■иНмМзјгаигајЖ
Grad%20po%20mjeri%20covjeka%20_%20S%20gledista%20kulturn%20-%20Rudi%20Supek
Grad%20po%20mjeri%20covjeka%20_%20S%20gledista%20kulturn%20-%20Rudi%20Supek
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>■иНмМзјгаигајЖ</strong>
Rudi Supek<br />
GRAD PO MJERI ČOVJEKA<br />
S gledišta kulturne antropologije
POSEBNA IZDANJA<br />
Izdaje<br />
ITRO »NAPRIJED«<br />
Glavni urednik<br />
MILAN MIRIĆ
RUDI SUPEK<br />
GRAD PO MJERI<br />
ČOVJEKA<br />
S gledišta kulturne antropologije<br />
naprijed<br />
ZAGREB 1987
Recenzenti<br />
Prof. EUGEN FRANKOVIĆ<br />
Doc. dr OGNJEN ČALDAROVIĆ-
Predgovor<br />
Neposredni poticaj za ovu knjigu bila je urbanistička konferencija o planiranju<br />
naselja Mišeluk kod Novog Sada, održana 1980. godine. Radilo<br />
se o izgradnji naselja od 50.000 do 200.000 stanovnika, dakle o jednom<br />
novom gradu, odnosno o osjetljivom proširenju Novog Sada. Tu se<br />
pojavio pojam »grad po mjeri’ čovjeka« koji je trebao da bude osnovna<br />
inspiracija i ideja za izgradnju ovoga naselja. Međutim, iz održanih diskusija<br />
vidjelo se da nije nimalo jasno što bi valjalo razumjeti pod tim<br />
pojmom. Već u samom natječaju naglašena je humanistička i personalistička<br />
orijentacija gradogradnje, pa se kaže da »materijalna osnova društva<br />
(!) omogućuje takve oblike organizacije prostora i izgradnje gradova<br />
(!) u kojima će se stvoriti uslovl za potpunu afirmaciju ličnosti (!),<br />
njenu društvenu, kreativnu, radnu i ličnu aktivnost i eliminiranje suprotnosti<br />
koje su izvor kriza suvremenog grada.«1<br />
Ističe se socijalni vid društvenog razvoja i izgradnje gradova: »Osnovu<br />
posmatranja odnosa između prostornog i socijalnog aspekta razvoja,<br />
u kontekstu osnovnih društvenih idejnih opredeljenja čini socijalna<br />
integracija i zajednica življenja, kao središta kategorija društvenog<br />
života u naselju.« (3) Radilo se, dakle, o takvim' razvojnim procesima<br />
koji bi bili usklađeni sa socijalnim idealima društvenog povezivanja<br />
ljudi u obliku jedne »zajednice življenja«, I time iskrsava sva ona široka<br />
problematika suvremenog urbanizma o socijalnoj integraciji pojedinca<br />
u društvenu zajednicu, ustvari pitanje odnosa između ličnosti<br />
i zajednice, a što opet traži da se utvrdi o kakvoj se ličnosti radi u<br />
»urbanom prostoru« i na koji je način strukturirana životna zajednica<br />
u kojoj ona mora živjeti. Projekcija takve zajednice u konkretni prostor<br />
jedna je od velikih briga suvremenog urbanizma.<br />
Susrećemo se sa pitanjima koja postavljamo socijalnoj psihologiji<br />
i kulturnoj antropolgiji a s obzirom na život čovjeka u naseljima i gra<br />
1 Uzimamo navode iz dva dokumenta: a) Planiranje Mišeluka u suvremenim<br />
uslovima, Analiza predloženih rešenja u konkretnim elaboratima. Novi Sad, Urbis,<br />
1980, i Izveštaj o radu učesnika okruglih stolova, Novi Sad, 1980.<br />
5
dovima. Iz tih pitanja moramo i doći do odgovora, što je to »grad po<br />
ljudskoj mjeri«. Zato smo odlučili da se na kritički način pozabavimo<br />
ovim pitanjima s gledišta spomenutih znanosti i da pogledamo kako se<br />
ona mogu projicirati u prostor i njegovo oblikovanje. Naravno, suvremenom<br />
gledanju stran je svaki utopizam koji ne vodi računa o konkretnim<br />
povijesnim uvjetima, gdje se odigravaju procesi izgradnje ljudskog<br />
naselja, pa se ključ za odgovor na postavljeno pitanje mora prvenstveno<br />
potražiti u prirodi samih ovih povijesnih procesa. A nalazimo se<br />
upravo u jednoj kritičkoj fazi razvitka suvremenog čovjeka, jer se postavlja<br />
ne samo pitanje ekonomije zasnovane na profitu i produktivizmu<br />
već i odnosa proizvodnje prema prirodnim uvjetima života uopće.<br />
»Krizu kapitalizma« i »krizu socijalizma« prati i »ekološka kriza«, a to<br />
znači da neka temeljna pitanja o ljudskom radu, podjeli rada, oblicima<br />
proizvodnje, tehnologiji, razvojnim ciljevima i tako dalje čekaju na<br />
odgovor. Na neka od ovih pitanja u ovom smo tekstu pokušali upozoriti.<br />
Naravno, naš zadatak nije bio u tome da ulazimo u sve vidove posla<br />
koji mora obaviti jedan urbanist-stručnjak. Prema tome, nema onog<br />
stupnja konkretizacije pojedinih ideja kakav je neophodan arhitektima<br />
i urbanistima kod neposrednog planiranja ljudskog naselja. Ali znamo<br />
veoma dobro, da se operacionalizacija pojedinih zadataka, za koje je<br />
potrebna stručna izobrazba, vrši polazeći od nekih općih ideja i zamisli,<br />
a u tom poslu, na višem nivou apstrakcije, ukrštavaju se razne discipline<br />
ljudskog mišljenja — urbanizam sa sociologijom, ekonomijom,<br />
tehnologijom, socijalnom psihologijom, antropologijom. Prava kultura<br />
jednog urbaniste ogleda se u njegovoj sposobnosti sintetičkog mišljenja,<br />
to jest obaviještenosti o doprinosu pojedinih znanstvenih disciplina<br />
koje zadiru u bitne vidove ljudskog života u naselju. A u pitanju je,<br />
zapravo, čitav život!<br />
Naša razmišljanja ostala su na razini naselja, pa je ispušten sasvim<br />
iz vida onaj vid prostornog planiranja koji se odnosi na čitave regije, a<br />
koji se ne može zanemariti u konkretnom planiranju. No, ne samo ova<br />
makro-prostoma, već također i miikroprostoma dimenzija, ona koja se<br />
bavi sprovođenjem rasporeda objekata u stambenim blokovima, ovdje<br />
je zanemarena, iako su naznačena načela o kojima valja voditi računa<br />
i kod mikro-projekata. Bavimo se, dakle, nečim što se može nazvati mezo-prostorom.<br />
I to, dakako, zbog toga što se upravo u tom prostoru rješava<br />
osnovni problem odnosa između čovjeka, kao društvenog bića, i<br />
njegove društvene i životne zajednice. To ne znači da smo se metodički<br />
opredijelili za »molekularnu prostornu koncepciju«, već samo činjenicu<br />
6
da se u tom prostoru postavljaju neka osnovna pitanja od kojih valja<br />
polaziti u planiranju i oblikovanju ljudskog prostora uopće.<br />
Nema sumnje da je ovo naše bavljenje urbanizmom s kultumo-antropološkog<br />
gledišta u središtu interesa našeg urbanizma uopće. Samo da<br />
podsjetim kako se u natječaju u rješenjima u vezi s Mišelukom govori<br />
o tome da »zajednica u sebi nosi najvišu vrednosnu orijentaciju, jer je<br />
to pojam koji obuhvata totalitet životnih vredaosti i totalitet životnih<br />
potreba. On zahvata jedan polivalentno građen prostor.« A jedan od<br />
natjecatelja to ovako pobliže određuje: »U kontekstu konkretne društvene<br />
zajednice, jugoslovenskog socijalističkog samoupravnog društva, koje<br />
se posmatra kao ideal, cilj i podstrek, nabrajaju se najviše vrednosti<br />
socijalističkog urbaniteta: u njemu postoji slobodna društvena interakcija<br />
i komunikacija, u njemu se ličnost ostvaruje kao totalitet, u njemu<br />
je moguć povratak prirodi, u njemu prevladava upotreba nad prometnom<br />
vrednošću, u njemu je moguće slobodno kretanje ličnosti u simbolički<br />
bogatom urbanom prostoru, u njemu je nužno ukidanje svih<br />
oblika segregacije.« (»Sad'ik«).<br />
Zanimljivo je da ocjenjivačka komisija u tom natječaju dobro uočava<br />
sve poteškoće s lijepo zamišljenim ciljevima i veoma idealnim<br />
pojmovima, pa tako među ostalim prigovorima upozorava: »Između<br />
apstraktnog pojma zajednice življenja i konkretno isplaniranih jedinica<br />
na zadatom prostoru postoji praznina (!) koja je metodološkog karaktera<br />
(!), s obzirom da se svi apstraktni pojmovi teorije ne mogu operacionalizirati.<br />
Oni i dalje ostaju na nivou generalizacije.« A tako stoji s većinom<br />
pojmova koje susrećemo u urbanim teorijama, kad je riječ o<br />
socijalnoj i socijalno-psihološkaj problematici. To pomalo liči na veoma<br />
lijepo sročene zadatke naših pedagoga, koji se ni malo tako lijepo<br />
ne sprovode u život!<br />
Naravno, ovaj tekst nema namjeru da odgovori na sva pitanja, i ne<br />
smatra da su neki dati odgovori nepogrešivi, već prije želi ukazati u<br />
kojem smjeru valja potražiti takve odgovore i s kakvim situacijama,<br />
kao razvojnom perspektivom suvremenog čovječanstva, valja računati.<br />
Povodom štampanja ovoga rukopisa želio bih posebno zahvaliti ing.<br />
Ivanu Layu za izbor ilustracija i mnoge korisne sugestije.<br />
7
»Tu se može stanovati, a li...<br />
Ш № Ш Г **» mm***:<br />
Ч-<br />
%<br />
« « « ■ ! ■ ■ « ? * '<br />
> f<br />
/<br />
* \* * i5 S i<br />
. da li se može i prebivati?«
1 Stanovati i prebivati<br />
Ona velika lutalica, što je na drugoj strani naše polutke otkrila raj na<br />
otoku oceana i pokušala ga nama dočarati na slikama gustim, čistim,<br />
suncem prožetim bojama, zapitala se na jednom platnu: Odakle dolazimo?<br />
Kuda idemo? Tko smo mi? Pitanje je iskrslo u času kad su ljepota<br />
i smirenost gasili potrebu za svakim zapitkivanjem, milovanje ruku stišavalo<br />
svaku uznemirenost. Pa ipak: zašto se ovo pitanje nameće na<br />
koncu dugog lutanja, pitanje koje zvuči kao potraga za nekim Mjestom?<br />
Odakle i kuda? I zašto bi nas upućivalo na neko Mjesto da bismo doznali<br />
»tko smo mi« ?<br />
Očito je da čovjek na svojem dugom putovanju kroz vrijeme i povijest<br />
traži u prostoru i njegovom oblikovanju odgovore na neka pitanja<br />
0 smislu svojeg postojanja. Već i zbog toga što su mu prostor i predmetna<br />
protegnutost dopuštali da u njemu ostavi svoj trag i vraća mu<br />
se po volji kako bi više doznao o sebi. U prostoru je nalazio tvari i oblike<br />
da izgradi zaklon od vanjskih nepogoda i neprijateljskih bića, ali<br />
1 da pomoću zaklona stvori oblike, koji će svjedočiti o njegovoj misli,<br />
mašti i društvenim odnosima, da oblicima izrazi bogatu simboliku vlastitog<br />
života, kojom je brlog pretvorio u stan, a stan u nastambu i naselje.<br />
Stvorio je sebi prebivalište — mjesto gdje se čovjek proizvodi kao<br />
vrsta, ali d kao ljudska Zajednica. Da bi se očitovao kao jedinka svoje<br />
vrste, dovoljno mu je bilo pronaći zaklon ili stanovati, da bi se spoznao<br />
kao društvo ili biće zajednice, potrebno je bilo da stanovanje govori o<br />
organizaciji društva, da se stan pretvori u prebivalište, da mu ono govori<br />
o onome što jedinku nadživljuje, da u prostoru sagleda i duhovnu<br />
dimenziju svojeg postojanja.<br />
Prigovor, što ga je arhitektima, urbanistima, stanovnicima uputio<br />
filozof Heidegger, upozoravajući' ih da »ne znaju što znači stanovati«,<br />
upućuje, ustvari, na jedan druga pojam stanovanja — na prebivanje.<br />
Ljudi, dakako, danas znaju stanovati i zahvaljujući tehnici i umijeću<br />
arhitekata znaju stanovati sve bolje i udobnije, dakako ako imaju za to<br />
9
potrebna materijalna sredstva. Drugačije stoji s prebivanjem — s mjestom<br />
stana u prostoru i vremenu! Modemi graditelj izvrnuo je odnose<br />
što su nekoć izgledali sasvim prirodni ljudima: on ide od stana prema<br />
naselju, a do grada gotovo nikada i ne stiže, dok su stari, naprotiv, išli<br />
od grada prema naselju i stanu. Polazeći od posebnoga modemi ne dolaze<br />
do općega, rekao bi filozof. Međutim, izvrnuvši perspektivu izgubili<br />
su nešto bitno — otjelovljeni nazor o svijetu.<br />
Već je primitivac gradio naselje po nekom svojem viđenju svijeta i<br />
društva kao cjeline, gradio ga je kao mikrokozmos u makrokozmosu.<br />
Čovjek antike je to radio još mnogo svjesnije. Prostor, u kojemu će se<br />
pojedinac rađati, rasti i dozrijevati, morao je nešto govoriti o njegovom<br />
poimanju kozmosa i društvene organizacije. Inače grad ne bi imao nikakvu<br />
odgojnu funkciju i čovjek bi slabo spoznao svoju društvenu ulogu.<br />
Dovoljno je da bacimo jedan pogled na selo kako ga izrađuju Indijanci<br />
Bororo (vidi opis u Divljoj misli Cl. Lćvi-Straussa) ili na neki egipatski<br />
ili grčki grad. Doduše, kozmičko poimanje grada sve više potiskuje<br />
socijalno poimanje društvenih razlika i uloga, i to dovodi progresivno<br />
do njegova rastvaranja, da bi s kapitalizmom »kozmos« odstupio<br />
sasvim pred »kaosom«, a graditelji se odrekli svakog nazora o svijetu<br />
koji traži da se misli idući od cjeline prema dijelovima, od grada prema<br />
stanovima. Ako je suvremeni arhitekt ili urbanist postao žrtva »paroijalizma«<br />
i kaosa, što se rađa u nekontroliranom ekspanzivnom društvu,<br />
ako se čini da je izgubio sposobnost da misli idući od cjeline prema dijelovima,<br />
onda je zato odgovorna u mnogome činjenica da ne posjeduje<br />
takav nazor o svijetu koji bi oblikujući cjelinu garantirao i trajnost takve<br />
cjeline. On je siguran da je čovjeku, kao živome biću, potreban stan,<br />
ali nema više nikakve sigurnosti da taj čovjek ima određen duhovni odnos<br />
prema društvu i svijetu. Zato je izgradnja ljudskog naselja postala<br />
stvar stalne intervencije u nečemu što se razvija izvan duhovnih sposobnosti<br />
čovjeka. No, i u takvom kaosu, ostala je imperativna potreba da<br />
se rješavaju potrebe reprodukcije jednog sve razvijenijeg i diferenciranijeg<br />
društva, ostala je potreba da se kaos podvrgne nekim zahtjevima<br />
tehničkog ovladavanja okolinom. Iako tehničko ovladavanje prividno<br />
ne traži neki nazor o svijetu, bujanje ovog kaotičnog organizma,<br />
koji se zove suvremeno stanovanje, poremetilo je neke bitne parametre<br />
ljudskog života: ono mu je oduzelo duhovnu dimenziju prebivanja u<br />
gradu, ono je njegovo stanovanje dovelo do neravnoteže s okolinom u<br />
širem — biološkom — i užem — društvenom pogledu. Stoga se ponovo<br />
nameće zahtjev za temeljitijim premišljanjem ljudskog stanovanja i<br />
prebivanja.<br />
10
Kao što je povijest ljudskoga društva postala povijest sve veće diferencijacije<br />
društva uz raspadanje ljudske zajednice, tako je i povijest<br />
grada postala povijest sve diferenciranijih oblika stanovanja i kretanja<br />
u gradu uz rasap ljudskog prebivališta. Ideal siromaha postao je<br />
da »dođe do stana«, ideal bogataša da »pobjegne iz grada«: jedan traži<br />
svoje mjesto u neprijateljskoj cjelini, drugi bježi iz ravnodušne cjeline.<br />
Nitko više ne zna gdje mu je »pravo mjesto«!<br />
Bježanje za jedne, nemogućnost bježanja za druge; otvorenost prostora<br />
i prekoračdvanje granice za jedne, zatvorenost prostora i granice<br />
koje liče na zatvorske rešetke; svijet koji je za neke postao »veliko<br />
selo«, svijet koji je za druge samo smradna i zagušljiva шра — to je<br />
sudbina prebivam ja suvremenog čovjeka. Dok jedni raspolažu sredstvima<br />
da stanovanje načine ugodnim, lijepim, gotovo umjetničkim djelom,<br />
dotle su drugi lišeni naijosnovnije mogućnosti po kojoj bi se ljudsko<br />
stanovanje razlikovalo od životinjskoga (a tu valja imati na umu da<br />
prilagodljivost čovjeka na nečovječne uvjete života daleko premašuje<br />
prilagodljivost životinje na neživotinjske uvjete života). Životinja je<br />
uspjela ugraditi svoje »dostojanstvo« u vlastiti organizam, a čovjek u<br />
tome nije uspio. Čovjeku je »dostojanstvo«, kao što bi rekli filozofi,<br />
zadato, a nije dato. No, tamo gdje životinja umire, čovjek se buni, a<br />
buni se protiv nečovječnih uvjeta života sve slabije, jer su sredstva<br />
tlačenja postala sve moćnija i rafiniranija. Nastojanja da se prostor<br />
ljudskoga prebivališta stavi pod potpvmu kontrolu vladajućih slojeva<br />
i oduzme sloboda kretanja svakom pojedincu jača su no ikada u povijesti,<br />
i samo je stanovanje čovjeka postalo stvar kontrole građanske i<br />
privatne egzistencije. Pobjeći, ah, pobjeći! Da, i naći mjesto gdje bi se<br />
moglo ljudski prebivati. A mnogi, koji su uspjeli pobjeći;, takvo mjesto<br />
nisu našli.<br />
Da li ljudi doista »ne znaju stanovati«? D'a li se njima doista ne<br />
dopušta da u ovom zemaljskom prostoru, za koji su predodređeni dugim<br />
razvojem svojih tjelesnih i' umnih sposobnosti, pronađu Mjesto<br />
svojeg prebivanja? To su, naravno, pitanja koja obuhvaćaju sav život<br />
suvremenog čovjeka, a nama je odgovoriti samo na jedan vid o kojemu<br />
neki razmišljaju tek na »koncu puta«: da li su pronašli, otkrili, odabrali<br />
pravo Mjesto gdje se mogu smiriti i baciti pogled na čitav svoj<br />
život? A možemo postaviti ovo sudbonosno pitanje i na mnogo skromniji<br />
način: Mjesto gdje će nakon dnevnoga truda moći odahnuti i baciti<br />
pogled na svoj svakodnevni život, da bi mu dali neki smisao i da<br />
i ovaj dan ne bi bio za njih izgubljen? Iako je nemoguće iščupati grad<br />
iz čitave sudbine čovječanstva, iz njegova povijesnog kretanja i društvene<br />
organizacije, iako se ovdje radi o toposu koji ne dopušta da se<br />
11
zaustavimo na jednom mjestu, ipak ne možemo izbjeći zadatku da pronađemo<br />
ono u čemu je uspio antikni čovjek, naime odnos između svijeta<br />
i našega svijeta, između makrokozmosa i mikrokozmosa, odnos<br />
nekog jedinstva i sklada, koje se može pročitati u djelima ljudskih<br />
ruku.<br />
Da li je čovjek po prirodi više nomad nego starosjedilac, više lutalica<br />
nego čuvar vlastita doma? Da li je potreba za zaklonom, ili nekim<br />
stanom isto što i potreba za prebivalištem u ovome svijetu? Da li uopće<br />
pojam prebivališta smijemo prostorno izraziti nekom urbanom topologijom?<br />
Ili je grad nešto što je za čovjeka u stalnom propadanju, što je<br />
uvijek nanovo izgubljeno, te ga valja nanovo osvojiti, kao što su mislili<br />
Ibn Khaldunovi Berberi već u dvanaestom vijeku?<br />
Da li je grad kao ljudsko prebivalište »izgubljen« za čovjeka već<br />
tada kad se pojavom klasnog društva počinje raspadati ljudska zajednica,<br />
a to znači početkom ljudske povijesti, kao povijesti ove naše civilizacije<br />
uopće? Ili je, naprotiv, upravo raslojavanje primitivne ргаzajednice<br />
ljudi omogućilo da se grad pojavi, da se opaše bedemima i<br />
uspostavi strogi prostorni poredak u vlastitoj utrobi? Ma koliko nam<br />
se činilo da se čovjek počinje pitati o svojem prebivalištu tek nastankom<br />
grada, kao mjestom nastanka civilizacije, koja ovo pitanje uopće<br />
omogućuje, a ono je postavljeno već u antici kao zadatak pred kojim<br />
stoji čovjek-graditelj, o dekadenciji grada u čisto arhitektonskom i urbanom<br />
pogledu može se govoriti mnogo kasnije.<br />
Doista, grad izgleda najsređeniji i najuređeniji kroz onaj period<br />
povijesti, koji Spencer naziva »militarističkim društvom«, društvom u<br />
kojem se ratuje za vlast nad selom, i u kojem vlada strah od ljudi i<br />
bogova. Ćitav ovaj period Spencer suprotstavlja »industrijskom društvu«,<br />
dakle našem vremenu, u kojem bi morala vladati pozitivna filozofija<br />
mira, rada i napretka. Optimizam industrijske dobi pokazao se<br />
iluzornim upravo u razvitku grada, jer su duh industrijalizma i kapitalizma<br />
razorili vjekovni red u gradu i izložili ga neredu, nesređenostd,<br />
kaosu iz kojega sve do danas ne može izaći. Pa, ako je čovjek opasan<br />
snažnim bedemima sanjao o bijegu u transcendenciju, gledajući zvjezdano<br />
nebo, moderan čovjek počinje sanjati o neposrednom, tjelesnom<br />
bijegu gledajući sve nevolje koje mu donosi suvremeno Mjesto njegova<br />
boravka. Potreba za bijegom dala je mašti automobilske točkove, a bogatstvo<br />
mogućnost da se bira stanovanje i prebivanje, daleko d udaljeno<br />
od ljudi. Ideja zajednice uzmaknula je pred rezignacijom i avanturizmom<br />
pojedinca, koji je porodicu pretpostavio zajednici, a stan<br />
prebivalištu.<br />
12
Kao radikalnu negaciju grada i vezanosti uz određeno mjesto stanovanja<br />
valja uzeti ideje koje je razvio Holandez Constant počevši od<br />
kongresa za jedan imažinistički Bauhaus 1956, kad je izradio projekt za<br />
stalni logor Roma (Gitana iz Albe u Italiji). U Novom Babilonu od 1960.<br />
on razrađuje ideje novog nomadskog društva budućnosti, drugačijeg<br />
društva u drugačijem prostoru, prostoru namijenjenom skitničarenju,<br />
lutanju, prostoru apsolutne slobode, suprotstavljenom kolektivnim konvencijama<br />
d konfiguracijama, prostoru kao momentanom obliku koji<br />
se ispituje i napušta, koji nije više središte zamke koju valja zauvijek<br />
izbjegavati. Stalna promjena prostornih smještaja i odnosa odgovara<br />
funkciji radikalno suprotstavij enoj svakom utilitarizmu i funkcionalizmu:<br />
prostoru igre, ludičkom čovjeku. »Novi Babilon, u kojem pod<br />
krovištem izgrađujemo pomoću mobilnih elemenata zajedničko obitavalište,<br />
stalno stanovalište, koje stalno mijenjamo, preoblikujemo: logor<br />
nomada u planetarnim razmjerima.«1<br />
Constant polazi od strukturalističke pretpostavke da je svako prostorno<br />
planiranje, odnosno izgradnja prostora stvaranje jednog stabilnog<br />
sistema raščlanjivanja između društvenih sadržaja i prostornih izraza.<br />
U arhaičkim društvima postoji homologtjska korespondencija između<br />
prostorne organizacije i društvene organizacije. (Pogledajmo samo<br />
opis Cl. Levi-Straussa izgradnje sela kod Bororo indijanaca u Divljoj<br />
misli). Svaki prostorni elemenat ima svoj određeni socijalni smisao koji<br />
mu je dao graditelj, tako da je prostorna tvorba uvijek i ideološki akt,<br />
davanje društvenog smisla nekom prostornom obliku. U kapitalizmu se<br />
ova jasna transpozicijia gubi, jer je prostor pretvoren u proizvedenu<br />
robu, koja se dijeli i troši na proturječan način, istovremeno privatno<br />
i društveno. Urbanist kao graditelj grada ne posjeduje samostalnu ulogu,<br />
jer je zavisan u odlučivanju od onih što stoje administrativno iznad<br />
njega, političara i ekonomista, i daju drugi smisao njegovim zamislima.<br />
Prostorni oblici u svojoj izražajnoj funkciji govore uvijek nešto i o<br />
ideološkim i političkim utjecajima onih koji su o njima odlučivali, iako<br />
taj utjecaj nije uvijek tako jasan u modemom društvu kao u arhaičnim<br />
društvima.<br />
Nasuprot tradicionalnom gradu, kojega obilježuju njegove granice u<br />
konkretnom prostoru, vidljive u obliku badema ili nevidljive u obliku<br />
administrativne vlasti, označenoga jasno toponimijskim nazivom, koji<br />
sadrži »unutar grada« i »izvan grada«, neku nutrašnjost i neku vanjštinu,<br />
nomadski grad se pojavljuje kao njegova negacija, kao bezgranična<br />
1 Constant, New Babylon: une vitle nomade, u zbirci Nomades et Vagabonds,<br />
10/18, Paris 1972, No 1011, str. 203.<br />
13
asprostranjenost, bez jasnih granica, s dimenzijama globusa, čak i kozmosa,<br />
svijeta, obuhvaćajući čitavo izmiješano pučanstvo, u kojem se gube<br />
razlike po rasi i govoru, grad koji onemogućava svaku »teritorijalizaciju«<br />
pojedinaca i društvenih grupacija, jer lje »svako mjesto pristupačno<br />
svakome i svima. Čitava zemlja postaje prebivalište zemaljskih<br />
stanovnika.« (Ibid, str. 210).<br />
U novom »ludičkom društvu« pojedinac će raspolagati svim svojim<br />
vremenom, a oslobođenu energiju upotrebljavat će za stvaralačke djelatnosti,<br />
posebno za igru. U Novom Babilonu ne poštuje se nikakav<br />
poredak, jer je društveni red stvar stalne improvizacije svakog pojedinca<br />
u njegovoj ludičkoj i stvaralačkoj djelatnosti. Njemu nije potrebna<br />
stoga ni bilo kakva vlast, jer je djelo svakog svojeg stanovnika.<br />
Cilj je da se neutralizira svaka privilegirana točka u mjlestu: u-topos, i<br />
da on postaje na svakom mjestu stvar slobodne komunikacije među<br />
stanovnicima. Svi elementi za stanovanje su identični i razmjenjivi.<br />
Međutim, postoji bitna proturječnost u tom pokretljivom stambenom<br />
prostoru, jer on sadrži u sebi svoju vlastitu suprotnost: tehnološku<br />
konstrukciju koja ga omogućava. Zato nalazimo dva tipa teritorijalizacije:<br />
— »Fizički« prostor: »To je jedan skelet s horizontalnom dominantom,<br />
koji se prostire na deset do dvadeset hektara, na 15/20 metara iznad<br />
zemlje. Čitava visina je smještena između 30 i 60 metara. U unutrašnjosti,<br />
jedno ili više čvrstih jezgara okupljaju tehnički centar i centar<br />
za snabdijevanje... Nekoliko sektora je snabdjeveno sanitarnim i<br />
školskim uređajima, prostorom za skladišta, centrom za znanstvena<br />
istraživanja i svime što je još potrebno. Jezgre zauzimaju jedan dio<br />
sektora.« (N. Babilon, str. 215—216).<br />
— »Ludički« prostor: »... drugi dio, najvažniji u »Novom Babilonu«,<br />
je društveni prostor s pokretnom raščlanjenošću: akcijski teren za homo<br />
ludensa.« (Ibid.).<br />
Prvi je prostor, kao što primjećuje jedan drugi autor, Castanet, »hiperfunkcionalistički«<br />
i dotjeran do savršenstva, zadnja riječ kibemetike,<br />
dok je drugi prostor njegova suprotnost, jedan dinamički labirint,<br />
u kojem ljudi stalno grade i razgrađuju, sastavljaju i rastavljaju, stalno<br />
se smještavaju i razmještavaju, neprekidno mijenjaju mjesto, jer<br />
se homo ludens uči u toku same igre. Utopija vječnog skitničarenja,<br />
stanovanja koje ne poznaje ni jiedan jedini centar, pretpostavlja, međutim,<br />
tehnički sistem koji mora biti centriran i suvislo izgrađen u prostornim<br />
odnosima. Ne poznajemo U već danas takvog skitnicu-automobilistu<br />
u mreži savršenih autoputova kontinentalnih razmjera Amerike?<br />
Mašta se ovdje sukobljuje s tehničkom nužnošću. Doduše, i sam Marx<br />
14
je svojeg čovjeka dokolice i slobodnog stvaralaštva postavio u potpuno<br />
automatizirani proizvodni svijet, iako nijje jasno opisao tko će taj svijet<br />
misliti i stvarati?2<br />
Budući da je prostorni oblik društva njegovo urezivanje u prostor,<br />
»društvenost u svojoj prostornosti«, to prostorni sistem mora odražavati<br />
i proturječnost društvene organizacije, iako određeni dio društvenog<br />
sektora može biti u svojem funkcionalnom obliku jako reduciran,<br />
kao što je proizvodni rad u punoj automacijd. Mašta se ovdje sudara<br />
s vlastitim granicama, s racionalnošću prostome organizacije. Mašta<br />
ovdje, međutim, želi ostvariti određenu »prostornu sintezu društvenoga«,<br />
a to znači misliti i svoju suprotnost.<br />
U organizaciji života u »Novom Babilonu« osnovne društvene kategorije<br />
života dobivaju drugačiji smisao od uobičajenoga: tako prostor<br />
postaje ireverzibilan, a vrijeme reverzibilno. Nomadski grad dolazi na<br />
prag irealnoga i nezamislivoga.<br />
»Ireverzibilnost prostora sastoji se u tome što »se sektori stalno<br />
mijenjaju po obliku i atmosferi prema djelatnostima koje se u njima<br />
odigravaju. Nitko se ne može vraćati, ponovo pronaći mjesto koje je<br />
malo prije ostavio, sliku koju je sačuvao u pamćenju. Nitko više ne<br />
pada u zamku navika.« (Op. cit. 212). Budući da svaki pojedinac može<br />
slobodno raspolagati tehničkim uređajem, a time i mijenjati konfiguraciju<br />
svih ostalih elemenata, to nitko ne uspijeva da dade svojem<br />
mjestu obitavanja neki stalni oblik teritorijalizacije: nitko ne može rekonstruirati<br />
prethodni trag svojeg kretanja, ponavljati kretanje putom<br />
kojim je već prošao, prethodno ga utvrdio. Svaka predodžba i pokušaj<br />
njegova oživljavanja u prostoru postaje nemoguće kao opetovanje prošloga<br />
iskustva. S gubitkom prošloga prostornog iskustva gubi se i objektivnost<br />
prostora, jer objektivnost počiva na utvrđenim zajedničkim,<br />
društvenim konvencijama, a takve ovdje nema. Time se gubi i reverzibilnost<br />
prostora i prostornih odnosa: nitko se ne može vratiti na mjesto<br />
s kojega je pošao, jer se ono nalazi već uključeno u jedan drugačiji<br />
red. Želja za kretanjem i stvarno kretanje je lišeno svake moguće zapreke,<br />
ona je u stabilnoj mijeni, kao i konstelacija u kojoj se ljudi susreću;<br />
to je totalna želja za promjenom, ničim sputana, čak ni zaustavljiva,<br />
jer je svaki početak, svako mirovanje nemoguće, uvijek će netko<br />
poremetiti momentani poredak. Očaj povratnika, koji nakon mnogo godina<br />
povratkom u »svoiji zavičaj« ne nalazi više isti poredak stvari u<br />
2 Hervć Castanet, Figures imaginaires de l’u-topos urbain (Imaginativne figure<br />
urbanog u-toposa), u časopisu »Espaces et socićtćs« No. 32—33, 1980, Paris, Anthropos,<br />
str. 65—77.<br />
15
prostoru, ovdje je sadržan u samoj želji, u samom načinu bivstvovanja<br />
Nema povratka u zavičaj!<br />
Drugačije stoji s vremenom, jer ono postaje reverzibilno. »Reverzibilnost<br />
vremena je u tome što apstraktno, univerzalno vrijeme na kro<br />
nometru, koje se mjeri na sceni vrednota i razmjene, urbane prakse<br />
podložne zakonima proizvodnog rada, iščezava u korist rastezljivog,<br />
promjenljivog, slučajnog, razlomljenog, teturajućeg vremena. Intenzivno<br />
vrijeme, konkretno vrijeme: ne-vrijeme. Ireverzibilnost vremenski!<br />
odnosa se gubi: ab može biti jednako s ba. (Castanet, op. cit. str. 73)<br />
»Budući da ga nikakva nužnost ne može sputati, ono je sposobno vratiti<br />
se izloženo svemoći želje, vratiti se istim putem, zaustaviti se na mje<br />
stu i vrtiti u krugu. Imaginarno vrijeme je par excellence vladavina ponavljanja«,<br />
kaže Constant (op. cit. str. 242), a na što primjećuje Castanet:<br />
»Ali čudno mi neko ponavljanje što ponavlja — povratak na nultu toč<br />
ku: na apsolutnu sadašnjost bez prošlosti i budućnosti — neumorno<br />
rađanje totalne slobode, apsolutnu prostomu mogućnost izraženu lutanjem<br />
i nomads tvom. Nikako ne ponavljanje istoga već, paradoksalno,<br />
neprestano i stalno ponavljanje drugačijega.«<br />
To je logika apsolutne želje i stalne raspoloživosti za doživljaj i<br />
užitak, koji je preporučio već Andre Gide u Zemaljskim hranama, sposobnost<br />
da se doživljaj zaboravi onim časom, kad je doživljen, kako<br />
se ne bi mogao ponavljati i kvariti sposobnost za novi doživljaj i užitak.<br />
No, da li postoji bitna razlika između ponavljanja »istoga« i ponavljanja<br />
»drugačijega«, nisu li to dva pola istog načina postojanja?!<br />
Pascal je to zvao »rastrešenošću«, Heidegger bi to nazvao »gubitkom<br />
zavičaja«. Ali, nema sumnja, da logika želje znači poništavanje svega<br />
što može slabiti intenzitet uslijed ponavljanja već doživljenoga.<br />
Ovdje je logika želje prebačena u doživljaj prostora, koji time gubi<br />
svoju historijsku dimenziju, svoju prošlost i budućnost, i ostaje čista<br />
sadašnjost. Da li nije i to jedna od crta modernog doživljaja prostora,<br />
što ne zna za njegovu prošlu i buduću dimenziju, jer živi u funkcionalnosti<br />
i racionalnosti neposrednih potreba i naloga? Nije li ova radikalna<br />
negacija historičnosti ovdje istaknuta samo zato da bismo mogli<br />
postaviti pitanje: što znači vrijeme u prostoru? Upravo to je i najslabija<br />
točka i početna točka kritike Constantove utopije: odsutnost vremenske<br />
dimenzije u prostoru, i to ne samo historijskog vremena koje<br />
se odnosi na ljude i civilizacije, već i na vrijeme pojedinog čovjeka, čavjeka<br />
u njegovim dobnim mijenama i prirodnim uvjetima postojanja.<br />
I jedna i druga dimenzija je u Constantovoj utopiji sasvim zanemarena.<br />
A što bi to moglo značiti s gledišta ljudskog stanovanja i prebivanja?<br />
16
DRUŠTVENA SEGREGACIJA<br />
l<br />
Čovjek je počeo pregrađivati prostor iz religijskih,<br />
obrambenih, društveno-klasnih, društveno-funkcionalnih<br />
i, konačno, čisto privatnih razloga.
Ograđeno naselje M asai-K enija<br />
ORGANIZACIJA<br />
DRUŠTVENIH<br />
ODNOSA<br />
OBLIKOVALA<br />
JE RASPORED<br />
I STRUKTURU<br />
NASELJA
Ako išta čini čovjeka čovjekom, onda je to njegova mašta, taj vječni<br />
lutalica i nemirnjak. Ako je on pored toga i čovjek od akcije, tada će<br />
napustiti rođeni dom, osloboditi se spona obitelji, prekoračiti granice<br />
gradske ili državne administracije i prepustiti se slobodnoj skitnji po<br />
neispitanim prostorima, željan novoga i neviđenoga. Jedan tip evropskog<br />
intelektualca vidio je u tome svoj udes, sreću i očajanje. Njega je,<br />
ustvari, rodio buržoaski kozmopolitizam, idejni odraz oslobađanja ljudske<br />
ličnosti, individualizma i subjektivizma kao podloge za čovjekovu<br />
autonomiju, nezavisnost u odnosu na sve obiteljske, nacionalne, rasne<br />
stege. Njega je nosio i duh industrijskog poduzetništva, ne priznavajući<br />
nikakve prostome granice u žeđi za stalnom ekspanzijom. No, on je<br />
imao oduvijek i svoju drugu stranu medalje: nacionalizam, etničku privrženost<br />
narodu i rasi, težnju za ukorjenjenošću upravo u toj zemlji<br />
i krvi, tako da slobodoumlje njegova kozmopolitizma nije bilo ništa<br />
jače od njegove mistike pra-ukorjenjenosti u zemlji i narodu. Buržoaski<br />
čovjek i njegova kultura pojavljuju se od početka kao proturječni,<br />
nabijem suprotnim tendencijama i porivima, sposobnima za<br />
najslobodnije i najropskije, najplemenitije i najpodlije, najličnije i najbezličnije.<br />
Ove proturječnosti nalazimo i u njegovom shvaćanju i korištenju<br />
prostora. Racionalno i iracionalno, napredno i reakcionarno,<br />
stalno se u njegovoj izgradnji praktičkog svijeta miješaju, isprepleću<br />
i potiru<br />
Slabost ovoga urbanističkog utopizma leži u tome što se čovjek može<br />
osloboditi prostome vezanosti i skučenosti samo uz cijenu najrazvijenije<br />
tehnologije, i to krajnje skupe tehnologije, koja dopušta da se<br />
grad smjesti na viseću armaturu, a stanovi pokreću pomoću savršenih<br />
kibemetičkih sistema. Ovaj homo ludens, ustvari, krajnje je zavisan<br />
od topografski precizno izrađenog tehničkog uređaja, koji je negacija<br />
njegove slobode, jer slučajnost njegove lične lokacije isključuje svaku<br />
slučajnost u koordinaciji mehanizama koji mu to omogućuju. Već je<br />
humaniziran je industrijskog procesa pokušalo »osloboditi« radnika od<br />
radnog mjesta tako da mu je dopustilo mijenjati radna mjesta, ali te<br />
promjene nisu ni najmanje dimule u strogu koordinaciju proizvodnog<br />
procesa. Automatizacija je ovu koordinaciju samo još više učvrstila.<br />
Što znači sloboda, ako se vi okrećete kao kuglica u lutrijskom bubnju<br />
i ne slutite u kojem ćete se pretincu zaustaviti? Homo ludens u ovom<br />
je slučaju samo onaj tko je izgradio čitavu armaturu, te poslao ljude<br />
da stalno vozikaju svoja kolica po strogo kontroliranoj armaturi!<br />
Opisali smo ovaj kibemetički dotjerani oblik nomadstva samo zato<br />
da bismo došli do spoznaje, kako stanovanje ne može značiti iščezava-<br />
2 Grad po mjeri čovjeka<br />
17
nje prebivanja, da prostor ne može postati ireverzibilan tako dugo dok<br />
postoje ljudi, podjela rada i mjesta gdje se odvija ljudska proizvodnja<br />
i reprodukcija, te da je vrijeme nemoguće načiniti reverzibilnim tako<br />
dugo dok postoji rađanje, rast i umiranje ljudi, život koji prate uspomene,<br />
i dok će čovjeka progoniti pitanje: Odakle dolazimo i kuda<br />
idemo?<br />
Skitalačkd duh zaboravlja da postoje dvije dimenzije koje čovjeka<br />
vežu za konkretni prostor i zacrtana mjesta: priroda izvan njega i priroda<br />
u njemu. Ako civilizacija u Fourierovu smislu znači korupciju,<br />
onda je čovjek životinja koja se najbolje osjeća u prirodi, a priroda<br />
znači određeni raspored brda, dolina, drveća, rijeka, vidika i zaklona.<br />
Također i određeni raspored živih bića, više ili manje pokretnih, ali<br />
koja poštuju vlastiti raspored u prostoru. Čovjek industrijske civilizacije<br />
je na ovo zaboravio, iako se tome kojiput navraća. Postoje mjesta<br />
u prirodi, koja mu služe kao trajni oslonac da bi mogao u njoj<br />
živjeti, ali i kao izvor užitka i razmišljanja. Njima će se vraćati: tako<br />
mjesečini koja baca sjenu Aiguille du Midija na masiv Mont Blanca, tako<br />
beskonačnom poigravanju zelenih i plavih tonova Plitvičkih jezera, tako<br />
vječnoj igri valova na bliskim i dalekim morima. I još mnogo toga.<br />
Među njima i ono što pamtimo; samo mi i što je samo »naše mjesto«<br />
sjećanja. Tu dakako važi načelo ponavljanja, oživljavanja, reminiscencije,<br />
i prostor je ovdje reverzibilan, kako u svojoj realnosti tako i u<br />
našem pamćenju.<br />
Ne manje važni su razlozi prostome reverzibilnosti u našoj vlastitoj<br />
prirodi. Možemo pobjeći iz svakoga mjesta na zemaljskoj kugli,<br />
ali ne možemo pobjeći sami od sebe. Ne možemo pobjeći od našega<br />
djetinjstva, ni mladosti, ni zrele dobi, a najmanje od starosti i smrti.<br />
Lutajući po evropskim kavanama, pišući poeziju ili prozu kao anonimusi,<br />
izgubljeni u rulji Montpamassea ili Contrescarpea, mi ipak vučemo<br />
za sobom dinosaurski rep naše prošlosti, naših težnji i promašaja,<br />
ljubavi i mržnji, i dolazi doba kad nam se taj rep, često neprimjećen,<br />
počinje saplitati o noge i užasavati nas svojom prisutnošću. Naše vrijeme<br />
se premješta iz jednog trena u drugi, a mijenja se i naš doživljaj<br />
vremena, naš odnos prema vremenu i stil života. Samo ljudi koji žive<br />
kao društveno fiksirane »norme« ili »funkcije« tvrde da to ne primjećuju.<br />
Konkretni ljudi žive i traju u različitim dobima, s različitim doživljajem<br />
vremena, a taj doživljaj vremena odlučuje i o doživljaju prostora.<br />
Ipak su ljudi izmislili kronometar da bi mogli mjeriti ono što<br />
se događa u prostoru, prostor je ustvari samo izraz i odraz kako dbživljujemo<br />
vrijeme u nama, u sebi i s drugima. Za dijete je ono neuta-<br />
18
živo otkrivanje stvari i radnji u okolnom prostoru; za mladića čežnja<br />
da se prekorače društvene granice; za odraslog konačna veličina koja<br />
nam je na raspolaganju da završimo neki posao, možda životni posao;<br />
za starca je ono razmišljanje o nestalnosti, propuštenosti, prohujalosti<br />
tog istog vremena u svojim raznim metamorfozama. Misliti o ljudskom<br />
prebivalištu u ovome svijetu polazeći stalno od sadašnjosti, od ovoga<br />
trena kojim započinjemo sljedeći korak, duboka je zabluda. Ljudski<br />
život ni s najboljom voljom ni s najrastrojenijom senzibilnošću ne može<br />
biti toliko »rastrešen«.<br />
Treba stoga razlikovati između verbalnog plana naše mašte i njenih<br />
prostornih projekcija i realizacija. Ova dva plana se ne pokrivaju. Samo<br />
naivni strukturalizam ili pozitivizam može vjerovati da se jedan<br />
može prevesti u drugi pomoću neke univerzalne semiotike. Bilo bi užasno<br />
kad bi prostor prenapučili svime što je prošlo kroz ljudsku maštu.<br />
Zagušili bismo se u njemu, a da ništa ne bismo od njega vidjeli. Prenapučenost<br />
prostor ne podnosi. On traži mjeru i umjerenost! To su<br />
dobro znali Grci. To čak znaju i nadrealisti. Kad je, dakle, riječ o prostoru,<br />
potrebno je da poštujemo dvije paradigme, ako ne želimo djelovati<br />
razarajući i uništavajući:<br />
Prvo, prostor koji nam je dat za život je konačna veličina, a ne beskonačno<br />
rastezljiv i, kao takav, oskudan. On traži da se poštuje raspored<br />
mrtvih stvari i živih bića po zakonima prirodne ravnoteže, i čovjek<br />
nema nikakvo pravo da je remeti i ugrožava.<br />
Drugo, prostor je istovremeno sredina i predmet ljudske izgradnje<br />
svijeta, a odnos sredine i predmeta traži određenu mjeru. Ta mjera<br />
nije statička već dinamička i mora sadržavati povijest čovjekove civilizacije<br />
u onim momentima koji su neophodni za njegovu kulturu.<br />
Uostalom, ako je ljudski zavičaj ono smireno mjesto gdje se ljudska<br />
misao može slobodno predavati snovima o budućnosti ili uspomeni<br />
o djelima predaka, onda takvo smireno mjesto čovjek suvremene<br />
civilizacije ne može više naći.<br />
Danas više ne postoji prostor koji ne bi u svakom času mogao<br />
postati predmetom ljudske agresije, ljudskog narušavanja pradavnog<br />
reda u prirodi, bilo kakvog normalnog ljudsko-životinjskog odnosa<br />
prema prostoru, jer je čovjek već prirodni prostor »humanizirao«, predao<br />
ga razaranju pomoću »upotrebnih dobara« za mir i rat. Danas<br />
kad je stavio nad glavu svakoga čovjeka preko tonu eksploziva, kad sa<br />
svakog mjesta na nebu promatra i kontrolira svaku točku na zemlji,<br />
i kad laboratorija za sijanje smrti u svakom času može dati signal za<br />
2* 19
početak konačnog smrtnog plesa. Danas, kad ga je u slijepom nagonu<br />
biološke reprodukcije glad za hranom i energijom natjerala da poremeti<br />
definitivno ravnotežu između prirode i ljudi, da uvede u prirodu<br />
destruktivne atomske procese koje ne može usvojiti prirodni proces<br />
reciklaže po logici vječnog stvaranja i razaranja.<br />
Svaka prostorna u-topija danas mora završavati mišljenjem o prostornoj<br />
topologiji, o odnosima između čovjeka i prirode, čovjeka i<br />
čovjeka, o mjestu gdje besmislene i razorne suprotnosti dobivaju svoj<br />
stvarni ljudski smisao. Mjesto koje će biti istovremeno i ljudski stan<br />
i ljudsko prebivalište. Zadatak koji još nismo riješili.
2 Otuđeni prostor<br />
1. POČETNA DRUŠTVENA PODJELA RADA:<br />
SELO I GRAD<br />
»Najveća podjela materijalnog i intelektualnog rada je<br />
odvajanje grada i sela. Suprotnost grada i sela započinje<br />
prelaskom iz barbarstva u civilizaciju, sa organizacijom<br />
plemena u državu, naselja u naciju i provlači se kroz čitavu<br />
povijest sve do naših dana (Anti-Corn Law League).<br />
Postojanje grada uključuje odmah i nužnost administracije,<br />
policije, poreza itd., jednom riječju komunalnu organizaciju,<br />
polazeći od politike kao takve. Ovdje se javlja<br />
prviput podjela pučanstva na dvije velike klase, zasnovana<br />
neposredno na podjeli rada i oruđima za proizvodnju.<br />
Grad je već činjenica koncentracije pučanstva, sredstava<br />
za proizvodnju, kapitala, upotrebnih dobara, potreba, dok<br />
se selo javlja kao suprotna pojava, kao izolacija i odvojenost.<br />
Antagonizam grada i sela može postojati samo u<br />
uvjetima privatnog vlasništva. Ono je najočitiji izraz podvrgavanja<br />
pojedinca podjeli rada, određenoj djelatnosti<br />
koja mu je nametnuta; podvrgavanje koje čini od jednoga<br />
ograničenu gradsku životinju, a od drugoga ograničenu<br />
seosku životinju, i obnavlja svakodnevno suprotnosti između<br />
njihovih interesa.«<br />
(K. Marx — P. Engels, Njemačka ideologija)<br />
Магх i Engels dali su povjesničarima ključ za tumačenje povijesti naše<br />
civilizacije, i on se pokazao sve do danas veoma plodan, naročito za<br />
tumačenje razvitka grada, koji osnivači historijskog materijalizma<br />
smatraju nosiocem aktivnog dijela naše civilizacije. Prije svega, grad<br />
je središte duhovnih djelatnosti (religijskih, filozofskih, znanstvenih,<br />
političkih), i kao takav nosilac stvaralačke djelatnosti koja uvjetuje<br />
razvoj društva, jer će grad razviti raznovrsnijlu razmjenu dobara, razvijenije<br />
potrebe i složeniju organizaciju, tražiti apstraktnije i fleksibilnije<br />
oblike mišljenja. Svi su evolutionist! prihvatili, bez obzira da li veći<br />
21
značaj daju materijalnim ili duhovnim silama, da je podjela rada temelj<br />
društvene organizacije i osnovni pokretač njene diferencijacije,<br />
idući od jednostavnijih, nepovezanijih i nesvjesnijih složenijima, povezanijima<br />
i svjesnijima oblicima organizacije, da se izrazimo spencerovski<br />
ili durkheimovski. No, dok se neki evolucionisti bave samo posljedicama<br />
ili opisom razvojnih promjena, marksisti izučavaju temeljitije<br />
»pokretačke snage«: mehanizam ljudskih interesa, ulogu kapitala<br />
i zemljišne rente, lokaciju kapitala, način iskorištavanja radne snage i<br />
prirodnih resursa. Otuda nužno proistječu i sve suprotnosti i sukobi što<br />
se rađaju među raznim društvenim klasama i grupacijama u podjeli<br />
rada i proizvodnji, ali i u načinu potrošnje i korištenju prirodnih resursa.<br />
Danas ova dva vida postaju sve zavisniji jedan od drugoga, a<br />
kad je riječ o gradu nemoguće ih je dijeliti!<br />
Marx i Engels otpočetka ukazuju na posljedice ovih proturječnosti<br />
u podjeli rada za društvene odnose među ljudima i oblikovanje ljudske<br />
ličnosti, dajući na taj način kulturološki vid svojoj teoriji. Iako u navedenom<br />
pasusu veoma drastično ističu da je civilizacija vezama uz<br />
pojavu grada, a barbarstvo uz ono što prethodi dihotomiji grada i sela,<br />
dakle primitivnoj zajednici, ipak im ne pada na pamet da faktoru »civilizacije«<br />
pripišu isključivo pozitivnu, a faktoru »barbarstva« negativnu<br />
ulogu: raspadanje prvobitne zajednice je korelativno s raspadanjem<br />
ljudske zajednice uopće. Ovoj ideji se Marx stalno vraća, pa će već u<br />
Njemačkoj ideologiji smatrati da se ljudska zajednica može uspostaviti<br />
samo ako se ukine podjela rada! No, što će dulje živjeti, morat će<br />
ublažavati radikalizam ove utopijske ideje, ne napuštajući osnovni društveni<br />
cilj — utemeljenje istinske ljudske zajednice.<br />
U gradu se stvara i jedna druga kultura, kultura koja teži jedinstvu<br />
različitosti, i to kroz nasuprotstavljene i hijerarhijske različnosti društvenih<br />
slojeva, klasa ili kasta, kultura koja teži transcendiranju postojećeg<br />
stanja ljudskih odnosa, koja nosi u sebi viziju »izgubljenog raja«,<br />
»sudnjeg dana« i »obećanog raja«, koja ostaje i sama u sebi odvojena<br />
i tragična. Kultura koja prisiljava na razmišljanje. Seljaku će se pripisivati<br />
duhovna sirovost, naivnost, nezgrapnost, a građaninu kultiviranost,<br />
lukavost i inventivnost. Dugo će srednjovjekovna i novovjeka<br />
komedija isticati antagonizam tih dvaju oprečnih likova.<br />
Dosta dugo vremena u srednjovjekovnom gradu, za vrijeme feudalnog<br />
režima, izgledalo je kao da su grad i selo uspostavili posebnu ravnotežu,<br />
zatvorivši se svaki u svoj prostor, poseban, ograđen, ali međuzavisan.<br />
Grad se opasao bedemima, da bi se branio od puka i vanjskog<br />
neprijatelja, ali i od rivala-velmoža. Odnos grada prema selu bio je<br />
odnos obrane i zaštite, koristi i iskorištavanja, zavisnosti i potlačivanja,<br />
22
t<br />
napeti i antagonistički komplementarni odnos. Postavljene su mnoge<br />
i prividno čvrste, konačne granice između grada i sela, između vladajućih<br />
i podanika, između gradskih kasta i cehovskih organizacija, između<br />
spolova i dobnih odnosa. Svuda su zacrtavane granice, ograde<br />
i pravila kako se može ili ne može preći iz jednoga kruga u drugi. Svijet<br />
je izgledao čovjeku srednjega vijeka beskonačan i istovremeno ograđen<br />
nepremostivim granicama, a organizacija prostora ličila je na sferičke<br />
krugove, koje su zamislili u nebeskoj i zemaljskoj sferi mislioci i pjesnici<br />
od Dionizija Aeropagite do Dantea. I u samoj crkvi postojali su ti<br />
isti krugovi, na tlu oni su dijelili aristokraciju i buržoaziju od seljaštva<br />
i običnog puka, a na crkvenom koru anđele i arkanđele, koji su nastojali<br />
uskladiti svoje glasove po pravilima kanona i fuge.<br />
Ovaj prividno zatvoreni prostor počeo je pucati pod utjecajem »proizvodnih<br />
snaga«. Pobrinuli su se za to trgovci, pučkog i aristokratskog<br />
porijekla, onaj sloj kojemu se dalo mjesto za poslovanje ispred gradskih<br />
zidina, ali koji je ubrzo pokazao da su »faubourgovi« jači od »bourgova«,<br />
da je društvena elita vezana uz zemlju osuđena na propast, a<br />
ona vezana uz trgovinu prisiljena da se asimilira s buržoazijom.1<br />
Da bi merkantilna privreda mogla doseći stupanj modernog kapitalizma,<br />
bilo je potrebno da se revolucionarno izmijene odnosi sela i<br />
grada, kao i stanovnika grada i sela. Valjalo je razviti proizvodne snage<br />
u gradu pomoću manufakture, uvodeći novi sistem — tvornički, i<br />
povećati proizvodne viškove na selu, unapređenjem poljoprivrede, oslobađanjem<br />
radne snage na selu, ukidanjem feudalnih prava i proletarizacijom<br />
sela. Započela je invazija gradova osiromašenim seljacima,<br />
besposlenima, skitnicama, vagabundima, lumpenproletarijatom: stvo-<br />
1Max Weber ističe, kao jednu od bitnih osobina srednjovjekovnog grada, postojanje<br />
tržišta. »Govorimo o »gradu« (citta) u ekonomskom smislu samo u slučaju<br />
kada pučanstvo koje obitava mjesto zadovoljava značajni dio svojih svakodnevnih<br />
potreba na lokalnom tržištu, i to u bitnom dijelu pomoću proizvoda što ih je pučanstvo<br />
u mjestu ih u neposrednoj okolini proizvelo ih na drugi način pribavilo<br />
prodajom na tržištu. Svaki je grad u ovome smislu riječi »mjesto tržišta«, to jest<br />
posjeduje lokalno triište kao ekonomsko središte naselja, u kojemu — uslijed specijalizacije<br />
ekonomske proizvodnje — također i negradsko stanovništvo pokriva<br />
vlastite potrebe industrijskim proizvodima ih trgovačkim artiklima ili s oboje. I<br />
u kojemu također i sami građani prirodno zamjenjuju svoje specijahzirane proizvode<br />
i one koji su potrebni za potrošnju njihovoj privredi. Prirodno je, prema<br />
tome, da grad po svojem porijeklu, kao tvorevina sasvim različita od sela, bude<br />
sjedište zemljoposjedničke vlastele ih kneževske vlasti, kao i mjesto trgovine, te<br />
posjeduje jedan pored drugoga dva tipa ekonomskih središta — oikos i tržište;<br />
često je slučaj da pored lokalnog tržišta imamo i trgovinu s udaljenim zemljama<br />
po trgovcima koji putuju u daleke zemlje. Ah grad, u smislu koji ovdje upotrebljavamo,<br />
predstavlja jedno trgovačko naselje.« (Privreda i društvo, Mohr, Tubin<br />
gen, 1922, vol. II, str. 530—33)<br />
23
en je rezervoar iz kojega je kapitalizam crpio jeftinu radnu snagu za<br />
prvobitnu akumulaciju. Engleska nam pruža najdrastičniji primjer<br />
ovakvoga razvitka. Ona je zato najbrže lomila stare zapreke i razvijala<br />
se u duhu industrijskog i kapitalističkog društva.<br />
Grad, koji je bio prvobitno mjesto razmjene i potrošnje, pretvarao<br />
se sve više u mjesto proizvodnje. Razvoj industrije tražio je da se razbiju<br />
granice cehovske proizvodnje. Dok se pred-industrijski grad osla<br />
njao bivstveno na žive izvore (ljudske i životinjske) energije, s industrijalizacijom<br />
sve više prodiru neživi izvori energije (najprije para i ugljen,<br />
zatim električna energija). Sve veća specijalizacija proizvodnje nastaje<br />
naročito uvođenjem tehničke podjele rada, podjelom zanatlijske proizvodnje<br />
na pojedine dijelove ili komponente, za što je bilo potrebno<br />
ujediniti na jednom mjestu različite zanate i radne operacije. Nastankom<br />
manufakture i tvornica proizvodnja postaje sve racionalnija, a<br />
mjera ljudskoga rada apstraktnija, ljudski odnos u proizvodnji sve<br />
bezličniji. Nesavršenu mjeru vrijednosti u srednjovjekovnoj trgovini,<br />
kad su u jednome gradu postojale dvije ili više valuta različite vrijednosti,<br />
zamjenjuje novac koji dobiva univerzalnu vrijednost, ekvivalentnu<br />
u raznim gradovima i zemljama. Racionalizacija znači ujedno i<br />
lomljenje starih hijerarhijskih i ritualnih granica među staležima, društvenim<br />
statusima, spolovima i dobama: organizacija svemira i života<br />
u zatvorenim krugovima počinje se kršiti i raspadati. Pojedinac počinje<br />
osvajati društveni položaj na osnovi sposobnosti i životne umješnosti,<br />
a ne zahvaljujući rođenju ili poklonjenim privilegijama. Vlast društvene<br />
elite sve će više zavisiti od njene proizvodne moći i sposobnosti same<br />
organizacije proizvodnje. Uspješni pučani često potiskuju moć privilegiranih<br />
po rođenju. Diderot je prikazao ovaj odnos u »dijalektici<br />
gospodara i sluge«, gdje je gospodar sve više zavisan u rješavanju praktičkih<br />
životnih zadataka od sluge, a tu je dijalektiku preuzeo Hegel da<br />
bi obilježio prirodu buržoaskog društva. U toj dijalektici aristokracija<br />
je mogla birati da li će sudjelovati u stvaranju nove merkantilne elite<br />
i njene ekonomske moći ili će joj se suprotstaviti. U prvom se slučaju<br />
mogla razvijati zajedno s novom buržoaskom klasom, u drugom je<br />
bila osuđena na propast.2<br />
2 »Možemo reći, na primjer, piše Pizzorno prema Pirenneu, da što je bilo veće<br />
učešće zemljišnog plemstva u oblikovanju građanske komune, to su bile čvršće<br />
veze između grada i okolnog terotorija (sela). U tom slučaju (koji je tipično ostvaren<br />
u talijanskom gradu), gradska je vlast postala toliko jaka da se mogla osamostaliti<br />
prema svakoj centraliziranoj državnoj moći. I obratno, kad je plemstvo izostalo<br />
iz gradske organizacije, postao je manji utjecaj grada na okolinu i sukob<br />
sa centralnom vlašću bio je veći. No, upravo u ovom drugom slučaju se očitovala<br />
originalnost zapadnjačkog grada, u smislu da su najizrazitiji početni znaci кшпи-<br />
24
Došlo je do promjene odnosa između grada i sela. Prevlasti ekonomsko-političkih<br />
odnosa zasnovanih na selu u obliku vlasti vlastele, dakle<br />
izvan-gradske moći, slijedi koncentracija ekonomske i političke moći<br />
u gradovima. Grad je ranije živio od usluga davanih selu i njegovih<br />
viškova, a sada će sve više iskorištavati radnu snagu i viškove sela.<br />
Ali za to je bilo potrebno da se poveća proizvodna moć sela, napusti<br />
naturalna i patrijarhalna proizvodnja, te prilagodi potrebama industrijalizacije<br />
— njene nezajažljive ekspanzionističke tendencije, koja će<br />
konačno progutati selo. Dok je ranije desetina gradskog stanovništva<br />
živjela od devet desetina seoskoga, sada će devet desetina gradskoga<br />
živjeti od desetine seoskoga stanovništva.3 Grad je osigurao svoju dominaciju<br />
time što je proizvodna moć aproksimativno rasla u gradu,<br />
zahvaljujući razvoju tehnologije, deset puta brže od poljoprivredne<br />
proizvodnje. (Vidi Fourastie, Civilizacija sutrašnjice, izd. Naprijed, 1978,<br />
Zagreb.)<br />
Магх u Njemačkoj ideologiji opisuje kako u feudalnom poretku,<br />
zbog statičnosti privrede, sve izgleda prirodno. Društveni odnosi ne izgledaju<br />
kao proizvod ljudske djelatnosti i povijesti, već kao nešto oduvijek<br />
dato, kao nešto što pripada prirodi ljudskog društva. Sve izgleda<br />
prirodno i dato po prirodi. »Plemić ostaje uvijek plemić, a skitnica<br />
ostaje uvijek skitnica, ako se apstrahira od drugih odnosa«, i posebno<br />
od posjedovanog ili neposjedovanog novca. Ne postoji razlika između<br />
pojedinca kao takvoga i njegova pripadanja određenoj društvenoj grupi.<br />
Do te razlike će doći tek razvitkom konkurencije i borbom za društvenim<br />
napredovanjem u buržoaskom društvu. Marx upozorava da je veza<br />
između plemstva i seljaštva društveno bliža i kao takva humanija nego<br />
veza između kapitaliste i radnika, jer vlastelin dijeli nedaće proizvodnje<br />
na solidaran način sa seljakom i sudjeluje u njegovom životu. Odnosi<br />
su još personalizirani, dok u kapitalizmu postaju sasvim bezlični<br />
i apstraktni. »U predodžbi, kaže Marx, pojedinci su mnogo slobodniji<br />
pod vlašću buržoazije nego ranije, jer su njihovi uvjeti opstanka više<br />
izloženi slučajnosti; u stvari, oni su prirodno manje slobodni, jer su<br />
mnogo više izloženi jednoj objektivnoj moći«, to jest kapitalu; filozoflativnog<br />
ekonomskog razvitka; dok će se u slučaju talijanskog grada i južne Evrope<br />
ekonomski razvoj u određenom momentu zaustaviti.« (A. Pizzorno, Sviluppo<br />
ecomico e urbanizzazione, in »Quaderni di sociologia«, XI, 1962, str. 34—38).<br />
3 Kimball Young upozorava da je u Sjedinjenim Državama, gdje je proces industrijalizacije<br />
otišao danas najdalje, godine 1787. za jednog gradskog stanovnika<br />
hranu proizvodilo 19 stanovnika farme. 150 godina kasnije tih istih 19 farmerskih<br />
stanovnika proizvodilo je hranu za 66 stanovnika u gradu, za 55 stanovnika države<br />
i za 10 u inozemstvu. (Kimbali Young, Sociology, New York, American Book Co,<br />
1942, str. 142).<br />
25
ski rečeno: oni su više otuđeni. Dok je odnos vlastelina i kmeta posredovan<br />
osobnom privilegij om i moći, prisutnom i vidljivom, osobno izraženom,<br />
dotle se u kapitalizmu nasuprot apstraktne moći kapitala<br />
nalazi apstraktna radna snaga, posredovana tržištem, jer je radnik kao<br />
vlasnik radne snage »slobodno prodaje«. On je istovremeno društveno<br />
slobodniji i ekonomski podložniji tržištu. Novčani odnosi prikrivaju<br />
odnose osobne zavisnosti radnika od kapitaliste, pa je liberalna buržoazija<br />
dugo vremena mogla objašnjavati kako uspjeh u radu zavisi<br />
od »prirodnih sklonosti« radu i sposobnosti snalaženja u društvu i<br />
prirodi.<br />
Marx razvija ideju o rastvaranju ljudske zajednice pod utjecajem<br />
kapitala, manufakture i tehničke podjele rada. Manufaktura nije samo<br />
razorila feudalne odnose na selu već i korporacijske u gradovima. Manufaktura<br />
se ne počinje razvijati u gradu, jer su okovi cehovskih odnosa<br />
suviše čvrsti i konzervativni, već na selu. U gradu nijedan zanatlija<br />
nije upotrebljavao neki stroj, već se isključivo služio alatom. Međutim,<br />
na selu su se služili tkalačkim stanom, veoma jednostavnim<br />
strojem, ali ipak tehnički izvedenim. Upravo su merkantilizam i kapitalizam<br />
našli u ovoj proizvodnoj snazi osnovicu za svoj razvoj i dali<br />
tkanju i tkalcima prvi poriv za prijelaz na tvorničku proizvodnju. Tako<br />
možemo reći da se manufaktura smjestila između grada i sela, lomeći<br />
granice jednoga i drugoga ili stapajući jedan s drugim u novom obliku<br />
proizvodnje. Prvobitna akumulacija stvorila je gradove izvan gradova<br />
i unutar gradova, jer su seljaci sve više bježali sa sela i tražili postio<br />
u novootvorenim radionicama, koje se smjestiše izvan gradskih zidina<br />
ili u zaseocima, da bi iz njih izrasli industrijski gradovi. »Manufaktura<br />
je postala odjednom sklonište za seljake, protiv korporacija koje su<br />
ih isključivale ili slabo plaćale, kao što su im nekoć korporacijski gradovi<br />
služili kao sklonište protiv zemljišnih posjednika.« (Njemačka<br />
ideologija). Mijenja se odnos između grada i sela, kao i između »poslodavca<br />
i radnika«, jer potonji bivaju lišeni tradicionalnog patrijarhalnog<br />
i patemalitičkog potlačivanja.<br />
Danas se odnosi između grada i sela postavljaju na nov način. Grad<br />
u tradicionalnom smislu, kao mjesto sa strogo određenim granicama i<br />
utvrđenim unutarnjim redom počinje iščezavati, ne samo kao mjesto<br />
proizvodnje, već i kao mjesto koncentracije ekonomske moći, koja dobiva<br />
sve više šire, univerzalni je, prostorno raštrkanije oblike: ova se<br />
moć počinje premještati u »sub-urbija« (zajedno s »tvornicama znanja«<br />
i »vojno-industrijskim kompleksima« koji dominiraju suvremenim društvenim<br />
razvitkom!), a »sub-urbija« počinje asimilirati selo, tako da<br />
26
se susrećemo s pojmom »rurbanizacije« (urbanizacije sela i ruralizacije<br />
grada), dok u gradovima ostaju zaboravljena i zapuštena »gradska sela«,<br />
slamovi i divlja izgradnja. O odnosima grada i sela valja misliti u novim<br />
kategorijama!4<br />
2. KRONIČNA BOLEST GRADA:<br />
DRUŠTVENA SEGREGACIJA<br />
Grad je nastao kao posljedica društvene podjele rada, ali je ta podjela<br />
od početka značila i razdvajanje društvenih grupacija: bilo da se radilo<br />
o stvaranju viškova proizvoda i privatnog vlasništva putem razmjene<br />
dobara, bilo o podjarmljivanju jednog ili više plemena od strane<br />
drugih, dakle stvaranjem »vladajuće klase« i »potlačenih klasa«. Jedan<br />
i drugi mehanizam bili su na djelu u stvaranju društvene segregacije<br />
u gradu.<br />
Nije li ova pojava društvene segregacije razlog zašto se većina stanovnika<br />
grada identificira sa »svojom četvrti« a ne sa »svojim gradom«,<br />
jer je potonji izraz više privilegija vladajućih slojeva? Zašto se ova<br />
društvena segregacija zadržala sve do danas, usprkos demokratskijim<br />
komunalnim politikama, i da li postoji mogućnost da svaki čovjek s<br />
punim pravom može govoriti: »ovo je moj grad«? Koji su stvarni uzroci<br />
stalne krize identifikacije stanovnika s cjelinom grada?<br />
Uzroci društvene segregacije u gradu su višestruki: etnički, vojni,<br />
religijski, klasni, socijalni.5 Obično ovi razlozi djeluju kombinirano, u<br />
jednom periodu više prevladavaju jedni, a u drugom drugi, iako je<br />
uvijek na djelu asimetrična raspodjela društvene moći, koja traži svoje<br />
* Zanimljivo je da Lefebvre upozorava da su već Marx i Engels predviđali »konac<br />
grada« u tradicionalnom smislu. »S pojavom velike industrije, komentira Lefebvre<br />
Njemačku ideologiju, grad (i njegova unutarnja i vanjska sposobnost asocijacije,<br />
koncentracije, okupljanja) prestaje za Магха i Engelsa biti »subjekt« liistorijskog<br />
procesa. Prelaz na kapitalizam, čiji je grad stvarni oslonac i pokretač,<br />
postavit će na drugačiji način problem subjekta (i možda ga učiniti iščezlim).<br />
Da li je svršeno u pogledu grada? Nikako. Naprotiv. U ekonomskim i društvenim<br />
okvirima koji proizlaze iz toga procesa, unutar kapitalističkog načina proizvodnje,<br />
grad i dalje traje: veliki industrijski gradovi, trgovački gradovi, politički<br />
gradovi. Da li je u svjetskim razmjerima iščezao odnos »grad-selo«? Sigurno<br />
ne. Dakle, što se događa s gradom? Pitanje upućuje na dalje istraživanje. Privremeno,<br />
u izučavanom djelu, to jest u Njemačkoj ideologiji, Marx i Engels se<br />
zadovoljavaju da naznače okvir problema. Njihov prijedlog nije bez važnosti ni<br />
interesa, iako u tom djelu ima neke prenagljenosti. Radi se, ni manje ni više, o<br />
koncu grada. Među ostalim završecima!« (H. Lefebvre, La pensee marxiste et la<br />
ville, Casterman, Paris, 1972, str. 59).<br />
5 Vidjeti opis raznih oblika društvene segregacije u nastanku i razvitku grada<br />
kod Ante Marinović-Uzelac, Socijalni prostor grada, Liber, Zagreb, 1978.<br />
27
ideološko iil socijalno opravdanje. U tom smislu možemo reći da je<br />
gradski prostor ostao sve do danas privilegirano potrošno dobro. Odatle<br />
i stalni sukobi i utakmice da se dođe u posjed boljeg ili uglednijeg<br />
gradskog prostora. Pojava socijalističkih država nije bitno izmijenila<br />
ovu situaciju, budući da one nisu uspjele ukloniti privilegirane društvene<br />
elite.<br />
Primitivna društva poznaju religijski i socijalno strukturirani prostor<br />
naselja, ali on nije klasno uvjetovan suprotstavijenim društvenim<br />
grupacijama, pa se postavlja pitanje: nije li grad upravo i nastao uslijed<br />
društvene konfrontacije i segregacije, to jest nije li on više izraz<br />
nego posljedica socijalnih sukoba? Činjenica je, da se on pojavljuje<br />
kao prostor koji je jače i masivni je osiguran od vanjskih i unutarnjih<br />
prijetnji, da svojom masivnošću demonstrira koncentraciju društvene<br />
moći daleko iznad potrebe prirodne zaštite, koja se nametala negradskim<br />
naseljima.<br />
Prvi gradovi po svojem izgledu, u doba feudalnih teokracija, govore<br />
dosta u prilog »socijalnog darvinizma«, teorije koja smatra da klasno<br />
društvo nastaje, kao što tvrdi W. Gumplovicz, prvenstveno vojnim<br />
osvajačkim pohodom plemena koje podvrgava druga plemena, pretvarajući<br />
sebe u vladajuću elitu ili kastu, a podjarmljena plemena u radnu<br />
snagu za svoje potrebe. Na taj način vojna prevlast dovodi do ekonomske<br />
i duhovne dominacije vladajuće klase. Preduvjet je za ovu pojavu<br />
bila »prvobitna agrarna revolucija« koja je stvorila dovoljno poljoprivrednih<br />
viškova da se moglo uzdržavati parazitsku klasu i njenu<br />
vojsku. Duhovni je preduvjet bio da je totemistička religija ustuknula<br />
pred politeističkim teokracijama, jer su se bezlični plemenski totemi<br />
personalizirali u bogove i heroje stvorivši »nadzemaljsku hijerarhiju«,<br />
koja je regulirala nove društvene odnose s obzirom na društveni položaj<br />
prijašnjih plemena, a sada vladajućih ili potlačenih klasa. P. Gordon<br />
je opisao preobrazbu neolitskih totemističkih kultova u politeističke<br />
religije i antropomorfizaciju prijašnjih božanstava koja su sada morala<br />
služiti, ne toliko društvenoj integraciji pojedinaca u plemensku<br />
grupu, koliko da se podvrgnu bogovi potlačene klase pod bogove vladajuće<br />
klase. Monoteizam je, dakako, ovu hijerarhiju kasnije pojednostavio<br />
— simbolički donekle demokratizirao.<br />
Etničko-religijsku segregaciju nalazimo gotovo u svim antičkim gradovima,<br />
jer je ona osnova društveno-političkog sistema, pa stoga nužno<br />
nameće svoj oblik i gradskoj topografiji. Ona nije nastala spontano<br />
već normiranjem. Načelo reda ili harmonije bio je dio svjetonazora<br />
koji gleda na društveno uređenje kao na mikrokozmos, na hijerarhijski<br />
uređen svijet različitih bića koja po nekim propisanim zakonima mo<br />
28
aju stajati u odnosu jedni s drugima. Zato je topografija mnogih antiknih<br />
gradova sasvim jasna i čitka u pogledu segregacije, kao što je<br />
slučaj s Antiohijom, Bagdadom, Kairom, Mantenejom, Megalopolisom,<br />
Atenom i drugima. Odnosi među plemenima — klasama i načini njihove<br />
religijske (ideološke) identifikacije ulaze neposredno u strukturiranje<br />
grada, pa se tako može čitati u Platonovim Nomoi (Zakonima): »Podijelit<br />
će se također i stanovništvo u 12 odjeljaka i, nakon što se posvetilo<br />
12 četvrti dvanaestorici bogova, dat će se ime i posvetiti četvrt<br />
koja pripada pojedinom božanstvu: to će biti pojedino pleme.« (Knjiga<br />
IV, 745 b-e). Ovaj je normativni stav prema strukturi grada bio narušen<br />
razvitkom robovlasničkih manufaktura, kad ekspanzija Rima dostiže<br />
milijun stanovnika (da bi do 7. stoljeća opala na 30.000 stanovnika),<br />
a postaje opet kanon izgradnje gradova u srednjem vijeku.<br />
Teokratski feudalizam i antičke demokracije, koje su počivale na<br />
robovlasništvu, zamjenjuje u srednjem vijeku feudalizam kmetovima-<br />
-seljacima i zemljišnom aristokracijom kao dominantnim društvenim<br />
klasama, dok zanatlijski i trgovački gradovi preuzimaju posredničku<br />
ulogu među tim klasama. Slobodnjaci su i zanatlije u gradovima dobili<br />
i naziv »srednja klasa«. Međutim, ono što je bitno ze srednji vijek<br />
kao odnos prema svijetu u prostoru, također je dominacija jednog statičnog,<br />
hijerarhijski uređenog svijeta — na nebu i na zemlji. Radi se o<br />
svijetu koji ima svoj početak i kraj, svoj »po bogu« utvrđeni društveni<br />
poredak, s vladajućim i podjarmljenim klasama, svoj sklad u neravnopravnosti,<br />
svoju harmoniju u nesuglasju, svoj poredak u sukobima.<br />
Ova statička hijerarhijska vizija jednog zatvorenog svijeta dobila je<br />
svoj ideološki oblik u filozofiji Dionisosa Aeropagite, koji je nebo razdijelio<br />
na krugove nadzemaljskih (anđela i arhanđela) i zemaljskih<br />
(knezova i svećenika) bića, razmještenih na različite daljine od Boga.<br />
Srednjovjekovni grad je uspostavio određenu ravnotežu između<br />
grada i sela, poljoprivrednih i zanatlijskih djelatnosti, kao komplementarnih<br />
privrednih djelatnosti, a u samome gradu strogi proizvodni rad,<br />
normiran i kvantitativno ograničen po korporacijama ili cehovima.<br />
Istina, već je antikni grad nastojao razmjestiti različite proizvodne djelatnosti<br />
u razne četvrti i ulice, a trgovačke djelatnosti odijeliti od administrativnih<br />
(političkih), pa je tako u Ateni trgovačka agora strogo odijeljena<br />
od političke agore. No, u srednjem vijeku se u gradovima još<br />
jasnije očituje specijalizacija proizvodnih djelatnosti, po četvrtima i ulicama.<br />
Budući da se trgovinu smatralo, u duhu Biblije, niževrijednom ili<br />
»griješnom«, to je smještavana po predgrađima, u suburbiumu (bourg<br />
u Francuskoj, Vorstadt u Njemačkoj). Treba imati u vidu da su trgovci<br />
29
ili ambulantni element, i kao takav strani gradu, odnosno njegovi<br />
privremeni stanovnici. Ali su i ta suburbija često bila osigurana bedemima<br />
protiv kradljivaca i pljačkaša. Na zanate se gledalo kao na vrijednije<br />
od trgovine, naročito u ranom srednjem vijeku, pa je trgovcima<br />
bilo zabranjeno kupovati radnu snagu, što je i spriječilo stvaranje manufakture<br />
i sačuvalo stabilnost i zatvorenost cehova.<br />
Za zanat je u srednjem vijeku karakteristično da je vezan uz kuću<br />
ili stanovanje i određenu profesionalnu grupaciju, koja se reproducira<br />
po strogo utvrđenim pravilima i ritualima, tako da je prirodno došlo<br />
i do njene posebne lokalizacije u gradu. Cehovi liče na Platonova »plemena«<br />
po tome što imaju svoj određeni socijalni status i prostornu lokalizaciju,<br />
a umjesto »bogova« imaju »cehovske patrone«, svece-zaštitnike,<br />
s posebnim profesionalnim ritualima i svečanostima. Cehovi<br />
tvore svojevrsne zajednice s veoma razvijenom unutarnjom solidamošću,<br />
koja nije uvjetovana, kao kod suvremenih profesionalnih grupacija,<br />
isključivo zajedničkim interesima individualnog porijekla. Nije čudo,<br />
da se u nepomičnosti vizije svijeta u srednjem vijeku pojavljuju normativne<br />
urbane teorije, koje nastoje izgraditi grad prema specijaliziranim<br />
funkcijama. U središtu se nalazi redovito simbol moći — kraljevska,<br />
kneževska palača ili crkveni dvor, a oko njih su razmještene proizvodne<br />
zanatlijske djelatnosti. Tipična renesansna teorija je traktat<br />
Albrechta Diirera, gdje oko centralne palače dolaze po pojedinim četvrtima<br />
razmještene velikaške, plemićke, trgovačke, građanske, vojničke i<br />
zatim zanatlijske porodice. Tako se u jednoj četvrti nalaze svi zanati<br />
koji obrađuju metale, zatim koji obrađuju drvo, pa tkalački, krojački,<br />
postolarski, a nije zaboravio niti na pekare i pivare, sve u kazetama u<br />
četverokutnom rasporedu, tako da svatko zna svoje mjesto, ali i mjesto<br />
svakog drugog zanata ili zanimanja. Sve je to neka vizija »prestabilirane<br />
harmonije« u duhu Leibnitzove filozofije! Srednji vijek i renesansa<br />
ostavili su mnoga svjedočanstva o ovome cjelovitom urbanom<br />
duhu. Tako se u Holandiji koncem 16. vijeka Harlem izgrađuje u četvrtima<br />
sa specijaliziranim zanatima, a ulice su planirane u šahovskom<br />
rasporedu. (Ako se sjetimo da se i New York iskonski zvao Harlem, bit<br />
će nam razumljivije zašto su njegove ulice dobile isti šahovski raspored!6<br />
Ne ulazeći detaljno u izvanredno zanimljivu problematiku razvitka<br />
urbanih shvaćanja od antike do industrijske revolucije modernog vre-<br />
‘ Renesansna teorija grada, koja se vraća predodžbi mikrokozmosa antike,<br />
strukturira grad po određenim socijalno-statusnim i funkcionalnim kriterijima,<br />
gdje pojedine druStvene klase i profesije imaju svoje određene četvrti (di Giorgio<br />
Martini, Scamozzi, Filarete, Leonardo da Vinci).<br />
30
mena, nameće se jedno pitanje: što je uvjetovalo da graditelji gradova<br />
(ili utvrda kao Vauban) imaju cjelovitu viziju grada, prema van omeđenu<br />
a prema unutra strukturalno diferenciranu po nekim socijalnoklasnim<br />
i proizvodno-funkcionalnim kriterijima? Što je uvjetovalo da<br />
se ova cjelovitost vizije kasnije u toku industrijske revolucije izgubi i<br />
da se više ne može obnoviti?<br />
Mislimo da se radi o sljedećim faktorima: a) Grad je kao prostorni<br />
oblik ili životni organizam relativno zatvoren prema utjecajima okoline<br />
(u terminima sistemske teorije, što bi značilo da nije izložen pritiscima<br />
socijalno-ekološkoga imputa, koji bi ga prisiljavao na prestrukturiranje<br />
u unutrašnjosti). Na tu njegovu relativnu zatvorenost (čiji su bedemi<br />
samo povećani i omasovljeni vizualni rekvizit) ne utječu bitno ni<br />
takve brutalne agresije izvana kao što su osvajački ratovi, pustošeće<br />
kuge, razorni potresi; grad se nalazi u trajnoj harmoniji sa svojom<br />
prirodnom okolinom, koju ne mijenja da bi zauzvrat bio i sam od nje<br />
pošteđen.<br />
b) Reprodukcija gradskog stanovništva ostaje stabilna s obzirom na<br />
manje-više konstantne i proporcionalne stope reprodukcije pojedinih<br />
društvenih slojeva, što znači da u obnavljanju gradskog stanovništva<br />
ne dolazi do većih nesrazmjera u prirastu ili opadanju pojedinih društvenih<br />
klasa ili slojeva. Sastav se ne mijenja ni strukturalno ni kvantitativno<br />
osjetljivo, pa ostaje kroz dugi period uravnotežen. (Ova uravnoteženost<br />
demografske strukture poznata je kao prva faza »S-krivulje«,<br />
koju obilježuje visoka stopa nataliteta i visoka stopa mortaliteta, dakle<br />
u cjelini slabi prirast stanovništva). Ne samo aristokracija već i cehovske<br />
korporacije strogo kontroliraju svoje stope priraštaja, svoju nutarnju<br />
ekspanziju, pomoću strogih regulativa koji ograničavaju u formalnom<br />
pogledu načine kako se postaje član jedne grupacije (samostani,<br />
najamnički vojnici i putujući prosjaci ili umjetnici bili su sigurnosni<br />
ventili za oslobađanje od suvišnih usta koje se nije moglo asimilirati u<br />
postojeću formalnu strukturu).<br />
c) Odsustvo vertikalne mobilnosti uslijed klasne i profesionalne zatvorenosti<br />
društvenih grupacija, tako da se pojedini socijalni slojevi<br />
»ne pune« i »ne prazne« uslijed vertikalnog uspinjanja ili silaženja<br />
pojedinaca; članovi pojedinih grupacija ne »napreduju« i ne »propadaju«<br />
toliko da bi promijenili svoju socijalnu pripadnost; ne postoji<br />
društvena ekspanzija pojedinih slojeva ili grupacija zbog društvene pokretljivosti;<br />
čovjek se rađa i umire u istoj društvenoj grupaciji (klasi,<br />
kasti ili korporaciji).<br />
d) Sama idejna vizija društva je statička, vezana uz tradiciju (»pleti<br />
kotac kao otac«), uz »od boga dani« hijerarhijski poredak, unutar ogra<br />
31
ničenog univerzuma, koji se filozofski izražava u nizovima »nižih« i<br />
»viših bića« u čijem središtu se nalazi Bog kao simbol savršenstva, mudrosti<br />
i moći. Otuda proizlazi opsjednutost središtem grada kao izrazom<br />
njegove materijalne i duhovne moći, kao zemaljskim, materijalnim oblikom<br />
nebeskog poretka, i otuda fiksna ideja, što se uporno nastavlja sve<br />
do danas, iako sve slabije, da što je čovjek kao stanovnik jednoga grada<br />
bliži središtu, ugled mu raste, a što je bliži periferiji, ugled mu opada.<br />
Ako su nam razumljivi razlozi koji su doveli do toga, da graditelji<br />
misle grad kao omeđenu, hijerarhijskim zoningom strukturiranu cjelinu,<br />
onda će nam biti odmah razumljivo zašto se ta slika cjelovitosti<br />
gubi pojavom industrijske revolucije! Ona se javlja kao suprotnost<br />
svim navedenim faktorima: otvorenost prostora nasuprot zatvorenom<br />
prostoru (»... kapitalu nijedna granica nije sveta«, Marx); ekspanzivnost<br />
i neproporcionalnost stopa reprodukcije stanovništva nasuprot<br />
konstantnima i proporcionalnima (stvaranje gradskoga proletarijata ili<br />
gradske sirotinje, najviše putem doseljavanja sa sela); naglašena vertikalna<br />
mobilnost nasuprot njene odsutnosti (cilj je svakoga uspješnoga<br />
čovjeka da »se popne barem za jednu društvenu ljestvicu više«); ideje<br />
napretka i svekolikog napredovanja društva) i svijeta nasuprot dotadašnje<br />
statičnosti (temeljna ideja prosvjetiteljstva je ideja materijalnoga<br />
i moralnoga progresa!).<br />
Da li je ovaj obrat u društvenom razvoju i idejama morao nužno<br />
dovesti do gubitka vizija cjeline grada, do dekadencije urbanih teorija<br />
i prakse? Pogledajmo što se događa, prije nego što odgovorimo na ovo<br />
pitanje.<br />
Razvoj kao posljedica pokretačkih društvenih snaga očituje se kao<br />
potreba za prestrukturiranjem grada, pa sada pored prostome dobiva<br />
i vremensku dimenziju: stare strukture propadaju i dobivaju drugu<br />
društvenu funkciju i vrijednost. Nameće se potreba da se strukturiranje<br />
grada misli u vremenskom slijedu. Ako se pokaže da je to nemoguće,<br />
tada ne preostaje drugo nego shvatiti razvoj kao iracionalnu, nepredvidljivu<br />
ili stihijsku silu. To će se doista i dogoditi s velikim a,<br />
možda, i najvećim dijelom suvremenih urbanističkih teorija.<br />
No, vratimo se činjenicama!<br />
Dok je u predkapitalističko doba socijalna segregacija uvjetovana<br />
zakonski normiranim društvenim privilegij ama, dotle u kapitalizmu razvitkom<br />
industrijske ekspanzije odlučujuću ulogu dobiva zemljišna i<br />
stambena renta, te tržišni mehanizmi ponude i potražnje. Naravno, mehanizam<br />
zemljišne rente i utjecaj na razvoj gradova dolazi najviše do<br />
izražaja u fazi liberalnog kapitalizma, kad je intervencija države i komunalne<br />
politike minimalna, a socijalno zakonodavstvo relativno ne-<br />
32
® hram<br />
® gymnasium<br />
i kupaliSte<br />
© stoa<br />
© curia<br />
® agora<br />
Model Helenističkog grada<br />
Primjer prostorne strukture rimskog grada<br />
(Timgrad)<br />
Etničko-vjerski zoning — (Antiohija)
PROSTOR NASELJA<br />
VISE SE BRANI OD<br />
LJUDI NEGO OD<br />
PRIRODNIH SILA
VRIJEDNOST GRADSKOG ZEMLJIŠTA NA PRIMJERU GRADA TOPECA,<br />
SAD (KNOS, 1962)<br />
Legenda: Ovako pravilna raspodjela<br />
vrijednosti tla s obzirom na<br />
udaljenost od središta, kakvu imamo<br />
na primjeru Topeca, ne važi<br />
tamo gdje se oko središta pojavljuje<br />
socijalni zoning s industrijskim<br />
proletarijatom, kao što je slučaj<br />
u primjeru Chicaga. (Ova ilustracija<br />
uzeta je iz knjige Milan Vresk,<br />
Osnove urbane geografije, školska<br />
knjiga, Zagreb, 1977, str. 34.)<br />
razvijeno. (Suvremena faza takozvanog »organiziranog kapitalizma« ili<br />
»države blagostanja« osjetljivo mijenja ulogu zemljišne rente i zemljišne<br />
spekulacije uopće.) Uloga zemljišne rente je, dakako, najvidljivija<br />
tamo, gdje se stvaraju novi gradovi u punoj industrijskoj ekspanziji,<br />
što je naročito lijepo vidljivo u Sjedinjenim Državama Amerike. Tu je<br />
i dinamička uloga u stvaranju socijalnog zoninga naročito poučna.<br />
Invazija tržišne privrede i robno-novčanih odnosa počela je oblikovati<br />
grad na način koji je izgledao kaotičan i iracionalan, a neki su<br />
autori pokušali u tom razvoju otkriti prikrivenu biološku logiku koja<br />
3 Grad po mjeri čovjeka 3 3
ljudsko stanovanje približava životinjskoj borbi za opstanak. Tako su<br />
pripadnici Čikaške škole (Burgess, Park, McKenzie, Wirth, Whyte, Zorbourgh)<br />
dali ideji ljudske zajednice biološko-ekološko značenje. Kao<br />
što se pojedine biljne vrste nastoje održati unutar određene teritorije<br />
i vode borbu za opstanak (Darwin) s drugim biljnim zajednicama, tako<br />
to čine i ljudske grupacije u gradu. Posljedica je da je grad podijeljen<br />
na karakteristične zone stanovanja sa žiteljima koji također imaju svoje<br />
posebne osobine. Na taj se način morfološka struktura grada i društvena<br />
struktura društva poklapaju, te se nalaze u specifičnoj korelaciji<br />
koju sociologija mora utvrditi na osnovu empirijskih istraživanja.<br />
Budući da grad raste, to se i odnosi u ekološkoj strukturi grada i sastavu<br />
gradskog pučanstva mijenjaju, kao i njihovi međusobni odnosi.<br />
Potrebno je stoga strukturu jednoga grada promatrati u njegovoj dinamici,<br />
a ne u statici.<br />
Klasičnu ilustraciju novih odnosa u gradu s gledišta ove teorije dao<br />
je sam E. W. Burgess (1925) na primjeru Chicaga. On je prikazao Chicago<br />
u koncentričnim zonama, doduše presječenim jezerom, s određenim<br />
društvenim obilježjima. Tako se u središtu nalazi trgovačka zona<br />
(I); oko središta se nalazi zona zaposjednuta sitnom industrijom i trgovačkim<br />
poduzećima, magazinima (II); ova se zona nalazi u propadanju,<br />
jer su je ranije obitavali imućniji slojevi, koji su se iselili prema<br />
periferiji u modernije četvrti; treću zonu (III) obitavaju industrijski<br />
radnici i sitna buržoazija, koji su prethodno stanovali u zoni propadanja<br />
(II), ali koji žele stanovati blizu radnog mjesta; kao četvrta<br />
dolazi stambena četvrt (IV) gdje su izgrađene zgrade s luksuznim stanovima,<br />
koju obitavaju privilegirani društveni slojevi; iza ove vanjske<br />
periferne zone dolazi dalja periferija koja prelazi u seoska i druga manja<br />
naselja, a koju obitavaju radnici i namještenici koji svakodnevno<br />
putuju u grad. To je suburbana zona ili zona sa satelitskim gradskim<br />
naseljima.7 (Vidi crtež Chicaga u foto prilozima).<br />
7 R. E. Park, E. W. Burgess, E. D. McKenzie, The City, Chicago, The University<br />
of Chicago Press, 1925. Ovaj prvi koncentrični Burgessov model, koji liči na van<br />
Thunenove poljoprivredne pojaseve, doživio je svoje korekture na osnovi daljnjih<br />
istraživanja. Doduše već se Burgess ogradio od apsolutiziranja modela riječima:<br />
>... svi američki gradovi koje *атп ispitivao ili promatrao imaju strukturu<br />
više ili manje blisku idealnoj konstrukciji; međutim nijedan... nije savršeni primjerak.«<br />
Tako je H. Hoyt razvio teoriju strukture grada u sektorima sa sličnim<br />
socioekonomskim obilježjima. (Homer Hoyt, The Strukture and Growth of Residential<br />
Neighborhoods in American Cities, Federal Housing Administration, Washington,<br />
1939), a E. L Ullmann je razvio model s višestrukim centrima, polinuklearai,<br />
od kojih su pojedini centri specijalizirani u funkcionalnom pogledu.<br />
(Edward Ullmann, Presidential andress: the nature of cities reconsidered, P JJtS A ,<br />
1962, vol 9).<br />
34
Ekspanziju grada Burgess tumači ekološkim pojmovima invazije<br />
jedne teritorije i sukcesije nove grupe na terenu stare. Tako su gradski<br />
proletarijat i sirotinja zauzeli četvrti koje su prije obitavali imućniji<br />
slojevi i još više degradirali zgrade i stanove koji su ranije odgovarali<br />
standardu srednjih slojeva. U takvim četvrtima se jasno može očitati<br />
propadanje nekadašnjeg sjaja i invazija sadašnje bijede. Proces<br />
ekspanzije sadrži u sebi i jedan drugi antagonistički proces: centralizacije<br />
i decentralizacije. »U svim je gradovima prirodna tendencija sredstava<br />
lokalnog i vanjskog prevoza da se stječu prema središnjoj trgovačkoj<br />
četvrti. U središnjem dijelu svakog velikog grada moguće je<br />
naći velike robne kuće, nebodere s uredima, željezničke stanice, velike<br />
hotele, teatre, umjetničke muzeje i gradsku vijećnicu. Prirodno je da<br />
ovdje ekonomski, kulturni i politički život neminovno ima svoje središte.«<br />
(Burgess, op. cit. str. 48). Centralizacija je jednog grada obilježena<br />
različitim djelatnostima, a može se iskustveno provjeriti brojem<br />
ljudi koji svakodnevno cirkuliraju prema tome središtu. Razumije se,<br />
ova tipična središta u posljednje vrijeme sve se više diferenciraju, tako<br />
da je moguće razlikovati administrativni centar od trgovačkoga, a trgovački<br />
od kulturnoga. U velikim gradovima stvaraju se i trgovački pod-<br />
-centri koji preuzimaju u velikoj mjeri, ili sasvim, ulogu središnjih trgovačkih<br />
centara. To ne znači, dakako, da uslijed stvaranja više specijaliziranih<br />
središta opada funkcionalna integracija samoga grada, jer, na<br />
primjer, u samom Chicagu, tri milijuna građana zavisi od jednoga jedinog<br />
sistema vodovoda, od jedne ogromne kompanije za plin i isto<br />
tako goleme jedinstvene električne centrale. Znamo uostalom da se ova<br />
funkcionalna integriranost u suvremenom društvu proširuje na čitave<br />
regije i čak čitavu zemlju, kao što rječito govori elektro-privreda, gdje<br />
kvarovi ili »sistemska prenapregnutost« mogu dovesti do prekida dovoda<br />
energije za čitave gradove i regije.<br />
Koliko je ponašanje stanovnika jednog grada zavisno od ove funkcionalne<br />
uravnoteženosti i dobrog funkcioniranja urbanih sistema najbolje<br />
pokazuju pojave anomije, društvenog divljanja, opće pljačke trgovina<br />
od strane nižih zapostavljenih gradskih slojeva, kao što je bio<br />
slučaj nedavno u New Yorku, kad je zatajila električna mreža i grad<br />
ostao u tami. (Naravno, tu se može primijetiti da je takozvana funkcionalna<br />
integracija ili »tehnološka racionalnost« samo sredstvo da se<br />
prikrije stvarna represivna priroda društva, koja se najbolje očituje<br />
u nesocijalnim ispadima gradske gomile.)<br />
U pogledu upravo navedenog primjera već je ranije Burgess postavio<br />
pitanje: »U kojoj mjeri je razvitak grada, u fizičkom i tehničkom<br />
vidu, praćen u društvenoj organizaciji adekvatnom i prirodnom prila<br />
3» 35
godbom? Koja je normalna stopa ekspanzije jednoga grada, koja bi<br />
dopuštala da se promjene u društvenoj organizaciji kontroliraju bez<br />
potresa?« I na ovo pitanje Burgess traži odgovor u biologiji: »Na ovo<br />
pitanje možda se može odgovoriti na najbolji način, ako se razvitak<br />
grada shvati kao rezultanta organizacije i dezorgandzacije, slično kao<br />
što su anabolički i katabolički procesi u ljudskom tijelu.« (Op. cit.<br />
str. 49). Naravno, ove promjene možemo organicistički tumačiti, kao<br />
što i rade predstavnici čikaške škole ili. Durkheim u Francuskoj, to jest<br />
kao posljedica podjele rada, koja nužno vodi do dezorganizacije, zatim<br />
do reorganizacije i povećane diferencijacije, koja opet traži bolje komunikacije<br />
(materijalne i idejne) da bi sistem mogao normalno funkcionirati.<br />
U tome se ne smije zaboraviti na neke specifičnosti »ljudskog<br />
faktora«, pa su tako već predstavnici čikaške škole upozorili da društvena<br />
integracija nije samo stvar tehnologije već određenih obilježja<br />
ljudske grupe. U američkim uvjetima etnička obilježja najviše pridonose<br />
integraciji, jer se pripadnici etničke grupe okupljaju na istom terenu<br />
ili gradskoj četvrti (crnačka četvrt, talijanska četvrt, portorikanska<br />
četvrt, njemačka četvrt, četvrt čikanosa i tako dalje). Međutim,<br />
napuštanje etničkog grupiranja je redovito povezano s promjenom društvenog<br />
statusa, jer je on u Sjedinjenim Državama dosta usko povezan<br />
s pripadnošću određenoj etničkoj grupaciji (tako su u New Yorku intelektualci<br />
redovito Anglo-saksonci i Zidovi, policajci Irci, lučki radnici<br />
Talijani, Jugoslaveni, portiri i nosači Crnci i tako dalje.) Kod nas u<br />
Zagrebu se može promatrati također kako se ljudi iz pojedinih krajeva<br />
grupiraju u određene gradske četvrti, iako to nije tako izrazito, jer je<br />
socijalni status mnogo diferenciraniji. Čak i u tvorničkim halama (kao<br />
u sisačkoj željezari) možemo vidjeti kako se ljudi iz pojedinih krajeva<br />
iz okoline Siska grupiraju po »svojim halama«. To nije loša pojava, jer<br />
služi boljoj socijalnoj integraciji, a već je Marx rekao da je ljudska<br />
grupa jedna »proizvodna sila«. Krkninološka istraživanja u Chicagu su<br />
pokazala da se kriminal povećava, kad pojedinci prelaze iz svojih etničkih<br />
naselja u gradsku anonimnu masu.<br />
Jasno je da se ne može pomoću nekih isključivo socijalnih i kulturnih<br />
faktora tumačiti raspodjelu pučanstva u gradskom prostoru. Ekonomski<br />
faktor, odnosno pitanje zemljišne i stambene rente igra odlučujuću<br />
ulogu. Na to je već početkom ovoga vijeka upozorio R. Hurd<br />
(1903). Gradsko tlo je dobro čija vrijednost zavisi od njegove korisnosti.<br />
»Budući da vrijednost zemljišta zavisi od ekonomske rente, a<br />
renta od lokalizacije, lokalizacija od prikladnosti, a prikladnost od blizine,<br />
možemo isključiti posredne članove rasuđivanja i ustvrditi da<br />
vrijednost zemljišta zavisi od blizine.« (Hurd) Geografija zemljišne vri<br />
36
jednosti zavisi dakle od pristupačnosti, to jest od blizine središtu grada<br />
i glavnim osovinama koje k njemu vode. No, obično na vrijednost<br />
zemljišta djeluju tri faktora: društvena sredina (društvena klasa, ustanove,<br />
elitni dijelovi grada); fizička sredina (mirni kraj, dobro održavan,<br />
zdrav, lijep); i pristupačnost središtu. Razumije se također, da je pristupačnost<br />
nekom mjestu (središtu ili radnom mjestu) uvjetovana razvitkom<br />
saobraćajne mreže, njenom brzinom i cijenom. Faktorska analiza<br />
(R. D. Murdie za Toronto, 1968, F. L. Sweetser za Boston i Helsinki,<br />
J. Abu-Lughod 1968. za Kairo, P. Rees 1968. za Chicago, Berry i<br />
Tennat 1965. za periferiju Chicaga) pokazala je da klasični modeli (koncentrični,<br />
sektorski i poiinukleami) važe samo za određene faktore:<br />
— organizacija prostora prema koncentričnim krugovima odgovara<br />
pokretljivosti dobnih uzrasta u gradu;<br />
— sektorski raspored proizlazi iz socio-ekonomskog statusa i različitih<br />
prihoda;<br />
— postojanje višestrukih centara odgovora etničkim i religijskim<br />
sektorima (protestanti, katolici, Židovi).8<br />
Klasične se teorije, prema tome, ne isključuju već se nadopunjuju.<br />
Opće iskustvo o raspoređivanju pučanstva u američkim gradovima može<br />
se ovako sažeti: »U granicama tehnologije i resursa kojima raspolažu,<br />
ljudi nastoje što više smanjiti mogućnosti za sukobe, klasne, generacijske,<br />
rasne, religijske, nacionalne prirode (živeći daleko od onih<br />
koji su različiti).« (Berry i Horton, 1970). Dok je u fazi nagle ekspanzije<br />
liberalnog kapitalizma, a time i gradova, ekonomski faktor, odnosno<br />
zemljišna renta igrao odlučujuću ulogu u pogledu rasporeda pučanstva,<br />
razvitkom »društva blagostanja«, razvijenog životnog standarda i društvenih<br />
javnih usluga, ne-ekonomski faktori igraju sve veću ulogu. I<br />
same se firme rukovode razlozima u lokaciji koji nisu očito ekonomske<br />
prirode, već u sebi sadrže određeni komfor za namještenike (Claval, 1971,<br />
Mercier, 1966). Težnja za stabilnošću u poslu je veća od želje za profitom.<br />
Nastoji se maksimalizirati funkcija korisnosti, a ne funkcija profita.<br />
Plaće nisu više najveći dio uloženog kapitala u proizvodnju, pa tako<br />
ni eksploatacija ljudske radne snage nije bitni cilj. Više se vodi račima<br />
0 standardu i ukusu radnika i namještenika. Tome, naravno, pridonosi<br />
1 suvremena municipalna politika, koja ističe sve više »kvalitet života«<br />
i dobrobit građana.<br />
' Dobar i sažet prikaz raznih teorija o prostornoj raspoređenosti stanovnika<br />
vidi kod Antoine S. Bailly, L'organisation urbaine, theories et modules (Urbana<br />
organizacija, teorije i modeli), Centre de recherche d'urbanisme, Paris, 1978.<br />
37
3. INDUSTRIJALIZACIJA I URBANIZACIJA:<br />
STALNA KRIZA RASTA GRADA<br />
Industrijalizacija znači pucanje vanjskih i unutarnjih granica grada,<br />
onih makroprostomih koje su još kod autora 19. vijeka stvarale pričin<br />
da postoji neka ravnoteža između urbane koncentracije i hinterlanda,<br />
kao i onih intra-urbanih koje su kod većine istraživača, od Burgessesa<br />
dalje, stvorile utisak da postoji neka čvrsta pravilnost u funkcionalnom<br />
i socijalnom zoniranju grada. Leži u prirodi »duha kapitalizma« da ne<br />
poštuje nijednu postavljenu granicu, da mu »nijedna granica nije sveta«<br />
(Marx), pa je demon toga duha pokazao upravo na gradu i njegovom<br />
oblikovanju da će na svakoj svjesno i racionalno postavljenoj granici<br />
pokazati snagu iracionalnih i stihijskih sila, što se rugaju i najboljim<br />
urbanim zamislima pretvarajući bogataške četvrti u siromaške, ljepotu<br />
u ruglo, red i čistoću u slum i smetlište tvarnog i ljudskog otpada. Iako<br />
je upravo razvoj industrije i tehnologjie nametao daljnju podjelu rada,<br />
sve veću diferencijaciju društvenih uloga, sve veću kontrolu i potrebu<br />
njihove koordinacije, iako su materijalne sile i njihova prostorna uloga<br />
više no ikada nametala čovjeku veću raoionalnost i disciplinu u njihovu<br />
korištenju, sam grad kao mjesto, gdje se sve to usredotočilo i sukobljavalo,<br />
nikad nije uspio naći za sve te sile trajnije rješenje, rješenje koje<br />
bi poštovalo prostorno oblikovanje po njegovim vlastitim potrebama.<br />
Usprkos naglog napretka u znanosti, njenoj primjeni, kao i u planiranju<br />
proizvodnje i potrošnje, sam grad, kao najvidnije mjesto proizvodnje<br />
i kao najskuplje potrošno dobro, prepušten je kaosu i stihiji, kojima<br />
ljudski um nije uspio ovladati, pa je od te svoje nemoći i stvorio posebnu<br />
urbanu filozofiju u obliku »intervencionističkog urbanizma«, to jest<br />
»nužnih korektura« urbanih procesa što se odvijaju izvan njegove moći<br />
zahvatanja samog procesa urbanizacije u njegovoj vremenskoj i povijesnoj<br />
dimenziji. Nitko se nije usudio zaustaviti vrijeme, a vrijeme je ovdje<br />
značilo kao i drugdje — novac ili rentu.<br />
Industrijalizacija je imala za posljedicu rast grada, u smislu apsolutnog<br />
porasta gradskog stanovništva, i urbanizaciju, u smislu relativnog<br />
porasta gradskog stanovništva u odnosu na čitavo pučanstvo jedne zemlje<br />
u datom periodu. Potonje je pretpostavljalo prijelaz ruralnog stanovništva<br />
u gradove i sposobnost poljoprivrede da prehrani povećani<br />
broj stanovnika grada. Industrija je neposredno izvlačila radnu snagu<br />
iz poljoprivrede, a time nametnula ovoj da usavrši poljoprivrednu proizvodnju.<br />
do čega doista i dolazi u toku 18. vijeka, pa se u Engleskoj<br />
kao prekretnica u nagloj industrijalizaciji i urbanizaciji uzima godina<br />
38
1760. No, da bi se to postiglo bilo je potrebno zahvatiti u društvene odnose,<br />
i posjed na selu, izvrći ga određenoj eksproprijaciji i proletarizaciji.<br />
U Engleskoj, je to vladajuća klasa radila pomoću sistematskih popisa<br />
zemljišta i ukidanjem zajedničkih pašnjaka.9<br />
Industrijalizacija je nesumnjivo glavni uzrok rasta gradova, i to kako<br />
u ekonomskom (koncentracija kapitala) tako i tehnološkom pogledu<br />
(koncentracija tvornica, tržište radne snage, razvitak prometnih sredstava<br />
i društvenih usluga). U Engleskoj, klasičnoj zemlji kapitalizma, može<br />
se promatrati kako rast gradova ili urbanizaoija raste paralelno s<br />
industrijalizacijom. Naime, paralelno teče postotak pučanstva zaposlenog<br />
u industriji i čitavo pučanstvo grada. Ali se taj odnos u toku vremena<br />
mijenja tako, da postotak pučanstva zaposlenog u industriji opada<br />
sve više u odnosu na čitavo pučanstvo, ali i u odnosu na nacionalni<br />
dohodak koji i dalje raste. Razlog je poznat: dolazi do razvitka tercijalnih<br />
djelatnosti (administrativnih, trgovačkih, zdravstvenih, školskih,<br />
itd.), što će dati obilježje modernome gradu.10 Kad je grad dosegao<br />
razmjere megalopolisa (New York, London, itd.) možemo promatrati<br />
suprotnu tendenciju: opadanja apsolutnog broja stanovnika. Razlog je<br />
selenje najbogatijih slojeva u suburbije, ali i bijeg kapitala u jeftinije<br />
lokalitete<br />
Na koji način industrijalizacija utječe na rast gradova? Pokušat ćemo<br />
izložiti neke tipične pojave, koje upućuju na svu proturječnost ovih<br />
procesa:<br />
a) Industrijalizacija u svom prvom obliku takozvane manufakturne<br />
proizvodnje smještava se prije na selo nego u grad. Na selu nalazi radnu<br />
9 Barrington Moore kaže da se ova tendencija vidi u Engleskoj već od 16.<br />
vijeka. U nekim su krajevima popisi zemljišta oduzeli seljacima i do 70 posto<br />
zemlje, a već 1765. g. samo su tri obitelji na deset još posjedovale zemlju. Ostatak<br />
seoskog stanovništva bio je sastavljen od nadničara, tkalaca, malih zanatlija i<br />
trgovaca. Doskora je sedamdeset posto seljaka posjedovalo samo petinu zemlje,<br />
dok je ostalo otišlo krupnim posjednicima, koji su poljoprivrednu eksploataciju<br />
prilagođavali potrebama tržišta. Manufaktura, koja se najprije počela širiti na<br />
selu, nije bila u stanju da zaposli svu seosku sirotinju, pa je ona počela plaviti<br />
gradove, a država ju je izdržavala redovitom ili povremenom novčanom pomoći.<br />
»Postaje jasno, kaže Barrington Moore, da kad nestaju zajednički pašnjaci, a počinje<br />
se potvrđivati novi ekonomski sistem na selu, i stara seljačka zajednica konačno<br />
uzmiče i počinje se raspadati.« (Social Origins of Dictatorship and Democracy.<br />
Lord and Peasants in the Making of the Modern World. Boston, Beacon<br />
Press, 1966, str. 33).<br />
10 U mnogim gradovima Azije i Latinske Amerike govori se o »hiper-urbanizaciji«,<br />
jer broj stanovnika grada ne stoji ni u kakvom odnosu prema industrijalizaciji<br />
ili ekonomskoj snazi (tercijalizaciji grada), pa ti gradovi podsjećaju na onu<br />
prenapučenost koja je u Evropi bila svojstvena samo prvoj fazi industrijske koncentracije.<br />
Vidi G. Germani, Sociologia della modernizzazione, VIII, Bari, Laterza,<br />
39
snagu, ali i izvjesnu tehnologiju (tkalačke stanove, mlinove, čekiće na<br />
vodeni pogon, itd.). Ona se smještava i bliže sirovinskim izvorima i transportnim<br />
putovima. Proletarizacija sela počinje puniti gradove nezaposlenima<br />
i sirotinjom prije nego tvornicama, tako da »prenapučenost«<br />
gradova prethodi njihovoj industrijalizaciji.11<br />
b) Napuštanje manufakture i uvođenje tvorničkog sistema imalo je<br />
za posljedicu koncentraoiju pučanstva oko tvornica u blizini grada ili u<br />
samom gradu. Manufaktura s merkantilizmom i osvajanjem novootkrivenih<br />
zemalja obogatila je gornje i srednje društvene slojeve, tako da<br />
je u Londonu 1850. gotovo petina građana bila kućna posluga. Spoj<br />
društvenog parazitizma i nove industrije dao je neobično brzi ritam<br />
rasta. Evropski su se gradovi razvijali nešto kasnije od engleskih. Tako<br />
London već 1850. ima 2,5 milijima stanovnika da bi 1881. dosegao 3,9<br />
milijuna, a Beč koji u 1846. ima nešto preko 400.000 u 1880. dosiže preko<br />
700.000 stanovnika. Berlin sa 378.000 u 1849. raste na gotovo jedan milijim<br />
u 1875., a Pariz u istom periodu od 1 na 1,9 milijuna. Još brži porast<br />
zabilježili su neki tipični industrijski gradovi kao Leeds i Manchester<br />
u Engleskoj. U prvoj polovini 19. vijeka, prije pojave parne željeznice<br />
i električnog tramvaja, gradovi su izrazito prenapučeni radnom snagom<br />
i sirotinjom. »Za urbaniste je sirotinja bila javna opasnost, opisuje<br />
Hobsbawn, njihova je prostorna koncentracija pogodovala potencijalno<br />
pobunama, pa se stoga administrativnim mjerama nastojalo prošarati<br />
grad novim ulicama i bulevarima, da bi se živom silom rastjeralo<br />
stanovnike pučkih četvrti punih poput šipka, raselilo ih se prema<br />
nekim drugim četvrtima, doduše ne mnogo povoljnijim, ali za koje se<br />
pretpostavljalo da su higijenskije a svakako manje opasne. Tako su mislile<br />
i željezničke kompanije protegnuvši duge Unije i tračnice prema<br />
centru grada, po mogućnosti kroz slumove, gdje su cijene nekretnina<br />
bile manje a protesti zanemarijivi... Ukoliko su se siromašni stanovnici<br />
zbijah u starim centralnim četvrtima, koje su napuštali bolje stojeći<br />
pojedinci, tamo su gradili kuće mali poduzetnici-špekulanti, često i<br />
specijalizirani radnici ih tvorci bijednih naselja, u obhku veoma gustih<br />
blokova, što su u Njemačkoj poznati kao Mietskaserne (najamne kasarne).<br />
Tako su u Glasgowu tri četvrtine stanova između 1866. i 1874.<br />
izgrađeni samo s jednom ili dvije sobe, a i ove su doskora bile prenapučene.«12<br />
" Vidi P. Mantoux, La Revolution inđustrielle au 18ime si&cle, izd. talijansko<br />
La rivoluzione industriale, Roma. Editori reuniti, 1971.<br />
12 E. J. Hobsbawn, The Age of Capital, 1848—1875, London, Weidenfeld and<br />
Nicolson, 1975.<br />
40
Ovaj period najrječitije govori o dihotomiji bogatstva i siromaštva,<br />
u prilog zaoštravanja suprotnosti između buržoazije, srednje i krupne,<br />
koja se obogaćuje i špekulacijom u izgradnji kuća, s jedne strane, i<br />
proletarijata, koji obitava bijedne kućerine, podrume (u Parizu je od<br />
1850. zabranjeno stanovati po podrumima!), prenatrpane jazbine s druge<br />
strane, tako da je jedino utočište sirotinji bila krčma, nazvana u<br />
Engleskoj »gin-palace«, čije potomstvo je kasnije bilo i kavanski teatar<br />
i koncert (caf-conc). To je period koji je Fr. Engels opisao u Položaju<br />
radničke klase u Engleskoj, period gdje se slika društvenih suprotnosti<br />
na vidljiv način očitovala u samom izgledu i sadržaju grada: »London,<br />
to je trgovina, svjetsko tržište, opća razmjena sa svim svojim posljedicama.<br />
Proizvodna sila koja potlačuje najamne radnike, što žive u prljavim<br />
i mračnim prostorijama, negomilani kao robovi prije putovanja u<br />
Novi svijet. Ali tu su i sva čudesa industrijske civilizacije, željezne konstrukcije,<br />
željeznice, telegrafi, novine, bogatstva, umjetnička boema,<br />
snobovi, ukratko svi znaci jedne moderne civilizacije, sa svim njenim<br />
nedostacima i čudesima«. Grad sa svim svojim kontrastima istovremeno<br />
je prostor slobode i društvene represije. U tom gradu vlada društvena<br />
segregacija, ali je grad nastoji sakriti. Engels primjećuje za Manchester,<br />
da je »grad izgrađen na tako poseban način, da možemo godinama<br />
u njemu stanovati, izlaziti i ulaziti svakodnevno u njega, a da nikada ne<br />
primijetimo radničku četvrt niti čak da susretnemo radnike...« On primjećuje<br />
ono što će svakoga suvremenog posjetioca New Yorka zaprepastiti,<br />
da Manchester u svojem središtu posjeduje trgovačku četvrt, koja<br />
je noću potpuno pusta: »Jedino patrole policije obilaze svojim prigušenim<br />
latemama uske i mračne ulice.« Kao u njujorškom Wall Streetu.<br />
c) Urbanizacija se još ubrzava u toku 20. vijeka, iako dolazi i do<br />
pojava dezurbanizacije u najnapučenijim gradovima. Sve do konca 19.<br />
vijeka, u najnaseljenijim zemljama, Engleskoj i Holandiji, još uvijek<br />
samo jedna od pet osoba stanuje u gradu, no već početkom 1960. godine<br />
postotak gradskog stanovništva prelazi 60%. U tom periodu već preko<br />
30% svjetskog pučanstva stanuje u gradovima s više od 5.000 stanovnika.<br />
Dok se svjetsko pučanstvo od 1800. do 1960. potrostručilo, dotle se<br />
stanovništvo u gradovima potridesetostručilo! Dok je prosječna stopa<br />
urbanizacije iznosila u 19. vijeku 2,1%, u 20. vijeku ono je 4,5%, i to<br />
ne samo za najrazvijenije zemlje, već i za Aziju i Afriku, čije stope rasta<br />
gradova nakon 1940. iznose 4,7%. Razumije se, upravo u ovom slučaju<br />
urbanizacija ne ide paralelno s industrijalizacijom, pa dolazi do stvaranja<br />
»parazitskih gradova«, za razliku od »proizvodnih gradova« (B. F.<br />
Hoselitz). No, takvih pojava imamo i u Evropi: Rim je u odnosu na Milano<br />
primjer urbanizacije bez industrijalizacije.<br />
41
Naročito je porastao broj stanovnika u velikim gradovima, što znači<br />
da se širi ne samo jedna gradska kultura ili gradski stil života, već<br />
se prije može govoriti o »velegradskoj« kulturi i stilu života. Tako je<br />
postotak stanovnika koji žive u gradovima s više od 100.000 stanovnika<br />
porastao u periodu od 1870. do 1950. u Engleskoj od 26% na 38%, u<br />
Sjedinjenim Državama, s 11% na 30%, Francuskoj od 9% na 17%, Njemačkoj<br />
od 5 na 27%. Nagla koncentracija stanovništva u velikim gradovima<br />
stvorila je niz problema za lokalnu administraciju, i ona je osnovni<br />
razlog da se planiranje grada s gledišta njegove cjeline izgubilo u<br />
kultu spontanosti rasta. Međutim, u najnovije vrijeme, kao što smo već<br />
spomenuli, dolazi do izvjesne stagnacije ovoga procesa, pa i do izokretanja<br />
same tendencije: od koncentracije se ide dekoncentraciji, opadanju<br />
relativne gustoće i broja velegradskog stanovništva. Tako je stopa<br />
stanovnika u 324 grada od preko 100.000 stanovnika pala na 23%<br />
od ranijih 30%. Godišnje stope rasta nalaze se u padu.13. Rast grada,<br />
izražen u ekonomskim pokazateljima, pokazuje da pučanstvo postaje<br />
pretežno urbano, kad nacionalni dohodak per capita premaši 500 dolara,<br />
a proces rasta se stabilizira ili zaustavlja kad je dosegnuta razina od<br />
2.000 dolara, to jest kad je urbano pučanstvo doseglo 75% od čitavog<br />
stanovništva zemlje.14<br />
d) Ono što je konačno isključilo selo iz industrijske proizvodnje je<br />
napredak u tehnologiji proizvodnje. Prijelaz s društvene na tehničku<br />
podjelu rada, uvođenje koncem 19. vijeka mehanizacije, tajlorizma, isključenje<br />
iz proizvodnje ženske, dječje i staračke radne snage, također<br />
i postepena degradacija zanatlijske proizvodnje uvođenjem sve više<br />
»nekvalificiranog« ili »specijaliziranog radnika«. Upravo ova promjena<br />
u načinu upotrebe radne snage dovela je do odlučnog prekida sa selom<br />
i njegovom kulturom, umnožila je različite poslove i zanimanja, povećala<br />
zahtjeve za selektivnošću u pogledu radne snage, čak i one nekvalificirane<br />
(uvođenje profesionalne selekcije), do daljnje racionalizacije<br />
i povećane efikasnosti proizvodnog procesa uopće.<br />
Ova selektivnost bila je moguća samo u velikim gradskim aglomeracijama,<br />
s proširenim tržištem radne snage i tehnološki razvijenim obrazovanjem<br />
radne snage, ali također zahvaljujući i izgradnji čitave one<br />
ekonomske i društvene infrastrukture koja je omogućavala normalnu rej<br />
produkciju radne snage i to, dakako, na trošak čitava društva. Zahtjevi<br />
u Vidi E. E. Lampard, Historical Contours of Contemporary Urban Societies:<br />
a Comparative View, u časopiu »Journal of Contemporary History«, IV, 1969, str.<br />
3. 6.<br />
^ “ H. Chenera and M. Syrquin, Pattern of Development, 1950—1970, III, sti.<br />
42
za novom radnom snagom su stalno rasli, a time i stalna migracija radne<br />
snage sa sela u grad. Cikličke ekonomske krize zaoštravale su društvenu<br />
polarizaciju, ali nisu spriječile opći trend stalnog urbanog rasta.<br />
No, povećana privredna moć društva, razvitak bankarstva, zemljišne<br />
spekulacije, razvitak stanogradnje kao nove društvene djelatnosti i novog<br />
izvora obogaćivanja, pogodovalo je stvaranju novih društvenih slojeva<br />
u gradu, koji se smještaju između bogate buržoazije i proletarijata,<br />
a to su naročito srednji slojevi, koji daju pečat ekonomskom i građevnom<br />
izgledu grada od konca prošloga vijeka pa sve do polovine ovoga<br />
vijeka, naročito u evropskim zemljama. Prevladava izjednačena višekatna<br />
izgradnja, a komunalna politika nastoji da joj dade onaj tipizirani<br />
i stilski ujednačeni karakter, koji obilježuje gradove s početka ovoga<br />
vijeka i između dva rata. Danas ovaj izgled ostavlja utisak prividne harmonije,<br />
livade iz koje još nisu kao pečurke počeli nicati neboderski tornjevi,<br />
brazdajući mirnu siluetu grada kao krnji zubi. Pariz i mnogi evropski<br />
gradovi su to doživljavali tek šezdesetih godina, i u Francuskoj<br />
je to period kad se nameću »grands ensembles« pod vladavinom »pompidolizma«<br />
(budući da je predsjednik Pompidou zagovarao ove modernističke<br />
koncepcije).<br />
Bernardo Secchi upozorava da u ovoj fazi razvitka grada najprogresivniji<br />
kapitalisti vide mogućnost dviju prednosti: a) stvaranje društvenog<br />
fiksnog kapitala (pored onoga privatnog u mašineriji) u gradskoj<br />
infrastrukturi i samoj koncentraciji radne snage, koja povećava kao takva<br />
»produktivnost rada«, i b) prevladavanje dihotomije koja nastaje<br />
uslijed sve veće proizvodnje potrošnih dobara i stagnirajuće kupovne<br />
moći potrošača, koji treba da je upotrijebe, jer grad dopušta da se obogaćivanjem<br />
»srednjih slojeva« (u koje se nastoji vremenom uvesti i<br />
sama radnička klasa) olakša potrošnju proizvedne robe.15 Nastojanje da<br />
se ojača potrošačka moć srednjih slojeva, a također i radničke klase,<br />
vidi se u odgovarajućoj komunalnoj politici financiranja stanogradnje.<br />
Budući da se radi o industrijskoj djelatnosti s niskim organskim sastavom<br />
kapitala, to jest s nižim profitima, to poticaji za nju dolaze od posebnog<br />
tipa kreditiranja.<br />
e) U prvoj fazi urbane ekspanzije stvaraju se jasno segregirane zone<br />
naselja za krupnu buržoaziju, srednje slojeve i radničku klasu. U SAD-u<br />
oko napuštenih centara ili na periferiji, a u evropskim gradovima uglavnom<br />
na perifernim dijelovima (takozvani »crveni pojas« oko Pariza, na<br />
15 Bernardo Secchi, Fasi đi sviluppo đella citta capitalistica e crisi urbana,<br />
(Faze u razvoju kapitalističkog grada i urbana kriza) u knjizi La cittč. e la crisi<br />
del capitalismo, Laterza, Bari, 1978, str. 69—96.<br />
43
primjer). U drugoj se fazi neposrednom intervencijom općina i država u<br />
investiranju stanogradnje nastoje ove klasne razlike u prostornoj segregaciji<br />
donekle ublažiti, naročito tamo gdje nakon prvog svjetskog rata<br />
dolaze na vlast socijalisti (u Njemačkoj, Austriji, Holandiji izgradnja<br />
radničkih »siedlungen«). U weimarskoj Njemačkoj država daje do 75<br />
posto sredstava za izgradnju stanova.16 Sredstva za stanogradnju uzima<br />
država posebnim porezima na zemljišni i građevni posjed. Država neposredno<br />
pomaže i kooperativne pokrete koji olakšavaju potrošačima izgradnju<br />
stanova ili malih kuća, naročito u Engleskoj, Njemačkoj, skandinavskim<br />
zemljama. I nakon drugog svjetskog rata u Njemačkoj je u<br />
periodu 1949—1952 40% investicija za stanogradnju išlo iz javnih fondova.<br />
Kasnije dolazi do smanjenja ove pomoći, pa ona 1971. iznosi samo<br />
7%. Međutim, porastao je stambeni standard tako da se prosječna površina<br />
stana od 14,9 četvorna metra popela na 23 četvorna metra. Ovo<br />
podizanje stambenog standarda za široke slojeve odgovara fazi ekonomskog<br />
prosperiteta u periodu od 1950. do 1970. odnosno politici »države<br />
blagostanja«, koja nastoji izbrisati klasne razlike između srednjih i<br />
radničkih slojeva. Najdalje je u tome pogledu otišla Švedska koja je<br />
i postala uzor za izgradnju novih naselja.<br />
No, ovdje se susrećemo s novom proturječnošću, koja se očituje u<br />
porastu troškova za reprodukciju radne snage, općom potrošačkom politikom,<br />
ali posebno urbanom infrastrukturom, i u nesposobnosti ekonomskog<br />
sistema da zadovolji novim zahtjevima. Radi se o tome da sam<br />
građevinski sektor (»građevinski blok« sastavljen od građevinskih poduzeća<br />
te državnih i komunalnih fondova) dolazi sve više u krizu i sredstva<br />
kojima raspolaže postaju prekratka, pogotovu što kapital počinje<br />
bježati u sektore gdje je akumulacija viška vrijednosti viša. (Niska<br />
akumulacija građevinskog sektora uvjetovana je sporim obrtom kapitala<br />
ili dugoročnom amortizacijom.) To dovodi i do krize općih investicija<br />
u nekretnine, a time i do oskudice stanova. (Pojava »squattersa« u velikim<br />
gradovima, nasilnog zauzimanja stanova, koji su preskupi da bi<br />
ih netko mogao normalno naseliti.) Analizirajući detaljno mnogostruku<br />
povezanost ove krize, B. Secchi dolazi do zaključka: »Ne izgleda više<br />
moguće da bi rast grada mogao slijediti stare linije (one karakteristične<br />
za drugu fazu, to jest nakon mehanizacije proizvodnje, op. RS), jer to<br />
ima teške posljedice za troškove reprodukcije radne snage i, odatle, za<br />
nivo plaća i, odatle, za date povijesne uvjete, nivo kapitalističke akumulacije<br />
i razvoj čitavog sistema. Radnička klasa je potpuno svjesna ovoga<br />
16 B. Jansen, Wohnungspolitik, Leitfanden durch ein kalkidiertes Chaos, in<br />
»Kursbuch«, 27, 1972.<br />
44
problema (jer ga je osjetila na vlastitoj koži i provela određene »teorijske«<br />
analize): to barem izgleda dokažemo uslijed eksplozije gradskih<br />
sukoba što ih vidima posljednjih godina u gotovo svim evropskim zemljama<br />
(Francuska, Italija, Engleska, Holandija).« (Op. cit. str. 94).<br />
Problem se ne može riješiti imutar postojećeg sistema novim investicijama<br />
u gradsku infrastrukturu i stanogradnju, jer bi to samo povećalo<br />
troškove radne snage. Znači da bi trebalo mijenjati sistem? Ali stvar<br />
se ponavlja i onda, ako se napusti kapitalistički način proizvodnje, a zadrži<br />
zakon viška vrijednosti u proizvodnji, što je u takozvanim socijalističkim<br />
zemljama dovelo do stalne oskudice stanova ili do stanova na<br />
veoma niskoj stambenoj razini. Do kakvih sve posljedica može dovesti<br />
kriza rasta grada, vidjet ćemo na primjeru financijskog kraha New<br />
Yorka.<br />
f) Valja uočiti i jedan proces koji ide u suprotnom smjeru od urbanizacije,<br />
naime pojavu »dezurbanizacije« ili »dekoncentracije« urbanog<br />
stanovništva. Radi se o tome da velik dio gradskog stanovništva, zahvaljujući<br />
modemom saobraćaju, seli prema periferiji i u suburbana naselja.<br />
Ovaj proces je uzrokovan povećanjem životnog standarda srednjih<br />
i viših društvenih slojeva. U Sjedinjenim Državama postotak stanovnika<br />
u suburbanim zonama raste stalno od 1920. godine, tako da je od 17%<br />
u 1920. narastao na oko 30% u 1960. godini. U tom periodu ne samo<br />
da opada migracija seoskog stanovništva u grad — u pravilu kad je<br />
urbanizacija obuhvatila 75 do 80% stanovništva — već dolazi i do apsolutnog<br />
opadanja gradskog stanovništva uslijed opadanja fertiliteta u<br />
gradovima. Grad napušta i bogatije stanovništvo, što je također jedan<br />
od uzroka opadanja ekonomske i financijske moći grada.<br />
Već početkom ovoga vijeka urbanisti su razmišljali da li bi dekoncentraciju<br />
grada valjalo postići preseljenjem u predgrađa, suburbije,<br />
kao lijek protiv gužve i prenapučenosti. H. G. Wells je predvidio da<br />
će nakon snažnih centripetalnih snaga koje su dovele do zgušnjavanja<br />
grada doći do centrifugalnih sila, koje će ga razrijediti i, eventualno,<br />
rastopiti u širem prostoru: »Mi sm o... u ranoj fazi velikog razvoja<br />
centrifugalnih mogućnosti. .. Jedan grad pješaka je neminovno ograničen<br />
na radius od četiri m ilje... grad koji upotrebljava konje može<br />
porasti do sedam ili osam . .. Je li pretjerano očekivati da će korisna<br />
zona za svakodnevni život trudbenika velikog grada u 2000. godini...<br />
imati radius od preko stotinu milja?<br />
Koje će sile djelovati na dobrostojeće kućanstvo? Ljubav prema prirodi<br />
... povezana s čarima obrađivanja... i težnja za privatnim malim<br />
imperijem bit će glavni porivi ovih centrifugalnih sila.<br />
45
Grad će se proširiti sve dok ne zauzme znatna područja i mnoga obilježja<br />
koja su danas svojstvena selu... A selo će preuzeti mnoga obilježja<br />
grada. Stara antiteza će nestati, kao što će nestati i granice između<br />
njih.<br />
»Grad« i »siti« bit će, doista, zastarjeli pojmovi kao što su 'poštanska<br />
kočija’ ... Mogli bismo nazvati buduće gradove-regije 'urbanim regijama’.«17<br />
Američki gradovi jasno pokazuju djelovanje ovih centrifugalnih sila.<br />
Stopa doseljavanja je naglo pala, a seosko je, odnosno poljoprivredno<br />
stanovništvo, palo na 5 posto od čitavog stanovništva. U SAD je u 1970.<br />
manje od deset milijima ljudi živjelo na farmama. Stoga je rast gradova<br />
uvjetovan prvenstveno njihovom vlastitom reprodukcijom, jer su<br />
procesi urbanizacije uslijed industrijalizacije završeni. Migracijska kretanja,<br />
koja su u SAD veoma intenzivna, sad se odvijaju između grada i<br />
okolišne regije. Ona su centripetalna i centrifugalna, ali što je grad<br />
veći, to je veće kretanje u centrifugalnom smjeru. (Mc Namara, 1970).<br />
Iako oko 40 milijuna Amerikanaca mijenja svoje domove svake godine,<br />
dakle petina stanovništva, možemo reći da je ovo kretanje danas više<br />
disperziono nego koncentraciono. Ako se pita Amerikance gdje vole najviše<br />
da žive, odgovorit će da je to u suburbijama i malim gradovima,<br />
tamo gdje je ljepša, prirodnija okolina i manja napučenost. Statistika<br />
pokazuje da je u toku dviju decenija, 1950—1970, prosječna gustoća<br />
stanovništva u urbaniziranim područjima pala od 5.408 osoba po kvadratnoj<br />
milji na 3.376, a za centralne gradove opadanje je bilo od 7.786<br />
na 4.463. Centralni gradovi sada sve više gube na stanovništvu. Na listi<br />
se pored New Yorka nalaze Baltimore, Boston, Philadelphia, Pittsburgh,<br />
Chicago, Detroit i St. Louis; 15 od 21 grada s pučanstvom većim od<br />
pola milijima izgubilo je na broju stanovnika u dekadi 1960—1970.<br />
Uzroke ovakvog razvitka vidi B. J. L. Berry u »nastajanju jednog<br />
istinskog nacionalnog društva, razvoju postindustrijske ekonomjie, sve<br />
užoj vezi između društvene i prostorne mobilnosti, izvanrednim uspjesima<br />
stanogradnje i progresivnom približavanju prostora i vremena uslijed<br />
usavršenih komunikacija umjesto starih ličnih odnosa (face-to-face<br />
interactions) .«18<br />
17 H. G. Wells, Anticipations. The Reaction of Mechanical and Scientific Progress<br />
on Human Life and Thought. London, Harper and Row, Press, 1902.<br />
“ Brian J. L. Berry, The Human Consequences of Urbanisation, The Mac<br />
Millan Press, London, 1973, str. 49.<br />
46
4. PRIMJER EKONOMSKOG »KRAHA« JEDNOG<br />
GRADA: NEW YORK<br />
Za mnoge je New York najljepši grad na svijetu, velegrad u pravom smislu<br />
riječi, sa siluetom Manhattana kao simbolom pobjede čovjeka-graditelja<br />
nad prostorom i materijom. Grad koji kao stvaralački čin ispunja<br />
čovjeka osjećajem moći i ponosa, ali koji ga svojim dimenzijama ujedno<br />
prerasta i čini sićušnim, izgubljenim. Grad koji osvaja, ali i prignječuje.<br />
Grad koji simbolizira sile koje je čovjek stavio sebi u službu,<br />
koje je uspio pokrenuti u kozmičkim razmjerama, ali kojima nije ovladao.<br />
Moć novca takva je sila, ali i ljepota nebodera iz crnoga mramora<br />
nije manja. Među savršeno rezanim kubusima prelijepih nebodera Rockefellerovog<br />
centra, čovjek ne zna da li bi se divio njihovom skladu i premoćnoj<br />
ljepoti, ili sažaljevao djecu koja se u šarenoj odjeći kližu u »rupi«<br />
ili njihovom dnu. Osjećaji podijeljeni između kule babilonske i ljudskog<br />
termitnjaka, između čovjekove veličine i izgubljenosti. Grad koji<br />
očito nije »po mjeri čovjeka«. No, da li ne postoji i neka druga mjera<br />
koju još nismo definirali?! Mikrokozmos nas je već demantirao s našim<br />
antropocentričnim pristupom, kad su u pitanju nuklearne pojave, a da<br />
li nas neće jednoga dana i ovaj naš makrokozmos, s našom planetom,<br />
njenim tlom i vodama? Sumnjamo.<br />
No, ovaj »najljepši grad na svijetu« ujedno je i grad s najizrazitijim<br />
suprotnostima koje je mogla roditi industrijska civilizacija s kapitalističkim<br />
odnosima u proizvodnji. Ne znam da li ćemo moći jednoga dana<br />
govoriti o »socijalističkom gradu« kao urbanoj paradigmi, ali zasada o<br />
New Yorku možemo slobodno govoriti kao o sjajnom plodu moderne<br />
civilizacije, s njenim dubokim proturječnostima.<br />
Nigdje tako sam rast grada nije jasno pokazao njegove granice kao<br />
baš u New Yorku. Još 1775. imao je samo 25.000 stanovnika, da bi se<br />
u periodu od 1800. do 1860, prije rata za nezavisnost, pod utjecajem trgovačke,<br />
financijske i industrijske djelatnosti, popeo na preko milijim<br />
stanovnika. Posljedica ovoga rata bila je da je New Orleans mjesto prve<br />
luke u SAD morao prepustiti New Yorku. Nakon toga se pojačava i doseljava<br />
u New York, a radnu snagu guta i novorazvijena tekstilna industrija,<br />
koja će doskora postati prva u svijetu, kao i izvanredna izdavačka<br />
djelatnost. Prvi svjetski rat nije zakočio rast New Yorka, već mu je,<br />
naprotiv, veoma pogodovao, jer je glavna pomoć Evropi za vrijeme<br />
rata i nakon rata išla preko New Yorka. Ni »velika kriza« i financijski<br />
krah »crnoga petka« na Wall Streetu nije spriječio stalni rast grada,<br />
tako da on od 5,620.000 stanovnika u 1920. prelazi na oko 7 milijuna<br />
tridesetih godina. New York je u tom periodu još uvijek najveći indu-<br />
47
strijski grad SAD i pored Londona najveći financijski centar u svijetu.<br />
Drugi svjetski rat imao je suprotan učinak od prvoga na razvoj New<br />
Yorka. Glavne ratne industrije se pomiču na pacifičku obalu, jer New<br />
York ne posjeduje potrebnu prerađivačku osnovu za ratnu industriju.<br />
»Ako je New York do konca rata, kaže Clara Cardia, obilježen kao grad<br />
industrije, trgovine i novčarstva, nakon rata on pokazuje izrazitu tendenciju<br />
slabljenja sekundarnog sektora i razvitka tercijarnog sektora.«1’<br />
Naročito se razvijaju moda, izdavačka djelatnost, novinstvo i bankarske<br />
djelatnosti, dok industrijska djelatnost slabi, iako sporo s obzirom<br />
na veliku prethodnu koncetraciju. Manhattan od pedesetih godina dalje<br />
postaje središte velikih korporacija, dakle trgovačkih djelatnosti, ali<br />
također i središte za »non-profit organizations« (organizacija koje se<br />
ne bave trgovačkim zarađivanjem), koje pružaju raznovrsne usluge društvenim<br />
organizacijama i samome društvu (znanstvene, tehnološke, osiguravajuće,<br />
zdravstvene, itd.) u obliku visoko specijaliziranih djelatnosti.<br />
New York, zajedno s Bostonom, još je uvijek predstavnik najintenzivnijeg<br />
dijela intelektualnih djelatnosti SAD, i prema nekim anketama<br />
Columbia univerziteta preko 80% najistaknutijih intelektualaca živi u<br />
tom dijelu Amerike. On ostaje središte kulturnih djelatnosti i svih vrsta<br />
inovacija.<br />
Zanimljivo je izučavati razvojne faze u rastu New Yorka ali mi ćemo<br />
se zadržati samo na posljednoj, kriznoj fazi. New York, kao i veliki industrijski<br />
gradovi u Evropi, duguje svoj rast širenju industrijalizacije,<br />
a ova stćilnom prilivu radne snage izvana, što podrazumijeva internu<br />
(Crnci i Portorikand) i eksternu imigraciju (iz evropskih, azijskih i drugih<br />
zemalja). Crnački doseljenici naseljavaju se od prvog svjetskog rata<br />
nadalje, ali nailaze odmah na društvene zapreke, jer su potisnuti od<br />
bijelog rasizma, a nemaju svoje posebne četvrti. Tako dolazi do stvaranja<br />
crnačkih geta u New Yorku: Harlema i Bedford Stuyvesanta. No,<br />
priliv crnačkih doseljenika, kao i drugih, ne prestaje, te pod stalnim<br />
pritiskom počinju naseljavati i druge četvrti grada, kao što su South<br />
Bronx i druge. Ovim četvrtima odmah opada cijena i brzo se degradiraju<br />
u urbanom pogledu. Prenapučenost, zapuštenost, smeće, razvaline,<br />
spaljene fasade, napušteni tereni ili radnje — sve to ostavlja sliku naglog<br />
propadanja zgrada koje su ranije stajale u urbanom pogledu na<br />
visokoj razini. (Harlem je bio u početku građen za buržoaske slojeve u<br />
New Yorku.) Ovaj kontrast zapuštenosti jednog grada s onim koji sjaji<br />
bogastvom i ljepotom, užasnut će evropskog posjetioca koji prviput do-<br />
19 Članak Clare Cardia, New York: ii »fallimento« đi una cittđ, u knjizi La<br />
cittČL e la crisi del capitalismo, Laterza, Bari, 1978, poslužio nam je kao vodič<br />
u ovome razmatranju o »krahu« New Yorka.<br />
48
mi oko grada, ali i intim nost međuljudskih odnosa — u gradu . .. (kao antikni i srednjo-<br />
>vni gradovi i Dubrovnik se opasao jakim bedemima protiv neprijatelja i pljačkaša ...)<br />
9
KARLOVAČKA<br />
ZVIJEZDA —<br />
TIPIČNI<br />
UTVRĐENI<br />
GRAD (PO<br />
UZORU<br />
RENESANSNIH<br />
IDEALNIH<br />
GRADOVA —<br />
IZ 1579)<br />
Nacrt Karlovca<br />
sa žclj. mostom i<br />
prugom (1841)<br />
Karlovačka »Zvijezda« iz aviona (oko 1925)
lazi u New York. Da bi doživio ovaj kontrast, potrebno je samo da od<br />
Kennedyjevog aiiporta jednom ide do terminala kroz donji i srednji<br />
dio grada, a drugi put preko Triborough Bridgea pored Harlema. Dok<br />
će prvim putom biti zadivljen veličinom i ljepotom, drugi će ga užasnuti<br />
ružnoćom i propadanjem.<br />
»Koji mehanizmi preobrazuju jednu buržoasku četvrt u slum u toku<br />
nekoliko godina, pita se Clara Cardia. Drugim riječima, kako dolazi<br />
do procesa getizacije? Bilo da se radi o Harlenju od 1920. do 1930, o<br />
Bedford Stuyvesantu ili South Bronxu ili o drugim getima što su nastali<br />
u novije vrijeme, mehanizam je uvijek isti: oblikovanje geta nije ništa<br />
slučajno, već jedan strukturalni elemenat.« (Op. cit. 30).<br />
Navode se sljedeći razlozi: srednji slojevi koji počinju seliti iz dotada<br />
pristojne četvrti u »suburb«, pad cijena stanova što prisiljava neke<br />
vlasnike da iznajme stan crnačkoj obitelji, nakon toga dolazi do<br />
pojačanog napuštanja ove četvrti od strane srednjih bijelih slojeva i do<br />
naseljavanja crnačkim proletarijatom, niske stanarine ne dopuštaju<br />
održavanje zgrada, a tome se priključuje i vandalizam marginalnog pučanstva,<br />
higijenski uvjeti postaju tako niski da vlasnici često napuštaju<br />
svako naplaćivanje i održavanje zgrade, ali ne i vlasništvo nad njome,<br />
tako da država ne može intervenirati i eventualno rušiti zgradu. Kad se<br />
takve zgrade umnože, čitava četvrt doskora poprima izgled sluma. Razumije<br />
se da gradske službe (čistoća, voda, osvjetljenje) dijele sudbinu<br />
ovih četvrti. Ne može se reći da lokalne vlasti ne pokušavaju voditi<br />
borbu protiv sluma, pa se osnivaju posebni programi i fondovi u te<br />
svrhe. Međutim, takvi planovi nailaze na otpore samog pučanstva, jer<br />
vidi u njima napad na njihovu zajednicu, razbijanje zajednice i uvođenje<br />
standarda koje oni neće moći platiti. Razumije se da svi ti sukobi dobivaju<br />
izrazito rasno obilježje. Tome valja dodati da i samo shvaćanje<br />
arhitekture u rješavanju ovoga problema najčešće nije adekvatno: sistematsko<br />
građenje nakon rata tornjeva od 15 katova, da bi se smanjili<br />
troškovi, koji su se pokazali sasvim nepodesni za slojeve s niskim prihodima<br />
(odatle izraz »no high-rise for low-income«). Od 1974. pokušalo se<br />
s drugačijom metodom intervencije, tako da se u postojećim četvrtima,<br />
degradiranim ali s ukorjenjenim crnačkim pučanstvom, nastojalo poboljšati<br />
stambene uvjete, a da se ne dira u samu socijalnu strukturu<br />
stanovnika. Upravo komunalna politika intervencije u slumove dovela<br />
je do stvaranja gradskih pokreta za obranu interesa stanovništva. Ovi<br />
gradski pokreti, kad se radi o crnačkom stanovništvu dobivaju od šezdesetih<br />
godina veoma oštar oblik borbe protiv bijelog rasizma i dominacije<br />
pojavom paramilitamdh organizacija i gradske gerile Crnih pan-<br />
4 Grad po mjeri čovjeka<br />
49
tera. Umorstvo crnačkog vođe Luthera Kinga samo je nadolilo ulje na<br />
vatru. No, vlast je uspjela da se veoma brutalno obračima s ovim pokretom<br />
i da ga sasvim uguši. On zamire ustvari zajedno sa studentskim<br />
pokretom protiv vijetnamskog rata.<br />
Napori gradske uprave New Yorka da popravi stanje u degradiranim<br />
četvrtima nisu mogli uspjeti, već i zbog toga što se ekonomska situacija<br />
stalno pogoršavala i nezaposlenost rasla (od 6,5% u 1974. narasla je na<br />
11% u 1976. godini, a nakon te godine stanje se nije popravilo, već prije<br />
pogoršalo). Najveći broj nezaposlenih bio je u crnačkim getima, a oni<br />
nisu mogli financijski sudjelovati u bilo kakvoj operaciji preseljenja ili<br />
poboljšanja standarda vlastitim sredstvima, što su javni programi predviđali.<br />
(Urban Renewal je stoga smatran direktno uperenim prema siromašnim<br />
crnačkim slojevima, pa je nazvan »negro removal«!).<br />
Istovremeno dolazi do opadanja ekonomske moći New Yorka i financijske<br />
se poteškoće za njegovu administraciju počinju povećavati.<br />
Pomicanje industrijske djelatnosti prema centralnim i zapadnim dijelovima<br />
SAD značilo je opadanje Istočne obale. Sedamdesetih godina vidimo<br />
kako individualni dohodak naglo raste u državama kao što su<br />
New Mexico, West Virginia, Wyoming, Kentucky, a opada u istočnim<br />
državama New York, Massachusetts i Connecticut. Dok je u periodu od<br />
1970. do 1976. stopa zaposlenosti u čitavoj SAD porasla za 10%, dotle<br />
je u New Yorku opala za 1,8%. Iako u dekadi od 1960. do 1970. raste<br />
zaposlenost u New Yorku, karakteristično je da ona opada u industriji<br />
za oko 180.000 mjesta, a raste u tercijarnom sektoru za 387.000 radnih<br />
mjesta (usluge + 178.000, uprava + 155.000, financije i osiguranje<br />
+ 74.000). Industrijski se sektor nalazi u stalnom opadanju, dok tercijarni<br />
stalno raste, što znači daljnje povećavanje nezaposlenosti nekvalificirane<br />
radne snage i daljnje povećanje društvene polarizacije rastom<br />
bolje plaćenih tercijarnih zanimanja.<br />
Također počinje opadati i stanovništvo. Od 7,895.000 u 1970. stanovništva<br />
pada na 7,509.000 u 1975, što je gubitak od oko 400.000. Ali je<br />
gubitak u »kvaliteti« stanovništva još veći, jer u tom istom periodu iz<br />
New Yorka odlazi 765.000 bijelaca, a dolazi 279.000 crnog stanovništva.<br />
Dolazi do nove ekonomske pojave: gubitak u industrijskoj proizvodnji<br />
nije više u stanju nadoknaditi proizvodnja u tercijarnom sektoru,<br />
što znači da opada porezna osnova gradske uprave. Tome pridonosi naročito<br />
tendencija velikih korporaoija da napuste Manhattan, pa sele u<br />
mjesta gdje su porezi manji, a radna snaga jeftinija. To je, uostalom,<br />
opća pojava, koja pogađa sve velike industrijske gradove. Jedan od razloga<br />
ovoga »bijega« velikih firmi i korporacija leži u napretku tehnologije<br />
(informatike, telemat£ke) koja dopušta veću decentralizaciju i ne<br />
50
traži da sve firme koje žele kontaktirati budu koncentrirane na jednome<br />
mjestu. Sam pojam »centra« gubi na svojem nekadašnjem značenju!<br />
To pogađa, dakako, naročito visoko specijalizirane službe u kojima su<br />
veliki centri kao Manhattan imali odlučujuću ulogu.<br />
Što je, ustvari, dovelo do kraha New Yorka? Što znači da je jedan<br />
dan grad »skrahirao«? Da li uopće jedan grad (ili država) može krahirati,<br />
doći pod stečaj?<br />
Evo glavnih razloga koje navodi Clara Cardia:<br />
Prvo, osnovni uzrok je kriza komunalnih financija, a u SAD jedan<br />
grad može isto tako doći pod stečaj kao i bilo kakva privatna firma. Kao<br />
i drugi gradovi glavne prihode New York dobiva iz poreza i dohotka<br />
komunalnih poduzeća ili nekretnina. S obzirom na financijske poteškoće<br />
općina je sve više koristila kratkoročne kredite, što je još više<br />
opterećivalo budžet. Financijska se je situacija stalno pogoršavala od<br />
1960. da bi u 1975. došlo do financijskog sloma.<br />
Drugo, New York ima goleme troškove, u usporedbi s drugim američkim<br />
gradovima, s obzirom na količinu i kvalitet raznih društvenih usluga.<br />
Najznačajnije usluge su ona davanja, koje se pod nazivom »Welfare«,<br />
daju kao novčana pomoć ili minimalna plaća nezaposlenima i<br />
bolesnima. New York ima najrazvijeniji i najskuplji »Welfare« u Sjedinjenim<br />
Državama, a vjerojatno i jedan od najviših u svijetu. To je<br />
razlog zašto je obojeno pučanstvo (većinom Crnci i Portorikanci) bilou<br />
stalnom porastu (od 13% u 1950. broj ovih stanovnika popeo se na<br />
38% u 1975. godini). New York je uvijek govorio da on snosi takve troškove<br />
za čitavu SAD, jer je neka vrsta »melting pot-a« (lonca za asimilaciju)<br />
pridošlih imigranata. Kad je započela otvorena kriza grada, više<br />
od jednog milijuna njegovih stanovnika živjelo je od socijalne pomoći!<br />
Treće, New York ima sistem školovanja koji je najbolji i najdemokratskiji<br />
u Sjedinjenim Državama. Kao što znamo, tamo se za školovanje<br />
na univerzitetima plaća, ali je u New Yorku sistem stipendija<br />
toliko razvijen da veoma velik broj studenata, naročito socijalno siromašnih,<br />
može uspješno studirati. Postoji veoma velik broj raznih privilegija<br />
po univerzitetskim kampusima za studente. Školovanje je demokratizirano<br />
na taj način što je ukinuta veoma stroga selekcija kod<br />
upisa u koledže, kakva se provodi u drugim mjestima. Reforma od<br />
1970. ukinula je svaki oblik selekcije kod upisa na koledže. Financiranje<br />
brojnih univerziteta i instituta na svim područjima znanstvenog rada u<br />
velikoj je mjeri osigurala njujorška općina. Raćuna se da samo na školski<br />
sistem njujorški budžet troši oko 2 milijarde dolara.<br />
4* 51
Četvrto, uvođenje besplatne liječničke pomoći u državi New York<br />
naglo je povećalo zahtjeve za liječenjem velikog broja ljudi, pa je općina<br />
bila prisiljena da izda velike svote za nove bolnice, opremu i medicinski<br />
personal, što je također jako ugrozilo gradski budžet. Ovdje<br />
valja napomenuti i sve ostale troškove za urbane usluge, počevši od<br />
prometne mreže pa nadalje.<br />
Peto, kao posebna stavka troškova su i same plaće gradskih namještenika,<br />
u prosjeku za 20 do 25% više od istih kategorija u privatnom<br />
sektoru. Pored toga općinski namještenici mogu ići u mirovinu već<br />
nakon 20 godina službe. To je najprije važilo za teške poslove, ali je<br />
poslije protegnuto i na sve ostale. Treba ovdje imati u vidu i ulogu sindikata,<br />
koji su veoma jaki u SAD, i posebno u New Yorku, a koji su<br />
uspjeli postići sve bolje uvjete zapošljavanja za svoje članove, odnosno<br />
kategorije radnika i namještenika koje su branili. New York je oduvijek<br />
bio jedna od citadella demokratske partije, a ona je vodila računa<br />
o svojim biračima, među kojima se nalazilo i oko 400.000 gradskih namještenika,<br />
kao i onih milijun koji su živjeli od javne pomoći.<br />
Kad se imaju u vidu golemi izdaci njujorške uprave, postavlja se<br />
odmah pitanje, kako ona dolazi do potrebnih prihoda? Tu, naravno, i<br />
počinje čitav problem koji vodi do krize i financijskog sloma. Porezi<br />
na individualni dohodak, kao i na dohodak raznovrsnih firmi, predstavljaju<br />
samo 9% gradskog prihoda. Međutim, nedostatak financijskih<br />
sredstava je nametnuo stalno povećanje oporezovanja ličnih i društvenih<br />
prihoda, tako da su one postale najveće u čitavoj SAD. To je uvjetovalo<br />
bijeg »bogataša« i kapitala iz New Yorka.<br />
Federalna vlada i država New York sudjeluju s 50% u prihodima,<br />
dok ostalo otpada na porez na promet i druge vrste prihoda.<br />
Negativnu bilancu je prviput zabilježio New York I960., a ta se je<br />
progresivno povećavala do 1974. godine, tako da je negativni saldo iznosio<br />
oko pola milijarde dolara. Jedna komisija, nakon što je ispitivala<br />
financijsko stanje New Yorka, utvrđuje: »Kad bi se gradom moglo upravljati<br />
i na najefikasniji mogući način, ipak bi se našli pred krizom<br />
bilance; osnova gradskih prihoda nije dovoljna za ostvarenje postojećih<br />
socijalnih programa.« U toj situaciji New Yorku ne preostaje drugo<br />
nego ići na zajmove, a ovi sve više neizbježno pogoršavaju negativnu<br />
bilancu grada. Radi se prvenstveno o privatnim bankarskim zajmovima,<br />
naročito u vezi s raznim investicijama, ali ni dobivanje državnih zajmova<br />
ne rješava problem. U kapitalističkom sistemu što više jedan grad<br />
nastoji provoditi »socijalnu politiku« u obliku davanja, pomoći, izgradnje<br />
korisnih ustanova i službi, koje ne donose profit, no sve je više<br />
52
izložen negativnoj bilanci u svojem poslovanju. Zadužiti se ili odreći<br />
se socijalne politike — druge alternative nema. U zemljama, gdje se<br />
budžet određuje na osnovu centralizirane raspodjele sredstava potrošnje,<br />
u ovom se slučaju jednostavno kaže da »sredstva nisu dobijena«,<br />
Godine 1975. došlo je do otvorene krize u financiranju grada. Načelnik<br />
New Yorka tražio je zajam od 400 milijuna dolara od federalne<br />
vlade i dobio samo manji dio, dok su banke odbile dati daljnje kredite.<br />
U petak 30. maja načelnik Beame je objavio da grad nema drugog izbora<br />
nego da objavi stečaj. Na njujorškoj burzi nastala je panika. Centar<br />
financijske moći svijeta pod stečajem! Došlo je ubrzo do intervencije<br />
kako bi se ovaj stečaj spriječio, kako od strane samih bankarskih<br />
korporacija tako i države i federalne vlade. Naravno, ne bez raznih poteškoća<br />
i političkih polemika, naročito između republikanaca i demokrata,<br />
pri čemu su prvi iskoristili još uvijek prisutne snažne anti-urbane tendencije<br />
u američkom društvu, povezane i s rasizmom, tradicionalnom<br />
mržnjom američkog malograđanina prema obojenom stanovništvu. Republikanski<br />
predsjednik, koji je ovu situaciju dobro iskoristio za napade<br />
na ovu demokratsku tvrđavu, objavio je 27. novembra da će federalna<br />
vlada spasiti New York odobravajući mu zajam od 2,3 milijardi<br />
na kratak rok uz kamate od 7 posto.<br />
Što je značajno u ovom slučaju kraha »najljepšeg grada« na svijetu?<br />
Prije svega, nešto što se odnosi na sve gradove u svijetu pod određenim<br />
uvjetima: troškovi socijalne politike, odnosno javnih službi<br />
postali su tako visoki, da je neophodno razmotriti problem odnosa između<br />
gradskih i državnih financija, to jest problem pravilne raspodjele<br />
financijskih tereta s obzirom na činjenicu da gradovi vrše posebne<br />
usluge koje su važne za čitavo društvo. To je mišljenje s kojim se slažu<br />
gotovo svi gradonačelnici u svijetu.<br />
Ono što je karakteristično za kapitalističko društvo je povećana polarizacija<br />
između bogatih i siromašnih u gradovima i bijeg bogatih, gornjih,<br />
pa i srednjih slojeva iz grada, čime se slabi ekonomski temelj<br />
grada. Međutim, ovdje valja imati u vidu i »disfunkcionalnost« velikih<br />
gradova. Bernardo Secchi smatra da »velike metropole ulaze u krizu,<br />
jer nisu više funkcionalne u odnosu na sadašnju fazu razvoja kapitalističkog<br />
sistema. Gradske su aglomeracije rasle u nesrazmjeri s funkcionalnim<br />
pojavama proizvodnog sistema kao što su koncetracija radne<br />
snage, koncentracija tržišta, itd.; danas su troškovi, zbog niza složenih<br />
mehanizama, reprodukcije radne snage u metropolama postali tako visoki<br />
da ih se ne može svladati od strane proizvodnih snaga, ako se ima<br />
u vidu očuvanje uobičajenih marginalnih profita.« (Op. cit. str. 63). A<br />
53
u tom pogledu je New York dostigao najviše troškove, to jest izazvao<br />
bijeg kapitala i bogatih slojeva iz grada, a ostavio mu sirotinju i nezaposlene.<br />
Kapital je sam započeo da radi iz ekonomske nužde na problemu<br />
koji urbaniste zanima iz drugih razloga, više socijalnih i ekoloških,<br />
naime na decentralizaciji velikih metropola, na dekoncentraciji<br />
stanovništva u pretjerano urbaniziranim regijama. I to je veoma korisna<br />
pouka iz ovoga »kraha« New Yorka.<br />
5. GRAD — NOSILAC DRUŠTVENE INTEGRACIJE<br />
ILI DEZINTEGRACIJE?<br />
Za one koji su razmišljali o razvojnim vidovima društva grad je bio<br />
najljepši primjer ubrzane evolucije od manje razvijenog prema više<br />
razvijenom. Trebalo je samo za tu evoluciju pronaći neke zakonitosti.<br />
Vladajuća teorija među urbanistima postala je ona funkcionalističko-<br />
-evolucionistička, čije temelje su postavili Spencer i Durkheim. Ova<br />
teorija ima dvije komponente, od kojih je jedna biologilstička, i govori<br />
o spontanom razvitku svih vrsta organizama od jednostavnih ka složenim<br />
strukturama (»razvoj od nepovezane homogenosti ka povezanoj<br />
heterogenosti«), a druga je sociološka, jer kao pokretnu snagu ove diferencijacije<br />
uzima podjelu rada i proizvodne snage (tehnologiju i znanost).<br />
Biološku komponentu nalazimo izraženu u čikaškoj školi, ili, na<br />
primjer, u ovoj izjavi Frederic C. Howea (1905):<br />
»Moderni grad predstavlja epohu u našoj civilizaciji. Pomoću njega<br />
je stvoreno novo društvo. Život je u svim svojim odnosima izmijenjen.<br />
Nova civilizacija je rođena... Društvo se razvilo kao organizam sličan<br />
ljudskome tijelu, u kojemu je grad glava, srce i središte živčanog sustav<br />
a ... On je organizam sposoban za svjesnu i smišljenu akciju, odgovornu,<br />
pripremljenu i inteligentnu ... čime pridonosi oblikovanju određenih<br />
političkih i društvenih ideala.«<br />
Funkcionalistička shvaćanja s naglaskom na organicističkoj strani<br />
razvoja našla su pogodno tlo naročito u Americi, dok su evropski autori<br />
više pratili sociološki pristup s težištem na podjeli rada i rađanju antagonističkih<br />
odnosa među društvenim klasama. U tom pogledu, kao<br />
što znamo, bitno se razlikuje Durkheimovo shvaćanje od Marxovog. Dok<br />
za Durkheima podjela rada vodi, uostalom kao i za Магха, sve većoj<br />
specijalizaciji ljudskih uloga i zbog toga sve većoj zavisnosti jednih<br />
proizvođača od drugih, pa time, za Durkheima, i jednoj vrsti »mehaničke<br />
solidarnosti« za razliku od stare »organske solidarnosti«, svojstvene<br />
klanovima, za Магха, i pored povećane međuzavisnosti u razvije<br />
54
nom proizvodnom procesu rastu i sami antagonistički odnosi među društvenim<br />
klasama. Dok su za Durkheima sukobi razultat izvjesne anomije,<br />
i kao takvi marginalna pojava, za Магха oni imaju centralni značaj<br />
i uvjet su daljenjeg razvoja, a ne momentalne neprilagođenosti društvenog<br />
organizma na nove uvjete života. Zato veoma često tamo gdje funkcionalisti<br />
vide pojave suradnje i društvene integracije, marksisti vide<br />
pojave sukoba i društvene dezintegracije.<br />
No, jedan specifični oblik dezintegracije društvenog života uveli su<br />
općenito urbani teoretičari oslanjajući se na teoriju F. Tonniesa o<br />
prelasku ljudskoga društva od organizacije u obliku »zajednice« (Gemeinschaft)<br />
u organizaciju u obliku »društva« (Gesellschaft). Naime,<br />
ovaj prijelaz značio je rast varanje tradicionalnih, običajnih, neformalnih,<br />
personaliziramh, bliskih, međuličnih odnosa u »zajednici« u formalne<br />
i kodificirane, depersonalizirane, distancirane, bezlične odnose u<br />
»društvu«, za koje je prototip bio moderni grad. Dihotomija »zajednica«<br />
i »grad« (ili »urbanitet«, kako ćemo nakon Wirtha zvati taj oblik društvenih<br />
odnosa) postat će paradigma za analizu društvenih odnosa u<br />
gradu. Određenu sintezu Ferdinanda Tonniesa (1887) i Emila Durkheima<br />
(1893) nakon Simmela (1902) i Sumnera (1907), također i Maxa Webera<br />
(1920) dao je Louis Wirth u svojem glasovitom članku Urbanizam kao<br />
način života (1938).20<br />
Za razliku od sela, gdje je pučanstvo homogeno, u smislu obavljanja<br />
sličnih poslova i srodnih briga, grad je heterogen, jer se ljudi bave<br />
različitim poslovima i imaju raznovrsne interese. Wirth smatra da bi<br />
se grad mogao definirati kao »relativno veliko naselje, gusto i stalno,<br />
sastavljeno od društveno heterogenih pojedinaca.« Ova heterogenost je,<br />
kao što smo vidjeli, posljedica razvijene društvene podjele rada, koncentracije<br />
velikog broja raznovrsnih zanimanja na istome mjestu. Zato<br />
i bitne karakteristike grada rastu s njegovom veličinom, jer što je veći<br />
grad, a podjela rada je veća, diferencijacija zanimanja također, pa tako<br />
i specijalizacija posla, po čemu se jedan pojedine razlikuje od drugoga.<br />
Wirth smatra da se na osnovu tri varijable, kao što su a) broj stanovnika,<br />
b) gustoća pučanstva, i c) heterogenost stanovnika i života društvenih<br />
grupa, mogu objasniti bitna obilježja urbaniteta.<br />
Društvene uloge su veoma rascjepkane, te pojedinac u zadovoljavanju<br />
svojih potreba zavisi od mnogo različitih osoba. Ali usprkos ove<br />
funkcionalne zavisnosti, međusobni odnosi su sekundarni, što znači da<br />
postoji izvjesna udaljenost i ravnodušnost među pojedincima u osobnim<br />
20L. Wirth, Urbanism as a Way of Life, (Urbanizam kao način života), »American<br />
Journal of Sociology, XLIV, 1938, str. 8—19.<br />
55
dodirima, više su bezlični i »blase«. »Površnost, anonimnost i prolazno<br />
obilježje gradskih društvenih odnosa čine ujedno razumljivim izvještačenost<br />
i racionalnost što se općenito pripisuje stanovnicima grada. I same<br />
spoznaje, što ih imamo o drugima, nastoje se zaustaviti na odnosima<br />
Strukturalna<br />
razina<br />
Spoznajna<br />
razina<br />
Razina ponašanja<br />
STRUKTURALNA<br />
DIFERENCIJACIJA<br />
IM<br />
PERSONALNA<br />
DIFERENCIJACIJA<br />
I_________ I<br />
MOBILNOST<br />
MEĐU ULOGAMA<br />
Graf. 1. — Teorija Luisa Wirtha Urbanizam kao način<br />
života prikazana na grafikonu. (Adaptirano prema<br />
Claude Fischeru.)
koristi u odnosu na nas same, u smislu da je uloga što je drugi imaju<br />
u našem životu pretežno uzeta kao sredstvo da bismo postigli naše<br />
ciljeve.« Ovaj utilitaristički odnos Wirth ne pripisuje toliko duhu samog<br />
kapitalizma koliko prirodi funkcionaldstičkih odnosa zasnovanih na profesionalnoj<br />
specijalizaciji.21 Wirth u svojoj teoriji urbani teta povezuje<br />
dvije dimenzije: jednu marksističku koja bezličnost i utilitamost izvodi<br />
iz robno-novčanih odnosa i usluga na razvijenom tržištu, i, drugu, iz<br />
funkcionalističke teorije Durkheima, koja u gustoći pučanstva vidi osnovni<br />
razlog funkcionalne diferencijacije i specijalizacije, i koja se može<br />
održavati u ravnoteži bez pojave anomije, samo pomoću jedne izgrađene<br />
profesionalne etike.<br />
Istina je, da oblici solidarnosti u gradu počinju gubiti osnovu ličnih<br />
i personaliziranih odnosa u lokalnim stambenim odnosima koje ima<br />
susjedstvo na selu, a počinju se protezati na jednu, tako reći, prostorno<br />
više neodređenu dimenziju što je stvara profesionalna solidarnost ljudi<br />
koji rade u istoj struci, imaju iste interese u pogledu svojega rada prema<br />
ostalom društvu i koji se moraju podvrgavati zajedničkom profesionalnom<br />
etičkom kodeksu. Kada političari napadaju »tehnokraciju«,<br />
onda redovito ističu »cehovsku solidarnost« profesionalnih krugova.<br />
Nema sumnje da je danas ovaj oblik profesionalne solidarnosti jači od<br />
bilo kakvog oblika prostorno-blizinske odnosno susjedske solidarnosti.<br />
U gradskim najamnim kućerinama često puta ljudi stanuju na istom<br />
katu, a da nikad ne posjećuju jedni druge i rijetko se događa da izmijene<br />
neku riječ, ukoliko to nije u vezi s nekim problemom funkcioniranja<br />
same kuće. Međutim, Wirth upozorava da nema gotovo nijedne grupacije<br />
u gradu koja bi, »stekla globalnu lojalnost pojedinca«, jer se<br />
pojedinac povezuje s veoma različitim udruženjima ili grupacijama, »od<br />
kojih svako ima samo jednu funkciju u odnosu na pojedini segment<br />
njegove ličnosti«. Tu se oslanja Wirth na sociološka istraživanja u američkim<br />
gradovima, koja pokazuju da je prosječni Amerikanac član 5<br />
do 6 različitih udruženja. To nije uvijek slučaj u evropskim gradovima<br />
a pogotovu ne u socijalističkim zemljama, gdje je jako naglašena »pri-<br />
21 »Segmentami karakter i utilitaristički akcenat međuličnih odnosa u gradu<br />
nalaze svoj institucionalni izraz u bujanju specijaliziranih radova, koje vidimo<br />
u najrazvijenijem obliku u zanimanjima (profesijama): postupci novčanog karaktera<br />
vode do grabežljivih odnosa, koji otežavaju funkcioniranje društvenog<br />
poretka, ukoliko se ne nalazimo pod kontrolom kodeksa i profesionalne etike.«<br />
Poput akcionarskih društava grad koristi resurse tisuće ljudi koji se u njemu<br />
udružuju na bazi interesa. »Specijalizacija individua, naročito u radu — kao što<br />
je to istaknuo Adam Smith — može proizaći samo na temelju proširenog tržišta,<br />
koje sa svoje strane jača podjelu rada: ovo prošireno tržište daje gradu samo<br />
njegov Hinterland.«<br />
57
vat izaći ja« pojedinca, njegovo povlačenje u porodični krug, a što je<br />
jedan od razloga zašto porodica ne iščezava tako brzo kao što je to<br />
zamišljao Marx. Monopolizacija »javnog života« od strane birokracije<br />
u »realnom socijalizmu« privatizirala je pojedinca, kao što su, pokazala<br />
istraživanja Strumilina u Sovjetskom Savezu (1959) u tolikoj mjeri<br />
da je ona daleko nadmašila privatizaciju i u egoističnome kapitalističkome<br />
društvu.<br />
Pored toga valja uzeti u obzir i da je sam pojam »privatizacije« postao<br />
veoma relativan, te da više nema onakvu negativnu konotaciju<br />
kakvu joj pridaje marksistička filozofija. Naime, sredstva prisluškivanja<br />
i kontrole privatnih komunikacija i privatnog života dosegla su takvo<br />
tehničko savršenstvo, uz policijsku dozvolu, da je kategorija »privatnoga«,<br />
kao prostor individualne slobode, koju je buržoazija toliko<br />
isticala u svom usponu (»moja kućica — moja slobodica«), izgubila<br />
svaki smisao. Ekspanzija državne i birokratske kontrole nad građaninom,<br />
zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije i kontrole<br />
komunikacija, rastvorila je tradicionalne pojmove »javnog« i<br />
»privatnog života«, podjednako u zemljama s kapitalističkim i nazovisocijalističkim<br />
uređenjem, te je danas jedan od prvih zadataka u društvenoj<br />
teoriji i njenoj prostornoj primjeni da se pojmovi »javnog<br />
života« i »privatnog života« rehabilitiraju i da im se da novi smisao<br />
u modernom životu.<br />
Društveni procesi i odnosi, koji se odvijaju u suvremenom turbanom<br />
životu, nešto su složeniji od onih kakvima ih je zamislio Wirth,<br />
ali to ne mijenja njihovu opću tendenciju ka iskorjenjenosti i anonimnosti.<br />
Tako Gans upozorava na veoma homogene grupe u velikim gradovima<br />
(kao što su »kozmopoliti«, to jest studenti, umjetnici, ljudi iz<br />
show-biznisa, intelektualci, zatim neoženjeni, etnički neintegrirani,<br />
marginalni tipovi, i svi oni koji propadaju, to jest s »pokretijivošću<br />
prema dolje«), no njihova homogenost zavisi upravo od njihove marginalnosti<br />
i društvene neintegriranosti!22<br />
Za problem koji nas zanima valja napomenuti da je dihotomno shvaćanje<br />
grada i sela, s njihovim specifičnim kulturama, prije rezultat romantičarsko-nacionalističkih<br />
tendencija da se zaoštri pitanje dekadenci je<br />
grada i industrijske civilizacije nasuprot tradicionalnoj patrijarhalnoj<br />
kulturi, što dolazi naročito do izražaja kod njemačkih autora s više<br />
antropološkom orijentacijom (Hellpach, Spengler). Za tu je orijentaciju<br />
“ H. J. Gans, Urbanism and Suburbanism as Ways of Life: A Reeyaluation<br />
Definitions. (Urbanizam i suburbanizam kao način života: ponovna ocjena definicije),<br />
u časopisu »Human Behawoir and Social Processes, III, XXXII, str.<br />
628—642.<br />
58
karakteristično ne samo da nastoji proturječnost grada i sela s njihovim<br />
specifičnim kulturama načiniti nečim trajnim i nesvodivim, već<br />
da konstruira i ljudske tipove koji pripadaju jednoj ili drugoj kulturi.<br />
»Moramo se pitati piše Hellpach, da li postoji doista jedna posebna ljudska<br />
vrsta (jedan tip) koja traži veliki grad, koja ga obitava u sve većem<br />
broju, koja ga praktički stvara tamo gdje on još ne postoji, i kad se<br />
jednom stabilizirala nalazi u sebi nužni elemenat za vlastito širenje radi<br />
očuvanja vrste... Na tim razmišljanjima se zasniva tipologija pojedinca<br />
i žitelja metropola.« (Metropolitanski čovjek). Ovakve tipološke spekulacije<br />
su očito izraz konzervativne i anti-historijske misli, pa iako<br />
postoji niz empirijskih istraživanja o razlikama u mentalitetu gradskog<br />
i seoskog čovjeka, razlike valja tražiti prije svega u samom stilu života<br />
i tradiciji, a ne u nekim tipološkim dispozicijama.23<br />
Nasuprot ovim dihotomnim teorijama, koje imaju svoje ideološke i<br />
kulturno-tipološke razloge, suvremena teorija je sklonija odnos grada i<br />
sela, urbanog i ruralnog posmatrati kao određeni kontinuum. Tako, na<br />
primjer, S. Queen i D. Carpenter u izučavanju američkog grada dolaze do<br />
zaključka da »u Sjedinjenim Državama postoji neprekidna postupnost<br />
između urbanog i ruralnog a ne neka jednostavna dihotomija ruralno-<br />
-urbano«<br />
Iako je danas bolje govoriti o kontinuumu s obzirom na ekspanziju<br />
urbanizacije, a naročito urbane kulture zahvaljujući razvitku masovnih<br />
medija (radio i televizija), valja imati na umu da težište pada na pol<br />
urbanog a ne ruralnog, te da se postavlja pitanje, što u ovoj invaziji<br />
urbanog preostaje vrijedno da se sačuva od ruralnog? To važi pogotovu<br />
za ona razmatranja koja danas nastoje pronaći neku sintezu grada i prirode.<br />
S marksističkog gledišta, također valja govoriti o izvjesnom continuumu,<br />
jer Marx u progresivnom razvitku »sve veće razmjene ljudskih<br />
odnosa i sve veće specijalizacije ljudskih potreba« vidi bitni<br />
preduvjet obogaćenja ljudskih ličnosti, a ovakav razvitak može pružiti<br />
samo grad. Međutim, Marx istovremeno isto tako energično traži<br />
da se sačuva ljudska zajednica koju urbanizacija razara, i koja stoji u<br />
neposrednoj suprotnosti s urbanitetom. U tom horizontu morat ćemo<br />
potražiti rješenje ove dihotomije pretvarajući je u određeni kontinuum,<br />
и Tako su Loomis i Beegle (Rural-Social System) primijenili sociometrijska<br />
istraživanja kako bi na osnovu »socijalne distancije« utvrdili ono što je specifično<br />
za »urbanost« ili »ruralnost« u ponašanju pojedinca. Luis Siches (1963) je<br />
pronašao 18 različitih crta kod jednih i drugih. Mi smo u primjeni »indeksa socijalne<br />
ekspanzije« utvrdili da je gradska omladina ekspanzivnija od seoske, a<br />
kod seoske oni koji rade u gradu.<br />
“ S. A. Queen — D. B. Carpenter, The American City, Me Graw Hill, 1953,<br />
str. 28.<br />
59
a da ne zaboravimo o kakvim se polovima radi i kakve kulturne konotacije<br />
oni u sebi u toku ovoga historijskog razvitka sadrže.<br />
Kad se govori o integraciji, valja imati u vidu dva »prostora«, a ne<br />
jedan jedini: »proizvodni prostor« (industrijski, tvornički ili uredski<br />
prostor) i »stambeni prostor« (u kojem se stanuje, odmara i zabavlja).<br />
Očito je da pitanje društvene integracije zavisi od prirode proizvodnih<br />
odnosa; klasni i hijerarhijski idu protiv integracije, besklasni i samoupravni<br />
idu u prilog integraciji. (S tom se problematikom suvremena<br />
»participativna« ili »industrijska demokracija« mnogo bavi.) Integracija<br />
u »stambenom prostoru«, kojim su se urbanisti najviše bavili, zanemarujući<br />
redovito potpuno prvi, zavisi od postojanja ili nepostojanja<br />
»društvene segregacije«. Kao nadoknadu za stari pojam »zajednice« našli<br />
su urbanisti, polazeći od Tonniesovih teorija, pojam »susjedstva«, ali<br />
su tome pojmu dali značenje, koje daleko premašuje ono uobičajeno.<br />
(Na primjer, može li »susjedstvo« brojati osam tisuća i više stanovnika?)<br />
Funkcionalna teorija ima u vidu i jedan drugi oblik društvene integracije,<br />
a to je onaj povezan sa životnim funkcijama u gradu, kako<br />
proizvodnim tako i svim ostalim, s obzirom na ekonomsku, trgovačku,<br />
administrativnu, itd. ulogu grada. Naime, sam proces specijalizacije<br />
funkcija ne važi samo za pojedine ljudske uloge, već i za grad kao cjelinu.<br />
I gradovi se specijaliziraju u svojim ulogama unutar društvene<br />
podjele rada. Prema tome, kad se govori o »društvenoj integraciji« valja<br />
imati u vidu i ove procese u vezi s razvijenom podjelom rada, specijalizacijom<br />
u proizvodnji (proizvodni asortiman, tehnička podjela rada,<br />
profesionalna kvalifikacija), koncentracijom proizvodnje u prostoru.<br />
»Radi se o jednom dinamičkom procesu, kaže Lampard govoreći o<br />
specijalizaciji gradova, koji mijenja prostorni poredak proizvodnje i<br />
potrošnje. U predindustrijskom društvu, gdje su faktori relativno malo<br />
specijalizirani, privredne funkcije i organizacije teže jednoličnosti, jednostavnosti<br />
i raspršenosti — u velikoj mjeri u skladu s geografskim položajem.<br />
Male gradske jezgre, što se često razvijaju u takvom društvu,<br />
bivstveno su središta usluga za poljoprivredni način života. One pružaju<br />
usluge u pogledu religijske i političke administracije, obrane, olakšavanja<br />
trgovačke razmjene. Gradovi su, dakako, često središta zanatstva,<br />
ali najveći dio takozvanih primarnih i sekundarnih djelatnosti ostaje<br />
u prostoru nediferenciran i povezan s pozadinom, sposobnom da se<br />
sama uzdržava, i u kojoj nužno obitava većina stanovništva. Specijalizacija<br />
revolucionira prostorni model ekonomske djelatnosti te postepeno<br />
oslabljuje stariju društvenu strukturu, sve dok je ona neodvojiva<br />
60
FUNKCIONALNO OGRANIČENO KRETANJE STANOVNIKA U SUVREMENOM<br />
GRADU (PARIS)<br />
(Tipičan primjer »fragmentiranja« i »segmentiranja« suvremenog grada.)<br />
Arterije koje posjećuju stanovnici zapadnih četvrti<br />
Izvor: Alibert, M. : sondiranje 30 osoba koje stanuju u Avenue Victor Hugo, 1950, in:<br />
»Paris et l'Agglomćration Parisienne«, P.U.F., Pariz, 1952<br />
Putovanja tijekom godine jedne djevojke iz 16. okruga Pariza. Istaknuti trokut<br />
povezuje: stan, fakultet i muzički konzervatorij.<br />
Izvor: Alibert, M. i Antoine, S., 1950. in »Paris et 1'Agglomeration Parisienne, op. cit.<br />
61
62<br />
od poljoprivredno-seljačkebaze dotada sačuvane (pokraj gradića kao<br />
središta trgovine.« (Str. 330—332).25<br />
Koje su prostorne posljedice industrijalizacije na prostorne odnose?<br />
1) Sve veća specijalizacija funkcija uslijed industrijalizacije nameće<br />
veliku zavisnost među diferenciranim dijelovima. Zavisnost je bilo indirektna<br />
(društvena), jer pojedini elementi (poduzeća, komune, itd.) vide<br />
veću korist u povezanosti, bilo direktna, kad se radi o uklanjanju<br />
funkcionalnih trvenja, sukobljavanja, pa je potrebno planski sprovoditi<br />
bolju koordinaciju između pojedinih funkoija (na primjer, gustoća<br />
naselja i gustoća saobraćajne mreže).<br />
2) »Ekološka zavisnost je bivstveno jedna centripetalna sila« (Lampard).<br />
Da bi se izbjegla funkcionalna trvenja, proizvodna se djelatnost<br />
nastoji smjestiti što bliže izvorima sirovina, energije, komunikacija,<br />
dok se trgovačka djelatnost i dalje zadržava u trgovačkim središtima.<br />
Tako se stvaraju specijalizirana industrijska naselja. Na taj je način<br />
poremećena stara ravnoteža između poljoprivrednog i industrijskog pučanstva,<br />
gradskog i seoskog stanovništva, pa se pojavljuju regije sa<br />
specijaliziranom djelatnošću. Naprijed spomenute teorije o hijerarhijskoj<br />
raspodjeli gradova (von Cristallera, Loscha) ne mogu se više primijeniti<br />
na prostorno smještavanje takvih naselja. (Između Ruhrske<br />
oblasti u Njemačkoj i njene pozadine ne postoji više nikakva tradicionalna<br />
ravnoteža, a ono što se tamo pokušava spasiti od sela su prvenstveno<br />
vrijednosti seoskog pejzaža u izgradnji industrijskih naselja!)<br />
J. A. Hobson govori o »fimkcionalno-struktumalnom jedinstvu« i »integrativnoj<br />
tendenciji« modernog grada kao neposrednim posljedicama<br />
specijalizacije funkcija.<br />
3) Specijalizacija funkcija uvjetuje neminovno i specijalizaciju regija:<br />
ona potiskuje teritorijalnu podjelu rada između sela i grada, te<br />
diferencira grad od grada. Ustvari, prostorna koncentracija određenih<br />
specijaliziranih djelatnosti je prosta posljedica nastojanja da se smanje<br />
troškovi prijevoza, bolje koordinira s komplementarnim djelatnostima,<br />
da se bolje upotrijebi tlo. »S društveno-ekološkoga gledišta rast<br />
grada je jednostavno racionalna koncentracija na datom mjestu diferenciranih<br />
specijalnosti, ali koje su funkcionalno integrirane.« (Lampard).<br />
4) »U kulturi koja ističe vrijednost konkurencije postoji stalna tendencija<br />
proizvođača da se raspršuju i koncentriraju prema načelu što<br />
manjega troška.« (Lampard). Prostorna koncentracija je uvjetovana<br />
mnogim faktorima čije prednosti za veliku industriju su očite u gradoв<br />
Op. cit, str. 330—332.
vima: bolje organiziran, saobraćaj, tržište nekvalificirane i kvalificirane<br />
radne snage, razne trgovačke usluge, znanstvene usluge i slično. Razumije<br />
se, da među tim raznovrsnim uslugama postoje i one koje ne zavise<br />
toliko od lokalizacije, jer se posredovanje s njima vrši suvremenim<br />
sredstvima telekomunikacija. To ne važi samo za administrativne ustanove,<br />
banke i univerzitete, već i za neke tipove proizvoda čiji je transport<br />
relativno jednostavan. Distribucija životnih namirnica u razvijenim<br />
zemljama postala je u velikoj mjeri nezavisna, što se tiče cijena,<br />
od lokaliteta. Iako su troškovi lokalizacije u opadanju, ipak postoji<br />
tendencija da se proizvodnja koncentrira u nekim velikim gradovima,<br />
koji prerastaju sa svojom okolinom u metropolske regije.<br />
5) Razvitak, ne samo nacionalnog već i svjetskoga tržišta, uvjetovao<br />
je da se neki veliki gradovi razviju do dominantnih centara svjetske<br />
i nacionalne ekonomije. Isisavanje viška vrijednosti iz nacionalnih i<br />
svjetskih izvora ovdje je doseglo svoju najveću koncentraciju, jer su<br />
ta središta i najpogodnija za raznovrsne transakcije. »Višak vrijednosti<br />
moguće je izvući u svim točkama transakcija bilo u primarnom sektoru<br />
ili sekundarnom (prerađivačka industrija), bilo u tercijarnom (usluge<br />
i raspodjela), pa i u onome što se može definirati kao kvarterni (financijske<br />
i transakcijske djelatnosti). Unutar ovoga kompleksa transakcije<br />
nije lako razlikovati između proizvodnih i neproizvodnih djelatnosti.<br />
Istodobno dok su metropolske zone rasle u dimenzijama i po važnosti,<br />
povećan je i udio viška vrijednosti koji se dobiva transakcijama, iako<br />
društveno nisu proizvodne i nužne. Suvremene metropole izgledaju stoga<br />
ranjive, jer ako stopa prisvajanja viška vrijednosti u središtu premašuje<br />
(ako se želi sačuvati razina profita) stopu s kojom je stvoren<br />
društveni proizvod, tada je neminovan financijski i ekonomski krah.«20<br />
Financijska špekulacija nije proizvodna djelatnost i njena razvijenost<br />
vodi do ekonomskog parazitizma, koji mora prije ili kasnije oslabiti<br />
nacionalnu ekonomiju. Ova situacija dovela je do stvaranja multinacionalnih<br />
kompanija, do lokalizacije kapitala tamo gdje su proizvodni<br />
troškovi niži.<br />
»Ranjivost suvremenih metropola u nacijama s razvijenim kapitalizmom,<br />
kaže Harvey, leži u činjenici što je proizvodnja društveno nužnih<br />
dobara i usluga (proizvodnja upotrebnih dobara) u velikoj mjeri<br />
smještena u drugim dijelovima svijeta: jedino u prerađivačkoj industriji<br />
i pružanju onih usluga koje je Marx smatrao »neproduktivnim ali<br />
društveno nužnima« suvremene metropole veoma mnogo pridonose<br />
stvaranju bogatstva. Ova ranjivost mogla bi se ublažiti, kad bi efikas-<br />
“ D. Harvey, Social Justice and the City, London, Edward Arnold, 1973, str. 262.<br />
6}
nost mehanizma cijena u koordiniranju djelatnosti pomoću samo-regulirajućeg<br />
tržišta osigurala, poput neke »nevidljive ruke, stalni tok viška<br />
vrijednosti prema metropoli. Međutim, savršena konkurencija takvoga<br />
tipa u zapadnoj ekonomskoj misli je destruktivna sila...« (Str. 262).<br />
6) Jedan oblik specijalizacije i međuzavisnosti postoji i unutar samih<br />
gradova. Mnogi gradovi zahvaljuju svoj nastanak drugim gradovima:<br />
na primjer, grad-spavaonica i industrijski gradovi-sateliti. I obratno.<br />
Poznato je da veliki suvremeni gradovi, lučki ili s razvijenom mrežom<br />
komunikacija, vrše organizatorski i integrativni utjecaj na ekonomski<br />
i društveni život na teritoriji koja nadilazi njegove administrativne<br />
granice. Čitava teritorija što se nalazi pod utjecajem velikog grada<br />
počinje u funkciji metropole da se specijalizira u proizvodnji koja<br />
je potrebna ili komplementarna velikom gradu. To važi kako za industrijske<br />
tako i poljoprivredne djelatnosti. Također i za kulturne djelatnosti.<br />
Mi smo, doduše, mogli utvrditi da veliki grad stvara oko sebe<br />
jedan prsten »kulturnog vakuuma«, jer se stanovnici u njegovoj blizini<br />
orijentiraju na njega samoga u zadovoljavanju svojih kulturnih potreba,<br />
naročito one više vrste (kazališta, izložbe, itd.).27<br />
6. RACIONALNOST I NERACIONALNOST POLITIČKE<br />
INTERVENCIJE U PROSTORU<br />
Moderni urbanizam susreće se s dezorganiziranim ili kaotičnim prostorom,<br />
pa se i prve smišljene intervencije u tom prostoru postavljaju u<br />
ime građanskog racionalizma i nekog logičkog reda u samom prostoru.<br />
Do takvih intervencija dolazi odmah početkom industrijske epohe, nakon<br />
što je manufaktura počela oslobađati radnu snagu na selu i puniti<br />
gradove besposlenima i sirotinjom, a špekulanti počeli koristiti svaki<br />
kvadratni metar za njenu eksploataciju izdavanjem stanova i podruma.<br />
Ovu intervenciju u prostoru ne valja izjednačiti s planiranjem prostome<br />
izgradnje, jer ona pretpostavlja, kao što ispravno primjećuje<br />
Y. Barel, kontrolu nad socioekonomskim sistemom. Planiranje ima<br />
uri jek dvostruki cilj: prvo, »da »osigura funkcioniranje i razvitak jednog<br />
sistema«, i drugo, da »proizvede ili reproducira moć nad sistemom<br />
ili u sistemu«. A to znači da »racionalni, fmahstički, prospektivni karakter<br />
urbanog planiranja rađa ili pogoduje preraspodjeli, ili pokušaju<br />
Đ D. J. Bogue, The Structure of the Metropolitan Community: a Study of Dominance<br />
and Subdominance, Ann Arbor, University of Michigan Press, 1949.<br />
64
PRVOBITNU AKUMULACIJU<br />
INDUSTRIJE PRATILI SU<br />
GRADSKI SLUMOVI<br />
Periferija jednog engleskog<br />
grada<br />
►<br />
Napredna buržoazija gradila<br />
je stanove za radnike u stilu<br />
»najamnih kasarni« ^
preraspodjele, vlasti u gradu ili nad gradom (i još dalje, pored ostaloga)«.28<br />
Vlast racionalistički raspoložene buržoazije, početak industrijske<br />
dobi, nacionalizacija zemljišta, koja su ranije pripadala crkvi ili aristokraciji,<br />
dopustili su da administracija počinje ozbiljno razmišljati o<br />
stvaranju reda u nepreglednom kaosu gradske džungle. U tom cilju<br />
uspostavljena je gradska komisija za planiranje, Plan General des Artistes,<br />
za vrijeme Konventa (1792), da započne efikasnije uređivati gradski<br />
prostor. Predmet intervencije postaje sam grad kao takav, pa možemo<br />
reći da je to rođenje modernog urbanizma. Odsada se Plan ne<br />
bavi više »poljepšavanjem grada« kao za vrijeme starog režima, već<br />
je osnovni cilj »raspodjela terena«, određivanje tlocrta grada — tlocrt<br />
se prviput javlja kao oruđe planiranja! —, otvaranje i definiranje novih<br />
ulica i trgova u funkciji njihove buduće namjene. Doduše, kao što upozorava<br />
Fortier, radi se više o upravljanju zemljištem u jednom rasparčanom<br />
gradu, tako da još ne postoji koherentno shvaćanje grada u cjelini,<br />
već praktično rješavanje svih pitanja u vezi sa zemljišnom upravom.29<br />
S gledišta administracije jedan je od osnovnih ciljeva bio da grad<br />
postane pristupačan vlasti, vidljiv, pregledan, poznat po svojim ulicama,<br />
kućama i stanovnicima. Fortier govori o »homogenizaciji prostora«,<br />
ali koji i nadalje ostaje vrlo nehomogen i rasparčan usprkos značajnih<br />
zahvata u njegovom oblikovanju. Da bi se moglo intervenirati u prostoru<br />
i njime raspolagati, potrebno je bilo provesti tri povijesne promjene<br />
u njegovom uređivanju:<br />
Prvo, promjena zakonodavstva kako više ne bi štitilo pravo vlasnika<br />
zemljišta kao njihovu svetinju, već dalo određena opunomoćenja gradskoj<br />
upravi da može u to pravo zadirati u općem interesu. Tako je stvorena<br />
gradska administracija, kojoj buržoazija daje kontrolu nad prostorom<br />
u dva smjera: prema gore (protiv kraljevske vlasti Crkve) i prema<br />
dolje, nad pukom. Razumije se, da ona tu kontrolu nije vršila prosto<br />
eksproprijacijom, već regulacijom o korištenju prostora, jer buržoazija<br />
poštuje privatno vlasništvo i ne želi doći u posjed zemlje putem<br />
nacionalizacije, što je česti slučaj u socijalizmu. Ona ne nastoji oduzeti<br />
pravo na posjedovanje prostora, već samo nameće pravila kako ga valja<br />
koristiti. Kao što uvodi javno pravo, javno mnijenje, javne odgo-<br />
“ Yves Barel, La ville avant la planification urbaine (Grad prije urbanog planiranja),<br />
u knjizi Kako zauzeti grad? Anthropos, Paris, 1977, str. 14—15.<br />
“ Boris Fortier, Espace et planification urbaine (Prostor i planiranje grada),<br />
u knjizi Kako zauzeti grad.<br />
5 Grad po mjeri čovjeka<br />
65
vornosti, tako nasuprot stroge privatizacije ističe poštovanje »javnog<br />
prostora«, koji po pravilu pripada svima i stoga nije ničiji.<br />
Drugo, buržoazija nastoji osloboditi grad prenapučenosti, bijede,<br />
nehigijene, prostitucije, kriminala, jer ističe nove vrednote rada i zdravlja<br />
kao preduvjeta proizvodnosti ljudskoga rada. To je vrijeme kad<br />
prosječni ljudski vijek traje samo 24 godine! Razlozi toga nastojanja su<br />
stoga podjednako sanitarni, ekonomski i socijalni. Iz grada se protjeruju<br />
štetne i smradne industrije (one organske kao što je štavljenje kože<br />
i njena preradba). Poduzimaju se mjere higijenskog čišćenja četvrti,<br />
legla nečistoće i zaraza. Ne samo građani već se i država plaši zaraza,<br />
povećane smrtnosti. Bolnice, koje su ranije bile privilegija Crkve i religijskih<br />
redova, prelaze u ruke grada da bi ih se prilagodilo higijenskim<br />
uvjetima. Za bolnicu »Hotel-Dieu« u Parizu, jedan suvremenik, Bailly,<br />
kaže da je »najopasnija nastamba što postoji u svijetu.«! Uređenje kanalizacije<br />
i sanitarnih ustanova ide zajedno s naporom da se izgrade<br />
javni objekti koji će odgovarati higijenskim normama i zdravijim uvjetima<br />
stanovanja. Veliki dio radništva seli na periferiju grada. Država<br />
i gradske uprave unose u prostor jednu vrstu monotone arhitekture,<br />
objekte koje sve do danas možemo lako prepoznati kao nasljeđe prošloga<br />
vijeka, jer su neobično slični u svojoj monotoniji, bilo da se radi<br />
o bolnicama, kasarnama, školama ili zatvorima. Takvi objekti izgledali<br />
su veoma racionalni i funkcionalni, i zato pokazali nevjerojatni vitalitet<br />
u svojoj reprodukciji sve do naših dana.<br />
Treće, administracija nastoji načiniti grad providnim, transparentnim,<br />
objektivizirati njegovu strukturu tako da je ona svakome pristupačna.<br />
Stoga je u Parizu »Plan Vemiquet« imao zadatak da označi svaku<br />
ulicu i prilagodi je tlocrtu, koji su se crtali u uredima i primjenjivali<br />
u gradu, pa se 19. vijek odvija u znaku stalnog rušenja i izgradnje<br />
grada. Naravno, poštujući pri tome pokretljivost zemljišne a stambene<br />
rente. Svaka je kuća morala dobiti broj, a posebni su anketari morah<br />
statistički utvrditi broj stanovnika u pojedinim kućama, što nije išlo<br />
bez otpora stanovnika, pa se to vršilo u pratnji stražara. Trebalo je<br />
stvoriti točnu evidenciju o rađanju i umiranju građana u pojedinim<br />
četvrtima. Trebalo je stoga na neki način ukloniti staru pučku stvarnost,<br />
koja je počivala na anonimnosti u odnosu na vlast i uspostaviti<br />
gradsku stvarnost, to jest evidenciju o broju stanovnika, njihovim zanimanjima,<br />
uvjetima stanovanja i života. Dječaci-teklići morali su prepustiti<br />
raznošenje pošte gradskim poštarima. Ako se želilo racionalno<br />
bilo što planski poduzeti u gradu, valjalo je prije svega poznavati ga.<br />
A to je pak značilo oduzeti žiteljima tog istoga grada njihov monopol<br />
na poznavanje grada, na poznavanje gradskih zakutaka, potrebnih za<br />
66
samoobranu, ali i poznavanje njegovih tajni. (Ova »tajnovitost« Pariza<br />
nalazimo još u romanima Suea, Dumasa i Hugoa!) Trebalo je dakle oduzeti<br />
pariškome puku monopol na poznavanje mikrostrukture grada. Uz<br />
to je išla i kontrola narodnih običaja: kontrola sajmova, pokretnih dućana,<br />
raznovrsnih stalnih i provizornih baraka. (Barel tvrdi da ih je bilo<br />
isto toliko koliko i tvrdih građevina.) Trebalo je regulirati kako pučke<br />
svečanosti tako i crkvene procesije. Život masa sada je morao postati<br />
stvar administrativnog nadzora u gradu. Može se reći da je cilj bio da se<br />
u tom periodu između 1800. i 1820. uspostavi jedno racionalno i službeno<br />
znanje o gradu i njegovoj strukturi, bez čega nema planiranja. (Toliko<br />
i toliko stanova s obzirom na porast stanovništva, toliko i toliko kreveta<br />
u bolnicama s obzirom na smrtnost, i tako dalje.) Nema sumnje, da je<br />
takvo nastojanje bilo opravdano, ali je ono bilo uvjetovano i potrebom<br />
administracije da vrši bolji nadzor nad kretanjem nemirnog i pobuni<br />
sklonog pučanstva.<br />
Kad sam slušajući predavanja Pierra Lavedana prviputa čuo da je<br />
Haussmann rušio kuće i širio bulevare, kojima se danas toliki dive u Parizu,<br />
kako bi konjica lakše mogla napadati, a na njihove krajeve postavio<br />
lijepe trgove, da bi tamo nacionalna garda mogla logorovati, tada mi se<br />
taj podatak učinio veoma zanimljivim i iznenađujućim. Kasnije sam primijetio<br />
da ga se mnogo navodi u literaturi. Zašto? Racionalna i funkcionalna<br />
strana, a također i estetska, takvih bulevara je toliko jasna u<br />
pogledu kretanja stanovništva, za organizaciju prijevoza, trgovačkih djelatnosti<br />
i slično, te čovjek ne može pomisliti da je njihov tvorac bio<br />
prvenstveno rukovođen policijskim razlozima. Mi normalno teško dopuštamo<br />
neku nisku motivaciju u stvaranju predmeta što izazivaju<br />
estetsko zadovoljstvo, pa i urbanisti nisu skloni priznati je, čak i onda<br />
kad dobro znaju da je ona na djelu. O tome se možemo gotovo svakodnevno<br />
osvjedočiti. Jedna vrsta samoobmane.<br />
Grad koji nastaje izravnavajući uske i krivudave ulice, raskrčavajući<br />
zabrtvljene kejove, raščišćavajući zagađene uličice i kuće, koji se<br />
pojavljuje postepeno u novom ruhu ujednačavajući svoj prostor (jednako<br />
visoke kuće slične arhitekture) više je plod stalne pojedinačne<br />
pravne, sanitarne ili policijske intervencije nego nekog cjelovitog planiranja.<br />
Cilj izgradnje nije više »kuća« ili »palača« već su to zgrade (batiments)<br />
višestruke namjene i upotrebe bilo da se radi o radničkim<br />
spavaonicama, tvorničkim halama, bolničkim salama, zatvorskim galerijama,<br />
gimnazijama, kasarnama, gdje se po planu može rasporediti<br />
sobe u jednoj liniji, slažući jednu do druge u nizu ili seriji<br />
po načelu »opetovanih serija« (series repetitives), što daje utisak racionalne<br />
izgradnje i što će imati veliku budućnost. »Prostor je ovdje<br />
5* 67
savladan, kaže Riboulet, strogo izračunan i dimenzioniran, ali ne pod<br />
učinkom konstruktivnih tehnika (koje se u to vrijeme čine relativno<br />
stabilne), već prije pod učinkom društvene podjele: društvene podjele<br />
prostora kao što postoji i društvena podjela rada, a ta će biti zasnovana<br />
na istim odrednicama proizvodnje prostora kao i proizvodnja<br />
uopće. Izmijenit će se tek ruke prešavši od »korporativnog umijeća, zanatlijskog,<br />
o kojemu govori Barel, na intelektualnu specijalizaciju koja<br />
radi za račun vlasti, vlasti kapitala ili države ili institucije.«30<br />
Riboulet opravdano smatra da ova arhitektura odgovara onim načelima<br />
koje je formulirao J. Bentham u svojem Panoptikumu (1787), kad<br />
kaže da je »najsavršeniji i najpotpuniji oblik novog tipa zgrade onaj<br />
koji može služiti u razne svrhe, kao radionica, zatvor, škola, budući da se<br />
unutarnja racionalnost nacrta spaja s besprijekornom tehnikom općeg<br />
i nevidljivog nadzora (!), naime kao sredstvo da se osigura stroga kontrola<br />
djelatnosti i upotrebe vremena, kao način da se uspostavi kolektivna<br />
disciplina i kontrola nad izoliranim pojedincima. To se postiže,<br />
mogli bismo reći, jedino pomoću arhitektonskog rasporeda, strogom<br />
podjelom prostora.« Individualna usamljenost i kolektivna uključenost<br />
— to je ono načelo protestantskog weberijanskog morala koji služi povećanju<br />
proizvodnje, odnosno eksploataciji ljudske radne snage. Već<br />
je i Marx rekao da je »usamljivanje čovjeka« »jedna proizvodna snaga«,<br />
ali da je proizvodna snaga i njegova kolektivna povezanost. Ovdje se<br />
ova »kolektivna povezanost«, kao što vidimo, ne postiže razvitkom društvenosti,<br />
neposrednim dodirom među ljudima radi vidne komunikacije,<br />
kako je to predlagao George Friedmann, već je ona ovdje shvaćena<br />
isključivo kao stvar »nadzora« i osjećaja čovjeka da je stalno izložen<br />
jednom »nevidljivom oku« (»Jedno oko uvijek gleda kome se sakrit<br />
ništa ne da« — onaj isti teološki i staljinistički ićleal!). Prema tome<br />
raspored ljudi u prostoru služi direktno eksploataciji i hijerarhijskom<br />
nadzoru. Prostor je dobio poznati represivni karakter. Naravno, to je<br />
doba klasičnog kapitalizma. Imao sam prilike vidjeti u zgradi »Reader<br />
Digesta« u New Yorku, kako svaki namještenik ima svoju sobu namještenu<br />
stilskim namještajem i vrijednim slikama evropskih majstora.<br />
Stražari na ulazu ne čuvaju ljude već slike! Tempora mutantur, ali motivi<br />
ponašanja ostaju isti — postići što veći proizvodni učinak! To je<br />
razlog zašto je buržoazija morala pojednostaviti arhitekturu i racionalizirati<br />
odnose u prostoru među ljudima i stvarima. Riboulet komentira:<br />
»Arhitektura stvorena za široke mase, morala je na taj način dopuštati<br />
i uspostaviti ćelijsku izolaciju pojedinaca, te omogućiti da pojedinac<br />
30 Intervencija u diskusiji u knjizi Kako zauzeti grad, str. 121.
stalno bude pod paskom nadziratelja. Stoga arhitektura mora utvrditi<br />
mjesto za svakoga, organizirati sistem mjesta, seriju što se može kontrolirati.<br />
Središnja aleja u tvornici, oivičena s jedne i druge strane<br />
radnim mjestima radnika, djecom pod stalnim pogledom učitelja, bolesničke<br />
sobe s obje strane hodnika, dugački koridori što raspodjeluju<br />
sale, dvorišta gimnazija i kasarni, kvadriranje radničkih četvrti, sva<br />
ova arhitektonska ekonomija pokazuje uvijek jednu te istu stvar: materijalna<br />
i ideološka sredstva da se uspostavi dvostruki proces: omasovljenje<br />
i individualizacija.« (123). I podsjeća na analizu M. Foucaulta<br />
0 reformi kaznenog sistema u to vrijeme u Francuskoj:<br />
»Pravi cilj reforme pravosuđa, piše Foucault, nije u tome da se zasnuje<br />
novo pravo kažnjavanja na osnovu više egalitamih načela, već<br />
da se uspostavi jedna nova »ekonomičnost« vlasti u kažnjavanju, da<br />
se osigura njena bolja raspodijeljenost, kako ne bi bila suviše koncentrirana<br />
u nekoliko privilegiranih točaka, a ni suviše raspodjeljena među<br />
instancijama koje bi sebi proturječile; potrebno je da bude raspodjeljena<br />
u homogenim krugovima osposobljenih da je vrše na svakom<br />
mjestu, na ustaljeni način i do najfinijeg zrna društvenog tijela.« (Nadzirati<br />
i kazniti)<br />
Pravna reforma mora ukloniti individualnu samovolju, unijeti princip<br />
univerzalnosti u suđenje i kažnjavanje, pa stoga učiniti jasnijim<br />
1 preglednijim čitav postupak dijeljenja pravde. Sam sistem po svojoj<br />
logičnosti i preglednosti mora osigurati glatko funkcioniranje, izbaciti<br />
onu »mračnost« i »neproničnost« što je unose individualna samovolja<br />
i odsutnost ujednačenih kriterija. Sama pravna teorija je tražila takvu<br />
preglednost, kako bi se spriječilo kažnjavanje prema slučajevima i društvenim<br />
okolnostima.<br />
U tome se ogleda racionalizam buržoazije, koji teži univerzalnosti<br />
određenih načela, izvjesnoj recipročnosti uloga, jasnoći i preglednosti<br />
postupaka, kako u pravu tako i u trgovini, planiranju prostora i drugdje.<br />
Da bi načinila društveni razvitak pristupačnijim ljudskoj akciji<br />
— bez obzira da li je vođena libidom dominandi ili aurea sacra fames<br />
— ona teži razumljivosti i pristupačnosti predmeta kojim se bavi. To,<br />
dakako, ne znači da u njenom »planiranju« akcije nema mnogobrojnih<br />
»mračnih mjesta« i proturječnosti, među kojima se najčešće navode,<br />
kad je riječ o posjedovanju prostora, one između tržišne stihije i planskog<br />
nacrta, upotrebnih vrijednosti i prometnih vrijednosti, rada i kapitala,<br />
privatnog i javnog života, privatnog posjedovanja prostora i javne<br />
intervencije u njemu, između privatnog egoizma i idealizma općih<br />
interesa, koji čas nastupaju opreznije u ime racionalnosti i funkcionalnosti<br />
a čas više demagoški u ime socijalizacije, ljudske zajednice i<br />
69
lokalne demokracije, jedno i drugo s gledišta kapitala i »države blagostanja«<br />
kao što nam rječito govori Nova urbana politika.<br />
Ipak, ne možemo osporavati neke očite historijske zasluge buržoazije<br />
u odnosu prema gradskom prostoru:<br />
— ona je uvela katastarski i administrativni red i preglednost, što<br />
je preduvjet bilo kakvog zahvata u prostor;<br />
— ona je evidentirala i registrirala stambene odnose i demografske<br />
procese koji se u njemu odvijaju i time omogućila plansku intervenciju<br />
u njemu;<br />
— ona je unijela preglednost radi nadzora, mira građana i sigurnosti<br />
policije;<br />
— ona je ozbiljno shvatila sanitarna, higijenska i socijalno-higijenska<br />
pitanja (borba protiv sluma i kriminala) radi osnovnih vrijednosti industrijskog<br />
društva — rada i zdravlja radne snage.<br />
Ovdje se često postavlja pitanje: da li je odlučnu ulogu u tome odigrao<br />
»razvitak proizvodnih snaga« ili »proizvodnih odnosa«, odnosno<br />
da li je bila odlučna uloga ekonomije ili uloga države i politike, odnosno<br />
organizirane društvene sile? Iako smo skloni da na to pitanje<br />
potražimo odgovor u recipročnom djelovanju jednog i drugog faktora,<br />
odnosno baze i superstrukture, ipak nam se čini da je Ribouletov stav<br />
kojim se daje »primat proizvodnim odnosima nad proizvodnim snagama«<br />
točan u ranoj fazi kapitalizma, kad su odnosi kapitalističke proizvodnje<br />
još bili nerazvijeni. Očito je da se proizvodni odnosi ne mogu<br />
ograničiti samo na privredu, već ih valja vidjeti podjednako u proizvodnji<br />
društvene strukture, to jest društvenih odnosa uopće kao i u<br />
proizvodnji ideologije, vladavini određenih ideja, koje osiguravaju razvitak<br />
materijalne eksploatacije u privredi i prostoru. Znamo da to nije<br />
išlo bez klasne borbe i društvene represije koje daju pečat 19. vijeku.<br />
Buržoazija je stvorila ideju o »javnom prostoru« i našla instrumente<br />
pravne prirode da se njime može upravljati. Ali, ona je u tome uspjela<br />
samo tako što je garantirala »privatni prostor«, što je u temelj države<br />
ili društva stavila kao osnovnu stanicu — obitelj, pa je ova »osnovna<br />
stanica društva« (A. Comte) postala i osnovna stanica prostornog planiranja<br />
a i čitave društvene stambene politike. Tome je dakako pridonijela<br />
i podjela na radni i stambeni prostor, odvajanja tvorničkih ili<br />
proizvodnih od obiteljskih i privatnih mjesta stanovanja i života. Tri<br />
se faktora pojavljuju dominantnima u prostornoj politici: država, kapital,<br />
obitelj. Začudo, kad čovjek pogleda što se događa u zemljama,<br />
koje se danas pozivaju na socijalizam, ništa se nije bitno izmijenilo,<br />
samo što su investicije još malo više došle pod kontrolu države, a obitelj<br />
je još više idejno i prostorno privatizirana, izolirana.<br />
70
Zasluga je francuske urbanističke škole (H. Lefebvre, M. Castells,<br />
R. Ledrut, F. Fourquet, B. Archer) da je osvijetlila bolje ulogu vlasti<br />
i administracije, s njenim klasnim proturječnostima. Na taj je način<br />
jasno označila gdje valja tražiti granice buržoaskome racionalizmu.<br />
Frankfurtovci bi rekli da je taj racionalizam čisto »instrumentalan«<br />
to jest u službi određenih društvenih (klasnih, kapitalističkih, birokratsko-državnih)<br />
interesa, budući da oni koji su zaduženi za prostorno<br />
planiranje dobivaju potrebna uputstva i informacije od vlasti. »Informacija<br />
je također kodificirana na vrhu: rukovodioci shvaćaju informacije<br />
pomoću kategorija koje su razrađene od države, a ne od sveučilišnih<br />
znanstvenika i istraživača. To je bitna točka koju valja dalje<br />
razvijati. Pravi teoretičari su moćnici (ljudi na vlasti). Jer vlast je ona,<br />
a ne univerzitetska teorija, koja je utvrdila velike podjele znanosti između<br />
ekonomije, prava, historije i td ... i urbanog istraživanja.« (F.<br />
Fourquet).31<br />
Razumije se, da bi to bio mitološki postupak, ako bismo želili odijeliti<br />
državnu vlast ili vlast uopće od privrede, a privredu od ekonomske<br />
teorije, iako potonja često puta nema mnogo veze s privrednom<br />
praksom koju diktiraju politički rukovodioci, što i oni sami, kad su<br />
dovoljno cinični, priznaju. Znanstveno urbano istraživanje, ako se ispusti<br />
iz vida rutinsko određivanje demografskih parametara i budžetskih<br />
sredstava za administrativne zahvate u prostor, dolazi redovito<br />
post hoc i liči više na propovijedi i jeremijade nego na stvarno davanje<br />
uputstava za izgradnju gradova.<br />
Doduše, uloga države nije uvijek bila ista: prije 1789. ona je u Francuskoj<br />
(a slično i u drugim zemljama) bila apsolutistička i intervencionistička;<br />
između 1789. i 1914. (ili do 1929. to jest do »velike krize« i<br />
pojave New Deala i kejnezijanstva) ona je bila liberalistička i ne-intervencionistička;<br />
nakon drugog svjetskog rata ona ponovo postaje intervencionistička<br />
(»država blagostanja«). Urbane su se teorije prilagođavale<br />
ovoj dominantnoj ulozi države, jer u intervencionističkim fazama<br />
više polažu na globalno planiranje, a u liberalnima na »korektivno planiranje«,<br />
na post hoc intervencionizam, dobivaju više sanitamo-kozmetičko,<br />
a manje stvarno planersko obilježje.<br />
Povijest javne opreme grada (škole, bolnice, zatvori, itd.) dobro pokazuje<br />
zavisnost urbane politike od državne ili gradske administracije<br />
(u Francuskoj gradovi u to vrijeme ne posjeduju autonomiju u bitnim<br />
pitanjima socijalne politike). Haussmannova komisija je 6 mjeseci dis-<br />
51 Francois Fourguet, La politique urbaine (Urbana politika), u knjizi Kako<br />
zauzeti grad, str. 235.<br />
71
kutirala sa stručnjacima-psihijatrima o mreži azila oko Pariza, kao što<br />
je apsolutna monarhija u toku 17. vijeka »programirala« opće bolnice<br />
za sirotinju, prosjake, luđake i bolesnike. Takve ustanove jednom postavljene<br />
traju i stotinu godina i daju pečat razvoju grada. One su reperne<br />
točke koje određuju fizionomiju grada i iluzorno je smatrati kar<br />
ko će novi programeri imati na raspolaganju neku vrstu slobodnog prostora<br />
za nove ili revolucionarne ideje. Gradski prostor je opterećen rješenjima<br />
koja dugo traju (francuska historiografija dobro razlikuje povijesne<br />
procese koji »dugo traju« i ostaju gotovo nevidljivi od onih<br />
procesa koji »kratko traju«, koji se odvijaju kao događaji, kao politički<br />
događaji i promjene, a koji veoma često plitko oru historijske<br />
brazde!). To prostorno opterećenje više je rezultat vrlina i zabluda bivših<br />
administracija nego racionalnosti i dalekovidnosti urbanih planera.<br />
Moderna povijest urbanizma pokazuje jasno sve oscilacije u koncepcijama<br />
koje se mijenjaju s političkim režimima, usprkos deklarativnih<br />
izjava da su planovi vođeni nepolitičkim i čisto funkcionalnim<br />
razlozima. U Francuskoj, gdje su politika i estetika uvijek vodile najotvoreniji<br />
dijalog, igra s prostorom je naročito poučna. Tako se odmah<br />
nakon prvog svjetskog rata, 1919, pojavljuje zakon o urbanizmu kao<br />
prvi francuski pokušaj da se zahvati grad u njegovoj cjelini, plan koji<br />
je propao zbog »jedne površne koncepcije urbanog, u tradiciji estetizma<br />
i higijenizma, dok je klasna borba već jako obilježavala prostor.«<br />
(Archer). U to vrijeme urbanu politiku zaokuplja na prvom mjestu reprodukcija<br />
radne snage, dakle izgradnja jeftinih stanova za radničku<br />
klasu. Pod utjecajem ljevice Loucheurov zakon (1928) predviđa izgradnju<br />
200.000 jeftinih stanova, ali on je uveo klasnu razliku između radničkih<br />
stanova i stanova za sitne vlasnike, za sitnu buržoaziju, kojoj je<br />
olakšano da postane vlasnik svojih stanova. U to vrijeme stvara se<br />
»Francuska konfederacija srednjih klasa«. Kritika i napredak Komunističke<br />
stranke izazvao je izglasavanje Sarrautovog zakona 1928. (»Borimo<br />
se protiv komunista tako da od njih načinimo vlasnike.«) Ovaj<br />
zakon, po mišljenju Archera, »ima historijski značaj radi jednog drugog<br />
razloga: to je prva fizička i financijska intervenoija države u proces<br />
proizvodnje urbanog prostora. Doista, ne radi se više o tome da se<br />
pomogne financiranje stanovanja, već da se dosljednom pomoći riješe<br />
svi problemi uređivanja prostora na ljestvici čitavog naselja.« (Archer)32<br />
Ovaj zakon anticipira načela koja će biti primijenjena od pedesetih godina<br />
nadalje kao »usmjereni urbanizam«. Značajno je da u to vrijeme<br />
” Bernard Archer, Gestions locales et Projets politques (Lokalna uprava i politički<br />
projekti), u knjizi Kako zauzeti grad, str. 276—305.<br />
72
Komunistička stranka preuzima sve više upravu u naseljima pariškog<br />
okruga i time odgovornost za općinsku politiku u stvarima stanovanja.<br />
Komunistička stranka i vodi agitaciju s političkim ciljevima preuzimanja<br />
lokalne vlasti na temelju politike stanovanja. Iako je ova lokalna<br />
poitika KPF (slično i u Italiji) bila odijeljena od više centralističke<br />
strategije na političkom planu, ona je omogućila veliki utjecaj<br />
u lokalnim upravama, i to ne samo kod radničke klase u tipično radničkim<br />
naseljima, već i kod sitne buržoazije, koja je u KPF vidjela<br />
garanciju za poštenije rukovođenje komunalnim poslovima. Da komunalna<br />
autonomija nije ulazila u opću strategiju Komunističke stranke,<br />
vidjelo se u periodu Narodnog fronta od 1936, jer je politika Narodnog<br />
fronta bila više usmjerena na povećanu centralizaciju društvenog upravljanja.<br />
Paradoksalno je utvrditi, da tek s dolaskom reakcionarne i<br />
kvislinške Petainove vlade 1940. dolazi do shvaćanja i nastojanja da se<br />
dade veća autonomija »lokalnim« upravama. Ovaj »lokalizam« Petainovog<br />
režima odgovara politici oslanjanja na selo, kao protuteži industrijalizacije,<br />
što je odgovaralo njemačkim okupatorima, a ujedno paternalističkoj<br />
ideologiji jačanja obiteljskog autoriteta na selu a državnog<br />
u gradu. Nije potrebno dodati da se taj paternalizam, po uzoru<br />
na nacističku ideologiju, uvodio i u poduzeća, jer je svaki štrajkaški<br />
pokret zabranjen. (Danas je ovaj tip patemalitističkog ponašanja ostao<br />
sačuvan u zemljama »realnog socijalizma«). Ideolog francuskog fašizma,<br />
Maurras, izjavio je tada da je »decentralizacija vlasti (autoriteta) najbolja<br />
protuteža i najsolidnija obrana vlasti (autoritetu)«. Postoje oblici<br />
decentralizacije koji direktno služe društvenom nazatku i jačanju centralizirane<br />
društvene vlasti paternalističkog (birokratskog) tipa! Međutim,<br />
ovdje valja istaknuti da se za vrijeme pokreta otpora, i odmah<br />
nakon oslobođenja, pojavljuje izvjestan »komunalizam« koji vuče svoj<br />
korijen od Pariške komune i koji nastoji prodrijeti s idejcima decentralizacije<br />
u ime lijeve misli: » ... demokracija se ne može uspostaviti<br />
u velikim nacionalnim okvirima, i u njemu se zadržati, razvijati, ako<br />
to nije u uvjetima gdje se svakodnevno vrši i potvrđuje u malim okvirima,<br />
u regionalnim i komunalnim administrativnim podjelama.«33<br />
U francuskoj urbanističkoj teoriji, za razliku od američke, komunalna<br />
autonomija nije imala svoju tradiciju a nije niti u tom razdoblju<br />
postala dio socijalističke misli. Jakobinska tradicija centralizirane<br />
države, povezana s tehnokratskim tendencijama globalističkog pristupa,<br />
išla je ruku pod ruku s komunističkim shvaćanjima, po uzoru na<br />
Sovjetski Savez, o centraliziranoj planskoj privredi. Tako komunalna<br />
” A. Gasser, L’autonomie communale et la reconstruction đe l’Europe (Općinska<br />
autonomija i rekonstrukcija Evrope), Paris, 1946.<br />
73
autonomija ili »lokalna demokracija« sve do šezdesetih godina, dakle<br />
tek s jačanjem kritike staljinizma i prodiranjem ideja samoupravljanja,<br />
nije ulazila u urbanističku lijevu misao. Komunalni sistem, tamo<br />
gdje je on došao pod upravu komunista socijalista, ostaje, kao što ističe<br />
Archer, »karika za depolitizaciju svega što se može pojaviti pokraj<br />
ili protiv aparata društvene kontrole i nastoji organ izirati područja<br />
društvenog života prema drugoj logici.« Drugim riječima, komunisti<br />
a i socijalisti, ponašaju se upravo onako kako to tradicionalno prigovaraju<br />
komunisti socijalistima, naime kao »lojalni poslovođe kapitalističkog<br />
sistema«! Komunalna autonomija prosto ne ulazi u koncept radikalnije<br />
transformacije društva ili u neposrednu strategiju klasne borbe.<br />
Lokalnim ustanovama služi se partija kao mjestom gdje bi se kadrovi<br />
izučavali za rukovođenje javnim poslovima, a i za političku borbu, pa<br />
se njihovo područje u najboljem slučaju uzima kao polje kritike državne<br />
politike na komunalnom planu ili samo reprezentativne demokracije.<br />
Ustvari, kao što govore brojni primjeri komunističke administracije po<br />
gradovima (Bologna, Ivry), oni služe kao uzorak »poštene administracije«,<br />
u demokratskom smislu, protiv buržoaske ekonomske i političke<br />
korupcije društva. Sauna urbana problematika ostaje, doista, samo u<br />
okvirima pravednije distribucije stanova, dakle određene potrošačke<br />
politike, bez nekih novih ideja o reorganizaciji urbanog prostora.<br />
Revendikativni pokreti u gradu ne trpe pretjeranu politizaciju, misli<br />
Castells, i to u dva smjera: »S jedne strane, pretjerana polarizacija<br />
pokreta squattersa je olakšala njegovu izolaciju, represiju i poraz; s<br />
druge strane, isključivo tumačenje revendikativnog pokreta u pojmovima<br />
općinske politike, kakva je provođena u Sarcellesu, poboljšala je<br />
razinu opreme i ojačala izborne pozicije ljevice, ali je demobilizirala<br />
i dezorganizirala pučki pokret.«34<br />
Razumije se, Castells stavlja težište na urbane pokrete kao takve, na<br />
akciju samih građana protiv pretjerane institucionalizacije. Ako usporedimo<br />
žestinu urbanih borbi u New Yorku (Harlem i Crne Pantere), japanskih<br />
ribara protiv zagađivanja voda, squattersa u Engleskoj, Holandiji,<br />
ili Berlinu) urbane borbe u Francuskoj mogu izgledati mnogo<br />
blaže, ali Castells na osnovu svojih istraživanja upozorava na »masu<br />
svakodnevnih malih borbi«, iako se one ne pretvaraju u velike masovne<br />
pokrete.<br />
U SAD su gradske borbe izraz akumulacije niza momenata: bijede,<br />
pomanjkanja životnog prostora, rasne mržnje, besposlice, te i stoga<br />
u Manuel Castells, Sociologie đes luttes urbaines dans la rćgion parisienne<br />
(Sociologija urbanih borbi u pariškoj regiji), u knjizi Kako zauzeli grad, str. 353.<br />
74
dobivaju razorno i žestoko obilježje, kao što je to bio slučaj šezdesetih<br />
godina u Wattsu, New Yorku, Detroitu i dalje. Inicijativa za te nemire<br />
dolazila je kojiput neposredno od vlade s njenim programima<br />
»borbe protiv bijede« (Kennedy, Johnson), s određenim zahvatima u<br />
način života po siromašnim četvrtima, ali bez participacije samog žiteljstva,<br />
koje je o tim zahvatima imalo sasvim drugo mišljenje. Boreći<br />
se protiv programa federalne vlade građani su suzbijali one koji su<br />
željeli da ih iskoriste za vlastite interese: birokraciju iz socijalne pomoći,<br />
vlasnike jazbina, gazde i rasističke sindikate, investitore i spekulante.<br />
Lijepe su namjere vlade imale svoju ružnu ekonomsku pozadinu,<br />
a urbanistički teoretičari morali bi se sjetiti koliko i oni sami<br />
nisu, svjesno ili nesvjesno, sakrivajući se iza lijepih riječi i krasnih<br />
planova, pomagali ekonomsku i političku špekulaciju vladinih krugova<br />
ili privatnih poduzetnika.<br />
Ne može se reći da urbani pokreti nužno vode depolitizaciji na širem<br />
planu i da su osuđeni na propast. Ima i uspjeha! Zajednička borba<br />
velikog broja građanskih udruženja protiv konstrukcije auto-putova<br />
u regiji Bostona 1967. i 1971. prisilila je administraciju da napusti svoje<br />
planove. Slično se dogodilo tih godina i u Torontu. Našli bi se tu i<br />
mnogi drugi primjeri urbanih borbi koje su završile uspjehom. No,<br />
istini za volju valja reći da inicijative građana ostaju najčešće bez podrške<br />
velikih političkih i ekonomskih organizacija (političkih partija<br />
i sindikata) iz prostog razloga što urbana problematika nije postala<br />
dio dalekosežnijeg programa reforme ljudske životne sredine. Nigdje<br />
tako često, kao na području urbane teorije, ne susrećemo jaz između<br />
teorije i prakse, pa urbana praksa u zemljama koje se pozivaju na socijalizam,<br />
svojom lošom imitacijom kapitalističkog tehnicizma i funkcionalizma,<br />
i svojim degradiranim socijalnim rješenjima, najrječitije<br />
govori o tome.<br />
7. GRAD I PRIRODA<br />
Čovjek je u primitivnoj zajednici i na selu živio u skladu s prirodom,<br />
živio je od prirode, ali je dopuštao prirodi da i ona živi. Gradska je<br />
civilizacija s industrijalizacijom izmijenila odnos čovjeka prema prirodi:<br />
ona mu je naložila da najprije zavlada njome (Baoon), da se zna<br />
koristiti njenim zakonima, da bi je mogao sebi podvrgnuti i izrabljivati.<br />
Tako ju je počeo razarati i uništavati i njeno pustošenje danas ne zna<br />
za granice.<br />
75
Čovjek je ovladao prirodom, ali nije ovladao vlastitom prirodom.<br />
Stoga je njegov odnos prema prirodi uopće postao ubilački — samoubilački.<br />
Otuđeni čovjek je neprijatelj prirodi, uništavatelj biljnog i<br />
životinjskog carstva radi vlastite neograničene ekspanzije, ali u toj<br />
ekspanziji uništava i pretpostavke vlastite opstojanosti: nagon smrti<br />
nadvladao je nagon života. Marxova ideja, još sasvim romantičkog porijekla,<br />
da komunizam znači pomirenje humanizma i naturalizma danas<br />
je dobila praktičko-revolucionarni značaj koji vjerojatno premašuje<br />
njegovu tezu o klasnoj borbi kao pokretaču historije. Historija se<br />
počinje pisati drugim rječnikom.<br />
Čovjek je oduvijek nastojao da prirodne ljepote smjesti u svoj prostor<br />
iz estetskih razloga, ali i iz dokoličarskih, u duhu one Voltairove<br />
»hajdemo obrađivati vlastitu baštu!« Tako je kao reakcija na sve rugobe<br />
koju je industrijalizacija ubacila u gradski prostor Howard pokušao<br />
potvrditi ideju »grada-bašte«. No, danas je jasno da se radi, kad<br />
je riječ o odnosu grada i prirode, o mnogo krupnijim i radikalnijim<br />
pitanjima ljudske egzistencije. Pitanje odnosa već odavno nije čisto<br />
hortikultumo pitanje, iako ćemo skinuti šešir pred Hamburgom koji<br />
u posljednjih stotinu godina nije posjekao niti jedno od svojih milijun<br />
i dvijestotine stabala u gradu!<br />
Biblija još veoma optimistički kaže da je »Tvorac stavio čovjeka u<br />
baštu punu ljepota da bi je obrađivao i zaštićivao«, (,Stvaranje, 2—15),<br />
dok bi suvremeno gradsko dijete moglo reći da je »Tvorac stavio čovvjeka<br />
u ulicu punu otpadaka i kanti za smeće«, zato da bi zaklinjao<br />
Čistoću da ga što prije oslobodi smrada i zaraze. Čovjek više ni s gledišta<br />
Biblije nije subjekt koji odlučuje o prirodnim ljepotama. On je<br />
nemoćni Podanik »viših sila« koje su se preselile na Zemlju da bi je<br />
zagađivale i razarale.<br />
Ekonomisti su odavno podijelili oruđa proizvodnje na rad, kapital<br />
i zemlju. Potonju se može bolje označiti kao »prirodnim činiocima«<br />
(agensima), a među tima se razlikuje između »slobodnih dobara« (zemlja,<br />
vjetar, sunce, voda, itd.) i »prirodnih dobara«, jer prvi su toliko<br />
obilni i na raspolaganju svakome da njihova marginalna vrijednost pada<br />
na nulu. Rad je jedan »prirodni agens«, ali on stoji novaca. Prirodna<br />
dobra koja besplatno djeluju (voda na potočkom mlinu, vjetar na<br />
vjetrenjači) su korisna, ali nas ništa ne stoje, ne ulaze u razmjensku<br />
vrijednost, kao što je već utvrdio Ricardo. Marx također razlikuje ova<br />
dva vida: »Rad nije izvor svega bogatstva. Priroda je prije svega izvor<br />
upotrebne vrijednosti (i upravo od nje, dakako, dolazi do stvaranja<br />
prave vrijednosti), dok je rad samo izraz prirodne sile, radne snage<br />
čovjeka.« »Kad čovjek, umjesto da djeluje oruđem na predmet rada,<br />
76
djeluje samo kao motor jedne mašine-oruđa, voda, vjetar, para mogu<br />
ga zamijeniti i pretvaranje motorne snage u obliku ljudskih mišića postaje<br />
sasvim slučajno.« (Kritika programa njemačke radničke partije<br />
(Gotski program, 1875).<br />
Priroda može biti prisvojena od čovjeka da bi zamijenila njegov mišićni<br />
rad, što već i Mara predviđa u fazi potpune automatizacije, kad<br />
čovjek »staje pokraj mašine da bi je nadzirao«. Iz te činjenice proizašle<br />
su dalekosežne posljedice za odnos čovjeka i prirode.35 Jedna od<br />
osnovnih je da je čovjek izmijenio svoj temeljni stav prema prirodi:<br />
načinio je istovremeno oruđem i predmetom svoje eksploatacije. Njegov<br />
odnos prema prirodi postao je čisto utilitaran i instrumentalan.<br />
S gledišta urbanog života, priroda se javlja prije svega kao gradski<br />
pejzaž, kao oblik korištenja tla u gradskom prostoru, kao kompleks<br />
ekonomskih dobara, kao sredina u kojoj čovjek želi živjeti. Pojam<br />
»gradskog pejzaža« pretpostavlja »organizirani prostor«, dok je prirodna<br />
sredina više »disparatni prostor«.36<br />
Gradski pejzaž ima svoju atmosferu, svoje nebo, ali i svoje podzemlje,<br />
onaj dio »misterija« kojima su se obilno služili u prošlom vijeku<br />
Dumas i Hugo da bi pokazali povezanost puka prostorom. No, danas<br />
je pitanje podzemlja postalo bitni dio gradskog života u velikim gradovima,<br />
a negdje se uspostavlja kao pretežni dio dnevnog života (Montreal,<br />
Eddington). Pored transporta, gradsko podzemlje je značajno<br />
prije svega kao dio ekološkog sistema koji omogućava normalni i<br />
zdravi život u gradu.37<br />
Čovjek je od pradavnina živio od prirode i s prirodom znajući da<br />
je ona najviše dobro za njega, iako njena »slobodna dobra« (zrak, voda,<br />
itd.) nisu imala nikakvu razmjensku ili novčanu vrijednost. Ona<br />
33 U vezi sa ulogom automatizacije u odnosu čovjeka prema prirodi vidi: R.<br />
Supek, Sociologija i socijalizam, zatim: R. Supek, Automatizacija i radnička klasa,<br />
te P. Naville, U susret automatiziranom društvu, školska knjiga, Zagreb, 1972.<br />
36Jean Baptiste Vauquin, La nature et la ville, (Priroda i grad), Presses universitaires<br />
de Lyon, Lyon, 1977.<br />
37Jedan veliki grad, kao što je na primjer Pariz, sadrži u svojem podzemlju<br />
istovremeno: »Metro, kamenolome, mrežu odgodnih kanala, čitavu kanalizaciju<br />
(voda, plin, elektricitet, komprimirani zrak, pneumatike, telegraf, telefon), podzemne<br />
prolaze, privatne prostorije (lokali, bunari, artezški bunari, hidraulične dizalice,<br />
bušenja tla), podzemne kanale (koji spajaju pojedine dijelove Seine). Sve se to<br />
kako-tako sređuje, prema potrebama kako one nailaze, često bez unaprijed određenog<br />
plana, tako da pojedine povezanosti nisu pravilno predviđene a niti buduće<br />
potrebe nisu dovoljno određene.« E. Utudjian, L’urbanisme souterrain (Podzemni<br />
urbanizam), Kolekcija »Que sais-je?«, No. 533).<br />
Kao ekološka komponenta gradova koji žive od svojih^ bunara dolazi čitav režim<br />
podzemnih voda, koje su danas naročito ugrožene uslijed pretjerane upotrebe<br />
deterdženata. Tome valja pridodati i nuklearne radijacije, kad su nuklearne centrale<br />
postavljene blizu velikih aglomeracija, kao što je slučaj sa Zagrebom.<br />
.77
to nemaju niti za kapitalističku političku ekonomiju, sve do novijih<br />
vremena, kad korištenje svježeg zraka (sisaljke zraka po tokijskim ulicama),<br />
svježe vode (prodaja izvor-vode po svim zapadnim gradovima)<br />
postaje upotrebna vrijednost s određenom cijenom eksploatacije.<br />
U početku prirodna dobra jednog grada (pejzaž, zrak, voda, vjetar, kiša<br />
itd.) nisu imala nikakvu posebnu vrijednost. Bile su to prirodne blagodati<br />
doista date čovjeku od prirode na upotrebu bez protuvrijednosti,<br />
osim one koja je danas postala očita: da ih se ne zagađuje i ne<br />
čini neupotrebljivima. Međutim, sam faktor ljudskog naseljavanja ruši<br />
početni odnos čovjeka s prirodom. »Pojedinac gradi svoju kuću udaljenu<br />
od svakog naselja. Raspolaže cjelinom životnih elemenata koji su<br />
čisti, prirodnim dobrima koja nisu iskvarena (denaturirana), ako to nisu<br />
već njegovom prisutnošću. Pojedinac diše određeni zrak i posjeduje<br />
lični zvučni prostor; on raspolaže okolinom u kojoj sebi kuje životni<br />
prostor koji mu je svojstven. Čim se pojavljuje kolektivitet, postoji i<br />
kvarenje svih tih dobara. »(Vauquin, str. 28). Čuvanje prirodne sredine<br />
s prirodnim dobrima staro je kao i ljudska povijest, ali je ljudi nisu<br />
uvijek bili na podjednak način svjesni.<br />
Čovjek i gradovi danas su postali glavni zagađivači prirodnih dobara.<br />
Pogledajmo donju tabelu koja govori o glavnim izvorima zagađivanja.<br />
Tabela 1.<br />
GLAVNI ZAGAĐIVAČI I GLAVNI IZVORI ZAGAĐIVANJA<br />
•a xj<br />
OD<br />
3<br />
velika industrija S S<br />
plin i elektricitet J J<br />
transport J s<br />
poljoprivredna poduzeća 0 0<br />
trgovačka poduzeća S s<br />
kućne djelatnosti P p<br />
država<br />
Naravno, osnovno je pitanje da li je za nas uopće važno da živimo<br />
u čistom zraku i da pijemo nezagađenu vodu? Nije li čovjek sposoban<br />
da se kao organizam prilagodi na sve oblike zagađivanja, kao što su<br />
to nekii autori utvrdili za jednu vrstu paukova u New Yorku? Nažalost,<br />
rezultati medicinskih istraživanja pokazuju da čovjek nije tako<br />
prilagodljiv, čak ni onda kad je već izgubio osjetila za čistoću prirode.<br />
Kad je u pitanju zagađivanje zraka, pomišlja se najprije na plućni rak<br />
i kronični bronhitis. O tome postoje neki podaci. Evo ih:<br />
Tabela 2.<br />
MORTALITET UZROKOVAN RAKOM PLUĆA I BRONHITISOM U ENGLESKOJ I<br />
WALESU PO VELIČINI NASELJA (nacionalni prosjek = 100)<br />
Veličina grada<br />
Rak pluća<br />
Bronhitis<br />
muški žene muški žene<br />
Veliki gradovi 126 121 141 126<br />
Gradovi s više od 100.000 stanovnika 112 101 107 101<br />
Gradovi između 100.000 do 50.000<br />
stanovnika 93 88 90 86<br />
Gradovi s manje od 50.000 stanovnika 84 86 85 84<br />
Seoske zone 64 77 62 72<br />
Izvor: Lauther P. J., Krebsursachen in đer stadtischen Luft, Zentrallblatt fiir<br />
Bakteriologie, etc., Stuttgart, 1959, no. 3/6.<br />
Jedna druga nevolja koja raste proporcionalno s veličinom grada<br />
je buka. Buka koja ne mora ličiti na pucanj topa, ali koja djelujući<br />
stalno, besprekidno, s određenim intenzitetom timara i slabi živčani<br />
sistem.<br />
Čovjeku u primitivnim društvima, pa sve do suvremenog industrijskog<br />
društva, činilo se da mu prirodna dobra stoje na raspolaganju u<br />
neograničenim količinama. Danas je položaj drugačiji, ali još uvijek ne<br />
postoji neka ekonomska računica koja bi ušla u normalnu primjenu,<br />
kad se radi o potrošnji prirodnih dobara. Doduše, postoje teorije koje<br />
nastoje utvrditi njihovu vrijednost. Uobičajena teorija potrošnje razlikuje<br />
između »privatnog dobra« i »javnog dobra«: privatno je ono koje<br />
stoji na raspolaganju samo jednom pojedincu za potrošnju, dok je<br />
javno ono koje stoji na raspolaganju većem broju. Razlika između »privatnog«<br />
i »javnog« ne odgovara sasvim definiciji prirodnog dobra. Suvremena<br />
teorija uvodi faktor rijetkosti, tako da potrošnja jednog dobra<br />
zavisi istovremeno od razine upotrebe i broja pojedinaca. Ovu teoriju<br />
razradili su Buchanan i Yew Kwang i nazvali je »teorijom kluba«,<br />
79
Tabela 3.<br />
BAROMETAR BUKE U DECIBELIMA<br />
Glavni učinci dBa Izvori zvuka i tipična mjesta<br />
Prag boli 120 Avion u polijetanju<br />
110 Orkestar pop muzike<br />
NEPODNOSIVO<br />
100 Pneumatski čekić (na 1 metar)<br />
Stan blizu aerodroma<br />
Motor u punom ubrzanju (na 7 m)<br />
Teška opasnost slušnog ošteće<br />
Stari metro<br />
nja kod izlaganja u toku 8 sali Kamion ili autobus (na 7 m)<br />
dnevno 90 Mlin za kavu, mikser (na 60 cm)<br />
Početak opasnosti za teže ošte<br />
Bučno raskršće<br />
ćenje u toku 8 sati dnevno 80 Pneumatski metro<br />
Glasna konverzacija na uda<br />
Stan blizu autoputa<br />
ljenosti od 50 cm 70 Bučni ured<br />
Glasna konverzacija na 1,50 m 60 Otvoreni prozori u živoj ulici<br />
Normalna konverzacija na 3 m 50 Zatvoreni prozori u živoj ulici<br />
Početak ometanja uspavljivanja 40 Tiha dnevna soba, tiha spavaća soba<br />
TIŠINA<br />
Radio studio<br />
Pustinja<br />
20<br />
Jedva čujno 10<br />
Prag čujnosti 0<br />
Legenda: Galloway W. J., Clark'W. E., Kerrick J. D., Urban Highway Noise —<br />
Measurement, Simulation, and Mixed Reaction, Bolt Beranek and Newman Inc.,<br />
Technical Raport, No. 1505, 1968.<br />
jer određuje optimalni broj potrošača jednog dobra (jednog kluba, što<br />
odgovara broju upisanih)38. Ova teorija pokazuje da, kad je izvjesna<br />
razina eksploatacije premašena, kolektivne prednosti u eksploataciji<br />
prirodnog dobra počinju opadati, a istovremeno troškovi eksploatacije<br />
ili uređivanja eksploatacije stalno rastu. Eksploatacija postaje sve manje<br />
rentabilna, ali ostaje neophodna, jer grad ne može živjeti bez vode,<br />
šume ili zraka.<br />
Jedno od prirodnih dobara za koje su građani veoma zainteresirani<br />
je sam gradski prostor, a taj sa sve većom gustoćom stanovništva postaje<br />
sve rjeđi i skuplji. Ova činjenica dovodi do već poznate pojave<br />
neravnopravne ili neravnomjerne raspodjele zemljišta s obzirom na kupovnu<br />
moć pojedinih društvenih grupacija ili ekonomske djelatnosti.<br />
Čovjek ili grupacija, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, raspolažu<br />
istovremeno i prirodnim dobrima od kojih ona zavise. »To važi pod-<br />
" J. M. Buchanan, An Economic Theory of Club, Economica, vol. 32, 1965; Ng<br />
New Kwang, The economic Theory of Clubs: Pareto optimality conditions, Economica,<br />
august, 1973.<br />
80
Koncentrični model velikog<br />
grada (Chicago).<br />
I. centr. poslovni dio<br />
II. prelazna zona u toku<br />
transformacije<br />
III. stambena zona radničkih<br />
i obrt. kuća<br />
IV. rezidenc. suburbana zona<br />
V. mješovita vanjska zona<br />
.^N S’ OF enicA<br />
IN 1832. U0<br />
Ukus za antički geometrizam<br />
nije priječio društveno<br />
raslojavanje i gradsku<br />
džunglu . .. у<br />
Geometrizam ulica izraz je industr.-prosvj. kulture koja će<br />
dominirati modernom epohom<br />
ic<br />
re
jednako za kapital kao i za neke druge predmete a i trajna dobra, čije<br />
stjecanje dopušta da dođemo u posjed prirodnih dobara: ako kupim<br />
auto, na taj način stječem i pravo da koristim osam kvadratnih metara<br />
gradskog prostora, pravo da se krećem po gradu u vrijeme koje mi<br />
se sviđa stvarajući buku od 70 decibela, da mijenjam tuđi pejzaž, da<br />
zagađujem, itd.<br />
Usprkos stvarne zbrke između sredstava za proizvodnju, predmeta<br />
i prirodnih dobara, zahvaljujući izvjesnim ekonometrijskim tehnikama,<br />
možemo utvrditi koeficijente zapremljenosti (prenatipanosti),<br />
ili, što dolazi na isto, koeficijent denaturacije prirodnih dobara svojstven<br />
svakome od njih. Ovakvo istraživanje je neophodno za bilo koju<br />
reorganizaciju gradskog prostora koja bi išla u smjeru veće jednakosti<br />
među ekonomskim činiocima.« (Vauquin. op. cit. str. 85).<br />
Ostavljajući po strani veoma složenu privrednu računicu o korištenju<br />
prirodnih dobara u gradskom prostoru, zadovoljimo se konstatacijom<br />
do koje su dovela mnogobrojna istraživanja, naime da je potreba<br />
društvene ili kolektivne kontrole nametnula niiz zakonskih mjera kako<br />
pojedinci smiju koristiti prirodna dobra. Sjetimo se samo da je već<br />
u 13. vijeku postojao u Engleskoj zakon kojim se pod prijetnjom smrtne<br />
kazne zabranjivalo korištenje ugljena u Londonu! Danas je došlo<br />
vrijeme, kad su liberalističke teorije o »otvorenom tržištu« prirodnih<br />
dobara stvar prošlosti. Briga za njihovo sačuvanje i održavanje mora<br />
postati doista kolektivna briga. Dakako, sa ciljem da ona ravnopravno<br />
stoje svima na uživanje, a ne samo privilegiranima, koji su prisvojili<br />
pravo na čist zrak, bistru vodu, nezagađenu šumu, lijepi krajolik!39<br />
Ako je ekspanzija grada nezaustavljiva, a on po svojoj prirodi razara<br />
prirodna dobra, od kojih zavisi zdravi život čovjeka, onda je problem<br />
urbanizacije postao jedan od temeljnih problema suvremenog čovječanstva<br />
uopće. Nažalost, usprkos mnogobrojnim dobrim analizama<br />
0 uvjetima suvremenog gradskog života, još uvijek ne postoji jedna<br />
urbana teorija koja bi pružala zadovoljavajući odgovor na egzistencijalne<br />
probleme suvremenog čovječanstva. Rijetki su oni sretnici koji<br />
su uspjeli izboriti pravo na gradski pejzaž u skladu s ljudskim potrebama.<br />
S tim u vezi Bertrand de Jouvenel piše: »Slobodno je bogatome<br />
da svoj dom usadi u lijepi pejzaž, da izgradi skladnu baštu. Što se tiče<br />
siromaha, on nema pravo na pejzaž: i valja primijetiti da su stvarno<br />
” Moderno je zakonodavstvo već donijelo niz zakonskih odredbi u pogledu<br />
korišćenja tla. Tako se u francuskom Zakonu o korišćenju tla (1967) kaže: »Zakon<br />
može odrediti sve što će tvoriti (zaštićenu) okolinu kako na planu izgradnje, borbe<br />
protiv zagađivanja, zaštite ili osposobljavanja prirodnih prostora, kao i društvenu<br />
1 kulturnu okolinu, i animaciju kolektivnog života.«<br />
6 Grad po lideri tevjeka 81
danas u pogledu stanovanja gotovo svi »siromašni«. Siromašni (i još<br />
jednom, radi se gotovo o svim ljudima) nemaju slobodu da potraže<br />
pejzaž, još manje sredstava da ga izrade po svom ukusu. Ali ne postoji<br />
nikakva velika poteškoća da se izgradi pejzaž istovremeno s izgradnjom<br />
grada: dovoljno je da vodimo računa o pogledu čovjeka. To je luksuz,<br />
reći će netko. Ono što je neposredno korisno jest da se čovjeku pruže<br />
kvadratni metri gdje će smjestiti svoju obitelj. Da je to potreba krajnje<br />
hitna, tko bi mogao osporavati? Ima nažalost toliko ljudi koji loše<br />
stanuju, da je snabdijevanje stanom najveće dobročinstvo, koje će<br />
njegov korisnik uživati bez obzira na dekor. Ali ovaj stan će trajati,<br />
i trajat će deprimirajući utisak jednog žalosnog dekora.«40<br />
Gradski pejzaž i »pravo na grad« (Lefebvre) uključujući u sebi i pravo<br />
na prirodu, pravo na prirodna dobra koja su čovjeku neophodna za<br />
zdravi život. Utilitaristička kultura je sasvim zaboravila na ove temeljne<br />
vrednote ljudske egzistencije. Čovjek ne živi danas u gradu otuđen<br />
od prirode, on živi otuđen i od grada koji bi bio »po mjeri čovjeka«,<br />
u skladu s ljudskim potrebama, koji bi dopuštao da se ljudska ličnost<br />
harmonički razvija u skladu s okolinom u kojoj se kreće.<br />
DODATAK<br />
Tornjevi tjeskobe — pariški »La Dćfense«<br />
U pariškom »Le Mondeu« (10. II. 1980) Muriel Ray objavila je članak<br />
pod naslovom: »La Defense: tornjevi tjeskobe«, koji prikazuju istraživanje<br />
nekoliko pariških instituta o nekim vidovima života u neboderima.<br />
Donosimo ovaj članak kao ilustraciju prethodno rečenoga zbog<br />
njegova sintetičkoga obilježja, u nešto skraćenom obliku:<br />
LE DEFENSE: TORNJEVI TJESKOBE<br />
Poduzetnici su obećali »novo umijeće života«. Rezultat je suprotan:<br />
povorka psihosomatskih neugoda i pojačane poteškoće u društvenim<br />
odnosima<br />
Svakoga jutra četrdeset tisuća uredskih namještenika žuri prema<br />
Dćfensu. Drugi odlaze u tornjeve na Quai de Вегсу. U Lyonu je La Part-<br />
« в. de Jouvenel, Arcadie. Essais sur le mieux vivre. Trois notes sur l'habitat<br />
(Arkadije. Eseji o boljem životu. Tri zabilješke o stanovanju). Futuribles, Ed. du<br />
Seuil, Paris, 1970, str. 252.<br />
82
-Dieu četvrt u koju kuljaju namještenici iz tercijarnog sektora. I da<br />
ne zaboravimo vedetu: toranj na Montpamasseu, strijelu usađenu u<br />
srce Pariza. Francuska je slijedila, s izvjesnim zakašnjenjem, američki<br />
model: došlo je do koncentracije administrativnih namještenika i<br />
tornjevi paraju nebo.<br />
Smatra se da bi konstrukcija u visinu morala dopustiti da se učini<br />
rentabilnim skupi i rijetki prostor. Ni govora. Pariz nije Manhattan:<br />
U Defense površina tla za sve tornjeve predstavlja jedva 6% čitave površine.<br />
Više ekstenzivno korištenje prostora dalo bi istu količinu ureda<br />
s daleko nižim zgradama: šest do deset katova. Pravo objašnjenje<br />
vertikalne arhitekture veoma je jednostavno i neočekivano: dizalo. Za<br />
poduzeće koncentracija ureda mora omogućiti komunikaciju između<br />
personala iz raznih odjeljenja. No, nijedan pokretni tepih ne može, u<br />
sadašnjem stanju tehnike, da se takmiči u brzini s dizalom. Protu-primjer?<br />
Golema zgrada Pentagona, gdje svako odlaženje iz jednog ureda<br />
u drugi izaziva veliki gubitak u vremenu. Time is money.<br />
Prestiž gigantizma mogao je privući mnoge rukovodioce zablještene<br />
ovim pravocrtnim piramidama. A namještenici? Nogama na plastičnom<br />
podu, glavom u oblacima, krećući se u dizajniranom dekoru, izgleda<br />
da ovi korisnici tornjeva nemaju osjećaj da su u raju.<br />
Juni 1976. Ljeto s pasjom vrućinom. Najednom, klimatizacija se u<br />
tornju Paris — Lyon, u kompleksu Bercy-La Rappee, pokvarila. Ubrzo<br />
se temperatura popela na 40 stupnjeva. Iza prozora tope se zastori.<br />
Ambulantna kola odvoze u bolnicu Saint Antoine nekoliko namještenika<br />
koji su se onesvijestili.<br />
Nakon ovoga incidenta CFDT (Francuska demokratska konfederacija<br />
rada) odluči da provede anketu među namještenicima tornja: na<br />
predloženi anketni list odgovara 1.760 osoba. Rezultati su deprimirajući.<br />
Polovina anketiranih namještenika izjavljuje da su im oči nadražene<br />
ili da imaju bljeskove; 48% su često prehlađeni, 25% pate od<br />
sinusa, gotovo 30% od glavobolje i 46% od težine u nogama. Tome se<br />
priključuju i psihosomatičke smetnje: porast težine, povećano uzimanje<br />
alkohola, duhana, lijekova, smetnje u spavanju, problemi s probavom,<br />
tjeskobe.<br />
Žalosni inventar za jednu arhitekturu koja je visoko racionalna i<br />
»promišljena« do najmanjeg detalja! Jedan nedavni izvještaj koji je<br />
objavila Nacionalna agencija za poboljšanje uvjeta rada (ANACT) dopušta<br />
da se uoče faktori koje valja optužiti: psihološki, tehnološki, ali<br />
također, i naročito, sociološki.<br />
6» 83
TJESKOBA<br />
Tornjevi su svijet izvan svih mjera, potpuno vještački. Oni su izvrsni<br />
katalizator za sve naše difuzne tjeskobe. Kakvo čudo da potiču tjeskobu<br />
onih koji moraju u njima raditi? Sindrom »Paklenog tornja...«<br />
Poduzeća nastoje često puta spriječiti ovu pojavu u času kad se instaliraju<br />
u tornju. Tako je U. A. P. organizirao prije nego što se smjestio<br />
u Defense, jednu vrstu otvorenih vrata za tisuću šestotina dobrovoljaca.<br />
Neke se je zamolilo da pokušaju svijećama zapaliti plastični pod<br />
da bi se uvjerili kako je doista otporan prema vatri. Nakon preseljenja<br />
uspostavili su službu pomoći. Ova služba je morala odgovarati na<br />
više od dvadesetijednu tisuću pitanja što su ih postavili novi stanovnici.<br />
No, psihologija ne objašnjava sve stvari. Neke uprave su sklone tome<br />
da sve uočene simptome pripišu »histeriji«, uglavnom ženskog personala.<br />
Međutim, tornjevi doista predstavljaju izvjesna tehnološka obilježja<br />
sposobna da utječu na zdravlje namještenika.<br />
Stanovnici tornjeva često kritiziraju klimatizaciju. U veoma visokim<br />
neboderima doista je neophodno da postoji stalni air condition: vjetar,<br />
sunce stvaraju različiti pritisak s obzirom na fasadu; zabranjeno<br />
je otvarati prozore, ako ne želite izazvati pravi ciklon! Kod zatvorenih<br />
prozora je neophodna aklimatizacija radi reoiklaže zraka, održavanja<br />
stalne topline i zadovoljavajućeg stupnja vlage. Da li ona šteti zdravlju?<br />
Nema sumnje, da je neugodno stalno slušati zujanje aklimatizera,<br />
nemogućnost da se otvore prozori stvara klaustrofobiju. Međutim, ne<br />
postoji prava patologija zbog klimatizacije, ako dobro funkcionira.<br />
Zrak je sigurno manje zagađen u tomjevima Defense nego u četvrti<br />
Opere oko pet sati popodne! Klimatizacija predstavlja, pored toga, nesumnjivu<br />
prednost u periodima velikih vrućina.<br />
Ali idealno funkcioniranje je rijetko. Zrak je katkada suviše vlažan,<br />
što može izazvati prehlade i hunjavice ili je, kojiput, suviše suh. Boca<br />
mineralne vode na radnim stolovima je dio svakodnevnog pejzaža u<br />
tornjevima. Ona, nažalost, ne spriječava niti nadražaj dišnih putova niti<br />
konjunktivitis. Uostalom, klimatizacija je često izračunata vrlo tijesno<br />
za nutarnje potrebe, pa i najmanja promjena, kao što su nutarnje<br />
pregrade ili zidovi, čini klimatizaciju nedovoljnom; reciklaža zraka loše<br />
funkcionira, a osiromašenje u kisiku izaziva umor i nelagodu.<br />
Kondicioniranje zraka ne predstavlja, dakle, probleme koje se ne<br />
bi moglo riješiti, pod uvjetom da ono točno radi. To nije, međutim,<br />
slučaj sa »slijepim lokalima«. Što je to »slijepi lokal«? Mjesto bez danjega<br />
svjetla, bez prirodnog zračenja, bez pogleda na vanjsku okolinu.<br />
84
Nalazimo ga općenito u podrumima ili centralnim dijelovima tornja.<br />
Tu se gomilaju dvije vrste problema: umjetno osvjetljenje i odsutnost<br />
dodira s vanjskom okolinom.<br />
Umjetno osvjetljenje ne dovodi samo do vidne nelagode. Odsutnost<br />
prirodnog svjetla utječe na opće fiziološko stanje, jer ono sadrži infracrvene<br />
i ultravioletne zrake. Prirodna svjetlost posjeduje specifična<br />
svojstva. Ona pogoduju, na primjer, biološkoj djelatnosti kože (pomanjkanje<br />
izaziva smanjenje kožnih pigmenata i time bljedilo). Prirodno<br />
svjetlo povećava također otpornost prema zaraznim bolestima i olakšava<br />
sintezu vitamina. Razmjer ovoga problema možemo vidjeti, ako uzmemo<br />
da neki namještenici, koji rade u slijepim lokalima i ručaju u<br />
kantini u podzemlju ne vide danje svjetlo od listopada do veljače, osim<br />
vikendom!<br />
Odsutnost dodira s vanjskim svijetom izaziva druge poteškoće. U<br />
Sjedinjenim Državama, gdje su utvrdili da namještenici u slijepim lokalima<br />
izlaze vdše puta dnevno da bi vidjeli »kakvo je vrijeme«, neke<br />
uprave postavile su u uredima televizijske kamere u boji koje dopuštaju<br />
da se prate meteorološke promjene vani. Priča nam ne govori da<br />
li je ovo perverzno pomagalo iz tehnologije smirilo tjeskobu ljudi, što<br />
rade odsječeni od prirodne okoline ...<br />
USAMLJENOST<br />
Jedan toranj, podvlači ENACT, mije naprosto zgrada snabdjevena<br />
nekim tehnološkim posebnostima. To je novi društveni i odnošajni svijet<br />
koji traži značajni napor prilagodbe onih koji u njemu rade. Da li<br />
je to samo zbog panorame što se uvijek direktorski katovi smještavaju<br />
na vrh zgrade? Vertikala simbolizira hijerarhiju u njenoj apsolutnosti.<br />
U pravom smislu riječi, naredbe »padaju s neba«.<br />
Razdaljina između viših i nižih redova hijerarhije se povećava uslir<br />
jed poteškoća u unutarnjem komuniciranju. Paradoksalno, tornjevi koncentriraju<br />
radnike, ali usamljuju pojedince.<br />
Prvi faktor: pokretna satnica. Ona je neophodna. Kako bi dvadesetak<br />
dizalica u tornju ASSUR-a, u Defense, mogla primiti u isto vrijeme<br />
2.660 namještenika? Za vrijeme podnevne pauze namještenici u svakoj<br />
službi imaju pravo sići da bi ručali. Oni susreću uvijek ista lica<br />
u kantini, i nikada druga. A mnogi nisu vidjeli, otkad su u tornju, svoje<br />
kolege koje su svakodnevno susretali u staroj zgradi u središtu Pariza.<br />
85
Vertikalno kretanje spriječava također i spontane dodire. Kako da<br />
se čovjek zaustavi, da bi pet minuta brbljao u jednom ultra-brzom dizalu?<br />
I čemu da se ode na viši kat po čokoladu ili kavu s mlijekom kad<br />
vam to mogu dati automati na svakom katu? Tako dodiri postaju sve<br />
rjeđi.<br />
Počinjemo shvaćati sukobe koji nastaju zbog kafeterija, ma kako<br />
to izgledalo smiješno, a koji mogu ići sve do štrajka. One su doista<br />
jedino mjesto gdje se namještenici mogu lako sastati. Više puta je uprava<br />
pokušala da to spriječi za vrijeme radnih sati, čak je predložila<br />
besplatno dijeljenje pića na radnim mjestima.<br />
Poteškoće u komuniciranju između raznih službi umanjuju društvenu<br />
jedinstvenost na katu, na »platou«, u žargonu tornjeva. Cesto puta<br />
se radi o plakatima-pejzažima. Potonji su doista dobro prilagođeni arhitekturi<br />
tornjeva: ukidanje pregrada dopušta bolje širenje prirodnog<br />
svjetla i smanjuje troškove klimatizacije. S gledišta personala je seljenje<br />
u tornjeve često puta povezano s otkrićem otvorenih prostora. Promjena<br />
koja nije bezbolna.41<br />
Svaki pojedinac ima potrebu za nekom teritorijom, koju može smatrati<br />
svojom i dati joj vlastiti pečat. Ured-pejzaž ne može zadovoljiti<br />
ovu potrebu, osim ako posjeduje obilježje dovoljnog komfora: izvrsnu<br />
akustičnu izolaciju, pristojne udaljenosti između biroa, itd. Kad su<br />
ti uvjeti ispunjeni, namještenici kažu da su zadovoljni. Ako nisu, napetosti<br />
postaju žestoke. Da bi se »izbjeglo susjedu«, pojavljuje se ponašanje<br />
koje se naziva »označavanje svojeg teritorija«. Jedan namještenik<br />
to objašnjava: »Ograđujemo se pomoću ormara, kutija, dosjea.<br />
Ljudi ne prilaze. To je naše područje.«<br />
... .Ured-pejzaž nanovo »dijeli karte«. Autoritarno ponašanje nije<br />
više uputno: »Prije, primjećuje jedan nadglednik, kad je netko načinio<br />
nepodopštinu, mogli smo ga pozvati i natrljati mu nos. Sad nije više<br />
moguće nekoga kritizirati pred čitavim svijetom. Potrebno je spustiti<br />
ton, uvjeravati.« Konačno, budući da je ured-pejzaž stvoren za grupni<br />
rad, potrebno je zamijeniti »zapovijedanje« »poticanjem«. Radi se o<br />
obratu dosta opasnom za kadrove odgoja u staroj školi!<br />
Otvoreni je prostor, svakako, jedna kontrolna struktura, gdje u svakom<br />
trenu svi mogu svakoga vidjeti i slušati. Sindikalisti se na ovo tuže;<br />
»Prije su postojali mali uredi za četiri ili pet osoba, objašnjava jedan<br />
aktivist CGT-a (Opća radnička konfederacija) u tornju ASSUR-a.<br />
*' Zanimljivo je da je otvorene uredske prostore, s pregledom od jedne do<br />
druge strane, јоб branio Georges Friedmann kao oblik »humanizacije« otuđenog<br />
prostora, ali ovdje vidimo da on znači nešto sasvim drugo. (Opaska RS).<br />
86
Mogli smo tamo diskutirati, jer šefa nije bilo čitavo vrijeme. Sada, s<br />
velikim platoima to nije više moguće. Ljudi se ne usuđuju govoriti pred<br />
šefom. I mi sami dajemo tek neku izjavu pa odlazimo.«<br />
CEMU IZLAZITI?<br />
Ako je toranj specifična društvena sredina, to je i zbog toga što je<br />
potpuno odsječen iz tradicionalnog gradskoga tkiva. S veoma rijetkim<br />
izuzecima, tornjevi su grupirani u široke uredske zone, koje su postrojene<br />
na periferiji grada da bi oslobodile središte. Mnogi namještenici<br />
Defense-u radili su ranije u tradicionalnom »poslovnom trokutu«: Champs-Elysees,<br />
Općra, Gare Saint-Lazare. Za njih je ovo radikalna promjena.<br />
U podne su namještenici staroga kvarta, naročito žene, sudjelovali<br />
u nizu odmarajućih i trgovačkih djelatnosti. Odlazili su ručati ili popiti<br />
kavu u bistro na čošku ulice; ili bi se preskočilo ručak da se sačuva<br />
linija, ili bi se otišlo pogledati izloge galerije Lafayette. U Defense<br />
ljudi ostaju u tornju. Ona posjeduje sve što je potrebno za tekući život:<br />
kafeteriju, kantinu, eventualno putničku agenciju ili banku. Pa čemu<br />
izlaziti? Ionako nema ničeg privlačnog vani. »Nemamo želju da<br />
izađemo u jedinu kafeteriju da bismo tamo vidjeli iste glave. A pored<br />
kafeteri ja nema ničeg drugoga«, rezimira jedan namještenik GAN-a.<br />
»Novo umijeće života«, kao što objavljuju poduzetnici La Defense?<br />
Ili nove tercijarne tvornice?
3 Nova urbana politika:<br />
od tehnokracije ka<br />
socijalizaciji<br />
»Vratimo grad njegovim stanovnicima« . .. »Dokončajmo sa segregacijom«<br />
... »Stop monumentalnim zabludama« .. .»Prioritet kvalitetu«<br />
... »Dajmo mjesto snovima i mašti« ... »Ulice pješacima« ... »Neka<br />
urbanizam bude stvar sviju« ... Neka grad bude ponovo mjesto kolektivnog<br />
života, razmjene i sastanaka« ... »Ukratko: izmijenimo grad da<br />
bismo izmijenili život«!<br />
Tko je onaj koji se služi ovim riječima? Buntovna ljevica? Teoretičari<br />
»urbane revolucije«? Partije i organizacije koje su odlučile da se<br />
suprotstave kapitalu na području »životnih okvira«? Još prije nekoliko<br />
godina ne bi bilo nikakve sumnje kome pripada očinstvo za ove<br />
parole, kao ni identitet onoga na koga su nišanile: na poduzetnike, bankare,<br />
industrijalce, tehnokrate i političare jednog režima što je dopustio<br />
francuskoj buržoaziji da pobjednički juriša na ponovno osvajanje<br />
urbanog prostora. No, evo kako ti isti što su opljačkali grad preuzimaju<br />
danas za svoj račvm one iste parole koje su služile da ih prokažu,<br />
pa ispisuju »pravo na grad« na pročelje »naprednog liberalnog društva.«1<br />
Ovakav obrat od tehnokratskih hum anističkim shvaćanjima, a da<br />
pri tome vladajuća klasa sačuva svoje interese, što toliko ispunja negodovanjem<br />
Gamiera i Goldschmidta, neće nimalo začuditi one koji se<br />
bave razvitkom društvenih teorija o proizvodnim organizacijama. Samo<br />
što se takav obrat ovdje dogodio već prije pedeset godina! Dakle,<br />
stvar nije nova i korisno je vidjeti na kakvim motivima počiva. Uvođenje<br />
»znanstvene organizacije rada« ili tajlorizma, kojega je Lenjdn<br />
preporučivao i za socijalističke tvornice, počivala je na poznatim načelima<br />
racionalne i funkcionalne organizacije koja poštuje efikasnost<br />
u proizvodnji, standardizaciju radnih operacija, strogo podvrgavanje<br />
pojedinca jednom kolektivnom zadatku i ritmu, maksimalno izvlače<br />
1J. P. Gamier i D. Goldschmidt, La comedie urbaine ou la citi sans classes<br />
(Gradska komedija ili grad bez klasa), Maspero, Paris, 1978.<br />
88
nje profita iz minimuma uložene energije, ali isto tako i dominaciju<br />
cjeline nad pojedinim nosiocima radnih zadataka, to jest disciplinu i<br />
hijerarhijski autoritet u rukovođenju organizacijom. Obrat od ovog tehnokratskog<br />
ili »mehanicističko-birokratskog« shvaćanja ka jednom<br />
»organicističkom« ili »humanističkom« zbio se otkrićem »ljudskog faktora«<br />
ili »grupnog faktora« (po Kurt Lewinovoj michiganskoj ih Elton<br />
Mayovoj harvardskoj školi), najprije s vrlo skromnim ambicijama da<br />
bi se pokazalo kako se ljudska grupa ponaša na svoj posebni način, bitno<br />
različit od formalne hijerarhijske organizacije koja čovjeka promatra<br />
samo kao elemenat proizvodnog lanca. No, doskora se rasplamsao<br />
čitav jedan pokret sa zahtjevom za radikalnijim promjenama proizvodne<br />
organizacije za dobrobit čovjeka proizvođača a i za samu rentabilnost<br />
tvornice.<br />
Iako su socijalistički nastrojeni autori nastojali radikalizirati ovu<br />
problematiku, ukazujući na razne oblike otuđenosti čovjeka u proizvodnim<br />
odnosima, sami su poduzetnici, industrijalci i menedžeri ubrzo<br />
shvatili da ona može poslužiti kao način integracije radnika u proizvodnju,<br />
pa je tako veliki organizator i kapitalist Henri Ford, istaknuo:<br />
»Tvornica ima dva cilja: da proizvede korisne predmete i da ostvari<br />
ljudsku zajednicu«. Tako je industrijski paternalizam izbio iz ruku<br />
radikalnoj ljevici one adute kojima ga je ona osporavala. Slična<br />
strategija se danas odvija i u urbanizmu, samo što ostvarenje ljudske<br />
zajednice u tvornici znači »radnu zajednicu« a u gradu »životnu zajednicu«.<br />
Znamo iz iskustva da je doktrina o »međuljudskim odnosima«, usprkos<br />
veoma lijepih zamisli i pokušaja da se stvarno demokratizira<br />
tvornica, bola jalova zbog jednog osnovnog previda: ona je previdjela<br />
ili zapostavila ulogu realne, stvarne hijerarhije u organizaciji i bitni<br />
faktor na kojemu ona počiva, naime faktor društvene moći: tko je onaj,<br />
u stvari, što ima zadnju riječ u organizaciji? Ona je želila — utopistički<br />
— promijeniti način ponašanja ljudi, a da nije dirnula u stvarne<br />
ekonomske i političke odnose moći u tvornici i izvan nje. Nije li to slučaj<br />
i s »Novom urbanom politikom«? No, pogledajmo najprije u čemu<br />
se ona sastoji.<br />
1. STO ŽELI »NOVA URBANA POLITIKA«?<br />
Ne radi se o mišljenjima lijevih ili nonkomformističkih teoretičara urbanog<br />
prostora, već o stavovima onih koji odlučuju o urbanoj politici<br />
u jednoj zemlji, i to ne manje značajnoj od Francuske, koja na tom<br />
89
području, barem što se tiče našeg starog kontinenta, još uvijek »daje<br />
ton«. »Ako je politika uređenja prostora morala rješavati u toku mnogih<br />
godina kvantitativne probleme i potrebe, sad je došao čas da humaniziramo<br />
urbano uređenje. Ovaj sretni razvitak uključuje da će se<br />
više mjesta dati težnjama potrošača, uzeti u obzir problemi svakidašnjeg<br />
života, te da će se veća pažnja pridati ideji kvaliteta.«2 Ovaj stav<br />
Ministarstva odgovara željama bivšeg predsjednika francuske republike,<br />
Giscard Valćry d’Estainga, koji kaže: »U našoj je zemlji doskora<br />
rođena individualna i kolektivna težnja za boljom sredinom... U toku<br />
sljedećih godina ova će briga pobijediti i nesumnjivo vladati izvjesnim<br />
brojem naših velikih nacionalnih debata.« (»Le Monde«, 3. VII. 1974).<br />
Upravo ovaj predsjednik, kojega će Francuzi doskora smijeniti optužujući<br />
ga zbog »tehnokratskih tendencija«, istaknuo je »kvalitet života«<br />
kao cilj vladine akcije i perspektive društvenih promjena. Njegov ministar,<br />
Chalandon, ukazao je prstom na glavne protivnike i poteškoće<br />
u ostvarivanju ovoga cilja: »Potrebno je izvršiti intelektualnu i političku<br />
revoluciju da bismo oslobodili urbanizaciju od industrijalizacije, te<br />
uspostavili prevlast urbanizacije nad industrijalizacijom. To je, po mojem<br />
mišljenju, veliki zaokret u urbanističkoj politici.« I, kao da se ne<br />
radi o ministru jedne desničarske vlade, on nastavlja: »Naše društvo<br />
— možda sam u tome marksist? — podvrgnuto je silama proizvodnje,<br />
kojima vladaju potreba za profitom i zakon tržišta; zbog toga se čovjek<br />
bez obzira da li je proizvođač ili potrošač, nalazi u jednom paklenom<br />
krugu.« Doista, ni Henri Lefebvre ne bi to bolje rekao!<br />
Giscardov zaokret u urbanoj politici bio je uperen protiv gigantizma<br />
industrijske epohe, koja je našla svoj simbol u betonskoj trgovačkoj<br />
četvrti Le Dćfense, gdje ne stoji ni jedno drvo, ali zato skaču vodoskoci<br />
po muzičkoj partituri, a gdje su po svoj prilici i velike trgovačke<br />
kompanije i robne kuće mislile — možda pogrešno da će i profiti skakati<br />
više nego u starim četvrtima Pariza, s desne i lijeve obale Seine.<br />
Bio je uperen protiv shvaćanja njegovog prethodnika Georgesa Pompidoua<br />
da »gradom moraju vladati automobili« (novoplanirane auto-ceste<br />
ш Seineu morale su s njenih obala otjerati mirne šetače i ljubitelje<br />
bukinista!), neboderi natkriljeni nad prošlovjekovnim niskim četvrtima<br />
kao ?nalc moći industrijske epohe (»... čini mi se apsurdno da bi<br />
valjalo ograničiti visinu jednog tomja-nebodera«, govorio je Pompidou).<br />
Ali se od tih manhatanskih simbola moći kapitalizma ogradio i<br />
sam Giscard d'Estaing: »Čemu bi jedan toranj iznad svih mjerila mo-<br />
1 Etudes d’Urbanisme. DAFU, Ministarstvo za prostorno uređenje Francuske,<br />
La Documentation frangaise, lipanj 1975.<br />
90
ao probijati krov jednoga grada, poremetiti organizaciju već ranije<br />
postojećih ulica ispod njegovih nogu i nametnuti sliku jednog malog<br />
broja potrošača svima ostalima?« U slavu industrijske epohe s njenom<br />
racionalnom funkcionalnošću ostao je kao arhitektonski skandal i kao<br />
nesumnjivi potrošački uspjeh sam Pompidouov centar, Centre Beaubourg,<br />
čelični »monstrum za naučne informacije«, dakle nešto više od<br />
onoga što je zamišljao Le Corbusier pod »mašinom za stanovanje«:<br />
monstrum koji je svoju utrobu izbacio na površinu, na fasade (pokretna<br />
stepeništa, zračne odvode razne instalacije), kako bi u njenu šupljinu<br />
primio golemu masu kulturnih potrošača knjiga i slika, masu čitalaca<br />
i gledalaca što ga ispunjava od jutra do večeri, tako da ta istinska<br />
»tvornica ljudskoga znanja ili informacija« tuče sve rekorde u svijetu.<br />
Na sreću, ovo čudovište ne pokazuje ni najmanju težnju za ekspanzijom<br />
jer se oko njega još uvijek obnavlja Pariz 19. vijeka s mnoštvom<br />
objekata iz ranijih stoljeća. Nije li to sudar stoljeća: modernog, futurističkog,<br />
i starih, zamrlih, sudar koji govori o polihistoričnosti naše<br />
kulture i našeg doživljaja temporalnosti?<br />
Ukratko, novu tendenciju ili obrat »ljudskom faktoru« u urbanizmu<br />
možemo sažeti riječima Gamiera i Goldschmidta:<br />
»Shvaćanja, kojima se rukovodilo uređenje prostora nakon završetka<br />
rata, i naročito na početku pete republike, bila su: ekonomizam, produktivizam,<br />
funkcionalizam, tehnokratizam...«<br />
Izgleda da je danas NUP (Nova urbana politika) suprotstavljena<br />
ovim načelima riječ po riječ, jer se izvršeni obrat ne ograničuje na negativne<br />
mjere s namjerom da zabrani ono što se radilo ranije. Nakon<br />
što se dugo vremena začaurio u instrumentalističkoj: i kvantificirajućoj<br />
viziji uređenja gradova, novi urbanizam, izgleda, ide sve više prema istom<br />
cilju: oživjeti grad kao kolektivnu stvarnost.<br />
— Rehabilitacija prostora za okupljanje (trgova, foruma, agora, podiuma,<br />
ulica za pješake, parkova, slučajnih terena, integriranog opremanja,<br />
itd.) i valorizacija tih prostora pomoću prikladnih gadgeta<br />
(gradsko pokućstvo, signaletika, mozaici i zidne slikarije, gradska umjetnost<br />
...).<br />
— Ponovna afirmacija historijskih centara kao privilegiranih mjesta<br />
identifikacije građana: čišćenje i restauracija starih kvartova, konzerviranje<br />
i oplemenjivanje arhitektonske baštine, modernizacija i uklapanje<br />
raznih aktivnosti (zabavnih, kulturnih) koje pogoduju komunikaciji.<br />
— Borba protiv segregacije i mono-funkcionalnosti, faktora usamljivanja<br />
i jednoličnosti: stvaranje raznovrsnijih tipova stanovanja unu-<br />
91
tar istog sektora, uključivanje društvenih stanova u većem broju u<br />
slučajevima renoviranja d rehabilitacije, nastojanje da se dobije veća<br />
heterogenost stambene populaoije, banalizacija i polivalentnost ekipiranja,<br />
kako bi se naglasila »društvena izmiješanost«.<br />
— Prioritet javnom transportu da bi se urbanom prostoru dalo<br />
obilježje javnog mjesta s kolektivnim prisvajanjem: restruktuiranje saobraćajne<br />
mreže, kažnjavanje upotrebe automobila (strožiji propisi),<br />
uvođenje novih načina saobraćaja (tramvaj, električna vozila, itd.) i<br />
modernizacija već postojećih (autobus, metro), podstrekavanja da se<br />
češće upotrebljavaju kolektivna sredstva saobraćaja (snižena ili besplatna<br />
tarifa).<br />
— Reaktiviranje urbanih slika koje su pale u zaborav (prelaženje<br />
ljudi, miješanje raznih slojeva, folklor, lokalna boja, svečanosti, sajmovi,<br />
selo, susjedstvo, osjećaji pripadanja, duh grada, itd.) pomoću »simboličkih«<br />
manifestacija zajedničarstva: festivali, defilei, kulturne nedjelje,<br />
»glazba na ulici«, tržnice i izložbe pod vedrim nebom, igre i natjecanja<br />
na ulici, putujuća kazališta, itd.<br />
— Oživljavanje »lokalne demokracije«: otvaranje općinske administracije<br />
prema publici i pojačani dodiri s građanima (izložbe u općinskoj<br />
vijećnici, susreti-debate između građana i funkcionara, audio-vizualna<br />
obavještenja, hostese), sudjelovanje građana u odlučivanju (kolektivna<br />
razrada planova o zaposjedanju da, referendumi, stvaranje<br />
raznih komisija sa savjetodavnom funkcijom izvan općinske administracije,<br />
priznavanje i institucionalizacije udruženja i komiteta kao priznatih<br />
sugovornika u upravljanju svakodnevnim životom. (Vidi Gamier-<br />
-Goldschmidt, trideseta stranica i dalje.)<br />
Kad bismo se vratili programu »humanizacije tvornice«, onako kako<br />
je opisuje Georges Friedmann u svojim djelima o »razmrvljenom radu«,<br />
našli bismo mnogo srodnih ideja ovima što ih iznosi NUP. Bitna<br />
je karakteristika tog programa da je razmišljanje na osnovu »industrijskog<br />
imperativa« zamijenilo razmišljanje o »socijalnom imperativu«,<br />
a to bi značilo, kad je riječ o uređenju prostora, da su pitanja<br />
društvene integracije građana i njihova identifikacija s mjestom obitavanja<br />
došli u prvi plan. Prostorno se to izražava na dosta jednostavan<br />
način: na primjer, »vertikalnom urbanizmu« Pompidoua Giscard je<br />
suprotstavio »horizontalni urbanizam«, koji, poštuje tradicionalne dimenzije<br />
Pariza. Ili da se ukloni društvena segregacija — rehabilitacijom<br />
ulice ili »lokalnom demokracijom« — pomoću arhitekture koja daje<br />
ljudima mogućnosti da »je shvate i prisvoje«.<br />
»Sasvim sigurno, čitav ponor, primjećuje Gamier i Goldschmidt,<br />
odvaja ove dvije vizije urbanizma. A ipak one dolaze od dva čovjeka<br />
92
koji nesumnjivo pripadaju istoj klasi. Treba li zaključiti da je sama<br />
buržoazija prebacila pušku s jednog ramena na drugo?«<br />
U tajlorizmu, koji ima svoj urbani ekvivalent u tehnokratskom funkcionalizmu,<br />
čovjek je prije svega radna snaga uključena u proces maksimiranja<br />
profita, što je isto što i maksimum eksploatacije ove radne<br />
snage. Međutim, sam razvitak kapitalizma je prisiljavao poslodavce da<br />
ne gledaju na radnike samo kao na radnu snagu, već kao i na potrošača.<br />
Nije li već Marx primijetio da je radnik »radna snaga« samo za<br />
kapitalistu koji ga neposredno zapošljava, ali da je on za drugoga kapitalistu<br />
prije svega »potrošač«! Nakon što je »potrošačko društvo«<br />
demantiralo razne marksističke teorije o progresivnoj pauperizaciji (u<br />
materijalnom pogledu) radničke klase (Grossmann), porast potrošačke<br />
moči radničke klase morao se prenijeti i na stanovanje. Tako<br />
je iščezla ona tipizirana izgradnja »radničkih naselja« iz ranijeg<br />
doba, koncem prošloga i početkom ovoga vijeka, i radničko stanovanje<br />
približilo se srednjim slojevima. (Slum je ostao u najvećem dijelu privilegija<br />
imigrantske radne snage.) Moglo bi se reći da »etatističke koncepcije«<br />
u urbanizmu izmiču pred »privatističkim«, kao što ističe H.<br />
Lefebvre:<br />
»Što se tiče urbanizma danas, kritika s desna stavlja akcenat na individualnu<br />
kuću i privatnu inicijativu. U ovoj vrsti velike ljuljačke ili<br />
velikog pokreta, što vuče francusko društvo, gdje se etatističko, začudno<br />
nazvano »društvenim« ili »kolektivnim«, suprotstavlja »individualnome«,<br />
ili »privatnome«, vaga se danas jasno naginje na stranu individualnoga,<br />
to jest »privatne« inicijative i kapitala. Cilj, je ove kritike očito<br />
da prokrči put kapitalu koji traži investicije s najvećim »profitom«.3<br />
Razumije se, da ova logika izvlačenja profita u potrošačkom društvu<br />
ne može izbjeći pritisku »ljudskog faktora« i »socijalnog 'imperativa«,<br />
pogotovu kad se općina nađe u rukama socijalističke uprave i njenog<br />
odlučivanja o investicijama. Tada ono, što nam izgleda kao obična mistifikacija<br />
u kapitalističkim uvjetima, ili iz kapitalističke perspektive,<br />
dobiva jedan novi smisao i pomiče se u drugi okvir razmišljanja.<br />
2. PROSTOR STO SPAJA A NE ODVAJA<br />
Borba protiv segregacije revalorizira sve one oblike prostornog rješenja<br />
i uređenja koji dopuštaju da se ljudi što više nalaze zajedno, da što više<br />
saobraćaju u neformalnim odnosima, da sudjeluju u životu svoje urba-<br />
1 H. Lefebvre, Espace et Politique, Anthropos, 1972, str. 59.<br />
93
ne zajednice. Dok je tehnokratski funkcionalizam stavljao težište na čovjeka<br />
kao radnu snagu i na što jeftiniju reprodukciju radne snage u<br />
»slobodnom vremenu«, NUP sada nalazi da on ima niz veoma važnih<br />
uloga upravo u »slobodnom vremenu«, gdje se ne pojavljuje više samo<br />
kao strogo »privatizirani čovjek« ili čestica »usamljene gomile«, okružen<br />
katkad svojom obitelji u skučenom i odijeljenom prostoru, već ga<br />
nalazi kao socijalno biće, kao »citoyen-citadin-a« (građanina svoga grada),<br />
kao građanina i sugrađanina istovremeno, dakle kao političko i<br />
zajedničko biće.<br />
Novo je u NUP-u da grad nije više shvaćen kao puko sredstvo ekonomskog<br />
rasta već kao mjesto društvene integracije ili kohezije. U tome<br />
se slažu ne samo predstavnici oficijelne politike i lijevi teoretičari,<br />
već i »Savez stanara u kućama za jeftino stanovanje«: »Grad ne postoji<br />
samo da bi udovoljio potrebama pojedinaca, već je njegov pravi poziv<br />
naročito u tome da stvori kolektive, te zadovolji osnovnu potrebu čovjeka<br />
da živi zajedno s drugima. Grad je ustvari ostvarenje, u prostoru<br />
i vremenu, jednog društvenog projekta.« To znači rušiti klasne i kastinske<br />
pregrade koje su dosada davale izgled gradu. Sadašnji predsjednik<br />
Francuske, F. Mitterand, zalažući se za decentralizaciju i samoupravljanje,<br />
kaže: »U povorci zala od kojih tipi naše društvo postoji jedno specifično<br />
što dolazi od iščezavanja grada: to je opasnost koja prijeti svakom<br />
pojedincu, čak svakoj grupi, naime da bude odvojen od društva,<br />
odbačen od njega, pa osjećajući tolike poteškoće da se u njega uključi,<br />
čini mu se da je nasilna akcija najbolje sredstvo.«4<br />
»Sve do konca sedamdesetih godina je urbana politika ostavila u<br />
pozadini, ukoliko nije potpuno zanemarivala, kvalitativne vidove uređenja<br />
prostora, pa su poboljšanja na ovom području dolazila isključivo<br />
od inicijative pojedinaca ili automatski proizlazila iz zadovoljenja kvantitativnih<br />
potreba. Tako je akcenat stavljen na broj stanova koje valja<br />
izgraditi, kvantitet radnih mjesta koja valja otvoriti, veličinu potrebne<br />
infrastrukture, uklapanje deficita u oprem i... Jednom riječju, bila je<br />
to vladavina brojke i statistike. Razvitak se zemlje izražavao povećanjem<br />
standarda života, volumenom proizvodnje i potrošnje, intenzitetom razmjene,<br />
bilo da se radilo o ljudima ili robi. Francuska je slavila svoj tisućiti<br />
kilometar autoputa, pariško područje će do konca vijeka dostići<br />
14 milijuna stanovnika, te se grčevito tražilo sredstva da se stvore nove<br />
»metropole« kao protuteža njemu, a neboderi koji su svugdje počeli nicati<br />
nagovijestili su da je naše društvo ušlo u doba modemiteta. Francuska<br />
je morala prihvatiti novo vrijeme, a Pariz se prilagoditi automo<br />
94<br />
4 »Echange et projets«, no. 2, 1974, str. 44.
ilu. Konačno pronađena »veličina« mogla se mjeriti, a dimenzija projekta<br />
služila je kao mjerilo. Na koncu svega, logika kvantificiranja se<br />
izjednačila s logikom profita ...<br />
U optici tadašnjih uređivača prostora grad je bio kao neka mehanika,<br />
gigantski sistem upravljan gotovo fizikalnim zakonima — analogija<br />
što je dopuštala da urbanizam traži status egzaktne znanosti. Kao<br />
svaka znanost i on je imao svoje eksperte i specijaliste, a stanovnici,<br />
lišeni »znanja« i »kompetencije«, mogli su jedino da mu se prepuste<br />
na svoje dobro ... i naročito na svoje zlo.«5<br />
Naravno jedan od prvih elemenata ljudske komunikacije i susreta<br />
u gradu je ulica. Trebalo je rehabilitirati ulicu, jer je ona bila »osuđena«<br />
od modernog urbanizma, ne samo da postane »kanal za automobile«,<br />
pa je auto sasvim istisnuo pješaka popevši se čak i na pločnike,<br />
tamo gdje nije bilo dovoljno mjesta za njega na kolovozu. Neki su<br />
urbanisti jednostavno izbrisali prostor za pješake i bicikliste, a neki<br />
još »moderniji« i same ulice, jer se u stambenom silosu moglo parkirati<br />
neposredno ispod zemlje. Tamo gdje je bilo manje novaca i manje<br />
mašte, gdje se birokracija već motorizirala, prepustilo se ulicu invaziji<br />
automobila, kao što svjedoče svakodnevni prizori u našim gradovima,<br />
do te mjere da je ona sasvim izgubila svoju početnu funkciju, jer je i<br />
kretanje pločnikom postalo onemogućeno i čak opasno po život! (Neki<br />
»mudraci« kod nas su proglasili da je izgradnja »javnih garaža« nerentabilna<br />
stvar!) Iako se naša birokracija u svakoj zgodi poziva na »samoupravljanje«<br />
građana, ona je zoboravila da je jedna od prvih maksima<br />
takvog samoupravljanja ona izreka Iljfa i Petrova da »pješaka valja<br />
ljubiti.«<br />
No, iako je tehnokracija pretvorila pješaka u vječnog »migranta«<br />
(»emigranta« i »imigranta« istovremeno!), prebacujući ga na najjednostavniji<br />
način od spavališta do radnog mjesta, ona je ipak brzo uvidjela<br />
da valja ulicu ponovo vratiti pješaku. Zašto? Podizanje životnog<br />
standarda značilo je povećanu potrošačku moć, a povećana potrošačka<br />
moć veću raznolikost u potrošnim dobrima, raznolikost i kvalitet, a<br />
time i bezbrojne »butike«. Velika robna kuća s vlastitom prometnom<br />
stanicom u suterenu nije više zadovoljavala potrebe potrošača — sladokusaca,<br />
što uživaju u lijepo izloženoj i ekskluzivnoj robi, da bi par<br />
koraka dalje sjeli u kafić i razmišljali što bi valjalo kupiti, promatrajući<br />
pri tome šetače koji prolaze. Direktori velikih firmi i ostali poduzetnici,<br />
veći i manji trgovci, podigli su glas da valja trgovačke četvrti<br />
»humanizirati«, očistiti od automobila i otvoriti ulice pješacima. Ame-<br />
1 Gamier-Golđscbmidt, op. cit., str. 101— 102.<br />
95
ičke robne kuće, gdje se autom ulazi gotovo do komptoara i u njih<br />
ukrcava kupljena roba, spadaju na periferiju a ne u središte grada!<br />
Centar valja ponovo osloboditi za pješaka, pješaka-potrošača. »Uldca se<br />
pretvorila u organiziranu mrežu, upozorava Lefebvre, za potrošnju i pomoću<br />
potrošnje. Brzina pješačkog prometa, kakva se ovdje trpi, daje<br />
mogućnost da primjećujemo izloge, kupujemo izložene predmete. Vrijeme<br />
postaje 'vrijeme-roba’ (vrijeme kupnje i prodaje, vrijeme prodano<br />
i kupljeno).«6 Dakako, Lefebvre vidi u rehabilitaciji ulice i druge ciljeve,<br />
više društvene prirode. No, činjenica je da pojava »pješačkih ulica«<br />
u trgovačkim centrima velikih gradova ima svoj uzrok u ekonomskim<br />
motivima.<br />
Ali, ulica mora dati ponovo mjesto ne samo »homo economicusu«<br />
već i čovjeku kao »zoon polikonu«, čovjeku koji na ulici može zadovoljiti<br />
svoje građanske težnje. Ulica je uvijek bila faktor građanskog i<br />
političkog odgoja, pa to mora i danas ostati. Automobil je povećao sebičnost<br />
i usamljenost, pa čak i agresivnost čovjeka. »Proširivanje pješačkih<br />
zona u srcu grada može vrlo korisno poslužiti 'preodgajanju’<br />
urbanog čovjeka, njegovih refleksa i njegove percepcije okoline.« (S.<br />
Jonas).7<br />
Ako se uzme da gradska dinamika uključuje tri vida: funkcionalni,<br />
individualni i kolektivni, tada se funkcionalni odnose na prometne i<br />
trgovačke funkcije ulice, a individualni i kolektivni imaju neposrednu<br />
vezu s čovjekovom socijabilnošću, ideologijom i sistemom vrednota. Ulica<br />
bi morala odgajati pojedinca, a ne činiti ga divljakom i siledžijom,<br />
kao što je danas česti slučaj, gdje ona pridonosi otuđenju čovjeka u<br />
»anonimnoj gomili«. Ulica je krvotok kojim pojedinac mora uspostaviti<br />
vezu s drugim čovjekom, jedna od bitnih arterija susjedstva i susjedskih<br />
odnosa. Upravo protiv procesa privatizacije i automatizacije ljudskog<br />
društva, tipičnih ne samo u građanskim već i u takozvanim socijalis-<br />
6 H. Lefebvre, Urbana revolucija, Gallimard, 1970, str. 12.<br />
7 Veliku je pažnju izazvala Jane Jacobs svojom kritikom američkih suburbija<br />
i apologijom ulice u svojoj knjizi Smrt i tivot velikih američkih gradova (1961).<br />
Ona vidi u ulici glavni faktor za stvaranje društvene sigurnosti i solidarnosti<br />
među građanima. Ulica ima trostruku ulogu: prvo, ona »mora jasno odvojiti<br />
privatni od javnog prostora«, koji se u suburbijama miješaju; drugo, ona mora<br />
»imati oči koje nadgledaju ulicu, oči onih koji su prirodni vlasnici ulice«, a ne<br />
da kuće okrenu leđa ulici ili da ih stanari uopće ne vide; treće, »trotoar valja<br />
koristiti stalno bez zastoja: to je jedini način da se poveća broj prisutnih očiju<br />
na ulici i da se privuku pogledi onih koji se nalaze u zgradama. Nitko ne voli<br />
gledati kroz prozor koji pokazuje praznu ulicu.« Ona ima potpuno pravo kad<br />
kaže: »Privlačnost koju osjećaju ljudi kad gledaju druge ljude je činjenica koja<br />
je čudno zanemarena od urbanista i arhitekata.« {The Death and Life of Great<br />
American Cities, 1961, Random House, New York, str. 35—37).<br />
96
Povratak intim nosti ulice
tičkim društvima, valjalo bi gradske prostore načiniti dovoljno atraktivnima<br />
da omoguće ponovnu »socijalizaciju« stanovnika. »Druga je polovima<br />
20. stoljeća dosta brutalno slomila jedinstveni grad naših predaka.<br />
Po uzoru na društvo u kojemu živimo grad se »rasprsnuo«. Mozaičkoj<br />
kulturi, koja leži u stvarnosti društvenih grupacija, odgovara<br />
gradska sredina sastavljena od slabo ili nikako povezanih dijelova. Čak<br />
kad bi i svaki dio bio zadovoljan sam sa sobom, relativni raspored dovodi<br />
do sudara koji atomiziraju i usam ljuju... Treba, dakle, tražiti u<br />
jednoj komunikaciji između nas i sredine, više nego zbog samih estetskih<br />
razloga, takvu akciju u sredini, koja unapređuje gradsku opremljenost.«8<br />
Ulice valja učiniti ponovo privlačnima, lijepo osvijetljenima, išaranima<br />
izlozima i reklamama, ispunjenima kafićima, raznim senzacijama,<br />
mirisima dobrog jela, ali i jeftinih štandova s popularnim jestvinama,<br />
i ne samo jestvinama, već i raznim drugim predmetima, kulturnima i<br />
zabavnima. Treba ih ispuniti i mjestima za odmaranje, klupama i ogradama<br />
za sjedenje, tako da pružaju veću udobnost nego što bi to mogla<br />
i vlastita soba. Podsjetimo samo kako su za slavu automobila izbacili<br />
s jednog našeg trga i drveće i klupe, pa kad je jedan sociolog tamo<br />
postavio jednu jedinu klupu, ona je izazvala senzaciju gotovo jednaku<br />
onoj prije pedeset godina, kad je tamo bio izložen morski pas ljudožder!<br />
No, klupa se nije dugo održala, brzo je iščezla, kao što su iščezle i stolice<br />
po kavanama i lokalima, gdje se jede ili pije na brzinu. Čak su i u<br />
nekim starim kavanama stolovi i stolci doživjeli istu sudbinu, a njihov<br />
je ostatak pričvršćen za pod da spriječi slobodno udruživanje ljudi koji<br />
tamo sjede i komuniciraju, tako da ne možete prisjesti stolu nekog<br />
znanca .ili prijatelja! Nevjerojatno kako su se inače dobri arhitekti pretvorili<br />
u bezdušne tehnokrate i izgubili smisao za iskonsku ljudsku<br />
društvenost!<br />
Ulica je često mjesto vreve i dodirivanja ljudi, ali su to površni susreti,<br />
gdje se čovjek nalazi usamljen, gotovo anoniman. Da bi ona dobila<br />
svoju pravu vrijednost mora biti uključena u prostor nastanjen<br />
ljudima koji se češće susreću na istim mjestima, a koji i zalutalom<br />
strancu prenose svoju familijarnost. Ono što čini grad prijateljskim i<br />
gostoljubivim je njegova otvorenost ljudskim susretima, grad koji ne<br />
štedi na mjestima susreta, raznovrsnim lokalima, a ovi pak ne štede<br />
na stolicama i vremenu koje će netko kod njih prosjediti sam ili u<br />
razgovoru s drugima. Svoju privlačnost duguje Pariz upravo takvim<br />
' H. Mathieu, J. P. Muret, Le mobilier urbain (Gradska opremljenost), »Urbanisme«,<br />
No. 139, 1973, str. 47.<br />
7 Grad po mjeri čovjeka<br />
97
mjestima, gdje se osjeća da se iza anonimne ulične vreve krije društveni<br />
i kolektivni karakter jednoga mjesta koje potiče na razgovor i stvaranje,<br />
gdje se i zalutali čovjek može osjećati kao »kod kuće«.<br />
Da bi ulica dobila prijateljski karakter, potrebno je da čitav ambijent<br />
u kojem se nalazi odiše takvim duhom, a to zavisi najviše od karaktera<br />
opremljenosti grada. Oprema grada (kulturne, zabavne, sportske,<br />
rekreativne ustanove, objekti pa i skromni uređaji kao što su<br />
kiosci, štandovi, stolovi, klupe, rasvjetna tijela, itd.) mora također pridonijeti<br />
»susretima«, »komunikaciji«, »razmjeni« među građanima. Bujnost<br />
ovakve opreme daje gradu onaj pečat »urbaniteta« koji su nekada<br />
imali vašari pred seoskim crkvama. »Oprema, bilo kakva, piše R. Aubry,<br />
ne izvlači svoju vrijednost iz puke funkcije koju vrši. Ona nije isključivo<br />
društveni lokal, školski lokal, sportski lokal. Treba se čak boriti i<br />
reagirati protiv funkcionalističkog, rasparčavajućeg, segregacionističkog<br />
karaktera opreme, što samo pojačava opću tendenciju našeg društva<br />
umjesto da joj bude protuteža... Slaganje opreme u urbanom kontekstu<br />
ističe vrijednost drugih mogućih poziva u njima samima. Ona<br />
sudjeluje u stvaranju duše jednoga grada i pomaže njegovim stanovnicima<br />
da pomoću predočenih simbola otkriju smisao svoga grada.«<br />
Funkcionalizam je potcijemo značaj opreme ili je sveo na standardizirane<br />
tipove bez inventivnosti i originalnosti, bez veze s okolinom i uključenošću<br />
u život. To su veoma dobro primijetila zagrebačka djeca, kad<br />
su dobila zadatak da crtaju dječja igrališta: sva su crtala prostore sa<br />
statičkim, za zemlju pričvršćenim ljuljačkama, klackalicama, toboganima,<br />
na betonskim površinama, ali nigdje nije bilo živog djeteta koje<br />
bi ih upotrebljavalo, jer je upotreba ove zabavne opreme bila predviđena<br />
za individualno a ne kolektivno korištenje, i to pod nadzorom<br />
odraslih. Na tim crtežima nije se našlo ni jedno jedino drvo! Naravno,<br />
kad su ista djeca dobila zadatak da crtaju igralište kako ga zamišljaju,<br />
ono je odmah oživjelo i prirodom i djecom.<br />
Nakon studentskih nemira 1968. neki su funkcionari u Francuskoj<br />
shvatili da bi oprema grada morala služiti boljoj integraciji građana,<br />
te da bi »svi Francuzi morali postati svjesni da kolektivna oprema<br />
mora postati prioritetna ti vladinoj djelatnosti, a ne više biti. sporedna<br />
rabota.« (Potcrtao Chalandon).<br />
»U nekoj četvrti, stambenom bloku, zoni stanovanja, potvrđuje Robert<br />
Aubry, potrebni su lokali, gdje se ljudi mogu uveče sastajati, gdje<br />
se starije osobe ili majke obitelji mogu naći poslije podne, gdje će biti<br />
moguće nakon rada u nekoj školi načiniti neki baby-foot ili malo pročavrljati.«<br />
»To je 'kuća četvrti' ili susjedstva... Tek se pomoću kvartovskih<br />
domova može roditi društveni život, želja da se izađe iz svoje<br />
98
kuće, da se susretne druge i da se nešto uradi. Tu se može roditi duh<br />
četvrti. Ukratko, familijarnost mjesta uključuje u sebi familijarnost<br />
ljudi koji ga posjećuju. Grad, kao i četvrt, nisu samo jedna 'mala domovina’:<br />
oni teže također tome da postanu 'velika obitelj’. Istima je,<br />
mala obitelj nije više sposobna da služi kao temelj bilo kakvom konzensusu.<br />
Pod utjecajem kapitalističkog razvitka nekadašnji su se odnosi,<br />
koji su od proširene obitelji činili stup društva, raspali povukavši<br />
za sobom i ovu ustanovu u njenom tradicionalnom obliku. Uslijed dezintegracije<br />
tako važnog faktora bilo je potrebno zamijeniti ga nekim<br />
drugim. Kapital nakon što je razorio stare proizvodne odnose, razara<br />
istovremeno one sisteme fiksacije, što ih predstavlja ustanova obitelji,<br />
primjećuju autori jedne studije koja se bavi 'opremama vlasti', i na taj<br />
način oslobađa 'opasne tokove', a te valja nanovo ukrotiti, fiksirati,<br />
ukrutiti, neutralizirati.<br />
Kako doista ponovo preuzeti na svoju brigu funkciju 'specijalizacije',<br />
koju je nekada vršila obitelj predkapitalističkog tipa, osigurati<br />
buđenje 'zajedničkog duha', kontrolirati i kanalizirati težnje, porive,<br />
čak 'nastranosti' što ih je nekad regulirala ustanova obitelji? Tko će<br />
se baviti bolesnicima, luđacima i kriminalcima, organizirati dokolicu<br />
i odmor normalnih ljudi, obučavati društveni život? Jedna cjelina aparata<br />
i mjesta, mreža ustanova specijaliziranih za tu svrhu.« (Gamier —<br />
Goldschmidt, str. 150—151).<br />
Ovdje prisutni odgojni problem možemo opisati jednostavnim riječima:<br />
budući da otac i mati provode dan po shemi »metro-boulot (rabota)<br />
— dodo (spavanje)«, ali prije »dodo« još neko vrijeme zure u<br />
televizor, to djeca ili omladina, nabijeni snagom i potrebom da troše<br />
životne porive, izlijeću na ulice kako bi se bavili raznim oblicima »happeninga«:<br />
podmetanjem noge nekoj starijoj osobi, razbijanjem neke ulične<br />
svjetiljke ili izloga, izvikivanjem neke neumjesne parole pred »organom<br />
javne bezbjednosti«, a ako ih se okupi veći broj, to može poprimiti<br />
i brutalnije oblike. Deficdjentnost ovakve obiteljske socijalizacije moraju,<br />
dakle, preuzeti razne društvene ustanove, pa kako sama škola za<br />
to nije dovoljna, potrebno je misliti i na druge slične ustanove, gdje<br />
se provodi sve veća količina slobodnog vremena.<br />
3. POLIVALENTNOST I BANALIZACIJA<br />
Da bi društvene ustanove odgovarale ovome cilju, razmišljalo se kako<br />
bi ih se prilagodilo takvome programu, pa su otkrivena dva postupka:<br />
polivalentnosti i banalizacija.<br />
7* 99
Ideja polivalentnosti nekog prostora pojavila se već mnogo ranije,<br />
ali je tek sada dobila pravi smisao. U SAD mnogi crkveni prostori služe<br />
raznim kultovima, a i za javna predavanja. Na taj se način prostor<br />
koristio u američkim community schools, nekim engleskim koledžima,<br />
njemačkim »kućama za slobodno vrijeme«, u agori u Drontenu u Nizozemskoj,<br />
dok se u Francuskoj ova ideja javlja kasnije. Kao primjer<br />
polivalentnog prostora navodi se Odjelni i kulturni centar u Yerresu,<br />
gdje se u nizu zgrada s povezanim kolektivnim djelatnostima nastoji<br />
razviti »zajednički duh«. Tako tu nalazimo pored školskoga centra,<br />
sportski centar, konzervatorij, centar za izobrazbu odraslih, biblioteku,<br />
ateljeje za umjetničko obrazovanje djece i odraslih, sve što može pridonijeti<br />
nekoj zajedničkoj kulturnoj ili zabavnoj djelatnosti u slobodno<br />
vrijeme. Školski su se centri već prilagodili potrebama permanentnog<br />
obrazovanja, te nakon što su iz školskih klupa izašla djeca, u njih ulaze<br />
odrasli. Jedan od glavnih ciljeva u stvaranju polivalentnog prostora jest<br />
da se građani okupljaju, kako bi »sudjelovali« u životu naselja, dobivali<br />
obavještenja, diskutirali, predlagali, ukratko odgajali se za svoju<br />
ulogu aktivnog građanina. Razumije se, da je ovakva djelatnost nošena<br />
duhom »demokratizacije« zajednice, jer u njoj sudjeluju građani iz<br />
raznih društvenih slojeva.<br />
U tu svrhu služi također i banalizacija djelatnosti, a sastoji se u tome<br />
što ustanove, koje su ranije služile u specijalne svrhe i za specijalnu<br />
publiku, sada moraju služiti svima, đacima kao i roditeljima, bogatima<br />
kao i siromašnima, buržoaziji kao i radnicima, intelektualcima<br />
kao i klošarima. Doduše, već sam prije rata vidio u najelitnijoj ustanovi<br />
Latinskog kvarta, u Collćge de France, kako neki intelektualni klošari<br />
dolaze na predavanja istaknutih znanstvenika da bi tamo prodrijemali<br />
koji sat.<br />
Tu se uvijek postavlja ono poznato pitanje: što može spriječiti i<br />
najbolje zamišljene ustanove da se vremenom ne birokratiziraju i ne<br />
rutiniziraju, da ne postanu opet prostor za društvenu segregaciju? Jedna<br />
francuska planska komisija upozorava na ovu opasnost: »Oprema<br />
mora, kolikogod je to moguće, izbjeći normalizaciju, da se ne bi ponovno<br />
preobrazila pod učinkom specijalizacije i racionalizacije u zacrtane i kodificirane<br />
servisne službe, a što bi očito išlo protiv željenog cilja. Naprotiv,<br />
valja ohrabrivati napore za regrupiranjem, banalizacijom i polivalentnošću,<br />
što vodi do veće ekonomičnosti i boljeg učinka na oživljavanje<br />
kulturo-zabavnih djelatnosti.«<br />
Međutim, i u ovom slučaju opasnost od rutinizacije i opadanja<br />
prave animacije postoji tako dugo, dok u samome društvu postoji stvarna<br />
segregacija, razvedenost na suprotstavljene Sli odijeljene društvene<br />
100
klase, te dok faktori društvene promocije djeluju u smislu raslojavanja<br />
a ne spajanja društvenih slojeva. Ovaj nam je problem poznat iz<br />
iskustva s demokratizacijom odnosa u proizvodnim poduzećima. Problem<br />
je uvijek isti: ako želimo demokratizirati jednu društvenu organizaciju,<br />
ili neko naselje i grad, potrebno je demokratizirati čitavo društvo,<br />
a tu je, kad je u pitanju grad, oblik slobodnog udruživanja građana<br />
i slobodna inicijativa u komunalnim pitanjima, jedan od bitnih<br />
preduvjeta.<br />
4. ULOGA CENTRA U SOCIJALIZACIJI URBANOG<br />
PROSTORA<br />
»Potrebno je bivstveno stvoriti istinske političke centre malih dimenzija,<br />
kaže jedan socijalistički načelnik u Villepreuxu, po mjeri našeg<br />
demokratskog ideala.« Dobro je podsjetiti na jednu izreku Jeffersona<br />
koji je definirao grad kao »medo društvo ljudi koji se mogu susresti<br />
na jednakoj nozi«. Ova izjava ističe decentralizaciju državne moći u<br />
obliku malih lokalnih zajednica dopuštajući bolju društvenu integraciju<br />
pod pretpostavkom društvene jednakosti. Reakciju protiv pretjerane<br />
društvene centralizacije raznih funkcija možemo pratiti u toku čitave<br />
povijesti građanskog društva, pa su tako već socijalisti utopisti, Owen<br />
i Fourier, smatrali da se prava demokraoija socijalističkog tipa može<br />
normalno odvijati samo u relativno malim prostornim i brojčanim zajednicama.<br />
U najnovije se vrijeme ova ideja javlja kao reakcija na velike<br />
gradove, megalopolise, u kojima pojedinac gubi identitet, jer ne<br />
nalazi »simbole po mjeri čovjeka« s kojima bi se mogao identificirati<br />
i na taj se način osjećati odgovornim građaninom svoga mjesta. Tako<br />
suvremeni američki ekonomist E. F. Schumacher u knjizi sa karakterističnim<br />
naslovom Malo je lijepo (Small is beautiful) upozorava da,<br />
kad gradovi pređu veličinu od 500.000 stanovnika, nameću velike probleme<br />
u administrativnom, ekonomskom i socijalnom pogledu, pa se<br />
oštro ograđuju od suvremenih tendencija ka gigantizmu, kao posljedici<br />
modeme tehnologije, naročito u pogledu transporta i komunikacija.<br />
On smatra da je jedno od glavnih zala takvog razvitka iskorjenjenost,<br />
osjećaj izgubljenosti, a čemu pridonosi masovni saobraćaj. »Sve u svijetu,<br />
kaže Schumacher, mora imati neku strukturu, inače je to haos.<br />
Prije pojave masovnog saobraćaja i masovnih komunikacija struktura<br />
je bila jednostavno ovdje, jer su ljudi bili relativno nepomični. Ljudi<br />
koji su želili da se sele, to su i činili, kao što svjedoči poplava irskih<br />
svetaca po Evropi. Tu je bila pokretljivost i komunikacija, ali nije bilo<br />
101
iskorjenjenosti. Danas je veliki dio strukture propao, a zemlja liči na<br />
veliki teretni brod s neosiguranim teretom. On se naginje, teret se rasipa,<br />
brod tone.<br />
Jedan od glavnih elemenata strukture za čitavo čovječanstvo je naravno<br />
država. I jedan od glavnih elemenata ili 'instrumenata strukturiranja<br />
(ako se može upotrijebiti ovaj pojam) su granice, nacionalne granice.<br />
Ali ranije, prije tehnološke intervencije, značaj je granica bio gotovo<br />
isključivo političke moći, određujući koliko ljudi možete podići<br />
za rat. Ekonomisti su se borili protiv takvih granica, jer su postale<br />
ekonomska barijera — odatle ideologije slobodne trgovine... Dok ljudi<br />
s površnom logikom vjeruju da brzi transport i trenutačne komunikacije<br />
otvaraju jednu novu dimenziju slobode (što neki čine u više<br />
trivijalnom smislu), oni previđaju činjenicu da ova dostignuća nastoje<br />
također razoriti slobodu, tako što sve čine krajnje ranjivim i krajnje<br />
nesigurnim, ako se ne pobudi svjesna politika i svjesna akcija da se<br />
ublaže destruktivni učinci ovoga tehnološkog razvitka.<br />
No, razorni su učinci mnogo veći u velikim zemljama, jer smo vidjeli<br />
da granice stvaraju »strukturu«, pa je potrebno znatno veća odluka<br />
da netko pređe granicu, da se iskorjeni iz rodne zemlje i pusti<br />
korijen u nekoj drugoj zemlji, nego što je to slučaj u granicama vlastite<br />
zemlje. Zato i faktor iskorjenjenosti postaje to veći što je zemlja veća..<br />
Kako stoji stvar s nužnošću da se posjeduje veliko unutarnje tržište?<br />
To je ponovo optička varka, ako se smisao »veliko« shvaća u pojmovima<br />
političkih granica. Nepotrebno je reći da je bogato tržište bolje<br />
od siromašnog, ali to, da li je tržište unutar ili izvan političkih<br />
granica, daje u stvari malu razliku. Nisam siguran, na primjer, da bi<br />
Njemačka u cilju izvoza većeg broja Volkswagena u Sjedinjene Države,<br />
inače bogato tržište, morala anketirati Sjedinjene Države. Ali dolazi<br />
do znatne razlike, ako je mala komuna ili provincija politički vezana<br />
i pod upravom bogate komune Sli provincije. Zašto? Zato što je u jednom<br />
pokretnom, iskorjenjenom društvu zakon neravnoteže beskonačno<br />
jači od takozvanog zakona ravnoteže. Ništa tako ne uspijeva kao<br />
uspjeh sam, i ništa tako ne stagnira kao stagnacija. Uspješne provincije<br />
izvlače život iz neuspješnih, a bez zaštite protiv jakih slabi nemaju<br />
nikakvog izgleda; ili će ostati slabi ili će morati seliti i priključiti se<br />
jačemu: oni stvarno ne mogu sami sebi pomoći.<br />
Najvažniji problem u drugoj polovini dvadesetog vijeka je geografska<br />
raspodjela stanovništva, pitanje »regionalizacije«. Ali ne regionalizacije<br />
u smislu da se niz slobodnih država poveže u sistem slobodne<br />
trgovine, već u suprotnom smislu: da se razviju sve regije unutar svake<br />
zemlje. To je, ustvari, danas najvažniji predmet na dnevnome redu<br />
102
u svim velikim zemljama. I niz nacionalizama malih naroda danas i<br />
zahtjev za samoupravom i takozvanom nezavisnošću samo je logički<br />
i racionalni odgovor na potrebu za regionalnim razvitkom. Naročito<br />
u siromašnim zemljama nema nade za siromašne bez uspješnog regionalnog<br />
razvoja, bez razvojnog napora izvan glavnih gradova koji pokrivaju<br />
sva ruralna područja bez obzira gdje se ljudi nalaze...<br />
Koji je smisao demokracije, slobode, ljudskog dostojanstva, životnog<br />
standarda, samoostvarenja, usavršavanja? Da li je to stvar dobara<br />
ili ljudi? Naravno da je to stvar ljudi. Ali ljudi mogu biti kao takvi<br />
samo u malim razumljivim grupama. Stoga se moramo naučiti da<br />
mislimo u pojmovima jedne artikulirane strukture koja može izaći na<br />
kraj s velikim brojem jedinica. Ako ekonomsko mišljenje ovo ne može<br />
shvatiti, tada je ono beskorisno. Ako se ne može izdići iznad velikih<br />
apstrakcija, nacionalnog dohotka, stope rasta, odnosa kapital-dohodak,<br />
input-output analize, radne pokretljivosti, akumulacije kapitala, ako se<br />
ne može izdići iznad svega toga i uspostaviti dodir s ljudskom zbiljom<br />
siromaštva, lišavanja, otuđenosti, očajanja, slomova, zločina, bjegstva,<br />
stresa, zatvorenosti, ružnoće i spiritualne smrti, tada izbrišimo ekonomiju<br />
i započnimo iznova.<br />
Zar, doista, nema dovoljno »znakova vremena« da nam označe kako<br />
je potreban jedan novi početak?«9<br />
Iznijeli Smo nešto poduži citat tipičnog stava za dosta raširenu tendenciju<br />
u suvremenim društvenim teorijama, koje stavljaju težište na<br />
decentralizaciju političke i ekonomske moći, uravnoteženje u razvoju<br />
razvijenih i nerazvijenih područja, a s ciljem da se stvori istinsko demokratsko<br />
društvo, koje će moći prevladati sva ona zla iskorjenjenosti<br />
građanina u društvu pod vlašću megalomanskih težnji ka gigantizmu,<br />
s »prosvijećenom« birokracijom i tehnokracijom na čelu. Ne radi se<br />
samo o onoj Rousseaovoj ideji da za pravu demokraciju jedna država<br />
ne smije biti ni prevelika ni premala«, već o tome da se uspostave takve<br />
komunikacije i odnosi među građanima koji će osigurati njihov identitet<br />
s prostornom zajednicom koju obitavaju. Radi se o pitanjima veoma<br />
značajnima za suvremeno poimanje uloge grada i, posebno, gradskog<br />
centra.<br />
Podsjetimo da je gradski centar prošao kroz sljedeći povijesni razvitak<br />
zajedno s nekim dominantnim funkcijama:<br />
a) duhovno-društveno središte, s kultom, hramom ili crkvom kao<br />
vanjskim simbolom,<br />
’ E. F. Schumacher, Small Is Beautiful, Harper and Row Publications, New<br />
York, 1975, str. 70-75.<br />
103
) političko-administrativno središte, s agorom, forumom ili gradskom<br />
vijećnicom kao simbolom,<br />
c) administrativno-trgovačko-industrijsko središte, monocentrično<br />
polivalentno početkom 19. vijeka,<br />
d) financijska i trgovačka i administrativna središta, policentrična<br />
i monovalentna središta 20. vijeka,<br />
e) socijalno-integrativno središte, polivalentno i policentrično ili decentralizirano<br />
središte s laiciziranim sadržajima.<br />
Ekonomski i politički značaj centara je poznat, budući da jedan veliki<br />
gradski centar jasno dominira određenim krajem (R. McKenzie,<br />
1933). Njegova financijska moć utječe na organe odlučivanja na raznim<br />
hijerarhijskim razinama. On se ne mora nalaziti u središtu predviđenom<br />
za administrativno odlučivanje, ali se njegova prisutnost može lako<br />
utvrditi, jer je zemljišna renta tamo redovito najviša. Moguće je načiniti<br />
čitavu jednu ljestvicu centara po njihovoj moći: dominantni,<br />
pod-dominantni, utjecajni, podutjecajnli. Naravno, on često pored financijske<br />
moći koncentrira i intelektualnu snagu. Određenu koncentraciju<br />
društvenih znanja, naročito u pogledu tercijarnih i kvartamih<br />
zanimanja u obliku primijenjenih tehnika i spoznaja. »Učinak dominacije,<br />
kaže Perroux (1961), sastoji se u ireverzibilnom i djelomično ireverzibilnom<br />
dominantnom utjecaju jedne jedinice nad drugom jedini<br />
com zbog njene dimenzije, moći pregovaranja, prirode njene djelatnosti<br />
ili pripadanja nekoj zoni s dominantnom djelatnošću.«<br />
U NUP se susrećemo s novijim shvaćanjem gradskog centra, koje<br />
već pretpostavlja njegovu raniju diferencijaciju i specijalizaciju po<br />
određenim gradskim zonama. Kod teoretičara NUP-e primjećujemo da<br />
imaju u vidu, prije svega, težnju za rehabilitacijom stare uloge centra<br />
koja spaja administrativne funkcije u više demokratiziranom obliku s<br />
kulturnima i trgovačkima, ali sve to u razmjerima, izbjegavajući »gigantizam«<br />
i vraćajući se na ideje da je »malo ujedno i lijepo«.<br />
U jednom službenom dokumentu u Francuskoj se kaže: »Izgleda da<br />
je perspektiva društvene integracije gotovo uvijek prisutna u većini<br />
javnih postupaka u smjeru centara, kako sa strane države tako i sa<br />
strane lokalnih kolektiviteta, bez obzira na političku obojenost.« (Ministarstvo<br />
za Equipment, DA FU, 1977). A Gamier i Goldschmidt dodaju:<br />
»Ako su centri ponovo u časti danas, te su postali omiljena djeca<br />
urbanizma, to nije zbog toga što bi izgledali u očima uređivača prostora<br />
kao neophodni elementi za restrukturiranje fizičkog prostora i za<br />
dobro funkcioniranje urbanog sustava: to je prije svega kao ključni<br />
elementi društvene regulacije, u onoj mjeri u kojoj su sposobni utjecati<br />
na maštu stanovništva u cilju pojave jedne kolektivne svijesti.«<br />
104
Možemo reći da, nakon što je diferencijacija grada i specijalizacija<br />
njegovih funkcija dovela do »usamljenih gomila« rukovodeći se ekonomičnošću<br />
gradske rente, sada se nastoji ponovo oživjeti funkcije društvene<br />
integracije, što ih je nekad imalo gradsko središte kao centar<br />
kultova ili demokratskog okupljanja. Jedan od teoretičara NUP-a J.<br />
Ominus piše: »Središte grada je mjesto razmjene. I ako je istina da je<br />
čovjek društvena životinja, nikad nismo više ljudi nego što smo to u<br />
dobro oživljenom središtu grada... Ako želimo vratiti našim gradovima<br />
ovu bitnu funkciju (a istovremeno ih načiniti privlačnima) potrebno<br />
je da njihovi centri postanu najprije kulturni centri.« »Tako dugo<br />
dok će pojedinac izlaziti samo zato da bi radio, grad neće postojati,<br />
ali ako mu kulturne djelatnosti u središtu predlažu jednu atmosferu<br />
svečanosti, topliju, zanimljiviju od govorećih slika na televizoru, stvar<br />
je dobivena! I grad će ponovo oživjeti! On će ponovo postati mjesto<br />
sastajanja, kolektivnog osvješćivanja: dobiti svoju dušu.« (E. Cladius-<br />
-Petit). Isti autor nastavlja: »Biti negdje, osjećati da smo negdje, naći<br />
se u »svojem« gradu, »svojem kvartu«, to nije šovinizam, jer često smo<br />
se rodili negdje drugdje. Ne, to je potreba za kvalitetom, odbijanje mediokritetstva,<br />
anonimnosti, beznačajnosti, samoće. Susresti druge, naročito<br />
druge koji se razlikuju od nas, primati plodove kulture i prijateljstva,<br />
sve što grad može dati, sve što selo ne umije odbiti.«10<br />
Ovdje je težište stavljeno na kulturne djelatnosti, uvijek s istim ciljem:<br />
omogućiti bolju integraciju pojedinca u njegovu društvenu sredinu.<br />
Akcenat je upravo na kulturnoj djelatnosti, pa je tako Centar<br />
Beaubourg u Parizu okružen pješačkim ulicama u kojima prevladavaju<br />
galerije, prodavaonice slika, knjižare i razni butici s kulturnim sadržajima,<br />
pored neizbježnih restorančića i bistroa. Sasvim je drukčiji kraj<br />
oko trga Contrescaipe, koji je stavio u prvi plan kulinarstvo i improviziranu<br />
zabavu po lokalima i ulicama, pa buja restoranima svih mogućih<br />
vrsta, francuskima, provansalskima, talijanskima, kineskima, grčkima,<br />
alžirskima, vijetnamskima, dakle čitav jedan kulinarski kozmos. I tu<br />
oprema četvrti služi komunikaciji među ljudima, njihovu zbližavanju.<br />
Naći ćemo isti tako i četvrti gdje tu funkciju ima trgovina, razmjena<br />
robe za novac, kupovanje i prodavanje, i gdje su ulice prilagođene pješacima<br />
da mogu mimo razgledati izloge i štandove. Jedan francuski<br />
službeni dokumenat kaže: »Trgovačka oprema može igrati dvije uloge:<br />
staviti na raspolaganje stanovnika dobra i usluge koje im trebaju;<br />
10 E. Cladius-Petit, Guerir les villes (Ozdraviti gradove), »Le Monde«, 13. XI.<br />
1975.<br />
105
i stvoriti oživljena i privlačna mjesta, gdje možemo prirodno šetati,<br />
sastajati se, razonoditi se.«<br />
Ono što je bitno u svim tim nastojanjima jeste, kao što ističe Castelles,<br />
integrativna uloga takvih središta, koja su »po mjeri čovjeka«,<br />
i to čovjeka-šetača, koji se može na svakom koraku zaustaviti i izmijeniti<br />
neku riječ s drugim čovjekom. »Planovi urbanizma, bilježi Castells,<br />
nošeni najčešće težnjom da zakoče »urbanu društvenu dezintegraciju«<br />
odišu duhom reforme, dakle integracije. Tamo gdje postoji prekid društvenih<br />
odnosa ili slaba dnteriorizacija vrijednosti, radi se o tome da se<br />
stvori jedan vidljivi pol integracije i uredi tako da odgovara po svojoj<br />
funkciji gradskim jedinicama koje želimo integrirati.«11<br />
5. GRADSKI PROSTOR JE IZNAD SVEGA<br />
DRUŠTVENI PROSTOR<br />
»Nije cilj da se stvaraju u Parizu 'radničke četvrti’, već da se ubrizgaju<br />
socijalni stanovi u tkivo prijestolnice u malim dozama pravilno raspoređenima«.<br />
(Izvještaj A. Gillota u urbanoj komisiji Pariza, 1977).<br />
Jedan od temeljnih ciljeva NUP-a je svakako da se iz grada ukloni<br />
ona segregacija ili getoi koji su nastali kao posljedica klasnih imovinskih<br />
odnosa. No, još je važnije da se ne ponavlja, u ime određene »socijalne<br />
politike«, stvaranje novih takvih geta poznatih u zapadnim gradovima<br />
kao »radničke četvrti« ili »naselja za jeftino stanovanje«, a<br />
koje se već izdaleko lako uočava, jer podsjećaju na vojne kasarne. Sada<br />
se ovakva politika osuđuje kao »segregacionistička«, i upozorava<br />
kako valja težiti integraciji raznih društvenih slojeva stanovništva u<br />
gradu. Umjesto da se radno stanovništvo nabije u stambene silose, koji<br />
ih na najbrži način spajaju s radnim mjestom, valja stvarati gradska<br />
naselja koja će na suptilan način spojiti ono što je nekada bilo razdvojeno.<br />
Već spomenuti predstavnik oficijelne politike, Chalandon, kaže:<br />
»Ovaj red mora sadržavati utisak pravde, stvarati osjećaj da se radi<br />
o borbi protiv nejednakosti koja se ogledala u starom urbanizmu.«<br />
Na koji se to način želi postići? Iznad svega valja sačuvati pučki<br />
karakter pojedinih četvrti, gdje se radnici miješaju s činovnicima i intelektualcima,<br />
koje je izbjegavala velika buržoazija, a koja će to vjerojatno<br />
i dalje raditi tražeći za sebe skupa i ekskluzivna mjesta izgradnje.<br />
No, za sve druge mora se poći od načela »miješanja pučanstva«, od<br />
»društvenog zagrljaja« svih slojeva. »Operacije prostornog uređenja,<br />
106<br />
1M. Castells, La Question urbaine (Gradsko pitanje), Maspero, 1972.
kaže bivši predsjednik V. Giscard d’Estaing, koje ćemo poduzimati moraju<br />
potpimoma poštivati sadašnji karakter pariških četvrti i sačuvati<br />
ili uspostaviti mogućnost da u njima stanuju različite društvene kategorije;<br />
to uključuje da se veći dio sredstava posveti akcijama restauriranja,<br />
a ne akcijama renoviranja.« Ove direktive nije, naravno, sam<br />
predsjednik izmislio, jer su ih već ranije preporučivali urbanisti, a<br />
praktički provodila komunistička uprava u Bologni. Restauracija se<br />
razlikuje bitno od renovacije po tome, što se nastoji potpuno sačuvati<br />
vanjski izgled starih kuća, iznutra obnovljenih prema suvremenim<br />
standardima stanovanja. Kod renovacije se najprije upotrebi buldožer,<br />
ruši se u četvrti sve što je zastarjelo i unose »novi sadržaji« u arhitektonskom<br />
stambenom pogledu, pa tako dolazimo do one čudesne mješavine<br />
staroga i novoga po mnogim gradskim četvrtima, a što dobro<br />
ilustrira zakone »sukcesije« i »invazije« čikaške škole.<br />
Razumije se da je novo shvaćanje upereno protiv monotonih stambenih<br />
blokova, kasarnskog ili betonsko-siloskog karaktera, za koje jedan<br />
radnik kaže: »Znadete li, ovdje se dosađujemo. Nema apsolutno<br />
ničega. Nitko nikoga ne poznaje... Ovdje ljudi odlaze rano ujutro na<br />
posao, vraćaju se kasno uveče kući. Nikad kraja putovanju. Bez ’telkača’<br />
ne bi se moglo živjeti.« Stoga valja opet vratiti četvrtima onaj vid<br />
privlačnosti što su ih one imale nekada: raznovrsnost. Raznovrsnost<br />
ne samo u ljudima već i u arhitekturi, u opremi pratećim objektima,<br />
raznovrsnosti što stvara istovremeno zanimljivost i intimnost. Umjesto<br />
da se sprovodi »politika socijalnih stanova«, potrebno je uvesti »socijalnu<br />
politiku stanovanja«, a to znači da nije dovoljno imati neku<br />
arhitektonsku predodžbu o slaganju blokova kuća, već je potrebno imati<br />
sliku o sastavu i načinu života samih stanovnika. Raznovrsnost ovdje<br />
znači, kao što smo vidjeli, prvenstveno raznolikost stanovnika. Zašto se<br />
ne bi našli na istom pločniku mlađi tehničar, sveučilišni nastavnik,<br />
umjetnik i klošar? Doduše, restauratorski radovi stvaraju izvjesnu »neudobnost«<br />
za sirotinju, ali ih valja priučiti na vanjski izgled i opremljenost<br />
četvrti. Napuštanje velikih blokova sa specifičnim stanovništvom<br />
znači istovremeno i napuštanje razdvajanja da bi se je zamijenilo raznolikošću.<br />
»Politika srednje velikih gradova, rehabilitacija ulice, promocija<br />
pratećih objekata kolektivnog karaktera, uskrsnuće centralnosti<br />
(središta života), raznolikost i desegregacija naselja... Intervencija<br />
na više frontova, ali koja se usredotočuje oko jednog jedinog cilja: spriječiti<br />
ili slomiti oblikovanje teritorijalnih kolektiva sjedinjenih po klasnom<br />
pripadništvu i ciljevima, te pobuditi fiktivnu solidarnost polazeći<br />
od »urbane prakse« odvajajući je od njene društvene determiniranosti«,<br />
kritički primjećuju Gamier i Goldschmidt. Evo, prigovoru<br />
107
idejama »participacije« od strane ljevice, da se njome želi »integrirati«<br />
radničku klasu u kapitalističko poduzeće, pridružuje se ovdje gradski<br />
prostor kao oruđe prividne društvene integracije ali iščezavanja stvarnih<br />
klasnih razlika. Ali, ako se stavimo u položaj jednog besklasnog<br />
društva ili društva koje nastoji da to postane, onda su ideje o »društvenom<br />
prostoru« u smislu njegove socijalne raznolikosti sasvim opravdane.<br />
Istina, za nas ova »raznolikost«, kao što ćemo vidjeti, ima dvije<br />
bitne dimenzije: socijalnu i biološku, jer raznolikost mora odgovarati<br />
istovremeno društvenim grupama s obzirom na njihovu profesionalnu<br />
diferencijaciju, kao i na biološku diferencijaciju po uzrastu ili dobi.<br />
Stvaranje »društvenog prostora« ne znači samo »miješanje« raznih<br />
kategorija građana po ulicama, lokalima i kućama, već također isto<br />
takvo »miješanje« i po društvenim ustanovama, naročito u onim gdje<br />
se upravlja gradom. U pitanju je demokratizacija komune, njena veća<br />
samostalnost u odnosu na organe države, veća mogućnost građana da<br />
neposredno sudjeluju u rukovođenju i planiranju svojega grada. Ove<br />
ideje također brani NUP. Stoga predsjednik francuske republike, one<br />
Pete koja je postala naročito centralistička, kaže: »■Moramo izvršiti decentralizaciju<br />
naše vlasti u smjeru prvog ešalona našeg demokratskog<br />
života, onoga koji nam je najbliži, a to je komuna. Komuna je doista<br />
ono što je najbliže stvarnosti. Tamo ljudi obitavaju, tamo se poznaju<br />
i susreću, tamo se izobražavaju po školama, bave se sportom, grupiraju<br />
se u udruženja, tamo se rađaju i umiru, zaboravljajući na lom pretjeranih<br />
svađa, tamo se smiruju pronalazeći vrijeme i zemlju.« (»Le<br />
Monde«, 23. XI. 1975.) Reklo bi se da desničar Giscard d'Estaing pronalazi<br />
ideje ljevičara Henri Lefebvrea! Kao da je pročitao njegovu knjigu<br />
Pravo na grad. Bez obzira na utisak da veličina lokalne zajednice<br />
može služiti i prikrivanju dominacije apstraktne tehnokratske države,<br />
ostaje činjenica da ona ima odlučan značaj u životu građanina i da<br />
je ona mjesto one vrste neposredne demokracije čiji je preduvjet »bogatstvo<br />
ljudske razmjene« (Marx) u svakodnevnim društvenim dodirima.<br />
Pored demokratizacije upravljanja komunom, otvaranjem gradske<br />
uprave građanima u raznim oblicima otvorenih i intenzivnih komunikacija<br />
između građana i uprave, važnu ulogu u procesu demokratizacije<br />
igra slobodno udruživanje građana u obliku raznovrsnih interesnih<br />
udruženja, da bi se pomoću njih mogla izraziti i formulirati volja građana.<br />
Bez slobode udruživanja u bazi ne može se govoriti o stvarnoj<br />
»participativnoj demokraciji«, jer se i najidealnije zamišljena vlast može<br />
birokratizirati i umrtviti, ako građani doista ne pokazuju volju za<br />
stvarnim sudjelovanjem u odlučivanju. Ove ideje NUP-a ne trebaju nas<br />
108
iznenaditi, ako znamo da je Pariz okružen pojasom »crvenih općina«<br />
sa socijalističkim ili komunističkim upravama. A i uspomena na Parišku<br />
komunu još je pogdjegdje živa: »Parišku komunu možemo smatrati,<br />
kaže jedan komunistički načelnik, izvrsnim primjerom općinske<br />
samouprave, primjerom iznimno bogate direktne demokracije.« Naravno,<br />
oni koji se plaše ove uspomene, pokušat će ublažiti njen smisao:<br />
»Riječ komuna, objašnjava jedan službeni tumač, dolazi od latinske<br />
riječi communio, što znači mir, red i sloboda... Stvaranje komune<br />
odgovaralo je potrebi za redom i mirom.« Dakle, bilo s lijeva ili s<br />
desna, ona nam je dobro došla.
4 Što znači grad<br />
po »ljudskoj mjeri«?<br />
1. TREBA LI SAČUVATI GRAD?<br />
Nije li grad osuđen na iščezavanje? Smijemo li u slučaju velikih metropolitanskih<br />
regija, što brišu granice grada i sela, govoriti još o gradu?<br />
0 gradu u povijesnom smislu, ograđenom u prostoru, o prostorno<br />
zacrtanom prebivalištu što nam dopušta govoriti o »svojemu gradu«?<br />
Iako bismo sve teže pronašli razloge za sačuvanje grada u geografskim<br />
ili tehničkim razlozima, a još ponajmanje u vojničkima, njegov<br />
opstanak će ostati opravdan usprkos suprotnih razvojnih tendencija,<br />
ako utvrdimo da postoje određeni društveni i lični razlozi u životu čovjeka<br />
koji dovoljno čvrsto govore njemu u prilog. Drugim riječima,<br />
ako pokažemo da opravdavaju i neki antropološki razlozi.<br />
Ljudi iz velegradske džungle vraćaju se ponovo njemu. Doduše, kao<br />
turisti, pa su oduševljeni kad s mapom u ruci mogu pročitati njegove<br />
sredovječne obrise i diviti se očiglednoj harmoniji. Jer povijest naše<br />
civilizacije vezana je uz postojanje grada kao povijesnog i kulturnog<br />
subjekta. Samostani, uzeti in toto, ipak su više služili kočenju no poticanju<br />
društvenog razvoja, bez obzira na njihovu duhovnu gustoću.<br />
Rijetke su civilizacije koje su poricale korisnost grada, a što je od<br />
njih i preostalo? O odnosu Mongola prema gradu Grousset piše: »Mongoli<br />
su zauzeli grad (Peking), masakrirali njegove stanovnike, opljačkali<br />
kuće, zatim ga spalili. Razaranje je trajalo mjesec dana.« I zaključuje:<br />
»Nomadi nisu shvaćali što bi mogli učiniti od jednoga grada, nisu<br />
vidjeli načina da ga upotrijebe za učvršćenje i širenje svoje vlasti.«<br />
Središte vlasti za njih se nalazilo pod pokretnim šatorom. Potonji je<br />
bio u odnosu na prostor »slobodan«, a konju nije trebala garaža bez<br />
koje ne može suvremeni nomad.<br />
Grad je, uostalom, već od Sodome i Gomore progonjen mitom izopačenosti<br />
i dekadencije. Ljudi živeći u prvobitnim zajednicama nagonski<br />
su u njemu osjećali zlo koje valja uništiti. Ljudi su u ratovanjima<br />
oduvijek iskaljivaU svoju mržnju na gradove, a u posljednjem veli<br />
110
kom ratu to. je razaranje dobilo stravične razmjere, da bi završilo velikim<br />
praskom nad Hirošimom! Doduše, najnoviji vojni stratezi tješe nas<br />
da su izumili bombu koja ubija sve živo a pošteđuje gradove. Nažalost<br />
nema bombe koja bi razarala gradove a poštedjela sve živo! Neki reformatori<br />
gradova bili bi nam zahvalni za takav izum. Nije li Kenzo<br />
Tange iskoristio posljednja razaranja Tokija, kako bi u njega smjestio<br />
onu impresivnu hobotnicu od nadsvođenih autoputova?<br />
Pokušat ćemo obraniti ideju o ljudskoj potrebi za gradom, a to znači<br />
za »gradom po mjeri čovjeka«. Uvijek su se gradovi pravili po nekoj<br />
mjeri polazeći od čovjeka, ali ovdje nemamo u vidu uobičajeno antropometrijsko<br />
mjerilo, fizičku veličinu i fiziološke potrebe. Od njih polazi<br />
prvenstveno arhitekt, a urbanist nadilazi ove mjere u ime nekih<br />
drugih koje se tiču samog »društvenog čovjeka«, čovjeka određene<br />
društvene zajednice, pa će »grad po mjeri čovjeka« ovdje značiti »grad<br />
po mjeri određene društvene zajednice čovjeka«. U prvom slučaju prevladavaju<br />
biološki kriteriji, dok se u drugome radi o društvenim i kulturnima.<br />
Biologija se ne može izbjeći, ali je ona ovdje podređena kulturi.<br />
Prema tome, naš pristup ostaje bitno kulturalistički ih kultumo-<br />
-antropološki. Samo u ovom okviru valja tražiti »mjeru čovjeka« kao<br />
društvenog i urbaniziranog bića, a to znači ujedno da će biološki uvjeti<br />
individualne egzistencije i ekološki uvjeti izgradnje gradova u prirodnom<br />
prostoru biti već u toj koncepciji sadržani i poštovani.1<br />
Kad govorimo o kulturno-antropološkom pristupu urbanizmu, tada<br />
imamo u vidu činjenicu da je čovjek od iskona gotovo više računa vodio<br />
o socijalnom i simboličkom vidu stanovanja od čisto fizičko-zaštitne<br />
funkcije. Tako A. Rapaport, ispitujući najprimitivnije oblike stanovanja,<br />
kaže: »Moramo uzeti u obzir fizikalne vidove i socio-kulturne<br />
vidove, ali naročito valja podvući ove potonje. Kad smo jednom shvatili<br />
identičnost i karakter neke kulture, te stvorili predodžbu o njenim<br />
1Pojam »kulturalistički« ili, točnije, »kulturno-antropološki« ne uzimamo u<br />
onom smislu u kojem Frangoise Choay (L'urbanisme, utopies et realties, Paris,<br />
Ed. du Seuil, 1965) »kulturaliste« suprotstavlja »progresistima«. U njenoj klasifikaciji<br />
»kulturalisti« vuku svoj korijen od Jolma Ruskina i Williama Morrisa i<br />
idu do Sittea, Howarda i Unwina, polazeći od grada kao povijesne i organske<br />
cjeline, a koji valja u njegovoj kulturnoj specifičnosti (kultura kao antiteza civilizaciji!)<br />
poštivati. Naprotiv, »progresisti« vuku svoj korijen od utopijskih socijalista<br />
(Owen, Fourier, Proudhon, Considerant) i idu do modernih Gamiera, Gropiusa,<br />
Le Corbusiera, Strumilina i drugih. »Progresisti« stavljaju težište na racionalnost,<br />
znanost, tehniku, funkcionalnu logiku rukovodeći se prvenstveno dobrobiti<br />
pojedinca koji nastoji radikalno izmijeniti ljudsku okolinu. U filozofiji, naročito<br />
njemačkoj, poznata je dihotomija između »kulturalista« i »prirodoznanstvenjaka«,<br />
koja se svodi često na sukob kulture i tehnike, kulture i civilizacije. Mi<br />
smatramo da ovu dihotomiju valja prevladati, jer nas uvodi u lažne dileme.<br />
111
vrednotama, tada nam odmah postaju jasni izbori što ih vršimo među<br />
raznim tipovima stanovanja, kako bi odgovorili ujedno fizikalnim i<br />
kulturnim varijablama. Valja, dakle, uzeti u obzir specifična obilježja<br />
neke kulture — dopušten način da se neke stvari urade, neprihvatljivi<br />
društveni činovi i implicitni ideali —, budući da oni utječu na oblik<br />
kuće i naselja; to podrazumijeva veoma suptilne razlike ali i očite i<br />
korisne crte. Značajno je za jednu kulturu često puta ono što ona<br />
zabranjujući, izričito ili implicitno, čini nemogućim, a ne ono što se<br />
čini neizbježnim.« »I u uvjetima najstrožih fizičkih prinuda i ograničenih<br />
tehnika, jedna kuća je ljudska činjenica, koju je čovjek gradio<br />
prema tako različitim načinima, da mu moramo priznati izbor, a on<br />
uključuje kulturne vrijednosti... Stoga su od najvećeg značaja one<br />
društveno-kulturne sile koje vežu način života čovjeka uz njegovu okolinu.«<br />
Tako su indijska naselja raspoređena prema »kozmičkom križu«,<br />
čije su kardinalne točke uglovi svijeta. Ovakav simbolički raspored<br />
kuća u naselju nalazimo u svim primitivnim kulturama, u Egiptu,<br />
drevnoj Kini, kod Inka u Peruu, američkih Indijanaca i dalje. Kao što<br />
je grad bio imago mundi, tako je i sama kuća ili nastamba bila mikrokozam<br />
pod vlašću nevidljivih sila koje upravljaju svijetom i ljudima.<br />
Na primjer, klima je na Markeškim otocima veoma blaga, ali se<br />
kuće grade iznad zemlje i po rasporedu koji poštuje tabu za žene. Utjecaj<br />
magičnih predodžaba u Polineziji, utjecaj mane, prisiljava stanovnike<br />
da jedu izvan kuće i grade posebne blagovaonice. Pa i sam raspored<br />
članova obitelji za vrijeme ručka strogo je određen. U svim pitanjima,<br />
gdje današnji arhitekt misli u kategorijama funkcionalnosti i racionalnosti<br />
polazeći od nekih bioloških obilježja čovjeka (dob, higijenske potrebe),<br />
čovjek prijašnjih civilizacija, sve do pojave industrijske epohe,<br />
mislio je u kategorijama religijske, kulturne i socijalne regulacije. Cak<br />
u uvjetima najstrožih klimatskih prinuda i najveće oskudice u građevnom<br />
materijalu, kao u slučaju Eskima, način izgradnje igloa, kao i nutarnji<br />
raspored prostora, strogo je podređen hijerarhijskim i ritualnim<br />
pravilima plesa. Evo, i u uvjetima potpune pustoši dovoljno je bilo<br />
ljudsko tijelo i njegovi pokreti, pa da se prostor simbolički oblikujel<br />
Tako je simbolički kozmos bio oduvijek prisutan u ljudskom oblikovanju<br />
mikrokozmosa, sve dok industrijski čovjek nije preuzeo »kovačnicu<br />
svijeta« u svoje ruke i počeo kovati gradove po pravilima od kojih<br />
bi se Hefestu digla kosa na glavi.2<br />
2 Amos Rapaport, Pour une Anthropologie de ta Maison (Za jednu antropologiju<br />
kuće), Dinod, Paris, 1972 (engleski original od 1969.)<br />
112
»Kombajn« moderne<br />
tehnologije pretvorio<br />
je ulice u izolirane<br />
objekte (»konteјnere«<br />
za ljude)<br />
26<br />
PR 1V \TIZAC II \ PROSTORA<br />
Američki gradovi<br />
imaju »suburbije«<br />
sa veoma<br />
privlačnim vilama<br />
na livadi, — ali<br />
su bez pješačkih<br />
staza od jedne<br />
kuće drugoj, jer<br />
je saobraćaj<br />
predviđen samo<br />
automobilski.<br />
Tipični »suburb«<br />
u Houstonu —<br />
Texsas<br />
T<br />
27
PROSTORNA ORGANIZACIJA FOURIEROVE FALANSTERIJE<br />
(prostor podređen ljudskoj zajednici)<br />
ПЗ [<br />
# • i %<br />
Plan falansterije:<br />
1. Trg za parade; 2.<br />
Glavno dvorište za zimske<br />
šetnje (također su<br />
tu i kuhinje); 3. Dvorište<br />
između stambenih<br />
blokova (u lijevom<br />
dvorištu staja za konje);<br />
4. Dvorište za poljoprivredne<br />
poslove; 5.<br />
Predvorje crkve; 6.<br />
Portali; 7. Hodnici sa<br />
stupovima; 8. Prolazi;<br />
9. Operna dvorana; 10.<br />
Konačište sa prijemnim<br />
prostorima za goste;<br />
11. Stolarija i bravarija.<br />
Muzička škola<br />
za duhačke instrumente;<br />
12. Kuhinja.<br />
Autori Atenske povelje vjerojatno se ne bi složili, barem ne bez nekih<br />
ograda sa stavom da »ljudsko mjerilo« valja tražiti prije svega u<br />
društvenim obilježjima i kulturnoj organizaciji čovjeka, a ne u tehnološkim<br />
i materijalnim zahtjevima povezivanja radnog mjesta sa stanom,<br />
odnosno strukturiranja prostora po poznatom receptu: 1. stanovanje,<br />
2. odmaranje, 3. obrazovanje, 4. susretanje (lično i u društvu),<br />
5. rad, 6. upravljanje, 7. promet, 8. opskrba. Iako je ova povelja pretrpjela<br />
mnoge kritike (Hoffmann, 1957) i smatra se donekle zastarjelom,<br />
njena glavna slabost nije funkcionalna analiza, već pomanjkanje određenih<br />
načela u integraciji pojedinih funkcija. Poznat nam je način kako<br />
je Le Corbusier u svojoj »Unite d'habitation« (stambenoj jedinici) pokušao<br />
integrirati u jednom jedinom objektu različite funkcije kao što<br />
su stanovanje, opskrba (dućani), odmor (kino), obrazovanje (dječji vrtić)<br />
i slično. Međutim, tu se radi o tipično arhitektonskom pokušaju da<br />
se grad smjesti u kuću, dok je urbani problem: kako smjestiti kuću<br />
u grad? Kuća se na taj način približava oceanskom parobrodu usidrenom<br />
na čvrstom tlu, pa je očito da se radi o anti-urbanističkom miš-<br />
8 Grad po mjeri čovjeka<br />
113
ljenju, jer ovakvo sabijanje životnih funkcija u jedan stambeni objekt<br />
ukida, pored ostaloga, gradski pejzaž, što je isto kao da smo ženi oduzeli<br />
kosu. Ovakvi pokušaji, čak i kad su arhitektonski uspjeli, ne idu<br />
dalje od »ćelavih pjevačica«! Time ne želimo reći da su ovakva rješenja,<br />
kao što ih nalazimo u nekim Hilton-hotelima i švedskim satelitskim<br />
naseljima, potpuno promašeno, ali je bitna razlika u tome, što<br />
je hotel kao i brod mjesto gdje se prolazi, dok je grad mjesto gdje se<br />
rađa, živi i umire.<br />
Strukturiranje funkcija ne može se u gradu rukovoditi načelima priručne<br />
kuhinje, već mora odgovarati životu društvenog čovjeka koji se<br />
negdje u masi gubi, a na radnim mjestima u kolektivu zadržava, te od<br />
njega udaljuje u svojim svestranim ličnim interesima, koji moraju<br />
osiguravati pojedincu ne samo vrijeme već i prostor za slobodno kretanje.<br />
A s antropološkog gledišta ovo kretanje znači da čovjek nije ni<br />
antropomobil krećući se isključivo na točkovima, ni statua koju vuku<br />
pokretni tepisi, već je prije svega pješak, koji svoj gradski pejzaž hodajući<br />
upoznaje i s njime se identificira. Uostalom, oblici kretanja čovjeku<br />
u gradu bit će oni koje mu nameće tehnologija proizvodnje, saobraćaja<br />
i harmoničnog korišćenja vlastitog tijela. Danas je pitanje kretanja<br />
u prostoru još uvijek opterećeno gledištem da je čovjek prije svega<br />
određeni teret koji zakrčuje svojim volumenom neko prometalo,<br />
dakle neki predmet a ne subjekt kretanja. Što znači, zapravo, kretanje<br />
u gradskom prostoru čiji je on subjekt? Da se susreće s raznim<br />
društvenim ulogama i da se u njima prepoznaje, bilo kao on sam<br />
bilo kao netko drugi. Dakle, da se kreće kroz prostor strukturiran<br />
po nekim pravilima same strukture ljudske zajednice, da u njemu<br />
susreće mjesta i objekte koji imaju određeno društveno značenje,<br />
da je simbolizam toga prostora istovremeno artikuliran po nekim načelima<br />
predmetnog i društvenog značenja. O simboličkoj gustoći gradskog<br />
prostora imali smo već priliku da nešto kažemo u vezi s Novom<br />
urbanom politikom, ali ćemo se morati na tom pitanju još zadržati,<br />
jer simbolika gradskog prostora iako prima od društva određeni smisao,<br />
ona mu ga i daje, ona se hrani kolektivnom sviješću, ali ona oplođuje<br />
i individualnu svijest. Čovjek živi u jednom gradu učeći se, vjerojatno<br />
sve do smrti, da bude građanin upravo ovoga grada. Grad nam,<br />
dakle, treba da bi bio prostor objektivizacije društvene zajednice, te<br />
da bi prenosio na članove društva smisao što ga je ta zajednica prostorno<br />
već uobličila. On pretpostavlja stvaralački dijalog između urbar<br />
nog prostora i građanina.<br />
114
2. KAKO DALJE OD FUNKCIONALIZMA?<br />
Usprkos svih kritika funkcionalizam je posljednja koherentna teorija<br />
koju nalazimo u modemom urbanizmu. On još nije prevladan nekom<br />
novom teorijom, jer se nije našao novi princip koji bi ga globalno<br />
prevladao. Stoga još uvijek nalazimo svagdje njegove tragove, i sve<br />
što se radi je, ustvari, variranje nekih rješenja polazeći od njegovih osnova.<br />
Međutim, problemi koji su se nagomilali, a koje funkcionalizam<br />
nije uspio riješiti, traže da se pronađe neki novi princip.<br />
Razlog je poznat: dominacija arhitekture nad urbanizmom. Valjalo<br />
bi radikalno promijeniti perspektivu: funkcionalizam ide od kuće prema<br />
gradu; valjalo bi poći obratnim putem: od grada prema kući. Ne<br />
samo zato što je prostorno planiranje danas postalo odgovornije i urgentnije<br />
nego što je bilo prije pedeset godina, već i zbog toga što je<br />
potrebno osmisliti prostor u njegovoj cjelovitosti, a cjelovitost ne znači<br />
gomilanje aglomeracija istoga tipa do u beskonačnost, aditivnost<br />
ili serijski princip... nešto što je udarilo pečat suvremenom urbanizmu<br />
i dovelo do razaranja grada.<br />
Podsjetimo na ono što nam je funkcionalizam s Atenskom poveljom<br />
i teoretičarima C. I. A. M.-a (Congres international d'architecture<br />
modeme) ostavio u nasljeđe kao pristup modemom urbanizmu, a prema<br />
čemu se odnosimo prihvaćanjem ili odbacivanjem. Prije svega osnovni<br />
stav:<br />
»Urbanizam ne može više biti podvrgnut isključivo pravilima jeftinog<br />
estetizma. U svojoj biti on je funkcionalistički.« (Le Corbusier)<br />
Estetski je to značilo odvajanje arhitekture od ornamenta, mišljenje<br />
suprotno Ruskinovom koji je smatrao da arhitektura započinje ornamentom.<br />
Nije li već Viollet-le-Duc pokazao da svaki oblik mora izraziti<br />
određenu funkciju, a novi materijali koje je pribavljala razvijena<br />
industrija tražili su ovakav način mišljenja.<br />
Funkcionalno je značilo da i grad valja staviti u njegov konkretni<br />
ekonomski, socijalni i politički kontekst, da valja izaći iz kaosa u koji<br />
ga je doveo dosadašnji razvitak i uspostaviti novi racionalni poredak.<br />
Takav poredak odgovara nekim biološkim i psihološkim »konstantama«<br />
čovjekova života. Tako se u sferi bioloških potreba pojavljuju zahtjevi<br />
za ekološkom higijenom: uklanjanje nezdravih stanova i naselja,<br />
pregusto naseljenih četvrti, loše postavljenih prema suncu, maglovitih,<br />
industrijskih zagađenih, izloženih poplavama ili buci, prašini i<br />
otrovnim plinovima. Osuda nehigijenskih uvjeta stanovanja ide ruku<br />
pod ruku s apologijom zelenih prostora i osušenih ploha. »Sunce, zele<br />
8* 115
nilo, zeleni prostor su tri primarne sirovine urbanizma.« (Le Corbusier).3<br />
Uvođenje novog racionalnog reda u grad znači prije svega da valja<br />
ukloniti dosadašnji spontani razvitak grada, sasvim proizvoljnu raspodjelu<br />
kolektivnih zgrada, raštrkanih periferija, loše izvedenih kućeraka,<br />
neplanski postavljenih industrija, iracionalne mreže ulica koja ne<br />
odgovara suvremenom mehaničkom kretanju.<br />
Osnovni je prijedlog da se gradi gusto i visoko da bi se oslobodilo<br />
tlo za zelene površine. Valja izbjeći da se kuće svrstavaju uz rubove<br />
ulica u povezanom nizu, čime se oduzima njihov najbolji položaj prema<br />
suncu. Ulice valja lučiti prema namjeni, s obzirom na vrstu i brzinu<br />
prometala, a pješak mora imati druge putove od automobila. Promet<br />
na križanjima mora biti kontinuiran što se postiže izgradnjom različitih<br />
nivoa prometnih traka. Pri tome valja imati na umu da ne bi<br />
došlo do miješanja funkcija:<br />
»Trotoari, stvoreni u doba konja i nakon uvođenja kočija da bi se<br />
izbjeglo gaženje pješaka, smiješni su lijek odkad su mehaničke brzine<br />
unijele u ulice pravu opasnost sm rti...«<br />
»Okupljanje industrija u prstenovima oko gradova... stvorilo je<br />
nepodnosiv promiskuitet.« (Le Corbusier).<br />
Sljedeći stavovi: izražavaju osnovna načela funkcionalizma:<br />
— Ključevi urbanizma leže u ove četiri funkcije: stanovati, raditi,<br />
razonoditi se, kretati se.4<br />
— Zoniranje, imajući u vidu ključne funkcije: stanovati, raditi, razonoditi<br />
se, unijet će red u gradski teritorij.<br />
— Zoniranje je postupak u skladu s planom grada, čiji je cilj da<br />
se dodijeli svakoj funkciji i svakom pojedincu njegovo pravo mjesto.<br />
On je utemeljen u razlikovanju različitih ljudskih djelatnosti od kojih<br />
svaka traži posebni prostor: lokali za stanovanje, industrijski ili trgovački<br />
centri, sale i tereni određeni za razonodu.<br />
— Planovi će odrediti strukturu svakoga od tih sektora u kojima se<br />
nalaze funkcije... a koje će svaka imati svoju autonomiju.<br />
— Potrebno je klasificirati a razlikovati sredstva prometa i utvrditi<br />
za svako od njih posebni smještaj, sukladan prirodi samog prometala.<br />
3 Detaljne podatke s Atenskom poveljom i stavovima C.I.A.M.-a, posebno Le<br />
Corbusiera, vidi kod Jean-Paul Lacaze, Introduction a la plinification urbaine,<br />
Ed. Moniteur, Paris, 1979.<br />
* Le Corbusier, La charte d'Athknes des C.IAM., ed. de Minuit, 1957. U Blještavom<br />
gradu (1931—1934) Le Corbusier precizira: »Stanovati, raditi, obrazovati<br />
duh i tijelo, kretati se (u ovom redoslijedu i po ovoj hijerarhiji)«. Prioritet je<br />
na stanovanju, što dovodi do »hiperfunkcionalizma stanovanja«.
— Vodeći računa o visini, urbanizam će uspjeti da prikupi slobodni<br />
teren za komunikacije i korisni prostor za razonodu.<br />
Funkcionalizam je svjestan da je privatno vlasništvo jedna od glavnih<br />
zapreka racionalnoj organizaciji prostora i zato naglašava da će<br />
»privatni interes biti podređen kolektivnome«. To je posljednji stav<br />
u Atenskoj povelji, ali neophodan ako se želi prekinuti s onom »spontanošću«<br />
koju u grad unosi stambena renta i spekulacije oko nje. Nije<br />
čudo da su funkcionalisti u socijalizmu i etatizmu vidjeli šansu da<br />
ostvare na najbolji način svoja načela. Ustvari, valjalo bi reći da im<br />
je etatistički pristup bliži od socijalističkog, jer im pojam »lokalne<br />
demokracije« ili samouprave nije uopće simpatičan, budući da dovoljno<br />
ne integrira naselje u širi prostor i veće planove. »Regionalni plan,<br />
čitamo u Atenskoj povelji, zamijenit će obični gradski plan«. »... program<br />
valja izraditi na osnovi strogih analiza po specijalistima.« Iako<br />
se govori da grad mora »biti po mjeri čovjeka«, njegova izgradnja ostaje<br />
stvar specijalista: »Tko bi mogao poduzeti potrebne mjere kako<br />
bi se ostvario dobro ovaj zadatak, ako ne arhitekt koji posjeduje savršeno<br />
znanje o čovjeku, koji je napustio iluzorne grafizme i koji će,<br />
pomoću ispravne prilagodbe sredstava predloženim oiljevima, stvoriti<br />
jedan red koji nosi sam u sebi vlastitu poeziju?« (Le Corbusier)<br />
Ideje su funkcionalizma bile široko primijenjene u Francuskoj, Njemačkoj,<br />
Nizozemskoj, Velikoj Britaniji. U »Novim gradovima« precizna<br />
hijerarhija grupira stanove u »susjedske jedinice«, a ove u četvrti,<br />
dok su trgovački i industrijski centri strogo odijeljeni od stambenih<br />
četvrti.<br />
Koji su glavni prigovori funkcionalizmu i gradovima izgrađenim po<br />
njegovim načelima?<br />
Kad je riječ o novim gradovima, kakvi su bili engleski, izgradnja je<br />
bila predviđena u toku trideset godina, pa se novi gradovi napučuju<br />
prvenstveno mladim žiteljima. Stoga dobni uzrasti ostaju u neravnoteži<br />
prema predviđenim javnim ustanovama (školama), te je potrebno<br />
da prođe trideset godina ili dobra jedna generacija kako bi se grad<br />
normalizirao po svojem sastavu. Ali to ostavlja jednu nutarnju proturječnost:<br />
ako grad nije dovršen, potpuno izgrađen, prije no što je<br />
prošlo trideset godina, tada on pruža nesavršen okvir života svojim<br />
stanovnicima, njegova oprema nije optimalna. Isto tako prerano zatvaranje<br />
ili dovršavanje grada postaje zapreka za daljnje promjene, slobodnu<br />
izgradnju, inovacije.<br />
Diskusije o optimalnoj veličini grada ostavljaju niz neriješenih pitanja,<br />
tako da su neki urbanisti protivnici svakog utvrđivanja optimal<br />
117
ne veličine. Tako Lacaze upozorava da je nemoguće na osnovi kvantitavnih<br />
proračima dobiti jasni odgovor. Iskustvo pokazuje da su krivulje<br />
koštanja stana u funkciji veličine grada veoma plitke, s veoma<br />
slabo izraženim minimumom, tako da se ekonomičnost u najboljem<br />
slučaju može izračunati za veličinu od nekoliko točaka, za nekoliko<br />
postotaka, i on je redovito niži od onih nepoznanica ili neizvjesnosti<br />
koje su u vezi s projektiranjem troškova imutar datoga projekta.<br />
»Nijedan ozbiljan tehničar, kaže Lacaze, ne može garantirati da<br />
će jedno optimalno rješenje koje važi danas, važiti još i za deset ili<br />
dvadeset godina.« Uostalom, pokušaj da se kvantitavno utvrdi neki<br />
optimum ide na ruku čisto tehničkim faktorima, a zapostavlja neke<br />
mnogo bitnije, kao što su kvalitet pejzaža, arhitektura, razvijenost društvenog<br />
života. Ušteddti 2 do 3% u izgradnji a dobiti grad koji se manje<br />
sviđa građanima, zar je to dobitak?<br />
Prigovorilo se funkcionalizmu izvjestan operacionalistički perfekcionizam,<br />
doktrinarno veličanje reda, čiji je zakonodavac i nosilac sam<br />
arhitekt, koji taj red nameće i ne ostavlja ništa spontanosti i slučaju.<br />
Le Corbusier ističe da »ništa nije proturječno... sve je dobro smješteno<br />
u red i hijerarhijski zauzima svoje mjesto«, pa novi urbanizam<br />
postaje način odgajanja ljudi, jer istina je u rukama urbaniste. »Na<br />
taj se način rukovodi gomilom«, priznaje Le Corbusier, jer svijet ima<br />
potrebu za harmonijom i tvorcima harmonije.«5<br />
To mu daje izvjestan dogmatski karakter, jer pored tehnika planiranja,<br />
funkcionalizam gradi sve na ideji ljudskih potreba, a upravo<br />
utvrđivanje pojma »potrebe« je ono što je problematično. Zbog toga<br />
što je veoma teško utvrditi što su to stvarne ljudske potrebe — osim<br />
onih već četiri navedenih: raditi, spavati, kretati se i razonoditi se —,<br />
preostaje jedino da se ostavi stručnjacima, ekspertima da ih oni sami<br />
utvrde. Za građane je dobro, u tom slučaju, ono što je utvrdio ili<br />
odredio neki ekspert. S obzirom na promjenljivost ili relativnost ljudskih<br />
potreba, stručnjak se sam nalazi stalno ukliješten u neke nerazrješive<br />
dileme, koje pojednostavljeno prikazuje Lacaze ovako:<br />
»— Ako izgradim kilzalište, a djeca žele imati igralište za košarku,<br />
ja sam tehnokrata;<br />
— ako izgradim igralište za košarku, a djeca žele teren za koturaljke,<br />
ja sam tehnokrata;<br />
— ako izgradim klizalište i igralište za košarku, ja sam loš direktor,<br />
jer općinske vlasti ne mogu platiti amortizaciju i održavanje obiju;<br />
’ Le Corbusier, Mattiire đe penser Vurbanisme (Način da se misli urbanizam),<br />
Ed. Gonthier, 1946, Paris.<br />
118
— ako ne izgradim klizalište a niti igralište za košarku, ja sam<br />
loš direktor, jer ostvarujem grad-spavaonicu.«6<br />
Razumije se, da je promjenljivost ljudskih potreba i ponašanje nametnula<br />
ideju polivalentnih prostora, ali da nije time uklonjena do<br />
kraja određena ograničenost namjene. Postoje, dakako, alternative koje<br />
imaju presudniju ulogu u oblikovanju jednog grada. Na primjer, one<br />
u vezi s’ prirodom komunikacija: da li je osnovni element kretanja automobil<br />
u individualnom vlasništvu, da li samo kolektivni transport, da<br />
li bicikli, da li pješak? Brzina kretanja je svakako jedna ljudska potreba,<br />
ali različito određena: jednom čisto tehničkim, drugiput psiho-<br />
-biološkim potrebama? Da li tu postoje neka načela isključivanja i<br />
uključivanja takvih potreba? Na ovo pitanje funkcionalizam nije dao<br />
jasan odgovor. On je samo upozorio na sam pojam ljudske potrebe.<br />
Ako je bitni način čovjekovog kretanja automobil, ako ga on treba<br />
kad ide na posao, a također u trgovinu ili u kino, tada će urbani prostor<br />
dobiti neka obilježja koja smo upoznavali u američkim gradovima, gdje<br />
se s autom pristaje uz veliku tržnicu ili robnu kuću, na nekom slobodnom<br />
prostoru, uz brzu prometnicu, ili gdje se na sličnom mjestu, negdje<br />
na periferiji grada, ukoliko taj pojam važi, ide na slobodni prostor<br />
gdje je izvješeno neko platno za filmske predstave. Tu ne postoje putovi<br />
za pješake, jer su oni samo moguća smetnja, ukoliko bi uopće bili<br />
sposobni da se dokopaju takvih prostora.<br />
3. ZNACI LI FUNKCIONALIZAM ODVAJANJE ILI<br />
SPAJANJE ŽIVOTNIH FUNKCIJA?<br />
Činjenica je da se s funkcionalizmom arhitektura oslobodila buržoaskog<br />
individualizma u smislu davanja potpune slobode privatnoj inicijativi<br />
u izgradnji gradova. Pišući jednom od najistaknutijih predstavnika<br />
modeme arhitekture u Sovjetskom Savezu, Mojsiju Ginzburgu,<br />
Le Corbusier naglašava nekoliko osnovnih istina: »Ljudi svih zemalja<br />
i svih klima žele živjeti u kolektivu. Kolektivni život pogoduje industrijskoj<br />
i intelektualnoj proizvodnji. Inteligencija se razvija samo u<br />
ljudskim grupama. Ona je plod koncentracije. Raspršenost je nepogodna<br />
za razvitak duha i slabi reflekse materijalne i intelektualne discipline.<br />
Svjetska statistika pokazuje da je mortalitet najslabiji tamo gdje<br />
je stanovništvo najgušće.« Sociolozi će ovdje prepoznati Durkheimove<br />
ideje o »gustoći stanovništva« kao preduvjetu materijalnog i intelek-<br />
‘ Op. cit., str. 57.<br />
119
tualnog razvitka. Podjela rada i diferencijacija grada dovodi i do »organske<br />
solidarnosti« među ljudima. Naravno, Le Corbusier je vjerovao<br />
u grad, ali time još nije bilo odgovoreno na pitanje: kakav grad bi najbolje<br />
odgovarao kolektivnom životu ljudi? Upravo u tom pitanju bilo<br />
je ozbiljnih sporova među modernistima.<br />
U samom Sovjetskom Savezu predstaljinističke epohe, dok su još<br />
modernisti mogli slobodno diskutirati o problemima moderne arhitekture<br />
i predlagati svoja rješenja — tada su vjerojatno bili prvi u svijetu<br />
na području urbane misli — razvila se diskusija o tome kakav<br />
treba da bude grad u socijalizmu. Dva krajnja gledišta očitovala su<br />
se u diskusiji među pristalicama grada, ili »urbanistima«, i protivnicima<br />
grada, ili »dezurbanistima«. Debata je stavljena u okvire regionalnog<br />
planiranja, a odnosila se na »socijalističku teritorijalnu raspodjelu<br />
pučanstva« (socijalističeskoje raselenjije).<br />
120<br />
»Zwei glatt, zwei verkehrt«<br />
(»Dva ravno, dva<br />
obrnuto«) — ova klasična<br />
metoda tkanja јоб je<br />
uvijek omiljena među<br />
nekim urbanistima.
»Dezurbanisti« se, kojima se 1929—1930. priključuju i istaknuti modernisti<br />
(Ginzburg, Vladimirov, Pasternak, Nina Voritinceva), rukovode<br />
Howardovim idejama rastvaranja grada u zelenim površinama, u<br />
golemim prostranstvima netaknute Rusije. Grad valja razbiti na tisuće<br />
komadića, na jednostavne individualne kućerke, raspršene u poljima,<br />
šumama, prerijama, u čistoj prirodi, gdje će čovjek pronaći svoju iskonsku<br />
harmoniju s prirodnim životom. A tu raspršenost moraju slijediti<br />
i'tvomice, koje valja graditi po čitavoj zemlji, povezati ih mrežom<br />
električnih dalekovoda, energetskom žilom kucavicom uz koju se<br />
vežu svi proizvodni i stambeni objekti (u duhu one Lenjinove izreke<br />
da je »socijalizam = sovjeti plus elektrika«!). Cilj je ovoga prostornog<br />
planiranja da se ukine razlika između sela d grada (cilj koji se<br />
danas ostvaruje na drugačiji način: urbanizacijom sela ili »rurbanizacijom«).<br />
Nema više »grada« — nema više »sela«. Tvornice se grade uz<br />
izvore sirovina. Stambena naselja moraju biti isto tako rastvorena u<br />
prostoru: nema više velikih i malih kuća, niti ulica i trgova. Kuća postaje<br />
čisto individualno, slobodno postavljena unutar prirode — ideal<br />
koji su ostvarili neki pripadnici američkih srednjih klasa u zelenim<br />
suburbijama! —, a posluživana zajedničkim kolektivnim uređajima,<br />
od zajedničkih kuhinja do dječjih vrtića i škola. Kuće se, doduše, grupiraju<br />
uz velike ceste na kojima pojedinci kreću na radna mjesta, jer<br />
osnovno sredstvo kretanja ostaje individualni automobil. Uz pokretljivost<br />
radnog stanovništva ide ruku pod ruku pokretljivost kuća. »Recimo<br />
otvoreno: Ne, to nisu kolosi — kuće-bomune — goleme, teške,<br />
monumentalne, vječne i zauzimajući tlo zauvijek, koje će riješiti problem<br />
socijalističke teritorijalne raspodjele«, piše Le Corbusier.7<br />
»Montažne kućice! Tim gore, ako prve nisu uspjele. Kakva sreća<br />
da su one isto tako lake za sastavljanje kao i za rastavljanje; nitko<br />
neće protestirati, ako muž i žena, ako dva stara prijatelja, ako grupa<br />
nerazdvojivih drugova stavi svoju individualnu kućicu jednu do druge,<br />
ako ih grupira u jedan blok; svaki stan će ostati uvijek nezavisan sa<br />
svojim vlastitim ulazom iz bašte. Ali ako dođe do nesloge, ako se prijatelj<br />
posvađa s prijateljem ili se jedan od njih oženi, također neće<br />
doći do nikakvih poteškoća u pogledu »stambene površine«, jer je moguće<br />
u svakom trenu razdijeliti jedinice stanovanja, povećati ih ili smanjiti,<br />
potpuno ih demontirati i montirati ih na nekom drugom m jestu...<br />
... Princip montažnih kuća znači kraj nepokretnosti stanovanja. Ne<br />
radi se o bilokakvim kolicima, niti o povratku na Tamerlana, čitaoci!<br />
7 Citirano prema Anatole Kopp, Ville et revolution (Grad i revolucija). Ed.<br />
Anthropos, Paris, 1967, str. 214—215.<br />
121
To je najbolja upotreba tehnike, udarac zadat urbanizmu, iskrućenim<br />
oblicima života sitne gradske buržoazije. Buržuj je prikovan uz svoju<br />
kuću, kuća je za vijeke vijekova zakovana za svoje mjesto. I ona će<br />
tu ostati, onako kako je zamišljena, kao neki promatrač a ne kao aktivni<br />
sudionik u životu što se naglo m ijenja...<br />
... A na njenom mjestu pojavljuje se pojam pokretnosti kuće, sa<br />
savitljivom i promjenljivom strukturom, a istovremeno jeftinom, budući<br />
da je načinjena od lakih i jednostavnih materijala.<br />
Tako se pojavljuju tri točke:<br />
— urbanizacija ili DEZURBANIZACIJA,<br />
— koncentracija ili DECENTRALIZACIJA,<br />
— nepokretnost ili POKRETNOST.<br />
To su bitni elementi Ohitovičeve teorije.«8<br />
Razumije se, da svi prateći objekti moraju biti predviđeni za male<br />
skupine ljudi, a ne za velike aglomeracije. Iako je ovaj koncept vrfo<br />
brzo osuđen i bačen u koš staljinističke administracije, on ipak nije<br />
u nekim vidovima ostao neostvaren. Onaj tko je vidio prekrasne trajlere<br />
što ih proizvode u Edmontonu u Kanadi i njihovu upotrebu u nepreglednim<br />
šumskim i prerijskim prostranstvima Kanade, taj je već<br />
vidio oblik takve dezurbanizacije. No, ona se javlja i u urbanim sredinama<br />
kao marginalna pojava, ako uzmemo u obzir one kolone ciganskih<br />
i cirkuskih družina, pa i one stalne pratioce svih vašara i vašarske<br />
maloprodaje po evropskim zemljama i dalje, a da ne zaboravimo<br />
na moderne nomade — turiste! Ima ova »dezurbanizacija« svoju poeziju,<br />
čak i onda kad je smještena u urbani pejzaž. O tome nema sumnje.<br />
Pristalice »urbanizacije« smatrali su također da socijalistički grad<br />
mora dokinuti segregaciju među raznim slojevima stanovništva, što<br />
znači sačuvati homogenost stanovništva u homogenim oblicima stanovanja.<br />
Također i pojam »kolektivne opremljenosti« u duhu kolektivnog<br />
života ostao je sačuvan. Radi se o tome da grad mora biti »socijalni<br />
kondenzator«, kao što traži glavni teoretičar ovoga pokreta, Sabsonovič,<br />
a što znači da građanin pored svojih zanimanja na poslu i kod<br />
kuće, u sportu i društvenom životu, povjerava odgoj djece školi, upravo<br />
jer je voli i vjeruje socijalističkim odgajateljima. Njegov život odvija<br />
se najviše u tvornici, stanu i klubu, čijoj razuđenosti su sovjetski<br />
arhitekti posvetili jednu od najvažnijih funkcija u socijalizaciji građana.<br />
Nešto slično je bilo zamišljeno u našim domovima kulture po<br />
selima i gradovima, iako nije dalo rezultate koje su njihovi osnivači<br />
priželjkivali.<br />
122<br />
* Vidjeti S. Kopp, str. 214—215.
Novi gradovi će biti sastavljeni od kuća-komuna. Takve kuće, gdje<br />
su predviđeni svi kolektivni uređaji, bit će sastavljene kao saće od<br />
individualnih ćelija, jer u »socijalističkom načinu života svakog radnika<br />
ili radnicu možemo smatrati »neženjom« ili samo kao potencijalnog<br />
»oženjenoga«. Ako slučajno dođe do ženidbe, tada se samo otvaraju<br />
vrata između individualnih ćelija, kao između kabina na brodovima<br />
ili vlakovima, i stan je povećan za obiteljske potrebe. Kako se<br />
0 ovim 'individualnim ćelijama u Sovjetskom Savezu vodila duga diskusija,<br />
pa su se odlučili da ona može biti 9 m2, a neki su čak predlagali<br />
12 m2, to se Sabsonovič izruguje tim prijedlozima, jer da oni »znače<br />
suprotstavljanje socijalističkom načinu života«, pa predlaže da je dovoljna<br />
ćelija od 5 m2! Ove se ćelije nalaze u velikim i čak golemim kućama-komunama,<br />
smještenima u blizini tvornica, pa mogu predstavljati<br />
1 naselja do 50.000 stanovnika. Sabsonovič tvrdi da je načinio anketu<br />
među radnicima, pa hvali radnice iz jedne tvornice koje su mu sugerirale<br />
da je ćelija od 5 kvadratnih metara sasvim dovoljna za jednu<br />
osobu. One su vidjele u takvim ćelijama prednost pred onim kolektivnim<br />
spavonicama za koje su se zalagali neki teoretičari novoga života.<br />
Ljudi su čeznuli za individualnim ćelijama, makar kako male bile, samo<br />
da su njima samima na raspolaganju! Ne treba se čuditi kad znamo<br />
da su u to vrijeme neke obitelji obitavale samo jedan kut jedne sobe.<br />
Naravno, Staljin je takvu čežnju za individualnim ćelijama shvatio nešto<br />
drugačije.<br />
No, ma kolikogod se diskusije između »urbanista« i «dezurbanista«<br />
činile utopijskima, s pozitivnim i negativnim predznacima u pojedinim<br />
pitanjima, one su polazile od jedne nove i realistične situacije koja<br />
se sastojala u nagloj industrijalizaciji i urbanizaciji Sovjetskog Saveza<br />
s izgradnjom mnogih novih gradova i naselja po čitavoj velikoj zemlji.<br />
Usprkos novatorskim idejama u arhitekturi i urbanizmu, stanove se<br />
i nadalje gradilo na tradicionalni način, čitave se obitelji useljavalo<br />
u jednu jedinu sobu. Kuće-komune, gdje je kolektivna opremljenost<br />
morala nadoknaditi skučenost stambenog individualnog ili obiteljskog<br />
prostora, također su brzo postale predmet izbjegavanja, a mijenjale<br />
su i svoju namjenu. Moglo se je utvrditi da su »rijetke kuće-komune<br />
izgrađene prema veoma slabim planovima; da su odmah upotrijebljene<br />
na suprotan način od predviđenoga; da je u ćelijama, izričito predviđenih<br />
samo za jednu obitelj, došlo odmah do zajedničkog stanovanja<br />
više njih; te da su zbog svoje koncepcije bile još manje pogodne za<br />
stanovanje od podijeljenih tradicionalnih stanova. Pučanstvo je raslo<br />
nesrazmjerno u gradovima i sve se više vidilo da je nemoguće riješiti<br />
123
stambenu krizu, jer osnovna sredstva moraju ići za industrijalizaciju.«’<br />
I sami »dezurbanisti« kritizirali su »kuće-komune, s njihovim unutarnjim<br />
ulicama, prljavim i bučnim, s blagovaonicama u stilu kasarne, s<br />
depersonalizacijom koju povlače za sobom, jer se čovjek utapa u gigantskoj<br />
i anonimnoj masi, mnogo bližoj kasarni ili mravinjaku nego<br />
radnom kolektivu, kulturnoj ili interesnoj zajednici koju se željelo<br />
stvoriti.« (Ibid.)<br />
I sam je Le Corbusier oklijevao između ovih ekstremnih pozicija<br />
»dezurbanizacije« i »urbanista«, dajući jednom prednost »kućama- strojevima«<br />
s nutarnjim ulicama i kolektivnom opremom (dućani, hoteli,<br />
restorani), koja je dovoljna da čovjek za čitava života ne mora izlaziti<br />
iz kuće, i »zelenog grada« (Ginzburg i Bartsch), gdje su blokovi kuća<br />
opasani na slobodnim prostorima zelenim sagovima. Dok su unutarnje<br />
ulice bile prepuštene nužno pješaku, vanjske ulice postale su privilegija<br />
automobila. Atenska povelja je konačno osudila ulicu s kućama<br />
svrstanim uz njene rubove. Za razliku od marseljske »jedinice stanovanja«,<br />
idealni grad je Le Corbusier zamišljao kao »grad u nekom parku«,<br />
ideja koju je već izrekao 1922. Auguste Perret definirajući grad<br />
kao »skver s posađenim tomjevima«. Ovu koncepciju označio je Lewis<br />
Mumford kao »anti-grad« i kao »niz neobrađene zemlje«, upozoravajući<br />
da se grad određuje pomoću onoga što je u njemu »puno« a ne »prazno«,<br />
ne pomoću nesrazmjernih i neljudskih prostora.10 Ovu kritiku će<br />
preuzeti i Nova urbana politika nastojeći da ponovo rehabilitira ulicu.<br />
Već smo rekli da je slaba strana ovog urbanizma da se stambena<br />
izgradnja još uvijek misli prvenstveno u funkciji stana ili kuće, a<br />
ne stambene četvrti, kvarta ili habitata. Umjesto da mišljenje završava<br />
sa stanom, ono s njime počinje, a sve ono što slijedi nakon njega opada<br />
po svojem značaju i oblikovnoj vrijednosti. Drugim riječima, urbanizam<br />
je još uvijek u velikoj mjeri podređen arhitektima, a ne »towns<br />
plannerima«, graditeljima gradova, kako ih nazivaju Englezi, a i upotrebljavaju<br />
na tisuće, kako bi spriječili jednostranost arhitektonskog pristupa.<br />
Valja, dakle, napustiti »domo-centrizam« i misliti u funkciji »habitat-centrizma«.<br />
To je danas jasno! Ali na koji način misliti u novim<br />
dimenzijama, to je otvoreno pitanje.<br />
Jedna je zapreka, da se pravilno misli u tom okviru, i sama ideja<br />
zoniranja, uvedena po funkcionalistima, iako je ona jako unaprijedila<br />
drugačiji stav prema izgradnji stanova. Zoniranje je, naime, pojačalo,<br />
a ne oslabilo segregaciju u gradovima, ne samo u socijalnom pogledu,<br />
124<br />
' Anatolc Kopp, op. cit. str. 224.<br />
1J Lewis Mumford, Le Declin đes villes, (Pad gradova).
već i u čisto funkcionalnom. Jedan od prigovora je ono poznato odvajanje<br />
radnog mjesta od stana, to svođenje veze ili kretanja između ovih<br />
dviju zona na sasvim mehaničko kretanje, koje je oduzelo svaku društvenu<br />
funkciju prostoru između radnog mjesta i stana. To je ona poznata<br />
izreka »boulot-metro-dodo«. Doduše, francuski radnici, a dakako<br />
i oni drugih gradova, ubacili su u ovu opustošenu dimenziju jedan ljudski<br />
sadržaj — bistro, koji se nalazi odmah na izlazu iz tvornice ih sasvim<br />
pri ulazu u stan! Primijećeno je da je zoniranje unijelo neravnotežu<br />
u rasporedu gradskih masa, pa se tako upozorava da centralna mjesta<br />
s trgovinom i rekreativnim uređajima zauzimaju često veoma mali dio<br />
gradskog prostora, a stambene četvrti najveći dio gradske površine.<br />
Zoniranje je, prema nekim dominantnim funkcijama, bez obzira na<br />
sastav i naseljenost pučanstva, tipično tehnokratski stav. Funkcionalno<br />
zoniranje u ovom slučaju postaje nefunkcionalno u socijalnom pogledu.<br />
Trebalo bi, dakle, načiniti zoniranje funkcionalnim, ali u socijalnom<br />
smislu? O tome se upravo i radi. Potrebno je, prije svega, ukloniti onaj<br />
»tunel«, mračni hodnik, uprljano ili neprovidno staklo nekog prometala,<br />
između radnog mjesta i stana, one simbole gradske gužve i prometa,<br />
i dati ovome mjestu ili kretanju ljudski sadržaj, usprkos privatnih<br />
automobila, dreke truba i smrada benzina. Trebalo bi svakako<br />
ukloniti onih pola sata ili sat gušenja, davljenja, guranja, psovanja,<br />
uzrujavanja kojim prelazimo iz »carstva nužno socijalnog rada« u »carstvo<br />
slobode«, to jest slobodnog vremena (Marx). Kako ukloniti ovaj<br />
dehumanizirajući »tunel« između radnog mjesta i stana, to je upravo<br />
krupno pitanje jednog drugog tipa zoniranja, onoga koje želi biti u<br />
skladu s ljudskim potrebama, koje prestaje biti stvar čiste tehnike<br />
kretanja gradskih prometala, a koja su zbog pogrešnog planiranja odnosa<br />
među zonama postala jedna od najvećih smetnja normalnog gradskog<br />
života.11<br />
" Gužva u gradovima je opća pojava. Ona se pojačava u satovima, kad se<br />
napušta posao. Tako je u središtu Pariza između 18 i 19 sati prosječna brzina<br />
75.000 vozila bila 13,8 km na sat 1970. godine. Izračunato je da će ova brzina<br />
pasti na 8,93 km/sat, ako se broj vozila poveća na 114.000 sljedećih godina. Da bi<br />
se to spriječilo, uvedeni su posebni kuloari na cestama za javni promet, što je<br />
povećalo brzinu na 14,18 km/sat. Razumije se, da je metro neuporedivo brži<br />
i ekonomičniji.<br />
125
»Suvremena katastrofa ili sloboda prostome organizacije«<br />
(Le Corbusier)
5 Tehnologija i urbani<br />
prostor<br />
1. DUALIZAM TEHNOLOGIJE I URBANOG PROSTORA<br />
Ulazimo u »drugu industrijsku revoluciju«, koja nas prividno paradoksalno<br />
uvodi u »post-industrijsko društvo«. Radi se o naglom napretku<br />
automatizacije, informatike, elektronike, koja sada, nakon što su para<br />
i elektrika zamijenile čovjeka kao fizičku radnu snagu, počinju zamjenjivati<br />
čovjeka kao psihičku radnu snagu. Prva industrijska revolucija<br />
zamijenila je u velikoj mjeri ljudske izvore energije, grubu radnu snagu<br />
stvarajući parne strojeve, druga je preuzela sa mehaniziranim i polu-<br />
-automatiziranim radom koordinaciju radnih operacija od čovjeka, i zamjenjuje<br />
čovjeka u funkcijama upravljanja i kontrole. U društvenom<br />
pogledu to znači da se posljedice napretka u proizvodnim snagama očituju<br />
ne toliko na sektoru gdje prevladava ljudska radna snaga i spretnost,<br />
već na sektoru gdje čovjek nadgledava, upravlja, kontrolira, registrira<br />
proizvodne procese. Dok je stroj ranije potiskivao čovjeka u<br />
sekundarnim djelatnostima (sektor prerađivačke proizvodnje), sad ga<br />
počinje sve više potiskivati u tercijarnim djelatnostima (administrativnim,<br />
kontrolnim, upravljačkim). Dok je raniji napredak naročito ugrožavao<br />
»plave bluze«, sad on ugrožava sve više »bijele ovratnike«.<br />
Jedna od najvažnijih posljedica pri uvođenju mikroprocesora, koje<br />
upotrebljavamo u džepnim računalima, a doskora i u džepnim televizorima,<br />
jest povećanje »tehnološke besposlice« — izbacivanje radnika<br />
i namještenika kao suvišnih. Opadanje radnika a porast činovnika, to<br />
jest pad sekundarnih a porast tercijarnih djelatnosti poduži je trend<br />
što nam pokazuju statistike u industrijski najrazvijenijim zemljama.<br />
U SAD već od 1956. broj činovnika je veći od broja radnika. U Francuskoj<br />
je ovaj proces nešto sporiji, ali ide u istom smjeru: u periodu<br />
od 1962. do 1968. radničko pučanstvo je poraslo za 15%, a u periodu<br />
od 1969. do 1975. za 0,9%, dok je u istom periodu broj namještenika<br />
od 3, 8% porastao na 3,9%, a rukovodećih kadrova i slobodnih profesija<br />
od 4,5% na 5,6%. Proizvodnja je ljudi, koji stoje u neposrednom<br />
127
dodiru s prirodom (isti proces važi i za seljaštvo) u stalnom opadanju,<br />
a raste broj ljudi koji se bave davanjem usluga drugim ljudima (bez<br />
obzira na to da li su kojiput takve »usluge« čisto parazitskog karaktera).<br />
Predviđanja u Francuskoj pokazuju da je aktivno pučanstvo poraslo<br />
u periodu 1976—1983. za oko 288.000 osoba, ali da je industrijsko<br />
pučanstvo opalo za 466.000, gotovo isto toliko intenzivno kao i poljoprivredno<br />
stanovništvo (520.000).<br />
Industrijsko je društvo očito u opadanju. Iako bi uvođenje mikroprocesora<br />
moralo povećati besposlicu, a time i pauperizaciju širokih<br />
slojeva radništva, opće podizanje društvenog bogatstva prisiljava društvo<br />
na redistribuciju bogatstva. »Obvezatni porez, to jest ukupnost<br />
poreza koje uzima država ili lokalne zajednice i članarina za socijalno<br />
osiguranje, predstavljalo je u 1978. (prema podacima OECD-a) 53,1%<br />
od bruto industrijskog proizvoda u Švedskoj, 46,7 u Nizozemskoj, 41,3<br />
u Austriji, 39,4 u Francuskoj, 38 u Zapadnoj Njemačkoj, 33,2 u Velikoj<br />
Britaniji, 34,5 u Italiji i 32,3 u Kanadi. Ova redistribucija ne ukida<br />
uvijek i nejednakosti, jer najbogatiji slojevi uspijevaju dobiti najkvalitetnije<br />
medicinske usluge ili djelomično izbjeći porezu. Ali ona duboko<br />
mijenja uvjete radničkog života. Da bismo se o tome uvjerili, dovoljno<br />
je da pogledamo nekoliko slika iz 1936. i da se sjetimo još nedavne<br />
prošlosti, one slike nezaposlenosti, što je bacala čitave obitelji<br />
u tešku bijedu. Ekonomska i društvena distanca između radnika i namještenika<br />
stalno se smanjuje, barem izvan rada, pa kad se danas govori<br />
o siromasima, misli se naročito na ostarjele, doseljene radnike<br />
(imigrante) i žene koje se kao slabo kvalificirane brinu o porodici. To<br />
ne znači da ulazimo u egalitamo ili nediferencirano društvo, ali radnička<br />
klasa prestaje biti malo po malo neka društvena grupacija duboko<br />
društveno i kulturno različita od ostaloga društva, nalazeći se na<br />
rubu društva, kao što je to izgledalo još prije jedan vijek u anketama<br />
Mauricea Halbvachsa.«1<br />
Iako je teško zaustaviti tehnološki napredak, ipak postoje i otpori<br />
protiv uvođenja daljnje automatizacije s mikroprocesorima, kako kod<br />
radnika koji se plaše gubitka posla tako i kod menedžera koji se plaše<br />
krupnih društvenih promjena u bliskoj budućnosti. Zanimljivo je, da<br />
danas u Francuskoj, prijedlogu da se radna sedmica skrati na 35 sati,<br />
pružaju otpor podjednako poslodavci, sindikat poslodavaca, kao i radnici,<br />
naročito komunistički sindikat CGT; poslodavci pružaju otpor da<br />
se ne bi smanjile stope eksploatacije radne snage, a radnici se plaše<br />
1Alain Touraine, L’Aprčs-socialisme (Nakon socijalizma), izd. Grasset, Paris,<br />
str. 53.<br />
128
PRIMJER PJEŠAČKOG GRADA<br />
Venezia je grad u kojem su ceste za pješake potpuno odvojene od<br />
puteva za prometala (koje su preuzeli kanali sa gondolama i<br />
vaporetima)
smanjenja nadnica. Naravno, to su neposredne reakcije na socijalistički<br />
program smanjenja radne sedmice, ali je očito da će do skraćenja<br />
radnog vremena ipak doći, pogotovu ako se želi zaposliti masa sada<br />
nezaposlenih. Takvi otpori su, uostalom, postojali i kod uvođenja 48-<br />
-satne radne sedmice, pa i kod 40-satne. S njima valja računati, ali se<br />
smjer razvoja neće izmijeniti. Postoji, doduše, područje koje tehnički<br />
napredak apsorbira bez otpora i oklijevanja, a to je vojska i naoružanje.<br />
Ona će, bez sumnje, uvesti mikroprocesore na najvišoj tehničkoj<br />
razini. Direktor Internacionalnog instituta za istraživanje mira, Frank<br />
Bamaby upozorava: »Oko 400.000 najboljih prirodoznanstvenika i inženjera<br />
u svijetu radi danas na vojnim istraživanjima i razvitku; to je<br />
oko 40% svih istraživača i inženjera u svijetu«. Najnovija i najbolja<br />
znanstvena otkrića u elektronici i mikroelektronici odlaze za naoružanje,<br />
a ova progresivna automatizacija naoružanja samo povećava opasnost<br />
općeg holocausta, upozorava Bamaby.<br />
Predstavnik njemačkih I. G. Metall-sindikata, Giinter Friedrichs kaže<br />
da se već od 1979. isprobavaju u industrijskoj proizvodnji »inteligentni«<br />
roboti, snabdjeveni »sensorima«, koji mogu »vidjeti i osjećati«,<br />
to jest prenositi točna obavještenja o stanju komada što se obrađuje<br />
i sami podešavati potrebne radne operacije jednu za dmgom. Oni mogu<br />
sami preuzeti radove na montaži i načiniti »tekuće trake« suvišnima.<br />
Kako je rad na tekućoj traci jedan od tipičnih oblika »otuđenja čovjeka<br />
u radu« zbog svoje monotonije i nametnutog ritma i živčanog iscrpljivanja,<br />
to je pima automatizacija svakako napredak u pogledu humanizacije<br />
ljudskog rada. Ali on istovremeno pokazuje da je radnik suvišan<br />
na tome poslu. Radnici se sve više polariziraju u zanatskoj osposobljenosti,<br />
jer jednima zanat uopće nije potreban, postaju sve manje kvalificirani<br />
i samo priučeni za neke rutinske poslove, dok drugi postaju<br />
visokokvalificirani, jer moraju obavljati kontrolu i održavanje strojnog<br />
parka. Većina je ona koja je ugrožena gubitkom profesionalne kvalifikacije.<br />
A to znači da veliki broj radne snage mora biti sve više osposobljavan<br />
za ljudski život u slobodnom, a ne u radnom vremenu.<br />
Trenutačno je situacija takva, upozorava Friedrichs, da jedan robot<br />
zamjenjuje četiri radnika, ali istovremeno stvara mjesto za petoga koji<br />
će se o njemu brinuti. On je uvjeren da će »u budućnosti sasvim sigurno<br />
doći do skraćenja radnog vremena, budući da stvaramo sasvim nove<br />
uvjete za radni život kao i za potrošačke zahtjeve.«2 Autori Rimskog<br />
2 U vezi s ovim problemima vidjeti Giinter Friedrichs, Adam Schaff (Ed.),<br />
Auf Gedeih und Verderb, Mikroelektronik und Gesellschaft (Za dobro ili zlo —<br />
mikroelektronika i društvo), Izvještaj Rimskoga kluba, Europa Verlag, Wien,1982.<br />
9 Grad po mjeri čovjeka 129
kluba, govoreći o »drugoj industrijskoj revoluciji« nakon uvođenja<br />
mikroprocesora, slažu se u jednom zaključku: ako ne dođe do skraćenja<br />
radnog vremena, doći će svakako do masovne nezaposlenosti. U<br />
liberalnim se teorijama kapitalizma smatralo da se može trpiti najviše<br />
do 6% nezaposlenih, ali njihova stopa u novije vrijeme počinje rasti i<br />
preko 10% aktivnog stanovništva. To nije samo teret za privredu, već<br />
predstavlja krupan društveni problem, koji će postati bitni elemenat<br />
promjena u društvenoj organizaciji života.<br />
U japanskoj tvornici automobila Toyota roboti su zamijenili četvrtinu<br />
radnika, a kod Citroena jedan robot, koji radi na zavarivanju karoserije,<br />
zamijenio je dvadeset radnika. Slično su u industriji elektronskih<br />
satova, satovi sastavljeni od četiri osnovna elementa zamijenili<br />
klasične satove sa stotinu dijelova. U tiskarama elektronski strojevi<br />
slažu 8 milijima znakova na sat, dok je klasični stroj mogao složiti<br />
najviše dvadesetpet tisuća na sat. I tako dalje. Svake godine efikasnost<br />
elektronskih strojeva postaje sve veća, a sve veći broj radnika ostaje<br />
bez posla.<br />
U Frankfurtu je Institut Bretelle proveo anketu o perspektivama zapošljavanja<br />
u sljedećoj deceniji i utvrdio da će uvođenje robota zamijeniti<br />
80 do 90% radnika u proizvodnji, što čini 50 do 60% čitavog personala.<br />
Razvitak informatike i telematike (teleksi hranjeni velikim kompjutorima,<br />
pravim »bankama podataka«) pogodit će mnogo više zaposlene<br />
u administraciji nego u neposrednoj proizvodnji. Tako je velika<br />
njemačka tvrtka Siemens načinila analizu razvoja do 1990. godine iz<br />
koje proizlazi da će 25 do 30% uredskih poslova biti automatizirano;<br />
od dva milijima njemačkih daktilografkinja, koje svake godine tipkaju<br />
oko 4,4 milijardi stranica, 40% će postati suvišno. »Promjene će biti<br />
dramatične i prilagođavanje na njih veoma teško«, s pravom primjećuje<br />
jedan od Siemensovih direktora. Slične prognoze važe i za druge<br />
razvijene zemlje. Volker Hauff, u to vrijeme ministar za istraživanja,<br />
kaže da će u sljedećim godinama 40 do 50% aktivnog pučanstva biti<br />
pogođeno mikro-elektronskom revolucijom. Promjene su postale tako<br />
velike, da staro Keynesovo pravilo, da »investicije smanjuju nezaposlenost«,<br />
u takvim uvjetima prestaje važiti.<br />
Razvitak je krenuo u drugom smjeru, pa doktrina »punog zaposlenja«<br />
na temeljima sadašnje kapitalističke ekonomije ne daje više rezultate:<br />
ljudski rad nije više glavni izvor bogatstva, odnosno bogatstvo<br />
se bitno ne povećava uslijed ulaganja u ljudsku radnu snagu. Bogatstvo<br />
raste proporcionalno s isključivanjem ljudskoga rada u industrijskoj<br />
proizvodnji. Veza između rasta proizvodnje i rasta zaposlenosti je definitivno<br />
prekinuta. Da li to znači da se rađa društvo u kojemu slobod<br />
130
no vrijeme dobiva bitni značaj? Ne idemo li u susret onome društvu,<br />
što ga je već predvidio Marx, kad je rekao da će »nužni društveni rad«<br />
biti sveden na minimum, a slobodno vrijeme predstavljati »carstvo<br />
slobode« u kojem čovjek može razviti sve svoje stvaralačke sposobnosti?<br />
Nije li takva prognoza sasvim uvjerljiva, ako uzmemo u obzir da<br />
se ovaj »nužni društveni rad« odigrava pod takvim uvjetima, da on predstavlja<br />
degradaciju ljudske ličnosti, ne toliko s obzirom na izrabljivanje<br />
sa strane nekog poslodavca, kako po svojoj tehničkoj prirodi, uslijed<br />
prirode samih radnih operacija kojima je čovjek podvrgnut?3<br />
Iako će se napori budućeg društva, u kojemu će proizvođači odlučivati<br />
o proizvodnji, a ne logika viška vrijednosti, kretati u smjeru uvođenja<br />
alternativnih tehnika, bolje prilagođenih potrebama ljudskog rada,<br />
ipak će »nužni društveni rad« nositi u sebi mnoge crte prisilne djelatnosti,<br />
te će se kao takav osjetljivo razlikovati od djelatnosti u slobodnom<br />
vremenu. Čovjek neće biti u tolikoj mjeri podložan stroju,<br />
»njegov privjesak«, kao što je to bio slučaj u doba tajloiizma i mehanizirane<br />
suvremene proizvodnje, ali će biti podložan čitavome sistemu<br />
proizvodnje, u kojem će voditi glavnu riječ u bazičnim sektorima »veliki<br />
integrirani sistemi«, a ovi pojedincu ostaju isto toliko »strana« i<br />
»nerazumljiva« sila kao što je to bio i rad na vrpci. Pa, još i više, jer<br />
se odluke i procesi kontroliraju na mnogo višem nivou, nego što je to<br />
slučaj na razini radionice ili tekuće trake. Stoga možemo slobodno<br />
govoriti o slobodnom vremenu kao »carstvu slobode«, vremenu koje<br />
dopušta »slobodni razvitak pojedinca«. Kad Магх govori o slobodi, uvijek<br />
stavlja akcenat na »ličnost« ili »individualnost«, jer kod njega pojam<br />
slobode nužno sadrži nezavisnost ili autonomiju ljudske subjektivnosti.<br />
Kad govorimo o velikom povećanju »slobodnog vremena« zahvaljujući<br />
napretku u automatizaciji, onda valja imati u vidu da »slobodno<br />
* »čim je rad u svojem neposrednom obliku prestao biti veliki izvor bogatstva,<br />
radno vrijeme prestaje i mora prestati da bude mjera istoga i stoga prometna<br />
vrijednost mjera upotrebne vrijednosti... Zbog te činjenice raspada se<br />
proizvodnja zasnovana na prometnoj vrijednosti, a i sam neposredni proces<br />
materijalne proizvodnje gubi svoj oskudni i protuslovni oblik. Slobodni razvitak<br />
individuuma, i stoga se ne postavlja smanjivanje nužnoga radnog vremena radi<br />
viška rada, već uopće smanjenje nužnoga društvenog rada do jednog minimuma<br />
(kao cilj), već ono odgovara umjetničkom, znanstvenom, itd. obrazovanju pojedinaca<br />
zahvaljujući vremenu koje je postalo slobodno za sve i za sve stvorenim<br />
sredstvima.« (K. Marx, Nacrti, Dietz Verlag, Berlin 1953, str. 593). I Marx navodi<br />
jednog anonimnog autora iz 1821. koji izvrsno kaže: »Jedna nacija je istinski bogata,<br />
kad se u njoj radi šest a ne dvanaest sati. Wealth se ne sastoji u posjedovanju<br />
viška radnog vremena, već u disponible time, osim onoga kojega treba<br />
svaki pojedinac i društvo u neposrednoj proizvodnji.« (Ibid. 594).<br />
9*<br />
131
vrijeme« sadrži u sebi jedan oblik rada,, koji se ekonomski ne naplaćuje,<br />
a to su domaćinski radovi. Politička ekonomija se ne bavi radom<br />
koji nije plaćen, jer nije vezan uz nadnicu, pa tako niti domaćinskim<br />
poslovima, za koje Hannah Arendt opravdano upozorava da su<br />
ih nekada vršili robovi, a danas žene. Kad bi se počeo ovaj rad plaćati,<br />
kao što traže neke feministkinje, on bi ugrozio suvremenu — i<br />
kapitalističku i socijalističku — privredu.4<br />
Naravno, potrebno je ukloniti lažni pojam bogatstva, koji je sadašnjoj<br />
potrošnji nametnula masovna proizvodnja mnogih suvišnih stvari<br />
i, što je gore, stvari koje su proizvedene tako da ne bi dugo trajale.<br />
Jedan auto umjesto da traje deset ili petnaest godina, načinjen je tako<br />
da već nakon tri do pet godina odlazi u otpad. Radi se o kapitalističkoj<br />
logici »rasipanja«, »pravljenja otpadaka«, kako bi rekao Vance Packard.<br />
Razumije se, da proizvodnja dobara, koja imaju vještački karakter<br />
i nisu nužna kao potrošna dobra, i samome radu daju obilježje<br />
besmsilenosti. Borba protiv materijalnog luksuza nije uperena samo<br />
na štednju ograničenih prirodnih resursa, već i protiv besmisla u radu<br />
samog čovjeka. Čovjek traži smislene poslove.<br />
»Dužina rada i razina zaposlenosti doista se vještački održava na<br />
visokoj razini, jer su proizvodnja suvišnoga i potrebnoga, korisnoga i<br />
beskorisnoga, bogatstva i rasipanja, ugodnoga i štetnoga, razarajućeg<br />
i popravljajućeg nerazmrsivo pomiješani, te čitava područja privredne<br />
djelatnosti imaju jedinu funkciju: da »pribavljaju posao«, to jest da<br />
proizvode da bi se radilo. A kad jedno društvo proizvodi da bi se radilo<br />
umjesto da radi da bi se proizvodilo, tada sam rad postaje besmislen.<br />
Tada je njegov glavni cilj da »zaokupi ljude« i da obnavlja<br />
stalno društvene odnose podvrgavanja, takmičenja, discipline na čemu<br />
počiva vladajući sistem. Svaki rad postaje sumnjiv da se pretvara u<br />
* Francuski autor R. Adret je izračunao sljedeće proporcije između »vezanog<br />
rada« (plaćenoga) i »slobodnog rada« (izvan-privrednog): 60% »slobodnog rada« i<br />
40% »vezanog rada«. Raspodjela između slobodnog i vezanog rada je veoma nejednaka<br />
uslijed podjele rada po spolovima: 24,5 milijardi sati vezanog rada za<br />
muškarce, a 12,7 milijardi sati za žene. Ali, obratno od toga, za neplaćeni rad<br />
muškarci potroše 9 milijardi sati, a žene 40 milijardi.<br />
Neplaćeni domaćinski rad kod žena neće prestati biti »slobodan rad«, sve<br />
dok žene ne prestanu vršiti četiri petine toga rada:<br />
»U društvu gdje će svatko imati svoje vrijeme i svatko će steći naviku da<br />
radi sve poslove, domaćinske poslove će dijeliti svi zajedno. Oni će dobiti svoj<br />
smisao: simbol međusobne razmjene ljubavi; kolektivno preuzimanje konkretnih<br />
vidova zajedničkog života u zajednici kojoj pripadamo; prilika da zajedno sa<br />
zadovoljstvom obavljamo poslove koji bi, kad bi ih svakog dana činila ista<br />
osoba, postali duboko dosadni.« R. Adret, Travailler deux heures par jour (Raditi<br />
dva sata dnevno), izd. Le Seuil, Paris, 1977, str. 114—115).<br />
132
eskorisnu prisilu, ako društvo nastoji prikriti pojedincima njihovu<br />
vlastitu nezaposlenost, to jest njihovo moguće oslobođenje od društvenog<br />
rada, i postaje propalo obilježje društvenih odnosa što čine od<br />
rada uvjet dohotka i obrta bogatstava.«5<br />
Dok kapitalizam stvara masu suvišnih radova, čovječanstvo vapi<br />
za masom radova u pogledu uređenja životnog prostora u kojem živi,<br />
uređenja gradova i stanova, podizanja kvaliteta života, odstranjivanja<br />
svih pogrešnih prostornih zahvata, velikih zahvata u inovaciji i rehabilitaciji<br />
onoga što spada u kulturno nasljeđe. Ali, naravno, za takve<br />
radove potrebno je sasvim izmijeniti izvore investicija, a to znači izmijeniti<br />
osjetljivo i čitavu logiku privređivanja koja još uvijek stoji<br />
pod zakonima slijepog tržišta ili slijepog planiranja.<br />
Međutim, ono što želimo istaknuti, u vezi s napretkom moderne tehnologije,<br />
jest upravo ogromna mogućnost stvaranja slobodnog vremena,<br />
a to znači radikalnu izmjenu naše civilizacije, gdje čitavo društvo<br />
neće biti više samo »jedna velika tvornica« (Staljin), i gdje ljudi neće<br />
više biti podložni prisili industrijske proizvodnje kao osnovna radna<br />
masa, glavna proizvodna snaga, već će moći u jednom razvijenom društvu<br />
raspolagati vremenom što će im stajati na raspolaganju za individualne<br />
aktivnosti. Društvo koje ne stoji više pod diktatom »produktivizma«,<br />
koje stvara druge oblike proizvodnih i društvenih odnosa<br />
nazvali su neki sociolozi »post-industrij skim društvom« (D. Bell, A.<br />
Touraine, A. Gorz, itd.).<br />
Ovo post-industrijsko društvo oslobađa čovjeka od prisile proizvodnje,<br />
daje mu veću autonomiju za druge aktivnosti, dopušta da pojedinac<br />
pod povoljnijim uvjetima razvije svoju individualnost i da se više<br />
posveti svojim pravim sklonostima. I radni čovjek mijenja svoju prirodu,<br />
jer ne stoji toliko pod pritiskom siromaštva i ropske podložnosti<br />
proizvodnim odnosima, već može slobodno odlučivati o svojim društvenim<br />
odnosima (potonji, dakako, nisu »upisani« u »neke objektivne zakone<br />
povijesnog razvitka«, kao što to misle birokrate ili staljinistički<br />
pozitivisti, već ih slobodno određuju sami ljudi).<br />
Jedna od posljedica tehnološkog razvitka za prostorno planiranje<br />
grada, na koju želimo ovdje upozoriti, jest da ulazimo u novu civilizaciju,<br />
koja više nije daleka utopija već stvarnost od danas i sutra.<br />
A. Gorz smatra da razvitak automatizacije i smanjenje radnog vremena<br />
vodi do dualističke organizacije života: jedna je komponenta<br />
podložna nužnostima društvenog rada, dok je druga na raspolaganju<br />
5An dre Gorz, Adieux au proldtariat (Zbogom proletarijatu), Ed. Galilee, Paris<br />
1980, str. 100—101.<br />
133
pojedinaca u slobodnom vremenu. Radi se o idejama koje je razvio<br />
Ivan Illich o dvije vrste proizvodne djelatnosti čovjeka: jedne koja<br />
slijedi društvene imperative proizvodnje, i druga koja služeći se oruđem<br />
i alatom, od jednostavnog dlijeta do složenijeg stroja, služi razvitku<br />
individualnih sposobnosti. »U stvari, ne postoje razlozi da bi se<br />
u jednom zajedničarskom društvu (societe conviviale) zabranila upotreba<br />
moćnih oruđa i svaki oblik centralizirane proizvodnje... Ono<br />
što je važno jest da takvo društvo ostvaruje, s jedne strane, ravnotežu<br />
između oruđa proizvodnih koja moraju zadovoljiti neku društvenu potrebu<br />
i, sa druge strane, oruđa koja pogoduju individualnom razvitku.<br />
Prva ostvaruju apstraktne programe što se odnose na ljude uopće;<br />
druga podstiče sposobnost svakog pojedinca da slijedi svoje ciljeve, na<br />
svoj vlastiti, neponovljiv način.«6<br />
Radi se o shvaćanju koje premošćuje ono klasično shvaćanje kako<br />
postoji strogi jaz između radnoga vremena i slobodnoga vremena, iako<br />
je ovaj jaz shvaćen dosta vještački, budući da je zanemario domaćinske<br />
poslove. Ovdje se razlika uspostavlja na razini kolektivnog rada,<br />
podložnog tehnološkim zahtjevima podjele rada, i individualnog rada<br />
gdje tehnologija stoji strogo u službi individualnog razvitka. Postoji<br />
izvjestan dualizam, ali on ne leži u prirodi rada i ne-rada, već u načinu<br />
upotrebe tehnoloških sredstava proizvodnje, ili zanatlijskog alata. Valja<br />
reći da je ova vrsta dualizma već odavno postojala u pogledu tvorničkog<br />
rada i zanatlijskog rada, koji se ostvaruje kao slobodno zanatlijski<br />
rad, kao hobby ili neka vrsta umjetničke djelatnosti.<br />
Ovo shvaćanje pretpostavlja dvije stvari: prvo, da je nemoguće<br />
-ukloniti najsavršeniju, apstraktno ili znanstveno programiranju tehnologiju<br />
iz društvene proizvodnje, pa joj valja suprotstaviti tek u slobodnom<br />
vremenu zanatlijsku proizvodnju, gdje sam pojedinac odabire po<br />
svojoj zamisli i sredstva i proizvod, kao što to čini 1 umjetnik; i drugo,<br />
da će čovjek slobodno vrijeme upotrebljavati ne samo za plandovanje<br />
već i za proizvodne djelatnosti, a koje će, slično umjetniku, odabirati<br />
po svojim individualnim sklonostima i potrebama, ali koje kao takve<br />
ne moraju biti lišene društvene korisnosti. (Već danas je razbijen pokret<br />
»Uradi to sam«, koji čovjeka u slobodnom vremenu uči svim mogućim<br />
zanatima.) Illich doista smatra da dobar dio korisne društvene<br />
proizvodnje mora sačuvati ovaj netriišni karakter, to jest oblik dobrovoljne<br />
djelatnosti. Ideja koja, uostalom, postoji u svim dosadašnjim<br />
proizvodnim sistemima, jer se sve doista nije moglo podvrći društvu,<br />
6 Ivan Illich, La Conviviality (Zajedničarski život), 6d. Le Seuil, Paris, 1973, str.<br />
136—137.<br />
134
a u novom »zajedničarskom društvu« to mora postati ponovo jedno<br />
od osnovnih načela. Iz toga se, naravno, nameće zaključak: potrebno je<br />
dokinuti onu tradicionalnu segregaciju između društveno-nužnoga i individualno-slobodnog<br />
proizvodnog rada, a u prostornom planiranju to<br />
znači sasvim jasno da valja dokinuti onu poznatu segregaciju između<br />
tvornice ili radnih ustanova i stambenih blokova (dormitorija ili »golubarnika«).<br />
Naravno, ostaje pitanje: na koji način valja artikulirati<br />
urbani prostor polazeći od tehnološke složenosti društveno-nužnoga<br />
rada i tehnološki jednostavnoga individualnoga rada, koji u posljednjim<br />
konsekvencama pretpostavlja i intelektualni individualni rad, ali<br />
i određene oblike obrazovne i kulturne djelatnosti?<br />
Na ovo pitanje nismo još dobili odgovor. Možemo jedino upozoriti<br />
da ovaj dualizam djelatnosti pretpostavlja da i u jednoj i u drugoj sferi<br />
vodimo računa o humanizaciji rada i socijalizaciji društvenog života.<br />
Tako u pogledu tehnologije svakako će razvitak ići sve više u smjeru<br />
da se tehnologija podredi nekim zahtjevima »humanizirane proizvodnje«,<br />
a u pogledu socijalizacije na razvitak zajedničarskih oblika života,<br />
na različita shvaćanja samoupravne zajednice ili samoupravnog društva.<br />
Gorz u tom okviru ističe da će razvitak ići u smjeru ukidanja »heteronomnog<br />
rada« na taj način što će se »u autonomnom sektoru maksimalno<br />
razvijati oruđa koja će biti istovremeno efikasna i zajedničarska<br />
(konvivijalna) i maksimalno reducirati trajanje heteronomnog rada (izvana<br />
programiranoga, op. RS), koji svaki pojedinac mora izvršiti.« (Gorz,<br />
str. 142) Ovdje se Gorz drži Marxove ideje o tome da jedna zajednica<br />
ne smije biti »nivelizatorska«, a takva ona postaje kad se zatvara sama<br />
u sebe, kad provodi autarhičnu ekonomiju i autarhične oblike života,<br />
smanjujući lepezu raznih djelatnosti za pojedince i ponašajući se kao<br />
da sama sebi dostaje. Zajednica mora ostati otvorena prema što širim<br />
dodirima sa svijetom, s ličnim komunikacijama. Ova otvorenost prema<br />
društvima i čovječanstvu znači otvorenost prema napretku i budućnosti.<br />
»Otuda značaj 'društvenog eksperimentiranja' novih načina života<br />
u zajednici, potrošnje, proizvodnje i suradnje. Otuda također i značaj<br />
alternativnih tehnologija koje dopuštaju da se uradi više i bolje s manjim,<br />
a da se pri tome poveća autonomija pojedinaca i bazične zajednice.«<br />
(Ibid. 177).<br />
Naravno, da se uz dualizam dviju sfera rada, sfere nužnoga društvenoga<br />
rada i sfere slobodnog rada ili bavljenja u slobodnom vremenu,<br />
pojavljuje i određeni dualizam društvene kontrole proizvodnje. Prva<br />
će sfera nužno biti vezana uz socijalizaciju proizvodnje onoga što je<br />
društvu najpotrebnije i, prema tome, zahtijevati potrebu za centraliziranom<br />
kontrolom razvoja proizvodnje, raspodjele potrošnih dobara i<br />
135
azmjene među proizvođačima. Valja ovdje odmah dodati da takva centralna<br />
kontrola ne važi samo na razini grada, već također i na razini<br />
države, pa čak i šire — na razini kontinenta i planeta. Potreba za planiranjem<br />
korištenja prirodnih resursa nametnut će neminovno takvu<br />
nadnacionalnu kontrolu proizvodnje. Naravno, imamo u vidu, prije svega,<br />
velike integrirane sisteme proizvodnje, automatizirane i s velikim<br />
proizvodnim serijama (energetiku, komunikacije, nacionalni i internacionalni<br />
promet). Ono što će se odigravati u proizvodnji na razini zanatlijske<br />
proizvodnje ili sasvim malih serija moći ćemo podvrgavati<br />
autonomiji manjih zajednica, autonomija koja se, prije svega, odnosi<br />
na njihovu slobodu razmjene na tržištu i na asortiman upotrebnih dobara.<br />
To, dakako, važi i za svaki oblik individualne proizvodnje zanatlijskog<br />
ili umjetničkog tipa. Na suprotnom polu od velikih integriranih<br />
proizvodnih cjelina imamo, dakle, autonomnu proizvodnu i životnu zajednicu,<br />
koje mogu ići ruku pod ruku. Ono što razdvaja ova dva pola<br />
društvene organizacije je prvenstveno struktura same tehnološke organizacije<br />
proizvodnje i način kako ljudi sudjeluju u njemu, naime do<br />
koje su mjere podložni društvenoj podjeli rada.<br />
2. NA KOJI NAČIN PREVLADATI DIHOTOMIJU<br />
RADNOG I STAMBENOG PROSTORA?<br />
Radi se o tome da je funkcionalistička segregacija radnog i stambenog<br />
prostora dovela do sasvim iracionalnog odnosa između ova dva<br />
prostorna mjesta. Iracionalnost se očitovala u drastično izraženoj saobraćajnoj<br />
mreži, čija je funkcija bila da pojedinca što prije prebaci od<br />
jednog mjesta do drugoga i natrag, tako da je funkcija stvarnog kretanja<br />
kroz gradski prostor s mogućnošću kontemplacije gradskoga pejzaža<br />
potpuno iščezla. Vrijeme je tu bilo stvarno »novac«, a novac je u<br />
tom slučaju značio da je pojedinac samo radna snaga koju je valjalo<br />
transportirati s rada na spavanje, i obratno. Najgore je da ni zoniranje<br />
nije riješio problem distance između jednog i drugog mjesta, jer je<br />
ideja da se radnička naselja grade oko tvornice brzo napuštena iz higijensko-ekoloških<br />
razloga, a i zbog demografskih, jer je mobilnost pučanstva<br />
bila takva da je stanovanje uz radno mjesto postalo iluzorno<br />
za najveći dio pučanstva. A iščezavanje pitanja distance nametnulo je<br />
zahtjev da se saobraćajna mreža — ubrzana i usporena — gradi tako<br />
da je pristupačna podjednako svim mjestima u urbanom prostoru, kako<br />
bi potpuno zadovoljila općim zahtjevima.<br />
136.
Iako se moglo uvijek utvrditi da gustoća pučanstva i njeno kretanje<br />
ne opterećuje podjednako sve linije, nije se nikako moglo znati da<br />
li će neka nova izgradnja ili nova proizvodna orijentacija izmijeniti postojeći<br />
tok kretanja ljudi. Dok je čovjek uspio regulirati gorske bujice,<br />
gradske nikako nije uspio staviti pod svoju trajniju kontrolu! Ako usporedimo<br />
suvremenu tehnologiju s izgradnjom gradova, možemo lako zaključiti<br />
da nije moguće sasvim isključiti ovu dvostruku dihotomiju —<br />
funkcionalnu i prostomu —, već da se nalazimo pred zadatkom da ga<br />
pretvorimo u jedan novi kontinuum, u tok postupnog prijelaza iz jednog<br />
stanja u drugo: potrebno je da se čovjek ne osjeća katapultiran iz jednog<br />
stanja u drugo (prenatrpanost zagrebačkih tramvaja predstavlja<br />
pravi psihički šok od kojega trpi najviše sam rad!), već da prijelaz iz<br />
jednog stanja u drugo predstavlja, posredovanjem odgovarajućih urbanih<br />
sadržaja, ugodan i prirodan doživljaj. Potrebno je, dakle, da<br />
imamo osjećaj kako napuštajući jedan ulazimo u drugi prostor oslobađajući<br />
se od prvoga bez grča, bez nasilja, bez prekida životnog ritma,<br />
rasterećujući se od jednoga i aktivizirajući se za drugoga.<br />
Na koji način?<br />
Postoji jedna sociološka formula koja kaže: destrukturiranjem jedne<br />
djelatnosti doći do restrukturiranja druge djelatnosti. Znači da<br />
imamo u vidu određenu složenost i specifičnost, odnosno strukturiranost<br />
jedne ili druge. Mislimo da je postupak najpravilniji, ako pođemo<br />
od strukturiranosti radne djelatnosti i nađemo prijelaze za njegovo<br />
destrukturiranje u smjeru slobodne kreativne i rekreativne djelatnosti.<br />
Da ne bi ovo bilo baratanje teškim riječima, pokažimo o čemu<br />
se radi.<br />
Sto obilježava radnu situaciju u visoko razvijenom društvu? Zavisnost<br />
od nekoliko faktora. Tu je prije svega zavisnost od:<br />
a) Razine tehnološke razvijenosti proizvodnje.<br />
U suvremenom tvorničkom sistemu razlikujemo veoma grubo tri<br />
razine tehničke podjele rada: a) za.natlijsku, gdje grupa radnika vrši<br />
niz raznovrsnih radnih operacija krećući se slobodno oko predmeta<br />
koji proizvodi (bez čvrsto određenog radnog mjesta, odnosno ne strogo<br />
programiranog radnog mjesta), vršeći radnje sa zanatlijskom vještinom<br />
ili kvalifikacijom; b) mehaniziranu, koju najbolje obilježava<br />
»tekuća traka«, gdje su radine operacije (ograničene, monotone, s nametnutim<br />
ritmom) vezane uz precizno određeno radno mjesto u proizvodnom<br />
lancu; c) automatiziranu, gdje su, pored radnih operacija,<br />
i funkcije kontrole preuzete sa strane stroja, dok čovjek ima zadatak<br />
da povremeno intervenira na osnovu signala koje dobiva od stroja (kao<br />
137
operator). Ovaj grubi opis tehnološke razine proizvodnje može se dakako,<br />
razbiti na još finije distinkcije.7<br />
Ovo što obilježava napredak mehanizacije i tehnologije rada je sve<br />
veća zavisnost čovjeka od stroja, odnosno čovjekovih radnih operaci-<br />
»Pokretljivost, potrošnja,<br />
produktivnost, i higijena<br />
nalaze se u temelju<br />
metamorfoze našega<br />
društva«.<br />
(Crtež Gćrard Goosen)<br />
ja od proizvodnog toka. Ta se zavisnost očituje u sve preciznijoj prilagodbi<br />
ljudskoga rada vremenskom toku proizvodnje. Vrijeme, a to<br />
znači mjerljivo vrijeme sa satom ulazi u radionicu, silazi sa zida i<br />
upleće se u međuigru ljudske geste i rada strojeva. Tok strojnih operacija<br />
i ljudskih valja sinkronizirati, uskladiti, ali ne tako da bi se priroda<br />
stroja podvrgla čovjekovom ritmu, već, obratno, da se priroda<br />
čovjekova rada podvrgne stroju. Dolazi do »vlasti, sata«, kao što kaže<br />
Lewis Mumford, koji smatra da je već kršćanska civilizacija pripremila<br />
7 Tako P. Naville (U susret automatiziranom društvu, Školska knjiga, Zagreb,<br />
1979) daje jednu tipologiju ili »ljestvicu razine automatizacije«. On predlaže stav<br />
»da je mehanički rad nekog automatskog sistema na tom višem nivou što kontrolira<br />
veći broj karakteriktika ili norma sistema, počevši od njegovih proizvodnih<br />
norma.« (Str. 114).<br />
138
čovjeka na takvu podložnost satu. »Da li je kolektivna kršćanska želja<br />
da se osigura vječno blaženstvo redovitim molitvama i pobožnošću bila<br />
razlog što su mjerenje i navike vremenskog redoslijeda obuzele ljudski<br />
duh: navike koje je kapitalistička civilizacija ubrzo okrenula u svoju<br />
korist?«, pita se Lewis Mumford.8 Магх je pokazao da se proizvedena<br />
vrijednost mjeri radnim vremenom, pa tako Mumford ima pravo,<br />
kad ističe da »će sat biti, a ne parni stroj, glavni stroj modernog industrijskog<br />
doba«. To je najbolje demonstrirao tajlorizam, kad »čovjek<br />
s kronometrom u ruci« ulazi u radionicu i nalaže svakom radniku u<br />
kojem će ritmu raditi. Radi se o izvana nametnutom i kolektivnom ritmu<br />
koji, kad se ubrzava, razara živčani sistem i zatupljuje um.<br />
Kad je u 14. vijeku sat podijeljen na šezdeset minuta, a minuta na<br />
šezdeset sekundi, zavladalo je ljudskim umom mehaničko i apstraktno<br />
mjerenje trajanja i nametnulo se ljudskom radu, doduše kao tvorevina<br />
ljudskoga uma, ali istovremeno kao vanjska prisilna i tlačeća<br />
sila. Ovu tlačeću funkciju sata najbolje vidimo, kad na koncu školskoga<br />
sata djeca, kao katapultirana, izlete s krikovima i skokovima iz razreda!<br />
Da li smo još uopće svjesni koliko je sat ušao u naše pokrete,<br />
ne samo na radnom mjestu, nego i kad se krećemo gradom i njegovim<br />
ulicama? Do koje mjere smo postali robovi kretanja koje više nije<br />
naše? Razumije se samo po sebi, da je mehanizacija našeg kretanja<br />
i u gradu i u prostoru uvjetovana potrebama mehaničke efikasnosti.<br />
Ali se postavlja pitanje: da li, doista, ova mehanička efikasnost mora<br />
vladati na svakom mjestu i u svako vrijeme? Ne bi li uloga grada i<br />
gradskog prostora mogla biti upravo ta da »demontira« u ljudskom<br />
organizmu ono vrijeme što ga je »umontirao« radni sat? Značaj ovoga<br />
pitanja shvatit ćemo, kad se bolje upoznamo s čitavom logikom radnog<br />
života i njemu prilagođenog ritma života.<br />
b) Veća integriranost pojedinca u proizvodni proces<br />
Velika serijska proizvodnja uklopila je radnika u proizvodni tok,<br />
u kojem je inženjer pretvorio u brojke sve ono što je moglo za radnika<br />
imati neku ličnu vrijednost, biti izvor neke lične inicijative, čime<br />
je porastao njegov osjećaj anonimnosti u proizvodnji. Već smo spomenuli<br />
da je traka nametnula jedan izvanjski ritam, mehanički određen,<br />
suprotan ličnom bio-ritmu i slobodnoj artikulaciji vremena. Pored<br />
toga je rad postao repetitivan, monoton i dosadan, iscrpljujući kojiput<br />
više zbog monotonije nego zbog fizičke težine. Pojednostavljenje<br />
' Lewis Mumford, Technics and Civilisation, (Tehnike i civilizacija), Harcourt.<br />
Brace and World Inc., New York, 1934, str. 12.<br />
139
ada dovelo je do opadanja stručnosti ili gubitka zanata, pa je čovjek<br />
ostao bez one podrške u sebi koji mu daje zanat, ostao je okrnjen i<br />
priučen na neke operacije koje se mogu naučiti za jedan ili dva tjedna.<br />
Rad je izgubio smisao i zbog parcelizacije proizvoda na kojem je<br />
radio, dok mu je čitav proizvod i smisao ili cilj proizvodnje izmicao<br />
iz vida.<br />
Karakteristike čovjekova položaja u proizvodnji nije moglo mnogo<br />
ublažiti niti nastojanje da se radne operacije »obogate« i »prošire«<br />
(»enrichment« i »enlargement«) na čemu je radila mnogo moderna<br />
psihologija i sociologija. Pojavili su se i radikalniji zahvati u proizvodnji<br />
izbacivanjem tekuće trake, što je značilo prijelaz na višu razinu<br />
proizvodnje pomoću automatizacije čitavog toka proizvodnje ili<br />
vraćanjem na »brigadni rad« koji nosi zanatlijska obilježja. Tehnološki<br />
proces je u svakom slučaju išao u dva suprotna smjera: punoj automatizaciji,<br />
što je značilo da čovjek kao operator dobiva prividno<br />
lakši, ali istovremeno i odgovorniji posao, ili rehabilitaciji zanata, u<br />
vezi bilo s raznim poslovima održavanja i nadgledanja strojnog parka,<br />
bilo s uslužnim djelatnostima. Tako se broj priučenih radnika smanjivao,<br />
a broj kvalificiranih radnika i tehničara povećavao.9<br />
Ovakva evolucija nije tipična samo za tvornički, već važi podjednako<br />
i za administrativni rad, gdje je centralizacija i kompjutorizacija<br />
poslova podredila pojedince i njihovu inicijativu zakonima »velikih<br />
sistema«, te jako smanjila uvid u logiku posla, kakav je nekada imao<br />
svaki mali činovnik. »Kraljevstvo malih birokrata« utopilo se u masi<br />
podataka, što ih obrađuje informatika, a analiziraju kompjutori po unaprijed<br />
utvrđenim programima. Radno mjesto se svelo samo na to da<br />
bude ušće jedne mreže procesa koji se više ne odigravaju u službeničkom<br />
mozgu, već u stroju ili aparatu, od kojega je individualni mozak<br />
sve zavisniji. Neki autori čak predviđaju da bi se jedan dio elektronskoga<br />
sistema mogao ugraditi u mozak pojedinca, čime bi postao mozak<br />
efikasniji, onako kao što danas fiziolog Delgado ugrađuje aparate<br />
za teledirigiranje bikova ili kao što se radi s nosorozima u Africi.<br />
c) Štetnost pretjerane specijalizacije i funkcionalizacije<br />
Moglo bi se prigovoriti da problemi tehnološke podjele rada i sve<br />
veće zavisnosti pojedinca od proizvodnog sistema nisu problemi koji se<br />
neposredno tiču urbanizma. Njima bi se trebale baviti same proizvodne<br />
’ Vidi o tim problemima Charles R. Walker, Moderna tehnologija i civilizacija,<br />
Naprijed, Zagreb, 1968, Pierre Naville, U susret aut ornat iziranom društvu,<br />
Školska knjiga, Zagreb, 1979, Rudi Supek, Automatizacija i radnička klasa, Zagreb,<br />
1965.<br />
140
organizacije. Iako se u tom kontekstu spominje i arhitektura, kao što<br />
je, na primjer, izgradnja hala s velikom vidljivošću i boljim ljudskim<br />
kontaktom ipak je to problem koji ne zadire u samo planiranje prostora.<br />
No, s tim u vezi razvio se i jedan drugi vid ljudskog rada što<br />
mnogo više zadire u probleme urbanog prostora. Radi se o štetnosti<br />
pretjerane specijalizacije i funkaionalizacije proizvodnih procesa. O tome<br />
valja nešto reći!<br />
Osnovna je karakteristika diferencijacije društvene strukture povećanje<br />
i specijalizacija raznovrsnih zanimanja. Smatra se normalnim<br />
da od specijalizacije zavisi efikasnost društvenog sistema. Međutim,<br />
pokazalo se da i specijalizacija ima svoje granice, te da pretjerana podjela<br />
rada pretvara efikasnost u neefikasnost, jer se osiromašuje stručna<br />
sposobnost i kreativnost pojedinca. Zato je protiv nje prva reakcija<br />
bila, da su zadaci ostali raščlanjeni, ali su pojedinci dobili veći broj<br />
raznovrsnih zadataka (»job enrichment«), kao što se i u stvaranju stručnjaka<br />
pokazalo da su »generalisti« sposobniji u prilagođavanju na<br />
nove zadatke od »specijalista«, odnosno da specijalizaciju valja vršiti<br />
tek na radnom mjestu.<br />
No, i u industrijskoj proizvodnji uvidjelo se da je podjela rada<br />
otišla suviše daleko, te da fino raščlanjeni zadaci, kao što je pokazao<br />
Peter Drucker, štete radnom moralu, usamljuju pojedinca, narušavaju<br />
esprit de corps. Pokazalo se, naprotiv, da raznovrsnija ljudska komunikacija,<br />
to jest miješanje raznih funkcija unutar jedne radne jedinice<br />
povećava radni moral i efikasnost. Pretjerana specijalizacija u<br />
velikim jedinicama oduzima smislenost radu, a pretjerana funkcionalizacija<br />
zahtijeva stalan i strog nadzor, što znači povećemu hijerarhizaciju<br />
kontrole, suvišno rasipanje radne snage za kontrolne funkcije.<br />
Ovo naročito opterećuje vrhovnu razinu hijerarhije i administracije,<br />
one koji moraju osiguravati koordinaciju velikog broja jedinica. »No,<br />
najvažnije je u svemu tome, što previše kompleksna, previše funkcionalizirana<br />
organizaciona struktura zahtijeva po svoj prilici vođu naganjačkog<br />
tipa; prevelika upotreba pritiska kao sredstva nadzora povezana<br />
je, dakle, prvenstveno s karakterom strukture, a tek u drugom redu<br />
s karakterom pojedinca koji se nalazi na čelu te strukture.«10 Oni, nedovoljno<br />
upoznati s organizacijom proizvodne organizacije, neka samo<br />
pomisle na one državne tvorevine krajnje centralizirane i hijerarhizirane,<br />
kao što su zemlje »etatističkog socijalizma«!<br />
10 Iz članka Jamesa C. Worthyja, Organizational Structure and Employee<br />
Morale (Organizaciona struktura i moral namještenika), »American Sociological<br />
Review«, sv. 15, br. 2, str. 174—179, citirano prema već spomenutoj knjizi Charles<br />
Walkera.<br />
141
Radi se o tome da suviše raščlanjena organizacija oskudijeva na<br />
mehanizmima unutarnje integracije same strukture, pa je prisiljena<br />
da se služi sredstvima vanjskoga pritiska, kao što često vojne diktature<br />
pribjegavaju ratovima kako bi narod zadržale u pokornosti. Prema<br />
tome, važno je postići određenu raznovrsnost poslova s preglednošću<br />
zadataka, što daje uvid u posao i rađa smislenost posla. To se postiže,<br />
dakako, održavanjem specijalizacije na određenom minimumu.<br />
Također i decentralizacijom rukovođenja. Važno je da je organizacija<br />
ili radna zajednica dobro integrirana, a komunikacije među pojedincima<br />
zanimljive, žive i raznovrsne. Preglednost i mogućnost variran ja<br />
radnih funkcija!<br />
Ali u kakvoj vezi se to nalazi s urbanim prostorom? Možemo reći<br />
da ono što važi za radnu zajednicu važi i za životnu zajednicu: i ona<br />
traži preglednost, dobru integriranost, raznovrsnost i varijabilnost životnih<br />
funkcija. Pokušajmo samo ova načela projicirati u urbani prostor!<br />
Zar se može govoriti o preglednosti, ako radnik ili namještenik između<br />
svojega stana i radnog mjesta prolazi kroz »tunel« ili rijeku gusto<br />
zbijenog gradskog saobraćaja, koji mu ne dopušta da pogledom svrati<br />
i razmotri okolinu kroz koju prolazi, pa je niti ne poznaje, iako njome<br />
prolazi tisuću puta? Zar se može govoriti o nekoj integraciji, ako<br />
se ulicama uglavnom gura s ostalima, a u stambenim blokovima živi u<br />
»anonimnoj gomili« bez društvenih dodira i bez zajedničkih interesa<br />
i zadataka? Zar se može govoriti o raznovrsnosti, ako se život odvija<br />
svakog dana do zamora između sobe, nakrcanog prometala i radnog<br />
mjesta? Ako na radnom mjestu izvršava usko specijalizirani posao iz<br />
dana u dan, prolazi ulicama koje je neki ljubitelj betona ogolio i prepustio<br />
potpunoma šoferima autobusa, ili viri u televizor gdje mu društvena<br />
propaganda nameće konformističke programe? Ako smo shvatili<br />
ono što je štetno za jednu radnu organizaciju, tada ćemo još la k š e<br />
uočiti što je štetno i za životnu zajednicu.<br />
d) Tehnološka i socijalna komponenta proizvodnog sistema<br />
Nema sumnje da tehnologija u najvećoj mjeri uvjetuje život suvremenog<br />
čovjeka. No, iz toga ne bi valjalo zaključiti da između tehnologije<br />
i socijalnog sistema postoji odnos uzroka i posljedice. Izučavanje<br />
proizvodnog sistema pokazalo je da tehnološka komponenta nema sasvim<br />
pasivnu ulogu, ali da i ne određuje sasvim socijalnu komponentu.<br />
Engleski autori, koji govore o »socio-tehničkom sistemu« (Emery<br />
i Trist), eksperimentalno pokazuju da između tehnoloških zahtjeva i<br />
142
socijalnog sistema »ne postoji strogo određen odnos jedan naprama<br />
jedan već odnos koji se logički označava kao korelativni odnos.« 1<br />
Izučavajući proizvodnju ugljena u engleskim rudokopima utvrdili<br />
su da su uz istu tehnologiju moguća dva »socijalna sistema«: konvencionalni,<br />
gdje je rudar vezan uz jedini djelomični zadatak i ulazi u<br />
veoma ograničen broj stalnih društvenih odnosa, i složeni, gdje je rudar<br />
vezan uz cjelokupnu radnu grupu, pa je uključen u raznovrsne zadatke<br />
u suradnji s drugim članovima grupe ili brigade. Autori su pokazali<br />
da je osjećaj grupne pripadnosti u drugom sistemu veći, te da<br />
je efikasnost rada viša. Iako se u praksi oba alternativna sistema smatraju<br />
»dovoljno dobrim«, ipak postoji velika razlika, ne samo u efikasnosti,<br />
već naročito u pogledu društvenosti i radnog morala, jer se u<br />
drugom slučaju radnik mnogo bolje osjeća.<br />
Kakvu pouku možemo izvući iz ovoga primjera za artikulaciju urbanog<br />
prostora? Ono što za radnika znači prijelaz iz jednog radnog zadatka<br />
u drugi, te društveni dodir s jednim ili drugim suradnikom u<br />
poslu, to je za građanina prijelaz iz jednog gradskog prostora u drugi,<br />
te dodir s drugačijom prostornom i urbanom sredinom. Ovdje nije u<br />
pitanju samo promjena u doživljavanju, već također i promjena životnog<br />
ritma, čitave mase utisaka što ih zovemo »klimom« gradske četvrti<br />
ili gradske okoline.<br />
Da bismo to postigli, moramo napustiti »mehaničko zoniranje« i<br />
prijeći na »organsko zoniranje«, koje je u izvjesnom smislu i negacija<br />
zoniranja, jer ga podvrgava jednom višem načelu: normalnom kretanju<br />
čovjeka kroz gradski prostor, koji više ne »uskakuje« iz jednog<br />
prostora u drugi, već ga podvrgava svojem doživljaju postepenog prijelaza<br />
iz jedne vrste doživljaja temporalnosti u drugu vrstu, dakle uspostavlja<br />
kontinuitet svojega života kao cjelovitog bića. — To ćemo<br />
u daljnjem izlaganju pobliže objasniti.<br />
1 F. E. Emery i E. L. Trist, Socio-tehnical Systems (Socio-tehnički sistemi),<br />
Nes York, 1959, citirano prema Ch. Walker, op. cit., str. 407—414.<br />
143
6 Grad i društvena zajednica<br />
1. GRAD — KOLIJEVKA ZAJEDNIŠTVA I SIGURNOSTI<br />
»Sve ono što okružuje put na zaobljenim bedemima pripada<br />
vama... Bilo je nekada više takvih gradova, zatvorenih<br />
i savršenih. Ta kakvi su, u poredbi s njime, ovi današnji<br />
veliki gradovi, raspršeni, zbrkani, nesuvisli? Sve je<br />
čvrsto povezano: ovo čvrsto savršenstvo, proizlazi iz kružnog<br />
puta na bedemima, isključivanjem određenih nereda,<br />
određenih delirija... Ona vremena pokoravala su se granici<br />
kao što se kameni grad pokorava granici svojih bedema.<br />
Da li može postojati neka sreća, neka sigurnost, tamo<br />
gdje nema granice?«<br />
Jules Romain o Dubrovniku (»O ljudima dobre volje«)<br />
Već odavno su se granice gradova utopile u kaosu izobličenih kućeraka<br />
predgrađa, a izgubio se i doživljaj nekog posebnog svijeta koji bi ulijevao<br />
svojim smještajem u prirodnom prostoru neku sigurnost, neku<br />
prisutnost ljudskoga razuma. Pred ekspanzivnošću industrijalizacije,<br />
spekulacije i tržišnog takmičenja rasprsle su nekadanje granice grada,<br />
a nove nisu pronađene. Duh francuske revolucije i romantički zanos<br />
prezreli su sve granice, naročito one tvrde i nepomične koje čovjeka<br />
žele zarobiti u ograničenom prostoru. Ali istovremeno je »duh kapitalizma«,<br />
prekoračivši sve prirodne i ljudske granice, unio u prostor ne<br />
samo nered već i nesigurnost i samoću. Bernard Oudin u »Pledoajeu za<br />
grad« postavlja pitanje:<br />
»Jedna stvar je u svakom slučaju sigurna: u toku vijekova grad,<br />
mjesto okupljanja, bio je simbol zaštite, sigurnosti, dok je selo plašilo.<br />
Bilo bi zanim ljiv o utvrditi u kojem dobu i pod kojim uvjetima došli<br />
smo do točno obratne situacije kakva nam je poznata danas.<br />
Sto se tiče sela, ono je postalo »sigurno« u toku 18. vijeka, banditi<br />
se nisu više kretali »velikim putovima« već su se radije preselili u krivudave<br />
uličice velikih gradova. Jedva što je selo bilo pacificirano, gradovi<br />
su počeli da se susreću, zajedno s industrijskom revolucijom, s<br />
144
CALCUTTA...<br />
Ljudi spavaju i na ulicam a. . . (Svakog jutra<br />
gradska »čistoća« nađe na stotine leševa. —<br />
Užas toga života naveo je Erlicha da napiše<br />
svoju poznatu knjigu »Bomba pučanstva«).<br />
Industrijska i demogr. stihija razorila<br />
je strukturu grada. (Calcutta-»cancer«<br />
Indije, truli grad u »agoniji« sa<br />
najvećom gustoćom stanovnika na<br />
svijetu)<br />
33<br />
Tipična ulica<br />
u Calcutti
BLOKOVI<br />
TERMITNJACI,<br />
PUNI<br />
USAMLJENIH<br />
LJUDI<br />
Ustanovljen je<br />
porast mlad.<br />
delinkvencije u<br />
monotonim<br />
naseljima, (gdje<br />
uvjeti življenja<br />
postaju neljudski)<br />
Pia-uma nebođera-»inašina za stanovanje« — New York.<br />
35
inim materijalnim i moralnim uvjetima koji su u godinama 1830—1880.<br />
predstavljali najmračniji period gradske civilizacije.<br />
Od ove traumatične epizode građanin se nikada više nije oporavio.<br />
Uloga »osiguranja«, koju je grad imao po tradiciji, zamijenio je osjećaj<br />
nemira koji je sve više rastao da bi dosegao prag panike, naročito<br />
na sjeveru Sjedinjenih Američkih Država. Zagađivanje, kriminal, gradska<br />
gerila se najčešće spominje kako bi se opravdala ova tjeskoba. Da<br />
li su ova objašnjenja dobra?«1<br />
Činjenice govore svakako u prilog ove pretpostavke. Veliki gradovi<br />
počeli su se prazniti od svojih građana, upravo onih koji su im davali<br />
pečat i kontinuitet. Tako brojke pokazuju da 1970. godine u SAD, 73,5%<br />
stanovnika živi u gradovima s više od 2.500 stanovnika. Istovremeno<br />
trinaest od dvadesetpet najvećih gradova brojilo je 1970. manje stanovnika<br />
nego 1960. i prviput je pučanstvo u predgrađima bilo brojnije od<br />
onoga u gradu. Ova tendencija se i dalje nastavlja. Manhattan se prazni<br />
a predgrađa, suburbija, se pune u New Yorku. Slično u Bostonu i<br />
ostalim velikim gradovima. Amerikanci zovu ovaj proces »conurbation«.<br />
Ne samo da se gradovi prazne, oni se također stalno u ekonomskom,<br />
socijalnom i estetskom pogledu degradiraju. Grad stalno trpi od<br />
financijske krize, pa je New York prije par godina najavio stečaj, doduše<br />
s opravdanim razlogom, jer je na sebe preuzeo troškove »amerikanizacije«<br />
svih pridošlica, a da federalna vlada za ovo ništa ne plaća;<br />
gradska oprana i usluge postaju sve gore (cestovni saobraćaj, čistoća,<br />
smeće se gomila danima i atmosfera se sve više zagađuje); i privatne<br />
usluge nisu bolje (telefon, zajednički transport, vlakovi za periferiju);<br />
saobraćaj se približava granicama zagušenja; rasni problemi<br />
rastu (bijelo stanovništvo napušta grad, a na njihovo mjesto dolaze<br />
Portorikanci i Crnci); ekonomski i socijalni sastav se stalno pogoršava<br />
(»Oni koji plaćaju porez odlaze, a oni koji traže pomoć dolaze!«);<br />
kriminal i droga stvaraju sve veću nesigurnost. Jedan od gradskih funkcionara<br />
je izjavio: »Ako se ovaj razvitak nastavi, tada će se zemlja »losangelizirati«,<br />
financije će se »balkanizirati«, a ekonomija će se »južno-<br />
-afrikanizirati«. Apartheid i gheto prijete da razore socijalno tkivo<br />
grada.<br />
Napuštanje grada nije samo američka pojava, iako je tamo naglašenija,<br />
jer je životni standard viši. Ona je tipična za sve velike evropske<br />
gradove. Raymond Cartier je pisao u »Paris-Matschu« da »New<br />
York umire prvi, jer je najveći i najpretjeraniji«, ali da će za njime poći<br />
i svi drugi, i podupire ovu tvrdnju: »Naši su veliki gradovi, nabije-<br />
1Bernard Oudin, Plaidoyer pour ta vitle (Pledoaje za grad). Za urbanizam koji<br />
pomiruje grad i tivot, Laffcmt, Paris, 1972, str. 61—62.<br />
10 Grad po m jeri čovjeka<br />
145
ni u središtu, a razvedeni na periferiji, fosili. Oni nam dolaze iz 19.<br />
vijeka, čije su tehnike počivale na ugljenu, nametale koncentraciju ljudi<br />
i njihovih djelatnosti. Modeme tehnike, zasnovane na tekućim gorivima,<br />
elektricitetu, telekomunikacijama, zahtijevaju naprotiv raspršenost<br />
ljudskih djelatnosti.« Oudin osporava ovo mišljenje, jer je već<br />
Rim prije dvije tisuće godina imao milijim stanovnika.<br />
Razlozi za dekadenciju grada su raznovrsni. Nekad je svatko želio<br />
živjeti u gradu, jer mu je to podizalo ugled. Sada svatko, tko može,<br />
nastoji da ga napusti, također iz razloga prestiža. 0 tome svjedoči i<br />
poplava vikendica, u čemu Francuska vjerojatno prednjači, iako je<br />
Francuz po svome načinu života vjerojatno »najurbandziraniji Evropejac«!<br />
Oudin, koji bi želio spasiti grad od ovoga eksodusa, nastoji pokazati<br />
da su mnoge kritike grada pretjerane, da zagađenost nije tako strašna<br />
kao što se opisuje, da buka nije tako velika (»Grad nije samo neka<br />
buka, on nije samo neki zvuk, on je jedna glazba«), da ni socijalna<br />
segregacija nije tako veliko zlo kakvim se obično smatra, pa čak ni<br />
pojava crnačkih gheta u američkim gradovima.<br />
Crnački gheto je najčešći primjer degradacije gradskoga života, sa<br />
svojom visokom stopom kriminaliteta, bijedom, prenatrpanim stanovima,<br />
nečistoćom i sličnim, iako možda u svemu tome ima i pretjerivanja.<br />
Ali, ono što je zanimljivo jest da istraživanja pokazuju da stanovništvo<br />
crnačkih gheta nerado napušta svoj »pakao«, daje otpor preseljenju,<br />
iako se to čini za njihovu dobrobit. Zašto? Oudin odgovara: »Zato<br />
jer gheto, zatvoreni svijet u kojemu se nalaze ljudi iste rase sami<br />
među sobom, zbog same te činjenice stvara utisak veće sigurnosti (čak<br />
i onda ako je ta sigurnost iluzorna).« (Str. 69.) Kolikogod to izgledalo<br />
paradoksalno, ima u tome dio istine. Naime, čovjek je spreman podnijeti<br />
veoma teške uvjete života, ako se radi o mjestu gdje je sposoban<br />
doživjeti neki oblik svoje zajednice, s njom se izjednačiti, dijeliti dobro<br />
i zlo. Liči to pomalo na onu solidarnost koju osjećaju stari robijaši<br />
jedni za druge, solidarnost što stvara iluziju da je čak i ta robija bila<br />
ugodno i poželjno mjesto, za kojim valja žaliti, jer »na slobodi« te zajednice<br />
i te solidarnosti više nema! Vraćajući se na primjer gheta Oudin<br />
upozorava urbanistu: »Možda valja žaliti takve reakcije, ali još jednom<br />
ističem da uloga urbaniste mora biti takva da vodi računa o nagonima<br />
ljudi, a ne prosto da se igra demijurga koji će ih pod svaku<br />
cijenu preobraziti.« (69)<br />
Nema sumnje, da se u zgusnutim gradskim četvrtima, kad su oni<br />
donekle homogeni, stvara jedan osjećaj zajedništva, koji proizlazi iz<br />
svakodnevnih dodira, iz spoznaje o zajedničkim brigama i načinu života,<br />
kad se takvi dodiri mogu lako pratiti, jer je razmjena odnosa među<br />
146
ljudima olakšana njihovom blizinom, kad ih sam prostor prisiljava da<br />
se lako izjednačuju sa svojim zajedničkim životom. Iz toga izvlači Oudin<br />
jednu, čini nam se, veoma opravdanu kritiku svih onih prostornih<br />
koncepcija koje idu za raspršavanjem prostome blizine ljudi, rasturajući<br />
ulice i uzdižući nebodere u kojima se ljudi usamljuju, nedostižni<br />
jedni za druge, atomizirani u privatiziranom životu, koji ne dopušta da se<br />
čovjek osjeti kao masa što zajedno diše, kreće se i dodiruje u bezbroj<br />
oblika svakodnevnog života. Otuda onda i ona poznata kritika velikih betonskih<br />
blokova, »velikih cjelina« u funkcionalističkom smislu (»les<br />
grands ensembles«), jer se ukidanje ulice odrazilo stvaranjem praznina<br />
koje nisu ničim ispunjene (čak i onda kad su one doista »zelene površine«),<br />
te predstavljaju mrtvi prostor, prostor koji ne stvara doživljaj dodira<br />
već usamljivanja, koji »frustrira pojedince u njihovim nagonima okupljanja<br />
kao i nagonima usamljivanja, koji pogađa kako njihove tendencije<br />
ekstravertiranosti tako i tendencije introvertiranosti, pa stanovnici<br />
velikih cjelina počinju da pate istovremeno od agorafobije i klaustrofobije.«<br />
(68). Suviše široki prostori, koji ne služe čovjeku za dodir s<br />
prirodom, već su ušli u njegov najintimniji život između stanovanja i<br />
spavanja, između susjedstva i stanovanja, daju utisak diskontinuiteta,<br />
praznine, ispražnjenosti kao stadioni koji ostaju vječno prazni. Suviše<br />
široki prostori, pa i suviše široki bulevari, aleje, ulice, stvaraju također<br />
utisak prekida, nekog no man’s landa, i oduzimaju gradu onu toplinu<br />
koju stvara kontinuitet. Kao što je sigurno pogrešno graditi suviše<br />
gusto kuće u prirodi, koje služe za odmor, tako je pogrešno i graditi<br />
kuće u gradu suviše rijetko, bez unutarnje artikulacije, koja toliko<br />
daje pečat neorganiziranosti jednom Los Angelesu, koji nije više »grad-<br />
-bašta«, a nije još »grad-središte«.<br />
Ovdje se valja prisjetiti jedne primjedbe Lewisa Mumforda: »Reagirajući<br />
protiv zagušenosti našega grada, naši urbanisti nastoje da žrtvuju<br />
intimnost i koncentraciju radi čiste i jednostavne otvorenosti prema<br />
van... Ćor-sokake, dvorišta i samostane valja ponovo načiniti, privlačnima.«2<br />
Ako grad znači miješanje, razmjenu, diferencijaciju, učenje različitih<br />
uloga i, prema tome, razvitak same ličnosti, što je i načinilo toliko<br />
privlačnim grad, a posebno gradove-središta kulturnog života jedne nacije,<br />
ipak se u svakom čovjeku sačuvalo i nešto od »seoskog zvonika«,<br />
od potrebe da se ima uvid u život svojih sugrađana, da ih se može prepoznati,<br />
i da se može stići pješice na svako mjesto gdje se oni susreću.<br />
Postoji kažu neki neko praznovjerje u pogledu »duha« neke četvrti,<br />
J Lewis Mumford, Le diclin des villes (Dekadencija gradova), franc, izd. 1970,<br />
engl. izdanje 1956, New York.<br />
10* 147
a to je da. do četvrti ne možemo doći prosto mehaničkim slaganjem<br />
stanova i domova. Potrebno je nešto više! Potrebna je neka ideja prostornog<br />
i društvenog povezivanja. I otuda ona reakcija protiv »zoniranja«,<br />
što je unosilo segregaciju među ljude, njihov način života. Ono<br />
strogo odvajanje pojedinih funkcija: rada i stanovanja, pješaka i automobila,<br />
stanova i mjesta za razonodu, također i gradskih središta od<br />
sveučilišnih campusa. »Grad je prestao biti mjesto sastajanja da bi se<br />
pretvorio u niz segregacija«, kaže Oudin.<br />
Međutim, dobro je imati u vidu »zoniranje«, kao oblik prostorne<br />
artikulacije, upravo zato da bi se moglo spriječiti njegove negativne<br />
strane, a ne da se onemogući prostorna artikulacija po funkcijama.<br />
Potpuna ispremiješanost svih funkcija na svakom mjestu isto je tako<br />
nemoguća, kao i vršenje svih oblika života po čovjeku u jednome dahu<br />
i na istome mjestu! Dakle, imajmo u vidu »zoniranje«, ali bez segregacije,<br />
imajmo u vidu strukturiranje prostora, ali u skladu s vremenskom<br />
dinamikom zadovoljavanja ljudskih potreba. Da li je to rješenje iz<br />
očaja? Sjećamo se da je Marx, kad mu nije uspjelo dokinuti društvenu<br />
podjelu rada, preporučivao da čovjek barem »sukcesivno«, to jest<br />
u jednom vremenskom nizu vrši one funkcije koje bi morao vršiti u<br />
jednom cjelovitom činu, u nekom stvaralačkom naponu. Ako stoji s<br />
čovjekom i njegovim potrebama i onda kad je riječ o prostornoj projekciji<br />
zadovoljavanja njegovih potreba: kad spava ili radi, kad se<br />
vozi ili pješači, kad razgovara ili razmišlja, kad se gubi u vrevi ili se<br />
pronalazi u prirodi. Pokušajmo u tom nužnome, prirodnome i društvenome<br />
nizu njegovih funkcija i potreba da ga projiciramo u prostor, ne<br />
kao pojedinca koji će zadovoljavati svoje potrebe pod najneobičnijim<br />
uvjetima — jer je čovjek jedina životinja sposobna da se prilagodi na<br />
uvjete koji nijedna životinja nije sposobna podnijeti —, već kao prosječnog<br />
društvenog čovjeka i čovjeka koji pripada »ideal-tipskom«, to<br />
jest razvijenom društvu, i »idealnom tipu« čovjeka, koji se ponaša kao<br />
»idealni prosjek društva«, i tek tada ćemo doći do neke predodžbe što<br />
bi to morao biti njegov stan i njegovo prebivalište. Ne radi se samo o<br />
tome da čovjeka nastanimo u nekoj četvrti ili nekom gradu, već da<br />
ga načinimo prebivaocem jednog grada koji mu u cjelini pripada.<br />
2. DRUŠTVENA ZAJEDNICA POSTAVLJA GRADU<br />
ODREĐENE GRANICE<br />
Svaki organizam posjeduje neku strukturu i neke granice prema okolini.<br />
Suvremeni grad je u tom pogledu izvjesna negacija organizma: njegove<br />
granice prema okolini slabo su određene i pomične, a njegov rast<br />
148
ne uvjetuje ravnomjernu promjenu nutarnje strukture, jer dok se jedan<br />
dio fosilizira drugi dio buja kao kancerozno tkivo.<br />
Da bismo racionalno razmišljali o rastu gradu, moramo imati neki<br />
pojam njegovih granica, a ove opet moraju polaziti od nutarnje strukture<br />
koju određuje naše poimanje »društvene zajednice«. Barem tako<br />
dugo dok smatramo da bi grad morao biti mjesto neke ili nekoliko<br />
ljudskih zajednica. Kakvih — o tom je upravo riječ.<br />
Antikni grad je strukturirala ljudska zajednica, njena društvena<br />
organizacija i poimanje takve organizacije. U srednjovjekovnom gradu<br />
odnos se počinje unekoliko mijenjati, jer sada sama struktura grada,<br />
njegovi bedemi, počinje određivati što je to društvena zajednica. Struktura<br />
grada više je određena bedemima, njegovom vanjskom granicom,<br />
nego njegovom nutarnjom društvenom strukturom. To je naročito slučaj<br />
sa »slobodnim građanskim gradovima«. Vidjeli smo kako je početak<br />
industrijalizacije i sam ekspanzionistički duh kapitalizma počeo<br />
rušiti vanjske granice grada i miješati njegovu nutarnju strukturu, još<br />
tako čitku u srednjem vijeku! Razlog je poznat: grad postaje mjesto<br />
razmjene u koju se sve više uvlači zemljišna i stambena renta. Njegovo<br />
tlo od upotrebne vrijednosti sve više postaje razmjenska vrijednost. A<br />
potonja ne trpi nikakva ograničenja i postavljene granice.3<br />
»Duhu kapitalizma«, što razara sve granice i nijednu ne smatra svetom,<br />
Marx suprotstavlja ideju zajednice koja predstavlja njegovu protutežu,<br />
iako je sama izložena u tom procesu raspadanju i rastvaranju.<br />
Zajednicu valja ponovo ostvariti, a to znači postaviti sasvim određene<br />
granice kapitalističkom produktivizmu i ekspanzionizmu. Zajednica<br />
očito nosi u sebi pojam granice, ali to nije ona koja je nekoć sputavala<br />
prazajednicu i individualni razvoj pojedinaca. Radi se o zajednici čiji<br />
je preduvjet svestrani i bogati razvitak ljudske ličnosti. To Marx stalno<br />
ima u vidu.<br />
Iako sam pojam zajednice nije kod Магха nikad bio onako precizno<br />
razrađen, kao što je to slučaj kod socijalista-utopista, a pogotovu<br />
1 Utilitaristički i ekspanzionistički duh kapitalizma Marx ovako crta: »Priroda<br />
postaje samo čisti predmet za čovjeka, stvar čiste koristi; prestaje da bude<br />
priznata kao sila po sebi; i teorijska spoznaja njenih samostalnih zakona čini se<br />
kao lukavstvo, kako bi spoznaja podredila sebi ljudske potrebe, bilo kao predmet<br />
potrošnje bilo kao predmet proizvodnje. Ova tendencija vodi kapital preko svih<br />
nacionalnih granica i predrasuda, a tako i preko obožavanja prirode te je premašio<br />
u određenim granicama samodostatno, zakočeno zadovoljavanje postojećih potreba<br />
i obnavljanje starog načina života. Prema svemu tome on je destruktivan<br />
i stalno revolucionaran, obarajući sve zapreke što bi kočile razvitak proizvodnih<br />
snaga, proširenje potreba, raznolikost proizvodnje, kao i eksploataciju i razmjenu<br />
prirodnih i duhovnih snaga.« (Nacrti za kritiku političke ekonomije, Dietz,<br />
Berlin, 1953 str. 313).<br />
149
ne u njenoj prostornoj projekciji, kao što je to slučaj kod Fouriera, a<br />
naročito kod Owena, ipak se može zaključiti da je imao u vidu one<br />
promjene koje će izazvati razvitak modeme industrije i podjele rada.<br />
Stavljajući u središte povijesnog razvoja stvaralačku i slobodnu ličnost,<br />
takva je zajednica mogla biti jedino »slobodno udruživanje proizvođača«<br />
ili ljudi uopće, jer bi svako podređivanje i tlačenje pojedinca<br />
u ime nekog kolektiva značilo sektaštvo (vidi Marxovu kritiku »nivelizatorskog<br />
komunizma«!) i pad u barbarstvo. Radi se, dakle, o oblicima<br />
zajedničarstva, u koje pojedinac slobodno ulazi, a isto tako slobodno<br />
i izlazi, jer je udruživanje funkcija ljudske društvenosti, a ova se mora<br />
slobodno i spontano odvijati u jednom budućem društvu, bez prinude<br />
neke organizirane države ili vlasti.<br />
Povijesni razvitak ljudske ličnosti sa sve većom podjelom rada, ali<br />
naročito sa sve brojnijim i raznovrsnijim oblicima ljudske razmjene<br />
ili komunikacija, a u vezi s time i sa sve razvijenijim i raznolikijim potrebama,<br />
zahtijeva i raznovrsne oblike udruživanja. Dakle, ne jedan jedini,<br />
propisani za sve članove društva kao »idealni« i, prema tome,<br />
obavezni za sve pojedince, čovjek, kad je povijesno i kulturno razvijen,<br />
ima podjednaku potrebu za udruživanjem kao i za usamljivanjem,<br />
za drugim čovjekom kao i za samoćom, za raznovrsnim društvenim sredinama<br />
kao i za jednim sasvim intimnim krugom najbližih. Bogatstvo<br />
ljudskih komunikacija i potreba nalaže i takvu raznovrsnost društvenih<br />
oblika udruživanja. Ideja, da čovjek može svoje sklonosti najprirodnije<br />
očitovati upravo u »slobodno vrijeme« sa slobodno odabranim djelatnostima<br />
neminovno nameće takvu raznolikost udruživanja. Stoga oblici<br />
udruživanja moraju ostati u jednom budućem društvu »otvoreni« a ne<br />
»programirani«, stvar ljudske potrebe i invencije, a ne naređivanja i<br />
propisivanja. Po tome se ljudska društvenost razlikuje od životinjske.<br />
Težište ne pada na »bogato društvo« nego na »bogate pojedince«,<br />
dakle ne na bogatstvo koje se mjeri prosječnom stopom nacionalnog<br />
prihoda po glavi stanovnika već stvarno bogatstvo pojedinaca, što znači<br />
svakog pojedinca. Kao što se i u Komunističkom manifestu oslobođenje<br />
društva odnosi na oslobođenje pojedinaca, a ne neke fiktivne kolektivne<br />
tvorevine. Marx kao humanista ostaje u tom pogledu strogi individualist,<br />
pa je riječ o čovjeku-pojedincu s »apsolutno razrađenim<br />
stvaralačkim dispozicijama«, tako da puni razvitak čovjeka znači istovremeno<br />
vlast nad prirodom ali i »nad vlastitom prirodom«. Marx kaže<br />
da nam ličnosti iz antiknog vremena izgledaju većima od suvremenih<br />
upravo zato, jer su znali naći vlastito mjerilo za svoje ponašanje,<br />
postaviti sebi određene granice, »proizvesti svoj vlastiti totalitet«, a to<br />
znači istovremeno određenu punoću i zadate granice.<br />
150
Očito je da sam pojam zajednice mora biti podređen ovakvom shvaćanju<br />
čovjekove ličnosti s obzirom na njene potrebe i razvojne mogućnosti.<br />
Takva zajednica, prema tome, ne znači neki »povratak prirodi« (J.<br />
J. Rousseau) ili primitivnijem obliku života, već nastoji u sebi apsorbirati<br />
sav prethodni historijski razvitak. Marx u duhu kulturalističko-<br />
•historijske a ne naturalističke koncepcije smatra »prethodni historijski<br />
razvitak bitnom pretpostavkom« ljudskoga bogatstva, a time i ljudske<br />
zajednice. Međutim, kad on kaže da ona ima za pretpostavku historijski<br />
razvitak, onda se može pretpostaviti da ga ona u sebi sadrži,<br />
ali i transcendira, jer on u istom pasusu kaže da čovjek u svojem totalitetu<br />
ne traži »da ostane nešto postalo, nego je u apsolutnom kretanju<br />
postajanja.«4<br />
Zanimljivo je utvrditi da iz Marxovih stavova proizlaze neke ideje<br />
koje su u skladu sa suvremenim shvaćanjem urbanog planiranja:<br />
Prvo, poštovanje intenziteta društvenih odnosa, njihove diferencijacije,<br />
gustoće komunikacija i njihove raznolikosti, kao oblika modernog<br />
života odgovara nesumnjivo idejama modernog urbaniteta, tipičnog<br />
gradskog života, gdje pojedinac održava veoma razvijene i svestrane<br />
odnose, ali postoji više kao član gradske publike i raznovrsnih oblika<br />
udruživanja nego seoske ili primitivne zajednice, gdje se održavaju<br />
veze »licem u lice«.<br />
Drugo, društveni odnosi zasnovani na temelju urbaniteta znače prisutnost<br />
modeme tehnologije, jer je Marxu jasno da se oni mogu razvijati<br />
samo na temelju najrazvijenije tehnologije, visoke podjele rada<br />
specijaliziranih i diferenciranih društvenih uloga. Postoje, dakle, oblici<br />
suvremenog života koji počivaju na modernoj tehnologiji i koje valja<br />
kao takve poštovati. Prisutnost ovoga primata tehnologije upravo je<br />
ona sredina koja odgovara urbanitetu (razvijena razmjena, visoka podjela<br />
uloga, komunikacije bez granice, planetarna otvorenost svakog<br />
pojedinca u društvenom životu).<br />
Treće, »vlast nad prirodom«, to jest tehnologija mora značiti i »vlast<br />
nad vlastitom prirodom«, mora značiti takvu autonomiju razvijenog<br />
pojedinca koji sam postavlja norme svojega društvenoga života. Čovjek<br />
kao individua, to jest kao nešto nedjeljivo, uvijek unosi u prostor<br />
neke granice, neke oblike, određenu individualizaciju individualnog i<br />
kolektivnog života. Individuum je najmanje »dijeljiv« kad je u samoći,<br />
kad je direktno sučeljen s prirodom kao predmetom kontemplacije<br />
i sanjarenja. Radi se o prostoru koji je suprotan urbanitetu, a koji nuž<br />
4Vidi R. Supek, Sociologija i socijalizam, članak O čovjeku bez društvenog<br />
tnjerila, izd. Znanje, Zagreb, 1966.<br />
151
no iz osame vodi u »društvo«, društvo u svojem iskonskom obliku —<br />
skup društvenih odnosa koje čovjek oblikuje po svojim potrebama,<br />
prilagođenima njegovoj društvenosti, a društvenost se izražava kao<br />
različiti oblici »slobodnog udruživanja«. Tu čovjek ne podnosi da ga<br />
tehnologije, »tehnički« ili »mehanizirani razlozi« ometaju u društvenom<br />
životu. Tu je on dominanta. Tako smo došli do situacije koja je negacija<br />
urbaniteta, jer je oslobođena nužnosti tehničke podjele rada, nužnoga<br />
društvenoga rada uopće ili u najvećoj mjeri, gdje se ljudske sklonosti<br />
i potrebe odvijaju po logici veće spontanosti, klimi veće prisnosti,<br />
bile one selo, lovačko društvo, ili književni klub. Radi se o suprotnom<br />
polu urbanitetu, prostoru zajednice ili intimiteta, prostoru gdje<br />
čovjek ne komunicira samo sa sadašnjim vremenom, već podjednako<br />
s prošlošću i budućim vremenima.<br />
Četvrto, to nas navodi na strukturiranje prostora u smislu određene<br />
polarizacije urbanitet — intimna zajednica, tehnološki aktualno, nametnuto<br />
vrijeme i moguća vremena. To, dakako, neće biti za nas kombinacija<br />
grada i bašte, odnosno aglomeracije privatnih kuća i prirode,<br />
već artikulacija urbaniteta sa slobodnijim prostorima (parkovi, zoološki<br />
vrtovi, historijska naselja, klubovi, itd.). Radi se o onim problemima<br />
koje neki danas pokušavaju sintetizirati kao »rurbanizaciju«, kao sintezu<br />
grada i sela, tržišne gužve i susjedstva.
7 Osnovne dimenzije<br />
„grada po ljudskoj mjeri”<br />
1. PLANIRANJE — JEDINSTVO RAZNORODNIH<br />
RAZLIČITOSTI<br />
Stvaranje reda u neredu, organizacije u Kaosu — bio je oduvijek zadatak<br />
planera. Ali je taj zadatak složen i proturječan i traži sposobnost<br />
mišljenja u raznim smjerovima ljudskoga života i tehničkog djelovanja.<br />
Nije teško uspostaviti red, ako je riječ samo o građevnim oblicima<br />
i stambenim skupinama, čak ni onda kad problemi higijene i prometa<br />
postaju sve teži i osjetljiviji s obzirom na gustoću pučanstva. Težina<br />
zadatka leži u tome što valja uskladiti tu istu građevnu masu sa<br />
strukturom stanovništva, s njihovim djelatnostima i načinom života.<br />
Što struktura stanovništva nosi u sebi neke više racionalne komponente,<br />
kao što je podjela rada, ali i više iracionalne kao što su društveni<br />
oblici udruživanja ljudi (od publike, mase, partija do udruženja, susjedstva,<br />
klubova, prijateljstva). Težina dolazi i odatle, što pojedini oblici<br />
djelatnosti (s podjelom rada) i pojedini oblici udruživanja podrazumijevaju<br />
i različite načine društvene komunikacije (fizički i duhovni saobraćaj).<br />
I što ovi oblici komunikacija nisu ravnodušni prema tome<br />
što im govori prirodna i društvena okolina, prema socio-ekološkim faktorima.<br />
Konačno ne valja zaboraviti da svaki pokušaj da se ljude smjesti<br />
u prostoru traži oblikovanje kuća i naselja, a da su ti oblici nabijeni<br />
arhitektonskim simbolizmom, koji ima svoj estetski i duhovni sadržaj,<br />
primjeren ili neprimjeren doživljajima ljudi koji ih obitavaju.<br />
Sve su to različite dimenzije života, i kako ih uskladiti, da bi njihov<br />
red odgovarao određenom »očovječenom čovjeku« — to je upravo problem.<br />
Pored spomenutih dimenzija ili vidova društvenog života, i oni sami<br />
nose u sebi različite suprotnosti. Smatra se da je posao arhitekta<br />
mnogo lakši od posla urbaniste, jer su kod arhitekta naručilac i korisnik<br />
stana često jedno te isto lice, dok kod urbaniste to redovito nije<br />
slučaj, pogotovu ako je naručilac općina a korisnik još nepoznata gru-<br />
153
»Najprije su ljudi gradili gradove,<br />
a zatim su gradovi gradili ljude«.<br />
(Emerson)<br />
Danas vidimo posljedice: graditelj<br />
tornjeva usamio je čovjeka; ljudska<br />
zajednica će opet stvoriti od tornjeva<br />
»zajednicu nastambe«.<br />
pa građana. Arhitekt može svoj posao »individualizirati« u dijalogu s<br />
naručiocem, dok urbanist mora konstruirati »idealnog korisnika« ili<br />
neki »prosječni društveni profil skupine«. Arhitekt radi s pojednostavljenim<br />
skupinama, s obiteljima, a urbanist s veoma složenim grupacijama,<br />
ako mu dolaze sa sviin zahtjevima, a te je redovito praktički gotovo<br />
nemoguće utvrditi. Nemojmo nikako upasti u pogrešku da »ljudske<br />
potrebe« počinjemo utvrđivati po ekonomskoj logici ponude i potražnje<br />
na tržištu! Da bi se najlakše izvukao iz tih proturječnosti mnogi<br />
preporučuju urbanisti fleksibilnost u projektiranju, fleksibilnost ne<br />
toliko u odnosu na tehnološke inovacije koliko na pluralizam vrijednosnih<br />
sistema u samom društvu. Stoga preporučuju u građevnom pogledu<br />
»jedan minimum funkcionalne diferenciranosti« (Friedmann 1968,<br />
Schultze-Fielitz, 1968). No, što bi trebalo da znači ovaj »minimum funkcionalne<br />
diferenciranosti«? Na ovo pitanje valja nam tek odgovoriti!<br />
Danas više ne vjerujemo u liberalni stav iz 19. vijeka da ono što<br />
je dobro za društvo, dobro je i za pojedinca, da se individualni i ko<br />
154
lektivni interesi spontano, nekako »iza naših leđa«, usklađuju i pomiruju.<br />
Ovo shvaćanje je nanijelo suviše štete a da bi trebalo dalje u nj<br />
vjerovati, ali i samo društvo je preuzelo toliko poslova i sredstava za<br />
svoj račun, da se odnos društva i pojedinca mora i te kako ispitivati<br />
i jasno odrediti, želimo li da pojedinac pronađe sebe u društvenim investicijama.<br />
Nalazimo se pred novom odgovornošću. Emerson je rekao: »Najprije<br />
su ljudi gradili gradove, a zatim su gradovi gradili ljude.« Odnos<br />
je uzajaman i pitanje se danas tiče obih strana; kakvi gradovi? I kakvi<br />
ljudi? Ne postoji više slobodna integracija ljudi u društvo, kao što<br />
ističe Mannheim: »Kao što je poznato nagli rast tehničke civilizacije<br />
razorio je prije svega rast velikih gradova, osnovni oblik čovjekove slobodne<br />
integracije u društvo, pa zato mora nova izgradnja započeti s<br />
istovremenim planiranjem gradova i zajednica, rasporedom fizičke<br />
strukture društva.« U tome je velika odgovornost. Parafrazirajući Emersona:<br />
»gradeći gradove gradimo ljudsku zajednicu, gradeći ljudsku<br />
zajednicu gradimo grad«, vizija jednoga i drugoga se uvjetuju, pa je<br />
urbanist prisiljen mijenjati svoju perspektivu pomičući se s jednoga<br />
pola ka drugome. U toj promjeni perspektive leži težina zadatka što<br />
ga mora obaviti planer. Dodajmo, da se on susreće i s trećim elementom,<br />
kojega arhitekt može ispustiti iz vida, naime s prirodom, to jest<br />
sa zahtjevima ekološke ravnoteže. Grad — Čovjek — Priroda. To je<br />
okvir mišljenja i djelovanja. Sinteza datih elemenata nije nipošto laka.<br />
Pogotovu, ako ih se želi u njihovoj prirodi i mijenjati, ako grad doista<br />
»gradi ljudsku zajednicu«.<br />
Urbano planiranje je dijete ovoga vijeka — doduše, ponovno rođeno<br />
iz pjene industrijskog kaosa — i prve izložbe su priređene 1910.<br />
(London, Berlin, 1910). Kolikogod se urbanistima predbacivale »tehnokratske<br />
tendencije«, već prve izložbe stoje u znaku društvene problematike.<br />
Svijest o sve značajnijim zahvatima u spontani razvitak grada<br />
se pojačava sve do danas. Po riječima Martina Wagnera: »Ovi veliki<br />
gradovi doživjeli su tek tri generacije. Za vrijeme prve generacije —<br />
od 1870 do 1900 — ostali su nenapadnuti. Za vrijeme druge generacije<br />
— od 1900 do 1930 — tek su se neki hrabri ljudi našli da ih napadnu.<br />
Za vrijeme treće generacije — od 1930 — do 1960 — već su (kao problem)<br />
bili prevladani.« Ove su nagle promjene u stavu temelj današnjih<br />
traženja boljih rješenja gradogradnje.<br />
No, ono je bilo, i ostalo, u velikoj mjeri, podložno ideološkim strujanjima<br />
epohe. Još je uvijek prisutna ramantička ideja povratka predindustrijskom<br />
gradu, jer sve tamo od Ibn Khalduma u 12. vijeku pa<br />
do danas za mnoge je grad izvor raznih društvenih bolesti i dekaden<br />
155
cije. Od Spenglerove Propasti Zapada do Riehla (1974), grad kao uzrok<br />
raspadanja tradicionalne narodnjačke i populističke kohezije, kakva<br />
je vladala na selu (feudalne i aristokratske parazite se pri tome<br />
preskače!). U tom smjeru idu i neki pokušaji kako bi se u grad uveli<br />
ponovo seoski elementi (seoski trgovi, bunari), kako bi se radništvo u<br />
svojim naseljima ponovo osjetilo »ukorjenjeno« u narodno tlo (Putzer,<br />
1906). Šira je ona tendencija koja nastoji uvesti više prirode i dodira<br />
s prirodnim zelenilom u grad, od Howardovih »gradova — bašta«<br />
sve do danas. Socijalistička shvaćanja idu s nastojanjima da se velegrad<br />
ponovno »resocijalizira«. S tom idejom uvodi se u grad struktura<br />
samoga društva i to počevši od ideje da grad mora biti skup općina ili<br />
zajednica više primarnog tipa, ideje koje u SAD traju od Cooleya, a u<br />
Evropi od prvog svjetskog rata (Fischer, Schumacher, 1920). Čak i izrazito<br />
estetičko i tehnička orijentacija Bauhausa i srodnih nastojanja<br />
ne gubi iz vida društvenu problematiku.<br />
Prožimanje ideja tehničkog funkcionalizma i socijalizma nalazimo<br />
u programskim tezama CIAM-a, a dva kongresa posvećena su pitanjima<br />
Racionalni načini izgradnje (1931) i Stanovanje za egzistencijalni minimum<br />
(1933), gdje se socijalna problematika usko isprepliće s urbanom.<br />
Sažimajući spomenute knjige Gropius kaže: »Društvene pretpostavke<br />
zdrave stambene politike nesumnjivo su važnije za život od ekonomskih,<br />
jer privreda usprkos sve svoje važnosti nije svrha nego samo<br />
sredstvo. Svaka racionalnost ima smisla samo ako obogaćuje život,<br />
ako, dakle, kad je prevedemo na privredni jezik, štedi na onom<br />
najdragocjenijem, narodnoj snazi.« Racionalno i funkcionalno mora,<br />
ustvari, služiti razvitku stvaralačkih potencijala u jednom narodu. Ono,<br />
što se ovdje ne kaže jest upravo problem kako u jednom gradu, kao<br />
živom organizmu, rasporediti ljudske djelatnosti i funkoije, da bi one<br />
najbolje služile spomenutom stvaralačkom potencijalu jednog naroda!<br />
To je jedan od bitnih problema. Na njega ćemo se odmah vratiti.<br />
Amerikanci su pojam zajednice sveli na »susjedstvo« (Perry, 1929),<br />
ideju koja je služila kao orijentir za mnoga arhitektonska i urbana rješenja.<br />
Susjedstvo je trebalo da postane osnovna poluga društvene integracije<br />
pojedinca i ljudskih grupa. Iako je ta ideja mogla da djeluje<br />
kao korektiv za aglomeracije zasnovane na velikim masama i betonskim<br />
cjelinama u modernim velegradovima, kao elemenat novog strukturiranja<br />
velikih masa, brzo se uvidjelo da pojam susjedstva nije dovoljan<br />
u definiranju raščlanjenosti društvene zajednice.<br />
No za shvaćanje urbanog planiranja važno je naglasiti da su se protiv<br />
čisto globalnog i kompaktnog tretiranja urbanih masa, kako ih je<br />
definirao funkcionalizam, počeli pojavljivati faktori nutarnjeg struktu<br />
156
iranja tih masa, a oni su dolazili iz čisto društvene sfere. Time su nametali<br />
stambeno-funkcionalnim masama jedan drugi, nevidljivi red<br />
društvene organizacije života, ali koji je dobio i te kako vidljiv otisak<br />
u drugačijem strukturiranju stambenih blokova i cjelina. Tu su došle<br />
do izražaja i poznate kritike funkcionalizma: protiv podjela radnog i<br />
stambenog mjesta, a za pregledniju raspodjelu stambenih blokova koji<br />
bi odgovarali i strukturi društvenih i političkih jedinica u gradu, uvođenje<br />
prirode u grad i, uopće, za jedan prirodniji oblik stanovanja i<br />
življenja. Razumije se, da je kritika pogađala i neka rješenja, koja su<br />
išla, kao reakcija na »velike cjeline«, u smjeru mrvljenja grada na male<br />
jedinice, na razini susjedstva, kako bi upravo ovo susjedstvo postalo<br />
što preglednije za svakog stanovnika (Bahrdt), a što je vodilo do<br />
izvjesne monotonije u strukturiranju grada. Protiv bezlične masivnosti,<br />
s jedne strane, i monotonije malih stereotipnih jedinica, s druge strane,<br />
nastali su koncepti »raščlanjenog i razlabavljenog grada«, s tendencijom<br />
da se jedinstvo postigne pomoću raznovrsnosti (Goderitz, Rainer,<br />
Hoffmann, 1957). Očito je da su ideje koje dolaze iz sfere društvenog<br />
života počele oplođavati oblikovanje gradskih cjelina. Postoji<br />
ovdje jedna korisna među-oplodnja jednog shvaćanja pomoću drugih,<br />
ne samo urbanih pomoću društva, već i društvene strukture pomoću<br />
grada. Valja misliti u oba smjera.<br />
0 toj međuzavisnosti najbolje nam govore oni radovi koji su istraživali<br />
simbolički karakter građa. Gestaltpsihologija je pokazala da čovjek<br />
uvijek unosi u neki poremećeni i nesređeni materijal neki red i raspored,<br />
jer se red lakše percipira i pamti od nereda. Taj zakon važi i za<br />
arhitektonske i urbane oblike, pa oni dobivaju određenu simboličku<br />
izražajnost, kad ono što je »izvanjsko« na oblicima odgovara nečem<br />
»unutarnjem«, nekom doživljajnom i emocionalnom kompleksu. Vanjski<br />
oblici djeluju na sve ljude, pa ih u njihovoj doživljajnosti i približuju,<br />
te se izvjesna »grupna integracija« vrši i preko arhitektonskih i<br />
urbanih oblika. »Veliko kolektivno značenje simbola leži dakako u<br />
smjeru zajedničkih, emocionalno aktivnih formulacija. Ako grad ne<br />
želi da iščezne iz doživljaja, a bilo kada kasnije i iz stvarnosti, da bi<br />
prepustio svoje mjesto nekom korisnom zemljištu, neophodno je da<br />
gradovi po svojem sadržaju zadovoljavaju također i simboličku funkciju«,<br />
kaže filozof Lorenzer iz Aachenske škole.1<br />
Urbanizam ne smije dopustiti da mu industrijski funkcionalizam svu<br />
simboliku sroza na običnu semiotiku, na obične znakove u službi sao<br />
1Vidi E. Kiihn, Anmerkungen zum Verhalten đes Grosstađter (Primjedbe o<br />
ponašanju velikograđana), Neue Anthropologie, sv. 3, str. 261).<br />
157
aća ja ili društvenih komunikacija sa čisto praktičkim ciljevima, na<br />
čisto racionalnu funkciju, a da i ne dodiruje dublje slojeve ljudskih<br />
doživljaja. Znakovi ne ostavljaju trajan trag, dok ga simboli ostavljaju,<br />
i stoga imaju veoma moćno djelovanje u društvenom životu prisiljavajući<br />
nas ne samo da razmišljamo o njihovom dubljem i sakrivenom<br />
smislu, već da preko njih stupimo u zajedničku komunikaciju sa<br />
drugim ljudima, da s njima podijelimo nešto od »zajedničkog karaktera«,<br />
što ga nameće kolektivno prisutna simbolika.<br />
Međutim, nas na ovom mjestu zanima posebno ona simbolika što<br />
je izražena u oblicima izgradnje, neposredno povezanima s funkcionalnom<br />
(podjela rada) i doživljajnom (otvoreni prostor, intimni prostor)<br />
diferencijacijom gradskoga prostora. Kad određujemo prirodu stanovnika<br />
nekog mikrorajona ili različite prostore, koji im služe u razne<br />
društvene svrhe, potrebno je poznavati simboličko djelovanje pojedinih<br />
oblika. Rukovoditi se samo građevnim zahtjevima da se ispuni neka<br />
funkcija (na primjer, natrpati određenu količinu stanara u određeni<br />
objekt), ispuštajući iz vida simboličku funkciju, znači promašiti, i<br />
to promašiti dvostruko: u estetskom i u društveno-životnom pogledu.<br />
Na primjer, visoke građevine, neboderi i tornjevi, kao oblici koji<br />
streme visini i nebu, imaju svoju poznatu simboliku. Težnja da se odlijepi<br />
od zemlje, da se ima vladajući pogled nad okolinom, da se promatra<br />
udaljene horizonte ili da se vine nebu, beskraju, kontemplaciji<br />
»transcendencije«. Kad je čovjek bio više pritisnut zemlji nego što<br />
je danas, tu su simboliku najjače izražavali crkveni tornjevi. Neboderi<br />
su oduzeli onu metafizičku crtu tomjevima, ali nisu mogli potisnuti<br />
sasvim simboličko djelovanje visina, bez obzira koliko nam se danas<br />
atmosfera i kozmos pričinjali »napučenima«, na dohvat ljudske ruke.<br />
Čovjek će uvijek nositi podsvjesnu potrebu da se vine u visinu i polijetanje<br />
avionom uvijek će ga podjednako uzbuđivati. Poznate su nam<br />
kritike stanovanja u usamljenim visokim tornjevima, i one su opravdane,<br />
jer vertikalna komunikacija u njima očito je mnogo slabija od<br />
horizontalne, a usamljivanje čovjeka se brže postiže. No oni će zadržati<br />
svoju funkcionalnu vrijednost, pogotovu tamo gdje je gustoća obitavanja<br />
privremeno potrebna, kao što su nagomilani uredi i slične ustanove.<br />
Tornjevi će ostati pogodna mjesta za promatranje okoline, za<br />
restauracije.<br />
Nasuprot visokim zgradama javlja se vodoravni prostor, prostor<br />
sa granicama, koji smiruje, kao što nas je visina uzbuđivala. Zatvoreni<br />
prostor izvor je osjećaja sigurnosti i intimnosti. Neki u suprotnosti<br />
prvoga i ovoga drugoga vide neki arhetip u Jungovom smislu: suprot-<br />
158
»Nekada smo sa mosta gledali rijeku i brodove, danas gledamo saobraćajnice,<br />
slum i smetlišta«.<br />
nost »muškoga« i »ženskoga«. Zatvoreni prostor nalazimo odavno u<br />
religijskoj simbolici, od mandale do Getsemanske bašte. Može li predodžba<br />
zavičaja, prostora odakle potječemo i gdje želimo da se smirimo,<br />
biti zamišljena bez granica? U svim se utopijama zapravo govori<br />
o »toposu«, nekom čvrstom i definitivnom mjestu. Zatvoreni prostor<br />
stvara sigurnost, a i intimnost, osjećaj sakrivenosti, skrivenost od<br />
tuđih pogleda, uronjenosti u svijet vlastitih predmeta i ideja. Filozofi<br />
govore o nekoj praljudskoj dispoziciji ka strahu i tjeskobi, o nekom<br />
nerazumnom nemiru, koji teži smirenju u takvom prostoru. Zanimljivo<br />
je, da mnoge suvremene ankete, čak i među mladim ljudima, o poželjnim<br />
crtama jednog stana stavljaju na prvo mjesto »intimnost«, a<br />
onda tek »udobnost«, pa »higijenu« i tako dalje. Suvremeni čovjek kao<br />
da se brani od invazije ulice ili vlasti u njegov intimni svijet. U istočnim<br />
birokracijama ni takav intimni prostor nije zakonski sačuvan, ali<br />
u zapadnim zemljama još vjeruju da se mogu u njemu izvući od toga<br />
da se njima »izvana kormilari« (Riesman), da se njihovim životom<br />
upravlja sa sektora prometa roba i ideja.<br />
159
□□□DDDDDO<br />
D D D D D D D D O<br />
□□□□□□□□□<br />
»Lineal je postao simbolom<br />
i simptomom pravih<br />
linija, u jednoj džungli pravih<br />
linija. Prava linija je<br />
bezbožna i nemoralna. Ona<br />
nije stvaralačka već reproduktivna<br />
linija. U njoj ne<br />
živi bog i ljudski duh, već<br />
samo mravlja gomila.«<br />
Austrijski »fašisti«<br />
160
Tornjevi i blokovi, — meandri i zelenilo među njima osnovni su postupak<br />
»humanizacije« naselja u funkcionalizmu.
Skica naselja Corbusiera: Razmišljanje o kućama i-slrojevima u zelenilu.<br />
Da li ovo ilovo<br />
»kom poniranje«<br />
tornjeva i blokova,<br />
pravih i ovalnih<br />
linija, spasava<br />
prostor?
Jasno je da ćemo svijet nebodera, ako je potrebno, prepustiti radnim<br />
i tehničkim funkcijama, onome »nužnome društvenome radu«, u<br />
kojem čovjek provodi samo jedan dio, i to manji, i ne samo manji<br />
već i onaj koji se stalno smanjuje, svojeg života, kao što ćemo zatvorene<br />
prostore nastojati izgraditi svagdje tamo gdje čovjek po svojem<br />
djelovanju i načinu života traži više intimnosti, manje formalnu komunikaciju<br />
s ljudima, manje tehničkih prisila u vlastitom kretanju.<br />
S time u vezi upozorili bismo na još jednu suprotnost: između pravokutnih<br />
linija (»geometrizam«) i vijugavih linija (»organicizam«). Prve<br />
su se nametnule s tehnokratskim racionalizmom, druge teže tome da<br />
uspostave spontanost prirodnih oblika. Le Corbusier je upozorio na značaj<br />
prvih: »Duh koji oživljuje prirodu je duh reda... Pravi ugao je<br />
mrtva točka sila, koje drže u ravnoteži svijet. Postoji samo jedan pravi<br />
ugao; pravi ugao ima stoga prednost pred svim drugim uglovima: on<br />
je jedinstven, on je čvrst. Čovjeku su za posao potrebne čvrsto utemeljene<br />
veličine ... Velegrad, pojava sila u pokretu, predstavlja danas prijeteću<br />
katastrofu, jer nije više prožet duhom geometrije.« U pitanju<br />
je »čitkost grada« i ova primjedba je sasvim opravdana, od Platona do<br />
Le Corbusiera. No, kad su u pitanju građevine i mikrorajoni, tada geometrija<br />
prijeti monotonijom. Ravnoj se liniji suprotstavlja tada povijena,<br />
ovalna linija. Austrijski »tašisti« su ovako protestirali protiv ravne<br />
linije: »Lineal je postao simbolom i simptomom pravih linija, u jednoj<br />
džungli pravih linija. Prava linija je bezbožna i nemoralna. Ona nije<br />
stvaralačka već reproduktivna linija. U njoj živi ne bog i ljudski duh,<br />
već samo mravlja gomila.« Eksperimentalna estetika je mnogo raspravljala<br />
o vrijednosti i značenju pravih i povijenih linija, ali u ovome slučaju<br />
valja ih podrediti zahtjevima urbanog prostora.2<br />
Podsjetimo da je simbolika tražila značenje suprotnosti pravih i povijenih<br />
linija u parovima: statičko — dinamičko, racionalno — iracionalno,<br />
kristalinično — vegetativno (organsko), klasično — romantičko,<br />
apolinijsko — dionizijsko. Vidimo da one mogu postati veoma guste po<br />
simboličkom značenju. Naravno, kad se od izoliranih elemenata pretvore<br />
u dijelove određenog stila i stilske upotrebe. Nije teško pokazati<br />
da je ova simbolika utjecala i na modeme arhitekte i urbaniste. Tako<br />
prava linija dominira u estetici Bauhausa, kod Gropiusa i Mies van der<br />
Rohe, a povijena kod Wrighta, kad se povlači u prirodu, Scharonna,<br />
Aalto-a i Haringa. Jasno je da monumentalnost nameće našoj civilizaciji<br />
ravne linije, a intimnost povijene, te da ćemo kod jednog antro-<br />
2 O eksperimentalnoj estetici vidi R. Supek, Umjetnost i pishologija, MH, Zagreb,<br />
1958.<br />
U Grad po mjeri čovjeka<br />
161
pološki struktiranog grada dobro pogledati gdje valja da dođu jedne<br />
a gdje druge.<br />
Tako smo u ovim razmatranjima o problemima planiranja grada,<br />
pored čisto funkcionalno-tehničke i društveno-strukturalne dimenzije,<br />
pronašli još jednu, više autonomnu, više svojstvenu slobodnim zamislima<br />
arhitekta i urbanista, naime estetsko-simboličku. No, antropološka-<br />
•funkcionalna koncepcija grada nameće određene granice ili, točnije,<br />
određeno mjesto i ovoj veoma važnoj dimenziji u oblikovanju grada i<br />
njegova doživljaja od strane građama.<br />
2. SLOBODNO PROSTORNO PLANIRANJE ZAHTIJEVA<br />
DA SE TR2ISNA EKONOMIJA ZAMIJENI<br />
EKONOMIJOM RESURSA<br />
Kaos je u moderne gradove unijela tržišna ekonomija, ekonomija koja<br />
počiva na zemljišnoj renti i za koju je stan prvenstveno roba za tržište,<br />
što mora donijeti maksimalni profit u što kraćem vremenu. U robno-<br />
-tržišnoj ekonomiji se takozvani »vanjski troškovi« ili »krivi troškovi«,<br />
koji su povezani s uništavanjem prirodnih resursa ili obaveznom zaštitom<br />
prirode, ne računaju kao normalni troškovi privređivanja. Da bi<br />
spriječila veće štete, država ili općina je morala intervenirati i ograničavati<br />
zakonskim mjerama slobodnu igru tržišnih zakona, kapitalističku<br />
špekulaciju tlom i stanovima, bezobzirno uništavanje najljepših šuma i<br />
parkova. Uostalom, komunalna ili državna intervencija bila je i od<br />
ovih privatno-kapitalističkih interesa dobro primljena, kad se radilo o<br />
izgradnji takozvane »urbane infrastrukture« (cesta, vodovoda, kanalizacije,<br />
itd.).<br />
Prostorno i urbano planiranje već po svojoj prirodi nameće da se<br />
tržišnoj privredi i logici profita, koja svoju uspješnost izračunava pomoću<br />
stopa rasta, prosječnom dohotku po stanovniku, i sličnim mjerama,<br />
ali uvijek u vrijednostima prometnih vrijednosti, suprotstavi jedan<br />
novi tip ekonomije — ekonomija resursa, ekonomije koja počiva<br />
na upotrebnim vrijednostima. Planiranje stanova, putova, mostova, parkova,<br />
škola — sve su to upotrebne vrijednosti. Planiranje, koje polazi<br />
od upotrebnih vrijednosti, suprotno je po mnogo čemu planiranju zasnovanom<br />
na prometnim vrijednostima ili profitu. 0 tome postoje kod<br />
nas i u svijetu mnogobrojna svjedočanstva. Na primjer, ako neka gradska<br />
uprava da za izgradnju jedno zemljište, koje inače služi kao vizura<br />
na najljepše dijelove grada, pa se izgradnjom na tom tlu uništava takva<br />
vizura i ambijentalna vrijednost ovoga dijela grada, tada je velika vri-<br />
162
jednost time uništena u pogledu »prirodnih dobara« ili »ambijentalnih<br />
dobara«, dobara čija se vrijednost može i izračunati, ako pretpostavimo<br />
da posjetioci (domaći i turisti) svojim posjetom donose bilo kakvu<br />
korist kroz određeni period. Može se slobodno govoriti o štetočinstvu,<br />
ako se općinska uprava odlučila da dade u najam ili proda takvo zemljište,<br />
jer je računala na neposrednu financijsku korist, koja će joj nešto<br />
donijeti u budžetu sljedeće godine (dugotrajna korist ne ulazi u<br />
njene budžetske proračune!), a kojiput se radi i o najobičnijoj korupciji<br />
od strane moćnijih i bogatijih društvenih krugova. Na ovaj su način<br />
mnogi turistički ambijenti kod nas već uništeni i kreću se u onom<br />
smjeru u kojem se našla španjolska Costa brava, čiju perspektivu danas,<br />
nakon rasprodaje obale strancima, stručnjaci vide samo u upotrebi<br />
dinamita i uništenju onoga što je izgrađeno!<br />
Ekološka je kriza upozorila na ekonomiju resursa. Tako je Kenneth<br />
Boulding suprotstavio »otvorenu ekonomiju« ili »kaubojsku ekonomiju«<br />
»zatvorenoj ekonomiji« ili »kozmonautskoj ekonomiji«: »za volju<br />
slikovitosti sklon sam zvati otvorenu ekonomiju 'kaubojskom ekonomijom’,<br />
budući da je kauboj simbol bezgraničnih ravnica a ujedno je<br />
povezan sa bezbrižnim, eksploaitatorskim, romantičnim i silovitim ponašanjem,<br />
što je svojstveno otvorenim društvima. Zatvorena ekonomija<br />
budućnosti mogla bi se, naprotiv, nazvati 'kozmonautskom' ekonomijom,<br />
u kojoj je Zemlja postala jedinstven zračni brod, bez neograničenih<br />
rezervoara u bilo čemu, ni za iskopavanje ni za zagađivanje,<br />
i u kojemu čovjek mora naći svoje mjesto u jedinom cikličkom ekološkom<br />
sistemu, sposobnom za stalnu reprodukciju materijala, iako ne<br />
može izbjeći uvođenje energije izvana.«1<br />
Mada urbanisti još uvijek računaju sa stalnom ekspanzijom gradova<br />
— ona je u posljednjoj dekadi u opadanju u najrazvijenijim zem-<br />
5 Kenneth E. Boulding, The Economics of the Coming Spaceship Earth (Ekonomija<br />
budućeg zračnog broda Zemlje), vidi u R. Supek, Ova jedina zemlja, izd.<br />
Liber, Zagreb, 1978, str. 196.<br />
11* 163
ljama — prirodni resursi kojima raspolaže urbanizacija su nužno ograničeni,<br />
bilo da se radi o prostoru, zraku, vodi, zelenim površinama, a<br />
njihovo .uništavanje ili bezobzirna eksploatacija znači ugrožavanje samih<br />
uvjeta života. Daljnjom ekspanzijom čovječanstva sasvim će se<br />
u zaoštrenom obliku postaviti pitanje odnosa između urbanog prostora<br />
i poljoprivrednog prostora, a to će značiti energičan poziv da se<br />
sadašnje stanje još uvijek slijepe ekspanzije zaustavi i postavi na sasvim<br />
nova načela. Nije isključeno da će u tom pogledu 21. vijek predstavljati<br />
velik pothvat nove izgradnje gradova na sasvim novim načelima<br />
— u interesu održanja čovječanstva.<br />
Ne radi se samo o pitanjima zagađivanja i zaštite prirode o čemu<br />
se danas već uvelike vodi, barem načelno iako ne praktički dosljedno,<br />
velika briga u najrazvijenijim sredinama. To je prisililo suvremenu<br />
industrijsku eksploataciju, kako u kapitalizmu tako i u »realnom socijalizmu«,<br />
da proširi repertoar proizvodnih troškova, pa tako pored<br />
troškova za: 1. sirovine, 2. ljudski rad, 3. troškove odgoja i obrazovanje<br />
radne snage, 4. troškova za nesreće na radu, 5. troškova za industrijske<br />
bolesti, mora uzeti u obzir i neke nove rubrike. — 6. troškove<br />
čišćenja okoline od zagađivanja i 7. troškove da se spriječi zagađivanje<br />
okoline. Često ove potonje troškove poduzetnici, privatni ili državni,<br />
kolektivni, ne vole preuzeti, pa tako možemo vidjeti, naročito u<br />
našoj zemlji, velike štete koje kojiput poprimaju i katastrofalne oblike<br />
pomorom riba u čitavom riječnom toku. Trpeljivost prema ljudskoj<br />
kratkovidnosti i sebičnosti još je uvijek glavna boljka našega društva.<br />
(Groteskno je utvrditi da jedno dalmatinsko mjestance, koje je u drevna<br />
vremena dobilo ime Ne-um, sada postaje svjedokom ekološkog »Ne-<br />
-umlja« ili »Bez-umlja«!) Naravno, teoretičari ekološke ekonomije predložili<br />
su da se svi takozvani »vanjski troškovi« pretvore u »unutrašnje<br />
troškove«, što je veoma teško u decentraliziranoj i konkurentskoj privredi,<br />
a gdje se resursi ne koriste optimalno. Oni su čak predlagali da<br />
se uvedu i troškovi za korištenje onih upotrebnih vrijednosti koje bi<br />
morale koristiti buduće generacije, a koji su sada predmet bezgraničnog<br />
izrabljivanja. Doduše, energetska je kriza počela rađati svijest da<br />
je čuvanje energetskih rezervi, naročito petrolejskih, dio nacionalne<br />
ekonomije, te da društva s većim rezervama u odnosu na budućnost<br />
imaju razne prednosti pred drugim društvima. (Stalna tendencija poskupljivanja<br />
energetskih izvora.) To naročito važi za sve sirovine koje<br />
ne ulaze u reciklažu i definitivno su izgubljene za korištenje.<br />
U svjetlu urbane politike ovi problemi postaju naročito jasni. Na<br />
primjer, jedna zelena površina je uništena jer je pokrivena betonom,<br />
i ne ulazi u reciklažu: ona je kao zelena površina definitivno izg u b i je-<br />
164
na. To je osiromašenje ljudske sredine. Tako se u urbanom planiranju<br />
počelo voditi računa o posebnoj vrsti upotrebnih vrijednosti, a<br />
to su prirodna dobra.<br />
Što su to »prirodna dobra«? Urbana ekonomija razlikuje redovito<br />
između »privatnih dobara« i »javnih dobara«. Privatno dobro je ono<br />
čija potrošnja pripada samo jednom pojedincu, a isključuje potrošnju<br />
drugih pojedinaca. Javno dobro je, naprotiv, takvo čija potrošnja ima<br />
kolektivno obilježje: potrošnja pojedinca ne smanjuje potrošnju drugih<br />
pojedinaca. Privatno gradilište je tlo koje pripada samo individualnoj<br />
potrošnji. Prometnice su javna dobra, gdje potrošnja jednoga ne<br />
isključuje potrošnju drugih (pod pretpostavkom da frekvencija ne<br />
ometa normalnu potrošnju!).<br />
»Gradovi su glavna smetnja za modeme autoputove«,.<br />
rekao je jedan njemački gradonačelnik.<br />
165
Prirodna dobra imaju nešto od jednih i drugih: ona nisu ni potpuno<br />
privatna ni potpuno javna, jer zadovoljstvo koje imam trošeći ih zavisi<br />
od vrste usluga koje iz njih izvlačim. Potrošnja prirodnog dobra zavisi<br />
od razine izvučene usluge.4<br />
Osnovna karakteristika prirodnih dobara jest da su ona korisna i<br />
rijetka. Razumije se, njihova korisnost zavisi od integriranosti u određenu<br />
ekonomiju (led na Sjevernom polu je beskoristan, drvo u džunglama<br />
Brazila je također beskorisno), te od rijetkosti, što zavisi od<br />
intenzivnosti upotrebe ili potražnje. Led je u vrućim predjelima jako<br />
tražen i rijedak, a drvo to postaje u svim suvremenim razvijenim<br />
zemljama.<br />
Vidjeli smo da su J. M. Buchanan i NG Yen Kwang razradili matematičku<br />
metodu izračunavanja vrijednosti prirodnih dobara posluživši<br />
se »teorijom kluba«. Ova teorija određuje optimalnu veličinu broja korisnika<br />
dobara u jednom klubu (optimalni broj upisanih). U klubu se<br />
odlučuje jednim nutarnjim propisom o broju upisanih, ali u prirodi to<br />
je vanjska varijabla.5<br />
Računica pokazuje da na izvjesnoj razini eksploatacije kolektivna<br />
prednost u eksploataciji jednog prirodnog dobra počinje opadati, a istovremeno<br />
troškovi eksploatacije i uređivanja stalno rastu. Isto tako eksploatacija<br />
jednog prirodong dobra sve je manje rentabilna što se povećava<br />
rijetkost prirodnog dobra. Međutim, bez obzira na rentabilnost<br />
prirodno dobro se eksploatira u urbanim sredinama, jer je ono neophodno<br />
za funkcioniranje gradskih djelatnosti. Prema tome, upotrebna<br />
vrijednost nekih uređaja ostaje i onda, kad je ona u ekonomskom pogledu<br />
nerentabilna.<br />
Eksploatacija prirodnih dobara u urbanoj sredini izvor je sukoba<br />
između individualnih interesa i interesa kolektiva. Na primjer, sve ekonomske<br />
djelatnosti u gradu imaju potrebu za prostorom da bi se mogle<br />
odvijati. Postoje velike nejednakosti u zauzimanju prostora kako sa<br />
strane privatnika tako i po pojedinim ustanovama i organizacijama.<br />
Jednakost raspodjele gradskog prostora je demokratski ideal koji stalno<br />
narušavaju ekonomske nejednakosti među privatnicima i organizacijama.<br />
Postoje pokušaji da se ekonomski utvrdi kako valja zauzimati<br />
* O teoriji prirodnih dobara vidi opSimu studiju od Jean Baptiste Vauquin,<br />
La nature et la ville (Priroda i grad). Presses universitaires de Lyon, 1977.<br />
5 J. M. Buchanan, An Economic Theory of Clubs, (Ekonomska teorija kluba).<br />
Economica, sv. 32, 1965.<br />
NG, Yen Kwang, The Economic Theory of Clubs: Pareto optimality Conditions<br />
(Ekonomska teorija kluba: Paretovi uvjeti optimalnosti), Economica, 1973.<br />
166
Možda će improvizirani kafići<br />
pomoći da se ponovno<br />
uspostavi izgubljeno su- ■<br />
sjedstvo u usamljenim bio- S<br />
kovima.<br />
j<br />
urbani prostor od strane jedne »prostorno-vremenske ekonomije«, koja<br />
bi provela strukturalnu analizu odnosa među osobama, uslugama i prostoru-vremenu,<br />
a da se pri tome vodi računa o četiri velika načela 1.<br />
princip ekstenzivnosti, 2. princip prostorno-vremenske korisnosti, 3.<br />
princip zajedništva i 4. princip isključivanja. No, kolikogod bila zanimljiva<br />
ova analiza u cilju optimalne raspodjele urbanog prostora i<br />
smještaja pojedinih usluga, ostavit ćemo ovaj vid po strani.<br />
Ekonomija je prirodnih dobara upozorila da posjedovanje nekih<br />
proizvoda (na primjer, automobila), znači odmah i zauzimanje određene<br />
količine prirodinh dobara (na primjer, da se zauzme u prostoru osam<br />
četvornih metara, da se kreće po gradu u bilo koje vrijeme, da se pravi<br />
buka od 70 decibela, da se preobrazuje gradski pejzaž koji pripada drugima,<br />
itd.). U svakom slučaju proizvodnja raznih tehničkih dobara naše<br />
civilizacije vodi oštećivanju vrijednosti prirodnih dobara, njihova<br />
denaturiranja, kao što je slučaj često s proizvodnjom hrane u konzervama<br />
ili mesa pomoću galofaka. To je dovelo u proizvodnji hrane do<br />
revalorizacije prirodne proizvodnje, pa je voće i povrće proizvedeno bez<br />
herbicida skuplje na tržištu od onoga iz industrijske proizvodnje. Slično<br />
se događa i s mnogim gradskim prirodnim dobrima. Zrak koji se udiše<br />
na posebnim pumpama u Tokiju je skuplji od onoga koji stoji na raspolaganju<br />
svakome građaninu! Po »teoriji kluba«, ako je suviše »upi<br />
167
sanih« koji posjećuju neki park ili neku plažu, njihova vrijednost svakako<br />
opada i to ne samo kao upotrebna vrijednost za druge, već i kao<br />
upotrebna vrijednost po sebi, zbog kvarenja prirodne kvalitete. Stoga<br />
je važno, kad je riječ o prirodnim dobrima, odrediti optimalni broj korisnika<br />
nekog dobra.<br />
Upotrebna vrijednost prirodnih dobara zavisi neposredno od ljudskih<br />
potreba. Čovjek može svoje potrebe zadovoljiti samo predmetima<br />
izvan sebe, pa je priroda produženi dio čovjekovog tijela. Po tome je<br />
čovjek »predmetno biće«, jer predmete svojeg životnog očitovanja i<br />
zadovoljavanja ima samo izvan sebe. (Marx) Ako su prirodna dobra<br />
potrebna čovjeku za njegovo održanje rijetka, tada je on neposredno<br />
ugrožen u svojem opstanku. Proces urbanizacije ova dobra čini sve<br />
rjeđima i manje kvalitetnima. Na taj je način čovjek neposredno ugrožen<br />
od svoje vlastite djelatnosti u prostoru. Jasno je da je njegova djelatnost<br />
uvjetovana i stvaranjem nekih »vještačkih potreba«, te da su<br />
upravo »vještačke potrebe« one koje čovjeka naj neposredni je ugrožavaju,<br />
pogotovu jer stvaraju privid da su mu doista potrebne. To se<br />
odnosi na sve one proizvode, što služe tržišnoj privredi i samo radi<br />
ostvarivanja dobiti nameću se čovjeku kao njegove stvarne potrebe.<br />
Stoga je upravo u urbanom planiranju neophodno imati jasan pojam<br />
0 čovjekovim potrebama, i to prije svega o onima koje ga definiraju<br />
kao prirodno i društveno biće.<br />
Stoga je potrebno odbaciti onaj pojam »potrebe« što su ga nametnuli<br />
teoretičari liberalne tržišne kapitalističke privrede, koji tvrde da<br />
se ne mogu odrediti granice potrebama, jer su potrebe isto tako neograničene<br />
(praktički) kao i proizvodnja korisnih dobara. Potrebe bi<br />
određivala ponuda na tržištu, a ne obratno, naime da potrebe određuju<br />
ponudu određenih proizvoda. Upravo ovaj liberalistički stav je danas<br />
ono što najviše ugrožava zdravi odnos čovječanstva prema prostoru<br />
1 prirodnim dobrima.<br />
Podsjetimo na to, kako se dolazi do »vještačkih potreba«. Naravno<br />
— putem publiciteta. U punoj eri potrošačkog društva Stanley Resor,<br />
predsjednik jedne od najvećih agencija za publicitet u SAD (J. Wakter<br />
Thompson) rekao je: «Kad prihodi rastu, najvažnije je stvaranje novih<br />
potreba. Kad pitate ljude: Znate li da će vaš životni standard porasti<br />
za 50% za deset godina?, oni nemaju ni najmanju predodžbu što bi to<br />
moglo značiti. Oni ne shvaćaju da imaju potrebu za drugim kolima, ukoliko<br />
im na to uporno ne obraćamo pažnju. Ovu potrebu valja stvoriti<br />
u njihovom duhu, neophodno je da shvati kakvu prednost predstavljaju<br />
druga kola. Smatram da je publicitet snaga odgajanja i aktiviranja<br />
sposobna da izazove promjene u potražnji koje su nam nužne. Poduča<br />
168
vajući ljude višem životnom standardu, ona podiže potrošnju do razine<br />
koja opravdava našu proizvodnju i resurse«.4<br />
To je, naravno, dugi moral stvaranja »vještačkih potreba«. Čovjek<br />
je samo rastezljiva veličina, prilagođena ponudi tržišta, a ovo proizvodi<br />
bez obzira na stupanj eksploatacije prirodnih resursa i prirodnu ravnotežu<br />
između čovjeka i prirode. Više je nego jasno da se ovakvo shvaćanje<br />
ne može primijeniti na planiranje urbanog prostora i definiranje<br />
čovjekovih potreba u tom prostoru, jer bi to dovelo veoma brzo do<br />
katastrofalne situacije. Doduše, na selu kod nas još uvijek seljaci grade<br />
kuće sa dvadeset soba, iako im je potrebno samo pet! Ali kud bi<br />
dovelo ovakvo ponašanje u izgradnji gradova?!<br />
3. PROSTOR KAO FUNKCIJA VREMENA<br />
Dok je fizika shvatila da valja gledati prostor kao funkciju vremena,<br />
da je vrijeme četvrta dimenzija koja ide zajedno s ostale tri prostome,<br />
i dok je Einstein pokazao u svojoj posebnoj teoriji relativnosti kako<br />
se geometrija mijenja zavisno o shvaćanju vremena, urbanizam još uvijek<br />
smireno živi u kopemikanskom prostom i njutnovskoj geometriji.<br />
Razumije se, ne postoje ozbiljniji razlozi da bi urbanizam mijenjao<br />
svoj stav prema prostom na osnovi dostignuća fizike. Međutim, postoje<br />
razlozi koji nam dolaze iz antropologije, iz ponašanja čovjeka i njegova<br />
odnosa prema prostom i vremenu. Ako se čovjek pojavljuje kao<br />
živa dinamička snaga, koja oblikuje prostor i vrijeme u vlastitom doživljaju<br />
i percepciji, onda se to i te kako tiče i urbanizma. Zato ćemo<br />
se i pozabaviti prostorom kao funkcijom vremena, žili s gledišta čovjeka,<br />
njegova kretanja u prostom, dakle s ne-fizikalnog već antropološkog<br />
stanovišta.<br />
Značaj vremena za modernog čovjeka istakla je najprije »životna<br />
filozofija« (Lebensphilosophie), naročito sa Bergsonom, za kojim se<br />
povela na veoma razrađen i suptilan način čitava francuska psihologija<br />
i sociologija. Ali je vremenska dimenzija postala popularna tek Heideggerovom<br />
filozofijom Bitka i vremena. Filozofija života odbacila je supremaciju<br />
duha i racionalizma, koji je svoj vrhunac doživio Hegelovim<br />
apsolutnim idealizmom, pa je principu duha Nietzsche suprotstavio<br />
nagon, Klages »životnu dušu«, Freud »seksualni nagon«, Bergson intui<br />
4 Citirano po A. Gorzu, La Morale đe l'histoire (Moral historije), izd. Le Seuil,<br />
Paris, 1959.<br />
169
ciju, a Dilthey, Simmel i Troeltsch sam »historijski život«. Bila je to<br />
reakcija protiv industrijskog mašinizma. Hermann Bahr je to izvrsno<br />
izrazio u svojoj studiji o ekspresionizmu: »Radi se o ovome: da čovjek<br />
želi ponovo sebe pronaći... on je izgubio smisao otkad služi stroju.<br />
Ovaj mu je oduzeo dušu. A sada ga duša ponovo želi imaiti. 0 tome se<br />
radi. Sve što mi doživljujemo samo je ova nevjerojatna borba za čovjeka,<br />
borba duše sa strojem. Mi više ne živimo, mi bivamo samo življem.<br />
Nemamo više slobode, ne smijemo više da se odlučujemo, mi smo<br />
dolje, čovjek je lišen duše, priroda je lišena čovjeka. Doduše, mi se<br />
hvalimo da smo njezini gospodari i majstori, budući da nas je progutala<br />
njena osveta. Kad bi se desilo neko čudo! Radi se o tome: da bi<br />
pomoću nekog čuda bezdušni, potopljeni, pokopani čovjek ponovo<br />
uskrsnuo.«<br />
Zašto Bergson suprotstavlja intuiciju razumu ili ratiu? Zato, jer potonji<br />
ide na ono što je čvrsto, prostorno, diskontinuirano, dok prva<br />
ide na pokretno, vremensko, životno. Intuicija se bavi onim što je jedinstveno<br />
i neizrecivo. Ona se bori, kao izraz duševnosti, protiv svega<br />
što je mehanizirano, ukrućeno, mašinizirano. Njezin princip je pojam<br />
trajanja (la duree), koji se održava u kvalitativnim, jedva primjetnim<br />
promjenama, kao boja u slikama impresioniste. Razum je površan,<br />
intuicija je dubinska, jer izvire iz nagona i života samoga, ona je izraz<br />
stvaralačke i ženstvene prirode muškarca (»das ewig weibliche« u Goetheovom<br />
smislu). »Vrijeme je stvaranje ili nije ništa«, reći će Bergson<br />
u Stvaralačkoj evoluciji. Na Bahrovo pitanje, kako će duša u borbi<br />
protiv mehanizacije, broja, prostora, nekim čudom pronaći ponovo sebe,<br />
Bergsonov odgovor je da je to moguće samo pomoću intuicije, trajanja,<br />
jednog »kontinuiranog jedinstva onoga što je diskontinuirano«. Ovdje<br />
ćemo odmah uskočiti s našom primjedbom: ovdje nas, dakle, zanima kako<br />
ćemo jedan diskontinuirani način života u modemom gradu i jedan<br />
još diskontinuiraniji način trajanja ili doživljavanja naše egzistencije<br />
pretvoriti u »kontinuirano jedinstvo«? To je pravo pitanje. Ali ako je<br />
pravo pitanje, tada se odgovor već naslućuje.<br />
Heideggerova filozofija egzistencije uvodeći vrijeme kao princip<br />
tumačenja ljudskoga postojanja nastoji razumjeti čovjeka pomoću formalnih<br />
struktura u kojima se čovjek ovremenjuje«, kako njegova vremenitost<br />
dolazi u njegovom postojanju do izražaja. Čovjekovo bivstvovanje<br />
valja shvaćati kao »bivstvovanje u svijetu«, kao »boraviti pri nečemu«,<br />
kao »biti u povjerenju s nečim«. Iako Heidegger nastoji ove<br />
načine opstojanosti razumjeti prvenstveno iz odnosa čovjeka prema<br />
drugome čovjeku i prema samome sebi, lako ih je projicirati i u odno<br />
170
se čovjeka s njegovom širom okolinom, s prostornim oblicima života.<br />
Bitno je ovdje otvaranje mogućnosti tumačenja ljudske temporalnosti<br />
u različitim modusima ljudskih djelatnosti ili proizvodnje.<br />
Slijedeći Bergsona Durkheimovi učenici su nastojali pokazati da<br />
je doživljaj, vremena ili trajanja uvjetovan određenim grupnim pripadanjem,<br />
to jest profesionalnim aktivnostima i ideološkim orijentacijama.<br />
Izučavanju vremena, polazeći od religije i magije, posvetili su veliki<br />
broj studija Henri Hubert i Marcel Mauss početkom ovoga vijeka. Ovi<br />
autori naročito su izučavali nastanak kalendara i religijskih svečanosti<br />
kao vidova »predodžbe vremena« kod starih naroda. Njihova je teza,<br />
kao kod svih durkheimovaca, da je »vrijeme predmet kolektivnog predočavanja<br />
s istim pravom kao i prostor«. Radi se o sociologiji vremena.<br />
Izučavanjem religije kod starih naroda nastoji se naročito shvatiti<br />
odnos između rituala i vremena, budući da su rituali usko povezani s<br />
periodičnošću vremena. Potonje dopušta da se lociraju i društveni događaji.<br />
Taj način mišljenja nalazimo i kod naših seljaka u vezi sa svetkovinama.<br />
Uloga je rituala da kao događaj reže vrijeme, označuje intervale,<br />
kao što je to u racionalnom vremenu sa satovima ili minutama.<br />
Ritual zamjenjuje matematiku u magijskom mišljenju. On unosi nešto<br />
kvantitativno u kvalitativno, primijetio bi Bergson. U mitološkom vremenu<br />
određeni datumi oživljuju legendu i dozivaju prošle događaje:<br />
Kristovo rođenje, uskrsnuće, itd. Oni daju određeni smisao kolektivnom<br />
životu pomoću odsutnih događaja. Postoje vremenski periodi ili datumi<br />
koji su ispunjeni zabranama, svetošću, manom. Vrijeme postaje gusto<br />
nekim zračenjem, opasnošću ili svečanošću. Ovdje ono što je kvalitativno<br />
u kolektivnom predočavanju strukturira ono što je kvantitativno<br />
neodređeno, čisto trajanje. Hubert upozorava da kalendar u laičkom<br />
životu nema čisto kvantitativnu funkciju, već također i kvalitativnu,<br />
registrira i ono što je diskontinuirano, posebno, što se izdvaja iz vremena,<br />
iako podložno stalnom vraćanju.<br />
Ono što je bitno za ovu sociologiju jest da se vrijeme promatra kao<br />
i prostor, to jest kao određena kategorija koja služi klasifikaciji društvenog<br />
života. Na primjer, podjela prostora po regijama odgovara<br />
podjeli živih bića po vrstama. Ovakva podjela prostora važi i za ljudske<br />
grupacije (klanove). Ustvari, struktura društva služi kao reperna<br />
točka za strukturiranje prostora. Durkheim je u tom pogledu kategoričan:<br />
»Ne samo da je društvo ono što ih (kategorije) je konstituiralo, već<br />
su to različiti vidovi društva koji im služe kao sadržaj: kategoriju roda<br />
(genus) nije se moglo u početku razlikovati od pojma ljudske grupe; a<br />
171
itam društvenog života nalazi se u temelju kategorije vremena; to je<br />
prostor što ga zauzima drušvo koji daje materiju kategoriji prostora<br />
.. .«7<br />
4. BIO-RITAM I DOŽIVLJAJ VREMENA<br />
U URBANOJ SREDINI<br />
Psihologija rada pokazala je da je potrebno voditi1računa o vremenu<br />
kao individualnom faktoru, ali i o potrebi da se individualni doživljaji<br />
vremena i bio-ritmovi prilagode kolektivnoj disciplini ili kolektivnom<br />
životu. Izučavanje ritma na tekućoj traci i radnih pauzi, njihova programiranja,<br />
pokazali su da postoje određeni optimalni uvjeti kako da<br />
se kolektivna potreba uskladi s individualnim vremenom. U zanatlijskom<br />
se društvu ovaj problem nije postavljao, jer je svaki zanatlija<br />
radio u onom ritmu i onim vremenskim periodima, koji su najbolje<br />
odgovarali njegovu temperamentu i navikama. Danas tu privilegiju imaju<br />
još jedino »slobodni stvaraoci« — određene kategorije intelektualaca<br />
i umjetnika. U biološkom pogledu poznato je da postoje »jutarnji radnici«<br />
ili »danji radnici« (s dominacijom simpatikotoničkog sustava) i<br />
»noćni radnici« (s dominacijom vagotoničkog sustava). U proizvodnji<br />
je taj faktor prisutan kod određivanja danjih i noćnih smjena. No, u<br />
najvećem broju slučajeva pojedinac je danas prisiljen da se podvrgava<br />
jednom kolektivnom ritmu. Ovakvi kolektivno ili društveno nametnuti<br />
ritmovi, ako su suviše napregnuti, mogu imati negativne posljedice po<br />
organizam pojedinca (povećani broj živčanih i kardio-vaskulamih oboljenja<br />
u modemom društvu o tome svjedoči). Sami oblici socijalizacije<br />
života nameću, redovito nesvjesno, članovima određenog društva ili<br />
društvene sredine, potrebu da se prilagode »kolektivnom tempu« života.<br />
Socijalno regulirano vrijeme pokorava se mehaničkom mjerenju pomoću<br />
sata, pa je i urbano kretanje sasvim podložno mehaničkoj regulaciji<br />
kretanja, tako da suvremeni građanin gotovo da ne može živjeti bez<br />
vlastita sata podešavajući ga stalno javnim satovima. Kontrola mehaničkog<br />
vremena postala je gotovo opsesija modernog čovjeka, uvlači<br />
se u organizam pojedinca kao neuroza, a suvremena medicina, naročito<br />
ona psiho-somatička, nastoji različitim tehnikama, da izbaci pojedinca<br />
iz ovoga mehaničkog vremena, te da ga pomoću raznih tehnika<br />
relaksacija vrati u jedno organsko, redovito usporenije i više lično<br />
7 E. Durkheim, Formes elementaires đe la vie religieuse (Elementarni oblici<br />
religijskog života, str. 628).<br />
172
vrijeme. Uspjeh različitih azijskih zen-budističkih i meditativnih tehnika<br />
zahvaljuje svoj utjecaj u našem društvu upravo vitalnoj potrebi čovjeka<br />
da se oslobodi okova mehaničkog vremena.<br />
Istina je da društvo, u svojim raznim vidovima i na raznim sektorima<br />
proizvodnje, nije podložno istom vremenu ili bio-ritmu, da u raznim<br />
prostorima posjeduje prije izvjesnu mnogostrukost vremena, pa<br />
je i socijalizacija vremena raznovrsna. George Gurvitch smatra da se<br />
društveni život odvija u mnogostrukom vremenu, u različitim i često<br />
proturječnim vremenima, te da ujednačavanje vremena kao i njihova<br />
hijerarhija ostaje dosta krhka. Kad bi društvo imalo strogo utvrđeno<br />
vrijeme, sa strogom raspodjelom i ritmom, tada bi ljudi uspoređivali<br />
društvo s »kasarnom« ili »zatvorom«.8<br />
Gurvitch smatra da je ispitivanje temporalnosti jedan od najvažnijih<br />
problema s kojim se sociologija susrela u svojem radu. Gurvitch<br />
govori o historijskim epohama i ideologijama s različitim shvaćanjem<br />
i doživljavanjem vremena. On povezuje socijalnu strukturu nekog društva<br />
s određenom tipologijom temporalnosti. Tako, na primjer, u feudalnom<br />
društvu nalazimo raznovrsna vremena, zavisno od društvenih<br />
grupacija. Crkva živi u jednom vremenu koje je »usporeno« i »dugog<br />
trajanja«. To važi i za selo. Ako tome dodamo još »cikličko vrijeme«,<br />
koje proizlazi iz mističkih i polu-mističkih rituala i svečanosti, zatim<br />
»vrijeme koje zaostaje za sobom«, svojstveno feudalnoj državi, tada<br />
imamo tipičnu vremensku strukturu za patrijarhalno društvo. U cjelini,<br />
radi se o usporenom vremenu, težištem u prošlosti, percipiranom<br />
kao tradicija i pod regulacijom tradicije, iako se u gradovima već<br />
počinje brže da pokreće, a oči su više uprte prema budućnosti. Sasvim<br />
je drugačije s vremenskom strukturom u kapitalističkom društvu. Iako<br />
u njemu postoji raznovrsnost temporalnosti, ipak je slika bitno različita,<br />
budući da buržoazija i industrijalizacija teže efikasnoj upotrebi<br />
vremena (»Vrijeme je novac!«) i inovacijama pod utjecajem ekonomije<br />
i tehnike. Kapitalističko društvo je proturječno, jer postoji klasna borba,<br />
pa je i shvaćanje vremena, naročito ono vezano uz pogled na svijet,<br />
različito u buržoazije а proletarijata. Postoji i stalna borba, kao i oscilacije,<br />
između onih koji bi htjeli da vrijeme ide još brže i onih koji<br />
ga žele zakočiti. Međutim, u globalnoj slici društvenog vremena na<br />
prvo mjesto ipak dolazi »vrijeme koje trči ispred sebe« i »vrijeme s<br />
nepravilnim oscilacijama«. Na drugo mjesto dolazi »eksplozivno vrijeme<br />
stvaralaštva« koje ne nalazimo samo u tehničkim izumima i nji-<br />
*Jednu studiju posvetio je G. Gurvitch mnogostrukosti socijalnih vremena<br />
(Multiplicitć des temps sociaux), PUF, Paris, 1958.<br />
173
hovoj promjeni, već i u socijalnim nemirima, u generalnim štrajkovima,<br />
revolucijama (Komuna, itd.). Postoji i jedno »obmanjivajuće vrijeme«,<br />
koje stvara utisak bržeg napredovanja, a, ustvari, stoji i teži natrag, a<br />
svojstveno je velikim organizacijama (državi, administraciji, vojsci,<br />
trustovima, itd.). Za kapitalističko društvo, naročito u njegovoj liberalnoj<br />
fazi, vrijeme nije pod vlašću Države, već privatnih organizacija, pod<br />
kontrolom društvenih klasa i njihovih borbenih organizacija. U građanskom<br />
društvu je ideologizacija i politizacija vremena razvijenija nego<br />
u bilo kojem ranijem društvu. Situacija se potpuno mijenja, kad Država<br />
ili Partija-Država preuzme kontrolu nad čitavim društvenim vremenom,<br />
kad etatizam i birokratizam počinju igrati odlučnu ulogu u organizaciji<br />
društvenog života, ekonomskog i kulturnog.<br />
Nije nam svrha da opišemo sve nijanse Gurvitcheve fenomenološke<br />
tipologije temporalnosti. Važnije je da smo upozorili da ona zavisi, kako<br />
od općeg stanja civilizacije u pojedinim globalnim društvima i od<br />
vladajućih ideologija, tako i od pojedinih društvenih grupacija, ne samo<br />
društvenih klasa već i socio-profesionalnih grupacija. Slabost je<br />
Gurvitcheve tipologije u tome što stavlja težište izrazito na ideološke<br />
momente u doživljaju vremena, a sasvim zanemaruje psiho-biološke,<br />
one više vezane uz čovjekov bio-ritam ili uz tempo rada. On ne pokušava<br />
približiti ove dvije dimenzije, iako je to u ispitivanju svakodnevnog života<br />
čovjeka neizbježno. Pored toga, Gurvitcha ne zanima na koji način<br />
temporalnost doživljuje sam pojedinac, budući da pojedinac nije član samo<br />
jedne grupe ili jedne socijalne situacije, već pripada istovremeno raznima,<br />
pa to znači da je i pojedinac kao takav nosilac jednog »multipliciteta<br />
temporalnosti«, a ne samo društvo. Ovaj nas vid posebno zanima,<br />
kad se radi o kretanju pojedinca u urbanom prostoru.<br />
Rekli smo već da je Bergsonovo shvaćanje »trajanja« (durće), kao<br />
najdubljeg oblika egzistencije, utjecalo veoma mnogo na francusku psihologiju<br />
i sociologiju, pa je tako ove ideje prvi pokušao primijeniti<br />
na društveno ponašanje ljudskih grupacija Maurice Halbwachs (Kolektivna<br />
memorija, Paris, 1926). »Ne postoji univerzalno i jedinstveno vrijeme,<br />
već se društvo rastvara u mnogostruke grupacije od kojih svaka<br />
ima svoje vrijeme«, kaže Halbwachs (str. 126). »Tako, koliko god ima<br />
grupa toliko ima i izvora različitih vremena. Ne postoji nijedno koje<br />
bi se nametalo svim grupama.« »Malo je važno što govorimo tu i tamo<br />
o danima, mjesecima, godinama. Jedna grupa se ne može služiti kalendarom<br />
druge grupe. Trgovac ne može živjeti u religijskom polju i ne<br />
može naći tamo oslone točke. Ako je to bilo drugačije u udaljenijim<br />
174
epohama, to je zbog toga Što se ekonomske grupe, još nisu odvojile od<br />
religijskih.« (110). Međutim, ukoliko se razlike u vremenu svode na<br />
razlike u ritmu, a potonji na razlike u kalendaru, dolazi do izvjesne<br />
korespondencije u »trajanju«, što omogućava pojedincu da pređe iz<br />
vremena jedne grupe u vrijeme druge grupe.<br />
Razumije se da, u najgrubljoj klasifikaciji, možemo razlikovati grupe<br />
koje žive u ubrzanoj, osrednjoj ili usporenoj kadenciji. U onoj mjeri<br />
u kojoj jedna grupa ima dominantni položaj u nekom prostoru, u toj<br />
mjeri i globalno vrijeme čini se ili ubrzanije ili usporenije. Karakterističan<br />
je utisak što ga ima naš čovjek, kad se iz nekog zapadno-evropskog<br />
grada nakon izvjesnog vremena vrati u naš grad: čini mu se da<br />
je kod nas neki blagdan, iako je obični radni dan. Razlog? Ritam života<br />
izgleda usporen, kakav se doživljava kad je neradni dan ili svetkovina<br />
u zapadnjačkom gradu koji je napustio. Sve je usporeno u pokretima,<br />
a usporenost daje svečano obilježje dnevnome životu.<br />
Brzina mijenja percepciju grada:<br />
/ automobilista ne primjećuje drugog<br />
i i, čovjeka, ukoliko mu se ne nađe<br />
Gdje se nalazi u modernom gradu glavno žarište ubrzavanja ritma?<br />
To je prije svega velika industrija ili moderna administracija. Veliki<br />
proizvodni sistemi rade po ritmu koji odgovara ne samo nacionalnim<br />
već i svjetskim standardima, budući da je u pitanju njihova efikasnost<br />
ili proizvodnost, a ta znači i sposobnost za konkurenciju na svjetskom<br />
tržištu. Postoje, dakako, razlike među pojedinim nacijama i društvenim<br />
režimima, ali suvremena povezanost svjetskog tržišta i cijene s<br />
proizvodnim troškovima prisiljava sve te proizvodne faktore da se<br />
manje ili više prilagođavaju ritmu proizvodnje i tempu kretanja koji<br />
je gotovo planetaran. Zato je najveći kontrast u ritmu ili trajanju između<br />
grada i sela, između modeme i tradicionalne proizvodnje, a ne između<br />
raznih gradova, iako i među njima možemo osjetiti razlike, kao<br />
što nam govori gornji primjer.<br />
175
U nametanju dominantnog ritma utječe u najvećoj mjeri javni saobraćaj.<br />
U njemu su ljudi još u većoj mjeri robovi sata negoli na radnom<br />
mjestu. Oni moraju točno izračunati koliko im minuta treba od<br />
kuće do prvog saobraćajnog sredstva, koliko od zadnje stanice do radnog<br />
mjesta. Prolazeći danima uvijek istom trasom čovjek se nauči štediti<br />
ne samo minute već i sekunde: on staje u metrou ili tramvaju u<br />
ona kola koja su najbliže izlazu ili pravcu kretanja. On brzinu svojeg<br />
kretanja prilagođava i usavršava da bi na minutu točno stigao na odredište.<br />
U tom se javnom saobraćaju nalazi naravno u ulozi pješaka<br />
— on prenosi svoju brzinu i na druge, njegovo kretanje je u najvećoj<br />
mjeri zarazno. I polako se uspostavlja jedan kolektivni ritam kretanja,<br />
koji se čovjeku nameće nesvjesno i spontano čak i onda kad mu se<br />
uopće nikuda ne žuri. Tada problem postaje suprotan: kako ga osloboditi<br />
ovoga užurbanog ritma kretanja koje je prestalo biti funkcionalno.<br />
Kretanje koje je prije štetno, jer ne omogućava relaksaciju i<br />
normalnu percepciju gradske okoline.<br />
Naravno, ni u jednom gradu vrijeme nije sasvim homogenizirano.<br />
Postoje dijelovi, gdje je ono brže, i dijelovi, gdje je ono sporije. Postoje<br />
i dijelovi, gdje ono izgleda sasvim usporeno ili zaustavljeno, kao što<br />
su neki historijski dijelovi, koji nas vraćaju u udaljeniju prošlost, ili<br />
parkovi koji nam dopuštaju kontemplaciju prirode bez ikakvog urbanog<br />
elementa. Čovjek želeći izbjeći gradskoj vrevi, osloboditi se njenog<br />
pritiska, upućuje se redovito prema periferiji grada, prema poljima i<br />
nastoji se izgubiti u horizontu široke ravnice. Poezija usamljivanja sastoji<br />
se upravo u tome, da se iskoči iz nekog prometala i uputi u neizgrađeno<br />
prostranstvo... Katkad ga čovjek potraži u alkoholu koji rastvara<br />
prostor i vrijeme. Gradskom čovjeku on znači često i traženje<br />
samoće i bijeg od samoće.<br />
Ako se izvjesno ubrzano vrijeme, »vrijeme koje trči ispred sebe«,<br />
kao što bi rekao Gurvitch, u modemom gradu ne može izbjeći, onda je<br />
također uloga grada da pojedincu omogući da se tog ubrzanog vremena<br />
oslobodi, da se ponovo vrati u ritam koji će biti njegov lični,<br />
ali koji će mu dopustiti normalnu komunikaciju s okolinom, s ljudima<br />
i stvarima. »Pa, svi gradovi imaju takve prostore«, odgovorit će<br />
nam se, »zar ne postoje parkovi, muzeji, mirni prostori?« To je točno.<br />
Ali je također točno i to da grad nije građen na osnovi određenih pravila<br />
strukturiranja njegova nutarnjeg ritma, već su takvi prostori nastali<br />
igrom slučaja, kao većina stvari u modernim gradovima. Negdje<br />
je ta igra slučaja veoma uspjela, negdje je ona promašena. Kao na pri-<br />
176
AUTOMOBIL I LIFT<br />
DALI SU PECAT<br />
MODERNOM GRADU<br />
Kao golema hobotnica<br />
nadvila se nad<br />
naseljima »mreža«<br />
autoputova.<br />
l.nasanjc prometnica, dimenzija različitih od tkiva grada (i iz drugih vremena)<br />
unaša nesklad življenja u prostor grada.
mjer, u onim dijelovima Centralnog Parka u New Yorku kraj kojega<br />
jure rijeke prometala zagađujući svojom bukom i isparavanjima okolinu.<br />
Tako možete sjesti na neku klupu, promatrati neku kozu i dijete<br />
koje se igra, a iznad vas struji besprekidno bučna i smradljiva traka<br />
automobila! Tipična shizoidna situacija u besmislenoj organizaciji grada.<br />
A Centralni Park ipak još može poslužiti kao uzor mnogim drugim<br />
gradovima!<br />
Ubrzano i kolektivno regulirano vrijeme djeluje kao »prisila izvana«.<br />
Durkheim bi rekao kao »socijalna činjenica«, dakle kao nešto objektivirano<br />
ili postvareno. Ono ne ostavlja mnogo mjesta ljudskoj subjektivnosti<br />
i individualizaciji doživljavanja. Vrijeme ne dolazi iz čovjeka,<br />
niti ne prolazi kroz njega, već je čovjek ubačen u njega kao u neku<br />
bujicu. Nasuprot tome, usporeno vrijeme gubi obilježja društvene ili<br />
vanjske prisile i stapa se intimnije sa subjektivnim trajanjem. Dok je<br />
u prvom slučaju pojedinac »gonjen« vremenom, u drugom može »predahnuti«<br />
i »razmišljati«. Vrijeme mu stoji na raspolaganju i »postvareno<br />
vrijeme« se počinje u njegovu trajanju topiti kao šećer u vodi.<br />
Ono postaje dio njegove subjektivnosti i intimnosti. Ono ujedno mijenja<br />
i svoj kvalitet: prestaje biti čisto »mehanizirano vrijeme«, te postaje<br />
organsko, doživljajno, mirni »tok svijesti« (W. James). Ono mijenja<br />
uslijed toga i samu percepciju svijeta i okoline. Čovjek postaje ponovo<br />
sposoban da upija svijet na novi način, da opći s ljudima originalnim,<br />
ličnijim jezikom. Drugačiji doživljaj okoline i ljudi traži i drugačije<br />
oblikovanje prostome okoline. Potrebno je prostome oblike prilagoditi<br />
načinu doživljaja i načinu vremenskog trajanja pojedinca. Otuda<br />
se postavlja zadatak da pokušamo utvrditi: a) kakvo vrijeme odgovara<br />
određenim društvenim djelatnostima, i b) kakvi oblici prostornog<br />
uređenja odgovaraju tim društvenim djelatnostima? Ovdje se, dakle,<br />
nameće jedan zadatak koji je suptilniji od proste funkcionalne podjele<br />
na osnovne djelatnosti, kao što je to rješavao funkcionalizam. Imamo<br />
novu komponentu ili dimenziju strukturiranja prostora: prostor valja<br />
konstruirati prema oblicima temporalnosti, prema načinima ljudskog<br />
trajanja u određenim aktivnostima.<br />
Rekli smo da, ako želimo gmbo utvrditi razlike u temporalnosti u<br />
jednom gradu, mogli bismo razlikovati ubrzano, osrednje i usporeno<br />
vrijeme. Ubrzano vrijeme je vezano uz najmoderniju tehnologiju rada,<br />
gdje brzina rada nije toliko odlučujuća, koliko uklopljenost rada u<br />
kolektivni ritam i visoko integriram sistem, s programiranim operacijama<br />
i komunikacijama među ljudima, gdje se čovjek osjeća u najvećoj<br />
mjeri pod vlašću sistema. To je naročito slučaj u proizvodnim orga-<br />
12 Grad po n^jeri £ovjeka 177
nizacijama i velikim administracijama, koje su u velikoj mjeri automatizirane,<br />
gdje kibernetika i informatika igra odlučnu ulogu.9<br />
Ubrzano vrijeme, koje nalazimo u modernim proizvodnim i administrativnim<br />
organizacijama, ne mora značiti krajnje napregnuti rad,<br />
kakav se često prikazuje uz pretjerano brzu »tekuću traku«. U njemu<br />
je mnogo važniji onaj momenat uske integriranosti ljudskog rada u<br />
proizvodni sistem i kolektivna kontrola nad individualnim ritmom rada.<br />
Čovjek se kao član jedne velike organizacije osjeća važnijim iako su<br />
njegove mogućnosti odlučivanja daleko manje, jer se one odvijaju na<br />
višoj razini i po razrađenom planu. On je u poslu manje slobodan, on<br />
manje gospodari svojim vremenom, koje mu se suprotstavlja kao strogo<br />
normirana, izvanjska sila i kojoj se on mora bezuvjetno pokoravati.<br />
Vrijeme, kao dio velikog sistema, nije pod njegovom kontrolom i on<br />
nema mogućnosti da utječe na njegovo protjecanje. Prema tome, ono<br />
što obilježuje ovo ubrzano vrijeme je veća podložnost pojedinca kolektivnom<br />
ritmu, dublja integriranost u proizvodni tok, smanjena mogućnost<br />
da utječe na promjene u ritmu rada. Da bi se oslobodio ovoga<br />
gospodara i vlasti nad sobom, on može jedino da napusti radno mjesto,<br />
da istupi iz sistema rada, što on i čini na koncu radnog vremena. Ovdje,<br />
dakle imamo u vidu rad koji se odvija u tvornicama s modernom tehnologijom<br />
i uredima sa sličnom modemom tehnologijom (prvima više<br />
prevladava automatizacija, a drugima kompjutorizacija radnog procesa)-<br />
U slučaju osrednjeg vremena, odnosno umjerenog tempa vremena,<br />
situacija se mijenja prvenstveno zato što sam vremenski slijed nije toliko<br />
kontroliran izvana, nije toliko monotono preprogramiran, pa dopušta<br />
veće oscilacije u samom tempu. On može biti povremeno prilično<br />
brz a povremeno dosta spor, čak izgledati i sasvim spor. Pojedinac može<br />
lakše da se kreće u okvirima sistema rada, može i da »zabušava«,<br />
a da ne našteti neposredno proizvodnom toku. On nije toliko u vlasti<br />
same organizacije i može slobodnije da se u njoj kreće. Ni njegov rad<br />
nije toliko podložan strogoj podjeli rada, pa je i sam posao polivalentniji.<br />
Ovdje imamo u vidu onaj rad koji se odvija najčešće u trgovinama,<br />
zanatlijskim radionicama, bolnicama, školama i sličnim usta-<br />
* Andrć Gorz ovako opisuje rad u takvim sistemima: »Rad nije više vlastita<br />
djelatnost radnika. Bilo da se on vrši u tvornici ili u službama, to je u najvećem<br />
broju slučajeva pasivizirana, programirana djelatnost, potpuno podložna funkcioniranju<br />
aparata ne dopuštajući prisutnost lične inicijative. Ne radi se više o tome<br />
da se »radnik« identificira sa »svojim« radom ili s funkcijom u procesu proizvodnje.<br />
Izgleda kao da se sve odigrava izvan njega. Sam »rad« je određeni kvantitet<br />
postvarene djelatnosti koji se suprotstavlja »radniku« i sebi ga podvrgava.« (Adieux<br />
au prolitariat, Zbogom proletarijatu, Galilće, Paris, 1980, str. 92).<br />
178
novama. To su ustanove gdje rad često zavisi od oscilacija u dodiru<br />
s publikom, gdje je frekvencija prisutnosti i odsutnosti publike dosta<br />
varijabilna, gdje kojiput postoji doista »gužva« a kojiput »mrtvilo«.<br />
Ovakve oscilacije u radu daju pojedincu i veću fleksibilnost u inicijativi,<br />
ličnom angažmanu, prilagodljivosti na različite situacije, jer ovdje<br />
situacije nisu sve unaprijed isplanirane kao u tehnološki visoko integriranim<br />
sistemima.<br />
Kad je riječ o usporenom vremenu, onda imamo u vidu sve one<br />
aktivnosti, gdje je uloga pojedinca odlučujuća u oblikovanju ritma vremena.<br />
To su, prije svega, sve vrste rekreativnih djelatnosti, od kazališnih<br />
predstava do čitanja novina ili šetnje po parku. To su organiziranije<br />
cjeline, kao što su zoološki vrtovi, jer i pored precizne organizacije<br />
održavanja životinja prostor je prilagođen šetnji i kontemplaciji<br />
posjetioca. To je slučaj čak i s historijskim dijelovima grada, gdje nam<br />
se čini da se »vrijeme zaustavilo«, ne zbog toga što je način života stanovnika<br />
bitno drugačiji nego u drugim dijelovima, već zbog toga što<br />
postoji doživljaj historijskog vremena, prisutnost prošlosti, percepcije<br />
udaljenog vremena koja djeluje na naš doživljaj vremena jako usporavajući.<br />
Ćak i onda, ako prolazimo ubrzanim koracima kroz takvu četvrt!<br />
Postoji određena snaga, nesvjesna ali djelatna, neprobojna ali doživljajno<br />
intenzivna koju nam nameću takvi prostori, pa se i naš doživljaj<br />
vremena jako ugiba pred tom snagom.<br />
Pokušajmo sada prostorno strukturirati ove tri vrste vremena i staviti<br />
u njih odgovarajuće sadržaje. Dobit ćemo određeni tip zoniranja<br />
po temporalnosti. Naravno to »zoniranje« možemo vršiti idući od ubrzanog<br />
do usporenog preko osrednjeg, i jedino pitanje koje se u tom slučaju<br />
postavlja jest: da li treba ubrzano doći u središte naselja ili na<br />
periferiju? Dosadašnje iskustvo nam govori da se ubrzano vrijeme koncentriralo<br />
u gradskim centrima, te da je opis centra i središta prvenstveno<br />
određen ovim tipom temporalnosti. I sam urbanitet se najčešće<br />
opisuje ubrzanom temporalnošću, a usporena temporalnost se redovito<br />
smješta na periferiju, izuzev regije s tvornicama, periferije koja prelazi<br />
postupno u selo i polja, što su simboli usporene temporalnosti. Kad smo<br />
govorili o suvremenim tendencijama rurbanizacije — miješanja grada<br />
i sela —, onda se taj proces zbiva na periferiji grada, naravno s tendencijom<br />
izvjesne homogenizacije prostora, više kao ideala nego realnosti.<br />
No, u ovoj točci mi se možemo odlučiti za suprotan proces: da<br />
ubrzanu temporalnost s njenim objektima stavimo na periferiju, a da<br />
12*<br />
179
usporenu temporalnost s njenim objektima stavimo u središte! To jest<br />
da izvmemo dosadašnji trend u razvitku gradova. No, valja reći da<br />
on nije tako apsolutan u najnovije vrijeme, jer sve više vidimo kako<br />
se velike organizacije (ne samo tvorničke, već i administrativne i istraživačke)<br />
nastoje smjestiti u neki »mirni prostor« na udaljenoj periferiji<br />
od grada. Postoji, dakle, tendencija da se radi ubrzano u mirnim<br />
ekološkim uvjetima, a ne u ubrzanim i kaotičnim kakvi danas vladaju<br />
u središtima grada. Ne treba suzbijati takve tendencije, ali valja biti<br />
svjestan da one ne rješavaju naš problem. Temporalnost je prije svega<br />
način doživljavanja vremena od strane konkretnog čovjeka, to jest čovjeka<br />
koji se svakodnevno, tjedno i mjesečno kreće kroz svoj gradski<br />
prostor. I problem valja rješavati polazeći od čovjeka kao stanovnika,<br />
kao stalnog stanovnika jednog grada. A kad kažemo stalni stanovnik,<br />
onda je to čovjek koji se kreće u svom gradu i nastoji se njime identificirati.<br />
Prema tome doživljaj vremena mora odgovarati nekim idealnim<br />
normama čovjekovog kretanja u prostoru. To je radni čovjek i<br />
neradni čovjek, čovjek u radnom vremenu i čovjek u slobodnom vremenu,<br />
čovjek koji pripada zajednici, ali isto tako i obitelji i sam sebi.<br />
Grad mora biti strukturiran po mjeri njegova života. Mi smo u taj<br />
život smjestili čovjeka pješaka, ali i čovjeka putnika. A kako smo sociološki<br />
utvrdili da se njegovo radno vrijeme nužno skraćuje, to smo<br />
prihvatili da se s njegovim slobodnim vremenom i slobodno kretanje<br />
u prostoru sve više povećava.<br />
Slobodno vrijeme izvan grada možemo prepustiti čovjeku putniku,<br />
ali u gradu on ostaje za nas prvenstveno pješak, čak i ondia kad se<br />
služi nekim prometalima da bi što prije došao od jednog mjesta do<br />
drugoga (od stana do stadiona, na primjer). Svaka funkcionalna analiza<br />
načina života polazi od nekog »idealnog tipa« života u Max Weberovom<br />
smislu, a stvarni život odstupa manje ili više od toga »idealnog tipa«.<br />
Tako je i u našem slučaju s koncentracijom trajanja u vremenu i doživljaju<br />
vremena, kad se radi o čovjeku pješaku. Vrijeme u gradu konstruira<br />
se »idealno-tipski« polazeći od čovjeka-pješaka, a ne od automobiliste,<br />
avijatičara ili kozmonauta. To može kao paradigma izgledati<br />
staromodno, ali naš organizam nosi sve osobine pračovjeka koji<br />
je trčao po savanama, i njegova se fiziologija do danas nije bitno izmijenila,<br />
pa, ako važe zakoni evolucije, neće još kroz koji milijun godina.<br />
Zato ćemo staviti u središte grada usporeno vrijeme, vrijeme čovjeka<br />
pješaka, bez obzira da li on u tom prostoru sjedio, ležao, trčao,<br />
180
plivao, skakao ili vozio bicikl. Važno je da je to prostor gdje je on<br />
individualno i fiziološki suveren, ekološko-biološki uravnotežen, kao<br />
što je bio kroz milijune ranijih godina. Sredina koja mu osigurava<br />
zdravlje, ali i duhovni aktivitet, sredina podjednako pogodna za napore<br />
tijela kao i kontemplaciju duha. Osvrnut ćemo se još malo kasnije i na<br />
neke druge razloge, ali u ovaj čas pokušajmo samo zamisliti da smo<br />
prostor strukturirali po ovakvom zoniranju u tri koncentrična dijela:<br />
= usporeno vrijeme<br />
(individualna podjela rada)<br />
= osrednje vrijeme<br />
(zanatlijska podjela rada)<br />
= ubrzano vrijeme<br />
(tehnička podjela rada)<br />
5. OSNOVNE DIMENZIJE URBANOG PLANIRANJA<br />
Nećemo govoriti ovdje o dvije bitne dimenzije, a to je bio-ekološka<br />
i makro-prostoma, jer smo unaprijed odlučili da se posvetimo samo<br />
mezo-prostoru, a da se ekološkom problematikom, iako je od bitnog<br />
značaja, ne bavimo. Razumije se, da smještaj gradova u prirodi, naročito<br />
s obzirom na eksploataciju poljoprivrednog zemljišta i izgradnju<br />
velikih komunikacija postaje jedan od najvažnijhi problema urbanog<br />
planiranja. Naravno, i čisto higijenski vidovi, kao što su mikro-klima,<br />
koju je tako uspješno riješio Stuttgart u svojem planiranju gradskih<br />
blokova i razmještaja ulica, glavnih smjerova »ventilacije« gradova.<br />
Posebni su slučajevi gradovi na obalama mora ili velikih rijeka. Ali<br />
sada sve to ostavljamo po strani. Ograničit ćemo se na one dimenzije<br />
181
koje nisu na neki način gradu egzogene, izvanjske, nego endogene, koje<br />
zadiru u samu njegovu nutarnju strukturu.<br />
a) Naravno na prvo mjesto naše analize dolazi socio-tehnička komponenta,<br />
koja određuje oblike društvene podjele rada. Ova komponenta<br />
kreće se u onom rasponu koju klasični funkcionalizam definira kao<br />
dihotomiju: rad i odmor (rekreacija), gdje se na jednom polu nalazi<br />
tvornica, a na drugom soba za spavanje. Vidjeli smo da ovu dihotomiju<br />
valja danas ponešto drugačije definirati, da su se u tom kontinuumu<br />
dogodile neke kvalitativne promjene o kojima naša civilizacija mora<br />
voditi računa. Mi ćemo taj kontinuum definirati na precizniji način<br />
kao: društveno nužni rad — slobodno vrijeme.<br />
DRUŠTVENO NUŽNI RAD<br />
tehnička podjela rada<br />
sistemska integracija rada<br />
visoka društvena kontrola ritma<br />
strogo definirane radne operacije<br />
(prema zahtjevima sistema)<br />
društveno organizirana komunikacija<br />
repetitivan dosadan posao<br />
opadanje stručnosti (zanata)<br />
visoko rasparčavanje posla<br />
siromašan posao (serijski)<br />
kolektivna motivacija<br />
kolektivni ciljevi<br />
otuđeni rad<br />
SLOBODNO VRIJEME<br />
zanatlijska podjela rada<br />
slobodni rad<br />
individualni ritam<br />
proizvoljne operacije<br />
(prema individualnom predmetu)<br />
slobodna komunikacija<br />
promjenljiv, zanimljiv posao<br />
stručnost i stvaralaštvo<br />
cjelovit posao<br />
bogat posao (zanatlijski)<br />
individualna motivacija<br />
individualni ciljevi<br />
stvaralački rad<br />
Dali smo dosta detaljni opis tehničkih i društvenih obilježja ovih<br />
dvaju tipova rada; jednoga koji počiva na visokoj tehničkoj podjeli rada,<br />
i pomoću kibernetike i automatizacije, polagano istiskuje iz rada<br />
čovjeka, i drugoga, zanatlijskog rada sa stvaralačkim osobinama, koje<br />
određuje sam čovjek, bez obzira da li će taj rad za njega biti tržišno<br />
koristan ili ne. Prvi tip rada što je vezan uz najnapredniju tehnologiju<br />
i redovito uz velike društvene sisteme, proizvodne ili administrativne<br />
(banke, trgovina, administracija velikih organizacija) pretpostavlja redovito<br />
i veliku koncentraciju kapitala i veliku centralizaciju rukovođenja<br />
proizvodnjom. No, ovdje je potrebno istaći da se sama priroda<br />
rada sa gledišta pojedinca ne mijenja bitno, kad se nastoji rukovođenje<br />
decentralizirati. (U Jugoslaviji je tipično da decentralizacija poduzeća<br />
kao jedinice, to jest njegovo razbijanje na mnogobrojne OOUR-a,<br />
ide zajedno sa sve većom koncentracijom kapitala. Razlog tomu je što<br />
jači kapital lakše uvodi tehnološke inovacije.)<br />
182
Rekli smo da se radi o jednom kontinuumu, koji ide od tehnički<br />
najrazvijenije podjele rada do sasvim individualnog rada, shvaćenog<br />
kao proizvodni ili rekreativni rad, određen da donese neku tržišnu korist<br />
ili određen samo za kućne potrebe ili za čistu rekreaciju (razni<br />
hobiji, također i umjetničko stvaranje). Pojam kontinuuma pretpostavlja<br />
da postoje prelazni oblici od jednog pola do drugoga. Pokušajmo<br />
utvrditi neke najtipičnije prelazne oblike!<br />
Govori se da su velike bolnice ili velike robne kuće kao neke »tvornice«,<br />
od kojih prve zadovoljavaju zdravstvene zahtjeve a druge potrošačke.<br />
No, postoji bitna razlika između ovih organizacija, s jedne strane,<br />
i tvornice ili velikog ureda neke nadnacionalne kompanije ili banke,<br />
s druge strane. (Koja je to bitna razlika? Upravo u tome što velika<br />
proizvodna ili administrativna organizacija rade sa »sistemima« tehnološki<br />
defmiranima, i što im norme ponašanja dolaze od tih sistema kao<br />
takvih (programiranje i obrada kompjutoriziranih zadataka, itd.). U<br />
drugom slučaju, kad je riječ o bolnici ili robnoj kući, radi se također<br />
o velikim organizacijama i strogoj podjeli rada, ali se ne radi s mrtvim<br />
već sa »živim sistemima«, s ljudima, to jest s pacijentima ili klijentima.<br />
Odgovornost prema normama tehničkog ili računarskog sistema je sasvim<br />
drugačija od neposredne odgovornosti i komunikacije sa živim<br />
ljudima. Ovaj rad je mnogo fleksibilniji, mnogo više izložen zahtjevima<br />
koji odlaze od jedne promjenljive okoline, ne samo od tržišta ili zdravstvene<br />
politike, već od objekata samih koje se »obrađuje« — pacijenata<br />
ili klijenata. Posao se ne može odvijati isključivo po izvanjskom i normiranom<br />
ritmu ili tempu, već on ima svoje dnevne, mjesečne i sezonske<br />
oscilacije. Jedan nepredviđeni faktor — zvali ga mi »prirodnim<br />
okolnostima« ili »iracionalnim ponašanjem potrošača« — tu se svakako<br />
upliće i određuje stil rada. Stoga ni integriranost u sistemu nije tako<br />
čvrsta niti posao tako bezličan kao u čisto tehnološki definiranim sistemima.<br />
Možemo reći da je ovaj tip rada manje otuđen i da traži<br />
veću angažiranost čovjeka kao pojedinca. On je stoga manje bezličan,<br />
pa se i kolektivna odgovornost ne može zamisliti bez lične odgovornosti.<br />
To važi za sve organizacije gdje se čovjek pojavljuje kao publika,<br />
to jest skup zainteresiranih pojedinaca. Možemo reći da i velike administrativne<br />
organizacije rade veoma često s publikom, kao što su velike<br />
banke. Ali kod njih publika ostaje ipak prvenstveno tipizirani prosječni<br />
tip potrošača. Zato takve organizacije, da ne bi ostavljale utisak čisto<br />
birokratskih organizacija, nastoje u svojoj komunikaciji s potrošačima<br />
da maksimalno »humaniziraju« ili »personaliziraju« svoju korespondencija<br />
.183
U ovaj sektor koji može oscilirati između većih organizacija, što se<br />
približavaju velikim poduzećima, i malih organizacija koje se priključuju<br />
na zanatlijske i slične uslužne radnje možemo ubrojiti sljedeće<br />
industrijske sektore: radionice za popravak električnih i mehaničkih<br />
aparata, radionice za oblačenje, kožu, štampa i naklada, a iz tercijarnog<br />
sektora: transport, ugostiteljstvo, trgovine pićem, posrednici između<br />
trgovine i industrije, spektakli, usluge koje se daju pojedincima, javne<br />
komunalne administracije.<br />
Sljedeći tip sociotehničke organizacije je onaj zanatlijskog tipa. Njegova<br />
je osobina da se usko integrira sa stambenim blokovima, da ne<br />
traži posebni urbani prostor, iako neki mikrorajoni mogu biti više specijalizirani<br />
za zanatlijske aktivnosti od drugih. Isti je slučaj s trgovinom<br />
na malo, uslužnim radionicama kao što su pekari ili mesari, i<br />
slično. Ovdje su odnosi između proizvođača i potrošača naročito uski,<br />
repetitivni i trajni. Francuski građanin ne može sebi zamisliti socijalističko<br />
društvo u kojem ne bi imao »svojeg pekara« i »svojeg mesara«!<br />
Treba reći da ova veza između proizvođača i potrošača ima naročito<br />
društvenu integrativnu ulogu, kao što je imaju i male ugostiteljske<br />
radnje (bistroi, kafeterije).<br />
Na četvrto mjesto stavili smo sve one individualne proizvodne djelatnosti,<br />
koje zavise od slobodnog vremena pojedinca i njegovih osobnih<br />
sklonosti, a koje mogu imati neki korisni ili društveno nekorisni<br />
karakter. Ovdje se nalazimo na granici slobodnih zanatlijskih i umjetničkih<br />
stvaralačkih djelatnosti, s jedne strane, i čisto rekreativnih ili<br />
sportskih, s druge strane.<br />
Konačno, na peto mjesto stavljamo razne oblike pravog odmora, pasivnog<br />
ili aktivnog: šetnja, čitanje, kontemplacija, razmišljanje. Odmor<br />
koji može u velikoj mjeri služiti negentropijskoj, to jest energetsko<br />
akumulacionoj duhovnoj djelatnosti, a ne biti prosto fiziološko odmaranje<br />
u cilju da se restauriraju duhovne sposobnosti čovjeka. Tu<br />
spada i dodir čovjeka s muzealnim vrijednostima, prirodom, drugim<br />
živim bićima (zoo-vrtovi). Pisanje i maštanje.<br />
Ovo je veoma široka klasifikacija i ona se ne bavi posebno strukturom<br />
grada s obzirom na njegovu proizvodnu specijalizaciju. Iako se<br />
može govoriti o specijalizaciji gradova na tipično industrijske (mono-<br />
-industrijske ili poli-industrijske) i tercijarne, gdje prevladavaju uslužne<br />
djelatnosti (trgovina, banke, administracije). (Razlika u ovom smislu je<br />
izrazita između industrijskog Milana i administrativnog Rima.) Istraživanja<br />
strukture i razvitka strukture gradova s obzirom na socio-<br />
-profesionalne djelatnosti pokazala su da postoji tendencija ujednjača-<br />
184
vanja strukture grada i to s tržištem na tercijarnim ili uslužnim djelatnostima.10<br />
b) Socijalna dimenzija urbanog prostora. — Ova dimenzija je u vezi<br />
s onom paradoksalnom pojavom o kojoj smo ranije govorili, naime,<br />
da suvremeni građanin nastoji istovremeno da živi u gradu i da bježi<br />
iz njega. Težnja za urbanim životom došla je do nekih svojih prirodnih<br />
granica. Postavlja se pitanje: može li se od urbaniteta pobjeći u gradu,<br />
a da se ne bježi iz grada? Je li moguće u ljudskom naselju pomiriti<br />
suprotnost određene privlačnosti urbaniteta i ne manje privlačnosti<br />
usamljenosti u prirodnom zelenilu? Kako pomiriti anonminost gradske<br />
vreve i intimnost kolibe na nekoj udaljenoj rijeci? Ako želimo dati odgovore<br />
na ova pitanja, tada je već postalo jasno da se radi prije svega<br />
o utvrđivanju prirode ljudske društvenosti, da nam sama diferencijacija<br />
ljudske društvenosti mora biti pojmovno očita.<br />
Podsjetimo na suprotnosti koje su ovdje u pitanju: urbanitet sa<br />
anonimnom masom i susjedstvo s primamim društvenim odnosima.<br />
Pokušajmo odrediti neke bitne crte ove suprotnosti s namjerom da im<br />
damo određeni urbani prostor:<br />
URBANITET<br />
(»kvart« = socio-ekološka)<br />
percepcija narponmlo<br />
SUSJEDSTVO<br />
anonimna masa<br />
polivalentna publika<br />
(šetači na javnom trgu)<br />
depersonalizirani društveni odnosi<br />
grad<br />
heterogeno stanovništvo<br />
sklonost inovacijama<br />
tendencija anomije<br />
(socijalna patologija: delinkvencija,<br />
prostitucija, alkoholizam)<br />
primarna zajednica<br />
monovalentna publika<br />
(posjetioci koncerta)<br />
personalizirani društveni odnosi<br />
selo<br />
homogeno stanovništvo<br />
sklonost tradiciji<br />
tendencija privatizacije<br />
(pasivizacija građana)<br />
“ Nakon klasičnih studija Christallera, koji je izučavao »mrežu gradova« s obzirom<br />
na njihovu diferencijaciju i povezanost, novija istraživanja strukture s<br />
obzirom na njenu uravnoteženost, kompleksnost ili komplementarnost općenito<br />
su pokazala da je diferencijacija u opadanju, to jest da se socio-profesionalni profili<br />
ujednačavaju, tako da je teško govoriti o strogoj »hijerarhiji gradova«, kao<br />
što je nekada bio slučaj, još od von Thunena. Zanimljivo je, da je najmobilniji<br />
dio pučanstva onaj koji je najuže vezan za napredak tehnologije (kadrovi, inženjeri,<br />
profesori), dok su nekvalificirani i kvalificirani radnici najstabilniji dio pučanstva.<br />
Vidi J. Hautreux — J. P. Valće, La structure inđustrielle des villes (Industrijska<br />
struktura gradova), Paris, 1968; M. Noel — Cl. Pottier, Evolution de la<br />
structure des emplois dans les villes frangaises (Razvitak strukture namještenja u<br />
francuskim gradovima), Ed. Cujas, Paris, 1973, br. 5.<br />
185
Decentralizirani velegrad. Visoka gradnja za poslovne i administrativne poslove.<br />
Periferni dio urbaniteta podnosi ovakve građevine.<br />
186
Urbanitet pretpostavlja maksimalnu diferencijaciju društva, gdje se<br />
pored ekonomskih, proizvodnih i trgovačkih funkcija gomilaju i različite<br />
ljudske uloge. Postoji, međutim, jasna tendencija da se veliki<br />
poslovni centri (banke, osiguravajući zavodi, velike firme) odvoje od<br />
trgovačkih centara gdje dominiraju robne kuće i gdje je cirkulacija<br />
ljudi veoma velika. Poslovni centri teže više određenoj stilskoj čistoći<br />
i monumentalnosti, kao što je slučaj s Rockefellerovim centrom u New<br />
Yorku ili s La Defense u Parizu. Tako neka središta gube na prijašnjoj<br />
gustoći stanovništva, pa se dobiva opći utisak da se stanovništvo pomiče<br />
prema periferiji. Promatrajući odnose između poslovnog svijeta i<br />
života stanovništva možemo zaključiti da se tehnička diferencijacija u<br />
pogledu podjele rada ne poklapa sasvim s maksimalnom diferencijacijom<br />
stanovništva s obzirom na raznolikost uloga. To bi značilo da i<br />
sam pojam urbaniteta valja pomicati prema nutarnjim zonama, nešto<br />
udaljenim od poslovnog centra. Drugo je pitanje, da li su centri s maksimalnom<br />
radnom diferencijacijom osuđeni na pustoš izvan radnog<br />
vremena, kad se zaposleni ljudi masovno povuku u svoje stambene<br />
četvrti? Ovakav doživljaj pustoši nameće se u donjim četvrtima Manhattana<br />
u večernjim ili noćnim satima. Dok tvornice hukću i nakon<br />
radnog vremena, ovdje vlada tišina groblja.<br />
Već i ova razmišljanja nam dopuštaju da zaključimo kako se raspodjela<br />
na socio-tehnološkoj dimenziji ne poklapa strogo s raspodjelom<br />
na sooijalnoj dimenziji. Moglo bi se reći: dok u urbanom oblikovanju<br />
socio-tehnološki prostor teži da se pomakne i izvan granica grada, socijalni<br />
prostor teži tome da se više uvuče u granice grada. Da, ali je<br />
ovakva tvrdnja točna samo onda, ako stavimo socio-tehnološki prostor,<br />
sa svojom maksimalnom diferencijacijom, na periferiju. Mi ćemo to<br />
doista i učiniti. Razlozi za to leže u tome što želimo intimniji, nutarnji<br />
prostor rezervirati za čovjeka kao dijela zajednice, ali i kao čovjeka<br />
pješaka. Automobili'stu ostavljamo na periferiji u velikim građevnim<br />
cjelinama sa brzim saobraćajnicama. Zato ćemo razlikovati dvije zone<br />
urbaniteta: periferni urbanitet, koji se ispunja svojom intenzivnošću<br />
samo za vrijeme radnih sati, i nutarnji urbanitet, koji je prisutan u<br />
pojasu koji zahvaća veću socijalnu diferencijaciju, raznovrsnije gradske<br />
funkcije i raznolikiju gradsku opremljenost.<br />
Da li ćemo periferni urbanitet osuditi na pustoš, čime on prestaje<br />
biti urbanitet? Naravno, ne. Ti prostori i mimo svojeg primarnog proizvodno-poslovnog<br />
određenja mogu služiti i društvenim manifestacijama,<br />
naročito onima gdje se pojavljuje ljudska masa s izrazitim urbani<br />
tetskim karakteristikama. Na primjer, povremene velike izložbe industrijske<br />
i poljoprivredne robe, kulturni sajmovi posebne vrste, noćni<br />
187
Graf. 2. — PRINCIP ZONIRANJA PREMA SOCIO-TEHNOLOŠKOM KRITERIJU<br />
= vanjski urbanitet<br />
(industrijsko-poslovni<br />
kompleks)<br />
= nutarnji urbanitet<br />
(poslovno-trgovački<br />
kompleks)<br />
= rezidencijalno-<br />
-zanatlijsko-uslužni<br />
dio<br />
= rezidencijalno-<br />
-regenerativni dio<br />
= kultumo-rekreativni<br />
dio (park — historijsko<br />
jezgro)<br />
= pojas brzih saobraćajnica<br />
ili pojas zelenila<br />
klubovi, naročito disko klubovi (zadovoljavanje ekstatičkih potreba<br />
mladih ljudi!) To su sadržaji koji traže čovjekovo povremeno kretanje<br />
u onim dijelovima gradskog prostora, gdje se redovito ne kreće, koji<br />
su čak neka vrsta avanture, a u svakom slučaju »gradskog izleta«!<br />
Nešto je drugačija situacija s nutarnjim urbanim prostorom, jer<br />
ovdje postoje velike robne kuće i druge vrste ustanova koje su privlačne<br />
za čovjeka, bilo da se kreće autom bilo pješice. Dok ugostiteljstvo<br />
izbjegava periferni urbanitet (osim nekih ekskluzivnih lokala na<br />
vrhovima nebodera i na drugim atraktivnim mjestima), dotle je ugostiteljstvo<br />
privučeno, naročito u svojim masovnim oblicima (veliki hoteli,<br />
velike pivnice, masovni lokali) nutarnjem urbanitetu. To je dio<br />
gdje je gradska vreva, užurbanost, znatiželjno ali i lijeno kretanje najburnije.<br />
Automobilisti i pješaci se miješaju i ukrštavaju.<br />
Rezidenti jalnu zonu stavili smo između industrijsko-poslovne zone<br />
s intenzivnim urbanitetom i kultumo-rekreativnog dijela, što znači da<br />
je ona u nekim svojim dijelovima izložena ubrzanijem tempu, a u drugim<br />
u usporenom tempu života. Postići potpunu homogenost unutar<br />
rezidencijalne zone u pogledu strukture i stila društvenog života izgleda<br />
nemoguće, a nije ni jasno zašto bi to bilo potrebno. Ono što želimo<br />
postići jest u svakom slučaju da rezidencijalna zona maksimalno pripada<br />
čovjeku-pješaku, čovjeku koji ima mnogobrojne, predviđene i<br />
188
nepredviđene dodire sa drugim ljudima, čovjeku koji se kreće putovima<br />
koji se ukrštavaju s putovima drugih ljudi, i koji, konačno, ima<br />
dovoljno vremena i za razgovor, slušanje i razmišljanje.<br />
Kultumo-rekreativnu zonu valja prvenstveno definirati kao zonu<br />
temporalnog smirivanja, onoga smirivanja koje čovjek doživi kad se<br />
nalazi sam u prirodi. Priroda ovdje može biti uređena i neuređena<br />
(obala neke rijeke ili park), ona može biti nenastanjena ili nastanjena.<br />
Priroda ove nastanjenosti nas posebno zanima, da znamo do koje granice<br />
možemo ići kad je riječ o središtu. Ona može biti višestruka iz<br />
razloga koji će odmah postati razumljivi. Može biti isto tako neki zoološki<br />
vrt, kao i niz dječjih igrališta i sportskih objekata za »mirne<br />
sportove« (bučne i masovne sportove je bolje ubaciti u zonu urbaniteta<br />
i tako ga napučiti kad opusti u neradno vrijeme). Može to biti i neko<br />
selo, selo kao kultumo-historijska reminiscencija, ali i kao određeni<br />
stil boravka u njemu, sa svim evokacijama koje nam ga mogu približiti<br />
(kulturnim i kulinarskim). Može to biti, konačno, i staro historijsko<br />
središte grada, koje više nije izloženo urbanoj agresiji, gdje je stil<br />
naselja zaustavio vrijeme u nekoj udaljenijoj povijesnoj epohi. Sredina<br />
koja nas odmah ubacuje u drugo vrijeme, prisiljava nas da drugačije<br />
hodamo i mislimo.<br />
c) Dimenzija fizičkih i duhovnih komunikacija. — Ne ulazeći u pitanja<br />
znanosti koja se bavi komunikacijama, možemo odmah izraziti<br />
jednu zakonitost: razvitak i dominacija fizičkih komunikacija (naročito<br />
automobila i telekomunikacija) udario je jak pečat i na prirodu<br />
duhovnih komunikacija, i to ne s obzirom na sadržaj sredstava komunikacija,<br />
već s obzirom na njihovu proizvodnju, tehničku stranu u<br />
smislu sve veće racionalizacije i tehnicizacije. Racionalizacija je značila<br />
sve veću ekstrovertiranost ljudske komunikacije, okrenutost ljudske<br />
riječi prema van, prevlast konvencionalne i tehničke strane izraza<br />
nad emocionalnom i intimnom, govor u znakovima a ne u simbolima,<br />
govor u mehaničkim znakovima (slično kao u uličnih semafora) a ne u<br />
organskim gestama, mimici, ritualnim izrazima. (Poklon kao pozdrav<br />
u kojem je sudjelovalo čitavo tijelo sa šeširom i štapom je nestao u<br />
našoj »ubrzanoj civilizaciji«, jedva da je ostao pokret ruke.) Tamo<br />
gdje ne sudjeluju emooije i mimika nema podteksta, pa je govor postao<br />
sasvim plitak, »horizontalan«. Iako je čovjek uvijek želio da se obrani<br />
od agresivnosti pomoću konvencionalnosti u osobnim komunikacijama,<br />
nikad te komunikacije nisu bile toliko »tehničke« d siromašne.<br />
Ekstrovertiranost urbaniteta pokazuje frenetičko izvikivanje istih<br />
nesuvislih riječi, glasova, parola, reklama uz flashove zasljepljujućeg<br />
svjetla, koji sprečavaju da se pitamo što može biti iza ovako siromaš-<br />
189
DIHOTOMNA KONSTRUKCIJA STAMBENOG PROSTORA<br />
(visoka i niska gradnja)<br />
Boulder - city (SAD<br />
1937). Arh. Boer — Zona<br />
zgrada individualnog<br />
karaktera odvojena je od<br />
višekatnica kolektivnog<br />
stanovanja. Oblik osnove<br />
grada je piramida. Kompleks<br />
industrije je na bočnoj<br />
strani. Ideje dinamičkog<br />
prelaza od industrijske<br />
zone preko visoke<br />
gradnje ka niskoj je prisutna,<br />
ali nije izvedena po<br />
nekoj nutarnjoj logici čitavog<br />
prostora.<br />
IDEJE CENTRALNOG PARKA U MANHATTANU, ALI UNUTAR »URBANITETA«<br />
Manhattan je dio New Yorka na poluotoku izduženog oblika. Ulična mreža je pravolinijska<br />
— ortogonalnog sistema podužnog i poprečnog pravca. Nema trgova,<br />
a u sredini je gradski park pravokutnoga oblika sa dužom stranom oko 4 km.<br />
Na dijelu Manhattana prema moru su neboderi, dok stambeni dijelovi ne prelaze<br />
visinu od deset katova. S mora promatran pruža poznatu panoramu New<br />
Yorka.<br />
190
nih i silovitih riječi — jedna civilizacija koja urla svoju nemoć i besmislenost,<br />
kao u rokerskim ekshibicijama? Pobuna bez horizonta. A<br />
u tom urbanitetu pojavljuju se spilje kavanskih prostora sasvim zamračene,<br />
s jedva tinjajućim žaruljama koje dozivaju neku intimnu<br />
dubinu, neki poziv da se negdje može govoriti i drugim, vlastitim, intimnim<br />
jezikom — ako ga se nije zaboravilo.<br />
POSLOVNA KOMUNIKACIJA<br />
mehanizirani saobraćaj<br />
automobilst, itd.<br />
standardizirana<br />
sinhronizirana kontrola<br />
ubrzana temporalnost<br />
strogo posredovana<br />
(prevlast znakova)<br />
ekstro verzija<br />
depersonalizirana<br />
INTIMNA KOMUNIKACIJA<br />
organski saobraćaj<br />
pješak (biciklist)<br />
improvizirana<br />
slučajna kontrola<br />
usporena temporalnost<br />
neposredovana<br />
(prevlast predmeta)<br />
intro verzija<br />
personalizirana<br />
Ova obilježja već nam očito govore da se poslovna komunikacija,<br />
bila ona fizička ili psihička, smješta u tehnološki razvijenu sredinu,<br />
gdje dominira urbanitet kao način gradskog življenja. Naprotiv, intimna<br />
komunikacija se pojavljuje svagdje gdje se pojavljuju osobni<br />
odnosi, s identifikacijom partnera, »vis-a-vis« — odnosi u smislu socijalne<br />
psihologije, dakle odnosi što nose obilježja primarne zajednice,<br />
susjedstva ili susreta u prostoru i vremenu, gdje jedan čovjek ima dovoljno<br />
vremena za drugog čovjeka da bi s njime izmijenio »ljudsku<br />
riječ«. U skladu s našim prijedlogom mi ćemo poslovne komunikacije<br />
smjestiti tamo kuda one tehnološki pripadaju, to jest u područje visoke<br />
podjele rada i visoke tehnologije ljudskog rada, s razvijenim<br />
sredstvima suvremenog komuniciranja (informatika, telematika). Dakle,<br />
na periferiju naselja, gdje se ionako nalaze brze cestovne saobraćajnice<br />
predviđene za intenzivni automobilski ili željeznički saobraćaj.<br />
Nije potrebno dalje opravdavati ovakav smještaj samih komunikacija,<br />
jer one logično proizlaze iz prirode proizvodnih i društvenih odnosa.<br />
One su samo jedan funkcionalni vid drugih tehnološki definiranih odnosa<br />
u radu i načinu života.<br />
d) Raspodjela temporalnosti u urbanom prostoru. — Govorili smo<br />
o tome kako se pokrivaju dvije bitne dimenzije svakog ljudskog naselja:<br />
tehnološko-funkcionalna i socijalno-strukturalna. One stoje u<br />
neposrednoj interakciji, iako se oblici društvenih odnosa ne pokrivaju<br />
uvijek na isti način tehnološko-proizvodnim odnosima. Kad bi to bio<br />
slučaj, ne bismo mogli razlikovati društva u pogledu njihova društveno-<br />
191
-političkog uređenja i među-ljudskih odnosa, jer bi se sve svodilo na<br />
tehnološki determinizam. To znači da postoji određeni prostor slobodnog<br />
strukturiranja društvene zajednice, a taj prostor je upravo tamo<br />
gdje se život društva izvlači iz proizvodnih odnosa, točnije, iz podjele<br />
rada, i ulazi u područje »neradnog vremena«, koje obuhvaća svu zonu<br />
stanovanja i sve kulturne i rekreativne ustanove. Međutim, u odnosima<br />
između ove dvije dimenzije društvene i prostome organizacije grada<br />
dolazi do posebnih oblika interakcije, koju nam najbolje ilustriraju<br />
načini samih komunikacija, jer one podjednako participiraju na jednoj<br />
i drugoj dimenziji, podjednako ulaze u tehnološko-proizvodne i društveno-zajedničarske<br />
odnose. Što više, one svjedoče i o tome kako se<br />
pojedinac odnosi prema društvu, i obratno. Komunikacije izražavaju<br />
dinamički momenat koji izrasta iz interakcije tehnološko-proizvodne<br />
strukture i društveno-zajedničarske strukture grada. Na pojedincima<br />
i njihovom ponašanju možemo čitati, kako su doživljavali svoje radno<br />
vrijeme, kakve su odnose imali u to vrijeme sa drugim ljudima i kakve<br />
odnose imaju nakon radnog vremena, nakon što su promijenili radnu<br />
situaciju za neku drugu. Na primjer, ako rad uz tekuću traku usamljuje<br />
i otuđuje pojedinca, tada njegova potreba za kolektivnim ili zajedničarskim<br />
organizacijama raste u uvjetima same radne organizacije (potreba<br />
za sindikalnim i partijskim organizacijama). Ako su njegove društvene<br />
potrebe u većoj mjeri zadovoljene, to jest rad je manje usamljujući<br />
i otuđujući, kao na industrijsko-zanatlijskom nivou rada, tada<br />
je potreba za kolektvinim organizacijama unutar radnih odnosa slabija,<br />
čovjek se brani protiv otuđenja u radnim odnosima kolektivnim sredstvima,<br />
to jest udruživanjem u masovnim i militantnim organizacijama.<br />
Budući da stupanj otuđenosti zavisi od tehnološke podjele rada (zanatlijska,<br />
mehanizirana i automatizirana), to u ovom slučaju vidimo točno<br />
kako oblik proizvodnih odnosa, odnosno položaja pojedinca u proizvodnom<br />
procesu, s čisto tehnološke strane, djeluje na oblike društvenih<br />
komunikacija, odnosno na potrebe komuniciranja sa drugim ljudima.<br />
To je samo jedan klasičan primjer, ali slične pojave možemo naći<br />
i u drugim složenijim oblicima života. Jedna od najpoznatijih je ona,<br />
kad uslijed atomizacije društvenog života, jer posredničke funkcije u<br />
društvu preuzima država ili birokracija, dolazi do privatizacije ili pasivizacije,<br />
to jest nesudjelovanja građana u društvenom životu, do slabljenja<br />
društvene kohezije i zajedničarskog duha.11<br />
1Vidi o tome problemu R. Supek, Tehnološke promjene i samoupravna demokracija,<br />
u knjizi Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, Naprijed,<br />
Zagreb, 1974, str. 172—184.<br />
192
Središte naselja ima religijsko-magijsko značenje: »Veliki točak« simbolizira<br />
kozmos i služi kao ukrštavalište svih putova, (središte kao centar zajedništva)
S:a:o naselje (/a obranu) sa središtem od drveća; nekoć je drvo bilo mjesto<br />
okupljanja, koje je i danas sačuvalo naručilo intimni značaj.<br />
46
Imajmo zasada u vidu da oblici društvenih komunikacija dobro izražavaju<br />
društvene odnose na dvije bitne razine, na tehnološko-proizvodnoj<br />
i društveno-zajedničarskoj. Načini te interakcije i oblici komunikacija<br />
neposredno se odražavaju u doživljaju našeg trajanja u vremenu,<br />
u samoj temporalnosti. Ako su prve dvije spomenute dimenzije temeljne<br />
strukturalne osobine društvene organizacije, a oblici komuniciranja<br />
dinamička funkcija, kao posljedica njihova međusobnog odnosa,<br />
tada sam pojam temporalnosti možemo najbolje definirati, ne kao strukturu<br />
ili funkciju, već kao kvalitet cjeline (gestalt-kvalitet), kao opći<br />
kvalitet života, kao način kako pojedinac doživljuje stvarnost, kao »atmosferu«<br />
ili »klimu« jedne društvene sredine. Grafički to možemo ovako<br />
prikazati:<br />
Graf. 3. — TEMPORALNOST KAO KVALITET CJELINE<br />
1 = tehnološko-proizvodna<br />
dimenzija<br />
2 = društveno-zajedničarska<br />
dimenzija<br />
3 = komunikacija kao interakcija<br />
dviju prednjih<br />
4 = temporalnost kao kvalitet<br />
cjeline<br />
Temporalnost je isto takav kvalitet cjeline, kao što je to i estetski<br />
kvalitet, jer se odnosi podjednako na cjelovit izgled grada kao i na<br />
pojedine četvrti ili arhitektonske objekte. On se nameće kao ona posebna<br />
ljepota jednog grada koju je teško definirati u pojmovima, a<br />
koja jednom gradu daje onaj specifični kvalitet po kojem se on razlikuje<br />
od svih drugih gradova. Temporalnost je u našem slučaju, iako<br />
kvalitet cjeline, strukturirana samim životom i djelatnostima u gradu<br />
po načelima o kojima smo govorili. To znači da postoji i jedna specifična<br />
struktura temporalnosti. Već smo rekli da urbanitet odgovara<br />
ubrzanoj temporalnosti, rezidencijalna zona s više zanatlijskim i uslužnim<br />
djelatnostima odgovara osrednjoj temporalnosti, ni brzoj ni spo-<br />
13 Grad po mjeri čovjeka<br />
193
oj, dok središnji kulturno-rekreativni dio odgovara usporenoj temporalnosti.<br />
Iako mi temporalnost možemo planirati samo s obzirom<br />
na ono što nju uvjetuje, to jest s obzirom na tipove djelatnosti i ljudskog<br />
ponašanja koje stavljamo u određeni prostor, ipak ne možemo<br />
sasvim osigurati njezin kvalitet, jer on podliježe promjenama u ljudskom<br />
ponašanju u određenom tipu civilizacije. Naša je intencija da iz<br />
visoko urbanizirane civilizacije s modernim tempom uđemo u smireni<br />
urbani prostor, seoskog ili historijskog tipa, koji se sasvim umiruje u<br />
neposrednom dodiru s prirodom, koja nosi osobine vlastitog biološkog<br />
ritma, bez pretjerane ljudske intervencije.<br />
6. ANTI-CITY KAO SINTEZA BITNIH DIMENZIJA<br />
Ako pokušamo sintetizirati osnovne dimenzije strukturiranja urbanog<br />
prostora o kojima smo dosada govorili, onda ih možemo prostorno postaviti<br />
između dva pola: vanjski prostor i unutarnji prostor, odnosno<br />
periferija i središte. Za ovu sintezu predlažemo sljedeću strukturu:<br />
VANJSKI PROSTOR<br />
(periferija)<br />
UNUTARNJI PROSTOR<br />
(središte)<br />
(Prelazni oblici)<br />
1. Društveno nužni rad: Slobodno vrijeme:<br />
tehnička podjela rada, sistemska zanatlijska podjela rada,<br />
integracija rada, društvena kontrola slobodni rad,<br />
ritma, itd.<br />
individualni ritam, itd.<br />
2. Urbanitet: Susjedstvo:<br />
anonimna masa, grad,<br />
primarna zajednica, selo,<br />
sklonost inovacijama, itd.<br />
sklonost tradiciji, itd.<br />
3. Poslovna komunikacija: Intimna komunikacija:<br />
mehaniziram saobraćaj,<br />
organski saobraćaj,<br />
automobilist, sinhronizirana<br />
pješak, slučajna kontrola,<br />
kontrola, ^kstroverzija, itd.<br />
introverzija, itd.<br />
4. Ubrzana temporalnost: Usporena temporalnost:<br />
tehnička podjela rada,<br />
zanatlijska podjela rada,<br />
urbanitet, mehanizirani saobraćaj, itd. susjedstvo, prirodna samoća,<br />
pješak, itd.<br />
Ovdje se na tabeli ne nalaze prelazni oblici za pojedine dimenzije,<br />
koji se lociraju između vanjskog i unutarnjeg urbanog prostora. Njih<br />
je lako konstruirati na osnovi načela koja smo iznijeli za pojedine di<br />
194
menzije. Ako gledamo opći trend lociranja djelatnosti, onda vidimo<br />
da on ide od periferije s visokorazvijenom tehnologijom (tehnološki<br />
najrazvijeniji rad, monofunkcionalni, napet, brz, s kolektivno nametnutim<br />
ritmom, rutinski, s kontroliranim komunikacijama) prema središtu<br />
(s više tradicionalnim, zanatlijskim radom, polifunkcionalnim,<br />
sporijim i fluidnijim, s individualnim ritmom, kreativnim, u slobodnim<br />
komunikacijama). Možemo reći da se u pogledu funkcionalne gustoće<br />
i intenziteta tehnološko-proizvodnog procesa radi o svojevrsnoj tehnološko-produktivnoj<br />
entropiji. Takav trend je očito suprotan onome koji<br />
je dominirao u stihijskoj industrijskoj izgradnji gradova, gdje su se<br />
tehnološki najintenzivnije i najracionalnije funkcije i ustanove koncentrirale<br />
u središtu grada, a više smireni ili seoski način je ulazio u periferiju,<br />
suburbanizaciju ili »rurbanizam«. Mi smo na neki način izvrnuli<br />
trend ove koncentracije, iako u posljednjem periodu modernog razvitka<br />
grada vidimo kako mnoge tehnološki razvijene ustanove bježe na<br />
periferiju ili izvan grada. Tip Citya sačuvali su gradovi koji su najtipičniji<br />
izraz modernog industrijskog razvitka, kao što su New York ili<br />
Chicago. Evropski gradovi, iako su slijedili ovaj trend stalno su se spoticali<br />
na historijsku jezgru grada, koju su ipak, kako-tako, nastojali<br />
sačuvati. Milano je, na primjer, na relativno kratkom prostornom potezu<br />
od Stazione Centrale do Duoma, pokušao da ugura i moderni City<br />
s neboderima u historijsko jezgro sa starinskim crkvama i palačama.<br />
Ono što je karakteristično za City-koncepciju je urbanitet smješten<br />
u središtu grada, pokušaj da se starija jezgra grada preobrazi u smislu<br />
modernog urbaniteta, a negdje i imišti. Naprotiv, Anti-City koncepcija<br />
preokreće situaciju i stavlja urbanitet s proizvodno-poslovnom koncentracijom<br />
na periferiju grada, a središte grada smiruje. Rezidencijalni<br />
dio se smješta između središta i periferije u prelaznu zonu.<br />
Anti-City koncepcija vodi račvma o tome da se velike i brze komunikacije<br />
smještavaju na periferni dio grada, da tu prevladava automobil<br />
kao sredstvo saobraćaja i vršenja društvenih usluga u kretanju,<br />
imajući u vidu autobusni saobraćaj i željeznice raznog tipa. Ovaj saobraćaj<br />
ne samo da je bučan, on unosi nemir, brzinu, težinu percepcije<br />
prostora u kojemu čovjek živi. On djeluje više u smislu gubitka identifikacije<br />
s okolinom nego njenog jačanja. Ljudi koji se svakodnevno voze<br />
na posao brzim komunikacijama nemaju potrebu da gledaju gradsku<br />
okolinu. Oni mnogo radije čitaju novine ili zanimljive romane.<br />
Pješak je onaj koji promatra svoju okolinu i uočava u njoj mnogobrojne<br />
pojedinačnosti što okolini daju sadržaj i privlačnost. Za vozača je okolina<br />
prije svega privlačna onda ako posjeduje dobru signalizaciju i regulaciju<br />
za brzo kretanje: zastoji su izvor nelagode i protesta automo-<br />
13* .195
Graf. 4. — CITY — KONCEPCIJA I ANTI-CITY KONCEPCIJA<br />
a) koncentracija urbaniteta ђ) koncentracija urbaniteta<br />
u središtu<br />
na periferiji<br />
P < - > P<br />
Centripetalna koncentracij a<br />
urbaniteta<br />
Centrifugalna koncentracij a<br />
urbaniteta<br />
Graf. 5. — VISINSKI ODNOSI U ANTI-CITY KONCEPCIJI SA<br />
CENTRIFUGALNIM URBANITETOM<br />
rezidencijalnoregenerativni<br />
dio<br />
kultumo-rekreativni dio<br />
pojas brzih saobfaćajnica<br />
ili zelenila<br />
Ш<br />
ГГТ Г!<br />
= vanjski urbanitet<br />
= nutarnji urbanitet<br />
= rezidencijalnozanatlijski<br />
uslužni dio<br />
196
Graf. 6. — BRZE SAOBRAĆAJNICE SMJEŠTENE PERIFERNO<br />
= brze saobraćajnice<br />
ш<br />
= vanjski urbanitet<br />
= rezidencijalni dio<br />
= središte<br />
biliste; naprotiv, oni su izvor promatranja i užitka za pješaka. Percepcija<br />
grada automobiliste i pješaka je bitno različita. Prvi traži tehnički<br />
jasne ali siromašne sadržaje u okolini, drugi traži bogatstvo i iznenađenje<br />
teško uočljivih pojedinosti! Je li jasno zašto brze saobraćajnice<br />
dolaze na periferiju naselja, čak i onda ako zanemarimo da to traži<br />
i čisto tehnološki zahtjev što ravnijih ili pravilnijih linija kretanja.<br />
Ovakva situacija nije nimalo strana arhitekti ili urbanisti, jer su<br />
oni ovaj model često upotrebljavali kod projektiranja mikrorajona,<br />
dakle naselja smještenih unutar nekoliko ulica, gdje su vanjske ulice<br />
bile predviđene za brzi saobraćaj, a unutarnje saobraćajnice za pješake,<br />
bicikliste, eventualno s nekom transverzalom za motorni promet.<br />
Središte ovakvog naselja rješavalo se kao veće imutarnje dvorište,<br />
bašta ili park, rezerviranih uglavnom za djecu ili starce, a i same građane<br />
u njihovom svakodnevnom kretanju kroz taj prostor, oslobođen<br />
gradske vreve i buke. U našem slučaju je ovaj model predviđen za čitav<br />
grad, dakle za velika naselja, koja u sebi uključuju veći broj mikrorajona.<br />
Tu se odmah postavlja prigovor da se kod ovakvih većih naselja<br />
od 50.000 do 200.000 stanovnika neće moči izbjeći da brze i velike<br />
saobraćajnice ne prosijecaju nutarnji prostor. To je doista slučaj, iako<br />
ne pravilo. No, u tom slučaju takve brze saobraćajnice valja izolirati<br />
maksimalno od okoline, najbolje podzemnim tunelima (kao u slučaju<br />
metroa) ili nadzemnim saobraćajnicama izoliranim od buke.<br />
197
Stavljajući urbanitet na periferijski prostor, a smirivanje u stilu<br />
ruraliteta u središte ili u samu »periferiju središta«, ukoliko će u središtu<br />
dominirati prirodni ambijent (što će biti česti slučaj uz rijeke i<br />
morske obale ili podnožja planine), nemamo namjeru da oživimo stari<br />
dualizam grad — selo (Hellpach, Simmel, Wirth), koji pretpostavlja dva<br />
različita tipa čovjeka kao stanovnika ovih suprotnih sredina. Ovaj tradicionalni<br />
dualitet urbanizam — ruralizam danas je već zahvaljujući<br />
modernim sredstvima komunikacija i generalizacijom urbanog stila<br />
života prevladan, pa je u pitanju promjena ponašanja i doživljavanja<br />
urbane sredine od strane jednog te istog pojedinca. Urbana sredina<br />
mora postupno voditi pojedinca u svakodnevnom kretanju iz jedne sredine<br />
(s naglašenim urbanitetom) u drugu sredinu (s naglašenim anti-<br />
-urbanitetom), iz anonimne mase u primarnu zajednicu, iz gradske osame<br />
u gomili u prirodnu osamu među živim i mrtvim bićima. Naše je<br />
gledište, dakle, određenog urbano-ruralnog continuuma, ali u tumačenju<br />
jedne moderne situacije, koja pretpostavlja lakoću integracije jednoga<br />
sa drugim na osnovi kriterija koje smo ranije razvili. Kad je riječ o<br />
integraciji čovjeka u prostorni oblik života, onda je naša osnovna pretpostavka<br />
da su procesi dezintegracije, koje se pripisivalo urbanom prostoru<br />
(Sorokin, Zimmermann, Spengler), prevladani, te da imamo posla<br />
ustvari sa dvije vrste integracije: urbanitetičkom integracijom i zajedničarskom<br />
integracijom. Ovo izgleda paradoksalno, ali postaje odmah<br />
razumljivo, ako se podsjetimo da potreba za iščezavanjem vlastite individualnosti<br />
u anonimnoj gradskoj masi, izloženoj raznovrsnim vanjskim<br />
poticajima, predstavlja istinsku potrebu, kao što to predstavlja<br />
i potreba za zajednicom gdje se ljudi poznaju i susreću kao poznanici<br />
i prijatelji. Prva je sredina prividno labilnija, ali i ona dopušta integrativne<br />
procese na osnovi nekih ekstatičkih potreba, potreba u vezi<br />
s ekstrovertiranim sklonostima čovjeka, kao što zajedničarski prostor<br />
izražava potrebu za intimističkim potrebama. Mi stoga dokidamo neke<br />
krajnosti koje su bile ranije oštro suprotstavljene, jer su se odigravale<br />
u nečovječnim uvjetima klasne podjele i eksploatacije, te uvodimo<br />
pomirenje jedne stvarne proturječnosti, pretpostavljajući društvenu<br />
situaciju koja dopušta pomirenje takvih suprotnosti.<br />
Oni koji su se bavili dekadencijom grada kao autonomne tvorevine<br />
(grad-država ili grad-komuna) specifičnih vrijednosti, te povijesno uspoređivali<br />
grad antike i srednjeg vijeka s modernim industrijskim gradom<br />
(L. Mumford, O. Spengler, G. Simmel), uočili su da nestaje identifikacija<br />
građanina sa gradom, s njegovim povijesnim i kulturnim sadržajem,<br />
te da je potrebno pronaći nove oblike identifikacije. Tako su došli<br />
do suvremenih pojmova socijalne integracije i participacije građana u<br />
198
lokalnoj upravi. Problem se pomaknuo na društveno-političko pitanje<br />
klasnih i građanskih odnosa među stanovnicima grada, protiv segregacije<br />
i izolacije pojedinaca i društvenih slojeva. Grad je bio shvaćen na<br />
prvom mjestu kao »socijalni prostor« s političkim i ekonomskim odnosima,<br />
suprotnostima i borbama (Ledrut, Lefebvre, Castells i većina<br />
u suvremenoj »francuskoj urbanoj školi«). Međutim, ako pođemo od<br />
pretpostavke, da je došlo do »socijalističke revolucije«, te da je došlo<br />
do novih samoupravnih odnosa u gradu, da su pronađeni najbolji oblici<br />
socijalne integracije i zajedničarskih odnosa, pitanje vrijednosti j predmeta<br />
kultumo-personalne identifikacije još uvijek nije riješen! Tu dolazi<br />
u obzir jedna nova dimenzija: bitne životne biološke i kulturne potrebe<br />
čovjeka kao čovjeka. Dakle do jednog kultumo-antropološkog pitanja u<br />
najširem smislu. Upravo rješavanje ovoga pitanja prisiljava nas na Anti-<br />
-City koncepciju koju ovdje razrađujemo. Antropološki stav je ovdje posljedica<br />
onih razmišljanja što su ih razvili američka ekološka škola iz<br />
Chicaga (Park, Burgess, Wirth) imajući u vidu nutarnje migracije stanovništva<br />
u funkciji proizvodnje i socijalne diferencijacije, francuska<br />
škola političko-društvenih klasnih odnosa i borbe za »urbani prostor«,<br />
s naglaskom na rješavanje socijalnih antagonizama, i njemačka antropološka<br />
škola (Aachenska škola posebno) s pitanjima vrijednosne i psihološke<br />
identifikacije stanovnika u oblikovanju grada kao grada. Na<br />
ove smjerove se oslanjaju, dakako, sva suvremena estetičko-arhitektonska<br />
nastojanja, ali ona uživaju unutar ovdje zacrtanih granica određenu<br />
autonomiju i stoga nisu predmet sociološkog pristupa ovoj problematici.<br />
Ono što pretpostavlja ovakva Anti-City koncepcija je sljedeće: prvo,<br />
da je problem socijalnog odnosno kolektivističkog planiranja gradogradnje<br />
u osnovi riješen (čemu je bila glavna zapreka privatni posjed<br />
i stambena eksploatacija); drugo, da su pronađeni i ustavno utvrđeni<br />
temeljni oblici političko-društvenog uređenja u smjeru novog zajedničarstva<br />
(temeljni oblici odgovaraju jednoj dosta fleksibilnoj i raznovrsnoj<br />
ideji zajedničkog života o čemu smo ranije govorili, a koja ide<br />
od omladinskih komuna do samačkih domaćinstava); treće, da je čovjek<br />
u velikoj mjeri oslobođen društveno-nužnoga rada i da mu veliki dio<br />
vremena preostaje u toku životne karijere za slobodne radne i stvaralačke<br />
djelatnosti; a ovo pretpostavlja dosta visoki životni standard,<br />
ne nužno viši od onga koji su već postigle suvremene skandinavske<br />
zemlje.<br />
Ovo ima za posljedicu dvije veoma značajne stvari: produženje<br />
Školovanja ne samo u mladosti već i u obliku permanentnog obrazo<br />
199
van ja i obrazovanja za »treću dob« u toku čitava života, te slobodno<br />
bavljenje stvaralačkim zanatskim, umjetničkim i uopće kulturnim djelatnostima.<br />
Takav čovjek ne biva više transportiran od radnog mjesta<br />
do kuće-spavaonice, već se on mnogo kreće po svojemu gradu i zanima<br />
se za mnoge vidove njegova života. To je čovjek koji ima aktivan i<br />
plodan odnos prema svojoj životnoj i društvenoj sredini.<br />
A to znači ono što želimo u ovom slučaju naročito podvući, da njegove<br />
stvaralačke i proizvodne sposobnosti ne opadaju kad napušta radno<br />
mjesto, iako za njega kao društvenog čovjeka one zavise na radnom<br />
mjestu od općeg tehnološko-proizvodnog potencijala društva, već one<br />
rastu kad ide od radnog mjesta prema mjestima slobodnih djelatnosti<br />
(obrazovnih, radnih, umjetničkih). Kretanje prema stvaralačkim sposobnostima<br />
mi smo stavili kao kretanje od periferije prema središtu,<br />
gdje se u središtu nalaze izrazito kontemplativne aktivnosti, ali ne u<br />
nekoj crkvi, već u prirodi. Da li je to oživljavanje u središtu grada nekog<br />
ruralnog ambijenta, jer je i crkva stajala u središtu sela, ili deističkog<br />
s kontemplacijom prirode, kao što je zamišljao Howard sa svojim<br />
gradovima-baštama? Samo prividno je tako, jer mi za definiranje ovoga<br />
čovjeka, za njegov prosječni društveni profil, uzimamo njegovo svakodnevno<br />
kretanje kroz čitavi kontinuum od urbaniteta do kozmičkog smirenja,<br />
uzimamo ga antropološki kao čovjeka raznovrsnih potreba i protivurječnih<br />
sklonosti (homo faber — homo sapiens — homo rationalis<br />
— homo ecstaticus). Mi ga ne želimo centrirati ili definirati po jednom<br />
određenom mjestu i određenom stavu u životu ili djelatnosti u prostoru.<br />
Za nas je ovaj veoma konkretni čovjek istovremeno i utopijski čovjek<br />
u smislu da nije vezan ni uz jedno konkretno mjesto, iako mu sva mjesta,<br />
a naročito ona u kojima živi, pripadaju, tako da ih dijeli kako s<br />
drugima ljudima tako i sa svojom samoćom.<br />
Ma koliko se nekome tko je pod utjecajem tehnokratskih ideja može<br />
činiti da je smirivanje prema središtu i prebacivanje proizvodnih<br />
funkcija prema periferiji, po načelima najmodernije tehnologije, apsurdno,<br />
ovaj apsurd je samo prividan, jer ne poznaje stvarnu situaciju<br />
stvaralačkih djelatnosti čovjeka u suvremenom ili postindustrijskom<br />
društvu. Riječ je o tome, da moramo strogo razlikovati između čisto<br />
tehnološko-prodzvodnih funkcija, koje su samo primjena znanstvenog<br />
stvaralaštva na proizvodnju, i stvarnih stvaralačkih funkcija koje se<br />
ne odnose na samu proizvodnju. I čisto primijenjena znanost danas,<br />
da bi bila proizvodna i »stvaralačka«, mora polaziti ne samo od fundamentalnih<br />
znanosti, već i od humanističkih znanosti, posebno od filozofije,<br />
kao što je to dobro shvatio Western Electric i druge američke kom<br />
200
panije koje su povjerovale Guklford-Taylorovoj školi da je za stvaranje<br />
u svim znanstvenim oblastima potrebno »divergentno mišljenje«, dakle<br />
bavljenje oblicima mišljenja što se jako razlikuju od rutinskog mišljenja<br />
u datoj oblasti. Ovdje je ova ideja primijenjena na jednu novu<br />
situaciju i ulogu čovjeka u modernom društvu i odnosi se bitno na njegovo<br />
slobodno vrijeme, koje je za nas također središte individualnog<br />
života. Naravno, u slobodnom vremenu možemo uspostaviti hijerarhiju<br />
aktivnosti, koje idu od čisto reproduktivnih (obnova energije) do produktivnih<br />
ili kreativnih: odmor (spavanje) — rutinske djelatnosti (kućni<br />
poslovi) — proizvodni poslovi (zanat u slobodno vrijeme) — umjetničke<br />
djelatnosti — obrazovanje — znanstveno istraživanje (znanstveno<br />
istraživanje ne poznaje razliku između »radnog« i »slobodnog vremena«,<br />
jer se odigrava u budnim stanjima kao i za vrijeme spavanja!) — stvaralačka<br />
mašta — egzistencijalna kontemplacija. Svi ovi oblici karakteriziraju<br />
stvaralačku djelatnost čovjeka. Očito je da prema predloženoj shemi<br />
oni dolaze u središte urbanog prostora, a ne na periferiju. (U suvremenim<br />
gradovima, gdje su poslovi, trgovina i uslužne djelatnosti uzurpirale<br />
najbolji prostor, mnoge ustanove sa stvaralačkim programima bježe<br />
u suburbani prostor. Međutim, za samoću koju tamo nalaze plaćaju cijenu<br />
sami građani, koji se odriču svojega grada, jer formalno pomoću brzih<br />
komunikacija bježe iz njega!) Ako želimo vratiti čovjeka gradu, onda<br />
moramo i stvaralačke djelatnosti locirati tako da >su one pristupačne<br />
čovjeku koji hodajući i gledajući može osjetiti kako se približava sve<br />
gušćoj atmosferi grada, prolazeći kroz njegove ljepote, u mjesta gdje<br />
obitava ljudski duh. Bijeg iz grada znači osiromašenje njegova duhovna<br />
sadržaja (primjer su američki univerzitetski kampusi!), ali i osiromašenje<br />
duhovne identifikacije građanina sa svojim gradom.<br />
Mislim da će biti dovoljno jasno zašto nasuprot tehnološko-proizvođne<br />
entropije, koja ide od periferije prema središtu, postavljamo<br />
generativno-stvaralačku negentropiju, protiv gubljenja proizvodnih i<br />
dinamičkih energija akumulaciju i koncentraciju stvaralačke energije.<br />
Dok tehnološko-proizvodna antropija raste prema središtu zajedno<br />
s opadanjem društvenih proizvodnih djelatnosti, dotle generativno-<br />
-stvaralačka negentropija raste s obrazovnim, rekreativnim i kreativnim<br />
djelatnostima koje su locirane prema središtu. Razumije se, da<br />
i jedna i druga nemaju strogo oivičene granice, već se samo radi o<br />
tendenciji lociranja. Za industrijska postrojenja je ova tendencija sasvim<br />
jasna, ali za zanatlijska već je više difuzna, jer može ulaziti u<br />
razne zone. Isto važi i za intelektualno-stvaralačke djelatnosti, koje<br />
se mogu nalaziti u rezidenti jalnoj zoni, vezane uz stan, kao što je slu-<br />
201
Graf. 7. — MODEL DVOSTRUKOG STRUJANJA ŽIVOTNE ENERGIJE<br />
A = tehnološko-proizvodna<br />
entropija<br />
B = generativno-stvaralačka<br />
negentropija<br />
I = individua<br />
K = kolektiv<br />
(posebno radni<br />
kolektivi)<br />
čaj kod većine intelektualaca, koji nisu vezani uz laboratorijske uvjete.<br />
Ono što dominira u svakom slučaju je smirivanje temporalnosti s<br />
obzirom na čitav ambijenat u kojem prevladavaju oblici ljudskih komunikacija<br />
sa drugim ljudima i prirodom.<br />
Sam pojam središta ovdje ide u smjeru stvarne granice između naselja<br />
i prirode. Ono je sasvim pristupačno pješaku i najviše izloženo<br />
pješaku, ali se radi o šetačima koji se upućuju u prostor parka, gdje<br />
je podjednako prisutna i igra i mirovanje, slobodan dodir sa drugim<br />
ljudima kao i osama: to je dio najmanje formaliziranih i konvencionalnih<br />
ljudskih dodira s obzirom na društveni status pojedinih kategorija<br />
ljudi. Prostor podjednako otvoren bogatima kao i siromašima,<br />
obrazovanima kao i neobrazovanima, djeci kao i starcima. Priroda je<br />
najdemokratskiji medij u ljudskom životu.<br />
Zato kad govorimo o središtu ili središtima u okvirima uobičajenih<br />
naselja imajući u vidu razne oblike trgova, onda ih moramo izuzeti<br />
iz ovog pojma Središta ili sredine naselja. U duhu jedne policentrične<br />
koncepcije normalni trgovi svih tipova, od piazzeta do monumentalnih<br />
trgova prirodno će biti smješteni u rezidenci jalnoj zoni, odnosno<br />
na njenim rubovima u dodiru bilo s poslovnom zonom bilo sa stvarnim<br />
Središtem, mirnim, prirodnim ambijentom. Tu je, dakako, uključen<br />
i historijski dio, kad on zamjenjuje u Središtu prirodni ambijent.<br />
Tada je riječ o »smirivanju« temporalnosti drugoga tipa: umjesto u<br />
kozmos prelazimo u povijest, a uloga distance u jednom i u drugom<br />
slučaju je važna.<br />
202
Graf. 8. — PROSTORNE DIMENZIJE OD VANJSKOG URBANITETA<br />
DO SREDIŠTA<br />
(idealnotipska projekcija)<br />
= vanjski<br />
urbanitet<br />
= središte<br />
= pola sata<br />
2—3 km<br />
šetajući<br />
Normalno strukturiranje Anti-City naselja odgovara kriterijima kretanja<br />
kroz grad koje dopušta progresivno opuštanje u smislu naznačene<br />
dinamike (jačanje tehnološko-proizvodne entropije, porast generativno-stvaralačke<br />
negentropije), s jedne strane, i laku identifikaciju stanovnika<br />
s gradom u njegovoj punoći, s druge strane. Identifikacija uključuje<br />
i kontemplaciju, gledanje, promatranje, zaustavljanje, pa stoga<br />
to nije ona identifikacija koju tako dobro znaju automobilisti, s<br />
obzirom na ulogu semafora i jednosmjernih ulica! Radi se, dakle, o<br />
kretanju pješaka. Prema tome, nutarnja, duhovna ili temporalna dinamika<br />
naselja je normirana prema kretanju čovjeka-pješaka. Iz tog<br />
zahtjeva, odmah se lako nameće pitanje veličine naselja. Mi smo već<br />
spomenuli da je struktura mikro-rajona često puta sasvim slična nekim<br />
osnovnim načelima ovoga strukturiranja grada, ali je bitna razlika<br />
upravo u veličinama kretanja i oblicima života. Kretanje kroz mikrorajon<br />
može trajati od jednog ruba do drugoga idući promjerom<br />
pet do desetak minuta najviše. Kad se radi o gradu, onda je u pitanju<br />
kretanje od zone urbaniteta s maksimalnom koncentracijom radnih<br />
mjesta i proizvodnih funkcija do Središta, koje će biti oko pola sata<br />
203
za pješaka. Dakle, radi se o kretanju od periferne zone do samog Središta,<br />
a ne o kretanju čitavim promjerom:<br />
Zašto je važno kretanje od vanjskog urbaniteta do Središta? Zato<br />
što upravo dinamička struktura temporalnosti od ove periferne zone do<br />
Središta mijenja svoju prirodu, i stanovnik koji se kreće iz jedne u<br />
drugu mora je osjetiti u svojem kretanju, pomicanju udova i načinu<br />
disanja, iako ona prodire u njega zahvaljujući u prvom redu očima!<br />
Drugi važni razlog leži u tome što zona Središta nije dimenzionalno<br />
određena. Doista, to može biti park različite veličine, ili neki zoološki<br />
vrt, ili neka rijeka, ili neka morska ili jezerska obala, ili čak neko brdo<br />
pa i čitava planina. Zamislimo jedan takav divan grad oko jedne ne<br />
prevelike planine koja bi napajala svaki dio grada uokrug svježim zrakom!<br />
A već smo rekli da to središte može biti historijski dio grada,<br />
koji ima svoju sasvim posebnu dinamiku, određenu logikom prethodnih<br />
vijekova, a sačuvanu i danas zahvaljujući pametnoj raspoređenosti<br />
djelatnosti i opreme u tom dijelu grada. Zagreb ima takav dio Središta<br />
i to u dvije moguće varijante: jedna uža je historijski dio Starog<br />
grada ili Griča, a druga mnogo šira je obavijanje Zagreba oko Sljemena.<br />
Treći može biti naslon na Savu. Ali mnogo štošta valjalo bi mijenjati<br />
da se u Zagrebu postigne jedan urbano smisleni i koherentan prostor!<br />
Ovdje se može postaviti odmah pitanje, da li će automobilski promet<br />
biti potpuno izbačen iz prostora grada koji je rezerviran za pješake<br />
ili bicikliste? Razumije se, da je tehnički nemoguće spriječiti neke<br />
brze saobraćajnice da ne presijecaju grad, ili da su im nepristupačna<br />
neka mjesta koja se smatraju u saobraćajnom pogledu veoma frekventtiranima.<br />
Rješenje za ovaj problem vidimo u prometnim enklavama i<br />
podzemnim saobraćajnicama, a eventualno i i u nadzemnima, ako su<br />
dobro akustički i vizualno izolirane. Tehničko rješenje u pogledu stvarnog<br />
ugođaja grada, njegove atmosfere i doživljajne percepcije s obzirom<br />
na smirivanje temporalnosti traži da se ne samo akustički već i<br />
vizualno isključe brze saobraćajnice, doživljaj žurbe i bučnog hitanja.<br />
SAOBRAĆAJNE ENKLAVE ZA MOTORIZIRANI PROMET<br />
Dok podzemne saobraćajnice daju uvijek dovoljnu izolaciju i ne<br />
ometaju ambijent grada, s nadzemnima to nije slučaj. Stoga valja prednost<br />
dati prvima. Naravno, iz razloga ekonomičnosti, a i iz ekoloških<br />
razloga, koji put se ne mogu izbjeći nadzemne saobraćajnice. Kod ovih<br />
je naročito važna zvučna i vidna izolacija. Načelo će biti njihovo svo-<br />
204
Graf. 9. — SAOBRAĆAJNE ENKLAVE ZA MOTORIZIRANI DNEVNI PROMET<br />
= središte<br />
= nadzemne izolir.<br />
saobraćajnice<br />
= podzemne<br />
saobraćajnice<br />
- enklave za mot.<br />
dnevni promet<br />
đenje do nekog minimuma kako grad ne bi ličio na životinju koju je<br />
obuhvatila velika hobotnica, kao što se doima Tokio Kenzo Tangea s<br />
nadzemnom mrežom saobraćajnica. Imajmo na pameti da su takva<br />
rješenja ružna i nehumana.<br />
Razumije se, da se iz grada, iako je pretežno shvaćen kao prostor<br />
za pješaka, ne može potpuno ukloniti motorizirani saobraćaj, i to prvenstveno<br />
onaj koji je predviđen za zdravstvenu i društvenu zaštitu građana<br />
(ambulantna, vatrogasna, redarstvena prometala). No, kako se<br />
ovdje radi o sporadičkom a ne neprekinutom prometu, to ona neće narušavati<br />
dominantni izgled grada. To znači da normalni splet ulica ostaje,<br />
iako se njihova funkcija donekle mijenja i prilagođava općem<br />
shvaćanju urbanog prostora. Prije svega valja potpuno ukloniti onu<br />
paradigmu da je privatni motorni saobraćaj osnovica planiranja čitavog<br />
urbanog prostora. Jedan njemački načelnik je izjavio da su »gradovi<br />
samo smetnja za normalni automobilski saobraćaj«. Ovu izjavu<br />
valja izokrenuti i reći: »Automobili su samo smetnje za normalni saobraćaj<br />
u gradu!« S ovakvim stavom rješavanje prometa dobit će drugi<br />
vid i dopustiti druga rješenja od dosada uobičajenih. Podsjetimo samo<br />
na tipično tehnokratsko gledanje koje je želilo da obale Seine u<br />
Parizu pretvori u brze saobraćajnice, jer one nisu potrebne šetačima!<br />
205
Kakvo barbarstvo! I koliko puta se ono ponavlja u ovom motoriziranom<br />
svijetu. Na sreću podigli su svoj glas sami građani, koji nisu zaboravili<br />
da pored četiri točka imaju i dvije noge.<br />
Ako pokušamo projicirati predviđeno »idealno kretanje« u urbani<br />
prostor stavljajući u središte čovjeka-pješaka, tako da grad u svojem<br />
globalnom vidu ostane svojina njegove percepcije i doživljaja, tada<br />
dimenzije grada variraju od 2 do 10 kilometara. Vidimo da je fleksibilnost<br />
dimenzija veoma velika, a ona zavisi od ekološko-geografskih<br />
kao i proizvodno-socijalnih obilježja grada. Razumije se, da na ovu<br />
fleksibilnost utječe u velikoj mjeri sama priroda Središta koji je kao<br />
park ili šuma veoma rastezljiv pojam. Ali isto tako rastezljiv ako je<br />
shvaćen i kao ruralni ambijent, vještačko selo. Ovdje se nameće odmah<br />
206<br />
U nekim gradovima pješaci<br />
su izolirani od grada<br />
i od zgrada posebnim<br />
stazama — mostićima,<br />
koje liče na otvorene<br />
tunele kroz urbanu<br />
pustoš.
jedan od bitnih prigovora: ako postavljamo gradu prostome granice<br />
i to tako da rezidencijalni dio ogradimo urbanitetom kao stranim elementom<br />
rizidencijalnom dijelu i nutarnjim, intenzivnijim i svestranijim<br />
oblicima života građanina u neradno vrijeme, nismo li tada pretvorili<br />
urbanitet u jednu vrstu sredovječnog bedema koji onemogućava<br />
prirodni rast grada (čak i pod pretpostavkom da ćemo uspjeti ostvariti<br />
nultu točku demografskog prirasta stanovništva)? Nismo li se vratili<br />
ideji sredovječnog grada s čvrsto utvrđenim vanjskim granicama?<br />
Naš odgovor je: doista postavljamo »vanjske granice« gradu, ali tako<br />
da te »vanjlske granice« ne sprečavaju njegovu ekspanziju, ukoliko se<br />
ona pokaže neophodnom bilo zbog demografskog porasta bilo zbog posebne<br />
koncentracije stanovništva na ovom području. O tome se lako<br />
uvjeriti, ako za ekspanziju uzmemo kao oslonu točku mjesto gdje je<br />
pritisak najveći, a to je upravo u zoni urbaniteta.<br />
Dosadašnje više stihijsko planiranje, vršilo se po metodi kaktusa,<br />
tako da je novi dio izrastao iz mesa staroga dijela i rastao tako dugo,<br />
dok ga je stari mogao podržavati i hraniti svojim vlastitim organskim<br />
funkcijama. Taj je rast nikao obično kao monofunkcionalan, to jest<br />
izgradnja se vršila prvenstveno zbog rješavanja stambenog pitanja.<br />
No, nakon nekog vremena pojavila se potreba funkcionalne diferencijacije<br />
novoizgrađene mase i tada su nastale urbanističke muke, jer je<br />
u novo naselje valjalo ubacivati sve ono što sadrži staro: trgovačke,<br />
uslužne, prometne potrebe za veću masu stanovnika. Staro naselje postalo<br />
je »peau de chagrin« (koža jada). Ako je naselje bilo planirano<br />
u dosta širokim prostornim oblicima, nova oprema se ubacivala unutar<br />
njega ili se ubacivala na periferiju kao novi dio izgradnje. U svakom<br />
slučaju naselje, u početku racionalno zamišljeno, sad je postalo<br />
predmet iracionalne intervencije: snađi se kako znaš! Nema sumnje<br />
da ovu kaktus-metodu valja napustiti i okrenuti se globalnom planiranju,<br />
zamišljati prostor u njegovom potencijalnom rastu i njegovoj potencijalnoj<br />
funkcionalnoj diferencijaciji. Globalno planiranje je uvijek i<br />
polifunkcionalno, makar u latentnom obliku. Ono mora lebdjeti stalno<br />
pred očima planeru. Dosada se planer ponašao kao termit ili dabar koji<br />
stalno po potrebi nadograđuje svoju tvorevinu, sve dok se ona zbog neravnoteže<br />
ne sruši, ukoliko ne ostane trajati kao svjedok ljudskog sljepila.<br />
Možemo reći da je planiranje u urbanizmu kao i u drugim oblastima<br />
uvijek težnja ravnoteži, usklađivanju elemenata sa cjelinom.12 »Što je<br />
ustvari planiranje, pita se Ledrut, ako nije svjesna organizacija postoja-<br />
12 Vidi R. Ledrut, La sociologie urbaine (Urbana sociologija).<br />
207
Graf. 10. — SMJEROVI MOGUĆE EKSPANZIJE NASELJA<br />
= izgrađeni dio naselja sa vanjskim urbani te tom<br />
= ekspanzija izgradnje prema sjeveru sa novim<br />
urbanitetom<br />
rvi« ^ = zelem pojas<br />
= ekspanzija izgradnje prema istoku sa novim<br />
urbanitetom<br />
BS = brze saobraćajnice<br />
Legenda: Sektor označen s I. je sjeverozapadni dio izgrađenoga naselja i predstavlja<br />
zonu vanjskog urbaniteta s brzim saobraćajnicama sjever—jug, istok—zapad.<br />
Iznad te zone počinje neodređena periferija. Planiranje novog naselja uslijed<br />
potreba ekspanzije sada se može vršiti u tri smjera: sjevernom (zona II), zapadnom<br />
(zona IV) ili sjevero-zapadnom (zona III). Odluka o smjeru zavisi od planera.<br />
Bitno je da prelazak u drugu zonu počinje ponovo od vanjskog urbaniteta, pa ako<br />
se prioritet u izgradnji daje rezidencijalnom dijelu, a valja ga pomaknuti više<br />
unutra u označenim smjerovima. Zato u početnoj fazi izgradnje nova naselja<br />
liče na gradove-satelite.<br />
208
STAbT<br />
© G A R TfM<br />
©WDII0TH£Kni/seun-THtN<br />
AT6R-RATHAW<br />
© c em tra l-pa r k '<br />
®61ASARKAP£M<br />
AVS5Tćliyri6*lAH£l<br />
©RIM6STRRSS£M<br />
®HAUPTRlM6STRA3Se\<br />
AIP
nja, to jest efikasno predviđanje? To je put između sadašnjosti i budućnosti,<br />
kojega nije moguće zacrtati bez stalnog prilagođavanja dijelova,<br />
na osnovi stabilnog sporazuma između cjeline i njegovih dijelova.«<br />
7. KOMENTAR UZ PREDLOŽENE DIMENZIJE<br />
Iako smo kao suprotni pol »urbanitetu« stavili »susjedstvo«, valja reći<br />
da je »susjedstvo« veoma sporni pojam, jer je izgubio svoje izvorno<br />
značenje primarne društvene zajednice. Naime, pojam »susjedstva« ne<br />
nosi više osobine primarne socijalne grupe s ličnim interakcijama zasnovanima<br />
na individualnom poznavanju, sudjelovanju u zajedničkom<br />
životu, međusobnoj neformalnoj kontroli, davanju neprivrednih usluga<br />
i tako dalje, u duhu Tonniesove antinomije »društvo — zajednica«<br />
(ili »selo — grad«), što pretpostavlja i određene teritorijalne dodire i<br />
gustoću, s topografskom orijentacijom i percepcijom koja obuhvaća<br />
životni prostor zajednice gotovo na isti način kao i vlastiti dom. Pojam<br />
»susjedstva« danas se najčešće uzima u smislu »lokalne zajednice«,<br />
kao elementom prostornog planiranja.<br />
Tako se uzima »jedinica susjedstva« kao »integrirana planirana urbana<br />
zona povezana sa širom zajednicom čiji je dio i koja se sastoji<br />
od stambenih distrikata, škola ili vrtića, opskrbnih mogućnosti, vjerskih<br />
objekata, otvorenih prostora i možda u izvjesnom smislu i servisne<br />
industrije.«13<br />
Kao što vidimo, već se od C. A. Perry-a (1929) nastoji susjedstvo<br />
odrediti kao organiziranu životnu sredinu s nizom neophodnih društvenih<br />
ustanova: škole, dječje ustanove, opskrbni centri i slične ustanove,<br />
a taj prostor omeđiti bržim prometnicama koje ga zaobilaze ili<br />
kroz njega prolaze. Marinović-Uzelac utvrđuje: »Ti su principi utjecali<br />
na izradu gotovo svih urbanističkih planova neposredno nakon drugog<br />
svjetskog rata, a u većini slučajeva vrijede još i danas zbog tehničke,<br />
upravo shematske, jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti.« (Op.<br />
cit., str. 170).<br />
Da je u takvoj definiciji susjedstva izgubljen prvobitni smisao primame<br />
zajednice vidi se po utvrđivanju same veličine susjedstva. Te<br />
se veličine kreću od 6.000 do 10.000 stanovnika, a upotrebljavaju se i<br />
u urbanom planiranju u Jugoslaviji. Kao primjer upotrebe susjedstva<br />
ц Encyclopedia of Urban Planning, Whittick A., ed. McGraw Hill Book Co,<br />
New York, 1974, str. 714. Citirano prema navodima Ante Marinkovića-Uzelca Socijalni<br />
prostor građa, koji se veoma opširno bavi problemom susjedstva i donosi suvremene<br />
koncepcije o njegovoj prostornoj upotrebi.<br />
14 Grad po mjeri čovjeka<br />
209
u tom smislu možemo navesti plan za satelitski grad Londona, Ongar<br />
sa 60.000 stanovnika, kojega je Abercrombie izradio i podijelio u šest<br />
jedinica susjedstva, a te su se kretale od 8.200 do 11.750 stanovnika.<br />
Takvih primjera ima bezbroj. Budući da pojam »susjedstva« za ovako<br />
velike jedinice, pogotovu ako su bile sastavljene od blokova unutar kojih<br />
ljudi saobraćaju pomoću liftova, nije bio pogodan, to se počelo upotrebljavati<br />
druge nazive kao »residential community«, »district«, »village«.<br />
Ustalio se pojam »stambene jedinice« (Bardet, 1941) i »stambene<br />
zajednice«, koji je kod nas kasnije nazvan »mjesnom zajednicom«<br />
kao »samoupravnom zajednicom građana ruralnih i urbanih naselja«<br />
u kojoj »građani neposredno sudjeluju u samoupravljanju u aktivnostima<br />
da zadovolje osnovne komunalne, kulturne, zdravstvene, socijalne<br />
i druge potrebe i želje zajednice.«14 U našoj urbanoj praksi te su<br />
jedinice nešto manje i kreću se od 5.000 do 8.000 stanovnika.<br />
Međutim, sam pojam susjedstva postao je predmet empirijskih istraživanja,<br />
da bi se vidjelo koji faktori utječu na njegovo formiranje<br />
u suvremenim velikim gradskim aglomeracijama. Tako se uvidjelo da<br />
sama prostorna blizina nije dovoljna. Da tu igraju veliku ulogu obitelji<br />
s brojnom djecom, dakle djeca kao posredični faktor neformalnih<br />
odnosa (Greer S. i Kube E., 1959), ali i drugi društveni faktori, kao<br />
ekonomski status ili etničke karakteristike (Тгуоп, 1955, Bell, 1956).<br />
Francuski su autori upozorili na funkciju ulice, o čemu smo već<br />
ranije govorili. Ulica može, doduše, razdvajati, kad je to velika i brza<br />
prometnica, ali normalno, kad služi kretanju pješaka, povezuje stanovnike<br />
ne samo ulice već i određenog bloka. (Kako se u urbanom planiranju<br />
ulica uzima kao međa jednog stambenog bloka, to se zaboravlja<br />
da ulica u ovom slučaju nije »međa« nego njena suprotnost!)<br />
Sociološka su istraživanja pokazala da se ljudi u gradovima, za razliku<br />
od seljaka, ne upoznavaju i združuju na osnovi prostome blizine,<br />
već mnogo više na osnovi svojih i ličnih interesa, a tu dominiraju profesionalni<br />
interesi, oni koji su vezani uz rad, a tek onda dolaze drugi<br />
interesi izvan radnog vremena — obiteljski, pa rekreativni. Uloga klubova<br />
i klupskih prostorija u radnim prostorima (u tvorničkom ili uredskom<br />
kompleksu) je veoma važna, kao i u stambenim četvrtima. Međutim,<br />
sama raspršenost interesa, povezana s prostornom raspršenošću,<br />
može se kompenzirati, ako se susjedstvo u njegovom izvornom značenju<br />
postavi kao cilj prostornog planiranja. Susjedstvo u ovom slučaju<br />
nije obični »iskustveni nalaz« već je ono i određeni zadatak društvenog<br />
neformalnog udruživanja! O tom obliku neformalnog udruži<br />
14 Mjesne zajednice u komunalnom sistemu i zadaci Socijalističkog saveza,<br />
Subotica, 1962.<br />
210
vanja ljudi urbanista mora voditi račima. Na koji način? Tako da samo<br />
prostorno oblikovanje stambenih jedinica pogoduje društvenim dodirima,<br />
te da se misli na sveukupnu opremljenost stambene zajednice,<br />
od ulice do bloka. Oblik kuća, raspored ulica, pješačkih putova, parkova,<br />
simbola igra veliku ulogu.<br />
Mi stoga zadržavamo pojam susjedstva u početnom socijalnom značenju,<br />
a kao jedinicu prostornog planiranja suprotstavljamo mu »stambenu<br />
jedinicu« ili »mjesnu zajednicu«. Susjedstvo je dinamički i potencijalni<br />
elemenat u svakoj stambenoj ili mjesnoj zajednici: ono je ono<br />
što je potencijalno ili virtuelno, što je kao ljudski razvoj ili ljudska<br />
društvenost određeni vid spontanog ali i smišljenog društvenog života.<br />
Mi nismo protivni tome da se pojam susjedstva, nakon što je ovako<br />
dinamički shvaćeno, ponešto proširi, odnosno da se širi preko svojih<br />
granica na osnovu nekih nutarnjih sila koje su mu inherentne. Ako<br />
su stambene jedinice ogoljele i opustjele kako u oblikovnom pogledu<br />
tako i u pogledu svoje opremljenosti, te liče više na neku naseobinu<br />
na Mjesecu nego na Zemlji, tada nema šanse da bi se susjedstvo razvijalo,<br />
jer će iz njega ljudi bježati bilo u svoj stan, bilo u neko drugo<br />
obližnje naselje. Ako ono posjeduje potrebnu društvenu gustoću u ljudima<br />
i opremljenosti, a bogato je i raznovrsnim simboličkim sadržajima,<br />
tada će čovjek nalaziti u njemu svoj svakodnevni užitak.<br />
Stoga kao vezu između susjedstva i stambene zajednice, pa i šire<br />
do prostora gdje dominira urbanitet, uzimamo jedem oblik komunikacije<br />
koji ostaje neformalan, jer ne sadrži nužno lična poznanstva, iako<br />
i njih ima, ali koji je ipak dovoljno čest i čvrst da bi stvorio osjećaj<br />
familijarnosti, pa ćemo ga nazvati socio-ekološkom komunikacijom ili<br />
percepcijom. Radi se o prostoru kroz koji se čovjek povremeno ili<br />
često kreće, a susreće se s njemu poznatim predmetima i ljudima, s<br />
kojima ne stoji nužno u nekom bližem odnosu.<br />
Čovjek usvaja svoju životnu sredinu sa svim osjetilima, iako Jane<br />
Jacobs daje veliku prednost očima. Za načine usvajanja prostome okoline,<br />
doista se najviše ispitivalo vidnu percepoiju i pamćenje zavisno<br />
od nje. Međutim, doživljaj životnosti koji nas veže uz jednu okolinu<br />
nije manje zavisan od mirisa i okusa, a da ne govorimo o svim kinestetičkim<br />
osjetima vezanima uz naše kretanje i općem tonusu ili raspoloženju,<br />
koje varira s danima ili s prostornim svojstvima kroz koji<br />
se krećemo. Kao što varira, uostalom, i sa susretima ljudi: neki nose<br />
više vedri a drugi otužni utisak. U susretu s okolinom kroz koju češće<br />
prolazimo nikako nam ne moraju biti poznati svi ljudi, u smislu<br />
susjedstva, to jest međuličnih odnosa. Dovoljno je da ih prepoznajemo<br />
kao dio okoline, pa ćemo s nekima tek kojiput a s drugima možda ne<br />
14* 211
ćemo nikad neposredno komunicirati. Ćak i stranci, koji su se sasvim<br />
slučajno zadesili u toj okolini, dobivaju neke crte poznatosti, kao da<br />
su njezin prirodni dio, jer ulaze u uobičajenu percepciju poznatoga-<br />
-nepoznatoga. Nepoznato kao da unosi neku svježinu u ono što je poznato<br />
i uobičajeno! A ipak je to »naša« okolina.<br />
Ova socio-ekološka percepcija u velikoj mjeri zavisi kako od same<br />
konfiguracije prostora u kojemu živimo, koja može biti više podatna<br />
našem oku i kretanju, a može biti i više zatvorena prema nama, tako<br />
i od našeg vlastitog kretanja u urbanom prostoru, koje može biti skučeno<br />
ili raspršeno, skutreno ili poletno, suženo ili prošireno. Zavisi od<br />
načina života, od životne dobi, ali i od ljubavi prema vlastitom mjestu.<br />
Socio-ekološka percepcija je izraz prostornog patriotizma i kulture građanina.<br />
Iznad svega njegove druželjubivosti, potrebe da vidi i susreće<br />
ljude u sredini u kojoj živi, makar s njima i ne razmjenjivao riječi ili<br />
ideje.<br />
Socio-ekološka percepcija nije elemenat prostornog normiranja, kao<br />
što se pokušalo to načiniti od susjedstva ili stambene zajednice. Ona<br />
je mnogo dinamičnija i relativnija tvorevina ljudskog doživljaja prije svega.<br />
Ali ona u oblikovanju prostora mora lebdjeti pred očima svakom urbanistu:<br />
kako načiniti prostor privlačnim i prijateljskim čovjeku?<br />
Socio-ekološka percepcija se razlikuje od doživljaja urbani te ta po<br />
tome što je ona kategorija ljudske svakodnevice, onoga svakodnevnog<br />
života koji je strukturiran po nama i našim navikama, koji nam, dakle<br />
ostaje veoma bliz i familijaran. U urbanitetu se gubimo kao dio anonimne<br />
mase, iako nam ni on nije potpuno stran kao doživljaj okoline.<br />
U urbanitetu mi više pripadamo »drugima« nego samima sebi! Ovdje<br />
smo »kod kuće«. Zato se najčešće socio-ekološka percepcija izjednačuje<br />
s doživljajem »naše četvrti«, iako joj granice nisu tako jasno zacrtane.<br />
Kad čovjek kaže: »Ono je moj kvart« nekom prijatelju kojega vodi<br />
svojoj kući, onda ima u vidu ovaj doživljaj familijarnosti prostora<br />
u kojemu je naviknuo na mnoge njegove pojedinosti.<br />
S gledišta individualnog doživljaja radi se o percepciji, ali s gledišta<br />
grupe ili skupine koja živi u tom prostoru, riječ je o komunikaciji, ali<br />
o komunikaciji koja je istovremeno formalna i neformalna, intimna i<br />
distancirana, slobodna i konvencionalna, s granicama koje također variraju<br />
u pogledu neposrednosti i otvorenosti. Čovjek u euforičkom raspoloženju<br />
nastoji načiniti što neposrednijima i intimnijima, a ljudi u<br />
socio-ekološkoj percepciji je trpe, iako bi u drugim situacijama bili<br />
manje trpeljivi i podnošljivi prema njoj. Postoje, dakako, posebni dani,<br />
svečani, pijani, kad svi nastoje brisati ono što postavlja granice među<br />
ljudima u toj okolini, ali su takvi dani povremeni, a ne stalni. Os<br />
212
tavljaju tragove, iako se stvari i odnosi obično »vraćaju u svoj red«.<br />
Društvene grupacije teže ekstatičnosti, i u tu svrhu odabiru trenutke<br />
i prostore. No, ovdje je potreba za ekstatičnošću prisutna kao latentna.<br />
To je ono što nam »našu četvrt« čini gradom, dok nam je potpuna odsutnost<br />
takve mogućnosti čini hladnom i tuđom.<br />
8. KONTEMPLATIVNA TEMPORALNOST<br />
SREDIŠTA GRADA<br />
Smirivanje temporalnosti u središtu ima višestruki smisao: otvaranje<br />
prostora za slobodnu stvaralačku djelatnost, za dodire s kulturnim dostignućima,<br />
za sanjariju, za dodir s prirodom i kozmosom. Smirivanje<br />
temporalnosti znači, dakle, prijelaz u onaj oblik slobodnog trajanja koji<br />
našu egzistenciju otvara ne samo prema kozmičkom vremenu već i<br />
prema svim prošlim i mogućim »budućim vremenima«. Radi se o jednom<br />
vremenski visoko polivalentnom prostoru. Središte više nije grč<br />
suvremene potjere za bogatstvom, to jest neko trgovačko središto, ono<br />
nije više ni demonstracija političke moći, neki biljeg monumentalnosti<br />
pred kojim čovjek pada ničice. To je prostor u najvećoj mjeri prijateljski<br />
samom čovjeku, čovjeku i drugom čovjeku — slobodnoj ljudskoj<br />
komunikaciji.<br />
Da li središte, kakvim ga zamišljamo, ne predstavlja veoma suženi<br />
oblik »dezurbanizacije«, sužen na dimenzije jednog parka ili jedne kolekcije<br />
historijsko-muzealnih eksponata? Nije li to veoma skromno prema<br />
onome što su nekada zamišljali revolucionarni arhitekti u Sovjetskom<br />
Savezu? Tamo je bilo moguće zamisliti kako se grad rasplinjuje<br />
u bezgraničnim širinama Velike Rusije i Sibirskih stepa, kako svaka<br />
kuća živi u svom šumskom prostoru, kako je konačno iščezla ona mora<br />
betona i asfalta, i kako se čovjek ponovo našao u dodiru s praprirodnom<br />
svježinom i netaknutošću, koju danas uživaju mnogi drvosječe u<br />
kanadskim i drugim šumama. San kojemu se već narugao Le Corbusier,<br />
na račun arhitekata iz sovjetske »Suvremene arhitekture« (Sabsovič,<br />
Ohitovič, Pasternak, Ginzburg): »U SSSR-u, dakle postavili su planove,<br />
projicirali su propagandne filmove pred komitetima. I njegovali<br />
su jedan san: gradovi će biti na selu, ja ću stanovati 50 kilometara od<br />
mojeg ureda pod nekim borom; moja tipkačica 50 kilometara također,<br />
ali na suprotnoj strani, pod drugim borom. Svaki od nas imat će auto.<br />
Upotrebijavat ćemo gume, put, točkove, trošit ćemo ulje, benzin. Sve<br />
će to davati mnogo posla, golem posao, za sve...<br />
Jednog lijepog dana, vlasti koje čuvaju vrata razuma na koja kucaju<br />
opravdani ili himerički snovi rekle su u SSSR-u: »Dosta! Hajde!<br />
213
prestanite s tim šalama!«15 i Le Corbusier dodaje: »Mistika dezurbanizacije<br />
razbila si je nos.«<br />
Naravno, mistika dezurbanizacije udarila je nosom o cijenu industrijalizacije<br />
i stanogradnje koja ni do danas nije riješena. Ali mi smo<br />
udarili i o mnogo bitnije granice od onih neposrednih ekonomskih, o<br />
granice prostora koji služi ljudskoj eksploataciji — na »granice rasta«,<br />
na prostor u kojem je čitava naša zemlja neki »svemirski brod«. Dobili<br />
smo jedan novi osjećaj — osjećaj da živimo na brodu s granicama<br />
i rubovima svagdje jasno zacrtanima. Naš je zadatak daleko teži, kad<br />
se radi o izgradnji prostora u kojem ne želimo stanovati već i prebivati,<br />
kad tražimo mjesto za Čovjeka. Što je gore i teže u našoj novoj situaciji<br />
jest činjenica da mi u taj prostor želimo staviti čitavu našu historiju,<br />
da mi sebe prepoznamo samo kao djecu jednog dugog povijesnog<br />
toka, čak i kad se zagnjurimo u prirodu i predajemo se snovima o njenim<br />
granicama ne možemo izbjeći pitanje: Odakle dolazimo i kuda idemo,<br />
da se ne sudaramo s granicama u našem vlastitom trajanju.<br />
Taj novi osjećaj trajanja povezan je s otkrićem da je naš prostor<br />
oskudan, a oskudicu smo osjetili kao životno pitanje upravo kad nam<br />
je tehnika dopustila da zakoračimo u svemir, što je možda još povećalo<br />
osjećaj o našim granicama. Međutim, već ovako postavljeno pitanje<br />
prisiljava nas da nađemo prostor u gradu, mjesto gdje ćemo ga<br />
moći postaviti! To je prostor koji smo odredili za čovjeka šetača, čovjeka<br />
promatrača i ispitivača svoje okoline, za čovjeka koji se oslobodio<br />
ropstva vremenu i koji sada slobodno njime raspolaže.<br />
Dakle, polivalentna temporalnost. »Dezurbanisti« su koncem dvadesetih<br />
godina izbacili sam pojam centra ili središta zajedno s pojmom<br />
grada. No, kako se grad ipak nametnuo, i to jače no ikada, to se nametnulo<br />
i pitanje središta, koje nije smjelo biti ono što je u kapitalističkom<br />
gradu. Moskva je trebalo da postane golemi park. (»Znamo da će naš<br />
projekt socijalističke rekonstrukcije Moskve, pišu Ginzburg i Barč, izazvati<br />
urlanje paseista, »restauratora« i električara sviju vrsta, ali smo<br />
čvrsto uvjereni da naši radikalni prijedlozi tvore jedini plan — ostvarljivi<br />
i realistični — potpuno moguć već danas a neophodan sutra.«)<br />
Grad-park je morao biti sastavljen, naravno, od samih kuća-komuna.<br />
Grk Leonidas je izgubio bitku i život, Rus Leonidov je dobio bitku: on<br />
je kapitalističkom trgovačkom središtu suprotstavio Palaču kulture. Da<br />
li je bitka doista dobivena? Razmislimo malo. »Palača kulture, piše Leonidov,<br />
služi kao temelj za kulturne djelatnosti radnika, stalnom proši-<br />
15 Le Corbusier u Sunčanom građu, citirano prema A. Kopp, Vilte et revolution,<br />
str. 212—213.<br />
214
enju njihove inicijative. Ona dopušta da se organizira čitav sistem političke<br />
i kulturne naobrazbe na urbanom sektoru gdje je smještena.«<br />
(lbid. str. 238). Što se, ustvari, dogodilo s tom Palačom kulture? Njena<br />
sudbina je poznata: politički odgoj je progutao kulturni odgoj, pa je<br />
ona morala postati još monumentalni ja nego što je zamišljena, a to je<br />
značilo još više »ići u vis«; morala je pokazivati da u tom političkom<br />
odgoju ona ima svoju avangardu — boljševičku partiju, i zato je dobila<br />
toranj s crvenom zvijezdom; morala je posvjedočiti da tim odgojem<br />
vlada jedna dokončana doktrina — marksizam-lenjinizam, i zato je dobila<br />
povijesne gotičke oblike (jedna »nova crkva«, zar ne?); ona je morala<br />
garantirati da će inteligencija biti ne samo odgajana, već i preodgajana,<br />
i zato je više ličila na tvrđavu nego na odmaralište duha. Rodila<br />
se kao plemenita zamisao, a umrla je kao čudovište. Doduše, ne samo<br />
ona.<br />
Jasno je da mi ne aludiramo na ovaj promašaj. Za nas je središte<br />
također mjesto kulture ali i anti-kulture, mjesto obrazovanja ali i anti-<br />
-obrazovanja, mjesto društvene komunikacije ali i anti-društvene komunikacije.<br />
Ono je topos i u-topos, mjesto stalne diverzije i. kontemplacije.<br />
Ono doista odgovara jednom socijalističkom snu, ali snu koji<br />
su oni koji »govore u ime socijalizma« temeljito zaboravili.. Podsjetimo<br />
ih na taj san. A kako vole autoritet, navest ćemo jedan stav Магха;<br />
gdje on razmišlja o prirodi »pravog bogatstva« za razliku od onoga<br />
kapitalističkoga:<br />
»Ali ustvari, ako apstrahiramo od njegova ograničenog građanskog<br />
oblika, što je bogatstvo drugo ako ne u univerzalnoj razmjeni proizvedena<br />
univerzalnost potreba, sposobnosti, užitaka, proizvodnih snaga,<br />
itd.? Puni razvitak ljudske vladavine nad prirodnim silama, to jest<br />
isto tako nad takozvanom prirodom kao i nad vlastitom prirodom? Apsolutno<br />
razrađivanje vlastitih stvaralačkih dispozicija bez druge pretpostavke<br />
osim prethodnog historijskog razvitka (!) koji čini ovaj totalitet<br />
razvitka, tj. razvitak svih ljudskih snaga kao takvih, ne izmjerenih<br />
na jednom prethodno datom mjerilu, svojom samosvrhom? gdje se on<br />
ne reproducira u svojoj određenosti (Bestimmtheit) već proizvodi svoj<br />
totalitet? Ne traži da ostane već nešto postalo, nego je u apsolutnom<br />
kretanju postajanja?« (Nacrti za kritiku političke ekonomije, str. 387—<br />
—388, potcrtao Marx). Vjerujem da je Marx napisao ovu misao nakon<br />
što je popio bocu dobrog rajnskog rizlinga! Ona je let u slobodan prostor<br />
mišljenja s idejama nabijenim mišlju o slobodi ljudskog stvaralaštva.<br />
Da, to je »pravo bogatstvo«! Ali u čemu se ono sastoji, pokušajmo<br />
još jednom promisliti:<br />
215
Prvo, bogatstvo se rađa iz »univerzalnosti razmjene ljudskih potreba<br />
i sposobnosti«, što predstavlja određeni kozmopolitizam koncentriran<br />
na malom prostoru;<br />
drugo, ono pretpostavlja »puni razvitak svih ljudskih sposobnosti«,<br />
a to znači ne samo vladavinu čovjeka nad prirodom već i nad »vlastitom<br />
prirodom«, u smjeru razvijanja vlastitih stvaralačkih sposobnosti;<br />
treće, ljudsko stvaralaštvo teži ostvarenju ljudskog totaliteta, i to<br />
je ključna kategorija, koja mora dobiti svoj prostorni ekvivalent;<br />
četvrto, ovaj totalitet znači istovremeno razvijanje individualnih<br />
stvaralačkih sposobnosti, ali ne u nekoj divljoj nedefiniranoj prirodi,<br />
već na osnovi »prethodnog historijskog razvitka«, što znači da je taj<br />
čovjek podjednako »biće prošlosti« kao i »biće budućnosti«, da on istovremeno<br />
osmišljava i čuva prošlost kao što sanja o budućnosti; on<br />
je doista istovremeno i »konzervator« i »restaurator« svojih prošlih<br />
kulturnih i spoznajnih dostignuća;<br />
peto, on nije »paseista« u onom smislu u kojem su to postali socijalistički<br />
dogmatici, jer je sačuvao svoju revolucionarnost u višem duhovnom<br />
obliku kao sposobnost stvaranja na novim, tek naslućenim,<br />
još neodređenim kriterijima, jer on vlastiti i tuđi razvitak ne mjeri na<br />
nekom »prethodno datom mjerilu«, što znači da kad on usvaja povijest,<br />
on je istovremeno i poriče, odbacuje, jer je prije svega samo svoj<br />
kao stvaralački subjekt;<br />
šesto, njegovo traženje vlastitog totaliteta je, ustvari, proturječno:<br />
ne reproducira svoje prošlo iskustvo, a traži novi, originalni totalitet,<br />
jer nije unaprijed određen, već »proizvodi svoj totalitet«.<br />
Marxova antropološka misao je jasna: na osnovi sveukupnog historijskog<br />
iskustva, dakle na jednom polivalentnom konceptu vremena i<br />
trajanja, valja definirati na nov način svoj vlastiti totalitet, svoju određenost.<br />
To je temporalnost otvorena podjednako prema prošlosti kao<br />
i prema budućnosti, jer je čovjek doista zagospodario svojim trajanjem,<br />
a to mu je omogućio čitav društveni razvitak. Revolucionarne su<br />
promjene dopustile čovjeku da u sferi stvaranja ljepota i životnih oblika<br />
živi u post-historijskom vremenu. Umjetnost je već danas počela<br />
živjeti u post-historijskom vremenu. Tehnička civilizacija to tek načinje<br />
s postindustrijskim društvom, a humanizam, dakle, egzistencija<br />
oslobođenog čovjeka to će tek moći, kad oslobodi temporalnost za sebe<br />
i svoje potrebe. Središte gradskog prostora pokušava otvoriti ovakvu<br />
perspektivu, kažem, pokušava, jer sudbina svakog čovjeka leži u njegovim<br />
vlastitim rukama, a prostor mu tek daje šansu, čisto izvanjsku<br />
šansu, ali i unutarnju inspiraciju, da bi to pokušao.<br />
216
GRAD — BAŠTA EBENEZER HOWARDA (1898)<br />
Ebenezer Howard smatrao je da industrijsko stanovništvo mora uživati prednosti<br />
zdravoga života na selu, i zato je zamislio »grad — baštu«, koja odgovara<br />
nekoj sintezi, u gradskim razmjerama, sela i grada (modernoj ideji »rurbanizacije«),<br />
Tako je u samo središte grada stavio park. (Ideju Centralnog parka<br />
ostvario je u četvrtastom vidu New York u Manhattanu.) Grad je bio postavljen<br />
radijalno oko Centralnog parka s dijametrom od oko 1 kilometar od središta<br />
prema periferiji. Industrija dolazila je na periferiju, a dalje su se prostirala slobodna<br />
polja. Pobude Howarda bile su prvenstveno »higijenske« prirode — stvaranje<br />
zdravih uvjeta života za industrijsko pučanstvo. Međutim, on nije imao<br />
nikakvih čvrstih principa za unutarnje strukturiranje grada, i nije predvidio<br />
na koji način bi se vršila njegova ekspanzija u modernim uvjetima. Stoga njegova<br />
ideja ostaje u okvirima »utopije«, iako je primijenjena, naročito u Engleskoj.<br />
Sama logika unutarnjeg dizajna grada se u toku vremena izgubila.<br />
Pa, kako ćemo strukturirati ovaj središnji prostor?<br />
U svakom slučaju središte će biti jedan kreativno-rekreativno polivalentan<br />
prostor. On će nam dopuštati da u njemu prebivamo u neposrednom<br />
dodiru s prirodom, ali i s kulturom, bilo da se radi o parku,<br />
šumi, riječnoj ili morskoj obali, bilo da se u toj prirodi susrećemo s<br />
217
iljkama i životinjama koje su nam bliske ili strane, bilo da se susrećemo<br />
s djelima ljudskog imiijeća u slobodnom prostoru. Neće nam biti<br />
neobično, ako sretnemo tamo i djela prošlosti koja je čovjek posvećivao<br />
svom posebnom odnosu s prirodom i ljudima: neki Dijanin hram<br />
neku indijansku kolibu s totemom, neku našu šumsku kuću, jer konačno<br />
»povratak prirodi« nije čovjekov san koji je Jean Jacques izmislio<br />
u svojim maštovnim aberacijama. Da, i mnogo mjesta gdje čovjek može<br />
sam ili s drugim da se poigra ili porazgovara uz neko dobro piće.<br />
Kreativna strana središta sadržavat će sve ono što bi htjeli da živi<br />
kao kulturni ambijent: i muzeje, i laboratorije, i sveučilišne kampuse,<br />
kultumo-historijske evokacije, doista mnogo toga gdje ljudska misao<br />
može slobodno lutati i izgrađivati se prošlim i sadašnjim iskustvima.<br />
Treba, dakako, izbjegavati onu društvenu segregaciju i izolaciju koju<br />
su nekadanje zamisli univerzitetskih kampusa sadržavale, jer se danas<br />
sve dobi i svi uzrasti susreću sa stvaralaštvom i kulturom.<br />
Negdje će nam se kao središte nametnuti historijsko jezgro grada,<br />
sa svojom posebnom atmosferom stoljetne smirenosti. Ovdje je potrebno<br />
očistiti sve ono iz njega što mu otima autentičnost i unosi zbrku<br />
u misao i osjećaje. Restauraciji i konzerviranju ovakvih četvrti s<br />
njihovim specifičnim sadržajima valja posvetiti naročitu pažnju. Naravno,<br />
da oni dobivaju novu dimenziju s obzirom na svoju sadašnju<br />
ulogu, ali to ne znači da ih namjeravamo pretvoriti u muzejske eksponate<br />
i isključiti iz njih svakodnevni život.<br />
218
8 Socijalna integracija<br />
u urbanom prostoru*<br />
Razvedenost i pokretljivost modernog života učinila je pitanje socijalne<br />
integracije neobično složenom stvari, tako da je nemoguće, kao što<br />
smo vidjeli smjestiti ovu problematiku u onu staru dilemu »communitas<br />
— societas«. Kriza socijalne integracije, o kojoj se danas mnogo<br />
govori, prvenstveno je izraz raspadanja tradicionalnih oblika socijalne<br />
integracije, ali isto tako i stihijskog razvitka velikih aglomeracija koje<br />
više liče na nadiranje džungle u stare hramove nego na smišljenu ljudsku<br />
akciju. Stoga je pitanje socijalne integracije dobilo prvenstveni<br />
značaj. Valja odmah reći da se ono ne može uspješno riješiti, ako se<br />
ne uzme u obzir sva raznovrsnost kako socijalnih veza i društvenih<br />
uloga suvremenog čovjeka, tako i bogatstva svih oblika simboličke<br />
identifikacije u njenom prostornom i kultumohistorijskom vidu. Iako<br />
je čovjek još uvijek životinja po tome što prostome identifikacije pretežu<br />
nad vremenskim, ipak je cm postao čovjek upravo po tome što<br />
je vremenska ili povijesna dimenzija došla do prevlasti nad prostornom,<br />
što je kulturu unio u prirodu. U tome kontekstu sve više sazrijeva<br />
spoznaja da humanost čovjeka definira činjenica da je po prirodnim<br />
dispozicijama »kulturno biće«, ali isto tako da kulturna preobrazba<br />
njegove prirode i prirodne okoline ne smije ići protiv njega kao<br />
»prirodnog bića«. Stara Marxova formulacija o modemom humanizmu,<br />
naime da je »komunizam = naturalizam, a naturalizam = komunizam«<br />
sve se više danas konkretizira kao postulat odnosa čovjeka prema civilizaciji<br />
i prirodi upravo na području prostornog planiranja.<br />
Stoga ćemo problem socijalne integracije razmatrati sa dva osnovna<br />
gledišta: a) oblici društvene interakcije, i b) oblici simboličke identifikacije.<br />
Među oblicima društvene interakcije imamo institucionalizirane oblike<br />
interakcije, koji su povezani sa statusom građanina kao stanara,<br />
* Napomena: Ovaj tekst je u nešto širem obimu objavljen u časopisu »Sociologija«,<br />
1977, br. 1 pod naslovom Problemi socijalne integracije u urbanim sredinama.<br />
219
(kućni savjeti, stambene zajednice, mjesne zajednice, itd), zatim razne<br />
formalne organizacije političke, kulturne i rekreativne prirode (Savez<br />
komunista, Socijalistički savez, Savez boraca, kulturna društva, sportska<br />
društva, itd.). Među oblicima simboličke identifikacije pored političkih<br />
i kultumo-historijskih simbola veoma su značajni i prostomo-<br />
-antropološki, to jest geografski, klimatski i sam oblikovani urbani prostor<br />
u kojemu čovjek živi i s kojim se na nesvjestan način identificira.<br />
Naravno, nemamo namjeru da u ovaj kontekst uvedemo razmišljanja<br />
stare antropo-geografske škole o utjecaju geografske sredine na karakter<br />
čovjeka nego samo neposredniji utjecaj prostornog i urbanog oblikovanja<br />
na oblikovanje ličnosti uopće.<br />
A. OBLICI DRUŠTVENE INTERAKCIJE<br />
a) Institucionalizirani oblici interakcije<br />
Nesumnjivo je da bi u jednom samoupravnom i socijalističkom društvu<br />
sam status građana kao člana kućnog savjeta ili mjesne zajednice<br />
morao imati odlučan značaj za integraciju stambene zajednice barem<br />
u svim onim vidovima koji zadiru u neposredne životne interese<br />
žitelja u vezi sa širokom lepezom stanovanja i uređenja prostora u kojem<br />
se stanuje. Mi, nažalost, raspolažemo veoma oskudnim podacima<br />
o stvarnom funkcioniranju i integrativnoj ulozi kućnih savjeta i mjesnih<br />
zajednica. Istraživanja u tom pogledu bila bi neophodna da se<br />
može doći do nekog konkretni j eg suda o njihovoj stvarnoj ulozi u<br />
socijalnoj integraciji jednog naselja. Znamo da su oni zamišljeni kao<br />
organizacije koje bi morale spriječiti atomizaciju i privatizaciju građana<br />
u jednom socijalističkom društvu. Istina je da se uloga građana<br />
na ovom području ne može gledati odvojeno od njihove uloge kao<br />
građana uopće, od inicijative koje skupine građana razvijaju u jednom<br />
društvu. Poznato je da su socijalistička društva izložena u velikoj mjeri<br />
pojavama »privatizacije« života građana. Tako su istraživanja sovjetskog<br />
ekonomiste Strumilina o ponašanju građana u periodu od 1925.<br />
do 1959. u slobodnom vremenu pokazala da sovjetski radnici šest puta<br />
manje sudjeluju u društvenim organizacijama 1959. nego što je bio<br />
slučaj u 1925. godini. Da li je to posljedica urbanizacije ili nekih drugih<br />
procesa (sekundarne uloge javnog mnijenja i individualnih inicijativa?),<br />
valjalo bi tek vidjeti. Slične pojave, iako nisu dovoljno istražene<br />
možemo zamjećivati i kod nas, kao što pokazuje posljednje istraživanje<br />
E. Pusića o utjecaju veličine komuna na aktivnost građana (u<br />
220
većim aglomeracijama političke organizacjie pokazuju veću tendenciju<br />
ka vlastitom »zatvaranju«),<br />
U zapadnoj literaturi, naročito onoj anglo-saksonskoj, se redovito<br />
uzima da je broj asocijacija raznoga tipa u kojima građanin sudjeluje<br />
dobar indikator socijalne integracije. Tako prema nekim istraživanjima,<br />
kao i u onom o Middletownu supruga Lynd, američki građanin prosječno<br />
sudjeluje u pet do šest raznih udruženja. Razumije se da ono<br />
što ovakav indikator čini relativnim je pitanje: da li građanin uspostavlja<br />
svoje susjedske i prijateljske dodire samo na osnovi institucionalno<br />
i organizaciono definiranih interesa ili postoji mogućnost za<br />
česte sasvim neformalne dodire, kao što je slučaj u seoskim zajednicama?<br />
Nema sumnje da u planiranju jednoga naselja moramo voditi računa<br />
o ovim institucionaliziranim oblicima društvenog života i njihovim<br />
prostornim potrebama i rješenjima. Za jednu tipologiju takvih<br />
rješenja, potrebno bi bilo sprovesti analizu i evaluaciju društvenog<br />
značaja svih oblika društveno-političkih i društvenih organizacija koje<br />
se najčešće pojavljuju u našem društvu. Suvremena urbanizacija pregazila<br />
je očito tradicionalne oblike institucionaliziranih simbola zajednice<br />
kao što su bile crkva ili općinska vijećnica, ali to ne znači da<br />
u određenim aglomeracijama neke slične ustanove ne mogu postati<br />
dominantni simboli nekog naselja, iako je sasvim sigurno da njihov<br />
simbolički sadržaj danas ide u daleko veću širinu, i da se valja čuvati<br />
svakog dogmatizma i stereotipi je.<br />
Trudbenici su se organizirali protiv raznih nevolja koje im donosi grad.
) Specifične grupacije žitelja<br />
Bez obzira u kojoj je mjeri neko društvo organizirano, ono ne može<br />
izbjeći pojavu vlastite imutarnje raslojenosti po dobnim uzrastima i<br />
po radnim ulogama. Ovu vrstu raslojavanja nazvali bismo primarnom<br />
i neizbježnom, i na njoj valja graditi prije svega problem socijalne<br />
integracije u samoj njenoj bazi.<br />
Složit ćemo se sa ovom Kiihnovom tvrdnjom: »Naši gradovi grade<br />
se uglavnom za zaposlene odrasle muškarce. Djecu, žene, neženje i starce<br />
se trpi. S oklijevanjem uzima se i njihovo postojanje u predodžbu<br />
»grad«, i još teže se u njemu ostvaruje, što je već odavno zastarjelo«.1<br />
Takav je stav još više neodrživ s gledišta socijalne integracije, jer su<br />
upravo zaposleni muškarci ili »očevi« oni koji su najviše odsutni u<br />
mreži društvenih interakcija na kojima se gradi društvena integracija.<br />
Možemo bez pretjerivanja reći da je to jedan od faktora određene dezintegracije<br />
u modernom društvu. Tako da nije pretjerano govoriti, kao<br />
što to čini Mitscherlich, o »bezočinskom društvu«. U tradicionalnom<br />
društvu radno mjesto oca i mjesto stanovanja nalazilo se u istoj kući,<br />
i dijete je moglo promatrati, pratiti i učiti sve poslove koje je obavljao<br />
otac. U suvremenom društvu radno mjesto oca djetetu je nepoznato,<br />
ono ne vidi oca na radu, a još manje se može diviti njegovim proizvodima<br />
— nekoj cipeli, nekom ormaru ili potkovi, jer je otac za magijsku<br />
i zornu misao djeteta postao »nevidljiv«. Govoreći o »nevidljivom ocu«<br />
Mitscherlich nema u vidu predodžbu »boga« ili oca »poginulog u ratu«,<br />
nego oca čije radno mjesto i rad kao takav ostaje djetetu nepoznat.<br />
»Radna slika oca iščezava, postaje nepoznata. Istovremeno s ovim nužnim<br />
gubitkom uslijed povijesnih okolnosti zorne predodžbe oca došlo<br />
je do obrata u vrijednosnom odnosu. Nakon obožavanja očeva u himnama<br />
— i »Vaterlanda«! — slijedilo je u širini »socijalizirana mržnja<br />
prema očevima«, »odbacivanje očeva«, otuđenje i njegovi duševni izrazi:<br />
»tjeskoba« i »agresivnost«. (177). Ukoliko reakcija i nije toliko negatorska<br />
njegova uloga je u svakom slučaju prešla od »manufakturnog<br />
autoriteta« kojega je nosio u svojem zvanju-moći u »novčani autoritet«<br />
— otac kao izvor novog božanstva »novca«, to jest njegovo ocjenjivanje<br />
na osnovi jedne apstraktne moći. U svakom slučaju sociološka uloga<br />
oca mijenjala se s ovom novom situacijom: »Progresivno dijeljenje<br />
rada u vezi s mašinskom masovnom proizvodnjom i složenom masovnom<br />
upravom, raskid između mjesta stanovanja i mjesta rada, prijelaz<br />
* E. Kiihn, Anmerkungen zum Verhalten đer Grossstadters, u »Sozialanthropo<br />
logie«, B. 3, dtv. Stuttgart, 1972.<br />
222
od samostalnog proizvođača u položaj radnika i namještenika, koji<br />
dobiva nadnicu i troši potrošna dobra, sve je to vodilo do nužnog pražnjenja<br />
autoritas i do smanjenja unutarobiteljskih i nadobiteljskih potestas<br />
oca. Dosta je zanimljivo da jedna tako mudra analiza američke<br />
kulture, kakvu nam pruža Englez Geoffrey Gorer, započinje analizom<br />
»odbacivanja očeva«.2<br />
Upravo činjenica da je otac premjestio svoje radno mjesto iz obitelji<br />
na veću ili manju razdaljinu i načinio svoj rad nevidljivim, da ga<br />
je sam taj rad, a i »radne obaveze izvan radnog vremena« udaljio iz<br />
obiteljskog života, načinio ga za djecu u velikoj mjeri »nevidljivim«,<br />
umanjilo je i njegovu ulogu u socijalnoj integraciji naselja. Još je gore<br />
što i majke dijele sudbinu očeva, pa su često jedina ispomoć »baka-<br />
-servis« ili »dida-servis«, kada su u pitanju »očinske« i »majčinske funkcije«<br />
socijalizacije djeteta. No, valja priznati da ovo iščezavanje uloge<br />
roditelja, naročito oca, prati u sociološkom pogledu sve veća uloga i<br />
pridavanje društvenog značaja djetetu, omladini, školovanju, starim i<br />
usamljenim ljudima. Suvremena podjela rada načinila je neke uloge<br />
manje vidljivima ali je dopustila nekim drugim da dođu više do izražaja.<br />
Ako je istina da »roditelji nemaju vremena« ne može se tvrditi<br />
da je naselje doista toliko osiromašilo ljudima koji »nemaju vremena«.<br />
Naprotiv, mislimo da takvih ima uvijek dovoljno za uspješnu socijalnu<br />
integraciju. Valja samo vidjeti što oni rade?<br />
1. Djeca. — Suvremena izgradnja veoma malo vodi računa o najosjetljivijim<br />
»stanovnicima«, onima koji su u najvećoj mjeri sposobni<br />
pobuditi zajedničku brigu i radost ostalih stanovnika — o djeci. 0<br />
uvjetima njihova razvoja malo se misli. Ona i najviše trpe od nehumane<br />
izgradnje gustih stambenih blokova. Tako je G. A. von Hamack (1958)<br />
u Hamburgu uspoređujući zdravlje djece iz gusto naseljenih unutrašnjih<br />
četvrti grada s onima iz manje gustih, s više prostora, utvrdio da<br />
djeca u unutarnjim četvrtima pate u 23,1% od povremenih glavobolja<br />
(u ostalim četvrtima 15,7%) i u 19,1% od povremenih tjelesnih bolova<br />
(ostale četvrti 10,3%), u 5,2% od vrtoglavice i sklonosti nesvjestici (u<br />
ostalim 3,4%). Gotovo jedna četvrtina učenika patila je od loše koncentracije,<br />
što se moglo tumačiti pretjeranom izloženošću stresovima<br />
i pretovarenih pažnji kod igranja u gradskim ulicama. Uvjeti za normalnu<br />
igru su redovito veoma loši. Loši uvjeti za igru sprečavaju razvitak<br />
psihičkih sposobnosti u najvažnijoj dobi. Djeca dobivaju često<br />
gotove sprave, ali nemaju mogućnosti da sama improviziraju razna<br />
2Alexander Mitscherlich, Auf đem Weg zur vaterlosen Gesellschaft, Piper Verlag,<br />
Munchen, 1973.<br />
223
oruđa što je za stvaralačko ponašanje važno. Nemaju mogućnosti da<br />
se igraju raznih igara koje počivaju na društvenim pravilima (skrivača,<br />
loptanja, iskanja, »škole«, »mame i tate«, »doktora i bolesnika« itd.).<br />
Djeci je potreban za stvaralačku igru slobodan prostor kojega ne ometa<br />
gradski promet i stalna prisutnost odraslih, ona moraju imati mogućnost<br />
da istražuju, doživljuju avanture. Tehnički napredak jako je osi*<br />
romašio dječje stvaralaštvo. U skučenom i uređenom prostoru odgajaju<br />
se »ljudi od reda«, pasivni podanici. Piaget (1964) je upozorio da<br />
igra s pravilima koja sebi djeca sama postavljaju i u kojima mijenjaju<br />
stalno ulogu predstavlja »odgoj za demokratičnost«.<br />
Stoga valja u nova naselja uvoditi »neiskorišteni prostor«, planirati<br />
površine koje će se slobodno prepuštati djeci i omladini. »U pretjeranoj<br />
savršenosti naših gradova, u kojima je svaki kvadratni metar iskorišten<br />
za neku svrhu, mora se ostaviti mjesta za neplanirano i neposredno.<br />
Potrebna je jedna filozofija nereda.« (Kiihn).<br />
Nije potrebno upozoravati da planiranje zelenih površina koje su<br />
potrebne iz ekoloških razloga, također koriste i potrebama djece i ostalih<br />
građana. Omladini koja se danas svojim oblačenjem i ponašanjem<br />
nastoji razlikovati od odraslih valja omogućiti da u gradu nađu mjesta<br />
za svoja sastajanja, neka stara česma, fontana, neka zgrada sa stepenicama,<br />
neki manje-više napušteni paviljon i slično. Ona mora i grad<br />
načiniti »svojim obitavalištem«. Valja u gradu za djecu ostaviti čitave<br />
ulice gdje se mogu nesmetano igrati, koje će biti zatvorene za prometala.<br />
Zapuštene travnjake — ali ne naša smetlišta oko visokogradnji!<br />
— djeca često preferiraju od uređenih parkova. »Ulica za igranje i stanovanje«<br />
(Wohnspielstrasse) dopušta usku vezu dječjeg kretanja s odraslima<br />
i stanovanjem, ne zaboravljajući ovdje na pse i mačke, golubove<br />
i vjeverice.<br />
2. Omladina. — Moderno naselje uvelo je segregaciju dvaju najdinamičnijih<br />
elemenata ljudske zajednice — zaposlenih odraslih i omladine,<br />
prvi idu na udaljena radna mjesta a drugi u posebne đačke i studentske<br />
domove i učionice. Odvajanje đačke omladine od ostalog pučanstva<br />
je u nekim sredinama postalo odgojni postulat. Da je to osiromašilo<br />
društveni život zajednice nema sumnje. Naravno, da ovakva<br />
segregacija nije uvijek potrebna i poželjna. Svakako ne onda, kad se<br />
takozvani »studentski domovi« po ničemu ne razlikuju od »najamnih<br />
kasarni« i životni standard im često puta ne prelazi moderno uređene<br />
zatvore. Potrebu omladine da stanuje u kolektivima ne može kompenzirati<br />
stanovanje u degradiranim prostorima. Osim toga život u takvim<br />
domovima često ne odgovara stvarnim potrebama omladine za društvenim<br />
životom, jer u njima postoji iz raznih razloga i stroga segregacija<br />
224
Nietzsche je nakon deve (radnog čovječanstva) i lava (boraca za slobodu)<br />
u središte buduće civilizacije stavio — dijete . ..<br />
DOBAR DAN! i doviđenja!<br />
54
po spolovima. U mnogim studentskim centrima vidjelo se da omladina<br />
stvara svoje »komune« u obliku kolektivnog stanovanja, te da sama<br />
slobodno oblikuje prostor i svoj smještaj u njemu. Tako bi prostori s<br />
individualnim spavaonicama i zajedničkim kuhinjama i sličnim prostorijama<br />
za društveni život mogli postati sastavni dio većih stambenih<br />
objekata, to znači integrirani u život ostalih stanara. Primjer zajedničkog<br />
života mogao bi služiti kao najbolji uzor protiv suvremene bolesti<br />
u gradovima, nadme »privatizacije« i povećanog individualizma i<br />
egoizma građana u potrošačkom društvu. Takve komune mogle bi imati<br />
i svoje posebne zgrade. »Komune« ugrađene u zgrade dopuštaju ekspanziju<br />
toga oblika stanovanja, kad pojedini parovi i mlade porodice zažele<br />
živjeti takvim životom i nakon prestanka studija i nakon što su<br />
ušli u normalni radni odnos. Izgleda pomalo apsurdno, ali je činjenica<br />
da se u socijalističkim zemljama nametnuo izrazito malograđanski koncept<br />
stanovanja, dok se novi socijalistički oblici razvijaju spontano u<br />
kapitalističkim zemljama. Omladina danas u velegradovima nastoji oživjeti<br />
one oblike »velike porodice« kakva je kod nas postojala u velikim<br />
porodičnim zadrugama. Ova njezina spontana reakcija protiv modeme<br />
privatizacije je ujedno i najbolji oblik re-socijalizacije čovjeka, njegove<br />
stvarne integracije u kolektivni život. Omladina bi sama morala u socijalističkim<br />
zemljama energičnije da postavi zahtjeve za kolektivnim<br />
i socijalističkim oblicima stanovanja i življenja. Razumije se, takav život<br />
može biti samo slobodan, svatko u njemu ostaje dok želi. Kombinirana<br />
polivalentna zgrada kakvu imamo u vidu u jednom socijalističkom<br />
društvu morali bi osigurati laku fluktuaciju od kolektivnog do<br />
nukleamo-porodičnog, i od nukleamo-porodičnog do usamljeničkog života.<br />
Takva se dinamika oblikovanja društvenog života dade tehnički<br />
lako riješiti. Ali takvo rješenje, koje ide protiv ustaljenih stereotipa,<br />
dopušta da se uklone mnogi društveni konflikti čije posljedice stoje<br />
društvo redovito mnogo novca.<br />
3. Žene. — Žene su vjerojatno ona kategorija stanovnika čija je<br />
uloga u stvaranju socijalne integracije najveća. One u prvom redu najviše<br />
brinu o djeci. I zato je dobro da je prostor na kojem će biti djeca<br />
u ranijoj dobi na dohvatu njihove pažnje. U tu svrhu će im dobro doći<br />
»ulica za stanovanje i igranje« (Wohnspielstrasse), jer će pogledom i<br />
pokretom moći brzo intervenirati u dječjoj igri.<br />
Snabdijevanje domaćinstva životnim namirnicama u najvećoj mjeri<br />
pada na žene, pa je poželjno da prodavaonice budu u blizini, ali u takvoj<br />
blizini gdje se mnogi putovi stanara ukrštavaju, jer su žene najvažniji<br />
faktor u širenju dogođaja koji zanimaju stambenu zajednicu.<br />
Prodavaonice moraju obratiti veću pažnju da vrijeme otvaranja i za-<br />
15 Grad po mjeri čovjeka 225
tvaranja odgovara kretanju domaćica i zaposlenih žena. Valja imati u<br />
vidu da su one često preopterećene raznim poslovima. Neka istraživanja<br />
(Strotzka, 1969) upozoravaju da su žene, koje pate zbog preopterećenosti,<br />
premorenosti i živčane iscrpljenosti, više izložene napetostima<br />
i opterećenosti u vlastitom domaćinstvu nego u uredu, odnosno na<br />
poslu.<br />
4. Neoženjene osobe. — Osobe koje žive usamljenim životom česta<br />
su pojava u modernom društvu. Živjeti usamljenim životom u »usamljenoj<br />
gomili« vjerojatno znači biti u većoj mjeri izložen raznim nelagodama<br />
i nervnim poremećajima nego što je to slučaj u tradicionalnim<br />
naseljima gdje »svaki svakoga poznaje«. Nezbrinuta, materijalno i socijalno,<br />
usamljena žena je česti pacijent kod psihijatara. Haase (1960)<br />
u jednom napisu o higijeni stanovanja kaže da »se preporuča kod planiranja<br />
gradova da se uzme u obzir, ne samo socijalno-psihološke vidove,<br />
već i socijalne probleme ljudi koji stoje po strani od društva«.<br />
Usamljene žene iznad 30 godina mogu odigrati dragocjenu ulogu u socijalnoj<br />
integraciji jedne stambene zajednice, jer su spremne preuzeti<br />
mnoge poslove za koje je zajednica zainteresirana, pod uvjetom da<br />
226
udu doista uključene u društveni žviot takve zajednice s potrebnom<br />
pažnjom. U velikim gradovima većina oboljelih žena (psihijatrijski podaci<br />
u klinici u Diisseldorffu) dolazi iz redova usamljenih. U Beču je<br />
popis stanovništva iz 1961. pokazao da u dobi preko 65 godina preko<br />
509-6 su usamljene žene, dok je muškaraca samo 8°/o. Kiihn preporuča<br />
takvim osobama da razvijaju neformalne društvene veze, kao što je<br />
kupovanje stvari, da odlaze u »shopping centre«, da promijene sredinu.<br />
No, jasno je da to traži povećanu kupovnu moć, s kojom ove osobe<br />
redovito ne raspolažu. Hasse pak preporuča da im se izgrade posebne<br />
zgrade za stanovanje i da ih se odvoji iz okoline normalnih porodica.<br />
No, takva segregacija može izolirati ove osobe od niza korisnih društvenih<br />
djelatnosti koje one mogu vršiti, pod uvjetom da je život zajednice<br />
ispravno organiziran. Ne samo dobrovoljni nadzor nad malom<br />
djecom koja se igraju na ulici ili igralištu, već i svi oni oblici društvene<br />
i kulturne identifikacije o kojima ćemo nešto reći, kao što su prenošenje<br />
lokalne tradicije, unutargradski turizam, posjete kulturnim ustanovama,<br />
dobrovoljni društveni rad u organizacijama i slično. Jedna<br />
od novih studija psiho-analitičara Betelheima ukazuje na to, da su<br />
mnoge neuroze uvjetovane jednim oblikom frustracije ličnosti uslijed<br />
toga što se djeci više ne pričaju priče. Ne valja čitati, nego upravo pričati<br />
živom neposrednom ljudskom rječju. Odsutnost ljudske riječi, koja<br />
djeluje neposredno na osjećaje i maštu drugog čovjeka, jedan je od<br />
najvećih deficita suvremenog čovjeka, kako djeteta tako i odrasloga.<br />
Humanizacija ljudskih odnosa danas traži da se ponovo uvede onaj<br />
oblik ljudske riječi, koji nikakva tehnička pomagala (od televizora do<br />
gramofona) ne mogu nadomjestiti, jer čovjek nije samo homo faber,<br />
on je još mnogo više homo loquax. Društvo u kojem ljudi malo međusobno<br />
izmjenjuju riječi je »bolesno društvo«. Represivne i policijske<br />
režime, koji tjeraju građane u nepovjerljivost i šutnju, uništava bolje<br />
od svakog otpora sama socijalna patologija takvih stanja, čiji je otvoreni<br />
revolt samo vanjski znak moralnog propadanja jednog režima.<br />
Kada je riječ o usamljenim osobama, onda je prvi zadatak zajednice<br />
da znade svaka usta dovesti do riječi, i riječi pretvoriti u jednu<br />
stalnu priču — za mlade i stare.<br />
Mnogo je konkretniji problem u suvremenim naseljima da starije<br />
usamljene osobe ostaju u većim stanovima, što se pokušava ekonomskim<br />
mjerama (povišenje stanarina) suzbijati. Ovakva mjera predstavlja<br />
napad na staru dob i djeluje jedino kao sredstvo da se takve osobe<br />
što prije otprave u »vječno prebivalište«. Normalnije je rješavati ove<br />
probleme preko zajedničarskih mjera •— dobrovoljnom podjelom stambenog<br />
prostora u obliku nove domaćinske zajednice. Nepovjerenje pre<br />
15* 227
ma ovim oblicima, koje se danas mnogo koristi u Engleskoj, posljedica<br />
je izvjesnih barbarskih postupaka i straha kod starih osoba da ne budu<br />
šikanirane i pospješene na svom putu ka »vječnom prebivalištu«. Jasno<br />
je, da jedan zdravi zajedničarski život otklanja ovakve strahove. Istraživanja<br />
o uzrocima samoubojstva u velikim gradovima ukazuju kao na<br />
uzrok usamljenost i nezbrinutost, što se ima pripisati »anonimnosti<br />
urbanog života« (Stengel, 1969). Nasuprot tendencijama samoubojstvu,<br />
autodestrukciji, kao i tendencijama agresivnosti prema drugim, ističe<br />
se uloga »susjedstva«, uske povezanosti među stanarima jedne zgrade<br />
ili naselja.<br />
Ispitujući kritički teoriju »susjedstva« u modemom urbanizmu, E.<br />
Ktihn dolazi do sljedećih stavova:<br />
»1. Susjedstvo (njem. Nachbarschaft, engl. neighborhood) je složeni<br />
pojam, čiji sadržaj u pogledu ljudskih odnosa ide od grupe stanara sve<br />
do osjećaja zajedničkog pripadništva u većim grupama, na primjer u<br />
gradskim četvrtima. Grupa i ograničeno područje su nužni i mogući<br />
u sljedećim veličinama: stambena grupa — ulica za stanovanje i igru<br />
— stambena zajednica.<br />
2. Zajednički susjedski život, bez obzira u kojem stupnju, ne smije<br />
se nametati nego jedino načiniti mogućim.<br />
3. Susjedstvo bi bilo pretjerano, kad bi ono tražilo zajednicu imutar<br />
jednog stana.<br />
4. Mogućnost za dobrovoljnu izolaciju je isto tako važna kao i za<br />
uspostavljanje jednostavnih društvenih veza.<br />
5. Raščlanjavanje je osnovni princip oblikovanja.« (Op. cit. str. 279).<br />
5. Stari ljudi. — Sa starim ljudima završava onaj životni ciklus koji<br />
je s djecom započeo. Kao što su djeca najpogodnija kategorija za socijalnu<br />
integraciju upravo zbog svoje bespomoćnosti, stari ljudi su<br />
najpogodniji zbog svoje svestrane pomoći. U stare ljude ovdje ubrajamo<br />
i penzionere, koji zbog relativnog produženja ljudskog života i<br />
skraćenja radnog staža postaju sve »mlađi« a time i nezaposleniji, raspoloživi<br />
za sve vrste poslova u slobodno vrijeme.<br />
Nije starost po sebi, kao što izgleda, teška, nego je teško starenje,<br />
prilaz u status starca, primjećuje Kiihn. To je sociološka činjenica, ako<br />
se uzme u obzir veliki postotak samoubojstava u dobi od oko 60 godina.<br />
Naša civilizacija ne poznaje starenje kao ugledni društveni status. Nekada<br />
je »starce mudrost resila«, a danas se u staraca traži »mladenačka<br />
efikasnost«. Društvo se više ne zasniva na mudrosti nego na efikasnosti,<br />
pa izgleda da je u tome i niz poteškoća prilagodbe na staru dob. S<br />
druge strane, sve razvijeniji sistem penzionog osiguranja dopušta mno<br />
228
gim ljudima da još u »punoj snazi« napuštaju zaposlenje i da osjećaju<br />
dosadu ili neadekvatnost svojeg položaja. Naravno, ono što smo rekli<br />
o usamljenim ljudima i neženjama, ponavlja se i kod starih ljudi, da<br />
se najviše tuže na to da »su sami i da se nitko ne brine za njih«. To<br />
je pojava kod suvremenih porodica, gdje mlade generacije nastoje što<br />
prije napustiti stanovanje sa starijom generacijom, pa ova postaje sve<br />
više usamljena. I u ovom slučaju je lijek za usamljenost organizirani<br />
zajednički život. Zato smo i rekli da se ovdje radi o jednoj kategoriji<br />
koja se veoma korisno može koristiti za socijalnu integraciju. Uostalom,<br />
naše iskustvo pokazuje da se oko održavanja kuća i funkcioniranja<br />
kućnih savjeta kod nas jedino brinu penzioneri i domaćice, dok<br />
zaposleni muškarci pokazuju izrazitu ravnodušnost prema ovakvim<br />
obavezama.<br />
Stari ljudi se žale često da su »drugima na teret«, pa je stoga »opterećivanje<br />
često puta isto što i oslobađanje« (Rosenmayer i Kockers,<br />
1965). Jedno od opterećenja koje donosi mnogo zadovoljstva starim<br />
ljudima je »umijeće biti djed« (V. Hugo). Ili baka, dakako.<br />
Stari ljudi i djeca su ona kategorija stanovnika koja može u najvećoj<br />
mjeri osigurati kontinuitet u zajedničkom životu, jer su najviše<br />
prisutni u zajednici, bilo u stanu bilo na ulici, na igralištu ili okolnom<br />
parku. Stari ljudi su i najpogodniji da uočavaju razne nedostatke u<br />
organizaciji stambenog naselja i zajedničkog života.<br />
Istina je da stari ljudi u malom postotku žele neko ponovno zaposlenje<br />
(samo oko 4% prema Blumeu, 1962), no zaposlenje u aktivnom<br />
zvanju znači upravo izvlačenje iz stambene zajednice i porodičnog kruga,<br />
a taj upravo u dokolici postaje privlačniji od profesionalnog zaposlenja,<br />
te se u njegovu okviru mogu naći mnoga zanimanja koja su stari<br />
ljudi spremni preuzeti. Tek u nekim slučajevima može se i stvarno<br />
zvanje nastaviti u smanjenom obliku, a na korist nepđsredne stambene<br />
zajednice. Penzioneri milicionari mogu se brinuti oko održavanja reda<br />
u kući ili na ulici. U SAD oni zadržavaju svoje uniforme i dobivaju<br />
posebne plakete kojima se odaje priznanje njihovom dugogodišnjem<br />
službovanju. Time njihova funkcija dobiva na društvenom ugledu i<br />
lakše se uklapa u konstruktivnom pogledu u samu zajednicu. U Hannoveru<br />
penzioneri iz raznih zanimanja zapošljavali su se na tri sata dnevno<br />
u poslovima kontrole saobraćaja, praćenju djece u školu i slično.<br />
U Nizozemskoj postoje fabrike za stare ljude s 3-satnim radnim vremenom,<br />
u Kopenhagenu robna kuća u kojoj penzioneri prodaju stvari<br />
koje su sami napravili. Slične su organizacije i za invalide. Pored dobrovoljnosti<br />
u takvom redu neophodna je i izvjesna psihološka priprema<br />
229
i rukovođenje, jer su stari ljudi manje skloni prilagođavanju i pridržavaju<br />
se svojih navika.<br />
Anketna istraživanja starih ljudi (Rosenmayer, 1965, Blume, 1962)<br />
pokazala su da se oni najradije zadržavaju u zelenim površinama, parkovima,<br />
botaničkim i zoološkim baštama, uz rijeke, i uopće u prirodi.<br />
Njihova »ekološka orijentacija« — bijeg u prirodu — čini ih također<br />
veoma podesnim da vode neposredni ili posredni nadzor nad djecom<br />
koja se kreću u istom miljeu. Za ljude koji su veliki dio života<br />
proveli po nezdravim tvorničkim ili uredskim prostorijama je bavljenje<br />
baštama i parkovima unutar stambenih naselja stvarno zadovoljstvo.<br />
230<br />
c) Protiv birokratizma i segregacije<br />
Iako nismo mnogo govorili što smatramo stvarnim samoupravljanjem<br />
na nivou stambenih i mjesnih zajednica, jasno je da ono znači<br />
u sociološkom pogledu maksimalno sudjelovanje stanara u donošenju<br />
odluka u vezi sa svim vidovima njihova života. A to znači stvaranje odgovarajućih<br />
odbora i komisija, pa i organizacija, koje neće prepustiti<br />
odlučivanje administraciji i administrativnoj birokraciji. Razumije se<br />
da samoupravljanje pretpostavlja decentralizaciju odlučivanja u mnogim<br />
stvarima koje se tiču svakodnevnih briga građana. Ono znači i odlučivanje<br />
o izgradnji naselja, o njihovom društvenom i prostornom<br />
uređenju, što se danas redovito prepušta urbanističkim uredima. Aktivno<br />
uvlačenje građana u urbanu politiku je preduvjet stvarne demokratizacije<br />
i socijalne integraoije društva. Uspjesi grada Bologne mogu u<br />
tome služiti kao primjer.<br />
Upozorimo da se birokratska praksa sastoji bivstveno u stvaranju<br />
privatizacije i segregacije među raznim kategorijama i grupama stanara.<br />
Demokratska praksa mora nastojati da po mogućnosti sve oblike segregacije,<br />
stvaranje barijera među ljudima, ukida. Kao česti oblik socijalne<br />
segregacije u Bologni se navodi udaljavanje iz normalnih ustanova<br />
svih onih pojedinaca koji su defektni ili imaju poteškoća s društvenom<br />
adaptacijom. Na primjer, starce se šalje u staračke domove, siromahe<br />
u domove za sirotinju, invalide u invalidske domove, neurotičare u azile,<br />
teško odgojivu djecu u odgojne domove, tupu djecu u posebne razrede,<br />
a duševno zaostale u posebne škole. U Bologni su prestali s ovakvom<br />
praksom. Od 1971. godine tamo su uklonjene sljedeće filantropske<br />
ustanove: jedan dom s 40 djece iz socijalno ugroženih porodica, dom<br />
sa 140 djece s posljedicama dječje paralize, dom sa 130 duševno defioijentne<br />
djece, jedan dom sa 70 gluhe djece, te specijalna škola s 58
mongoloida. Prijašnji stanovnici ovih domova žive sada kod svojih roditelja<br />
ili u kućama dobrovoljnih staratelja, pohađaju normalne škole,<br />
a za psihološku i psihijatrijsku brigu postoji posebni poliambulatorij<br />
gradske četvrti. Tako su iščezle ove vrste modernih ghetosa. Razumije<br />
se da takva politika socijalne integracije teško adaptativnih osoba pretpostavlja<br />
da postoji određena obrazovanost žitelja u tom smjeru, ali<br />
i da oni sami shvaćaju zahvaljujući svojem načinu života, da je takav<br />
oblik socijalne integracije, iako postavlja izvjesne obaveze i poteškoće<br />
za društvenu sredinu, bolji i humaniji. U svijetu danas postoji dosta<br />
široki pokret protiv geta, koji stavlja težište na socijalnu prevenciju,<br />
a ne na segregaciju iz društva uklonjenih osoba. Bologna je za teže<br />
slučajeve organizirala posebne stanove za roditelje s više djece, koji se<br />
nalaze pod stalnim nadzorom socijalnih radnika. Socijalni radnici mogu<br />
intervenirati preventivno da bi spriječili teže posljedice u određenim<br />
slučajevima poznavajući porodične prilike u pojedinim kućama. Isto<br />
tako i stari ljudi ostaju u porodicama. »U staračkim domovima društvena<br />
smrt nastupa ranije od fizičke smrti«, kaže sociolog Ermano<br />
Tondi.<br />
231<br />
B. OBLICI SIMBOLIČKE IDENTIFIKACIJE<br />
Simboli imaju velik značaj u kolektivnim identifikacijama. Ljudi se<br />
identificiraju pomoću zastava, klupskih znački, gradskog grba, ah i<br />
preko krajolika, izgleda grada, neke markantne građevine. H. J. Helle<br />
(1969) smatra da u naše tehnološko doba ovi drugi imaju veći značaj<br />
nego prvi: »Simboli kao zastave, partijske značke i drugi, imaju u visokomehaniziranom<br />
industrijskom društvu u naše vrijeme manji značaj<br />
u usporedbi s drugim fazama kulturne historije«. Funkcija simbola<br />
ostaje potreba čovjeka da izrazi svoje pripadništvo nekoj društvenoj<br />
grupi ili nekom kraju, ali isto tako da ga podsjete da on ne pripada<br />
samo nekom prostoru nego i jednom vremenu. Simboli su najpogodni ji<br />
da se uspostavi kontinuitet u vremenu, označe etape u tradiciji, događanja<br />
u povijesti, dalekoj i živoj, drugim riječima, da upozore na ukorjenjenost<br />
čovjeka u vlastitoj kulturnoj i nacionalnoj historiji. Suvremena<br />
tehnička civilizacija sklona je često tome da ne vodi računa o<br />
vremenskoj dimenziji ljudske egzistencije, da ignorira simbole koji ga<br />
vežu uz povijest i, još više, uz sam doživljaj vremenskog trajanja, kao<br />
što ignorira i ukotvljenost čovjeka u samoj prirodi i permanentnoj potrebi<br />
da ostane vezan tjelesno i psihički uz prirodu.
Priroda ima također svoje simbole, a prostorne tvorevine kao visoke<br />
i niske gradnje, kao otvoreni ili zatvoreni trgovi i prostori samo<br />
izražavaju ove prirodne načine doživljaja okoline. Već smo spomenuli<br />
da protiv atomizacije društvenog tkiva, da protiv rastvaranja tradicionalnih<br />
zajedničkih tvorbi moramo uvesti u život naselja i grada svo<br />
mnoštvo i bogatstvo simbola što čovjeka podsjećaju na složenost njegovih<br />
društvenih veza u prostoru i vremenu! Simboli i znakovi, kako<br />
ih ovdje uzimamo, mogu imati više eksplicitni ili implicitni sadržaj:<br />
jedan pano običnim riječima i crtežom može mnogo toga reći da bi se<br />
prepoznao kraj u kojem je sagrađeno naselje, ali' znak pijetla ili zvijezde<br />
može isto tako mnogo govoriti svojim afektivnim i nesvjesnim<br />
sadržajem. Simbolička komunikacija u ljudskim naseljima nastala je<br />
kao životna i društvena potreba spontano, danas joj valja dati osmišljenu<br />
i planiranu funkciju. Kao što se misli o rasporedu i veličini građevina<br />
i putova, tako i kod planiranja naselja, — svakog naselja, jer<br />
ne smije biti bezimenih i besadržajnih naselja! — valja razmisliti o<br />
svim mogućim simboličkim sadržajima koje treba u njih ugraditi. Pri<br />
tome se ne smije smetnuti s uma da svako ljudsko doba ima svoje<br />
simbole — druge djeca, a druge staroi — ali da se svako doba rado<br />
susreće sa svim, da svi imaju podjednako pravo da budu prisutni. I još<br />
nešto — najljepši simboli su oni koje nam ostavljaju umjetnici, slikari<br />
i kipari. Suvremeno društvo bez bogatstva likovnog izraza osuđeno je<br />
na dehumanizaciju. Ljudi će isto tako rado i još radije prikupiti sredstva<br />
za umjetnička ostvarenja u svojem naselju, kao što to rade za neke<br />
druge više banalne svrhe.<br />
Kao što se planira prostorna izgradnja tako valja planirati i oblike<br />
simboličke identifikacije: uključivši i sve što smo rekli o socijalnoj<br />
integraciji ranije. U principu ne bi se smjelo jedan vid izgradnje lučiti<br />
od drugoga, a povezivanje ovih dvaju vidova moralo bi postati paradigma<br />
svakog urbanizma. Naravno, potrebno bi bilo načiniti jedan inventar<br />
o oblicima simboličke identifikacije, isto tako kao što se pravi<br />
inventar ljudskih potreba u vezi sa stanovanjem ili inventar nekog muzeja,<br />
a takav inventar ne može biti samo općenit nego u najvećoj mjeri<br />
zavisi od lokaliteta, koji s te strane valja analizirati.<br />
Navest ćemo koji su to oblici simboličke identifikacije koje valja<br />
potražiti: 1) lokalno ekološko (naziv livade ili potoka, neka šuma ili<br />
stari hrast, stado koje je tu nekada paslo, itd.), 2) etnografski (stare<br />
kuće ili kolibe, stare nošnje, stari zanati, itd.), 3) kulturno-historijski<br />
(neki povijesni dogođaj, neka istaknuta ličnost, ostaci iz prethistorije,<br />
stari grbovi, oznake mjesta, itd.), 4) socijalno-politički (ustanove sa zna<br />
232
čajnim političkim ili socijalnim obilježjem, koje će dominirati naseljem;<br />
među socijalnim ustanovama imamo u vidu d one sa rekreativnim<br />
ili sportskim obilježjima).<br />
Kad se radi o simboličkoj identifikaciji tada i prividno beznačajni<br />
podatak ili događaj može dobiti veliki emocionalni naboj d trajniji smisao,<br />
postati neka vrsta legende, pa i same legende ili izmišljeni događaji<br />
također su pogodni simboli. Realnost i mašta se uvijek isprepleću u<br />
ljudskom osjećanju. Važno je da se konačno dokine ono djelovanje<br />
modernih naselja što razaraju okolinu kao »buldožeri pustoši«, stvarajući<br />
bezličnost i anonimnost, socijalno i moralno ništavilo i tamo gdje<br />
ono ranije nije postojalo.<br />
1. Dajmo identitet naselju. — Nijedno naselje ne bi smjelo biti bez<br />
svoga imena, koje govori nešto o njegovu porijeklu i nastanku. Bezimena<br />
naselja su kao bezimeni ljudi. Ali kao što se ljudi često pitaju o porijeklu<br />
svoga imena, tako se moramo pitati i o onome jednoga naselja.<br />
Tko će nam o tome nešto reći? Valja odabrati mjesto, postaviti neki<br />
pano ili slično i reći nešto o tome. Dobro je pronaći i neki simbol.<br />
Kipar Branko Ružić je za novo zagrebačko naselje Travno pronašao<br />
izvrstan simbol — skulpturu — stado volova koji se odmaraju na livadi.<br />
Ovaj simbol nije smiješan, on može postati ispunjen snažnim emocionalnim<br />
nabojem, naročito u jednoj urbaniziranoj sredini. Možemo od<br />
njega načiniti simbolički stožer-matricu — za oblikovanje čitava naselja.<br />
Na primjer, središte naselja može u parku sadržavati kolibu-rekreaciono<br />
mjesto (gostionicu, kavanu, lokalni muzej) — koji će nam nešto<br />
govoriti o stočarskoj tradiciji ovoga kraja, a stočarski simboli mogu<br />
postati i strukturalni elementi povezivanja naselja preko kućnih simbola.<br />
Ova će simbolika dati naselju kontinuitet s prošlošću, uvesti u<br />
njega dio izgubljene prirode i civilizacije, pobuditi drage uspomene kod<br />
starijih generacija, a poučiti o mnogo čemu korisnome najmlađe. Postavimo<br />
uz kuće u parku i nastambu s domaćim životinjama, tako da<br />
djeca mogu dolaziti s njima u dodir, i jedan dio prošlosti će ovdje<br />
živjeti i vršiti svoju ljudsku ulogu.<br />
Razumije se ovakvo ime-simbol jednog naselja — može biti i nešto<br />
sasvim drugo, ali ne zaboravimo da svako takvo ime, ako je podesno<br />
za neku simboliku, može postati dominantni simbol čitava naselja i matrica<br />
za njegovo kulturno i prostorno oblikovanje. Arhitektura se mora<br />
pokoravati prostoru koji je već, i prije nego što je postao skup zgrada,<br />
imao svoj društveni d humani sadržaj. Umjesto da se gradi na pijesku<br />
ili kamenju, valja graditi na ljudima i njihovoj tradiciji.<br />
233
2. Dajmo identitet ulicama i parkovima. — Nazivi naših ulica nose<br />
redovito imena značajnih ljudi ili drugih krajeva i naselja. Stanari tih<br />
ulica čitaju ih svakodnevno, ali ne znaju o kome se radi i što oni znače.<br />
Nitko se nije potrudio da im objasni tko je bio čovjek kojemu smo<br />
posvetili ovu ulicu ili zašto nam je drag neki kraj ili grad koji je ušao<br />
u naše naselje svojim imenom. Panoi i slični objekti koji mogu objasniti<br />
prisutnost ovih imena kod nas ne postoje. To su imena s kojima se ne<br />
možemo upoznati, koja su prazna i besmislena. A s njima bi se dalo<br />
ipak mnogo postići! I ona bi mogla biti izvori simbola koji bi dali pečat<br />
čitavoj ulici, nekom parku, nekom dvorištu. Valja samo razmisliti<br />
i zamisliti: ako mrtve stvari mogu progovoriti, zašto ne bi mogli mrtvi<br />
ljudi i daleki krajevi?!<br />
3. Dajmo ime i znak kućama. — Zadovoljavamo se redovito imenom<br />
ulice i brojem da bismo identifioirali neku kuću. Arhitekt će nastojati<br />
da joj istakne identitet i oblikom. Je li to dovoljno? Nekada su kuće<br />
dobivale svoj identitet po porodicama i plemenima koja su u njima<br />
stanovala, i kuće su bile neodvojive od svojih stanara. Danas između<br />
kuće i stanara ne postoji nikakva identifikacija, jedno su drugome potpuno<br />
strani i zato se međusobno uništavaju. Zašto ne bi svaka kuća,<br />
kao što je nekada svaki dvorac, imala svoj znak, svoj grb, svoje plastično<br />
i simbolično ime, nešto po čemu bi se prepoznavali njeni stanari?<br />
Aristokracija je imala grbove, patrijarhalno građanstvo je imalo zadužbine<br />
sa svojim imenom, zanatlije oznake cehova ili zanata, suvremeno<br />
građanstvo postalo je potpuno anonimno. Još jedino seoski gazde<br />
kapijama i ogradama svojih kuća nastoje dati pečat svog dostojanstva!<br />
Svi su zapanjeni uspjehom slikara-primitivaca, koji za svoje slike<br />
dobivaju basnoslovne novce, dok veliki majstori jedva životare. Tajna<br />
ovoga uspjeha leži u dubokoj potrebi čovjeka da se izjednači s onim<br />
vanjskim simbolima, naseljima i predmetima koji dopuštaju lako prenošenje<br />
individualne egzistencije u okolinu, lako prisvajanje okolnog<br />
svijeta, laku personifikaciju s preobrazbom okoline po čovjeku. Tehnička<br />
civilizacija je lakoću ovakve identifikacije i projekcije ličnosti u<br />
vanjski prostor jako otežala, učinila gotovo nemogućim. Postoji duboka<br />
nostalgija u ljudima za prostorima koji će im omogućiti takvu identifikaciju.<br />
Mi je možemo postići u modernim naseljima samo vještim<br />
kombiniranjem malih i velikih građevina, prostorima u kojima čovjek,<br />
ako ne čitavo vrijeme ali barem neko vrijeme, može osjetiti ambijent<br />
koji mu olakšava takvu identifikaciju. Koji put je korisna simbolika<br />
koja predstavlja izvjesnu regresiju u dječje doba, u primitivniji mentalitet,<br />
klanski ili plemenski. Kuće bi se moglo označavati i klanskim<br />
234
simbolima, životinjama, biljkama, stiliziranim simbolima, pružajući<br />
ljepotu starih civilizacija. To nije skupo! Valja samo iznad trijema<br />
ostaviti prostor da se takav poveći plastički predmet postavi.<br />
4. Ukrstimo putove, raspletimo jezike. — Naše djevojke u partizanskom<br />
ratu prije ofanzive razmrsile bi kosu da se »borcima ne bi zamrsili<br />
putovi«. Naša deviza mora biti suprotna: zamrsimo i isprepletimo<br />
putove, da bi se razmrsili jezici! Najčudovišnije tvorevine urbanog<br />
otuđenja vidio sam u Americi, gdje ljudi sjednu u vlastiti auto garažiran<br />
uz njihovu osamljenu kuću u predgrađu i voze se daleko da bi ga<br />
natovarili namirnicama, gotovo ne izlazeći iz njega, ili da bi pogledali<br />
neki film na otvorenom prostoru ne izlazeći iz automobila! Naravno,<br />
naš cilj mora biti da ljudi zadovoljavaju svoje dnevne potrebe u naselju<br />
tako kako bi se njihovi putovi što više ukrštavali, da bi protiv svoje<br />
volje dolazili sve više u dodir jedni s drugima i stekli priliku da razmijene<br />
neku ljudsku riječ. Principi koji važe za promet u velikom gradu<br />
ne važe za naselje, naročito ne za njegovu unutarnju jezgru ili stranu,<br />
gdje pješak dominira. Corbusier je svoju Marseljsku kuću izgradio kao<br />
brod na pustom Oceanu. Ovu pogrešku ne valja ponavljati. Ljudi neka<br />
stanuju u prostoru gdje se izlazi i ulazi u kuću, gdje se mijenja prostor,<br />
gdje se ambijenti radikalno razlikuju, kao kuća i park, ili kao spavaonica<br />
i čitaonica. Kao što zdrava klima traži kontraste toploga i hladnoga,<br />
tako i zdrava stambena sredina traži kontraste kuće i prirode,<br />
kuće i parka, svojega doma i javnog lokala. Cilj mora biti smanjenje<br />
privatizacije.<br />
Prostorna simbolika naselja. — Kao svaki plastični oblik tako i<br />
zgrade i naselja imaju svoju simboličnu vrijednost, možda čak značajniju<br />
od svake druge, jer se najduže i najlakše urezuju u ljudsko pamćenje,<br />
tako da ih čovjek može »vidjeti i iz daljine«.<br />
Tako visoke građevine nose u sebi momenat monumentalnosti, koji<br />
izražava želju čovjeka da se vine sa zemljine površine u visine. Čovjek<br />
koji »stoji visoko« uvijek je bio više cijenjen od čovjeka koji »stoji<br />
nisko«, kao što se i »više krugove društva« cijenilo više od »nižih krugova«.<br />
Međutim, visini prijeti izolacija, kao što nizini prijeti anonimnost.<br />
Ako čovjek teži intimnosti, tada će mu se od »visine« lako zavrtjeti<br />
ili će u njoj osjećati nelagodu. Eiffelov toranj postao je simbol novog<br />
vremena, a tako i neboderi. Međutim, dok se za crkve i tornjeve može<br />
reći da su nastali »htijenjem« čovjeka i težnjom ka visini i monumentalnosti,<br />
visoke gradnje su »nužne« i »nametnute«, prije svega skupoćom<br />
zemljišta za gradnju. Smatralo se da su neboderi jeftiniji, međutim<br />
ekonomske analize pokazale su da sama gradnja nije jeftinija<br />
235
(ako apstrahiramo od cijene zemljišta), da su kuće srednje visine jeftinije<br />
(Amsterdamska komisija, 1929, Švedski savez arhitekata 1974. i<br />
drugi). Izgleda da se neboderima želi više naglasiti izraz i moć suvremene<br />
tehničke civilizacije. Zato je Frank Lloyd Wright konstruirao kao<br />
utopiju zgradu od 1600 metara visine! Iako diskusija o prednostima i<br />
nedostacima visokih zgrada nije završena, vjerojatno se za nju može<br />
reći sljedeće: »Stvarne razloge za pojavu visoke zgrade valja tražiti s<br />
onu stranu razuma. Može se pretpostaviti da je »visoko« jednako onome<br />
što apstraktno znači istaknuto: visoki činovnik, visoki savjet, visoka<br />
škola, visoka kuća. Stari snovi čovjeka o letu značili su osvajanje visine<br />
i brzine. Kraljevska ideologija je od najranijih vremena uključivala magijski<br />
let, koji nalazimo u svim arhaičkim kulturama, kao i let u nebo i<br />
ptičji let.« (E. Kiihn) Pomoću leta dostiže se »transcendencija« i »sloboda«<br />
(Mircea Eliade, 1959); Riistow (1950) vidi u ©proštenju epifanije, pomoću<br />
predodžbe leta u visinu da bi se dostigla magijska stvarnost, bitni<br />
element promjene religijskog svjetonazora. Za Hellpacha (1835) je »čuvstvo<br />
visine« važna komponenta odnosa prema okolini (Kiihn, 264). Nije<br />
potrebno da ovome dodamo svu bogatu simboliku brda. Niti »ponosni<br />
karakter« brđana nasuprot »skromnosti« ravničara!<br />
Jedno je jasno, visina je jedan od bitnih odnosa čovjeka prema okolini,<br />
ali odnos koji znači prije svega kretanje ka kontemplaciji i izolaciji.<br />
Zato ga treba smatrati ljudskom potrebom ali potrebom na marginama<br />
prostornog života zajednice. Kao svaki marginalni prostor on<br />
može sadržavati velik broj pojedinaca, ali njega se može opravdati samo<br />
onda, ako predstavlja samo jedan momenat ili fazu života — omladinske<br />
komune se kreću u ekstremima visine i podzemlja! — te ako mu<br />
se može organski suprotstaviti, to jest u vidu prostorne izgradnje, kontrapunkt<br />
u gustoj intimnoj mreži zajedničarskog života, s kojima je<br />
funkcionalno povezan.<br />
Ne ulazimo u simboliku onih objekata koji imaju doista izrazito<br />
simbolički karakter u odnosu na suvremenu civilizaciju, kao što su<br />
televizijski i slični tornjevi, jer oni pored svojeg estetskog i moćnog<br />
djelovanja mogu zadovoljiti povremenu potrebu čovjeka da se »popne<br />
u visinu«.<br />
Danas sve više prevladava koncepcija da se visoka gradnja kombinira<br />
s niskom gradnjom, tamo gdje se iz ekoloških razloga ne može<br />
sasvim izbjeći visoka gradnja. S niskom gradnjom susrećemo se odmah<br />
s pitanjem značenja prostora za život uopće imutar šire zajednice.<br />
»Suprotni pol visokim građevinama je zatvoreni, ograđeni prostor:<br />
uzbuđenje znači jedan, umirujuće opasivanje drugi. Suprotni par<br />
236
»muško« i »žensko« ulazi u igru. Doživljaj visokog je često rijedak i<br />
kratkotrajan. Prostor nas okružuje često i dugotrajno. Toranj pobuđuje<br />
pažnju, prostor štiti. Visina je djelo — postoje, kao što rekosmo,<br />
vremena kojima je iz neobjašnjivih razloga ona bolje odgovarala —<br />
prostor je bezuvjetan. Možda je on jedan arhetipski doživljaj.« (Kiihn)<br />
Zatvoreni i opasani centralni prostor pojavljuje se svagdje kao prostor<br />
ispunjen simbolikom zajedniškog života, kao da su podsvjesne<br />
zajedničarske težnje tražile u njemu izraz jednog zgusnutog smisla i<br />
kulta takvog smisla. Centar ni u jednom gradu nije izgubio svoju atraktivnu<br />
moć, iako je često izvor razočaranja, jer je izgubio svoju raniju<br />
funkciju. Stoga je potrebno dati centralnom prostoru u naselju tradicionalni,<br />
podsvjesni, urođeni, arhetipski karakter kojega je oduvijek<br />
imao. On je onaj prostorni oblik što u najvećoj mjeri služi socijalnoj<br />
integraciji. Ćak i onda, kad se radi o naselju koje je smješteno tangencijalno<br />
na stvarni gradski centar. Svako naselje mora imati svoj centar<br />
kao paradigmu gustoće društvenih veza i dodira, kao simbol zajedničarskog<br />
života uopće!<br />
Pitanje je, međutim, kakav sadržaj dati u suvremenim uvjetima<br />
ovome prirodnom centru zajednice, koji je nekada zauzimala crkva ili<br />
sajmište?<br />
Naravno, nemamo u vidu da to bude neka vrsta »poslovnog centra«,<br />
iako neke funkcije kupovanja mogu biti i u njemu smještene, ali ne<br />
one koje obavezuju, kao ishrana, nego one koje daju mogućnost za<br />
šetnju i kontemplaciju (knjige, umjetnine, trajne vrijednosti). Nakon<br />
što je funkcija poslovnosti razorila u mnogim gradovima tradicionalne<br />
centre, treba suprotstaviti u svim satelinskim naseljima funkciju dokolice,<br />
dokolice s kulturom. Pri tome ćemo neke svakodnevne korisne<br />
funkcije ostaviti. Naš princip će biti da je centar mjesto gdje se isprepleću<br />
putovi zajednice na najgušći način, gdje se susreću kategorije<br />
građana koji su najveći šetači u zajednici, i koji sam po sebi posjeduje<br />
atribute i ustanove privlačnosti tako, da će svatko htjeti barem jednom<br />
dnevno da se nađe u njemu. Takav će centar biti »toplo srce«<br />
zajednice, njegova mandala, zatvoreni prostor u kojem se svatko dobro<br />
osjeća, jer dolazi u dodir s bliskim ljudima, ali i s prirodom, u njemu<br />
vlada opuštenost od dnevne žurbe i svatko će imati vremena da porazgovara<br />
s drugim, makar i nekoliko riječi.<br />
Naš će princip oblikovanja zajedničarske skupine u modernom gradu<br />
biti takav da prema njegovoj periferiji raste brzina kretanja, to jest<br />
glavne komunikacije će je opasivati, ali neće prodirati u nju, pa će<br />
tamo biti i oni koji vole brzinu i poslovnost u visokim zgradama. Tamo<br />
237
će vladati tjeskoba između anonimnosti d zajednice, dok će se prema<br />
sredini vrijeme usporavati, zgrade snižavati, prostor zatvarati, pješaci<br />
oslobađati, tjeskoba iščezavati, a intimnost u dodiru s drugima i prirodom<br />
rasti. Ne samo po prostornim oblicima u pogledu zgrada, nego<br />
i po socijalnoj dimanici on će imati amfiteatralnd karakter, čija će središnja<br />
pozornica svakome dopustiti da bude glumac.<br />
Što ćemo, dakle, smjestiti u središte? Niske zgrade s rekreativnim<br />
i kulturnim sadržajima. To može biti i škola i muzej, i dom kulture i<br />
kavana, i rustikalna gostionica i nastamba s domaćim životinjama, i<br />
dječje igralište i dio »našeg kraja« (lokalni muzej s nekoliko simboličkih<br />
eksponata, koji ukazuju na »korijen mjesta«). I mnogo još drugoga<br />
čime se takav prostor može ispuniti. Mnogo klupa za starce i<br />
mnogo ljuljački za djecu, mnogo staza za mlade trkače i stabala za ptice<br />
i vjeverice. To sve zajedno, dakako, nije skupo, a jako pojeftinjuje<br />
sve troškove koje imamo za nezdrave ljude, neurotičku i neadaptiranu<br />
djecu, radne ljude, delinkvenciju, ljudske sukobe i tako dalje. Računica<br />
ide u prilog štednji.<br />
Odnos prema prirodi i ruralizacija grada. — Nećemo ovdje govoriti<br />
0 svakako dominantnom problemu naše epohe, to jest o »ekološkoj<br />
krizi«, o uništavanju prirodne okoline zagađivanjem zraka, podzemnih<br />
1 površinskih voda, uništavanjem zelenog pojasa, životinjske bio-mase i<br />
slično, o svemu onome što direktno prijeti ljudskom zdravlju i postojanju<br />
ljudske vrste, a što je djelo samorazarajuće djelatnosti ljudske<br />
vrste. Govorit ćemo samo o odnosu prema prirodi i prisutnosti prirode<br />
u urbanom životu s obzirom na psihofizičke potrebe čovjeka.<br />
Urbanizacija je stvorila danas jednu novu »prirodnu sredinu«, takozvanu<br />
vještačku ili »sekundarnu sredinu«, koja je čovjeka jako udaljila<br />
od prirodnih uvjeta života. Ona mu je u mnogočemu život učinila<br />
lagodnijim, ali ne zato zdravijim. Koliko god individualni automobili<br />
olakšavaju pojedincu kretanje, toliko oni pogoduju i najčešćem oboljenju<br />
— srčanim 'infarktima, ne spominjući trovanje ugljičkim monoksidom.<br />
Ispitivanja su pokazala da život u umjetnoj okolini, s izjednačenim<br />
klimatskim uvjetima, umanjenom pokretijivošću ii dodirom<br />
s prirodom izaziva zamor, uspavanost, pomanjkanje energije i općenito<br />
lake simptome degeneracije. »Manjkaju razlike u temperaturi na koje<br />
se čovjek naviknuo kroz tisuće godina, uslijed promjene klime kroz<br />
godinu i kroz dnevni ritam; majkaju i aritmetičke promjene na temperature<br />
i time određeni podražaji na kožu i tijelo koji se očetuju u povećanoj<br />
duševnoj i fizičkoj pokretljivosti«. (Hoffman, 1973). Manjkaju<br />
zelene površine, koje su u Engleskoj kao minimum odredili na 20 m2<br />
238
po čovjeku u jednom naselju (u Sovjetskom Savezu samo na 8 m2),<br />
u Zagrebu je samo 1,6 m2 po čovjeku!<br />
Ljudi koji tek ulaze iz seljačke kulture u tehničku još nisu svjesni prednosti<br />
prve i opasnosti druge, kao ni one urbanizirane beduinske grupe<br />
koje su se urbanizirale i degenerirale, kao što je objašnjavao Ibn<br />
Khaldum već u 8. vijeku. Zelene površine potrebne su ne samo radi<br />
kisika i normalnog disanja, one su potrebne i za kretanje po njima i<br />
za bavljenje u njima. Čovjek se može potpuno opustiti od gradskoga<br />
ritma tek u prirodi, tek u njoj njegove zjene nalaze pogled u daljinu<br />
koji odmara, a mozak dekoncentraciju koja omogućuje mašti da ga<br />
oslobodi tehničke i dogmatske krutosti. Pod dogmatskom krutošću valja<br />
imati u vidu i sve one futurističke urbanističke vizije koje nastoje<br />
čovjeka sasvim podrediti »vještačkoj okolini«, a prirodu sačuvati još<br />
jedino u teglama i krletkama.<br />
Razvitak tercijarnih djelatnosti, ali i mehaniziranog i automatiziranog<br />
rada, traži »povratak prirodi«, u prvom redu poslovima koji nose<br />
prirodno obilježje, gdje čovjek može pratiti kako raste plod njegova<br />
rada i njegova uzgoja. Zato ideja cvjetnog pojasa oko velikih gradova<br />
kao zona za oporavak od tjednog posla nije još dovoljna. Valja bašte<br />
unijeti u naselja, jednako kao i cvjetnjake i parkove. Baštovanske poslove<br />
i uopće seljačke poslove, farme domaćih životinja, jer imaju ne<br />
samo tu prednost da nas dovode u neposredniju vezi s prirodom dajući<br />
nam jedan oblik neotuđenog rada, cjelovitijeg, smislenijeg, nego prije<br />
svega što nas uvode u jedno drugo vrijeme. Vrijeme koje nije vještački<br />
ubrzano i podložno nametnutom kolektivnom ritmu, vrijeme koje teče<br />
ritmom na koji su se naše tjelesne i duševne funkcije prilagodile kroz<br />
milijune godina, sasvim sigurno kroz ona dva do tri milijuna godina<br />
otkad je čovjek počeo oštriti kamen i paliti vatru, i kad se njegov mozak<br />
udvostručio do ovoga sadašnjega, na žalost još uvijek loše upotrebljenoga.<br />
Kao što će moderno socijalističko društvo poznavati policentrizam<br />
stanovanja i upravljanja, polimorfizam privređivanja, od mašiniziranih<br />
do individualiziranih oblika, tako će ono poznavati i polimorfizam kulture,<br />
jer će čovjek živjeti ne samo u »novom vremenu«, nego prije svega<br />
u »svojem vremenu«, vremenu koje će participirati, kao i suvremena<br />
kultura, na raznim civilizacijama i kulturama, ali kulturama koje<br />
će odgovarati njegovoj dobi i njegovim trenucima, mladom ili starom,<br />
radnom ili slobodnom vremenu.<br />
Stoga napredak tehničke civilizacije mora značiti i naturalizaciju<br />
života, a urbanizacija i niralizaciju.<br />
239
ŽIVOT NE MORA POČETI IZVAN GRADA
BIBLIOGRAFIJA<br />
Adret R., Travailler deux heures par four, Seuil, Paris, 1977.<br />
Albers G., Stadtebau und Menschenbild, u »Neue Anthropologie«, DTV, Stuttgart,<br />
1972, sv. 3.<br />
Archer B., Gestion locale et projets politiques, u Prendre la ville, Anthropos, Paris,<br />
1977.<br />
Augeyard Jean Francois, Pas a pas, Essai sur le cheminement quotidien en milieu<br />
urbain, Seuil, Paris, 1979.<br />
Autogestions, Un travail sans emploi, No. 8/9, 1982, Privat, Toulouse.<br />
Bailly S. A., Vorganisation urbaine, Theories et modeles, Centre de recherche d'urbanisme,<br />
Paris, 1978.<br />
Barel Y., La ville avant la planification urbaine, u Prendre la ville, Anthropos,<br />
Paris, 1977.<br />
Bauer G., Roux M. R., Rurbanisation ou la ville iparpillee, Seuil, Paris, 1976.<br />
Berry J. L., Brian, The human Consequences of Urbanisation, MacMillan Press,<br />
London, 1973.<br />
Bogue J. D., The Structure of the Metropolitan Community: A Study of Dominance<br />
and Subordinance, Ann Arbor, University of Michigan Press, 1949.<br />
Boulding E. K., The Economics of the Coming Spaceship Earth, u knjizi The Environmental<br />
Handbook, de Bell, Ballantine Book, New York, 1970.<br />
Boulding et all., Sociobiologia e natura umana, Einaudi, Torino, 1978.<br />
Buchanan M. J., An Economic Theory of Clubs, »Economica«, sv. 32, 1965.<br />
Cardia Clara et all., La citta et la crisi del capitalismo, Laterza, Bari, 1978.<br />
Castanet Herve Figures imaginaires de Vu-topos urbain, u »Espaces et Societes«,<br />
sv. 32—33, Anthropos, Paris, 1980.<br />
Castells M., Sociologie des luttes urbaines dans la rdgion parisienne, u Prendre la<br />
ville, Anthropos, Paris, 1977.<br />
Castells M., La question urbaine, Maspero, Paris, 1972.<br />
Ceri Paolo, Industrializzazione e sviluppo urbano, Loescher, Torino, 1978.<br />
Chermayeff S., Alexander Chr., Community and Privacy, Pinguins Book, Doubleday,<br />
New York, 1963.<br />
Choay Francoise, Vurbanisme, Utopies et realitćs, Seuil, Paris, 1965.<br />
Constant B., New Babylon: une ville nomade, u zbirci Nomades et Vagabonds,<br />
10/18, Paris, 1972.<br />
Durkheim E., Formes elementaires de la vie religieuse, Paris 1898.<br />
Fortier Boris, Espace et planification urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, Paris,<br />
1977.<br />
Fourquet F., La politique urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 1977.<br />
16 Grad po mjeri čovjeka 241
Fried m an Y ona, Que peuvent apprendre les architectes des villages urbains et que<br />
peuvent apprendre les villages urbains des architectes?, u »E sp aces et Socidtes«,<br />
sv. 32— 33, P aris, A nthropos, 1980.<br />
Fried rich s G., S chaff A., Auf Gedeih und Verderb — Mikroelektronik und Gesellschaft,<br />
E u ro p a V erlag, W ien, 1982.<br />
Gans J. G., Urbanism and Suburbanism as Way of Life: a Re-evaluation of Definitions,<br />
u »H um an B eh avior and Social Processes« X X X I I .<br />
G arnier P. J., G oldschm idt D., La comddie urbaine ou la citć sans classe, M aspero,<br />
P aris, 1978.<br />
G asser A., Vautonomie communale et la reconstruction de VEurope, P aris, 1946.<br />
(vidi »Prendre la ville«).<br />
Geddes P., Cities in Evolution, O xford P ress, London, 1950.<br />
G erm ani Gino, Sociologia della modernizzazione, L aterza, B a ri, 1965.<br />
Gorz A., La morale de Vhistoire, Seuil, P aris, 1959.<br />
Gorz A., Adieux au proletariat, Galilee, P aris, 1980.<br />
Guidicini P., Manuale de sociologia urbana e rurale, F ran co Agneli, M ilano, 1978.<br />
G urvitch G., Multiplicitć des temps sociaux, PU F, P aris, 1958.<br />
H albw achs M., La mimoire collective, PU F, P aris, 1926.<br />
H arvey D., Social Justice and the City, E d w ard Arnold, London 1973.<br />
H ilberseim er L., Entfaltung einer Planungsidee, Ullstein, B erlin, 1965.<br />
H obsbaw n J., The Age of Capital, 1848— 1874, W eidenfeld and Nicholson, London,<br />
1975.<br />
H ow ard Ebenezer, Gartenstddte von morgen, Ullstein, B erlin 1968.<br />
H oyt H., The Structure and Growth of Residential Neighborhoods in American<br />
Cities, W ashington, G overnm ent Printing Off., 1939.<br />
Ulich Ivan, La Conviviality, Seuil, P aris, 1973.<br />
de Jouvenel B., Arcadie, Essais sur le mieux vivre, u »Futuribles«, P aris, 1972.<br />
K aram anou Z., Rodolakis N., Au-delh de Vespace institutionnalisd, Anthropos, Paris,<br />
1978.<br />
Kopp A., Ville et revolution, A nthropos, P aris, 1967.<br />
Kiihn E ., Anmerkungen zum Verhalten der Grossstadters, u »Neue Anthropologie«,<br />
DTV, S tu ttg art, sv. 3., 1972.<br />
K w ang Y en Ng., The Economic Theory of Clubs, »Econom ica«, sv. 32, 1965.<br />
L acaze J. P., Introduction &la planification urbaine, izd. M oniteur, Paris, 1979.<br />
L au th er P. J., Krebsursachen der stddtischen Luft, »Zentrallblatt fiir Bakteriologie«,<br />
S tu ttg art, 1959, sv. 3 /6 .<br />
Lam p ard E . S., Historical Contours of Contemporary Urban Societies: a Comparative<br />
view, »Journal of C ontem porary H istory«, IV, 1969.<br />
Le Corbusier, Manibre de penser Vurbanisme, izd. Gonthier, P aris, 1946.<br />
Le Corbusier, La charte d'Athčnes, des C.I.A.M., Minuit, 1957.<br />
Ledrut R., Vespace social de la ville, Anthropos, P aris, 1968.<br />
Lefebvre H., La pensće marxiste et la ville, C asterm an, Paris, 1972.<br />
Lefebvre H., Espace et Politique, A nthropos, P aris, 1972.<br />
Loom is Ch., B eagle A. J., Rural Social Systems, New Y ork , Prentice Hall Inc., 1950.<br />
M arinović-Uzelac A., Socijalni prostor grada, Liber, Zagreb, 1978.<br />
M arx K., Die Grundrisse zur Kritik der politischen Ekonomie, MEGA, Berlin, 1957.<br />
M arx K., Rani radovi, N aprijed, Zagreb, 1958.<br />
M irković B., Osnovi urbanizma, Građevinska knjiga, B eograd, 1968.<br />
M itscherlich A., Auf dem Weg zur vaterlosen Gesellschaft, Piper Verlag, Mlinchen,<br />
1973.<br />
M oore B arrington , Social Origin of Dictatorship and Democracy, Lord and Peasant<br />
in the Making of the Modern World, Beacon Press, B oston, 1966.<br />
M umford Lewis, The Culture of Cities, New Y ork , H arco u rt, B ra ce and Co., 1938.<br />
242
M um ford L., Le diclin des villes, fran c, izd. Fran ce-Em p ire 1970, engl. izd. 1956,<br />
New Y ork .<br />
M um ford L., Technics and Civilisation, H arco u rt, B ra ce and W orld Inc., New<br />
Y ork , 1934.<br />
Naville P., U susret automatiziranom društvu, Školska knjiga, Zagreb, 1979.<br />
»Neue Anthropologie«, DTV, S tu ttg art, 1972, sv. 3.<br />
Noel M., P o ttier Cl., Evolution de la structure des emplois dans les villes francaises,<br />
C ujas, P aris, 1973.<br />
Oudin B ., Plaidoyer pour la ville, Laffon t, P aris, 1972.<br />
P ark E . R., B urgess E . W., M cKenzie D. E ., The City, The Univ. of Chicago Press,<br />
Chicago, 1925.<br />
Pizzorno A., Sviluppo economico e urbanizzazione, »Quaderni di Sociologia«, X I,<br />
1962.<br />
Planiranje Mišeluka u savremenim uslovima, U rbis, Novi Sad, 1980.<br />
Prendre la ville, Esquisse d'une histoire de Vurbanisme d'etat, Anthropos, P aris,<br />
1977.<br />
Quinn A. J., Urban Sociology, A m erican B ook Co., New Y ork , 1955.<br />
R ap p ap ort A., Pour une anthropolgie de la Maison, Dunod, P aris, 1972.<br />
R u p pert K arl, Socijalna geografija, Školska knjiga, Zagreb, 1981.<br />
Queen A. S., C arp en ter B . D., The American City, Me Graw Hill, New Y ork , 1953.<br />
S ch u m ach er F . E ., Small is beautiful, H arp er and Row Publications, New Y ork ,<br />
1975.<br />
Sjob erg G., Comparative Urban Sociology, u knjizi Sociology Today Eds., M erton<br />
K. R., B ro o m L., C otrell S. L., izd. H arp er Torehbook, New Y ork , 1959.<br />
Sorokin P., Z im m erm an n C. G., A Systematic Source Book in Rural Sociology,<br />
Univ. of M innesotta P ress, M inneapolis, 1932.<br />
Supek R ., Umjetnost i psihologija, M H, Z agreb, 1958.<br />
Supek R., Automatizacija i radnička klasa, C en tar »B. Adžija«, Zagreb, 1965.<br />
Supek R ., Ova jedina zemlja, Lib er, Z agreb, 2. izd. 1978.<br />
Supek R ., Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, N aprijed, Zagreb,<br />
1974.<br />
T ouraine A., L’apres-socialisme, G rasset, P aris, 1980.<br />
U tudjian A., Vurbanisme souterrain, u kolekciji »Que sais-je?«, no. 533, P aris.<br />
Vauquin J . B ., La nature et la ville, P resses u niversitaires de Lyon, 1977.<br />
V ogt M ax Adolf, Revolutions Architektur 1789— 1917, D um ont, Koln, 1974.<br />
V resk M ilan, Osnove urbane geografije, Školska knjiga, Zagreb, 1977.<br />
W alker R ., Moderna tehnologija i civilizacija, N aprijed, Z agreb, 1968.<br />
W ells G. H ., Anticipations. The Reaction of Mechanical and Scientific Progress on<br />
Human Life and Thought. London, H arp er and Row P ress, 1902.<br />
W irth L., Urbanism as a Way of Life, »Am. Jo u rn al of Sociology«, X L IV , 1938.<br />
W orthy C. J., Organizational Structure and Employee Morale, »Am. Jo u rn al of Sociology«,<br />
sv. 15, b r. 2.<br />
Y oun g K im ball, Sociology, A m erican B ook, New Y o rk , 1942.<br />
Od istoga pisca<br />
Egzistencijalizam i dekadencija, M H, Z agreb, 1950.<br />
Psihologija građanske lirike, M H, Z agreb, 1952.<br />
Psihologija u privredi, R ad , B eograd , 1956.<br />
Umjetnost i psihologija, M H , Z agreb, 1958.<br />
Ispitivanje javnog mnijenja, N ap rijed , Z agreb, 1961. (3. izdanje Lib er, 1981).<br />
Sociologija, udibenik, šk o lsk a knjiga, 1963. (12. izd. 1981).<br />
16* 243
Omladina na putu brastva, Psihosociologija rad n e ak cije, M ladost, B eograd 1963.<br />
Automatizacija i radnička klasa, C en tar »B ožidar Adžija«, Z agreb, 1965.<br />
Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, M H, Z agreb, 1965.<br />
Sociologija i socijalizam, Z nanje, Z agreb, 1966.<br />
Humanistička inteligencija i politika, Razlog, Z agreb, 1971.<br />
Društvene predrasude, R ad n ičk a štam p a, B eograd , 1973.<br />
Ova jedina zemlja, Ekolo šk a kriza, N ap rijed , Zagreb, 1973. (2. izd. Liber, Zagreb,<br />
1978.)<br />
Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, N aprijed, Zagreb, 1974.<br />
Mašta, Liber, Z agreb, 1979.<br />
Psihologija i antropologija, N olit, B eograd , 1981.<br />
Zanat sociologa, S tru k tu raln a analiza, šk o lsk a knjiga, Zagreb, 1983.<br />
Živjeti nakon historije, Prilog d ijalektici oslobođenja, M ašić, B eograd , 1986.
POPIS IZVORA ILU STRA CIJA<br />
(na tablam a)<br />
Ilu stracije u ovoj studiji nem aju svrhu dokum entirati, već<br />
približiti i p odsjetiti čitao ce na predm et tem e obrađene u<br />
tekstu au to ra u pojedinim poglavljim a. Slijede ilustracije na<br />
tab lam a (1— 54), zatim u tekstu (po str. 8— 205). Za vrijedne<br />
izvore ovdje zahvaljujem o na suradnji bibliotekara Urbanističkog<br />
in stitu ta SR H rvatske prof. Jasn i Lay-Rukavina i B i<br />
blioteci Urb. in stitu ta SRH .<br />
SI.<br />
SI.<br />
1 Prigodna b ro šu ra p rogram sk e izložbe »Sutrašnji grad« — »Interbau,<br />
B erlin 57«.<br />
2 Amos R ap p ap ort: »Pour une antropologie de la Maison«, izd.<br />
Dunod, P aris, 1972, str. 79.<br />
SI. 3 R evija UIA (Revue de'union in tem ale des arch itectes) br. 51,<br />
sept. 1968. g. — sa UN ESCO -om ; M. M acura (Yugoslavie):<br />
»Bases econom iques«, str. 22 — photo UN ESCO — J. H. Blow er.<br />
SI.<br />
SI.<br />
4 M. V resk: »Razvoj u rbanih sistem a u svijetu, Zgb. 1985«, str.<br />
24 (iz B lack e Low less. 1980).<br />
5 M. V resk: »Razvoj urbanih sistem a u svijetu, Zgb. 1985«, str.<br />
SI. 6 A. M arinović-Uzelac: »Socijalni p ro sto r grada, SNL, Zgb.<br />
1987«, str. 44 (iz W eulersse, J.: »A n tioch e...« , p. 39).<br />
SI. 7 Leonardo B enevolo: »S toria della citta«, E d itto ri L aterza,<br />
R om a-B ari 1976, str. 496, Fig. 758.<br />
SI. 8 K ao 7, str. 497, si. 759.<br />
SI. 9 Dubrovnik iz časop isa »15 dana«<br />
SI. 10 B ern ard Stulli: »Prijedlozi i p rojek ti željezničkih pruga u<br />
H rvatskoj 1825— 1963. — I dio«, str. 160 i 161 (Izvori za H rvatsku<br />
povijest 4 — Zgb. 1975. N acrt K arlovca — p rem a projek <br />
tu ing. M. A. S anferm a-color 1841/42).<br />
SI. 11<br />
K arlo vačk a »Zvijezda« iz aviona (snim . 1929. g.) — iz elab orata<br />
»Idejne studije u rb anističk og plana«, I— III, 1956— 58. g. (Ivan<br />
Lay: U rbanistički razvoj K arlovca).<br />
SI. 12 K ao 7, Fig. 1080, str. 752 (uz Engelsov tek st 1845).<br />
SI. 13 K ao 7, Fig. 1964, str. 904.<br />
SI. 14 K ao 7 (P aris), Fig. 1155, str. 791.<br />
SI. 15 Jean-Paul L acaze: »In trodu ction a la planification urbain«, Ed.<br />
du M oniteur, P aris, 1979, str. 92.<br />
SI. 16 Ante M arinović-U zelac: »Socijalni p ro sto r grada«, str. 155,<br />
si. 45. (Chicago, p rem a R. P ark i B urges, E . W .: »The City«).<br />
SI. 17 K ao si. 7 (Isječak iz p lana C hicaga iz 1832 — koji je izložen<br />
n a izložbi 1893. god.), Fig. 943, str. 650— 651.<br />
SI. 18 Lew is M um ford: »The City im H istory«, Pelican Book, London<br />
1966 (si. 46).<br />
SI. 19 Iz fotom on ografije A ndreasa Feiningera (fotogr.) i Susan E .<br />
L ym an (tek st): »The face of New Y ork «, Crow n publichers,<br />
IN S, New Y o rk 1964. (Zapadna stran a M an hattan a — pogled<br />
na H udson-River).<br />
2 45
SI. 20<br />
SI. 21<br />
SI. 22 i 23<br />
SI. 24<br />
SI. 25<br />
SI. 26<br />
SI. 27<br />
SI. 28<br />
SI. 29<br />
SI. 30<br />
SI. 31<br />
SI. 32<br />
SI. 33<br />
SI. 34<br />
SI. 35<br />
SI. 36<br />
SI. 37<br />
SI. 38<br />
SI. 39<br />
SI. 40<br />
SI. 41<br />
SI. 42<br />
SI. 43<br />
SI. 44<br />
SI. 45<br />
SI. 46<br />
SI. 47<br />
SI. 48<br />
SI. 49<br />
K ao 15, str. 160 (L a D ćfanse iz zrak a — foto R uyant).<br />
Ja n Tanghe, Sieg V laem inch and Jo B ergh oef: »Living Cities«<br />
— P ergam on P ress, — O xford-New Y o rk , Toronto-Sydney-<br />
-P aris-Fran k fu rt (iz I. engl. izd. 1984), Aarhus, D anska 200.000<br />
st.), str. 250, Fig. 4.<br />
Časopis »Photo«, Le inedits de M ai 1968, str. 52.<br />
Zagreb-Z rinjevac (Pogled preko p u ta ulaza u M odernu galeriju<br />
. F o to : Ivan Lay).<br />
Z agreb-Travno (časopis »Čovjek i p rosto r«).<br />
Iz časo p isa »Arts-Design« 1985.<br />
K ao 7, str. 839.<br />
K ao 21, str. 4, Fig. 2.<br />
»Die G arten d er W iener« 1975 (In form , služba grad a B eča, Ing.<br />
H o rst R iedler), str. 123. (f. F. H ausner).<br />
K aram an ou Z., Rodalikis N., Au-de la de' l'espace<br />
nalisć A nthropos, P aris, 1978, str. 113.<br />
K ao 7, str. 979, Fig. 1506 (C alcu tta).<br />
»Cites geantes«, Le M onde 1978.<br />
K ao 7, str. 978, Fig. 1504.<br />
K ao 21, str. 78, si. 44 (B ru ssel 1978).<br />
institution<br />
K ao 19, avionski snim ak iz 1940 (V. S. C oast G uard and V. S.<br />
G eodetic Survey).<br />
K ao 15, str. 53 (Plan-m asse de Bures-O rsay).<br />
K ao 7, str. 883, Fig. 1309.<br />
K ao 7, str. 884, Fig. 1313 (Skica za grad N em ours).<br />
F ritz Ja sp e rt: »Vom S tad teb au d er W elt«, Safari-Verlag, Berlin<br />
1961 — W urzburg, str. 208.<br />
M arie-Christine Loriens: »L'im aginaire, l'espace et le puvoir<br />
urbain« (Collage de C hristian G ressier), str. 68.<br />
K ao 7, Fig. 1223, str. 840 (B oston ).<br />
Iz dokum ent, film a o 40-godišnjici cesta SR H rvatske: »Cesta<br />
u strajn e putnice« (scenarij J. O rlovac, kam era F. Vodopivec,<br />
prikaz u »V ečernjem vjesniku« Z. Fran jić) 5. i 6. IV. 1986, str.<br />
12.<br />
Iz prigodne b rošu re »Amerika« (Z. V., Zgb.)<br />
Iz časopisa »15 dana« (Indijansko naselje).<br />
C hristopher Tunnard: »The City of Man«, ed. Charles Scribners<br />
sons, New Y ork , London, 1953, str. 244. (La Citć-Paris,<br />
plan of de Chastillon, 1607.)<br />
Color plakat, naselje Fow ises-Francuska.<br />
Arch. Berlepsch-Valendas. BDA: »Die Gertenstandtbew egung in<br />
England«, Miinchen, B erlin 1912, str. 117, si. 5.<br />
K ao i si. 18.<br />
B . M irković: Osnovi urbanizm a, knj. 1-B, izd. Građev. knj. Bgd.<br />
1968, str. 204. Fran cu sk a 1936. — Arch. G roer-G eom etrijska žiža<br />
grada je park, a okolo su gradovi-sateliti (prim jer ideje »anti-<br />
-city-a« prije 50 godina).<br />
246
SI. 50<br />
SI. 51<br />
V ictor Gruen »M etropolo« iz: »Budući izgled i oblici gradskih<br />
naselja«, knj. 1 — prijevodi Sem in ara Ujedinjenih n acija u<br />
A m sterdam u (25. I X — 7. X 1966), izd. Savezni zavod za u rb a<br />
nizam i kom unalna i stam ben a p itan ja, Bgd., 1968. g.<br />
Skica iz k atologa izložbe »La Villette« u Parizu 1986— 87 (prim<br />
je r zajedničkih sad ržaja kulture i nauke uz druge rekreativne<br />
sad ržaje, koji m ogu p ostati i perm anentna okosnica<br />
novog »centra«.<br />
SI. 52 K ao i 21, str. 65, Fig. 37.<br />
SI. 53<br />
SI. 54<br />
Iz revije »Švicarska A rhitektura« — o d ječjim igralištim a u naselju,<br />
1956.<br />
K ao 1 (Interb au).<br />
IZVOR ILU STRA CIJA U T E K S T U 1’<br />
(crteži, k arik atu re, grafovi)<br />
S tr. 8 kao 21, str. 246<br />
S tr. 20 kao 1. n a Tabli (izložba »Grad su trašn jice« In terbau , Berlin<br />
1957).<br />
S tr. 33 M. V resk: »Osnove u rb ane geografije«, ŠK , Zgb., str. 34<br />
S tr. 56<br />
S tr. 61<br />
S tr. 87<br />
S tr. 109 kao 1<br />
B rian J. L. B e rry : »The H um an Consequences of U rbanisation«,<br />
1977, str. 16<br />
iz knj. Ante M arinović-U zelac: »Socijalni p ro sto r grada«, SNL,<br />
Zagreb 1978, str. 191, si. 51 (p rem a C hom bart de Lauw e, P.<br />
H .: »Paris-essais de sociologie 1952— 1964«).<br />
iz knj. H o rst Schm id -B riim er i Andreas Schulz: »Stadt & Zeichen«,<br />
K oln 1976, str. 60 (P lak at »Grad i kapital razara stari<br />
grad«).<br />
S tr. 113 kao 7, str. 763<br />
S tr. 120 kao 21, str. 161<br />
S tr. 126<br />
kao 7, str. 1008 (K ata stro fa sad ašn josti ili sloboda p ro sto m e<br />
organ izacije)<br />
S tr. 138 kao 21, str. 7.<br />
S tr. 152 kao 1<br />
S tr. 154 kao 21, str. 124.<br />
S tr. 159 kao 1<br />
S tr. 160<br />
kao 21, str. 159, si. 83 (Lineal je bio p red m et k arik atu re i prije<br />
50 god. — G ornja si. iz 1984 — dolje k arik atu ra »Architekt« W.<br />
T riera iz časop isa UHU 1931-naslov: »Die neue Sachlichkeit«<br />
S tr. 163 kao 21, str. 125, si. 65.<br />
S tr. 165 K arik atu ra iz novina »Le Monde« od 10. II 1980 (Mich. Guire-<br />
-V aka)<br />
S tr. 167<br />
K arik atu ra iz časop isa »Diagonel« ok tob re 1985, str. 11 (Gilles-<br />
-R ousseau)<br />
n N avedena literatu ra ovdje p rem a navedenim b r. si. na tab <br />
lam a!<br />
247
S tr. 175 kao 39, str. 323<br />
S tr. 181 graf. 1.<br />
S tr. 186 Iz L. H ilberseim er: »Enfaltung einer Planungsidee, izd Ullstein<br />
(B au w elt Fu n dam ente 6) 1936 B erlin, F ran k fu rt/M , Wien str.<br />
52, si. 40. i 41.<br />
S tr. 188 graf. 2.<br />
S tr. 193<br />
graf. 3. (T em p oralnost kao kvalitet cjeline)<br />
S tr. 196 graf. 4. i 5.<br />
S tr. 197 graf. 6.<br />
S tr. 202 graf. 7. (M o d el. . . )<br />
S tr. 203 graf. 8.<br />
S tr. 205 graf. 9.<br />
S tr. 206 kao 21, str. 105, Fig. 57.<br />
S tr. 208 graf. 9. (crtala Jo rd an a Ivčević, kao i svih 10 grafa na str.<br />
181— 208)<br />
S tr. 217 kao 49, str. 195.<br />
S tr. 218 Iz časop isa »15 dana« br. 8, 1974, str. 12, Lewis M um ford (»Megalopolis<br />
kao anti-grad«) — (M um fordova vizija svijeta (2) karik<br />
atu ra iz »Tim esa«) — prijevod Ivo i Žarko Domljan.<br />
S tr. 221 P ierre Jan ssen : »Kunstgriffe« veri. W. Dansien, H an n /M 1963<br />
— prijevod sa holand. str. 93, si. 78, 79, 80. (Iz m ape drvoreza<br />
F. M asereel-a)<br />
S tr. 226 kao 21, str. 88<br />
S tr. 240 kao 1, (In terb au 1957)<br />
SLIK A NA KORICAMA<br />
»Fources, — bastide d'A rm agnac a plan circulaire«, Phot. J.-C<br />
M eauxsoone — plakat sa druge stran e m ape kultur. baštine<br />
Fran cu sk e (B eautes de la F ran ce — Art, N ature, Tourism e-<br />
LAROUSSE) — D okum entacioni cen tar Rep. zavoda za zaštitu<br />
spom . kulture H rvatske (Slavko Šterk).<br />
I. L.<br />
248
Sadržaj<br />
P redgovor 5<br />
1 STANOVATI I P R E B IV A T I 9<br />
2 OTUĐENI PROSTOR 21<br />
1. P očetn a dru štven a podjela rad a: selo i grad 21<br />
2. K ron ičn a b olest g rad a: d ru štven a segregacija 27<br />
3. In d u strijalizacija i u rb an izacija: staln a kriza ra sta<br />
grad a 38<br />
4. P rim jer ekonom skog »kraha« jednog grad a: New Y o rk 47<br />
5. G rad — n osilac društvene in teg racije ili dezintegracije? 54<br />
6. R acionalnost i n eracion aln ost političke interven cije<br />
u p ro sto ru 64<br />
7. G rad i p riro d a 75<br />
D odatak: T ornjevi tjeskob e — p arišk i »La Defense« 82<br />
3 NOVA URBANA PO LIT IK A : OD T EH N O K R A C IJE KA<br />
SO C IJA LIZA C IJI 88<br />
1. Što želi N ova u rb an a p olitika? 89<br />
2. P ro sto r što sp aja a ne od vaja 93<br />
3. P olivalentnost i b an alizacija 99<br />
4. U loga ce n tra u socijalizaciji urbanog p ro sto ra 101<br />
5. G radski p ro sto r je iznad svega društveni p ro sto r 106<br />
4 ŠTO ZNAČI GRAD »PO LJU D SK O J M JE R I«? 110<br />
1. T reb a li saču vati g rad ? 110<br />
2. K ako dalje od funkcionalizm a? 115<br />
3. Z nači li funkcionalizam od vajan je ili sp ajan je<br />
životnih fu n kcija? 119<br />
5 TEH N O LO G IJA I U RBA N I PRO STO R 127<br />
1. Dualizam tehnologije i urbanog p ro sto ra 127<br />
2. N a k oji n ačin p revlad ati d ihotom iju radnog i<br />
stam ben og p ro sto ra ? 136
6 GRAD I D RU ŠTV EN A ZAJED N ICA 144<br />
1. G rad — kolijevka zajed n ištva i sigurnosti 144<br />
2. D ruštvena zajed n ica p ostavlja gradu određene granice 148<br />
7 OSNOVNE D IM E N Z IJE »GRADA PO LJU D SK O J M JE R I« 153<br />
1. P lan iran je — jedinstvo raznorodnih različitosti 153<br />
2. Slobodno p ro sto rn o p lan iran je zah tijeva da se tržišn a<br />
ek onom ija zam ijeni ek onom ijom resu rsa 162<br />
3. P ro sto r kao fu n kcija vrem en a 169<br />
4. B io-ritam i doživljaj vrem en a u urbanoj sredini 172<br />
5. Osnovne dim enzije urbanog p lan iran ja 181<br />
6. Anti-City kao sinteza bitnih dim enzija 194<br />
7. K o m en tar uz predložene dim enzije 209<br />
8. K ontem p lativn a tem p oraln ost sred išta grad a 213<br />
8 SOCIJALNA IN TEG RACIJA U URBANOM PROSTORU 219<br />
A. Oblici društvene in terak cije 220<br />
a) institucionalizirani oblici in terak cije 220<br />
b) Specifične gru p acije žitelja 222<br />
c) P rotiv b irok ratizm a i segregacije 230<br />
B . Oblici sim boličke identifikacije 231<br />
B IB LIO G R A FIJA 241<br />
Popis izvora ilu stracija 245
R U D I S U P E K<br />
G R A D P O M J E R I Č O V J E K A<br />
I z d a j e<br />
I T R O » N A P R I J E D «<br />
O O U R I z d a v a č k a d j e l a t n o s t<br />
Z a g r e b , P a l m o t i ć e v a 3 0<br />
Z a i z d a v a č a<br />
R A D O V A N R A D O V I N O V I Ć<br />
P r i p r e m a i l u s t r a c i j a<br />
I V A N L A Y , u r b a n i s t<br />
K o r e k t o r<br />
J A S E N K A M A J E T I Ć<br />
L i k o v n a o p r e m a<br />
R A T K O J A N J I Ć - J O B O<br />
T e h n i č k i u r e d n i k<br />
I V A N T R 2 A N<br />
В г . M . K . 1 9 8 7 — 5<br />
Y U I S B N 8 6 - 3 4 9 - 0 0 6 5 - 7<br />
S l o g , t i s a k i u v e z<br />
Š t a m p a r s k i z a v o d » O g n j e n P r i č a «<br />
Z a g r e b , 1987.<br />
N a k l a d a 2 . 0 0 0