■иНмМзјгаигајЖ

■иНмМзјгаигајЖ

Rudi Supek 

GRAD PO MJERI ČOVJEKA 

S gledišta kulturne antropologije

POSEBNA IZDANJA 

Izdaje 

ITRO »NAPRIJED« 

Glavni urednik 

MILAN MIRIĆ

RUDI SUPEK 

GRAD PO MJERI 

ČOVJEKA 

S gledišta kulturne antropologije 

naprijed 

ZAGREB 1987

Recenzenti 

Prof. EUGEN FRANKOVIĆ 

Doc. dr OGNJEN ČALDAROVIĆ-

Predgovor 

Neposredni poticaj za ovu knjigu bila je urbanistička konferencija o planiranju 

naselja Mišeluk kod Novog Sada, održana 1980. godine. Radilo 

se o izgradnji naselja od 50.000 do 200.000 stanovnika, dakle o jednom 

novom gradu, odnosno o osjetljivom proširenju Novog Sada. Tu se 

pojavio pojam »grad po mjeri’ čovjeka« koji je trebao da bude osnovna 

inspiracija i ideja za izgradnju ovoga naselja. Međutim, iz održanih diskusija 

vidjelo se da nije nimalo jasno što bi valjalo razumjeti pod tim 

pojmom. Već u samom natječaju naglašena je humanistička i personalistička 

orijentacija gradogradnje, pa se kaže da »materijalna osnova društva 

(!) omogućuje takve oblike organizacije prostora i izgradnje gradova 

(!) u kojima će se stvoriti uslovl za potpunu afirmaciju ličnosti (!), 

njenu društvenu, kreativnu, radnu i ličnu aktivnost i eliminiranje suprotnosti 

koje su izvor kriza suvremenog grada.«1 

Ističe se socijalni vid društvenog razvoja i izgradnje gradova: »Osnovu 

posmatranja odnosa između prostornog i socijalnog aspekta razvoja, 

u kontekstu osnovnih društvenih idejnih opredeljenja čini socijalna 

integracija i zajednica življenja, kao središta kategorija društvenog 

života u naselju.« (3) Radilo se, dakle, o takvim' razvojnim procesima 

koji bi bili usklađeni sa socijalnim idealima društvenog povezivanja 

ljudi u obliku jedne »zajednice življenja«, I time iskrsava sva ona široka 

problematika suvremenog urbanizma o socijalnoj integraciji pojedinca 

u društvenu zajednicu, ustvari pitanje odnosa između ličnosti 

i zajednice, a što opet traži da se utvrdi o kakvoj se ličnosti radi u 

»urbanom prostoru« i na koji je način strukturirana životna zajednica 

u kojoj ona mora živjeti. Projekcija takve zajednice u konkretni prostor 

jedna je od velikih briga suvremenog urbanizma. 

Susrećemo se sa pitanjima koja postavljamo socijalnoj psihologiji 

i kulturnoj antropolgiji a s obzirom na život čovjeka u naseljima i gra 

1 Uzimamo navode iz dva dokumenta: a) Planiranje Mišeluka u suvremenim 

uslovima, Analiza predloženih rešenja u konkretnim elaboratima. Novi Sad, Urbis, 

1980, i Izveštaj o radu učesnika okruglih stolova, Novi Sad, 1980. 

5

dovima. Iz tih pitanja moramo i doći do odgovora, što je to »grad po 

ljudskoj mjeri«. Zato smo odlučili da se na kritički način pozabavimo 

ovim pitanjima s gledišta spomenutih znanosti i da pogledamo kako se 

ona mogu projicirati u prostor i njegovo oblikovanje. Naravno, suvremenom 

gledanju stran je svaki utopizam koji ne vodi računa o konkretnim 

povijesnim uvjetima, gdje se odigravaju procesi izgradnje ljudskog 

naselja, pa se ključ za odgovor na postavljeno pitanje mora prvenstveno 

potražiti u prirodi samih ovih povijesnih procesa. A nalazimo se 

upravo u jednoj kritičkoj fazi razvitka suvremenog čovjeka, jer se postavlja 

ne samo pitanje ekonomije zasnovane na profitu i produktivizmu 

već i odnosa proizvodnje prema prirodnim uvjetima života uopće. 

»Krizu kapitalizma« i »krizu socijalizma« prati i »ekološka kriza«, a to 

znači da neka temeljna pitanja o ljudskom radu, podjeli rada, oblicima 

proizvodnje, tehnologiji, razvojnim ciljevima i tako dalje čekaju na 

odgovor. Na neka od ovih pitanja u ovom smo tekstu pokušali upozoriti. 

Naravno, naš zadatak nije bio u tome da ulazimo u sve vidove posla 

koji mora obaviti jedan urbanist-stručnjak. Prema tome, nema onog 

stupnja konkretizacije pojedinih ideja kakav je neophodan arhitektima 

i urbanistima kod neposrednog planiranja ljudskog naselja. Ali znamo 

veoma dobro, da se operacionalizacija pojedinih zadataka, za koje je 

potrebna stručna izobrazba, vrši polazeći od nekih općih ideja i zamisli, 

a u tom poslu, na višem nivou apstrakcije, ukrštavaju se razne discipline 

ljudskog mišljenja — urbanizam sa sociologijom, ekonomijom, 

tehnologijom, socijalnom psihologijom, antropologijom. Prava kultura 

jednog urbaniste ogleda se u njegovoj sposobnosti sintetičkog mišljenja, 

to jest obaviještenosti o doprinosu pojedinih znanstvenih disciplina 

koje zadiru u bitne vidove ljudskog života u naselju. A u pitanju je, 

zapravo, čitav život! 

Naša razmišljanja ostala su na razini naselja, pa je ispušten sasvim 

iz vida onaj vid prostornog planiranja koji se odnosi na čitave regije, a 

koji se ne može zanemariti u konkretnom planiranju. No, ne samo ova 

makro-prostoma, već također i miikroprostoma dimenzija, ona koja se 

bavi sprovođenjem rasporeda objekata u stambenim blokovima, ovdje 

je zanemarena, iako su naznačena načela o kojima valja voditi računa 

i kod mikro-projekata. Bavimo se, dakle, nečim što se može nazvati mezo-prostorom. 

I to, dakako, zbog toga što se upravo u tom prostoru rješava 

osnovni problem odnosa između čovjeka, kao društvenog bića, i 

njegove društvene i životne zajednice. To ne znači da smo se metodički 

opredijelili za »molekularnu prostornu koncepciju«, već samo činjenicu 

6

da se u tom prostoru postavljaju neka osnovna pitanja od kojih valja 

polaziti u planiranju i oblikovanju ljudskog prostora uopće. 

Nema sumnje da je ovo naše bavljenje urbanizmom s kultumo-antropološkog 

gledišta u središtu interesa našeg urbanizma uopće. Samo da 

podsjetim kako se u natječaju u rješenjima u vezi s Mišelukom govori 

o tome da »zajednica u sebi nosi najvišu vrednosnu orijentaciju, jer je 

to pojam koji obuhvata totalitet životnih vredaosti i totalitet životnih 

potreba. On zahvata jedan polivalentno građen prostor.« A jedan od 

natjecatelja to ovako pobliže određuje: »U kontekstu konkretne društvene 

zajednice, jugoslovenskog socijalističkog samoupravnog društva, koje 

se posmatra kao ideal, cilj i podstrek, nabrajaju se najviše vrednosti 

socijalističkog urbaniteta: u njemu postoji slobodna društvena interakcija 

i komunikacija, u njemu se ličnost ostvaruje kao totalitet, u njemu 

je moguć povratak prirodi, u njemu prevladava upotreba nad prometnom 

vrednošću, u njemu je moguće slobodno kretanje ličnosti u simbolički 

bogatom urbanom prostoru, u njemu je nužno ukidanje svih 

oblika segregacije.« (»Sad'ik«). 

Zanimljivo je da ocjenjivačka komisija u tom natječaju dobro uočava 

sve poteškoće s lijepo zamišljenim ciljevima i veoma idealnim 

pojmovima, pa tako među ostalim prigovorima upozorava: »Između 

apstraktnog pojma zajednice življenja i konkretno isplaniranih jedinica 

na zadatom prostoru postoji praznina (!) koja je metodološkog karaktera 

(!), s obzirom da se svi apstraktni pojmovi teorije ne mogu operacionalizirati. 

Oni i dalje ostaju na nivou generalizacije.« A tako stoji s većinom 

pojmova koje susrećemo u urbanim teorijama, kad je riječ o 

socijalnoj i socijalno-psihološkaj problematici. To pomalo liči na veoma 

lijepo sročene zadatke naših pedagoga, koji se ni malo tako lijepo 

ne sprovode u život! 

Naravno, ovaj tekst nema namjeru da odgovori na sva pitanja, i ne 

smatra da su neki dati odgovori nepogrešivi, već prije želi ukazati u 

kojem smjeru valja potražiti takve odgovore i s kakvim situacijama, 

kao razvojnom perspektivom suvremenog čovječanstva, valja računati. 

Povodom štampanja ovoga rukopisa želio bih posebno zahvaliti ing. 

Ivanu Layu za izbor ilustracija i mnoge korisne sugestije. 

7

»Tu se može stanovati, a li... 

Ш № Ш Г **» mm***: 

Ч- 

% 

« « « ■ ! ■ ■ « ? * ' 

> f 

/ 

* \* * i5 S i 

. da li se može i prebivati?«

1 Stanovati i prebivati 

Ona velika lutalica, što je na drugoj strani naše polutke otkrila raj na 

otoku oceana i pokušala ga nama dočarati na slikama gustim, čistim, 

suncem prožetim bojama, zapitala se na jednom platnu: Odakle dolazimo? 

Kuda idemo? Tko smo mi? Pitanje je iskrslo u času kad su ljepota 

i smirenost gasili potrebu za svakim zapitkivanjem, milovanje ruku stišavalo 

svaku uznemirenost. Pa ipak: zašto se ovo pitanje nameće na 

koncu dugog lutanja, pitanje koje zvuči kao potraga za nekim Mjestom? 

Odakle i kuda? I zašto bi nas upućivalo na neko Mjesto da bismo doznali 

»tko smo mi« ? 

Očito je da čovjek na svojem dugom putovanju kroz vrijeme i povijest 

traži u prostoru i njegovom oblikovanju odgovore na neka pitanja 

0 smislu svojeg postojanja. Već i zbog toga što su mu prostor i predmetna 

protegnutost dopuštali da u njemu ostavi svoj trag i vraća mu 

se po volji kako bi više doznao o sebi. U prostoru je nalazio tvari i oblike 

da izgradi zaklon od vanjskih nepogoda i neprijateljskih bića, ali 

1 da pomoću zaklona stvori oblike, koji će svjedočiti o njegovoj misli, 

mašti i društvenim odnosima, da oblicima izrazi bogatu simboliku vlastitog 

života, kojom je brlog pretvorio u stan, a stan u nastambu i naselje. 

Stvorio je sebi prebivalište — mjesto gdje se čovjek proizvodi kao 

vrsta, ali d kao ljudska Zajednica. Da bi se očitovao kao jedinka svoje 

vrste, dovoljno mu je bilo pronaći zaklon ili stanovati, da bi se spoznao 

kao društvo ili biće zajednice, potrebno je bilo da stanovanje govori o 

organizaciji društva, da se stan pretvori u prebivalište, da mu ono govori 

o onome što jedinku nadživljuje, da u prostoru sagleda i duhovnu 

dimenziju svojeg postojanja. 

Prigovor, što ga je arhitektima, urbanistima, stanovnicima uputio 

filozof Heidegger, upozoravajući' ih da »ne znaju što znači stanovati«, 

upućuje, ustvari, na jedan druga pojam stanovanja — na prebivanje. 

Ljudi, dakako, danas znaju stanovati i zahvaljujući tehnici i umijeću 

arhitekata znaju stanovati sve bolje i udobnije, dakako ako imaju za to 

9

potrebna materijalna sredstva. Drugačije stoji s prebivanjem — s mjestom 

stana u prostoru i vremenu! Modemi graditelj izvrnuo je odnose 

što su nekoć izgledali sasvim prirodni ljudima: on ide od stana prema 

naselju, a do grada gotovo nikada i ne stiže, dok su stari, naprotiv, išli 

od grada prema naselju i stanu. Polazeći od posebnoga modemi ne dolaze 

do općega, rekao bi filozof. Međutim, izvrnuvši perspektivu izgubili 

su nešto bitno — otjelovljeni nazor o svijetu. 

Već je primitivac gradio naselje po nekom svojem viđenju svijeta i 

društva kao cjeline, gradio ga je kao mikrokozmos u makrokozmosu. 

Čovjek antike je to radio još mnogo svjesnije. Prostor, u kojemu će se 

pojedinac rađati, rasti i dozrijevati, morao je nešto govoriti o njegovom 

poimanju kozmosa i društvene organizacije. Inače grad ne bi imao nikakvu 

odgojnu funkciju i čovjek bi slabo spoznao svoju društvenu ulogu. 

Dovoljno je da bacimo jedan pogled na selo kako ga izrađuju Indijanci 

Bororo (vidi opis u Divljoj misli Cl. Lćvi-Straussa) ili na neki egipatski 

ili grčki grad. Doduše, kozmičko poimanje grada sve više potiskuje 

socijalno poimanje društvenih razlika i uloga, i to dovodi progresivno 

do njegova rastvaranja, da bi s kapitalizmom »kozmos« odstupio 

sasvim pred »kaosom«, a graditelji se odrekli svakog nazora o svijetu 

koji traži da se misli idući od cjeline prema dijelovima, od grada prema 

stanovima. Ako je suvremeni arhitekt ili urbanist postao žrtva »paroijalizma« 

i kaosa, što se rađa u nekontroliranom ekspanzivnom društvu, 

ako se čini da je izgubio sposobnost da misli idući od cjeline prema dijelovima, 

onda je zato odgovorna u mnogome činjenica da ne posjeduje 

takav nazor o svijetu koji bi oblikujući cjelinu garantirao i trajnost takve 

cjeline. On je siguran da je čovjeku, kao živome biću, potreban stan, 

ali nema više nikakve sigurnosti da taj čovjek ima određen duhovni odnos 

prema društvu i svijetu. Zato je izgradnja ljudskog naselja postala 

stvar stalne intervencije u nečemu što se razvija izvan duhovnih sposobnosti 

čovjeka. No, i u takvom kaosu, ostala je imperativna potreba da 

se rješavaju potrebe reprodukcije jednog sve razvijenijeg i diferenciranijeg 

društva, ostala je potreba da se kaos podvrgne nekim zahtjevima 

tehničkog ovladavanja okolinom. Iako tehničko ovladavanje prividno 

ne traži neki nazor o svijetu, bujanje ovog kaotičnog organizma, 

koji se zove suvremeno stanovanje, poremetilo je neke bitne parametre 

ljudskog života: ono mu je oduzelo duhovnu dimenziju prebivanja u 

gradu, ono je njegovo stanovanje dovelo do neravnoteže s okolinom u 

širem — biološkom — i užem — društvenom pogledu. Stoga se ponovo 

nameće zahtjev za temeljitijim premišljanjem ljudskog stanovanja i 

prebivanja. 

10

Kao što je povijest ljudskoga društva postala povijest sve veće diferencijacije 

društva uz raspadanje ljudske zajednice, tako je i povijest 

grada postala povijest sve diferenciranijih oblika stanovanja i kretanja 

u gradu uz rasap ljudskog prebivališta. Ideal siromaha postao je 

da »dođe do stana«, ideal bogataša da »pobjegne iz grada«: jedan traži 

svoje mjesto u neprijateljskoj cjelini, drugi bježi iz ravnodušne cjeline. 

Nitko više ne zna gdje mu je »pravo mjesto«! 

Bježanje za jedne, nemogućnost bježanja za druge; otvorenost prostora 

i prekoračdvanje granice za jedne, zatvorenost prostora i granice 

koje liče na zatvorske rešetke; svijet koji je za neke postao »veliko 

selo«, svijet koji je za druge samo smradna i zagušljiva шра — to je 

sudbina prebivam ja suvremenog čovjeka. Dok jedni raspolažu sredstvima 

da stanovanje načine ugodnim, lijepim, gotovo umjetničkim djelom, 

dotle su drugi lišeni naijosnovnije mogućnosti po kojoj bi se ljudsko 

stanovanje razlikovalo od životinjskoga (a tu valja imati na umu da 

prilagodljivost čovjeka na nečovječne uvjete života daleko premašuje 

prilagodljivost životinje na neživotinjske uvjete života). Životinja je 

uspjela ugraditi svoje »dostojanstvo« u vlastiti organizam, a čovjek u 

tome nije uspio. Čovjeku je »dostojanstvo«, kao što bi rekli filozofi, 

zadato, a nije dato. No, tamo gdje životinja umire, čovjek se buni, a 

buni se protiv nečovječnih uvjeta života sve slabije, jer su sredstva 

tlačenja postala sve moćnija i rafiniranija. Nastojanja da se prostor 

ljudskoga prebivališta stavi pod potpvmu kontrolu vladajućih slojeva 

i oduzme sloboda kretanja svakom pojedincu jača su no ikada u povijesti, 

i samo je stanovanje čovjeka postalo stvar kontrole građanske i 

privatne egzistencije. Pobjeći, ah, pobjeći! Da, i naći mjesto gdje bi se 

moglo ljudski prebivati. A mnogi, koji su uspjeli pobjeći;, takvo mjesto 

nisu našli. 

Da li ljudi doista »ne znaju stanovati«? D'a li se njima doista ne 

dopušta da u ovom zemaljskom prostoru, za koji su predodređeni dugim 

razvojem svojih tjelesnih i' umnih sposobnosti, pronađu Mjesto 

svojeg prebivanja? To su, naravno, pitanja koja obuhvaćaju sav život 

suvremenog čovjeka, a nama je odgovoriti samo na jedan vid o kojemu 

neki razmišljaju tek na »koncu puta«: da li su pronašli, otkrili, odabrali 

pravo Mjesto gdje se mogu smiriti i baciti pogled na čitav svoj 

život? A možemo postaviti ovo sudbonosno pitanje i na mnogo skromniji 

način: Mjesto gdje će nakon dnevnoga truda moći odahnuti i baciti 

pogled na svoj svakodnevni život, da bi mu dali neki smisao i da 

i ovaj dan ne bi bio za njih izgubljen? Iako je nemoguće iščupati grad 

iz čitave sudbine čovječanstva, iz njegova povijesnog kretanja i društvene 

organizacije, iako se ovdje radi o toposu koji ne dopušta da se 

11

zaustavimo na jednom mjestu, ipak ne možemo izbjeći zadatku da pronađemo 

ono u čemu je uspio antikni čovjek, naime odnos između svijeta 

i našega svijeta, između makrokozmosa i mikrokozmosa, odnos 

nekog jedinstva i sklada, koje se može pročitati u djelima ljudskih 

ruku. 

Da li je čovjek po prirodi više nomad nego starosjedilac, više lutalica 

nego čuvar vlastita doma? Da li je potreba za zaklonom, ili nekim 

stanom isto što i potreba za prebivalištem u ovome svijetu? Da li uopće 

pojam prebivališta smijemo prostorno izraziti nekom urbanom topologijom? 

Ili je grad nešto što je za čovjeka u stalnom propadanju, što je 

uvijek nanovo izgubljeno, te ga valja nanovo osvojiti, kao što su mislili 

Ibn Khaldunovi Berberi već u dvanaestom vijeku? 

Da li je grad kao ljudsko prebivalište »izgubljen« za čovjeka već 

tada kad se pojavom klasnog društva počinje raspadati ljudska zajednica, 

a to znači početkom ljudske povijesti, kao povijesti ove naše civilizacije 

uopće? Ili je, naprotiv, upravo raslojavanje primitivne ргаzajednice 

ljudi omogućilo da se grad pojavi, da se opaše bedemima i 

uspostavi strogi prostorni poredak u vlastitoj utrobi? Ma koliko nam 

se činilo da se čovjek počinje pitati o svojem prebivalištu tek nastankom 

grada, kao mjestom nastanka civilizacije, koja ovo pitanje uopće 

omogućuje, a ono je postavljeno već u antici kao zadatak pred kojim 

stoji čovjek-graditelj, o dekadenciji grada u čisto arhitektonskom i urbanom 

pogledu može se govoriti mnogo kasnije. 

Doista, grad izgleda najsređeniji i najuređeniji kroz onaj period 

povijesti, koji Spencer naziva »militarističkim društvom«, društvom u 

kojem se ratuje za vlast nad selom, i u kojem vlada strah od ljudi i 

bogova. Ćitav ovaj period Spencer suprotstavlja »industrijskom društvu«, 

dakle našem vremenu, u kojem bi morala vladati pozitivna filozofija 

mira, rada i napretka. Optimizam industrijske dobi pokazao se 

iluzornim upravo u razvitku grada, jer su duh industrijalizma i kapitalizma 

razorili vjekovni red u gradu i izložili ga neredu, nesređenostd, 

kaosu iz kojega sve do danas ne može izaći. Pa, ako je čovjek opasan 

snažnim bedemima sanjao o bijegu u transcendenciju, gledajući zvjezdano 

nebo, moderan čovjek počinje sanjati o neposrednom, tjelesnom 

bijegu gledajući sve nevolje koje mu donosi suvremeno Mjesto njegova 

boravka. Potreba za bijegom dala je mašti automobilske točkove, a bogatstvo 

mogućnost da se bira stanovanje i prebivanje, daleko d udaljeno 

od ljudi. Ideja zajednice uzmaknula je pred rezignacijom i avanturizmom 

pojedinca, koji je porodicu pretpostavio zajednici, a stan 

prebivalištu. 

12

Kao radikalnu negaciju grada i vezanosti uz određeno mjesto stanovanja 

valja uzeti ideje koje je razvio Holandez Constant počevši od 

kongresa za jedan imažinistički Bauhaus 1956, kad je izradio projekt za 

stalni logor Roma (Gitana iz Albe u Italiji). U Novom Babilonu od 1960. 

on razrađuje ideje novog nomadskog društva budućnosti, drugačijeg 

društva u drugačijem prostoru, prostoru namijenjenom skitničarenju, 

lutanju, prostoru apsolutne slobode, suprotstavljenom kolektivnim konvencijama 

d konfiguracijama, prostoru kao momentanom obliku koji 

se ispituje i napušta, koji nije više središte zamke koju valja zauvijek 

izbjegavati. Stalna promjena prostornih smještaja i odnosa odgovara 

funkciji radikalno suprotstavij enoj svakom utilitarizmu i funkcionalizmu: 

prostoru igre, ludičkom čovjeku. »Novi Babilon, u kojem pod 

krovištem izgrađujemo pomoću mobilnih elemenata zajedničko obitavalište, 

stalno stanovalište, koje stalno mijenjamo, preoblikujemo: logor 

nomada u planetarnim razmjerima.«1 

Constant polazi od strukturalističke pretpostavke da je svako prostorno 

planiranje, odnosno izgradnja prostora stvaranje jednog stabilnog 

sistema raščlanjivanja između društvenih sadržaja i prostornih izraza. 

U arhaičkim društvima postoji homologtjska korespondencija između 

prostorne organizacije i društvene organizacije. (Pogledajmo samo 

opis Cl. Levi-Straussa izgradnje sela kod Bororo indijanaca u Divljoj 

misli). Svaki prostorni elemenat ima svoj određeni socijalni smisao koji 

mu je dao graditelj, tako da je prostorna tvorba uvijek i ideološki akt, 

davanje društvenog smisla nekom prostornom obliku. U kapitalizmu se 

ova jasna transpozicijia gubi, jer je prostor pretvoren u proizvedenu 

robu, koja se dijeli i troši na proturječan način, istovremeno privatno 

i društveno. Urbanist kao graditelj grada ne posjeduje samostalnu ulogu, 

jer je zavisan u odlučivanju od onih što stoje administrativno iznad 

njega, političara i ekonomista, i daju drugi smisao njegovim zamislima. 

Prostorni oblici u svojoj izražajnoj funkciji govore uvijek nešto i o 

ideološkim i političkim utjecajima onih koji su o njima odlučivali, iako 

taj utjecaj nije uvijek tako jasan u modemom društvu kao u arhaičnim 

društvima. 

Nasuprot tradicionalnom gradu, kojega obilježuju njegove granice u 

konkretnom prostoru, vidljive u obliku badema ili nevidljive u obliku 

administrativne vlasti, označenoga jasno toponimijskim nazivom, koji 

sadrži »unutar grada« i »izvan grada«, neku nutrašnjost i neku vanjštinu, 

nomadski grad se pojavljuje kao njegova negacija, kao bezgranična 

1 Constant, New Babylon: une vitle nomade, u zbirci Nomades et Vagabonds, 

10/18, Paris 1972, No 1011, str. 203. 

13

asprostranjenost, bez jasnih granica, s dimenzijama globusa, čak i kozmosa, 

svijeta, obuhvaćajući čitavo izmiješano pučanstvo, u kojem se gube 

razlike po rasi i govoru, grad koji onemogućava svaku »teritorijalizaciju« 

pojedinaca i društvenih grupacija, jer lje »svako mjesto pristupačno 

svakome i svima. Čitava zemlja postaje prebivalište zemaljskih 

stanovnika.« (Ibid, str. 210). 

U novom »ludičkom društvu« pojedinac će raspolagati svim svojim 

vremenom, a oslobođenu energiju upotrebljavat će za stvaralačke djelatnosti, 

posebno za igru. U Novom Babilonu ne poštuje se nikakav 

poredak, jer je društveni red stvar stalne improvizacije svakog pojedinca 

u njegovoj ludičkoj i stvaralačkoj djelatnosti. Njemu nije potrebna 

stoga ni bilo kakva vlast, jer je djelo svakog svojeg stanovnika. 

Cilj je da se neutralizira svaka privilegirana točka u mjlestu: u-topos, i 

da on postaje na svakom mjestu stvar slobodne komunikacije među 

stanovnicima. Svi elementi za stanovanje su identični i razmjenjivi. 

Međutim, postoji bitna proturječnost u tom pokretljivom stambenom 

prostoru, jer on sadrži u sebi svoju vlastitu suprotnost: tehnološku 

konstrukciju koja ga omogućava. Zato nalazimo dva tipa teritorijalizacije: 

— »Fizički« prostor: »To je jedan skelet s horizontalnom dominantom, 

koji se prostire na deset do dvadeset hektara, na 15/20 metara iznad 

zemlje. Čitava visina je smještena između 30 i 60 metara. U unutrašnjosti, 

jedno ili više čvrstih jezgara okupljaju tehnički centar i centar 

za snabdijevanje... Nekoliko sektora je snabdjeveno sanitarnim i 

školskim uređajima, prostorom za skladišta, centrom za znanstvena 

istraživanja i svime što je još potrebno. Jezgre zauzimaju jedan dio 

sektora.« (N. Babilon, str. 215—216). 

— »Ludički« prostor: »... drugi dio, najvažniji u »Novom Babilonu«, 

je društveni prostor s pokretnom raščlanjenošću: akcijski teren za homo 

ludensa.« (Ibid.). 

Prvi je prostor, kao što primjećuje jedan drugi autor, Castanet, »hiperfunkcionalistički« 

i dotjeran do savršenstva, zadnja riječ kibemetike, 

dok je drugi prostor njegova suprotnost, jedan dinamički labirint, 

u kojem ljudi stalno grade i razgrađuju, sastavljaju i rastavljaju, stalno 

se smještavaju i razmještavaju, neprekidno mijenjaju mjesto, jer 

se homo ludens uči u toku same igre. Utopija vječnog skitničarenja, 

stanovanja koje ne poznaje ni jiedan jedini centar, pretpostavlja, međutim, 

tehnički sistem koji mora biti centriran i suvislo izgrađen u prostornim 

odnosima. Ne poznajemo U već danas takvog skitnicu-automobilistu 

u mreži savršenih autoputova kontinentalnih razmjera Amerike? 

Mašta se ovdje sukobljuje s tehničkom nužnošću. Doduše, i sam Marx 

14

je svojeg čovjeka dokolice i slobodnog stvaralaštva postavio u potpuno 

automatizirani proizvodni svijet, iako nijje jasno opisao tko će taj svijet 

misliti i stvarati?2 

Budući da je prostorni oblik društva njegovo urezivanje u prostor, 

»društvenost u svojoj prostornosti«, to prostorni sistem mora odražavati 

i proturječnost društvene organizacije, iako određeni dio društvenog 

sektora može biti u svojem funkcionalnom obliku jako reduciran, 

kao što je proizvodni rad u punoj automacijd. Mašta se ovdje sudara 

s vlastitim granicama, s racionalnošću prostome organizacije. Mašta 

ovdje, međutim, želi ostvariti određenu »prostornu sintezu društvenoga«, 

a to znači misliti i svoju suprotnost. 

U organizaciji života u »Novom Babilonu« osnovne društvene kategorije 

života dobivaju drugačiji smisao od uobičajenoga: tako prostor 

postaje ireverzibilan, a vrijeme reverzibilno. Nomadski grad dolazi na 

prag irealnoga i nezamislivoga. 

»Ireverzibilnost prostora sastoji se u tome što »se sektori stalno 

mijenjaju po obliku i atmosferi prema djelatnostima koje se u njima 

odigravaju. Nitko se ne može vraćati, ponovo pronaći mjesto koje je 

malo prije ostavio, sliku koju je sačuvao u pamćenju. Nitko više ne 

pada u zamku navika.« (Op. cit. 212). Budući da svaki pojedinac može 

slobodno raspolagati tehničkim uređajem, a time i mijenjati konfiguraciju 

svih ostalih elemenata, to nitko ne uspijeva da dade svojem 

mjestu obitavanja neki stalni oblik teritorijalizacije: nitko ne može rekonstruirati 

prethodni trag svojeg kretanja, ponavljati kretanje putom 

kojim je već prošao, prethodno ga utvrdio. Svaka predodžba i pokušaj 

njegova oživljavanja u prostoru postaje nemoguće kao opetovanje prošloga 

iskustva. S gubitkom prošloga prostornog iskustva gubi se i objektivnost 

prostora, jer objektivnost počiva na utvrđenim zajedničkim, 

društvenim konvencijama, a takve ovdje nema. Time se gubi i reverzibilnost 

prostora i prostornih odnosa: nitko se ne može vratiti na mjesto 

s kojega je pošao, jer se ono nalazi već uključeno u jedan drugačiji 

red. Želja za kretanjem i stvarno kretanje je lišeno svake moguće zapreke, 

ona je u stabilnoj mijeni, kao i konstelacija u kojoj se ljudi susreću; 

to je totalna želja za promjenom, ničim sputana, čak ni zaustavljiva, 

jer je svaki početak, svako mirovanje nemoguće, uvijek će netko 

poremetiti momentani poredak. Očaj povratnika, koji nakon mnogo godina 

povratkom u »svoiji zavičaj« ne nalazi više isti poredak stvari u 

2 Hervć Castanet, Figures imaginaires de l’u-topos urbain (Imaginativne figure 

urbanog u-toposa), u časopisu »Espaces et socićtćs« No. 32—33, 1980, Paris, Anthropos, 

str. 65—77. 

15

prostoru, ovdje je sadržan u samoj želji, u samom načinu bivstvovanja 

Nema povratka u zavičaj! 

Drugačije stoji s vremenom, jer ono postaje reverzibilno. »Reverzibilnost 

vremena je u tome što apstraktno, univerzalno vrijeme na kro 

nometru, koje se mjeri na sceni vrednota i razmjene, urbane prakse 

podložne zakonima proizvodnog rada, iščezava u korist rastezljivog, 

promjenljivog, slučajnog, razlomljenog, teturajućeg vremena. Intenzivno 

vrijeme, konkretno vrijeme: ne-vrijeme. Ireverzibilnost vremenski! 

odnosa se gubi: ab može biti jednako s ba. (Castanet, op. cit. str. 73) 

»Budući da ga nikakva nužnost ne može sputati, ono je sposobno vratiti 

se izloženo svemoći želje, vratiti se istim putem, zaustaviti se na mje 

stu i vrtiti u krugu. Imaginarno vrijeme je par excellence vladavina ponavljanja«, 

kaže Constant (op. cit. str. 242), a na što primjećuje Castanet: 

»Ali čudno mi neko ponavljanje što ponavlja — povratak na nultu toč 

ku: na apsolutnu sadašnjost bez prošlosti i budućnosti — neumorno 

rađanje totalne slobode, apsolutnu prostomu mogućnost izraženu lutanjem 

i nomads tvom. Nikako ne ponavljanje istoga već, paradoksalno, 

neprestano i stalno ponavljanje drugačijega.« 

To je logika apsolutne želje i stalne raspoloživosti za doživljaj i 

užitak, koji je preporučio već Andre Gide u Zemaljskim hranama, sposobnost 

da se doživljaj zaboravi onim časom, kad je doživljen, kako 

se ne bi mogao ponavljati i kvariti sposobnost za novi doživljaj i užitak. 

No, da li postoji bitna razlika između ponavljanja »istoga« i ponavljanja 

»drugačijega«, nisu li to dva pola istog načina postojanja?! 

Pascal je to zvao »rastrešenošću«, Heidegger bi to nazvao »gubitkom 

zavičaja«. Ali, nema sumnja, da logika želje znači poništavanje svega 

što može slabiti intenzitet uslijed ponavljanja već doživljenoga. 

Ovdje je logika želje prebačena u doživljaj prostora, koji time gubi 

svoju historijsku dimenziju, svoju prošlost i budućnost, i ostaje čista 

sadašnjost. Da li nije i to jedna od crta modernog doživljaja prostora, 

što ne zna za njegovu prošlu i buduću dimenziju, jer živi u funkcionalnosti 

i racionalnosti neposrednih potreba i naloga? Nije li ova radikalna 

negacija historičnosti ovdje istaknuta samo zato da bismo mogli 

postaviti pitanje: što znači vrijeme u prostoru? Upravo to je i najslabija 

točka i početna točka kritike Constantove utopije: odsutnost vremenske 

dimenzije u prostoru, i to ne samo historijskog vremena koje 

se odnosi na ljude i civilizacije, već i na vrijeme pojedinog čovjeka, čavjeka 

u njegovim dobnim mijenama i prirodnim uvjetima postojanja. 

I jedna i druga dimenzija je u Constantovoj utopiji sasvim zanemarena. 

A što bi to moglo značiti s gledišta ljudskog stanovanja i prebivanja? 

16

DRUŠTVENA SEGREGACIJA 

l 

Čovjek je počeo pregrađivati prostor iz religijskih, 

obrambenih, društveno-klasnih, društveno-funkcionalnih 

i, konačno, čisto privatnih razloga.

Ograđeno naselje M asai-K enija 

ORGANIZACIJA 

DRUŠTVENIH 

ODNOSA 

OBLIKOVALA 

JE RASPORED 

I STRUKTURU 

NASELJA

Ako išta čini čovjeka čovjekom, onda je to njegova mašta, taj vječni 

lutalica i nemirnjak. Ako je on pored toga i čovjek od akcije, tada će 

napustiti rođeni dom, osloboditi se spona obitelji, prekoračiti granice 

gradske ili državne administracije i prepustiti se slobodnoj skitnji po 

neispitanim prostorima, željan novoga i neviđenoga. Jedan tip evropskog 

intelektualca vidio je u tome svoj udes, sreću i očajanje. Njega je, 

ustvari, rodio buržoaski kozmopolitizam, idejni odraz oslobađanja ljudske 

ličnosti, individualizma i subjektivizma kao podloge za čovjekovu 

autonomiju, nezavisnost u odnosu na sve obiteljske, nacionalne, rasne 

stege. Njega je nosio i duh industrijskog poduzetništva, ne priznavajući 

nikakve prostome granice u žeđi za stalnom ekspanzijom. No, on je 

imao oduvijek i svoju drugu stranu medalje: nacionalizam, etničku privrženost 

narodu i rasi, težnju za ukorjenjenošću upravo u toj zemlji 

i krvi, tako da slobodoumlje njegova kozmopolitizma nije bilo ništa 

jače od njegove mistike pra-ukorjenjenosti u zemlji i narodu. Buržoaski 

čovjek i njegova kultura pojavljuju se od početka kao proturječni, 

nabijem suprotnim tendencijama i porivima, sposobnima za 

najslobodnije i najropskije, najplemenitije i najpodlije, najličnije i najbezličnije. 

Ove proturječnosti nalazimo i u njegovom shvaćanju i korištenju 

prostora. Racionalno i iracionalno, napredno i reakcionarno, 

stalno se u njegovoj izgradnji praktičkog svijeta miješaju, isprepleću 

i potiru 

Slabost ovoga urbanističkog utopizma leži u tome što se čovjek može 

osloboditi prostome vezanosti i skučenosti samo uz cijenu najrazvijenije 

tehnologije, i to krajnje skupe tehnologije, koja dopušta da se 

grad smjesti na viseću armaturu, a stanovi pokreću pomoću savršenih 

kibemetičkih sistema. Ovaj homo ludens, ustvari, krajnje je zavisan 

od topografski precizno izrađenog tehničkog uređaja, koji je negacija 

njegove slobode, jer slučajnost njegove lične lokacije isključuje svaku 

slučajnost u koordinaciji mehanizama koji mu to omogućuju. Već je 

humaniziran je industrijskog procesa pokušalo »osloboditi« radnika od 

radnog mjesta tako da mu je dopustilo mijenjati radna mjesta, ali te 

promjene nisu ni najmanje dimule u strogu koordinaciju proizvodnog 

procesa. Automatizacija je ovu koordinaciju samo još više učvrstila. 

Što znači sloboda, ako se vi okrećete kao kuglica u lutrijskom bubnju 

i ne slutite u kojem ćete se pretincu zaustaviti? Homo ludens u ovom 

je slučaju samo onaj tko je izgradio čitavu armaturu, te poslao ljude 

da stalno vozikaju svoja kolica po strogo kontroliranoj armaturi! 

Opisali smo ovaj kibemetički dotjerani oblik nomadstva samo zato 

da bismo došli do spoznaje, kako stanovanje ne može značiti iščezava- 

2 Grad po mjeri čovjeka 

17

nje prebivanja, da prostor ne može postati ireverzibilan tako dugo dok 

postoje ljudi, podjela rada i mjesta gdje se odvija ljudska proizvodnja 

i reprodukcija, te da je vrijeme nemoguće načiniti reverzibilnim tako 

dugo dok postoji rađanje, rast i umiranje ljudi, život koji prate uspomene, 

i dok će čovjeka progoniti pitanje: Odakle dolazimo i kuda 

idemo? 

Skitalačkd duh zaboravlja da postoje dvije dimenzije koje čovjeka 

vežu za konkretni prostor i zacrtana mjesta: priroda izvan njega i priroda 

u njemu. Ako civilizacija u Fourierovu smislu znači korupciju, 

onda je čovjek životinja koja se najbolje osjeća u prirodi, a priroda 

znači određeni raspored brda, dolina, drveća, rijeka, vidika i zaklona. 

Također i određeni raspored živih bića, više ili manje pokretnih, ali 

koja poštuju vlastiti raspored u prostoru. Čovjek industrijske civilizacije 

je na ovo zaboravio, iako se tome kojiput navraća. Postoje mjesta 

u prirodi, koja mu služe kao trajni oslonac da bi mogao u njoj 

živjeti, ali i kao izvor užitka i razmišljanja. Njima će se vraćati: tako 

mjesečini koja baca sjenu Aiguille du Midija na masiv Mont Blanca, tako 

beskonačnom poigravanju zelenih i plavih tonova Plitvičkih jezera, tako 

vječnoj igri valova na bliskim i dalekim morima. I još mnogo toga. 

Među njima i ono što pamtimo; samo mi i što je samo »naše mjesto« 

sjećanja. Tu dakako važi načelo ponavljanja, oživljavanja, reminiscencije, 

i prostor je ovdje reverzibilan, kako u svojoj realnosti tako i u 

našem pamćenju. 

Ne manje važni su razlozi prostome reverzibilnosti u našoj vlastitoj 

prirodi. Možemo pobjeći iz svakoga mjesta na zemaljskoj kugli, 

ali ne možemo pobjeći sami od sebe. Ne možemo pobjeći od našega 

djetinjstva, ni mladosti, ni zrele dobi, a najmanje od starosti i smrti. 

Lutajući po evropskim kavanama, pišući poeziju ili prozu kao anonimusi, 

izgubljeni u rulji Montpamassea ili Contrescarpea, mi ipak vučemo 

za sobom dinosaurski rep naše prošlosti, naših težnji i promašaja, 

ljubavi i mržnji, i dolazi doba kad nam se taj rep, često neprimjećen, 

počinje saplitati o noge i užasavati nas svojom prisutnošću. Naše vrijeme 

se premješta iz jednog trena u drugi, a mijenja se i naš doživljaj 

vremena, naš odnos prema vremenu i stil života. Samo ljudi koji žive 

kao društveno fiksirane »norme« ili »funkcije« tvrde da to ne primjećuju. 

Konkretni ljudi žive i traju u različitim dobima, s različitim doživljajem 

vremena, a taj doživljaj vremena odlučuje i o doživljaju prostora. 

Ipak su ljudi izmislili kronometar da bi mogli mjeriti ono što 

se događa u prostoru, prostor je ustvari samo izraz i odraz kako dbživljujemo 

vrijeme u nama, u sebi i s drugima. Za dijete je ono neuta- 

18

živo otkrivanje stvari i radnji u okolnom prostoru; za mladića čežnja 

da se prekorače društvene granice; za odraslog konačna veličina koja 

nam je na raspolaganju da završimo neki posao, možda životni posao; 

za starca je ono razmišljanje o nestalnosti, propuštenosti, prohujalosti 

tog istog vremena u svojim raznim metamorfozama. Misliti o ljudskom 

prebivalištu u ovome svijetu polazeći stalno od sadašnjosti, od ovoga 

trena kojim započinjemo sljedeći korak, duboka je zabluda. Ljudski 

život ni s najboljom voljom ni s najrastrojenijom senzibilnošću ne može 

biti toliko »rastrešen«. 

Treba stoga razlikovati između verbalnog plana naše mašte i njenih 

prostornih projekcija i realizacija. Ova dva plana se ne pokrivaju. Samo 

naivni strukturalizam ili pozitivizam može vjerovati da se jedan 

može prevesti u drugi pomoću neke univerzalne semiotike. Bilo bi užasno 

kad bi prostor prenapučili svime što je prošlo kroz ljudsku maštu. 

Zagušili bismo se u njemu, a da ništa ne bismo od njega vidjeli. Prenapučenost 

prostor ne podnosi. On traži mjeru i umjerenost! To su 

dobro znali Grci. To čak znaju i nadrealisti. Kad je, dakle, riječ o prostoru, 

potrebno je da poštujemo dvije paradigme, ako ne želimo djelovati 

razarajući i uništavajući: 

Prvo, prostor koji nam je dat za život je konačna veličina, a ne beskonačno 

rastezljiv i, kao takav, oskudan. On traži da se poštuje raspored 

mrtvih stvari i živih bića po zakonima prirodne ravnoteže, i čovjek 

nema nikakvo pravo da je remeti i ugrožava. 

Drugo, prostor je istovremeno sredina i predmet ljudske izgradnje 

svijeta, a odnos sredine i predmeta traži određenu mjeru. Ta mjera 

nije statička već dinamička i mora sadržavati povijest čovjekove civilizacije 

u onim momentima koji su neophodni za njegovu kulturu. 

Uostalom, ako je ljudski zavičaj ono smireno mjesto gdje se ljudska 

misao može slobodno predavati snovima o budućnosti ili uspomeni 

o djelima predaka, onda takvo smireno mjesto čovjek suvremene 

civilizacije ne može više naći. 

Danas više ne postoji prostor koji ne bi u svakom času mogao 

postati predmetom ljudske agresije, ljudskog narušavanja pradavnog 

reda u prirodi, bilo kakvog normalnog ljudsko-životinjskog odnosa 

prema prostoru, jer je čovjek već prirodni prostor »humanizirao«, predao 

ga razaranju pomoću »upotrebnih dobara« za mir i rat. Danas 

kad je stavio nad glavu svakoga čovjeka preko tonu eksploziva, kad sa 

svakog mjesta na nebu promatra i kontrolira svaku točku na zemlji, 

i kad laboratorija za sijanje smrti u svakom času može dati signal za 

2* 19

početak konačnog smrtnog plesa. Danas, kad ga je u slijepom nagonu 

biološke reprodukcije glad za hranom i energijom natjerala da poremeti 

definitivno ravnotežu između prirode i ljudi, da uvede u prirodu 

destruktivne atomske procese koje ne može usvojiti prirodni proces 

reciklaže po logici vječnog stvaranja i razaranja. 

Svaka prostorna u-topija danas mora završavati mišljenjem o prostornoj 

topologiji, o odnosima između čovjeka i prirode, čovjeka i 

čovjeka, o mjestu gdje besmislene i razorne suprotnosti dobivaju svoj 

stvarni ljudski smisao. Mjesto koje će biti istovremeno i ljudski stan 

i ljudsko prebivalište. Zadatak koji još nismo riješili.

2 Otuđeni prostor 

1. POČETNA DRUŠTVENA PODJELA RADA: 

SELO I GRAD 

»Najveća podjela materijalnog i intelektualnog rada je 

odvajanje grada i sela. Suprotnost grada i sela započinje 

prelaskom iz barbarstva u civilizaciju, sa organizacijom 

plemena u državu, naselja u naciju i provlači se kroz čitavu 

povijest sve do naših dana (Anti-Corn Law League). 

Postojanje grada uključuje odmah i nužnost administracije, 

policije, poreza itd., jednom riječju komunalnu organizaciju, 

polazeći od politike kao takve. Ovdje se javlja 

prviput podjela pučanstva na dvije velike klase, zasnovana 

neposredno na podjeli rada i oruđima za proizvodnju. 

Grad je već činjenica koncentracije pučanstva, sredstava 

za proizvodnju, kapitala, upotrebnih dobara, potreba, dok 

se selo javlja kao suprotna pojava, kao izolacija i odvojenost. 

Antagonizam grada i sela može postojati samo u 

uvjetima privatnog vlasništva. Ono je najočitiji izraz podvrgavanja 

pojedinca podjeli rada, određenoj djelatnosti 

koja mu je nametnuta; podvrgavanje koje čini od jednoga 

ograničenu gradsku životinju, a od drugoga ograničenu 

seosku životinju, i obnavlja svakodnevno suprotnosti između 

njihovih interesa.« 

(K. Marx — P. Engels, Njemačka ideologija) 

Магх i Engels dali su povjesničarima ključ za tumačenje povijesti naše 

civilizacije, i on se pokazao sve do danas veoma plodan, naročito za 

tumačenje razvitka grada, koji osnivači historijskog materijalizma 

smatraju nosiocem aktivnog dijela naše civilizacije. Prije svega, grad 

je središte duhovnih djelatnosti (religijskih, filozofskih, znanstvenih, 

političkih), i kao takav nosilac stvaralačke djelatnosti koja uvjetuje 

razvoj društva, jer će grad razviti raznovrsnijlu razmjenu dobara, razvijenije 

potrebe i složeniju organizaciju, tražiti apstraktnije i fleksibilnije 

oblike mišljenja. Svi su evolutionist! prihvatili, bez obzira da li veći 

21

značaj daju materijalnim ili duhovnim silama, da je podjela rada temelj 

društvene organizacije i osnovni pokretač njene diferencijacije, 

idući od jednostavnijih, nepovezanijih i nesvjesnijih složenijima, povezanijima 

i svjesnijima oblicima organizacije, da se izrazimo spencerovski 

ili durkheimovski. No, dok se neki evolucionisti bave samo posljedicama 

ili opisom razvojnih promjena, marksisti izučavaju temeljitije 

»pokretačke snage«: mehanizam ljudskih interesa, ulogu kapitala 

i zemljišne rente, lokaciju kapitala, način iskorištavanja radne snage i 

prirodnih resursa. Otuda nužno proistječu i sve suprotnosti i sukobi što 

se rađaju među raznim društvenim klasama i grupacijama u podjeli 

rada i proizvodnji, ali i u načinu potrošnje i korištenju prirodnih resursa. 

Danas ova dva vida postaju sve zavisniji jedan od drugoga, a 

kad je riječ o gradu nemoguće ih je dijeliti! 

Marx i Engels otpočetka ukazuju na posljedice ovih proturječnosti 

u podjeli rada za društvene odnose među ljudima i oblikovanje ljudske 

ličnosti, dajući na taj način kulturološki vid svojoj teoriji. Iako u navedenom 

pasusu veoma drastično ističu da je civilizacija vezama uz 

pojavu grada, a barbarstvo uz ono što prethodi dihotomiji grada i sela, 

dakle primitivnoj zajednici, ipak im ne pada na pamet da faktoru »civilizacije« 

pripišu isključivo pozitivnu, a faktoru »barbarstva« negativnu 

ulogu: raspadanje prvobitne zajednice je korelativno s raspadanjem 

ljudske zajednice uopće. Ovoj ideji se Marx stalno vraća, pa će već u 

Njemačkoj ideologiji smatrati da se ljudska zajednica može uspostaviti 

samo ako se ukine podjela rada! No, što će dulje živjeti, morat će 

ublažavati radikalizam ove utopijske ideje, ne napuštajući osnovni društveni 

cilj — utemeljenje istinske ljudske zajednice. 

U gradu se stvara i jedna druga kultura, kultura koja teži jedinstvu 

različitosti, i to kroz nasuprotstavljene i hijerarhijske različnosti društvenih 

slojeva, klasa ili kasta, kultura koja teži transcendiranju postojećeg 

stanja ljudskih odnosa, koja nosi u sebi viziju »izgubljenog raja«, 

»sudnjeg dana« i »obećanog raja«, koja ostaje i sama u sebi odvojena 

i tragična. Kultura koja prisiljava na razmišljanje. Seljaku će se pripisivati 

duhovna sirovost, naivnost, nezgrapnost, a građaninu kultiviranost, 

lukavost i inventivnost. Dugo će srednjovjekovna i novovjeka 

komedija isticati antagonizam tih dvaju oprečnih likova. 

Dosta dugo vremena u srednjovjekovnom gradu, za vrijeme feudalnog 

režima, izgledalo je kao da su grad i selo uspostavili posebnu ravnotežu, 

zatvorivši se svaki u svoj prostor, poseban, ograđen, ali međuzavisan. 

Grad se opasao bedemima, da bi se branio od puka i vanjskog 

neprijatelja, ali i od rivala-velmoža. Odnos grada prema selu bio je 

odnos obrane i zaštite, koristi i iskorištavanja, zavisnosti i potlačivanja, 

22

t 

napeti i antagonistički komplementarni odnos. Postavljene su mnoge 

i prividno čvrste, konačne granice između grada i sela, između vladajućih 

i podanika, između gradskih kasta i cehovskih organizacija, između 

spolova i dobnih odnosa. Svuda su zacrtavane granice, ograde 

i pravila kako se može ili ne može preći iz jednoga kruga u drugi. Svijet 

je izgledao čovjeku srednjega vijeka beskonačan i istovremeno ograđen 

nepremostivim granicama, a organizacija prostora ličila je na sferičke 

krugove, koje su zamislili u nebeskoj i zemaljskoj sferi mislioci i pjesnici 

od Dionizija Aeropagite do Dantea. I u samoj crkvi postojali su ti 

isti krugovi, na tlu oni su dijelili aristokraciju i buržoaziju od seljaštva 

i običnog puka, a na crkvenom koru anđele i arkanđele, koji su nastojali 

uskladiti svoje glasove po pravilima kanona i fuge. 

Ovaj prividno zatvoreni prostor počeo je pucati pod utjecajem »proizvodnih 

snaga«. Pobrinuli su se za to trgovci, pučkog i aristokratskog 

porijekla, onaj sloj kojemu se dalo mjesto za poslovanje ispred gradskih 

zidina, ali koji je ubrzo pokazao da su »faubourgovi« jači od »bourgova«, 

da je društvena elita vezana uz zemlju osuđena na propast, a 

ona vezana uz trgovinu prisiljena da se asimilira s buržoazijom.1 

Da bi merkantilna privreda mogla doseći stupanj modernog kapitalizma, 

bilo je potrebno da se revolucionarno izmijene odnosi sela i 

grada, kao i stanovnika grada i sela. Valjalo je razviti proizvodne snage 

u gradu pomoću manufakture, uvodeći novi sistem — tvornički, i 

povećati proizvodne viškove na selu, unapređenjem poljoprivrede, oslobađanjem 

radne snage na selu, ukidanjem feudalnih prava i proletarizacijom 

sela. Započela je invazija gradova osiromašenim seljacima, 

besposlenima, skitnicama, vagabundima, lumpenproletarijatom: stvo- 

1Max Weber ističe, kao jednu od bitnih osobina srednjovjekovnog grada, postojanje 

tržišta. »Govorimo o »gradu« (citta) u ekonomskom smislu samo u slučaju 

kada pučanstvo koje obitava mjesto zadovoljava značajni dio svojih svakodnevnih 

potreba na lokalnom tržištu, i to u bitnom dijelu pomoću proizvoda što ih je pučanstvo 

u mjestu ih u neposrednoj okolini proizvelo ih na drugi način pribavilo 

prodajom na tržištu. Svaki je grad u ovome smislu riječi »mjesto tržišta«, to jest 

posjeduje lokalno triište kao ekonomsko središte naselja, u kojemu — uslijed specijalizacije 

ekonomske proizvodnje — također i negradsko stanovništvo pokriva 

vlastite potrebe industrijskim proizvodima ih trgovačkim artiklima ili s oboje. I 

u kojemu također i sami građani prirodno zamjenjuju svoje specijahzirane proizvode 

i one koji su potrebni za potrošnju njihovoj privredi. Prirodno je, prema 

tome, da grad po svojem porijeklu, kao tvorevina sasvim različita od sela, bude 

sjedište zemljoposjedničke vlastele ih kneževske vlasti, kao i mjesto trgovine, te 

posjeduje jedan pored drugoga dva tipa ekonomskih središta — oikos i tržište; 

često je slučaj da pored lokalnog tržišta imamo i trgovinu s udaljenim zemljama 

po trgovcima koji putuju u daleke zemlje. Ah grad, u smislu koji ovdje upotrebljavamo, 

predstavlja jedno trgovačko naselje.« (Privreda i društvo, Mohr, Tubin 

gen, 1922, vol. II, str. 530—33) 

23

en je rezervoar iz kojega je kapitalizam crpio jeftinu radnu snagu za 

prvobitnu akumulaciju. Engleska nam pruža najdrastičniji primjer 

ovakvoga razvitka. Ona je zato najbrže lomila stare zapreke i razvijala 

se u duhu industrijskog i kapitalističkog društva. 

Grad, koji je bio prvobitno mjesto razmjene i potrošnje, pretvarao 

se sve više u mjesto proizvodnje. Razvoj industrije tražio je da se razbiju 

granice cehovske proizvodnje. Dok se pred-industrijski grad osla 

njao bivstveno na žive izvore (ljudske i životinjske) energije, s industrijalizacijom 

sve više prodiru neživi izvori energije (najprije para i ugljen, 

zatim električna energija). Sve veća specijalizacija proizvodnje nastaje 

naročito uvođenjem tehničke podjele rada, podjelom zanatlijske proizvodnje 

na pojedine dijelove ili komponente, za što je bilo potrebno 

ujediniti na jednom mjestu različite zanate i radne operacije. Nastankom 

manufakture i tvornica proizvodnja postaje sve racionalnija, a 

mjera ljudskoga rada apstraktnija, ljudski odnos u proizvodnji sve 

bezličniji. Nesavršenu mjeru vrijednosti u srednjovjekovnoj trgovini, 

kad su u jednome gradu postojale dvije ili više valuta različite vrijednosti, 

zamjenjuje novac koji dobiva univerzalnu vrijednost, ekvivalentnu 

u raznim gradovima i zemljama. Racionalizacija znači ujedno i 

lomljenje starih hijerarhijskih i ritualnih granica među staležima, društvenim 

statusima, spolovima i dobama: organizacija svemira i života 

u zatvorenim krugovima počinje se kršiti i raspadati. Pojedinac počinje 

osvajati društveni položaj na osnovi sposobnosti i životne umješnosti, 

a ne zahvaljujući rođenju ili poklonjenim privilegijama. Vlast društvene 

elite sve će više zavisiti od njene proizvodne moći i sposobnosti same 

organizacije proizvodnje. Uspješni pučani često potiskuju moć privilegiranih 

po rođenju. Diderot je prikazao ovaj odnos u »dijalektici 

gospodara i sluge«, gdje je gospodar sve više zavisan u rješavanju praktičkih 

životnih zadataka od sluge, a tu je dijalektiku preuzeo Hegel da 

bi obilježio prirodu buržoaskog društva. U toj dijalektici aristokracija 

je mogla birati da li će sudjelovati u stvaranju nove merkantilne elite 

i njene ekonomske moći ili će joj se suprotstaviti. U prvom se slučaju 

mogla razvijati zajedno s novom buržoaskom klasom, u drugom je 

bila osuđena na propast.2 

2 »Možemo reći, na primjer, piše Pizzorno prema Pirenneu, da što je bilo veće 

učešće zemljišnog plemstva u oblikovanju građanske komune, to su bile čvršće 

veze između grada i okolnog terotorija (sela). U tom slučaju (koji je tipično ostvaren 

u talijanskom gradu), gradska je vlast postala toliko jaka da se mogla osamostaliti 

prema svakoj centraliziranoj državnoj moći. I obratno, kad je plemstvo izostalo 

iz gradske organizacije, postao je manji utjecaj grada na okolinu i sukob 

sa centralnom vlašću bio je veći. No, upravo u ovom drugom slučaju se očitovala 

originalnost zapadnjačkog grada, u smislu da su najizrazitiji početni znaci кшпи- 

24

Došlo je do promjene odnosa između grada i sela. Prevlasti ekonomsko-političkih 

odnosa zasnovanih na selu u obliku vlasti vlastele, dakle 

izvan-gradske moći, slijedi koncentracija ekonomske i političke moći 

u gradovima. Grad je ranije živio od usluga davanih selu i njegovih 

viškova, a sada će sve više iskorištavati radnu snagu i viškove sela. 

Ali za to je bilo potrebno da se poveća proizvodna moć sela, napusti 

naturalna i patrijarhalna proizvodnja, te prilagodi potrebama industrijalizacije 

— njene nezajažljive ekspanzionističke tendencije, koja će 

konačno progutati selo. Dok je ranije desetina gradskog stanovništva 

živjela od devet desetina seoskoga, sada će devet desetina gradskoga 

živjeti od desetine seoskoga stanovništva.3 Grad je osigurao svoju dominaciju 

time što je proizvodna moć aproksimativno rasla u gradu, 

zahvaljujući razvoju tehnologije, deset puta brže od poljoprivredne 

proizvodnje. (Vidi Fourastie, Civilizacija sutrašnjice, izd. Naprijed, 1978, 

Zagreb.) 

Магх u Njemačkoj ideologiji opisuje kako u feudalnom poretku, 

zbog statičnosti privrede, sve izgleda prirodno. Društveni odnosi ne izgledaju 

kao proizvod ljudske djelatnosti i povijesti, već kao nešto oduvijek 

dato, kao nešto što pripada prirodi ljudskog društva. Sve izgleda 

prirodno i dato po prirodi. »Plemić ostaje uvijek plemić, a skitnica 

ostaje uvijek skitnica, ako se apstrahira od drugih odnosa«, i posebno 

od posjedovanog ili neposjedovanog novca. Ne postoji razlika između 

pojedinca kao takvoga i njegova pripadanja određenoj društvenoj grupi. 

Do te razlike će doći tek razvitkom konkurencije i borbom za društvenim 

napredovanjem u buržoaskom društvu. Marx upozorava da je veza 

između plemstva i seljaštva društveno bliža i kao takva humanija nego 

veza između kapitaliste i radnika, jer vlastelin dijeli nedaće proizvodnje 

na solidaran način sa seljakom i sudjeluje u njegovom životu. Odnosi 

su još personalizirani, dok u kapitalizmu postaju sasvim bezlični 

i apstraktni. »U predodžbi, kaže Marx, pojedinci su mnogo slobodniji 

pod vlašću buržoazije nego ranije, jer su njihovi uvjeti opstanka više 

izloženi slučajnosti; u stvari, oni su prirodno manje slobodni, jer su 

mnogo više izloženi jednoj objektivnoj moći«, to jest kapitalu; filozoflativnog 

ekonomskog razvitka; dok će se u slučaju talijanskog grada i južne Evrope 

ekonomski razvoj u određenom momentu zaustaviti.« (A. Pizzorno, Sviluppo 

ecomico e urbanizzazione, in »Quaderni di sociologia«, XI, 1962, str. 34—38). 

3 Kimball Young upozorava da je u Sjedinjenim Državama, gdje je proces industrijalizacije 

otišao danas najdalje, godine 1787. za jednog gradskog stanovnika 

hranu proizvodilo 19 stanovnika farme. 150 godina kasnije tih istih 19 farmerskih 

stanovnika proizvodilo je hranu za 66 stanovnika u gradu, za 55 stanovnika države 

i za 10 u inozemstvu. (Kimbali Young, Sociology, New York, American Book Co, 

1942, str. 142). 

25

ski rečeno: oni su više otuđeni. Dok je odnos vlastelina i kmeta posredovan 

osobnom privilegij om i moći, prisutnom i vidljivom, osobno izraženom, 

dotle se u kapitalizmu nasuprot apstraktne moći kapitala 

nalazi apstraktna radna snaga, posredovana tržištem, jer je radnik kao 

vlasnik radne snage »slobodno prodaje«. On je istovremeno društveno 

slobodniji i ekonomski podložniji tržištu. Novčani odnosi prikrivaju 

odnose osobne zavisnosti radnika od kapitaliste, pa je liberalna buržoazija 

dugo vremena mogla objašnjavati kako uspjeh u radu zavisi 

od »prirodnih sklonosti« radu i sposobnosti snalaženja u društvu i 

prirodi. 

Marx razvija ideju o rastvaranju ljudske zajednice pod utjecajem 

kapitala, manufakture i tehničke podjele rada. Manufaktura nije samo 

razorila feudalne odnose na selu već i korporacijske u gradovima. Manufaktura 

se ne počinje razvijati u gradu, jer su okovi cehovskih odnosa 

suviše čvrsti i konzervativni, već na selu. U gradu nijedan zanatlija 

nije upotrebljavao neki stroj, već se isključivo služio alatom. Međutim, 

na selu su se služili tkalačkim stanom, veoma jednostavnim 

strojem, ali ipak tehnički izvedenim. Upravo su merkantilizam i kapitalizam 

našli u ovoj proizvodnoj snazi osnovicu za svoj razvoj i dali 

tkanju i tkalcima prvi poriv za prijelaz na tvorničku proizvodnju. Tako 

možemo reći da se manufaktura smjestila između grada i sela, lomeći 

granice jednoga i drugoga ili stapajući jedan s drugim u novom obliku 

proizvodnje. Prvobitna akumulacija stvorila je gradove izvan gradova 

i unutar gradova, jer su seljaci sve više bježali sa sela i tražili postio 

u novootvorenim radionicama, koje se smjestiše izvan gradskih zidina 

ili u zaseocima, da bi iz njih izrasli industrijski gradovi. »Manufaktura 

je postala odjednom sklonište za seljake, protiv korporacija koje su 

ih isključivale ili slabo plaćale, kao što su im nekoć korporacijski gradovi 

služili kao sklonište protiv zemljišnih posjednika.« (Njemačka 

ideologija). Mijenja se odnos između grada i sela, kao i između »poslodavca 

i radnika«, jer potonji bivaju lišeni tradicionalnog patrijarhalnog 

i patemalitičkog potlačivanja. 

Danas se odnosi između grada i sela postavljaju na nov način. Grad 

u tradicionalnom smislu, kao mjesto sa strogo određenim granicama i 

utvrđenim unutarnjim redom počinje iščezavati, ne samo kao mjesto 

proizvodnje, već i kao mjesto koncentracije ekonomske moći, koja dobiva 

sve više šire, univerzalni je, prostorno raštrkanije oblike: ova se 

moć počinje premještati u »sub-urbija« (zajedno s »tvornicama znanja« 

i »vojno-industrijskim kompleksima« koji dominiraju suvremenim društvenim 

razvitkom!), a »sub-urbija« počinje asimilirati selo, tako da 

26

se susrećemo s pojmom »rurbanizacije« (urbanizacije sela i ruralizacije 

grada), dok u gradovima ostaju zaboravljena i zapuštena »gradska sela«, 

slamovi i divlja izgradnja. O odnosima grada i sela valja misliti u novim 

kategorijama!4 

2. KRONIČNA BOLEST GRADA: 

DRUŠTVENA SEGREGACIJA 

Grad je nastao kao posljedica društvene podjele rada, ali je ta podjela 

od početka značila i razdvajanje društvenih grupacija: bilo da se radilo 

o stvaranju viškova proizvoda i privatnog vlasništva putem razmjene 

dobara, bilo o podjarmljivanju jednog ili više plemena od strane 

drugih, dakle stvaranjem »vladajuće klase« i »potlačenih klasa«. Jedan 

i drugi mehanizam bili su na djelu u stvaranju društvene segregacije 

u gradu. 

Nije li ova pojava društvene segregacije razlog zašto se većina stanovnika 

grada identificira sa »svojom četvrti« a ne sa »svojim gradom«, 

jer je potonji izraz više privilegija vladajućih slojeva? Zašto se ova 

društvena segregacija zadržala sve do danas, usprkos demokratskijim 

komunalnim politikama, i da li postoji mogućnost da svaki čovjek s 

punim pravom može govoriti: »ovo je moj grad«? Koji su stvarni uzroci 

stalne krize identifikacije stanovnika s cjelinom grada? 

Uzroci društvene segregacije u gradu su višestruki: etnički, vojni, 

religijski, klasni, socijalni.5 Obično ovi razlozi djeluju kombinirano, u 

jednom periodu više prevladavaju jedni, a u drugom drugi, iako je 

uvijek na djelu asimetrična raspodjela društvene moći, koja traži svoje 

* Zanimljivo je da Lefebvre upozorava da su već Marx i Engels predviđali »konac 

grada« u tradicionalnom smislu. »S pojavom velike industrije, komentira Lefebvre 

Njemačku ideologiju, grad (i njegova unutarnja i vanjska sposobnost asocijacije, 

koncentracije, okupljanja) prestaje za Магха i Engelsa biti »subjekt« liistorijskog 

procesa. Prelaz na kapitalizam, čiji je grad stvarni oslonac i pokretač, 

postavit će na drugačiji način problem subjekta (i možda ga učiniti iščezlim). 

Da li je svršeno u pogledu grada? Nikako. Naprotiv. U ekonomskim i društvenim 

okvirima koji proizlaze iz toga procesa, unutar kapitalističkog načina proizvodnje, 

grad i dalje traje: veliki industrijski gradovi, trgovački gradovi, politički 

gradovi. Da li je u svjetskim razmjerima iščezao odnos »grad-selo«? Sigurno 

ne. Dakle, što se događa s gradom? Pitanje upućuje na dalje istraživanje. Privremeno, 

u izučavanom djelu, to jest u Njemačkoj ideologiji, Marx i Engels se 

zadovoljavaju da naznače okvir problema. Njihov prijedlog nije bez važnosti ni 

interesa, iako u tom djelu ima neke prenagljenosti. Radi se, ni manje ni više, o 

koncu grada. Među ostalim završecima!« (H. Lefebvre, La pensee marxiste et la 

ville, Casterman, Paris, 1972, str. 59). 

5 Vidjeti opis raznih oblika društvene segregacije u nastanku i razvitku grada 

kod Ante Marinović-Uzelac, Socijalni prostor grada, Liber, Zagreb, 1978. 

27

ideološko iil socijalno opravdanje. U tom smislu možemo reći da je 

gradski prostor ostao sve do danas privilegirano potrošno dobro. Odatle 

i stalni sukobi i utakmice da se dođe u posjed boljeg ili uglednijeg 

gradskog prostora. Pojava socijalističkih država nije bitno izmijenila 

ovu situaciju, budući da one nisu uspjele ukloniti privilegirane društvene 

elite. 

Primitivna društva poznaju religijski i socijalno strukturirani prostor 

naselja, ali on nije klasno uvjetovan suprotstavijenim društvenim 

grupacijama, pa se postavlja pitanje: nije li grad upravo i nastao uslijed 

društvene konfrontacije i segregacije, to jest nije li on više izraz 

nego posljedica socijalnih sukoba? Činjenica je, da se on pojavljuje 

kao prostor koji je jače i masivni je osiguran od vanjskih i unutarnjih 

prijetnji, da svojom masivnošću demonstrira koncentraciju društvene 

moći daleko iznad potrebe prirodne zaštite, koja se nametala negradskim 

naseljima. 

Prvi gradovi po svojem izgledu, u doba feudalnih teokracija, govore 

dosta u prilog »socijalnog darvinizma«, teorije koja smatra da klasno 

društvo nastaje, kao što tvrdi W. Gumplovicz, prvenstveno vojnim 

osvajačkim pohodom plemena koje podvrgava druga plemena, pretvarajući 

sebe u vladajuću elitu ili kastu, a podjarmljena plemena u radnu 

snagu za svoje potrebe. Na taj način vojna prevlast dovodi do ekonomske 

i duhovne dominacije vladajuće klase. Preduvjet je za ovu pojavu 

bila »prvobitna agrarna revolucija« koja je stvorila dovoljno poljoprivrednih 

viškova da se moglo uzdržavati parazitsku klasu i njenu 

vojsku. Duhovni je preduvjet bio da je totemistička religija ustuknula 

pred politeističkim teokracijama, jer su se bezlični plemenski totemi 

personalizirali u bogove i heroje stvorivši »nadzemaljsku hijerarhiju«, 

koja je regulirala nove društvene odnose s obzirom na društveni položaj 

prijašnjih plemena, a sada vladajućih ili potlačenih klasa. P. Gordon 

je opisao preobrazbu neolitskih totemističkih kultova u politeističke 

religije i antropomorfizaciju prijašnjih božanstava koja su sada morala 

služiti, ne toliko društvenoj integraciji pojedinaca u plemensku 

grupu, koliko da se podvrgnu bogovi potlačene klase pod bogove vladajuće 

klase. Monoteizam je, dakako, ovu hijerarhiju kasnije pojednostavio 

— simbolički donekle demokratizirao. 

Etničko-religijsku segregaciju nalazimo gotovo u svim antičkim gradovima, 

jer je ona osnova društveno-političkog sistema, pa stoga nužno 

nameće svoj oblik i gradskoj topografiji. Ona nije nastala spontano 

već normiranjem. Načelo reda ili harmonije bio je dio svjetonazora 

koji gleda na društveno uređenje kao na mikrokozmos, na hijerarhijski 

uređen svijet različitih bića koja po nekim propisanim zakonima mo 

28

aju stajati u odnosu jedni s drugima. Zato je topografija mnogih antiknih 

gradova sasvim jasna i čitka u pogledu segregacije, kao što je 

slučaj s Antiohijom, Bagdadom, Kairom, Mantenejom, Megalopolisom, 

Atenom i drugima. Odnosi među plemenima — klasama i načini njihove 

religijske (ideološke) identifikacije ulaze neposredno u strukturiranje 

grada, pa se tako može čitati u Platonovim Nomoi (Zakonima): »Podijelit 

će se također i stanovništvo u 12 odjeljaka i, nakon što se posvetilo 

12 četvrti dvanaestorici bogova, dat će se ime i posvetiti četvrt 

koja pripada pojedinom božanstvu: to će biti pojedino pleme.« (Knjiga 

IV, 745 b-e). Ovaj je normativni stav prema strukturi grada bio narušen 

razvitkom robovlasničkih manufaktura, kad ekspanzija Rima dostiže 

milijun stanovnika (da bi do 7. stoljeća opala na 30.000 stanovnika), 

a postaje opet kanon izgradnje gradova u srednjem vijeku. 

Teokratski feudalizam i antičke demokracije, koje su počivale na 

robovlasništvu, zamjenjuje u srednjem vijeku feudalizam kmetovima- 

-seljacima i zemljišnom aristokracijom kao dominantnim društvenim 

klasama, dok zanatlijski i trgovački gradovi preuzimaju posredničku 

ulogu među tim klasama. Slobodnjaci su i zanatlije u gradovima dobili 

i naziv »srednja klasa«. Međutim, ono što je bitno ze srednji vijek 

kao odnos prema svijetu u prostoru, također je dominacija jednog statičnog, 

hijerarhijski uređenog svijeta — na nebu i na zemlji. Radi se o 

svijetu koji ima svoj početak i kraj, svoj »po bogu« utvrđeni društveni 

poredak, s vladajućim i podjarmljenim klasama, svoj sklad u neravnopravnosti, 

svoju harmoniju u nesuglasju, svoj poredak u sukobima. 

Ova statička hijerarhijska vizija jednog zatvorenog svijeta dobila je 

svoj ideološki oblik u filozofiji Dionisosa Aeropagite, koji je nebo razdijelio 

na krugove nadzemaljskih (anđela i arhanđela) i zemaljskih 

(knezova i svećenika) bića, razmještenih na različite daljine od Boga. 

Srednjovjekovni grad je uspostavio određenu ravnotežu između 

grada i sela, poljoprivrednih i zanatlijskih djelatnosti, kao komplementarnih 

privrednih djelatnosti, a u samome gradu strogi proizvodni rad, 

normiran i kvantitativno ograničen po korporacijama ili cehovima. 

Istina, već je antikni grad nastojao razmjestiti različite proizvodne djelatnosti 

u razne četvrti i ulice, a trgovačke djelatnosti odijeliti od administrativnih 

(političkih), pa je tako u Ateni trgovačka agora strogo odijeljena 

od političke agore. No, u srednjem vijeku se u gradovima još 

jasnije očituje specijalizacija proizvodnih djelatnosti, po četvrtima i ulicama. 

Budući da se trgovinu smatralo, u duhu Biblije, niževrijednom ili 

»griješnom«, to je smještavana po predgrađima, u suburbiumu (bourg 

u Francuskoj, Vorstadt u Njemačkoj). Treba imati u vidu da su trgovci 

29

ili ambulantni element, i kao takav strani gradu, odnosno njegovi 

privremeni stanovnici. Ali su i ta suburbija često bila osigurana bedemima 

protiv kradljivaca i pljačkaša. Na zanate se gledalo kao na vrijednije 

od trgovine, naročito u ranom srednjem vijeku, pa je trgovcima 

bilo zabranjeno kupovati radnu snagu, što je i spriječilo stvaranje manufakture 

i sačuvalo stabilnost i zatvorenost cehova. 

Za zanat je u srednjem vijeku karakteristično da je vezan uz kuću 

ili stanovanje i određenu profesionalnu grupaciju, koja se reproducira 

po strogo utvrđenim pravilima i ritualima, tako da je prirodno došlo 

i do njene posebne lokalizacije u gradu. Cehovi liče na Platonova »plemena« 

po tome što imaju svoj određeni socijalni status i prostornu lokalizaciju, 

a umjesto »bogova« imaju »cehovske patrone«, svece-zaštitnike, 

s posebnim profesionalnim ritualima i svečanostima. Cehovi 

tvore svojevrsne zajednice s veoma razvijenom unutarnjom solidamošću, 

koja nije uvjetovana, kao kod suvremenih profesionalnih grupacija, 

isključivo zajedničkim interesima individualnog porijekla. Nije čudo, 

da se u nepomičnosti vizije svijeta u srednjem vijeku pojavljuju normativne 

urbane teorije, koje nastoje izgraditi grad prema specijaliziranim 

funkcijama. U središtu se nalazi redovito simbol moći — kraljevska, 

kneževska palača ili crkveni dvor, a oko njih su razmještene proizvodne 

zanatlijske djelatnosti. Tipična renesansna teorija je traktat 

Albrechta Diirera, gdje oko centralne palače dolaze po pojedinim četvrtima 

razmještene velikaške, plemićke, trgovačke, građanske, vojničke i 

zatim zanatlijske porodice. Tako se u jednoj četvrti nalaze svi zanati 

koji obrađuju metale, zatim koji obrađuju drvo, pa tkalački, krojački, 

postolarski, a nije zaboravio niti na pekare i pivare, sve u kazetama u 

četverokutnom rasporedu, tako da svatko zna svoje mjesto, ali i mjesto 

svakog drugog zanata ili zanimanja. Sve je to neka vizija »prestabilirane 

harmonije« u duhu Leibnitzove filozofije! Srednji vijek i renesansa 

ostavili su mnoga svjedočanstva o ovome cjelovitom urbanom 

duhu. Tako se u Holandiji koncem 16. vijeka Harlem izgrađuje u četvrtima 

sa specijaliziranim zanatima, a ulice su planirane u šahovskom 

rasporedu. (Ako se sjetimo da se i New York iskonski zvao Harlem, bit 

će nam razumljivije zašto su njegove ulice dobile isti šahovski raspored!6 

Ne ulazeći detaljno u izvanredno zanimljivu problematiku razvitka 

urbanih shvaćanja od antike do industrijske revolucije modernog vre- 

‘ Renesansna teorija grada, koja se vraća predodžbi mikrokozmosa antike, 

strukturira grad po određenim socijalno-statusnim i funkcionalnim kriterijima, 

gdje pojedine druStvene klase i profesije imaju svoje određene četvrti (di Giorgio 

Martini, Scamozzi, Filarete, Leonardo da Vinci). 

30

mena, nameće se jedno pitanje: što je uvjetovalo da graditelji gradova 

(ili utvrda kao Vauban) imaju cjelovitu viziju grada, prema van omeđenu 

a prema unutra strukturalno diferenciranu po nekim socijalnoklasnim 

i proizvodno-funkcionalnim kriterijima? Što je uvjetovalo da 

se ova cjelovitost vizije kasnije u toku industrijske revolucije izgubi i 

da se više ne može obnoviti? 

Mislimo da se radi o sljedećim faktorima: a) Grad je kao prostorni 

oblik ili životni organizam relativno zatvoren prema utjecajima okoline 

(u terminima sistemske teorije, što bi značilo da nije izložen pritiscima 

socijalno-ekološkoga imputa, koji bi ga prisiljavao na prestrukturiranje 

u unutrašnjosti). Na tu njegovu relativnu zatvorenost (čiji su bedemi 

samo povećani i omasovljeni vizualni rekvizit) ne utječu bitno ni 

takve brutalne agresije izvana kao što su osvajački ratovi, pustošeće 

kuge, razorni potresi; grad se nalazi u trajnoj harmoniji sa svojom 

prirodnom okolinom, koju ne mijenja da bi zauzvrat bio i sam od nje 

pošteđen. 

b) Reprodukcija gradskog stanovništva ostaje stabilna s obzirom na 

manje-više konstantne i proporcionalne stope reprodukcije pojedinih 

društvenih slojeva, što znači da u obnavljanju gradskog stanovništva 

ne dolazi do većih nesrazmjera u prirastu ili opadanju pojedinih društvenih 

klasa ili slojeva. Sastav se ne mijenja ni strukturalno ni kvantitativno 

osjetljivo, pa ostaje kroz dugi period uravnotežen. (Ova uravnoteženost 

demografske strukture poznata je kao prva faza »S-krivulje«, 

koju obilježuje visoka stopa nataliteta i visoka stopa mortaliteta, dakle 

u cjelini slabi prirast stanovništva). Ne samo aristokracija već i cehovske 

korporacije strogo kontroliraju svoje stope priraštaja, svoju nutarnju 

ekspanziju, pomoću strogih regulativa koji ograničavaju u formalnom 

pogledu načine kako se postaje član jedne grupacije (samostani, 

najamnički vojnici i putujući prosjaci ili umjetnici bili su sigurnosni 

ventili za oslobađanje od suvišnih usta koje se nije moglo asimilirati u 

postojeću formalnu strukturu). 

c) Odsustvo vertikalne mobilnosti uslijed klasne i profesionalne zatvorenosti 

društvenih grupacija, tako da se pojedini socijalni slojevi 

»ne pune« i »ne prazne« uslijed vertikalnog uspinjanja ili silaženja 

pojedinaca; članovi pojedinih grupacija ne »napreduju« i ne »propadaju« 

toliko da bi promijenili svoju socijalnu pripadnost; ne postoji 

društvena ekspanzija pojedinih slojeva ili grupacija zbog društvene pokretljivosti; 

čovjek se rađa i umire u istoj društvenoj grupaciji (klasi, 

kasti ili korporaciji). 

d) Sama idejna vizija društva je statička, vezana uz tradiciju (»pleti 

kotac kao otac«), uz »od boga dani« hijerarhijski poredak, unutar ogra 

31

ničenog univerzuma, koji se filozofski izražava u nizovima »nižih« i 

»viših bića« u čijem središtu se nalazi Bog kao simbol savršenstva, mudrosti 

i moći. Otuda proizlazi opsjednutost središtem grada kao izrazom 

njegove materijalne i duhovne moći, kao zemaljskim, materijalnim oblikom 

nebeskog poretka, i otuda fiksna ideja, što se uporno nastavlja sve 

do danas, iako sve slabije, da što je čovjek kao stanovnik jednoga grada 

bliži središtu, ugled mu raste, a što je bliži periferiji, ugled mu opada. 

Ako su nam razumljivi razlozi koji su doveli do toga, da graditelji 

misle grad kao omeđenu, hijerarhijskim zoningom strukturiranu cjelinu, 

onda će nam biti odmah razumljivo zašto se ta slika cjelovitosti 

gubi pojavom industrijske revolucije! Ona se javlja kao suprotnost 

svim navedenim faktorima: otvorenost prostora nasuprot zatvorenom 

prostoru (»... kapitalu nijedna granica nije sveta«, Marx); ekspanzivnost 

i neproporcionalnost stopa reprodukcije stanovništva nasuprot 

konstantnima i proporcionalnima (stvaranje gradskoga proletarijata ili 

gradske sirotinje, najviše putem doseljavanja sa sela); naglašena vertikalna 

mobilnost nasuprot njene odsutnosti (cilj je svakoga uspješnoga 

čovjeka da »se popne barem za jednu društvenu ljestvicu više«); ideje 

napretka i svekolikog napredovanja društva) i svijeta nasuprot dotadašnje 

statičnosti (temeljna ideja prosvjetiteljstva je ideja materijalnoga 

i moralnoga progresa!). 

Da li je ovaj obrat u društvenom razvoju i idejama morao nužno 

dovesti do gubitka vizija cjeline grada, do dekadencije urbanih teorija 

i prakse? Pogledajmo što se događa, prije nego što odgovorimo na ovo 

pitanje. 

Razvoj kao posljedica pokretačkih društvenih snaga očituje se kao 

potreba za prestrukturiranjem grada, pa sada pored prostome dobiva 

i vremensku dimenziju: stare strukture propadaju i dobivaju drugu 

društvenu funkciju i vrijednost. Nameće se potreba da se strukturiranje 

grada misli u vremenskom slijedu. Ako se pokaže da je to nemoguće, 

tada ne preostaje drugo nego shvatiti razvoj kao iracionalnu, nepredvidljivu 

ili stihijsku silu. To će se doista i dogoditi s velikim a, 

možda, i najvećim dijelom suvremenih urbanističkih teorija. 

No, vratimo se činjenicama! 

Dok je u predkapitalističko doba socijalna segregacija uvjetovana 

zakonski normiranim društvenim privilegij ama, dotle u kapitalizmu razvitkom 

industrijske ekspanzije odlučujuću ulogu dobiva zemljišna i 

stambena renta, te tržišni mehanizmi ponude i potražnje. Naravno, mehanizam 

zemljišne rente i utjecaj na razvoj gradova dolazi najviše do 

izražaja u fazi liberalnog kapitalizma, kad je intervencija države i komunalne 

politike minimalna, a socijalno zakonodavstvo relativno ne- 

32

® hram 

® gymnasium 

i kupaliSte 

© stoa 

© curia 

® agora 

Model Helenističkog grada 

Primjer prostorne strukture rimskog grada 

(Timgrad) 

Etničko-vjerski zoning — (Antiohija)

PROSTOR NASELJA 

VISE SE BRANI OD 

LJUDI NEGO OD 

PRIRODNIH SILA

VRIJEDNOST GRADSKOG ZEMLJIŠTA NA PRIMJERU GRADA TOPECA, 

SAD (KNOS, 1962) 

Legenda: Ovako pravilna raspodjela 

vrijednosti tla s obzirom na 

udaljenost od središta, kakvu imamo 

na primjeru Topeca, ne važi 

tamo gdje se oko središta pojavljuje 

socijalni zoning s industrijskim 

proletarijatom, kao što je slučaj 

u primjeru Chicaga. (Ova ilustracija 

uzeta je iz knjige Milan Vresk, 

Osnove urbane geografije, školska 

knjiga, Zagreb, 1977, str. 34.) 

razvijeno. (Suvremena faza takozvanog »organiziranog kapitalizma« ili 

»države blagostanja« osjetljivo mijenja ulogu zemljišne rente i zemljišne 

spekulacije uopće.) Uloga zemljišne rente je, dakako, najvidljivija 

tamo, gdje se stvaraju novi gradovi u punoj industrijskoj ekspanziji, 

što je naročito lijepo vidljivo u Sjedinjenim Državama Amerike. Tu je 

i dinamička uloga u stvaranju socijalnog zoninga naročito poučna. 

Invazija tržišne privrede i robno-novčanih odnosa počela je oblikovati 

grad na način koji je izgledao kaotičan i iracionalan, a neki su 

autori pokušali u tom razvoju otkriti prikrivenu biološku logiku koja 

3 Grad po mjeri čovjeka 3 3

ljudsko stanovanje približava životinjskoj borbi za opstanak. Tako su 

pripadnici Čikaške škole (Burgess, Park, McKenzie, Wirth, Whyte, Zorbourgh) 

dali ideji ljudske zajednice biološko-ekološko značenje. Kao 

što se pojedine biljne vrste nastoje održati unutar određene teritorije 

i vode borbu za opstanak (Darwin) s drugim biljnim zajednicama, tako 

to čine i ljudske grupacije u gradu. Posljedica je da je grad podijeljen 

na karakteristične zone stanovanja sa žiteljima koji također imaju svoje 

posebne osobine. Na taj se način morfološka struktura grada i društvena 

struktura društva poklapaju, te se nalaze u specifičnoj korelaciji 

koju sociologija mora utvrditi na osnovu empirijskih istraživanja. 

Budući da grad raste, to se i odnosi u ekološkoj strukturi grada i sastavu 

gradskog pučanstva mijenjaju, kao i njihovi međusobni odnosi. 

Potrebno je stoga strukturu jednoga grada promatrati u njegovoj dinamici, 

a ne u statici. 

Klasičnu ilustraciju novih odnosa u gradu s gledišta ove teorije dao 

je sam E. W. Burgess (1925) na primjeru Chicaga. On je prikazao Chicago 

u koncentričnim zonama, doduše presječenim jezerom, s određenim 

društvenim obilježjima. Tako se u središtu nalazi trgovačka zona 

(I); oko središta se nalazi zona zaposjednuta sitnom industrijom i trgovačkim 

poduzećima, magazinima (II); ova se zona nalazi u propadanju, 

jer su je ranije obitavali imućniji slojevi, koji su se iselili prema 

periferiji u modernije četvrti; treću zonu (III) obitavaju industrijski 

radnici i sitna buržoazija, koji su prethodno stanovali u zoni propadanja 

(II), ali koji žele stanovati blizu radnog mjesta; kao četvrta 

dolazi stambena četvrt (IV) gdje su izgrađene zgrade s luksuznim stanovima, 

koju obitavaju privilegirani društveni slojevi; iza ove vanjske 

periferne zone dolazi dalja periferija koja prelazi u seoska i druga manja 

naselja, a koju obitavaju radnici i namještenici koji svakodnevno 

putuju u grad. To je suburbana zona ili zona sa satelitskim gradskim 

naseljima.7 (Vidi crtež Chicaga u foto prilozima). 

7 R. E. Park, E. W. Burgess, E. D. McKenzie, The City, Chicago, The University 

of Chicago Press, 1925. Ovaj prvi koncentrični Burgessov model, koji liči na van 

Thunenove poljoprivredne pojaseve, doživio je svoje korekture na osnovi daljnjih 

istraživanja. Doduše već se Burgess ogradio od apsolutiziranja modela riječima: 

>... svi američki gradovi koje *атп ispitivao ili promatrao imaju strukturu 

više ili manje blisku idealnoj konstrukciji; međutim nijedan... nije savršeni primjerak.« 

Tako je H. Hoyt razvio teoriju strukture grada u sektorima sa sličnim 

socioekonomskim obilježjima. (Homer Hoyt, The Strukture and Growth of Residential 

Neighborhoods in American Cities, Federal Housing Administration, Washington, 

1939), a E. L Ullmann je razvio model s višestrukim centrima, polinuklearai, 

od kojih su pojedini centri specijalizirani u funkcionalnom pogledu. 

(Edward Ullmann, Presidential andress: the nature of cities reconsidered, P JJtS A , 

1962, vol 9). 

34

Ekspanziju grada Burgess tumači ekološkim pojmovima invazije 

jedne teritorije i sukcesije nove grupe na terenu stare. Tako su gradski 

proletarijat i sirotinja zauzeli četvrti koje su prije obitavali imućniji 

slojevi i još više degradirali zgrade i stanove koji su ranije odgovarali 

standardu srednjih slojeva. U takvim četvrtima se jasno može očitati 

propadanje nekadašnjeg sjaja i invazija sadašnje bijede. Proces 

ekspanzije sadrži u sebi i jedan drugi antagonistički proces: centralizacije 

i decentralizacije. »U svim je gradovima prirodna tendencija sredstava 

lokalnog i vanjskog prevoza da se stječu prema središnjoj trgovačkoj 

četvrti. U središnjem dijelu svakog velikog grada moguće je 

naći velike robne kuće, nebodere s uredima, željezničke stanice, velike 

hotele, teatre, umjetničke muzeje i gradsku vijećnicu. Prirodno je da 

ovdje ekonomski, kulturni i politički život neminovno ima svoje središte.« 

(Burgess, op. cit. str. 48). Centralizacija je jednog grada obilježena 

različitim djelatnostima, a može se iskustveno provjeriti brojem 

ljudi koji svakodnevno cirkuliraju prema tome središtu. Razumije se, 

ova tipična središta u posljednje vrijeme sve se više diferenciraju, tako 

da je moguće razlikovati administrativni centar od trgovačkoga, a trgovački 

od kulturnoga. U velikim gradovima stvaraju se i trgovački pod- 

-centri koji preuzimaju u velikoj mjeri, ili sasvim, ulogu središnjih trgovačkih 

centara. To ne znači, dakako, da uslijed stvaranja više specijaliziranih 

središta opada funkcionalna integracija samoga grada, jer, na 

primjer, u samom Chicagu, tri milijuna građana zavisi od jednoga jedinog 

sistema vodovoda, od jedne ogromne kompanije za plin i isto 

tako goleme jedinstvene električne centrale. Znamo uostalom da se ova 

funkcionalna integriranost u suvremenom društvu proširuje na čitave 

regije i čak čitavu zemlju, kao što rječito govori elektro-privreda, gdje 

kvarovi ili »sistemska prenapregnutost« mogu dovesti do prekida dovoda 

energije za čitave gradove i regije. 

Koliko je ponašanje stanovnika jednog grada zavisno od ove funkcionalne 

uravnoteženosti i dobrog funkcioniranja urbanih sistema najbolje 

pokazuju pojave anomije, društvenog divljanja, opće pljačke trgovina 

od strane nižih zapostavljenih gradskih slojeva, kao što je bio 

slučaj nedavno u New Yorku, kad je zatajila električna mreža i grad 

ostao u tami. (Naravno, tu se može primijetiti da je takozvana funkcionalna 

integracija ili »tehnološka racionalnost« samo sredstvo da se 

prikrije stvarna represivna priroda društva, koja se najbolje očituje 

u nesocijalnim ispadima gradske gomile.) 

U pogledu upravo navedenog primjera već je ranije Burgess postavio 

pitanje: »U kojoj mjeri je razvitak grada, u fizičkom i tehničkom 

vidu, praćen u društvenoj organizaciji adekvatnom i prirodnom prila 

3» 35

godbom? Koja je normalna stopa ekspanzije jednoga grada, koja bi 

dopuštala da se promjene u društvenoj organizaciji kontroliraju bez 

potresa?« I na ovo pitanje Burgess traži odgovor u biologiji: »Na ovo 

pitanje možda se može odgovoriti na najbolji način, ako se razvitak 

grada shvati kao rezultanta organizacije i dezorgandzacije, slično kao 

što su anabolički i katabolički procesi u ljudskom tijelu.« (Op. cit. 

str. 49). Naravno, ove promjene možemo organicistički tumačiti, kao 

što i rade predstavnici čikaške škole ili. Durkheim u Francuskoj, to jest 

kao posljedica podjele rada, koja nužno vodi do dezorganizacije, zatim 

do reorganizacije i povećane diferencijacije, koja opet traži bolje komunikacije 

(materijalne i idejne) da bi sistem mogao normalno funkcionirati. 

U tome se ne smije zaboraviti na neke specifičnosti »ljudskog 

faktora«, pa su tako već predstavnici čikaške škole upozorili da društvena 

integracija nije samo stvar tehnologije već određenih obilježja 

ljudske grupe. U američkim uvjetima etnička obilježja najviše pridonose 

integraciji, jer se pripadnici etničke grupe okupljaju na istom terenu 

ili gradskoj četvrti (crnačka četvrt, talijanska četvrt, portorikanska 

četvrt, njemačka četvrt, četvrt čikanosa i tako dalje). Međutim, 

napuštanje etničkog grupiranja je redovito povezano s promjenom društvenog 

statusa, jer je on u Sjedinjenim Državama dosta usko povezan 

s pripadnošću određenoj etničkoj grupaciji (tako su u New Yorku intelektualci 

redovito Anglo-saksonci i Zidovi, policajci Irci, lučki radnici 

Talijani, Jugoslaveni, portiri i nosači Crnci i tako dalje.) Kod nas u 

Zagrebu se može promatrati također kako se ljudi iz pojedinih krajeva 

grupiraju u određene gradske četvrti, iako to nije tako izrazito, jer je 

socijalni status mnogo diferenciraniji. Čak i u tvorničkim halama (kao 

u sisačkoj željezari) možemo vidjeti kako se ljudi iz pojedinih krajeva 

iz okoline Siska grupiraju po »svojim halama«. To nije loša pojava, jer 

služi boljoj socijalnoj integraciji, a već je Marx rekao da je ljudska 

grupa jedna »proizvodna sila«. Krkninološka istraživanja u Chicagu su 

pokazala da se kriminal povećava, kad pojedinci prelaze iz svojih etničkih 

naselja u gradsku anonimnu masu. 

Jasno je da se ne može pomoću nekih isključivo socijalnih i kulturnih 

faktora tumačiti raspodjelu pučanstva u gradskom prostoru. Ekonomski 

faktor, odnosno pitanje zemljišne i stambene rente igra odlučujuću 

ulogu. Na to je već početkom ovoga vijeka upozorio R. Hurd 

(1903). Gradsko tlo je dobro čija vrijednost zavisi od njegove korisnosti. 

»Budući da vrijednost zemljišta zavisi od ekonomske rente, a 

renta od lokalizacije, lokalizacija od prikladnosti, a prikladnost od blizine, 

možemo isključiti posredne članove rasuđivanja i ustvrditi da 

vrijednost zemljišta zavisi od blizine.« (Hurd) Geografija zemljišne vri 

36

jednosti zavisi dakle od pristupačnosti, to jest od blizine središtu grada 

i glavnim osovinama koje k njemu vode. No, obično na vrijednost 

zemljišta djeluju tri faktora: društvena sredina (društvena klasa, ustanove, 

elitni dijelovi grada); fizička sredina (mirni kraj, dobro održavan, 

zdrav, lijep); i pristupačnost središtu. Razumije se također, da je pristupačnost 

nekom mjestu (središtu ili radnom mjestu) uvjetovana razvitkom 

saobraćajne mreže, njenom brzinom i cijenom. Faktorska analiza 

(R. D. Murdie za Toronto, 1968, F. L. Sweetser za Boston i Helsinki, 

J. Abu-Lughod 1968. za Kairo, P. Rees 1968. za Chicago, Berry i 

Tennat 1965. za periferiju Chicaga) pokazala je da klasični modeli (koncentrični, 

sektorski i poiinukleami) važe samo za određene faktore: 

— organizacija prostora prema koncentričnim krugovima odgovara 

pokretljivosti dobnih uzrasta u gradu; 

— sektorski raspored proizlazi iz socio-ekonomskog statusa i različitih 

prihoda; 

— postojanje višestrukih centara odgovora etničkim i religijskim 

sektorima (protestanti, katolici, Židovi).8 

Klasične se teorije, prema tome, ne isključuju već se nadopunjuju. 

Opće iskustvo o raspoređivanju pučanstva u američkim gradovima može 

se ovako sažeti: »U granicama tehnologije i resursa kojima raspolažu, 

ljudi nastoje što više smanjiti mogućnosti za sukobe, klasne, generacijske, 

rasne, religijske, nacionalne prirode (živeći daleko od onih 

koji su različiti).« (Berry i Horton, 1970). Dok je u fazi nagle ekspanzije 

liberalnog kapitalizma, a time i gradova, ekonomski faktor, odnosno 

zemljišna renta igrao odlučujuću ulogu u pogledu rasporeda pučanstva, 

razvitkom »društva blagostanja«, razvijenog životnog standarda i društvenih 

javnih usluga, ne-ekonomski faktori igraju sve veću ulogu. I 

same se firme rukovode razlozima u lokaciji koji nisu očito ekonomske 

prirode, već u sebi sadrže određeni komfor za namještenike (Claval, 1971, 

Mercier, 1966). Težnja za stabilnošću u poslu je veća od želje za profitom. 

Nastoji se maksimalizirati funkcija korisnosti, a ne funkcija profita. 

Plaće nisu više najveći dio uloženog kapitala u proizvodnju, pa tako 

ni eksploatacija ljudske radne snage nije bitni cilj. Više se vodi račima 

0 standardu i ukusu radnika i namještenika. Tome, naravno, pridonosi 

1 suvremena municipalna politika, koja ističe sve više »kvalitet života« 

i dobrobit građana. 

' Dobar i sažet prikaz raznih teorija o prostornoj raspoređenosti stanovnika 

vidi kod Antoine S. Bailly, L'organisation urbaine, theories et modules (Urbana 

organizacija, teorije i modeli), Centre de recherche d'urbanisme, Paris, 1978. 

37

3. INDUSTRIJALIZACIJA I URBANIZACIJA: 

STALNA KRIZA RASTA GRADA 

Industrijalizacija znači pucanje vanjskih i unutarnjih granica grada, 

onih makroprostomih koje su još kod autora 19. vijeka stvarale pričin 

da postoji neka ravnoteža između urbane koncentracije i hinterlanda, 

kao i onih intra-urbanih koje su kod većine istraživača, od Burgessesa 

dalje, stvorile utisak da postoji neka čvrsta pravilnost u funkcionalnom 

i socijalnom zoniranju grada. Leži u prirodi »duha kapitalizma« da ne 

poštuje nijednu postavljenu granicu, da mu »nijedna granica nije sveta« 

(Marx), pa je demon toga duha pokazao upravo na gradu i njegovom 

oblikovanju da će na svakoj svjesno i racionalno postavljenoj granici 

pokazati snagu iracionalnih i stihijskih sila, što se rugaju i najboljim 

urbanim zamislima pretvarajući bogataške četvrti u siromaške, ljepotu 

u ruglo, red i čistoću u slum i smetlište tvarnog i ljudskog otpada. Iako 

je upravo razvoj industrije i tehnologjie nametao daljnju podjelu rada, 

sve veću diferencijaciju društvenih uloga, sve veću kontrolu i potrebu 

njihove koordinacije, iako su materijalne sile i njihova prostorna uloga 

više no ikada nametala čovjeku veću raoionalnost i disciplinu u njihovu 

korištenju, sam grad kao mjesto, gdje se sve to usredotočilo i sukobljavalo, 

nikad nije uspio naći za sve te sile trajnije rješenje, rješenje koje 

bi poštovalo prostorno oblikovanje po njegovim vlastitim potrebama. 

Usprkos naglog napretka u znanosti, njenoj primjeni, kao i u planiranju 

proizvodnje i potrošnje, sam grad, kao najvidnije mjesto proizvodnje 

i kao najskuplje potrošno dobro, prepušten je kaosu i stihiji, kojima 

ljudski um nije uspio ovladati, pa je od te svoje nemoći i stvorio posebnu 

urbanu filozofiju u obliku »intervencionističkog urbanizma«, to jest 

»nužnih korektura« urbanih procesa što se odvijaju izvan njegove moći 

zahvatanja samog procesa urbanizacije u njegovoj vremenskoj i povijesnoj 

dimenziji. Nitko se nije usudio zaustaviti vrijeme, a vrijeme je ovdje 

značilo kao i drugdje — novac ili rentu. 

Industrijalizacija je imala za posljedicu rast grada, u smislu apsolutnog 

porasta gradskog stanovništva, i urbanizaciju, u smislu relativnog 

porasta gradskog stanovništva u odnosu na čitavo pučanstvo jedne zemlje 

u datom periodu. Potonje je pretpostavljalo prijelaz ruralnog stanovništva 

u gradove i sposobnost poljoprivrede da prehrani povećani 

broj stanovnika grada. Industrija je neposredno izvlačila radnu snagu 

iz poljoprivrede, a time nametnula ovoj da usavrši poljoprivrednu proizvodnju. 

do čega doista i dolazi u toku 18. vijeka, pa se u Engleskoj 

kao prekretnica u nagloj industrijalizaciji i urbanizaciji uzima godina 

38

1760. No, da bi se to postiglo bilo je potrebno zahvatiti u društvene odnose, 

i posjed na selu, izvrći ga određenoj eksproprijaciji i proletarizaciji. 

U Engleskoj, je to vladajuća klasa radila pomoću sistematskih popisa 

zemljišta i ukidanjem zajedničkih pašnjaka.9 

Industrijalizacija je nesumnjivo glavni uzrok rasta gradova, i to kako 

u ekonomskom (koncentracija kapitala) tako i tehnološkom pogledu 

(koncentracija tvornica, tržište radne snage, razvitak prometnih sredstava 

i društvenih usluga). U Engleskoj, klasičnoj zemlji kapitalizma, može 

se promatrati kako rast gradova ili urbanizaoija raste paralelno s 

industrijalizacijom. Naime, paralelno teče postotak pučanstva zaposlenog 

u industriji i čitavo pučanstvo grada. Ali se taj odnos u toku vremena 

mijenja tako, da postotak pučanstva zaposlenog u industriji opada 

sve više u odnosu na čitavo pučanstvo, ali i u odnosu na nacionalni 

dohodak koji i dalje raste. Razlog je poznat: dolazi do razvitka tercijalnih 

djelatnosti (administrativnih, trgovačkih, zdravstvenih, školskih, 

itd.), što će dati obilježje modernome gradu.10 Kad je grad dosegao 

razmjere megalopolisa (New York, London, itd.) možemo promatrati 

suprotnu tendenciju: opadanja apsolutnog broja stanovnika. Razlog je 

selenje najbogatijih slojeva u suburbije, ali i bijeg kapitala u jeftinije 

lokalitete 

Na koji način industrijalizacija utječe na rast gradova? Pokušat ćemo 

izložiti neke tipične pojave, koje upućuju na svu proturječnost ovih 

procesa: 

a) Industrijalizacija u svom prvom obliku takozvane manufakturne 

proizvodnje smještava se prije na selo nego u grad. Na selu nalazi radnu 

9 Barrington Moore kaže da se ova tendencija vidi u Engleskoj već od 16. 

vijeka. U nekim su krajevima popisi zemljišta oduzeli seljacima i do 70 posto 

zemlje, a već 1765. g. samo su tri obitelji na deset još posjedovale zemlju. Ostatak 

seoskog stanovništva bio je sastavljen od nadničara, tkalaca, malih zanatlija i 

trgovaca. Doskora je sedamdeset posto seljaka posjedovalo samo petinu zemlje, 

dok je ostalo otišlo krupnim posjednicima, koji su poljoprivrednu eksploataciju 

prilagođavali potrebama tržišta. Manufaktura, koja se najprije počela širiti na 

selu, nije bila u stanju da zaposli svu seosku sirotinju, pa je ona počela plaviti 

gradove, a država ju je izdržavala redovitom ili povremenom novčanom pomoći. 

»Postaje jasno, kaže Barrington Moore, da kad nestaju zajednički pašnjaci, a počinje 

se potvrđivati novi ekonomski sistem na selu, i stara seljačka zajednica konačno 

uzmiče i počinje se raspadati.« (Social Origins of Dictatorship and Democracy. 

Lord and Peasants in the Making of the Modern World. Boston, Beacon 

Press, 1966, str. 33). 

10 U mnogim gradovima Azije i Latinske Amerike govori se o »hiper-urbanizaciji«, 

jer broj stanovnika grada ne stoji ni u kakvom odnosu prema industrijalizaciji 

ili ekonomskoj snazi (tercijalizaciji grada), pa ti gradovi podsjećaju na onu 

prenapučenost koja je u Evropi bila svojstvena samo prvoj fazi industrijske koncentracije. 

Vidi G. Germani, Sociologia della modernizzazione, VIII, Bari, Laterza, 

39

snagu, ali i izvjesnu tehnologiju (tkalačke stanove, mlinove, čekiće na 

vodeni pogon, itd.). Ona se smještava i bliže sirovinskim izvorima i transportnim 

putovima. Proletarizacija sela počinje puniti gradove nezaposlenima 

i sirotinjom prije nego tvornicama, tako da »prenapučenost« 

gradova prethodi njihovoj industrijalizaciji.11 

b) Napuštanje manufakture i uvođenje tvorničkog sistema imalo je 

za posljedicu koncentraoiju pučanstva oko tvornica u blizini grada ili u 

samom gradu. Manufaktura s merkantilizmom i osvajanjem novootkrivenih 

zemalja obogatila je gornje i srednje društvene slojeve, tako da 

je u Londonu 1850. gotovo petina građana bila kućna posluga. Spoj 

društvenog parazitizma i nove industrije dao je neobično brzi ritam 

rasta. Evropski su se gradovi razvijali nešto kasnije od engleskih. Tako 

London već 1850. ima 2,5 milijima stanovnika da bi 1881. dosegao 3,9 

milijuna, a Beč koji u 1846. ima nešto preko 400.000 u 1880. dosiže preko 

700.000 stanovnika. Berlin sa 378.000 u 1849. raste na gotovo jedan milijim 

u 1875., a Pariz u istom periodu od 1 na 1,9 milijuna. Još brži porast 

zabilježili su neki tipični industrijski gradovi kao Leeds i Manchester 

u Engleskoj. U prvoj polovini 19. vijeka, prije pojave parne željeznice 

i električnog tramvaja, gradovi su izrazito prenapučeni radnom snagom 

i sirotinjom. »Za urbaniste je sirotinja bila javna opasnost, opisuje 

Hobsbawn, njihova je prostorna koncentracija pogodovala potencijalno 

pobunama, pa se stoga administrativnim mjerama nastojalo prošarati 

grad novim ulicama i bulevarima, da bi se živom silom rastjeralo 

stanovnike pučkih četvrti punih poput šipka, raselilo ih se prema 

nekim drugim četvrtima, doduše ne mnogo povoljnijim, ali za koje se 

pretpostavljalo da su higijenskije a svakako manje opasne. Tako su mislile 

i željezničke kompanije protegnuvši duge Unije i tračnice prema 

centru grada, po mogućnosti kroz slumove, gdje su cijene nekretnina 

bile manje a protesti zanemarijivi... Ukoliko su se siromašni stanovnici 

zbijah u starim centralnim četvrtima, koje su napuštali bolje stojeći 

pojedinci, tamo su gradili kuće mali poduzetnici-špekulanti, često i 

specijalizirani radnici ih tvorci bijednih naselja, u obhku veoma gustih 

blokova, što su u Njemačkoj poznati kao Mietskaserne (najamne kasarne). 

Tako su u Glasgowu tri četvrtine stanova između 1866. i 1874. 

izgrađeni samo s jednom ili dvije sobe, a i ove su doskora bile prenapučene.«12 

" Vidi P. Mantoux, La Revolution inđustrielle au 18ime si&cle, izd. talijansko 

La rivoluzione industriale, Roma. Editori reuniti, 1971. 

12 E. J. Hobsbawn, The Age of Capital, 1848—1875, London, Weidenfeld and 

Nicolson, 1975. 

40

Ovaj period najrječitije govori o dihotomiji bogatstva i siromaštva, 

u prilog zaoštravanja suprotnosti između buržoazije, srednje i krupne, 

koja se obogaćuje i špekulacijom u izgradnji kuća, s jedne strane, i 

proletarijata, koji obitava bijedne kućerine, podrume (u Parizu je od 

1850. zabranjeno stanovati po podrumima!), prenatrpane jazbine s druge 

strane, tako da je jedino utočište sirotinji bila krčma, nazvana u 

Engleskoj »gin-palace«, čije potomstvo je kasnije bilo i kavanski teatar 

i koncert (caf-conc). To je period koji je Fr. Engels opisao u Položaju 

radničke klase u Engleskoj, period gdje se slika društvenih suprotnosti 

na vidljiv način očitovala u samom izgledu i sadržaju grada: »London, 

to je trgovina, svjetsko tržište, opća razmjena sa svim svojim posljedicama. 

Proizvodna sila koja potlačuje najamne radnike, što žive u prljavim 

i mračnim prostorijama, negomilani kao robovi prije putovanja u 

Novi svijet. Ali tu su i sva čudesa industrijske civilizacije, željezne konstrukcije, 

željeznice, telegrafi, novine, bogatstva, umjetnička boema, 

snobovi, ukratko svi znaci jedne moderne civilizacije, sa svim njenim 

nedostacima i čudesima«. Grad sa svim svojim kontrastima istovremeno 

je prostor slobode i društvene represije. U tom gradu vlada društvena 

segregacija, ali je grad nastoji sakriti. Engels primjećuje za Manchester, 

da je »grad izgrađen na tako poseban način, da možemo godinama 

u njemu stanovati, izlaziti i ulaziti svakodnevno u njega, a da nikada ne 

primijetimo radničku četvrt niti čak da susretnemo radnike...« On primjećuje 

ono što će svakoga suvremenog posjetioca New Yorka zaprepastiti, 

da Manchester u svojem središtu posjeduje trgovačku četvrt, koja 

je noću potpuno pusta: »Jedino patrole policije obilaze svojim prigušenim 

latemama uske i mračne ulice.« Kao u njujorškom Wall Streetu. 

c) Urbanizacija se još ubrzava u toku 20. vijeka, iako dolazi i do 

pojava dezurbanizacije u najnapučenijim gradovima. Sve do konca 19. 

vijeka, u najnaseljenijim zemljama, Engleskoj i Holandiji, još uvijek 

samo jedna od pet osoba stanuje u gradu, no već početkom 1960. godine 

postotak gradskog stanovništva prelazi 60%. U tom periodu već preko 

30% svjetskog pučanstva stanuje u gradovima s više od 5.000 stanovnika. 

Dok se svjetsko pučanstvo od 1800. do 1960. potrostručilo, dotle se 

stanovništvo u gradovima potridesetostručilo! Dok je prosječna stopa 

urbanizacije iznosila u 19. vijeku 2,1%, u 20. vijeku ono je 4,5%, i to 

ne samo za najrazvijenije zemlje, već i za Aziju i Afriku, čije stope rasta 

gradova nakon 1940. iznose 4,7%. Razumije se, upravo u ovom slučaju 

urbanizacija ne ide paralelno s industrijalizacijom, pa dolazi do stvaranja 

»parazitskih gradova«, za razliku od »proizvodnih gradova« (B. F. 

Hoselitz). No, takvih pojava imamo i u Evropi: Rim je u odnosu na Milano 

primjer urbanizacije bez industrijalizacije. 

41

Naročito je porastao broj stanovnika u velikim gradovima, što znači 

da se širi ne samo jedna gradska kultura ili gradski stil života, već 

se prije može govoriti o »velegradskoj« kulturi i stilu života. Tako je 

postotak stanovnika koji žive u gradovima s više od 100.000 stanovnika 

porastao u periodu od 1870. do 1950. u Engleskoj od 26% na 38%, u 

Sjedinjenim Državama, s 11% na 30%, Francuskoj od 9% na 17%, Njemačkoj 

od 5 na 27%. Nagla koncentracija stanovništva u velikim gradovima 

stvorila je niz problema za lokalnu administraciju, i ona je osnovni 

razlog da se planiranje grada s gledišta njegove cjeline izgubilo u 

kultu spontanosti rasta. Međutim, u najnovije vrijeme, kao što smo već 

spomenuli, dolazi do izvjesne stagnacije ovoga procesa, pa i do izokretanja 

same tendencije: od koncentracije se ide dekoncentraciji, opadanju 

relativne gustoće i broja velegradskog stanovništva. Tako je stopa 

stanovnika u 324 grada od preko 100.000 stanovnika pala na 23% 

od ranijih 30%. Godišnje stope rasta nalaze se u padu.13. Rast grada, 

izražen u ekonomskim pokazateljima, pokazuje da pučanstvo postaje 

pretežno urbano, kad nacionalni dohodak per capita premaši 500 dolara, 

a proces rasta se stabilizira ili zaustavlja kad je dosegnuta razina od 

2.000 dolara, to jest kad je urbano pučanstvo doseglo 75% od čitavog 

stanovništva zemlje.14 

d) Ono što je konačno isključilo selo iz industrijske proizvodnje je 

napredak u tehnologiji proizvodnje. Prijelaz s društvene na tehničku 

podjelu rada, uvođenje koncem 19. vijeka mehanizacije, tajlorizma, isključenje 

iz proizvodnje ženske, dječje i staračke radne snage, također 

i postepena degradacija zanatlijske proizvodnje uvođenjem sve više 

»nekvalificiranog« ili »specijaliziranog radnika«. Upravo ova promjena 

u načinu upotrebe radne snage dovela je do odlučnog prekida sa selom 

i njegovom kulturom, umnožila je različite poslove i zanimanja, povećala 

zahtjeve za selektivnošću u pogledu radne snage, čak i one nekvalificirane 

(uvođenje profesionalne selekcije), do daljnje racionalizacije 

i povećane efikasnosti proizvodnog procesa uopće. 

Ova selektivnost bila je moguća samo u velikim gradskim aglomeracijama, 

s proširenim tržištem radne snage i tehnološki razvijenim obrazovanjem 

radne snage, ali također zahvaljujući i izgradnji čitave one 

ekonomske i društvene infrastrukture koja je omogućavala normalnu rej 

produkciju radne snage i to, dakako, na trošak čitava društva. Zahtjevi 

u Vidi E. E. Lampard, Historical Contours of Contemporary Urban Societies: 

a Comparative View, u časopiu »Journal of Contemporary History«, IV, 1969, str. 

3. 6. 

^ “ H. Chenera and M. Syrquin, Pattern of Development, 1950—1970, III, sti. 

42

za novom radnom snagom su stalno rasli, a time i stalna migracija radne 

snage sa sela u grad. Cikličke ekonomske krize zaoštravale su društvenu 

polarizaciju, ali nisu spriječile opći trend stalnog urbanog rasta. 

No, povećana privredna moć društva, razvitak bankarstva, zemljišne 

spekulacije, razvitak stanogradnje kao nove društvene djelatnosti i novog 

izvora obogaćivanja, pogodovalo je stvaranju novih društvenih slojeva 

u gradu, koji se smještaju između bogate buržoazije i proletarijata, 

a to su naročito srednji slojevi, koji daju pečat ekonomskom i građevnom 

izgledu grada od konca prošloga vijeka pa sve do polovine ovoga 

vijeka, naročito u evropskim zemljama. Prevladava izjednačena višekatna 

izgradnja, a komunalna politika nastoji da joj dade onaj tipizirani 

i stilski ujednačeni karakter, koji obilježuje gradove s početka ovoga 

vijeka i između dva rata. Danas ovaj izgled ostavlja utisak prividne harmonije, 

livade iz koje još nisu kao pečurke počeli nicati neboderski tornjevi, 

brazdajući mirnu siluetu grada kao krnji zubi. Pariz i mnogi evropski 

gradovi su to doživljavali tek šezdesetih godina, i u Francuskoj 

je to period kad se nameću »grands ensembles« pod vladavinom »pompidolizma« 

(budući da je predsjednik Pompidou zagovarao ove modernističke 

koncepcije). 

Bernardo Secchi upozorava da u ovoj fazi razvitka grada najprogresivniji 

kapitalisti vide mogućnost dviju prednosti: a) stvaranje društvenog 

fiksnog kapitala (pored onoga privatnog u mašineriji) u gradskoj 

infrastrukturi i samoj koncentraciji radne snage, koja povećava kao takva 

»produktivnost rada«, i b) prevladavanje dihotomije koja nastaje 

uslijed sve veće proizvodnje potrošnih dobara i stagnirajuće kupovne 

moći potrošača, koji treba da je upotrijebe, jer grad dopušta da se obogaćivanjem 

»srednjih slojeva« (u koje se nastoji vremenom uvesti i 

sama radnička klasa) olakša potrošnju proizvedne robe.15 Nastojanje da 

se ojača potrošačka moć srednjih slojeva, a također i radničke klase, 

vidi se u odgovarajućoj komunalnoj politici financiranja stanogradnje. 

Budući da se radi o industrijskoj djelatnosti s niskim organskim sastavom 

kapitala, to jest s nižim profitima, to poticaji za nju dolaze od posebnog 

tipa kreditiranja. 

e) U prvoj fazi urbane ekspanzije stvaraju se jasno segregirane zone 

naselja za krupnu buržoaziju, srednje slojeve i radničku klasu. U SAD-u 

oko napuštenih centara ili na periferiji, a u evropskim gradovima uglavnom 

na perifernim dijelovima (takozvani »crveni pojas« oko Pariza, na 

15 Bernardo Secchi, Fasi đi sviluppo đella citta capitalistica e crisi urbana, 

(Faze u razvoju kapitalističkog grada i urbana kriza) u knjizi La cittč. e la crisi 

del capitalismo, Laterza, Bari, 1978, str. 69—96. 

43

primjer). U drugoj se fazi neposrednom intervencijom općina i država u 

investiranju stanogradnje nastoje ove klasne razlike u prostornoj segregaciji 

donekle ublažiti, naročito tamo gdje nakon prvog svjetskog rata 

dolaze na vlast socijalisti (u Njemačkoj, Austriji, Holandiji izgradnja 

radničkih »siedlungen«). U weimarskoj Njemačkoj država daje do 75 

posto sredstava za izgradnju stanova.16 Sredstva za stanogradnju uzima 

država posebnim porezima na zemljišni i građevni posjed. Država neposredno 

pomaže i kooperativne pokrete koji olakšavaju potrošačima izgradnju 

stanova ili malih kuća, naročito u Engleskoj, Njemačkoj, skandinavskim 

zemljama. I nakon drugog svjetskog rata u Njemačkoj je u 

periodu 1949—1952 40% investicija za stanogradnju išlo iz javnih fondova. 

Kasnije dolazi do smanjenja ove pomoći, pa ona 1971. iznosi samo 

7%. Međutim, porastao je stambeni standard tako da se prosječna površina 

stana od 14,9 četvorna metra popela na 23 četvorna metra. Ovo 

podizanje stambenog standarda za široke slojeve odgovara fazi ekonomskog 

prosperiteta u periodu od 1950. do 1970. odnosno politici »države 

blagostanja«, koja nastoji izbrisati klasne razlike između srednjih i 

radničkih slojeva. Najdalje je u tome pogledu otišla Švedska koja je 

i postala uzor za izgradnju novih naselja. 

No, ovdje se susrećemo s novom proturječnošću, koja se očituje u 

porastu troškova za reprodukciju radne snage, općom potrošačkom politikom, 

ali posebno urbanom infrastrukturom, i u nesposobnosti ekonomskog 

sistema da zadovolji novim zahtjevima. Radi se o tome da sam 

građevinski sektor (»građevinski blok« sastavljen od građevinskih poduzeća 

te državnih i komunalnih fondova) dolazi sve više u krizu i sredstva 

kojima raspolaže postaju prekratka, pogotovu što kapital počinje 

bježati u sektore gdje je akumulacija viška vrijednosti viša. (Niska 

akumulacija građevinskog sektora uvjetovana je sporim obrtom kapitala 

ili dugoročnom amortizacijom.) To dovodi i do krize općih investicija 

u nekretnine, a time i do oskudice stanova. (Pojava »squattersa« u velikim 

gradovima, nasilnog zauzimanja stanova, koji su preskupi da bi 

ih netko mogao normalno naseliti.) Analizirajući detaljno mnogostruku 

povezanost ove krize, B. Secchi dolazi do zaključka: »Ne izgleda više 

moguće da bi rast grada mogao slijediti stare linije (one karakteristične 

za drugu fazu, to jest nakon mehanizacije proizvodnje, op. RS), jer to 

ima teške posljedice za troškove reprodukcije radne snage i, odatle, za 

nivo plaća i, odatle, za date povijesne uvjete, nivo kapitalističke akumulacije 

i razvoj čitavog sistema. Radnička klasa je potpuno svjesna ovoga 

16 B. Jansen, Wohnungspolitik, Leitfanden durch ein kalkidiertes Chaos, in 

»Kursbuch«, 27, 1972. 

44

problema (jer ga je osjetila na vlastitoj koži i provela određene »teorijske« 

analize): to barem izgleda dokažemo uslijed eksplozije gradskih 

sukoba što ih vidima posljednjih godina u gotovo svim evropskim zemljama 

(Francuska, Italija, Engleska, Holandija).« (Op. cit. str. 94). 

Problem se ne može riješiti imutar postojećeg sistema novim investicijama 

u gradsku infrastrukturu i stanogradnju, jer bi to samo povećalo 

troškove radne snage. Znači da bi trebalo mijenjati sistem? Ali stvar 

se ponavlja i onda, ako se napusti kapitalistički način proizvodnje, a zadrži 

zakon viška vrijednosti u proizvodnji, što je u takozvanim socijalističkim 

zemljama dovelo do stalne oskudice stanova ili do stanova na 

veoma niskoj stambenoj razini. Do kakvih sve posljedica može dovesti 

kriza rasta grada, vidjet ćemo na primjeru financijskog kraha New 

Yorka. 

f) Valja uočiti i jedan proces koji ide u suprotnom smjeru od urbanizacije, 

naime pojavu »dezurbanizacije« ili »dekoncentracije« urbanog 

stanovništva. Radi se o tome da velik dio gradskog stanovništva, zahvaljujući 

modemom saobraćaju, seli prema periferiji i u suburbana naselja. 

Ovaj proces je uzrokovan povećanjem životnog standarda srednjih 

i viših društvenih slojeva. U Sjedinjenim Državama postotak stanovnika 

u suburbanim zonama raste stalno od 1920. godine, tako da je od 17% 

u 1920. narastao na oko 30% u 1960. godini. U tom periodu ne samo 

da opada migracija seoskog stanovništva u grad — u pravilu kad je 

urbanizacija obuhvatila 75 do 80% stanovništva — već dolazi i do apsolutnog 

opadanja gradskog stanovništva uslijed opadanja fertiliteta u 

gradovima. Grad napušta i bogatije stanovništvo, što je također jedan 

od uzroka opadanja ekonomske i financijske moći grada. 

Već početkom ovoga vijeka urbanisti su razmišljali da li bi dekoncentraciju 

grada valjalo postići preseljenjem u predgrađa, suburbije, 

kao lijek protiv gužve i prenapučenosti. H. G. Wells je predvidio da 

će nakon snažnih centripetalnih snaga koje su dovele do zgušnjavanja 

grada doći do centrifugalnih sila, koje će ga razrijediti i, eventualno, 

rastopiti u širem prostoru: »Mi sm o... u ranoj fazi velikog razvoja 

centrifugalnih mogućnosti. .. Jedan grad pješaka je neminovno ograničen 

na radius od četiri m ilje... grad koji upotrebljava konje može 

porasti do sedam ili osam . .. Je li pretjerano očekivati da će korisna 

zona za svakodnevni život trudbenika velikog grada u 2000. godini... 

imati radius od preko stotinu milja? 

Koje će sile djelovati na dobrostojeće kućanstvo? Ljubav prema prirodi 

... povezana s čarima obrađivanja... i težnja za privatnim malim 

imperijem bit će glavni porivi ovih centrifugalnih sila. 

45

Grad će se proširiti sve dok ne zauzme znatna područja i mnoga obilježja 

koja su danas svojstvena selu... A selo će preuzeti mnoga obilježja 

grada. Stara antiteza će nestati, kao što će nestati i granice između 

njih. 

»Grad« i »siti« bit će, doista, zastarjeli pojmovi kao što su 'poštanska 

kočija’ ... Mogli bismo nazvati buduće gradove-regije 'urbanim regijama’.«17 

Američki gradovi jasno pokazuju djelovanje ovih centrifugalnih sila. 

Stopa doseljavanja je naglo pala, a seosko je, odnosno poljoprivredno 

stanovništvo, palo na 5 posto od čitavog stanovništva. U SAD je u 1970. 

manje od deset milijima ljudi živjelo na farmama. Stoga je rast gradova 

uvjetovan prvenstveno njihovom vlastitom reprodukcijom, jer su 

procesi urbanizacije uslijed industrijalizacije završeni. Migracijska kretanja, 

koja su u SAD veoma intenzivna, sad se odvijaju između grada i 

okolišne regije. Ona su centripetalna i centrifugalna, ali što je grad 

veći, to je veće kretanje u centrifugalnom smjeru. (Mc Namara, 1970). 

Iako oko 40 milijuna Amerikanaca mijenja svoje domove svake godine, 

dakle petina stanovništva, možemo reći da je ovo kretanje danas više 

disperziono nego koncentraciono. Ako se pita Amerikance gdje vole najviše 

da žive, odgovorit će da je to u suburbijama i malim gradovima, 

tamo gdje je ljepša, prirodnija okolina i manja napučenost. Statistika 

pokazuje da je u toku dviju decenija, 1950—1970, prosječna gustoća 

stanovništva u urbaniziranim područjima pala od 5.408 osoba po kvadratnoj 

milji na 3.376, a za centralne gradove opadanje je bilo od 7.786 

na 4.463. Centralni gradovi sada sve više gube na stanovništvu. Na listi 

se pored New Yorka nalaze Baltimore, Boston, Philadelphia, Pittsburgh, 

Chicago, Detroit i St. Louis; 15 od 21 grada s pučanstvom većim od 

pola milijima izgubilo je na broju stanovnika u dekadi 1960—1970. 

Uzroke ovakvog razvitka vidi B. J. L. Berry u »nastajanju jednog 

istinskog nacionalnog društva, razvoju postindustrijske ekonomjie, sve 

užoj vezi između društvene i prostorne mobilnosti, izvanrednim uspjesima 

stanogradnje i progresivnom približavanju prostora i vremena uslijed 

usavršenih komunikacija umjesto starih ličnih odnosa (face-to-face 

interactions) .«18 

17 H. G. Wells, Anticipations. The Reaction of Mechanical and Scientific Progress 

on Human Life and Thought. London, Harper and Row, Press, 1902. 

“ Brian J. L. Berry, The Human Consequences of Urbanisation, The Mac 

Millan Press, London, 1973, str. 49. 

46

4. PRIMJER EKONOMSKOG »KRAHA« JEDNOG 

GRADA: NEW YORK 

Za mnoge je New York najljepši grad na svijetu, velegrad u pravom smislu 

riječi, sa siluetom Manhattana kao simbolom pobjede čovjeka-graditelja 

nad prostorom i materijom. Grad koji kao stvaralački čin ispunja 

čovjeka osjećajem moći i ponosa, ali koji ga svojim dimenzijama ujedno 

prerasta i čini sićušnim, izgubljenim. Grad koji osvaja, ali i prignječuje. 

Grad koji simbolizira sile koje je čovjek stavio sebi u službu, 

koje je uspio pokrenuti u kozmičkim razmjerama, ali kojima nije ovladao. 

Moć novca takva je sila, ali i ljepota nebodera iz crnoga mramora 

nije manja. Među savršeno rezanim kubusima prelijepih nebodera Rockefellerovog 

centra, čovjek ne zna da li bi se divio njihovom skladu i premoćnoj 

ljepoti, ili sažaljevao djecu koja se u šarenoj odjeći kližu u »rupi« 

ili njihovom dnu. Osjećaji podijeljeni između kule babilonske i ljudskog 

termitnjaka, između čovjekove veličine i izgubljenosti. Grad koji 

očito nije »po mjeri čovjeka«. No, da li ne postoji i neka druga mjera 

koju još nismo definirali?! Mikrokozmos nas je već demantirao s našim 

antropocentričnim pristupom, kad su u pitanju nuklearne pojave, a da 

li nas neće jednoga dana i ovaj naš makrokozmos, s našom planetom, 

njenim tlom i vodama? Sumnjamo. 

No, ovaj »najljepši grad na svijetu« ujedno je i grad s najizrazitijim 

suprotnostima koje je mogla roditi industrijska civilizacija s kapitalističkim 

odnosima u proizvodnji. Ne znam da li ćemo moći jednoga dana 

govoriti o »socijalističkom gradu« kao urbanoj paradigmi, ali zasada o 

New Yorku možemo slobodno govoriti kao o sjajnom plodu moderne 

civilizacije, s njenim dubokim proturječnostima. 

Nigdje tako sam rast grada nije jasno pokazao njegove granice kao 

baš u New Yorku. Još 1775. imao je samo 25.000 stanovnika, da bi se 

u periodu od 1800. do 1860, prije rata za nezavisnost, pod utjecajem trgovačke, 

financijske i industrijske djelatnosti, popeo na preko milijim 

stanovnika. Posljedica ovoga rata bila je da je New Orleans mjesto prve 

luke u SAD morao prepustiti New Yorku. Nakon toga se pojačava i doseljava 

u New York, a radnu snagu guta i novorazvijena tekstilna industrija, 

koja će doskora postati prva u svijetu, kao i izvanredna izdavačka 

djelatnost. Prvi svjetski rat nije zakočio rast New Yorka, već mu je, 

naprotiv, veoma pogodovao, jer je glavna pomoć Evropi za vrijeme 

rata i nakon rata išla preko New Yorka. Ni »velika kriza« i financijski 

krah »crnoga petka« na Wall Streetu nije spriječio stalni rast grada, 

tako da on od 5,620.000 stanovnika u 1920. prelazi na oko 7 milijuna 

tridesetih godina. New York je u tom periodu još uvijek najveći indu- 

47

strijski grad SAD i pored Londona najveći financijski centar u svijetu. 

Drugi svjetski rat imao je suprotan učinak od prvoga na razvoj New 

Yorka. Glavne ratne industrije se pomiču na pacifičku obalu, jer New 

York ne posjeduje potrebnu prerađivačku osnovu za ratnu industriju. 

»Ako je New York do konca rata, kaže Clara Cardia, obilježen kao grad 

industrije, trgovine i novčarstva, nakon rata on pokazuje izrazitu tendenciju 

slabljenja sekundarnog sektora i razvitka tercijarnog sektora.«1’ 

Naročito se razvijaju moda, izdavačka djelatnost, novinstvo i bankarske 

djelatnosti, dok industrijska djelatnost slabi, iako sporo s obzirom 

na veliku prethodnu koncetraciju. Manhattan od pedesetih godina dalje 

postaje središte velikih korporacija, dakle trgovačkih djelatnosti, ali 

također i središte za »non-profit organizations« (organizacija koje se 

ne bave trgovačkim zarađivanjem), koje pružaju raznovrsne usluge društvenim 

organizacijama i samome društvu (znanstvene, tehnološke, osiguravajuće, 

zdravstvene, itd.) u obliku visoko specijaliziranih djelatnosti. 

New York, zajedno s Bostonom, još je uvijek predstavnik najintenzivnijeg 

dijela intelektualnih djelatnosti SAD, i prema nekim anketama 

Columbia univerziteta preko 80% najistaknutijih intelektualaca živi u 

tom dijelu Amerike. On ostaje središte kulturnih djelatnosti i svih vrsta 

inovacija. 

Zanimljivo je izučavati razvojne faze u rastu New Yorka ali mi ćemo 

se zadržati samo na posljednoj, kriznoj fazi. New York, kao i veliki industrijski 

gradovi u Evropi, duguje svoj rast širenju industrijalizacije, 

a ova stćilnom prilivu radne snage izvana, što podrazumijeva internu 

(Crnci i Portorikand) i eksternu imigraciju (iz evropskih, azijskih i drugih 

zemalja). Crnački doseljenici naseljavaju se od prvog svjetskog rata 

nadalje, ali nailaze odmah na društvene zapreke, jer su potisnuti od 

bijelog rasizma, a nemaju svoje posebne četvrti. Tako dolazi do stvaranja 

crnačkih geta u New Yorku: Harlema i Bedford Stuyvesanta. No, 

priliv crnačkih doseljenika, kao i drugih, ne prestaje, te pod stalnim 

pritiskom počinju naseljavati i druge četvrti grada, kao što su South 

Bronx i druge. Ovim četvrtima odmah opada cijena i brzo se degradiraju 

u urbanom pogledu. Prenapučenost, zapuštenost, smeće, razvaline, 

spaljene fasade, napušteni tereni ili radnje — sve to ostavlja sliku naglog 

propadanja zgrada koje su ranije stajale u urbanom pogledu na 

visokoj razini. (Harlem je bio u početku građen za buržoaske slojeve u 

New Yorku.) Ovaj kontrast zapuštenosti jednog grada s onim koji sjaji 

bogastvom i ljepotom, užasnut će evropskog posjetioca koji prviput do- 

19 Članak Clare Cardia, New York: ii »fallimento« đi una cittđ, u knjizi La 

cittČL e la crisi del capitalismo, Laterza, Bari, 1978, poslužio nam je kao vodič 

u ovome razmatranju o »krahu« New Yorka. 

48

mi oko grada, ali i intim nost međuljudskih odnosa — u gradu . .. (kao antikni i srednjo- 

>vni gradovi i Dubrovnik se opasao jakim bedemima protiv neprijatelja i pljačkaša ...) 

9

KARLOVAČKA 

ZVIJEZDA — 

TIPIČNI 

UTVRĐENI 

GRAD (PO 

UZORU 

RENESANSNIH 

IDEALNIH 

GRADOVA — 

IZ 1579) 

Nacrt Karlovca 

sa žclj. mostom i 

prugom (1841) 

Karlovačka »Zvijezda« iz aviona (oko 1925)

lazi u New York. Da bi doživio ovaj kontrast, potrebno je samo da od 

Kennedyjevog aiiporta jednom ide do terminala kroz donji i srednji 

dio grada, a drugi put preko Triborough Bridgea pored Harlema. Dok 

će prvim putom biti zadivljen veličinom i ljepotom, drugi će ga užasnuti 

ružnoćom i propadanjem. 

»Koji mehanizmi preobrazuju jednu buržoasku četvrt u slum u toku 

nekoliko godina, pita se Clara Cardia. Drugim riječima, kako dolazi 

do procesa getizacije? Bilo da se radi o Harlenju od 1920. do 1930, o 

Bedford Stuyvesantu ili South Bronxu ili o drugim getima što su nastali 

u novije vrijeme, mehanizam je uvijek isti: oblikovanje geta nije ništa 

slučajno, već jedan strukturalni elemenat.« (Op. cit. 30). 

Navode se sljedeći razlozi: srednji slojevi koji počinju seliti iz dotada 

pristojne četvrti u »suburb«, pad cijena stanova što prisiljava neke 

vlasnike da iznajme stan crnačkoj obitelji, nakon toga dolazi do 

pojačanog napuštanja ove četvrti od strane srednjih bijelih slojeva i do 

naseljavanja crnačkim proletarijatom, niske stanarine ne dopuštaju 

održavanje zgrada, a tome se priključuje i vandalizam marginalnog pučanstva, 

higijenski uvjeti postaju tako niski da vlasnici često napuštaju 

svako naplaćivanje i održavanje zgrade, ali ne i vlasništvo nad njome, 

tako da država ne može intervenirati i eventualno rušiti zgradu. Kad se 

takve zgrade umnože, čitava četvrt doskora poprima izgled sluma. Razumije 

se da gradske službe (čistoća, voda, osvjetljenje) dijele sudbinu 

ovih četvrti. Ne može se reći da lokalne vlasti ne pokušavaju voditi 

borbu protiv sluma, pa se osnivaju posebni programi i fondovi u te 

svrhe. Međutim, takvi planovi nailaze na otpore samog pučanstva, jer 

vidi u njima napad na njihovu zajednicu, razbijanje zajednice i uvođenje 

standarda koje oni neće moći platiti. Razumije se da svi ti sukobi dobivaju 

izrazito rasno obilježje. Tome valja dodati da i samo shvaćanje 

arhitekture u rješavanju ovoga problema najčešće nije adekvatno: sistematsko 

građenje nakon rata tornjeva od 15 katova, da bi se smanjili 

troškovi, koji su se pokazali sasvim nepodesni za slojeve s niskim prihodima 

(odatle izraz »no high-rise for low-income«). Od 1974. pokušalo se 

s drugačijom metodom intervencije, tako da se u postojećim četvrtima, 

degradiranim ali s ukorjenjenim crnačkim pučanstvom, nastojalo poboljšati 

stambene uvjete, a da se ne dira u samu socijalnu strukturu 

stanovnika. Upravo komunalna politika intervencije u slumove dovela 

je do stvaranja gradskih pokreta za obranu interesa stanovništva. Ovi 

gradski pokreti, kad se radi o crnačkom stanovništvu dobivaju od šezdesetih 

godina veoma oštar oblik borbe protiv bijelog rasizma i dominacije 

pojavom paramilitamdh organizacija i gradske gerile Crnih pan- 


49

tera. Umorstvo crnačkog vođe Luthera Kinga samo je nadolilo ulje na 

vatru. No, vlast je uspjela da se veoma brutalno obračima s ovim pokretom 

i da ga sasvim uguši. On zamire ustvari zajedno sa studentskim 

pokretom protiv vijetnamskog rata. 

Napori gradske uprave New Yorka da popravi stanje u degradiranim 

četvrtima nisu mogli uspjeti, već i zbog toga što se ekonomska situacija 

stalno pogoršavala i nezaposlenost rasla (od 6,5% u 1974. narasla je na 

11% u 1976. godini, a nakon te godine stanje se nije popravilo, već prije 

pogoršalo). Najveći broj nezaposlenih bio je u crnačkim getima, a oni 

nisu mogli financijski sudjelovati u bilo kakvoj operaciji preseljenja ili 

poboljšanja standarda vlastitim sredstvima, što su javni programi predviđali. 

(Urban Renewal je stoga smatran direktno uperenim prema siromašnim 

crnačkim slojevima, pa je nazvan »negro removal«!). 

Istovremeno dolazi do opadanja ekonomske moći New Yorka i financijske 

se poteškoće za njegovu administraciju počinju povećavati. 

Pomicanje industrijske djelatnosti prema centralnim i zapadnim dijelovima 

SAD značilo je opadanje Istočne obale. Sedamdesetih godina vidimo 

kako individualni dohodak naglo raste u državama kao što su 

New Mexico, West Virginia, Wyoming, Kentucky, a opada u istočnim 

državama New York, Massachusetts i Connecticut. Dok je u periodu od 

1970. do 1976. stopa zaposlenosti u čitavoj SAD porasla za 10%, dotle 

je u New Yorku opala za 1,8%. Iako u dekadi od 1960. do 1970. raste 

zaposlenost u New Yorku, karakteristično je da ona opada u industriji 

za oko 180.000 mjesta, a raste u tercijarnom sektoru za 387.000 radnih 

mjesta (usluge + 178.000, uprava + 155.000, financije i osiguranje 

+ 74.000). Industrijski se sektor nalazi u stalnom opadanju, dok tercijarni 

stalno raste, što znači daljnje povećavanje nezaposlenosti nekvalificirane 

radne snage i daljnje povećanje društvene polarizacije rastom 

bolje plaćenih tercijarnih zanimanja. 

Također počinje opadati i stanovništvo. Od 7,895.000 u 1970. stanovništva 

pada na 7,509.000 u 1975, što je gubitak od oko 400.000. Ali je 

gubitak u »kvaliteti« stanovništva još veći, jer u tom istom periodu iz 

New Yorka odlazi 765.000 bijelaca, a dolazi 279.000 crnog stanovništva. 

Dolazi do nove ekonomske pojave: gubitak u industrijskoj proizvodnji 

nije više u stanju nadoknaditi proizvodnja u tercijarnom sektoru, 

što znači da opada porezna osnova gradske uprave. Tome pridonosi naročito 

tendencija velikih korporaoija da napuste Manhattan, pa sele u 

mjesta gdje su porezi manji, a radna snaga jeftinija. To je, uostalom, 

opća pojava, koja pogađa sve velike industrijske gradove. Jedan od razloga 

ovoga »bijega« velikih firmi i korporacija leži u napretku tehnologije 

(informatike, telemat£ke) koja dopušta veću decentralizaciju i ne 

50

traži da sve firme koje žele kontaktirati budu koncentrirane na jednome 

mjestu. Sam pojam »centra« gubi na svojem nekadašnjem značenju! 

To pogađa, dakako, naročito visoko specijalizirane službe u kojima su 

veliki centri kao Manhattan imali odlučujuću ulogu. 

Što je, ustvari, dovelo do kraha New Yorka? Što znači da je jedan 

dan grad »skrahirao«? Da li uopće jedan grad (ili država) može krahirati, 

doći pod stečaj? 

Evo glavnih razloga koje navodi Clara Cardia: 

Prvo, osnovni uzrok je kriza komunalnih financija, a u SAD jedan 

grad može isto tako doći pod stečaj kao i bilo kakva privatna firma. Kao 

i drugi gradovi glavne prihode New York dobiva iz poreza i dohotka 

komunalnih poduzeća ili nekretnina. S obzirom na financijske poteškoće 

općina je sve više koristila kratkoročne kredite, što je još više 

opterećivalo budžet. Financijska se je situacija stalno pogoršavala od 

1960. da bi u 1975. došlo do financijskog sloma. 

Drugo, New York ima goleme troškove, u usporedbi s drugim američkim 

gradovima, s obzirom na količinu i kvalitet raznih društvenih usluga. 

Najznačajnije usluge su ona davanja, koje se pod nazivom »Welfare«, 

daju kao novčana pomoć ili minimalna plaća nezaposlenima i 

bolesnima. New York ima najrazvijeniji i najskuplji »Welfare« u Sjedinjenim 

Državama, a vjerojatno i jedan od najviših u svijetu. To je 

razlog zašto je obojeno pučanstvo (većinom Crnci i Portorikanci) bilou 

stalnom porastu (od 13% u 1950. broj ovih stanovnika popeo se na 

38% u 1975. godini). New York je uvijek govorio da on snosi takve troškove 

za čitavu SAD, jer je neka vrsta »melting pot-a« (lonca za asimilaciju) 

pridošlih imigranata. Kad je započela otvorena kriza grada, više 

od jednog milijuna njegovih stanovnika živjelo je od socijalne pomoći! 

Treće, New York ima sistem školovanja koji je najbolji i najdemokratskiji 

u Sjedinjenim Državama. Kao što znamo, tamo se za školovanje 

na univerzitetima plaća, ali je u New Yorku sistem stipendija 

toliko razvijen da veoma velik broj studenata, naročito socijalno siromašnih, 

može uspješno studirati. Postoji veoma velik broj raznih privilegija 

po univerzitetskim kampusima za studente. Školovanje je demokratizirano 

na taj način što je ukinuta veoma stroga selekcija kod 

upisa u koledže, kakva se provodi u drugim mjestima. Reforma od 

1970. ukinula je svaki oblik selekcije kod upisa na koledže. Financiranje 

brojnih univerziteta i instituta na svim područjima znanstvenog rada u 

velikoj je mjeri osigurala njujorška općina. Raćuna se da samo na školski 

sistem njujorški budžet troši oko 2 milijarde dolara. 

4* 51

Četvrto, uvođenje besplatne liječničke pomoći u državi New York 

naglo je povećalo zahtjeve za liječenjem velikog broja ljudi, pa je općina 

bila prisiljena da izda velike svote za nove bolnice, opremu i medicinski 

personal, što je također jako ugrozilo gradski budžet. Ovdje 

valja napomenuti i sve ostale troškove za urbane usluge, počevši od 

prometne mreže pa nadalje. 

Peto, kao posebna stavka troškova su i same plaće gradskih namještenika, 

u prosjeku za 20 do 25% više od istih kategorija u privatnom 

sektoru. Pored toga općinski namještenici mogu ići u mirovinu već 

nakon 20 godina službe. To je najprije važilo za teške poslove, ali je 

poslije protegnuto i na sve ostale. Treba ovdje imati u vidu i ulogu sindikata, 

koji su veoma jaki u SAD, i posebno u New Yorku, a koji su 

uspjeli postići sve bolje uvjete zapošljavanja za svoje članove, odnosno 

kategorije radnika i namještenika koje su branili. New York je oduvijek 

bio jedna od citadella demokratske partije, a ona je vodila računa 

o svojim biračima, među kojima se nalazilo i oko 400.000 gradskih namještenika, 

kao i onih milijun koji su živjeli od javne pomoći. 

Kad se imaju u vidu golemi izdaci njujorške uprave, postavlja se 

odmah pitanje, kako ona dolazi do potrebnih prihoda? Tu, naravno, i 

počinje čitav problem koji vodi do krize i financijskog sloma. Porezi 

na individualni dohodak, kao i na dohodak raznovrsnih firmi, predstavljaju 

samo 9% gradskog prihoda. Međutim, nedostatak financijskih 

sredstava je nametnuo stalno povećanje oporezovanja ličnih i društvenih 

prihoda, tako da su one postale najveće u čitavoj SAD. To je uvjetovalo 

bijeg »bogataša« i kapitala iz New Yorka. 

Federalna vlada i država New York sudjeluju s 50% u prihodima, 

dok ostalo otpada na porez na promet i druge vrste prihoda. 

Negativnu bilancu je prviput zabilježio New York I960., a ta se je 

progresivno povećavala do 1974. godine, tako da je negativni saldo iznosio 

oko pola milijarde dolara. Jedna komisija, nakon što je ispitivala 

financijsko stanje New Yorka, utvrđuje: »Kad bi se gradom moglo upravljati 

i na najefikasniji mogući način, ipak bi se našli pred krizom 

bilance; osnova gradskih prihoda nije dovoljna za ostvarenje postojećih 

socijalnih programa.« U toj situaciji New Yorku ne preostaje drugo 

nego ići na zajmove, a ovi sve više neizbježno pogoršavaju negativnu 

bilancu grada. Radi se prvenstveno o privatnim bankarskim zajmovima, 

naročito u vezi s raznim investicijama, ali ni dobivanje državnih zajmova 

ne rješava problem. U kapitalističkom sistemu što više jedan grad 

nastoji provoditi »socijalnu politiku« u obliku davanja, pomoći, izgradnje 

korisnih ustanova i službi, koje ne donose profit, no sve je više 

52

izložen negativnoj bilanci u svojem poslovanju. Zadužiti se ili odreći 

se socijalne politike — druge alternative nema. U zemljama, gdje se 

budžet određuje na osnovu centralizirane raspodjele sredstava potrošnje, 

u ovom se slučaju jednostavno kaže da »sredstva nisu dobijena«, 

Godine 1975. došlo je do otvorene krize u financiranju grada. Načelnik 

New Yorka tražio je zajam od 400 milijuna dolara od federalne 

vlade i dobio samo manji dio, dok su banke odbile dati daljnje kredite. 

U petak 30. maja načelnik Beame je objavio da grad nema drugog izbora 

nego da objavi stečaj. Na njujorškoj burzi nastala je panika. Centar 

financijske moći svijeta pod stečajem! Došlo je ubrzo do intervencije 

kako bi se ovaj stečaj spriječio, kako od strane samih bankarskih 

korporacija tako i države i federalne vlade. Naravno, ne bez raznih poteškoća 

i političkih polemika, naročito između republikanaca i demokrata, 

pri čemu su prvi iskoristili još uvijek prisutne snažne anti-urbane tendencije 

u američkom društvu, povezane i s rasizmom, tradicionalnom 

mržnjom američkog malograđanina prema obojenom stanovništvu. Republikanski 

predsjednik, koji je ovu situaciju dobro iskoristio za napade 

na ovu demokratsku tvrđavu, objavio je 27. novembra da će federalna 

vlada spasiti New York odobravajući mu zajam od 2,3 milijardi 

na kratak rok uz kamate od 7 posto. 

Što je značajno u ovom slučaju kraha »najljepšeg grada« na svijetu? 

Prije svega, nešto što se odnosi na sve gradove u svijetu pod određenim 

uvjetima: troškovi socijalne politike, odnosno javnih službi 

postali su tako visoki, da je neophodno razmotriti problem odnosa između 

gradskih i državnih financija, to jest problem pravilne raspodjele 

financijskih tereta s obzirom na činjenicu da gradovi vrše posebne 

usluge koje su važne za čitavo društvo. To je mišljenje s kojim se slažu 

gotovo svi gradonačelnici u svijetu. 

Ono što je karakteristično za kapitalističko društvo je povećana polarizacija 

između bogatih i siromašnih u gradovima i bijeg bogatih, gornjih, 

pa i srednjih slojeva iz grada, čime se slabi ekonomski temelj 

grada. Međutim, ovdje valja imati u vidu i »disfunkcionalnost« velikih 

gradova. Bernardo Secchi smatra da »velike metropole ulaze u krizu, 

jer nisu više funkcionalne u odnosu na sadašnju fazu razvoja kapitalističkog 

sistema. Gradske su aglomeracije rasle u nesrazmjeri s funkcionalnim 

pojavama proizvodnog sistema kao što su koncetracija radne 

snage, koncentracija tržišta, itd.; danas su troškovi, zbog niza složenih 

mehanizama, reprodukcije radne snage u metropolama postali tako visoki 

da ih se ne može svladati od strane proizvodnih snaga, ako se ima 

u vidu očuvanje uobičajenih marginalnih profita.« (Op. cit. str. 63). A 

53

u tom pogledu je New York dostigao najviše troškove, to jest izazvao 

bijeg kapitala i bogatih slojeva iz grada, a ostavio mu sirotinju i nezaposlene. 

Kapital je sam započeo da radi iz ekonomske nužde na problemu 

koji urbaniste zanima iz drugih razloga, više socijalnih i ekoloških, 

naime na decentralizaciji velikih metropola, na dekoncentraciji 

stanovništva u pretjerano urbaniziranim regijama. I to je veoma korisna 

pouka iz ovoga »kraha« New Yorka. 

5. GRAD — NOSILAC DRUŠTVENE INTEGRACIJE 

ILI DEZINTEGRACIJE? 

Za one koji su razmišljali o razvojnim vidovima društva grad je bio 

najljepši primjer ubrzane evolucije od manje razvijenog prema više 

razvijenom. Trebalo je samo za tu evoluciju pronaći neke zakonitosti. 

Vladajuća teorija među urbanistima postala je ona funkcionalističko- 

-evolucionistička, čije temelje su postavili Spencer i Durkheim. Ova 

teorija ima dvije komponente, od kojih je jedna biologilstička, i govori 

o spontanom razvitku svih vrsta organizama od jednostavnih ka složenim 

strukturama (»razvoj od nepovezane homogenosti ka povezanoj 

heterogenosti«), a druga je sociološka, jer kao pokretnu snagu ove diferencijacije 

uzima podjelu rada i proizvodne snage (tehnologiju i znanost). 

Biološku komponentu nalazimo izraženu u čikaškoj školi, ili, na 

primjer, u ovoj izjavi Frederic C. Howea (1905): 

»Moderni grad predstavlja epohu u našoj civilizaciji. Pomoću njega 

je stvoreno novo društvo. Život je u svim svojim odnosima izmijenjen. 

Nova civilizacija je rođena... Društvo se razvilo kao organizam sličan 

ljudskome tijelu, u kojemu je grad glava, srce i središte živčanog sustav 

a ... On je organizam sposoban za svjesnu i smišljenu akciju, odgovornu, 

pripremljenu i inteligentnu ... čime pridonosi oblikovanju određenih 

političkih i društvenih ideala.« 

Funkcionalistička shvaćanja s naglaskom na organicističkoj strani 

razvoja našla su pogodno tlo naročito u Americi, dok su evropski autori 

više pratili sociološki pristup s težištem na podjeli rada i rađanju antagonističkih 

odnosa među društvenim klasama. U tom pogledu, kao 

što znamo, bitno se razlikuje Durkheimovo shvaćanje od Marxovog. Dok 

za Durkheima podjela rada vodi, uostalom kao i za Магха, sve većoj 

specijalizaciji ljudskih uloga i zbog toga sve većoj zavisnosti jednih 

proizvođača od drugih, pa time, za Durkheima, i jednoj vrsti »mehaničke 

solidarnosti« za razliku od stare »organske solidarnosti«, svojstvene 

klanovima, za Магха, i pored povećane međuzavisnosti u razvije 

54

nom proizvodnom procesu rastu i sami antagonistički odnosi među društvenim 

klasama. Dok su za Durkheima sukobi razultat izvjesne anomije, 

i kao takvi marginalna pojava, za Магха oni imaju centralni značaj 

i uvjet su daljenjeg razvoja, a ne momentalne neprilagođenosti društvenog 

organizma na nove uvjete života. Zato veoma često tamo gdje funkcionalisti 

vide pojave suradnje i društvene integracije, marksisti vide 

pojave sukoba i društvene dezintegracije. 

No, jedan specifični oblik dezintegracije društvenog života uveli su 

općenito urbani teoretičari oslanjajući se na teoriju F. Tonniesa o 

prelasku ljudskoga društva od organizacije u obliku »zajednice« (Gemeinschaft) 

u organizaciju u obliku »društva« (Gesellschaft). Naime, 

ovaj prijelaz značio je rast varanje tradicionalnih, običajnih, neformalnih, 

personaliziramh, bliskih, međuličnih odnosa u »zajednici« u formalne 

i kodificirane, depersonalizirane, distancirane, bezlične odnose u 

»društvu«, za koje je prototip bio moderni grad. Dihotomija »zajednica« 

i »grad« (ili »urbanitet«, kako ćemo nakon Wirtha zvati taj oblik društvenih 

odnosa) postat će paradigma za analizu društvenih odnosa u 

gradu. Određenu sintezu Ferdinanda Tonniesa (1887) i Emila Durkheima 

(1893) nakon Simmela (1902) i Sumnera (1907), također i Maxa Webera 

(1920) dao je Louis Wirth u svojem glasovitom članku Urbanizam kao 

način života (1938).20 

Za razliku od sela, gdje je pučanstvo homogeno, u smislu obavljanja 

sličnih poslova i srodnih briga, grad je heterogen, jer se ljudi bave 

različitim poslovima i imaju raznovrsne interese. Wirth smatra da bi 

se grad mogao definirati kao »relativno veliko naselje, gusto i stalno, 

sastavljeno od društveno heterogenih pojedinaca.« Ova heterogenost je, 

kao što smo vidjeli, posljedica razvijene društvene podjele rada, koncentracije 

velikog broja raznovrsnih zanimanja na istome mjestu. Zato 

i bitne karakteristike grada rastu s njegovom veličinom, jer što je veći 

grad, a podjela rada je veća, diferencijacija zanimanja također, pa tako 

i specijalizacija posla, po čemu se jedan pojedine razlikuje od drugoga. 

Wirth smatra da se na osnovu tri varijable, kao što su a) broj stanovnika, 

b) gustoća pučanstva, i c) heterogenost stanovnika i života društvenih 

grupa, mogu objasniti bitna obilježja urbaniteta. 

Društvene uloge su veoma rascjepkane, te pojedinac u zadovoljavanju 

svojih potreba zavisi od mnogo različitih osoba. Ali usprkos ove 

funkcionalne zavisnosti, međusobni odnosi su sekundarni, što znači da 

postoji izvjesna udaljenost i ravnodušnost među pojedincima u osobnim 

20L. Wirth, Urbanism as a Way of Life, (Urbanizam kao način života), »American 

Journal of Sociology, XLIV, 1938, str. 8—19. 

55

dodirima, više su bezlični i »blase«. »Površnost, anonimnost i prolazno 

obilježje gradskih društvenih odnosa čine ujedno razumljivim izvještačenost 

i racionalnost što se općenito pripisuje stanovnicima grada. I same 

spoznaje, što ih imamo o drugima, nastoje se zaustaviti na odnosima 

Strukturalna 

razina 

Spoznajna 

razina 

Razina ponašanja 

STRUKTURALNA 

DIFERENCIJACIJA 

IM 

PERSONALNA 

DIFERENCIJACIJA 

I_________ I 

MOBILNOST 

MEĐU ULOGAMA 

Graf. 1. — Teorija Luisa Wirtha Urbanizam kao način 

života prikazana na grafikonu. (Adaptirano prema 

Claude Fischeru.)

koristi u odnosu na nas same, u smislu da je uloga što je drugi imaju 

u našem životu pretežno uzeta kao sredstvo da bismo postigli naše 

ciljeve.« Ovaj utilitaristički odnos Wirth ne pripisuje toliko duhu samog 

kapitalizma koliko prirodi funkcionaldstičkih odnosa zasnovanih na profesionalnoj 

specijalizaciji.21 Wirth u svojoj teoriji urbani teta povezuje 

dvije dimenzije: jednu marksističku koja bezličnost i utilitamost izvodi 

iz robno-novčanih odnosa i usluga na razvijenom tržištu, i, drugu, iz 

funkcionalističke teorije Durkheima, koja u gustoći pučanstva vidi osnovni 

razlog funkcionalne diferencijacije i specijalizacije, i koja se može 

održavati u ravnoteži bez pojave anomije, samo pomoću jedne izgrađene 

profesionalne etike. 

Istina je, da oblici solidarnosti u gradu počinju gubiti osnovu ličnih 

i personaliziranih odnosa u lokalnim stambenim odnosima koje ima 

susjedstvo na selu, a počinju se protezati na jednu, tako reći, prostorno 

više neodređenu dimenziju što je stvara profesionalna solidarnost ljudi 

koji rade u istoj struci, imaju iste interese u pogledu svojega rada prema 

ostalom društvu i koji se moraju podvrgavati zajedničkom profesionalnom 

etičkom kodeksu. Kada političari napadaju »tehnokraciju«, 

onda redovito ističu »cehovsku solidarnost« profesionalnih krugova. 

Nema sumnje da je danas ovaj oblik profesionalne solidarnosti jači od 

bilo kakvog oblika prostorno-blizinske odnosno susjedske solidarnosti. 

U gradskim najamnim kućerinama često puta ljudi stanuju na istom 

katu, a da nikad ne posjećuju jedni druge i rijetko se događa da izmijene 

neku riječ, ukoliko to nije u vezi s nekim problemom funkcioniranja 

same kuće. Međutim, Wirth upozorava da nema gotovo nijedne grupacije 

u gradu koja bi, »stekla globalnu lojalnost pojedinca«, jer se 

pojedinac povezuje s veoma različitim udruženjima ili grupacijama, »od 

kojih svako ima samo jednu funkciju u odnosu na pojedini segment 

njegove ličnosti«. Tu se oslanja Wirth na sociološka istraživanja u američkim 

gradovima, koja pokazuju da je prosječni Amerikanac član 5 

do 6 različitih udruženja. To nije uvijek slučaj u evropskim gradovima 

a pogotovu ne u socijalističkim zemljama, gdje je jako naglašena »pri- 

21 »Segmentami karakter i utilitaristički akcenat međuličnih odnosa u gradu 

nalaze svoj institucionalni izraz u bujanju specijaliziranih radova, koje vidimo 

u najrazvijenijem obliku u zanimanjima (profesijama): postupci novčanog karaktera 

vode do grabežljivih odnosa, koji otežavaju funkcioniranje društvenog 

poretka, ukoliko se ne nalazimo pod kontrolom kodeksa i profesionalne etike.« 

Poput akcionarskih društava grad koristi resurse tisuće ljudi koji se u njemu 

udružuju na bazi interesa. »Specijalizacija individua, naročito u radu — kao što 

je to istaknuo Adam Smith — može proizaći samo na temelju proširenog tržišta, 

koje sa svoje strane jača podjelu rada: ovo prošireno tržište daje gradu samo 

njegov Hinterland.« 

57

vat izaći ja« pojedinca, njegovo povlačenje u porodični krug, a što je 

jedan od razloga zašto porodica ne iščezava tako brzo kao što je to 

zamišljao Marx. Monopolizacija »javnog života« od strane birokracije 

u »realnom socijalizmu« privatizirala je pojedinca, kao što su, pokazala 

istraživanja Strumilina u Sovjetskom Savezu (1959) u tolikoj mjeri 

da je ona daleko nadmašila privatizaciju i u egoističnome kapitalističkome 

društvu. 

Pored toga valja uzeti u obzir i da je sam pojam »privatizacije« postao 

veoma relativan, te da više nema onakvu negativnu konotaciju 

kakvu joj pridaje marksistička filozofija. Naime, sredstva prisluškivanja 

i kontrole privatnih komunikacija i privatnog života dosegla su takvo 

tehničko savršenstvo, uz policijsku dozvolu, da je kategorija »privatnoga«, 

kao prostor individualne slobode, koju je buržoazija toliko 

isticala u svom usponu (»moja kućica — moja slobodica«), izgubila 

svaki smisao. Ekspanzija državne i birokratske kontrole nad građaninom, 

zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije i kontrole 

komunikacija, rastvorila je tradicionalne pojmove »javnog« i 

»privatnog života«, podjednako u zemljama s kapitalističkim i nazovisocijalističkim 

uređenjem, te je danas jedan od prvih zadataka u društvenoj 

teoriji i njenoj prostornoj primjeni da se pojmovi »javnog 

života« i »privatnog života« rehabilitiraju i da im se da novi smisao 

u modernom životu. 

Društveni procesi i odnosi, koji se odvijaju u suvremenom turbanom 

životu, nešto su složeniji od onih kakvima ih je zamislio Wirth, 

ali to ne mijenja njihovu opću tendenciju ka iskorjenjenosti i anonimnosti. 

Tako Gans upozorava na veoma homogene grupe u velikim gradovima 

(kao što su »kozmopoliti«, to jest studenti, umjetnici, ljudi iz 

show-biznisa, intelektualci, zatim neoženjeni, etnički neintegrirani, 

marginalni tipovi, i svi oni koji propadaju, to jest s »pokretijivošću 

prema dolje«), no njihova homogenost zavisi upravo od njihove marginalnosti 

i društvene neintegriranosti!22 

Za problem koji nas zanima valja napomenuti da je dihotomno shvaćanje 

grada i sela, s njihovim specifičnim kulturama, prije rezultat romantičarsko-nacionalističkih 

tendencija da se zaoštri pitanje dekadenci je 

grada i industrijske civilizacije nasuprot tradicionalnoj patrijarhalnoj 

kulturi, što dolazi naročito do izražaja kod njemačkih autora s više 

antropološkom orijentacijom (Hellpach, Spengler). Za tu je orijentaciju 

“ H. J. Gans, Urbanism and Suburbanism as Ways of Life: A Reeyaluation 

Definitions. (Urbanizam i suburbanizam kao način života: ponovna ocjena definicije), 

u časopisu »Human Behawoir and Social Processes, III, XXXII, str. 

628—642. 

58

karakteristično ne samo da nastoji proturječnost grada i sela s njihovim 

specifičnim kulturama načiniti nečim trajnim i nesvodivim, već 

da konstruira i ljudske tipove koji pripadaju jednoj ili drugoj kulturi. 

»Moramo se pitati piše Hellpach, da li postoji doista jedna posebna ljudska 

vrsta (jedan tip) koja traži veliki grad, koja ga obitava u sve većem 

broju, koja ga praktički stvara tamo gdje on još ne postoji, i kad se 

jednom stabilizirala nalazi u sebi nužni elemenat za vlastito širenje radi 

očuvanja vrste... Na tim razmišljanjima se zasniva tipologija pojedinca 

i žitelja metropola.« (Metropolitanski čovjek). Ovakve tipološke spekulacije 

su očito izraz konzervativne i anti-historijske misli, pa iako 

postoji niz empirijskih istraživanja o razlikama u mentalitetu gradskog 

i seoskog čovjeka, razlike valja tražiti prije svega u samom stilu života 

i tradiciji, a ne u nekim tipološkim dispozicijama.23 

Nasuprot ovim dihotomnim teorijama, koje imaju svoje ideološke i 

kulturno-tipološke razloge, suvremena teorija je sklonija odnos grada i 

sela, urbanog i ruralnog posmatrati kao određeni kontinuum. Tako, na 

primjer, S. Queen i D. Carpenter u izučavanju američkog grada dolaze do 

zaključka da »u Sjedinjenim Državama postoji neprekidna postupnost 

između urbanog i ruralnog a ne neka jednostavna dihotomija ruralno- 

-urbano« 

Iako je danas bolje govoriti o kontinuumu s obzirom na ekspanziju 

urbanizacije, a naročito urbane kulture zahvaljujući razvitku masovnih 

medija (radio i televizija), valja imati na umu da težište pada na pol 

urbanog a ne ruralnog, te da se postavlja pitanje, što u ovoj invaziji 

urbanog preostaje vrijedno da se sačuva od ruralnog? To važi pogotovu 

za ona razmatranja koja danas nastoje pronaći neku sintezu grada i prirode. 

S marksističkog gledišta, također valja govoriti o izvjesnom continuumu, 

jer Marx u progresivnom razvitku »sve veće razmjene ljudskih 

odnosa i sve veće specijalizacije ljudskih potreba« vidi bitni 

preduvjet obogaćenja ljudskih ličnosti, a ovakav razvitak može pružiti 

samo grad. Međutim, Marx istovremeno isto tako energično traži 

da se sačuva ljudska zajednica koju urbanizacija razara, i koja stoji u 

neposrednoj suprotnosti s urbanitetom. U tom horizontu morat ćemo 

potražiti rješenje ove dihotomije pretvarajući je u određeni kontinuum, 

и Tako su Loomis i Beegle (Rural-Social System) primijenili sociometrijska 

istraživanja kako bi na osnovu »socijalne distancije« utvrdili ono što je specifično 

za »urbanost« ili »ruralnost« u ponašanju pojedinca. Luis Siches (1963) je 

pronašao 18 različitih crta kod jednih i drugih. Mi smo u primjeni »indeksa socijalne 

ekspanzije« utvrdili da je gradska omladina ekspanzivnija od seoske, a 

kod seoske oni koji rade u gradu. 

“ S. A. Queen — D. B. Carpenter, The American City, Me Graw Hill, 1953, 

str. 28. 

59

a da ne zaboravimo o kakvim se polovima radi i kakve kulturne konotacije 

oni u sebi u toku ovoga historijskog razvitka sadrže. 

Kad se govori o integraciji, valja imati u vidu dva »prostora«, a ne 

jedan jedini: »proizvodni prostor« (industrijski, tvornički ili uredski 

prostor) i »stambeni prostor« (u kojem se stanuje, odmara i zabavlja). 

Očito je da pitanje društvene integracije zavisi od prirode proizvodnih 

odnosa; klasni i hijerarhijski idu protiv integracije, besklasni i samoupravni 

idu u prilog integraciji. (S tom se problematikom suvremena 

»participativna« ili »industrijska demokracija« mnogo bavi.) Integracija 

u »stambenom prostoru«, kojim su se urbanisti najviše bavili, zanemarujući 

redovito potpuno prvi, zavisi od postojanja ili nepostojanja 

»društvene segregacije«. Kao nadoknadu za stari pojam »zajednice« našli 

su urbanisti, polazeći od Tonniesovih teorija, pojam »susjedstva«, ali 

su tome pojmu dali značenje, koje daleko premašuje ono uobičajeno. 

(Na primjer, može li »susjedstvo« brojati osam tisuća i više stanovnika?) 

Funkcionalna teorija ima u vidu i jedan drugi oblik društvene integracije, 

a to je onaj povezan sa životnim funkcijama u gradu, kako 

proizvodnim tako i svim ostalim, s obzirom na ekonomsku, trgovačku, 

administrativnu, itd. ulogu grada. Naime, sam proces specijalizacije 

funkcija ne važi samo za pojedine ljudske uloge, već i za grad kao cjelinu. 

I gradovi se specijaliziraju u svojim ulogama unutar društvene 

podjele rada. Prema tome, kad se govori o »društvenoj integraciji« valja 

imati u vidu i ove procese u vezi s razvijenom podjelom rada, specijalizacijom 

u proizvodnji (proizvodni asortiman, tehnička podjela rada, 

profesionalna kvalifikacija), koncentracijom proizvodnje u prostoru. 

»Radi se o jednom dinamičkom procesu, kaže Lampard govoreći o 

specijalizaciji gradova, koji mijenja prostorni poredak proizvodnje i 

potrošnje. U predindustrijskom društvu, gdje su faktori relativno malo 

specijalizirani, privredne funkcije i organizacije teže jednoličnosti, jednostavnosti 

i raspršenosti — u velikoj mjeri u skladu s geografskim položajem. 

Male gradske jezgre, što se često razvijaju u takvom društvu, 

bivstveno su središta usluga za poljoprivredni način života. One pružaju 

usluge u pogledu religijske i političke administracije, obrane, olakšavanja 

trgovačke razmjene. Gradovi su, dakako, često središta zanatstva, 

ali najveći dio takozvanih primarnih i sekundarnih djelatnosti ostaje 

u prostoru nediferenciran i povezan s pozadinom, sposobnom da se 

sama uzdržava, i u kojoj nužno obitava većina stanovništva. Specijalizacija 

revolucionira prostorni model ekonomske djelatnosti te postepeno 

oslabljuje stariju društvenu strukturu, sve dok je ona neodvojiva 

60

FUNKCIONALNO OGRANIČENO KRETANJE STANOVNIKA U SUVREMENOM 

GRADU (PARIS) 

(Tipičan primjer »fragmentiranja« i »segmentiranja« suvremenog grada.) 

Arterije koje posjećuju stanovnici zapadnih četvrti 

Izvor: Alibert, M. : sondiranje 30 osoba koje stanuju u Avenue Victor Hugo, 1950, in: 

»Paris et l'Agglomćration Parisienne«, P.U.F., Pariz, 1952 

Putovanja tijekom godine jedne djevojke iz 16. okruga Pariza. Istaknuti trokut 

povezuje: stan, fakultet i muzički konzervatorij. 

Izvor: Alibert, M. i Antoine, S., 1950. in »Paris et 1'Agglomeration Parisienne, op. cit. 

61

62 

od poljoprivredno-seljačkebaze dotada sačuvane (pokraj gradića kao 

središta trgovine.« (Str. 330—332).25 

Koje su prostorne posljedice industrijalizacije na prostorne odnose? 

1) Sve veća specijalizacija funkcija uslijed industrijalizacije nameće 

veliku zavisnost među diferenciranim dijelovima. Zavisnost je bilo indirektna 

(društvena), jer pojedini elementi (poduzeća, komune, itd.) vide 

veću korist u povezanosti, bilo direktna, kad se radi o uklanjanju 

funkcionalnih trvenja, sukobljavanja, pa je potrebno planski sprovoditi 

bolju koordinaciju između pojedinih funkoija (na primjer, gustoća 

naselja i gustoća saobraćajne mreže). 

2) »Ekološka zavisnost je bivstveno jedna centripetalna sila« (Lampard). 

Da bi se izbjegla funkcionalna trvenja, proizvodna se djelatnost 

nastoji smjestiti što bliže izvorima sirovina, energije, komunikacija, 

dok se trgovačka djelatnost i dalje zadržava u trgovačkim središtima. 

Tako se stvaraju specijalizirana industrijska naselja. Na taj je način 

poremećena stara ravnoteža između poljoprivrednog i industrijskog pučanstva, 

gradskog i seoskog stanovništva, pa se pojavljuju regije sa 

specijaliziranom djelatnošću. Naprijed spomenute teorije o hijerarhijskoj 

raspodjeli gradova (von Cristallera, Loscha) ne mogu se više primijeniti 

na prostorno smještavanje takvih naselja. (Između Ruhrske 

oblasti u Njemačkoj i njene pozadine ne postoji više nikakva tradicionalna 

ravnoteža, a ono što se tamo pokušava spasiti od sela su prvenstveno 

vrijednosti seoskog pejzaža u izgradnji industrijskih naselja!) 

J. A. Hobson govori o »fimkcionalno-struktumalnom jedinstvu« i »integrativnoj 

tendenciji« modernog grada kao neposrednim posljedicama 

specijalizacije funkcija. 

3) Specijalizacija funkcija uvjetuje neminovno i specijalizaciju regija: 

ona potiskuje teritorijalnu podjelu rada između sela i grada, te 

diferencira grad od grada. Ustvari, prostorna koncentracija određenih 

specijaliziranih djelatnosti je prosta posljedica nastojanja da se smanje 

troškovi prijevoza, bolje koordinira s komplementarnim djelatnostima, 

da se bolje upotrijebi tlo. »S društveno-ekološkoga gledišta rast 

grada je jednostavno racionalna koncentracija na datom mjestu diferenciranih 

specijalnosti, ali koje su funkcionalno integrirane.« (Lampard). 

4) »U kulturi koja ističe vrijednost konkurencije postoji stalna tendencija 

proizvođača da se raspršuju i koncentriraju prema načelu što 

manjega troška.« (Lampard). Prostorna koncentracija je uvjetovana 

mnogim faktorima čije prednosti za veliku industriju su očite u gradoв 

Op. cit, str. 330—332.

vima: bolje organiziran, saobraćaj, tržište nekvalificirane i kvalificirane 

radne snage, razne trgovačke usluge, znanstvene usluge i slično. Razumije 

se, da među tim raznovrsnim uslugama postoje i one koje ne zavise 

toliko od lokalizacije, jer se posredovanje s njima vrši suvremenim 

sredstvima telekomunikacija. To ne važi samo za administrativne ustanove, 

banke i univerzitete, već i za neke tipove proizvoda čiji je transport 

relativno jednostavan. Distribucija životnih namirnica u razvijenim 

zemljama postala je u velikoj mjeri nezavisna, što se tiče cijena, 

od lokaliteta. Iako su troškovi lokalizacije u opadanju, ipak postoji 

tendencija da se proizvodnja koncentrira u nekim velikim gradovima, 

koji prerastaju sa svojom okolinom u metropolske regije. 

5) Razvitak, ne samo nacionalnog već i svjetskoga tržišta, uvjetovao 

je da se neki veliki gradovi razviju do dominantnih centara svjetske 

i nacionalne ekonomije. Isisavanje viška vrijednosti iz nacionalnih i 

svjetskih izvora ovdje je doseglo svoju najveću koncentraciju, jer su 

ta središta i najpogodnija za raznovrsne transakcije. »Višak vrijednosti 

moguće je izvući u svim točkama transakcija bilo u primarnom sektoru 

ili sekundarnom (prerađivačka industrija), bilo u tercijarnom (usluge 

i raspodjela), pa i u onome što se može definirati kao kvarterni (financijske 

i transakcijske djelatnosti). Unutar ovoga kompleksa transakcije 

nije lako razlikovati između proizvodnih i neproizvodnih djelatnosti. 

Istodobno dok su metropolske zone rasle u dimenzijama i po važnosti, 

povećan je i udio viška vrijednosti koji se dobiva transakcijama, iako 

društveno nisu proizvodne i nužne. Suvremene metropole izgledaju stoga 

ranjive, jer ako stopa prisvajanja viška vrijednosti u središtu premašuje 

(ako se želi sačuvati razina profita) stopu s kojom je stvoren 

društveni proizvod, tada je neminovan financijski i ekonomski krah.«20 

Financijska špekulacija nije proizvodna djelatnost i njena razvijenost 

vodi do ekonomskog parazitizma, koji mora prije ili kasnije oslabiti 

nacionalnu ekonomiju. Ova situacija dovela je do stvaranja multinacionalnih 

kompanija, do lokalizacije kapitala tamo gdje su proizvodni 

troškovi niži. 

»Ranjivost suvremenih metropola u nacijama s razvijenim kapitalizmom, 

kaže Harvey, leži u činjenici što je proizvodnja društveno nužnih 

dobara i usluga (proizvodnja upotrebnih dobara) u velikoj mjeri 

smještena u drugim dijelovima svijeta: jedino u prerađivačkoj industriji 

i pružanju onih usluga koje je Marx smatrao »neproduktivnim ali 

društveno nužnima« suvremene metropole veoma mnogo pridonose 

stvaranju bogatstva. Ova ranjivost mogla bi se ublažiti, kad bi efikas- 

“ D. Harvey, Social Justice and the City, London, Edward Arnold, 1973, str. 262. 

6}

nost mehanizma cijena u koordiniranju djelatnosti pomoću samo-regulirajućeg 

tržišta osigurala, poput neke »nevidljive ruke, stalni tok viška 

vrijednosti prema metropoli. Međutim, savršena konkurencija takvoga 

tipa u zapadnoj ekonomskoj misli je destruktivna sila...« (Str. 262). 

6) Jedan oblik specijalizacije i međuzavisnosti postoji i unutar samih 

gradova. Mnogi gradovi zahvaljuju svoj nastanak drugim gradovima: 

na primjer, grad-spavaonica i industrijski gradovi-sateliti. I obratno. 

Poznato je da veliki suvremeni gradovi, lučki ili s razvijenom mrežom 

komunikacija, vrše organizatorski i integrativni utjecaj na ekonomski 

i društveni život na teritoriji koja nadilazi njegove administrativne 

granice. Čitava teritorija što se nalazi pod utjecajem velikog grada 

počinje u funkciji metropole da se specijalizira u proizvodnji koja 

je potrebna ili komplementarna velikom gradu. To važi kako za industrijske 

tako i poljoprivredne djelatnosti. Također i za kulturne djelatnosti. 

Mi smo, doduše, mogli utvrditi da veliki grad stvara oko sebe 

jedan prsten »kulturnog vakuuma«, jer se stanovnici u njegovoj blizini 

orijentiraju na njega samoga u zadovoljavanju svojih kulturnih potreba, 

naročito one više vrste (kazališta, izložbe, itd.).27 

6. RACIONALNOST I NERACIONALNOST POLITIČKE 

INTERVENCIJE U PROSTORU 

Moderni urbanizam susreće se s dezorganiziranim ili kaotičnim prostorom, 

pa se i prve smišljene intervencije u tom prostoru postavljaju u 

ime građanskog racionalizma i nekog logičkog reda u samom prostoru. 

Do takvih intervencija dolazi odmah početkom industrijske epohe, nakon 

što je manufaktura počela oslobađati radnu snagu na selu i puniti 

gradove besposlenima i sirotinjom, a špekulanti počeli koristiti svaki 

kvadratni metar za njenu eksploataciju izdavanjem stanova i podruma. 

Ovu intervenciju u prostoru ne valja izjednačiti s planiranjem prostome 

izgradnje, jer ona pretpostavlja, kao što ispravno primjećuje 

Y. Barel, kontrolu nad socioekonomskim sistemom. Planiranje ima 

uri jek dvostruki cilj: prvo, »da »osigura funkcioniranje i razvitak jednog 

sistema«, i drugo, da »proizvede ili reproducira moć nad sistemom 

ili u sistemu«. A to znači da »racionalni, fmahstički, prospektivni karakter 

urbanog planiranja rađa ili pogoduje preraspodjeli, ili pokušaju 

Đ D. J. Bogue, The Structure of the Metropolitan Community: a Study of Dominance 

and Subdominance, Ann Arbor, University of Michigan Press, 1949. 

64

PRVOBITNU AKUMULACIJU 

INDUSTRIJE PRATILI SU 

GRADSKI SLUMOVI 

Periferija jednog engleskog 

grada 

► 

Napredna buržoazija gradila 

je stanove za radnike u stilu 

»najamnih kasarni« ^

preraspodjele, vlasti u gradu ili nad gradom (i još dalje, pored ostaloga)«.28 

Vlast racionalistički raspoložene buržoazije, početak industrijske 

dobi, nacionalizacija zemljišta, koja su ranije pripadala crkvi ili aristokraciji, 

dopustili su da administracija počinje ozbiljno razmišljati o 

stvaranju reda u nepreglednom kaosu gradske džungle. U tom cilju 

uspostavljena je gradska komisija za planiranje, Plan General des Artistes, 

za vrijeme Konventa (1792), da započne efikasnije uređivati gradski 

prostor. Predmet intervencije postaje sam grad kao takav, pa možemo 

reći da je to rođenje modernog urbanizma. Odsada se Plan ne 

bavi više »poljepšavanjem grada« kao za vrijeme starog režima, već 

je osnovni cilj »raspodjela terena«, određivanje tlocrta grada — tlocrt 

se prviput javlja kao oruđe planiranja! —, otvaranje i definiranje novih 

ulica i trgova u funkciji njihove buduće namjene. Doduše, kao što upozorava 

Fortier, radi se više o upravljanju zemljištem u jednom rasparčanom 

gradu, tako da još ne postoji koherentno shvaćanje grada u cjelini, 

već praktično rješavanje svih pitanja u vezi sa zemljišnom upravom.29 

S gledišta administracije jedan je od osnovnih ciljeva bio da grad 

postane pristupačan vlasti, vidljiv, pregledan, poznat po svojim ulicama, 

kućama i stanovnicima. Fortier govori o »homogenizaciji prostora«, 

ali koji i nadalje ostaje vrlo nehomogen i rasparčan usprkos značajnih 

zahvata u njegovom oblikovanju. Da bi se moglo intervenirati u prostoru 

i njime raspolagati, potrebno je bilo provesti tri povijesne promjene 

u njegovom uređivanju: 

Prvo, promjena zakonodavstva kako više ne bi štitilo pravo vlasnika 

zemljišta kao njihovu svetinju, već dalo određena opunomoćenja gradskoj 

upravi da može u to pravo zadirati u općem interesu. Tako je stvorena 

gradska administracija, kojoj buržoazija daje kontrolu nad prostorom 

u dva smjera: prema gore (protiv kraljevske vlasti Crkve) i prema 

dolje, nad pukom. Razumije se, da ona tu kontrolu nije vršila prosto 

eksproprijacijom, već regulacijom o korištenju prostora, jer buržoazija 

poštuje privatno vlasništvo i ne želi doći u posjed zemlje putem 

nacionalizacije, što je česti slučaj u socijalizmu. Ona ne nastoji oduzeti 

pravo na posjedovanje prostora, već samo nameće pravila kako ga valja 

koristiti. Kao što uvodi javno pravo, javno mnijenje, javne odgo- 

“ Yves Barel, La ville avant la planification urbaine (Grad prije urbanog planiranja), 

u knjizi Kako zauzeti grad? Anthropos, Paris, 1977, str. 14—15. 

“ Boris Fortier, Espace et planification urbaine (Prostor i planiranje grada), 

u knjizi Kako zauzeti grad. 


65

vornosti, tako nasuprot stroge privatizacije ističe poštovanje »javnog 

prostora«, koji po pravilu pripada svima i stoga nije ničiji. 

Drugo, buržoazija nastoji osloboditi grad prenapučenosti, bijede, 

nehigijene, prostitucije, kriminala, jer ističe nove vrednote rada i zdravlja 

kao preduvjeta proizvodnosti ljudskoga rada. To je vrijeme kad 

prosječni ljudski vijek traje samo 24 godine! Razlozi toga nastojanja su 

stoga podjednako sanitarni, ekonomski i socijalni. Iz grada se protjeruju 

štetne i smradne industrije (one organske kao što je štavljenje kože 

i njena preradba). Poduzimaju se mjere higijenskog čišćenja četvrti, 

legla nečistoće i zaraza. Ne samo građani već se i država plaši zaraza, 

povećane smrtnosti. Bolnice, koje su ranije bile privilegija Crkve i religijskih 

redova, prelaze u ruke grada da bi ih se prilagodilo higijenskim 

uvjetima. Za bolnicu »Hotel-Dieu« u Parizu, jedan suvremenik, Bailly, 

kaže da je »najopasnija nastamba što postoji u svijetu.«! Uređenje kanalizacije 

i sanitarnih ustanova ide zajedno s naporom da se izgrade 

javni objekti koji će odgovarati higijenskim normama i zdravijim uvjetima 

stanovanja. Veliki dio radništva seli na periferiju grada. Država 

i gradske uprave unose u prostor jednu vrstu monotone arhitekture, 

objekte koje sve do danas možemo lako prepoznati kao nasljeđe prošloga 

vijeka, jer su neobično slični u svojoj monotoniji, bilo da se radi 

o bolnicama, kasarnama, školama ili zatvorima. Takvi objekti izgledali 

su veoma racionalni i funkcionalni, i zato pokazali nevjerojatni vitalitet 

u svojoj reprodukciji sve do naših dana. 

Treće, administracija nastoji načiniti grad providnim, transparentnim, 

objektivizirati njegovu strukturu tako da je ona svakome pristupačna. 

Stoga je u Parizu »Plan Vemiquet« imao zadatak da označi svaku 

ulicu i prilagodi je tlocrtu, koji su se crtali u uredima i primjenjivali 

u gradu, pa se 19. vijek odvija u znaku stalnog rušenja i izgradnje 

grada. Naravno, poštujući pri tome pokretljivost zemljišne a stambene 

rente. Svaka je kuća morala dobiti broj, a posebni su anketari morah 

statistički utvrditi broj stanovnika u pojedinim kućama, što nije išlo 

bez otpora stanovnika, pa se to vršilo u pratnji stražara. Trebalo je 

stvoriti točnu evidenciju o rađanju i umiranju građana u pojedinim 

četvrtima. Trebalo je stoga na neki način ukloniti staru pučku stvarnost, 

koja je počivala na anonimnosti u odnosu na vlast i uspostaviti 

gradsku stvarnost, to jest evidenciju o broju stanovnika, njihovim zanimanjima, 

uvjetima stanovanja i života. Dječaci-teklići morali su prepustiti 

raznošenje pošte gradskim poštarima. Ako se želilo racionalno 

bilo što planski poduzeti u gradu, valjalo je prije svega poznavati ga. 

A to je pak značilo oduzeti žiteljima tog istoga grada njihov monopol 

na poznavanje grada, na poznavanje gradskih zakutaka, potrebnih za 

66

samoobranu, ali i poznavanje njegovih tajni. (Ova »tajnovitost« Pariza 

nalazimo još u romanima Suea, Dumasa i Hugoa!) Trebalo je dakle oduzeti 

pariškome puku monopol na poznavanje mikrostrukture grada. Uz 

to je išla i kontrola narodnih običaja: kontrola sajmova, pokretnih dućana, 

raznovrsnih stalnih i provizornih baraka. (Barel tvrdi da ih je bilo 

isto toliko koliko i tvrdih građevina.) Trebalo je regulirati kako pučke 

svečanosti tako i crkvene procesije. Život masa sada je morao postati 

stvar administrativnog nadzora u gradu. Može se reći da je cilj bio da se 

u tom periodu između 1800. i 1820. uspostavi jedno racionalno i službeno 

znanje o gradu i njegovoj strukturi, bez čega nema planiranja. (Toliko 

i toliko stanova s obzirom na porast stanovništva, toliko i toliko kreveta 

u bolnicama s obzirom na smrtnost, i tako dalje.) Nema sumnje, da je 

takvo nastojanje bilo opravdano, ali je ono bilo uvjetovano i potrebom 

administracije da vrši bolji nadzor nad kretanjem nemirnog i pobuni 

sklonog pučanstva. 

Kad sam slušajući predavanja Pierra Lavedana prviputa čuo da je 

Haussmann rušio kuće i širio bulevare, kojima se danas toliki dive u Parizu, 

kako bi konjica lakše mogla napadati, a na njihove krajeve postavio 

lijepe trgove, da bi tamo nacionalna garda mogla logorovati, tada mi se 

taj podatak učinio veoma zanimljivim i iznenađujućim. Kasnije sam primijetio 

da ga se mnogo navodi u literaturi. Zašto? Racionalna i funkcionalna 

strana, a također i estetska, takvih bulevara je toliko jasna u 

pogledu kretanja stanovništva, za organizaciju prijevoza, trgovačkih djelatnosti 

i slično, te čovjek ne može pomisliti da je njihov tvorac bio 

prvenstveno rukovođen policijskim razlozima. Mi normalno teško dopuštamo 

neku nisku motivaciju u stvaranju predmeta što izazivaju 

estetsko zadovoljstvo, pa i urbanisti nisu skloni priznati je, čak i onda 

kad dobro znaju da je ona na djelu. O tome se možemo gotovo svakodnevno 

osvjedočiti. Jedna vrsta samoobmane. 

Grad koji nastaje izravnavajući uske i krivudave ulice, raskrčavajući 

zabrtvljene kejove, raščišćavajući zagađene uličice i kuće, koji se 

pojavljuje postepeno u novom ruhu ujednačavajući svoj prostor (jednako 

visoke kuće slične arhitekture) više je plod stalne pojedinačne 

pravne, sanitarne ili policijske intervencije nego nekog cjelovitog planiranja. 

Cilj izgradnje nije više »kuća« ili »palača« već su to zgrade (batiments) 

višestruke namjene i upotrebe bilo da se radi o radničkim 

spavaonicama, tvorničkim halama, bolničkim salama, zatvorskim galerijama, 

gimnazijama, kasarnama, gdje se po planu može rasporediti 

sobe u jednoj liniji, slažući jednu do druge u nizu ili seriji 

po načelu »opetovanih serija« (series repetitives), što daje utisak racionalne 

izgradnje i što će imati veliku budućnost. »Prostor je ovdje 

5* 67

savladan, kaže Riboulet, strogo izračunan i dimenzioniran, ali ne pod 

učinkom konstruktivnih tehnika (koje se u to vrijeme čine relativno 

stabilne), već prije pod učinkom društvene podjele: društvene podjele 

prostora kao što postoji i društvena podjela rada, a ta će biti zasnovana 

na istim odrednicama proizvodnje prostora kao i proizvodnja 

uopće. Izmijenit će se tek ruke prešavši od »korporativnog umijeća, zanatlijskog, 

o kojemu govori Barel, na intelektualnu specijalizaciju koja 

radi za račun vlasti, vlasti kapitala ili države ili institucije.«30 

Riboulet opravdano smatra da ova arhitektura odgovara onim načelima 

koje je formulirao J. Bentham u svojem Panoptikumu (1787), kad 

kaže da je »najsavršeniji i najpotpuniji oblik novog tipa zgrade onaj 

koji može služiti u razne svrhe, kao radionica, zatvor, škola, budući da se 

unutarnja racionalnost nacrta spaja s besprijekornom tehnikom općeg 

i nevidljivog nadzora (!), naime kao sredstvo da se osigura stroga kontrola 

djelatnosti i upotrebe vremena, kao način da se uspostavi kolektivna 

disciplina i kontrola nad izoliranim pojedincima. To se postiže, 

mogli bismo reći, jedino pomoću arhitektonskog rasporeda, strogom 

podjelom prostora.« Individualna usamljenost i kolektivna uključenost 

— to je ono načelo protestantskog weberijanskog morala koji služi povećanju 

proizvodnje, odnosno eksploataciji ljudske radne snage. Već 

je i Marx rekao da je »usamljivanje čovjeka« »jedna proizvodna snaga«, 

ali da je proizvodna snaga i njegova kolektivna povezanost. Ovdje se 

ova »kolektivna povezanost«, kao što vidimo, ne postiže razvitkom društvenosti, 

neposrednim dodirom među ljudima radi vidne komunikacije, 

kako je to predlagao George Friedmann, već je ona ovdje shvaćena 

isključivo kao stvar »nadzora« i osjećaja čovjeka da je stalno izložen 

jednom »nevidljivom oku« (»Jedno oko uvijek gleda kome se sakrit 

ništa ne da« — onaj isti teološki i staljinistički ićleal!). Prema tome 

raspored ljudi u prostoru služi direktno eksploataciji i hijerarhijskom 

nadzoru. Prostor je dobio poznati represivni karakter. Naravno, to je 

doba klasičnog kapitalizma. Imao sam prilike vidjeti u zgradi »Reader 

Digesta« u New Yorku, kako svaki namještenik ima svoju sobu namještenu 

stilskim namještajem i vrijednim slikama evropskih majstora. 

Stražari na ulazu ne čuvaju ljude već slike! Tempora mutantur, ali motivi 

ponašanja ostaju isti — postići što veći proizvodni učinak! To je 

razlog zašto je buržoazija morala pojednostaviti arhitekturu i racionalizirati 

odnose u prostoru među ljudima i stvarima. Riboulet komentira: 

»Arhitektura stvorena za široke mase, morala je na taj način dopuštati 

i uspostaviti ćelijsku izolaciju pojedinaca, te omogućiti da pojedinac 

30 Intervencija u diskusiji u knjizi Kako zauzeti grad, str. 121.

stalno bude pod paskom nadziratelja. Stoga arhitektura mora utvrditi 

mjesto za svakoga, organizirati sistem mjesta, seriju što se može kontrolirati. 

Središnja aleja u tvornici, oivičena s jedne i druge strane 

radnim mjestima radnika, djecom pod stalnim pogledom učitelja, bolesničke 

sobe s obje strane hodnika, dugački koridori što raspodjeluju 

sale, dvorišta gimnazija i kasarni, kvadriranje radničkih četvrti, sva 

ova arhitektonska ekonomija pokazuje uvijek jednu te istu stvar: materijalna 

i ideološka sredstva da se uspostavi dvostruki proces: omasovljenje 

i individualizacija.« (123). I podsjeća na analizu M. Foucaulta 

0 reformi kaznenog sistema u to vrijeme u Francuskoj: 

»Pravi cilj reforme pravosuđa, piše Foucault, nije u tome da se zasnuje 

novo pravo kažnjavanja na osnovu više egalitamih načela, već 

da se uspostavi jedna nova »ekonomičnost« vlasti u kažnjavanju, da 

se osigura njena bolja raspodijeljenost, kako ne bi bila suviše koncentrirana 

u nekoliko privilegiranih točaka, a ni suviše raspodjeljena među 

instancijama koje bi sebi proturječile; potrebno je da bude raspodjeljena 

u homogenim krugovima osposobljenih da je vrše na svakom 

mjestu, na ustaljeni način i do najfinijeg zrna društvenog tijela.« (Nadzirati 

i kazniti) 

Pravna reforma mora ukloniti individualnu samovolju, unijeti princip 

univerzalnosti u suđenje i kažnjavanje, pa stoga učiniti jasnijim 

1 preglednijim čitav postupak dijeljenja pravde. Sam sistem po svojoj 

logičnosti i preglednosti mora osigurati glatko funkcioniranje, izbaciti 

onu »mračnost« i »neproničnost« što je unose individualna samovolja 

i odsutnost ujednačenih kriterija. Sama pravna teorija je tražila takvu 

preglednost, kako bi se spriječilo kažnjavanje prema slučajevima i društvenim 

okolnostima. 

U tome se ogleda racionalizam buržoazije, koji teži univerzalnosti 

određenih načela, izvjesnoj recipročnosti uloga, jasnoći i preglednosti 

postupaka, kako u pravu tako i u trgovini, planiranju prostora i drugdje. 

Da bi načinila društveni razvitak pristupačnijim ljudskoj akciji 

— bez obzira da li je vođena libidom dominandi ili aurea sacra fames 

— ona teži razumljivosti i pristupačnosti predmeta kojim se bavi. To, 

dakako, ne znači da u njenom »planiranju« akcije nema mnogobrojnih 

»mračnih mjesta« i proturječnosti, među kojima se najčešće navode, 

kad je riječ o posjedovanju prostora, one između tržišne stihije i planskog 

nacrta, upotrebnih vrijednosti i prometnih vrijednosti, rada i kapitala, 

privatnog i javnog života, privatnog posjedovanja prostora i javne 

intervencije u njemu, između privatnog egoizma i idealizma općih 

interesa, koji čas nastupaju opreznije u ime racionalnosti i funkcionalnosti 

a čas više demagoški u ime socijalizacije, ljudske zajednice i 

69

lokalne demokracije, jedno i drugo s gledišta kapitala i »države blagostanja« 

kao što nam rječito govori Nova urbana politika. 

Ipak, ne možemo osporavati neke očite historijske zasluge buržoazije 

u odnosu prema gradskom prostoru: 

— ona je uvela katastarski i administrativni red i preglednost, što 

je preduvjet bilo kakvog zahvata u prostor; 

— ona je evidentirala i registrirala stambene odnose i demografske 

procese koji se u njemu odvijaju i time omogućila plansku intervenciju 

u njemu; 

— ona je unijela preglednost radi nadzora, mira građana i sigurnosti 

policije; 

— ona je ozbiljno shvatila sanitarna, higijenska i socijalno-higijenska 

pitanja (borba protiv sluma i kriminala) radi osnovnih vrijednosti industrijskog 

društva — rada i zdravlja radne snage. 

Ovdje se često postavlja pitanje: da li je odlučnu ulogu u tome odigrao 

»razvitak proizvodnih snaga« ili »proizvodnih odnosa«, odnosno 

da li je bila odlučna uloga ekonomije ili uloga države i politike, odnosno 

organizirane društvene sile? Iako smo skloni da na to pitanje 

potražimo odgovor u recipročnom djelovanju jednog i drugog faktora, 

odnosno baze i superstrukture, ipak nam se čini da je Ribouletov stav 

kojim se daje »primat proizvodnim odnosima nad proizvodnim snagama« 

točan u ranoj fazi kapitalizma, kad su odnosi kapitalističke proizvodnje 

još bili nerazvijeni. Očito je da se proizvodni odnosi ne mogu 

ograničiti samo na privredu, već ih valja vidjeti podjednako u proizvodnji 

društvene strukture, to jest društvenih odnosa uopće kao i u 

proizvodnji ideologije, vladavini određenih ideja, koje osiguravaju razvitak 

materijalne eksploatacije u privredi i prostoru. Znamo da to nije 

išlo bez klasne borbe i društvene represije koje daju pečat 19. vijeku. 

Buržoazija je stvorila ideju o »javnom prostoru« i našla instrumente 

pravne prirode da se njime može upravljati. Ali, ona je u tome uspjela 

samo tako što je garantirala »privatni prostor«, što je u temelj države 

ili društva stavila kao osnovnu stanicu — obitelj, pa je ova »osnovna 

stanica društva« (A. Comte) postala i osnovna stanica prostornog planiranja 

a i čitave društvene stambene politike. Tome je dakako pridonijela 

i podjela na radni i stambeni prostor, odvajanja tvorničkih ili 

proizvodnih od obiteljskih i privatnih mjesta stanovanja i života. Tri 

se faktora pojavljuju dominantnima u prostornoj politici: država, kapital, 

obitelj. Začudo, kad čovjek pogleda što se događa u zemljama, 

koje se danas pozivaju na socijalizam, ništa se nije bitno izmijenilo, 

samo što su investicije još malo više došle pod kontrolu države, a obitelj 

je još više idejno i prostorno privatizirana, izolirana. 

70

Zasluga je francuske urbanističke škole (H. Lefebvre, M. Castells, 

R. Ledrut, F. Fourquet, B. Archer) da je osvijetlila bolje ulogu vlasti 

i administracije, s njenim klasnim proturječnostima. Na taj je način 

jasno označila gdje valja tražiti granice buržoaskome racionalizmu. 

Frankfurtovci bi rekli da je taj racionalizam čisto »instrumentalan« 

to jest u službi određenih društvenih (klasnih, kapitalističkih, birokratsko-državnih) 

interesa, budući da oni koji su zaduženi za prostorno 

planiranje dobivaju potrebna uputstva i informacije od vlasti. »Informacija 

je također kodificirana na vrhu: rukovodioci shvaćaju informacije 

pomoću kategorija koje su razrađene od države, a ne od sveučilišnih 

znanstvenika i istraživača. To je bitna točka koju valja dalje 

razvijati. Pravi teoretičari su moćnici (ljudi na vlasti). Jer vlast je ona, 

a ne univerzitetska teorija, koja je utvrdila velike podjele znanosti između 

ekonomije, prava, historije i td ... i urbanog istraživanja.« (F. 

Fourquet).31 

Razumije se, da bi to bio mitološki postupak, ako bismo želili odijeliti 

državnu vlast ili vlast uopće od privrede, a privredu od ekonomske 

teorije, iako potonja često puta nema mnogo veze s privrednom 

praksom koju diktiraju politički rukovodioci, što i oni sami, kad su 

dovoljno cinični, priznaju. Znanstveno urbano istraživanje, ako se ispusti 

iz vida rutinsko određivanje demografskih parametara i budžetskih 

sredstava za administrativne zahvate u prostor, dolazi redovito 

post hoc i liči više na propovijedi i jeremijade nego na stvarno davanje 

uputstava za izgradnju gradova. 

Doduše, uloga države nije uvijek bila ista: prije 1789. ona je u Francuskoj 

(a slično i u drugim zemljama) bila apsolutistička i intervencionistička; 

između 1789. i 1914. (ili do 1929. to jest do »velike krize« i 

pojave New Deala i kejnezijanstva) ona je bila liberalistička i ne-intervencionistička; 

nakon drugog svjetskog rata ona ponovo postaje intervencionistička 

(»država blagostanja«). Urbane su se teorije prilagođavale 

ovoj dominantnoj ulozi države, jer u intervencionističkim fazama 

više polažu na globalno planiranje, a u liberalnima na »korektivno planiranje«, 

na post hoc intervencionizam, dobivaju više sanitamo-kozmetičko, 

a manje stvarno planersko obilježje. 

Povijest javne opreme grada (škole, bolnice, zatvori, itd.) dobro pokazuje 

zavisnost urbane politike od državne ili gradske administracije 

(u Francuskoj gradovi u to vrijeme ne posjeduju autonomiju u bitnim 

pitanjima socijalne politike). Haussmannova komisija je 6 mjeseci dis- 

51 Francois Fourguet, La politique urbaine (Urbana politika), u knjizi Kako 

zauzeti grad, str. 235. 

71

kutirala sa stručnjacima-psihijatrima o mreži azila oko Pariza, kao što 

je apsolutna monarhija u toku 17. vijeka »programirala« opće bolnice 

za sirotinju, prosjake, luđake i bolesnike. Takve ustanove jednom postavljene 

traju i stotinu godina i daju pečat razvoju grada. One su reperne 

točke koje određuju fizionomiju grada i iluzorno je smatrati kar 

ko će novi programeri imati na raspolaganju neku vrstu slobodnog prostora 

za nove ili revolucionarne ideje. Gradski prostor je opterećen rješenjima 

koja dugo traju (francuska historiografija dobro razlikuje povijesne 

procese koji »dugo traju« i ostaju gotovo nevidljivi od onih 

procesa koji »kratko traju«, koji se odvijaju kao događaji, kao politički 

događaji i promjene, a koji veoma često plitko oru historijske 

brazde!). To prostorno opterećenje više je rezultat vrlina i zabluda bivših 

administracija nego racionalnosti i dalekovidnosti urbanih planera. 

Moderna povijest urbanizma pokazuje jasno sve oscilacije u koncepcijama 

koje se mijenjaju s političkim režimima, usprkos deklarativnih 

izjava da su planovi vođeni nepolitičkim i čisto funkcionalnim 

razlozima. U Francuskoj, gdje su politika i estetika uvijek vodile najotvoreniji 

dijalog, igra s prostorom je naročito poučna. Tako se odmah 

nakon prvog svjetskog rata, 1919, pojavljuje zakon o urbanizmu kao 

prvi francuski pokušaj da se zahvati grad u njegovoj cjelini, plan koji 

je propao zbog »jedne površne koncepcije urbanog, u tradiciji estetizma 

i higijenizma, dok je klasna borba već jako obilježavala prostor.« 

(Archer). U to vrijeme urbanu politiku zaokuplja na prvom mjestu reprodukcija 

radne snage, dakle izgradnja jeftinih stanova za radničku 

klasu. Pod utjecajem ljevice Loucheurov zakon (1928) predviđa izgradnju 

200.000 jeftinih stanova, ali on je uveo klasnu razliku između radničkih 

stanova i stanova za sitne vlasnike, za sitnu buržoaziju, kojoj je 

olakšano da postane vlasnik svojih stanova. U to vrijeme stvara se 

»Francuska konfederacija srednjih klasa«. Kritika i napredak Komunističke 

stranke izazvao je izglasavanje Sarrautovog zakona 1928. (»Borimo 

se protiv komunista tako da od njih načinimo vlasnike.«) Ovaj 

zakon, po mišljenju Archera, »ima historijski značaj radi jednog drugog 

razloga: to je prva fizička i financijska intervenoija države u proces 

proizvodnje urbanog prostora. Doista, ne radi se više o tome da se 

pomogne financiranje stanovanja, već da se dosljednom pomoći riješe 

svi problemi uređivanja prostora na ljestvici čitavog naselja.« (Archer)32 

Ovaj zakon anticipira načela koja će biti primijenjena od pedesetih godina 

nadalje kao »usmjereni urbanizam«. Značajno je da u to vrijeme 

” Bernard Archer, Gestions locales et Projets politques (Lokalna uprava i politički 

projekti), u knjizi Kako zauzeti grad, str. 276—305. 

72

Komunistička stranka preuzima sve više upravu u naseljima pariškog 

okruga i time odgovornost za općinsku politiku u stvarima stanovanja. 

Komunistička stranka i vodi agitaciju s političkim ciljevima preuzimanja 

lokalne vlasti na temelju politike stanovanja. Iako je ova lokalna 

poitika KPF (slično i u Italiji) bila odijeljena od više centralističke 

strategije na političkom planu, ona je omogućila veliki utjecaj 

u lokalnim upravama, i to ne samo kod radničke klase u tipično radničkim 

naseljima, već i kod sitne buržoazije, koja je u KPF vidjela 

garanciju za poštenije rukovođenje komunalnim poslovima. Da komunalna 

autonomija nije ulazila u opću strategiju Komunističke stranke, 

vidjelo se u periodu Narodnog fronta od 1936, jer je politika Narodnog 

fronta bila više usmjerena na povećanu centralizaciju društvenog upravljanja. 

Paradoksalno je utvrditi, da tek s dolaskom reakcionarne i 

kvislinške Petainove vlade 1940. dolazi do shvaćanja i nastojanja da se 

dade veća autonomija »lokalnim« upravama. Ovaj »lokalizam« Petainovog 

režima odgovara politici oslanjanja na selo, kao protuteži industrijalizacije, 

što je odgovaralo njemačkim okupatorima, a ujedno paternalističkoj 

ideologiji jačanja obiteljskog autoriteta na selu a državnog 

u gradu. Nije potrebno dodati da se taj paternalizam, po uzoru 

na nacističku ideologiju, uvodio i u poduzeća, jer je svaki štrajkaški 

pokret zabranjen. (Danas je ovaj tip patemalitističkog ponašanja ostao 

sačuvan u zemljama »realnog socijalizma«). Ideolog francuskog fašizma, 

Maurras, izjavio je tada da je »decentralizacija vlasti (autoriteta) najbolja 

protuteža i najsolidnija obrana vlasti (autoritetu)«. Postoje oblici 

decentralizacije koji direktno služe društvenom nazatku i jačanju centralizirane 

društvene vlasti paternalističkog (birokratskog) tipa! Međutim, 

ovdje valja istaknuti da se za vrijeme pokreta otpora, i odmah 

nakon oslobođenja, pojavljuje izvjestan »komunalizam« koji vuče svoj 

korijen od Pariške komune i koji nastoji prodrijeti s idejcima decentralizacije 

u ime lijeve misli: » ... demokracija se ne može uspostaviti 

u velikim nacionalnim okvirima, i u njemu se zadržati, razvijati, ako 

to nije u uvjetima gdje se svakodnevno vrši i potvrđuje u malim okvirima, 

u regionalnim i komunalnim administrativnim podjelama.«33 

U francuskoj urbanističkoj teoriji, za razliku od američke, komunalna 

autonomija nije imala svoju tradiciju a nije niti u tom razdoblju 

postala dio socijalističke misli. Jakobinska tradicija centralizirane 

države, povezana s tehnokratskim tendencijama globalističkog pristupa, 

išla je ruku pod ruku s komunističkim shvaćanjima, po uzoru na 

Sovjetski Savez, o centraliziranoj planskoj privredi. Tako komunalna 

” A. Gasser, L’autonomie communale et la reconstruction đe l’Europe (Općinska 

autonomija i rekonstrukcija Evrope), Paris, 1946. 

73

autonomija ili »lokalna demokracija« sve do šezdesetih godina, dakle 

tek s jačanjem kritike staljinizma i prodiranjem ideja samoupravljanja, 

nije ulazila u urbanističku lijevu misao. Komunalni sistem, tamo 

gdje je on došao pod upravu komunista socijalista, ostaje, kao što ističe 

Archer, »karika za depolitizaciju svega što se može pojaviti pokraj 

ili protiv aparata društvene kontrole i nastoji organ izirati područja 

društvenog života prema drugoj logici.« Drugim riječima, komunisti 

a i socijalisti, ponašaju se upravo onako kako to tradicionalno prigovaraju 

komunisti socijalistima, naime kao »lojalni poslovođe kapitalističkog 

sistema«! Komunalna autonomija prosto ne ulazi u koncept radikalnije 

transformacije društva ili u neposrednu strategiju klasne borbe. 

Lokalnim ustanovama služi se partija kao mjestom gdje bi se kadrovi 

izučavali za rukovođenje javnim poslovima, a i za političku borbu, pa 

se njihovo područje u najboljem slučaju uzima kao polje kritike državne 

politike na komunalnom planu ili samo reprezentativne demokracije. 

Ustvari, kao što govore brojni primjeri komunističke administracije po 

gradovima (Bologna, Ivry), oni služe kao uzorak »poštene administracije«, 

u demokratskom smislu, protiv buržoaske ekonomske i političke 

korupcije društva. Sauna urbana problematika ostaje, doista, samo u 

okvirima pravednije distribucije stanova, dakle određene potrošačke 

politike, bez nekih novih ideja o reorganizaciji urbanog prostora. 

Revendikativni pokreti u gradu ne trpe pretjeranu politizaciju, misli 

Castells, i to u dva smjera: »S jedne strane, pretjerana polarizacija 

pokreta squattersa je olakšala njegovu izolaciju, represiju i poraz; s 

druge strane, isključivo tumačenje revendikativnog pokreta u pojmovima 

općinske politike, kakva je provođena u Sarcellesu, poboljšala je 

razinu opreme i ojačala izborne pozicije ljevice, ali je demobilizirala 

i dezorganizirala pučki pokret.«34 

Razumije se, Castells stavlja težište na urbane pokrete kao takve, na 

akciju samih građana protiv pretjerane institucionalizacije. Ako usporedimo 

žestinu urbanih borbi u New Yorku (Harlem i Crne Pantere), japanskih 

ribara protiv zagađivanja voda, squattersa u Engleskoj, Holandiji, 

ili Berlinu) urbane borbe u Francuskoj mogu izgledati mnogo 

blaže, ali Castells na osnovu svojih istraživanja upozorava na »masu 

svakodnevnih malih borbi«, iako se one ne pretvaraju u velike masovne 

pokrete. 

U SAD su gradske borbe izraz akumulacije niza momenata: bijede, 

pomanjkanja životnog prostora, rasne mržnje, besposlice, te i stoga 

u Manuel Castells, Sociologie đes luttes urbaines dans la rćgion parisienne 

(Sociologija urbanih borbi u pariškoj regiji), u knjizi Kako zauzeli grad, str. 353. 

74

dobivaju razorno i žestoko obilježje, kao što je to bio slučaj šezdesetih 

godina u Wattsu, New Yorku, Detroitu i dalje. Inicijativa za te nemire 

dolazila je kojiput neposredno od vlade s njenim programima 

»borbe protiv bijede« (Kennedy, Johnson), s određenim zahvatima u 

način života po siromašnim četvrtima, ali bez participacije samog žiteljstva, 

koje je o tim zahvatima imalo sasvim drugo mišljenje. Boreći 

se protiv programa federalne vlade građani su suzbijali one koji su 

željeli da ih iskoriste za vlastite interese: birokraciju iz socijalne pomoći, 

vlasnike jazbina, gazde i rasističke sindikate, investitore i spekulante. 

Lijepe su namjere vlade imale svoju ružnu ekonomsku pozadinu, 

a urbanistički teoretičari morali bi se sjetiti koliko i oni sami 

nisu, svjesno ili nesvjesno, sakrivajući se iza lijepih riječi i krasnih 

planova, pomagali ekonomsku i političku špekulaciju vladinih krugova 

ili privatnih poduzetnika. 

Ne može se reći da urbani pokreti nužno vode depolitizaciji na širem 

planu i da su osuđeni na propast. Ima i uspjeha! Zajednička borba 

velikog broja građanskih udruženja protiv konstrukcije auto-putova 

u regiji Bostona 1967. i 1971. prisilila je administraciju da napusti svoje 

planove. Slično se dogodilo tih godina i u Torontu. Našli bi se tu i 

mnogi drugi primjeri urbanih borbi koje su završile uspjehom. No, 

istini za volju valja reći da inicijative građana ostaju najčešće bez podrške 

velikih političkih i ekonomskih organizacija (političkih partija 

i sindikata) iz prostog razloga što urbana problematika nije postala 

dio dalekosežnijeg programa reforme ljudske životne sredine. Nigdje 

tako često, kao na području urbane teorije, ne susrećemo jaz između 

teorije i prakse, pa urbana praksa u zemljama koje se pozivaju na socijalizam, 

svojom lošom imitacijom kapitalističkog tehnicizma i funkcionalizma, 

i svojim degradiranim socijalnim rješenjima, najrječitije 

govori o tome. 

7. GRAD I PRIRODA 

Čovjek je u primitivnoj zajednici i na selu živio u skladu s prirodom, 

živio je od prirode, ali je dopuštao prirodi da i ona živi. Gradska je 

civilizacija s industrijalizacijom izmijenila odnos čovjeka prema prirodi: 

ona mu je naložila da najprije zavlada njome (Baoon), da se zna 

koristiti njenim zakonima, da bi je mogao sebi podvrgnuti i izrabljivati. 

Tako ju je počeo razarati i uništavati i njeno pustošenje danas ne zna 

za granice. 

75

Čovjek je ovladao prirodom, ali nije ovladao vlastitom prirodom. 

Stoga je njegov odnos prema prirodi uopće postao ubilački — samoubilački. 

Otuđeni čovjek je neprijatelj prirodi, uništavatelj biljnog i 

životinjskog carstva radi vlastite neograničene ekspanzije, ali u toj 

ekspanziji uništava i pretpostavke vlastite opstojanosti: nagon smrti 

nadvladao je nagon života. Marxova ideja, još sasvim romantičkog porijekla, 

da komunizam znači pomirenje humanizma i naturalizma danas 

je dobila praktičko-revolucionarni značaj koji vjerojatno premašuje 

njegovu tezu o klasnoj borbi kao pokretaču historije. Historija se 

počinje pisati drugim rječnikom. 

Čovjek je oduvijek nastojao da prirodne ljepote smjesti u svoj prostor 

iz estetskih razloga, ali i iz dokoličarskih, u duhu one Voltairove 

»hajdemo obrađivati vlastitu baštu!« Tako je kao reakcija na sve rugobe 

koju je industrijalizacija ubacila u gradski prostor Howard pokušao 

potvrditi ideju »grada-bašte«. No, danas je jasno da se radi, kad 

je riječ o odnosu grada i prirode, o mnogo krupnijim i radikalnijim 

pitanjima ljudske egzistencije. Pitanje odnosa već odavno nije čisto 

hortikultumo pitanje, iako ćemo skinuti šešir pred Hamburgom koji 

u posljednjih stotinu godina nije posjekao niti jedno od svojih milijun 

i dvijestotine stabala u gradu! 

Biblija još veoma optimistički kaže da je »Tvorac stavio čovjeka u 

baštu punu ljepota da bi je obrađivao i zaštićivao«, (,Stvaranje, 2—15), 

dok bi suvremeno gradsko dijete moglo reći da je »Tvorac stavio čovvjeka 

u ulicu punu otpadaka i kanti za smeće«, zato da bi zaklinjao 

Čistoću da ga što prije oslobodi smrada i zaraze. Čovjek više ni s gledišta 

Biblije nije subjekt koji odlučuje o prirodnim ljepotama. On je 

nemoćni Podanik »viših sila« koje su se preselile na Zemlju da bi je 

zagađivale i razarale. 

Ekonomisti su odavno podijelili oruđa proizvodnje na rad, kapital 

i zemlju. Potonju se može bolje označiti kao »prirodnim činiocima« 

(agensima), a među tima se razlikuje između »slobodnih dobara« (zemlja, 

vjetar, sunce, voda, itd.) i »prirodnih dobara«, jer prvi su toliko 

obilni i na raspolaganju svakome da njihova marginalna vrijednost pada 

na nulu. Rad je jedan »prirodni agens«, ali on stoji novaca. Prirodna 

dobra koja besplatno djeluju (voda na potočkom mlinu, vjetar na 

vjetrenjači) su korisna, ali nas ništa ne stoje, ne ulaze u razmjensku 

vrijednost, kao što je već utvrdio Ricardo. Marx također razlikuje ova 

dva vida: »Rad nije izvor svega bogatstva. Priroda je prije svega izvor 

upotrebne vrijednosti (i upravo od nje, dakako, dolazi do stvaranja 

prave vrijednosti), dok je rad samo izraz prirodne sile, radne snage 

čovjeka.« »Kad čovjek, umjesto da djeluje oruđem na predmet rada, 

76

djeluje samo kao motor jedne mašine-oruđa, voda, vjetar, para mogu 

ga zamijeniti i pretvaranje motorne snage u obliku ljudskih mišića postaje 

sasvim slučajno.« (Kritika programa njemačke radničke partije 

(Gotski program, 1875). 

Priroda može biti prisvojena od čovjeka da bi zamijenila njegov mišićni 

rad, što već i Mara predviđa u fazi potpune automatizacije, kad 

čovjek »staje pokraj mašine da bi je nadzirao«. Iz te činjenice proizašle 

su dalekosežne posljedice za odnos čovjeka i prirode.35 Jedna od 

osnovnih je da je čovjek izmijenio svoj temeljni stav prema prirodi: 

načinio je istovremeno oruđem i predmetom svoje eksploatacije. Njegov 

odnos prema prirodi postao je čisto utilitaran i instrumentalan. 

S gledišta urbanog života, priroda se javlja prije svega kao gradski 

pejzaž, kao oblik korištenja tla u gradskom prostoru, kao kompleks 

ekonomskih dobara, kao sredina u kojoj čovjek želi živjeti. Pojam 

»gradskog pejzaža« pretpostavlja »organizirani prostor«, dok je prirodna 

sredina više »disparatni prostor«.36 

Gradski pejzaž ima svoju atmosferu, svoje nebo, ali i svoje podzemlje, 

onaj dio »misterija« kojima su se obilno služili u prošlom vijeku 

Dumas i Hugo da bi pokazali povezanost puka prostorom. No, danas 

je pitanje podzemlja postalo bitni dio gradskog života u velikim gradovima, 

a negdje se uspostavlja kao pretežni dio dnevnog života (Montreal, 

Eddington). Pored transporta, gradsko podzemlje je značajno 

prije svega kao dio ekološkog sistema koji omogućava normalni i 

zdravi život u gradu.37 

Čovjek je od pradavnina živio od prirode i s prirodom znajući da 

je ona najviše dobro za njega, iako njena »slobodna dobra« (zrak, voda, 

itd.) nisu imala nikakvu razmjensku ili novčanu vrijednost. Ona 

33 U vezi sa ulogom automatizacije u odnosu čovjeka prema prirodi vidi: R. 

Supek, Sociologija i socijalizam, zatim: R. Supek, Automatizacija i radnička klasa, 

te P. Naville, U susret automatiziranom društvu, školska knjiga, Zagreb, 1972. 

36Jean Baptiste Vauquin, La nature et la ville, (Priroda i grad), Presses universitaires 

de Lyon, Lyon, 1977. 

37Jedan veliki grad, kao što je na primjer Pariz, sadrži u svojem podzemlju 

istovremeno: »Metro, kamenolome, mrežu odgodnih kanala, čitavu kanalizaciju 

(voda, plin, elektricitet, komprimirani zrak, pneumatike, telegraf, telefon), podzemne 

prolaze, privatne prostorije (lokali, bunari, artezški bunari, hidraulične dizalice, 

bušenja tla), podzemne kanale (koji spajaju pojedine dijelove Seine). Sve se to 

kako-tako sređuje, prema potrebama kako one nailaze, često bez unaprijed određenog 

plana, tako da pojedine povezanosti nisu pravilno predviđene a niti buduće 

potrebe nisu dovoljno određene.« E. Utudjian, L’urbanisme souterrain (Podzemni 

urbanizam), Kolekcija »Que sais-je?«, No. 533). 

Kao ekološka komponenta gradova koji žive od svojih^ bunara dolazi čitav režim 

podzemnih voda, koje su danas naročito ugrožene uslijed pretjerane upotrebe 

deterdženata. Tome valja pridodati i nuklearne radijacije, kad su nuklearne centrale 

postavljene blizu velikih aglomeracija, kao što je slučaj sa Zagrebom. 

.77

to nemaju niti za kapitalističku političku ekonomiju, sve do novijih 

vremena, kad korištenje svježeg zraka (sisaljke zraka po tokijskim ulicama), 

svježe vode (prodaja izvor-vode po svim zapadnim gradovima) 

postaje upotrebna vrijednost s određenom cijenom eksploatacije. 

U početku prirodna dobra jednog grada (pejzaž, zrak, voda, vjetar, kiša 

itd.) nisu imala nikakvu posebnu vrijednost. Bile su to prirodne blagodati 

doista date čovjeku od prirode na upotrebu bez protuvrijednosti, 

osim one koja je danas postala očita: da ih se ne zagađuje i ne 

čini neupotrebljivima. Međutim, sam faktor ljudskog naseljavanja ruši 

početni odnos čovjeka s prirodom. »Pojedinac gradi svoju kuću udaljenu 

od svakog naselja. Raspolaže cjelinom životnih elemenata koji su 

čisti, prirodnim dobrima koja nisu iskvarena (denaturirana), ako to nisu 

već njegovom prisutnošću. Pojedinac diše određeni zrak i posjeduje 

lični zvučni prostor; on raspolaže okolinom u kojoj sebi kuje životni 

prostor koji mu je svojstven. Čim se pojavljuje kolektivitet, postoji i 

kvarenje svih tih dobara. »(Vauquin, str. 28). Čuvanje prirodne sredine 

s prirodnim dobrima staro je kao i ljudska povijest, ali je ljudi nisu 

uvijek bili na podjednak način svjesni. 

Čovjek i gradovi danas su postali glavni zagađivači prirodnih dobara. 

Pogledajmo donju tabelu koja govori o glavnim izvorima zagađivanja. 

Tabela 1. 

GLAVNI ZAGAĐIVAČI I GLAVNI IZVORI ZAGAĐIVANJA 

•a xj 

OD 

3 

velika industrija S S 

plin i elektricitet J J 

transport J s 

poljoprivredna poduzeća 0 0 

trgovačka poduzeća S s 

kućne djelatnosti P p 

država 

Naravno, osnovno je pitanje da li je za nas uopće važno da živimo 

u čistom zraku i da pijemo nezagađenu vodu? Nije li čovjek sposoban 

da se kao organizam prilagodi na sve oblike zagađivanja, kao što su 

to nekii autori utvrdili za jednu vrstu paukova u New Yorku? Nažalost, 

rezultati medicinskih istraživanja pokazuju da čovjek nije tako 

prilagodljiv, čak ni onda kad je već izgubio osjetila za čistoću prirode. 

Kad je u pitanju zagađivanje zraka, pomišlja se najprije na plućni rak 

i kronični bronhitis. O tome postoje neki podaci. Evo ih: 

Tabela 2. 

MORTALITET UZROKOVAN RAKOM PLUĆA I BRONHITISOM U ENGLESKOJ I 

WALESU PO VELIČINI NASELJA (nacionalni prosjek = 100) 

Veličina grada 

Rak pluća 

Bronhitis 

muški žene muški žene 

Veliki gradovi 126 121 141 126 

Gradovi s više od 100.000 stanovnika 112 101 107 101 

Gradovi između 100.000 do 50.000 

stanovnika 93 88 90 86 

Gradovi s manje od 50.000 stanovnika 84 86 85 84 

Seoske zone 64 77 62 72 

Izvor: Lauther P. J., Krebsursachen in đer stadtischen Luft, Zentrallblatt fiir 

Bakteriologie, etc., Stuttgart, 1959, no. 3/6. 

Jedna druga nevolja koja raste proporcionalno s veličinom grada 

je buka. Buka koja ne mora ličiti na pucanj topa, ali koja djelujući 

stalno, besprekidno, s određenim intenzitetom timara i slabi živčani 

sistem. 

Čovjeku u primitivnim društvima, pa sve do suvremenog industrijskog 

društva, činilo se da mu prirodna dobra stoje na raspolaganju u 

neograničenim količinama. Danas je položaj drugačiji, ali još uvijek ne 

postoji neka ekonomska računica koja bi ušla u normalnu primjenu, 

kad se radi o potrošnji prirodnih dobara. Doduše, postoje teorije koje 

nastoje utvrditi njihovu vrijednost. Uobičajena teorija potrošnje razlikuje 

između »privatnog dobra« i »javnog dobra«: privatno je ono koje 

stoji na raspolaganju samo jednom pojedincu za potrošnju, dok je 

javno ono koje stoji na raspolaganju većem broju. Razlika između »privatnog« 

i »javnog« ne odgovara sasvim definiciji prirodnog dobra. Suvremena 

teorija uvodi faktor rijetkosti, tako da potrošnja jednog dobra 

zavisi istovremeno od razine upotrebe i broja pojedinaca. Ovu teoriju 

razradili su Buchanan i Yew Kwang i nazvali je »teorijom kluba«, 

79

Tabela 3. 

BAROMETAR BUKE U DECIBELIMA 

Glavni učinci dBa Izvori zvuka i tipična mjesta 

Prag boli 120 Avion u polijetanju 

110 Orkestar pop muzike 

NEPODNOSIVO 

100 Pneumatski čekić (na 1 metar) 

Stan blizu aerodroma 

Motor u punom ubrzanju (na 7 m) 

Teška opasnost slušnog ošteće 

Stari metro 

nja kod izlaganja u toku 8 sali Kamion ili autobus (na 7 m) 

dnevno 90 Mlin za kavu, mikser (na 60 cm) 

Početak opasnosti za teže ošte 

Bučno raskršće 

ćenje u toku 8 sati dnevno 80 Pneumatski metro 

Glasna konverzacija na uda 

Stan blizu autoputa 

ljenosti od 50 cm 70 Bučni ured 

Glasna konverzacija na 1,50 m 60 Otvoreni prozori u živoj ulici 

Normalna konverzacija na 3 m 50 Zatvoreni prozori u živoj ulici 

Početak ometanja uspavljivanja 40 Tiha dnevna soba, tiha spavaća soba 

TIŠINA 

Radio studio 

Pustinja 

20 

Jedva čujno 10 

Prag čujnosti 0 

Legenda: Galloway W. J., Clark'W. E., Kerrick J. D., Urban Highway Noise — 

Measurement, Simulation, and Mixed Reaction, Bolt Beranek and Newman Inc., 

Technical Raport, No. 1505, 1968. 

jer određuje optimalni broj potrošača jednog dobra (jednog kluba, što 

odgovara broju upisanih)38. Ova teorija pokazuje da, kad je izvjesna 

razina eksploatacije premašena, kolektivne prednosti u eksploataciji 

prirodnog dobra počinju opadati, a istovremeno troškovi eksploatacije 

ili uređivanja eksploatacije stalno rastu. Eksploatacija postaje sve manje 

rentabilna, ali ostaje neophodna, jer grad ne može živjeti bez vode, 

šume ili zraka. 

Jedno od prirodnih dobara za koje su građani veoma zainteresirani 

je sam gradski prostor, a taj sa sve većom gustoćom stanovništva postaje 

sve rjeđi i skuplji. Ova činjenica dovodi do već poznate pojave 

neravnopravne ili neravnomjerne raspodjele zemljišta s obzirom na kupovnu 

moć pojedinih društvenih grupacija ili ekonomske djelatnosti. 

Čovjek ili grupacija, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, raspolažu 

istovremeno i prirodnim dobrima od kojih ona zavise. »To važi pod- 

" J. M. Buchanan, An Economic Theory of Club, Economica, vol. 32, 1965; Ng 

New Kwang, The economic Theory of Clubs: Pareto optimality conditions, Economica, 

august, 1973. 

80

Koncentrični model velikog 

grada (Chicago). 

I. centr. poslovni dio 

II. prelazna zona u toku 

transformacije 

III. stambena zona radničkih 

i obrt. kuća 

IV. rezidenc. suburbana zona 

V. mješovita vanjska zona 

.^N S’ OF enicA 

IN 1832. U0 

Ukus za antički geometrizam 

nije priječio društveno 

raslojavanje i gradsku 

džunglu . .. у 

Geometrizam ulica izraz je industr.-prosvj. kulture koja će 

dominirati modernom epohom 

ic 

re

jednako za kapital kao i za neke druge predmete a i trajna dobra, čije 

stjecanje dopušta da dođemo u posjed prirodnih dobara: ako kupim 

auto, na taj način stječem i pravo da koristim osam kvadratnih metara 

gradskog prostora, pravo da se krećem po gradu u vrijeme koje mi 

se sviđa stvarajući buku od 70 decibela, da mijenjam tuđi pejzaž, da 

zagađujem, itd. 

Usprkos stvarne zbrke između sredstava za proizvodnju, predmeta 

i prirodnih dobara, zahvaljujući izvjesnim ekonometrijskim tehnikama, 

možemo utvrditi koeficijente zapremljenosti (prenatipanosti), 

ili, što dolazi na isto, koeficijent denaturacije prirodnih dobara svojstven 

svakome od njih. Ovakvo istraživanje je neophodno za bilo koju 

reorganizaciju gradskog prostora koja bi išla u smjeru veće jednakosti 

među ekonomskim činiocima.« (Vauquin. op. cit. str. 85). 

Ostavljajući po strani veoma složenu privrednu računicu o korištenju 

prirodnih dobara u gradskom prostoru, zadovoljimo se konstatacijom 

do koje su dovela mnogobrojna istraživanja, naime da je potreba 

društvene ili kolektivne kontrole nametnula niiz zakonskih mjera kako 

pojedinci smiju koristiti prirodna dobra. Sjetimo se samo da je već 

u 13. vijeku postojao u Engleskoj zakon kojim se pod prijetnjom smrtne 

kazne zabranjivalo korištenje ugljena u Londonu! Danas je došlo 

vrijeme, kad su liberalističke teorije o »otvorenom tržištu« prirodnih 

dobara stvar prošlosti. Briga za njihovo sačuvanje i održavanje mora 

postati doista kolektivna briga. Dakako, sa ciljem da ona ravnopravno 

stoje svima na uživanje, a ne samo privilegiranima, koji su prisvojili 

pravo na čist zrak, bistru vodu, nezagađenu šumu, lijepi krajolik!39 

Ako je ekspanzija grada nezaustavljiva, a on po svojoj prirodi razara 

prirodna dobra, od kojih zavisi zdravi život čovjeka, onda je problem 

urbanizacije postao jedan od temeljnih problema suvremenog čovječanstva 

uopće. Nažalost, usprkos mnogobrojnim dobrim analizama 

0 uvjetima suvremenog gradskog života, još uvijek ne postoji jedna 

urbana teorija koja bi pružala zadovoljavajući odgovor na egzistencijalne 

probleme suvremenog čovječanstva. Rijetki su oni sretnici koji 

su uspjeli izboriti pravo na gradski pejzaž u skladu s ljudskim potrebama. 

S tim u vezi Bertrand de Jouvenel piše: »Slobodno je bogatome 

da svoj dom usadi u lijepi pejzaž, da izgradi skladnu baštu. Što se tiče 

siromaha, on nema pravo na pejzaž: i valja primijetiti da su stvarno 

” Moderno je zakonodavstvo već donijelo niz zakonskih odredbi u pogledu 

korišćenja tla. Tako se u francuskom Zakonu o korišćenju tla (1967) kaže: »Zakon 

može odrediti sve što će tvoriti (zaštićenu) okolinu kako na planu izgradnje, borbe 

protiv zagađivanja, zaštite ili osposobljavanja prirodnih prostora, kao i društvenu 

1 kulturnu okolinu, i animaciju kolektivnog života.« 

6 Grad po lideri tevjeka 81

danas u pogledu stanovanja gotovo svi »siromašni«. Siromašni (i još 

jednom, radi se gotovo o svim ljudima) nemaju slobodu da potraže 

pejzaž, još manje sredstava da ga izrade po svom ukusu. Ali ne postoji 

nikakva velika poteškoća da se izgradi pejzaž istovremeno s izgradnjom 

grada: dovoljno je da vodimo računa o pogledu čovjeka. To je luksuz, 

reći će netko. Ono što je neposredno korisno jest da se čovjeku pruže 

kvadratni metri gdje će smjestiti svoju obitelj. Da je to potreba krajnje 

hitna, tko bi mogao osporavati? Ima nažalost toliko ljudi koji loše 

stanuju, da je snabdijevanje stanom najveće dobročinstvo, koje će 

njegov korisnik uživati bez obzira na dekor. Ali ovaj stan će trajati, 

i trajat će deprimirajući utisak jednog žalosnog dekora.«40 

Gradski pejzaž i »pravo na grad« (Lefebvre) uključujući u sebi i pravo 

na prirodu, pravo na prirodna dobra koja su čovjeku neophodna za 

zdravi život. Utilitaristička kultura je sasvim zaboravila na ove temeljne 

vrednote ljudske egzistencije. Čovjek ne živi danas u gradu otuđen 

od prirode, on živi otuđen i od grada koji bi bio »po mjeri čovjeka«, 

u skladu s ljudskim potrebama, koji bi dopuštao da se ljudska ličnost 

harmonički razvija u skladu s okolinom u kojoj se kreće. 

DODATAK 

Tornjevi tjeskobe — pariški »La Dćfense« 

U pariškom »Le Mondeu« (10. II. 1980) Muriel Ray objavila je članak 

pod naslovom: »La Defense: tornjevi tjeskobe«, koji prikazuju istraživanje 

nekoliko pariških instituta o nekim vidovima života u neboderima. 

Donosimo ovaj članak kao ilustraciju prethodno rečenoga zbog 

njegova sintetičkoga obilježja, u nešto skraćenom obliku: 

LE DEFENSE: TORNJEVI TJESKOBE 

Poduzetnici su obećali »novo umijeće života«. Rezultat je suprotan: 

povorka psihosomatskih neugoda i pojačane poteškoće u društvenim 

odnosima 

Svakoga jutra četrdeset tisuća uredskih namještenika žuri prema 

Dćfensu. Drugi odlaze u tornjeve na Quai de Вегсу. U Lyonu je La Part- 

« в. de Jouvenel, Arcadie. Essais sur le mieux vivre. Trois notes sur l'habitat 

(Arkadije. Eseji o boljem životu. Tri zabilješke o stanovanju). Futuribles, Ed. du 

Seuil, Paris, 1970, str. 252. 

82

-Dieu četvrt u koju kuljaju namještenici iz tercijarnog sektora. I da 

ne zaboravimo vedetu: toranj na Montpamasseu, strijelu usađenu u 

srce Pariza. Francuska je slijedila, s izvjesnim zakašnjenjem, američki 

model: došlo je do koncentracije administrativnih namještenika i 

tornjevi paraju nebo. 

Smatra se da bi konstrukcija u visinu morala dopustiti da se učini 

rentabilnim skupi i rijetki prostor. Ni govora. Pariz nije Manhattan: 

U Defense površina tla za sve tornjeve predstavlja jedva 6% čitave površine. 

Više ekstenzivno korištenje prostora dalo bi istu količinu ureda 

s daleko nižim zgradama: šest do deset katova. Pravo objašnjenje 

vertikalne arhitekture veoma je jednostavno i neočekivano: dizalo. Za 

poduzeće koncentracija ureda mora omogućiti komunikaciju između 

personala iz raznih odjeljenja. No, nijedan pokretni tepih ne može, u 

sadašnjem stanju tehnike, da se takmiči u brzini s dizalom. Protu-primjer? 

Golema zgrada Pentagona, gdje svako odlaženje iz jednog ureda 

u drugi izaziva veliki gubitak u vremenu. Time is money. 

Prestiž gigantizma mogao je privući mnoge rukovodioce zablještene 

ovim pravocrtnim piramidama. A namještenici? Nogama na plastičnom 

podu, glavom u oblacima, krećući se u dizajniranom dekoru, izgleda 

da ovi korisnici tornjeva nemaju osjećaj da su u raju. 

Juni 1976. Ljeto s pasjom vrućinom. Najednom, klimatizacija se u 

tornju Paris — Lyon, u kompleksu Bercy-La Rappee, pokvarila. Ubrzo 

se temperatura popela na 40 stupnjeva. Iza prozora tope se zastori. 

Ambulantna kola odvoze u bolnicu Saint Antoine nekoliko namještenika 

koji su se onesvijestili. 

Nakon ovoga incidenta CFDT (Francuska demokratska konfederacija 

rada) odluči da provede anketu među namještenicima tornja: na 

predloženi anketni list odgovara 1.760 osoba. Rezultati su deprimirajući. 

Polovina anketiranih namještenika izjavljuje da su im oči nadražene 

ili da imaju bljeskove; 48% su često prehlađeni, 25% pate od 

sinusa, gotovo 30% od glavobolje i 46% od težine u nogama. Tome se 

priključuju i psihosomatičke smetnje: porast težine, povećano uzimanje 

alkohola, duhana, lijekova, smetnje u spavanju, problemi s probavom, 

tjeskobe. 

Žalosni inventar za jednu arhitekturu koja je visoko racionalna i 

»promišljena« do najmanjeg detalja! Jedan nedavni izvještaj koji je 

objavila Nacionalna agencija za poboljšanje uvjeta rada (ANACT) dopušta 

da se uoče faktori koje valja optužiti: psihološki, tehnološki, ali 

također, i naročito, sociološki. 

6» 83

TJESKOBA 

Tornjevi su svijet izvan svih mjera, potpuno vještački. Oni su izvrsni 

katalizator za sve naše difuzne tjeskobe. Kakvo čudo da potiču tjeskobu 

onih koji moraju u njima raditi? Sindrom »Paklenog tornja...« 

Poduzeća nastoje često puta spriječiti ovu pojavu u času kad se instaliraju 

u tornju. Tako je U. A. P. organizirao prije nego što se smjestio 

u Defense, jednu vrstu otvorenih vrata za tisuću šestotina dobrovoljaca. 

Neke se je zamolilo da pokušaju svijećama zapaliti plastični pod 

da bi se uvjerili kako je doista otporan prema vatri. Nakon preseljenja 

uspostavili su službu pomoći. Ova služba je morala odgovarati na 

više od dvadesetijednu tisuću pitanja što su ih postavili novi stanovnici. 

No, psihologija ne objašnjava sve stvari. Neke uprave su sklone tome 

da sve uočene simptome pripišu »histeriji«, uglavnom ženskog personala. 

Međutim, tornjevi doista predstavljaju izvjesna tehnološka obilježja 

sposobna da utječu na zdravlje namještenika. 

Stanovnici tornjeva često kritiziraju klimatizaciju. U veoma visokim 

neboderima doista je neophodno da postoji stalni air condition: vjetar, 

sunce stvaraju različiti pritisak s obzirom na fasadu; zabranjeno 

je otvarati prozore, ako ne želite izazvati pravi ciklon! Kod zatvorenih 

prozora je neophodna aklimatizacija radi reoiklaže zraka, održavanja 

stalne topline i zadovoljavajućeg stupnja vlage. Da li ona šteti zdravlju? 

Nema sumnje, da je neugodno stalno slušati zujanje aklimatizera, 

nemogućnost da se otvore prozori stvara klaustrofobiju. Međutim, ne 

postoji prava patologija zbog klimatizacije, ako dobro funkcionira. 

Zrak je sigurno manje zagađen u tomjevima Defense nego u četvrti 

Opere oko pet sati popodne! Klimatizacija predstavlja, pored toga, nesumnjivu 

prednost u periodima velikih vrućina. 

Ali idealno funkcioniranje je rijetko. Zrak je katkada suviše vlažan, 

što može izazvati prehlade i hunjavice ili je, kojiput, suviše suh. Boca 

mineralne vode na radnim stolovima je dio svakodnevnog pejzaža u 

tornjevima. Ona, nažalost, ne spriječava niti nadražaj dišnih putova niti 

konjunktivitis. Uostalom, klimatizacija je često izračunata vrlo tijesno 

za nutarnje potrebe, pa i najmanja promjena, kao što su nutarnje 

pregrade ili zidovi, čini klimatizaciju nedovoljnom; reciklaža zraka loše 

funkcionira, a osiromašenje u kisiku izaziva umor i nelagodu. 

Kondicioniranje zraka ne predstavlja, dakle, probleme koje se ne 

bi moglo riješiti, pod uvjetom da ono točno radi. To nije, međutim, 

slučaj sa »slijepim lokalima«. Što je to »slijepi lokal«? Mjesto bez danjega 

svjetla, bez prirodnog zračenja, bez pogleda na vanjsku okolinu. 

84

Nalazimo ga općenito u podrumima ili centralnim dijelovima tornja. 

Tu se gomilaju dvije vrste problema: umjetno osvjetljenje i odsutnost 

dodira s vanjskom okolinom. 

Umjetno osvjetljenje ne dovodi samo do vidne nelagode. Odsutnost 

prirodnog svjetla utječe na opće fiziološko stanje, jer ono sadrži infracrvene 

i ultravioletne zrake. Prirodna svjetlost posjeduje specifična 

svojstva. Ona pogoduju, na primjer, biološkoj djelatnosti kože (pomanjkanje 

izaziva smanjenje kožnih pigmenata i time bljedilo). Prirodno 

svjetlo povećava također otpornost prema zaraznim bolestima i olakšava 

sintezu vitamina. Razmjer ovoga problema možemo vidjeti, ako uzmemo 

da neki namještenici, koji rade u slijepim lokalima i ručaju u 

kantini u podzemlju ne vide danje svjetlo od listopada do veljače, osim 

vikendom! 

Odsutnost dodira s vanjskim svijetom izaziva druge poteškoće. U 

Sjedinjenim Državama, gdje su utvrdili da namještenici u slijepim lokalima 

izlaze vdše puta dnevno da bi vidjeli »kakvo je vrijeme«, neke 

uprave postavile su u uredima televizijske kamere u boji koje dopuštaju 

da se prate meteorološke promjene vani. Priča nam ne govori da 

li je ovo perverzno pomagalo iz tehnologije smirilo tjeskobu ljudi, što 

rade odsječeni od prirodne okoline ... 

USAMLJENOST 

Jedan toranj, podvlači ENACT, mije naprosto zgrada snabdjevena 

nekim tehnološkim posebnostima. To je novi društveni i odnošajni svijet 

koji traži značajni napor prilagodbe onih koji u njemu rade. Da li 

je to samo zbog panorame što se uvijek direktorski katovi smještavaju 

na vrh zgrade? Vertikala simbolizira hijerarhiju u njenoj apsolutnosti. 

U pravom smislu riječi, naredbe »padaju s neba«. 

Razdaljina između viših i nižih redova hijerarhije se povećava uslir 

jed poteškoća u unutarnjem komuniciranju. Paradoksalno, tornjevi koncentriraju 

radnike, ali usamljuju pojedince. 

Prvi faktor: pokretna satnica. Ona je neophodna. Kako bi dvadesetak 

dizalica u tornju ASSUR-a, u Defense, mogla primiti u isto vrijeme 

2.660 namještenika? Za vrijeme podnevne pauze namještenici u svakoj 

službi imaju pravo sići da bi ručali. Oni susreću uvijek ista lica 

u kantini, i nikada druga. A mnogi nisu vidjeli, otkad su u tornju, svoje 

kolege koje su svakodnevno susretali u staroj zgradi u središtu Pariza. 

85

Vertikalno kretanje spriječava također i spontane dodire. Kako da 

se čovjek zaustavi, da bi pet minuta brbljao u jednom ultra-brzom dizalu? 

I čemu da se ode na viši kat po čokoladu ili kavu s mlijekom kad 

vam to mogu dati automati na svakom katu? Tako dodiri postaju sve 

rjeđi. 

Počinjemo shvaćati sukobe koji nastaju zbog kafeterija, ma kako 

to izgledalo smiješno, a koji mogu ići sve do štrajka. One su doista 

jedino mjesto gdje se namještenici mogu lako sastati. Više puta je uprava 

pokušala da to spriječi za vrijeme radnih sati, čak je predložila 

besplatno dijeljenje pića na radnim mjestima. 

Poteškoće u komuniciranju između raznih službi umanjuju društvenu 

jedinstvenost na katu, na »platou«, u žargonu tornjeva. Cesto puta 

se radi o plakatima-pejzažima. Potonji su doista dobro prilagođeni arhitekturi 

tornjeva: ukidanje pregrada dopušta bolje širenje prirodnog 

svjetla i smanjuje troškove klimatizacije. S gledišta personala je seljenje 

u tornjeve često puta povezano s otkrićem otvorenih prostora. Promjena 

koja nije bezbolna.41 

Svaki pojedinac ima potrebu za nekom teritorijom, koju može smatrati 

svojom i dati joj vlastiti pečat. Ured-pejzaž ne može zadovoljiti 

ovu potrebu, osim ako posjeduje obilježje dovoljnog komfora: izvrsnu 

akustičnu izolaciju, pristojne udaljenosti između biroa, itd. Kad su 

ti uvjeti ispunjeni, namještenici kažu da su zadovoljni. Ako nisu, napetosti 

postaju žestoke. Da bi se »izbjeglo susjedu«, pojavljuje se ponašanje 

koje se naziva »označavanje svojeg teritorija«. Jedan namještenik 

to objašnjava: »Ograđujemo se pomoću ormara, kutija, dosjea. 

Ljudi ne prilaze. To je naše područje.« 

... .Ured-pejzaž nanovo »dijeli karte«. Autoritarno ponašanje nije 

više uputno: »Prije, primjećuje jedan nadglednik, kad je netko načinio 

nepodopštinu, mogli smo ga pozvati i natrljati mu nos. Sad nije više 

moguće nekoga kritizirati pred čitavim svijetom. Potrebno je spustiti 

ton, uvjeravati.« Konačno, budući da je ured-pejzaž stvoren za grupni 

rad, potrebno je zamijeniti »zapovijedanje« »poticanjem«. Radi se o 

obratu dosta opasnom za kadrove odgoja u staroj školi! 

Otvoreni je prostor, svakako, jedna kontrolna struktura, gdje u svakom 

trenu svi mogu svakoga vidjeti i slušati. Sindikalisti se na ovo tuže; 

»Prije su postojali mali uredi za četiri ili pet osoba, objašnjava jedan 

aktivist CGT-a (Opća radnička konfederacija) u tornju ASSUR-a. 

*' Zanimljivo je da je otvorene uredske prostore, s pregledom od jedne do 

druge strane, јоб branio Georges Friedmann kao oblik »humanizacije« otuđenog 

prostora, ali ovdje vidimo da on znači nešto sasvim drugo. (Opaska RS). 

86

Mogli smo tamo diskutirati, jer šefa nije bilo čitavo vrijeme. Sada, s 

velikim platoima to nije više moguće. Ljudi se ne usuđuju govoriti pred 

šefom. I mi sami dajemo tek neku izjavu pa odlazimo.« 

CEMU IZLAZITI? 

Ako je toranj specifična društvena sredina, to je i zbog toga što je 

potpuno odsječen iz tradicionalnog gradskoga tkiva. S veoma rijetkim 

izuzecima, tornjevi su grupirani u široke uredske zone, koje su postrojene 

na periferiji grada da bi oslobodile središte. Mnogi namještenici 

Defense-u radili su ranije u tradicionalnom »poslovnom trokutu«: Champs-Elysees, 

Općra, Gare Saint-Lazare. Za njih je ovo radikalna promjena. 

U podne su namještenici staroga kvarta, naročito žene, sudjelovali 

u nizu odmarajućih i trgovačkih djelatnosti. Odlazili su ručati ili popiti 

kavu u bistro na čošku ulice; ili bi se preskočilo ručak da se sačuva 

linija, ili bi se otišlo pogledati izloge galerije Lafayette. U Defense 

ljudi ostaju u tornju. Ona posjeduje sve što je potrebno za tekući život: 

kafeteriju, kantinu, eventualno putničku agenciju ili banku. Pa čemu 

izlaziti? Ionako nema ničeg privlačnog vani. »Nemamo želju da 

izađemo u jedinu kafeteriju da bismo tamo vidjeli iste glave. A pored 

kafeteri ja nema ničeg drugoga«, rezimira jedan namještenik GAN-a. 

»Novo umijeće života«, kao što objavljuju poduzetnici La Defense? 

Ili nove tercijarne tvornice?

3 Nova urbana politika: 

od tehnokracije ka 

socijalizaciji 

»Vratimo grad njegovim stanovnicima« . .. »Dokončajmo sa segregacijom« 

... »Stop monumentalnim zabludama« .. .»Prioritet kvalitetu« 

... »Dajmo mjesto snovima i mašti« ... »Ulice pješacima« ... »Neka 

urbanizam bude stvar sviju« ... Neka grad bude ponovo mjesto kolektivnog 

života, razmjene i sastanaka« ... »Ukratko: izmijenimo grad da 

bismo izmijenili život«! 

Tko je onaj koji se služi ovim riječima? Buntovna ljevica? Teoretičari 

»urbane revolucije«? Partije i organizacije koje su odlučile da se 

suprotstave kapitalu na području »životnih okvira«? Još prije nekoliko 

godina ne bi bilo nikakve sumnje kome pripada očinstvo za ove 

parole, kao ni identitet onoga na koga su nišanile: na poduzetnike, bankare, 

industrijalce, tehnokrate i političare jednog režima što je dopustio 

francuskoj buržoaziji da pobjednički juriša na ponovno osvajanje 

urbanog prostora. No, evo kako ti isti što su opljačkali grad preuzimaju 

danas za svoj račvm one iste parole koje su služile da ih prokažu, 

pa ispisuju »pravo na grad« na pročelje »naprednog liberalnog društva.«1 

Ovakav obrat od tehnokratskih hum anističkim shvaćanjima, a da 

pri tome vladajuća klasa sačuva svoje interese, što toliko ispunja negodovanjem 

Gamiera i Goldschmidta, neće nimalo začuditi one koji se 

bave razvitkom društvenih teorija o proizvodnim organizacijama. Samo 

što se takav obrat ovdje dogodio već prije pedeset godina! Dakle, 

stvar nije nova i korisno je vidjeti na kakvim motivima počiva. Uvođenje 

»znanstvene organizacije rada« ili tajlorizma, kojega je Lenjdn 

preporučivao i za socijalističke tvornice, počivala je na poznatim načelima 

racionalne i funkcionalne organizacije koja poštuje efikasnost 

u proizvodnji, standardizaciju radnih operacija, strogo podvrgavanje 

pojedinca jednom kolektivnom zadatku i ritmu, maksimalno izvlače 

1J. P. Gamier i D. Goldschmidt, La comedie urbaine ou la citi sans classes 

(Gradska komedija ili grad bez klasa), Maspero, Paris, 1978. 

88

nje profita iz minimuma uložene energije, ali isto tako i dominaciju 

cjeline nad pojedinim nosiocima radnih zadataka, to jest disciplinu i 

hijerarhijski autoritet u rukovođenju organizacijom. Obrat od ovog tehnokratskog 

ili »mehanicističko-birokratskog« shvaćanja ka jednom 

»organicističkom« ili »humanističkom« zbio se otkrićem »ljudskog faktora« 

ili »grupnog faktora« (po Kurt Lewinovoj michiganskoj ih Elton 

Mayovoj harvardskoj školi), najprije s vrlo skromnim ambicijama da 

bi se pokazalo kako se ljudska grupa ponaša na svoj posebni način, bitno 

različit od formalne hijerarhijske organizacije koja čovjeka promatra 

samo kao elemenat proizvodnog lanca. No, doskora se rasplamsao 

čitav jedan pokret sa zahtjevom za radikalnijim promjenama proizvodne 

organizacije za dobrobit čovjeka proizvođača a i za samu rentabilnost 

tvornice. 

Iako su socijalistički nastrojeni autori nastojali radikalizirati ovu 

problematiku, ukazujući na razne oblike otuđenosti čovjeka u proizvodnim 

odnosima, sami su poduzetnici, industrijalci i menedžeri ubrzo 

shvatili da ona može poslužiti kao način integracije radnika u proizvodnju, 

pa je tako veliki organizator i kapitalist Henri Ford, istaknuo: 

»Tvornica ima dva cilja: da proizvede korisne predmete i da ostvari 

ljudsku zajednicu«. Tako je industrijski paternalizam izbio iz ruku 

radikalnoj ljevici one adute kojima ga je ona osporavala. Slična 

strategija se danas odvija i u urbanizmu, samo što ostvarenje ljudske 

zajednice u tvornici znači »radnu zajednicu« a u gradu »životnu zajednicu«. 

Znamo iz iskustva da je doktrina o »međuljudskim odnosima«, usprkos 

veoma lijepih zamisli i pokušaja da se stvarno demokratizira 

tvornica, bola jalova zbog jednog osnovnog previda: ona je previdjela 

ili zapostavila ulogu realne, stvarne hijerarhije u organizaciji i bitni 

faktor na kojemu ona počiva, naime faktor društvene moći: tko je onaj, 

u stvari, što ima zadnju riječ u organizaciji? Ona je želila — utopistički 

— promijeniti način ponašanja ljudi, a da nije dirnula u stvarne 

ekonomske i političke odnose moći u tvornici i izvan nje. Nije li to slučaj 

i s »Novom urbanom politikom«? No, pogledajmo najprije u čemu 

se ona sastoji. 

1. STO ŽELI »NOVA URBANA POLITIKA«? 

Ne radi se o mišljenjima lijevih ili nonkomformističkih teoretičara urbanog 

prostora, već o stavovima onih koji odlučuju o urbanoj politici 

u jednoj zemlji, i to ne manje značajnoj od Francuske, koja na tom 

89

području, barem što se tiče našeg starog kontinenta, još uvijek »daje 

ton«. »Ako je politika uređenja prostora morala rješavati u toku mnogih 

godina kvantitativne probleme i potrebe, sad je došao čas da humaniziramo 

urbano uređenje. Ovaj sretni razvitak uključuje da će se 

više mjesta dati težnjama potrošača, uzeti u obzir problemi svakidašnjeg 

života, te da će se veća pažnja pridati ideji kvaliteta.«2 Ovaj stav 

Ministarstva odgovara željama bivšeg predsjednika francuske republike, 

Giscard Valćry d’Estainga, koji kaže: »U našoj je zemlji doskora 

rođena individualna i kolektivna težnja za boljom sredinom... U toku 

sljedećih godina ova će briga pobijediti i nesumnjivo vladati izvjesnim 

brojem naših velikih nacionalnih debata.« (»Le Monde«, 3. VII. 1974). 

Upravo ovaj predsjednik, kojega će Francuzi doskora smijeniti optužujući 

ga zbog »tehnokratskih tendencija«, istaknuo je »kvalitet života« 

kao cilj vladine akcije i perspektive društvenih promjena. Njegov ministar, 

Chalandon, ukazao je prstom na glavne protivnike i poteškoće 

u ostvarivanju ovoga cilja: »Potrebno je izvršiti intelektualnu i političku 

revoluciju da bismo oslobodili urbanizaciju od industrijalizacije, te 

uspostavili prevlast urbanizacije nad industrijalizacijom. To je, po mojem 

mišljenju, veliki zaokret u urbanističkoj politici.« I, kao da se ne 

radi o ministru jedne desničarske vlade, on nastavlja: »Naše društvo 

— možda sam u tome marksist? — podvrgnuto je silama proizvodnje, 

kojima vladaju potreba za profitom i zakon tržišta; zbog toga se čovjek 

bez obzira da li je proizvođač ili potrošač, nalazi u jednom paklenom 

krugu.« Doista, ni Henri Lefebvre ne bi to bolje rekao! 

Giscardov zaokret u urbanoj politici bio je uperen protiv gigantizma 

industrijske epohe, koja je našla svoj simbol u betonskoj trgovačkoj 

četvrti Le Dćfense, gdje ne stoji ni jedno drvo, ali zato skaču vodoskoci 

po muzičkoj partituri, a gdje su po svoj prilici i velike trgovačke 

kompanije i robne kuće mislile — možda pogrešno da će i profiti skakati 

više nego u starim četvrtima Pariza, s desne i lijeve obale Seine. 

Bio je uperen protiv shvaćanja njegovog prethodnika Georgesa Pompidoua 

da »gradom moraju vladati automobili« (novoplanirane auto-ceste 

ш Seineu morale su s njenih obala otjerati mirne šetače i ljubitelje 

bukinista!), neboderi natkriljeni nad prošlovjekovnim niskim četvrtima 

kao ?nalc moći industrijske epohe (»... čini mi se apsurdno da bi 

valjalo ograničiti visinu jednog tomja-nebodera«, govorio je Pompidou). 

Ali se od tih manhatanskih simbola moći kapitalizma ogradio i 

sam Giscard d'Estaing: »Čemu bi jedan toranj iznad svih mjerila mo- 

1 Etudes d’Urbanisme. DAFU, Ministarstvo za prostorno uređenje Francuske, 

La Documentation frangaise, lipanj 1975. 

90

ao probijati krov jednoga grada, poremetiti organizaciju već ranije 

postojećih ulica ispod njegovih nogu i nametnuti sliku jednog malog 

broja potrošača svima ostalima?« U slavu industrijske epohe s njenom 

racionalnom funkcionalnošću ostao je kao arhitektonski skandal i kao 

nesumnjivi potrošački uspjeh sam Pompidouov centar, Centre Beaubourg, 

čelični »monstrum za naučne informacije«, dakle nešto više od 

onoga što je zamišljao Le Corbusier pod »mašinom za stanovanje«: 

monstrum koji je svoju utrobu izbacio na površinu, na fasade (pokretna 

stepeništa, zračne odvode razne instalacije), kako bi u njenu šupljinu 

primio golemu masu kulturnih potrošača knjiga i slika, masu čitalaca 

i gledalaca što ga ispunjava od jutra do večeri, tako da ta istinska 

»tvornica ljudskoga znanja ili informacija« tuče sve rekorde u svijetu. 

Na sreću, ovo čudovište ne pokazuje ni najmanju težnju za ekspanzijom 

jer se oko njega još uvijek obnavlja Pariz 19. vijeka s mnoštvom 

objekata iz ranijih stoljeća. Nije li to sudar stoljeća: modernog, futurističkog, 

i starih, zamrlih, sudar koji govori o polihistoričnosti naše 

kulture i našeg doživljaja temporalnosti? 

Ukratko, novu tendenciju ili obrat »ljudskom faktoru« u urbanizmu 

možemo sažeti riječima Gamiera i Goldschmidta: 

»Shvaćanja, kojima se rukovodilo uređenje prostora nakon završetka 

rata, i naročito na početku pete republike, bila su: ekonomizam, produktivizam, 

funkcionalizam, tehnokratizam...« 

Izgleda da je danas NUP (Nova urbana politika) suprotstavljena 

ovim načelima riječ po riječ, jer se izvršeni obrat ne ograničuje na negativne 

mjere s namjerom da zabrani ono što se radilo ranije. Nakon 

što se dugo vremena začaurio u instrumentalističkoj: i kvantificirajućoj 

viziji uređenja gradova, novi urbanizam, izgleda, ide sve više prema istom 

cilju: oživjeti grad kao kolektivnu stvarnost. 

— Rehabilitacija prostora za okupljanje (trgova, foruma, agora, podiuma, 

ulica za pješake, parkova, slučajnih terena, integriranog opremanja, 

itd.) i valorizacija tih prostora pomoću prikladnih gadgeta 

(gradsko pokućstvo, signaletika, mozaici i zidne slikarije, gradska umjetnost 

...). 

— Ponovna afirmacija historijskih centara kao privilegiranih mjesta 

identifikacije građana: čišćenje i restauracija starih kvartova, konzerviranje 

i oplemenjivanje arhitektonske baštine, modernizacija i uklapanje 

raznih aktivnosti (zabavnih, kulturnih) koje pogoduju komunikaciji. 

— Borba protiv segregacije i mono-funkcionalnosti, faktora usamljivanja 

i jednoličnosti: stvaranje raznovrsnijih tipova stanovanja unu- 

91

tar istog sektora, uključivanje društvenih stanova u većem broju u 

slučajevima renoviranja d rehabilitacije, nastojanje da se dobije veća 

heterogenost stambene populaoije, banalizacija i polivalentnost ekipiranja, 

kako bi se naglasila »društvena izmiješanost«. 

— Prioritet javnom transportu da bi se urbanom prostoru dalo 

obilježje javnog mjesta s kolektivnim prisvajanjem: restruktuiranje saobraćajne 

mreže, kažnjavanje upotrebe automobila (strožiji propisi), 

uvođenje novih načina saobraćaja (tramvaj, električna vozila, itd.) i 

modernizacija već postojećih (autobus, metro), podstrekavanja da se 

češće upotrebljavaju kolektivna sredstva saobraćaja (snižena ili besplatna 

tarifa). 

— Reaktiviranje urbanih slika koje su pale u zaborav (prelaženje 

ljudi, miješanje raznih slojeva, folklor, lokalna boja, svečanosti, sajmovi, 

selo, susjedstvo, osjećaji pripadanja, duh grada, itd.) pomoću »simboličkih« 

manifestacija zajedničarstva: festivali, defilei, kulturne nedjelje, 

»glazba na ulici«, tržnice i izložbe pod vedrim nebom, igre i natjecanja 

na ulici, putujuća kazališta, itd. 

— Oživljavanje »lokalne demokracije«: otvaranje općinske administracije 

prema publici i pojačani dodiri s građanima (izložbe u općinskoj 

vijećnici, susreti-debate između građana i funkcionara, audio-vizualna 

obavještenja, hostese), sudjelovanje građana u odlučivanju (kolektivna 

razrada planova o zaposjedanju da, referendumi, stvaranje 

raznih komisija sa savjetodavnom funkcijom izvan općinske administracije, 

priznavanje i institucionalizacije udruženja i komiteta kao priznatih 

sugovornika u upravljanju svakodnevnim životom. (Vidi Gamier- 

-Goldschmidt, trideseta stranica i dalje.) 

Kad bismo se vratili programu »humanizacije tvornice«, onako kako 

je opisuje Georges Friedmann u svojim djelima o »razmrvljenom radu«, 

našli bismo mnogo srodnih ideja ovima što ih iznosi NUP. Bitna 

je karakteristika tog programa da je razmišljanje na osnovu »industrijskog 

imperativa« zamijenilo razmišljanje o »socijalnom imperativu«, 

a to bi značilo, kad je riječ o uređenju prostora, da su pitanja 

društvene integracije građana i njihova identifikacija s mjestom obitavanja 

došli u prvi plan. Prostorno se to izražava na dosta jednostavan 

način: na primjer, »vertikalnom urbanizmu« Pompidoua Giscard je 

suprotstavio »horizontalni urbanizam«, koji, poštuje tradicionalne dimenzije 

Pariza. Ili da se ukloni društvena segregacija — rehabilitacijom 

ulice ili »lokalnom demokracijom« — pomoću arhitekture koja daje 

ljudima mogućnosti da »je shvate i prisvoje«. 

»Sasvim sigurno, čitav ponor, primjećuje Gamier i Goldschmidt, 

odvaja ove dvije vizije urbanizma. A ipak one dolaze od dva čovjeka 

92

koji nesumnjivo pripadaju istoj klasi. Treba li zaključiti da je sama 

buržoazija prebacila pušku s jednog ramena na drugo?« 

U tajlorizmu, koji ima svoj urbani ekvivalent u tehnokratskom funkcionalizmu, 

čovjek je prije svega radna snaga uključena u proces maksimiranja 

profita, što je isto što i maksimum eksploatacije ove radne 

snage. Međutim, sam razvitak kapitalizma je prisiljavao poslodavce da 

ne gledaju na radnike samo kao na radnu snagu, već kao i na potrošača. 

Nije li već Marx primijetio da je radnik »radna snaga« samo za 

kapitalistu koji ga neposredno zapošljava, ali da je on za drugoga kapitalistu 

prije svega »potrošač«! Nakon što je »potrošačko društvo« 

demantiralo razne marksističke teorije o progresivnoj pauperizaciji (u 

materijalnom pogledu) radničke klase (Grossmann), porast potrošačke 

moči radničke klase morao se prenijeti i na stanovanje. Tako 

je iščezla ona tipizirana izgradnja »radničkih naselja« iz ranijeg 

doba, koncem prošloga i početkom ovoga vijeka, i radničko stanovanje 

približilo se srednjim slojevima. (Slum je ostao u najvećem dijelu privilegija 

imigrantske radne snage.) Moglo bi se reći da »etatističke koncepcije« 

u urbanizmu izmiču pred »privatističkim«, kao što ističe H. 

Lefebvre: 

»Što se tiče urbanizma danas, kritika s desna stavlja akcenat na individualnu 

kuću i privatnu inicijativu. U ovoj vrsti velike ljuljačke ili 

velikog pokreta, što vuče francusko društvo, gdje se etatističko, začudno 

nazvano »društvenim« ili »kolektivnim«, suprotstavlja »individualnome«, 

ili »privatnome«, vaga se danas jasno naginje na stranu individualnoga, 

to jest »privatne« inicijative i kapitala. Cilj, je ove kritike očito 

da prokrči put kapitalu koji traži investicije s najvećim »profitom«.3 

Razumije se, da ova logika izvlačenja profita u potrošačkom društvu 

ne može izbjeći pritisku »ljudskog faktora« i »socijalnog 'imperativa«, 

pogotovu kad se općina nađe u rukama socijalističke uprave i njenog 

odlučivanja o investicijama. Tada ono, što nam izgleda kao obična mistifikacija 

u kapitalističkim uvjetima, ili iz kapitalističke perspektive, 

dobiva jedan novi smisao i pomiče se u drugi okvir razmišljanja. 

2. PROSTOR STO SPAJA A NE ODVAJA 

Borba protiv segregacije revalorizira sve one oblike prostornog rješenja 

i uređenja koji dopuštaju da se ljudi što više nalaze zajedno, da što više 

saobraćaju u neformalnim odnosima, da sudjeluju u životu svoje urba- 

1 H. Lefebvre, Espace et Politique, Anthropos, 1972, str. 59. 

93

ne zajednice. Dok je tehnokratski funkcionalizam stavljao težište na čovjeka 

kao radnu snagu i na što jeftiniju reprodukciju radne snage u 

»slobodnom vremenu«, NUP sada nalazi da on ima niz veoma važnih 

uloga upravo u »slobodnom vremenu«, gdje se ne pojavljuje više samo 

kao strogo »privatizirani čovjek« ili čestica »usamljene gomile«, okružen 

katkad svojom obitelji u skučenom i odijeljenom prostoru, već ga 

nalazi kao socijalno biće, kao »citoyen-citadin-a« (građanina svoga grada), 

kao građanina i sugrađanina istovremeno, dakle kao političko i 

zajedničko biće. 

Novo je u NUP-u da grad nije više shvaćen kao puko sredstvo ekonomskog 

rasta već kao mjesto društvene integracije ili kohezije. U tome 

se slažu ne samo predstavnici oficijelne politike i lijevi teoretičari, 

već i »Savez stanara u kućama za jeftino stanovanje«: »Grad ne postoji 

samo da bi udovoljio potrebama pojedinaca, već je njegov pravi poziv 

naročito u tome da stvori kolektive, te zadovolji osnovnu potrebu čovjeka 

da živi zajedno s drugima. Grad je ustvari ostvarenje, u prostoru 

i vremenu, jednog društvenog projekta.« To znači rušiti klasne i kastinske 

pregrade koje su dosada davale izgled gradu. Sadašnji predsjednik 

Francuske, F. Mitterand, zalažući se za decentralizaciju i samoupravljanje, 

kaže: »U povorci zala od kojih tipi naše društvo postoji jedno specifično 

što dolazi od iščezavanja grada: to je opasnost koja prijeti svakom 

pojedincu, čak svakoj grupi, naime da bude odvojen od društva, 

odbačen od njega, pa osjećajući tolike poteškoće da se u njega uključi, 

čini mu se da je nasilna akcija najbolje sredstvo.«4 

»Sve do konca sedamdesetih godina je urbana politika ostavila u 

pozadini, ukoliko nije potpuno zanemarivala, kvalitativne vidove uređenja 

prostora, pa su poboljšanja na ovom području dolazila isključivo 

od inicijative pojedinaca ili automatski proizlazila iz zadovoljenja kvantitativnih 

potreba. Tako je akcenat stavljen na broj stanova koje valja 

izgraditi, kvantitet radnih mjesta koja valja otvoriti, veličinu potrebne 

infrastrukture, uklapanje deficita u oprem i... Jednom riječju, bila je 

to vladavina brojke i statistike. Razvitak se zemlje izražavao povećanjem 

standarda života, volumenom proizvodnje i potrošnje, intenzitetom razmjene, 

bilo da se radilo o ljudima ili robi. Francuska je slavila svoj tisućiti 

kilometar autoputa, pariško područje će do konca vijeka dostići 

14 milijuna stanovnika, te se grčevito tražilo sredstva da se stvore nove 

»metropole« kao protuteža njemu, a neboderi koji su svugdje počeli nicati 

nagovijestili su da je naše društvo ušlo u doba modemiteta. Francuska 

je morala prihvatiti novo vrijeme, a Pariz se prilagoditi automo 

94 

4 »Echange et projets«, no. 2, 1974, str. 44.

ilu. Konačno pronađena »veličina« mogla se mjeriti, a dimenzija projekta 

služila je kao mjerilo. Na koncu svega, logika kvantificiranja se 

izjednačila s logikom profita ... 

U optici tadašnjih uređivača prostora grad je bio kao neka mehanika, 

gigantski sistem upravljan gotovo fizikalnim zakonima — analogija 

što je dopuštala da urbanizam traži status egzaktne znanosti. Kao 

svaka znanost i on je imao svoje eksperte i specijaliste, a stanovnici, 

lišeni »znanja« i »kompetencije«, mogli su jedino da mu se prepuste 

na svoje dobro ... i naročito na svoje zlo.«5 

Naravno jedan od prvih elemenata ljudske komunikacije i susreta 

u gradu je ulica. Trebalo je rehabilitirati ulicu, jer je ona bila »osuđena« 

od modernog urbanizma, ne samo da postane »kanal za automobile«, 

pa je auto sasvim istisnuo pješaka popevši se čak i na pločnike, 

tamo gdje nije bilo dovoljno mjesta za njega na kolovozu. Neki su 

urbanisti jednostavno izbrisali prostor za pješake i bicikliste, a neki 

još »moderniji« i same ulice, jer se u stambenom silosu moglo parkirati 

neposredno ispod zemlje. Tamo gdje je bilo manje novaca i manje 

mašte, gdje se birokracija već motorizirala, prepustilo se ulicu invaziji 

automobila, kao što svjedoče svakodnevni prizori u našim gradovima, 

do te mjere da je ona sasvim izgubila svoju početnu funkciju, jer je i 

kretanje pločnikom postalo onemogućeno i čak opasno po život! (Neki 

»mudraci« kod nas su proglasili da je izgradnja »javnih garaža« nerentabilna 

stvar!) Iako se naša birokracija u svakoj zgodi poziva na »samoupravljanje« 

građana, ona je zoboravila da je jedna od prvih maksima 

takvog samoupravljanja ona izreka Iljfa i Petrova da »pješaka valja 

ljubiti.« 

No, iako je tehnokracija pretvorila pješaka u vječnog »migranta« 

(»emigranta« i »imigranta« istovremeno!), prebacujući ga na najjednostavniji 

način od spavališta do radnog mjesta, ona je ipak brzo uvidjela 

da valja ulicu ponovo vratiti pješaku. Zašto? Podizanje životnog 

standarda značilo je povećanu potrošačku moć, a povećana potrošačka 

moć veću raznolikost u potrošnim dobrima, raznolikost i kvalitet, a 

time i bezbrojne »butike«. Velika robna kuća s vlastitom prometnom 

stanicom u suterenu nije više zadovoljavala potrebe potrošača — sladokusaca, 

što uživaju u lijepo izloženoj i ekskluzivnoj robi, da bi par 

koraka dalje sjeli u kafić i razmišljali što bi valjalo kupiti, promatrajući 

pri tome šetače koji prolaze. Direktori velikih firmi i ostali poduzetnici, 

veći i manji trgovci, podigli su glas da valja trgovačke četvrti 

»humanizirati«, očistiti od automobila i otvoriti ulice pješacima. Ame- 

1 Gamier-Golđscbmidt, op. cit., str. 101— 102. 

95

ičke robne kuće, gdje se autom ulazi gotovo do komptoara i u njih 

ukrcava kupljena roba, spadaju na periferiju a ne u središte grada! 

Centar valja ponovo osloboditi za pješaka, pješaka-potrošača. »Uldca se 

pretvorila u organiziranu mrežu, upozorava Lefebvre, za potrošnju i pomoću 

potrošnje. Brzina pješačkog prometa, kakva se ovdje trpi, daje 

mogućnost da primjećujemo izloge, kupujemo izložene predmete. Vrijeme 

postaje 'vrijeme-roba’ (vrijeme kupnje i prodaje, vrijeme prodano 

i kupljeno).«6 Dakako, Lefebvre vidi u rehabilitaciji ulice i druge ciljeve, 

više društvene prirode. No, činjenica je da pojava »pješačkih ulica« 

u trgovačkim centrima velikih gradova ima svoj uzrok u ekonomskim 

motivima. 

Ali, ulica mora dati ponovo mjesto ne samo »homo economicusu« 

već i čovjeku kao »zoon polikonu«, čovjeku koji na ulici može zadovoljiti 

svoje građanske težnje. Ulica je uvijek bila faktor građanskog i 

političkog odgoja, pa to mora i danas ostati. Automobil je povećao sebičnost 

i usamljenost, pa čak i agresivnost čovjeka. »Proširivanje pješačkih 

zona u srcu grada može vrlo korisno poslužiti 'preodgajanju’ 

urbanog čovjeka, njegovih refleksa i njegove percepcije okoline.« (S. 

Jonas).7 

Ako se uzme da gradska dinamika uključuje tri vida: funkcionalni, 

individualni i kolektivni, tada se funkcionalni odnose na prometne i 

trgovačke funkcije ulice, a individualni i kolektivni imaju neposrednu 

vezu s čovjekovom socijabilnošću, ideologijom i sistemom vrednota. Ulica 

bi morala odgajati pojedinca, a ne činiti ga divljakom i siledžijom, 

kao što je danas česti slučaj, gdje ona pridonosi otuđenju čovjeka u 

»anonimnoj gomili«. Ulica je krvotok kojim pojedinac mora uspostaviti 

vezu s drugim čovjekom, jedna od bitnih arterija susjedstva i susjedskih 

odnosa. Upravo protiv procesa privatizacije i automatizacije ljudskog 

društva, tipičnih ne samo u građanskim već i u takozvanim socijalis- 

6 H. Lefebvre, Urbana revolucija, Gallimard, 1970, str. 12. 

7 Veliku je pažnju izazvala Jane Jacobs svojom kritikom američkih suburbija 

i apologijom ulice u svojoj knjizi Smrt i tivot velikih američkih gradova (1961). 

Ona vidi u ulici glavni faktor za stvaranje društvene sigurnosti i solidarnosti 

među građanima. Ulica ima trostruku ulogu: prvo, ona »mora jasno odvojiti 

privatni od javnog prostora«, koji se u suburbijama miješaju; drugo, ona mora 

»imati oči koje nadgledaju ulicu, oči onih koji su prirodni vlasnici ulice«, a ne 

da kuće okrenu leđa ulici ili da ih stanari uopće ne vide; treće, »trotoar valja 

koristiti stalno bez zastoja: to je jedini način da se poveća broj prisutnih očiju 

na ulici i da se privuku pogledi onih koji se nalaze u zgradama. Nitko ne voli 

gledati kroz prozor koji pokazuje praznu ulicu.« Ona ima potpuno pravo kad 

kaže: »Privlačnost koju osjećaju ljudi kad gledaju druge ljude je činjenica koja 

je čudno zanemarena od urbanista i arhitekata.« {The Death and Life of Great 

American Cities, 1961, Random House, New York, str. 35—37). 

96

Povratak intim nosti ulice

tičkim društvima, valjalo bi gradske prostore načiniti dovoljno atraktivnima 

da omoguće ponovnu »socijalizaciju« stanovnika. »Druga je polovima 

20. stoljeća dosta brutalno slomila jedinstveni grad naših predaka. 

Po uzoru na društvo u kojemu živimo grad se »rasprsnuo«. Mozaičkoj 

kulturi, koja leži u stvarnosti društvenih grupacija, odgovara 

gradska sredina sastavljena od slabo ili nikako povezanih dijelova. Čak 

kad bi i svaki dio bio zadovoljan sam sa sobom, relativni raspored dovodi 

do sudara koji atomiziraju i usam ljuju... Treba, dakle, tražiti u 

jednoj komunikaciji između nas i sredine, više nego zbog samih estetskih 

razloga, takvu akciju u sredini, koja unapređuje gradsku opremljenost.«8 

Ulice valja učiniti ponovo privlačnima, lijepo osvijetljenima, išaranima 

izlozima i reklamama, ispunjenima kafićima, raznim senzacijama, 

mirisima dobrog jela, ali i jeftinih štandova s popularnim jestvinama, 

i ne samo jestvinama, već i raznim drugim predmetima, kulturnima i 

zabavnima. Treba ih ispuniti i mjestima za odmaranje, klupama i ogradama 

za sjedenje, tako da pružaju veću udobnost nego što bi to mogla 

i vlastita soba. Podsjetimo samo kako su za slavu automobila izbacili 

s jednog našeg trga i drveće i klupe, pa kad je jedan sociolog tamo 

postavio jednu jedinu klupu, ona je izazvala senzaciju gotovo jednaku 

onoj prije pedeset godina, kad je tamo bio izložen morski pas ljudožder! 

No, klupa se nije dugo održala, brzo je iščezla, kao što su iščezle i stolice 

po kavanama i lokalima, gdje se jede ili pije na brzinu. Čak su i u 

nekim starim kavanama stolovi i stolci doživjeli istu sudbinu, a njihov 

je ostatak pričvršćen za pod da spriječi slobodno udruživanje ljudi koji 

tamo sjede i komuniciraju, tako da ne možete prisjesti stolu nekog 

znanca .ili prijatelja! Nevjerojatno kako su se inače dobri arhitekti pretvorili 

u bezdušne tehnokrate i izgubili smisao za iskonsku ljudsku 

društvenost! 

Ulica je često mjesto vreve i dodirivanja ljudi, ali su to površni susreti, 

gdje se čovjek nalazi usamljen, gotovo anoniman. Da bi ona dobila 

svoju pravu vrijednost mora biti uključena u prostor nastanjen 

ljudima koji se češće susreću na istim mjestima, a koji i zalutalom 

strancu prenose svoju familijarnost. Ono što čini grad prijateljskim i 

gostoljubivim je njegova otvorenost ljudskim susretima, grad koji ne 

štedi na mjestima susreta, raznovrsnim lokalima, a ovi pak ne štede 

na stolicama i vremenu koje će netko kod njih prosjediti sam ili u 

razgovoru s drugima. Svoju privlačnost duguje Pariz upravo takvim 

' H. Mathieu, J. P. Muret, Le mobilier urbain (Gradska opremljenost), »Urbanisme«, 

No. 139, 1973, str. 47. 


97

mjestima, gdje se osjeća da se iza anonimne ulične vreve krije društveni 

i kolektivni karakter jednoga mjesta koje potiče na razgovor i stvaranje, 

gdje se i zalutali čovjek može osjećati kao »kod kuće«. 

Da bi ulica dobila prijateljski karakter, potrebno je da čitav ambijent 

u kojem se nalazi odiše takvim duhom, a to zavisi najviše od karaktera 

opremljenosti grada. Oprema grada (kulturne, zabavne, sportske, 

rekreativne ustanove, objekti pa i skromni uređaji kao što su 

kiosci, štandovi, stolovi, klupe, rasvjetna tijela, itd.) mora također pridonijeti 

»susretima«, »komunikaciji«, »razmjeni« među građanima. Bujnost 

ovakve opreme daje gradu onaj pečat »urbaniteta« koji su nekada 

imali vašari pred seoskim crkvama. »Oprema, bilo kakva, piše R. Aubry, 

ne izvlači svoju vrijednost iz puke funkcije koju vrši. Ona nije isključivo 

društveni lokal, školski lokal, sportski lokal. Treba se čak boriti i 

reagirati protiv funkcionalističkog, rasparčavajućeg, segregacionističkog 

karaktera opreme, što samo pojačava opću tendenciju našeg društva 

umjesto da joj bude protuteža... Slaganje opreme u urbanom kontekstu 

ističe vrijednost drugih mogućih poziva u njima samima. Ona 

sudjeluje u stvaranju duše jednoga grada i pomaže njegovim stanovnicima 

da pomoću predočenih simbola otkriju smisao svoga grada.« 

Funkcionalizam je potcijemo značaj opreme ili je sveo na standardizirane 

tipove bez inventivnosti i originalnosti, bez veze s okolinom i uključenošću 

u život. To su veoma dobro primijetila zagrebačka djeca, kad 

su dobila zadatak da crtaju dječja igrališta: sva su crtala prostore sa 

statičkim, za zemlju pričvršćenim ljuljačkama, klackalicama, toboganima, 

na betonskim površinama, ali nigdje nije bilo živog djeteta koje 

bi ih upotrebljavalo, jer je upotreba ove zabavne opreme bila predviđena 

za individualno a ne kolektivno korištenje, i to pod nadzorom 

odraslih. Na tim crtežima nije se našlo ni jedno jedino drvo! Naravno, 

kad su ista djeca dobila zadatak da crtaju igralište kako ga zamišljaju, 

ono je odmah oživjelo i prirodom i djecom. 

Nakon studentskih nemira 1968. neki su funkcionari u Francuskoj 

shvatili da bi oprema grada morala služiti boljoj integraciji građana, 

te da bi »svi Francuzi morali postati svjesni da kolektivna oprema 

mora postati prioritetna ti vladinoj djelatnosti, a ne više biti. sporedna 

rabota.« (Potcrtao Chalandon). 

»U nekoj četvrti, stambenom bloku, zoni stanovanja, potvrđuje Robert 

Aubry, potrebni su lokali, gdje se ljudi mogu uveče sastajati, gdje 

se starije osobe ili majke obitelji mogu naći poslije podne, gdje će biti 

moguće nakon rada u nekoj školi načiniti neki baby-foot ili malo pročavrljati.« 

»To je 'kuća četvrti' ili susjedstva... Tek se pomoću kvartovskih 

domova može roditi društveni život, želja da se izađe iz svoje 

98

kuće, da se susretne druge i da se nešto uradi. Tu se može roditi duh 

četvrti. Ukratko, familijarnost mjesta uključuje u sebi familijarnost 

ljudi koji ga posjećuju. Grad, kao i četvrt, nisu samo jedna 'mala domovina’: 

oni teže također tome da postanu 'velika obitelj’. Istima je, 

mala obitelj nije više sposobna da služi kao temelj bilo kakvom konzensusu. 

Pod utjecajem kapitalističkog razvitka nekadašnji su se odnosi, 

koji su od proširene obitelji činili stup društva, raspali povukavši 

za sobom i ovu ustanovu u njenom tradicionalnom obliku. Uslijed dezintegracije 

tako važnog faktora bilo je potrebno zamijeniti ga nekim 

drugim. Kapital nakon što je razorio stare proizvodne odnose, razara 

istovremeno one sisteme fiksacije, što ih predstavlja ustanova obitelji, 

primjećuju autori jedne studije koja se bavi 'opremama vlasti', i na taj 

način oslobađa 'opasne tokove', a te valja nanovo ukrotiti, fiksirati, 

ukrutiti, neutralizirati. 

Kako doista ponovo preuzeti na svoju brigu funkciju 'specijalizacije', 

koju je nekada vršila obitelj predkapitalističkog tipa, osigurati 

buđenje 'zajedničkog duha', kontrolirati i kanalizirati težnje, porive, 

čak 'nastranosti' što ih je nekad regulirala ustanova obitelji? Tko će 

se baviti bolesnicima, luđacima i kriminalcima, organizirati dokolicu 

i odmor normalnih ljudi, obučavati društveni život? Jedna cjelina aparata 

i mjesta, mreža ustanova specijaliziranih za tu svrhu.« (Gamier — 

Goldschmidt, str. 150—151). 

Ovdje prisutni odgojni problem možemo opisati jednostavnim riječima: 

budući da otac i mati provode dan po shemi »metro-boulot (rabota) 

— dodo (spavanje)«, ali prije »dodo« još neko vrijeme zure u 

televizor, to djeca ili omladina, nabijeni snagom i potrebom da troše 

životne porive, izlijeću na ulice kako bi se bavili raznim oblicima »happeninga«: 

podmetanjem noge nekoj starijoj osobi, razbijanjem neke ulične 

svjetiljke ili izloga, izvikivanjem neke neumjesne parole pred »organom 

javne bezbjednosti«, a ako ih se okupi veći broj, to može poprimiti 

i brutalnije oblike. Deficdjentnost ovakve obiteljske socijalizacije moraju, 

dakle, preuzeti razne društvene ustanove, pa kako sama škola za 

to nije dovoljna, potrebno je misliti i na druge slične ustanove, gdje 

se provodi sve veća količina slobodnog vremena. 

3. POLIVALENTNOST I BANALIZACIJA 

Da bi društvene ustanove odgovarale ovome cilju, razmišljalo se kako 

bi ih se prilagodilo takvome programu, pa su otkrivena dva postupka: 

polivalentnosti i banalizacija. 

7* 99

Ideja polivalentnosti nekog prostora pojavila se već mnogo ranije, 

ali je tek sada dobila pravi smisao. U SAD mnogi crkveni prostori služe 

raznim kultovima, a i za javna predavanja. Na taj se način prostor 

koristio u američkim community schools, nekim engleskim koledžima, 

njemačkim »kućama za slobodno vrijeme«, u agori u Drontenu u Nizozemskoj, 

dok se u Francuskoj ova ideja javlja kasnije. Kao primjer 

polivalentnog prostora navodi se Odjelni i kulturni centar u Yerresu, 

gdje se u nizu zgrada s povezanim kolektivnim djelatnostima nastoji 

razviti »zajednički duh«. Tako tu nalazimo pored školskoga centra, 

sportski centar, konzervatorij, centar za izobrazbu odraslih, biblioteku, 

ateljeje za umjetničko obrazovanje djece i odraslih, sve što može pridonijeti 

nekoj zajedničkoj kulturnoj ili zabavnoj djelatnosti u slobodno 

vrijeme. Školski su se centri već prilagodili potrebama permanentnog 

obrazovanja, te nakon što su iz školskih klupa izašla djeca, u njih ulaze 

odrasli. Jedan od glavnih ciljeva u stvaranju polivalentnog prostora jest 

da se građani okupljaju, kako bi »sudjelovali« u životu naselja, dobivali 

obavještenja, diskutirali, predlagali, ukratko odgajali se za svoju 

ulogu aktivnog građanina. Razumije se, da je ovakva djelatnost nošena 

duhom »demokratizacije« zajednice, jer u njoj sudjeluju građani iz 

raznih društvenih slojeva. 

U tu svrhu služi također i banalizacija djelatnosti, a sastoji se u tome 

što ustanove, koje su ranije služile u specijalne svrhe i za specijalnu 

publiku, sada moraju služiti svima, đacima kao i roditeljima, bogatima 

kao i siromašnima, buržoaziji kao i radnicima, intelektualcima 

kao i klošarima. Doduše, već sam prije rata vidio u najelitnijoj ustanovi 

Latinskog kvarta, u Collćge de France, kako neki intelektualni klošari 

dolaze na predavanja istaknutih znanstvenika da bi tamo prodrijemali 

koji sat. 

Tu se uvijek postavlja ono poznato pitanje: što može spriječiti i 

najbolje zamišljene ustanove da se vremenom ne birokratiziraju i ne 

rutiniziraju, da ne postanu opet prostor za društvenu segregaciju? Jedna 

francuska planska komisija upozorava na ovu opasnost: »Oprema 

mora, kolikogod je to moguće, izbjeći normalizaciju, da se ne bi ponovno 

preobrazila pod učinkom specijalizacije i racionalizacije u zacrtane i kodificirane 

servisne službe, a što bi očito išlo protiv željenog cilja. Naprotiv, 

valja ohrabrivati napore za regrupiranjem, banalizacijom i polivalentnošću, 

što vodi do veće ekonomičnosti i boljeg učinka na oživljavanje 

kulturo-zabavnih djelatnosti.« 

Međutim, i u ovom slučaju opasnost od rutinizacije i opadanja 

prave animacije postoji tako dugo, dok u samome društvu postoji stvarna 

segregacija, razvedenost na suprotstavljene Sli odijeljene društvene 

100

klase, te dok faktori društvene promocije djeluju u smislu raslojavanja 

a ne spajanja društvenih slojeva. Ovaj nam je problem poznat iz 

iskustva s demokratizacijom odnosa u proizvodnim poduzećima. Problem 

je uvijek isti: ako želimo demokratizirati jednu društvenu organizaciju, 

ili neko naselje i grad, potrebno je demokratizirati čitavo društvo, 

a tu je, kad je u pitanju grad, oblik slobodnog udruživanja građana 

i slobodna inicijativa u komunalnim pitanjima, jedan od bitnih 

preduvjeta. 

4. ULOGA CENTRA U SOCIJALIZACIJI URBANOG 

PROSTORA 

»Potrebno je bivstveno stvoriti istinske političke centre malih dimenzija, 

kaže jedan socijalistički načelnik u Villepreuxu, po mjeri našeg 

demokratskog ideala.« Dobro je podsjetiti na jednu izreku Jeffersona 

koji je definirao grad kao »medo društvo ljudi koji se mogu susresti 

na jednakoj nozi«. Ova izjava ističe decentralizaciju državne moći u 

obliku malih lokalnih zajednica dopuštajući bolju društvenu integraciju 

pod pretpostavkom društvene jednakosti. Reakciju protiv pretjerane 

društvene centralizacije raznih funkcija možemo pratiti u toku čitave 

povijesti građanskog društva, pa su tako već socijalisti utopisti, Owen 

i Fourier, smatrali da se prava demokraoija socijalističkog tipa može 

normalno odvijati samo u relativno malim prostornim i brojčanim zajednicama. 

U najnovije se vrijeme ova ideja javlja kao reakcija na velike 

gradove, megalopolise, u kojima pojedinac gubi identitet, jer ne 

nalazi »simbole po mjeri čovjeka« s kojima bi se mogao identificirati 

i na taj se način osjećati odgovornim građaninom svoga mjesta. Tako 

suvremeni američki ekonomist E. F. Schumacher u knjizi sa karakterističnim 

naslovom Malo je lijepo (Small is beautiful) upozorava da, 

kad gradovi pređu veličinu od 500.000 stanovnika, nameću velike probleme 

u administrativnom, ekonomskom i socijalnom pogledu, pa se 

oštro ograđuju od suvremenih tendencija ka gigantizmu, kao posljedici 

modeme tehnologije, naročito u pogledu transporta i komunikacija. 

On smatra da je jedno od glavnih zala takvog razvitka iskorjenjenost, 

osjećaj izgubljenosti, a čemu pridonosi masovni saobraćaj. »Sve u svijetu, 

kaže Schumacher, mora imati neku strukturu, inače je to haos. 

Prije pojave masovnog saobraćaja i masovnih komunikacija struktura 

je bila jednostavno ovdje, jer su ljudi bili relativno nepomični. Ljudi 

koji su želili da se sele, to su i činili, kao što svjedoči poplava irskih 

svetaca po Evropi. Tu je bila pokretljivost i komunikacija, ali nije bilo 

101

iskorjenjenosti. Danas je veliki dio strukture propao, a zemlja liči na 

veliki teretni brod s neosiguranim teretom. On se naginje, teret se rasipa, 

brod tone. 

Jedan od glavnih elemenata strukture za čitavo čovječanstvo je naravno 

država. I jedan od glavnih elemenata ili 'instrumenata strukturiranja 

(ako se može upotrijebiti ovaj pojam) su granice, nacionalne granice. 

Ali ranije, prije tehnološke intervencije, značaj je granica bio gotovo 

isključivo političke moći, određujući koliko ljudi možete podići 

za rat. Ekonomisti su se borili protiv takvih granica, jer su postale 

ekonomska barijera — odatle ideologije slobodne trgovine... Dok ljudi 

s površnom logikom vjeruju da brzi transport i trenutačne komunikacije 

otvaraju jednu novu dimenziju slobode (što neki čine u više 

trivijalnom smislu), oni previđaju činjenicu da ova dostignuća nastoje 

također razoriti slobodu, tako što sve čine krajnje ranjivim i krajnje 

nesigurnim, ako se ne pobudi svjesna politika i svjesna akcija da se 

ublaže destruktivni učinci ovoga tehnološkog razvitka. 

No, razorni su učinci mnogo veći u velikim zemljama, jer smo vidjeli 

da granice stvaraju »strukturu«, pa je potrebno znatno veća odluka 

da netko pređe granicu, da se iskorjeni iz rodne zemlje i pusti 

korijen u nekoj drugoj zemlji, nego što je to slučaj u granicama vlastite 

zemlje. Zato i faktor iskorjenjenosti postaje to veći što je zemlja veća.. 

Kako stoji stvar s nužnošću da se posjeduje veliko unutarnje tržište? 

To je ponovo optička varka, ako se smisao »veliko« shvaća u pojmovima 

političkih granica. Nepotrebno je reći da je bogato tržište bolje 

od siromašnog, ali to, da li je tržište unutar ili izvan političkih 

granica, daje u stvari malu razliku. Nisam siguran, na primjer, da bi 

Njemačka u cilju izvoza većeg broja Volkswagena u Sjedinjene Države, 

inače bogato tržište, morala anketirati Sjedinjene Države. Ali dolazi 

do znatne razlike, ako je mala komuna ili provincija politički vezana 

i pod upravom bogate komune Sli provincije. Zašto? Zato što je u jednom 

pokretnom, iskorjenjenom društvu zakon neravnoteže beskonačno 

jači od takozvanog zakona ravnoteže. Ništa tako ne uspijeva kao 

uspjeh sam, i ništa tako ne stagnira kao stagnacija. Uspješne provincije 

izvlače život iz neuspješnih, a bez zaštite protiv jakih slabi nemaju 

nikakvog izgleda; ili će ostati slabi ili će morati seliti i priključiti se 

jačemu: oni stvarno ne mogu sami sebi pomoći. 

Najvažniji problem u drugoj polovini dvadesetog vijeka je geografska 

raspodjela stanovništva, pitanje »regionalizacije«. Ali ne regionalizacije 

u smislu da se niz slobodnih država poveže u sistem slobodne 

trgovine, već u suprotnom smislu: da se razviju sve regije unutar svake 

zemlje. To je, ustvari, danas najvažniji predmet na dnevnome redu 

102

u svim velikim zemljama. I niz nacionalizama malih naroda danas i 

zahtjev za samoupravom i takozvanom nezavisnošću samo je logički 

i racionalni odgovor na potrebu za regionalnim razvitkom. Naročito 

u siromašnim zemljama nema nade za siromašne bez uspješnog regionalnog 

razvoja, bez razvojnog napora izvan glavnih gradova koji pokrivaju 

sva ruralna područja bez obzira gdje se ljudi nalaze... 

Koji je smisao demokracije, slobode, ljudskog dostojanstva, životnog 

standarda, samoostvarenja, usavršavanja? Da li je to stvar dobara 

ili ljudi? Naravno da je to stvar ljudi. Ali ljudi mogu biti kao takvi 

samo u malim razumljivim grupama. Stoga se moramo naučiti da 

mislimo u pojmovima jedne artikulirane strukture koja može izaći na 

kraj s velikim brojem jedinica. Ako ekonomsko mišljenje ovo ne može 

shvatiti, tada je ono beskorisno. Ako se ne može izdići iznad velikih 

apstrakcija, nacionalnog dohotka, stope rasta, odnosa kapital-dohodak, 

input-output analize, radne pokretljivosti, akumulacije kapitala, ako se 

ne može izdići iznad svega toga i uspostaviti dodir s ljudskom zbiljom 

siromaštva, lišavanja, otuđenosti, očajanja, slomova, zločina, bjegstva, 

stresa, zatvorenosti, ružnoće i spiritualne smrti, tada izbrišimo ekonomiju 

i započnimo iznova. 

Zar, doista, nema dovoljno »znakova vremena« da nam označe kako 

je potreban jedan novi početak?«9 

Iznijeli Smo nešto poduži citat tipičnog stava za dosta raširenu tendenciju 

u suvremenim društvenim teorijama, koje stavljaju težište na 

decentralizaciju političke i ekonomske moći, uravnoteženje u razvoju 

razvijenih i nerazvijenih područja, a s ciljem da se stvori istinsko demokratsko 

društvo, koje će moći prevladati sva ona zla iskorjenjenosti 

građanina u društvu pod vlašću megalomanskih težnji ka gigantizmu, 

s »prosvijećenom« birokracijom i tehnokracijom na čelu. Ne radi se 

samo o onoj Rousseaovoj ideji da za pravu demokraciju jedna država 

ne smije biti ni prevelika ni premala«, već o tome da se uspostave takve 

komunikacije i odnosi među građanima koji će osigurati njihov identitet 

s prostornom zajednicom koju obitavaju. Radi se o pitanjima veoma 

značajnima za suvremeno poimanje uloge grada i, posebno, gradskog 

centra. 

Podsjetimo da je gradski centar prošao kroz sljedeći povijesni razvitak 

zajedno s nekim dominantnim funkcijama: 

a) duhovno-društveno središte, s kultom, hramom ili crkvom kao 

vanjskim simbolom, 

’ E. F. Schumacher, Small Is Beautiful, Harper and Row Publications, New 

York, 1975, str. 70-75. 

103

) političko-administrativno središte, s agorom, forumom ili gradskom 

vijećnicom kao simbolom, 

c) administrativno-trgovačko-industrijsko središte, monocentrično 

polivalentno početkom 19. vijeka, 

d) financijska i trgovačka i administrativna središta, policentrična 

i monovalentna središta 20. vijeka, 

e) socijalno-integrativno središte, polivalentno i policentrično ili decentralizirano 

središte s laiciziranim sadržajima. 

Ekonomski i politički značaj centara je poznat, budući da jedan veliki 

gradski centar jasno dominira određenim krajem (R. McKenzie, 

1933). Njegova financijska moć utječe na organe odlučivanja na raznim 

hijerarhijskim razinama. On se ne mora nalaziti u središtu predviđenom 

za administrativno odlučivanje, ali se njegova prisutnost može lako 

utvrditi, jer je zemljišna renta tamo redovito najviša. Moguće je načiniti 

čitavu jednu ljestvicu centara po njihovoj moći: dominantni, 

pod-dominantni, utjecajni, podutjecajnli. Naravno, on često pored financijske 

moći koncentrira i intelektualnu snagu. Određenu koncentraciju 

društvenih znanja, naročito u pogledu tercijarnih i kvartamih 

zanimanja u obliku primijenjenih tehnika i spoznaja. »Učinak dominacije, 

kaže Perroux (1961), sastoji se u ireverzibilnom i djelomično ireverzibilnom 

dominantnom utjecaju jedne jedinice nad drugom jedini 

com zbog njene dimenzije, moći pregovaranja, prirode njene djelatnosti 

ili pripadanja nekoj zoni s dominantnom djelatnošću.« 

U NUP se susrećemo s novijim shvaćanjem gradskog centra, koje 

već pretpostavlja njegovu raniju diferencijaciju i specijalizaciju po 

određenim gradskim zonama. Kod teoretičara NUP-e primjećujemo da 

imaju u vidu, prije svega, težnju za rehabilitacijom stare uloge centra 

koja spaja administrativne funkcije u više demokratiziranom obliku s 

kulturnima i trgovačkima, ali sve to u razmjerima, izbjegavajući »gigantizam« 

i vraćajući se na ideje da je »malo ujedno i lijepo«. 

U jednom službenom dokumentu u Francuskoj se kaže: »Izgleda da 

je perspektiva društvene integracije gotovo uvijek prisutna u većini 

javnih postupaka u smjeru centara, kako sa strane države tako i sa 

strane lokalnih kolektiviteta, bez obzira na političku obojenost.« (Ministarstvo 

za Equipment, DA FU, 1977). A Gamier i Goldschmidt dodaju: 

»Ako su centri ponovo u časti danas, te su postali omiljena djeca 

urbanizma, to nije zbog toga što bi izgledali u očima uređivača prostora 

kao neophodni elementi za restrukturiranje fizičkog prostora i za 

dobro funkcioniranje urbanog sustava: to je prije svega kao ključni 

elementi društvene regulacije, u onoj mjeri u kojoj su sposobni utjecati 

na maštu stanovništva u cilju pojave jedne kolektivne svijesti.« 

104

Možemo reći da, nakon što je diferencijacija grada i specijalizacija 

njegovih funkcija dovela do »usamljenih gomila« rukovodeći se ekonomičnošću 

gradske rente, sada se nastoji ponovo oživjeti funkcije društvene 

integracije, što ih je nekad imalo gradsko središte kao centar 

kultova ili demokratskog okupljanja. Jedan od teoretičara NUP-a J. 

Ominus piše: »Središte grada je mjesto razmjene. I ako je istina da je 

čovjek društvena životinja, nikad nismo više ljudi nego što smo to u 

dobro oživljenom središtu grada... Ako želimo vratiti našim gradovima 

ovu bitnu funkciju (a istovremeno ih načiniti privlačnima) potrebno 

je da njihovi centri postanu najprije kulturni centri.« »Tako dugo 

dok će pojedinac izlaziti samo zato da bi radio, grad neće postojati, 

ali ako mu kulturne djelatnosti u središtu predlažu jednu atmosferu 

svečanosti, topliju, zanimljiviju od govorećih slika na televizoru, stvar 

je dobivena! I grad će ponovo oživjeti! On će ponovo postati mjesto 

sastajanja, kolektivnog osvješćivanja: dobiti svoju dušu.« (E. Cladius- 

-Petit). Isti autor nastavlja: »Biti negdje, osjećati da smo negdje, naći 

se u »svojem« gradu, »svojem kvartu«, to nije šovinizam, jer često smo 

se rodili negdje drugdje. Ne, to je potreba za kvalitetom, odbijanje mediokritetstva, 

anonimnosti, beznačajnosti, samoće. Susresti druge, naročito 

druge koji se razlikuju od nas, primati plodove kulture i prijateljstva, 

sve što grad može dati, sve što selo ne umije odbiti.«10 

Ovdje je težište stavljeno na kulturne djelatnosti, uvijek s istim ciljem: 

omogućiti bolju integraciju pojedinca u njegovu društvenu sredinu. 

Akcenat je upravo na kulturnoj djelatnosti, pa je tako Centar 

Beaubourg u Parizu okružen pješačkim ulicama u kojima prevladavaju 

galerije, prodavaonice slika, knjižare i razni butici s kulturnim sadržajima, 

pored neizbježnih restorančića i bistroa. Sasvim je drukčiji kraj 

oko trga Contrescaipe, koji je stavio u prvi plan kulinarstvo i improviziranu 

zabavu po lokalima i ulicama, pa buja restoranima svih mogućih 

vrsta, francuskima, provansalskima, talijanskima, kineskima, grčkima, 

alžirskima, vijetnamskima, dakle čitav jedan kulinarski kozmos. I tu 

oprema četvrti služi komunikaciji među ljudima, njihovu zbližavanju. 

Naći ćemo isti tako i četvrti gdje tu funkciju ima trgovina, razmjena 

robe za novac, kupovanje i prodavanje, i gdje su ulice prilagođene pješacima 

da mogu mimo razgledati izloge i štandove. Jedan francuski 

službeni dokumenat kaže: »Trgovačka oprema može igrati dvije uloge: 

staviti na raspolaganje stanovnika dobra i usluge koje im trebaju; 

10 E. Cladius-Petit, Guerir les villes (Ozdraviti gradove), »Le Monde«, 13. XI. 

1975. 

105

i stvoriti oživljena i privlačna mjesta, gdje možemo prirodno šetati, 

sastajati se, razonoditi se.« 

Ono što je bitno u svim tim nastojanjima jeste, kao što ističe Castelles, 

integrativna uloga takvih središta, koja su »po mjeri čovjeka«, 

i to čovjeka-šetača, koji se može na svakom koraku zaustaviti i izmijeniti 

neku riječ s drugim čovjekom. »Planovi urbanizma, bilježi Castells, 

nošeni najčešće težnjom da zakoče »urbanu društvenu dezintegraciju« 

odišu duhom reforme, dakle integracije. Tamo gdje postoji prekid društvenih 

odnosa ili slaba dnteriorizacija vrijednosti, radi se o tome da se 

stvori jedan vidljivi pol integracije i uredi tako da odgovara po svojoj 

funkciji gradskim jedinicama koje želimo integrirati.«11 

5. GRADSKI PROSTOR JE IZNAD SVEGA 

DRUŠTVENI PROSTOR 

»Nije cilj da se stvaraju u Parizu 'radničke četvrti’, već da se ubrizgaju 

socijalni stanovi u tkivo prijestolnice u malim dozama pravilno raspoređenima«. 

(Izvještaj A. Gillota u urbanoj komisiji Pariza, 1977). 

Jedan od temeljnih ciljeva NUP-a je svakako da se iz grada ukloni 

ona segregacija ili getoi koji su nastali kao posljedica klasnih imovinskih 

odnosa. No, još je važnije da se ne ponavlja, u ime određene »socijalne 

politike«, stvaranje novih takvih geta poznatih u zapadnim gradovima 

kao »radničke četvrti« ili »naselja za jeftino stanovanje«, a 

koje se već izdaleko lako uočava, jer podsjećaju na vojne kasarne. Sada 

se ovakva politika osuđuje kao »segregacionistička«, i upozorava 

kako valja težiti integraciji raznih društvenih slojeva stanovništva u 

gradu. Umjesto da se radno stanovništvo nabije u stambene silose, koji 

ih na najbrži način spajaju s radnim mjestom, valja stvarati gradska 

naselja koja će na suptilan način spojiti ono što je nekada bilo razdvojeno. 

Već spomenuti predstavnik oficijelne politike, Chalandon, kaže: 

»Ovaj red mora sadržavati utisak pravde, stvarati osjećaj da se radi 

o borbi protiv nejednakosti koja se ogledala u starom urbanizmu.« 

Na koji se to način želi postići? Iznad svega valja sačuvati pučki 

karakter pojedinih četvrti, gdje se radnici miješaju s činovnicima i intelektualcima, 

koje je izbjegavala velika buržoazija, a koja će to vjerojatno 

i dalje raditi tražeći za sebe skupa i ekskluzivna mjesta izgradnje. 

No, za sve druge mora se poći od načela »miješanja pučanstva«, od 

»društvenog zagrljaja« svih slojeva. »Operacije prostornog uređenja, 

106 

1M. Castells, La Question urbaine (Gradsko pitanje), Maspero, 1972.

kaže bivši predsjednik V. Giscard d’Estaing, koje ćemo poduzimati moraju 

potpimoma poštivati sadašnji karakter pariških četvrti i sačuvati 

ili uspostaviti mogućnost da u njima stanuju različite društvene kategorije; 

to uključuje da se veći dio sredstava posveti akcijama restauriranja, 

a ne akcijama renoviranja.« Ove direktive nije, naravno, sam 

predsjednik izmislio, jer su ih već ranije preporučivali urbanisti, a 

praktički provodila komunistička uprava u Bologni. Restauracija se 

razlikuje bitno od renovacije po tome, što se nastoji potpuno sačuvati 

vanjski izgled starih kuća, iznutra obnovljenih prema suvremenim 

standardima stanovanja. Kod renovacije se najprije upotrebi buldožer, 

ruši se u četvrti sve što je zastarjelo i unose »novi sadržaji« u arhitektonskom 

stambenom pogledu, pa tako dolazimo do one čudesne mješavine 

staroga i novoga po mnogim gradskim četvrtima, a što dobro 

ilustrira zakone »sukcesije« i »invazije« čikaške škole. 

Razumije se da je novo shvaćanje upereno protiv monotonih stambenih 

blokova, kasarnskog ili betonsko-siloskog karaktera, za koje jedan 

radnik kaže: »Znadete li, ovdje se dosađujemo. Nema apsolutno 

ničega. Nitko nikoga ne poznaje... Ovdje ljudi odlaze rano ujutro na 

posao, vraćaju se kasno uveče kući. Nikad kraja putovanju. Bez ’telkača’ 

ne bi se moglo živjeti.« Stoga valja opet vratiti četvrtima onaj vid 

privlačnosti što su ih one imale nekada: raznovrsnost. Raznovrsnost 

ne samo u ljudima već i u arhitekturi, u opremi pratećim objektima, 

raznovrsnosti što stvara istovremeno zanimljivost i intimnost. Umjesto 

da se sprovodi »politika socijalnih stanova«, potrebno je uvesti »socijalnu 

politiku stanovanja«, a to znači da nije dovoljno imati neku 

arhitektonsku predodžbu o slaganju blokova kuća, već je potrebno imati 

sliku o sastavu i načinu života samih stanovnika. Raznovrsnost ovdje 

znači, kao što smo vidjeli, prvenstveno raznolikost stanovnika. Zašto se 

ne bi našli na istom pločniku mlađi tehničar, sveučilišni nastavnik, 

umjetnik i klošar? Doduše, restauratorski radovi stvaraju izvjesnu »neudobnost« 

za sirotinju, ali ih valja priučiti na vanjski izgled i opremljenost 

četvrti. Napuštanje velikih blokova sa specifičnim stanovništvom 

znači istovremeno i napuštanje razdvajanja da bi se je zamijenilo raznolikošću. 

»Politika srednje velikih gradova, rehabilitacija ulice, promocija 

pratećih objekata kolektivnog karaktera, uskrsnuće centralnosti 

(središta života), raznolikost i desegregacija naselja... Intervencija 

na više frontova, ali koja se usredotočuje oko jednog jedinog cilja: spriječiti 

ili slomiti oblikovanje teritorijalnih kolektiva sjedinjenih po klasnom 

pripadništvu i ciljevima, te pobuditi fiktivnu solidarnost polazeći 

od »urbane prakse« odvajajući je od njene društvene determiniranosti«, 

kritički primjećuju Gamier i Goldschmidt. Evo, prigovoru 

107

idejama »participacije« od strane ljevice, da se njome želi »integrirati« 

radničku klasu u kapitalističko poduzeće, pridružuje se ovdje gradski 

prostor kao oruđe prividne društvene integracije ali iščezavanja stvarnih 

klasnih razlika. Ali, ako se stavimo u položaj jednog besklasnog 

društva ili društva koje nastoji da to postane, onda su ideje o »društvenom 

prostoru« u smislu njegove socijalne raznolikosti sasvim opravdane. 

Istina, za nas ova »raznolikost«, kao što ćemo vidjeti, ima dvije 

bitne dimenzije: socijalnu i biološku, jer raznolikost mora odgovarati 

istovremeno društvenim grupama s obzirom na njihovu profesionalnu 

diferencijaciju, kao i na biološku diferencijaciju po uzrastu ili dobi. 

Stvaranje »društvenog prostora« ne znači samo »miješanje« raznih 

kategorija građana po ulicama, lokalima i kućama, već također isto 

takvo »miješanje« i po društvenim ustanovama, naročito u onim gdje 

se upravlja gradom. U pitanju je demokratizacija komune, njena veća 

samostalnost u odnosu na organe države, veća mogućnost građana da 

neposredno sudjeluju u rukovođenju i planiranju svojega grada. Ove 

ideje također brani NUP. Stoga predsjednik francuske republike, one 

Pete koja je postala naročito centralistička, kaže: »■Moramo izvršiti decentralizaciju 

naše vlasti u smjeru prvog ešalona našeg demokratskog 

života, onoga koji nam je najbliži, a to je komuna. Komuna je doista 

ono što je najbliže stvarnosti. Tamo ljudi obitavaju, tamo se poznaju 

i susreću, tamo se izobražavaju po školama, bave se sportom, grupiraju 

se u udruženja, tamo se rađaju i umiru, zaboravljajući na lom pretjeranih 

svađa, tamo se smiruju pronalazeći vrijeme i zemlju.« (»Le 

Monde«, 23. XI. 1975.) Reklo bi se da desničar Giscard d'Estaing pronalazi 

ideje ljevičara Henri Lefebvrea! Kao da je pročitao njegovu knjigu 

Pravo na grad. Bez obzira na utisak da veličina lokalne zajednice 

može služiti i prikrivanju dominacije apstraktne tehnokratske države, 

ostaje činjenica da ona ima odlučan značaj u životu građanina i da 

je ona mjesto one vrste neposredne demokracije čiji je preduvjet »bogatstvo 

ljudske razmjene« (Marx) u svakodnevnim društvenim dodirima. 

Pored demokratizacije upravljanja komunom, otvaranjem gradske 

uprave građanima u raznim oblicima otvorenih i intenzivnih komunikacija 

između građana i uprave, važnu ulogu u procesu demokratizacije 

igra slobodno udruživanje građana u obliku raznovrsnih interesnih 

udruženja, da bi se pomoću njih mogla izraziti i formulirati volja građana. 

Bez slobode udruživanja u bazi ne može se govoriti o stvarnoj 

»participativnoj demokraciji«, jer se i najidealnije zamišljena vlast može 

birokratizirati i umrtviti, ako građani doista ne pokazuju volju za 

stvarnim sudjelovanjem u odlučivanju. Ove ideje NUP-a ne trebaju nas 

108

iznenaditi, ako znamo da je Pariz okružen pojasom »crvenih općina« 

sa socijalističkim ili komunističkim upravama. A i uspomena na Parišku 

komunu još je pogdjegdje živa: »Parišku komunu možemo smatrati, 

kaže jedan komunistički načelnik, izvrsnim primjerom općinske 

samouprave, primjerom iznimno bogate direktne demokracije.« Naravno, 

oni koji se plaše ove uspomene, pokušat će ublažiti njen smisao: 

»Riječ komuna, objašnjava jedan službeni tumač, dolazi od latinske 

riječi communio, što znači mir, red i sloboda... Stvaranje komune 

odgovaralo je potrebi za redom i mirom.« Dakle, bilo s lijeva ili s 

desna, ona nam je dobro došla.

4 Što znači grad 

po »ljudskoj mjeri«? 

1. TREBA LI SAČUVATI GRAD? 

Nije li grad osuđen na iščezavanje? Smijemo li u slučaju velikih metropolitanskih 

regija, što brišu granice grada i sela, govoriti još o gradu? 

0 gradu u povijesnom smislu, ograđenom u prostoru, o prostorno 

zacrtanom prebivalištu što nam dopušta govoriti o »svojemu gradu«? 

Iako bismo sve teže pronašli razloge za sačuvanje grada u geografskim 

ili tehničkim razlozima, a još ponajmanje u vojničkima, njegov 

opstanak će ostati opravdan usprkos suprotnih razvojnih tendencija, 

ako utvrdimo da postoje određeni društveni i lični razlozi u životu čovjeka 

koji dovoljno čvrsto govore njemu u prilog. Drugim riječima, 

ako pokažemo da opravdavaju i neki antropološki razlozi. 

Ljudi iz velegradske džungle vraćaju se ponovo njemu. Doduše, kao 

turisti, pa su oduševljeni kad s mapom u ruci mogu pročitati njegove 

sredovječne obrise i diviti se očiglednoj harmoniji. Jer povijest naše 

civilizacije vezana je uz postojanje grada kao povijesnog i kulturnog 

subjekta. Samostani, uzeti in toto, ipak su više služili kočenju no poticanju 

društvenog razvoja, bez obzira na njihovu duhovnu gustoću. 

Rijetke su civilizacije koje su poricale korisnost grada, a što je od 

njih i preostalo? O odnosu Mongola prema gradu Grousset piše: »Mongoli 

su zauzeli grad (Peking), masakrirali njegove stanovnike, opljačkali 

kuće, zatim ga spalili. Razaranje je trajalo mjesec dana.« I zaključuje: 

»Nomadi nisu shvaćali što bi mogli učiniti od jednoga grada, nisu 

vidjeli načina da ga upotrijebe za učvršćenje i širenje svoje vlasti.« 

Središte vlasti za njih se nalazilo pod pokretnim šatorom. Potonji je 

bio u odnosu na prostor »slobodan«, a konju nije trebala garaža bez 

koje ne može suvremeni nomad. 

Grad je, uostalom, već od Sodome i Gomore progonjen mitom izopačenosti 

i dekadencije. Ljudi živeći u prvobitnim zajednicama nagonski 

su u njemu osjećali zlo koje valja uništiti. Ljudi su u ratovanjima 

oduvijek iskaljivaU svoju mržnju na gradove, a u posljednjem veli 

110

kom ratu to. je razaranje dobilo stravične razmjere, da bi završilo velikim 

praskom nad Hirošimom! Doduše, najnoviji vojni stratezi tješe nas 

da su izumili bombu koja ubija sve živo a pošteđuje gradove. Nažalost 

nema bombe koja bi razarala gradove a poštedjela sve živo! Neki reformatori 

gradova bili bi nam zahvalni za takav izum. Nije li Kenzo 

Tange iskoristio posljednja razaranja Tokija, kako bi u njega smjestio 

onu impresivnu hobotnicu od nadsvođenih autoputova? 

Pokušat ćemo obraniti ideju o ljudskoj potrebi za gradom, a to znači 

za »gradom po mjeri čovjeka«. Uvijek su se gradovi pravili po nekoj 

mjeri polazeći od čovjeka, ali ovdje nemamo u vidu uobičajeno antropometrijsko 

mjerilo, fizičku veličinu i fiziološke potrebe. Od njih polazi 

prvenstveno arhitekt, a urbanist nadilazi ove mjere u ime nekih 

drugih koje se tiču samog »društvenog čovjeka«, čovjeka određene 

društvene zajednice, pa će »grad po mjeri čovjeka« ovdje značiti »grad 

po mjeri određene društvene zajednice čovjeka«. U prvom slučaju prevladavaju 

biološki kriteriji, dok se u drugome radi o društvenim i kulturnima. 

Biologija se ne može izbjeći, ali je ona ovdje podređena kulturi. 

Prema tome, naš pristup ostaje bitno kulturalistički ih kultumo- 

-antropološki. Samo u ovom okviru valja tražiti »mjeru čovjeka« kao 

društvenog i urbaniziranog bića, a to znači ujedno da će biološki uvjeti 

individualne egzistencije i ekološki uvjeti izgradnje gradova u prirodnom 

prostoru biti već u toj koncepciji sadržani i poštovani.1 

Kad govorimo o kulturno-antropološkom pristupu urbanizmu, tada 

imamo u vidu činjenicu da je čovjek od iskona gotovo više računa vodio 

o socijalnom i simboličkom vidu stanovanja od čisto fizičko-zaštitne 

funkcije. Tako A. Rapaport, ispitujući najprimitivnije oblike stanovanja, 

kaže: »Moramo uzeti u obzir fizikalne vidove i socio-kulturne 

vidove, ali naročito valja podvući ove potonje. Kad smo jednom shvatili 

identičnost i karakter neke kulture, te stvorili predodžbu o njenim 

1Pojam »kulturalistički« ili, točnije, »kulturno-antropološki« ne uzimamo u 

onom smislu u kojem Frangoise Choay (L'urbanisme, utopies et realties, Paris, 

Ed. du Seuil, 1965) »kulturaliste« suprotstavlja »progresistima«. U njenoj klasifikaciji 

»kulturalisti« vuku svoj korijen od Jolma Ruskina i Williama Morrisa i 

idu do Sittea, Howarda i Unwina, polazeći od grada kao povijesne i organske 

cjeline, a koji valja u njegovoj kulturnoj specifičnosti (kultura kao antiteza civilizaciji!) 

poštivati. Naprotiv, »progresisti« vuku svoj korijen od utopijskih socijalista 

(Owen, Fourier, Proudhon, Considerant) i idu do modernih Gamiera, Gropiusa, 

Le Corbusiera, Strumilina i drugih. »Progresisti« stavljaju težište na racionalnost, 

znanost, tehniku, funkcionalnu logiku rukovodeći se prvenstveno dobrobiti 

pojedinca koji nastoji radikalno izmijeniti ljudsku okolinu. U filozofiji, naročito 

njemačkoj, poznata je dihotomija između »kulturalista« i »prirodoznanstvenjaka«, 

koja se svodi često na sukob kulture i tehnike, kulture i civilizacije. Mi 

smatramo da ovu dihotomiju valja prevladati, jer nas uvodi u lažne dileme. 

111

vrednotama, tada nam odmah postaju jasni izbori što ih vršimo među 

raznim tipovima stanovanja, kako bi odgovorili ujedno fizikalnim i 

kulturnim varijablama. Valja, dakle, uzeti u obzir specifična obilježja 

neke kulture — dopušten način da se neke stvari urade, neprihvatljivi 

društveni činovi i implicitni ideali —, budući da oni utječu na oblik 

kuće i naselja; to podrazumijeva veoma suptilne razlike ali i očite i 

korisne crte. Značajno je za jednu kulturu često puta ono što ona 

zabranjujući, izričito ili implicitno, čini nemogućim, a ne ono što se 

čini neizbježnim.« »I u uvjetima najstrožih fizičkih prinuda i ograničenih 

tehnika, jedna kuća je ljudska činjenica, koju je čovjek gradio 

prema tako različitim načinima, da mu moramo priznati izbor, a on 

uključuje kulturne vrijednosti... Stoga su od najvećeg značaja one 

društveno-kulturne sile koje vežu način života čovjeka uz njegovu okolinu.« 

Tako su indijska naselja raspoređena prema »kozmičkom križu«, 

čije su kardinalne točke uglovi svijeta. Ovakav simbolički raspored 

kuća u naselju nalazimo u svim primitivnim kulturama, u Egiptu, 

drevnoj Kini, kod Inka u Peruu, američkih Indijanaca i dalje. Kao što 

je grad bio imago mundi, tako je i sama kuća ili nastamba bila mikrokozam 

pod vlašću nevidljivih sila koje upravljaju svijetom i ljudima. 

Na primjer, klima je na Markeškim otocima veoma blaga, ali se 

kuće grade iznad zemlje i po rasporedu koji poštuje tabu za žene. Utjecaj 

magičnih predodžaba u Polineziji, utjecaj mane, prisiljava stanovnike 

da jedu izvan kuće i grade posebne blagovaonice. Pa i sam raspored 

članova obitelji za vrijeme ručka strogo je određen. U svim pitanjima, 

gdje današnji arhitekt misli u kategorijama funkcionalnosti i racionalnosti 

polazeći od nekih bioloških obilježja čovjeka (dob, higijenske potrebe), 

čovjek prijašnjih civilizacija, sve do pojave industrijske epohe, 

mislio je u kategorijama religijske, kulturne i socijalne regulacije. Cak 

u uvjetima najstrožih klimatskih prinuda i najveće oskudice u građevnom 

materijalu, kao u slučaju Eskima, način izgradnje igloa, kao i nutarnji 

raspored prostora, strogo je podređen hijerarhijskim i ritualnim 

pravilima plesa. Evo, i u uvjetima potpune pustoši dovoljno je bilo 

ljudsko tijelo i njegovi pokreti, pa da se prostor simbolički oblikujel 

Tako je simbolički kozmos bio oduvijek prisutan u ljudskom oblikovanju 

mikrokozmosa, sve dok industrijski čovjek nije preuzeo »kovačnicu 

svijeta« u svoje ruke i počeo kovati gradove po pravilima od kojih 

bi se Hefestu digla kosa na glavi.2 

2 Amos Rapaport, Pour une Anthropologie de ta Maison (Za jednu antropologiju 

kuće), Dinod, Paris, 1972 (engleski original od 1969.) 

112

»Kombajn« moderne 

tehnologije pretvorio 

je ulice u izolirane 

objekte (»konteјnere« 

za ljude) 

26 

PR 1V \TIZAC II \ PROSTORA 

Američki gradovi 

imaju »suburbije« 

sa veoma 

privlačnim vilama 

na livadi, — ali 

su bez pješačkih 

staza od jedne 

kuće drugoj, jer 

je saobraćaj 

predviđen samo 

automobilski. 

Tipični »suburb« 

u Houstonu — 

Texsas 

T 

27

PROSTORNA ORGANIZACIJA FOURIEROVE FALANSTERIJE 

(prostor podređen ljudskoj zajednici) 

ПЗ [ 

# • i % 

Plan falansterije: 

1. Trg za parade; 2. 

Glavno dvorište za zimske 

šetnje (također su 

tu i kuhinje); 3. Dvorište 

između stambenih 

blokova (u lijevom 

dvorištu staja za konje); 

4. Dvorište za poljoprivredne 

poslove; 5. 

Predvorje crkve; 6. 

Portali; 7. Hodnici sa 

stupovima; 8. Prolazi; 

9. Operna dvorana; 10. 

Konačište sa prijemnim 

prostorima za goste; 

11. Stolarija i bravarija. 

Muzička škola 

za duhačke instrumente; 

12. Kuhinja. 

Autori Atenske povelje vjerojatno se ne bi složili, barem ne bez nekih 

ograda sa stavom da »ljudsko mjerilo« valja tražiti prije svega u 

društvenim obilježjima i kulturnoj organizaciji čovjeka, a ne u tehnološkim 

i materijalnim zahtjevima povezivanja radnog mjesta sa stanom, 

odnosno strukturiranja prostora po poznatom receptu: 1. stanovanje, 

2. odmaranje, 3. obrazovanje, 4. susretanje (lično i u društvu), 

5. rad, 6. upravljanje, 7. promet, 8. opskrba. Iako je ova povelja pretrpjela 

mnoge kritike (Hoffmann, 1957) i smatra se donekle zastarjelom, 

njena glavna slabost nije funkcionalna analiza, već pomanjkanje određenih 

načela u integraciji pojedinih funkcija. Poznat nam je način kako 

je Le Corbusier u svojoj »Unite d'habitation« (stambenoj jedinici) pokušao 

integrirati u jednom jedinom objektu različite funkcije kao što 

su stanovanje, opskrba (dućani), odmor (kino), obrazovanje (dječji vrtić) 

i slično. Međutim, tu se radi o tipično arhitektonskom pokušaju da 

se grad smjesti u kuću, dok je urbani problem: kako smjestiti kuću 

u grad? Kuća se na taj način približava oceanskom parobrodu usidrenom 

na čvrstom tlu, pa je očito da se radi o anti-urbanističkom miš- 


113

ljenju, jer ovakvo sabijanje životnih funkcija u jedan stambeni objekt 

ukida, pored ostaloga, gradski pejzaž, što je isto kao da smo ženi oduzeli 

kosu. Ovakvi pokušaji, čak i kad su arhitektonski uspjeli, ne idu 

dalje od »ćelavih pjevačica«! Time ne želimo reći da su ovakva rješenja, 

kao što ih nalazimo u nekim Hilton-hotelima i švedskim satelitskim 

naseljima, potpuno promašeno, ali je bitna razlika u tome, što 

je hotel kao i brod mjesto gdje se prolazi, dok je grad mjesto gdje se 

rađa, živi i umire. 

Strukturiranje funkcija ne može se u gradu rukovoditi načelima priručne 

kuhinje, već mora odgovarati životu društvenog čovjeka koji se 

negdje u masi gubi, a na radnim mjestima u kolektivu zadržava, te od 

njega udaljuje u svojim svestranim ličnim interesima, koji moraju 

osiguravati pojedincu ne samo vrijeme već i prostor za slobodno kretanje. 

A s antropološkog gledišta ovo kretanje znači da čovjek nije ni 

antropomobil krećući se isključivo na točkovima, ni statua koju vuku 

pokretni tepisi, već je prije svega pješak, koji svoj gradski pejzaž hodajući 

upoznaje i s njime se identificira. Uostalom, oblici kretanja čovjeku 

u gradu bit će oni koje mu nameće tehnologija proizvodnje, saobraćaja 

i harmoničnog korišćenja vlastitog tijela. Danas je pitanje kretanja 

u prostoru još uvijek opterećeno gledištem da je čovjek prije svega 

određeni teret koji zakrčuje svojim volumenom neko prometalo, 

dakle neki predmet a ne subjekt kretanja. Što znači, zapravo, kretanje 

u gradskom prostoru čiji je on subjekt? Da se susreće s raznim 

društvenim ulogama i da se u njima prepoznaje, bilo kao on sam 

bilo kao netko drugi. Dakle, da se kreće kroz prostor strukturiran 

po nekim pravilima same strukture ljudske zajednice, da u njemu 

susreće mjesta i objekte koji imaju određeno društveno značenje, 

da je simbolizam toga prostora istovremeno artikuliran po nekim načelima 

predmetnog i društvenog značenja. O simboličkoj gustoći gradskog 

prostora imali smo već priliku da nešto kažemo u vezi s Novom 

urbanom politikom, ali ćemo se morati na tom pitanju još zadržati, 

jer simbolika gradskog prostora iako prima od društva određeni smisao, 

ona mu ga i daje, ona se hrani kolektivnom sviješću, ali ona oplođuje 

i individualnu svijest. Čovjek živi u jednom gradu učeći se, vjerojatno 

sve do smrti, da bude građanin upravo ovoga grada. Grad nam, 

dakle, treba da bi bio prostor objektivizacije društvene zajednice, te 

da bi prenosio na članove društva smisao što ga je ta zajednica prostorno 

već uobličila. On pretpostavlja stvaralački dijalog između urbar 

nog prostora i građanina. 

114

2. KAKO DALJE OD FUNKCIONALIZMA? 

Usprkos svih kritika funkcionalizam je posljednja koherentna teorija 

koju nalazimo u modemom urbanizmu. On još nije prevladan nekom 

novom teorijom, jer se nije našao novi princip koji bi ga globalno 

prevladao. Stoga još uvijek nalazimo svagdje njegove tragove, i sve 

što se radi je, ustvari, variranje nekih rješenja polazeći od njegovih osnova. 

Međutim, problemi koji su se nagomilali, a koje funkcionalizam 

nije uspio riješiti, traže da se pronađe neki novi princip. 

Razlog je poznat: dominacija arhitekture nad urbanizmom. Valjalo 

bi radikalno promijeniti perspektivu: funkcionalizam ide od kuće prema 

gradu; valjalo bi poći obratnim putem: od grada prema kući. Ne 

samo zato što je prostorno planiranje danas postalo odgovornije i urgentnije 

nego što je bilo prije pedeset godina, već i zbog toga što je 

potrebno osmisliti prostor u njegovoj cjelovitosti, a cjelovitost ne znači 

gomilanje aglomeracija istoga tipa do u beskonačnost, aditivnost 

ili serijski princip... nešto što je udarilo pečat suvremenom urbanizmu 

i dovelo do razaranja grada. 

Podsjetimo na ono što nam je funkcionalizam s Atenskom poveljom 

i teoretičarima C. I. A. M.-a (Congres international d'architecture 

modeme) ostavio u nasljeđe kao pristup modemom urbanizmu, a prema 

čemu se odnosimo prihvaćanjem ili odbacivanjem. Prije svega osnovni 

stav: 

»Urbanizam ne može više biti podvrgnut isključivo pravilima jeftinog 

estetizma. U svojoj biti on je funkcionalistički.« (Le Corbusier) 

Estetski je to značilo odvajanje arhitekture od ornamenta, mišljenje 

suprotno Ruskinovom koji je smatrao da arhitektura započinje ornamentom. 

Nije li već Viollet-le-Duc pokazao da svaki oblik mora izraziti 

određenu funkciju, a novi materijali koje je pribavljala razvijena 

industrija tražili su ovakav način mišljenja. 

Funkcionalno je značilo da i grad valja staviti u njegov konkretni 

ekonomski, socijalni i politički kontekst, da valja izaći iz kaosa u koji 

ga je doveo dosadašnji razvitak i uspostaviti novi racionalni poredak. 

Takav poredak odgovara nekim biološkim i psihološkim »konstantama« 

čovjekova života. Tako se u sferi bioloških potreba pojavljuju zahtjevi 

za ekološkom higijenom: uklanjanje nezdravih stanova i naselja, 

pregusto naseljenih četvrti, loše postavljenih prema suncu, maglovitih, 

industrijskih zagađenih, izloženih poplavama ili buci, prašini i 

otrovnim plinovima. Osuda nehigijenskih uvjeta stanovanja ide ruku 

pod ruku s apologijom zelenih prostora i osušenih ploha. »Sunce, zele 

8* 115

nilo, zeleni prostor su tri primarne sirovine urbanizma.« (Le Corbusier).3 

Uvođenje novog racionalnog reda u grad znači prije svega da valja 

ukloniti dosadašnji spontani razvitak grada, sasvim proizvoljnu raspodjelu 

kolektivnih zgrada, raštrkanih periferija, loše izvedenih kućeraka, 

neplanski postavljenih industrija, iracionalne mreže ulica koja ne 

odgovara suvremenom mehaničkom kretanju. 

Osnovni je prijedlog da se gradi gusto i visoko da bi se oslobodilo 

tlo za zelene površine. Valja izbjeći da se kuće svrstavaju uz rubove 

ulica u povezanom nizu, čime se oduzima njihov najbolji položaj prema 

suncu. Ulice valja lučiti prema namjeni, s obzirom na vrstu i brzinu 

prometala, a pješak mora imati druge putove od automobila. Promet 

na križanjima mora biti kontinuiran što se postiže izgradnjom različitih 

nivoa prometnih traka. Pri tome valja imati na umu da ne bi 

došlo do miješanja funkcija: 

»Trotoari, stvoreni u doba konja i nakon uvođenja kočija da bi se 

izbjeglo gaženje pješaka, smiješni su lijek odkad su mehaničke brzine 

unijele u ulice pravu opasnost sm rti...« 

»Okupljanje industrija u prstenovima oko gradova... stvorilo je 

nepodnosiv promiskuitet.« (Le Corbusier). 

Sljedeći stavovi: izražavaju osnovna načela funkcionalizma: 

— Ključevi urbanizma leže u ove četiri funkcije: stanovati, raditi, 

razonoditi se, kretati se.4 

— Zoniranje, imajući u vidu ključne funkcije: stanovati, raditi, razonoditi 

se, unijet će red u gradski teritorij. 

— Zoniranje je postupak u skladu s planom grada, čiji je cilj da 

se dodijeli svakoj funkciji i svakom pojedincu njegovo pravo mjesto. 

On je utemeljen u razlikovanju različitih ljudskih djelatnosti od kojih 

svaka traži posebni prostor: lokali za stanovanje, industrijski ili trgovački 

centri, sale i tereni određeni za razonodu. 

— Planovi će odrediti strukturu svakoga od tih sektora u kojima se 

nalaze funkcije... a koje će svaka imati svoju autonomiju. 

— Potrebno je klasificirati a razlikovati sredstva prometa i utvrditi 

za svako od njih posebni smještaj, sukladan prirodi samog prometala. 

3 Detaljne podatke s Atenskom poveljom i stavovima C.I.A.M.-a, posebno Le 

Corbusiera, vidi kod Jean-Paul Lacaze, Introduction a la plinification urbaine, 

Ed. Moniteur, Paris, 1979. 

* Le Corbusier, La charte d'Athknes des C.IAM., ed. de Minuit, 1957. U Blještavom 

gradu (1931—1934) Le Corbusier precizira: »Stanovati, raditi, obrazovati 

duh i tijelo, kretati se (u ovom redoslijedu i po ovoj hijerarhiji)«. Prioritet je 

na stanovanju, što dovodi do »hiperfunkcionalizma stanovanja«.

— Vodeći računa o visini, urbanizam će uspjeti da prikupi slobodni 

teren za komunikacije i korisni prostor za razonodu. 

Funkcionalizam je svjestan da je privatno vlasništvo jedna od glavnih 

zapreka racionalnoj organizaciji prostora i zato naglašava da će 

»privatni interes biti podređen kolektivnome«. To je posljednji stav 

u Atenskoj povelji, ali neophodan ako se želi prekinuti s onom »spontanošću« 

koju u grad unosi stambena renta i spekulacije oko nje. Nije 

čudo da su funkcionalisti u socijalizmu i etatizmu vidjeli šansu da 

ostvare na najbolji način svoja načela. Ustvari, valjalo bi reći da im 

je etatistički pristup bliži od socijalističkog, jer im pojam »lokalne 

demokracije« ili samouprave nije uopće simpatičan, budući da dovoljno 

ne integrira naselje u širi prostor i veće planove. »Regionalni plan, 

čitamo u Atenskoj povelji, zamijenit će obični gradski plan«. »... program 

valja izraditi na osnovi strogih analiza po specijalistima.« Iako 

se govori da grad mora »biti po mjeri čovjeka«, njegova izgradnja ostaje 

stvar specijalista: »Tko bi mogao poduzeti potrebne mjere kako 

bi se ostvario dobro ovaj zadatak, ako ne arhitekt koji posjeduje savršeno 

znanje o čovjeku, koji je napustio iluzorne grafizme i koji će, 

pomoću ispravne prilagodbe sredstava predloženim oiljevima, stvoriti 

jedan red koji nosi sam u sebi vlastitu poeziju?« (Le Corbusier) 

Ideje su funkcionalizma bile široko primijenjene u Francuskoj, Njemačkoj, 

Nizozemskoj, Velikoj Britaniji. U »Novim gradovima« precizna 

hijerarhija grupira stanove u »susjedske jedinice«, a ove u četvrti, 

dok su trgovački i industrijski centri strogo odijeljeni od stambenih 

četvrti. 

Koji su glavni prigovori funkcionalizmu i gradovima izgrađenim po 

njegovim načelima? 

Kad je riječ o novim gradovima, kakvi su bili engleski, izgradnja je 

bila predviđena u toku trideset godina, pa se novi gradovi napučuju 

prvenstveno mladim žiteljima. Stoga dobni uzrasti ostaju u neravnoteži 

prema predviđenim javnim ustanovama (školama), te je potrebno 

da prođe trideset godina ili dobra jedna generacija kako bi se grad 

normalizirao po svojem sastavu. Ali to ostavlja jednu nutarnju proturječnost: 

ako grad nije dovršen, potpuno izgrađen, prije no što je 

prošlo trideset godina, tada on pruža nesavršen okvir života svojim 

stanovnicima, njegova oprema nije optimalna. Isto tako prerano zatvaranje 

ili dovršavanje grada postaje zapreka za daljnje promjene, slobodnu 

izgradnju, inovacije. 

Diskusije o optimalnoj veličini grada ostavljaju niz neriješenih pitanja, 

tako da su neki urbanisti protivnici svakog utvrđivanja optimal 

117

ne veličine. Tako Lacaze upozorava da je nemoguće na osnovi kvantitavnih 

proračima dobiti jasni odgovor. Iskustvo pokazuje da su krivulje 

koštanja stana u funkciji veličine grada veoma plitke, s veoma 

slabo izraženim minimumom, tako da se ekonomičnost u najboljem 

slučaju može izračunati za veličinu od nekoliko točaka, za nekoliko 

postotaka, i on je redovito niži od onih nepoznanica ili neizvjesnosti 

koje su u vezi s projektiranjem troškova imutar datoga projekta. 

»Nijedan ozbiljan tehničar, kaže Lacaze, ne može garantirati da 

će jedno optimalno rješenje koje važi danas, važiti još i za deset ili 

dvadeset godina.« Uostalom, pokušaj da se kvantitavno utvrdi neki 

optimum ide na ruku čisto tehničkim faktorima, a zapostavlja neke 

mnogo bitnije, kao što su kvalitet pejzaža, arhitektura, razvijenost društvenog 

života. Ušteddti 2 do 3% u izgradnji a dobiti grad koji se manje 

sviđa građanima, zar je to dobitak? 

Prigovorilo se funkcionalizmu izvjestan operacionalistički perfekcionizam, 

doktrinarno veličanje reda, čiji je zakonodavac i nosilac sam 

arhitekt, koji taj red nameće i ne ostavlja ništa spontanosti i slučaju. 

Le Corbusier ističe da »ništa nije proturječno... sve je dobro smješteno 

u red i hijerarhijski zauzima svoje mjesto«, pa novi urbanizam 

postaje način odgajanja ljudi, jer istina je u rukama urbaniste. »Na 

taj se način rukovodi gomilom«, priznaje Le Corbusier, jer svijet ima 

potrebu za harmonijom i tvorcima harmonije.«5 

To mu daje izvjestan dogmatski karakter, jer pored tehnika planiranja, 

funkcionalizam gradi sve na ideji ljudskih potreba, a upravo 

utvrđivanje pojma »potrebe« je ono što je problematično. Zbog toga 

što je veoma teško utvrditi što su to stvarne ljudske potrebe — osim 

onih već četiri navedenih: raditi, spavati, kretati se i razonoditi se —, 

preostaje jedino da se ostavi stručnjacima, ekspertima da ih oni sami 

utvrde. Za građane je dobro, u tom slučaju, ono što je utvrdio ili 

odredio neki ekspert. S obzirom na promjenljivost ili relativnost ljudskih 

potreba, stručnjak se sam nalazi stalno ukliješten u neke nerazrješive 

dileme, koje pojednostavljeno prikazuje Lacaze ovako: 

»— Ako izgradim kilzalište, a djeca žele imati igralište za košarku, 

ja sam tehnokrata; 

— ako izgradim igralište za košarku, a djeca žele teren za koturaljke, 

ja sam tehnokrata; 

— ako izgradim klizalište i igralište za košarku, ja sam loš direktor, 

jer općinske vlasti ne mogu platiti amortizaciju i održavanje obiju; 

’ Le Corbusier, Mattiire đe penser Vurbanisme (Način da se misli urbanizam), 

Ed. Gonthier, 1946, Paris. 

118

— ako ne izgradim klizalište a niti igralište za košarku, ja sam 

loš direktor, jer ostvarujem grad-spavaonicu.«6 

Razumije se, da je promjenljivost ljudskih potreba i ponašanje nametnula 

ideju polivalentnih prostora, ali da nije time uklonjena do 

kraja određena ograničenost namjene. Postoje, dakako, alternative koje 

imaju presudniju ulogu u oblikovanju jednog grada. Na primjer, one 

u vezi s’ prirodom komunikacija: da li je osnovni element kretanja automobil 

u individualnom vlasništvu, da li samo kolektivni transport, da 

li bicikli, da li pješak? Brzina kretanja je svakako jedna ljudska potreba, 

ali različito određena: jednom čisto tehničkim, drugiput psiho- 

-biološkim potrebama? Da li tu postoje neka načela isključivanja i 

uključivanja takvih potreba? Na ovo pitanje funkcionalizam nije dao 

jasan odgovor. On je samo upozorio na sam pojam ljudske potrebe. 

Ako je bitni način čovjekovog kretanja automobil, ako ga on treba 

kad ide na posao, a također u trgovinu ili u kino, tada će urbani prostor 

dobiti neka obilježja koja smo upoznavali u američkim gradovima, gdje 

se s autom pristaje uz veliku tržnicu ili robnu kuću, na nekom slobodnom 

prostoru, uz brzu prometnicu, ili gdje se na sličnom mjestu, negdje 

na periferiji grada, ukoliko taj pojam važi, ide na slobodni prostor 

gdje je izvješeno neko platno za filmske predstave. Tu ne postoje putovi 

za pješake, jer su oni samo moguća smetnja, ukoliko bi uopće bili 

sposobni da se dokopaju takvih prostora. 

3. ZNACI LI FUNKCIONALIZAM ODVAJANJE ILI 

SPAJANJE ŽIVOTNIH FUNKCIJA? 

Činjenica je da se s funkcionalizmom arhitektura oslobodila buržoaskog 

individualizma u smislu davanja potpune slobode privatnoj inicijativi 

u izgradnji gradova. Pišući jednom od najistaknutijih predstavnika 

modeme arhitekture u Sovjetskom Savezu, Mojsiju Ginzburgu, 

Le Corbusier naglašava nekoliko osnovnih istina: »Ljudi svih zemalja 

i svih klima žele živjeti u kolektivu. Kolektivni život pogoduje industrijskoj 

i intelektualnoj proizvodnji. Inteligencija se razvija samo u 

ljudskim grupama. Ona je plod koncentracije. Raspršenost je nepogodna 

za razvitak duha i slabi reflekse materijalne i intelektualne discipline. 

Svjetska statistika pokazuje da je mortalitet najslabiji tamo gdje 

je stanovništvo najgušće.« Sociolozi će ovdje prepoznati Durkheimove 

ideje o »gustoći stanovništva« kao preduvjetu materijalnog i intelek- 

‘ Op. cit., str. 57. 

119

tualnog razvitka. Podjela rada i diferencijacija grada dovodi i do »organske 

solidarnosti« među ljudima. Naravno, Le Corbusier je vjerovao 

u grad, ali time još nije bilo odgovoreno na pitanje: kakav grad bi najbolje 

odgovarao kolektivnom životu ljudi? Upravo u tom pitanju bilo 

je ozbiljnih sporova među modernistima. 

U samom Sovjetskom Savezu predstaljinističke epohe, dok su još 

modernisti mogli slobodno diskutirati o problemima moderne arhitekture 

i predlagati svoja rješenja — tada su vjerojatno bili prvi u svijetu 

na području urbane misli — razvila se diskusija o tome kakav 

treba da bude grad u socijalizmu. Dva krajnja gledišta očitovala su 

se u diskusiji među pristalicama grada, ili »urbanistima«, i protivnicima 

grada, ili »dezurbanistima«. Debata je stavljena u okvire regionalnog 

planiranja, a odnosila se na »socijalističku teritorijalnu raspodjelu 

pučanstva« (socijalističeskoje raselenjije). 

120 

»Zwei glatt, zwei verkehrt« 

(»Dva ravno, dva 

obrnuto«) — ova klasična 

metoda tkanja јоб je 

uvijek omiljena među 

nekim urbanistima.

»Dezurbanisti« se, kojima se 1929—1930. priključuju i istaknuti modernisti 

(Ginzburg, Vladimirov, Pasternak, Nina Voritinceva), rukovode 

Howardovim idejama rastvaranja grada u zelenim površinama, u 

golemim prostranstvima netaknute Rusije. Grad valja razbiti na tisuće 

komadića, na jednostavne individualne kućerke, raspršene u poljima, 

šumama, prerijama, u čistoj prirodi, gdje će čovjek pronaći svoju iskonsku 

harmoniju s prirodnim životom. A tu raspršenost moraju slijediti 

i'tvomice, koje valja graditi po čitavoj zemlji, povezati ih mrežom 

električnih dalekovoda, energetskom žilom kucavicom uz koju se 

vežu svi proizvodni i stambeni objekti (u duhu one Lenjinove izreke 

da je »socijalizam = sovjeti plus elektrika«!). Cilj je ovoga prostornog 

planiranja da se ukine razlika između sela d grada (cilj koji se 

danas ostvaruje na drugačiji način: urbanizacijom sela ili »rurbanizacijom«). 

Nema više »grada« — nema više »sela«. Tvornice se grade uz 

izvore sirovina. Stambena naselja moraju biti isto tako rastvorena u 

prostoru: nema više velikih i malih kuća, niti ulica i trgova. Kuća postaje 

čisto individualno, slobodno postavljena unutar prirode — ideal 

koji su ostvarili neki pripadnici američkih srednjih klasa u zelenim 

suburbijama! —, a posluživana zajedničkim kolektivnim uređajima, 

od zajedničkih kuhinja do dječjih vrtića i škola. Kuće se, doduše, grupiraju 

uz velike ceste na kojima pojedinci kreću na radna mjesta, jer 

osnovno sredstvo kretanja ostaje individualni automobil. Uz pokretljivost 

radnog stanovništva ide ruku pod ruku pokretljivost kuća. »Recimo 

otvoreno: Ne, to nisu kolosi — kuće-bomune — goleme, teške, 

monumentalne, vječne i zauzimajući tlo zauvijek, koje će riješiti problem 

socijalističke teritorijalne raspodjele«, piše Le Corbusier.7 

»Montažne kućice! Tim gore, ako prve nisu uspjele. Kakva sreća 

da su one isto tako lake za sastavljanje kao i za rastavljanje; nitko 

neće protestirati, ako muž i žena, ako dva stara prijatelja, ako grupa 

nerazdvojivih drugova stavi svoju individualnu kućicu jednu do druge, 

ako ih grupira u jedan blok; svaki stan će ostati uvijek nezavisan sa 

svojim vlastitim ulazom iz bašte. Ali ako dođe do nesloge, ako se prijatelj 

posvađa s prijateljem ili se jedan od njih oženi, također neće 

doći do nikakvih poteškoća u pogledu »stambene površine«, jer je moguće 

u svakom trenu razdijeliti jedinice stanovanja, povećati ih ili smanjiti, 

potpuno ih demontirati i montirati ih na nekom drugom m jestu... 

... Princip montažnih kuća znači kraj nepokretnosti stanovanja. Ne 

radi se o bilokakvim kolicima, niti o povratku na Tamerlana, čitaoci! 

7 Citirano prema Anatole Kopp, Ville et revolution (Grad i revolucija). Ed. 

Anthropos, Paris, 1967, str. 214—215. 

121

To je najbolja upotreba tehnike, udarac zadat urbanizmu, iskrućenim 

oblicima života sitne gradske buržoazije. Buržuj je prikovan uz svoju 

kuću, kuća je za vijeke vijekova zakovana za svoje mjesto. I ona će 

tu ostati, onako kako je zamišljena, kao neki promatrač a ne kao aktivni 

sudionik u životu što se naglo m ijenja... 

... A na njenom mjestu pojavljuje se pojam pokretnosti kuće, sa 

savitljivom i promjenljivom strukturom, a istovremeno jeftinom, budući 

da je načinjena od lakih i jednostavnih materijala. 

Tako se pojavljuju tri točke: 

— urbanizacija ili DEZURBANIZACIJA, 

— koncentracija ili DECENTRALIZACIJA, 

— nepokretnost ili POKRETNOST. 

To su bitni elementi Ohitovičeve teorije.«8 

Razumije se, da svi prateći objekti moraju biti predviđeni za male 

skupine ljudi, a ne za velike aglomeracije. Iako je ovaj koncept vrfo 

brzo osuđen i bačen u koš staljinističke administracije, on ipak nije 

u nekim vidovima ostao neostvaren. Onaj tko je vidio prekrasne trajlere 

što ih proizvode u Edmontonu u Kanadi i njihovu upotrebu u nepreglednim 

šumskim i prerijskim prostranstvima Kanade, taj je već 

vidio oblik takve dezurbanizacije. No, ona se javlja i u urbanim sredinama 

kao marginalna pojava, ako uzmemo u obzir one kolone ciganskih 

i cirkuskih družina, pa i one stalne pratioce svih vašara i vašarske 

maloprodaje po evropskim zemljama i dalje, a da ne zaboravimo 

na moderne nomade — turiste! Ima ova »dezurbanizacija« svoju poeziju, 

čak i onda kad je smještena u urbani pejzaž. O tome nema sumnje. 

Pristalice »urbanizacije« smatrali su također da socijalistički grad 

mora dokinuti segregaciju među raznim slojevima stanovništva, što 

znači sačuvati homogenost stanovništva u homogenim oblicima stanovanja. 

Također i pojam »kolektivne opremljenosti« u duhu kolektivnog 

života ostao je sačuvan. Radi se o tome da grad mora biti »socijalni 

kondenzator«, kao što traži glavni teoretičar ovoga pokreta, Sabsonovič, 

a što znači da građanin pored svojih zanimanja na poslu i kod 

kuće, u sportu i društvenom životu, povjerava odgoj djece školi, upravo 

jer je voli i vjeruje socijalističkim odgajateljima. Njegov život odvija 

se najviše u tvornici, stanu i klubu, čijoj razuđenosti su sovjetski 

arhitekti posvetili jednu od najvažnijih funkcija u socijalizaciji građana. 

Nešto slično je bilo zamišljeno u našim domovima kulture po 

selima i gradovima, iako nije dalo rezultate koje su njihovi osnivači 

priželjkivali. 

122 

* Vidjeti S. Kopp, str. 214—215.

Novi gradovi će biti sastavljeni od kuća-komuna. Takve kuće, gdje 

su predviđeni svi kolektivni uređaji, bit će sastavljene kao saće od 

individualnih ćelija, jer u »socijalističkom načinu života svakog radnika 

ili radnicu možemo smatrati »neženjom« ili samo kao potencijalnog 

»oženjenoga«. Ako slučajno dođe do ženidbe, tada se samo otvaraju 

vrata između individualnih ćelija, kao između kabina na brodovima 

ili vlakovima, i stan je povećan za obiteljske potrebe. Kako se 

0 ovim 'individualnim ćelijama u Sovjetskom Savezu vodila duga diskusija, 

pa su se odlučili da ona može biti 9 m2, a neki su čak predlagali 

12 m2, to se Sabsonovič izruguje tim prijedlozima, jer da oni »znače 

suprotstavljanje socijalističkom načinu života«, pa predlaže da je dovoljna 

ćelija od 5 m2! Ove se ćelije nalaze u velikim i čak golemim kućama-komunama, 

smještenima u blizini tvornica, pa mogu predstavljati 

1 naselja do 50.000 stanovnika. Sabsonovič tvrdi da je načinio anketu 

među radnicima, pa hvali radnice iz jedne tvornice koje su mu sugerirale 

da je ćelija od 5 kvadratnih metara sasvim dovoljna za jednu 

osobu. One su vidjele u takvim ćelijama prednost pred onim kolektivnim 

spavonicama za koje su se zalagali neki teoretičari novoga života. 

Ljudi su čeznuli za individualnim ćelijama, makar kako male bile, samo 

da su njima samima na raspolaganju! Ne treba se čuditi kad znamo 

da su u to vrijeme neke obitelji obitavale samo jedan kut jedne sobe. 

Naravno, Staljin je takvu čežnju za individualnim ćelijama shvatio nešto 

drugačije. 

No, ma kolikogod se diskusije između »urbanista« i «dezurbanista« 

činile utopijskima, s pozitivnim i negativnim predznacima u pojedinim 

pitanjima, one su polazile od jedne nove i realistične situacije koja 

se sastojala u nagloj industrijalizaciji i urbanizaciji Sovjetskog Saveza 

s izgradnjom mnogih novih gradova i naselja po čitavoj velikoj zemlji. 

Usprkos novatorskim idejama u arhitekturi i urbanizmu, stanove se 

i nadalje gradilo na tradicionalni način, čitave se obitelji useljavalo 

u jednu jedinu sobu. Kuće-komune, gdje je kolektivna opremljenost 

morala nadoknaditi skučenost stambenog individualnog ili obiteljskog 

prostora, također su brzo postale predmet izbjegavanja, a mijenjale 

su i svoju namjenu. Moglo se je utvrditi da su »rijetke kuće-komune 

izgrađene prema veoma slabim planovima; da su odmah upotrijebljene 

na suprotan način od predviđenoga; da je u ćelijama, izričito predviđenih 

samo za jednu obitelj, došlo odmah do zajedničkog stanovanja 

više njih; te da su zbog svoje koncepcije bile još manje pogodne za 

stanovanje od podijeljenih tradicionalnih stanova. Pučanstvo je raslo 

nesrazmjerno u gradovima i sve se više vidilo da je nemoguće riješiti 

123

stambenu krizu, jer osnovna sredstva moraju ići za industrijalizaciju.«’ 

I sami »dezurbanisti« kritizirali su »kuće-komune, s njihovim unutarnjim 

ulicama, prljavim i bučnim, s blagovaonicama u stilu kasarne, s 

depersonalizacijom koju povlače za sobom, jer se čovjek utapa u gigantskoj 

i anonimnoj masi, mnogo bližoj kasarni ili mravinjaku nego 

radnom kolektivu, kulturnoj ili interesnoj zajednici koju se željelo 

stvoriti.« (Ibid.) 

I sam je Le Corbusier oklijevao između ovih ekstremnih pozicija 

»dezurbanizacije« i »urbanista«, dajući jednom prednost »kućama- strojevima« 

s nutarnjim ulicama i kolektivnom opremom (dućani, hoteli, 

restorani), koja je dovoljna da čovjek za čitava života ne mora izlaziti 

iz kuće, i »zelenog grada« (Ginzburg i Bartsch), gdje su blokovi kuća 

opasani na slobodnim prostorima zelenim sagovima. Dok su unutarnje 

ulice bile prepuštene nužno pješaku, vanjske ulice postale su privilegija 

automobila. Atenska povelja je konačno osudila ulicu s kućama 

svrstanim uz njene rubove. Za razliku od marseljske »jedinice stanovanja«, 

idealni grad je Le Corbusier zamišljao kao »grad u nekom parku«, 

ideja koju je već izrekao 1922. Auguste Perret definirajući grad 

kao »skver s posađenim tomjevima«. Ovu koncepciju označio je Lewis 

Mumford kao »anti-grad« i kao »niz neobrađene zemlje«, upozoravajući 

da se grad određuje pomoću onoga što je u njemu »puno« a ne »prazno«, 

ne pomoću nesrazmjernih i neljudskih prostora.10 Ovu kritiku će 

preuzeti i Nova urbana politika nastojeći da ponovo rehabilitira ulicu. 

Već smo rekli da je slaba strana ovog urbanizma da se stambena 

izgradnja još uvijek misli prvenstveno u funkciji stana ili kuće, a 

ne stambene četvrti, kvarta ili habitata. Umjesto da mišljenje završava 

sa stanom, ono s njime počinje, a sve ono što slijedi nakon njega opada 

po svojem značaju i oblikovnoj vrijednosti. Drugim riječima, urbanizam 

je još uvijek u velikoj mjeri podređen arhitektima, a ne »towns 

plannerima«, graditeljima gradova, kako ih nazivaju Englezi, a i upotrebljavaju 

na tisuće, kako bi spriječili jednostranost arhitektonskog pristupa. 

Valja, dakle, napustiti »domo-centrizam« i misliti u funkciji »habitat-centrizma«. 

To je danas jasno! Ali na koji način misliti u novim 

dimenzijama, to je otvoreno pitanje. 

Jedna je zapreka, da se pravilno misli u tom okviru, i sama ideja 

zoniranja, uvedena po funkcionalistima, iako je ona jako unaprijedila 

drugačiji stav prema izgradnji stanova. Zoniranje je, naime, pojačalo, 

a ne oslabilo segregaciju u gradovima, ne samo u socijalnom pogledu, 

124 

' Anatolc Kopp, op. cit. str. 224. 

1J Lewis Mumford, Le Declin đes villes, (Pad gradova).

već i u čisto funkcionalnom. Jedan od prigovora je ono poznato odvajanje 

radnog mjesta od stana, to svođenje veze ili kretanja između ovih 

dviju zona na sasvim mehaničko kretanje, koje je oduzelo svaku društvenu 

funkciju prostoru između radnog mjesta i stana. To je ona poznata 

izreka »boulot-metro-dodo«. Doduše, francuski radnici, a dakako 

i oni drugih gradova, ubacili su u ovu opustošenu dimenziju jedan ljudski 

sadržaj — bistro, koji se nalazi odmah na izlazu iz tvornice ih sasvim 

pri ulazu u stan! Primijećeno je da je zoniranje unijelo neravnotežu 

u rasporedu gradskih masa, pa se tako upozorava da centralna mjesta 

s trgovinom i rekreativnim uređajima zauzimaju često veoma mali dio 

gradskog prostora, a stambene četvrti najveći dio gradske površine. 

Zoniranje je, prema nekim dominantnim funkcijama, bez obzira na 

sastav i naseljenost pučanstva, tipično tehnokratski stav. Funkcionalno 

zoniranje u ovom slučaju postaje nefunkcionalno u socijalnom pogledu. 

Trebalo bi, dakle, načiniti zoniranje funkcionalnim, ali u socijalnom 

smislu? O tome se upravo i radi. Potrebno je, prije svega, ukloniti onaj 

»tunel«, mračni hodnik, uprljano ili neprovidno staklo nekog prometala, 

između radnog mjesta i stana, one simbole gradske gužve i prometa, 

i dati ovome mjestu ili kretanju ljudski sadržaj, usprkos privatnih 

automobila, dreke truba i smrada benzina. Trebalo bi svakako 

ukloniti onih pola sata ili sat gušenja, davljenja, guranja, psovanja, 

uzrujavanja kojim prelazimo iz »carstva nužno socijalnog rada« u »carstvo 

slobode«, to jest slobodnog vremena (Marx). Kako ukloniti ovaj 

dehumanizirajući »tunel« između radnog mjesta i stana, to je upravo 

krupno pitanje jednog drugog tipa zoniranja, onoga koje želi biti u 

skladu s ljudskim potrebama, koje prestaje biti stvar čiste tehnike 

kretanja gradskih prometala, a koja su zbog pogrešnog planiranja odnosa 

među zonama postala jedna od najvećih smetnja normalnog gradskog 

života.11 

" Gužva u gradovima je opća pojava. Ona se pojačava u satovima, kad se 

napušta posao. Tako je u središtu Pariza između 18 i 19 sati prosječna brzina 

75.000 vozila bila 13,8 km na sat 1970. godine. Izračunato je da će ova brzina 

pasti na 8,93 km/sat, ako se broj vozila poveća na 114.000 sljedećih godina. Da bi 

se to spriječilo, uvedeni su posebni kuloari na cestama za javni promet, što je 

povećalo brzinu na 14,18 km/sat. Razumije se, da je metro neuporedivo brži 

i ekonomičniji. 

125

»Suvremena katastrofa ili sloboda prostome organizacije« 

(Le Corbusier)

5 Tehnologija i urbani 

prostor 

1. DUALIZAM TEHNOLOGIJE I URBANOG PROSTORA 

Ulazimo u »drugu industrijsku revoluciju«, koja nas prividno paradoksalno 

uvodi u »post-industrijsko društvo«. Radi se o naglom napretku 

automatizacije, informatike, elektronike, koja sada, nakon što su para 

i elektrika zamijenile čovjeka kao fizičku radnu snagu, počinju zamjenjivati 

čovjeka kao psihičku radnu snagu. Prva industrijska revolucija 

zamijenila je u velikoj mjeri ljudske izvore energije, grubu radnu snagu 

stvarajući parne strojeve, druga je preuzela sa mehaniziranim i polu- 

-automatiziranim radom koordinaciju radnih operacija od čovjeka, i zamjenjuje 

čovjeka u funkcijama upravljanja i kontrole. U društvenom 

pogledu to znači da se posljedice napretka u proizvodnim snagama očituju 

ne toliko na sektoru gdje prevladava ljudska radna snaga i spretnost, 

već na sektoru gdje čovjek nadgledava, upravlja, kontrolira, registrira 

proizvodne procese. Dok je stroj ranije potiskivao čovjeka u 

sekundarnim djelatnostima (sektor prerađivačke proizvodnje), sad ga 

počinje sve više potiskivati u tercijarnim djelatnostima (administrativnim, 

kontrolnim, upravljačkim). Dok je raniji napredak naročito ugrožavao 

»plave bluze«, sad on ugrožava sve više »bijele ovratnike«. 

Jedna od najvažnijih posljedica pri uvođenju mikroprocesora, koje 

upotrebljavamo u džepnim računalima, a doskora i u džepnim televizorima, 

jest povećanje »tehnološke besposlice« — izbacivanje radnika 

i namještenika kao suvišnih. Opadanje radnika a porast činovnika, to 

jest pad sekundarnih a porast tercijarnih djelatnosti poduži je trend 

što nam pokazuju statistike u industrijski najrazvijenijim zemljama. 

U SAD već od 1956. broj činovnika je veći od broja radnika. U Francuskoj 

je ovaj proces nešto sporiji, ali ide u istom smjeru: u periodu 

od 1962. do 1968. radničko pučanstvo je poraslo za 15%, a u periodu 

od 1969. do 1975. za 0,9%, dok je u istom periodu broj namještenika 

od 3, 8% porastao na 3,9%, a rukovodećih kadrova i slobodnih profesija 

od 4,5% na 5,6%. Proizvodnja je ljudi, koji stoje u neposrednom 

127

dodiru s prirodom (isti proces važi i za seljaštvo) u stalnom opadanju, 

a raste broj ljudi koji se bave davanjem usluga drugim ljudima (bez 

obzira na to da li su kojiput takve »usluge« čisto parazitskog karaktera). 

Predviđanja u Francuskoj pokazuju da je aktivno pučanstvo poraslo 

u periodu 1976—1983. za oko 288.000 osoba, ali da je industrijsko 

pučanstvo opalo za 466.000, gotovo isto toliko intenzivno kao i poljoprivredno 

stanovništvo (520.000). 

Industrijsko je društvo očito u opadanju. Iako bi uvođenje mikroprocesora 

moralo povećati besposlicu, a time i pauperizaciju širokih 

slojeva radništva, opće podizanje društvenog bogatstva prisiljava društvo 

na redistribuciju bogatstva. »Obvezatni porez, to jest ukupnost 

poreza koje uzima država ili lokalne zajednice i članarina za socijalno 

osiguranje, predstavljalo je u 1978. (prema podacima OECD-a) 53,1% 

od bruto industrijskog proizvoda u Švedskoj, 46,7 u Nizozemskoj, 41,3 

u Austriji, 39,4 u Francuskoj, 38 u Zapadnoj Njemačkoj, 33,2 u Velikoj 

Britaniji, 34,5 u Italiji i 32,3 u Kanadi. Ova redistribucija ne ukida 

uvijek i nejednakosti, jer najbogatiji slojevi uspijevaju dobiti najkvalitetnije 

medicinske usluge ili djelomično izbjeći porezu. Ali ona duboko 

mijenja uvjete radničkog života. Da bismo se o tome uvjerili, dovoljno 

je da pogledamo nekoliko slika iz 1936. i da se sjetimo još nedavne 

prošlosti, one slike nezaposlenosti, što je bacala čitave obitelji 

u tešku bijedu. Ekonomska i društvena distanca između radnika i namještenika 

stalno se smanjuje, barem izvan rada, pa kad se danas govori 

o siromasima, misli se naročito na ostarjele, doseljene radnike 

(imigrante) i žene koje se kao slabo kvalificirane brinu o porodici. To 

ne znači da ulazimo u egalitamo ili nediferencirano društvo, ali radnička 

klasa prestaje biti malo po malo neka društvena grupacija duboko 

društveno i kulturno različita od ostaloga društva, nalazeći se na 

rubu društva, kao što je to izgledalo još prije jedan vijek u anketama 

Mauricea Halbvachsa.«1 

Iako je teško zaustaviti tehnološki napredak, ipak postoje i otpori 

protiv uvođenja daljnje automatizacije s mikroprocesorima, kako kod 

radnika koji se plaše gubitka posla tako i kod menedžera koji se plaše 

krupnih društvenih promjena u bliskoj budućnosti. Zanimljivo je, da 

danas u Francuskoj, prijedlogu da se radna sedmica skrati na 35 sati, 

pružaju otpor podjednako poslodavci, sindikat poslodavaca, kao i radnici, 

naročito komunistički sindikat CGT; poslodavci pružaju otpor da 

se ne bi smanjile stope eksploatacije radne snage, a radnici se plaše 

1Alain Touraine, L’Aprčs-socialisme (Nakon socijalizma), izd. Grasset, Paris, 

str. 53. 

128

PRIMJER PJEŠAČKOG GRADA 

Venezia je grad u kojem su ceste za pješake potpuno odvojene od 

puteva za prometala (koje su preuzeli kanali sa gondolama i 

vaporetima)

smanjenja nadnica. Naravno, to su neposredne reakcije na socijalistički 

program smanjenja radne sedmice, ali je očito da će do skraćenja 

radnog vremena ipak doći, pogotovu ako se želi zaposliti masa sada 

nezaposlenih. Takvi otpori su, uostalom, postojali i kod uvođenja 48- 

-satne radne sedmice, pa i kod 40-satne. S njima valja računati, ali se 

smjer razvoja neće izmijeniti. Postoji, doduše, područje koje tehnički 

napredak apsorbira bez otpora i oklijevanja, a to je vojska i naoružanje. 

Ona će, bez sumnje, uvesti mikroprocesore na najvišoj tehničkoj 

razini. Direktor Internacionalnog instituta za istraživanje mira, Frank 

Bamaby upozorava: »Oko 400.000 najboljih prirodoznanstvenika i inženjera 

u svijetu radi danas na vojnim istraživanjima i razvitku; to je 

oko 40% svih istraživača i inženjera u svijetu«. Najnovija i najbolja 

znanstvena otkrića u elektronici i mikroelektronici odlaze za naoružanje, 

a ova progresivna automatizacija naoružanja samo povećava opasnost 

općeg holocausta, upozorava Bamaby. 

Predstavnik njemačkih I. G. Metall-sindikata, Giinter Friedrichs kaže 

da se već od 1979. isprobavaju u industrijskoj proizvodnji »inteligentni« 

roboti, snabdjeveni »sensorima«, koji mogu »vidjeti i osjećati«, 

to jest prenositi točna obavještenja o stanju komada što se obrađuje 

i sami podešavati potrebne radne operacije jednu za dmgom. Oni mogu 

sami preuzeti radove na montaži i načiniti »tekuće trake« suvišnima. 

Kako je rad na tekućoj traci jedan od tipičnih oblika »otuđenja čovjeka 

u radu« zbog svoje monotonije i nametnutog ritma i živčanog iscrpljivanja, 

to je pima automatizacija svakako napredak u pogledu humanizacije 

ljudskog rada. Ali on istovremeno pokazuje da je radnik suvišan 

na tome poslu. Radnici se sve više polariziraju u zanatskoj osposobljenosti, 

jer jednima zanat uopće nije potreban, postaju sve manje kvalificirani 

i samo priučeni za neke rutinske poslove, dok drugi postaju 

visokokvalificirani, jer moraju obavljati kontrolu i održavanje strojnog 

parka. Većina je ona koja je ugrožena gubitkom profesionalne kvalifikacije. 

A to znači da veliki broj radne snage mora biti sve više osposobljavan 

za ljudski život u slobodnom, a ne u radnom vremenu. 

Trenutačno je situacija takva, upozorava Friedrichs, da jedan robot 

zamjenjuje četiri radnika, ali istovremeno stvara mjesto za petoga koji 

će se o njemu brinuti. On je uvjeren da će »u budućnosti sasvim sigurno 

doći do skraćenja radnog vremena, budući da stvaramo sasvim nove 

uvjete za radni život kao i za potrošačke zahtjeve.«2 Autori Rimskog 

2 U vezi s ovim problemima vidjeti Giinter Friedrichs, Adam Schaff (Ed.), 

Auf Gedeih und Verderb, Mikroelektronik und Gesellschaft (Za dobro ili zlo — 

mikroelektronika i društvo), Izvještaj Rimskoga kluba, Europa Verlag, Wien,1982. 

9 Grad po mjeri čovjeka 129

kluba, govoreći o »drugoj industrijskoj revoluciji« nakon uvođenja 

mikroprocesora, slažu se u jednom zaključku: ako ne dođe do skraćenja 

radnog vremena, doći će svakako do masovne nezaposlenosti. U 

liberalnim se teorijama kapitalizma smatralo da se može trpiti najviše 

do 6% nezaposlenih, ali njihova stopa u novije vrijeme počinje rasti i 

preko 10% aktivnog stanovništva. To nije samo teret za privredu, već 

predstavlja krupan društveni problem, koji će postati bitni elemenat 

promjena u društvenoj organizaciji života. 

U japanskoj tvornici automobila Toyota roboti su zamijenili četvrtinu 

radnika, a kod Citroena jedan robot, koji radi na zavarivanju karoserije, 

zamijenio je dvadeset radnika. Slično su u industriji elektronskih 

satova, satovi sastavljeni od četiri osnovna elementa zamijenili 

klasične satove sa stotinu dijelova. U tiskarama elektronski strojevi 

slažu 8 milijima znakova na sat, dok je klasični stroj mogao složiti 

najviše dvadesetpet tisuća na sat. I tako dalje. Svake godine efikasnost 

elektronskih strojeva postaje sve veća, a sve veći broj radnika ostaje 

bez posla. 

U Frankfurtu je Institut Bretelle proveo anketu o perspektivama zapošljavanja 

u sljedećoj deceniji i utvrdio da će uvođenje robota zamijeniti 

80 do 90% radnika u proizvodnji, što čini 50 do 60% čitavog personala. 

Razvitak informatike i telematike (teleksi hranjeni velikim kompjutorima, 

pravim »bankama podataka«) pogodit će mnogo više zaposlene 

u administraciji nego u neposrednoj proizvodnji. Tako je velika 

njemačka tvrtka Siemens načinila analizu razvoja do 1990. godine iz 

koje proizlazi da će 25 do 30% uredskih poslova biti automatizirano; 

od dva milijima njemačkih daktilografkinja, koje svake godine tipkaju 

oko 4,4 milijardi stranica, 40% će postati suvišno. »Promjene će biti 

dramatične i prilagođavanje na njih veoma teško«, s pravom primjećuje 

jedan od Siemensovih direktora. Slične prognoze važe i za druge 

razvijene zemlje. Volker Hauff, u to vrijeme ministar za istraživanja, 

kaže da će u sljedećim godinama 40 do 50% aktivnog pučanstva biti 

pogođeno mikro-elektronskom revolucijom. Promjene su postale tako 

velike, da staro Keynesovo pravilo, da »investicije smanjuju nezaposlenost«, 

u takvim uvjetima prestaje važiti. 

Razvitak je krenuo u drugom smjeru, pa doktrina »punog zaposlenja« 

na temeljima sadašnje kapitalističke ekonomije ne daje više rezultate: 

ljudski rad nije više glavni izvor bogatstva, odnosno bogatstvo 

se bitno ne povećava uslijed ulaganja u ljudsku radnu snagu. Bogatstvo 

raste proporcionalno s isključivanjem ljudskoga rada u industrijskoj 

proizvodnji. Veza između rasta proizvodnje i rasta zaposlenosti je definitivno 

prekinuta. Da li to znači da se rađa društvo u kojemu slobod 

130

no vrijeme dobiva bitni značaj? Ne idemo li u susret onome društvu, 

što ga je već predvidio Marx, kad je rekao da će »nužni društveni rad« 

biti sveden na minimum, a slobodno vrijeme predstavljati »carstvo 

slobode« u kojem čovjek može razviti sve svoje stvaralačke sposobnosti? 

Nije li takva prognoza sasvim uvjerljiva, ako uzmemo u obzir da 

se ovaj »nužni društveni rad« odigrava pod takvim uvjetima, da on predstavlja 

degradaciju ljudske ličnosti, ne toliko s obzirom na izrabljivanje 

sa strane nekog poslodavca, kako po svojoj tehničkoj prirodi, uslijed 

prirode samih radnih operacija kojima je čovjek podvrgnut?3 

Iako će se napori budućeg društva, u kojemu će proizvođači odlučivati 

o proizvodnji, a ne logika viška vrijednosti, kretati u smjeru uvođenja 

alternativnih tehnika, bolje prilagođenih potrebama ljudskog rada, 

ipak će »nužni društveni rad« nositi u sebi mnoge crte prisilne djelatnosti, 

te će se kao takav osjetljivo razlikovati od djelatnosti u slobodnom 

vremenu. Čovjek neće biti u tolikoj mjeri podložan stroju, 

»njegov privjesak«, kao što je to bio slučaj u doba tajloiizma i mehanizirane 

suvremene proizvodnje, ali će biti podložan čitavome sistemu 

proizvodnje, u kojem će voditi glavnu riječ u bazičnim sektorima »veliki 

integrirani sistemi«, a ovi pojedincu ostaju isto toliko »strana« i 

»nerazumljiva« sila kao što je to bio i rad na vrpci. Pa, još i više, jer 

se odluke i procesi kontroliraju na mnogo višem nivou, nego što je to 

slučaj na razini radionice ili tekuće trake. Stoga možemo slobodno 

govoriti o slobodnom vremenu kao »carstvu slobode«, vremenu koje 

dopušta »slobodni razvitak pojedinca«. Kad Магх govori o slobodi, uvijek 

stavlja akcenat na »ličnost« ili »individualnost«, jer kod njega pojam 

slobode nužno sadrži nezavisnost ili autonomiju ljudske subjektivnosti. 

Kad govorimo o velikom povećanju »slobodnog vremena« zahvaljujući 

napretku u automatizaciji, onda valja imati u vidu da »slobodno 

* »čim je rad u svojem neposrednom obliku prestao biti veliki izvor bogatstva, 

radno vrijeme prestaje i mora prestati da bude mjera istoga i stoga prometna 

vrijednost mjera upotrebne vrijednosti... Zbog te činjenice raspada se 

proizvodnja zasnovana na prometnoj vrijednosti, a i sam neposredni proces 

materijalne proizvodnje gubi svoj oskudni i protuslovni oblik. Slobodni razvitak 

individuuma, i stoga se ne postavlja smanjivanje nužnoga radnog vremena radi 

viška rada, već uopće smanjenje nužnoga društvenog rada do jednog minimuma 

(kao cilj), već ono odgovara umjetničkom, znanstvenom, itd. obrazovanju pojedinaca 

zahvaljujući vremenu koje je postalo slobodno za sve i za sve stvorenim 

sredstvima.« (K. Marx, Nacrti, Dietz Verlag, Berlin 1953, str. 593). I Marx navodi 

jednog anonimnog autora iz 1821. koji izvrsno kaže: »Jedna nacija je istinski bogata, 

kad se u njoj radi šest a ne dvanaest sati. Wealth se ne sastoji u posjedovanju 

viška radnog vremena, već u disponible time, osim onoga kojega treba 

svaki pojedinac i društvo u neposrednoj proizvodnji.« (Ibid. 594). 

9* 

131

vrijeme« sadrži u sebi jedan oblik rada,, koji se ekonomski ne naplaćuje, 

a to su domaćinski radovi. Politička ekonomija se ne bavi radom 

koji nije plaćen, jer nije vezan uz nadnicu, pa tako niti domaćinskim 

poslovima, za koje Hannah Arendt opravdano upozorava da su 

ih nekada vršili robovi, a danas žene. Kad bi se počeo ovaj rad plaćati, 

kao što traže neke feministkinje, on bi ugrozio suvremenu — i 

kapitalističku i socijalističku — privredu.4 

Naravno, potrebno je ukloniti lažni pojam bogatstva, koji je sadašnjoj 

potrošnji nametnula masovna proizvodnja mnogih suvišnih stvari 

i, što je gore, stvari koje su proizvedene tako da ne bi dugo trajale. 

Jedan auto umjesto da traje deset ili petnaest godina, načinjen je tako 

da već nakon tri do pet godina odlazi u otpad. Radi se o kapitalističkoj 

logici »rasipanja«, »pravljenja otpadaka«, kako bi rekao Vance Packard. 

Razumije se, da proizvodnja dobara, koja imaju vještački karakter 

i nisu nužna kao potrošna dobra, i samome radu daju obilježje 

besmsilenosti. Borba protiv materijalnog luksuza nije uperena samo 

na štednju ograničenih prirodnih resursa, već i protiv besmisla u radu 

samog čovjeka. Čovjek traži smislene poslove. 

»Dužina rada i razina zaposlenosti doista se vještački održava na 

visokoj razini, jer su proizvodnja suvišnoga i potrebnoga, korisnoga i 

beskorisnoga, bogatstva i rasipanja, ugodnoga i štetnoga, razarajućeg 

i popravljajućeg nerazmrsivo pomiješani, te čitava područja privredne 

djelatnosti imaju jedinu funkciju: da »pribavljaju posao«, to jest da 

proizvode da bi se radilo. A kad jedno društvo proizvodi da bi se radilo 

umjesto da radi da bi se proizvodilo, tada sam rad postaje besmislen. 

Tada je njegov glavni cilj da »zaokupi ljude« i da obnavlja 

stalno društvene odnose podvrgavanja, takmičenja, discipline na čemu 

počiva vladajući sistem. Svaki rad postaje sumnjiv da se pretvara u 

* Francuski autor R. Adret je izračunao sljedeće proporcije između »vezanog 

rada« (plaćenoga) i »slobodnog rada« (izvan-privrednog): 60% »slobodnog rada« i 

40% »vezanog rada«. Raspodjela između slobodnog i vezanog rada je veoma nejednaka 

uslijed podjele rada po spolovima: 24,5 milijardi sati vezanog rada za 

muškarce, a 12,7 milijardi sati za žene. Ali, obratno od toga, za neplaćeni rad 

muškarci potroše 9 milijardi sati, a žene 40 milijardi. 

Neplaćeni domaćinski rad kod žena neće prestati biti »slobodan rad«, sve 

dok žene ne prestanu vršiti četiri petine toga rada: 

»U društvu gdje će svatko imati svoje vrijeme i svatko će steći naviku da 

radi sve poslove, domaćinske poslove će dijeliti svi zajedno. Oni će dobiti svoj 

smisao: simbol međusobne razmjene ljubavi; kolektivno preuzimanje konkretnih 

vidova zajedničkog života u zajednici kojoj pripadamo; prilika da zajedno sa 

zadovoljstvom obavljamo poslove koji bi, kad bi ih svakog dana činila ista 

osoba, postali duboko dosadni.« R. Adret, Travailler deux heures par jour (Raditi 

dva sata dnevno), izd. Le Seuil, Paris, 1977, str. 114—115). 

132

eskorisnu prisilu, ako društvo nastoji prikriti pojedincima njihovu 

vlastitu nezaposlenost, to jest njihovo moguće oslobođenje od društvenog 

rada, i postaje propalo obilježje društvenih odnosa što čine od 

rada uvjet dohotka i obrta bogatstava.«5 

Dok kapitalizam stvara masu suvišnih radova, čovječanstvo vapi 

za masom radova u pogledu uređenja životnog prostora u kojem živi, 

uređenja gradova i stanova, podizanja kvaliteta života, odstranjivanja 

svih pogrešnih prostornih zahvata, velikih zahvata u inovaciji i rehabilitaciji 

onoga što spada u kulturno nasljeđe. Ali, naravno, za takve 

radove potrebno je sasvim izmijeniti izvore investicija, a to znači izmijeniti 

osjetljivo i čitavu logiku privređivanja koja još uvijek stoji 

pod zakonima slijepog tržišta ili slijepog planiranja. 

Međutim, ono što želimo istaknuti, u vezi s napretkom moderne tehnologije, 

jest upravo ogromna mogućnost stvaranja slobodnog vremena, 

a to znači radikalnu izmjenu naše civilizacije, gdje čitavo društvo 

neće biti više samo »jedna velika tvornica« (Staljin), i gdje ljudi neće 

više biti podložni prisili industrijske proizvodnje kao osnovna radna 

masa, glavna proizvodna snaga, već će moći u jednom razvijenom društvu 

raspolagati vremenom što će im stajati na raspolaganju za individualne 

aktivnosti. Društvo koje ne stoji više pod diktatom »produktivizma«, 

koje stvara druge oblike proizvodnih i društvenih odnosa 

nazvali su neki sociolozi »post-industrij skim društvom« (D. Bell, A. 

Touraine, A. Gorz, itd.). 

Ovo post-industrijsko društvo oslobađa čovjeka od prisile proizvodnje, 

daje mu veću autonomiju za druge aktivnosti, dopušta da pojedinac 

pod povoljnijim uvjetima razvije svoju individualnost i da se više 

posveti svojim pravim sklonostima. I radni čovjek mijenja svoju prirodu, 

jer ne stoji toliko pod pritiskom siromaštva i ropske podložnosti 

proizvodnim odnosima, već može slobodno odlučivati o svojim društvenim 

odnosima (potonji, dakako, nisu »upisani« u »neke objektivne zakone 

povijesnog razvitka«, kao što to misle birokrate ili staljinistički 

pozitivisti, već ih slobodno određuju sami ljudi). 

Jedna od posljedica tehnološkog razvitka za prostorno planiranje 

grada, na koju želimo ovdje upozoriti, jest da ulazimo u novu civilizaciju, 

koja više nije daleka utopija već stvarnost od danas i sutra. 

A. Gorz smatra da razvitak automatizacije i smanjenje radnog vremena 

vodi do dualističke organizacije života: jedna je komponenta 

podložna nužnostima društvenog rada, dok je druga na raspolaganju 

5An dre Gorz, Adieux au proldtariat (Zbogom proletarijatu), Ed. Galilee, Paris 

1980, str. 100—101. 

133

pojedinaca u slobodnom vremenu. Radi se o idejama koje je razvio 

Ivan Illich o dvije vrste proizvodne djelatnosti čovjeka: jedne koja 

slijedi društvene imperative proizvodnje, i druga koja služeći se oruđem 

i alatom, od jednostavnog dlijeta do složenijeg stroja, služi razvitku 

individualnih sposobnosti. »U stvari, ne postoje razlozi da bi se 

u jednom zajedničarskom društvu (societe conviviale) zabranila upotreba 

moćnih oruđa i svaki oblik centralizirane proizvodnje... Ono 

što je važno jest da takvo društvo ostvaruje, s jedne strane, ravnotežu 

između oruđa proizvodnih koja moraju zadovoljiti neku društvenu potrebu 

i, sa druge strane, oruđa koja pogoduju individualnom razvitku. 

Prva ostvaruju apstraktne programe što se odnose na ljude uopće; 

druga podstiče sposobnost svakog pojedinca da slijedi svoje ciljeve, na 

svoj vlastiti, neponovljiv način.«6 

Radi se o shvaćanju koje premošćuje ono klasično shvaćanje kako 

postoji strogi jaz između radnoga vremena i slobodnoga vremena, iako 

je ovaj jaz shvaćen dosta vještački, budući da je zanemario domaćinske 

poslove. Ovdje se razlika uspostavlja na razini kolektivnog rada, 

podložnog tehnološkim zahtjevima podjele rada, i individualnog rada 

gdje tehnologija stoji strogo u službi individualnog razvitka. Postoji 

izvjestan dualizam, ali on ne leži u prirodi rada i ne-rada, već u načinu 

upotrebe tehnoloških sredstava proizvodnje, ili zanatlijskog alata. Valja 

reći da je ova vrsta dualizma već odavno postojala u pogledu tvorničkog 

rada i zanatlijskog rada, koji se ostvaruje kao slobodno zanatlijski 

rad, kao hobby ili neka vrsta umjetničke djelatnosti. 

Ovo shvaćanje pretpostavlja dvije stvari: prvo, da je nemoguće 

-ukloniti najsavršeniju, apstraktno ili znanstveno programiranju tehnologiju 

iz društvene proizvodnje, pa joj valja suprotstaviti tek u slobodnom 

vremenu zanatlijsku proizvodnju, gdje sam pojedinac odabire po 

svojoj zamisli i sredstva i proizvod, kao što to čini 1 umjetnik; i drugo, 

da će čovjek slobodno vrijeme upotrebljavati ne samo za plandovanje 

već i za proizvodne djelatnosti, a koje će, slično umjetniku, odabirati 

po svojim individualnim sklonostima i potrebama, ali koje kao takve 

ne moraju biti lišene društvene korisnosti. (Već danas je razbijen pokret 

»Uradi to sam«, koji čovjeka u slobodnom vremenu uči svim mogućim 

zanatima.) Illich doista smatra da dobar dio korisne društvene 

proizvodnje mora sačuvati ovaj netriišni karakter, to jest oblik dobrovoljne 

djelatnosti. Ideja koja, uostalom, postoji u svim dosadašnjim 

proizvodnim sistemima, jer se sve doista nije moglo podvrći društvu, 

6 Ivan Illich, La Conviviality (Zajedničarski život), 6d. Le Seuil, Paris, 1973, str. 

136—137. 

134

a u novom »zajedničarskom društvu« to mora postati ponovo jedno 

od osnovnih načela. Iz toga se, naravno, nameće zaključak: potrebno je 

dokinuti onu tradicionalnu segregaciju između društveno-nužnoga i individualno-slobodnog 

proizvodnog rada, a u prostornom planiranju to 

znači sasvim jasno da valja dokinuti onu poznatu segregaciju između 

tvornice ili radnih ustanova i stambenih blokova (dormitorija ili »golubarnika«). 

Naravno, ostaje pitanje: na koji način valja artikulirati 

urbani prostor polazeći od tehnološke složenosti društveno-nužnoga 

rada i tehnološki jednostavnoga individualnoga rada, koji u posljednjim 

konsekvencama pretpostavlja i intelektualni individualni rad, ali 

i određene oblike obrazovne i kulturne djelatnosti? 

Na ovo pitanje nismo još dobili odgovor. Možemo jedino upozoriti 

da ovaj dualizam djelatnosti pretpostavlja da i u jednoj i u drugoj sferi 

vodimo računa o humanizaciji rada i socijalizaciji društvenog života. 

Tako u pogledu tehnologije svakako će razvitak ići sve više u smjeru 

da se tehnologija podredi nekim zahtjevima »humanizirane proizvodnje«, 

a u pogledu socijalizacije na razvitak zajedničarskih oblika života, 

na različita shvaćanja samoupravne zajednice ili samoupravnog društva. 

Gorz u tom okviru ističe da će razvitak ići u smjeru ukidanja »heteronomnog 

rada« na taj način što će se »u autonomnom sektoru maksimalno 

razvijati oruđa koja će biti istovremeno efikasna i zajedničarska 

(konvivijalna) i maksimalno reducirati trajanje heteronomnog rada (izvana 

programiranoga, op. RS), koji svaki pojedinac mora izvršiti.« (Gorz, 

str. 142) Ovdje se Gorz drži Marxove ideje o tome da jedna zajednica 

ne smije biti »nivelizatorska«, a takva ona postaje kad se zatvara sama 

u sebe, kad provodi autarhičnu ekonomiju i autarhične oblike života, 

smanjujući lepezu raznih djelatnosti za pojedince i ponašajući se kao 

da sama sebi dostaje. Zajednica mora ostati otvorena prema što širim 

dodirima sa svijetom, s ličnim komunikacijama. Ova otvorenost prema 

društvima i čovječanstvu znači otvorenost prema napretku i budućnosti. 

»Otuda značaj 'društvenog eksperimentiranja' novih načina života 

u zajednici, potrošnje, proizvodnje i suradnje. Otuda također i značaj 

alternativnih tehnologija koje dopuštaju da se uradi više i bolje s manjim, 

a da se pri tome poveća autonomija pojedinaca i bazične zajednice.« 

(Ibid. 177). 

Naravno, da se uz dualizam dviju sfera rada, sfere nužnoga društvenoga 

rada i sfere slobodnog rada ili bavljenja u slobodnom vremenu, 

pojavljuje i određeni dualizam društvene kontrole proizvodnje. Prva 

će sfera nužno biti vezana uz socijalizaciju proizvodnje onoga što je 

društvu najpotrebnije i, prema tome, zahtijevati potrebu za centraliziranom 

kontrolom razvoja proizvodnje, raspodjele potrošnih dobara i 

135

azmjene među proizvođačima. Valja ovdje odmah dodati da takva centralna 

kontrola ne važi samo na razini grada, već također i na razini 

države, pa čak i šire — na razini kontinenta i planeta. Potreba za planiranjem 

korištenja prirodnih resursa nametnut će neminovno takvu 

nadnacionalnu kontrolu proizvodnje. Naravno, imamo u vidu, prije svega, 

velike integrirane sisteme proizvodnje, automatizirane i s velikim 

proizvodnim serijama (energetiku, komunikacije, nacionalni i internacionalni 

promet). Ono što će se odigravati u proizvodnji na razini zanatlijske 

proizvodnje ili sasvim malih serija moći ćemo podvrgavati 

autonomiji manjih zajednica, autonomija koja se, prije svega, odnosi 

na njihovu slobodu razmjene na tržištu i na asortiman upotrebnih dobara. 

To, dakako, važi i za svaki oblik individualne proizvodnje zanatlijskog 

ili umjetničkog tipa. Na suprotnom polu od velikih integriranih 

proizvodnih cjelina imamo, dakle, autonomnu proizvodnu i životnu zajednicu, 

koje mogu ići ruku pod ruku. Ono što razdvaja ova dva pola 

društvene organizacije je prvenstveno struktura same tehnološke organizacije 

proizvodnje i način kako ljudi sudjeluju u njemu, naime do 

koje su mjere podložni društvenoj podjeli rada. 

2. NA KOJI NAČIN PREVLADATI DIHOTOMIJU 

RADNOG I STAMBENOG PROSTORA? 

Radi se o tome da je funkcionalistička segregacija radnog i stambenog 

prostora dovela do sasvim iracionalnog odnosa između ova dva 

prostorna mjesta. Iracionalnost se očitovala u drastično izraženoj saobraćajnoj 

mreži, čija je funkcija bila da pojedinca što prije prebaci od 

jednog mjesta do drugoga i natrag, tako da je funkcija stvarnog kretanja 

kroz gradski prostor s mogućnošću kontemplacije gradskoga pejzaža 

potpuno iščezla. Vrijeme je tu bilo stvarno »novac«, a novac je u 

tom slučaju značio da je pojedinac samo radna snaga koju je valjalo 

transportirati s rada na spavanje, i obratno. Najgore je da ni zoniranje 

nije riješio problem distance između jednog i drugog mjesta, jer je 

ideja da se radnička naselja grade oko tvornice brzo napuštena iz higijensko-ekoloških 

razloga, a i zbog demografskih, jer je mobilnost pučanstva 

bila takva da je stanovanje uz radno mjesto postalo iluzorno 

za najveći dio pučanstva. A iščezavanje pitanja distance nametnulo je 

zahtjev da se saobraćajna mreža — ubrzana i usporena — gradi tako 

da je pristupačna podjednako svim mjestima u urbanom prostoru, kako 

bi potpuno zadovoljila općim zahtjevima. 

136.

Iako se moglo uvijek utvrditi da gustoća pučanstva i njeno kretanje 

ne opterećuje podjednako sve linije, nije se nikako moglo znati da 

li će neka nova izgradnja ili nova proizvodna orijentacija izmijeniti postojeći 

tok kretanja ljudi. Dok je čovjek uspio regulirati gorske bujice, 

gradske nikako nije uspio staviti pod svoju trajniju kontrolu! Ako usporedimo 

suvremenu tehnologiju s izgradnjom gradova, možemo lako zaključiti 

da nije moguće sasvim isključiti ovu dvostruku dihotomiju — 

funkcionalnu i prostomu —, već da se nalazimo pred zadatkom da ga 

pretvorimo u jedan novi kontinuum, u tok postupnog prijelaza iz jednog 

stanja u drugo: potrebno je da se čovjek ne osjeća katapultiran iz jednog 

stanja u drugo (prenatrpanost zagrebačkih tramvaja predstavlja 

pravi psihički šok od kojega trpi najviše sam rad!), već da prijelaz iz 

jednog stanja u drugo predstavlja, posredovanjem odgovarajućih urbanih 

sadržaja, ugodan i prirodan doživljaj. Potrebno je, dakle, da 

imamo osjećaj kako napuštajući jedan ulazimo u drugi prostor oslobađajući 

se od prvoga bez grča, bez nasilja, bez prekida životnog ritma, 

rasterećujući se od jednoga i aktivizirajući se za drugoga. 

Na koji način? 

Postoji jedna sociološka formula koja kaže: destrukturiranjem jedne 

djelatnosti doći do restrukturiranja druge djelatnosti. Znači da 

imamo u vidu određenu složenost i specifičnost, odnosno strukturiranost 

jedne ili druge. Mislimo da je postupak najpravilniji, ako pođemo 

od strukturiranosti radne djelatnosti i nađemo prijelaze za njegovo 

destrukturiranje u smjeru slobodne kreativne i rekreativne djelatnosti. 

Da ne bi ovo bilo baratanje teškim riječima, pokažimo o čemu 

se radi. 

Sto obilježava radnu situaciju u visoko razvijenom društvu? Zavisnost 

od nekoliko faktora. Tu je prije svega zavisnost od: 

a) Razine tehnološke razvijenosti proizvodnje. 

U suvremenom tvorničkom sistemu razlikujemo veoma grubo tri 

razine tehničke podjele rada: a) za.natlijsku, gdje grupa radnika vrši 

niz raznovrsnih radnih operacija krećući se slobodno oko predmeta 

koji proizvodi (bez čvrsto određenog radnog mjesta, odnosno ne strogo 

programiranog radnog mjesta), vršeći radnje sa zanatlijskom vještinom 

ili kvalifikacijom; b) mehaniziranu, koju najbolje obilježava 

»tekuća traka«, gdje su radine operacije (ograničene, monotone, s nametnutim 

ritmom) vezane uz precizno određeno radno mjesto u proizvodnom 

lancu; c) automatiziranu, gdje su, pored radnih operacija, 

i funkcije kontrole preuzete sa strane stroja, dok čovjek ima zadatak 

da povremeno intervenira na osnovu signala koje dobiva od stroja (kao 

137

operator). Ovaj grubi opis tehnološke razine proizvodnje može se dakako, 

razbiti na još finije distinkcije.7 

Ovo što obilježava napredak mehanizacije i tehnologije rada je sve 

veća zavisnost čovjeka od stroja, odnosno čovjekovih radnih operaci- 

»Pokretljivost, potrošnja, 

produktivnost, i higijena 

nalaze se u temelju 

metamorfoze našega 

društva«. 

(Crtež Gćrard Goosen) 

ja od proizvodnog toka. Ta se zavisnost očituje u sve preciznijoj prilagodbi 

ljudskoga rada vremenskom toku proizvodnje. Vrijeme, a to 

znači mjerljivo vrijeme sa satom ulazi u radionicu, silazi sa zida i 

upleće se u međuigru ljudske geste i rada strojeva. Tok strojnih operacija 

i ljudskih valja sinkronizirati, uskladiti, ali ne tako da bi se priroda 

stroja podvrgla čovjekovom ritmu, već, obratno, da se priroda 

čovjekova rada podvrgne stroju. Dolazi do »vlasti, sata«, kao što kaže 

Lewis Mumford, koji smatra da je već kršćanska civilizacija pripremila 

7 Tako P. Naville (U susret automatiziranom društvu, Školska knjiga, Zagreb, 

1979) daje jednu tipologiju ili »ljestvicu razine automatizacije«. On predlaže stav 

»da je mehanički rad nekog automatskog sistema na tom višem nivou što kontrolira 

veći broj karakteriktika ili norma sistema, počevši od njegovih proizvodnih 

norma.« (Str. 114). 

138

čovjeka na takvu podložnost satu. »Da li je kolektivna kršćanska želja 

da se osigura vječno blaženstvo redovitim molitvama i pobožnošću bila 

razlog što su mjerenje i navike vremenskog redoslijeda obuzele ljudski 

duh: navike koje je kapitalistička civilizacija ubrzo okrenula u svoju 

korist?«, pita se Lewis Mumford.8 Магх je pokazao da se proizvedena 

vrijednost mjeri radnim vremenom, pa tako Mumford ima pravo, 

kad ističe da »će sat biti, a ne parni stroj, glavni stroj modernog industrijskog 

doba«. To je najbolje demonstrirao tajlorizam, kad »čovjek 

s kronometrom u ruci« ulazi u radionicu i nalaže svakom radniku u 

kojem će ritmu raditi. Radi se o izvana nametnutom i kolektivnom ritmu 

koji, kad se ubrzava, razara živčani sistem i zatupljuje um. 

Kad je u 14. vijeku sat podijeljen na šezdeset minuta, a minuta na 

šezdeset sekundi, zavladalo je ljudskim umom mehaničko i apstraktno 

mjerenje trajanja i nametnulo se ljudskom radu, doduše kao tvorevina 

ljudskoga uma, ali istovremeno kao vanjska prisilna i tlačeća 

sila. Ovu tlačeću funkciju sata najbolje vidimo, kad na koncu školskoga 

sata djeca, kao katapultirana, izlete s krikovima i skokovima iz razreda! 

Da li smo još uopće svjesni koliko je sat ušao u naše pokrete, 

ne samo na radnom mjestu, nego i kad se krećemo gradom i njegovim 

ulicama? Do koje mjere smo postali robovi kretanja koje više nije 

naše? Razumije se samo po sebi, da je mehanizacija našeg kretanja 

i u gradu i u prostoru uvjetovana potrebama mehaničke efikasnosti. 

Ali se postavlja pitanje: da li, doista, ova mehanička efikasnost mora 

vladati na svakom mjestu i u svako vrijeme? Ne bi li uloga grada i 

gradskog prostora mogla biti upravo ta da »demontira« u ljudskom 

organizmu ono vrijeme što ga je »umontirao« radni sat? Značaj ovoga 

pitanja shvatit ćemo, kad se bolje upoznamo s čitavom logikom radnog 

života i njemu prilagođenog ritma života. 

b) Veća integriranost pojedinca u proizvodni proces 

Velika serijska proizvodnja uklopila je radnika u proizvodni tok, 

u kojem je inženjer pretvorio u brojke sve ono što je moglo za radnika 

imati neku ličnu vrijednost, biti izvor neke lične inicijative, čime 

je porastao njegov osjećaj anonimnosti u proizvodnji. Već smo spomenuli 

da je traka nametnula jedan izvanjski ritam, mehanički određen, 

suprotan ličnom bio-ritmu i slobodnoj artikulaciji vremena. Pored 

toga je rad postao repetitivan, monoton i dosadan, iscrpljujući kojiput 

više zbog monotonije nego zbog fizičke težine. Pojednostavljenje 

' Lewis Mumford, Technics and Civilisation, (Tehnike i civilizacija), Harcourt. 

Brace and World Inc., New York, 1934, str. 12. 

139

ada dovelo je do opadanja stručnosti ili gubitka zanata, pa je čovjek 

ostao bez one podrške u sebi koji mu daje zanat, ostao je okrnjen i 

priučen na neke operacije koje se mogu naučiti za jedan ili dva tjedna. 

Rad je izgubio smisao i zbog parcelizacije proizvoda na kojem je 

radio, dok mu je čitav proizvod i smisao ili cilj proizvodnje izmicao 

iz vida. 

Karakteristike čovjekova položaja u proizvodnji nije moglo mnogo 

ublažiti niti nastojanje da se radne operacije »obogate« i »prošire« 

(»enrichment« i »enlargement«) na čemu je radila mnogo moderna 

psihologija i sociologija. Pojavili su se i radikalniji zahvati u proizvodnji 

izbacivanjem tekuće trake, što je značilo prijelaz na višu razinu 

proizvodnje pomoću automatizacije čitavog toka proizvodnje ili 

vraćanjem na »brigadni rad« koji nosi zanatlijska obilježja. Tehnološki 

proces je u svakom slučaju išao u dva suprotna smjera: punoj automatizaciji, 

što je značilo da čovjek kao operator dobiva prividno 

lakši, ali istovremeno i odgovorniji posao, ili rehabilitaciji zanata, u 

vezi bilo s raznim poslovima održavanja i nadgledanja strojnog parka, 

bilo s uslužnim djelatnostima. Tako se broj priučenih radnika smanjivao, 

a broj kvalificiranih radnika i tehničara povećavao.9 

Ovakva evolucija nije tipična samo za tvornički, već važi podjednako 

i za administrativni rad, gdje je centralizacija i kompjutorizacija 

poslova podredila pojedince i njihovu inicijativu zakonima »velikih 

sistema«, te jako smanjila uvid u logiku posla, kakav je nekada imao 

svaki mali činovnik. »Kraljevstvo malih birokrata« utopilo se u masi 

podataka, što ih obrađuje informatika, a analiziraju kompjutori po unaprijed 

utvrđenim programima. Radno mjesto se svelo samo na to da 

bude ušće jedne mreže procesa koji se više ne odigravaju u službeničkom 

mozgu, već u stroju ili aparatu, od kojega je individualni mozak 

sve zavisniji. Neki autori čak predviđaju da bi se jedan dio elektronskoga 

sistema mogao ugraditi u mozak pojedinca, čime bi postao mozak 

efikasniji, onako kao što danas fiziolog Delgado ugrađuje aparate 

za teledirigiranje bikova ili kao što se radi s nosorozima u Africi. 

c) Štetnost pretjerane specijalizacije i funkcionalizacije 

Moglo bi se prigovoriti da problemi tehnološke podjele rada i sve 

veće zavisnosti pojedinca od proizvodnog sistema nisu problemi koji se 

neposredno tiču urbanizma. Njima bi se trebale baviti same proizvodne 

’ Vidi o tim problemima Charles R. Walker, Moderna tehnologija i civilizacija, 

Naprijed, Zagreb, 1968, Pierre Naville, U susret aut ornat iziranom društvu, 

Školska knjiga, Zagreb, 1979, Rudi Supek, Automatizacija i radnička klasa, Zagreb, 

1965. 

140

organizacije. Iako se u tom kontekstu spominje i arhitektura, kao što 

je, na primjer, izgradnja hala s velikom vidljivošću i boljim ljudskim 

kontaktom ipak je to problem koji ne zadire u samo planiranje prostora. 

No, s tim u vezi razvio se i jedan drugi vid ljudskog rada što 

mnogo više zadire u probleme urbanog prostora. Radi se o štetnosti 

pretjerane specijalizacije i funkaionalizacije proizvodnih procesa. O tome 

valja nešto reći! 

Osnovna je karakteristika diferencijacije društvene strukture povećanje 

i specijalizacija raznovrsnih zanimanja. Smatra se normalnim 

da od specijalizacije zavisi efikasnost društvenog sistema. Međutim, 

pokazalo se da i specijalizacija ima svoje granice, te da pretjerana podjela 

rada pretvara efikasnost u neefikasnost, jer se osiromašuje stručna 

sposobnost i kreativnost pojedinca. Zato je protiv nje prva reakcija 

bila, da su zadaci ostali raščlanjeni, ali su pojedinci dobili veći broj 

raznovrsnih zadataka (»job enrichment«), kao što se i u stvaranju stručnjaka 

pokazalo da su »generalisti« sposobniji u prilagođavanju na 

nove zadatke od »specijalista«, odnosno da specijalizaciju valja vršiti 

tek na radnom mjestu. 

No, i u industrijskoj proizvodnji uvidjelo se da je podjela rada 

otišla suviše daleko, te da fino raščlanjeni zadaci, kao što je pokazao 

Peter Drucker, štete radnom moralu, usamljuju pojedinca, narušavaju 

esprit de corps. Pokazalo se, naprotiv, da raznovrsnija ljudska komunikacija, 

to jest miješanje raznih funkcija unutar jedne radne jedinice 

povećava radni moral i efikasnost. Pretjerana specijalizacija u 

velikim jedinicama oduzima smislenost radu, a pretjerana funkcionalizacija 

zahtijeva stalan i strog nadzor, što znači povećemu hijerarhizaciju 

kontrole, suvišno rasipanje radne snage za kontrolne funkcije. 

Ovo naročito opterećuje vrhovnu razinu hijerarhije i administracije, 

one koji moraju osiguravati koordinaciju velikog broja jedinica. »No, 

najvažnije je u svemu tome, što previše kompleksna, previše funkcionalizirana 

organizaciona struktura zahtijeva po svoj prilici vođu naganjačkog 

tipa; prevelika upotreba pritiska kao sredstva nadzora povezana 

je, dakle, prvenstveno s karakterom strukture, a tek u drugom redu 

s karakterom pojedinca koji se nalazi na čelu te strukture.«10 Oni, nedovoljno 

upoznati s organizacijom proizvodne organizacije, neka samo 

pomisle na one državne tvorevine krajnje centralizirane i hijerarhizirane, 

kao što su zemlje »etatističkog socijalizma«! 

10 Iz članka Jamesa C. Worthyja, Organizational Structure and Employee 

Morale (Organizaciona struktura i moral namještenika), »American Sociological 

Review«, sv. 15, br. 2, str. 174—179, citirano prema već spomenutoj knjizi Charles 

Walkera. 

141

Radi se o tome da suviše raščlanjena organizacija oskudijeva na 

mehanizmima unutarnje integracije same strukture, pa je prisiljena 

da se služi sredstvima vanjskoga pritiska, kao što često vojne diktature 

pribjegavaju ratovima kako bi narod zadržale u pokornosti. Prema 

tome, važno je postići određenu raznovrsnost poslova s preglednošću 

zadataka, što daje uvid u posao i rađa smislenost posla. To se postiže, 

dakako, održavanjem specijalizacije na određenom minimumu. 

Također i decentralizacijom rukovođenja. Važno je da je organizacija 

ili radna zajednica dobro integrirana, a komunikacije među pojedincima 

zanimljive, žive i raznovrsne. Preglednost i mogućnost variran ja 

radnih funkcija! 

Ali u kakvoj vezi se to nalazi s urbanim prostorom? Možemo reći 

da ono što važi za radnu zajednicu važi i za životnu zajednicu: i ona 

traži preglednost, dobru integriranost, raznovrsnost i varijabilnost životnih 

funkcija. Pokušajmo samo ova načela projicirati u urbani prostor! 

Zar se može govoriti o preglednosti, ako radnik ili namještenik između 

svojega stana i radnog mjesta prolazi kroz »tunel« ili rijeku gusto 

zbijenog gradskog saobraćaja, koji mu ne dopušta da pogledom svrati 

i razmotri okolinu kroz koju prolazi, pa je niti ne poznaje, iako njome 

prolazi tisuću puta? Zar se može govoriti o nekoj integraciji, ako 

se ulicama uglavnom gura s ostalima, a u stambenim blokovima živi u 

»anonimnoj gomili« bez društvenih dodira i bez zajedničkih interesa 

i zadataka? Zar se može govoriti o raznovrsnosti, ako se život odvija 

svakog dana do zamora između sobe, nakrcanog prometala i radnog 

mjesta? Ako na radnom mjestu izvršava usko specijalizirani posao iz 

dana u dan, prolazi ulicama koje je neki ljubitelj betona ogolio i prepustio 

potpunoma šoferima autobusa, ili viri u televizor gdje mu društvena 

propaganda nameće konformističke programe? Ako smo shvatili 

ono što je štetno za jednu radnu organizaciju, tada ćemo još la k š e 

uočiti što je štetno i za životnu zajednicu. 

d) Tehnološka i socijalna komponenta proizvodnog sistema 

Nema sumnje da tehnologija u najvećoj mjeri uvjetuje život suvremenog 

čovjeka. No, iz toga ne bi valjalo zaključiti da između tehnologije 

i socijalnog sistema postoji odnos uzroka i posljedice. Izučavanje 

proizvodnog sistema pokazalo je da tehnološka komponenta nema sasvim 

pasivnu ulogu, ali da i ne određuje sasvim socijalnu komponentu. 

Engleski autori, koji govore o »socio-tehničkom sistemu« (Emery 

i Trist), eksperimentalno pokazuju da između tehnoloških zahtjeva i 

142

socijalnog sistema »ne postoji strogo određen odnos jedan naprama 

jedan već odnos koji se logički označava kao korelativni odnos.« 1 

Izučavajući proizvodnju ugljena u engleskim rudokopima utvrdili 

su da su uz istu tehnologiju moguća dva »socijalna sistema«: konvencionalni, 

gdje je rudar vezan uz jedini djelomični zadatak i ulazi u 

veoma ograničen broj stalnih društvenih odnosa, i složeni, gdje je rudar 

vezan uz cjelokupnu radnu grupu, pa je uključen u raznovrsne zadatke 

u suradnji s drugim članovima grupe ili brigade. Autori su pokazali 

da je osjećaj grupne pripadnosti u drugom sistemu veći, te da 

je efikasnost rada viša. Iako se u praksi oba alternativna sistema smatraju 

»dovoljno dobrim«, ipak postoji velika razlika, ne samo u efikasnosti, 

već naročito u pogledu društvenosti i radnog morala, jer se u 

drugom slučaju radnik mnogo bolje osjeća. 

Kakvu pouku možemo izvući iz ovoga primjera za artikulaciju urbanog 

prostora? Ono što za radnika znači prijelaz iz jednog radnog zadatka 

u drugi, te društveni dodir s jednim ili drugim suradnikom u 

poslu, to je za građanina prijelaz iz jednog gradskog prostora u drugi, 

te dodir s drugačijom prostornom i urbanom sredinom. Ovdje nije u 

pitanju samo promjena u doživljavanju, već također i promjena životnog 

ritma, čitave mase utisaka što ih zovemo »klimom« gradske četvrti 

ili gradske okoline. 

Da bismo to postigli, moramo napustiti »mehaničko zoniranje« i 

prijeći na »organsko zoniranje«, koje je u izvjesnom smislu i negacija 

zoniranja, jer ga podvrgava jednom višem načelu: normalnom kretanju 

čovjeka kroz gradski prostor, koji više ne »uskakuje« iz jednog 

prostora u drugi, već ga podvrgava svojem doživljaju postepenog prijelaza 

iz jedne vrste doživljaja temporalnosti u drugu vrstu, dakle uspostavlja 

kontinuitet svojega života kao cjelovitog bića. — To ćemo 

u daljnjem izlaganju pobliže objasniti. 

1 F. E. Emery i E. L. Trist, Socio-tehnical Systems (Socio-tehnički sistemi), 

Nes York, 1959, citirano prema Ch. Walker, op. cit., str. 407—414. 

143

6 Grad i društvena zajednica 

1. GRAD — KOLIJEVKA ZAJEDNIŠTVA I SIGURNOSTI 

»Sve ono što okružuje put na zaobljenim bedemima pripada 

vama... Bilo je nekada više takvih gradova, zatvorenih 

i savršenih. Ta kakvi su, u poredbi s njime, ovi današnji 

veliki gradovi, raspršeni, zbrkani, nesuvisli? Sve je 

čvrsto povezano: ovo čvrsto savršenstvo, proizlazi iz kružnog 

puta na bedemima, isključivanjem određenih nereda, 

određenih delirija... Ona vremena pokoravala su se granici 

kao što se kameni grad pokorava granici svojih bedema. 

Da li može postojati neka sreća, neka sigurnost, tamo 

gdje nema granice?« 

Jules Romain o Dubrovniku (»O ljudima dobre volje«) 

Već odavno su se granice gradova utopile u kaosu izobličenih kućeraka 

predgrađa, a izgubio se i doživljaj nekog posebnog svijeta koji bi ulijevao 

svojim smještajem u prirodnom prostoru neku sigurnost, neku 

prisutnost ljudskoga razuma. Pred ekspanzivnošću industrijalizacije, 

spekulacije i tržišnog takmičenja rasprsle su nekadanje granice grada, 

a nove nisu pronađene. Duh francuske revolucije i romantički zanos 

prezreli su sve granice, naročito one tvrde i nepomične koje čovjeka 

žele zarobiti u ograničenom prostoru. Ali istovremeno je »duh kapitalizma«, 

prekoračivši sve prirodne i ljudske granice, unio u prostor ne 

samo nered već i nesigurnost i samoću. Bernard Oudin u »Pledoajeu za 

grad« postavlja pitanje: 

»Jedna stvar je u svakom slučaju sigurna: u toku vijekova grad, 

mjesto okupljanja, bio je simbol zaštite, sigurnosti, dok je selo plašilo. 

Bilo bi zanim ljiv o utvrditi u kojem dobu i pod kojim uvjetima došli 

smo do točno obratne situacije kakva nam je poznata danas. 

Sto se tiče sela, ono je postalo »sigurno« u toku 18. vijeka, banditi 

se nisu više kretali »velikim putovima« već su se radije preselili u krivudave 

uličice velikih gradova. Jedva što je selo bilo pacificirano, gradovi 

su počeli da se susreću, zajedno s industrijskom revolucijom, s 

144

CALCUTTA... 

Ljudi spavaju i na ulicam a. . . (Svakog jutra 

gradska »čistoća« nađe na stotine leševa. — 

Užas toga života naveo je Erlicha da napiše 

svoju poznatu knjigu »Bomba pučanstva«). 

Industrijska i demogr. stihija razorila 

je strukturu grada. (Calcutta-»cancer« 

Indije, truli grad u »agoniji« sa 

najvećom gustoćom stanovnika na 

svijetu) 

33 

Tipična ulica 

u Calcutti

BLOKOVI 

TERMITNJACI, 

PUNI 

USAMLJENIH 

LJUDI 

Ustanovljen je 

porast mlad. 

delinkvencije u 

monotonim 

naseljima, (gdje 

uvjeti življenja 

postaju neljudski) 

Pia-uma nebođera-»inašina za stanovanje« — New York. 

35

inim materijalnim i moralnim uvjetima koji su u godinama 1830—1880. 

predstavljali najmračniji period gradske civilizacije. 

Od ove traumatične epizode građanin se nikada više nije oporavio. 

Uloga »osiguranja«, koju je grad imao po tradiciji, zamijenio je osjećaj 

nemira koji je sve više rastao da bi dosegao prag panike, naročito 

na sjeveru Sjedinjenih Američkih Država. Zagađivanje, kriminal, gradska 

gerila se najčešće spominje kako bi se opravdala ova tjeskoba. Da 

li su ova objašnjenja dobra?«1 

Činjenice govore svakako u prilog ove pretpostavke. Veliki gradovi 

počeli su se prazniti od svojih građana, upravo onih koji su im davali 

pečat i kontinuitet. Tako brojke pokazuju da 1970. godine u SAD, 73,5% 

stanovnika živi u gradovima s više od 2.500 stanovnika. Istovremeno 

trinaest od dvadesetpet najvećih gradova brojilo je 1970. manje stanovnika 

nego 1960. i prviput je pučanstvo u predgrađima bilo brojnije od 

onoga u gradu. Ova tendencija se i dalje nastavlja. Manhattan se prazni 

a predgrađa, suburbija, se pune u New Yorku. Slično u Bostonu i 

ostalim velikim gradovima. Amerikanci zovu ovaj proces »conurbation«. 

Ne samo da se gradovi prazne, oni se također stalno u ekonomskom, 

socijalnom i estetskom pogledu degradiraju. Grad stalno trpi od 

financijske krize, pa je New York prije par godina najavio stečaj, doduše 

s opravdanim razlogom, jer je na sebe preuzeo troškove »amerikanizacije« 

svih pridošlica, a da federalna vlada za ovo ništa ne plaća; 

gradska oprana i usluge postaju sve gore (cestovni saobraćaj, čistoća, 

smeće se gomila danima i atmosfera se sve više zagađuje); i privatne 

usluge nisu bolje (telefon, zajednički transport, vlakovi za periferiju); 

saobraćaj se približava granicama zagušenja; rasni problemi 

rastu (bijelo stanovništvo napušta grad, a na njihovo mjesto dolaze 

Portorikanci i Crnci); ekonomski i socijalni sastav se stalno pogoršava 

(»Oni koji plaćaju porez odlaze, a oni koji traže pomoć dolaze!«); 

kriminal i droga stvaraju sve veću nesigurnost. Jedan od gradskih funkcionara 

je izjavio: »Ako se ovaj razvitak nastavi, tada će se zemlja »losangelizirati«, 

financije će se »balkanizirati«, a ekonomija će se »južno- 

-afrikanizirati«. Apartheid i gheto prijete da razore socijalno tkivo 

grada. 

Napuštanje grada nije samo američka pojava, iako je tamo naglašenija, 

jer je životni standard viši. Ona je tipična za sve velike evropske 

gradove. Raymond Cartier je pisao u »Paris-Matschu« da »New 

York umire prvi, jer je najveći i najpretjeraniji«, ali da će za njime poći 

i svi drugi, i podupire ovu tvrdnju: »Naši su veliki gradovi, nabije- 

1Bernard Oudin, Plaidoyer pour ta vitle (Pledoaje za grad). Za urbanizam koji 

pomiruje grad i tivot, Laffcmt, Paris, 1972, str. 61—62. 

10 Grad po m jeri čovjeka 

145

ni u središtu, a razvedeni na periferiji, fosili. Oni nam dolaze iz 19. 

vijeka, čije su tehnike počivale na ugljenu, nametale koncentraciju ljudi 

i njihovih djelatnosti. Modeme tehnike, zasnovane na tekućim gorivima, 

elektricitetu, telekomunikacijama, zahtijevaju naprotiv raspršenost 

ljudskih djelatnosti.« Oudin osporava ovo mišljenje, jer je već 

Rim prije dvije tisuće godina imao milijim stanovnika. 

Razlozi za dekadenciju grada su raznovrsni. Nekad je svatko želio 

živjeti u gradu, jer mu je to podizalo ugled. Sada svatko, tko može, 

nastoji da ga napusti, također iz razloga prestiža. 0 tome svjedoči i 

poplava vikendica, u čemu Francuska vjerojatno prednjači, iako je 

Francuz po svome načinu života vjerojatno »najurbandziraniji Evropejac«! 

Oudin, koji bi želio spasiti grad od ovoga eksodusa, nastoji pokazati 

da su mnoge kritike grada pretjerane, da zagađenost nije tako strašna 

kao što se opisuje, da buka nije tako velika (»Grad nije samo neka 

buka, on nije samo neki zvuk, on je jedna glazba«), da ni socijalna 

segregacija nije tako veliko zlo kakvim se obično smatra, pa čak ni 

pojava crnačkih gheta u američkim gradovima. 

Crnački gheto je najčešći primjer degradacije gradskoga života, sa 

svojom visokom stopom kriminaliteta, bijedom, prenatrpanim stanovima, 

nečistoćom i sličnim, iako možda u svemu tome ima i pretjerivanja. 

Ali, ono što je zanimljivo jest da istraživanja pokazuju da stanovništvo 

crnačkih gheta nerado napušta svoj »pakao«, daje otpor preseljenju, 

iako se to čini za njihovu dobrobit. Zašto? Oudin odgovara: »Zato 

jer gheto, zatvoreni svijet u kojemu se nalaze ljudi iste rase sami 

među sobom, zbog same te činjenice stvara utisak veće sigurnosti (čak 

i onda ako je ta sigurnost iluzorna).« (Str. 69.) Kolikogod to izgledalo 

paradoksalno, ima u tome dio istine. Naime, čovjek je spreman podnijeti 

veoma teške uvjete života, ako se radi o mjestu gdje je sposoban 

doživjeti neki oblik svoje zajednice, s njom se izjednačiti, dijeliti dobro 

i zlo. Liči to pomalo na onu solidarnost koju osjećaju stari robijaši 

jedni za druge, solidarnost što stvara iluziju da je čak i ta robija bila 

ugodno i poželjno mjesto, za kojim valja žaliti, jer »na slobodi« te zajednice 

i te solidarnosti više nema! Vraćajući se na primjer gheta Oudin 

upozorava urbanistu: »Možda valja žaliti takve reakcije, ali još jednom 

ističem da uloga urbaniste mora biti takva da vodi računa o nagonima 

ljudi, a ne prosto da se igra demijurga koji će ih pod svaku 

cijenu preobraziti.« (69) 

Nema sumnje, da se u zgusnutim gradskim četvrtima, kad su oni 

donekle homogeni, stvara jedan osjećaj zajedništva, koji proizlazi iz 

svakodnevnih dodira, iz spoznaje o zajedničkim brigama i načinu života, 

kad se takvi dodiri mogu lako pratiti, jer je razmjena odnosa među 

146

ljudima olakšana njihovom blizinom, kad ih sam prostor prisiljava da 

se lako izjednačuju sa svojim zajedničkim životom. Iz toga izvlači Oudin 

jednu, čini nam se, veoma opravdanu kritiku svih onih prostornih 

koncepcija koje idu za raspršavanjem prostome blizine ljudi, rasturajući 

ulice i uzdižući nebodere u kojima se ljudi usamljuju, nedostižni 

jedni za druge, atomizirani u privatiziranom životu, koji ne dopušta da se 

čovjek osjeti kao masa što zajedno diše, kreće se i dodiruje u bezbroj 

oblika svakodnevnog života. Otuda onda i ona poznata kritika velikih betonskih 

blokova, »velikih cjelina« u funkcionalističkom smislu (»les 

grands ensembles«), jer se ukidanje ulice odrazilo stvaranjem praznina 

koje nisu ničim ispunjene (čak i onda kad su one doista »zelene površine«), 

te predstavljaju mrtvi prostor, prostor koji ne stvara doživljaj dodira 

već usamljivanja, koji »frustrira pojedince u njihovim nagonima okupljanja 

kao i nagonima usamljivanja, koji pogađa kako njihove tendencije 

ekstravertiranosti tako i tendencije introvertiranosti, pa stanovnici 

velikih cjelina počinju da pate istovremeno od agorafobije i klaustrofobije.« 

(68). Suviše široki prostori, koji ne služe čovjeku za dodir s 

prirodom, već su ušli u njegov najintimniji život između stanovanja i 

spavanja, između susjedstva i stanovanja, daju utisak diskontinuiteta, 

praznine, ispražnjenosti kao stadioni koji ostaju vječno prazni. Suviše 

široki prostori, pa i suviše široki bulevari, aleje, ulice, stvaraju također 

utisak prekida, nekog no man’s landa, i oduzimaju gradu onu toplinu 

koju stvara kontinuitet. Kao što je sigurno pogrešno graditi suviše 

gusto kuće u prirodi, koje služe za odmor, tako je pogrešno i graditi 

kuće u gradu suviše rijetko, bez unutarnje artikulacije, koja toliko 

daje pečat neorganiziranosti jednom Los Angelesu, koji nije više »grad- 

-bašta«, a nije još »grad-središte«. 

Ovdje se valja prisjetiti jedne primjedbe Lewisa Mumforda: »Reagirajući 

protiv zagušenosti našega grada, naši urbanisti nastoje da žrtvuju 

intimnost i koncentraciju radi čiste i jednostavne otvorenosti prema 

van... Ćor-sokake, dvorišta i samostane valja ponovo načiniti, privlačnima.«2 

Ako grad znači miješanje, razmjenu, diferencijaciju, učenje različitih 

uloga i, prema tome, razvitak same ličnosti, što je i načinilo toliko 

privlačnim grad, a posebno gradove-središta kulturnog života jedne nacije, 

ipak se u svakom čovjeku sačuvalo i nešto od »seoskog zvonika«, 

od potrebe da se ima uvid u život svojih sugrađana, da ih se može prepoznati, 

i da se može stići pješice na svako mjesto gdje se oni susreću. 

Postoji kažu neki neko praznovjerje u pogledu »duha« neke četvrti, 

J Lewis Mumford, Le diclin des villes (Dekadencija gradova), franc, izd. 1970, 

engl. izdanje 1956, New York. 

10* 147

a to je da. do četvrti ne možemo doći prosto mehaničkim slaganjem 

stanova i domova. Potrebno je nešto više! Potrebna je neka ideja prostornog 

i društvenog povezivanja. I otuda ona reakcija protiv »zoniranja«, 

što je unosilo segregaciju među ljude, njihov način života. Ono 

strogo odvajanje pojedinih funkcija: rada i stanovanja, pješaka i automobila, 

stanova i mjesta za razonodu, također i gradskih središta od 

sveučilišnih campusa. »Grad je prestao biti mjesto sastajanja da bi se 

pretvorio u niz segregacija«, kaže Oudin. 

Međutim, dobro je imati u vidu »zoniranje«, kao oblik prostorne 

artikulacije, upravo zato da bi se moglo spriječiti njegove negativne 

strane, a ne da se onemogući prostorna artikulacija po funkcijama. 

Potpuna ispremiješanost svih funkcija na svakom mjestu isto je tako 

nemoguća, kao i vršenje svih oblika života po čovjeku u jednome dahu 

i na istome mjestu! Dakle, imajmo u vidu »zoniranje«, ali bez segregacije, 

imajmo u vidu strukturiranje prostora, ali u skladu s vremenskom 

dinamikom zadovoljavanja ljudskih potreba. Da li je to rješenje iz 

očaja? Sjećamo se da je Marx, kad mu nije uspjelo dokinuti društvenu 

podjelu rada, preporučivao da čovjek barem »sukcesivno«, to jest 

u jednom vremenskom nizu vrši one funkcije koje bi morao vršiti u 

jednom cjelovitom činu, u nekom stvaralačkom naponu. Ako stoji s 

čovjekom i njegovim potrebama i onda kad je riječ o prostornoj projekciji 

zadovoljavanja njegovih potreba: kad spava ili radi, kad se 

vozi ili pješači, kad razgovara ili razmišlja, kad se gubi u vrevi ili se 

pronalazi u prirodi. Pokušajmo u tom nužnome, prirodnome i društvenome 

nizu njegovih funkcija i potreba da ga projiciramo u prostor, ne 

kao pojedinca koji će zadovoljavati svoje potrebe pod najneobičnijim 

uvjetima — jer je čovjek jedina životinja sposobna da se prilagodi na 

uvjete koji nijedna životinja nije sposobna podnijeti —, već kao prosječnog 

društvenog čovjeka i čovjeka koji pripada »ideal-tipskom«, to 

jest razvijenom društvu, i »idealnom tipu« čovjeka, koji se ponaša kao 

»idealni prosjek društva«, i tek tada ćemo doći do neke predodžbe što 

bi to morao biti njegov stan i njegovo prebivalište. Ne radi se samo o 

tome da čovjeka nastanimo u nekoj četvrti ili nekom gradu, već da 

ga načinimo prebivaocem jednog grada koji mu u cjelini pripada. 

2. DRUŠTVENA ZAJEDNICA POSTAVLJA GRADU 

ODREĐENE GRANICE 

Svaki organizam posjeduje neku strukturu i neke granice prema okolini. 

Suvremeni grad je u tom pogledu izvjesna negacija organizma: njegove 

granice prema okolini slabo su određene i pomične, a njegov rast 

148

ne uvjetuje ravnomjernu promjenu nutarnje strukture, jer dok se jedan 

dio fosilizira drugi dio buja kao kancerozno tkivo. 

Da bismo racionalno razmišljali o rastu gradu, moramo imati neki 

pojam njegovih granica, a ove opet moraju polaziti od nutarnje strukture 

koju određuje naše poimanje »društvene zajednice«. Barem tako 

dugo dok smatramo da bi grad morao biti mjesto neke ili nekoliko 

ljudskih zajednica. Kakvih — o tom je upravo riječ. 

Antikni grad je strukturirala ljudska zajednica, njena društvena 

organizacija i poimanje takve organizacije. U srednjovjekovnom gradu 

odnos se počinje unekoliko mijenjati, jer sada sama struktura grada, 

njegovi bedemi, počinje određivati što je to društvena zajednica. Struktura 

grada više je određena bedemima, njegovom vanjskom granicom, 

nego njegovom nutarnjom društvenom strukturom. To je naročito slučaj 

sa »slobodnim građanskim gradovima«. Vidjeli smo kako je početak 

industrijalizacije i sam ekspanzionistički duh kapitalizma počeo 

rušiti vanjske granice grada i miješati njegovu nutarnju strukturu, još 

tako čitku u srednjem vijeku! Razlog je poznat: grad postaje mjesto 

razmjene u koju se sve više uvlači zemljišna i stambena renta. Njegovo 

tlo od upotrebne vrijednosti sve više postaje razmjenska vrijednost. A 

potonja ne trpi nikakva ograničenja i postavljene granice.3 

»Duhu kapitalizma«, što razara sve granice i nijednu ne smatra svetom, 

Marx suprotstavlja ideju zajednice koja predstavlja njegovu protutežu, 

iako je sama izložena u tom procesu raspadanju i rastvaranju. 

Zajednicu valja ponovo ostvariti, a to znači postaviti sasvim određene 

granice kapitalističkom produktivizmu i ekspanzionizmu. Zajednica 

očito nosi u sebi pojam granice, ali to nije ona koja je nekoć sputavala 

prazajednicu i individualni razvoj pojedinaca. Radi se o zajednici čiji 

je preduvjet svestrani i bogati razvitak ljudske ličnosti. To Marx stalno 

ima u vidu. 

Iako sam pojam zajednice nije kod Магха nikad bio onako precizno 

razrađen, kao što je to slučaj kod socijalista-utopista, a pogotovu 

1 Utilitaristički i ekspanzionistički duh kapitalizma Marx ovako crta: »Priroda 

postaje samo čisti predmet za čovjeka, stvar čiste koristi; prestaje da bude 

priznata kao sila po sebi; i teorijska spoznaja njenih samostalnih zakona čini se 

kao lukavstvo, kako bi spoznaja podredila sebi ljudske potrebe, bilo kao predmet 

potrošnje bilo kao predmet proizvodnje. Ova tendencija vodi kapital preko svih 

nacionalnih granica i predrasuda, a tako i preko obožavanja prirode te je premašio 

u određenim granicama samodostatno, zakočeno zadovoljavanje postojećih potreba 

i obnavljanje starog načina života. Prema svemu tome on je destruktivan 

i stalno revolucionaran, obarajući sve zapreke što bi kočile razvitak proizvodnih 

snaga, proširenje potreba, raznolikost proizvodnje, kao i eksploataciju i razmjenu 

prirodnih i duhovnih snaga.« (Nacrti za kritiku političke ekonomije, Dietz, 

Berlin, 1953 str. 313). 

149

ne u njenoj prostornoj projekciji, kao što je to slučaj kod Fouriera, a 

naročito kod Owena, ipak se može zaključiti da je imao u vidu one 

promjene koje će izazvati razvitak modeme industrije i podjele rada. 

Stavljajući u središte povijesnog razvoja stvaralačku i slobodnu ličnost, 

takva je zajednica mogla biti jedino »slobodno udruživanje proizvođača« 

ili ljudi uopće, jer bi svako podređivanje i tlačenje pojedinca 

u ime nekog kolektiva značilo sektaštvo (vidi Marxovu kritiku »nivelizatorskog 

komunizma«!) i pad u barbarstvo. Radi se, dakle, o oblicima 

zajedničarstva, u koje pojedinac slobodno ulazi, a isto tako slobodno 

i izlazi, jer je udruživanje funkcija ljudske društvenosti, a ova se mora 

slobodno i spontano odvijati u jednom budućem društvu, bez prinude 

neke organizirane države ili vlasti. 

Povijesni razvitak ljudske ličnosti sa sve većom podjelom rada, ali 

naročito sa sve brojnijim i raznovrsnijim oblicima ljudske razmjene 

ili komunikacija, a u vezi s time i sa sve razvijenijim i raznolikijim potrebama, 

zahtijeva i raznovrsne oblike udruživanja. Dakle, ne jedan jedini, 

propisani za sve članove društva kao »idealni« i, prema tome, 

obavezni za sve pojedince, čovjek, kad je povijesno i kulturno razvijen, 

ima podjednaku potrebu za udruživanjem kao i za usamljivanjem, 

za drugim čovjekom kao i za samoćom, za raznovrsnim društvenim sredinama 

kao i za jednim sasvim intimnim krugom najbližih. Bogatstvo 

ljudskih komunikacija i potreba nalaže i takvu raznovrsnost društvenih 

oblika udruživanja. Ideja, da čovjek može svoje sklonosti najprirodnije 

očitovati upravo u »slobodno vrijeme« sa slobodno odabranim djelatnostima 

neminovno nameće takvu raznolikost udruživanja. Stoga oblici 

udruživanja moraju ostati u jednom budućem društvu »otvoreni« a ne 

»programirani«, stvar ljudske potrebe i invencije, a ne naređivanja i 

propisivanja. Po tome se ljudska društvenost razlikuje od životinjske. 

Težište ne pada na »bogato društvo« nego na »bogate pojedince«, 

dakle ne na bogatstvo koje se mjeri prosječnom stopom nacionalnog 

prihoda po glavi stanovnika već stvarno bogatstvo pojedinaca, što znači 

svakog pojedinca. Kao što se i u Komunističkom manifestu oslobođenje 

društva odnosi na oslobođenje pojedinaca, a ne neke fiktivne kolektivne 

tvorevine. Marx kao humanista ostaje u tom pogledu strogi individualist, 

pa je riječ o čovjeku-pojedincu s »apsolutno razrađenim 

stvaralačkim dispozicijama«, tako da puni razvitak čovjeka znači istovremeno 

vlast nad prirodom ali i »nad vlastitom prirodom«. Marx kaže 

da nam ličnosti iz antiknog vremena izgledaju većima od suvremenih 

upravo zato, jer su znali naći vlastito mjerilo za svoje ponašanje, 

postaviti sebi određene granice, »proizvesti svoj vlastiti totalitet«, a to 

znači istovremeno određenu punoću i zadate granice. 

150

Očito je da sam pojam zajednice mora biti podređen ovakvom shvaćanju 

čovjekove ličnosti s obzirom na njene potrebe i razvojne mogućnosti. 

Takva zajednica, prema tome, ne znači neki »povratak prirodi« (J. 

J. Rousseau) ili primitivnijem obliku života, već nastoji u sebi apsorbirati 

sav prethodni historijski razvitak. Marx u duhu kulturalističko- 

•historijske a ne naturalističke koncepcije smatra »prethodni historijski 

razvitak bitnom pretpostavkom« ljudskoga bogatstva, a time i ljudske 

zajednice. Međutim, kad on kaže da ona ima za pretpostavku historijski 

razvitak, onda se može pretpostaviti da ga ona u sebi sadrži, 

ali i transcendira, jer on u istom pasusu kaže da čovjek u svojem totalitetu 

ne traži »da ostane nešto postalo, nego je u apsolutnom kretanju 

postajanja.«4 

Zanimljivo je utvrditi da iz Marxovih stavova proizlaze neke ideje 

koje su u skladu sa suvremenim shvaćanjem urbanog planiranja: 

Prvo, poštovanje intenziteta društvenih odnosa, njihove diferencijacije, 

gustoće komunikacija i njihove raznolikosti, kao oblika modernog 

života odgovara nesumnjivo idejama modernog urbaniteta, tipičnog 

gradskog života, gdje pojedinac održava veoma razvijene i svestrane 

odnose, ali postoji više kao član gradske publike i raznovrsnih oblika 

udruživanja nego seoske ili primitivne zajednice, gdje se održavaju 

veze »licem u lice«. 

Drugo, društveni odnosi zasnovani na temelju urbaniteta znače prisutnost 

modeme tehnologije, jer je Marxu jasno da se oni mogu razvijati 

samo na temelju najrazvijenije tehnologije, visoke podjele rada 

specijaliziranih i diferenciranih društvenih uloga. Postoje, dakle, oblici 

suvremenog života koji počivaju na modernoj tehnologiji i koje valja 

kao takve poštovati. Prisutnost ovoga primata tehnologije upravo je 

ona sredina koja odgovara urbanitetu (razvijena razmjena, visoka podjela 

uloga, komunikacije bez granice, planetarna otvorenost svakog 

pojedinca u društvenom životu). 

Treće, »vlast nad prirodom«, to jest tehnologija mora značiti i »vlast 

nad vlastitom prirodom«, mora značiti takvu autonomiju razvijenog 

pojedinca koji sam postavlja norme svojega društvenoga života. Čovjek 

kao individua, to jest kao nešto nedjeljivo, uvijek unosi u prostor 

neke granice, neke oblike, određenu individualizaciju individualnog i 

kolektivnog života. Individuum je najmanje »dijeljiv« kad je u samoći, 

kad je direktno sučeljen s prirodom kao predmetom kontemplacije 

i sanjarenja. Radi se o prostoru koji je suprotan urbanitetu, a koji nuž 

4Vidi R. Supek, Sociologija i socijalizam, članak O čovjeku bez društvenog 

tnjerila, izd. Znanje, Zagreb, 1966. 

151

no iz osame vodi u »društvo«, društvo u svojem iskonskom obliku — 

skup društvenih odnosa koje čovjek oblikuje po svojim potrebama, 

prilagođenima njegovoj društvenosti, a društvenost se izražava kao 

različiti oblici »slobodnog udruživanja«. Tu čovjek ne podnosi da ga 

tehnologije, »tehnički« ili »mehanizirani razlozi« ometaju u društvenom 

životu. Tu je on dominanta. Tako smo došli do situacije koja je negacija 

urbaniteta, jer je oslobođena nužnosti tehničke podjele rada, nužnoga 

društvenoga rada uopće ili u najvećoj mjeri, gdje se ljudske sklonosti 

i potrebe odvijaju po logici veće spontanosti, klimi veće prisnosti, 

bile one selo, lovačko društvo, ili književni klub. Radi se o suprotnom 

polu urbanitetu, prostoru zajednice ili intimiteta, prostoru gdje 

čovjek ne komunicira samo sa sadašnjim vremenom, već podjednako 

s prošlošću i budućim vremenima. 

Četvrto, to nas navodi na strukturiranje prostora u smislu određene 

polarizacije urbanitet — intimna zajednica, tehnološki aktualno, nametnuto 

vrijeme i moguća vremena. To, dakako, neće biti za nas kombinacija 

grada i bašte, odnosno aglomeracije privatnih kuća i prirode, 

već artikulacija urbaniteta sa slobodnijim prostorima (parkovi, zoološki 

vrtovi, historijska naselja, klubovi, itd.). Radi se o onim problemima 

koje neki danas pokušavaju sintetizirati kao »rurbanizaciju«, kao sintezu 

grada i sela, tržišne gužve i susjedstva.

7 Osnovne dimenzije 

„grada po ljudskoj mjeri” 

1. PLANIRANJE — JEDINSTVO RAZNORODNIH 

RAZLIČITOSTI 

Stvaranje reda u neredu, organizacije u Kaosu — bio je oduvijek zadatak 

planera. Ali je taj zadatak složen i proturječan i traži sposobnost 

mišljenja u raznim smjerovima ljudskoga života i tehničkog djelovanja. 

Nije teško uspostaviti red, ako je riječ samo o građevnim oblicima 

i stambenim skupinama, čak ni onda kad problemi higijene i prometa 

postaju sve teži i osjetljiviji s obzirom na gustoću pučanstva. Težina 

zadatka leži u tome što valja uskladiti tu istu građevnu masu sa 

strukturom stanovništva, s njihovim djelatnostima i načinom života. 

Što struktura stanovništva nosi u sebi neke više racionalne komponente, 

kao što je podjela rada, ali i više iracionalne kao što su društveni 

oblici udruživanja ljudi (od publike, mase, partija do udruženja, susjedstva, 

klubova, prijateljstva). Težina dolazi i odatle, što pojedini oblici 

djelatnosti (s podjelom rada) i pojedini oblici udruživanja podrazumijevaju 

i različite načine društvene komunikacije (fizički i duhovni saobraćaj). 

I što ovi oblici komunikacija nisu ravnodušni prema tome 

što im govori prirodna i društvena okolina, prema socio-ekološkim faktorima. 

Konačno ne valja zaboraviti da svaki pokušaj da se ljude smjesti 

u prostoru traži oblikovanje kuća i naselja, a da su ti oblici nabijeni 

arhitektonskim simbolizmom, koji ima svoj estetski i duhovni sadržaj, 

primjeren ili neprimjeren doživljajima ljudi koji ih obitavaju. 

Sve su to različite dimenzije života, i kako ih uskladiti, da bi njihov 

red odgovarao određenom »očovječenom čovjeku« — to je upravo problem. 

Pored spomenutih dimenzija ili vidova društvenog života, i oni sami 

nose u sebi različite suprotnosti. Smatra se da je posao arhitekta 

mnogo lakši od posla urbaniste, jer su kod arhitekta naručilac i korisnik 

stana često jedno te isto lice, dok kod urbaniste to redovito nije 

slučaj, pogotovu ako je naručilac općina a korisnik još nepoznata gru- 

153

»Najprije su ljudi gradili gradove, 

a zatim su gradovi gradili ljude«. 

(Emerson) 

Danas vidimo posljedice: graditelj 

tornjeva usamio je čovjeka; ljudska 

zajednica će opet stvoriti od tornjeva 

»zajednicu nastambe«. 

pa građana. Arhitekt može svoj posao »individualizirati« u dijalogu s 

naručiocem, dok urbanist mora konstruirati »idealnog korisnika« ili 

neki »prosječni društveni profil skupine«. Arhitekt radi s pojednostavljenim 

skupinama, s obiteljima, a urbanist s veoma složenim grupacijama, 

ako mu dolaze sa sviin zahtjevima, a te je redovito praktički gotovo 

nemoguće utvrditi. Nemojmo nikako upasti u pogrešku da »ljudske 

potrebe« počinjemo utvrđivati po ekonomskoj logici ponude i potražnje 

na tržištu! Da bi se najlakše izvukao iz tih proturječnosti mnogi 

preporučuju urbanisti fleksibilnost u projektiranju, fleksibilnost ne 

toliko u odnosu na tehnološke inovacije koliko na pluralizam vrijednosnih 

sistema u samom društvu. Stoga preporučuju u građevnom pogledu 

»jedan minimum funkcionalne diferenciranosti« (Friedmann 1968, 

Schultze-Fielitz, 1968). No, što bi trebalo da znači ovaj »minimum funkcionalne 

diferenciranosti«? Na ovo pitanje valja nam tek odgovoriti! 

Danas više ne vjerujemo u liberalni stav iz 19. vijeka da ono što 

je dobro za društvo, dobro je i za pojedinca, da se individualni i ko 

154

lektivni interesi spontano, nekako »iza naših leđa«, usklađuju i pomiruju. 

Ovo shvaćanje je nanijelo suviše štete a da bi trebalo dalje u nj 

vjerovati, ali i samo društvo je preuzelo toliko poslova i sredstava za 

svoj račun, da se odnos društva i pojedinca mora i te kako ispitivati 

i jasno odrediti, želimo li da pojedinac pronađe sebe u društvenim investicijama. 

Nalazimo se pred novom odgovornošću. Emerson je rekao: »Najprije 

su ljudi gradili gradove, a zatim su gradovi gradili ljude.« Odnos 

je uzajaman i pitanje se danas tiče obih strana; kakvi gradovi? I kakvi 

ljudi? Ne postoji više slobodna integracija ljudi u društvo, kao što 

ističe Mannheim: »Kao što je poznato nagli rast tehničke civilizacije 

razorio je prije svega rast velikih gradova, osnovni oblik čovjekove slobodne 

integracije u društvo, pa zato mora nova izgradnja započeti s 

istovremenim planiranjem gradova i zajednica, rasporedom fizičke 

strukture društva.« U tome je velika odgovornost. Parafrazirajući Emersona: 

»gradeći gradove gradimo ljudsku zajednicu, gradeći ljudsku 

zajednicu gradimo grad«, vizija jednoga i drugoga se uvjetuju, pa je 

urbanist prisiljen mijenjati svoju perspektivu pomičući se s jednoga 

pola ka drugome. U toj promjeni perspektive leži težina zadatka što 

ga mora obaviti planer. Dodajmo, da se on susreće i s trećim elementom, 

kojega arhitekt može ispustiti iz vida, naime s prirodom, to jest 

sa zahtjevima ekološke ravnoteže. Grad — Čovjek — Priroda. To je 

okvir mišljenja i djelovanja. Sinteza datih elemenata nije nipošto laka. 

Pogotovu, ako ih se želi u njihovoj prirodi i mijenjati, ako grad doista 

»gradi ljudsku zajednicu«. 

Urbano planiranje je dijete ovoga vijeka — doduše, ponovno rođeno 

iz pjene industrijskog kaosa — i prve izložbe su priređene 1910. 

(London, Berlin, 1910). Kolikogod se urbanistima predbacivale »tehnokratske 

tendencije«, već prve izložbe stoje u znaku društvene problematike. 

Svijest o sve značajnijim zahvatima u spontani razvitak grada 

se pojačava sve do danas. Po riječima Martina Wagnera: »Ovi veliki 

gradovi doživjeli su tek tri generacije. Za vrijeme prve generacije — 

od 1870 do 1900 — ostali su nenapadnuti. Za vrijeme druge generacije 

— od 1900 do 1930 — tek su se neki hrabri ljudi našli da ih napadnu. 

Za vrijeme treće generacije — od 1930 — do 1960 — već su (kao problem) 

bili prevladani.« Ove su nagle promjene u stavu temelj današnjih 

traženja boljih rješenja gradogradnje. 

No, ono je bilo, i ostalo, u velikoj mjeri, podložno ideološkim strujanjima 

epohe. Još je uvijek prisutna ramantička ideja povratka predindustrijskom 

gradu, jer sve tamo od Ibn Khalduma u 12. vijeku pa 

do danas za mnoge je grad izvor raznih društvenih bolesti i dekaden 

155

cije. Od Spenglerove Propasti Zapada do Riehla (1974), grad kao uzrok 

raspadanja tradicionalne narodnjačke i populističke kohezije, kakva 

je vladala na selu (feudalne i aristokratske parazite se pri tome 

preskače!). U tom smjeru idu i neki pokušaji kako bi se u grad uveli 

ponovo seoski elementi (seoski trgovi, bunari), kako bi se radništvo u 

svojim naseljima ponovo osjetilo »ukorjenjeno« u narodno tlo (Putzer, 

1906). Šira je ona tendencija koja nastoji uvesti više prirode i dodira 

s prirodnim zelenilom u grad, od Howardovih »gradova — bašta« 

sve do danas. Socijalistička shvaćanja idu s nastojanjima da se velegrad 

ponovno »resocijalizira«. S tom idejom uvodi se u grad struktura 

samoga društva i to počevši od ideje da grad mora biti skup općina ili 

zajednica više primarnog tipa, ideje koje u SAD traju od Cooleya, a u 

Evropi od prvog svjetskog rata (Fischer, Schumacher, 1920). Čak i izrazito 

estetičko i tehnička orijentacija Bauhausa i srodnih nastojanja 

ne gubi iz vida društvenu problematiku. 

Prožimanje ideja tehničkog funkcionalizma i socijalizma nalazimo 

u programskim tezama CIAM-a, a dva kongresa posvećena su pitanjima 

Racionalni načini izgradnje (1931) i Stanovanje za egzistencijalni minimum 

(1933), gdje se socijalna problematika usko isprepliće s urbanom. 

Sažimajući spomenute knjige Gropius kaže: »Društvene pretpostavke 

zdrave stambene politike nesumnjivo su važnije za život od ekonomskih, 

jer privreda usprkos sve svoje važnosti nije svrha nego samo 

sredstvo. Svaka racionalnost ima smisla samo ako obogaćuje život, 

ako, dakle, kad je prevedemo na privredni jezik, štedi na onom 

najdragocjenijem, narodnoj snazi.« Racionalno i funkcionalno mora, 

ustvari, služiti razvitku stvaralačkih potencijala u jednom narodu. Ono, 

što se ovdje ne kaže jest upravo problem kako u jednom gradu, kao 

živom organizmu, rasporediti ljudske djelatnosti i funkoije, da bi one 

najbolje služile spomenutom stvaralačkom potencijalu jednog naroda! 

To je jedan od bitnih problema. Na njega ćemo se odmah vratiti. 

Amerikanci su pojam zajednice sveli na »susjedstvo« (Perry, 1929), 

ideju koja je služila kao orijentir za mnoga arhitektonska i urbana rješenja. 

Susjedstvo je trebalo da postane osnovna poluga društvene integracije 

pojedinca i ljudskih grupa. Iako je ta ideja mogla da djeluje 

kao korektiv za aglomeracije zasnovane na velikim masama i betonskim 

cjelinama u modernim velegradovima, kao elemenat novog strukturiranja 

velikih masa, brzo se uvidjelo da pojam susjedstva nije dovoljan 

u definiranju raščlanjenosti društvene zajednice. 

No za shvaćanje urbanog planiranja važno je naglasiti da su se protiv 

čisto globalnog i kompaktnog tretiranja urbanih masa, kako ih je 

definirao funkcionalizam, počeli pojavljivati faktori nutarnjeg struktu 

156

iranja tih masa, a oni su dolazili iz čisto društvene sfere. Time su nametali 

stambeno-funkcionalnim masama jedan drugi, nevidljivi red 

društvene organizacije života, ali koji je dobio i te kako vidljiv otisak 

u drugačijem strukturiranju stambenih blokova i cjelina. Tu su došle 

do izražaja i poznate kritike funkcionalizma: protiv podjela radnog i 

stambenog mjesta, a za pregledniju raspodjelu stambenih blokova koji 

bi odgovarali i strukturi društvenih i političkih jedinica u gradu, uvođenje 

prirode u grad i, uopće, za jedan prirodniji oblik stanovanja i 

življenja. Razumije se, da je kritika pogađala i neka rješenja, koja su 

išla, kao reakcija na »velike cjeline«, u smjeru mrvljenja grada na male 

jedinice, na razini susjedstva, kako bi upravo ovo susjedstvo postalo 

što preglednije za svakog stanovnika (Bahrdt), a što je vodilo do 

izvjesne monotonije u strukturiranju grada. Protiv bezlične masivnosti, 

s jedne strane, i monotonije malih stereotipnih jedinica, s druge strane, 

nastali su koncepti »raščlanjenog i razlabavljenog grada«, s tendencijom 

da se jedinstvo postigne pomoću raznovrsnosti (Goderitz, Rainer, 

Hoffmann, 1957). Očito je da su ideje koje dolaze iz sfere društvenog 

života počele oplođavati oblikovanje gradskih cjelina. Postoji 

ovdje jedna korisna među-oplodnja jednog shvaćanja pomoću drugih, 

ne samo urbanih pomoću društva, već i društvene strukture pomoću 

grada. Valja misliti u oba smjera. 

0 toj međuzavisnosti najbolje nam govore oni radovi koji su istraživali 

simbolički karakter građa. Gestaltpsihologija je pokazala da čovjek 

uvijek unosi u neki poremećeni i nesređeni materijal neki red i raspored, 

jer se red lakše percipira i pamti od nereda. Taj zakon važi i za 

arhitektonske i urbane oblike, pa oni dobivaju određenu simboličku 

izražajnost, kad ono što je »izvanjsko« na oblicima odgovara nečem 

»unutarnjem«, nekom doživljajnom i emocionalnom kompleksu. Vanjski 

oblici djeluju na sve ljude, pa ih u njihovoj doživljajnosti i približuju, 

te se izvjesna »grupna integracija« vrši i preko arhitektonskih i 

urbanih oblika. »Veliko kolektivno značenje simbola leži dakako u 

smjeru zajedničkih, emocionalno aktivnih formulacija. Ako grad ne 

želi da iščezne iz doživljaja, a bilo kada kasnije i iz stvarnosti, da bi 

prepustio svoje mjesto nekom korisnom zemljištu, neophodno je da 

gradovi po svojem sadržaju zadovoljavaju također i simboličku funkciju«, 

kaže filozof Lorenzer iz Aachenske škole.1 

Urbanizam ne smije dopustiti da mu industrijski funkcionalizam svu 

simboliku sroza na običnu semiotiku, na obične znakove u službi sao 

1Vidi E. Kiihn, Anmerkungen zum Verhalten đes Grosstađter (Primjedbe o 

ponašanju velikograđana), Neue Anthropologie, sv. 3, str. 261). 

157

aća ja ili društvenih komunikacija sa čisto praktičkim ciljevima, na 

čisto racionalnu funkciju, a da i ne dodiruje dublje slojeve ljudskih 

doživljaja. Znakovi ne ostavljaju trajan trag, dok ga simboli ostavljaju, 

i stoga imaju veoma moćno djelovanje u društvenom životu prisiljavajući 

nas ne samo da razmišljamo o njihovom dubljem i sakrivenom 

smislu, već da preko njih stupimo u zajedničku komunikaciju sa 

drugim ljudima, da s njima podijelimo nešto od »zajedničkog karaktera«, 

što ga nameće kolektivno prisutna simbolika. 

Međutim, nas na ovom mjestu zanima posebno ona simbolika što 

je izražena u oblicima izgradnje, neposredno povezanima s funkcionalnom 

(podjela rada) i doživljajnom (otvoreni prostor, intimni prostor) 

diferencijacijom gradskoga prostora. Kad određujemo prirodu stanovnika 

nekog mikrorajona ili različite prostore, koji im služe u razne 

društvene svrhe, potrebno je poznavati simboličko djelovanje pojedinih 

oblika. Rukovoditi se samo građevnim zahtjevima da se ispuni neka 

funkcija (na primjer, natrpati određenu količinu stanara u određeni 

objekt), ispuštajući iz vida simboličku funkciju, znači promašiti, i 

to promašiti dvostruko: u estetskom i u društveno-životnom pogledu. 

Na primjer, visoke građevine, neboderi i tornjevi, kao oblici koji 

streme visini i nebu, imaju svoju poznatu simboliku. Težnja da se odlijepi 

od zemlje, da se ima vladajući pogled nad okolinom, da se promatra 

udaljene horizonte ili da se vine nebu, beskraju, kontemplaciji 

»transcendencije«. Kad je čovjek bio više pritisnut zemlji nego što 

je danas, tu su simboliku najjače izražavali crkveni tornjevi. Neboderi 

su oduzeli onu metafizičku crtu tomjevima, ali nisu mogli potisnuti 

sasvim simboličko djelovanje visina, bez obzira koliko nam se danas 

atmosfera i kozmos pričinjali »napučenima«, na dohvat ljudske ruke. 

Čovjek će uvijek nositi podsvjesnu potrebu da se vine u visinu i polijetanje 

avionom uvijek će ga podjednako uzbuđivati. Poznate su nam 

kritike stanovanja u usamljenim visokim tornjevima, i one su opravdane, 

jer vertikalna komunikacija u njima očito je mnogo slabija od 

horizontalne, a usamljivanje čovjeka se brže postiže. No oni će zadržati 

svoju funkcionalnu vrijednost, pogotovu tamo gdje je gustoća obitavanja 

privremeno potrebna, kao što su nagomilani uredi i slične ustanove. 

Tornjevi će ostati pogodna mjesta za promatranje okoline, za 

restauracije. 

Nasuprot visokim zgradama javlja se vodoravni prostor, prostor 

sa granicama, koji smiruje, kao što nas je visina uzbuđivala. Zatvoreni 

prostor izvor je osjećaja sigurnosti i intimnosti. Neki u suprotnosti 

prvoga i ovoga drugoga vide neki arhetip u Jungovom smislu: suprot- 

158

»Nekada smo sa mosta gledali rijeku i brodove, danas gledamo saobraćajnice, 

slum i smetlišta«. 

nost »muškoga« i »ženskoga«. Zatvoreni prostor nalazimo odavno u 

religijskoj simbolici, od mandale do Getsemanske bašte. Može li predodžba 

zavičaja, prostora odakle potječemo i gdje želimo da se smirimo, 

biti zamišljena bez granica? U svim se utopijama zapravo govori 

o »toposu«, nekom čvrstom i definitivnom mjestu. Zatvoreni prostor 

stvara sigurnost, a i intimnost, osjećaj sakrivenosti, skrivenost od 

tuđih pogleda, uronjenosti u svijet vlastitih predmeta i ideja. Filozofi 

govore o nekoj praljudskoj dispoziciji ka strahu i tjeskobi, o nekom 

nerazumnom nemiru, koji teži smirenju u takvom prostoru. Zanimljivo 

je, da mnoge suvremene ankete, čak i među mladim ljudima, o poželjnim 

crtama jednog stana stavljaju na prvo mjesto »intimnost«, a 

onda tek »udobnost«, pa »higijenu« i tako dalje. Suvremeni čovjek kao 

da se brani od invazije ulice ili vlasti u njegov intimni svijet. U istočnim 

birokracijama ni takav intimni prostor nije zakonski sačuvan, ali 

u zapadnim zemljama još vjeruju da se mogu u njemu izvući od toga 

da se njima »izvana kormilari« (Riesman), da se njihovim životom 

upravlja sa sektora prometa roba i ideja. 

159

□□□DDDDDO 

D D D D D D D D O 

□□□□□□□□□ 

»Lineal je postao simbolom 

i simptomom pravih 

linija, u jednoj džungli pravih 

linija. Prava linija je 

bezbožna i nemoralna. Ona 

nije stvaralačka već reproduktivna 

linija. U njoj ne 

živi bog i ljudski duh, već 

samo mravlja gomila.« 

Austrijski »fašisti« 

160

Tornjevi i blokovi, — meandri i zelenilo među njima osnovni su postupak 

»humanizacije« naselja u funkcionalizmu.

Skica naselja Corbusiera: Razmišljanje o kućama i-slrojevima u zelenilu. 

Da li ovo ilovo 

»kom poniranje« 

tornjeva i blokova, 

pravih i ovalnih 

linija, spasava 

prostor?

Jasno je da ćemo svijet nebodera, ako je potrebno, prepustiti radnim 

i tehničkim funkcijama, onome »nužnome društvenome radu«, u 

kojem čovjek provodi samo jedan dio, i to manji, i ne samo manji 

već i onaj koji se stalno smanjuje, svojeg života, kao što ćemo zatvorene 

prostore nastojati izgraditi svagdje tamo gdje čovjek po svojem 

djelovanju i načinu života traži više intimnosti, manje formalnu komunikaciju 

s ljudima, manje tehničkih prisila u vlastitom kretanju. 

S time u vezi upozorili bismo na još jednu suprotnost: između pravokutnih 

linija (»geometrizam«) i vijugavih linija (»organicizam«). Prve 

su se nametnule s tehnokratskim racionalizmom, druge teže tome da 

uspostave spontanost prirodnih oblika. Le Corbusier je upozorio na značaj 

prvih: »Duh koji oživljuje prirodu je duh reda... Pravi ugao je 

mrtva točka sila, koje drže u ravnoteži svijet. Postoji samo jedan pravi 

ugao; pravi ugao ima stoga prednost pred svim drugim uglovima: on 

je jedinstven, on je čvrst. Čovjeku su za posao potrebne čvrsto utemeljene 

veličine ... Velegrad, pojava sila u pokretu, predstavlja danas prijeteću 

katastrofu, jer nije više prožet duhom geometrije.« U pitanju 

je »čitkost grada« i ova primjedba je sasvim opravdana, od Platona do 

Le Corbusiera. No, kad su u pitanju građevine i mikrorajoni, tada geometrija 

prijeti monotonijom. Ravnoj se liniji suprotstavlja tada povijena, 

ovalna linija. Austrijski »tašisti« su ovako protestirali protiv ravne 

linije: »Lineal je postao simbolom i simptomom pravih linija, u jednoj 

džungli pravih linija. Prava linija je bezbožna i nemoralna. Ona nije 

stvaralačka već reproduktivna linija. U njoj živi ne bog i ljudski duh, 

već samo mravlja gomila.« Eksperimentalna estetika je mnogo raspravljala 

o vrijednosti i značenju pravih i povijenih linija, ali u ovome slučaju 

valja ih podrediti zahtjevima urbanog prostora.2 

Podsjetimo da je simbolika tražila značenje suprotnosti pravih i povijenih 

linija u parovima: statičko — dinamičko, racionalno — iracionalno, 

kristalinično — vegetativno (organsko), klasično — romantičko, 

apolinijsko — dionizijsko. Vidimo da one mogu postati veoma guste po 

simboličkom značenju. Naravno, kad se od izoliranih elemenata pretvore 

u dijelove određenog stila i stilske upotrebe. Nije teško pokazati 

da je ova simbolika utjecala i na modeme arhitekte i urbaniste. Tako 

prava linija dominira u estetici Bauhausa, kod Gropiusa i Mies van der 

Rohe, a povijena kod Wrighta, kad se povlači u prirodu, Scharonna, 

Aalto-a i Haringa. Jasno je da monumentalnost nameće našoj civilizaciji 

ravne linije, a intimnost povijene, te da ćemo kod jednog antro- 

2 O eksperimentalnoj estetici vidi R. Supek, Umjetnost i pishologija, MH, Zagreb, 

1958. 

U Grad po mjeri čovjeka 

161

pološki struktiranog grada dobro pogledati gdje valja da dođu jedne 

a gdje druge. 

Tako smo u ovim razmatranjima o problemima planiranja grada, 

pored čisto funkcionalno-tehničke i društveno-strukturalne dimenzije, 

pronašli još jednu, više autonomnu, više svojstvenu slobodnim zamislima 

arhitekta i urbanista, naime estetsko-simboličku. No, antropološka- 

•funkcionalna koncepcija grada nameće određene granice ili, točnije, 

određeno mjesto i ovoj veoma važnoj dimenziji u oblikovanju grada i 

njegova doživljaja od strane građama. 

2. SLOBODNO PROSTORNO PLANIRANJE ZAHTIJEVA 

DA SE TR2ISNA EKONOMIJA ZAMIJENI 

EKONOMIJOM RESURSA 

Kaos je u moderne gradove unijela tržišna ekonomija, ekonomija koja 

počiva na zemljišnoj renti i za koju je stan prvenstveno roba za tržište, 

što mora donijeti maksimalni profit u što kraćem vremenu. U robno- 

-tržišnoj ekonomiji se takozvani »vanjski troškovi« ili »krivi troškovi«, 

koji su povezani s uništavanjem prirodnih resursa ili obaveznom zaštitom 

prirode, ne računaju kao normalni troškovi privređivanja. Da bi 

spriječila veće štete, država ili općina je morala intervenirati i ograničavati 

zakonskim mjerama slobodnu igru tržišnih zakona, kapitalističku 

špekulaciju tlom i stanovima, bezobzirno uništavanje najljepših šuma i 

parkova. Uostalom, komunalna ili državna intervencija bila je i od 

ovih privatno-kapitalističkih interesa dobro primljena, kad se radilo o 

izgradnji takozvane »urbane infrastrukture« (cesta, vodovoda, kanalizacije, 

itd.). 

Prostorno i urbano planiranje već po svojoj prirodi nameće da se 

tržišnoj privredi i logici profita, koja svoju uspješnost izračunava pomoću 

stopa rasta, prosječnom dohotku po stanovniku, i sličnim mjerama, 

ali uvijek u vrijednostima prometnih vrijednosti, suprotstavi jedan 

novi tip ekonomije — ekonomija resursa, ekonomije koja počiva 

na upotrebnim vrijednostima. Planiranje stanova, putova, mostova, parkova, 

škola — sve su to upotrebne vrijednosti. Planiranje, koje polazi 

od upotrebnih vrijednosti, suprotno je po mnogo čemu planiranju zasnovanom 

na prometnim vrijednostima ili profitu. 0 tome postoje kod 

nas i u svijetu mnogobrojna svjedočanstva. Na primjer, ako neka gradska 

uprava da za izgradnju jedno zemljište, koje inače služi kao vizura 

na najljepše dijelove grada, pa se izgradnjom na tom tlu uništava takva 

vizura i ambijentalna vrijednost ovoga dijela grada, tada je velika vri- 

162

jednost time uništena u pogledu »prirodnih dobara« ili »ambijentalnih 

dobara«, dobara čija se vrijednost može i izračunati, ako pretpostavimo 

da posjetioci (domaći i turisti) svojim posjetom donose bilo kakvu 

korist kroz određeni period. Može se slobodno govoriti o štetočinstvu, 

ako se općinska uprava odlučila da dade u najam ili proda takvo zemljište, 

jer je računala na neposrednu financijsku korist, koja će joj nešto 

donijeti u budžetu sljedeće godine (dugotrajna korist ne ulazi u 

njene budžetske proračune!), a kojiput se radi i o najobičnijoj korupciji 

od strane moćnijih i bogatijih društvenih krugova. Na ovaj su način 

mnogi turistički ambijenti kod nas već uništeni i kreću se u onom 

smjeru u kojem se našla španjolska Costa brava, čiju perspektivu danas, 

nakon rasprodaje obale strancima, stručnjaci vide samo u upotrebi 

dinamita i uništenju onoga što je izgrađeno! 

Ekološka je kriza upozorila na ekonomiju resursa. Tako je Kenneth 

Boulding suprotstavio »otvorenu ekonomiju« ili »kaubojsku ekonomiju« 

»zatvorenoj ekonomiji« ili »kozmonautskoj ekonomiji«: »za volju 

slikovitosti sklon sam zvati otvorenu ekonomiju 'kaubojskom ekonomijom’, 

budući da je kauboj simbol bezgraničnih ravnica a ujedno je 

povezan sa bezbrižnim, eksploaitatorskim, romantičnim i silovitim ponašanjem, 

što je svojstveno otvorenim društvima. Zatvorena ekonomija 

budućnosti mogla bi se, naprotiv, nazvati 'kozmonautskom' ekonomijom, 

u kojoj je Zemlja postala jedinstven zračni brod, bez neograničenih 

rezervoara u bilo čemu, ni za iskopavanje ni za zagađivanje, 

i u kojemu čovjek mora naći svoje mjesto u jedinom cikličkom ekološkom 

sistemu, sposobnom za stalnu reprodukciju materijala, iako ne 

može izbjeći uvođenje energije izvana.«1 

Mada urbanisti još uvijek računaju sa stalnom ekspanzijom gradova 

— ona je u posljednjoj dekadi u opadanju u najrazvijenijim zem- 

5 Kenneth E. Boulding, The Economics of the Coming Spaceship Earth (Ekonomija 

budućeg zračnog broda Zemlje), vidi u R. Supek, Ova jedina zemlja, izd. 

Liber, Zagreb, 1978, str. 196. 

11* 163

ljama — prirodni resursi kojima raspolaže urbanizacija su nužno ograničeni, 

bilo da se radi o prostoru, zraku, vodi, zelenim površinama, a 

njihovo .uništavanje ili bezobzirna eksploatacija znači ugrožavanje samih 

uvjeta života. Daljnjom ekspanzijom čovječanstva sasvim će se 

u zaoštrenom obliku postaviti pitanje odnosa između urbanog prostora 

i poljoprivrednog prostora, a to će značiti energičan poziv da se 

sadašnje stanje još uvijek slijepe ekspanzije zaustavi i postavi na sasvim 

nova načela. Nije isključeno da će u tom pogledu 21. vijek predstavljati 

velik pothvat nove izgradnje gradova na sasvim novim načelima 

— u interesu održanja čovječanstva. 

Ne radi se samo o pitanjima zagađivanja i zaštite prirode o čemu 

se danas već uvelike vodi, barem načelno iako ne praktički dosljedno, 

velika briga u najrazvijenijim sredinama. To je prisililo suvremenu 

industrijsku eksploataciju, kako u kapitalizmu tako i u »realnom socijalizmu«, 

da proširi repertoar proizvodnih troškova, pa tako pored 

troškova za: 1. sirovine, 2. ljudski rad, 3. troškove odgoja i obrazovanje 

radne snage, 4. troškova za nesreće na radu, 5. troškova za industrijske 

bolesti, mora uzeti u obzir i neke nove rubrike. — 6. troškove 

čišćenja okoline od zagađivanja i 7. troškove da se spriječi zagađivanje 

okoline. Često ove potonje troškove poduzetnici, privatni ili državni, 

kolektivni, ne vole preuzeti, pa tako možemo vidjeti, naročito u 

našoj zemlji, velike štete koje kojiput poprimaju i katastrofalne oblike 

pomorom riba u čitavom riječnom toku. Trpeljivost prema ljudskoj 

kratkovidnosti i sebičnosti još je uvijek glavna boljka našega društva. 

(Groteskno je utvrditi da jedno dalmatinsko mjestance, koje je u drevna 

vremena dobilo ime Ne-um, sada postaje svjedokom ekološkog »Ne- 

-umlja« ili »Bez-umlja«!) Naravno, teoretičari ekološke ekonomije predložili 

su da se svi takozvani »vanjski troškovi« pretvore u »unutrašnje 

troškove«, što je veoma teško u decentraliziranoj i konkurentskoj privredi, 

a gdje se resursi ne koriste optimalno. Oni su čak predlagali da 

se uvedu i troškovi za korištenje onih upotrebnih vrijednosti koje bi 

morale koristiti buduće generacije, a koji su sada predmet bezgraničnog 

izrabljivanja. Doduše, energetska je kriza počela rađati svijest da 

je čuvanje energetskih rezervi, naročito petrolejskih, dio nacionalne 

ekonomije, te da društva s većim rezervama u odnosu na budućnost 

imaju razne prednosti pred drugim društvima. (Stalna tendencija poskupljivanja 

energetskih izvora.) To naročito važi za sve sirovine koje 

ne ulaze u reciklažu i definitivno su izgubljene za korištenje. 

U svjetlu urbane politike ovi problemi postaju naročito jasni. Na 

primjer, jedna zelena površina je uništena jer je pokrivena betonom, 

i ne ulazi u reciklažu: ona je kao zelena površina definitivno izg u b i je- 

164

na. To je osiromašenje ljudske sredine. Tako se u urbanom planiranju 

počelo voditi računa o posebnoj vrsti upotrebnih vrijednosti, a 

to su prirodna dobra. 

Što su to »prirodna dobra«? Urbana ekonomija razlikuje redovito 

između »privatnih dobara« i »javnih dobara«. Privatno dobro je ono 

čija potrošnja pripada samo jednom pojedincu, a isključuje potrošnju 

drugih pojedinaca. Javno dobro je, naprotiv, takvo čija potrošnja ima 

kolektivno obilježje: potrošnja pojedinca ne smanjuje potrošnju drugih 

pojedinaca. Privatno gradilište je tlo koje pripada samo individualnoj 

potrošnji. Prometnice su javna dobra, gdje potrošnja jednoga ne 

isključuje potrošnju drugih (pod pretpostavkom da frekvencija ne 

ometa normalnu potrošnju!). 

»Gradovi su glavna smetnja za modeme autoputove«,. 

rekao je jedan njemački gradonačelnik. 

165

Prirodna dobra imaju nešto od jednih i drugih: ona nisu ni potpuno 

privatna ni potpuno javna, jer zadovoljstvo koje imam trošeći ih zavisi 

od vrste usluga koje iz njih izvlačim. Potrošnja prirodnog dobra zavisi 

od razine izvučene usluge.4 

Osnovna karakteristika prirodnih dobara jest da su ona korisna i 

rijetka. Razumije se, njihova korisnost zavisi od integriranosti u određenu 

ekonomiju (led na Sjevernom polu je beskoristan, drvo u džunglama 

Brazila je također beskorisno), te od rijetkosti, što zavisi od 

intenzivnosti upotrebe ili potražnje. Led je u vrućim predjelima jako 

tražen i rijedak, a drvo to postaje u svim suvremenim razvijenim 

zemljama. 

Vidjeli smo da su J. M. Buchanan i NG Yen Kwang razradili matematičku 

metodu izračunavanja vrijednosti prirodnih dobara posluživši 

se »teorijom kluba«. Ova teorija određuje optimalnu veličinu broja korisnika 

dobara u jednom klubu (optimalni broj upisanih). U klubu se 

odlučuje jednim nutarnjim propisom o broju upisanih, ali u prirodi to 

je vanjska varijabla.5 

Računica pokazuje da na izvjesnoj razini eksploatacije kolektivna 

prednost u eksploataciji jednog prirodnog dobra počinje opadati, a istovremeno 

troškovi eksploatacije i uređivanja stalno rastu. Isto tako eksploatacija 

jednog prirodong dobra sve je manje rentabilna što se povećava 

rijetkost prirodnog dobra. Međutim, bez obzira na rentabilnost 

prirodno dobro se eksploatira u urbanim sredinama, jer je ono neophodno 

za funkcioniranje gradskih djelatnosti. Prema tome, upotrebna 

vrijednost nekih uređaja ostaje i onda, kad je ona u ekonomskom pogledu 

nerentabilna. 

Eksploatacija prirodnih dobara u urbanoj sredini izvor je sukoba 

između individualnih interesa i interesa kolektiva. Na primjer, sve ekonomske 

djelatnosti u gradu imaju potrebu za prostorom da bi se mogle 

odvijati. Postoje velike nejednakosti u zauzimanju prostora kako sa 

strane privatnika tako i po pojedinim ustanovama i organizacijama. 

Jednakost raspodjele gradskog prostora je demokratski ideal koji stalno 

narušavaju ekonomske nejednakosti među privatnicima i organizacijama. 

Postoje pokušaji da se ekonomski utvrdi kako valja zauzimati 

* O teoriji prirodnih dobara vidi opSimu studiju od Jean Baptiste Vauquin, 

La nature et la ville (Priroda i grad). Presses universitaires de Lyon, 1977. 

5 J. M. Buchanan, An Economic Theory of Clubs, (Ekonomska teorija kluba). 

Economica, sv. 32, 1965. 

NG, Yen Kwang, The Economic Theory of Clubs: Pareto optimality Conditions 

(Ekonomska teorija kluba: Paretovi uvjeti optimalnosti), Economica, 1973. 

166

Možda će improvizirani kafići 

pomoći da se ponovno 

uspostavi izgubljeno su- ■ 

sjedstvo u usamljenim bio- S 

kovima. 

j 

urbani prostor od strane jedne »prostorno-vremenske ekonomije«, koja 

bi provela strukturalnu analizu odnosa među osobama, uslugama i prostoru-vremenu, 

a da se pri tome vodi računa o četiri velika načela 1. 

princip ekstenzivnosti, 2. princip prostorno-vremenske korisnosti, 3. 

princip zajedništva i 4. princip isključivanja. No, kolikogod bila zanimljiva 

ova analiza u cilju optimalne raspodjele urbanog prostora i 

smještaja pojedinih usluga, ostavit ćemo ovaj vid po strani. 

Ekonomija je prirodnih dobara upozorila da posjedovanje nekih 

proizvoda (na primjer, automobila), znači odmah i zauzimanje određene 

količine prirodinh dobara (na primjer, da se zauzme u prostoru osam 

četvornih metara, da se kreće po gradu u bilo koje vrijeme, da se pravi 

buka od 70 decibela, da se preobrazuje gradski pejzaž koji pripada drugima, 

itd.). U svakom slučaju proizvodnja raznih tehničkih dobara naše 

civilizacije vodi oštećivanju vrijednosti prirodnih dobara, njihova 

denaturiranja, kao što je slučaj često s proizvodnjom hrane u konzervama 

ili mesa pomoću galofaka. To je dovelo u proizvodnji hrane do 

revalorizacije prirodne proizvodnje, pa je voće i povrće proizvedeno bez 

herbicida skuplje na tržištu od onoga iz industrijske proizvodnje. Slično 

se događa i s mnogim gradskim prirodnim dobrima. Zrak koji se udiše 

na posebnim pumpama u Tokiju je skuplji od onoga koji stoji na raspolaganju 

svakome građaninu! Po »teoriji kluba«, ako je suviše »upi 

167

sanih« koji posjećuju neki park ili neku plažu, njihova vrijednost svakako 

opada i to ne samo kao upotrebna vrijednost za druge, već i kao 

upotrebna vrijednost po sebi, zbog kvarenja prirodne kvalitete. Stoga 

je važno, kad je riječ o prirodnim dobrima, odrediti optimalni broj korisnika 

nekog dobra. 

Upotrebna vrijednost prirodnih dobara zavisi neposredno od ljudskih 

potreba. Čovjek može svoje potrebe zadovoljiti samo predmetima 

izvan sebe, pa je priroda produženi dio čovjekovog tijela. Po tome je 

čovjek »predmetno biće«, jer predmete svojeg životnog očitovanja i 

zadovoljavanja ima samo izvan sebe. (Marx) Ako su prirodna dobra 

potrebna čovjeku za njegovo održanje rijetka, tada je on neposredno 

ugrožen u svojem opstanku. Proces urbanizacije ova dobra čini sve 

rjeđima i manje kvalitetnima. Na taj je način čovjek neposredno ugrožen 

od svoje vlastite djelatnosti u prostoru. Jasno je da je njegova djelatnost 

uvjetovana i stvaranjem nekih »vještačkih potreba«, te da su 

upravo »vještačke potrebe« one koje čovjeka naj neposredni je ugrožavaju, 

pogotovu jer stvaraju privid da su mu doista potrebne. To se 

odnosi na sve one proizvode, što služe tržišnoj privredi i samo radi 

ostvarivanja dobiti nameću se čovjeku kao njegove stvarne potrebe. 

Stoga je upravo u urbanom planiranju neophodno imati jasan pojam 

0 čovjekovim potrebama, i to prije svega o onima koje ga definiraju 

kao prirodno i društveno biće. 

Stoga je potrebno odbaciti onaj pojam »potrebe« što su ga nametnuli 

teoretičari liberalne tržišne kapitalističke privrede, koji tvrde da 

se ne mogu odrediti granice potrebama, jer su potrebe isto tako neograničene 

(praktički) kao i proizvodnja korisnih dobara. Potrebe bi 

određivala ponuda na tržištu, a ne obratno, naime da potrebe određuju 

ponudu određenih proizvoda. Upravo ovaj liberalistički stav je danas 

ono što najviše ugrožava zdravi odnos čovječanstva prema prostoru 

1 prirodnim dobrima. 

Podsjetimo na to, kako se dolazi do »vještačkih potreba«. Naravno 

— putem publiciteta. U punoj eri potrošačkog društva Stanley Resor, 

predsjednik jedne od najvećih agencija za publicitet u SAD (J. Wakter 

Thompson) rekao je: «Kad prihodi rastu, najvažnije je stvaranje novih 

potreba. Kad pitate ljude: Znate li da će vaš životni standard porasti 

za 50% za deset godina?, oni nemaju ni najmanju predodžbu što bi to 

moglo značiti. Oni ne shvaćaju da imaju potrebu za drugim kolima, ukoliko 

im na to uporno ne obraćamo pažnju. Ovu potrebu valja stvoriti 

u njihovom duhu, neophodno je da shvati kakvu prednost predstavljaju 

druga kola. Smatram da je publicitet snaga odgajanja i aktiviranja 

sposobna da izazove promjene u potražnji koje su nam nužne. Poduča 

168

vajući ljude višem životnom standardu, ona podiže potrošnju do razine 

koja opravdava našu proizvodnju i resurse«.4 

To je, naravno, dugi moral stvaranja »vještačkih potreba«. Čovjek 

je samo rastezljiva veličina, prilagođena ponudi tržišta, a ovo proizvodi 

bez obzira na stupanj eksploatacije prirodnih resursa i prirodnu ravnotežu 

između čovjeka i prirode. Više je nego jasno da se ovakvo shvaćanje 

ne može primijeniti na planiranje urbanog prostora i definiranje 

čovjekovih potreba u tom prostoru, jer bi to dovelo veoma brzo do 

katastrofalne situacije. Doduše, na selu kod nas još uvijek seljaci grade 

kuće sa dvadeset soba, iako im je potrebno samo pet! Ali kud bi 

dovelo ovakvo ponašanje u izgradnji gradova?! 

3. PROSTOR KAO FUNKCIJA VREMENA 

Dok je fizika shvatila da valja gledati prostor kao funkciju vremena, 

da je vrijeme četvrta dimenzija koja ide zajedno s ostale tri prostome, 

i dok je Einstein pokazao u svojoj posebnoj teoriji relativnosti kako 

se geometrija mijenja zavisno o shvaćanju vremena, urbanizam još uvijek 

smireno živi u kopemikanskom prostom i njutnovskoj geometriji. 

Razumije se, ne postoje ozbiljniji razlozi da bi urbanizam mijenjao 

svoj stav prema prostom na osnovi dostignuća fizike. Međutim, postoje 

razlozi koji nam dolaze iz antropologije, iz ponašanja čovjeka i njegova 

odnosa prema prostom i vremenu. Ako se čovjek pojavljuje kao 

živa dinamička snaga, koja oblikuje prostor i vrijeme u vlastitom doživljaju 

i percepciji, onda se to i te kako tiče i urbanizma. Zato ćemo 

se i pozabaviti prostorom kao funkcijom vremena, žili s gledišta čovjeka, 

njegova kretanja u prostom, dakle s ne-fizikalnog već antropološkog 

stanovišta. 

Značaj vremena za modernog čovjeka istakla je najprije »životna 

filozofija« (Lebensphilosophie), naročito sa Bergsonom, za kojim se 

povela na veoma razrađen i suptilan način čitava francuska psihologija 

i sociologija. Ali je vremenska dimenzija postala popularna tek Heideggerovom 

filozofijom Bitka i vremena. Filozofija života odbacila je supremaciju 

duha i racionalizma, koji je svoj vrhunac doživio Hegelovim 

apsolutnim idealizmom, pa je principu duha Nietzsche suprotstavio 

nagon, Klages »životnu dušu«, Freud »seksualni nagon«, Bergson intui 

4 Citirano po A. Gorzu, La Morale đe l'histoire (Moral historije), izd. Le Seuil, 

Paris, 1959. 

169

ciju, a Dilthey, Simmel i Troeltsch sam »historijski život«. Bila je to 

reakcija protiv industrijskog mašinizma. Hermann Bahr je to izvrsno 

izrazio u svojoj studiji o ekspresionizmu: »Radi se o ovome: da čovjek 

želi ponovo sebe pronaći... on je izgubio smisao otkad služi stroju. 

Ovaj mu je oduzeo dušu. A sada ga duša ponovo želi imaiti. 0 tome se 

radi. Sve što mi doživljujemo samo je ova nevjerojatna borba za čovjeka, 

borba duše sa strojem. Mi više ne živimo, mi bivamo samo življem. 

Nemamo više slobode, ne smijemo više da se odlučujemo, mi smo 

dolje, čovjek je lišen duše, priroda je lišena čovjeka. Doduše, mi se 

hvalimo da smo njezini gospodari i majstori, budući da nas je progutala 

njena osveta. Kad bi se desilo neko čudo! Radi se o tome: da bi 

pomoću nekog čuda bezdušni, potopljeni, pokopani čovjek ponovo 

uskrsnuo.« 

Zašto Bergson suprotstavlja intuiciju razumu ili ratiu? Zato, jer potonji 

ide na ono što je čvrsto, prostorno, diskontinuirano, dok prva 

ide na pokretno, vremensko, životno. Intuicija se bavi onim što je jedinstveno 

i neizrecivo. Ona se bori, kao izraz duševnosti, protiv svega 

što je mehanizirano, ukrućeno, mašinizirano. Njezin princip je pojam 

trajanja (la duree), koji se održava u kvalitativnim, jedva primjetnim 

promjenama, kao boja u slikama impresioniste. Razum je površan, 

intuicija je dubinska, jer izvire iz nagona i života samoga, ona je izraz 

stvaralačke i ženstvene prirode muškarca (»das ewig weibliche« u Goetheovom 

smislu). »Vrijeme je stvaranje ili nije ništa«, reći će Bergson 

u Stvaralačkoj evoluciji. Na Bahrovo pitanje, kako će duša u borbi 

protiv mehanizacije, broja, prostora, nekim čudom pronaći ponovo sebe, 

Bergsonov odgovor je da je to moguće samo pomoću intuicije, trajanja, 

jednog »kontinuiranog jedinstva onoga što je diskontinuirano«. Ovdje 

ćemo odmah uskočiti s našom primjedbom: ovdje nas, dakle, zanima kako 

ćemo jedan diskontinuirani način života u modemom gradu i jedan 

još diskontinuiraniji način trajanja ili doživljavanja naše egzistencije 

pretvoriti u »kontinuirano jedinstvo«? To je pravo pitanje. Ali ako je 

pravo pitanje, tada se odgovor već naslućuje. 

Heideggerova filozofija egzistencije uvodeći vrijeme kao princip 

tumačenja ljudskoga postojanja nastoji razumjeti čovjeka pomoću formalnih 

struktura u kojima se čovjek ovremenjuje«, kako njegova vremenitost 

dolazi u njegovom postojanju do izražaja. Čovjekovo bivstvovanje 

valja shvaćati kao »bivstvovanje u svijetu«, kao »boraviti pri nečemu«, 

kao »biti u povjerenju s nečim«. Iako Heidegger nastoji ove 

načine opstojanosti razumjeti prvenstveno iz odnosa čovjeka prema 

drugome čovjeku i prema samome sebi, lako ih je projicirati i u odno 

170

se čovjeka s njegovom širom okolinom, s prostornim oblicima života. 

Bitno je ovdje otvaranje mogućnosti tumačenja ljudske temporalnosti 

u različitim modusima ljudskih djelatnosti ili proizvodnje. 

Slijedeći Bergsona Durkheimovi učenici su nastojali pokazati da 

je doživljaj, vremena ili trajanja uvjetovan određenim grupnim pripadanjem, 

to jest profesionalnim aktivnostima i ideološkim orijentacijama. 

Izučavanju vremena, polazeći od religije i magije, posvetili su veliki 

broj studija Henri Hubert i Marcel Mauss početkom ovoga vijeka. Ovi 

autori naročito su izučavali nastanak kalendara i religijskih svečanosti 

kao vidova »predodžbe vremena« kod starih naroda. Njihova je teza, 

kao kod svih durkheimovaca, da je »vrijeme predmet kolektivnog predočavanja 

s istim pravom kao i prostor«. Radi se o sociologiji vremena. 

Izučavanjem religije kod starih naroda nastoji se naročito shvatiti 

odnos između rituala i vremena, budući da su rituali usko povezani s 

periodičnošću vremena. Potonje dopušta da se lociraju i društveni događaji. 

Taj način mišljenja nalazimo i kod naših seljaka u vezi sa svetkovinama. 

Uloga je rituala da kao događaj reže vrijeme, označuje intervale, 

kao što je to u racionalnom vremenu sa satovima ili minutama. 

Ritual zamjenjuje matematiku u magijskom mišljenju. On unosi nešto 

kvantitativno u kvalitativno, primijetio bi Bergson. U mitološkom vremenu 

određeni datumi oživljuju legendu i dozivaju prošle događaje: 

Kristovo rođenje, uskrsnuće, itd. Oni daju određeni smisao kolektivnom 

životu pomoću odsutnih događaja. Postoje vremenski periodi ili datumi 

koji su ispunjeni zabranama, svetošću, manom. Vrijeme postaje gusto 

nekim zračenjem, opasnošću ili svečanošću. Ovdje ono što je kvalitativno 

u kolektivnom predočavanju strukturira ono što je kvantitativno 

neodređeno, čisto trajanje. Hubert upozorava da kalendar u laičkom 

životu nema čisto kvantitativnu funkciju, već također i kvalitativnu, 

registrira i ono što je diskontinuirano, posebno, što se izdvaja iz vremena, 

iako podložno stalnom vraćanju. 

Ono što je bitno za ovu sociologiju jest da se vrijeme promatra kao 

i prostor, to jest kao određena kategorija koja služi klasifikaciji društvenog 

života. Na primjer, podjela prostora po regijama odgovara 

podjeli živih bića po vrstama. Ovakva podjela prostora važi i za ljudske 

grupacije (klanove). Ustvari, struktura društva služi kao reperna 

točka za strukturiranje prostora. Durkheim je u tom pogledu kategoričan: 

»Ne samo da je društvo ono što ih (kategorije) je konstituiralo, već 

su to različiti vidovi društva koji im služe kao sadržaj: kategoriju roda 

(genus) nije se moglo u početku razlikovati od pojma ljudske grupe; a 

171

itam društvenog života nalazi se u temelju kategorije vremena; to je 

prostor što ga zauzima drušvo koji daje materiju kategoriji prostora 

.. .«7 

4. BIO-RITAM I DOŽIVLJAJ VREMENA 

U URBANOJ SREDINI 

Psihologija rada pokazala je da je potrebno voditi1računa o vremenu 

kao individualnom faktoru, ali i o potrebi da se individualni doživljaji 

vremena i bio-ritmovi prilagode kolektivnoj disciplini ili kolektivnom 

životu. Izučavanje ritma na tekućoj traci i radnih pauzi, njihova programiranja, 

pokazali su da postoje određeni optimalni uvjeti kako da 

se kolektivna potreba uskladi s individualnim vremenom. U zanatlijskom 

se društvu ovaj problem nije postavljao, jer je svaki zanatlija 

radio u onom ritmu i onim vremenskim periodima, koji su najbolje 

odgovarali njegovu temperamentu i navikama. Danas tu privilegiju imaju 

još jedino »slobodni stvaraoci« — određene kategorije intelektualaca 

i umjetnika. U biološkom pogledu poznato je da postoje »jutarnji radnici« 

ili »danji radnici« (s dominacijom simpatikotoničkog sustava) i 

»noćni radnici« (s dominacijom vagotoničkog sustava). U proizvodnji 

je taj faktor prisutan kod određivanja danjih i noćnih smjena. No, u 

najvećem broju slučajeva pojedinac je danas prisiljen da se podvrgava 

jednom kolektivnom ritmu. Ovakvi kolektivno ili društveno nametnuti 

ritmovi, ako su suviše napregnuti, mogu imati negativne posljedice po 

organizam pojedinca (povećani broj živčanih i kardio-vaskulamih oboljenja 

u modemom društvu o tome svjedoči). Sami oblici socijalizacije 

života nameću, redovito nesvjesno, članovima određenog društva ili 

društvene sredine, potrebu da se prilagode »kolektivnom tempu« života. 

Socijalno regulirano vrijeme pokorava se mehaničkom mjerenju pomoću 

sata, pa je i urbano kretanje sasvim podložno mehaničkoj regulaciji 

kretanja, tako da suvremeni građanin gotovo da ne može živjeti bez 

vlastita sata podešavajući ga stalno javnim satovima. Kontrola mehaničkog 

vremena postala je gotovo opsesija modernog čovjeka, uvlači 

se u organizam pojedinca kao neuroza, a suvremena medicina, naročito 

ona psiho-somatička, nastoji različitim tehnikama, da izbaci pojedinca 

iz ovoga mehaničkog vremena, te da ga pomoću raznih tehnika 

relaksacija vrati u jedno organsko, redovito usporenije i više lično 

7 E. Durkheim, Formes elementaires đe la vie religieuse (Elementarni oblici 

religijskog života, str. 628). 

172

vrijeme. Uspjeh različitih azijskih zen-budističkih i meditativnih tehnika 

zahvaljuje svoj utjecaj u našem društvu upravo vitalnoj potrebi čovjeka 

da se oslobodi okova mehaničkog vremena. 

Istina je da društvo, u svojim raznim vidovima i na raznim sektorima 

proizvodnje, nije podložno istom vremenu ili bio-ritmu, da u raznim 

prostorima posjeduje prije izvjesnu mnogostrukost vremena, pa 

je i socijalizacija vremena raznovrsna. George Gurvitch smatra da se 

društveni život odvija u mnogostrukom vremenu, u različitim i često 

proturječnim vremenima, te da ujednačavanje vremena kao i njihova 

hijerarhija ostaje dosta krhka. Kad bi društvo imalo strogo utvrđeno 

vrijeme, sa strogom raspodjelom i ritmom, tada bi ljudi uspoređivali 

društvo s »kasarnom« ili »zatvorom«.8 

Gurvitch smatra da je ispitivanje temporalnosti jedan od najvažnijih 

problema s kojim se sociologija susrela u svojem radu. Gurvitch 

govori o historijskim epohama i ideologijama s različitim shvaćanjem 

i doživljavanjem vremena. On povezuje socijalnu strukturu nekog društva 

s određenom tipologijom temporalnosti. Tako, na primjer, u feudalnom 

društvu nalazimo raznovrsna vremena, zavisno od društvenih 

grupacija. Crkva živi u jednom vremenu koje je »usporeno« i »dugog 

trajanja«. To važi i za selo. Ako tome dodamo još »cikličko vrijeme«, 

koje proizlazi iz mističkih i polu-mističkih rituala i svečanosti, zatim 

»vrijeme koje zaostaje za sobom«, svojstveno feudalnoj državi, tada 

imamo tipičnu vremensku strukturu za patrijarhalno društvo. U cjelini, 

radi se o usporenom vremenu, težištem u prošlosti, percipiranom 

kao tradicija i pod regulacijom tradicije, iako se u gradovima već 

počinje brže da pokreće, a oči su više uprte prema budućnosti. Sasvim 

je drugačije s vremenskom strukturom u kapitalističkom društvu. Iako 

u njemu postoji raznovrsnost temporalnosti, ipak je slika bitno različita, 

budući da buržoazija i industrijalizacija teže efikasnoj upotrebi 

vremena (»Vrijeme je novac!«) i inovacijama pod utjecajem ekonomije 

i tehnike. Kapitalističko društvo je proturječno, jer postoji klasna borba, 

pa je i shvaćanje vremena, naročito ono vezano uz pogled na svijet, 

različito u buržoazije а proletarijata. Postoji i stalna borba, kao i oscilacije, 

između onih koji bi htjeli da vrijeme ide još brže i onih koji 

ga žele zakočiti. Međutim, u globalnoj slici društvenog vremena na 

prvo mjesto ipak dolazi »vrijeme koje trči ispred sebe« i »vrijeme s 

nepravilnim oscilacijama«. Na drugo mjesto dolazi »eksplozivno vrijeme 

stvaralaštva« koje ne nalazimo samo u tehničkim izumima i nji- 

*Jednu studiju posvetio je G. Gurvitch mnogostrukosti socijalnih vremena 

(Multiplicitć des temps sociaux), PUF, Paris, 1958. 

173

hovoj promjeni, već i u socijalnim nemirima, u generalnim štrajkovima, 

revolucijama (Komuna, itd.). Postoji i jedno »obmanjivajuće vrijeme«, 

koje stvara utisak bržeg napredovanja, a, ustvari, stoji i teži natrag, a 

svojstveno je velikim organizacijama (državi, administraciji, vojsci, 

trustovima, itd.). Za kapitalističko društvo, naročito u njegovoj liberalnoj 

fazi, vrijeme nije pod vlašću Države, već privatnih organizacija, pod 

kontrolom društvenih klasa i njihovih borbenih organizacija. U građanskom 

društvu je ideologizacija i politizacija vremena razvijenija nego 

u bilo kojem ranijem društvu. Situacija se potpuno mijenja, kad Država 

ili Partija-Država preuzme kontrolu nad čitavim društvenim vremenom, 

kad etatizam i birokratizam počinju igrati odlučnu ulogu u organizaciji 

društvenog života, ekonomskog i kulturnog. 

Nije nam svrha da opišemo sve nijanse Gurvitcheve fenomenološke 

tipologije temporalnosti. Važnije je da smo upozorili da ona zavisi, kako 

od općeg stanja civilizacije u pojedinim globalnim društvima i od 

vladajućih ideologija, tako i od pojedinih društvenih grupacija, ne samo 

društvenih klasa već i socio-profesionalnih grupacija. Slabost je 

Gurvitcheve tipologije u tome što stavlja težište izrazito na ideološke 

momente u doživljaju vremena, a sasvim zanemaruje psiho-biološke, 

one više vezane uz čovjekov bio-ritam ili uz tempo rada. On ne pokušava 

približiti ove dvije dimenzije, iako je to u ispitivanju svakodnevnog života 

čovjeka neizbježno. Pored toga, Gurvitcha ne zanima na koji način 

temporalnost doživljuje sam pojedinac, budući da pojedinac nije član samo 

jedne grupe ili jedne socijalne situacije, već pripada istovremeno raznima, 

pa to znači da je i pojedinac kao takav nosilac jednog »multipliciteta 

temporalnosti«, a ne samo društvo. Ovaj nas vid posebno zanima, 

kad se radi o kretanju pojedinca u urbanom prostoru. 

Rekli smo već da je Bergsonovo shvaćanje »trajanja« (durće), kao 

najdubljeg oblika egzistencije, utjecalo veoma mnogo na francusku psihologiju 

i sociologiju, pa je tako ove ideje prvi pokušao primijeniti 

na društveno ponašanje ljudskih grupacija Maurice Halbwachs (Kolektivna 

memorija, Paris, 1926). »Ne postoji univerzalno i jedinstveno vrijeme, 

već se društvo rastvara u mnogostruke grupacije od kojih svaka 

ima svoje vrijeme«, kaže Halbwachs (str. 126). »Tako, koliko god ima 

grupa toliko ima i izvora različitih vremena. Ne postoji nijedno koje 

bi se nametalo svim grupama.« »Malo je važno što govorimo tu i tamo 

o danima, mjesecima, godinama. Jedna grupa se ne može služiti kalendarom 

druge grupe. Trgovac ne može živjeti u religijskom polju i ne 

može naći tamo oslone točke. Ako je to bilo drugačije u udaljenijim 

174

epohama, to je zbog toga Što se ekonomske grupe, još nisu odvojile od 

religijskih.« (110). Međutim, ukoliko se razlike u vremenu svode na 

razlike u ritmu, a potonji na razlike u kalendaru, dolazi do izvjesne 

korespondencije u »trajanju«, što omogućava pojedincu da pređe iz 

vremena jedne grupe u vrijeme druge grupe. 

Razumije se da, u najgrubljoj klasifikaciji, možemo razlikovati grupe 

koje žive u ubrzanoj, osrednjoj ili usporenoj kadenciji. U onoj mjeri 

u kojoj jedna grupa ima dominantni položaj u nekom prostoru, u toj 

mjeri i globalno vrijeme čini se ili ubrzanije ili usporenije. Karakterističan 

je utisak što ga ima naš čovjek, kad se iz nekog zapadno-evropskog 

grada nakon izvjesnog vremena vrati u naš grad: čini mu se da 

je kod nas neki blagdan, iako je obični radni dan. Razlog? Ritam života 

izgleda usporen, kakav se doživljava kad je neradni dan ili svetkovina 

u zapadnjačkom gradu koji je napustio. Sve je usporeno u pokretima, 

a usporenost daje svečano obilježje dnevnome životu. 

Brzina mijenja percepciju grada: 

/ automobilista ne primjećuje drugog 

i i, čovjeka, ukoliko mu se ne nađe 

Gdje se nalazi u modernom gradu glavno žarište ubrzavanja ritma? 

To je prije svega velika industrija ili moderna administracija. Veliki 

proizvodni sistemi rade po ritmu koji odgovara ne samo nacionalnim 

već i svjetskim standardima, budući da je u pitanju njihova efikasnost 

ili proizvodnost, a ta znači i sposobnost za konkurenciju na svjetskom 

tržištu. Postoje, dakako, razlike među pojedinim nacijama i društvenim 

režimima, ali suvremena povezanost svjetskog tržišta i cijene s 

proizvodnim troškovima prisiljava sve te proizvodne faktore da se 

manje ili više prilagođavaju ritmu proizvodnje i tempu kretanja koji 

je gotovo planetaran. Zato je najveći kontrast u ritmu ili trajanju između 

grada i sela, između modeme i tradicionalne proizvodnje, a ne između 

raznih gradova, iako i među njima možemo osjetiti razlike, kao 

što nam govori gornji primjer. 

175

U nametanju dominantnog ritma utječe u najvećoj mjeri javni saobraćaj. 

U njemu su ljudi još u većoj mjeri robovi sata negoli na radnom 

mjestu. Oni moraju točno izračunati koliko im minuta treba od 

kuće do prvog saobraćajnog sredstva, koliko od zadnje stanice do radnog 

mjesta. Prolazeći danima uvijek istom trasom čovjek se nauči štediti 

ne samo minute već i sekunde: on staje u metrou ili tramvaju u 

ona kola koja su najbliže izlazu ili pravcu kretanja. On brzinu svojeg 

kretanja prilagođava i usavršava da bi na minutu točno stigao na odredište. 

U tom se javnom saobraćaju nalazi naravno u ulozi pješaka 

— on prenosi svoju brzinu i na druge, njegovo kretanje je u najvećoj 

mjeri zarazno. I polako se uspostavlja jedan kolektivni ritam kretanja, 

koji se čovjeku nameće nesvjesno i spontano čak i onda kad mu se 

uopće nikuda ne žuri. Tada problem postaje suprotan: kako ga osloboditi 

ovoga užurbanog ritma kretanja koje je prestalo biti funkcionalno. 

Kretanje koje je prije štetno, jer ne omogućava relaksaciju i 

normalnu percepciju gradske okoline. 

Naravno, ni u jednom gradu vrijeme nije sasvim homogenizirano. 

Postoje dijelovi, gdje je ono brže, i dijelovi, gdje je ono sporije. Postoje 

i dijelovi, gdje ono izgleda sasvim usporeno ili zaustavljeno, kao što 

su neki historijski dijelovi, koji nas vraćaju u udaljeniju prošlost, ili 

parkovi koji nam dopuštaju kontemplaciju prirode bez ikakvog urbanog 

elementa. Čovjek želeći izbjeći gradskoj vrevi, osloboditi se njenog 

pritiska, upućuje se redovito prema periferiji grada, prema poljima i 

nastoji se izgubiti u horizontu široke ravnice. Poezija usamljivanja sastoji 

se upravo u tome, da se iskoči iz nekog prometala i uputi u neizgrađeno 

prostranstvo... Katkad ga čovjek potraži u alkoholu koji rastvara 

prostor i vrijeme. Gradskom čovjeku on znači često i traženje 

samoće i bijeg od samoće. 

Ako se izvjesno ubrzano vrijeme, »vrijeme koje trči ispred sebe«, 

kao što bi rekao Gurvitch, u modemom gradu ne može izbjeći, onda je 

također uloga grada da pojedincu omogući da se tog ubrzanog vremena 

oslobodi, da se ponovo vrati u ritam koji će biti njegov lični, 

ali koji će mu dopustiti normalnu komunikaciju s okolinom, s ljudima 

i stvarima. »Pa, svi gradovi imaju takve prostore«, odgovorit će 

nam se, »zar ne postoje parkovi, muzeji, mirni prostori?« To je točno. 

Ali je također točno i to da grad nije građen na osnovi određenih pravila 

strukturiranja njegova nutarnjeg ritma, već su takvi prostori nastali 

igrom slučaja, kao većina stvari u modernim gradovima. Negdje 

je ta igra slučaja veoma uspjela, negdje je ona promašena. Kao na pri- 

176

AUTOMOBIL I LIFT 

DALI SU PECAT 

MODERNOM GRADU 

Kao golema hobotnica 

nadvila se nad 

naseljima »mreža« 

autoputova. 

l.nasanjc prometnica, dimenzija različitih od tkiva grada (i iz drugih vremena) 

unaša nesklad življenja u prostor grada.

mjer, u onim dijelovima Centralnog Parka u New Yorku kraj kojega 

jure rijeke prometala zagađujući svojom bukom i isparavanjima okolinu. 

Tako možete sjesti na neku klupu, promatrati neku kozu i dijete 

koje se igra, a iznad vas struji besprekidno bučna i smradljiva traka 

automobila! Tipična shizoidna situacija u besmislenoj organizaciji grada. 

A Centralni Park ipak još može poslužiti kao uzor mnogim drugim 

gradovima! 

Ubrzano i kolektivno regulirano vrijeme djeluje kao »prisila izvana«. 

Durkheim bi rekao kao »socijalna činjenica«, dakle kao nešto objektivirano 

ili postvareno. Ono ne ostavlja mnogo mjesta ljudskoj subjektivnosti 

i individualizaciji doživljavanja. Vrijeme ne dolazi iz čovjeka, 

niti ne prolazi kroz njega, već je čovjek ubačen u njega kao u neku 

bujicu. Nasuprot tome, usporeno vrijeme gubi obilježja društvene ili 

vanjske prisile i stapa se intimnije sa subjektivnim trajanjem. Dok je 

u prvom slučaju pojedinac »gonjen« vremenom, u drugom može »predahnuti« 

i »razmišljati«. Vrijeme mu stoji na raspolaganju i »postvareno 

vrijeme« se počinje u njegovu trajanju topiti kao šećer u vodi. 

Ono postaje dio njegove subjektivnosti i intimnosti. Ono ujedno mijenja 

i svoj kvalitet: prestaje biti čisto »mehanizirano vrijeme«, te postaje 

organsko, doživljajno, mirni »tok svijesti« (W. James). Ono mijenja 

uslijed toga i samu percepciju svijeta i okoline. Čovjek postaje ponovo 

sposoban da upija svijet na novi način, da opći s ljudima originalnim, 

ličnijim jezikom. Drugačiji doživljaj okoline i ljudi traži i drugačije 

oblikovanje prostome okoline. Potrebno je prostome oblike prilagoditi 

načinu doživljaja i načinu vremenskog trajanja pojedinca. Otuda 

se postavlja zadatak da pokušamo utvrditi: a) kakvo vrijeme odgovara 

određenim društvenim djelatnostima, i b) kakvi oblici prostornog 

uređenja odgovaraju tim društvenim djelatnostima? Ovdje se, dakle, 

nameće jedan zadatak koji je suptilniji od proste funkcionalne podjele 

na osnovne djelatnosti, kao što je to rješavao funkcionalizam. Imamo 

novu komponentu ili dimenziju strukturiranja prostora: prostor valja 

konstruirati prema oblicima temporalnosti, prema načinima ljudskog 

trajanja u određenim aktivnostima. 

Rekli smo da, ako želimo gmbo utvrditi razlike u temporalnosti u 

jednom gradu, mogli bismo razlikovati ubrzano, osrednje i usporeno 

vrijeme. Ubrzano vrijeme je vezano uz najmoderniju tehnologiju rada, 

gdje brzina rada nije toliko odlučujuća, koliko uklopljenost rada u 

kolektivni ritam i visoko integriram sistem, s programiranim operacijama 

i komunikacijama među ljudima, gdje se čovjek osjeća u najvećoj 

mjeri pod vlašću sistema. To je naročito slučaj u proizvodnim orga- 

12 Grad po n^jeri £ovjeka 177

nizacijama i velikim administracijama, koje su u velikoj mjeri automatizirane, 

gdje kibernetika i informatika igra odlučnu ulogu.9 

Ubrzano vrijeme, koje nalazimo u modernim proizvodnim i administrativnim 

organizacijama, ne mora značiti krajnje napregnuti rad, 

kakav se često prikazuje uz pretjerano brzu »tekuću traku«. U njemu 

je mnogo važniji onaj momenat uske integriranosti ljudskog rada u 

proizvodni sistem i kolektivna kontrola nad individualnim ritmom rada. 

Čovjek se kao član jedne velike organizacije osjeća važnijim iako su 

njegove mogućnosti odlučivanja daleko manje, jer se one odvijaju na 

višoj razini i po razrađenom planu. On je u poslu manje slobodan, on 

manje gospodari svojim vremenom, koje mu se suprotstavlja kao strogo 

normirana, izvanjska sila i kojoj se on mora bezuvjetno pokoravati. 

Vrijeme, kao dio velikog sistema, nije pod njegovom kontrolom i on 

nema mogućnosti da utječe na njegovo protjecanje. Prema tome, ono 

što obilježuje ovo ubrzano vrijeme je veća podložnost pojedinca kolektivnom 

ritmu, dublja integriranost u proizvodni tok, smanjena mogućnost 

da utječe na promjene u ritmu rada. Da bi se oslobodio ovoga 

gospodara i vlasti nad sobom, on može jedino da napusti radno mjesto, 

da istupi iz sistema rada, što on i čini na koncu radnog vremena. Ovdje, 

dakle imamo u vidu rad koji se odvija u tvornicama s modernom tehnologijom 

i uredima sa sličnom modemom tehnologijom (prvima više 

prevladava automatizacija, a drugima kompjutorizacija radnog procesa)- 

U slučaju osrednjeg vremena, odnosno umjerenog tempa vremena, 

situacija se mijenja prvenstveno zato što sam vremenski slijed nije toliko 

kontroliran izvana, nije toliko monotono preprogramiran, pa dopušta 

veće oscilacije u samom tempu. On može biti povremeno prilično 

brz a povremeno dosta spor, čak izgledati i sasvim spor. Pojedinac može 

lakše da se kreće u okvirima sistema rada, može i da »zabušava«, 

a da ne našteti neposredno proizvodnom toku. On nije toliko u vlasti 

same organizacije i može slobodnije da se u njoj kreće. Ni njegov rad 

nije toliko podložan strogoj podjeli rada, pa je i sam posao polivalentniji. 

Ovdje imamo u vidu onaj rad koji se odvija najčešće u trgovinama, 

zanatlijskim radionicama, bolnicama, školama i sličnim usta- 

* Andrć Gorz ovako opisuje rad u takvim sistemima: »Rad nije više vlastita 

djelatnost radnika. Bilo da se on vrši u tvornici ili u službama, to je u najvećem 

broju slučajeva pasivizirana, programirana djelatnost, potpuno podložna funkcioniranju 

aparata ne dopuštajući prisutnost lične inicijative. Ne radi se više o tome 

da se »radnik« identificira sa »svojim« radom ili s funkcijom u procesu proizvodnje. 

Izgleda kao da se sve odigrava izvan njega. Sam »rad« je određeni kvantitet 

postvarene djelatnosti koji se suprotstavlja »radniku« i sebi ga podvrgava.« (Adieux 

au prolitariat, Zbogom proletarijatu, Galilće, Paris, 1980, str. 92). 

178

novama. To su ustanove gdje rad često zavisi od oscilacija u dodiru 

s publikom, gdje je frekvencija prisutnosti i odsutnosti publike dosta 

varijabilna, gdje kojiput postoji doista »gužva« a kojiput »mrtvilo«. 

Ovakve oscilacije u radu daju pojedincu i veću fleksibilnost u inicijativi, 

ličnom angažmanu, prilagodljivosti na različite situacije, jer ovdje 

situacije nisu sve unaprijed isplanirane kao u tehnološki visoko integriranim 

sistemima. 

Kad je riječ o usporenom vremenu, onda imamo u vidu sve one 

aktivnosti, gdje je uloga pojedinca odlučujuća u oblikovanju ritma vremena. 

To su, prije svega, sve vrste rekreativnih djelatnosti, od kazališnih 

predstava do čitanja novina ili šetnje po parku. To su organiziranije 

cjeline, kao što su zoološki vrtovi, jer i pored precizne organizacije 

održavanja životinja prostor je prilagođen šetnji i kontemplaciji 

posjetioca. To je slučaj čak i s historijskim dijelovima grada, gdje nam 

se čini da se »vrijeme zaustavilo«, ne zbog toga što je način života stanovnika 

bitno drugačiji nego u drugim dijelovima, već zbog toga što 

postoji doživljaj historijskog vremena, prisutnost prošlosti, percepcije 

udaljenog vremena koja djeluje na naš doživljaj vremena jako usporavajući. 

Ćak i onda, ako prolazimo ubrzanim koracima kroz takvu četvrt! 

Postoji određena snaga, nesvjesna ali djelatna, neprobojna ali doživljajno 

intenzivna koju nam nameću takvi prostori, pa se i naš doživljaj 

vremena jako ugiba pred tom snagom. 

Pokušajmo sada prostorno strukturirati ove tri vrste vremena i staviti 

u njih odgovarajuće sadržaje. Dobit ćemo određeni tip zoniranja 

po temporalnosti. Naravno to »zoniranje« možemo vršiti idući od ubrzanog 

do usporenog preko osrednjeg, i jedino pitanje koje se u tom slučaju 

postavlja jest: da li treba ubrzano doći u središte naselja ili na 

periferiju? Dosadašnje iskustvo nam govori da se ubrzano vrijeme koncentriralo 

u gradskim centrima, te da je opis centra i središta prvenstveno 

određen ovim tipom temporalnosti. I sam urbanitet se najčešće 

opisuje ubrzanom temporalnošću, a usporena temporalnost se redovito 

smješta na periferiju, izuzev regije s tvornicama, periferije koja prelazi 

postupno u selo i polja, što su simboli usporene temporalnosti. Kad smo 

govorili o suvremenim tendencijama rurbanizacije — miješanja grada 

i sela —, onda se taj proces zbiva na periferiji grada, naravno s tendencijom 

izvjesne homogenizacije prostora, više kao ideala nego realnosti. 

No, u ovoj točci mi se možemo odlučiti za suprotan proces: da 

ubrzanu temporalnost s njenim objektima stavimo na periferiju, a da 

12* 

179

usporenu temporalnost s njenim objektima stavimo u središte! To jest 

da izvmemo dosadašnji trend u razvitku gradova. No, valja reći da 

on nije tako apsolutan u najnovije vrijeme, jer sve više vidimo kako 

se velike organizacije (ne samo tvorničke, već i administrativne i istraživačke) 

nastoje smjestiti u neki »mirni prostor« na udaljenoj periferiji 

od grada. Postoji, dakle, tendencija da se radi ubrzano u mirnim 

ekološkim uvjetima, a ne u ubrzanim i kaotičnim kakvi danas vladaju 

u središtima grada. Ne treba suzbijati takve tendencije, ali valja biti 

svjestan da one ne rješavaju naš problem. Temporalnost je prije svega 

način doživljavanja vremena od strane konkretnog čovjeka, to jest čovjeka 

koji se svakodnevno, tjedno i mjesečno kreće kroz svoj gradski 

prostor. I problem valja rješavati polazeći od čovjeka kao stanovnika, 

kao stalnog stanovnika jednog grada. A kad kažemo stalni stanovnik, 

onda je to čovjek koji se kreće u svom gradu i nastoji se njime identificirati. 

Prema tome doživljaj vremena mora odgovarati nekim idealnim 

normama čovjekovog kretanja u prostoru. To je radni čovjek i 

neradni čovjek, čovjek u radnom vremenu i čovjek u slobodnom vremenu, 

čovjek koji pripada zajednici, ali isto tako i obitelji i sam sebi. 

Grad mora biti strukturiran po mjeri njegova života. Mi smo u taj 

život smjestili čovjeka pješaka, ali i čovjeka putnika. A kako smo sociološki 

utvrdili da se njegovo radno vrijeme nužno skraćuje, to smo 

prihvatili da se s njegovim slobodnim vremenom i slobodno kretanje 

u prostoru sve više povećava. 

Slobodno vrijeme izvan grada možemo prepustiti čovjeku putniku, 

ali u gradu on ostaje za nas prvenstveno pješak, čak i ondia kad se 

služi nekim prometalima da bi što prije došao od jednog mjesta do 

drugoga (od stana do stadiona, na primjer). Svaka funkcionalna analiza 

načina života polazi od nekog »idealnog tipa« života u Max Weberovom 

smislu, a stvarni život odstupa manje ili više od toga »idealnog tipa«. 

Tako je i u našem slučaju s koncentracijom trajanja u vremenu i doživljaju 

vremena, kad se radi o čovjeku pješaku. Vrijeme u gradu konstruira 

se »idealno-tipski« polazeći od čovjeka-pješaka, a ne od automobiliste, 

avijatičara ili kozmonauta. To može kao paradigma izgledati 

staromodno, ali naš organizam nosi sve osobine pračovjeka koji 

je trčao po savanama, i njegova se fiziologija do danas nije bitno izmijenila, 

pa, ako važe zakoni evolucije, neće još kroz koji milijun godina. 

Zato ćemo staviti u središte grada usporeno vrijeme, vrijeme čovjeka 

pješaka, bez obzira da li on u tom prostoru sjedio, ležao, trčao, 

180

plivao, skakao ili vozio bicikl. Važno je da je to prostor gdje je on 

individualno i fiziološki suveren, ekološko-biološki uravnotežen, kao 

što je bio kroz milijune ranijih godina. Sredina koja mu osigurava 

zdravlje, ali i duhovni aktivitet, sredina podjednako pogodna za napore 

tijela kao i kontemplaciju duha. Osvrnut ćemo se još malo kasnije i na 

neke druge razloge, ali u ovaj čas pokušajmo samo zamisliti da smo 

prostor strukturirali po ovakvom zoniranju u tri koncentrična dijela: 

= usporeno vrijeme 

(individualna podjela rada) 

= osrednje vrijeme 

(zanatlijska podjela rada) 

= ubrzano vrijeme 

(tehnička podjela rada) 

5. OSNOVNE DIMENZIJE URBANOG PLANIRANJA 

Nećemo govoriti ovdje o dvije bitne dimenzije, a to je bio-ekološka 

i makro-prostoma, jer smo unaprijed odlučili da se posvetimo samo 

mezo-prostoru, a da se ekološkom problematikom, iako je od bitnog 

značaja, ne bavimo. Razumije se, da smještaj gradova u prirodi, naročito 

s obzirom na eksploataciju poljoprivrednog zemljišta i izgradnju 

velikih komunikacija postaje jedan od najvažnijhi problema urbanog 

planiranja. Naravno, i čisto higijenski vidovi, kao što su mikro-klima, 

koju je tako uspješno riješio Stuttgart u svojem planiranju gradskih 

blokova i razmještaja ulica, glavnih smjerova »ventilacije« gradova. 

Posebni su slučajevi gradovi na obalama mora ili velikih rijeka. Ali 

sada sve to ostavljamo po strani. Ograničit ćemo se na one dimenzije 

181

koje nisu na neki način gradu egzogene, izvanjske, nego endogene, koje 

zadiru u samu njegovu nutarnju strukturu. 

a) Naravno na prvo mjesto naše analize dolazi socio-tehnička komponenta, 

koja određuje oblike društvene podjele rada. Ova komponenta 

kreće se u onom rasponu koju klasični funkcionalizam definira kao 

dihotomiju: rad i odmor (rekreacija), gdje se na jednom polu nalazi 

tvornica, a na drugom soba za spavanje. Vidjeli smo da ovu dihotomiju 

valja danas ponešto drugačije definirati, da su se u tom kontinuumu 

dogodile neke kvalitativne promjene o kojima naša civilizacija mora 

voditi računa. Mi ćemo taj kontinuum definirati na precizniji način 

kao: društveno nužni rad — slobodno vrijeme. 

DRUŠTVENO NUŽNI RAD 

tehnička podjela rada 

sistemska integracija rada 

visoka društvena kontrola ritma 

strogo definirane radne operacije 

(prema zahtjevima sistema) 

društveno organizirana komunikacija 

repetitivan dosadan posao 

opadanje stručnosti (zanata) 

visoko rasparčavanje posla 

siromašan posao (serijski) 

kolektivna motivacija 

kolektivni ciljevi 

otuđeni rad 

SLOBODNO VRIJEME 

zanatlijska podjela rada 

slobodni rad 

individualni ritam 

proizvoljne operacije 

(prema individualnom predmetu) 

slobodna komunikacija 

promjenljiv, zanimljiv posao 

stručnost i stvaralaštvo 

cjelovit posao 

bogat posao (zanatlijski) 

individualna motivacija 

individualni ciljevi 

stvaralački rad 

Dali smo dosta detaljni opis tehničkih i društvenih obilježja ovih 

dvaju tipova rada; jednoga koji počiva na visokoj tehničkoj podjeli rada, 

i pomoću kibernetike i automatizacije, polagano istiskuje iz rada 

čovjeka, i drugoga, zanatlijskog rada sa stvaralačkim osobinama, koje 

određuje sam čovjek, bez obzira da li će taj rad za njega biti tržišno 

koristan ili ne. Prvi tip rada što je vezan uz najnapredniju tehnologiju 

i redovito uz velike društvene sisteme, proizvodne ili administrativne 

(banke, trgovina, administracija velikih organizacija) pretpostavlja redovito 

i veliku koncentraciju kapitala i veliku centralizaciju rukovođenja 

proizvodnjom. No, ovdje je potrebno istaći da se sama priroda 

rada sa gledišta pojedinca ne mijenja bitno, kad se nastoji rukovođenje 

decentralizirati. (U Jugoslaviji je tipično da decentralizacija poduzeća 

kao jedinice, to jest njegovo razbijanje na mnogobrojne OOUR-a, 

ide zajedno sa sve većom koncentracijom kapitala. Razlog tomu je što 

jači kapital lakše uvodi tehnološke inovacije.) 

182

Rekli smo da se radi o jednom kontinuumu, koji ide od tehnički 

najrazvijenije podjele rada do sasvim individualnog rada, shvaćenog 

kao proizvodni ili rekreativni rad, određen da donese neku tržišnu korist 

ili određen samo za kućne potrebe ili za čistu rekreaciju (razni 

hobiji, također i umjetničko stvaranje). Pojam kontinuuma pretpostavlja 

da postoje prelazni oblici od jednog pola do drugoga. Pokušajmo 

utvrditi neke najtipičnije prelazne oblike! 

Govori se da su velike bolnice ili velike robne kuće kao neke »tvornice«, 

od kojih prve zadovoljavaju zdravstvene zahtjeve a druge potrošačke. 

No, postoji bitna razlika između ovih organizacija, s jedne strane, 

i tvornice ili velikog ureda neke nadnacionalne kompanije ili banke, 

s druge strane. (Koja je to bitna razlika? Upravo u tome što velika 

proizvodna ili administrativna organizacija rade sa »sistemima« tehnološki 

defmiranima, i što im norme ponašanja dolaze od tih sistema kao 

takvih (programiranje i obrada kompjutoriziranih zadataka, itd.). U 

drugom slučaju, kad je riječ o bolnici ili robnoj kući, radi se također 

o velikim organizacijama i strogoj podjeli rada, ali se ne radi s mrtvim 

već sa »živim sistemima«, s ljudima, to jest s pacijentima ili klijentima. 

Odgovornost prema normama tehničkog ili računarskog sistema je sasvim 

drugačija od neposredne odgovornosti i komunikacije sa živim 

ljudima. Ovaj rad je mnogo fleksibilniji, mnogo više izložen zahtjevima 

koji odlaze od jedne promjenljive okoline, ne samo od tržišta ili zdravstvene 

politike, već od objekata samih koje se »obrađuje« — pacijenata 

ili klijenata. Posao se ne može odvijati isključivo po izvanjskom i normiranom 

ritmu ili tempu, već on ima svoje dnevne, mjesečne i sezonske 

oscilacije. Jedan nepredviđeni faktor — zvali ga mi »prirodnim 

okolnostima« ili »iracionalnim ponašanjem potrošača« — tu se svakako 

upliće i određuje stil rada. Stoga ni integriranost u sistemu nije tako 

čvrsta niti posao tako bezličan kao u čisto tehnološki definiranim sistemima. 

Možemo reći da je ovaj tip rada manje otuđen i da traži 

veću angažiranost čovjeka kao pojedinca. On je stoga manje bezličan, 

pa se i kolektivna odgovornost ne može zamisliti bez lične odgovornosti. 

To važi za sve organizacije gdje se čovjek pojavljuje kao publika, 

to jest skup zainteresiranih pojedinaca. Možemo reći da i velike administrativne 

organizacije rade veoma često s publikom, kao što su velike 

banke. Ali kod njih publika ostaje ipak prvenstveno tipizirani prosječni 

tip potrošača. Zato takve organizacije, da ne bi ostavljale utisak čisto 

birokratskih organizacija, nastoje u svojoj komunikaciji s potrošačima 

da maksimalno »humaniziraju« ili »personaliziraju« svoju korespondencija 

.183

U ovaj sektor koji može oscilirati između većih organizacija, što se 

približavaju velikim poduzećima, i malih organizacija koje se priključuju 

na zanatlijske i slične uslužne radnje možemo ubrojiti sljedeće 

industrijske sektore: radionice za popravak električnih i mehaničkih 

aparata, radionice za oblačenje, kožu, štampa i naklada, a iz tercijarnog 

sektora: transport, ugostiteljstvo, trgovine pićem, posrednici između 

trgovine i industrije, spektakli, usluge koje se daju pojedincima, javne 

komunalne administracije. 

Sljedeći tip sociotehničke organizacije je onaj zanatlijskog tipa. Njegova 

je osobina da se usko integrira sa stambenim blokovima, da ne 

traži posebni urbani prostor, iako neki mikrorajoni mogu biti više specijalizirani 

za zanatlijske aktivnosti od drugih. Isti je slučaj s trgovinom 

na malo, uslužnim radionicama kao što su pekari ili mesari, i 

slično. Ovdje su odnosi između proizvođača i potrošača naročito uski, 

repetitivni i trajni. Francuski građanin ne može sebi zamisliti socijalističko 

društvo u kojem ne bi imao »svojeg pekara« i »svojeg mesara«! 

Treba reći da ova veza između proizvođača i potrošača ima naročito 

društvenu integrativnu ulogu, kao što je imaju i male ugostiteljske 

radnje (bistroi, kafeterije). 

Na četvrto mjesto stavili smo sve one individualne proizvodne djelatnosti, 

koje zavise od slobodnog vremena pojedinca i njegovih osobnih 

sklonosti, a koje mogu imati neki korisni ili društveno nekorisni 

karakter. Ovdje se nalazimo na granici slobodnih zanatlijskih i umjetničkih 

stvaralačkih djelatnosti, s jedne strane, i čisto rekreativnih ili 

sportskih, s druge strane. 

Konačno, na peto mjesto stavljamo razne oblike pravog odmora, pasivnog 

ili aktivnog: šetnja, čitanje, kontemplacija, razmišljanje. Odmor 

koji može u velikoj mjeri služiti negentropijskoj, to jest energetsko 

akumulacionoj duhovnoj djelatnosti, a ne biti prosto fiziološko odmaranje 

u cilju da se restauriraju duhovne sposobnosti čovjeka. Tu 

spada i dodir čovjeka s muzealnim vrijednostima, prirodom, drugim 

živim bićima (zoo-vrtovi). Pisanje i maštanje. 

Ovo je veoma široka klasifikacija i ona se ne bavi posebno strukturom 

grada s obzirom na njegovu proizvodnu specijalizaciju. Iako se 

može govoriti o specijalizaciji gradova na tipično industrijske (mono- 

-industrijske ili poli-industrijske) i tercijarne, gdje prevladavaju uslužne 

djelatnosti (trgovina, banke, administracije). (Razlika u ovom smislu je 

izrazita između industrijskog Milana i administrativnog Rima.) Istraživanja 

strukture i razvitka strukture gradova s obzirom na socio- 

-profesionalne djelatnosti pokazala su da postoji tendencija ujednjača- 

184

vanja strukture grada i to s tržištem na tercijarnim ili uslužnim djelatnostima.10 

b) Socijalna dimenzija urbanog prostora. — Ova dimenzija je u vezi 

s onom paradoksalnom pojavom o kojoj smo ranije govorili, naime, 

da suvremeni građanin nastoji istovremeno da živi u gradu i da bježi 

iz njega. Težnja za urbanim životom došla je do nekih svojih prirodnih 

granica. Postavlja se pitanje: može li se od urbaniteta pobjeći u gradu, 

a da se ne bježi iz grada? Je li moguće u ljudskom naselju pomiriti 

suprotnost određene privlačnosti urbaniteta i ne manje privlačnosti 

usamljenosti u prirodnom zelenilu? Kako pomiriti anonminost gradske 

vreve i intimnost kolibe na nekoj udaljenoj rijeci? Ako želimo dati odgovore 

na ova pitanja, tada je već postalo jasno da se radi prije svega 

o utvrđivanju prirode ljudske društvenosti, da nam sama diferencijacija 

ljudske društvenosti mora biti pojmovno očita. 

Podsjetimo na suprotnosti koje su ovdje u pitanju: urbanitet sa 

anonimnom masom i susjedstvo s primamim društvenim odnosima. 

Pokušajmo odrediti neke bitne crte ove suprotnosti s namjerom da im 

damo određeni urbani prostor: 

URBANITET 

(»kvart« = socio-ekološka) 

percepcija narponmlo 

SUSJEDSTVO 

anonimna masa 

polivalentna publika 

(šetači na javnom trgu) 

depersonalizirani društveni odnosi 

grad 

heterogeno stanovništvo 

sklonost inovacijama 

tendencija anomije 

(socijalna patologija: delinkvencija, 

prostitucija, alkoholizam) 

primarna zajednica 

monovalentna publika 

(posjetioci koncerta) 

personalizirani društveni odnosi 

selo 

homogeno stanovništvo 

sklonost tradiciji 

tendencija privatizacije 

(pasivizacija građana) 

“ Nakon klasičnih studija Christallera, koji je izučavao »mrežu gradova« s obzirom 

na njihovu diferencijaciju i povezanost, novija istraživanja strukture s 

obzirom na njenu uravnoteženost, kompleksnost ili komplementarnost općenito 

su pokazala da je diferencijacija u opadanju, to jest da se socio-profesionalni profili 

ujednačavaju, tako da je teško govoriti o strogoj »hijerarhiji gradova«, kao 

što je nekada bio slučaj, još od von Thunena. Zanimljivo je, da je najmobilniji 

dio pučanstva onaj koji je najuže vezan za napredak tehnologije (kadrovi, inženjeri, 

profesori), dok su nekvalificirani i kvalificirani radnici najstabilniji dio pučanstva. 

Vidi J. Hautreux — J. P. Valće, La structure inđustrielle des villes (Industrijska 

struktura gradova), Paris, 1968; M. Noel — Cl. Pottier, Evolution de la 

structure des emplois dans les villes frangaises (Razvitak strukture namještenja u 

francuskim gradovima), Ed. Cujas, Paris, 1973, br. 5. 

185

Decentralizirani velegrad. Visoka gradnja za poslovne i administrativne poslove. 

Periferni dio urbaniteta podnosi ovakve građevine. 

186

Urbanitet pretpostavlja maksimalnu diferencijaciju društva, gdje se 

pored ekonomskih, proizvodnih i trgovačkih funkcija gomilaju i različite 

ljudske uloge. Postoji, međutim, jasna tendencija da se veliki 

poslovni centri (banke, osiguravajući zavodi, velike firme) odvoje od 

trgovačkih centara gdje dominiraju robne kuće i gdje je cirkulacija 

ljudi veoma velika. Poslovni centri teže više određenoj stilskoj čistoći 

i monumentalnosti, kao što je slučaj s Rockefellerovim centrom u New 

Yorku ili s La Defense u Parizu. Tako neka središta gube na prijašnjoj 

gustoći stanovništva, pa se dobiva opći utisak da se stanovništvo pomiče 

prema periferiji. Promatrajući odnose između poslovnog svijeta i 

života stanovništva možemo zaključiti da se tehnička diferencijacija u 

pogledu podjele rada ne poklapa sasvim s maksimalnom diferencijacijom 

stanovništva s obzirom na raznolikost uloga. To bi značilo da i 

sam pojam urbaniteta valja pomicati prema nutarnjim zonama, nešto 

udaljenim od poslovnog centra. Drugo je pitanje, da li su centri s maksimalnom 

radnom diferencijacijom osuđeni na pustoš izvan radnog 

vremena, kad se zaposleni ljudi masovno povuku u svoje stambene 

četvrti? Ovakav doživljaj pustoši nameće se u donjim četvrtima Manhattana 

u večernjim ili noćnim satima. Dok tvornice hukću i nakon 

radnog vremena, ovdje vlada tišina groblja. 

Već i ova razmišljanja nam dopuštaju da zaključimo kako se raspodjela 

na socio-tehnološkoj dimenziji ne poklapa strogo s raspodjelom 

na sooijalnoj dimenziji. Moglo bi se reći: dok u urbanom oblikovanju 

socio-tehnološki prostor teži da se pomakne i izvan granica grada, socijalni 

prostor teži tome da se više uvuče u granice grada. Da, ali je 

ovakva tvrdnja točna samo onda, ako stavimo socio-tehnološki prostor, 

sa svojom maksimalnom diferencijacijom, na periferiju. Mi ćemo to 

doista i učiniti. Razlozi za to leže u tome što želimo intimniji, nutarnji 

prostor rezervirati za čovjeka kao dijela zajednice, ali i kao čovjeka 

pješaka. Automobili'stu ostavljamo na periferiji u velikim građevnim 

cjelinama sa brzim saobraćajnicama. Zato ćemo razlikovati dvije zone 

urbaniteta: periferni urbanitet, koji se ispunja svojom intenzivnošću 

samo za vrijeme radnih sati, i nutarnji urbanitet, koji je prisutan u 

pojasu koji zahvaća veću socijalnu diferencijaciju, raznovrsnije gradske 

funkcije i raznolikiju gradsku opremljenost. 

Da li ćemo periferni urbanitet osuditi na pustoš, čime on prestaje 

biti urbanitet? Naravno, ne. Ti prostori i mimo svojeg primarnog proizvodno-poslovnog 

određenja mogu služiti i društvenim manifestacijama, 

naročito onima gdje se pojavljuje ljudska masa s izrazitim urbani 

tetskim karakteristikama. Na primjer, povremene velike izložbe industrijske 

i poljoprivredne robe, kulturni sajmovi posebne vrste, noćni 

187

Graf. 2. — PRINCIP ZONIRANJA PREMA SOCIO-TEHNOLOŠKOM KRITERIJU 

= vanjski urbanitet 

(industrijsko-poslovni 

kompleks) 

= nutarnji urbanitet 

(poslovno-trgovački 

kompleks) 

= rezidencijalno- 

-zanatlijsko-uslužni 

dio 

= rezidencijalno- 

-regenerativni dio 

= kultumo-rekreativni 

dio (park — historijsko 

jezgro) 

= pojas brzih saobraćajnica 

ili pojas zelenila 

klubovi, naročito disko klubovi (zadovoljavanje ekstatičkih potreba 

mladih ljudi!) To su sadržaji koji traže čovjekovo povremeno kretanje 

u onim dijelovima gradskog prostora, gdje se redovito ne kreće, koji 

su čak neka vrsta avanture, a u svakom slučaju »gradskog izleta«! 

Nešto je drugačija situacija s nutarnjim urbanim prostorom, jer 

ovdje postoje velike robne kuće i druge vrste ustanova koje su privlačne 

za čovjeka, bilo da se kreće autom bilo pješice. Dok ugostiteljstvo 

izbjegava periferni urbanitet (osim nekih ekskluzivnih lokala na 

vrhovima nebodera i na drugim atraktivnim mjestima), dotle je ugostiteljstvo 

privučeno, naročito u svojim masovnim oblicima (veliki hoteli, 

velike pivnice, masovni lokali) nutarnjem urbanitetu. To je dio 

gdje je gradska vreva, užurbanost, znatiželjno ali i lijeno kretanje najburnije. 

Automobilisti i pješaci se miješaju i ukrštavaju. 

Rezidenti jalnu zonu stavili smo između industrijsko-poslovne zone 

s intenzivnim urbanitetom i kultumo-rekreativnog dijela, što znači da 

je ona u nekim svojim dijelovima izložena ubrzanijem tempu, a u drugim 

u usporenom tempu života. Postići potpunu homogenost unutar 

rezidencijalne zone u pogledu strukture i stila društvenog života izgleda 

nemoguće, a nije ni jasno zašto bi to bilo potrebno. Ono što želimo 

postići jest u svakom slučaju da rezidencijalna zona maksimalno pripada 

čovjeku-pješaku, čovjeku koji ima mnogobrojne, predviđene i 

188

nepredviđene dodire sa drugim ljudima, čovjeku koji se kreće putovima 

koji se ukrštavaju s putovima drugih ljudi, i koji, konačno, ima 

dovoljno vremena i za razgovor, slušanje i razmišljanje. 

Kultumo-rekreativnu zonu valja prvenstveno definirati kao zonu 

temporalnog smirivanja, onoga smirivanja koje čovjek doživi kad se 

nalazi sam u prirodi. Priroda ovdje može biti uređena i neuređena 

(obala neke rijeke ili park), ona može biti nenastanjena ili nastanjena. 

Priroda ove nastanjenosti nas posebno zanima, da znamo do koje granice 

možemo ići kad je riječ o središtu. Ona može biti višestruka iz 

razloga koji će odmah postati razumljivi. Može biti isto tako neki zoološki 

vrt, kao i niz dječjih igrališta i sportskih objekata za »mirne 

sportove« (bučne i masovne sportove je bolje ubaciti u zonu urbaniteta 

i tako ga napučiti kad opusti u neradno vrijeme). Može to biti i neko 

selo, selo kao kultumo-historijska reminiscencija, ali i kao određeni 

stil boravka u njemu, sa svim evokacijama koje nam ga mogu približiti 

(kulturnim i kulinarskim). Može to biti, konačno, i staro historijsko 

središte grada, koje više nije izloženo urbanoj agresiji, gdje je stil 

naselja zaustavio vrijeme u nekoj udaljenijoj povijesnoj epohi. Sredina 

koja nas odmah ubacuje u drugo vrijeme, prisiljava nas da drugačije 

hodamo i mislimo. 

c) Dimenzija fizičkih i duhovnih komunikacija. — Ne ulazeći u pitanja 

znanosti koja se bavi komunikacijama, možemo odmah izraziti 

jednu zakonitost: razvitak i dominacija fizičkih komunikacija (naročito 

automobila i telekomunikacija) udario je jak pečat i na prirodu 

duhovnih komunikacija, i to ne s obzirom na sadržaj sredstava komunikacija, 

već s obzirom na njihovu proizvodnju, tehničku stranu u 

smislu sve veće racionalizacije i tehnicizacije. Racionalizacija je značila 

sve veću ekstrovertiranost ljudske komunikacije, okrenutost ljudske 

riječi prema van, prevlast konvencionalne i tehničke strane izraza 

nad emocionalnom i intimnom, govor u znakovima a ne u simbolima, 

govor u mehaničkim znakovima (slično kao u uličnih semafora) a ne u 

organskim gestama, mimici, ritualnim izrazima. (Poklon kao pozdrav 

u kojem je sudjelovalo čitavo tijelo sa šeširom i štapom je nestao u 

našoj »ubrzanoj civilizaciji«, jedva da je ostao pokret ruke.) Tamo 

gdje ne sudjeluju emooije i mimika nema podteksta, pa je govor postao 

sasvim plitak, »horizontalan«. Iako je čovjek uvijek želio da se obrani 

od agresivnosti pomoću konvencionalnosti u osobnim komunikacijama, 

nikad te komunikacije nisu bile toliko »tehničke« d siromašne. 

Ekstrovertiranost urbaniteta pokazuje frenetičko izvikivanje istih 

nesuvislih riječi, glasova, parola, reklama uz flashove zasljepljujućeg 

svjetla, koji sprečavaju da se pitamo što može biti iza ovako siromaš- 

189

DIHOTOMNA KONSTRUKCIJA STAMBENOG PROSTORA 

(visoka i niska gradnja) 

Boulder - city (SAD 

1937). Arh. Boer — Zona 

zgrada individualnog 

karaktera odvojena je od 

višekatnica kolektivnog 

stanovanja. Oblik osnove 

grada je piramida. Kompleks 

industrije je na bočnoj 

strani. Ideje dinamičkog 

prelaza od industrijske 

zone preko visoke 

gradnje ka niskoj je prisutna, 

ali nije izvedena po 

nekoj nutarnjoj logici čitavog 

prostora. 

IDEJE CENTRALNOG PARKA U MANHATTANU, ALI UNUTAR »URBANITETA« 

Manhattan je dio New Yorka na poluotoku izduženog oblika. Ulična mreža je pravolinijska 

— ortogonalnog sistema podužnog i poprečnog pravca. Nema trgova, 

a u sredini je gradski park pravokutnoga oblika sa dužom stranom oko 4 km. 

Na dijelu Manhattana prema moru su neboderi, dok stambeni dijelovi ne prelaze 

visinu od deset katova. S mora promatran pruža poznatu panoramu New 

Yorka. 

190

nih i silovitih riječi — jedna civilizacija koja urla svoju nemoć i besmislenost, 

kao u rokerskim ekshibicijama? Pobuna bez horizonta. A 

u tom urbanitetu pojavljuju se spilje kavanskih prostora sasvim zamračene, 

s jedva tinjajućim žaruljama koje dozivaju neku intimnu 

dubinu, neki poziv da se negdje može govoriti i drugim, vlastitim, intimnim 

jezikom — ako ga se nije zaboravilo. 

POSLOVNA KOMUNIKACIJA 

mehanizirani saobraćaj 

automobilst, itd. 

standardizirana 

sinhronizirana kontrola 

ubrzana temporalnost 

strogo posredovana 

(prevlast znakova) 

ekstro verzija 

depersonalizirana 

INTIMNA KOMUNIKACIJA 

organski saobraćaj 

pješak (biciklist) 

improvizirana 

slučajna kontrola 

usporena temporalnost 

neposredovana 

(prevlast predmeta) 

intro verzija 

personalizirana 

Ova obilježja već nam očito govore da se poslovna komunikacija, 

bila ona fizička ili psihička, smješta u tehnološki razvijenu sredinu, 

gdje dominira urbanitet kao način gradskog življenja. Naprotiv, intimna 

komunikacija se pojavljuje svagdje gdje se pojavljuju osobni 

odnosi, s identifikacijom partnera, »vis-a-vis« — odnosi u smislu socijalne 

psihologije, dakle odnosi što nose obilježja primarne zajednice, 

susjedstva ili susreta u prostoru i vremenu, gdje jedan čovjek ima dovoljno 

vremena za drugog čovjeka da bi s njime izmijenio »ljudsku 

riječ«. U skladu s našim prijedlogom mi ćemo poslovne komunikacije 

smjestiti tamo kuda one tehnološki pripadaju, to jest u područje visoke 

podjele rada i visoke tehnologije ljudskog rada, s razvijenim 

sredstvima suvremenog komuniciranja (informatika, telematika). Dakle, 

na periferiju naselja, gdje se ionako nalaze brze cestovne saobraćajnice 

predviđene za intenzivni automobilski ili željeznički saobraćaj. 

Nije potrebno dalje opravdavati ovakav smještaj samih komunikacija, 

jer one logično proizlaze iz prirode proizvodnih i društvenih odnosa. 

One su samo jedan funkcionalni vid drugih tehnološki definiranih odnosa 

u radu i načinu života. 

d) Raspodjela temporalnosti u urbanom prostoru. — Govorili smo 

o tome kako se pokrivaju dvije bitne dimenzije svakog ljudskog naselja: 

tehnološko-funkcionalna i socijalno-strukturalna. One stoje u 

neposrednoj interakciji, iako se oblici društvenih odnosa ne pokrivaju 

uvijek na isti način tehnološko-proizvodnim odnosima. Kad bi to bio 

slučaj, ne bismo mogli razlikovati društva u pogledu njihova društveno- 

191

-političkog uređenja i među-ljudskih odnosa, jer bi se sve svodilo na 

tehnološki determinizam. To znači da postoji određeni prostor slobodnog 

strukturiranja društvene zajednice, a taj prostor je upravo tamo 

gdje se život društva izvlači iz proizvodnih odnosa, točnije, iz podjele 

rada, i ulazi u područje »neradnog vremena«, koje obuhvaća svu zonu 

stanovanja i sve kulturne i rekreativne ustanove. Međutim, u odnosima 

između ove dvije dimenzije društvene i prostome organizacije grada 

dolazi do posebnih oblika interakcije, koju nam najbolje ilustriraju 

načini samih komunikacija, jer one podjednako participiraju na jednoj 

i drugoj dimenziji, podjednako ulaze u tehnološko-proizvodne i društveno-zajedničarske 

odnose. Što više, one svjedoče i o tome kako se 

pojedinac odnosi prema društvu, i obratno. Komunikacije izražavaju 

dinamički momenat koji izrasta iz interakcije tehnološko-proizvodne 

strukture i društveno-zajedničarske strukture grada. Na pojedincima 

i njihovom ponašanju možemo čitati, kako su doživljavali svoje radno 

vrijeme, kakve su odnose imali u to vrijeme sa drugim ljudima i kakve 

odnose imaju nakon radnog vremena, nakon što su promijenili radnu 

situaciju za neku drugu. Na primjer, ako rad uz tekuću traku usamljuje 

i otuđuje pojedinca, tada njegova potreba za kolektivnim ili zajedničarskim 

organizacijama raste u uvjetima same radne organizacije (potreba 

za sindikalnim i partijskim organizacijama). Ako su njegove društvene 

potrebe u većoj mjeri zadovoljene, to jest rad je manje usamljujući 

i otuđujući, kao na industrijsko-zanatlijskom nivou rada, tada 

je potreba za kolektvinim organizacijama unutar radnih odnosa slabija, 

čovjek se brani protiv otuđenja u radnim odnosima kolektivnim sredstvima, 

to jest udruživanjem u masovnim i militantnim organizacijama. 

Budući da stupanj otuđenosti zavisi od tehnološke podjele rada (zanatlijska, 

mehanizirana i automatizirana), to u ovom slučaju vidimo točno 

kako oblik proizvodnih odnosa, odnosno položaja pojedinca u proizvodnom 

procesu, s čisto tehnološke strane, djeluje na oblike društvenih 

komunikacija, odnosno na potrebe komuniciranja sa drugim ljudima. 

To je samo jedan klasičan primjer, ali slične pojave možemo naći 

i u drugim složenijim oblicima života. Jedna od najpoznatijih je ona, 

kad uslijed atomizacije društvenog života, jer posredničke funkcije u 

društvu preuzima država ili birokracija, dolazi do privatizacije ili pasivizacije, 

to jest nesudjelovanja građana u društvenom životu, do slabljenja 

društvene kohezije i zajedničarskog duha.11 

1Vidi o tome problemu R. Supek, Tehnološke promjene i samoupravna demokracija, 

u knjizi Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, Naprijed, 

Zagreb, 1974, str. 172—184. 

192

Središte naselja ima religijsko-magijsko značenje: »Veliki točak« simbolizira 

kozmos i služi kao ukrštavalište svih putova, (središte kao centar zajedništva)

S:a:o naselje (/a obranu) sa središtem od drveća; nekoć je drvo bilo mjesto 

okupljanja, koje je i danas sačuvalo naručilo intimni značaj. 

46

Imajmo zasada u vidu da oblici društvenih komunikacija dobro izražavaju 

društvene odnose na dvije bitne razine, na tehnološko-proizvodnoj 

i društveno-zajedničarskoj. Načini te interakcije i oblici komunikacija 

neposredno se odražavaju u doživljaju našeg trajanja u vremenu, 

u samoj temporalnosti. Ako su prve dvije spomenute dimenzije temeljne 

strukturalne osobine društvene organizacije, a oblici komuniciranja 

dinamička funkcija, kao posljedica njihova međusobnog odnosa, 

tada sam pojam temporalnosti možemo najbolje definirati, ne kao strukturu 

ili funkciju, već kao kvalitet cjeline (gestalt-kvalitet), kao opći 

kvalitet života, kao način kako pojedinac doživljuje stvarnost, kao »atmosferu« 

ili »klimu« jedne društvene sredine. Grafički to možemo ovako 

prikazati: 

Graf. 3. — TEMPORALNOST KAO KVALITET CJELINE 

1 = tehnološko-proizvodna 

dimenzija 

2 = društveno-zajedničarska 

dimenzija 

3 = komunikacija kao interakcija 

dviju prednjih 

4 = temporalnost kao kvalitet 

cjeline 

Temporalnost je isto takav kvalitet cjeline, kao što je to i estetski 

kvalitet, jer se odnosi podjednako na cjelovit izgled grada kao i na 

pojedine četvrti ili arhitektonske objekte. On se nameće kao ona posebna 

ljepota jednog grada koju je teško definirati u pojmovima, a 

koja jednom gradu daje onaj specifični kvalitet po kojem se on razlikuje 

od svih drugih gradova. Temporalnost je u našem slučaju, iako 

kvalitet cjeline, strukturirana samim životom i djelatnostima u gradu 

po načelima o kojima smo govorili. To znači da postoji i jedna specifična 

struktura temporalnosti. Već smo rekli da urbanitet odgovara 

ubrzanoj temporalnosti, rezidencijalna zona s više zanatlijskim i uslužnim 

djelatnostima odgovara osrednjoj temporalnosti, ni brzoj ni spo- 


193

oj, dok središnji kulturno-rekreativni dio odgovara usporenoj temporalnosti. 

Iako mi temporalnost možemo planirati samo s obzirom 

na ono što nju uvjetuje, to jest s obzirom na tipove djelatnosti i ljudskog 

ponašanja koje stavljamo u određeni prostor, ipak ne možemo 

sasvim osigurati njezin kvalitet, jer on podliježe promjenama u ljudskom 

ponašanju u određenom tipu civilizacije. Naša je intencija da iz 

visoko urbanizirane civilizacije s modernim tempom uđemo u smireni 

urbani prostor, seoskog ili historijskog tipa, koji se sasvim umiruje u 

neposrednom dodiru s prirodom, koja nosi osobine vlastitog biološkog 

ritma, bez pretjerane ljudske intervencije. 

6. ANTI-CITY KAO SINTEZA BITNIH DIMENZIJA 

Ako pokušamo sintetizirati osnovne dimenzije strukturiranja urbanog 

prostora o kojima smo dosada govorili, onda ih možemo prostorno postaviti 

između dva pola: vanjski prostor i unutarnji prostor, odnosno 

periferija i središte. Za ovu sintezu predlažemo sljedeću strukturu: 

VANJSKI PROSTOR 

(periferija) 

UNUTARNJI PROSTOR 

(središte) 

(Prelazni oblici) 

1. Društveno nužni rad: Slobodno vrijeme: 

tehnička podjela rada, sistemska zanatlijska podjela rada, 

integracija rada, društvena kontrola slobodni rad, 

ritma, itd. 

individualni ritam, itd. 

2. Urbanitet: Susjedstvo: 

anonimna masa, grad, 

primarna zajednica, selo, 

sklonost inovacijama, itd. 

sklonost tradiciji, itd. 

3. Poslovna komunikacija: Intimna komunikacija: 

mehaniziram saobraćaj, 

organski saobraćaj, 

automobilist, sinhronizirana 

pješak, slučajna kontrola, 

kontrola, ^kstroverzija, itd. 

introverzija, itd. 

4. Ubrzana temporalnost: Usporena temporalnost: 

tehnička podjela rada, 

zanatlijska podjela rada, 

urbanitet, mehanizirani saobraćaj, itd. susjedstvo, prirodna samoća, 

pješak, itd. 

Ovdje se na tabeli ne nalaze prelazni oblici za pojedine dimenzije, 

koji se lociraju između vanjskog i unutarnjeg urbanog prostora. Njih 

je lako konstruirati na osnovi načela koja smo iznijeli za pojedine di 

194

menzije. Ako gledamo opći trend lociranja djelatnosti, onda vidimo 

da on ide od periferije s visokorazvijenom tehnologijom (tehnološki 

najrazvijeniji rad, monofunkcionalni, napet, brz, s kolektivno nametnutim 

ritmom, rutinski, s kontroliranim komunikacijama) prema središtu 

(s više tradicionalnim, zanatlijskim radom, polifunkcionalnim, 

sporijim i fluidnijim, s individualnim ritmom, kreativnim, u slobodnim 

komunikacijama). Možemo reći da se u pogledu funkcionalne gustoće 

i intenziteta tehnološko-proizvodnog procesa radi o svojevrsnoj tehnološko-produktivnoj 

entropiji. Takav trend je očito suprotan onome koji 

je dominirao u stihijskoj industrijskoj izgradnji gradova, gdje su se 

tehnološki najintenzivnije i najracionalnije funkcije i ustanove koncentrirale 

u središtu grada, a više smireni ili seoski način je ulazio u periferiju, 

suburbanizaciju ili »rurbanizam«. Mi smo na neki način izvrnuli 

trend ove koncentracije, iako u posljednjem periodu modernog razvitka 

grada vidimo kako mnoge tehnološki razvijene ustanove bježe na 

periferiju ili izvan grada. Tip Citya sačuvali su gradovi koji su najtipičniji 

izraz modernog industrijskog razvitka, kao što su New York ili 

Chicago. Evropski gradovi, iako su slijedili ovaj trend stalno su se spoticali 

na historijsku jezgru grada, koju su ipak, kako-tako, nastojali 

sačuvati. Milano je, na primjer, na relativno kratkom prostornom potezu 

od Stazione Centrale do Duoma, pokušao da ugura i moderni City 

s neboderima u historijsko jezgro sa starinskim crkvama i palačama. 

Ono što je karakteristično za City-koncepciju je urbanitet smješten 

u središtu grada, pokušaj da se starija jezgra grada preobrazi u smislu 

modernog urbaniteta, a negdje i imišti. Naprotiv, Anti-City koncepcija 

preokreće situaciju i stavlja urbanitet s proizvodno-poslovnom koncentracijom 

na periferiju grada, a središte grada smiruje. Rezidencijalni 

dio se smješta između središta i periferije u prelaznu zonu. 

Anti-City koncepcija vodi račvma o tome da se velike i brze komunikacije 

smještavaju na periferni dio grada, da tu prevladava automobil 

kao sredstvo saobraćaja i vršenja društvenih usluga u kretanju, 

imajući u vidu autobusni saobraćaj i željeznice raznog tipa. Ovaj saobraćaj 

ne samo da je bučan, on unosi nemir, brzinu, težinu percepcije 

prostora u kojemu čovjek živi. On djeluje više u smislu gubitka identifikacije 

s okolinom nego njenog jačanja. Ljudi koji se svakodnevno voze 

na posao brzim komunikacijama nemaju potrebu da gledaju gradsku 

okolinu. Oni mnogo radije čitaju novine ili zanimljive romane. 

Pješak je onaj koji promatra svoju okolinu i uočava u njoj mnogobrojne 

pojedinačnosti što okolini daju sadržaj i privlačnost. Za vozača je okolina 

prije svega privlačna onda ako posjeduje dobru signalizaciju i regulaciju 

za brzo kretanje: zastoji su izvor nelagode i protesta automo- 

13* .195

Graf. 4. — CITY — KONCEPCIJA I ANTI-CITY KONCEPCIJA 

a) koncentracija urbaniteta ђ) koncentracija urbaniteta 

u središtu 

na periferiji 

P < - > P 

Centripetalna koncentracij a 

urbaniteta 

Centrifugalna koncentracij a 

urbaniteta 

Graf. 5. — VISINSKI ODNOSI U ANTI-CITY KONCEPCIJI SA 

CENTRIFUGALNIM URBANITETOM 

rezidencijalnoregenerativni 

dio 

kultumo-rekreativni dio 

pojas brzih saobfaćajnica 

ili zelenila 

Ш 

ГГТ Г! 


= nutarnji urbanitet 

= rezidencijalnozanatlijski 

uslužni dio 

196

Graf. 6. — BRZE SAOBRAĆAJNICE SMJEŠTENE PERIFERNO 

= brze saobraćajnice 

ш 


= rezidencijalni dio 

= središte 

biliste; naprotiv, oni su izvor promatranja i užitka za pješaka. Percepcija 

grada automobiliste i pješaka je bitno različita. Prvi traži tehnički 

jasne ali siromašne sadržaje u okolini, drugi traži bogatstvo i iznenađenje 

teško uočljivih pojedinosti! Je li jasno zašto brze saobraćajnice 

dolaze na periferiju naselja, čak i onda ako zanemarimo da to traži 

i čisto tehnološki zahtjev što ravnijih ili pravilnijih linija kretanja. 

Ovakva situacija nije nimalo strana arhitekti ili urbanisti, jer su 

oni ovaj model često upotrebljavali kod projektiranja mikrorajona, 

dakle naselja smještenih unutar nekoliko ulica, gdje su vanjske ulice 

bile predviđene za brzi saobraćaj, a unutarnje saobraćajnice za pješake, 

bicikliste, eventualno s nekom transverzalom za motorni promet. 

Središte ovakvog naselja rješavalo se kao veće imutarnje dvorište, 

bašta ili park, rezerviranih uglavnom za djecu ili starce, a i same građane 

u njihovom svakodnevnom kretanju kroz taj prostor, oslobođen 

gradske vreve i buke. U našem slučaju je ovaj model predviđen za čitav 

grad, dakle za velika naselja, koja u sebi uključuju veći broj mikrorajona. 

Tu se odmah postavlja prigovor da se kod ovakvih većih naselja 

od 50.000 do 200.000 stanovnika neće moči izbjeći da brze i velike 

saobraćajnice ne prosijecaju nutarnji prostor. To je doista slučaj, iako 

ne pravilo. No, u tom slučaju takve brze saobraćajnice valja izolirati 

maksimalno od okoline, najbolje podzemnim tunelima (kao u slučaju 

metroa) ili nadzemnim saobraćajnicama izoliranim od buke. 

197

Stavljajući urbanitet na periferijski prostor, a smirivanje u stilu 

ruraliteta u središte ili u samu »periferiju središta«, ukoliko će u središtu 

dominirati prirodni ambijent (što će biti česti slučaj uz rijeke i 

morske obale ili podnožja planine), nemamo namjeru da oživimo stari 

dualizam grad — selo (Hellpach, Simmel, Wirth), koji pretpostavlja dva 

različita tipa čovjeka kao stanovnika ovih suprotnih sredina. Ovaj tradicionalni 

dualitet urbanizam — ruralizam danas je već zahvaljujući 

modernim sredstvima komunikacija i generalizacijom urbanog stila 

života prevladan, pa je u pitanju promjena ponašanja i doživljavanja 

urbane sredine od strane jednog te istog pojedinca. Urbana sredina 

mora postupno voditi pojedinca u svakodnevnom kretanju iz jedne sredine 

(s naglašenim urbanitetom) u drugu sredinu (s naglašenim anti- 

-urbanitetom), iz anonimne mase u primarnu zajednicu, iz gradske osame 

u gomili u prirodnu osamu među živim i mrtvim bićima. Naše je 

gledište, dakle, određenog urbano-ruralnog continuuma, ali u tumačenju 

jedne moderne situacije, koja pretpostavlja lakoću integracije jednoga 

sa drugim na osnovi kriterija koje smo ranije razvili. Kad je riječ o 

integraciji čovjeka u prostorni oblik života, onda je naša osnovna pretpostavka 

da su procesi dezintegracije, koje se pripisivalo urbanom prostoru 

(Sorokin, Zimmermann, Spengler), prevladani, te da imamo posla 

ustvari sa dvije vrste integracije: urbanitetičkom integracijom i zajedničarskom 

integracijom. Ovo izgleda paradoksalno, ali postaje odmah 

razumljivo, ako se podsjetimo da potreba za iščezavanjem vlastite individualnosti 

u anonimnoj gradskoj masi, izloženoj raznovrsnim vanjskim 

poticajima, predstavlja istinsku potrebu, kao što to predstavlja 

i potreba za zajednicom gdje se ljudi poznaju i susreću kao poznanici 

i prijatelji. Prva je sredina prividno labilnija, ali i ona dopušta integrativne 

procese na osnovi nekih ekstatičkih potreba, potreba u vezi 

s ekstrovertiranim sklonostima čovjeka, kao što zajedničarski prostor 

izražava potrebu za intimističkim potrebama. Mi stoga dokidamo neke 

krajnosti koje su bile ranije oštro suprotstavljene, jer su se odigravale 

u nečovječnim uvjetima klasne podjele i eksploatacije, te uvodimo 

pomirenje jedne stvarne proturječnosti, pretpostavljajući društvenu 

situaciju koja dopušta pomirenje takvih suprotnosti. 

Oni koji su se bavili dekadencijom grada kao autonomne tvorevine 

(grad-država ili grad-komuna) specifičnih vrijednosti, te povijesno uspoređivali 

grad antike i srednjeg vijeka s modernim industrijskim gradom 

(L. Mumford, O. Spengler, G. Simmel), uočili su da nestaje identifikacija 

građanina sa gradom, s njegovim povijesnim i kulturnim sadržajem, 

te da je potrebno pronaći nove oblike identifikacije. Tako su došli 

do suvremenih pojmova socijalne integracije i participacije građana u 

198

lokalnoj upravi. Problem se pomaknuo na društveno-političko pitanje 

klasnih i građanskih odnosa među stanovnicima grada, protiv segregacije 

i izolacije pojedinaca i društvenih slojeva. Grad je bio shvaćen na 

prvom mjestu kao »socijalni prostor« s političkim i ekonomskim odnosima, 

suprotnostima i borbama (Ledrut, Lefebvre, Castells i većina 

u suvremenoj »francuskoj urbanoj školi«). Međutim, ako pođemo od 

pretpostavke, da je došlo do »socijalističke revolucije«, te da je došlo 

do novih samoupravnih odnosa u gradu, da su pronađeni najbolji oblici 

socijalne integracije i zajedničarskih odnosa, pitanje vrijednosti j predmeta 

kultumo-personalne identifikacije još uvijek nije riješen! Tu dolazi 

u obzir jedna nova dimenzija: bitne životne biološke i kulturne potrebe 

čovjeka kao čovjeka. Dakle do jednog kultumo-antropološkog pitanja u 

najširem smislu. Upravo rješavanje ovoga pitanja prisiljava nas na Anti- 

-City koncepciju koju ovdje razrađujemo. Antropološki stav je ovdje posljedica 

onih razmišljanja što su ih razvili američka ekološka škola iz 

Chicaga (Park, Burgess, Wirth) imajući u vidu nutarnje migracije stanovništva 

u funkciji proizvodnje i socijalne diferencijacije, francuska 

škola političko-društvenih klasnih odnosa i borbe za »urbani prostor«, 

s naglaskom na rješavanje socijalnih antagonizama, i njemačka antropološka 

škola (Aachenska škola posebno) s pitanjima vrijednosne i psihološke 

identifikacije stanovnika u oblikovanju grada kao grada. Na 

ove smjerove se oslanjaju, dakako, sva suvremena estetičko-arhitektonska 

nastojanja, ali ona uživaju unutar ovdje zacrtanih granica određenu 

autonomiju i stoga nisu predmet sociološkog pristupa ovoj problematici. 

Ono što pretpostavlja ovakva Anti-City koncepcija je sljedeće: prvo, 

da je problem socijalnog odnosno kolektivističkog planiranja gradogradnje 

u osnovi riješen (čemu je bila glavna zapreka privatni posjed 

i stambena eksploatacija); drugo, da su pronađeni i ustavno utvrđeni 

temeljni oblici političko-društvenog uređenja u smjeru novog zajedničarstva 

(temeljni oblici odgovaraju jednoj dosta fleksibilnoj i raznovrsnoj 

ideji zajedničkog života o čemu smo ranije govorili, a koja ide 

od omladinskih komuna do samačkih domaćinstava); treće, da je čovjek 

u velikoj mjeri oslobođen društveno-nužnoga rada i da mu veliki dio 

vremena preostaje u toku životne karijere za slobodne radne i stvaralačke 

djelatnosti; a ovo pretpostavlja dosta visoki životni standard, 

ne nužno viši od onga koji su već postigle suvremene skandinavske 

zemlje. 

Ovo ima za posljedicu dvije veoma značajne stvari: produženje 

Školovanja ne samo u mladosti već i u obliku permanentnog obrazo 

199

van ja i obrazovanja za »treću dob« u toku čitava života, te slobodno 

bavljenje stvaralačkim zanatskim, umjetničkim i uopće kulturnim djelatnostima. 

Takav čovjek ne biva više transportiran od radnog mjesta 

do kuće-spavaonice, već se on mnogo kreće po svojemu gradu i zanima 

se za mnoge vidove njegova života. To je čovjek koji ima aktivan i 

plodan odnos prema svojoj životnoj i društvenoj sredini. 

A to znači ono što želimo u ovom slučaju naročito podvući, da njegove 

stvaralačke i proizvodne sposobnosti ne opadaju kad napušta radno 

mjesto, iako za njega kao društvenog čovjeka one zavise na radnom 

mjestu od općeg tehnološko-proizvodnog potencijala društva, već one 

rastu kad ide od radnog mjesta prema mjestima slobodnih djelatnosti 

(obrazovnih, radnih, umjetničkih). Kretanje prema stvaralačkim sposobnostima 

mi smo stavili kao kretanje od periferije prema središtu, 

gdje se u središtu nalaze izrazito kontemplativne aktivnosti, ali ne u 

nekoj crkvi, već u prirodi. Da li je to oživljavanje u središtu grada nekog 

ruralnog ambijenta, jer je i crkva stajala u središtu sela, ili deističkog 

s kontemplacijom prirode, kao što je zamišljao Howard sa svojim 

gradovima-baštama? Samo prividno je tako, jer mi za definiranje ovoga 

čovjeka, za njegov prosječni društveni profil, uzimamo njegovo svakodnevno 

kretanje kroz čitavi kontinuum od urbaniteta do kozmičkog smirenja, 

uzimamo ga antropološki kao čovjeka raznovrsnih potreba i protivurječnih 

sklonosti (homo faber — homo sapiens — homo rationalis 

— homo ecstaticus). Mi ga ne želimo centrirati ili definirati po jednom 

određenom mjestu i određenom stavu u životu ili djelatnosti u prostoru. 

Za nas je ovaj veoma konkretni čovjek istovremeno i utopijski čovjek 

u smislu da nije vezan ni uz jedno konkretno mjesto, iako mu sva mjesta, 

a naročito ona u kojima živi, pripadaju, tako da ih dijeli kako s 

drugima ljudima tako i sa svojom samoćom. 

Ma koliko se nekome tko je pod utjecajem tehnokratskih ideja može 

činiti da je smirivanje prema središtu i prebacivanje proizvodnih 

funkcija prema periferiji, po načelima najmodernije tehnologije, apsurdno, 

ovaj apsurd je samo prividan, jer ne poznaje stvarnu situaciju 

stvaralačkih djelatnosti čovjeka u suvremenom ili postindustrijskom 

društvu. Riječ je o tome, da moramo strogo razlikovati između čisto 

tehnološko-prodzvodnih funkcija, koje su samo primjena znanstvenog 

stvaralaštva na proizvodnju, i stvarnih stvaralačkih funkcija koje se 

ne odnose na samu proizvodnju. I čisto primijenjena znanost danas, 

da bi bila proizvodna i »stvaralačka«, mora polaziti ne samo od fundamentalnih 

znanosti, već i od humanističkih znanosti, posebno od filozofije, 

kao što je to dobro shvatio Western Electric i druge američke kom 

200

panije koje su povjerovale Guklford-Taylorovoj školi da je za stvaranje 

u svim znanstvenim oblastima potrebno »divergentno mišljenje«, dakle 

bavljenje oblicima mišljenja što se jako razlikuju od rutinskog mišljenja 

u datoj oblasti. Ovdje je ova ideja primijenjena na jednu novu 

situaciju i ulogu čovjeka u modernom društvu i odnosi se bitno na njegovo 

slobodno vrijeme, koje je za nas također središte individualnog 

života. Naravno, u slobodnom vremenu možemo uspostaviti hijerarhiju 

aktivnosti, koje idu od čisto reproduktivnih (obnova energije) do produktivnih 

ili kreativnih: odmor (spavanje) — rutinske djelatnosti (kućni 

poslovi) — proizvodni poslovi (zanat u slobodno vrijeme) — umjetničke 

djelatnosti — obrazovanje — znanstveno istraživanje (znanstveno 

istraživanje ne poznaje razliku između »radnog« i »slobodnog vremena«, 

jer se odigrava u budnim stanjima kao i za vrijeme spavanja!) — stvaralačka 

mašta — egzistencijalna kontemplacija. Svi ovi oblici karakteriziraju 

stvaralačku djelatnost čovjeka. Očito je da prema predloženoj shemi 

oni dolaze u središte urbanog prostora, a ne na periferiju. (U suvremenim 

gradovima, gdje su poslovi, trgovina i uslužne djelatnosti uzurpirale 

najbolji prostor, mnoge ustanove sa stvaralačkim programima bježe 

u suburbani prostor. Međutim, za samoću koju tamo nalaze plaćaju cijenu 

sami građani, koji se odriču svojega grada, jer formalno pomoću brzih 

komunikacija bježe iz njega!) Ako želimo vratiti čovjeka gradu, onda 

moramo i stvaralačke djelatnosti locirati tako da >su one pristupačne 

čovjeku koji hodajući i gledajući može osjetiti kako se približava sve 

gušćoj atmosferi grada, prolazeći kroz njegove ljepote, u mjesta gdje 

obitava ljudski duh. Bijeg iz grada znači osiromašenje njegova duhovna 

sadržaja (primjer su američki univerzitetski kampusi!), ali i osiromašenje 

duhovne identifikacije građanina sa svojim gradom. 

Mislim da će biti dovoljno jasno zašto nasuprot tehnološko-proizvođne 

entropije, koja ide od periferije prema središtu, postavljamo 

generativno-stvaralačku negentropiju, protiv gubljenja proizvodnih i 

dinamičkih energija akumulaciju i koncentraciju stvaralačke energije. 

Dok tehnološko-proizvodna antropija raste prema središtu zajedno 

s opadanjem društvenih proizvodnih djelatnosti, dotle generativno- 

-stvaralačka negentropija raste s obrazovnim, rekreativnim i kreativnim 

djelatnostima koje su locirane prema središtu. Razumije se, da 

i jedna i druga nemaju strogo oivičene granice, već se samo radi o 

tendenciji lociranja. Za industrijska postrojenja je ova tendencija sasvim 

jasna, ali za zanatlijska već je više difuzna, jer može ulaziti u 

razne zone. Isto važi i za intelektualno-stvaralačke djelatnosti, koje 

se mogu nalaziti u rezidenti jalnoj zoni, vezane uz stan, kao što je slu- 

201

Graf. 7. — MODEL DVOSTRUKOG STRUJANJA ŽIVOTNE ENERGIJE 

A = tehnološko-proizvodna 

entropija 

B = generativno-stvaralačka 

negentropija 

I = individua 

K = kolektiv 

(posebno radni 

kolektivi) 

čaj kod većine intelektualaca, koji nisu vezani uz laboratorijske uvjete. 

Ono što dominira u svakom slučaju je smirivanje temporalnosti s 

obzirom na čitav ambijenat u kojem prevladavaju oblici ljudskih komunikacija 

sa drugim ljudima i prirodom. 

Sam pojam središta ovdje ide u smjeru stvarne granice između naselja 

i prirode. Ono je sasvim pristupačno pješaku i najviše izloženo 

pješaku, ali se radi o šetačima koji se upućuju u prostor parka, gdje 

je podjednako prisutna i igra i mirovanje, slobodan dodir sa drugim 

ljudima kao i osama: to je dio najmanje formaliziranih i konvencionalnih 

ljudskih dodira s obzirom na društveni status pojedinih kategorija 

ljudi. Prostor podjednako otvoren bogatima kao i siromašima, 

obrazovanima kao i neobrazovanima, djeci kao i starcima. Priroda je 

najdemokratskiji medij u ljudskom životu. 

Zato kad govorimo o središtu ili središtima u okvirima uobičajenih 

naselja imajući u vidu razne oblike trgova, onda ih moramo izuzeti 

iz ovog pojma Središta ili sredine naselja. U duhu jedne policentrične 

koncepcije normalni trgovi svih tipova, od piazzeta do monumentalnih 

trgova prirodno će biti smješteni u rezidenci jalnoj zoni, odnosno 

na njenim rubovima u dodiru bilo s poslovnom zonom bilo sa stvarnim 

Središtem, mirnim, prirodnim ambijentom. Tu je, dakako, uključen 

i historijski dio, kad on zamjenjuje u Središtu prirodni ambijent. 

Tada je riječ o »smirivanju« temporalnosti drugoga tipa: umjesto u 

kozmos prelazimo u povijest, a uloga distance u jednom i u drugom 

slučaju je važna. 

202

Graf. 8. — PROSTORNE DIMENZIJE OD VANJSKOG URBANITETA 

DO SREDIŠTA 

(idealnotipska projekcija) 

= vanjski 

urbanitet 

= središte 

= pola sata 

2—3 km 

šetajući 

Normalno strukturiranje Anti-City naselja odgovara kriterijima kretanja 

kroz grad koje dopušta progresivno opuštanje u smislu naznačene 

dinamike (jačanje tehnološko-proizvodne entropije, porast generativno-stvaralačke 

negentropije), s jedne strane, i laku identifikaciju stanovnika 

s gradom u njegovoj punoći, s druge strane. Identifikacija uključuje 

i kontemplaciju, gledanje, promatranje, zaustavljanje, pa stoga 

to nije ona identifikacija koju tako dobro znaju automobilisti, s 

obzirom na ulogu semafora i jednosmjernih ulica! Radi se, dakle, o 

kretanju pješaka. Prema tome, nutarnja, duhovna ili temporalna dinamika 

naselja je normirana prema kretanju čovjeka-pješaka. Iz tog 

zahtjeva, odmah se lako nameće pitanje veličine naselja. Mi smo već 

spomenuli da je struktura mikro-rajona često puta sasvim slična nekim 

osnovnim načelima ovoga strukturiranja grada, ali je bitna razlika 

upravo u veličinama kretanja i oblicima života. Kretanje kroz mikrorajon 

može trajati od jednog ruba do drugoga idući promjerom 

pet do desetak minuta najviše. Kad se radi o gradu, onda je u pitanju 

kretanje od zone urbaniteta s maksimalnom koncentracijom radnih 

mjesta i proizvodnih funkcija do Središta, koje će biti oko pola sata 

203

za pješaka. Dakle, radi se o kretanju od periferne zone do samog Središta, 

a ne o kretanju čitavim promjerom: 

Zašto je važno kretanje od vanjskog urbaniteta do Središta? Zato 

što upravo dinamička struktura temporalnosti od ove periferne zone do 

Središta mijenja svoju prirodu, i stanovnik koji se kreće iz jedne u 

drugu mora je osjetiti u svojem kretanju, pomicanju udova i načinu 

disanja, iako ona prodire u njega zahvaljujući u prvom redu očima! 

Drugi važni razlog leži u tome što zona Središta nije dimenzionalno 

određena. Doista, to može biti park različite veličine, ili neki zoološki 

vrt, ili neka rijeka, ili neka morska ili jezerska obala, ili čak neko brdo 

pa i čitava planina. Zamislimo jedan takav divan grad oko jedne ne 

prevelike planine koja bi napajala svaki dio grada uokrug svježim zrakom! 

A već smo rekli da to središte može biti historijski dio grada, 

koji ima svoju sasvim posebnu dinamiku, određenu logikom prethodnih 

vijekova, a sačuvanu i danas zahvaljujući pametnoj raspoređenosti 

djelatnosti i opreme u tom dijelu grada. Zagreb ima takav dio Središta 

i to u dvije moguće varijante: jedna uža je historijski dio Starog 

grada ili Griča, a druga mnogo šira je obavijanje Zagreba oko Sljemena. 

Treći može biti naslon na Savu. Ali mnogo štošta valjalo bi mijenjati 

da se u Zagrebu postigne jedan urbano smisleni i koherentan prostor! 

Ovdje se može postaviti odmah pitanje, da li će automobilski promet 

biti potpuno izbačen iz prostora grada koji je rezerviran za pješake 

ili bicikliste? Razumije se, da je tehnički nemoguće spriječiti neke 

brze saobraćajnice da ne presijecaju grad, ili da su im nepristupačna 

neka mjesta koja se smatraju u saobraćajnom pogledu veoma frekventtiranima. 

Rješenje za ovaj problem vidimo u prometnim enklavama i 

podzemnim saobraćajnicama, a eventualno i i u nadzemnima, ako su 

dobro akustički i vizualno izolirane. Tehničko rješenje u pogledu stvarnog 

ugođaja grada, njegove atmosfere i doživljajne percepcije s obzirom 

na smirivanje temporalnosti traži da se ne samo akustički već i 

vizualno isključe brze saobraćajnice, doživljaj žurbe i bučnog hitanja. 

SAOBRAĆAJNE ENKLAVE ZA MOTORIZIRANI PROMET 

Dok podzemne saobraćajnice daju uvijek dovoljnu izolaciju i ne 

ometaju ambijent grada, s nadzemnima to nije slučaj. Stoga valja prednost 

dati prvima. Naravno, iz razloga ekonomičnosti, a i iz ekoloških 

razloga, koji put se ne mogu izbjeći nadzemne saobraćajnice. Kod ovih 

je naročito važna zvučna i vidna izolacija. Načelo će biti njihovo svo- 

204

Graf. 9. — SAOBRAĆAJNE ENKLAVE ZA MOTORIZIRANI DNEVNI PROMET 

= središte 

= nadzemne izolir. 

saobraćajnice 

= podzemne 

saobraćajnice 

- enklave za mot. 

dnevni promet 

đenje do nekog minimuma kako grad ne bi ličio na životinju koju je 

obuhvatila velika hobotnica, kao što se doima Tokio Kenzo Tangea s 

nadzemnom mrežom saobraćajnica. Imajmo na pameti da su takva 

rješenja ružna i nehumana. 

Razumije se, da se iz grada, iako je pretežno shvaćen kao prostor 

za pješaka, ne može potpuno ukloniti motorizirani saobraćaj, i to prvenstveno 

onaj koji je predviđen za zdravstvenu i društvenu zaštitu građana 

(ambulantna, vatrogasna, redarstvena prometala). No, kako se 

ovdje radi o sporadičkom a ne neprekinutom prometu, to ona neće narušavati 

dominantni izgled grada. To znači da normalni splet ulica ostaje, 

iako se njihova funkcija donekle mijenja i prilagođava općem 

shvaćanju urbanog prostora. Prije svega valja potpuno ukloniti onu 

paradigmu da je privatni motorni saobraćaj osnovica planiranja čitavog 

urbanog prostora. Jedan njemački načelnik je izjavio da su »gradovi 

samo smetnja za normalni automobilski saobraćaj«. Ovu izjavu 

valja izokrenuti i reći: »Automobili su samo smetnje za normalni saobraćaj 

u gradu!« S ovakvim stavom rješavanje prometa dobit će drugi 

vid i dopustiti druga rješenja od dosada uobičajenih. Podsjetimo samo 

na tipično tehnokratsko gledanje koje je želilo da obale Seine u 

Parizu pretvori u brze saobraćajnice, jer one nisu potrebne šetačima! 

205

Kakvo barbarstvo! I koliko puta se ono ponavlja u ovom motoriziranom 

svijetu. Na sreću podigli su svoj glas sami građani, koji nisu zaboravili 

da pored četiri točka imaju i dvije noge. 

Ako pokušamo projicirati predviđeno »idealno kretanje« u urbani 

prostor stavljajući u središte čovjeka-pješaka, tako da grad u svojem 

globalnom vidu ostane svojina njegove percepcije i doživljaja, tada 

dimenzije grada variraju od 2 do 10 kilometara. Vidimo da je fleksibilnost 

dimenzija veoma velika, a ona zavisi od ekološko-geografskih 

kao i proizvodno-socijalnih obilježja grada. Razumije se, da na ovu 

fleksibilnost utječe u velikoj mjeri sama priroda Središta koji je kao 

park ili šuma veoma rastezljiv pojam. Ali isto tako rastezljiv ako je 

shvaćen i kao ruralni ambijent, vještačko selo. Ovdje se nameće odmah 

206 

U nekim gradovima pješaci 

su izolirani od grada 

i od zgrada posebnim 

stazama — mostićima, 

koje liče na otvorene 

tunele kroz urbanu 

pustoš.

jedan od bitnih prigovora: ako postavljamo gradu prostome granice 

i to tako da rezidencijalni dio ogradimo urbanitetom kao stranim elementom 

rizidencijalnom dijelu i nutarnjim, intenzivnijim i svestranijim 

oblicima života građanina u neradno vrijeme, nismo li tada pretvorili 

urbanitet u jednu vrstu sredovječnog bedema koji onemogućava 

prirodni rast grada (čak i pod pretpostavkom da ćemo uspjeti ostvariti 

nultu točku demografskog prirasta stanovništva)? Nismo li se vratili 

ideji sredovječnog grada s čvrsto utvrđenim vanjskim granicama? 

Naš odgovor je: doista postavljamo »vanjske granice« gradu, ali tako 

da te »vanjlske granice« ne sprečavaju njegovu ekspanziju, ukoliko se 

ona pokaže neophodnom bilo zbog demografskog porasta bilo zbog posebne 

koncentracije stanovništva na ovom području. O tome se lako 

uvjeriti, ako za ekspanziju uzmemo kao oslonu točku mjesto gdje je 

pritisak najveći, a to je upravo u zoni urbaniteta. 

Dosadašnje više stihijsko planiranje, vršilo se po metodi kaktusa, 

tako da je novi dio izrastao iz mesa staroga dijela i rastao tako dugo, 

dok ga je stari mogao podržavati i hraniti svojim vlastitim organskim 

funkcijama. Taj je rast nikao obično kao monofunkcionalan, to jest 

izgradnja se vršila prvenstveno zbog rješavanja stambenog pitanja. 

No, nakon nekog vremena pojavila se potreba funkcionalne diferencijacije 

novoizgrađene mase i tada su nastale urbanističke muke, jer je 

u novo naselje valjalo ubacivati sve ono što sadrži staro: trgovačke, 

uslužne, prometne potrebe za veću masu stanovnika. Staro naselje postalo 

je »peau de chagrin« (koža jada). Ako je naselje bilo planirano 

u dosta širokim prostornim oblicima, nova oprema se ubacivala unutar 

njega ili se ubacivala na periferiju kao novi dio izgradnje. U svakom 

slučaju naselje, u početku racionalno zamišljeno, sad je postalo 

predmet iracionalne intervencije: snađi se kako znaš! Nema sumnje 

da ovu kaktus-metodu valja napustiti i okrenuti se globalnom planiranju, 

zamišljati prostor u njegovom potencijalnom rastu i njegovoj potencijalnoj 

funkcionalnoj diferencijaciji. Globalno planiranje je uvijek i 

polifunkcionalno, makar u latentnom obliku. Ono mora lebdjeti stalno 

pred očima planeru. Dosada se planer ponašao kao termit ili dabar koji 

stalno po potrebi nadograđuje svoju tvorevinu, sve dok se ona zbog neravnoteže 

ne sruši, ukoliko ne ostane trajati kao svjedok ljudskog sljepila. 

Možemo reći da je planiranje u urbanizmu kao i u drugim oblastima 

uvijek težnja ravnoteži, usklađivanju elemenata sa cjelinom.12 »Što je 

ustvari planiranje, pita se Ledrut, ako nije svjesna organizacija postoja- 

12 Vidi R. Ledrut, La sociologie urbaine (Urbana sociologija). 

207

Graf. 10. — SMJEROVI MOGUĆE EKSPANZIJE NASELJA 

= izgrađeni dio naselja sa vanjskim urbani te tom 

= ekspanzija izgradnje prema sjeveru sa novim 

urbanitetom 

rvi« ^ = zelem pojas 

= ekspanzija izgradnje prema istoku sa novim 

urbanitetom 

BS = brze saobraćajnice 

Legenda: Sektor označen s I. je sjeverozapadni dio izgrađenoga naselja i predstavlja 

zonu vanjskog urbaniteta s brzim saobraćajnicama sjever—jug, istok—zapad. 

Iznad te zone počinje neodređena periferija. Planiranje novog naselja uslijed 

potreba ekspanzije sada se može vršiti u tri smjera: sjevernom (zona II), zapadnom 

(zona IV) ili sjevero-zapadnom (zona III). Odluka o smjeru zavisi od planera. 

Bitno je da prelazak u drugu zonu počinje ponovo od vanjskog urbaniteta, pa ako 

se prioritet u izgradnji daje rezidencijalnom dijelu, a valja ga pomaknuti više 

unutra u označenim smjerovima. Zato u početnoj fazi izgradnje nova naselja 

liče na gradove-satelite. 

208

STAbT 

© G A R TfM 

©WDII0TH£Kni/seun-THtN 

AT6R-RATHAW 

© c em tra l-pa r k ' 

®61ASARKAP£M 

AVS5Tćliyri6*lAH£l 

©RIM6STRRSS£M 

®HAUPTRlM6STRA3Se\ 

AIP

nja, to jest efikasno predviđanje? To je put između sadašnjosti i budućnosti, 

kojega nije moguće zacrtati bez stalnog prilagođavanja dijelova, 

na osnovi stabilnog sporazuma između cjeline i njegovih dijelova.« 

7. KOMENTAR UZ PREDLOŽENE DIMENZIJE 

Iako smo kao suprotni pol »urbanitetu« stavili »susjedstvo«, valja reći 

da je »susjedstvo« veoma sporni pojam, jer je izgubio svoje izvorno 

značenje primarne društvene zajednice. Naime, pojam »susjedstva« ne 

nosi više osobine primarne socijalne grupe s ličnim interakcijama zasnovanima 

na individualnom poznavanju, sudjelovanju u zajedničkom 

životu, međusobnoj neformalnoj kontroli, davanju neprivrednih usluga 

i tako dalje, u duhu Tonniesove antinomije »društvo — zajednica« 

(ili »selo — grad«), što pretpostavlja i određene teritorijalne dodire i 

gustoću, s topografskom orijentacijom i percepcijom koja obuhvaća 

životni prostor zajednice gotovo na isti način kao i vlastiti dom. Pojam 

»susjedstva« danas se najčešće uzima u smislu »lokalne zajednice«, 

kao elementom prostornog planiranja. 

Tako se uzima »jedinica susjedstva« kao »integrirana planirana urbana 

zona povezana sa širom zajednicom čiji je dio i koja se sastoji 

od stambenih distrikata, škola ili vrtića, opskrbnih mogućnosti, vjerskih 

objekata, otvorenih prostora i možda u izvjesnom smislu i servisne 

industrije.«13 

Kao što vidimo, već se od C. A. Perry-a (1929) nastoji susjedstvo 

odrediti kao organiziranu životnu sredinu s nizom neophodnih društvenih 

ustanova: škole, dječje ustanove, opskrbni centri i slične ustanove, 

a taj prostor omeđiti bržim prometnicama koje ga zaobilaze ili 

kroz njega prolaze. Marinović-Uzelac utvrđuje: »Ti su principi utjecali 

na izradu gotovo svih urbanističkih planova neposredno nakon drugog 

svjetskog rata, a u većini slučajeva vrijede još i danas zbog tehničke, 

upravo shematske, jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti.« (Op. 

cit., str. 170). 

Da je u takvoj definiciji susjedstva izgubljen prvobitni smisao primame 

zajednice vidi se po utvrđivanju same veličine susjedstva. Te 

se veličine kreću od 6.000 do 10.000 stanovnika, a upotrebljavaju se i 

u urbanom planiranju u Jugoslaviji. Kao primjer upotrebe susjedstva 

ц Encyclopedia of Urban Planning, Whittick A., ed. McGraw Hill Book Co, 

New York, 1974, str. 714. Citirano prema navodima Ante Marinkovića-Uzelca Socijalni 

prostor građa, koji se veoma opširno bavi problemom susjedstva i donosi suvremene 

koncepcije o njegovoj prostornoj upotrebi. 


209

u tom smislu možemo navesti plan za satelitski grad Londona, Ongar 

sa 60.000 stanovnika, kojega je Abercrombie izradio i podijelio u šest 

jedinica susjedstva, a te su se kretale od 8.200 do 11.750 stanovnika. 

Takvih primjera ima bezbroj. Budući da pojam »susjedstva« za ovako 

velike jedinice, pogotovu ako su bile sastavljene od blokova unutar kojih 

ljudi saobraćaju pomoću liftova, nije bio pogodan, to se počelo upotrebljavati 

druge nazive kao »residential community«, »district«, »village«. 

Ustalio se pojam »stambene jedinice« (Bardet, 1941) i »stambene 

zajednice«, koji je kod nas kasnije nazvan »mjesnom zajednicom« 

kao »samoupravnom zajednicom građana ruralnih i urbanih naselja« 

u kojoj »građani neposredno sudjeluju u samoupravljanju u aktivnostima 

da zadovolje osnovne komunalne, kulturne, zdravstvene, socijalne 

i druge potrebe i želje zajednice.«14 U našoj urbanoj praksi te su 

jedinice nešto manje i kreću se od 5.000 do 8.000 stanovnika. 

Međutim, sam pojam susjedstva postao je predmet empirijskih istraživanja, 

da bi se vidjelo koji faktori utječu na njegovo formiranje 

u suvremenim velikim gradskim aglomeracijama. Tako se uvidjelo da 

sama prostorna blizina nije dovoljna. Da tu igraju veliku ulogu obitelji 

s brojnom djecom, dakle djeca kao posredični faktor neformalnih 

odnosa (Greer S. i Kube E., 1959), ali i drugi društveni faktori, kao 

ekonomski status ili etničke karakteristike (Тгуоп, 1955, Bell, 1956). 

Francuski su autori upozorili na funkciju ulice, o čemu smo već 

ranije govorili. Ulica može, doduše, razdvajati, kad je to velika i brza 

prometnica, ali normalno, kad služi kretanju pješaka, povezuje stanovnike 

ne samo ulice već i određenog bloka. (Kako se u urbanom planiranju 

ulica uzima kao međa jednog stambenog bloka, to se zaboravlja 

da ulica u ovom slučaju nije »međa« nego njena suprotnost!) 

Sociološka su istraživanja pokazala da se ljudi u gradovima, za razliku 

od seljaka, ne upoznavaju i združuju na osnovi prostome blizine, 

već mnogo više na osnovi svojih i ličnih interesa, a tu dominiraju profesionalni 

interesi, oni koji su vezani uz rad, a tek onda dolaze drugi 

interesi izvan radnog vremena — obiteljski, pa rekreativni. Uloga klubova 

i klupskih prostorija u radnim prostorima (u tvorničkom ili uredskom 

kompleksu) je veoma važna, kao i u stambenim četvrtima. Međutim, 

sama raspršenost interesa, povezana s prostornom raspršenošću, 

može se kompenzirati, ako se susjedstvo u njegovom izvornom značenju 

postavi kao cilj prostornog planiranja. Susjedstvo u ovom slučaju 

nije obični »iskustveni nalaz« već je ono i određeni zadatak društvenog 

neformalnog udruživanja! O tom obliku neformalnog udruži 

14 Mjesne zajednice u komunalnom sistemu i zadaci Socijalističkog saveza, 

Subotica, 1962. 

210

vanja ljudi urbanista mora voditi račima. Na koji način? Tako da samo 

prostorno oblikovanje stambenih jedinica pogoduje društvenim dodirima, 

te da se misli na sveukupnu opremljenost stambene zajednice, 

od ulice do bloka. Oblik kuća, raspored ulica, pješačkih putova, parkova, 

simbola igra veliku ulogu. 

Mi stoga zadržavamo pojam susjedstva u početnom socijalnom značenju, 

a kao jedinicu prostornog planiranja suprotstavljamo mu »stambenu 

jedinicu« ili »mjesnu zajednicu«. Susjedstvo je dinamički i potencijalni 

elemenat u svakoj stambenoj ili mjesnoj zajednici: ono je ono 

što je potencijalno ili virtuelno, što je kao ljudski razvoj ili ljudska 

društvenost određeni vid spontanog ali i smišljenog društvenog života. 

Mi nismo protivni tome da se pojam susjedstva, nakon što je ovako 

dinamički shvaćeno, ponešto proširi, odnosno da se širi preko svojih 

granica na osnovu nekih nutarnjih sila koje su mu inherentne. Ako 

su stambene jedinice ogoljele i opustjele kako u oblikovnom pogledu 

tako i u pogledu svoje opremljenosti, te liče više na neku naseobinu 

na Mjesecu nego na Zemlji, tada nema šanse da bi se susjedstvo razvijalo, 

jer će iz njega ljudi bježati bilo u svoj stan, bilo u neko drugo 

obližnje naselje. Ako ono posjeduje potrebnu društvenu gustoću u ljudima 

i opremljenosti, a bogato je i raznovrsnim simboličkim sadržajima, 

tada će čovjek nalaziti u njemu svoj svakodnevni užitak. 

Stoga kao vezu između susjedstva i stambene zajednice, pa i šire 

do prostora gdje dominira urbanitet, uzimamo jedem oblik komunikacije 

koji ostaje neformalan, jer ne sadrži nužno lična poznanstva, iako 

i njih ima, ali koji je ipak dovoljno čest i čvrst da bi stvorio osjećaj 

familijarnosti, pa ćemo ga nazvati socio-ekološkom komunikacijom ili 

percepcijom. Radi se o prostoru kroz koji se čovjek povremeno ili 

često kreće, a susreće se s njemu poznatim predmetima i ljudima, s 

kojima ne stoji nužno u nekom bližem odnosu. 

Čovjek usvaja svoju životnu sredinu sa svim osjetilima, iako Jane 

Jacobs daje veliku prednost očima. Za načine usvajanja prostome okoline, 

doista se najviše ispitivalo vidnu percepoiju i pamćenje zavisno 

od nje. Međutim, doživljaj životnosti koji nas veže uz jednu okolinu 

nije manje zavisan od mirisa i okusa, a da ne govorimo o svim kinestetičkim 

osjetima vezanima uz naše kretanje i općem tonusu ili raspoloženju, 

koje varira s danima ili s prostornim svojstvima kroz koji 

se krećemo. Kao što varira, uostalom, i sa susretima ljudi: neki nose 

više vedri a drugi otužni utisak. U susretu s okolinom kroz koju češće 

prolazimo nikako nam ne moraju biti poznati svi ljudi, u smislu 

susjedstva, to jest međuličnih odnosa. Dovoljno je da ih prepoznajemo 

kao dio okoline, pa ćemo s nekima tek kojiput a s drugima možda ne 

14* 211

ćemo nikad neposredno komunicirati. Ćak i stranci, koji su se sasvim 

slučajno zadesili u toj okolini, dobivaju neke crte poznatosti, kao da 

su njezin prirodni dio, jer ulaze u uobičajenu percepciju poznatoga- 

-nepoznatoga. Nepoznato kao da unosi neku svježinu u ono što je poznato 

i uobičajeno! A ipak je to »naša« okolina. 

Ova socio-ekološka percepcija u velikoj mjeri zavisi kako od same 

konfiguracije prostora u kojemu živimo, koja može biti više podatna 

našem oku i kretanju, a može biti i više zatvorena prema nama, tako 

i od našeg vlastitog kretanja u urbanom prostoru, koje može biti skučeno 

ili raspršeno, skutreno ili poletno, suženo ili prošireno. Zavisi od 

načina života, od životne dobi, ali i od ljubavi prema vlastitom mjestu. 

Socio-ekološka percepcija je izraz prostornog patriotizma i kulture građanina. 

Iznad svega njegove druželjubivosti, potrebe da vidi i susreće 

ljude u sredini u kojoj živi, makar s njima i ne razmjenjivao riječi ili 

ideje. 

Socio-ekološka percepcija nije elemenat prostornog normiranja, kao 

što se pokušalo to načiniti od susjedstva ili stambene zajednice. Ona 

je mnogo dinamičnija i relativnija tvorevina ljudskog doživljaja prije svega. 

Ali ona u oblikovanju prostora mora lebdjeti pred očima svakom urbanistu: 

kako načiniti prostor privlačnim i prijateljskim čovjeku? 

Socio-ekološka percepcija se razlikuje od doživljaja urbani te ta po 

tome što je ona kategorija ljudske svakodnevice, onoga svakodnevnog 

života koji je strukturiran po nama i našim navikama, koji nam, dakle 

ostaje veoma bliz i familijaran. U urbanitetu se gubimo kao dio anonimne 

mase, iako nam ni on nije potpuno stran kao doživljaj okoline. 

U urbanitetu mi više pripadamo »drugima« nego samima sebi! Ovdje 

smo »kod kuće«. Zato se najčešće socio-ekološka percepcija izjednačuje 

s doživljajem »naše četvrti«, iako joj granice nisu tako jasno zacrtane. 

Kad čovjek kaže: »Ono je moj kvart« nekom prijatelju kojega vodi 

svojoj kući, onda ima u vidu ovaj doživljaj familijarnosti prostora 

u kojemu je naviknuo na mnoge njegove pojedinosti. 

S gledišta individualnog doživljaja radi se o percepciji, ali s gledišta 

grupe ili skupine koja živi u tom prostoru, riječ je o komunikaciji, ali 

o komunikaciji koja je istovremeno formalna i neformalna, intimna i 

distancirana, slobodna i konvencionalna, s granicama koje također variraju 

u pogledu neposrednosti i otvorenosti. Čovjek u euforičkom raspoloženju 

nastoji načiniti što neposrednijima i intimnijima, a ljudi u 

socio-ekološkoj percepciji je trpe, iako bi u drugim situacijama bili 

manje trpeljivi i podnošljivi prema njoj. Postoje, dakako, posebni dani, 

svečani, pijani, kad svi nastoje brisati ono što postavlja granice među 

ljudima u toj okolini, ali su takvi dani povremeni, a ne stalni. Os 

212

tavljaju tragove, iako se stvari i odnosi obično »vraćaju u svoj red«. 

Društvene grupacije teže ekstatičnosti, i u tu svrhu odabiru trenutke 

i prostore. No, ovdje je potreba za ekstatičnošću prisutna kao latentna. 

To je ono što nam »našu četvrt« čini gradom, dok nam je potpuna odsutnost 

takve mogućnosti čini hladnom i tuđom. 

8. KONTEMPLATIVNA TEMPORALNOST 

SREDIŠTA GRADA 

Smirivanje temporalnosti u središtu ima višestruki smisao: otvaranje 

prostora za slobodnu stvaralačku djelatnost, za dodire s kulturnim dostignućima, 

za sanjariju, za dodir s prirodom i kozmosom. Smirivanje 

temporalnosti znači, dakle, prijelaz u onaj oblik slobodnog trajanja koji 

našu egzistenciju otvara ne samo prema kozmičkom vremenu već i 

prema svim prošlim i mogućim »budućim vremenima«. Radi se o jednom 

vremenski visoko polivalentnom prostoru. Središte više nije grč 

suvremene potjere za bogatstvom, to jest neko trgovačko središto, ono 

nije više ni demonstracija političke moći, neki biljeg monumentalnosti 

pred kojim čovjek pada ničice. To je prostor u najvećoj mjeri prijateljski 

samom čovjeku, čovjeku i drugom čovjeku — slobodnoj ljudskoj 

komunikaciji. 

Da li središte, kakvim ga zamišljamo, ne predstavlja veoma suženi 

oblik »dezurbanizacije«, sužen na dimenzije jednog parka ili jedne kolekcije 

historijsko-muzealnih eksponata? Nije li to veoma skromno prema 

onome što su nekada zamišljali revolucionarni arhitekti u Sovjetskom 

Savezu? Tamo je bilo moguće zamisliti kako se grad rasplinjuje 

u bezgraničnim širinama Velike Rusije i Sibirskih stepa, kako svaka 

kuća živi u svom šumskom prostoru, kako je konačno iščezla ona mora 

betona i asfalta, i kako se čovjek ponovo našao u dodiru s praprirodnom 

svježinom i netaknutošću, koju danas uživaju mnogi drvosječe u 

kanadskim i drugim šumama. San kojemu se već narugao Le Corbusier, 

na račun arhitekata iz sovjetske »Suvremene arhitekture« (Sabsovič, 

Ohitovič, Pasternak, Ginzburg): »U SSSR-u, dakle postavili su planove, 

projicirali su propagandne filmove pred komitetima. I njegovali 

su jedan san: gradovi će biti na selu, ja ću stanovati 50 kilometara od 

mojeg ureda pod nekim borom; moja tipkačica 50 kilometara također, 

ali na suprotnoj strani, pod drugim borom. Svaki od nas imat će auto. 

Upotrebijavat ćemo gume, put, točkove, trošit ćemo ulje, benzin. Sve 

će to davati mnogo posla, golem posao, za sve... 

Jednog lijepog dana, vlasti koje čuvaju vrata razuma na koja kucaju 

opravdani ili himerički snovi rekle su u SSSR-u: »Dosta! Hajde! 

213

prestanite s tim šalama!«15 i Le Corbusier dodaje: »Mistika dezurbanizacije 

razbila si je nos.« 

Naravno, mistika dezurbanizacije udarila je nosom o cijenu industrijalizacije 

i stanogradnje koja ni do danas nije riješena. Ali mi smo 

udarili i o mnogo bitnije granice od onih neposrednih ekonomskih, o 

granice prostora koji služi ljudskoj eksploataciji — na »granice rasta«, 

na prostor u kojem je čitava naša zemlja neki »svemirski brod«. Dobili 

smo jedan novi osjećaj — osjećaj da živimo na brodu s granicama 

i rubovima svagdje jasno zacrtanima. Naš je zadatak daleko teži, kad 

se radi o izgradnji prostora u kojem ne želimo stanovati već i prebivati, 

kad tražimo mjesto za Čovjeka. Što je gore i teže u našoj novoj situaciji 

jest činjenica da mi u taj prostor želimo staviti čitavu našu historiju, 

da mi sebe prepoznamo samo kao djecu jednog dugog povijesnog 

toka, čak i kad se zagnjurimo u prirodu i predajemo se snovima o njenim 

granicama ne možemo izbjeći pitanje: Odakle dolazimo i kuda idemo, 

da se ne sudaramo s granicama u našem vlastitom trajanju. 

Taj novi osjećaj trajanja povezan je s otkrićem da je naš prostor 

oskudan, a oskudicu smo osjetili kao životno pitanje upravo kad nam 

je tehnika dopustila da zakoračimo u svemir, što je možda još povećalo 

osjećaj o našim granicama. Međutim, već ovako postavljeno pitanje 

prisiljava nas da nađemo prostor u gradu, mjesto gdje ćemo ga 

moći postaviti! To je prostor koji smo odredili za čovjeka šetača, čovjeka 

promatrača i ispitivača svoje okoline, za čovjeka koji se oslobodio 

ropstva vremenu i koji sada slobodno njime raspolaže. 

Dakle, polivalentna temporalnost. »Dezurbanisti« su koncem dvadesetih 

godina izbacili sam pojam centra ili središta zajedno s pojmom 

grada. No, kako se grad ipak nametnuo, i to jače no ikada, to se nametnulo 

i pitanje središta, koje nije smjelo biti ono što je u kapitalističkom 

gradu. Moskva je trebalo da postane golemi park. (»Znamo da će naš 

projekt socijalističke rekonstrukcije Moskve, pišu Ginzburg i Barč, izazvati 

urlanje paseista, »restauratora« i električara sviju vrsta, ali smo 

čvrsto uvjereni da naši radikalni prijedlozi tvore jedini plan — ostvarljivi 

i realistični — potpuno moguć već danas a neophodan sutra.«) 

Grad-park je morao biti sastavljen, naravno, od samih kuća-komuna. 

Grk Leonidas je izgubio bitku i život, Rus Leonidov je dobio bitku: on 

je kapitalističkom trgovačkom središtu suprotstavio Palaču kulture. Da 

li je bitka doista dobivena? Razmislimo malo. »Palača kulture, piše Leonidov, 

služi kao temelj za kulturne djelatnosti radnika, stalnom proši- 

15 Le Corbusier u Sunčanom građu, citirano prema A. Kopp, Vilte et revolution, 

str. 212—213. 

214

enju njihove inicijative. Ona dopušta da se organizira čitav sistem političke 

i kulturne naobrazbe na urbanom sektoru gdje je smještena.« 

(lbid. str. 238). Što se, ustvari, dogodilo s tom Palačom kulture? Njena 

sudbina je poznata: politički odgoj je progutao kulturni odgoj, pa je 

ona morala postati još monumentalni ja nego što je zamišljena, a to je 

značilo još više »ići u vis«; morala je pokazivati da u tom političkom 

odgoju ona ima svoju avangardu — boljševičku partiju, i zato je dobila 

toranj s crvenom zvijezdom; morala je posvjedočiti da tim odgojem 

vlada jedna dokončana doktrina — marksizam-lenjinizam, i zato je dobila 

povijesne gotičke oblike (jedna »nova crkva«, zar ne?); ona je morala 

garantirati da će inteligencija biti ne samo odgajana, već i preodgajana, 

i zato je više ličila na tvrđavu nego na odmaralište duha. Rodila 

se kao plemenita zamisao, a umrla je kao čudovište. Doduše, ne samo 

ona. 

Jasno je da mi ne aludiramo na ovaj promašaj. Za nas je središte 

također mjesto kulture ali i anti-kulture, mjesto obrazovanja ali i anti- 

-obrazovanja, mjesto društvene komunikacije ali i anti-društvene komunikacije. 

Ono je topos i u-topos, mjesto stalne diverzije i. kontemplacije. 

Ono doista odgovara jednom socijalističkom snu, ali snu koji 

su oni koji »govore u ime socijalizma« temeljito zaboravili.. Podsjetimo 

ih na taj san. A kako vole autoritet, navest ćemo jedan stav Магха; 

gdje on razmišlja o prirodi »pravog bogatstva« za razliku od onoga 

kapitalističkoga: 

»Ali ustvari, ako apstrahiramo od njegova ograničenog građanskog 

oblika, što je bogatstvo drugo ako ne u univerzalnoj razmjeni proizvedena 

univerzalnost potreba, sposobnosti, užitaka, proizvodnih snaga, 

itd.? Puni razvitak ljudske vladavine nad prirodnim silama, to jest 

isto tako nad takozvanom prirodom kao i nad vlastitom prirodom? Apsolutno 

razrađivanje vlastitih stvaralačkih dispozicija bez druge pretpostavke 

osim prethodnog historijskog razvitka (!) koji čini ovaj totalitet 

razvitka, tj. razvitak svih ljudskih snaga kao takvih, ne izmjerenih 

na jednom prethodno datom mjerilu, svojom samosvrhom? gdje se on 

ne reproducira u svojoj određenosti (Bestimmtheit) već proizvodi svoj 

totalitet? Ne traži da ostane već nešto postalo, nego je u apsolutnom 

kretanju postajanja?« (Nacrti za kritiku političke ekonomije, str. 387— 

—388, potcrtao Marx). Vjerujem da je Marx napisao ovu misao nakon 

što je popio bocu dobrog rajnskog rizlinga! Ona je let u slobodan prostor 

mišljenja s idejama nabijenim mišlju o slobodi ljudskog stvaralaštva. 

Da, to je »pravo bogatstvo«! Ali u čemu se ono sastoji, pokušajmo 

još jednom promisliti: 

215

Prvo, bogatstvo se rađa iz »univerzalnosti razmjene ljudskih potreba 

i sposobnosti«, što predstavlja određeni kozmopolitizam koncentriran 

na malom prostoru; 

drugo, ono pretpostavlja »puni razvitak svih ljudskih sposobnosti«, 

a to znači ne samo vladavinu čovjeka nad prirodom već i nad »vlastitom 

prirodom«, u smjeru razvijanja vlastitih stvaralačkih sposobnosti; 

treće, ljudsko stvaralaštvo teži ostvarenju ljudskog totaliteta, i to 

je ključna kategorija, koja mora dobiti svoj prostorni ekvivalent; 

četvrto, ovaj totalitet znači istovremeno razvijanje individualnih 

stvaralačkih sposobnosti, ali ne u nekoj divljoj nedefiniranoj prirodi, 

već na osnovi »prethodnog historijskog razvitka«, što znači da je taj 

čovjek podjednako »biće prošlosti« kao i »biće budućnosti«, da on istovremeno 

osmišljava i čuva prošlost kao što sanja o budućnosti; on 

je doista istovremeno i »konzervator« i »restaurator« svojih prošlih 

kulturnih i spoznajnih dostignuća; 

peto, on nije »paseista« u onom smislu u kojem su to postali socijalistički 

dogmatici, jer je sačuvao svoju revolucionarnost u višem duhovnom 

obliku kao sposobnost stvaranja na novim, tek naslućenim, 

još neodređenim kriterijima, jer on vlastiti i tuđi razvitak ne mjeri na 

nekom »prethodno datom mjerilu«, što znači da kad on usvaja povijest, 

on je istovremeno i poriče, odbacuje, jer je prije svega samo svoj 

kao stvaralački subjekt; 

šesto, njegovo traženje vlastitog totaliteta je, ustvari, proturječno: 

ne reproducira svoje prošlo iskustvo, a traži novi, originalni totalitet, 

jer nije unaprijed određen, već »proizvodi svoj totalitet«. 

Marxova antropološka misao je jasna: na osnovi sveukupnog historijskog 

iskustva, dakle na jednom polivalentnom konceptu vremena i 

trajanja, valja definirati na nov način svoj vlastiti totalitet, svoju određenost. 

To je temporalnost otvorena podjednako prema prošlosti kao 

i prema budućnosti, jer je čovjek doista zagospodario svojim trajanjem, 

a to mu je omogućio čitav društveni razvitak. Revolucionarne su 

promjene dopustile čovjeku da u sferi stvaranja ljepota i životnih oblika 

živi u post-historijskom vremenu. Umjetnost je već danas počela 

živjeti u post-historijskom vremenu. Tehnička civilizacija to tek načinje 

s postindustrijskim društvom, a humanizam, dakle, egzistencija 

oslobođenog čovjeka to će tek moći, kad oslobodi temporalnost za sebe 

i svoje potrebe. Središte gradskog prostora pokušava otvoriti ovakvu 

perspektivu, kažem, pokušava, jer sudbina svakog čovjeka leži u njegovim 

vlastitim rukama, a prostor mu tek daje šansu, čisto izvanjsku 

šansu, ali i unutarnju inspiraciju, da bi to pokušao. 

216

GRAD — BAŠTA EBENEZER HOWARDA (1898) 

Ebenezer Howard smatrao je da industrijsko stanovništvo mora uživati prednosti 

zdravoga života na selu, i zato je zamislio »grad — baštu«, koja odgovara 

nekoj sintezi, u gradskim razmjerama, sela i grada (modernoj ideji »rurbanizacije«), 

Tako je u samo središte grada stavio park. (Ideju Centralnog parka 

ostvario je u četvrtastom vidu New York u Manhattanu.) Grad je bio postavljen 

radijalno oko Centralnog parka s dijametrom od oko 1 kilometar od središta 

prema periferiji. Industrija dolazila je na periferiju, a dalje su se prostirala slobodna 

polja. Pobude Howarda bile su prvenstveno »higijenske« prirode — stvaranje 

zdravih uvjeta života za industrijsko pučanstvo. Međutim, on nije imao 

nikakvih čvrstih principa za unutarnje strukturiranje grada, i nije predvidio 

na koji način bi se vršila njegova ekspanzija u modernim uvjetima. Stoga njegova 

ideja ostaje u okvirima »utopije«, iako je primijenjena, naročito u Engleskoj. 

Sama logika unutarnjeg dizajna grada se u toku vremena izgubila. 

Pa, kako ćemo strukturirati ovaj središnji prostor? 

U svakom slučaju središte će biti jedan kreativno-rekreativno polivalentan 

prostor. On će nam dopuštati da u njemu prebivamo u neposrednom 

dodiru s prirodom, ali i s kulturom, bilo da se radi o parku, 

šumi, riječnoj ili morskoj obali, bilo da se u toj prirodi susrećemo s 

217

iljkama i životinjama koje su nam bliske ili strane, bilo da se susrećemo 

s djelima ljudskog imiijeća u slobodnom prostoru. Neće nam biti 

neobično, ako sretnemo tamo i djela prošlosti koja je čovjek posvećivao 

svom posebnom odnosu s prirodom i ljudima: neki Dijanin hram 

neku indijansku kolibu s totemom, neku našu šumsku kuću, jer konačno 

»povratak prirodi« nije čovjekov san koji je Jean Jacques izmislio 

u svojim maštovnim aberacijama. Da, i mnogo mjesta gdje čovjek može 

sam ili s drugim da se poigra ili porazgovara uz neko dobro piće. 

Kreativna strana središta sadržavat će sve ono što bi htjeli da živi 

kao kulturni ambijent: i muzeje, i laboratorije, i sveučilišne kampuse, 

kultumo-historijske evokacije, doista mnogo toga gdje ljudska misao 

može slobodno lutati i izgrađivati se prošlim i sadašnjim iskustvima. 

Treba, dakako, izbjegavati onu društvenu segregaciju i izolaciju koju 

su nekadanje zamisli univerzitetskih kampusa sadržavale, jer se danas 

sve dobi i svi uzrasti susreću sa stvaralaštvom i kulturom. 

Negdje će nam se kao središte nametnuti historijsko jezgro grada, 

sa svojom posebnom atmosferom stoljetne smirenosti. Ovdje je potrebno 

očistiti sve ono iz njega što mu otima autentičnost i unosi zbrku 

u misao i osjećaje. Restauraciji i konzerviranju ovakvih četvrti s 

njihovim specifičnim sadržajima valja posvetiti naročitu pažnju. Naravno, 

da oni dobivaju novu dimenziju s obzirom na svoju sadašnju 

ulogu, ali to ne znači da ih namjeravamo pretvoriti u muzejske eksponate 

i isključiti iz njih svakodnevni život. 

218

8 Socijalna integracija 

u urbanom prostoru* 

Razvedenost i pokretljivost modernog života učinila je pitanje socijalne 

integracije neobično složenom stvari, tako da je nemoguće, kao što 

smo vidjeli smjestiti ovu problematiku u onu staru dilemu »communitas 

— societas«. Kriza socijalne integracije, o kojoj se danas mnogo 

govori, prvenstveno je izraz raspadanja tradicionalnih oblika socijalne 

integracije, ali isto tako i stihijskog razvitka velikih aglomeracija koje 

više liče na nadiranje džungle u stare hramove nego na smišljenu ljudsku 

akciju. Stoga je pitanje socijalne integracije dobilo prvenstveni 

značaj. Valja odmah reći da se ono ne može uspješno riješiti, ako se 

ne uzme u obzir sva raznovrsnost kako socijalnih veza i društvenih 

uloga suvremenog čovjeka, tako i bogatstva svih oblika simboličke 

identifikacije u njenom prostornom i kultumohistorijskom vidu. Iako 

je čovjek još uvijek životinja po tome što prostome identifikacije pretežu 

nad vremenskim, ipak je cm postao čovjek upravo po tome što 

je vremenska ili povijesna dimenzija došla do prevlasti nad prostornom, 

što je kulturu unio u prirodu. U tome kontekstu sve više sazrijeva 

spoznaja da humanost čovjeka definira činjenica da je po prirodnim 

dispozicijama »kulturno biće«, ali isto tako da kulturna preobrazba 

njegove prirode i prirodne okoline ne smije ići protiv njega kao 

»prirodnog bića«. Stara Marxova formulacija o modemom humanizmu, 

naime da je »komunizam = naturalizam, a naturalizam = komunizam« 

sve se više danas konkretizira kao postulat odnosa čovjeka prema civilizaciji 

i prirodi upravo na području prostornog planiranja. 

Stoga ćemo problem socijalne integracije razmatrati sa dva osnovna 

gledišta: a) oblici društvene interakcije, i b) oblici simboličke identifikacije. 

Među oblicima društvene interakcije imamo institucionalizirane oblike 

interakcije, koji su povezani sa statusom građanina kao stanara, 

* Napomena: Ovaj tekst je u nešto širem obimu objavljen u časopisu »Sociologija«, 

1977, br. 1 pod naslovom Problemi socijalne integracije u urbanim sredinama. 

219

(kućni savjeti, stambene zajednice, mjesne zajednice, itd), zatim razne 

formalne organizacije političke, kulturne i rekreativne prirode (Savez 

komunista, Socijalistički savez, Savez boraca, kulturna društva, sportska 

društva, itd.). Među oblicima simboličke identifikacije pored političkih 

i kultumo-historijskih simbola veoma su značajni i prostomo- 

-antropološki, to jest geografski, klimatski i sam oblikovani urbani prostor 

u kojemu čovjek živi i s kojim se na nesvjestan način identificira. 

Naravno, nemamo namjeru da u ovaj kontekst uvedemo razmišljanja 

stare antropo-geografske škole o utjecaju geografske sredine na karakter 

čovjeka nego samo neposredniji utjecaj prostornog i urbanog oblikovanja 

na oblikovanje ličnosti uopće. 

A. OBLICI DRUŠTVENE INTERAKCIJE 

a) Institucionalizirani oblici interakcije 

Nesumnjivo je da bi u jednom samoupravnom i socijalističkom društvu 

sam status građana kao člana kućnog savjeta ili mjesne zajednice 

morao imati odlučan značaj za integraciju stambene zajednice barem 

u svim onim vidovima koji zadiru u neposredne životne interese 

žitelja u vezi sa širokom lepezom stanovanja i uređenja prostora u kojem 

se stanuje. Mi, nažalost, raspolažemo veoma oskudnim podacima 

o stvarnom funkcioniranju i integrativnoj ulozi kućnih savjeta i mjesnih 

zajednica. Istraživanja u tom pogledu bila bi neophodna da se 

može doći do nekog konkretni j eg suda o njihovoj stvarnoj ulozi u 

socijalnoj integraciji jednog naselja. Znamo da su oni zamišljeni kao 

organizacije koje bi morale spriječiti atomizaciju i privatizaciju građana 

u jednom socijalističkom društvu. Istina je da se uloga građana 

na ovom području ne može gledati odvojeno od njihove uloge kao 

građana uopće, od inicijative koje skupine građana razvijaju u jednom 

društvu. Poznato je da su socijalistička društva izložena u velikoj mjeri 

pojavama »privatizacije« života građana. Tako su istraživanja sovjetskog 

ekonomiste Strumilina o ponašanju građana u periodu od 1925. 

do 1959. u slobodnom vremenu pokazala da sovjetski radnici šest puta 

manje sudjeluju u društvenim organizacijama 1959. nego što je bio 

slučaj u 1925. godini. Da li je to posljedica urbanizacije ili nekih drugih 

procesa (sekundarne uloge javnog mnijenja i individualnih inicijativa?), 

valjalo bi tek vidjeti. Slične pojave, iako nisu dovoljno istražene 

možemo zamjećivati i kod nas, kao što pokazuje posljednje istraživanje 

E. Pusića o utjecaju veličine komuna na aktivnost građana (u 

220

većim aglomeracijama političke organizacjie pokazuju veću tendenciju 

ka vlastitom »zatvaranju«), 

U zapadnoj literaturi, naročito onoj anglo-saksonskoj, se redovito 

uzima da je broj asocijacija raznoga tipa u kojima građanin sudjeluje 

dobar indikator socijalne integracije. Tako prema nekim istraživanjima, 

kao i u onom o Middletownu supruga Lynd, američki građanin prosječno 

sudjeluje u pet do šest raznih udruženja. Razumije se da ono 

što ovakav indikator čini relativnim je pitanje: da li građanin uspostavlja 

svoje susjedske i prijateljske dodire samo na osnovi institucionalno 

i organizaciono definiranih interesa ili postoji mogućnost za 

česte sasvim neformalne dodire, kao što je slučaj u seoskim zajednicama? 

Nema sumnje da u planiranju jednoga naselja moramo voditi računa 

o ovim institucionaliziranim oblicima društvenog života i njihovim 

prostornim potrebama i rješenjima. Za jednu tipologiju takvih 

rješenja, potrebno bi bilo sprovesti analizu i evaluaciju društvenog 

značaja svih oblika društveno-političkih i društvenih organizacija koje 

se najčešće pojavljuju u našem društvu. Suvremena urbanizacija pregazila 

je očito tradicionalne oblike institucionaliziranih simbola zajednice 

kao što su bile crkva ili općinska vijećnica, ali to ne znači da 

u određenim aglomeracijama neke slične ustanove ne mogu postati 

dominantni simboli nekog naselja, iako je sasvim sigurno da njihov 

simbolički sadržaj danas ide u daleko veću širinu, i da se valja čuvati 

svakog dogmatizma i stereotipi je. 

Trudbenici su se organizirali protiv raznih nevolja koje im donosi grad.

) Specifične grupacije žitelja 

Bez obzira u kojoj je mjeri neko društvo organizirano, ono ne može 

izbjeći pojavu vlastite imutarnje raslojenosti po dobnim uzrastima i 

po radnim ulogama. Ovu vrstu raslojavanja nazvali bismo primarnom 

i neizbježnom, i na njoj valja graditi prije svega problem socijalne 

integracije u samoj njenoj bazi. 

Složit ćemo se sa ovom Kiihnovom tvrdnjom: »Naši gradovi grade 

se uglavnom za zaposlene odrasle muškarce. Djecu, žene, neženje i starce 

se trpi. S oklijevanjem uzima se i njihovo postojanje u predodžbu 

»grad«, i još teže se u njemu ostvaruje, što je već odavno zastarjelo«.1 

Takav je stav još više neodrživ s gledišta socijalne integracije, jer su 

upravo zaposleni muškarci ili »očevi« oni koji su najviše odsutni u 

mreži društvenih interakcija na kojima se gradi društvena integracija. 

Možemo bez pretjerivanja reći da je to jedan od faktora određene dezintegracije 

u modernom društvu. Tako da nije pretjerano govoriti, kao 

što to čini Mitscherlich, o »bezočinskom društvu«. U tradicionalnom 

društvu radno mjesto oca i mjesto stanovanja nalazilo se u istoj kući, 

i dijete je moglo promatrati, pratiti i učiti sve poslove koje je obavljao 

otac. U suvremenom društvu radno mjesto oca djetetu je nepoznato, 

ono ne vidi oca na radu, a još manje se može diviti njegovim proizvodima 

— nekoj cipeli, nekom ormaru ili potkovi, jer je otac za magijsku 

i zornu misao djeteta postao »nevidljiv«. Govoreći o »nevidljivom ocu« 

Mitscherlich nema u vidu predodžbu »boga« ili oca »poginulog u ratu«, 

nego oca čije radno mjesto i rad kao takav ostaje djetetu nepoznat. 

»Radna slika oca iščezava, postaje nepoznata. Istovremeno s ovim nužnim 

gubitkom uslijed povijesnih okolnosti zorne predodžbe oca došlo 

je do obrata u vrijednosnom odnosu. Nakon obožavanja očeva u himnama 

— i »Vaterlanda«! — slijedilo je u širini »socijalizirana mržnja 

prema očevima«, »odbacivanje očeva«, otuđenje i njegovi duševni izrazi: 

»tjeskoba« i »agresivnost«. (177). Ukoliko reakcija i nije toliko negatorska 

njegova uloga je u svakom slučaju prešla od »manufakturnog 

autoriteta« kojega je nosio u svojem zvanju-moći u »novčani autoritet« 

— otac kao izvor novog božanstva »novca«, to jest njegovo ocjenjivanje 

na osnovi jedne apstraktne moći. U svakom slučaju sociološka uloga 

oca mijenjala se s ovom novom situacijom: »Progresivno dijeljenje 

rada u vezi s mašinskom masovnom proizvodnjom i složenom masovnom 

upravom, raskid između mjesta stanovanja i mjesta rada, prijelaz 

* E. Kiihn, Anmerkungen zum Verhalten đer Grossstadters, u »Sozialanthropo 

logie«, B. 3, dtv. Stuttgart, 1972. 

222

od samostalnog proizvođača u položaj radnika i namještenika, koji 

dobiva nadnicu i troši potrošna dobra, sve je to vodilo do nužnog pražnjenja 

autoritas i do smanjenja unutarobiteljskih i nadobiteljskih potestas 

oca. Dosta je zanimljivo da jedna tako mudra analiza američke 

kulture, kakvu nam pruža Englez Geoffrey Gorer, započinje analizom 

»odbacivanja očeva«.2 

Upravo činjenica da je otac premjestio svoje radno mjesto iz obitelji 

na veću ili manju razdaljinu i načinio svoj rad nevidljivim, da ga 

je sam taj rad, a i »radne obaveze izvan radnog vremena« udaljio iz 

obiteljskog života, načinio ga za djecu u velikoj mjeri »nevidljivim«, 

umanjilo je i njegovu ulogu u socijalnoj integraciji naselja. Još je gore 

što i majke dijele sudbinu očeva, pa su često jedina ispomoć »baka- 

-servis« ili »dida-servis«, kada su u pitanju »očinske« i »majčinske funkcije« 

socijalizacije djeteta. No, valja priznati da ovo iščezavanje uloge 

roditelja, naročito oca, prati u sociološkom pogledu sve veća uloga i 

pridavanje društvenog značaja djetetu, omladini, školovanju, starim i 

usamljenim ljudima. Suvremena podjela rada načinila je neke uloge 

manje vidljivima ali je dopustila nekim drugim da dođu više do izražaja. 

Ako je istina da »roditelji nemaju vremena« ne može se tvrditi 

da je naselje doista toliko osiromašilo ljudima koji »nemaju vremena«. 

Naprotiv, mislimo da takvih ima uvijek dovoljno za uspješnu socijalnu 

integraciju. Valja samo vidjeti što oni rade? 

1. Djeca. — Suvremena izgradnja veoma malo vodi računa o najosjetljivijim 

»stanovnicima«, onima koji su u najvećoj mjeri sposobni 

pobuditi zajedničku brigu i radost ostalih stanovnika — o djeci. 0 

uvjetima njihova razvoja malo se misli. Ona i najviše trpe od nehumane 

izgradnje gustih stambenih blokova. Tako je G. A. von Hamack (1958) 

u Hamburgu uspoređujući zdravlje djece iz gusto naseljenih unutrašnjih 

četvrti grada s onima iz manje gustih, s više prostora, utvrdio da 

djeca u unutarnjim četvrtima pate u 23,1% od povremenih glavobolja 

(u ostalim četvrtima 15,7%) i u 19,1% od povremenih tjelesnih bolova 

(ostale četvrti 10,3%), u 5,2% od vrtoglavice i sklonosti nesvjestici (u 

ostalim 3,4%). Gotovo jedna četvrtina učenika patila je od loše koncentracije, 

što se moglo tumačiti pretjeranom izloženošću stresovima 

i pretovarenih pažnji kod igranja u gradskim ulicama. Uvjeti za normalnu 

igru su redovito veoma loši. Loši uvjeti za igru sprečavaju razvitak 

psihičkih sposobnosti u najvažnijoj dobi. Djeca dobivaju često 

gotove sprave, ali nemaju mogućnosti da sama improviziraju razna 

2Alexander Mitscherlich, Auf đem Weg zur vaterlosen Gesellschaft, Piper Verlag, 

Munchen, 1973. 

223

oruđa što je za stvaralačko ponašanje važno. Nemaju mogućnosti da 

se igraju raznih igara koje počivaju na društvenim pravilima (skrivača, 

loptanja, iskanja, »škole«, »mame i tate«, »doktora i bolesnika« itd.). 

Djeci je potreban za stvaralačku igru slobodan prostor kojega ne ometa 

gradski promet i stalna prisutnost odraslih, ona moraju imati mogućnost 

da istražuju, doživljuju avanture. Tehnički napredak jako je osi* 

romašio dječje stvaralaštvo. U skučenom i uređenom prostoru odgajaju 

se »ljudi od reda«, pasivni podanici. Piaget (1964) je upozorio da 

igra s pravilima koja sebi djeca sama postavljaju i u kojima mijenjaju 

stalno ulogu predstavlja »odgoj za demokratičnost«. 

Stoga valja u nova naselja uvoditi »neiskorišteni prostor«, planirati 

površine koje će se slobodno prepuštati djeci i omladini. »U pretjeranoj 

savršenosti naših gradova, u kojima je svaki kvadratni metar iskorišten 

za neku svrhu, mora se ostaviti mjesta za neplanirano i neposredno. 

Potrebna je jedna filozofija nereda.« (Kiihn). 

Nije potrebno upozoravati da planiranje zelenih površina koje su 

potrebne iz ekoloških razloga, također koriste i potrebama djece i ostalih 

građana. Omladini koja se danas svojim oblačenjem i ponašanjem 

nastoji razlikovati od odraslih valja omogućiti da u gradu nađu mjesta 

za svoja sastajanja, neka stara česma, fontana, neka zgrada sa stepenicama, 

neki manje-više napušteni paviljon i slično. Ona mora i grad 

načiniti »svojim obitavalištem«. Valja u gradu za djecu ostaviti čitave 

ulice gdje se mogu nesmetano igrati, koje će biti zatvorene za prometala. 

Zapuštene travnjake — ali ne naša smetlišta oko visokogradnji! 

— djeca često preferiraju od uređenih parkova. »Ulica za igranje i stanovanje« 

(Wohnspielstrasse) dopušta usku vezu dječjeg kretanja s odraslima 

i stanovanjem, ne zaboravljajući ovdje na pse i mačke, golubove 

i vjeverice. 

2. Omladina. — Moderno naselje uvelo je segregaciju dvaju najdinamičnijih 

elemenata ljudske zajednice — zaposlenih odraslih i omladine, 

prvi idu na udaljena radna mjesta a drugi u posebne đačke i studentske 

domove i učionice. Odvajanje đačke omladine od ostalog pučanstva 

je u nekim sredinama postalo odgojni postulat. Da je to osiromašilo 

društveni život zajednice nema sumnje. Naravno, da ovakva 

segregacija nije uvijek potrebna i poželjna. Svakako ne onda, kad se 

takozvani »studentski domovi« po ničemu ne razlikuju od »najamnih 

kasarni« i životni standard im često puta ne prelazi moderno uređene 

zatvore. Potrebu omladine da stanuje u kolektivima ne može kompenzirati 

stanovanje u degradiranim prostorima. Osim toga život u takvim 

domovima često ne odgovara stvarnim potrebama omladine za društvenim 

životom, jer u njima postoji iz raznih razloga i stroga segregacija 

224

Nietzsche je nakon deve (radnog čovječanstva) i lava (boraca za slobodu) 

u središte buduće civilizacije stavio — dijete . .. 

DOBAR DAN! i doviđenja! 

54

po spolovima. U mnogim studentskim centrima vidjelo se da omladina 

stvara svoje »komune« u obliku kolektivnog stanovanja, te da sama 

slobodno oblikuje prostor i svoj smještaj u njemu. Tako bi prostori s 

individualnim spavaonicama i zajedničkim kuhinjama i sličnim prostorijama 

za društveni život mogli postati sastavni dio većih stambenih 

objekata, to znači integrirani u život ostalih stanara. Primjer zajedničkog 

života mogao bi služiti kao najbolji uzor protiv suvremene bolesti 

u gradovima, nadme »privatizacije« i povećanog individualizma i 

egoizma građana u potrošačkom društvu. Takve komune mogle bi imati 

i svoje posebne zgrade. »Komune« ugrađene u zgrade dopuštaju ekspanziju 

toga oblika stanovanja, kad pojedini parovi i mlade porodice zažele 

živjeti takvim životom i nakon prestanka studija i nakon što su 

ušli u normalni radni odnos. Izgleda pomalo apsurdno, ali je činjenica 

da se u socijalističkim zemljama nametnuo izrazito malograđanski koncept 

stanovanja, dok se novi socijalistički oblici razvijaju spontano u 

kapitalističkim zemljama. Omladina danas u velegradovima nastoji oživjeti 

one oblike »velike porodice« kakva je kod nas postojala u velikim 

porodičnim zadrugama. Ova njezina spontana reakcija protiv modeme 

privatizacije je ujedno i najbolji oblik re-socijalizacije čovjeka, njegove 

stvarne integracije u kolektivni život. Omladina bi sama morala u socijalističkim 

zemljama energičnije da postavi zahtjeve za kolektivnim 

i socijalističkim oblicima stanovanja i življenja. Razumije se, takav život 

može biti samo slobodan, svatko u njemu ostaje dok želi. Kombinirana 

polivalentna zgrada kakvu imamo u vidu u jednom socijalističkom 

društvu morali bi osigurati laku fluktuaciju od kolektivnog do 

nukleamo-porodičnog, i od nukleamo-porodičnog do usamljeničkog života. 

Takva se dinamika oblikovanja društvenog života dade tehnički 

lako riješiti. Ali takvo rješenje, koje ide protiv ustaljenih stereotipa, 

dopušta da se uklone mnogi društveni konflikti čije posljedice stoje 

društvo redovito mnogo novca. 

3. Žene. — Žene su vjerojatno ona kategorija stanovnika čija je 

uloga u stvaranju socijalne integracije najveća. One u prvom redu najviše 

brinu o djeci. I zato je dobro da je prostor na kojem će biti djeca 

u ranijoj dobi na dohvatu njihove pažnje. U tu svrhu će im dobro doći 

»ulica za stanovanje i igranje« (Wohnspielstrasse), jer će pogledom i 

pokretom moći brzo intervenirati u dječjoj igri. 

Snabdijevanje domaćinstva životnim namirnicama u najvećoj mjeri 

pada na žene, pa je poželjno da prodavaonice budu u blizini, ali u takvoj 

blizini gdje se mnogi putovi stanara ukrštavaju, jer su žene najvažniji 

faktor u širenju dogođaja koji zanimaju stambenu zajednicu. 

Prodavaonice moraju obratiti veću pažnju da vrijeme otvaranja i za- 


tvaranja odgovara kretanju domaćica i zaposlenih žena. Valja imati u 

vidu da su one često preopterećene raznim poslovima. Neka istraživanja 

(Strotzka, 1969) upozoravaju da su žene, koje pate zbog preopterećenosti, 

premorenosti i živčane iscrpljenosti, više izložene napetostima 

i opterećenosti u vlastitom domaćinstvu nego u uredu, odnosno na 

poslu. 

4. Neoženjene osobe. — Osobe koje žive usamljenim životom česta 

su pojava u modernom društvu. Živjeti usamljenim životom u »usamljenoj 

gomili« vjerojatno znači biti u većoj mjeri izložen raznim nelagodama 

i nervnim poremećajima nego što je to slučaj u tradicionalnim 

naseljima gdje »svaki svakoga poznaje«. Nezbrinuta, materijalno i socijalno, 

usamljena žena je česti pacijent kod psihijatara. Haase (1960) 

u jednom napisu o higijeni stanovanja kaže da »se preporuča kod planiranja 

gradova da se uzme u obzir, ne samo socijalno-psihološke vidove, 

već i socijalne probleme ljudi koji stoje po strani od društva«. 

Usamljene žene iznad 30 godina mogu odigrati dragocjenu ulogu u socijalnoj 

integraciji jedne stambene zajednice, jer su spremne preuzeti 

mnoge poslove za koje je zajednica zainteresirana, pod uvjetom da 

226

udu doista uključene u društveni žviot takve zajednice s potrebnom 

pažnjom. U velikim gradovima većina oboljelih žena (psihijatrijski podaci 

u klinici u Diisseldorffu) dolazi iz redova usamljenih. U Beču je 

popis stanovništva iz 1961. pokazao da u dobi preko 65 godina preko 

509-6 su usamljene žene, dok je muškaraca samo 8°/o. Kiihn preporuča 

takvim osobama da razvijaju neformalne društvene veze, kao što je 

kupovanje stvari, da odlaze u »shopping centre«, da promijene sredinu. 

No, jasno je da to traži povećanu kupovnu moć, s kojom ove osobe 

redovito ne raspolažu. Hasse pak preporuča da im se izgrade posebne 

zgrade za stanovanje i da ih se odvoji iz okoline normalnih porodica. 

No, takva segregacija može izolirati ove osobe od niza korisnih društvenih 

djelatnosti koje one mogu vršiti, pod uvjetom da je život zajednice 

ispravno organiziran. Ne samo dobrovoljni nadzor nad malom 

djecom koja se igraju na ulici ili igralištu, već i svi oni oblici društvene 

i kulturne identifikacije o kojima ćemo nešto reći, kao što su prenošenje 

lokalne tradicije, unutargradski turizam, posjete kulturnim ustanovama, 

dobrovoljni društveni rad u organizacijama i slično. Jedna 

od novih studija psiho-analitičara Betelheima ukazuje na to, da su 

mnoge neuroze uvjetovane jednim oblikom frustracije ličnosti uslijed 

toga što se djeci više ne pričaju priče. Ne valja čitati, nego upravo pričati 

živom neposrednom ljudskom rječju. Odsutnost ljudske riječi, koja 

djeluje neposredno na osjećaje i maštu drugog čovjeka, jedan je od 

najvećih deficita suvremenog čovjeka, kako djeteta tako i odrasloga. 

Humanizacija ljudskih odnosa danas traži da se ponovo uvede onaj 

oblik ljudske riječi, koji nikakva tehnička pomagala (od televizora do 

gramofona) ne mogu nadomjestiti, jer čovjek nije samo homo faber, 

on je još mnogo više homo loquax. Društvo u kojem ljudi malo međusobno 

izmjenjuju riječi je »bolesno društvo«. Represivne i policijske 

režime, koji tjeraju građane u nepovjerljivost i šutnju, uništava bolje 

od svakog otpora sama socijalna patologija takvih stanja, čiji je otvoreni 

revolt samo vanjski znak moralnog propadanja jednog režima. 

Kada je riječ o usamljenim osobama, onda je prvi zadatak zajednice 

da znade svaka usta dovesti do riječi, i riječi pretvoriti u jednu 

stalnu priču — za mlade i stare. 

Mnogo je konkretniji problem u suvremenim naseljima da starije 

usamljene osobe ostaju u većim stanovima, što se pokušava ekonomskim 

mjerama (povišenje stanarina) suzbijati. Ovakva mjera predstavlja 

napad na staru dob i djeluje jedino kao sredstvo da se takve osobe 

što prije otprave u »vječno prebivalište«. Normalnije je rješavati ove 

probleme preko zajedničarskih mjera •— dobrovoljnom podjelom stambenog 

prostora u obliku nove domaćinske zajednice. Nepovjerenje pre 

15* 227

ma ovim oblicima, koje se danas mnogo koristi u Engleskoj, posljedica 

je izvjesnih barbarskih postupaka i straha kod starih osoba da ne budu 

šikanirane i pospješene na svom putu ka »vječnom prebivalištu«. Jasno 

je, da jedan zdravi zajedničarski život otklanja ovakve strahove. Istraživanja 

o uzrocima samoubojstva u velikim gradovima ukazuju kao na 

uzrok usamljenost i nezbrinutost, što se ima pripisati »anonimnosti 

urbanog života« (Stengel, 1969). Nasuprot tendencijama samoubojstvu, 

autodestrukciji, kao i tendencijama agresivnosti prema drugim, ističe 

se uloga »susjedstva«, uske povezanosti među stanarima jedne zgrade 

ili naselja. 

Ispitujući kritički teoriju »susjedstva« u modemom urbanizmu, E. 

Ktihn dolazi do sljedećih stavova: 

»1. Susjedstvo (njem. Nachbarschaft, engl. neighborhood) je složeni 

pojam, čiji sadržaj u pogledu ljudskih odnosa ide od grupe stanara sve 

do osjećaja zajedničkog pripadništva u većim grupama, na primjer u 

gradskim četvrtima. Grupa i ograničeno područje su nužni i mogući 

u sljedećim veličinama: stambena grupa — ulica za stanovanje i igru 

— stambena zajednica. 

2. Zajednički susjedski život, bez obzira u kojem stupnju, ne smije 

se nametati nego jedino načiniti mogućim. 

3. Susjedstvo bi bilo pretjerano, kad bi ono tražilo zajednicu imutar 

jednog stana. 

4. Mogućnost za dobrovoljnu izolaciju je isto tako važna kao i za 

uspostavljanje jednostavnih društvenih veza. 

5. Raščlanjavanje je osnovni princip oblikovanja.« (Op. cit. str. 279). 

5. Stari ljudi. — Sa starim ljudima završava onaj životni ciklus koji 

je s djecom započeo. Kao što su djeca najpogodnija kategorija za socijalnu 

integraciju upravo zbog svoje bespomoćnosti, stari ljudi su 

najpogodniji zbog svoje svestrane pomoći. U stare ljude ovdje ubrajamo 

i penzionere, koji zbog relativnog produženja ljudskog života i 

skraćenja radnog staža postaju sve »mlađi« a time i nezaposleniji, raspoloživi 

za sve vrste poslova u slobodno vrijeme. 

Nije starost po sebi, kao što izgleda, teška, nego je teško starenje, 

prilaz u status starca, primjećuje Kiihn. To je sociološka činjenica, ako 

se uzme u obzir veliki postotak samoubojstava u dobi od oko 60 godina. 

Naša civilizacija ne poznaje starenje kao ugledni društveni status. Nekada 

je »starce mudrost resila«, a danas se u staraca traži »mladenačka 

efikasnost«. Društvo se više ne zasniva na mudrosti nego na efikasnosti, 

pa izgleda da je u tome i niz poteškoća prilagodbe na staru dob. S 

druge strane, sve razvijeniji sistem penzionog osiguranja dopušta mno 

228

gim ljudima da još u »punoj snazi« napuštaju zaposlenje i da osjećaju 

dosadu ili neadekvatnost svojeg položaja. Naravno, ono što smo rekli 

o usamljenim ljudima i neženjama, ponavlja se i kod starih ljudi, da 

se najviše tuže na to da »su sami i da se nitko ne brine za njih«. To 

je pojava kod suvremenih porodica, gdje mlade generacije nastoje što 

prije napustiti stanovanje sa starijom generacijom, pa ova postaje sve 

više usamljena. I u ovom slučaju je lijek za usamljenost organizirani 

zajednički život. Zato smo i rekli da se ovdje radi o jednoj kategoriji 

koja se veoma korisno može koristiti za socijalnu integraciju. Uostalom, 

naše iskustvo pokazuje da se oko održavanja kuća i funkcioniranja 

kućnih savjeta kod nas jedino brinu penzioneri i domaćice, dok 

zaposleni muškarci pokazuju izrazitu ravnodušnost prema ovakvim 

obavezama. 

Stari ljudi se žale često da su »drugima na teret«, pa je stoga »opterećivanje 

često puta isto što i oslobađanje« (Rosenmayer i Kockers, 

1965). Jedno od opterećenja koje donosi mnogo zadovoljstva starim 

ljudima je »umijeće biti djed« (V. Hugo). Ili baka, dakako. 

Stari ljudi i djeca su ona kategorija stanovnika koja može u najvećoj 

mjeri osigurati kontinuitet u zajedničkom životu, jer su najviše 

prisutni u zajednici, bilo u stanu bilo na ulici, na igralištu ili okolnom 

parku. Stari ljudi su i najpogodniji da uočavaju razne nedostatke u 

organizaciji stambenog naselja i zajedničkog života. 

Istina je da stari ljudi u malom postotku žele neko ponovno zaposlenje 

(samo oko 4% prema Blumeu, 1962), no zaposlenje u aktivnom 

zvanju znači upravo izvlačenje iz stambene zajednice i porodičnog kruga, 

a taj upravo u dokolici postaje privlačniji od profesionalnog zaposlenja, 

te se u njegovu okviru mogu naći mnoga zanimanja koja su stari 

ljudi spremni preuzeti. Tek u nekim slučajevima može se i stvarno 

zvanje nastaviti u smanjenom obliku, a na korist nepđsredne stambene 

zajednice. Penzioneri milicionari mogu se brinuti oko održavanja reda 

u kući ili na ulici. U SAD oni zadržavaju svoje uniforme i dobivaju 

posebne plakete kojima se odaje priznanje njihovom dugogodišnjem 

službovanju. Time njihova funkcija dobiva na društvenom ugledu i 

lakše se uklapa u konstruktivnom pogledu u samu zajednicu. U Hannoveru 

penzioneri iz raznih zanimanja zapošljavali su se na tri sata dnevno 

u poslovima kontrole saobraćaja, praćenju djece u školu i slično. 

U Nizozemskoj postoje fabrike za stare ljude s 3-satnim radnim vremenom, 

u Kopenhagenu robna kuća u kojoj penzioneri prodaju stvari 

koje su sami napravili. Slične su organizacije i za invalide. Pored dobrovoljnosti 

u takvom redu neophodna je i izvjesna psihološka priprema 

229

i rukovođenje, jer su stari ljudi manje skloni prilagođavanju i pridržavaju 

se svojih navika. 

Anketna istraživanja starih ljudi (Rosenmayer, 1965, Blume, 1962) 

pokazala su da se oni najradije zadržavaju u zelenim površinama, parkovima, 

botaničkim i zoološkim baštama, uz rijeke, i uopće u prirodi. 

Njihova »ekološka orijentacija« — bijeg u prirodu — čini ih također 

veoma podesnim da vode neposredni ili posredni nadzor nad djecom 

koja se kreću u istom miljeu. Za ljude koji su veliki dio života 

proveli po nezdravim tvorničkim ili uredskim prostorijama je bavljenje 

baštama i parkovima unutar stambenih naselja stvarno zadovoljstvo. 

230 

c) Protiv birokratizma i segregacije 

Iako nismo mnogo govorili što smatramo stvarnim samoupravljanjem 

na nivou stambenih i mjesnih zajednica, jasno je da ono znači 

u sociološkom pogledu maksimalno sudjelovanje stanara u donošenju 

odluka u vezi sa svim vidovima njihova života. A to znači stvaranje odgovarajućih 

odbora i komisija, pa i organizacija, koje neće prepustiti 

odlučivanje administraciji i administrativnoj birokraciji. Razumije se 

da samoupravljanje pretpostavlja decentralizaciju odlučivanja u mnogim 

stvarima koje se tiču svakodnevnih briga građana. Ono znači i odlučivanje 

o izgradnji naselja, o njihovom društvenom i prostornom 

uređenju, što se danas redovito prepušta urbanističkim uredima. Aktivno 

uvlačenje građana u urbanu politiku je preduvjet stvarne demokratizacije 

i socijalne integraoije društva. Uspjesi grada Bologne mogu u 

tome služiti kao primjer. 

Upozorimo da se birokratska praksa sastoji bivstveno u stvaranju 

privatizacije i segregacije među raznim kategorijama i grupama stanara. 

Demokratska praksa mora nastojati da po mogućnosti sve oblike segregacije, 

stvaranje barijera među ljudima, ukida. Kao česti oblik socijalne 

segregacije u Bologni se navodi udaljavanje iz normalnih ustanova 

svih onih pojedinaca koji su defektni ili imaju poteškoća s društvenom 

adaptacijom. Na primjer, starce se šalje u staračke domove, siromahe 

u domove za sirotinju, invalide u invalidske domove, neurotičare u azile, 

teško odgojivu djecu u odgojne domove, tupu djecu u posebne razrede, 

a duševno zaostale u posebne škole. U Bologni su prestali s ovakvom 

praksom. Od 1971. godine tamo su uklonjene sljedeće filantropske 

ustanove: jedan dom s 40 djece iz socijalno ugroženih porodica, dom 

sa 140 djece s posljedicama dječje paralize, dom sa 130 duševno defioijentne 

djece, jedan dom sa 70 gluhe djece, te specijalna škola s 58

mongoloida. Prijašnji stanovnici ovih domova žive sada kod svojih roditelja 

ili u kućama dobrovoljnih staratelja, pohađaju normalne škole, 

a za psihološku i psihijatrijsku brigu postoji posebni poliambulatorij 

gradske četvrti. Tako su iščezle ove vrste modernih ghetosa. Razumije 

se da takva politika socijalne integracije teško adaptativnih osoba pretpostavlja 

da postoji određena obrazovanost žitelja u tom smjeru, ali 

i da oni sami shvaćaju zahvaljujući svojem načinu života, da je takav 

oblik socijalne integracije, iako postavlja izvjesne obaveze i poteškoće 

za društvenu sredinu, bolji i humaniji. U svijetu danas postoji dosta 

široki pokret protiv geta, koji stavlja težište na socijalnu prevenciju, 

a ne na segregaciju iz društva uklonjenih osoba. Bologna je za teže 

slučajeve organizirala posebne stanove za roditelje s više djece, koji se 

nalaze pod stalnim nadzorom socijalnih radnika. Socijalni radnici mogu 

intervenirati preventivno da bi spriječili teže posljedice u određenim 

slučajevima poznavajući porodične prilike u pojedinim kućama. Isto 

tako i stari ljudi ostaju u porodicama. »U staračkim domovima društvena 

smrt nastupa ranije od fizičke smrti«, kaže sociolog Ermano 

Tondi. 

231 

B. OBLICI SIMBOLIČKE IDENTIFIKACIJE 

Simboli imaju velik značaj u kolektivnim identifikacijama. Ljudi se 

identificiraju pomoću zastava, klupskih znački, gradskog grba, ah i 

preko krajolika, izgleda grada, neke markantne građevine. H. J. Helle 

(1969) smatra da u naše tehnološko doba ovi drugi imaju veći značaj 

nego prvi: »Simboli kao zastave, partijske značke i drugi, imaju u visokomehaniziranom 

industrijskom društvu u naše vrijeme manji značaj 

u usporedbi s drugim fazama kulturne historije«. Funkcija simbola 

ostaje potreba čovjeka da izrazi svoje pripadništvo nekoj društvenoj 

grupi ili nekom kraju, ali isto tako da ga podsjete da on ne pripada 

samo nekom prostoru nego i jednom vremenu. Simboli su najpogodni ji 

da se uspostavi kontinuitet u vremenu, označe etape u tradiciji, događanja 

u povijesti, dalekoj i živoj, drugim riječima, da upozore na ukorjenjenost 

čovjeka u vlastitoj kulturnoj i nacionalnoj historiji. Suvremena 

tehnička civilizacija sklona je često tome da ne vodi računa o 

vremenskoj dimenziji ljudske egzistencije, da ignorira simbole koji ga 

vežu uz povijest i, još više, uz sam doživljaj vremenskog trajanja, kao 

što ignorira i ukotvljenost čovjeka u samoj prirodi i permanentnoj potrebi 

da ostane vezan tjelesno i psihički uz prirodu.

Priroda ima također svoje simbole, a prostorne tvorevine kao visoke 

i niske gradnje, kao otvoreni ili zatvoreni trgovi i prostori samo 

izražavaju ove prirodne načine doživljaja okoline. Već smo spomenuli 

da protiv atomizacije društvenog tkiva, da protiv rastvaranja tradicionalnih 

zajedničkih tvorbi moramo uvesti u život naselja i grada svo 

mnoštvo i bogatstvo simbola što čovjeka podsjećaju na složenost njegovih 

društvenih veza u prostoru i vremenu! Simboli i znakovi, kako 

ih ovdje uzimamo, mogu imati više eksplicitni ili implicitni sadržaj: 

jedan pano običnim riječima i crtežom može mnogo toga reći da bi se 

prepoznao kraj u kojem je sagrađeno naselje, ali' znak pijetla ili zvijezde 

može isto tako mnogo govoriti svojim afektivnim i nesvjesnim 

sadržajem. Simbolička komunikacija u ljudskim naseljima nastala je 

kao životna i društvena potreba spontano, danas joj valja dati osmišljenu 

i planiranu funkciju. Kao što se misli o rasporedu i veličini građevina 

i putova, tako i kod planiranja naselja, — svakog naselja, jer 

ne smije biti bezimenih i besadržajnih naselja! — valja razmisliti o 

svim mogućim simboličkim sadržajima koje treba u njih ugraditi. Pri 

tome se ne smije smetnuti s uma da svako ljudsko doba ima svoje 

simbole — druge djeca, a druge staroi — ali da se svako doba rado 

susreće sa svim, da svi imaju podjednako pravo da budu prisutni. I još 

nešto — najljepši simboli su oni koje nam ostavljaju umjetnici, slikari 

i kipari. Suvremeno društvo bez bogatstva likovnog izraza osuđeno je 

na dehumanizaciju. Ljudi će isto tako rado i još radije prikupiti sredstva 

za umjetnička ostvarenja u svojem naselju, kao što to rade za neke 

druge više banalne svrhe. 

Kao što se planira prostorna izgradnja tako valja planirati i oblike 

simboličke identifikacije: uključivši i sve što smo rekli o socijalnoj 

integraciji ranije. U principu ne bi se smjelo jedan vid izgradnje lučiti 

od drugoga, a povezivanje ovih dvaju vidova moralo bi postati paradigma 

svakog urbanizma. Naravno, potrebno bi bilo načiniti jedan inventar 

o oblicima simboličke identifikacije, isto tako kao što se pravi 

inventar ljudskih potreba u vezi sa stanovanjem ili inventar nekog muzeja, 

a takav inventar ne može biti samo općenit nego u najvećoj mjeri 

zavisi od lokaliteta, koji s te strane valja analizirati. 

Navest ćemo koji su to oblici simboličke identifikacije koje valja 

potražiti: 1) lokalno ekološko (naziv livade ili potoka, neka šuma ili 

stari hrast, stado koje je tu nekada paslo, itd.), 2) etnografski (stare 

kuće ili kolibe, stare nošnje, stari zanati, itd.), 3) kulturno-historijski 

(neki povijesni dogođaj, neka istaknuta ličnost, ostaci iz prethistorije, 

stari grbovi, oznake mjesta, itd.), 4) socijalno-politički (ustanove sa zna 

232

čajnim političkim ili socijalnim obilježjem, koje će dominirati naseljem; 

među socijalnim ustanovama imamo u vidu d one sa rekreativnim 

ili sportskim obilježjima). 

Kad se radi o simboličkoj identifikaciji tada i prividno beznačajni 

podatak ili događaj može dobiti veliki emocionalni naboj d trajniji smisao, 

postati neka vrsta legende, pa i same legende ili izmišljeni događaji 

također su pogodni simboli. Realnost i mašta se uvijek isprepleću u 

ljudskom osjećanju. Važno je da se konačno dokine ono djelovanje 

modernih naselja što razaraju okolinu kao »buldožeri pustoši«, stvarajući 

bezličnost i anonimnost, socijalno i moralno ništavilo i tamo gdje 

ono ranije nije postojalo. 

1. Dajmo identitet naselju. — Nijedno naselje ne bi smjelo biti bez 

svoga imena, koje govori nešto o njegovu porijeklu i nastanku. Bezimena 

naselja su kao bezimeni ljudi. Ali kao što se ljudi često pitaju o porijeklu 

svoga imena, tako se moramo pitati i o onome jednoga naselja. 

Tko će nam o tome nešto reći? Valja odabrati mjesto, postaviti neki 

pano ili slično i reći nešto o tome. Dobro je pronaći i neki simbol. 

Kipar Branko Ružić je za novo zagrebačko naselje Travno pronašao 

izvrstan simbol — skulpturu — stado volova koji se odmaraju na livadi. 

Ovaj simbol nije smiješan, on može postati ispunjen snažnim emocionalnim 

nabojem, naročito u jednoj urbaniziranoj sredini. Možemo od 

njega načiniti simbolički stožer-matricu — za oblikovanje čitava naselja. 

Na primjer, središte naselja može u parku sadržavati kolibu-rekreaciono 

mjesto (gostionicu, kavanu, lokalni muzej) — koji će nam nešto 

govoriti o stočarskoj tradiciji ovoga kraja, a stočarski simboli mogu 

postati i strukturalni elementi povezivanja naselja preko kućnih simbola. 

Ova će simbolika dati naselju kontinuitet s prošlošću, uvesti u 

njega dio izgubljene prirode i civilizacije, pobuditi drage uspomene kod 

starijih generacija, a poučiti o mnogo čemu korisnome najmlađe. Postavimo 

uz kuće u parku i nastambu s domaćim životinjama, tako da 

djeca mogu dolaziti s njima u dodir, i jedan dio prošlosti će ovdje 

živjeti i vršiti svoju ljudsku ulogu. 

Razumije se ovakvo ime-simbol jednog naselja — može biti i nešto 

sasvim drugo, ali ne zaboravimo da svako takvo ime, ako je podesno 

za neku simboliku, može postati dominantni simbol čitava naselja i matrica 

za njegovo kulturno i prostorno oblikovanje. Arhitektura se mora 

pokoravati prostoru koji je već, i prije nego što je postao skup zgrada, 

imao svoj društveni d humani sadržaj. Umjesto da se gradi na pijesku 

ili kamenju, valja graditi na ljudima i njihovoj tradiciji. 

233

2. Dajmo identitet ulicama i parkovima. — Nazivi naših ulica nose 

redovito imena značajnih ljudi ili drugih krajeva i naselja. Stanari tih 

ulica čitaju ih svakodnevno, ali ne znaju o kome se radi i što oni znače. 

Nitko se nije potrudio da im objasni tko je bio čovjek kojemu smo 

posvetili ovu ulicu ili zašto nam je drag neki kraj ili grad koji je ušao 

u naše naselje svojim imenom. Panoi i slični objekti koji mogu objasniti 

prisutnost ovih imena kod nas ne postoje. To su imena s kojima se ne 

možemo upoznati, koja su prazna i besmislena. A s njima bi se dalo 

ipak mnogo postići! I ona bi mogla biti izvori simbola koji bi dali pečat 

čitavoj ulici, nekom parku, nekom dvorištu. Valja samo razmisliti 

i zamisliti: ako mrtve stvari mogu progovoriti, zašto ne bi mogli mrtvi 

ljudi i daleki krajevi?! 

3. Dajmo ime i znak kućama. — Zadovoljavamo se redovito imenom 

ulice i brojem da bismo identifioirali neku kuću. Arhitekt će nastojati 

da joj istakne identitet i oblikom. Je li to dovoljno? Nekada su kuće 

dobivale svoj identitet po porodicama i plemenima koja su u njima 

stanovala, i kuće su bile neodvojive od svojih stanara. Danas između 

kuće i stanara ne postoji nikakva identifikacija, jedno su drugome potpuno 

strani i zato se međusobno uništavaju. Zašto ne bi svaka kuća, 

kao što je nekada svaki dvorac, imala svoj znak, svoj grb, svoje plastično 

i simbolično ime, nešto po čemu bi se prepoznavali njeni stanari? 

Aristokracija je imala grbove, patrijarhalno građanstvo je imalo zadužbine 

sa svojim imenom, zanatlije oznake cehova ili zanata, suvremeno 

građanstvo postalo je potpuno anonimno. Još jedino seoski gazde 

kapijama i ogradama svojih kuća nastoje dati pečat svog dostojanstva! 

Svi su zapanjeni uspjehom slikara-primitivaca, koji za svoje slike 

dobivaju basnoslovne novce, dok veliki majstori jedva životare. Tajna 

ovoga uspjeha leži u dubokoj potrebi čovjeka da se izjednači s onim 

vanjskim simbolima, naseljima i predmetima koji dopuštaju lako prenošenje 

individualne egzistencije u okolinu, lako prisvajanje okolnog 

svijeta, laku personifikaciju s preobrazbom okoline po čovjeku. Tehnička 

civilizacija je lakoću ovakve identifikacije i projekcije ličnosti u 

vanjski prostor jako otežala, učinila gotovo nemogućim. Postoji duboka 

nostalgija u ljudima za prostorima koji će im omogućiti takvu identifikaciju. 

Mi je možemo postići u modernim naseljima samo vještim 

kombiniranjem malih i velikih građevina, prostorima u kojima čovjek, 

ako ne čitavo vrijeme ali barem neko vrijeme, može osjetiti ambijent 

koji mu olakšava takvu identifikaciju. Koji put je korisna simbolika 

koja predstavlja izvjesnu regresiju u dječje doba, u primitivniji mentalitet, 

klanski ili plemenski. Kuće bi se moglo označavati i klanskim 

234

simbolima, životinjama, biljkama, stiliziranim simbolima, pružajući 

ljepotu starih civilizacija. To nije skupo! Valja samo iznad trijema 

ostaviti prostor da se takav poveći plastički predmet postavi. 

4. Ukrstimo putove, raspletimo jezike. — Naše djevojke u partizanskom 

ratu prije ofanzive razmrsile bi kosu da se »borcima ne bi zamrsili 

putovi«. Naša deviza mora biti suprotna: zamrsimo i isprepletimo 

putove, da bi se razmrsili jezici! Najčudovišnije tvorevine urbanog 

otuđenja vidio sam u Americi, gdje ljudi sjednu u vlastiti auto garažiran 

uz njihovu osamljenu kuću u predgrađu i voze se daleko da bi ga 

natovarili namirnicama, gotovo ne izlazeći iz njega, ili da bi pogledali 

neki film na otvorenom prostoru ne izlazeći iz automobila! Naravno, 

naš cilj mora biti da ljudi zadovoljavaju svoje dnevne potrebe u naselju 

tako kako bi se njihovi putovi što više ukrštavali, da bi protiv svoje 

volje dolazili sve više u dodir jedni s drugima i stekli priliku da razmijene 

neku ljudsku riječ. Principi koji važe za promet u velikom gradu 

ne važe za naselje, naročito ne za njegovu unutarnju jezgru ili stranu, 

gdje pješak dominira. Corbusier je svoju Marseljsku kuću izgradio kao 

brod na pustom Oceanu. Ovu pogrešku ne valja ponavljati. Ljudi neka 

stanuju u prostoru gdje se izlazi i ulazi u kuću, gdje se mijenja prostor, 

gdje se ambijenti radikalno razlikuju, kao kuća i park, ili kao spavaonica 

i čitaonica. Kao što zdrava klima traži kontraste toploga i hladnoga, 

tako i zdrava stambena sredina traži kontraste kuće i prirode, 

kuće i parka, svojega doma i javnog lokala. Cilj mora biti smanjenje 

privatizacije. 

Prostorna simbolika naselja. — Kao svaki plastični oblik tako i 

zgrade i naselja imaju svoju simboličnu vrijednost, možda čak značajniju 

od svake druge, jer se najduže i najlakše urezuju u ljudsko pamćenje, 

tako da ih čovjek može »vidjeti i iz daljine«. 

Tako visoke građevine nose u sebi momenat monumentalnosti, koji 

izražava želju čovjeka da se vine sa zemljine površine u visine. Čovjek 

koji »stoji visoko« uvijek je bio više cijenjen od čovjeka koji »stoji 

nisko«, kao što se i »više krugove društva« cijenilo više od »nižih krugova«. 

Međutim, visini prijeti izolacija, kao što nizini prijeti anonimnost. 

Ako čovjek teži intimnosti, tada će mu se od »visine« lako zavrtjeti 

ili će u njoj osjećati nelagodu. Eiffelov toranj postao je simbol novog 

vremena, a tako i neboderi. Međutim, dok se za crkve i tornjeve može 

reći da su nastali »htijenjem« čovjeka i težnjom ka visini i monumentalnosti, 

visoke gradnje su »nužne« i »nametnute«, prije svega skupoćom 

zemljišta za gradnju. Smatralo se da su neboderi jeftiniji, međutim 

ekonomske analize pokazale su da sama gradnja nije jeftinija 

235

(ako apstrahiramo od cijene zemljišta), da su kuće srednje visine jeftinije 

(Amsterdamska komisija, 1929, Švedski savez arhitekata 1974. i 

drugi). Izgleda da se neboderima želi više naglasiti izraz i moć suvremene 

tehničke civilizacije. Zato je Frank Lloyd Wright konstruirao kao 

utopiju zgradu od 1600 metara visine! Iako diskusija o prednostima i 

nedostacima visokih zgrada nije završena, vjerojatno se za nju može 

reći sljedeće: »Stvarne razloge za pojavu visoke zgrade valja tražiti s 

onu stranu razuma. Može se pretpostaviti da je »visoko« jednako onome 

što apstraktno znači istaknuto: visoki činovnik, visoki savjet, visoka 

škola, visoka kuća. Stari snovi čovjeka o letu značili su osvajanje visine 

i brzine. Kraljevska ideologija je od najranijih vremena uključivala magijski 

let, koji nalazimo u svim arhaičkim kulturama, kao i let u nebo i 

ptičji let.« (E. Kiihn) Pomoću leta dostiže se »transcendencija« i »sloboda« 

(Mircea Eliade, 1959); Riistow (1950) vidi u ©proštenju epifanije, pomoću 

predodžbe leta u visinu da bi se dostigla magijska stvarnost, bitni 

element promjene religijskog svjetonazora. Za Hellpacha (1835) je »čuvstvo 

visine« važna komponenta odnosa prema okolini (Kiihn, 264). Nije 

potrebno da ovome dodamo svu bogatu simboliku brda. Niti »ponosni 

karakter« brđana nasuprot »skromnosti« ravničara! 

Jedno je jasno, visina je jedan od bitnih odnosa čovjeka prema okolini, 

ali odnos koji znači prije svega kretanje ka kontemplaciji i izolaciji. 

Zato ga treba smatrati ljudskom potrebom ali potrebom na marginama 

prostornog života zajednice. Kao svaki marginalni prostor on 

može sadržavati velik broj pojedinaca, ali njega se može opravdati samo 

onda, ako predstavlja samo jedan momenat ili fazu života — omladinske 

komune se kreću u ekstremima visine i podzemlja! — te ako mu 

se može organski suprotstaviti, to jest u vidu prostorne izgradnje, kontrapunkt 

u gustoj intimnoj mreži zajedničarskog života, s kojima je 

funkcionalno povezan. 

Ne ulazimo u simboliku onih objekata koji imaju doista izrazito 

simbolički karakter u odnosu na suvremenu civilizaciju, kao što su 

televizijski i slični tornjevi, jer oni pored svojeg estetskog i moćnog 

djelovanja mogu zadovoljiti povremenu potrebu čovjeka da se »popne 

u visinu«. 

Danas sve više prevladava koncepcija da se visoka gradnja kombinira 

s niskom gradnjom, tamo gdje se iz ekoloških razloga ne može 

sasvim izbjeći visoka gradnja. S niskom gradnjom susrećemo se odmah 

s pitanjem značenja prostora za život uopće imutar šire zajednice. 

»Suprotni pol visokim građevinama je zatvoreni, ograđeni prostor: 

uzbuđenje znači jedan, umirujuće opasivanje drugi. Suprotni par 

236

»muško« i »žensko« ulazi u igru. Doživljaj visokog je često rijedak i 

kratkotrajan. Prostor nas okružuje često i dugotrajno. Toranj pobuđuje 

pažnju, prostor štiti. Visina je djelo — postoje, kao što rekosmo, 

vremena kojima je iz neobjašnjivih razloga ona bolje odgovarala — 

prostor je bezuvjetan. Možda je on jedan arhetipski doživljaj.« (Kiihn) 

Zatvoreni i opasani centralni prostor pojavljuje se svagdje kao prostor 

ispunjen simbolikom zajedniškog života, kao da su podsvjesne 

zajedničarske težnje tražile u njemu izraz jednog zgusnutog smisla i 

kulta takvog smisla. Centar ni u jednom gradu nije izgubio svoju atraktivnu 

moć, iako je često izvor razočaranja, jer je izgubio svoju raniju 

funkciju. Stoga je potrebno dati centralnom prostoru u naselju tradicionalni, 

podsvjesni, urođeni, arhetipski karakter kojega je oduvijek 

imao. On je onaj prostorni oblik što u najvećoj mjeri služi socijalnoj 

integraciji. Ćak i onda, kad se radi o naselju koje je smješteno tangencijalno 

na stvarni gradski centar. Svako naselje mora imati svoj centar 

kao paradigmu gustoće društvenih veza i dodira, kao simbol zajedničarskog 

života uopće! 

Pitanje je, međutim, kakav sadržaj dati u suvremenim uvjetima 

ovome prirodnom centru zajednice, koji je nekada zauzimala crkva ili 

sajmište? 

Naravno, nemamo u vidu da to bude neka vrsta »poslovnog centra«, 

iako neke funkcije kupovanja mogu biti i u njemu smještene, ali ne 

one koje obavezuju, kao ishrana, nego one koje daju mogućnost za 

šetnju i kontemplaciju (knjige, umjetnine, trajne vrijednosti). Nakon 

što je funkcija poslovnosti razorila u mnogim gradovima tradicionalne 

centre, treba suprotstaviti u svim satelinskim naseljima funkciju dokolice, 

dokolice s kulturom. Pri tome ćemo neke svakodnevne korisne 

funkcije ostaviti. Naš princip će biti da je centar mjesto gdje se isprepleću 

putovi zajednice na najgušći način, gdje se susreću kategorije 

građana koji su najveći šetači u zajednici, i koji sam po sebi posjeduje 

atribute i ustanove privlačnosti tako, da će svatko htjeti barem jednom 

dnevno da se nađe u njemu. Takav će centar biti »toplo srce« 

zajednice, njegova mandala, zatvoreni prostor u kojem se svatko dobro 

osjeća, jer dolazi u dodir s bliskim ljudima, ali i s prirodom, u njemu 

vlada opuštenost od dnevne žurbe i svatko će imati vremena da porazgovara 

s drugim, makar i nekoliko riječi. 

Naš će princip oblikovanja zajedničarske skupine u modernom gradu 

biti takav da prema njegovoj periferiji raste brzina kretanja, to jest 

glavne komunikacije će je opasivati, ali neće prodirati u nju, pa će 

tamo biti i oni koji vole brzinu i poslovnost u visokim zgradama. Tamo 

237

će vladati tjeskoba između anonimnosti d zajednice, dok će se prema 

sredini vrijeme usporavati, zgrade snižavati, prostor zatvarati, pješaci 

oslobađati, tjeskoba iščezavati, a intimnost u dodiru s drugima i prirodom 

rasti. Ne samo po prostornim oblicima u pogledu zgrada, nego 

i po socijalnoj dimanici on će imati amfiteatralnd karakter, čija će središnja 

pozornica svakome dopustiti da bude glumac. 

Što ćemo, dakle, smjestiti u središte? Niske zgrade s rekreativnim 

i kulturnim sadržajima. To može biti i škola i muzej, i dom kulture i 

kavana, i rustikalna gostionica i nastamba s domaćim životinjama, i 

dječje igralište i dio »našeg kraja« (lokalni muzej s nekoliko simboličkih 

eksponata, koji ukazuju na »korijen mjesta«). I mnogo još drugoga 

čime se takav prostor može ispuniti. Mnogo klupa za starce i 

mnogo ljuljački za djecu, mnogo staza za mlade trkače i stabala za ptice 

i vjeverice. To sve zajedno, dakako, nije skupo, a jako pojeftinjuje 

sve troškove koje imamo za nezdrave ljude, neurotičku i neadaptiranu 

djecu, radne ljude, delinkvenciju, ljudske sukobe i tako dalje. Računica 

ide u prilog štednji. 

Odnos prema prirodi i ruralizacija grada. — Nećemo ovdje govoriti 

0 svakako dominantnom problemu naše epohe, to jest o »ekološkoj 

krizi«, o uništavanju prirodne okoline zagađivanjem zraka, podzemnih 

1 površinskih voda, uništavanjem zelenog pojasa, životinjske bio-mase i 

slično, o svemu onome što direktno prijeti ljudskom zdravlju i postojanju 

ljudske vrste, a što je djelo samorazarajuće djelatnosti ljudske 

vrste. Govorit ćemo samo o odnosu prema prirodi i prisutnosti prirode 

u urbanom životu s obzirom na psihofizičke potrebe čovjeka. 

Urbanizacija je stvorila danas jednu novu »prirodnu sredinu«, takozvanu 

vještačku ili »sekundarnu sredinu«, koja je čovjeka jako udaljila 

od prirodnih uvjeta života. Ona mu je u mnogočemu život učinila 

lagodnijim, ali ne zato zdravijim. Koliko god individualni automobili 

olakšavaju pojedincu kretanje, toliko oni pogoduju i najčešćem oboljenju 

— srčanim 'infarktima, ne spominjući trovanje ugljičkim monoksidom. 

Ispitivanja su pokazala da život u umjetnoj okolini, s izjednačenim 

klimatskim uvjetima, umanjenom pokretijivošću ii dodirom 

s prirodom izaziva zamor, uspavanost, pomanjkanje energije i općenito 

lake simptome degeneracije. »Manjkaju razlike u temperaturi na koje 

se čovjek naviknuo kroz tisuće godina, uslijed promjene klime kroz 

godinu i kroz dnevni ritam; majkaju i aritmetičke promjene na temperature 

i time određeni podražaji na kožu i tijelo koji se očetuju u povećanoj 

duševnoj i fizičkoj pokretljivosti«. (Hoffman, 1973). Manjkaju 

zelene površine, koje su u Engleskoj kao minimum odredili na 20 m2 

238

po čovjeku u jednom naselju (u Sovjetskom Savezu samo na 8 m2), 

u Zagrebu je samo 1,6 m2 po čovjeku! 

Ljudi koji tek ulaze iz seljačke kulture u tehničku još nisu svjesni prednosti 

prve i opasnosti druge, kao ni one urbanizirane beduinske grupe 

koje su se urbanizirale i degenerirale, kao što je objašnjavao Ibn 

Khaldum već u 8. vijeku. Zelene površine potrebne su ne samo radi 

kisika i normalnog disanja, one su potrebne i za kretanje po njima i 

za bavljenje u njima. Čovjek se može potpuno opustiti od gradskoga 

ritma tek u prirodi, tek u njoj njegove zjene nalaze pogled u daljinu 

koji odmara, a mozak dekoncentraciju koja omogućuje mašti da ga 

oslobodi tehničke i dogmatske krutosti. Pod dogmatskom krutošću valja 

imati u vidu i sve one futurističke urbanističke vizije koje nastoje 

čovjeka sasvim podrediti »vještačkoj okolini«, a prirodu sačuvati još 

jedino u teglama i krletkama. 

Razvitak tercijarnih djelatnosti, ali i mehaniziranog i automatiziranog 

rada, traži »povratak prirodi«, u prvom redu poslovima koji nose 

prirodno obilježje, gdje čovjek može pratiti kako raste plod njegova 

rada i njegova uzgoja. Zato ideja cvjetnog pojasa oko velikih gradova 

kao zona za oporavak od tjednog posla nije još dovoljna. Valja bašte 

unijeti u naselja, jednako kao i cvjetnjake i parkove. Baštovanske poslove 

i uopće seljačke poslove, farme domaćih životinja, jer imaju ne 

samo tu prednost da nas dovode u neposredniju vezi s prirodom dajući 

nam jedan oblik neotuđenog rada, cjelovitijeg, smislenijeg, nego prije 

svega što nas uvode u jedno drugo vrijeme. Vrijeme koje nije vještački 

ubrzano i podložno nametnutom kolektivnom ritmu, vrijeme koje teče 

ritmom na koji su se naše tjelesne i duševne funkcije prilagodile kroz 

milijune godina, sasvim sigurno kroz ona dva do tri milijuna godina 

otkad je čovjek počeo oštriti kamen i paliti vatru, i kad se njegov mozak 

udvostručio do ovoga sadašnjega, na žalost još uvijek loše upotrebljenoga. 

Kao što će moderno socijalističko društvo poznavati policentrizam 

stanovanja i upravljanja, polimorfizam privređivanja, od mašiniziranih 

do individualiziranih oblika, tako će ono poznavati i polimorfizam kulture, 

jer će čovjek živjeti ne samo u »novom vremenu«, nego prije svega 

u »svojem vremenu«, vremenu koje će participirati, kao i suvremena 

kultura, na raznim civilizacijama i kulturama, ali kulturama koje 

će odgovarati njegovoj dobi i njegovim trenucima, mladom ili starom, 

radnom ili slobodnom vremenu. 

Stoga napredak tehničke civilizacije mora značiti i naturalizaciju 

života, a urbanizacija i niralizaciju. 

239

ŽIVOT NE MORA POČETI IZVAN GRADA

BIBLIOGRAFIJA 

Adret R., Travailler deux heures par four, Seuil, Paris, 1977. 

Albers G., Stadtebau und Menschenbild, u »Neue Anthropologie«, DTV, Stuttgart, 

1972, sv. 3. 

Archer B., Gestion locale et projets politiques, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 

1977. 

Augeyard Jean Francois, Pas a pas, Essai sur le cheminement quotidien en milieu 

urbain, Seuil, Paris, 1979. 

Autogestions, Un travail sans emploi, No. 8/9, 1982, Privat, Toulouse. 

Bailly S. A., Vorganisation urbaine, Theories et modeles, Centre de recherche d'urbanisme, 

Paris, 1978. 

Barel Y., La ville avant la planification urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, 

Paris, 1977. 

Bauer G., Roux M. R., Rurbanisation ou la ville iparpillee, Seuil, Paris, 1976. 

Berry J. L., Brian, The human Consequences of Urbanisation, MacMillan Press, 

London, 1973. 

Bogue J. D., The Structure of the Metropolitan Community: A Study of Dominance 

and Subordinance, Ann Arbor, University of Michigan Press, 1949. 

Boulding E. K., The Economics of the Coming Spaceship Earth, u knjizi The Environmental 

Handbook, de Bell, Ballantine Book, New York, 1970. 

Boulding et all., Sociobiologia e natura umana, Einaudi, Torino, 1978. 

Buchanan M. J., An Economic Theory of Clubs, »Economica«, sv. 32, 1965. 

Cardia Clara et all., La citta et la crisi del capitalismo, Laterza, Bari, 1978. 

Castanet Herve Figures imaginaires de Vu-topos urbain, u »Espaces et Societes«, 

sv. 32—33, Anthropos, Paris, 1980. 

Castells M., Sociologie des luttes urbaines dans la rdgion parisienne, u Prendre la 

ville, Anthropos, Paris, 1977. 

Castells M., La question urbaine, Maspero, Paris, 1972. 

Ceri Paolo, Industrializzazione e sviluppo urbano, Loescher, Torino, 1978. 

Chermayeff S., Alexander Chr., Community and Privacy, Pinguins Book, Doubleday, 

New York, 1963. 

Choay Francoise, Vurbanisme, Utopies et realitćs, Seuil, Paris, 1965. 

Constant B., New Babylon: une ville nomade, u zbirci Nomades et Vagabonds, 

10/18, Paris, 1972. 

Durkheim E., Formes elementaires de la vie religieuse, Paris 1898. 

Fortier Boris, Espace et planification urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 

1977. 

Fourquet F., La politique urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 1977. 


Fried m an Y ona, Que peuvent apprendre les architectes des villages urbains et que 

peuvent apprendre les villages urbains des architectes?, u »E sp aces et Socidtes«, 

sv. 32— 33, P aris, A nthropos, 1980. 

Fried rich s G., S chaff A., Auf Gedeih und Verderb — Mikroelektronik und Gesellschaft, 

E u ro p a V erlag, W ien, 1982. 

Gans J. G., Urbanism and Suburbanism as Way of Life: a Re-evaluation of Definitions, 

u »H um an B eh avior and Social Processes« X X X I I . 

G arnier P. J., G oldschm idt D., La comddie urbaine ou la citć sans classe, M aspero, 

P aris, 1978. 

G asser A., Vautonomie communale et la reconstruction de VEurope, P aris, 1946. 

(vidi »Prendre la ville«). 

Geddes P., Cities in Evolution, O xford P ress, London, 1950. 

G erm ani Gino, Sociologia della modernizzazione, L aterza, B a ri, 1965. 

Gorz A., La morale de Vhistoire, Seuil, P aris, 1959. 

Gorz A., Adieux au proletariat, Galilee, P aris, 1980. 

Guidicini P., Manuale de sociologia urbana e rurale, F ran co Agneli, M ilano, 1978. 

G urvitch G., Multiplicitć des temps sociaux, PU F, P aris, 1958. 

H albw achs M., La mimoire collective, PU F, P aris, 1926. 

H arvey D., Social Justice and the City, E d w ard Arnold, London 1973. 

H ilberseim er L., Entfaltung einer Planungsidee, Ullstein, B erlin, 1965. 

H obsbaw n J., The Age of Capital, 1848— 1874, W eidenfeld and Nicholson, London, 

1975. 

H ow ard Ebenezer, Gartenstddte von morgen, Ullstein, B erlin 1968. 

H oyt H., The Structure and Growth of Residential Neighborhoods in American 

Cities, W ashington, G overnm ent Printing Off., 1939. 

Ulich Ivan, La Conviviality, Seuil, P aris, 1973. 

de Jouvenel B., Arcadie, Essais sur le mieux vivre, u »Futuribles«, P aris, 1972. 

K aram anou Z., Rodolakis N., Au-delh de Vespace institutionnalisd, Anthropos, Paris, 

1978. 

Kopp A., Ville et revolution, A nthropos, P aris, 1967. 

Kiihn E ., Anmerkungen zum Verhalten der Grossstadters, u »Neue Anthropologie«, 

DTV, S tu ttg art, sv. 3., 1972. 

K w ang Y en Ng., The Economic Theory of Clubs, »Econom ica«, sv. 32, 1965. 

L acaze J. P., Introduction &la planification urbaine, izd. M oniteur, Paris, 1979. 

L au th er P. J., Krebsursachen der stddtischen Luft, »Zentrallblatt fiir Bakteriologie«, 

S tu ttg art, 1959, sv. 3 /6 . 

Lam p ard E . S., Historical Contours of Contemporary Urban Societies: a Comparative 

view, »Journal of C ontem porary H istory«, IV, 1969. 

Le Corbusier, Manibre de penser Vurbanisme, izd. Gonthier, P aris, 1946. 

Le Corbusier, La charte d'Athčnes, des C.I.A.M., Minuit, 1957. 

Ledrut R., Vespace social de la ville, Anthropos, P aris, 1968. 

Lefebvre H., La pensće marxiste et la ville, C asterm an, Paris, 1972. 

Lefebvre H., Espace et Politique, A nthropos, P aris, 1972. 

Loom is Ch., B eagle A. J., Rural Social Systems, New Y ork , Prentice Hall Inc., 1950. 

M arinović-Uzelac A., Socijalni prostor grada, Liber, Zagreb, 1978. 

M arx K., Die Grundrisse zur Kritik der politischen Ekonomie, MEGA, Berlin, 1957. 

M arx K., Rani radovi, N aprijed, Zagreb, 1958. 

M irković B., Osnovi urbanizma, Građevinska knjiga, B eograd, 1968. 

M itscherlich A., Auf dem Weg zur vaterlosen Gesellschaft, Piper Verlag, Mlinchen, 

1973. 

M oore B arrington , Social Origin of Dictatorship and Democracy, Lord and Peasant 

in the Making of the Modern World, Beacon Press, B oston, 1966. 

M umford Lewis, The Culture of Cities, New Y ork , H arco u rt, B ra ce and Co., 1938. 

242

M um ford L., Le diclin des villes, fran c, izd. Fran ce-Em p ire 1970, engl. izd. 1956, 

New Y ork . 

M um ford L., Technics and Civilisation, H arco u rt, B ra ce and W orld Inc., New 

Y ork , 1934. 

Naville P., U susret automatiziranom društvu, Školska knjiga, Zagreb, 1979. 

»Neue Anthropologie«, DTV, S tu ttg art, 1972, sv. 3. 

Noel M., P o ttier Cl., Evolution de la structure des emplois dans les villes francaises, 

C ujas, P aris, 1973. 

Oudin B ., Plaidoyer pour la ville, Laffon t, P aris, 1972. 

P ark E . R., B urgess E . W., M cKenzie D. E ., The City, The Univ. of Chicago Press, 

Chicago, 1925. 

Pizzorno A., Sviluppo economico e urbanizzazione, »Quaderni di Sociologia«, X I, 

1962. 

Planiranje Mišeluka u savremenim uslovima, U rbis, Novi Sad, 1980. 

Prendre la ville, Esquisse d'une histoire de Vurbanisme d'etat, Anthropos, P aris, 

1977. 

Quinn A. J., Urban Sociology, A m erican B ook Co., New Y ork , 1955. 

R ap p ap ort A., Pour une anthropolgie de la Maison, Dunod, P aris, 1972. 

R u p pert K arl, Socijalna geografija, Školska knjiga, Zagreb, 1981. 

Queen A. S., C arp en ter B . D., The American City, Me Graw Hill, New Y ork , 1953. 

S ch u m ach er F . E ., Small is beautiful, H arp er and Row Publications, New Y ork , 

1975. 

Sjob erg G., Comparative Urban Sociology, u knjizi Sociology Today Eds., M erton 

K. R., B ro o m L., C otrell S. L., izd. H arp er Torehbook, New Y ork , 1959. 

Sorokin P., Z im m erm an n C. G., A Systematic Source Book in Rural Sociology, 

Univ. of M innesotta P ress, M inneapolis, 1932. 

Supek R ., Umjetnost i psihologija, M H, Z agreb, 1958. 

Supek R., Automatizacija i radnička klasa, C en tar »B. Adžija«, Zagreb, 1965. 

Supek R ., Ova jedina zemlja, Lib er, Z agreb, 2. izd. 1978. 

Supek R ., Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, N aprijed, Zagreb, 

1974. 

T ouraine A., L’apres-socialisme, G rasset, P aris, 1980. 

U tudjian A., Vurbanisme souterrain, u kolekciji »Que sais-je?«, no. 533, P aris. 

Vauquin J . B ., La nature et la ville, P resses u niversitaires de Lyon, 1977. 

V ogt M ax Adolf, Revolutions Architektur 1789— 1917, D um ont, Koln, 1974. 

V resk M ilan, Osnove urbane geografije, Školska knjiga, Zagreb, 1977. 

W alker R ., Moderna tehnologija i civilizacija, N aprijed, Z agreb, 1968. 

W ells G. H ., Anticipations. The Reaction of Mechanical and Scientific Progress on 

Human Life and Thought. London, H arp er and Row P ress, 1902. 

W irth L., Urbanism as a Way of Life, »Am. Jo u rn al of Sociology«, X L IV , 1938. 

W orthy C. J., Organizational Structure and Employee Morale, »Am. Jo u rn al of Sociology«, 

sv. 15, b r. 2. 

Y oun g K im ball, Sociology, A m erican B ook, New Y o rk , 1942. 

Od istoga pisca 

Egzistencijalizam i dekadencija, M H, Z agreb, 1950. 

Psihologija građanske lirike, M H, Z agreb, 1952. 

Psihologija u privredi, R ad , B eograd , 1956. 

Umjetnost i psihologija, M H , Z agreb, 1958. 

Ispitivanje javnog mnijenja, N ap rijed , Z agreb, 1961. (3. izdanje Lib er, 1981). 

Sociologija, udibenik, šk o lsk a knjiga, 1963. (12. izd. 1981). 

16* 243

Omladina na putu brastva, Psihosociologija rad n e ak cije, M ladost, B eograd 1963. 

Automatizacija i radnička klasa, C en tar »B ožidar Adžija«, Z agreb, 1965. 

Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, M H, Z agreb, 1965. 

Sociologija i socijalizam, Z nanje, Z agreb, 1966. 

Humanistička inteligencija i politika, Razlog, Z agreb, 1971. 

Društvene predrasude, R ad n ičk a štam p a, B eograd , 1973. 

Ova jedina zemlja, Ekolo šk a kriza, N ap rijed , Zagreb, 1973. (2. izd. Liber, Zagreb, 

1978.) 

Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, N aprijed, Zagreb, 1974. 

Mašta, Liber, Z agreb, 1979. 

Psihologija i antropologija, N olit, B eograd , 1981. 

Zanat sociologa, S tru k tu raln a analiza, šk o lsk a knjiga, Zagreb, 1983. 

Živjeti nakon historije, Prilog d ijalektici oslobođenja, M ašić, B eograd , 1986.

POPIS IZVORA ILU STRA CIJA 

(na tablam a) 

Ilu stracije u ovoj studiji nem aju svrhu dokum entirati, već 

približiti i p odsjetiti čitao ce na predm et tem e obrađene u 

tekstu au to ra u pojedinim poglavljim a. Slijede ilustracije na 

tab lam a (1— 54), zatim u tekstu (po str. 8— 205). Za vrijedne 

izvore ovdje zahvaljujem o na suradnji bibliotekara Urbanističkog 

in stitu ta SR H rvatske prof. Jasn i Lay-Rukavina i B i 

blioteci Urb. in stitu ta SRH . 

SI. 

SI. 

1 Prigodna b ro šu ra p rogram sk e izložbe »Sutrašnji grad« — »Interbau, 

B erlin 57«. 

2 Amos R ap p ap ort: »Pour une antropologie de la Maison«, izd. 

Dunod, P aris, 1972, str. 79. 

SI. 3 R evija UIA (Revue de'union in tem ale des arch itectes) br. 51, 

sept. 1968. g. — sa UN ESCO -om ; M. M acura (Yugoslavie): 

»Bases econom iques«, str. 22 — photo UN ESCO — J. H. Blow er. 

SI. 

SI. 

4 M. V resk: »Razvoj u rbanih sistem a u svijetu, Zgb. 1985«, str. 

24 (iz B lack e Low less. 1980). 

5 M. V resk: »Razvoj urbanih sistem a u svijetu, Zgb. 1985«, str. 

SI. 6 A. M arinović-Uzelac: »Socijalni p ro sto r grada, SNL, Zgb. 

1987«, str. 44 (iz W eulersse, J.: »A n tioch e...« , p. 39). 

SI. 7 Leonardo B enevolo: »S toria della citta«, E d itto ri L aterza, 

R om a-B ari 1976, str. 496, Fig. 758. 

SI. 8 K ao 7, str. 497, si. 759. 

SI. 9 Dubrovnik iz časop isa »15 dana« 

SI. 10 B ern ard Stulli: »Prijedlozi i p rojek ti željezničkih pruga u 

H rvatskoj 1825— 1963. — I dio«, str. 160 i 161 (Izvori za H rvatsku 

povijest 4 — Zgb. 1975. N acrt K arlovca — p rem a projek 

tu ing. M. A. S anferm a-color 1841/42). 

SI. 11 

K arlo vačk a »Zvijezda« iz aviona (snim . 1929. g.) — iz elab orata 

»Idejne studije u rb anističk og plana«, I— III, 1956— 58. g. (Ivan 

Lay: U rbanistički razvoj K arlovca). 

SI. 12 K ao 7, Fig. 1080, str. 752 (uz Engelsov tek st 1845). 

SI. 13 K ao 7, Fig. 1964, str. 904. 

SI. 14 K ao 7 (P aris), Fig. 1155, str. 791. 

SI. 15 Jean-Paul L acaze: »In trodu ction a la planification urbain«, Ed. 

du M oniteur, P aris, 1979, str. 92. 

SI. 16 Ante M arinović-U zelac: »Socijalni p ro sto r grada«, str. 155, 

si. 45. (Chicago, p rem a R. P ark i B urges, E . W .: »The City«). 

SI. 17 K ao si. 7 (Isječak iz p lana C hicaga iz 1832 — koji je izložen 

n a izložbi 1893. god.), Fig. 943, str. 650— 651. 

SI. 18 Lew is M um ford: »The City im H istory«, Pelican Book, London 

1966 (si. 46). 

SI. 19 Iz fotom on ografije A ndreasa Feiningera (fotogr.) i Susan E . 

L ym an (tek st): »The face of New Y ork «, Crow n publichers, 

IN S, New Y o rk 1964. (Zapadna stran a M an hattan a — pogled 

na H udson-River). 

2 45

SI. 20 

SI. 21 

SI. 22 i 23 

SI. 24 

SI. 25 

SI. 26 

SI. 27 

SI. 28 

SI. 29 

SI. 30 

SI. 31 

SI. 32 

SI. 33 

SI. 34 

SI. 35 

SI. 36 

SI. 37 

SI. 38 

SI. 39 

SI. 40 

SI. 41 

SI. 42 

SI. 43 

SI. 44 

SI. 45 

SI. 46 

SI. 47 

SI. 48 

SI. 49 

K ao 15, str. 160 (L a D ćfanse iz zrak a — foto R uyant). 

Ja n Tanghe, Sieg V laem inch and Jo B ergh oef: »Living Cities« 

— P ergam on P ress, — O xford-New Y o rk , Toronto-Sydney- 

-P aris-Fran k fu rt (iz I. engl. izd. 1984), Aarhus, D anska 200.000 

st.), str. 250, Fig. 4. 

Časopis »Photo«, Le inedits de M ai 1968, str. 52. 

Zagreb-Z rinjevac (Pogled preko p u ta ulaza u M odernu galeriju 

. F o to : Ivan Lay). 

Z agreb-Travno (časopis »Čovjek i p rosto r«). 

Iz časo p isa »Arts-Design« 1985. 

K ao 7, str. 839. 

K ao 21, str. 4, Fig. 2. 

»Die G arten d er W iener« 1975 (In form , služba grad a B eča, Ing. 

H o rst R iedler), str. 123. (f. F. H ausner). 

K aram an ou Z., Rodalikis N., Au-de la de' l'espace 

nalisć A nthropos, P aris, 1978, str. 113. 

K ao 7, str. 979, Fig. 1506 (C alcu tta). 

»Cites geantes«, Le M onde 1978. 

K ao 7, str. 978, Fig. 1504. 

K ao 21, str. 78, si. 44 (B ru ssel 1978). 

institution 

K ao 19, avionski snim ak iz 1940 (V. S. C oast G uard and V. S. 

G eodetic Survey). 

K ao 15, str. 53 (Plan-m asse de Bures-O rsay). 

K ao 7, str. 883, Fig. 1309. 

K ao 7, str. 884, Fig. 1313 (Skica za grad N em ours). 

F ritz Ja sp e rt: »Vom S tad teb au d er W elt«, Safari-Verlag, Berlin 

1961 — W urzburg, str. 208. 

M arie-Christine Loriens: »L'im aginaire, l'espace et le puvoir 

urbain« (Collage de C hristian G ressier), str. 68. 

K ao 7, Fig. 1223, str. 840 (B oston ). 

Iz dokum ent, film a o 40-godišnjici cesta SR H rvatske: »Cesta 

u strajn e putnice« (scenarij J. O rlovac, kam era F. Vodopivec, 

prikaz u »V ečernjem vjesniku« Z. Fran jić) 5. i 6. IV. 1986, str. 

12. 

Iz prigodne b rošu re »Amerika« (Z. V., Zgb.) 

Iz časopisa »15 dana« (Indijansko naselje). 

C hristopher Tunnard: »The City of Man«, ed. Charles Scribners 

sons, New Y ork , London, 1953, str. 244. (La Citć-Paris, 

plan of de Chastillon, 1607.) 

Color plakat, naselje Fow ises-Francuska. 

Arch. Berlepsch-Valendas. BDA: »Die Gertenstandtbew egung in 

England«, Miinchen, B erlin 1912, str. 117, si. 5. 

K ao i si. 18. 

B . M irković: Osnovi urbanizm a, knj. 1-B, izd. Građev. knj. Bgd. 

1968, str. 204. Fran cu sk a 1936. — Arch. G roer-G eom etrijska žiža 

grada je park, a okolo su gradovi-sateliti (prim jer ideje »anti- 

-city-a« prije 50 godina). 

246

SI. 50 

SI. 51 

V ictor Gruen »M etropolo« iz: »Budući izgled i oblici gradskih 

naselja«, knj. 1 — prijevodi Sem in ara Ujedinjenih n acija u 

A m sterdam u (25. I X — 7. X 1966), izd. Savezni zavod za u rb a 

nizam i kom unalna i stam ben a p itan ja, Bgd., 1968. g. 

Skica iz k atologa izložbe »La Villette« u Parizu 1986— 87 (prim 

je r zajedničkih sad ržaja kulture i nauke uz druge rekreativne 

sad ržaje, koji m ogu p ostati i perm anentna okosnica 

novog »centra«. 

SI. 52 K ao i 21, str. 65, Fig. 37. 

SI. 53 

SI. 54 

Iz revije »Švicarska A rhitektura« — o d ječjim igralištim a u naselju, 

1956. 

K ao 1 (Interb au). 

IZVOR ILU STRA CIJA U T E K S T U 1’ 

(crteži, k arik atu re, grafovi) 

S tr. 8 kao 21, str. 246 

S tr. 20 kao 1. n a Tabli (izložba »Grad su trašn jice« In terbau , Berlin 

1957). 

S tr. 33 M. V resk: »Osnove u rb ane geografije«, ŠK , Zgb., str. 34 

S tr. 56 

S tr. 61 

S tr. 87 

S tr. 109 kao 1 

B rian J. L. B e rry : »The H um an Consequences of U rbanisation«, 

1977, str. 16 

iz knj. Ante M arinović-U zelac: »Socijalni p ro sto r grada«, SNL, 

Zagreb 1978, str. 191, si. 51 (p rem a C hom bart de Lauw e, P. 

H .: »Paris-essais de sociologie 1952— 1964«). 

iz knj. H o rst Schm id -B riim er i Andreas Schulz: »Stadt & Zeichen«, 

K oln 1976, str. 60 (P lak at »Grad i kapital razara stari 

grad«). 

S tr. 113 kao 7, str. 763 

S tr. 120 kao 21, str. 161 

S tr. 126 

kao 7, str. 1008 (K ata stro fa sad ašn josti ili sloboda p ro sto m e 

organ izacije) 

S tr. 138 kao 21, str. 7. 

S tr. 152 kao 1 

S tr. 154 kao 21, str. 124. 

S tr. 159 kao 1 

S tr. 160 

kao 21, str. 159, si. 83 (Lineal je bio p red m et k arik atu re i prije 

50 god. — G ornja si. iz 1984 — dolje k arik atu ra »Architekt« W. 

T riera iz časop isa UHU 1931-naslov: »Die neue Sachlichkeit« 

S tr. 163 kao 21, str. 125, si. 65. 

S tr. 165 K arik atu ra iz novina »Le Monde« od 10. II 1980 (Mich. Guire- 

-V aka) 

S tr. 167 

K arik atu ra iz časop isa »Diagonel« ok tob re 1985, str. 11 (Gilles- 

-R ousseau) 

n N avedena literatu ra ovdje p rem a navedenim b r. si. na tab 

lam a! 

247

S tr. 175 kao 39, str. 323 

S tr. 181 graf. 1. 

S tr. 186 Iz L. H ilberseim er: »Enfaltung einer Planungsidee, izd Ullstein 

(B au w elt Fu n dam ente 6) 1936 B erlin, F ran k fu rt/M , Wien str. 

52, si. 40. i 41. 

S tr. 188 graf. 2. 

S tr. 193 

graf. 3. (T em p oralnost kao kvalitet cjeline) 

S tr. 196 graf. 4. i 5. 

S tr. 197 graf. 6. 

S tr. 202 graf. 7. (M o d el. . . ) 

S tr. 203 graf. 8. 

S tr. 205 graf. 9. 

S tr. 206 kao 21, str. 105, Fig. 57. 

S tr. 208 graf. 9. (crtala Jo rd an a Ivčević, kao i svih 10 grafa na str. 

181— 208) 

S tr. 217 kao 49, str. 195. 

S tr. 218 Iz časop isa »15 dana« br. 8, 1974, str. 12, Lewis M um ford (»Megalopolis 

kao anti-grad«) — (M um fordova vizija svijeta (2) karik 

atu ra iz »Tim esa«) — prijevod Ivo i Žarko Domljan. 

S tr. 221 P ierre Jan ssen : »Kunstgriffe« veri. W. Dansien, H an n /M 1963 

— prijevod sa holand. str. 93, si. 78, 79, 80. (Iz m ape drvoreza 

F. M asereel-a) 

S tr. 226 kao 21, str. 88 

S tr. 240 kao 1, (In terb au 1957) 

SLIK A NA KORICAMA 

»Fources, — bastide d'A rm agnac a plan circulaire«, Phot. J.-C 

M eauxsoone — plakat sa druge stran e m ape kultur. baštine 

Fran cu sk e (B eautes de la F ran ce — Art, N ature, Tourism e- 

LAROUSSE) — D okum entacioni cen tar Rep. zavoda za zaštitu 

spom . kulture H rvatske (Slavko Šterk). 

I. L. 

248

Sadržaj 

P redgovor 5 

1 STANOVATI I P R E B IV A T I 9 

2 OTUĐENI PROSTOR 21 

1. P očetn a dru štven a podjela rad a: selo i grad 21 

2. K ron ičn a b olest g rad a: d ru štven a segregacija 27 

3. In d u strijalizacija i u rb an izacija: staln a kriza ra sta 

grad a 38 

4. P rim jer ekonom skog »kraha« jednog grad a: New Y o rk 47 

5. G rad — n osilac društvene in teg racije ili dezintegracije? 54 

6. R acionalnost i n eracion aln ost političke interven cije 

u p ro sto ru 64 

7. G rad i p riro d a 75 

D odatak: T ornjevi tjeskob e — p arišk i »La Defense« 82 

3 NOVA URBANA PO LIT IK A : OD T EH N O K R A C IJE KA 

SO C IJA LIZA C IJI 88 

1. Što želi N ova u rb an a p olitika? 89 

2. P ro sto r što sp aja a ne od vaja 93 

3. P olivalentnost i b an alizacija 99 

4. U loga ce n tra u socijalizaciji urbanog p ro sto ra 101 

5. G radski p ro sto r je iznad svega društveni p ro sto r 106 

4 ŠTO ZNAČI GRAD »PO LJU D SK O J M JE R I«? 110 

1. T reb a li saču vati g rad ? 110 

2. K ako dalje od funkcionalizm a? 115 

3. Z nači li funkcionalizam od vajan je ili sp ajan je 

životnih fu n kcija? 119 

5 TEH N O LO G IJA I U RBA N I PRO STO R 127 

1. Dualizam tehnologije i urbanog p ro sto ra 127 

2. N a k oji n ačin p revlad ati d ihotom iju radnog i 

stam ben og p ro sto ra ? 136

6 GRAD I D RU ŠTV EN A ZAJED N ICA 144 

1. G rad — kolijevka zajed n ištva i sigurnosti 144 

2. D ruštvena zajed n ica p ostavlja gradu određene granice 148 

7 OSNOVNE D IM E N Z IJE »GRADA PO LJU D SK O J M JE R I« 153 

1. P lan iran je — jedinstvo raznorodnih različitosti 153 

2. Slobodno p ro sto rn o p lan iran je zah tijeva da se tržišn a 

ek onom ija zam ijeni ek onom ijom resu rsa 162 

3. P ro sto r kao fu n kcija vrem en a 169 

4. B io-ritam i doživljaj vrem en a u urbanoj sredini 172 

5. Osnovne dim enzije urbanog p lan iran ja 181 

6. Anti-City kao sinteza bitnih dim enzija 194 

7. K o m en tar uz predložene dim enzije 209 

8. K ontem p lativn a tem p oraln ost sred išta grad a 213 

8 SOCIJALNA IN TEG RACIJA U URBANOM PROSTORU 219 

A. Oblici društvene in terak cije 220 

a) institucionalizirani oblici in terak cije 220 

b) Specifične gru p acije žitelja 222 

c) P rotiv b irok ratizm a i segregacije 230 

B . Oblici sim boličke identifikacije 231 

B IB LIO G R A FIJA 241 

Popis izvora ilu stracija 245

R U D I S U P E K 

G R A D P O M J E R I Č O V J E K A 

I z d a j e 

I T R O » N A P R I J E D « 

O O U R I z d a v a č k a d j e l a t n o s t 

Z a g r e b , P a l m o t i ć e v a 3 0 

Z a i z d a v a č a 

R A D O V A N R A D O V I N O V I Ć 

P r i p r e m a i l u s t r a c i j a 

I V A N L A Y , u r b a n i s t 

K o r e k t o r 

J A S E N K A M A J E T I Ć 

L i k o v n a o p r e m a 

R A T K O J A N J I Ć - J O B O 

T e h n i č k i u r e d n i k 

I V A N T R 2 A N 

В г . M . K . 1 9 8 7 — 5 

Y U I S B N 8 6 - 3 4 9 - 0 0 6 5 - 7 

S l o g , t i s a k i u v e z 

Š t a m p a r s k i z a v o d » O g n j e n P r i č a « 

Z a g r e b , 1987. 

N a k l a d a 2 . 0 0 0

■иНмМзјгаигајЖ

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?