»I to je sve?« 

»Mogla bih, vjerujem, početi ljubiti onoga tko bi mi učinio toliko dobra.« 

»Koliko samo volite toga svojeg brata!« 

»Zajedno smo odrasli. To su obiteljske veze. Uvijek smo mnogo značili jedno 

drugome.« 

~294~

»Čuo sam za to. Vjerujem, Lukrecijo«, ozbiljno nastavi on, »da za vas nikada 

neće biti sreće sve dok vam je brat u zatočeništvu.« 

»Mi kao da smo jedna osoba«, reče ona. »Dok je on zatočenik, i ja sam 

zatočenica.« 

»Zatočenica vlastitih osjećaja, Lukrecijo«, reče on. »Jednom će u vašemu životu 

postojati netko tko će vam toliko značiti da će vam se čak i ljubav prema bratu 

činiti malo važnom. Namjeravam biti taj netko.« 

»Zaboravljate Isabellu«, reče mu ona. »Isabellu i Alfonsa.« 

»Ništa ne zaboravljam«, odgovori on. »S vremenom ćete to vidjeti. Sutra ću 

poslati izaslanika u Španjolsku.« 

»Kako da vam zahvalim?« 

»Između nas«, reče on, »ne smije biti formalne zahvalnosti. Vidjet ćete da ću 

život staviti u vašu službu, a u zamjenu...« 

»Da?« zapita ona. »U zamjenu ćete zahtijevati?« 

»Samo da me ljubite.« 

Isabella je iščekivala snahin dolazak u Mantovu. Sve joj je to bilo sumnjivo. 

Zašto je Francesco odjednom postao tako neustrašiv i zabranio joj da nazoči 

dvodnevnome slavlju u Borgoforteu? A tko su mu bili uzvanici? Lukrecija i njezine 

jadne družbenice! Sva ta strka, sve te pripreme za jednu Borgiju! 

Da, Isabelli je to uistinu bilo silno sumnjivo. 

Bila je toga dana gotovo nesnosna prema sluškinjama. Triput se preodijevala 

prije nego što je napokon bila zadovoljna vlastitim izgledom. 

Sve su je uvjeravale da u Italiji nema haljine koja bi se mogla usporediti s onom 

što je ona ima na sebi. Ona će Borgia u svojoj morello i zlatnoj boji uz nju izgledati 

prostački: ona je tako vitka, tako nježna. Isabella se izdera na ženu koja je to rekla. 

»Jesam li ja budala?« pitala je. »Pa nisam slijepa kraj zdravih očiju! Nisam ni 

vitka ni nježna. To su Borgijičine osobine. No, mislim da imam jednako dobar stas 

kao i svaka druga žena u Italiji.« 

Što je više u njoj rastao strah, to se više trudila razmahivati vlastitom 

nadmoćnošću. Uvježbavala je pjevanje i plesne korake, kao što je to činila prije 

svadbe, prolazila je hodnicima diveći se svojim umjetničkim djelima. Ta žena nikada 

nije vidjela takvo blago, čak ni u Vatikanu. Ona propalica od njezina oca skupljao je 

žene, a ne umjetničko blago. 

~295~

No, najviše joj je od svega smetala pomisao na to da se njezin suprug Francesco 

usuđuje obigravati oko žene koju je ona bila odlučila mrziti. 

Posla po dvije svoje pratilje za koje je znala da su mu bile ljubavnice. Bile su još 

poprilično naočite i ona im nije ništa zamjerala. Uostalom, iako on to nije znao, 

sama ih je i bila izabrala za njega. Dičila se sama pred sobom kako ga tako dobro 

poznaje da primjećuje trenutke kada je spreman, kako je to nazivala, malo 

prošvrljati. Nije ju to zabrinjavalo. Njoj je bilo glavno vladati Mantovom, a ako se 

on uplete u ljubavnu vezu, vjerojatnije je da će njoj prepustiti vlast nego ako bi se 

bavio državnim pitanjima. Bilo joj je draže da ljubavnice nalazi u njezinu kućanstvu, 

tako da može pratiti razvoj njegovih veza. Ono što nije odobravala bilo je da sam 

sebi odabere neku ženu. 

»Moramo vojvotkinji od Ferrare pokazati da ovdje možemo prirediti jednako 

dobru gozbu kao i bilo koju u kakvoj je uživala u Vatikanu«, reče Isabella. »A vas 

dvije morate dobiti nove haljine. Nema vremena da ih smišljam za vas pa ću među 

vlastitom odjećom odabrati ono što će vam najbolje pristajati.« 

Pratilje se oduševiše. Razumjele su je pa je znala kako se na njih može osloniti 

da će se poslužiti svim mogućim smicalicama ne bi li markiza od Mantove 

odmamile od kakve nove ljubavi. 

Isabella privuče Lukreciju u zagrljaj i utisnu joj na obraz Judin poljubac. 

»Kako me raduje što vas vidim ovdje!« uskliknu. 

Lukrecijin osmijeh nije ništa odavao. Stajala je pred Isabellom, nalik na dijete no 

suzdržana, ne u odjeći morello boje sa zlatnim prugama, već u tamnim nabranim 

haljinama koje su joj se pripijale uz stas i pristajale joj bolje nego nekadašnje svijetle 

boje. Unatoč svim nevoljama, još je uvijek bila vitka i ljupka mlada žena. 

»Dođite«, reče joj Isabella krenuvši ispred nje prema zamku. »Želim vam 

pokazati svoje blago. Vjerujem da vas je moj muž zabavljao na način koji vam se 

svidio?« 

Isabelline su oči bile podrugljive i okrutne, pune pretpostavki, neizravno 

izražavajući sumnju u to da je Lukrecija ljubavnica njezina supruga. 

Lukrecija odgovori: »Markiz i njegovi prijatelji priredili su mi u Borgoforteu 

srdačnu dobrodošlicu. Bojim se da ih je moja neraspoloženost razočarala.« 

»Onda vjerujem da su je bili u stanju donekle odagnati.« 

»Uvijek je utješno imati dobre prijatelje.« 

~296~

»Alfonsu, kako čujem, nije bio po volji vaš boravak ondje, i to na poziv mojega 

supruga. On je ljubomoran suprug.« 

»Nema za to razloga.« 

Isabella se na sav glas nasmija. 

»Duchessa je dugo putovala«, reče Francesco, »a još joj se ni zdravlje nije u 

potpunosti vratilo.« 

»Oprostite mi«, reče Isabella. »Tako sam zaboravna. Najprije ćemo se osvježiti, 

a onda ću vam pokazati svoje slike i kipove. Prisežem da se rijetko može vidjeti 

bolja zbirka. Dičim se njome.« 

Isabella se nije micala od Lukrecije: promatrala je dvije bivše suprugove 

ljubavnice kako oblijeću oko njega, no morala je priznati da se, u usporedbi s 

pridošlicom, čine neuglednima. 

Isabelli je bilo jasno da je Francesco tu ženu već učinio ili ju je bar bio odlučio 

učiniti svojom ljubavnicom. Na temelju njezina nedužna držanja možda se moglo 

pretpostaviti da sama Lukrecija nije svjesna toga, no Isabella se nije dala zavarati. 

Ona je Borgia, mislila je, a samim time i čudovište. 

Borbena je svjetlost sjala u Isabellinim očima. Između njih dvoje ne smije doći 

do ljubavne veze, govorila je sama sebi. Radije bih vidjela Francesca mrtvog. Smije, 

ako to poželi, dobiti sve žene na svijetu - ali ne i ovu. 

Ova je situacija bila prilično nepodnošljiva za Isabellu. Što se zbiva iza tih 

lukavih blagih očiju? Ismijava li je ta djevojka? Misli li joj se osvetiti za ono što se 

događalo na svadbi? 

Uze Lukreciju pod ruku pa s društvom krenuše u obilazak zamka jer je Isabella 

silno čeznula za time da Lukreciji pokaže svoje blago. Željela je naglasiti činjenicu 

da Lukrecija Borgia u Italiji više nije moćna osoba, a da je čak i ono što još 

posjeduje sada prilično nesigurno. 

Francesco je pošao s društvom, a tako i dvije žene koje je Isabella bila odjenula 

u dvije od svojih najljepših haljina. Čavrljale su s njime što su koketnije znale i 

umjele, no Francesco ih je jedva i primjećivao. 

Lukrecija ostade bez daha od udivljenja pred prekrasnim umjetničkim djelima 

koja joj je Isabella pokazivala, a Isabella je, likujući zbog njih, čak nakratko i 

zaboravila neprijateljstvo prema Lukreciji. 

Isabella je bila rođena skupljačica s iskrenom ljubavlju za sve lijepo pa joj se, 

dok je stajala pred slavnom Mantegninom slikom Cezarov trijumf, oči ispuniše 

suzama. 

~297~

I Lukrecije se slika slično doimala te ih je to na tren povezalo. 

»Mora da je ovo jedna od najboljih slika u Italiji«, reče Lukrecija. 

Isabella kimnu. 

»Andrea Mantegna naslikao ju je za mene kada je Francesco postao markiz od 

Mantove.« 

Time je Isabella raskinula čaroliju, smjesta postavši opet ona stara. Naslikao ju 

je za mene. Bahato i posesivno, podrazumijevajući kako sve u ovome zamku pripada 

njoj - uključujući i Francesca. 

Bilo je tu još prekrasnih slika koje su načinili drugi poznati umjetnici: Isabella se 

potrudila da sva najveća umjetnička djela završe u njezinoj palači. Našla su se ovdje 

djela Coste i Perugina; imala je rijetkih knjiga u svom posjedu, ukrasa fino iskovanih 

od zlata i srebra te urešenih dragim kamenjem. Imala je i umjetnu špilju u koju 

povede Lukreciju i ondje, među najizvrsnijim skulpturama na svijetu, Lukrecija 

otkri onu koja je možda bila najljepša od svih. 

Oči joj se zadržaše na Michelangelovu Usnulom Kupidu koji je nekoć bio u 

posjedu vojvode od Urbina. Za Lukreciju je predstavljao više od lijepoga djela 

jednoga od najsjajnijih svjetskih umjetnika: bio je simbol Isabelline nemilosrdne 

gramzljivosti. Lukrecija se prisjeti kako Isabella, kada su se oni koje je nazivala 

velikim prijateljima našli u nevolji, nije najprije pomislila na njihovu sigurnost, već 

na Usnuloga Kupida pa je na Cesareov zahtjev urbinskoga vojvodu i vojvotkinju 

otjerala iz Mantove u zamjenu za Kupida. 

Je li Isabella pomišljala na to svaki put kada bi pogledala ovaj izuzetni kip? O 

čemu li sada razmišlja? Isabelline se podrugljive oči nakratko susretoše s 

Lukrecijinima, kao da joj poručuju: Shvati kakva sam ja žena. Nemilosrdna prema 

prijateljima, koliko li ću se nemilosrdnijom pokazati prema neprijateljima! 

No, najvažnije je blago Isabella tek na kraju pokazala svojoj posjetiteljici, s 

pravom nagađajući da će joj time nanijeti više boli nego bilo čime što bi joj mogla 

pokazati. Bio je to naočiti mladi mantovski nasljednik, jedan od najljepših dječaka u 

Italiji: Federigo, sin Francescov i Isabellin, a Isabella se pobrinu pružiti Lukreciji, 

koja je nedavno izgubila ferarskoga nasljednika, svaku moguću priliku da joj zavidi 

na mantovskome nasljedniku. 

Te je noći poslala mlađu od bivših ljubavnica u suprugovu spavaonicu, no ta se 

žena vrati k Isabelli i reče joj da ju je otpravio. Isabella potom posla drugu ženu, 

koja također doživje neuspjeh i vrati se svojoj gospodarici. 

~298~

Na Lukrecijinu se spavaću sobu dobro pazilo. Neće ta žena uživati u 

Francescovoj utjesi za svojih noći u Mantovi, odlučila je Isabella, pa se nakon 

dvodnevnoga posjeta, ispunjena silnim pritiskom i napetošću, Lukrecija ponovno 

ukrca na teglenicu i otplovi iz Mantove, ostavljajući za sobom žalosna i 

nezadovoljena ljubavnika i njegovu ogorčenu i osvetoljubivu suprugu. 

Klizeći na svojemu sporom putovanju duž Poa, teglenica je skrenula od 

glavnoga toka prema Ferrari te se naposljetku zaustavila u Belriguardu. 

Ovdje ih je očekivalo ugodno iznenađenje. Na obali je stajao Giulio, spreman 

da im poželi dobrodošlicu. 

Željno poljubi ruku Lukreciji i još željnije očima potraži Angeline. 

»Ali... Giulio!« uzviknu Lukrecija. »Zar ne biste trebali biti daleko odavde?« 

»Ne bojte se«, umiri je Giulio. »Nisam prekršio riječ. Alfonsa je uhvatila 

dobrohotnost nakon djetetova rođenja. Dao mi je dopuštenje da se vratim na 

dvor.« 

»To mi je drago, a tako će biti i Angeli.« 

Angeli je to zasigurno bilo drago. Bila je također malo i zabrinuta: njezina se 

trudnoća bližila kraju i postajalo joj je sve teže skrivati svoje stanje koje je do sada 

naslutilo već nekoliko žena. Stoga je radi Angele Lukrecija bila oduševljena što vidi 

Giulija, a još ju je više oduševljavalo što mu je Alfonso odlučio oprostiti. 

Giulio objasni kako je u Belriguardo došao zato da ih pozdravi, a sutradan će 

pojahati ispred njih da na dvor odnese vijest o njihovu skorom povratku. 

Lukrecija uredi da on i Angela ostanu nasamo pa ljubavnici, pošto se izgrliše, 

počeše raspravljati o tome što će dalje učiniti. 

»Moramo se brzo vjenčati«, izjavi Giulio. 

»Ako to ne učinimo«, namršti se Angela, »dijete će nam se roditi prije svadbe.« 

Giulio je oklijevao. Objasni joj da se smjesta želi oženiti njome, ali da istodobno 

ne želi uvrijediti Alfonsa. 

»Vidite, draga moja Angelo«, objasni, »nakon onoga slučaja s kapelanom 

upozorio me da više ne smijem izvoditi nikakve lude vratolomije. Ako tako ne 

postupim, kaže, sljedeći put neće mi tako lako oprostiti.« 

»Ne treba nam još jedno progonstvo«, reče Angela. 

»Ne. No, razgovarat ću s Alfonsom. On nije nerazuman, a siguran sam kako se, 

da me nije protjerao, sve moglo srediti za naše vjenčanje. Prijetnja nam je, naravno, 

Ippolito. On me mrzi, velikim dijelom zato što zna da me ljubite.« 

~299~

»Vrag neka nosi tog Ippolita!« promrmlja Angela. »Učinit će sve što bude u 

njegovoj moći kako bi spriječio naš brak. To mi je jasno. No, nadmudrit ćemo ga. 

Najvažnije je da dobijemo Alfonsov pristanak.« 

»Onda ću ja sutra odjahati u Ferraru i smjesta se s njime o tome posavjetovati.« 

Vjeran svojoj riječi, sutradan ujutro Giulio ostavi Belriguardo. Jahao je sam, ne 

želeći se opterećivati pratnjom. Nije projahao mnogo kilometara kadli ugleda kako 

mu se približavaju neki konjanici i nasmija se u sebi prepoznavši na njihovu čelu 

svojega polubrata Ippolita. 

»Dobar vam dan, kardinale!« doviknu drskim glasom. 

Ippolito se naglo zaustavi i uputi bratu pogled pun mržnje. Još nikada nije vidio 

Giulia da izgleda tako pristalo, tako siguran u sebe. 

»Izgledate zadovoljni sami sa sobom!« povika Ippolito. 

»Kao što biste i vi bili na mojem mjestu.« 

»Upravo odlazite od duchesse?« 

Giulio kimnu. 

»I... od Angele«, tiho dodade. 

»Čuo sam neke priče o toj djevojci.« 

»O tome da nosi moje dijete?« reče Giulio. 

»S ponosom govorite o onome što bi vas trebalo ispunjati stidom.« 

»Stidom, brate? A što sve ne biste dali da se možete mijenjati sa mnom?« 

Ippolita iznenada ispuni bijes. Pomisli na Angelu, na to koliko mu je žudnja za 

njom postala važna jer ne obuhvaća samo tjelesnu potrebu, a činjenica da je njega 

odbila simbol je bratove veće privlačnosti i vlasti nad ženama. Rekla mu je da više 

mari za Giulijeve lijepe oči nego za svu kardinalovu moć i bogatstvo. Na tren se 

Ippolitov gnjev ote svakom nadzoru, a kada Giulio zamahnu da će bičem potjerati 

svojega konja, Ippolito povika: 

»Zgrabite ga. Iskopajte mu oči!« 

Njegovi se sluge na trenutak pokolebaše, no Ippolito zareža: 

»Učinite to, hulje, ili će vas snaći ono što vam zapovijedam da njemu učinite.« 

To je bilo dovoljno. Baciše se na Giulija, oboriše ga na tlo, čvrsto ga držeći za 

ruke i noge dok su mu oštrim bodežima boli oči, a on ispuštao divlje i bolne krike. 

»To je dovoljno«, reče Ippolito pa on i njegovi ljudi odgalopiraše dalje, 

ostavljajući Giulija da, izbezumljen od boli i polumrtav, leži na travi obojenoj krvlju. 

~300~

Tek nekoliko sati poslije toga neki jahač stiže bez daha u zamak Belriguardo i 

ispriča sve o strašnom prizoru što ga je zatekao na obližnjoj livadi. 

Angela, oblivena bespomoćnim suzama, obeznanivši se pade na tlo, a Lukrecija 

zapovjedi da se žurno pripremi nosiljka i Giulio prenese natrag u zamak. Ondje je 

postojao liječnik, no ona posla glasnike u Ferraru, zahtijevajući da svi najbolji 

liječnici smjesta krenu za Belriguardo. 

A Giulija, više mrtva nego živa, prenesoše u zamak. 

Kada je čuo tu vijest, Alfonso se u isti mah razljuti na Ippolita i sažali na Giulija, 

a potom ga uhvati strah. Ono čega se oduvijek bojao izbilo je na vidjelo: 

neprijateljstvo unutar same obitelji. 

Prvi mu je poriv bio da pošalje po Ippolita i strogo ga kazni za strahotu koju je 

počinio, no brzo se prisjeti i da je prije svega vojvoda od Ferrare te da ne može 

osobnim osjećajima dopustiti da se ispriječe između njega i dobrobiti vojvodstva. 

Giulio za Ferraru nije od velike važnosti, dočim je Ippolito kardinal te će u tom 

svojstvu u Vatikanu moći koristiti Ferrari. Stoga Alfonso nije sebi mogao priuštiti 

da odmjeri pravednu kaznu tome čovjeku koji je, uz njega samoga, bio najmoćniji u 

Ferrari. Povrh svega, Ippolito je, unatoč svojoj uznositoj i neobuzdanoj ćudi, u 

mirnijim trenucima bio pouzdan državnik i u brojnim je prilikama njegov savjet 

Alfonsu bio od neprocjenjive vrijednosti. 

Alfonso je bio jednostavan čovjek, no čovjek koji je dužnost ozbiljno shvaćao. 

Htio je učiniti ono što je ispravno i časno, tek je prije kratkoga vremena dobio vlast 

u ruke i žarko je želio da mu je otac još živ kako bi se mogao pozabaviti ovom 

strašnom neprilikom u kojoj se našao. 

Ippolito je u međuvremenu odjahao izvan granica Ferrare, u strahu od stroge 

kazne kakvu je zasluživao, a Alfonso je bio svjestan da će se strašna priča vrlo brzo 

pročuti diljem Italije i da će time slabost kuće u kojoj braća međusobno ratuju 

svima postati očiglednom. 

Smjesta sestri Isabelli i njezinu suprugu Francescu napisa pismo o tome što se 

dogodilo, a ujedno zatraži i njihov savjet. Čuvši za događaj, Isabella je bila izvan 

sebe od bijesa jer je poletni mladi polubrat Giulio bio jedan od rijetkih ljudi koje je 

ljubila. 

Francesco ju je rijetko imao prilike vidjeti tako uzbuđenu. 

»Kada samo pomislim na njega«, plakala je. »Na svojega dragog mladog brata... 

Ostavio ga je tamo u travi... da leži u agoniji! Mogla bih ubiti Ippolita. A Alfonso 

~301~

pita što da učini. Trebao bi gospodina ubojicu dopremiti natrag u Ferraru i dati mu 

iskopati oči. To bi bila pravedna kazna.« 

Francesco ju je šutke promatrao. Čudno, pomisli, ali vjerujem da počinjem 

mrziti Isabellu. 

Neprestano je mislio na Lukreciju, još otkako je otplovila iz Mantove, a živo se 

sjećao i najsitnije boli koju joj je zadala Isabella. 

Ipak, Isabella je istinski ljubila Giulija. Nije joj bilo jasno zašto se Alfonso 

koleba. Nije shvaćala da bi Alfonso, kaznivši Ippolita, na taj način ranio njegov 

golemi ponos te ga učinio svojim doživotnim neprijateljem, a time i neprijateljem 

Ferrare. Ništa ne bi Ferrari moglo više naškoditi od sukoba između njih dvojice, a 

Isabella je, potičući Ippolitovo kažnjavanje, ujedno poticala slabljenje zdanja što ga 

je tvorila obitelj d'Este, no u svojoj tuzi nije to bila u stanju uvidjeti. 

A Francesco? Mrzio je obitelj d'Este baš kao što je mrzio i Isabellu. Mrzio je 

njihov ponos, bahati stav da su oni i samo oni dostojni vlasti. Što on mari za 

propast Ferrare! No, svejedno je mario. To je pitanje za nj bilo od velike važnosti. 

Potajno će mu biti drago vidjeti pad ženine obitelji. Ferrara i Mantova nikada nisu 

bile u pravome prijateljstvu. A kako samo mrzi Isabellu! 

»Zašto tu samo stojite i šutite?« pitala je Isabella. »Zar smatrate nevažnim što je 

Giulio na ovakav način unakažen?« 

»Razmišljam«, reče on, a oči su mu tinjale pod teškim kapcima. »Ippolita 

zasigurno treba izvesti pred lice pravde.« 

Ona ispruži ruku i on je prihvati. 

Ovako i samo ovako, pomisli, mogu udovoljiti svojoj mržnji prema Isabelli. 

Ona ustade. 

»Smjesta ću Giuliju poslati liječnike. Barem ima sestru koja će učiniti sve što je u 

njezinoj moći da mu spasi život.« 

Odgovor, dakle, bi poslan u Ferraru. No, do toga je vremena Alfonso već 

pitanje bio razmotrio s krajnjom mirnoćom, a vojvoda od Ferrare nadjačao je u 

Alfonsu bratsku sentimentalnost prema Giuliju kojemu je nanesena nepravda. 

Već je bio poslao poruku Ippolitu. Smjesta se mora vratiti u Ferraru. Njegova 

odsutnost slabi vojvodstvo. Moraju se držati zajedno, pa ma što se dogodilo, protiv 

svih onih koji su spremni na neprijateljstvo prema njihovoj državi. 

Giulio je ležao u mračnoj sobi. Osjećao je bol... neprestanu bol. Nije mogao 

umaknuti toj boli, čak su ga i u snu progonile slike okrutnih ljudi što stoje nad njim 

~302~

s bodežima u rukama, pa bi ponovno osjetio bol kako mu probada oči, a onda bi se 

probudio da osjeti još jaču bol. 

Mirno je ležao, mrzeći... mrzeći svijet koji se tako okrutno ponio prema njemu, 

koji ga je najprije učinio snažnim, naočitim, radosnim - a onda mu u jednome 

kratkom satu oduzeo sve što mu je život činilo ugodnim. Mržnja mu je prožimala 

misli, a na jednoga je čovjeka sva ta mržnja bila usredotočena, jednoga je čovjeka 

želio uništiti onako kao što je i sam bio uništen. Jedino što ga je tješilo tijekom svih 

tih dana i noći provedenih u bolovima bila je pomisao na osvetu Ippolitu. 

Ležao je u zamračenoj sobi i na najmanji tračak svjetla vrištao u agoniji. No, 

dok je tako proklinjao sudbinu, sjećao se i da ima dobre prijatelje. Isabella, 

Lukrecija, Alfonso - svi su k njegovoj bolesničkoj postelji poslali najbolje liječnike 

u Italiji. Ti liječnici ne samo da su mu spasili život, nego su kod njega spriječili i 

potpunu sljepoću. Sada je znao da mu je sačuvan vid na jednome oku jer je u 

zamračenoj sobi mogao vidjeti obrise pojedinih predmeta. No, dok se vrtio i 

premetao po postelji, žalio je što mu ti prijatelji zapravo nisu neprijatelji pa da su ga 

ostavili da umre kao što je učinio Ippolito. 

Uto u sobu uđe Lukrecija. Bila je vitak dražestan oblik, mirisna prisutnost koja 

se nadvila nad njegovu postelju. Uze ga za ruku i poljubi je. 

»Najdraža sestro«, promrmlja on. »Najdraža moja Lukrecijo. Bio bih umro da 

nije bilo vas.« 

Lagano mu dotaknu čelo, a on se napregnu da joj vidi lice. U sobi nije bilo 

zrcala pa nije znao koliko se promijenio. Maknuli su mu zavoje s lica pa mu je 

strujanje zraka isprva na ožiljcima izazivalo užasnu bol. 

»Možete li me vidjeti, Giulio?« zapita ona. 

»Da, sestro. Vaše mi lice postaje sve jasnije što vas dulje gledam.« 

»Onda se moramo radovati jer nećete izgubiti vid.« 

»Angela?« zapita on. 

»Dijete se rodilo«, reče ona. »Uspjeli smo to zadržati u tajnosti. Ne brinite se. 

Našli smo mu i udomitelje. Bit će dobro plaćeni, a možda ćete za kratko vrijeme 

moći zahtijevati svoje dijete.« 

»Vidim da ste se pobrinuli za nas oboje, Lukrecijo«, reče on ganuto. 

»To mi je bilo zadovoljstvo učiniti.« 

»Je li Alfonso bio ovdje?« 

»Ne.« 

~303~

»On će se pobrinuti da se izvrši pravda«, viknu Giulio. »Znam da je Alfonso 

pravedan čovjek.« 

Lukrecija je šutjela, a Giulio nastavi: »Cijela Ferrara zna kako Alfonso neće 

dopustiti da bilo tko - čak ni veliki kardinal Ippolito d'Este - tako postupi sa 

mnom.« 

»Angela čeka da vas vidi«, reče Lukrecija. »A tu je još netko, Giulio. Došao je 

Ferrante.« 

On se osmjehnu, a Lukrecija se prisili prikriti odbojnost koju taj osmijeh izazva 

u njoj jer je zbog njega to jadno osakaćeno lice izgledalo groteskno. 

»Ferrante!« reče. »On mi je uvijek bio prijatelj.« 

»Jadni Ferrante!« reče Lukrecija. »Vi ćete morati njega tješiti. U isti je mah 

bijesan i kida mu se srce.« 

»Zbog mene«, šapnu Giulio. »Tako je to s Ferranteom.« 

»Poslat ću vam Angelu«, reče mu Lukrecija i ostavi ga. 

Osjeti kako mu znoj probija po licu. Bio je prestravljen. Zašto nema zrcala u 

ovoj sobi? Zašto mu nije dopušteno da se vidi? Svojevremeno je toliko držao do 

svojega izgleda, kočoperio se pred slugama u lijepoj odjeći, iznuđivao od njih 

laskanje. A sada? 

Uto Angela uđe u sobu. Zastade na vratima pa on, iako je nije mogao jasno 

vidjeti, osjeti njezino oklijevanje. 

»Angelo!« Pokuša mirno govoriti, no glas ga izdade. Učini mu se kako joj dugo 

treba da priđe k njegovoj postelji. 

»Ah... Giulio!« prošapta ona. 

»Angelo... priđite bliže...« 

Ona pade na koljena kraj postelje, a on primaknu lice k njezinu: htio joj je 

pročitati izraz u očima, no ona nije gledala u nj. Trudila se biti dovoljno čvrstom da 

ga pogleda. Lukrecija ju je bila pripremila. Još je uvijek čula njezin nesretni i žurni 

šapat: »Angelo, ne dopustite da shvati... pričekajte dok ojača. Gledajte ravno u 

njega. Smiješite se... nemojte se žacnuti.« 

No, lakomislena Angela nikada nije bila naučila skrivati osjećaje. Nije ga mogla 

pogledati, nije ga se usuđivala pogledati. 

Osjeti njegove ruke na licu: uhvatio ju je za bradu i natjerao je da ga pogleda. 

Zagledala se u nj, žacnula se, nije uspjela sakriti užas u očima: umjesto naočitoga 

Giulija, u nju je zurila odvratna maska, groteskna zamjena za lice, okrutno uništeno, 

~304~

s nevjerojatno natečenim lijevim okom, a desnim lišenim kapka 

pokušavala potisnuti jezu što ju je prožimala. 

- uzalud je 

On je pusti kao da odbacuje od sebe kakvu otrovnu životinju. Ponovno se 

spusti na jastuke, okrenuvši glavu od nje. 

»Bit će... bit će vam bolje, Giulio«, promuca ona. 

On joj odgovori: »Sav novac na svijetu, sva pravda na svijetu neće mi kupiti 

novo lice, Angelo.« 

Ona se pokuša nasmijati, no on je mrzio taj njezin smijeh. Mrzio je njezinu 

slabost i bol koju mu je nanijela. Ippolito mu nije razbojnički oteo samo tjelesnu 

ljepotu, nego i Angelu. Uklonio je s ovoga svijeta pristalog i privlačnog Giulija te ga 

zamijenio odvratnim čovjekomrscem. 

Kao da se pokušavala odmaknuti od postelje. Govorila je nešto o djetetu, ali 

njega nije zanimalo dijete: ta što bi dijete učinilo kada bi se suočio sa stvorenjem 

kakvo je postao Giulio? U užasu bi se odvratilo od njega. Kao što će ubuduće svi i 

činiti. 

»Sveta Majko Božja«, iznenada povika obuzet tjeskobom, »i ti si bila okrutna 

prema meni. Trebala si me pustiti da umrem.« 

Angela je žudjela samo za jednim: da umakne odavde. 

»Opet ću doći, Giulio«, reče mu. 

No, on odmahnu glavom i ne htjede je ni pogledati. Ona ode i on shvati da se 

više nikada neće vratiti - ne Angela koja ga je voljela. 

Dolazilo mu je da zaplače, no kako bi muškarac, osakaćen kao što je on, mogao 

liti suze? Suze bi mu ublažile bol, ali bi mu samo izazvale tjelesnu neugodu. 

Vrata se otvoriše i netko uđe u sobu. 

»Odlazite!« uzviknu. »Odlazite od mene. Ne možete me prevariti. Odvratan 

sam... odvratan... i svima vam je grozno gledati u mene. Ne dolazite mi s lažima. 

Nemojte mi govoriti da ću opet biti onaj stari. Nisam dobar ni za što drugo nego da 

me se stavi u kavez i na kolima proveze po ulicama, tako da ljudi mogu izaći iz kuća 

i smijati mi se... bacati se kamenjem na mene...« 

»Giulio... Giulio... ovo je vas nedostojno.« 

Čvrsto ga uhvatiše dvije snažne ruke, netko ga zagrli, netko mu stade ljubiti 

ožiljke. 

»Ferrante!« reče Giulio. »Znači, došli ste, brate.« 

~305~

»Došao sam, stara bitango. Već sam nekoliko dana ovdje. Nisu mi dopuštah da 

vas vidim. 'Ja da ne smijem vidjeti svojega starog prijatelja Giulija!' uzviknuo sam. 

'Zar vi ne znate da mi je on brat i da smo skupa proživjeli tako lude pustolovine da 

ih se nikome nismo usudili ni spomenuti?'« 

»S tim je danima gotovo.« 

»Nipošto.« 

»Pogledajte mi lice, Ferrante. Nemojte mi samo reći da sam zgodan kao i prije 

ili da ću to opet biti, da će sve biti baš kao što je i bilo ako budem dobar dečko i 

popijem lijek.« 

Ferrante obujmi rukama bratovo lice. Nije bilo drhtaja u tim snažnim rukama ni 

nesigurnosti u pogledu koje se upro u njegov. 

»Giulio«, reče mu, »sada sam ja vaš naočiti brat. Na licu imate ožiljke koji nikada 

neće zacijeljeti.« 

»Od vas bar čujem istinu, brate.« 

»Zar ste mislili da je nećete čuti? Slušajte, Giulio, žene u budućnosti neće tako 

spremno gubiti krepost zbog vas. No, možda i hoće. Eto vam Strozzija, bogalja. 

Gospe kao da ga jako vole. Sa ženama se nikada ne zna.« 

»Ferrante, vi me pokušavate razvedriti. Odvratan sam, pravo sam čudovište. I 

sami to priznajete.« 

»Istina, brate. No, naviknut ćete se na to. Morate prihvatiti stvari onakve kakve 

jesu.« 

»Ferrante, recite mi, mrzite li i sam pogled na mene?« 

»Budalo od brata, nikada vas nisam ljubio zbog lijepih očiju. Nikada nisam volio 

vaše duge trepavice i crvene usne. Ne, volio sam svojega brata Giulija. A on se nije 

promijenio.« 

»Ferrante!« 

»Hajde, hajde... nemojmo dramatizirati, molim vas. U tome sam uvijek bio loš. 

Ostat ću ovdje, Giulio, dok se vi potpuno ne oporavite. Vi i ja imamo o mnogo 

čemu razgovarati. Alfonso je naš dobri brat. Tako mi Boga, Ippolito će za ovo 

platiti.« 

»Ferrante, brate... Ostanite sa mnom. Život se najednom čini podnošljivim.« 

Potom Ferrante još jednom zagrli polubrata, a Giulio reče izvukavši se iz 

zagrljaja: »Oči su vam pune suza, brate. I moje bi bile kada bi to bilo moguće. No, 

zbog čega se ima plakati? Mislio sam da sam izgubio sve što mi je život činilo 

~306~

smislenim. Bio sam budala, Ferrante, jer sam zaboravio da u svojem životu još 

uvijek imam vas.« 

Lukrecija, neposredno svjedočeći Giulijevoj tragediji i razmišljajući o njoj, 

zaboravi na vlastitu tugu. Vjerovala je da se spremaju nove nevolje. Alfonso nikada 

neće Ippolita izvesti pred lice pravde, a u mračnoj sobi punoj bola, gdje je Ferrante 

bio čest posjetitelj, raspravljalo se o mogućnostima za osvetu. Lukrecija je znala 

kako samo te rasprave jadnome izmučenom Giuliju daju razloga da živi. 

Što se tiče Angele koja se užasavala pogleda na svojega nekoć naočita ljubavnika 

jer ju je njegovo unakaženo lice ispunjalo stravom, Lukrecija povjerova kako će 

najbolje biti da se djevojka uda i ode iz Ferrare. 

Sredi sve u vezi s brigom za dijete, plod te tragične ljubavne veze, baš kao što je 

i njezin otac svojevremeno sve sredio za njezino dijete, za Infante Romana, plod 

jedne druge jednako tragične ljubavne veze. 

Alfonso joj se u tome pokaza od pomoći i naposljetku se zaručnik za Angelu 

pronađe u osobi Alessandra Pija, gospodara Sassuola, koji je ondje imao omanju 

gospoštiju. 

Angela je bila ushićena zbog skoroga braka i bijega od Giulija pa se zadubi u 

prikupljanje djevojačke spreme. Lukrecija joj kupi haljinu od zlatne tkanine koju će 

djevojka odjenuti za svadbu i odahnu kada se obred završi i Angela ode, iako joj je, 

koliko god bila lakomislena, nedostajala zbog svoje zabavnosti i bezuvjetne 

odanosti. 

Mnogo je vremena prošlo prije no što se uspjela prisiliti na to da Giuliju kaže 

kako se Angela udala i otišla iz Ferrare. 

Lukrecija presrete Alfonsa na putu prema Giulijevim odajama. 

»Alfonso!« uzviknu, »moram razgovarati s vama... o Giuliju.« 

Alfonso je proučavao suprugu. Navodno je vrlo lijepa, čuo je da se tako govori, 

samo šteta što nije po njegovu ukusu. Njemu se sviđaju punašne žene. Nije nesklon 

obavljanju bračnih dužnosti s njome, no čini se da će se o na pokazati 

razočaravajuće jalovom. 

»Nešto se mora učiniti za Giulija«, reče ona. 

Alfonso upitno podiže obrve. 

~307~

»Proteklo je već nekoliko tjedana bez ikakva pokušaja da se krivac kazni. To 

izaziva opasne misli kod Giulija... i kod Ferrantea.« »Znači, kuju nekakvu zavjeru!« 

»Ne kuju zavjeru. Očekuju pravdu.« 

»Glupi ste«, reče on, »ako mislite da ja sebi mogu priuštiti svađu s Ippolitom.« 

»Hoćete reći da ćete slegnuti ramenima na ono što je učinio?« 

»Govorite o kardinalu Ippolitu d'Esteu. Ne mogu kopilanu dati prednost pred 

njime.« 

»Prednost! Ne govorim o prednosti. Samo o pravdi.« 

Alfonso je izgledao ogorčeno i Lukreciju ovaj put napusti svaka smirenost. 

»Oh, znam da sam samo žena«, uzviknu. »Ovdje sam samo zato da rađam 

djecu... ništa više. No, jedno ću vam reći, Alfonso, ako ne kaznite krivca na bilo koji 

način, među vašom će braćom biti nevolja.« 

»Nevolje u obitelji moraju se po svaku cijenu izbjeći«, reče Alfonso. 

»Namjeravam braću međusobno zbližiti, dovesti ih do izmirenja.« 

»Mislite da će se Giulio ikada izmiriti s Ippolitom!« 

»Morat će... radi Ferrare.« 

Napokon Alfonso nagovori Ippolita i Giulija da se sastanu. Stade između njih 

dvojice - kao moćni brat kojemu obojica duguju poslušnost. 

»Ippolito, Giulio, braćo moja«, reče im. »Ovo je nešto najtužnije čemu sam 

ikada svjedočio. Rado bih dao deset godina svojega života da se to nikada nije 

dogodilo.« 

»Ne gledajte mene«, gorko reče Giulio. »Ja sam bio samo žrtva.« 

»Giulio, tražim od vas da zaboravite nanesenu nepravdu. Tražim od vas da 

oprostite bratu.« 

»Zašto mi on to sam ne kaže?« 

»Vrlo sam nezadovoljan zbog toga događaja«, reče Ippolito, pognuvši uznositu 

glavu. 

»Nezadovoljan!« povika Giulio. »Ja bih svoje osjećaje opisao jačim izrazima.« 

Zgrabi baklju i prinese je k licu. »Pogledajte me, Alfonso. I vi, kardinale, pogledajte 

svoje djelo. Ova strahota koju vidite pred sobom nekoć je bio vaš naočiti brat 

Giulio.« 

Alfonsu se glas slomi od ganuća i on uzviknu: »Prestanite, molim vas, Giulio, 

dragi moj brate, prestanite.« Priđe k njemu i zagrli ga. »Giulio, silno se žalostim 

~308~

zbog vas, brate. No, sada treba misliti na Ferraru. Mislite na našu obitelj: zbog naših 

predaka koji su Ferraru učinili velikom, kao i zbog svih onih koji će slijediti iza nas, 

nemojte više stvarati nevolje. Oprostite bratu.« 

I Giulio, rasplakavši se u Alfonsovu naručju, promrmlja: 

»Opraštam mu. Bilo pa prošlo. Neka živi Ferrara!« 

Lako je reći da opraštaš, no teško je i zadržati takav plemeniti stav. Jadni je 

Giulio morao ležati u zamračenoj sobi jer čak ni nakon stanovitoga vremena ni je 

mogao podnijeti svjetlo. Slušao je zvuke daleke glazbe iz drugih dijelova zamka i 

zaokupljao se mislima na stare dane. 

A Ippolito se dotle razmeće blistavim ruhom, ugovara sastanke s lijepim 

ženama. Ippolito koji je bratu uništio život i misli da ga je za to dovoljno obeštetio 

time što je spustio oholu glavu i rekao kako mu je žao. 

Samo mu je jedna utjeha ostala u životu: Ferrante. 

Ferrante je vrijeme većinom provodio u Giulijevoj sobi, gdje su njih dvojica 

razgovarah o nekadašnjim pustolovinama. Ferranteu je često uspijevalo da brata 

nasmije, no iza takva smijeha uvijek bi uslijedila utučenost. Ta kamo bi uspomene 

na radosnu prošlost i mogle dovesti drugo nego do sadašnje utučenosti? Zašto da 

ne razgovaraju o budućnosti? Kakva njega budućnost čeka, pitao je Giulio. Provest 

će silne sate u mračnoj sobi, a ako se odvaži izaći, morat će staviti krinku da sakrije 

odvratno lice, a ljudi će se čak i tada uz drhtaj odvraćati od njega. 

Samo se na jedan način Giulio mogao trgnuti iz te utučenosti, i to razgovorom 

o osveti. O osveti Ippolitu, krivcu za sav njegov jad; o osveti Alfonsu zato što je 

stao na Ippolitovu, a ne na Giulijevu stranu. 

Zabavljalo ih je smišljati zavjere 

nemoguće izvesti. 

- bezumne zavjere za koje su znali da ih je 

Ferrante, uvijek nemiran, nastojao je svim sredstvima potaknuti bratove 

maštarije, no jednoga dana Giulio u nastupu potištenosti povika: »Kakve smo mi 

budale s ovakvim igrarijama! Našim zavjerama nikada i nije bilo suđeno da se 

provedu. To su samo igrice kojima se dokono zabavljamo.« 

Od toga trenutka Ferrante odluči da će skovati pravu urotu te se baci na 

traženje urotnika koji će im se pridružiti. Nije bilo teško pronaći ljude koji su 

vjerovali da je Alfonso prema njima nepravedno postupio, a još je lakše bilo 

pronaći one koji su Ippolitu zamjerali bezobzirne postupke. Bio je tu neki 

Albertino Boschetti kojemu je Alfonso oduzeo neku zemlju, a i njegov se zet 

~309~

Gherardo de Roberti, inače kapetan u Alfonsovoj vojsci, bio spreman priključiti 

uroti. Sastat će se s još nekim ljudima i razmotriti borđijanske trovačke metode te 

vidjeti mogu li pridobiti Lukreciju u svoje redove. To odbaciše kao nemoguće, no 

svećenik Gian Cantore di Guascogna, obdaren prekrasnim glasom i zbog toga 

omiljen kod vojvode Ercolea, pridruži se zavjerenicima iz nekih svojih razloga. 

Možda je shvaćao da urota nije ozbiljna, već je samo način da se u Giulijev život 

unese malo uzbuđenja. Prema svećeniku je Alfonso uvijek bio samo prijateljski 

naklonjen, a zajedno su odlazili i na mnoge ljubavne izlete. 

Giulio je živio za te sastanke što su se održavali u njegovoj mračnoj sobi; često 

su se čuli zvuci smijeha kako dopiru iz njegovih odaja. Jednoga se dana Lukrecija, 

čuvši ih, s olakšanjem osmjehnu. Nije znala što je uzrok tome smijehu. 

Giulio je govorio: »Što se tiče Alfonsa, to ne bi trebalo biti tako teško. Vi ga, 

dragi moj Giane, često pratite po prljavim bordelima. Što jednostavnije od toga? 

Nađite pouzdanice među tim djevojkama. Dobro im platite. One će sve učiniti za 

dukate. A kada zapadne u duboko pijanstvo, zavežite ga za postelju, a potom... ne 

bi trebalo biti teško pronaći ljude koji će mu svojim bodežima biti spremni učiniti 

ono što su drugi učinili meni.« 

Žena je bila po Alfonsovu ukusu. Požudna i šutljiva. Volio je šutljive žene. 

Oboje su bili dobrano popili i to ga je ošamutilo pa se ispružio na postelji, čekajući 

na ženu koja se motala po sobi. 

»Hajde, požuri, ženo«, zareža on. 

No, ona mu se nasmija, a on napola požali što je toliko popio da mu se sada ne 

da ustati. Ona je klečala u podnožju postelje. 

On povika: »Što to tamo radiš?« 

A ona mu se i opet nasmija. 

Nije znala da je on vladar Ferrare. Dio užitka tih noćnih izleta bio je i u tome 

što je na njih odlazio inkognito. 

Pokuša trgnuti nogom, ali je ne uspje pomaknuti. No, osjećao se previše 

tromim da bi o tome brinuo, a i žena se sada primicala posteljnom uzglavlju. 

Ispruži ruku da je uhvati, a ona ga primi za zapešće i čvrsto stisnu. Premjesti se 

iza njega, držeći mu ruku ispruženom i povremeno je ljubeći. 

Postajao je nestrpljiv: nikada nije bio muškarac kojega bi privlačila ljubavna 

predigra. Smatrao se praktičnim čovjekom, nije tajio svrhu koja ga je ovamo dovela. 

Stoga ga je svako odugovlačenje ljutilo. No, večeras je bio nekako neobično trom. 

~310~

Tada otkri da su mu noge i ruke čvrsto privezane za krajeve postelje te da je na 

milost i nemilost prepušten ovoj ženi. 

Sada postade oprezan. S kojim ga je ciljem ovako svezala? Kako je mogao biti 

toliko glup da mirno leži nauznak dok je ona to radila? Odjednom shvati. Nešto mu 

je ubačeno u vino sa svrhom da izazove ovakav umor. 

Bio je u opasnosti, a pomisao na opasnost i potreba za hitnim mjerama probi 

mu se kroz omaglicu u glavi. 

Uto se vrata naglo otvoriše i na njima se pojavi Gian Cantore di Guascogna, 

raskalašni svećenik božanstvena glasa, koji je, kao i njegov gospodar, uživao u 

obilasku bordela. 

»Oslobodi me, ti protuho!« viknu Alfonso. 

Svećenik priđe i stade kraj postelje. Izvuče bodež iza pojasa. Podiže ruku kao da 

će taj nož zabosti vojvodi u srce. 

»Dosta!« uzviknu Alfonso. »Hajde, stara protuho. Smjesta razreži ovu užad. 

Zgodna šala, pa makar joj ja bio žrtvom, ali sada je dosta s tim.« 

Alfonso je cijeloga života bio naviknuo zapovijedati i u glasu mu se čuo 

autoritet. Smijeh mu zatutnja u grlu, a svećenik se, pod čarolijom njegove jake 

osobnosti, nagnu na posteljom i razreza užad. 

Alfonso skoči, smijući se od srca, udarajući Giana po leđima, nazivajući ga 

lupežom. 

Onda izgura Giana iz sobe. Gian drhteći ostade stajati pred vratima. 

S dolaskom proljeća Alfonso ode iz Ferrare na jedno od svojih poslanstava u 

inozemstvu te, kao što je bio običaj, Lukreciji povjeri namjesništvo. Ippolita koji je 

u Ferrari bio toliko moćan - kao najvažniji čovjek uz Alfonsa - nije mogao 

zanemariti, pa ga nužno imenova sunamjesnikom. 

Lukreciji je bilo drago zbog djeverove pomoći jer je Ippolito, kada nije patio 

zbog zamišljenih povreda protiv svojega dostojanstva, bio veoma sposoban 

državnik. 

No, Lukrecija je bila svjesna i Ippolitove mržnje prema polubratu koja se samo 

povećala zbog strašnih ozljeda koje mu je dao nanijeti. Ippolito nije mogao Giulija 

izbaciti iz misli, znao je da mnogi ljudi oplakuju ono što je učinio pa se trsio 

prikazati pravednim u očima Feraraca. Da bi to postigao, morao je Giulija prikazati 

nevrijednim, a kako je Ippolito uvijek u zamku imao brojne uhode, znao je sve o 

sastancima koji su se odvijali u Giulijevim odajama. 

~311~

Ozbiljno je saslušao Alfonsovo izvješće o tome kako se našao vezan na 

bludničinoj postelji, a Alfonso ga je optužio da nema smisla za zabavu. Ippolito na 

to ništa ne reče. Namjeravao je svoj svojoj braći očitati bukvicu. 

Što je urota započela kao igra te što nikada i nije bila ništa drugo, Ippolitu nije 

ništa značilo. Bio se čvrsto odlučio pokazati ispravnim u očima svijeta, a usput malo 

umiriti vlastitu savjest. 

Lukreciji nije povjerio ono što mu je bilo na umu jer je vjerovao da bi ona 

mogla upozoriti Giulija i Ferrantea. Uvijek je tragala za nečim što bi usrećilo Giulija 

pa se Ippolito nije pouzdavao u nju. 

Ippolito otkri da je Alfonsu na putu postavljena zasjeda. Što je to bilo učinjeno 

neozbiljno, potpuno je zanemario, kao što je i činjenicu da su zavjerenici čekali na 

mjestu kuda Alfonso uopće nije prošao smatrao sasvim nevažnom. Ippolito uhiti 

Boschettija i njegova zeta koji, stavljeni na muke, priznadoše zavjeru protiv Alfonsa 

i Ippolita, s ciljem da ih liše života, kao i da su te zavjere skovane u Giulijevim 

odajama. 

Lukrecija uđe u mračnu sobu. 

»Giulio!« uzrujano uzviknu. 

On se uspravi u postelji i zagleda se u nju. 

»Alfonso se vratio«, nastavi ona, »a nešto nije u redu. Boschettija i njegova zeta 

nema već tri dana. U tamnici su.« 

Giulio skoči s postelje, a pogled na njegovo jadno izranjeno lice izazva u 

Lukreciji želju da zaplače. 

»Ippolito ih je dao uhititi«, reče. »Govori se o izdaji.« 

»Znači... tako stoje stvari! Načinio je od mene čudovište, a sada želi i moj život.« 

»Vjerujem da je tako«, reče Lukrecija. »Malo vam vremena ostaje. Morali biste 

smjesta otići, Giulio. Ne dopustite da opet padnete Ippolitu u ruke.« 

»Mislite li da marim što će sa mnom biti?« 

»Giulio, morate živjeti. Morate živjeti i dokazati Alfonsu da mu niste imali 

namjeru oduzeti život. Samo na jedan način to možete učiniti. Tako da smjesta 

pobjegnete.« 

»A kamo da odem?« 

»Vaša vas sestra Isabella nježno ljubi, a Ippolita mrzi zbog onoga što vam je 

učinio. Idite k Isabelli. Ona će vam pomoći. A njezin je suprug dobar čovjek.« 

~312~

Giulio joj izljubi ruke i uskoro je Lukrecija sa zadovoljstvom čula kako u galopu 

odmiče sve dalje od zamka. 

No, Giulio se ipak vratio u Ferraru. Vratio se jer je Ferrante ostao u rukama 

njegovih neprijatelja, a Giulio nije mogao naći mira u Mantovi dok je Ferrante 

njihov zatočenik. Morao se vratiti i objasniti da njihove zavjere nisu bile 

ukorijenjene u stvarnosti. Da su njih dvojica sto puta imali priliku da ubiju svoju 

braću, ali je nikada nisu iskoristili. 

Isabella i Francesco saslušaše Alfonsove zahtjeve za Giulijev povratak, ali 

dopustiše Giuliju da ode tek pošto im je Alfonso dao riječ da će mu poštedjeti 

život. 

Tako se Giulio vrati u Ferraru, gdje je, zajedno s Ferranteom, bio prisiljen 

svjedočiti barbarskome smaknuću svojih prijatelja. 

Ippolito je pobijedio. Uvjerio je Alfonsa i ferarski puk da su mjere što ih je hitro 

poduzeo spasili Ferraru od užasnoga građanskog rata i krvoprolića. Ippolitu je 

savjest bila mirna. Napao je brata u nastupu bijesa, ali pogledajte kakav je zločinac 

taj brat - izdao je Ferraru! 

Giulio i Ferrante osuđeni su na smrt, ali im je kazna zamijenjena doživotnim 

zatvorom te ih smjestiše u jedan od tornjeva ferarskoga zamka - da ondje prožive 

dug život, da ondje slušaju glazbu s plesova što su se priređivali u zamku, da slušaju 

glasove ljudi što prolaze mimo zidova zamka. Tako blizu životu koji su prije 

poznavali, a ipak odvojeni od njega, boravila su ondje dvojica mladih muškaraca 

pred kojima su se pružale duge godine, no čiji je život bio završen. 

~313~

DESETO POGLAVLJE 

BIK NA KOLJENIMA 

N 

a najvišem tornju tvrđave Medina del Campo koračao je Cesare amo-tamo, 

stišćući šake, grizući ruke, pun bijesa koji nije uspijevao obuzdati. 

»Kako da izdržim ovakav život?« vikao je na svoju pratnju. »Zašto se to moralo 

dogoditi meni... Cesareu Borgiji! Čime sam zaslužio ovakvu sudbinu?« 

Sluge ustuknuše pred njim. Mogli su mu odgovoriti da je i sam zatočio mnoge 

ljude, da ih je osudio na još goru sudbinu nego što je on sada trpi, no nitko mu se 

nije usuđivao ništa reći, iako ga je njihova šutnja mogla jednako tako razljutiti kao i 

riječi. 

S njime se nije loše postupalo. U Španjolskoj je bio zatočenik od ugleda. Imao 

je kapelana i pratnju, a nije mu bilo u potpunosti uskraćeno ni primati posjetitelje iz 

vanjskog svijeta. 

No, za čovjeka kakav je bio Cesare Borgi a, čovjeka koji je sanjao o tome da 

zavlada cijelom Italijom, ovakva je sudbina bila nešto najtragičnije što ga je moglo 

snaći. 

Bilo je trenutaka kada bi ga uhvatio takav bijes da nitko nije znao što bi mu 

moglo pasti na pamet. Jednom je takvom prilikom, još dok je bio u tamnici u 

Chinchilli, podigao uvis tamničkoga upravitelja i pokušao ga baciti preko kruništa. 

Cesare je bio iscrpljen od bolesti i nezadovoljstva, no gnjev mu je dao snagu te je 

upraviteljev život spašen u posljednji čas. 

Ishod je toga bio da su Cesarea premjestili u visoki toranj u utvrdi Medina del 

Campo. 

Kada bi pogledao kroz uzani prozor, daleko dolje mogao je vidjeti dolinu. Znao 

je satima sjediti, zamišljeno bludeći pogledom kroz taj prorez u zidu. Čeznuo je za 

slobodom i svakoga je dana proklinjao svoju zlu sudbinu, sve dok oni oko njega ne 

povjeravaše da bi mogao sam sebi naškoditi. 

Potom bi zatražio pribor za pisanje da napiše pismo sestri. 

~314~

»Lukrecijo«, glasno bi uzviknuo. »Vi ste jedini prijatelj koji mi je ostao na ovome 

svijetu. A što vi možete učiniti za mene? I sami ste zatočenica, gotovo jednako kao i 

ja. Kada pomislim da je ova zla sudbina mogla snaći nas... snaći Borgije!« 

Onda bi zapao u potištenost pa mu se nitko nije usuđivao pristupiti. 

No, bilo je i trenutaka nade. Čuo je da kralj Ferdinand nije zadovoljan radom 

Consalva de Cordobe, Velikoga Kapetana, u Napulju te da ga smatra izdajicom 

vlastite zemlje. Ferdinand je smislio što će učiniti: oslobodit će Cesarea Borgiju, 

postaviti ga na čelo vojske i u ime Španjolske poslati ga u rat protiv Cordobe. 

Cordoba je čovjek koji je Cesarea predao u ruke Španjolcima, no prema Cordobi 

Cesare sada neće nastupiti kao zatočenik. Ferdinand je zaključio da je Cesare doista 

čovjek koji može svladati Velikoga Kapetana. 

I tako se rodila nada. Smijeh je odzvanjao u tornju u Medini del Campo. Cesare 

je klicao: »Uskoro ću stati na čelo vlastite vojske. Uskoro ću biti u Napulju. Umirao 

sam, prijatelji moji, čeznući za daškom talijanskoga zraka. Misao da ću ga moći 

udahnuti sada me vraća u život.« 

S posjetiteljima je raspravljao o svojim naumima, a cijele je sate provodio 

ispružen na podu i proučavajući zemljovide. U tornju je vladalo opće uzbuđenje - 

sve dok ne stiže vijest da se Ferdinand predomislio i osobno krenuo u Napulj. 

Cesarea tada kao da obuze ludilo. Bacao se posvuda po tornju te su sluge bili 

sigurni da će sam sebe ozlijediti. Stajao na prozoru gledajući nadolje pa su svi bili 

uvjereni da se kani baciti s tornja. 

Grof od Benaventea, plemić koji je živio u blizini, iz znatiželje posjeti Cesarea i 

ostade očaran njime. Taj grof, vidjevši mu u očima da pomišlja na samoubojstvo, 

reče Cesareu: »Zar ste pomišljali na to da se bacite kroz prozor, prijatelju?« 

Cesare odgovori: »To bi bar bio bijeg od onoga što ubrzano postaje 

nepodnošljivim.« 

»Kroz prozor, svakako«, reče Benavente. »No, zašto biste skočili? Zašto se ne 

biste spustili po užetu?« 

»Dolaze mi razni posjetitelji«, reče Cesare. »Sa mnom postupaju kao sa 

zatočenikom od stanovitoga ugleda. No, moji tamničari nikada ne bi dopustili da mi 

netko donese uže.« 

»To bi se moglo srediti«, reče Benavente. 

Cesare je sada imao cilj u životu. Živnu duhom i vrati mu se stara životnost. U 

zavjeru su bili upleteni njegov kapelan i sluga Garcia te napokon, malo po malo, 

uže prokrijumčariše u toranj. 

~315~

I tako dođe dan kada Cesare, bojeći se da stražari postaju sumnjičavi, zaključi da 

se više ne smije odlagati. Dijelove užeta čvrsto međusobno svezaše, a za bijeg 

odrediše mrklu noć. 

Garcia se spusti prvi i na svoj užas, kada stiže do kraja užeta, otkri kako se 

nalazi previsoko od tla da bi mogao sigurno skočiti. No, drugo mu nije preostajalo 

te ostade stenjući ležati u opkopu što je okruživao zamak, slomljenih nogu. Do toga 

se časa spustio i Cesare te vidio što se događa, no ni njemu nije bilo druge nego da 

skoči. Tako i učini pa, kao i Garcia, slomi obje noge, a isto tako i zapešća i nekoliko 

kostiju na prstima. 

Svijajući se od bolova, proklinjući zlu sreću, ležao je na tlu sve dok po njega nije 

žurno stigao Benavente te ga, vidjevši u kakvu je stanju, podigao uz pomoć svojega 

konjušara i smjestio ga na konja. 

Cesare je bio u agoniji, no barem je uspio pobjeći. Što se pak tiče Garcije, nije 

bilo vremena da se i njega spasi jer se u zamku već bila podigla uzbuna. 

Napuštenoga su Garciju tako uhvatili i pogubili, no Cesarea je Benavente odveo 

u Villalon, te mu ondje namjestiše kosti i dovoljno se oporavi da se, kako je bio 

namislio, zaputi u navarsko kraljevstvo u kojemu je vladao njegov šurjak. 

Naposljetku se osjeti dovoljno čilim te, zahvalivši mu, ostavi prijatelja 

Benaventea i s dvojicom pratitelja svom brzinom odjaha prema Navarri. 

Lukrecija je stalno mislila na brata. 

Bila su to tjeskobna vremena. Julije se pokazivao kao ratoboran papa pa, iako je 

Aleksandru za života bio ogorčen protivnik, prokazujući njegovu slavohlepnu želju 

da sebi podloži susjedne talijanske državice, sada je, kada je bio siguran u svoju 

moć, bio odlučan Crkvi vratiti papinske države te se činilo da njegova politika ide 

sličnim smjerom kao i politika koju je provodio Aleksandar. 

Sklopi savez sa starim Orsinijem udavši Felice della Rovere, svoju kćer, za 

Giana Giordana Orsinija, a njegov se nećak, Niccolo della Rovere, oženi Laurom, 

kćeri prekrasne Giulije, supruge Orsina Orsinija. Govorkalo se da je Laura zapravo 

Aleksandrova kći, no Julije to odluči zanemariti prihvativši je kao Orsinijevu. 

Sklopivši mir s Orsinijevima i Colonninima, Julije se osjeti sigurnijim kod kuće 

pa se stoga spremi na daljnja osvajanja i krenu u napad na Baglionijeve iz Perugie i 

obitelj Bentivoglio iz Bologne. 

Obitelj Bentivoglio uvijek je bila u čvrstome prijateljstvu s obitelju d'Este, no 

Ferrara je bila prisiljena na savez s Crkvom. Julije, međutim, nikada nije imao 

~316~

visoko mišljenje o Ippolitu i često ga je prekoravao zbog tašta odijevanja i 

ponašanja, ukazujući na to da se vlada više kao žena nego kao muškarac i da se ne 

drži načina života kakav priliči pripadniku svetoga zbora. Štoviše, Julija su sablaznili 

nedavni događaji u Ferrari te je smatrao da je Alfonso u krivu što nije kaznio 

Ippolita zbog njegova strašnoga postupka prema Giuliju. 

Stoga su se Ferrarom širile glasine o tome kako prijateljstvo s papom postaje 

nesigurno te da bi Julije, pošto završi s osvajanjem Perugie i Bologne, mogao 

pozornost svrnuti prema Ferrari. 

Lukrecija je osjećala strah i bila spremna na kojekakve strahote, a nijedan joj 

jedini dan ne bi prošao bez razmišljanja o dvojici mladih muškarca koji su 

svojevremeno često boravili u njezinu društvu, a sada su dane provodili u jednom 

od tornjeva ferarskoga zamka. Nesreća je mogla odnekuda udariti, brzo i 

neočekivano. Tko bi mogao znati što se sljedeće sprema? 

Njezina stara prijateljica, Giulia Farnese, pisala joj je od vremena do vremena. 

Sada kada joj se kći Laura bila udala za papina nećaka, Giulia je i opet stolovala na 

papinskome dvoru. Prisjećala se starih dana kada su stalno drugovale, zajedno prale 

kosu i natjecale se za Aleksandrovu pozornost. Pisala je bez nostalgije, što je 

značilo da joj je život sada jednako dobar kao što je bio i u Aleksandrovo vrijeme, a 

Lukrecija je čula da Giulij u, sada tek nešto stariju od trideset godina, drže 

najljepšom i najprivlačnijom ženom u Rimu. Bila je okružena obožavateljima, pa se 

čak i vlastita kći, i sama ljepotica, nije mogla s njome mjeriti. 

Giulia je doživljavala velike uspjehe, za razliku od Sancije, druge Lukrecijine 

prijateljice. Sancia je nedavno bila umrla u Napulju, u jeku mladosti i ljepote, 

duboko oplakivana od svojega posljednjeg ljubavnika Consalva de Cordobe, 

Velikoga Kapetana, koji je Cesarea bio namamio u Castel dell'Ovo kako bi ga 

Španjolci mogli zatočiti. 

U tome se nemirnom raspoloženju proču velika vijest. 

Lukrecija je bila među svojim pratiljama kada ču kako je u zamak stigao glasnik 

noseći vijest od takve važnosti da je odbija bilo kome predati doli samoj duchessi. 

Paž joj kleknu pred noge i predade veliku vijest: Cesare je slobodan. Stigao je u 

Navarru. Sada se priprema ponovno osvojiti sve što je izgubio. Treba mu pomoć 

osobe u koju se pouzdaje više nego u bilo koga drugog na svijetu. 

Slušajući ga, Lukrecija se ponovno osjeti mladom. Smijala se kako se nije smijala 

već toliko mnogo vremena. 

Zatim privuče paža u naručje i poljubi ga u čelo. 

~317~

»Dokle god živite, nikada vam ništa neće nedostajati«, reče mu, »zbog vijesti 

koju ste mi donijeli.« 

Lukreciji je bilo lako pri srcu. Imala je još jedan razlog za radost osim Cesareova 

bijega. U Ferraru je stigao gost i u njegovu se čast priređivao ples. 

Nije do tada shvaćala koliki će joj užitak priuštiti ovaj događaj i zapanjila se što 

može osjećati takvu sreću. Često je pogledavala na toranj u kojem su bila 

utamničena ona dvojica mladih ljudi pa joj je, kada bi pomislila na tragičan preokret 

u Giulijevu životu, dolazilo da zaplače. Uspjela je namoliti Alfonsa da dvojici braće 

dopusti da budu zajedno. Znala je da će to za njih biti utjeha, a mora da je Giuliju i 

Ferranteu doista osvanuo sretan dan kada su čuli da u zatočeništvu više neće biti 

usamljeni. 

No, Lukreciji nije bilo dopušteno da ih vidi jer im je Alfonso zabranio svaki 

posjet. Njihova se imena, upozorio je Lukreciju, više nikada ne smiju spomenuti. 

Pokazao se milosrdnim prema braći koja su, izjavio je, kovala urotu s ciljem da ga 

liše života: zajedno su u zatočeništvu i dopušteno im je da kroz prozor gledaju na 

vanjski svijet. Za života će dobivati hranu i odjeću, a on je odredio ljude koji će se 

brinuti o tome dijelu njihova života. Što se tiče svega ostaloga, za svakoga su 

drugoga mrtvi. 

»Zašto s njima tako postupate?« pitala je Lukrecija. »Zato što se, kao ni Ippolito, 

ne usuđujete Giuliju pogledati u lice i uvidjeti vlastitu nepravednost?« 

Alfonsove su oči bile hladne. 

»Kada biste se bavili svojim poslovima, a moje ostavili na miru, više biste mi 

udovoljili«, reče joj. 

»Nije li i ovo na neki način moja briga?« s neuobičajenom strastvenošću zapita 

Lukrecija. »Nisam li vam ja supruga?« 

»Molio bih vas da se prisjetite«, odgovori Alfonso, »kako je ženina zadaća mužu 

roditi djecu, a vi se u tome pogledu baš niste iskazali.« 

To je ušutka. Uvijek bi je ušutkala vlastita nesposobnost da na svijet donese 

nasljednika. 

No, tijekom idućih nekoliko tjedana opet je zatrudnjela i Alfonsovo je 

ophođenje s njome postalo toplije. 

Sada je morala zanemariti misli o dvojici žalosnih zatočenika. Čekala je dijete i 

molila se da ovaj put ne razočara Alfonsa. No, ono Što ju je toliko usrećivalo bila je 

~318~

činjenica da će na plesu biti gost koji je nedvojbeno doputovao u Ferraru samo zato 

da nju vidi, a taj je gost bio Francesco Gonzaga. 

Bila je odjevena u zlatnu tkaninu s baršunastim i brokatnim uresima, kosu je 

nosila raspuštenu, a na čelu veliki dijamant. 

Njezin joj stari prijatelj Ercole Strozzi prišapnu da je još nikada nije vidio tako 

lijepu kao te večeri. Zadovoljno mu se osmjehnula. Od vremena njezine ljubavne 

veze s Pietrom Bembom, Ercole Strozzi bio joj je jedan od najpouzdanijih 

prijatelja. Bilo je ugodno sjediti s obogaljenim pjesnikom raspravljajući o pjesništvu 

i glazbi, a razgovor o danima u Ostellatu kao da ih je vraćao u doba svježe ljepote. 

No, večeras, ako je i mislila na Pietra Bemba, bio je on za nju nestvaran lik, a 

njihova se ljubav sada činila kao nešto što se može pročitati u pjesmi, previše krhka 

u odnosu prema istini, previše slaba u odnosu prema stvarnosti. A tu je bio 

muževan muškarac - muškarac koji je bio kadar razbuditi njezina osjetila i navesti 

je da se osjeća mladom kao u onim danima kada je ljubila Pedra Caldesa i Alfonsa 

od Biseglia. 

Francesco, kao počasni gost, uze je za ruku i povede na ples, a oči su mu se 

žarile ispod napola spuštenih kapaka. 

»Kao da je mnogo godina prošlo otkako smo se oprostili u Mantovi«, reče. »Je li 

vas Isabella ružno povrijedila, Lukrecijo?« 

Lukrecija se nasmiješi. 

»Ne«, odgovori mu. »U ono vrijeme ništa me nije moglo povrijediti. A vi ste 

učinili da se osjećam dobrodošlom.« 

»Htio sam vas zaštititi oklopom... oklopom koji će vas očuvati od njezine 

pakosti. Ona vas mrzi jer vas ja ljubim.« 

»Mrzila me i kada ste vi jedva bili svjesni mojega postojanja.« 

»Svjestan sam vašega postojanja od dana kada smo se prvi put sreli. Sada više 

ništa neće stati između nas. Ni Alfonso ni cijela Ferrara. Ni Isabella sa svom 

svojom zlobom.« 

»Ne možemo postati ljubavnici, Francesco«, reče mu ona. »Kako bismo to 

mogli biti? Nemoguće.« 

»Ljubav kakvu osjećam prema vama može ostvariti i ono što se čini 

nemogućim!« 

~319~

»Dođite, moramo zaplesati«, reče mu ona. »Promatraju nas, znate. Svi će se 

pitati o čemu tako ozbiljno razgovaramo.« 

»Moraju znati da vas ljubim. Kako bi ijedan muškarac mogao drukčije osjećati?« 

»Imam dovoljno neprijatelja«, reče ona. »No, zaplešimo, molim vas. Alfonso 

nas promatra.« 

»Kuga odnijela Alfonsa«, promrmlja Francesco. 

Lukrecija je u plesu pokazivala krajnju dražest i privlačnost. Oduševljavala je 

njime oca i braću, a Aleksandru je bilo ušlo u običaj da isprazni prostor za ples kada 

bi Lukrecija zaplesala. I ovdje je u Ferrari privlačila pozornost, a mnogi su je gledali 

dok je kružila dvoranom. 

Večeras se činila nadahnutom. Sreća je zračila iz nje. Bila je raspoložena onako 

kako je znala biti prije očeve smrti pa su je svi u čudu promatrali. 

»Madonna Lukrecija večeras je sretna«, govorili su ljudi između sebe, a žene su 

se smijale skrivajući se lepezama. Ima li to kakve veze s njezinim privlačnim 

partnerom? Francesca Gonzagu teško da se moglo nazvati zgodnim muškarcem, no 

bilo je poznato da se žene za nj zanimaju. 

»Kako da se nađemo... nasamo?« strastveno je pitao Francesco. 

»Ne možemo se naći«, reče ona. »To nam nikada neće biti dopušteno. Pomno 

nas promatraju. Moj suprug motri na mene, a pitam se i koliko u vašima odajama 

ima Isabellinih uhoda.« 

»Lukrecijo, usprkos svemu, moramo se naći.« 

»Moramo sve pažljivo smisliti«, reče ona. 

Bilo je tu još nešto na što nije zaboravljala čak ni dok je plesala s Francescom i 

dopuštala svojim osjetilima da se razgale zbog njegove žudnje za njom: potreba da 

se pomogne Cesareu. Tko bi Cesareu mogao biti od veće koristi negoli moćni 

markiz od Mantove, veliki ratnik kojega je papa postavio za glavnoga zapovjednika 

svoje vojske? 

»Znate za bijeg mojega brata?« upita. 

On kimnu. 

»Bila mi je to jedna od najvećih žalosti u životu što moji napori u vezi s njime 

nisu kod španjolskoga kralja urodili plodom.« 

»Dali ste sve od sebe da mu pomognete. Nemojte misliti da ću to ikada 

zaboraviti.« 

»Dao bih život da vama mogu služiti.« 

~320~

Nisu mogli drugo doli da plešu jedno s drugim, samo su se na taj način smjeli 

doticati rukama i uzajamno šaputati. I tako su plesali i plesali do ranih jutarnjih sati, 

a Lukrecija se opet doimala kao dijete. 

Nije shvaćala koliko je iscrpljena dok joj žene ne pomogoše da legne u postelju. 

Ostade ležati kao u snu, blistavih očiju i prisjećajući se svega što joj je Francesco 

rekao, načina na koji ju je gledao. 

Opet sam živa, reče sama sebi. Cesare je slobodan, Francesco Gonzaga me 

ljubi, a ja ljubim njega. 

Probudila se. Još nije bilo svanulo. Nešto nije bilo u redu, a kada osjeti slani 

znoj na usnama, iznenada postade svjesna užasne agonije. 

Pozva svoje pratilje i one dotrčaše do njezine postelje. 

»Bolesna sam«, reče. »Osjećam se kao da sam na samrti.« 

Žene se uplašeno zgledaše. Shvaćale su o čemu je riječ. 

Dovedoše liječnike, a oni ozbiljno zakimaše glavama. Odajama se pronese 

šapat. 

»Bilo je ludo plesati onako kako je plesala. Sigurno je da je zbog toga izgubila 

ferarskoga nasljednika.« 

Alfonso kao vihor uletje u njezine odaje. Bio je previše bijesan da bi obuzdao 

gnjev. 

»Dakle«, uzviknuo, »izgubili ste mojega sina. Kakva korist od vas kao supruge, 

eh? U stanju ste cijelu noć plesati izlažući opasnosti naše nasljednike. Od kakve ste 

mi vi koristi?« 

Slaba i bolesna, molećivo je gledala u njega. 

»Alfonso...«, zausti, »molim vas...« 

»Molim vas... molim vas...! Doista ćete i moljakati okolo kao prosjakinja ne 

izvršite li svoju dužnost, ženo. Ovo je treće dijete koje smo izgubili. Kažem vam, ne 

shvaćate ozbiljno svoju dužnost. Neozbiljne rimske običaje pokušavate prenijeti u 

Ferraru. To nećemo podnositi, upozoravam vas.« 

Lukrecija klonu, a pogled na njezinu krhkost još jače razljuti Alfonsa. Želio je 

veliku i snažnu ženu, zdravu, pohotnu i kadru da rađa djecu. 

Bila mu je poznata opasnost koja prijeti državama bez nasljednika. Ippolito mu 

već stvara nevolje, a ima i dvojicu zatočenika u jednom od tornjeva u zamku. Mora 

~321~

dobiti nasljednika. Ili ga Lukrecija mora prestati razočaravati ili mora sebi naći novu 

suprugu. 

Više nije mogao podnositi da je gleda kako leži među jastucima, otmjena, čak i u 

sadašnjem stanju. Zbog iskušenja kroz koje je prošla bila je tanja no ikada prije. 

»Zar mi niste sposobni roditi djecu?« uzviknu. 

Krupnim koracima ode iz odaje, a Lukrecija pade na jastuke iscrpljena i drhtava. 

Obuze je utučenost. Od Cesarea nije bilo vijesti, Francesco je otišao svojim 

putem, a u posljednjim se Alfonsovim riječima jasno čula prijetnja. 

Alfonso je velikim koracima bijesno kročio kroz grad. Bio je odjeven kao 

običan trgovac jer nije htio da ga prepoznaju, nije želio da ga podanici vide u 

ovome gnjevnom raspoloženju. 

Žalio je što se ikada brakom vezao s Borgijama. Od kakve su mu koristi sada 

Borgije? Njihov se utjecaj ugasio s Aleksandrom. Nije vjerovao da će Cesare ikada 

obnoviti svoje kraljevstvo. Lukrecija je još uvijek bila bogata i to je bilo dobro, no 

djece nije imala. 

Svakako joj ne treba dopustiti da u Ferraru dovede sina kojega je rodila u braku 

s vojvodom od Biseglia. Mora shvatiti da joj je položaj ovdje vrlo neizvjestan, a 

takav će i dalje ostati sve dok Ferrari ne dadne nasljednika. 

Upravo kada je prolazio kraj neke skromne kućice, iz nje na ulicu stupi lijepa 

djevojka. Nosila je jednu od kutija u kakve su se stavljale ženske kapice i dražesno 

je koračala. 

Alfonso smjesta osjeti zanimanje za nju, a to je zanimanje bilo tako veliko da 

zbog njega zaboravi ogorčenost na vlastitu suprugu. 

Pođe za djevojkom. Ona uđe u jednu veliku kuću, no znao je da će uskoro izaći 

jer je nagađao da je došla samo isporučiti kapicu gospodarici te kuće. 

Bio je u pravu. Ona se uskoro opet pojavi. Alfonso nikada nije vidio lice i stas 

koji bi ga jače privukli. Hodala je s mačjom dražešću, iako je u bokovima i prsima 

bila krupna. Duga kosa padala joj je do struka, neuredna, možda i malo zamašćena, 

a koža joj je bila smeđa. Možda ga je privukla time što se toliko razlikovala od 

otmjene supruge od koje je maločas otišao. 

Sustiže je. 

»Nekamo žurite?« reče položivši joj ruku na golu mišicu. 

Uputi mu zaprepašten pogled. Krupne su joj oči bile blage i bez imalo ljutnje. 

~322~

»Nikamo ne žurim«, reče. 

»Baš dobro jer bih htio porazgovarati s vama.« 

»Moram se vratiti majčinoj kući«, reče ona. 

»Kitničarkinoj kući?« upita on. »Vidio sam vas kako izlazite odande s kutijom u 

rukama.« 

Ona ga najednom prepoznade, okrenu se k njemu i spusti u naklon. 

»Znate tko sam ja?« 

»Viđala sam vas kad biste projahali ulicama, gospodine vojvodo.« 

»Nemojte se bojati«, reče joj on blago. »Htio bih znati kako se zovete.« 

»Laura Dianti.« 

»Laura Dianti, kitničarkina kći«, ponovi on. »Mislim da ćemo se nas dvoje 

dobro slagati.« 

Stigoše do kućice. Ona gurnu vrata. Unutra je bilo mračno. 

»Nema nikoga kod kuće«, reče. »Majka je otišla do jedne gospe, da uzme mjere 

za kapicu...« 

»Utoliko bolje«, nasmija se Alfonso. 

Čvrsto je zgrabi. Bila je podatna, prirodna, žena kakva mu je trebala da uz nju 

zaboravi nemoćni bijes prema Lukreciji. 

Bio je silno zadovoljan, a takvom se činila i Laura Dianti, kitničarkina kći. 

Lukrecija se uskoro oporavi od pometnuća. Bilo je sada toliko toga čemu se 

mogla radovati. Cesare je bio slobodan čovjek, ona je stalno tako čvrsto vjerovala u 

njegovu sudbinu, on joj se uvijek činio tako božanstvenim da je u sebi bila uvjerena 

kako će sada ostvariti sve što je ikada želio. 

Kada u Ferraru dojaha nekolicina mlađih kardinala iz Julijeve svite, jer je papa 

sada boravio u obližnjoj Bologni, Lukrecija opet postade jednako živahna kao i u 

vrijeme kada je tek bila stigla u Ferraru. Zaboravi na Alfonsove prijetnje prisjetivši 

se, ovako okružena kardinalima, starih dana u Rimu te se zbog počasti što su joj je 

oni iskazivali ponovno osjećala mladom i značajnom. 

Francesco je i opet uskoro trebao proći kroz Ferraru i ovaj put ona čvrsto 

odluči da mora pronaći načina za sastanak nasamo. Poče grozničavo smišljati 

krojeve za nove haljine provodeći toliko vremena u bavljenju tim sitnicama da fra 

Raffaele da Varese, strogi dvorski svećenik, poče držati propovijedi protiv opačine 

koja se krije u ženskoj taštini, pa osudi čak i uporabu kozmetike. 

~323~

Lukrecija i njezine gospe gradile su se da ga ozbiljno slušaju, no općenito su 

zanemarivale njegove opomene o ognju paklenome. Uvijek je bilo veselo u odajama 

s balkonom, a uz Lukreciju je stalno bio hromi pjesnik Ercole Strozzi. 

Alfonsu se Strozzi nije sviđao, a on ni inače nije mnogo mario za pjesnike, pa je, 

otkako je zavladao umjesto oca, za Strozzija život postao manje ugodan. Pojedine 

zemlje koja mu je bio dodijelio vojvoda Ercole sada je Alfonso zatražio natrag. 

Strozzi bi mu to još mogao i oprostiti, ali ga je ljutio Alfonsov stav prema njegovu 

književnome radu. 

Alfonso bi se ispotiha smijuckao dok bi se u društvu čitale pjesme, a mnogi su 

na dvoru bili spremni slijediti vojvodin primjer. 

Usto je Strozzi sada postao velik prijatelj Francescu Gonzagi: Francesco i 

Alfonso nikada nisu bili skloni jedan drugome, a sada, kada je Francesco žudio za 

Alfonsovom suprugom, bilo je još nevjerojatnije da će među njima biti ikakve 

naklonosti. 

Vlasnički stav kakav je Strozzi već odavno bio zauzeo prema Lukreciji, još u 

vrijeme njezine veze s Pietrom Bembom, i dalje je trajao. Postojala je snažna spona 

između Strozzija i Lukrecije koju nijedno od njih dvoje nije razumjelo. Između njih 

je postojala duboka naklonost, iako nikada nije bilo ni najmanje naznake da bi 

mogli postati ljubavnicima. 

Strozzi je sada bio u potpunosti odan prekrasnoj Barbari Torelli koju je 

Lukrecija, čuvši njezinu tužnu priču, uzela pod svoju zaštitu. 

Strozzi je bio umjetnik: čeznuo je za stvaranjem, a budući da mu se činilo kako 

mu pjesme nisu dovoljno dobre, želio je svoje stvaralačke sposobnosti upotrijebiti 

tako da oblikuje život ljudi koje voli. 

K Barbari Torelli privukla ga je samilost jer je njezina priča bila veoma tragična. 

Udala se za stanovitog Ercolea iz bolonjske obitelji Bentivoglio, čovjeka odana 

najnižim strastima, kod kojega je Barbarino uljuđeno ponašanje izazivalo silnu želju 

da je ponizi. Trudio se učiniti joj život što bjednijim, a najveći je užitak nalazio u 

smišljanju načina kako da je uvrijedi. U jednom je trenutku pozvao u svoj dom 

nekoga biskupa i na određeno mu razdoblje ponudio Barbaru u najam, za iznos od 

tisuću dukata. Barbara je odbila pristati na tu nagodbu, na što joj je suprug rekao da 

će je, ako ona ne pristane, javno optužiti da ga je pokušala otrovati. Barbara mu je 

odgovorila tako što ga je napustila: potražila je utočište u Mantovi i pod zaštitom 

Francesca Gonzage ostala u samostanu. 

~324~

Upravo je Francesco obznanio njezinu priču pa je, iako nije mogao natjerati 

Ercolea Bentivoglia da joj vrati miraz, kod njega potaknuo sučut za Barbaru. 

Pjesnika Strozzija duboko je dirnula njezina priča: poželi je upoznati, a njezina 

dražest i dostojanstvenost u nevolji tako ga ganuše da se duboko zaljubi u nju i 

njome se oženi. Što se pak tiče Barbare, ona otkri da je ovaj drugi Ercole takva 

suprotnost u odnosu na prvoga te mu poče uzvraćati naklonost pa strastvena i 

nježna ljubav između Ercolea Strozzija i Barbare Torelli postade nadahnućem za 

mnoge od tadašnjih pjesnika. 

Lukreciju su podjednako ganule Barbarina priča i Strozzijeva odanost prema toj 

ženi pa joj se najprirodnijom stvari na svijetu učini Barbari ponuditi zaštitu. Stoga je 

ona bila česta sudionica Lukrecijina kruga, a Strozzi je žudio za time da Lukreciji i 

Francescu nekako uzvrati za sve što su učinili za Barbaru, dok je u isto vrijeme 

tražio načina da se osveti Alfonsu koji ga nije samo lišio njegova vlasništva, nego je 

bio i prostak koji nije kadar cijeniti njegovu poeziju. 

I tako, kada Francesco još jednom dođe u Ferraru, Strozzi odluči da će svu 

svoju dovitljivost upotrijebiti zato da se ljubavnici mogu sastati u prisnome 

okruženju kakvo su željeli. 

Lukrecijina je ljubavna veza s privlačnim ratnikom cvjetala pod Strozzijevom 

skrbi, a sastanke su između ljubavnika prikrivah sam Strozzi, Barbara te nekolicina 

prisnih i pouzdanih prijatelja. 

Tijekom tih tjedana počela je Lukrecija ljubiti Francesca snažnom ljubavlju 

kakva se javlja sa zrelošću. Francesco je izjavljivao kako mu je jedina želja nju 

usrećiti, a ona mu je vjerovala: tako prođe tih nekoliko idiličnih tjedana. 

Bila je noć, a Cesare je sa svojom vojskom taborovao kraj zamka Viane. 

Užasna ga potištenost obuze kada priđe k ulazu u svoj šator i zagleda se u 

zvjezdano nebo. Negdje je u sebi slutio da će njegovi snovi uvijek ostati samo 

snovi, da je život proživio nemirno i da mu je istina promaknula: naime, da je za 

svu njegovu veličinu zaslužan tek njegov otac. 

Sada se nalazi u ovome malom taboru, kao mali zapovjednik u malom ratu: 

razočaranje čovjek, čovjek bez važnosti. 

On, Cesare Borgia, ove tragične noći mora sebe vidjeti onakva kakav zaista jest. 

Ponudio je svoje usluge šurjaku, kralju od Navarre, i ovo je zadaća koja mu je 

dodijeljena: mora razbiti obranu zamka Viane i poraziti izdajnika Louisa de 

Beaumonta. Možda će tako, uspije li dokazati da je još uvijek isti onaj Cesare Borgia 

~325~

koji je za života svojega oca unosio strah u tolika srca, dobiti pomoć potrebnu za 

ponovno osvajanje svojega kraljevstva. 

No, kakve koristi od toga? Mora se suočiti s istinom. Gdje su sada Borgije? Tko 

još mari za grb s bikom na ispaši? Aleksandar, taj najsretniji od svih ljudi, umro je 

još na vlasti, no s njime je nestala i moć Borgia. 

Cesareova supruga Charlotte d'Albret nije se nimalo trudila da mu pomogne. 

Zašto i bi? On je na nju bio zaboravio kada mu njezina pomoć nije trebala. 

Pobjegao je od španjolskoga kralja, a francuski mu je kralj postao neprijateljem. 

Kakav mu je položaj u odnosu na šurjaka? U tome se pogledu nije zavaravao. Ako 

francuski kralj zatraži od njega da preda Cesarea, kralj od Navarre neće mu to 

uskratiti. 

Sam je i bez prijatelja. Samo je jedna osoba na svijetu u koju se može pouzdati: 

ona će dati sve od sebe da mu pomogne, njegova ljubljena Lukrecija. 

No, što je s Lukrecijom? Njezina je snaga blijedjela zajedno s njegovom, bili su 

vezani jedno uz drugo kao Borgije, a njegova opasnost bila je i opasnost za nju. 

Lukrecija bi za njega i život dala, to zna, no više od toga i ne može dati. 

»Mala Lukrecijo«, promrmlja podižući pogled prema zvijezdama. »Kako smo 

velike snove imali u djetinjstvu! I još veće snove kada nam je otac vladao 

Vatikanom. Snovi, najdraža moja, pusti snovi. Prije ove noći nisam bio u stanju 

prihvatiti tu činjenicu. Značajno je što to sada činim. Cesare Borgia je vjerovao da 

je kadar vladati svijetom, no sada shvaćam da su te maštarije bile tek pusti snovi.« 

U taboru naglo nastade strka. Jedan od njegovih ljudi povika da neprijatelj pod 

okriljem noći prenosi zalihe u zamak. 

»Na konja!« uzviknu Cesare pa se i sam vinu u sedlo. 

Vidje ostale kako velikom brzinom jašu prema zamku, povika svojim ljudima da 

ga slijede i krenu naprijed. 

Jahao je s tako ludim gnjevom da je pretekao sve koji su ga slijedili. Stigao je do 

napadačkih snaga kojima su se sada pridružili i ljudi iz zamka koji su, shvativši što 

se događa, izašli da se uključe u bitku. 

Cesare je jahao usred svih, desno i lijevo zamahujući mačem, svaki put 

pobjednički uzvikujući. No, znao je da su drugi daleko zaostali i da je sam... sam i 

okružen neprijateljima. 

Nasmija se u sebi. U tome trenutku ludila, kada je potreba za djelovanjem 

prevladala njegovo sanjarenje, donio je konačnu odluku. 

~326~

Svi su bili oko njega, čuo je njihov smijeh što je žeđao za krvlju. Čuo i vlastiti 

smijeh, glasan i demonski. Podiže mač i bijesno zamahnu njime. 

Hrabar je, govorili su, no što znači jedan čovjek među tolikima? 

Onda je pao, s ludim i gorkim smijehom na usnama, a dok je tako ležao krvareći 

iz brojnih rana, onuda projaha Louis de Beaumont u želji da vidi tko je taj čovjek 

koji tako željno srlja u smrt. 

Mnogo se njih nadvi nad njim, svukoše s njega sjajni oklop i odlično ruho. 

Obavivši to, naga ga prepustiše strvinarima, a onda tridesetjednogodišnjega 

vojvode od Romagne i Valencije, strašnoga Cesarea Borgie, više nije bilo. 

Lukrecija je sanjarila o Francescu u svojim odajama, pitala se hoće li opet doći, 

kadli u dvorište stiže konjanik prekriven prašinom. 

Lukrecija nije znala da je stigao: vijest joj je prenio fra Raffaele. 

Prišao joj je, a stroge su mu oči bile pune suza kada joj je položio ruke na 

ramena i blagoslovio je. 

»Tako ste svečani«, reče Lukrecija, »tako ste nježni da me od toga hvata strah.« 

»Molim vas da se pripremite za tragičnu vijest.« 

Lukrecija je napeto čekala. 

»Valentino je poginuo u borbi.« 

Šutjela je, stajala zureći u njega, prazna izraza na licu, kao da mu odbija 

povjerovati. 

»Istina je, kćeri moja«, reče redovnik. 


»To je laž... laž!« uzviknu. 

»Nažalost, to je istina. FIrabro je poginuo u borbi.« 

»Ne moj brat, ne Cesare. On ne može poginuti u borbi. Ne može. Cesare je bio 

bez premca.« 

»Želite li da se molim zajedno s vama? Molit ćemo za hrabrost s kojom ćemo 

podnijeti ovu tugu.« 

»Molitva! Ne želim nikakve molitve. To je nekakva zabuna. Dobri fratre, morate 

poći u Navarru. Morate doznati istinu. To je nekakva zabuna. Znam da je tako.« 

On žalosno pogleda u nju i odmahnu glavom. 

~327~

Zatim je povede do postelje i dade znak njezinim ženama da joj pomognu. 

Doimala se bespomoćnom sve dok ne staviše ruke na nju. Tada ih odgurnu. 

Ona se još jednom molećivo zagleda u fratra prije nego što će pokriti lice 

rukama. Čulo se kako šapće ispod glasa: 

»Cesare... moj brat! Moj brat... Cesare! To nije moguće. Ne Cesare... bilo tko 

drugi, ali ne Cesare...« 

Dade im svima znak da je ostave nasamo. Tako i učiniše, a ona se baci na tlo i 

dalje mrmljajući njegovo ime. 

»Otac... Giovanni... prvi Alfonso... svi oni... da... ali ne i Cesare...« 

Njezine su se žene bojale za nju kada je tako ostala dulje od sat vremena. Prišle 

su joj i pokušale je podići, no ona se nije dala. Nije htjela ni jesti ni piti, ali im na 

kraju dopusti da joj pomognu leći u postelju. 

Ležala je jadna i nesretna, a u noći su se čuli njezini jecaji. 

Mnogo ga je puta zazivala po imenu, što je zvučalo sablasno, govorilo se, kao 

da ga moli da se vrati iz mrtvih. 

Sutradan ujutro ponovno je pokušaše pridići. 

Ovo je strašan udarac, rekoše joj, no ona će ga prevladati. Ovo je iznenadan šok 

koji ju je potresao. 

»Prevladati!« uzviknu ona. »Vi to ne razumijete: Cesare je bio Lukrecija, a 

Lukrecija je bila Cesare, i jedno bez drugoga tek su napola živi.« 

Strozzi je na sebe preuzeo da je trgne. 

Ne smije se prepustiti tuzi, preklinjao ju je, mlada je i još je mnogo godina pred 

njom. Shvaća on njezinu tugu za bratom, no ima mnogo onih koji je vole i koje 

žalosti njezina žalost. Radi njih ne smije toliko tugovati, inače će sigurno umrijeti od 

potištenosti. 

Njemu i Barbari pokušavala je objasniti vezu između sebe i svojega brata koja je 

započela još u djetinjim danima i nastavila se tijekom cijeloga života. Oboje su je 

uvjeravali da je razumiju, no da se mora prihvatiti nekih poslova ili će izgubiti 

razum. 

Stoje s Francescom koji je toliko nježno ljubi? Je li prema njemu pošteno da 

mora tjeskobno slušati izvještaje o njezinu jadu? 

Strozzi je osmislio zamršen način na koji bi se Lukrecija i Francesco mogli 

međusobno dogovarati. Ne smiju zaboraviti da su ovdje u Ferrari okruženi 

~328~

uhodama, a izvjesno je da je Isabella već doznala za suprugovu opčinjenost 

Lukrecijom. 

Strozzi je, dakle, smislio da će on Francescu pisati pisma u Lukrecijino ime te da 

će ih slati bratu - Guidu koji je živio u Mantovi - a on će ih onda odnijeti na 

mantovski dvor i predati ih Francescu. Odgovori će stizati istim putem. No, za tu 

se prepisku nisu usuđivali služiti vlastitim imenima za slučaj da padne u ruke 

nekome kome nije namijenjena; Francesco se, na primjer, trebao zvati Guido jer će 

pisma biti upućena na Guida, a Lukrecija će se predstavljati kao Barbara. Isto su 

tako morali smisliti imena i za druge ljude, za Alfonsa, Ippolita, Isabellu, koji bi se u 

pismima mogli spominjati. 

Lukrecija je morala priznati da je to dobar način za sporazumijevanje s 

ljubavnikom, a ono što joj je bilo potrebno u ovim trenucima strašne utučenosti 

bilo je nešto što će joj odvući pažnju i navesti je da makar načas zaboravi na 

Cesareovu smrt. 

Lukrecija, isprva napola srca, dopusti da je uvuku u ovaj naum, a nakon 

nekoliko tjedana shvati što je Strozzi za nju učinio, jer ju je prepiska koja joj je 

donosila Francescovo uvjeravanje o vlastitoj odanosti, bar je poslije u to 

povjerovala, u tom trenutku spasila sloma. 

Tada otkri da je trudna. 

Alfonso za ovu trudnoću nije pokazivao preveliko zanimanje. Do tada se već 

toliko puta razočarao, a bila je zanijela i ona kitničarkina kći koja ga je privlačila kao 

nijedna žena prije nje pa se ono za što je smatrao da će biti samo prolazan hir 

pretvorilo u ljubavnu vezu koja je već neko vrijeme trajala. 

Mnogo je vremena provodio u društvu te žene, a Lukreciji je to bilo drago. 

Ovoga je puta međutim, bila čvrsto odlučila da neće činiti ništa nepromišljeno pa je 

u trudnoći mjesecima mirno živjela, čeznući za djetetovim dolaskom. 

Nikada nije plesala i silno je pazila što jede, provodeći vrijeme u pisanju pisama 

zajedno sa Strozzijem i smišljajući krojeve za djetetovu odjeću. Od dvorskoga je 

gravera Bernardina Veneziana zatražila da joj načini kolijevku koja će nadmašivati 

sve druge kolijevke, a kada je dovršena, svi su joj se na dvoru dolazili diviti. Bila je 

izrađena od pozlaćenoga drveta s četiri stupa na uglovima. Nebnicu je tvorila 

sjenica od zlatnih grana i lišća, zavjese su bile od satena, a majušni jastučići izvezeni 

zlatom. 

~329~

U travnju joj počeše trudovi i u cijelom zamku zavlada uzbuđenje. Alfonso, 

međutim, smjesta ode odande: nije mogao podnijeti još jedan neuspjeh, a nije 

vjerovao da mu Lukrecija može roditi toliko potrebnoga nasljednika. 

Nekoliko sati nakon njegova odlaska rodi se dijete - zdrav dječačić koji glasno 

zaplaka i koji, kako svi izjaviše, zasigurno neće poći istim putem kao i njegovi 

prethodnici. 

Kada joj staviše dječačića u naručje, Lukrecija osjeti kako s nje spada teško 

breme žalosti. Ima sina i pokušat će život živjeti kroz njega, pokušat će zaboraviti 

svu tugu od koje su se sastojale prethodne godine i svim će se silama potruditi da 

prestane tugovati za Cesareom. 

Alfonso, kada doznade da se dijete rodilo te da je muško i zdravo, dojaha natrag 

u Ferraru. 

Kao vihor uletje u spavaonicu i zatraži da vidi dijete. Uze ga u naručje i nasmija 

se glasno i sa zadovoljstvom. Ovo je pravi ferarski nasljednik. 

»Nazvat ćemo ga Ercole, po mojemu ocu«, reče. »Dođi, Ercole, sine moj, dođi 

da se upoznaš s poklisarima: svi jedva čekaju da pozdrave Ercolea koji će im 

jednoga dana biti vojvoda.« 

U prijestolnoj dvorani, gdje su mnogi čekali da vide novoga nasljednika, 

Alfonso podiže dijete uvis, a potom mu skinu košuljicu povikavši: »Pogledajte ga. 

Zdrav je i svime dobro opskrbljen.« 

U Ferrari zavlada velika radost. 

U vezi s tim djetetom pronosile su se glasine jer su mnogi pamtili posljednji 

posjet Francesca Gonzage pa, iako su ljubavnici u to vrijeme vjerovali da su njihovi 

sastanci ostali tajna, moguće je da se našao neki sluga u kojega su pogrešno mislili 

da se mogu pouzdati. 

Bilo je prikrivenih primjedaba o izgledu maloga Ercolea. 

Je li to d'Esteov nos? Možda je malčice preširok? Malčice previše spljošten? Ne 

nalikuje li možda na vrlo osebujan nos jednoga markiza iz susjedstva? 

Lukrecija je za te glasine čula preko Strozzija, rođenoga spletkara koji je 

posvuda imao uhode: odbacila ih je slegnuvši ramenima. Prilično su smiješne, reče, 

i svi to sigurno znaju. 

Strozzi je, međutim, upozori da bude oprezna. Ippolito je pomno motri, a neka 

se samo sjeti kako je uništio život dvojici vlastite braće. Nikada ne smije zaboraviti 

na tu dvojicu mladih ljudi koji još uvijek kao zatočenici borave u onome tornju. 

~330~

Nitko ih više ne spominje, čini se da su svi na njih zaboravili: no, ona ih nikada ne 

smije zaboraviti, a spomen na njih dvojicu neka je podsjeća na moć i zlobu 

Ippolitovu. 

Prvi znak da Alfonso nešto zna o Francescovoj ljubavi prema njoj i njezinoj 

prema njemu bio je način na koji je sročena obavijest o rođenju maloga Ercolea što 

je imala biti poslana u Mantovu. Lukrecija pročita poruku i izrazi čuđenje što je 

naslovljena na Isabellu. 

»Vidim«, reče, »da ne spominjete Francesca Gonzagu.« 

Ippolito, koji se našao uz brata, reče: »Isabella nam je sestra.« 

»No, Mantovom vlada Francesco Gonzaga.« 

»Ne mislimo da je njemu potrebno išta javljati o djetetovu rođenju«, odvrati 

Ippolito. 

Lukrecija ne odgovori. Alfonso je gledao ravno u nju. Tada postade svjesna 

njegovih sumnji. 

Alfonso reče: »Uskoro odlazim u Francusku. Dok me ne bude, preuzet ćete 

namjesništvo zajedno s mojim bratom. Nedvojbeno«, odmahnu on rukom, »nakon 

nedavnih zbivanja možda se ne osjećate sposobnom za upravljanje. Htio bih da 

znate kako će Ippolito uvijek biti tu da vam pomogne... i da pomogne meni.« 

Bilo je to upozorenje. Ona se vrati u svoje odaje i po svojemu kapelanu posla 

poruku Strozziju. U kapelana se u potpunosti pouzdavala: bio je s Cesareom i 

pomogao mu je pobjeći iz Medine. K njoj je došao tražeći utočište, a ona mu ga je 

vrlo rado pružila. Lukrecija je silno voljela njegovo društvo jer je mogla sjesti s 

njime i satima razgovarati o Cesareu te je tako bila u mogućnosti doznati 

pojedinosti o njegovu zatočeništvu pa joj se, kada je razgovarala s njegovim 

kapelanom, gotovo činilo kao da Cesare i nije mrtav. Osim toga, taj čovjek i paž 

koji joj je svojedobno bio donio onu vijest, bili su joj, znala je, vrlo pouzdani sluge, 

a sada su joj bili potrebni svi u koje se mogla pouzdati. 

Kada se kapelan vrati sa Strozzijem, ispripovjedi im ono što su joj rekli Alfonso 

i Ippolito. 

Tu se probudila sva Strozzijeva ljubav prema spletkama. Čvrsto je odlučio da se 

ljubavna veza treba dalje razvijati. Posla tada preko svojega brata Guida, pismo 

Francescu, u kojem se požali na podlost Camillijevu (to je bilo ime koje su 

upotrebljavali umjesto Alfonso) i Tigrinovu (Ippolitovu). Camillio odlazi u 

Francusku, i to ubrzo, pa zašto ne bi Guido (Francesco) u njegovoj odsutnosti 

došao u posjet Ferrari? 

~331~

Isabella je bila srdita. Korijeni su sve njezine zlobe uperene protiv Lukrecije bili 

u ljubomori, a sada joj je Lukrecija nanijela najveće moguće poniženje: Isabellin se 

suprug zaljubio u njezinu suparnicu. 

Nevažnu, prolaznu vezu sa ženom niska podrijetla Isabella bi još i prihvatila, 

lagano očijukanje s Lukrecijom - i to bi mogla podnijeti. No, Francesco se 

promijenio, postao je melankoličan, zamišljen, druge ga žene više nisu zanimale. 

Kakva li to moć postoji u toj mirnoj vitkoj djevojci da može potaknuti takvu 

odanost, pitala se Isabella. 

Čvrsto je, međutim, bila odlučila uništiti Lukreciju, a zajedno s njome, ako baš 

ustreba, i Francesca. 

Kada bi pomislila na Francesca, lukavost bi joj se pojavila u očima. Kako je 

rasla njegova ljubav prema Lukreciji, tako je u njemu rasla i mržnja prema Isabelli. 

Postavljao se protiv nje i dvadeset je puta dnevno podsjećao na to da on vlada 

Mantovom te je tako sada ostajala bez moći koju je nekoć prihvaćala kao svoje 

pravo. 

Ako bi Francesco u Ferrari nastradao u kakvoj nesreći, njoj to ne bi slomilo 

srce. Sin Federigo još je mlad. Ako bi mu otac umro, trebalo bi uspostaviti 

namjesništvo, a tko bi ga mogao preuzeti osim majke mladoga markiza Federiga? 

Napisa stoga pismo bratu Ippolitu, tome strastvenom spletkaru. Nikakve koristi 

od toga da piše Alfonsu, suviše je nemaštovit, a Ippolito gaji odbojnost prema 

Lukreciji od slučaja s Giulijem i Ferranteom, jer je znao da Lukrecija suosjeća s 

njegovom braćom. 

Možda ne bi bila loša ideja, predlagala je Isabella, namamiti Francesca u Ferraru 

i tamo razotkriti ljubavnike. Ippolito neka spali ovo pismo čim ga pročita, baš kao 

što će i ona spaliti sva pisma koja primi od njega. Vjeruje da bi njih dvoje u vezi s 

ovim pitanjem mogli razmijeniti znatan broj pisama. 

Ubrzo nakon toga Lukreciju posjeti gospodin po imenu Masino del Forno, 

poznat i kao Modenjanin: bio je on vrlo omiljen na dvoru obitelji d'Este, a 

Lukrecija je znala i da je u velikome prijateljstvu ne samo s Alfonsom, nego i s 

Ippolitom. 

U početku posjeta prvih se nekoliko časaka vodio općenit razgovor. Masino del 

Forno zamoli da vidi ferarskoga nasljednika pa donesoše maloga Ercolea. Bio je to 

vrlo zdrav mališan i Lukrecija je njime bila oduševljena. 

~332~

Kada Ercolea opet odnesoše, Masino tiho reče: »Šteta što odnosi između 

Ferrare i Mantove nisu srdačniji.« 

»Markiza je vrlo odana svojoj braći«, oprezno reče Lukrecija. 

»Nisam mislio na markizu. Uostalom, Mantovom vlada markiz. To ne smijemo 

zaboraviti.« 

»Nipošto to ne zaboravljam«, nehajno reče Lukrecija. 

»Žalosno kada u ovim vremenima dolazi do nesporazuma. Čvrsto vjerujem da 

bi posjet Francesca Gonzage mnogo učinio za poboljšanje odnosa između vaših 

dviju država.« 

Lukrecija osjeti kako joj je srce poskočilo. Čeznula je za time da opet vidi 

Francesca, ali u duši ju je nešto opominjalo. Znala je da je Masino del Forno u 

prisnim odnosima s Ippolitom, a od vremena kada je Giulija i Ferrantea snašla 

onako strašna sudbina počela se bojati Ippolita. 

Del Forno nastavi: »Vjerujem da bi markiz, ako bi neki izaslanik otišao iz 

Ferrare u Mantovu da ga nagovori na dolazak ovamo, sigurno došao. I sam bih s 

najvećim oduševljenjem otputovao u Mantovu. Mogu li poći s vašim 

blagoslovom?« 

Lukrecija je bila u iskušenju, no uto pred njom kao da se ukaza groteskno 

Giulijevo lice upozoravajući je na podmuklost Ippolitovu. 

Hladno reče: »U odsutnosti mojega supruga moj je brat Ippolito sunamjesnik, 

kao i ja. Molim vas da ovo pitanje raspravite s njime. 

Pa, ako se on složi da trebate otputovati u Mantovu s pozivom za markiza, ja se 

tome nipošto neću protiviti.« 

Modenjanin ode, a Lukreciji se učini da je razočaran. 

U Mantovi je Francesco, nestrpljivo iščekujući pisma koja će mu donijeti vijesti 

od Lukrecije, najednom počeo primjećivati da se Isabella nekako promijenila. Bila 

je manje uznosita, manje bahata, manje žestoke ćudi. Kada bi se on pozvao na 

svoja prava, čvrsto bi stisnula usnice kao da potiskuje riječi koje bi željela izustiti, a 

cijelo joj je vrijeme na licu bio izraz kao da nešto očekuje i kao da samu sebe 

opominje da se strpi... još neko vrijeme. 

Isabella je kovala nekakvu zavjeru. Protiv koga, pitao se Francesco. Protiv 

Lukrecije? Što je značilo i protiv njega. 

~333~

Koji je smisao toga raspoloženja punog iščekivanja? Kao u mačke pred mišjom 

rupom. Zašto? A tu je bio i njezin stav prema sinu Federigu. Blag, a ipak čvrst. Kao 

da je odlučila steći dječakovo poštovanje i ljubav, istodobno ga držeći pod čvrstom 

rukom. 

U Mantovu stiže posjetitelj. Došao je tiho - gotovo u tajnosti - a došao je iz 

Ferrare. I što je prije mogao, potraži priliku da se s markizom nađe nasamo. 

Ovaj Masino del Forno, Modenjanin, nije Francescu bio posve nepoznat. Znao 

je da je u prisnim odnosima s Ippolitom, a vjerovao je i da je više nego jednom 

prilikom za svoga gospodara obavljao mutne poslove. 

Francesco je šetao vrtom kadli mu se priključi del Forno: oprezno se osvrnu 

preko ramena prema zamku i njegovim prozorima. 

»Dolazim, gospodaru«, šapnu, »po tajnom nalogu, po nalogu duchessitiu.« 

U Francescu se odmah probudi oprez. Ovo je čudno. Zašto bi Lukrecija slala 

poruku po ovome čovjeku, kada su već iznašli izvrstan način da se dopisuju i koji 

im je sredio Strozzi? 

»Po tajnom nalogu? Iznenađujete me.« 

»Duchessa čezne za time da vidi vaše gospodstvo. Poručuje vam da će vojvoda 

tijekom mnogih mjeseci biti odsutan iz Ferrare. Njoj bi pričinilo veliku radost kada 

biste krišom mogli doći u Ferraru... nenajavljeni... po tajnom nalogu, razumijete.« 

Francesco se okrenu k čovjeku koji nije mogao znati da je on primio pismo koje 

mora da je bilo napisano u istome trenutku kada je del Forno odlazio iz Ferrare. 

Ovo je sve bilo veoma sumnjivo i Francesco se nije u to pouzdavao. Sjeti se i 

Isabellina ponašanja posljednjih tjedana i sumnje mu se samo povećaše. 

»Ne dvojini u to«, reče, »da će me moj brat u Ferrari, ako mu se učini da bih 

trebao posjetiti njegovu gospoštiju, sam pozvati da to učinim. Što se tiče odlaska u 

tajnosti, to mi se ne čini priličnim.« 

»Povjereno mi je«, nastavi del Forno, »da vam predam ovo.« 

U ruci je držao minijaturu, malenu, no izvrsno načinjenu. Nije bilo zabune u 

pogledu lica koje je na njoj bilo prikazano. Bila je to Lukrecija. Francesco je gledao 

u minijaturu i čeznuo za time da je uzme u ruku, ali je sada bio siguran da njegovi 

neprijatelji znaju za ljubavnu vezu između njega i Lukrecije pa shvati što je značio 

izraz što se u posljednje vrijeme javljao na licu njegove supruge. 

Željela je da ga namame u Ferraru. Čovjek koji stoji pred njim vjerojatno je 

ubojica kojega je unajmio Ippolito, a možda i Alfonso. 

~334~

»Hvala vam«, reče, »no ne želim tu minijaturicu i ne razumijem zašto bi mi je 

itko poslao.« 

S tim se riječima okrenu od Modenjanina. Smjesta ode u svoje privatne odaje i 

napisa pismo Ziliju (Strozziju), no namijenjeno Lukreciji, objašnjavajući sve što se 

dogodilo i izričito ih upozoravajući kako vjeruje da su svi u neposrednoj opasnosti. 

Isabella se okrenu licem k Modenjaninu slušajući izvješće o onome što se 

dogodilo. Bila je srdita. Francesco, znači, ipak nije takva budala. Možda i jest 

zaljubljen u Lukreciju, ali život ne kani stavljati na kocku. 

»Nespretno ste to izveli«, prasnu na njega. 

»Markizo, bio sam sama taktičnost. Pomirite se s time, sumnjaju na nas.« 

»Njih dvoje nikada ne bi bili u stanju posumnjati u nas. Opijeni su od ljubavi 

kao kakav pastir i pastirica. Onaj Strozzi, on sve to sređuje. Izgleda da je pametniji 

od moje braće. Idite sada. Nema više ničega što biste mogli učiniti. Mislim da bi 

vam bilo dobro smjesta krenuti u Ferraru. Ako markiz sumnja na vas, mogli biste se 

naći u opasnosti. Smjesta krenite.« 

Del Forno je bio sretan i presretan da joj se pokori, a kada on ode, Isabella se 

ljutito zapita zašto je Lukrecija u stanju potaknuti toliku odanost, ne samo kod 

Francesca, već i u posve platonskom vidu kao što se činilo da je slučaj sa 

Strozzijem. 

Bila je ljubomornija na Lukreciju no ikada prije. Pomislilo bi se da, nakon očeve 

i bratove smrti ime Borgia više u svijetu nema nikakva značaja, da je poraženo. 

Međutim, ne! Uvijek je bilo ljudi što su se okupljali oko Lukrecije. 

Francesco je daleko od nje, no još uvijek ima Strozzija - Strozzija, ferarskoga 

moćnika, hromoga pjesnika koji se oženio Barbarom Torelli i svojim je stihovima 

javno učinio junakinjom, koji nedvojbeno teži za mirazom kojega se obitelj 

Bentivoglio sigurno neće htjeti odreći. 

Mora da Strozzi ima mnogo neprijatelja u Ferrari. Nije u pitanju samo Alfonso 

kojemu se nije sviđao tek zato što je pjesnik niti Ippolito koji je prigovorio njegovu 

utjecaju na Lukreciju: bilaje tu i obitelj Bentivoglio, nasilni ljudi i vrlo neskloni 

odijeliti se od novca. 

Isabella se zamisli. Potom napisa pismo Ippolitu. 

»Molim vas da ovo pismo bude spaljeno, kao što i ja spaljujem vaša«, napisa na 

kraju. »Ovo tražim radi svoje časti i dobrobiti.« 

~335~

Jedne vruće lipanjske večeri kapelan koji je vjerno služio Cesarea, pa je stoga 

Lukreciji bio posebno drag, izađe iz njezinih odaja i uputi se prema svojemu stanu u 

samostanu Svetoga Pavla. 

Bio je mrkli mrak. Kada stiže do uskih uličica, dvojica skočiše na nj pa ga jedan 

tiho pograbi, dok drugi, jednako tiho, podiže bodež i nevinome svećeniku prereza 

grlo. Polako spustiše tijelo na kameni pločnik i odšuljaše se. 

Sutradan ujutro Lukrecija, slomljena srca, doznade da je izgubila pouzdanoga 

prijatelja. 

Toga dana k njoj dođe Strozzi. 

Ovaj je tragični događaj zasjenio njegovu sreću zbog djevojčice koju mu je 

Barbara Torelli upravo rodila. 

»Što to znači?« zapita ga Lukrecija. 

On je iskosa pogleda. 

»Naravno, to je možda bila pljačka.« 

»Tko bi ubio jadnoga svećenika radi novca?« 

»Ima ljudi koji bi ubili bilo koga samo radi jednog dukata.« 

»Bojim se«, reče Lukrecija. »Vjerujem da je umro zato što su moji neprijatelji 

znali da mi je prijatelj. Kako bih voljela da Francesco dođe, da mu mogu ispričati 

sve o svojim strahovanjima.« 

Lukrecija tiho zaplaka. Voljela je toga svećenika, reče, a kakvo je zlo on ikada 

učinio u životu? Činio je samo dobro. 

Videći je tako očajnu, Strozzi reče da će pisati Francescu i zamoliti ga da dođe i 

utješi je. Francesco će se, u sebi zaključi Strozzi, umjeti pobrinuti za sebe. Njemu se 

nitko neće usuditi bilo kako naškoditi. Osim toga bojao se da će Lukrecija, ako 

njezin ljubavnik ne dođe, zapasti u melankoliju. 

»Dođite k svojoj Barbari (Lukreciji)«, pisao je Strozzi. »Pokažite joj da je ljubite, 

jer ona ne želi ništa drugo na svijetu.« 

Odasla pismo, a onda ostavi Lukreciju i pođe posjetiti Barbaru koja, ležeći s 

djetetom u postelji, nije čula vijest o svećenikovoj smrti. Dade upute njezinoj 

sluškinji da joj o tome ništa ne govori. Barbarin jasni um mogao bi u toj smrti 

pročitati nešto što bi je silno uznemirilo, a ženi je nakon poroda potrebna sretna 

vedrina koju joj se on uvijek trudio pružiti. 

~336~

Ostavi Barbaru sretnu, nakon razgovora o djeci koju će u budućnosti imati; 

potom se zatvori u radnu sobu i napisa dio elegije koju je u to doba sastavljao. 

Pročitavši je nakon toga, pomisli kako zvuči melankolično. Pisao je o smrti - iako 

to isprva nije namjeravao -jer iz uma nikako nije mogao otjerati sjećanje na 

svećenikovo ubojstvo. 

Kasnije tijekom dana opet pođe do Barbare, a onda, napustivši njezine odaje, 

šepajući krenu kući, praćen zvukom štapa što je odjekivao kroz mirne ulice. Na 

uglu ulice Praisolo i Savonaroline upade u zasjedu. 

Napola je to i očekivao. Do te je mjere upravljao tuđim životima da je znao 

kako drama neminovno mora ovako završiti. 

Bio je nenaoružan, a oni ga napadoše bodežima. Gotovo se podrugljivo okrenu 

prema njima. Znao je tko su mu neprijatelji: kuća d'Este željela ga je ukloniti - 

Alfonso je u njemu vidio čo vjeka koji je sređivao ljubavnu vezu između njegove 

supruge i Pietra Bemba, a potom i s Francescom Gonzagom, Ippolito je pak bio 

čvrsto odlučio Lukreciju odvojiti od svih onih koji bi je mogli iskoristiti kao 

političku figuru, a bila je tu i obitelj Bentivoglio koja se bojala da će on pronaći neki 

način da iz njihovih ruku iščupa Barbarin miraz. 

Zatim najednom spoznade strah. Strah za Barbaru. Pomisli na sve nevolje koje 

je pretrpjela, pomisli kako joj je u ovom trenutku, još slaboj nakon poroda. Barbara 

će i opet ostati sama, sama u okrutnome svijetu. 

No, nije imao vremena za razmišljanje. Strozzi obeznanjen skliznu uza zid 

Romeijeve kuće, a njegovi napadači, odlučivši da ovo treba okončati, nagnuše nad 

njega i stadoše mu zabadati bodeže u tijelo na umoru. 

Lukrecija je bila izbezumljena. Cesare, njezin kapelan, a sada i Strozzi - sve ih je 

izgubila. Prestraši se: nikada se do tada nije osjećala tolikom tuđinkom u tuđoj 

zemlji. 

Samo se jednoj osobi na svijetu sada mogla obratiti: Francescu. 

Francesco mora doći k njoj. Bez obzira na prepreke koje leže između njih, mora 

doći. 

No, tko će sada pisati pisma umjesto nje? Tko će provjeravati jesu li stigla na 

odredište? Uklonivši Strozzija, njezini su je neprijatelji odvojili od Francesca, 

jedinoga muškarca na svijetu koji bi joj mogao pomoći. 

Pozva k sebi Strozzijevu braću, Lorenza i Guida. Oplakivala je zajedno s njima 

smrt njihova brata i preklinjala ih da umjesto nje pošalju poruku Francescu. 

~337~

»Nema nikoga drugog u koga se mogu pouzdati«, reče im. »Vi ste mu braća i vi 

ćete to učiniti za mene.« 

Oni tako i postupiše, a Francesco odgovori tako što ponudi nagradu od pet 

stotina dukata bilo kojemu čovjeku ili ženi koji bi mogli imenovati ubojicu Ercolea 

Strozzija. 

Nagrada ne dovede do ubojice pa Lukreciji, s obzirom na to koliko je malo 

truda uloženo u to da se ubojica izvede pred lice pravde, i to u Ferrari (gdje je 

redarstvo bilo poznato po uspješnome radu), postade jasno kako je, tko god da je 

počinio ubojstvo, to učinio uz Alfonsovu suglasnost i suglasnost njegova brata. 

Samotni su joj tjedni prolazili. Sjela bi uz djetetovu kolijevku i utonula u misli. 

Samo je u sinčiću nalazila utjehu, ali je čeznula za snažnom rukom na koju bi se 

mogla osloniti i shvaćala je da joj takva podrška nikada prije nije nedostajala. Jasno 

je uspijevala samu sebe sagledati, vidjeti da joj nedostaje samopouzdanja kakvo se 

može naći u žene kao što je Isabella, da su je otac i braća uvijek štitili u tolikoj mjeri 

da se osjećala slabom i zbunjenom kad god se bila prisiljena braniti sama. Trebala je 

Francesca, ali on nije dolazio. 

Ponovno mu je pisala, moleći ga, preklinjući ga da je ne napušta. Poći će u 

Reggio, a od Borgofortea do Reggija nije dug put. Mora ga vidjeti, pa makar samo 

nakratko. Potreban joj je kao nikada do sada. 

I tako ode u Reggio i stade ga čekati, obuzeta grozničavom nestrpljivošću. 

Isabella je promatrala Francesca uz zlobno svjetlucanje u očima. 

»Zašto ne biste nekamo pošli da se malo odmorite?« zapita ga. »Izgledate mi 

napeto, supruže moj.« 

On joj je u očima pokušavao pročitati što stvarno misli. Zar zaista želi da on 

pođe k Lukreciji pa da bude ubijen kao što su ubijeni Strozzi i Lukrecijin kapelan? 

Isabella... Namjesnica u Mantovi. To ona želi, a ako život njezina supruga stoji 

između nje i toga cilja, spremna je žrtvovati supruga. 

Francesco je bio rastrgan između žudnje za time da vidi Lukreciju i potrebe da 

sačuva vlastiti život, između želje da utješi ljubavnicu i likovanja zbog toga što je 

nadmudrio suprugu. 

Samo kratak posjet, obećavao je sam sebi. Mali izlet do Reggija. To bi moglo 

značiti da će ušetati u smrtonosnu klopku. Ubili su Strozzija tako da se više ne 

možemo dopisivati ni dogovarati, oduzeli su joj sve prijatelje, ostavili je u samoći, 

tako da ja nepotrebno upadnem u zamku koju su mi postavili. Znaju da će me ona 

~338~

preklinjati da dođem k njoj: ta kako bi, bez Strozzija da je opomene, ona mogla 

shvatiti da je tu riječ o ogromnoj zavjeri s ciljem da nas oboje ili ubiju ili unište? 

Odgovori joj da se čezne naći s njome, ali da mu nije dobro, zapravo, previše je 

bolestan da bi u ovom trenutku krenuo na put. 

Kada njegovo pismo stiže u Reggio, Lukreciju obuze tjeskoba. Ako se 

Francesco razbolio, onda ona mora poći k njemu. Ne smije ni časa časiti. Pozva k 

sebi sve svoje pratilje i reče im da sutradan kreću za Mantovu. 

Te noći gotovo i nije spavala, toliko je bila nestrpljiva da krene na put. Nemirno 

je ležala čekajući zoru. 

Danje je svjetlo u zamak dovelo posjetitelje - i to važne posjetitelje, shvati 

Lukrecija, jer se odozdo čuo veliki metež, a kada se spremila da ustane iz postelje, u 

spavaonicu kroči Alfonso glavom i bradom. 

Široko razmaknutih nogu, stade pred nju i nasmija se. 

»Što je to čujem?« reče. »Spremate se na put u Mantovu?« 

»Naš je brat bolestan«, odgovori mu ona, premda joj je glas drhtao od straha. 

»Kako to nije daleko odavde, mislila sam da bi bilo samo uljudno...« 

Alfonso se još jače nasmija. 

»Mislili ste da bi to bilo samo uljudno! Dobro je meni poznat razlog za tu vašu 

navodnu uljudnost. Nećete ići u Mantovu da posjetite svojega ljubavnika.« 

»Već sam obavila sve pripreme.« 

»Onda ćemo ih otkazati.« 

»Alfonso, zašto je to vama uopće važno?« 

»Važno mi je zbog ovoga«, reče on. Priđe postelji, uhvati je za ramena i ljutito 

protrese. »Vi ste mi supruga i vojvotkinja od Ferrare. Imamo nasljednika, ali 

moramo imati još djece. Ercole treba braću.« »Tako... da ih može... žive zakopati?« 

povika s proplamsajem gnjeva. 

Zamahnuvši, teškom je rukom udari preko lica. 

»Ovo vam je zbog vaše drzovitosti«, reče, a onda ponovi udarac. »A ovo za 

namjeru da mi nabijete rogove i u moju kuću donesete kopilad spljoštena nosa.« 

Ona se opet zguri u postelji. Alfonsa prođe napad gnjeva. 

»Bez gluposti«, reče. »Dan je svanuo. Odjenut ćete se pa ćemo se bez odlaganja 

vratiti u Ferraru.« 

~339~

»Već sam poslala poruku da kanim doći u posjet našem bratu koji leži u 

bolesničkoj postelji.« 

»U bolesničkoj postelji! Nije on ni u kakvoj bolesničkoj postelji. Vama je to tako 

objasnio, u nadi da ćete mu oprostiti na nedolasku. Sve je u redu s Francescom 

Gonzagom. On je čovjek zdrava razuma. Zna kada treba prekinuti ljubavnu vezu.« 

Tu približi lice njezinu. 

»A sada je došlo vrijeme za to«, dodade. 

Ona skoči iz postelje. 

»Alfonso«, uzviknu, »ne dam da sa mnom ovako postupate! Ja nisam neka od 

vaših krčmarica. Nisam kitničarkina kći.« 

»Nipošto«, reče on, »niste slobodni kao one. Vi ste vojvotkinja od Ferrare i 

ubuduće to nikada ne smijete zaboraviti. Spremite se. Žuri mi se i jedva čekam da 

se vratimo u Ferraru.« 

»Vi zaboravljate da sam ja Lukrecija Borgija, a kada sam se udavala za vas...« 

»Ništa ja ne zaboravljam. Vaše je ime svojevremeno u Italiji imalo neku težinu. I 

to ne vašom zaslugom. Svoju ste slavu zahvaljivali svojemu ocu. Sada je on mrtav, 

mrtav vam je i brat, a moć Borgia zauvijek je slomljena. Stoga prigušite taj svoj 

ponos koji viče: 'Ja sam Borgia!' Dozovite se pameti, ženo. Njegujte skromnost. 

Izrodite mi djecu pa se više neću imati na što žaliti.« 

I tako se Lukrecija vrati u Ferraru. Dok je jahala uz supruga, činilo joj se da čuje 

kako joj njegove riječi odjekuju u uhu. Aleksandar je mrtav, a s njim je umrla i moć 

Borgia, Cesare je mrtav, a s njim je umrla i svaka nada. 

Kada stigoše u blizinu zamka, podiže pogled prema njegovu najvišemu tornju i 

pomisli na dvojicu mladih muškaraca što su u njemu zatočeni i ondje će ostati do 

kraja života. 

Ujaha s Alfonsom u zamak i učini joj se kao da se zidovi stežu oko nje, da je i 

sama zatočenica i da dijeli njihovu sudbinu. 

U srcu je osjećala bol i čežnju da opet ugleda voljeno lice, no vapaj što se izvijao 

iz nje nije bio za Francescom, već za Cesareom. 

~340~

EPILOG 

L 

ukrecija je bila trudna. Koliko li je puta u posljednjih deset godina bila trudna! 

I nakon svake bi joj trudnoće snaga malo oslabila i bilo bi joj teže podnijeti 

sljedeću. Ipak, nikada se nije osjećala tako loše kao ovoga puta. Starjela je, iako je 

povremeno još uvijek izgledala kao djevojka jer je ostala vitka i s lica joj se nikada 

nije izgubila nedužnost. Mirno je prihvatila svoju sudbinu od dana kada ju je 

Alfonso doveo natrag u Ferraru i objasnio joj da joj budućnost ovisi o sposobnosti 

da obavi dužnost supruge. 

Nakon toga se rodio mali Ippolito, a Alfonsu je to bilo samo drago. Dvojica 

sinova u Ferrari. Mladi Ercole i dalje je lijepo napredovao. 

Kakvo li je zadovoljstvo nalazila u djeci! Ona su joj posljednjih godina bila 

jedina sreća. Alfonsova zaokupljenost ratom kojije u jednom trenutku zaprijetio i 

Ferrari toliko ga je dugo zadržala podalje od nje da nakon Ippolita nije bilo drugoga 

djeteta sve do rođenja maloga Aleksandra. Jadni Aleksandar, dijete tako zlosretna 

imena! Prvo od njezine i Alfonsove djece bilo je Aleksandar i proživio je manje od 

dva mjeseca, a ovaj je drugi Aleksandar umro u dobi od dvije godine, što joj je još 

jače slomilo srce. No, do tada je već imala malu Eleonoru, a sljedeće je godine 

došao i Francesco. 

Vratila se u mladost igrajući se raznoraznih igara s njima po zamku. Igre bitaka i 

skrivača, a u tim se igrama nikada, nikada nisu približavali velikome tornju u 

kojemu su dvojica muškaraca - više ne tako mladi - boravili odvojeni od svijeta. 

Kada bi se umorili od igre, pozvali bi Santina, najneobičnijega od Lukrecijinih 

patuljaka, da se popne na stol i priča im čudesne bajke. A dok bi on pričao, iz svih 

bi se dijelova palače prikrali i drugi, domamljeni pripovjedačevom čarolijom i 

čarolijom njegovih bajki. 

Bila su to sretna vremena. 

Sada već više nije tugovala za Francescom Gonzagom. Ostao joj je veoma 

dobar prijatelj i objasnio joj je sve o zavjerama protiv njih dvoje, o tome zašto je 

mislio da se nužno izgovoriti na bolest da joj ne dođe u posjet. Ipak, pronašli su 

nov način razmjene pisama pa je, zahvaljujući tome, svojevremeno doživjela 

najveću sreću. 

~341~

U jednome su ga trenutku u bitci zarobili Mlečani i držali ga u tamnici, gdje je 

silno trpio. Tada je cijeli svijet upoznao Isabellu onakvu kakva je doista bila: odbila 

je da njezin sin postane talac umjesto oca, iako to za dječaka nije značilo nikakvu 

opasnost, pa je tada postalo jasno da Isabella priželjkuje suprugovu smrt te da se 

nada da će ga ubiti očajnička vlažnost tamnice u kojoj je bio zatvoren. 

Francesco poslije toga više nikada nije bio isti čovjek, no u jednome je času opet 

planula nada, iznenadni izljev strasti, kada su papinske snage krenule na Ferraru, a 

Gonzaga nju namjeravao odvesti kao zatočenicu. Bio je za nju pripremio Palazzo 

de Te da se ondje smjesti, a pisma koja su u to vrijeme razmijenili bila su poput 

pisama između mladih ljubavnika. 

Taj se san nikada nije ostvario. Alfonso je bio previše dobar vojnik, a njegov ga 

je voljeni top dobro poslužio. 

Francesca sada više nema, umro je početkom godine te je Isabella na kraju ipak 

trijumfirala. No, kratkotrajan je bio taj njezin trijumf jer je sin Federigo ubrzo 

pokazao odlučnost da sam vlada pa suprugova smrt koju je toliko priželjkivala nije 

Isabelli donijela nikakvu moć. 

Ponovno se zavalivši u postelju, razmišljala je Lukrecija o svim zlosretnim 

okolnostima do kojih nikada nije trebalo doći. Sjetila se Isabelline zlobe, kao i 

Strozzijeva i kapelanova ubojstva. Sjetila se ljubavi prema svojemu mladom 

suprugu, Alfonsu od Biseglia, kao i njegova bezobzirnoga umorstva koje je naručio 

onaj kojega nikada nije prestala ljubiti, a ljubila ga je vjerojatno više nego bilo koga 

u svojemu životu. 

Sve je moglo biti toliko drukčije. Željela je živjeti sretno i mirno, daleko od 

nasilja, no prekretnice su u njezinu životu bile okaljane krvlju. 

Opet je spopadoše bolovi i s bolovima se javi bljesak sjećanja koje kao da se 

nametalo sadašnjosti: vidje zgodno lice Pedra Caldesa i sjeti se tjeskobne ljubavi što 

su je zajedno proživjeli u San Sistu. Bilo je mnogo podsjetnika na tu ljubav otkako 

je uspjela Giovannija Borgiju, Infante Romana i Pedrova sina, dovesti k sebi u 

Ferraru. Alfonso je na kraju popustio i to joj dopustio, iako Roderigu, sinu Alfonsa 

od Biseglia, nikada nije bilo dopušteno da dođe k njoj. Jadni Giovanni, bio je 

mušičav dječak i bojala se da se u svijetu nikada neće snaći. Što se tiče Roderiga, 

njega više nikada neće vidjeti: umro je prije nekoliko godina. 

»Zašto se žalostite zbog njega?« pitao je Alfonso. »Zar nemate zdravih sinova u 

Ferrari?« 

~342~

No, ona se žalostila. Žalostila se zbog prošlosti koja je bila tako tužna, a možda 

je mogla biti drukčija. 

Spopadoše je trudovi iako se porod nije očekivao sve do kolovoza. Pozva svoje 

žene i one pohitaše k njezinoj postelji. 

Te se noći, nakon sedmomjesečne trudnoće, rodi žensko dijete; budući da je 

bilo bolesno i nevoljno uzimati hranu, žurno ga krstiše. 

Lukrecija je ležala u groznici. 

Duga joj je valovita kosa teško padala po ramenima. Podiže strpljive oči prema 

ženama koje su je promatrale i zamoli ih da joj olakšaju bol. 

»Vaša kosa, Madonna«, mrmljale su, »tako je teška. Hoćemo li je odrezati? Tako 

bi vam bilo mnogo ugodnije.« 

Lukrecija je oklijevala. Nije se mogla jasno sjetiti gdje se nalazi. Pomišljala je na 

duga poslijepodneva koja je provodila ležeći na počivaljci, odjevena samo u 

maursku košuljicu i raspuštene vlažne kose: pamtila je da je kosu prala zajedno s 

Giulijom Farnese čija je kosa bila slične zlatne boje. 

Da joj odrežu kosu kojom se oduvijek toliko ponosila? Nikada do tada ne bi 

bila povjerovala da bi mogla pristati na takvo nešto. 

No, vrućina je bila nepodnošljiva, bol snažna, a ona silno umorna. 

Polako kimnu, a onda ostade mirno ležati slušajući zveckanje škara. 

Alfonso priđe da je pogleda i ona mu na licu vidje nemir. 

Umrijet ću, pomisli. 

Alfonso se odmaknu od postelje i domahnu liječnicima da dođu k njemu. 

»Ima li nade?« zapita. 

»Ne, gospodaru. Neće preživjeti. Svaki će čas umrijeti.« 

Alfonso polako kimnu. Zagleda se u nekoć prekrasnu glavu sada lišenu svojega 

zlatnog uresa. Lukrecija... tek joj je trideset i devet, rano je to za umiranje. Dala mu 

je budućega ferarskog vojvodu, a s vremenom je postala i dobra i poslušna supruga, 

no on je nikada nije razumio, nikada nije htio otmjenu gospu. Pomisli na Lauru 

koja je pod njegovom zaštitom postala bogata i punašna, na Lauru, kitničarkinu 

kćer koja je sada već bila majka dvoje djece. Na Lauru koju je nazvao Eustochia, 

dobra rodilja. Na Lauru, prirodnu i strastvenu, ženu koju je mogao razumjeti i koja 

je mogla razumjeti njega. 

Sada je želio postojaniji život, želio je ženu koja bi mu mogla biti i ljubavnica i 

majka njegove djece. 

~343~

Gledajući kako život polako napušta Lukrecijino tijelo, mislio je: oženit ću se 

Laurom. 

Ponovno priđe k postelji. Lukrecijine su oči bile zamagljene i ona ga, iako se 

činilo da gleda u njega, nije vidjela. 

Mislila je na sve one koje je ljubila, a koji su prije nje otišli s ovoga svijeta: na 

majku Vannozzu koja je umrla lani, na brata Giovannija, na oca, na Cesarea, na 

Pedra, na Alfonsa od Biseglia - na ljude koje je ljubila kako možda nikada nije 

ljubila nikoga drugog. Trojicu su od tih šestero ljudi umorili, i to po nalogu jednoga 

od njih. No, zaboravila je na to dok je polako odlazila iz ovog života. 

Idem k njima, reče sama sebi, idem k svojim ljubljenima. 

Usnice joj se pomaknuše, a nekima što su stajali uz njezinu postelju učini se da 

je promrmljala: »Cesare.« 

Gluha se tišina spusti na odaju. Lukrecija Borgia bila je mrtva. 

SVRŠETAK 

Chia 

Ziki 

____ 

Crowarez.org 

~344~

AUTORIČINA BILJEŠKA 

Zadubimo li se malo bolje u život obitelji Borgia, teško je shvatiti zašto je Lukrecija 

izašla na tako zao glas. Moguće je da su mnogi pisci u prošlosti vjerovali, i to s 

razlogom, da je senzacionalizam koji izaziva jezu prihvatljiviji od istine. Za 

današnjega inteligentnijeg čitatelja to više nije tako, a smućena djevojka koja se, iako 

rođena u korumpiranom društvu, trudi zadržati svoj integritet, čini mi se da je 

zanimljiviji i uvjerljiviji lik od opake i pokvarene trovačice. 

Kako, zapitala sam se, glasi rješenje enigme zvane Lukrecija? Je li ta neprirodna 

odanost ocu i bratu zbilja postojala? Kako to da je, napustivši obitelj i otišavši u 

Ferraru, očevidno vodila gotovo uzoran život, u kojem je bilo tako malo skandala? 

Istina je da je nakon udaje za Alfonsa d'Estea imala dvije ljubavne veze, no čini se 

da je jedna od njih bila gotovo u potpunosti platonska, a druga se odvijala u 

glamuroznom sjaju tajne prepiske, pa se, s obzirom na razuzdanost onoga doba, 

takve veze i ne mogu smatrati posebno značajnima. Gdje se opaka trovačica - 

prikazana u takvim djelima kao što je Donizettijeva opera - krije u ovoj vedroj i 

nježnoj djevojci? 

Stoga sam u ovakvu svjetlu promotrila Lukreciju i u ovoj sam knjizi izložila ono 

na što sam naišla. 

U potrazi za pravom Lukrecijom znatno su mi pomogla niže navedena djela. 

Decio Pettoello, Ph. D. An Outline of Italian Civilisation. 

J. C. L. Sismondi. (Recast and supplemented in the light of Historical Research 

by William Boulting.) History of the Italian Republics in the Middle Ages. 

William Henry Hudson. France. 

Frantz Funck-Brentano. The Old Regime in France. 

Maria Bellonci. Translated by Bernard Wall. The Life and Times of Lucrezia Borgia. 

Ferdinand Gregorovius. Lucrezia Borgia. A Chapter from the Morals of the Italian 

Renaissance. 

Simon Harcourt-Smith. The Marriage at Ferrara. 

Joan Haslip. Lucrezia Borgia. 

Albert G. MacKinnon, M. A. Alma Roma. 

Fr. Rolfe (Frederick Baron Corvo). Hadrian the Seventh. 

~345~

Julia Cartwright. Isabella d'Este, Marchioness of Mantua, (14741539), a study of the 

Renaissance. 2 Vols. 

Algernon Swinburne, with commentary and notes by Randolph Hughes. 

Lucretia Borgia, The Chronicles of Tebaldeo Tebaldei, Renaissance Period. 

James Dennistoun of Dennistoun. Memoirs of the Dukes of Urbino, Illustrating the 

Arms, Arts and Literature of Italyfrom 1440-1630. 3 Vols. 

Charles Yriarte. Translated by William Stirling. Cesare Borgia. 

William Harrison Woodward. Cesare Borgia. 

The Most Reverend Arnold H. Mathew, D. D. The Life and Times of Roderigo 

Borgia, Pope Alexander VI. 

Frederick, Baron Corvo. Chronicles of the House of Borgia. 

Rafael Sabatini. Life of Cesare Borgia. A History and some Criticisms. 

1 

~346~

Jean Plaidy - Istina o lukreciji borgiji,

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?