ŽIVOT U KRŠĆANSKOJ KUĆI PDF

ŽIVOT U KRŠĆANSKOJ KUĆI

Jay E. Adams

PREDGOVOR

Ova bi knjiga trebala poslužiti dvjema suštinskim svrhama. Kao prvo, nadam se da će

pojedinci i njihove obitelji ovu knjigu koristiti samostalno. Unutar obitelji može poslužiti u

svrhu procjene, raspravljanja i poboljšanja različitih aspekata kršćanskoga doma. Vjerujem da

će vam pokazati put prema Božjim rješenjima određenih problema.

Kao drugo, ovo je izdanje posebno osmišljeno kao pomagalo za kršćanske savjetnike.

Moguće ju je rabiti paralelno sa savjetovanjem supružnika, roditelja i djece, ili pak zasebnih

članova obitelji. Kod savjetovanja obitelji određena se poglavlja mogu zadati za čitanje

između zakazanih sastanaka za savjetovanje. Zadatke koji se nalaze na kraju pojedinih

poglavlja trebalo bi riješiti prije otpočinjanja sljedeće seanse savjetovanja. U slučajevima

predbračnoga savjetovanja, savjetnicima može biti od posebnog interesa zadati proučavanje

četvrtog do sedmog poglavlja.

Moja je molitva da Duh Božji iskoristi ovo izlaganje i primjenu Njegove Riječi za

blagoslivljanje mnoštva kršćanskih obitelji, i za rast crkve Gospodina Isusa Krista.

Jay E. Adams

Philadelphia, u svibnju 1972 godine

SADRŽAJ

1. DOM USMJEREN NA KRISTA

2. NADA I POMOĆ ZA VAŠU OBITELJ

3. KOMUNIKACIJA JE PRVI PRIORITET

4. BIBLIJSKE OSNOVE OBITELJI

5. SAMCI

6. PORUKA SUPRUGAMA

7. VODSTVO U LJUBAVI

8. DISCIPLINA S DOSTOJANSTVOM

9. ZAKLJUČAK

Biblijsko kazalo

1.

DOM USMJEREN NA KRISTA

Je li u današnjemu svijetu nevolje i grijeha moguće živjeti u domu usmjerenom na Krista?

Ako ste kršćanin, onda se ovaj problem tiče i vas. Možda vas ovo pitanje posebice muči jer

ste svjesni da se vaša kuća ne poklapa s takvim opisom. Ako je tako, to nipošto ne znači da ste

vi i vaš dom jedini izuzetak. U skupini ste s mnoštvom drugih kršćana koji će vam u trenutku

iskrenosti kazati da se i oni suočavaju s istom poteškoćom. Nemojmo se zavaravati. Nažalost,

kršćanski domovi većinom ne udovoljavaju biblijskim normama; a svi smo mi toga svjesni.

Možda bismo stoga morali započeti postavljanjem pitanja: Kako uopće izgleda pravi

kršćanski dom? Je li to neko idilično mjesto u kojemu neprestano vladaju mir i tišina, radost i

smirenost? Nipošto! Prva i najvažnija činjenica vezano za pravi kršćanski dom je da ondje

žive grješni ljudi.

Ideja da je kršćanska kuća neko savršeno ili skoro savršeno mjesto zapravo uopće nije

biblijska. Roditelji u toj obitelji doživljavaju neuspjeh; često i vrlo neugodan neuspjeh.

Ponekad iznevjere jedni druge, ponekad iznevjere vlastitu djecu, a svakako iznevjere i Boga. I

djeca doživljavaju neuspjehe. Dolaze kući s lošim ocjenama, u trgovini priređuju nervozne

ispade, i jedu grašak s noža kada propovjednik dođe kod njih na večeru. Muž i žena se

prepiru, znaju jedno drugo iznervirati, a ponekad se suočavaju i s ozbiljnim nesporazumima.

Naravno, tu su i pozitivna postignuća; međutim, ono što želim naglasiti je činjenica da je

situacija često daleko od idealne. To je realistična slika pravog kršćanskoga doma.

Možda se pitate kako te ovaj opis razlikuje od opisa kuće vaših susjeda, kod kojih baš nitko

ne ispovijeda vjeru u Krista. Možda se pitate, «Zašto li je pravi kršćanski dom opisao tim

riječima?» Odgovor je jednostavan; čitava nam Biblija daje razlog da očekujemo upravo to

među spašenim ali ipak nesavršenim ljudima. Zapravo, od početka do kraja, čitavo se Pismo

bavi temom kako Krist ljude spašava od njihovih grijeha. Spasenje je dovršeno; ono uključuje

opravdanje, posvećenje i proslavljanje. Milošću, po vjeri, Bog vjernike opravdava trenutnim

činom. To znači da je Krist umro za Svoj narod kako bi kazna za njihove grijehe bila plaćena,

i kako bi im se mogla uračunati Njegova pravednost. Proglašavaju se pravednicima pred

Bogom kada povjeruju u Njega. Jednom kada su opravdani, Krist ih od moći grijeha spašava

doživotnim procesom posvećivanja. Kroz posvećenje se kršćane čini sve više nalik Isusu

Kristu. Međutim, doživotni proces nikada ne staje, a krajnji cilj se ne postiže prije smrti. U

smrti se kršćani proslavljaju; tek tada bivaju učinjeni potpuno savršenima. Međutim, tijekom

ovozemaljskoga života oni i dalje griješe.

Možda poželite ustrajati s pitanjem, «Ali, kako se onda vaš opis razlikuje od opisa naših

susjeda nekršćana?» Na ovo pitanje valja dati odgovor. U odgovoru se krije poruka ove

knjige.

Prava kršćanska kuća je mjesto na kojemu žive grješnici; ali to je također i mjesto na kojemu

članovi toga doma priznaju tu činjenicu, razumiju problem i znaju što treba učiniti po tom

pitanju, pa je posljedica toga rast u milosti. Razmotrimo detaljnije tri bitne razlike koje imaju

ogromnu važnost.

1. Kršćani priznaju svoje grijehe. Zato što znaju da Biblija kaže kako nijedan kršćanin nije

savršen za ovozemaljskoga života (usp. 1 Ivanova 1:8-10), kršćani su u stanju sagledati tu

činjenicu, i s vremenom se naučiti predvidjeti iskušenje. Od svih ljudi barem se oni ne bi

nikada trebali oslanjati na racionalizacije, isprike ili prebacivanje krivnje na druge (iako to,

kao grješnici, naravno, ponekad čine) kako bi umanjili vlastite grijehe. Ne moraju prikrivati

grijehe, jer svi kršćani znaju da svi kršćani griješe. Stoga među kršćanima može postojati

određena razina otvorenosti, iskrenosti i opuštenosti u međuljudskim odnosima, posebice kod

kuće. Ni na koji način ne govorim da bismo trebali biti opušteni u odnosu na grijeh; upravo

obrnuto. Ono što pokušavam kazati je da kršćani pak ne moraju provoditi tjeskobne sate u

besplodnome pokušavanju da prikriju tragove za sobom. Ne moraju smišljati načine kako

navesti susjede da pomisle kako su zapravo besprijekoran uzorak ljudske rase. Mogu

slobodno priznati ono za što znaju da je istina: da su poželi neuspjeh u nastojanju da vrše

Božju volju. Zajedno sa slobodom da se prizna istina ide i mogućnost pokajanja, a s

pokajanjem kršćani mogu očekivati oprost i pomoć, kako od Boga, tako od drugih kršćana.

Rezultat toga je mogućnost brzoga nadilaženja grješnih obrazaca življenja. Svoje vrijeme i

energiju mogu ulagati u nastojanje da zamijene grješne obrasce življenja onim biblijskima.

Umjesto da trate vrijeme umanjivanjem ili poricanjem činjenice grijeha, kršćani se mogu

usredotočiti na obračunavanje s grijehom.

Roditelji svakako mogu iz odgoja djece eliminirati veliki dio nepotrebne patnje kada (umjesto

da se lažno šokiraju činjenicama), očekuju da se njihova djeca mogu ponašati pogrešno kod

kuće, u školi i u javnosti. Tada više nema potrebe djecu podvrgavati neuobičajenim i

neprikladnim vrstama discipliniranja, ili pak ispadima pretjeranoga bijesa koji se ponekad

rađa iz nastale neugodnosti. Kada su roditelji spremni priznati da biblijska doktrina izvornoga

grijeha nije istinita samo u teoriji, nego da je također na djelu i u životu male Marice i maloga

Ivana, tada se mogu opustiti i na pravi se (biblijski) način pozabaviti problemom. No, to ne

znači da će iznalaziti isprike ili ignorirati grješno vladanje vlastite djece, ili da se zbog njega

neće brinuti kao da se radi o nečemu neizbježnom što je izvan naše moći djelovanja. Ne,

nipošto. Umjesto toga oni će grijeh sagledati kao grijeh i nastaviti se s njime obračunavati na

biblijski način. Sve to dovodi do druge različitosti kršćanskoga doma:

2. Kršćani znaju što treba poduzeti po pitanju vlastitih grijeha. Kršćanima je Biblija

standard vjere i praktičnoga življenja pa stoga ne samo da znaju zašto kod kuće dolazi do

problema, nego također znaju i što po tom pitanju treba poduzeti. Stoga se istinski kršćanski

dom razlikuje od susjedove kuće po tomu što se tu zna kako uspješno rabiti biblijske naputke i

primjere, i kako se oporaviti od svakoga naleta zla. I to je značajna razlika. Biblija ne samo da

sadrži upute kako postupiti kada netko iz obitelji padne u grijeh; ona ide i dalje od toga i

pokazuje nam što treba činiti kako do takvoga neuspjeha u budućnosti ne bi ni došlo. Kako se

ova knjiga uvelike bavi razmatranjem mnoštva najčešćih problema na koje nailazimo u

kršćanskim kućama, neću na ovome mjestu ulaziti u dodatne detalje.

3. Kršćani napreduju dalje od grijeha. Tamo gdje postoji duhovni život, postojat će također

i duhovni rast. Nijedan kršćanin ne može ostati istovjetan jučer, danas i sutra. Temeljna

pretpostavka kršćanske vjere je da će doći do rasta iz grijeha u pravednost. Tamo gdje se

proučava Biblija, gdje se moli i svjedoči, i gdje postoji zajedništvo svetih, tamo će duh Božji

biti na djelu kako bi proizveo Svoj plod. Taj plod je pravednost. Ova se knjiga također bavi i

mnoštvom načina kako se Bibliju u kršćanskim obiteljima može preventivno koristiti kako bi

se izbjegla iskušenja i problemi s kojima se obitelji susjeda moraju suočavati jednostavno zato

što nemaju takav moralni standard.

Kršćanski dom je, dakle, mjesto na kojemu se grješne osobe suočavaju s problemima

grješnoga svijeta. A ipak, s njima se suočavaju zajedno s Bogom i Njegovom pomoći, jer se

sve to nalazi u Kristu (usp. Kološanima 2:3). U kršćanskoj kući žive grješnici, ali ondje živi i

bezgrješni Spasitelj. U tomu je razlika!

2.

NADA I POMOĆ ZA VAŠU OBITELJ

Ima nade i postoji pomoć za vašu obitelj. Danas se mnogo govori o neuspjehu. Pastori,

sociolozi, psiholozi i mnoštvo drugih, govore nam da je institucija doma doživjela neuspjeh,

da su roditelji kao takvi poželi neuspjeh, da vladini programi za rješavanje problema

kriminala i delinkvencije nisu uspjeli, pa i da je kršćanska crkva doživjela neuspjeh. Stoga

nije nikakvo čudo ako se ponekad čak i kršćani zapitaju ima li uopće kakve nade za rješavanje

problema njihovoga doma.

Kao i mnogi drugi pripadnici našega društva, i kršćani možda postave pitanje, «Može li se

poduzeti nešto što bi bilo vrijedno spomena?» Možda pomisle, «Jesu li svjetski problemi do te

mjere narasli da je na kraju situacija postala beznadna?» Nažalost, reklo bi se da kršćani imaju

tendenciju prihvaćati ono što im svijet servira. Ako ste izgubili nadu, možda je onda to dio

vašega problema.

Uzmimo za primjer stanoviti proizvod kojega svijet već odavno reklamira, tako da su ga

prihvatili čak i neki izrazito konzervativni kršćani. Taj proizvod je gledište koje za većinu

naših problema i neuspjeha okrivljuje bolest. Tragedija je u tomu da svijet govori o bolesti

upravo ondje gdje Bog često govori o grijehu. Na primjer, Biblija naš svijet ne naziva

bolesnim; međutim to kao da je omiljeni pridjev kojega koriste ljudi oko nas. Na ovaj ili onaj

način, oni stalno ponavljaju: «Ovaj svijet je bolestan; ova država je bolesna; ta i ta osoba je

bolesna.» To kao da je neka suvremena dijagnoza i isprika za većinu naših problema!

Međutim, vidite, problem je u tomu da je medicinski model (gledište da je bolest temelj

većine naših problema) postao je daleko više od metafore. Kao metafora ili stilska figura,

ideja o grijehu kao bolesti zapravo je potpuno prihvatljiva. 1 Mnogi pak ljudi tu bolest

razumiju ne kao metaforu, nego kao doslovnu činjenicu. Naučeni su misliti kako je neka

neobična bolest uzrok naših temeljnih poteškoća. Na primjer, ljudi posve ozbiljno govore o

mentalnoj bolesti, ali većina njih pritom misli na nešto potpuno drugačije od kakvoga

oštećenja mozga, što je pak doslovni oblik mentalne bolesti. Koriste izraz mentalna bolest

kada govore o problemu mladih koji loše prolaze u školi, o djeci koja se ne slažu s

roditeljima, ili o braku koji se raspada. Takva terminologija metaforu pretvara u stvarnost.

Ozbiljna je pogreška govoriti o bolesti kada raspravljamo o uzroku problema, ako pritom

nema nikakvih dokaza o organskim poteškoćama kao što su oštećenja mozga, oštećenja

nastala djelovanjem toksina, ili pak o nepravilnome radu žlijezda. Međutim, ignorirajući ovu

razliku, suvremeno je društvo u isti koš strpalo široku lepezu problema i sve zajedno označilo

kategorijom bolesti.

Kako bi konfuzija bila još kompleksnija, moguće je razboljeti se (doslovno) ako osoba ne čini

ono što Bog nalaže vezano za određeni problem. Na primjer, pretjerano briganje može dovesti

do nastanka čira na želudcu; strah može izazvati paralizu; a negativan stav prema drugima

može potaknuti razvoj kolitisa. Međutim, obratite pažnju na činjenicu da je u takvim

situacijama bolest ishod, a ne uzrok problema. Grijeh je uzrok u svakome slučaju.

Ima nečega veoma podmuklog u nazivanju grijeha bolešću. Nazivati «bolešću» ili

«emocionalnim problemom» nevolje koje izbijaju iz neposlušnosti Božjemu zakonu zapravo

je umanjivanje ozbiljnosti Riječi Božje. Čineći tako, ljudi su možda dobronamjerni (najčešće

jesu); međutim, kao i u svakome slučaju kada netko pokušava činiti zlo kako bi se ostvarilo

nešto dobro, ishod je razoran. Koristeći se naizgled blažim i uljudnijim izrazom, čovjek

zapravo izvodi okrutan trik. Nazivanje grijeha bolešću nije baš tako velikodušno; umjesto

toga se pokazuje da se time eliminira nada u čovjeku!

Nema lijeka za oboljenje zvano duševna bolest. Nazivajući ju oboljenjem zapravo se uništava

nada, jer ljudi znaju da duševnoj bolesti nema lijeka. Nema cjepiva za tu neobičnu bolest koju

nitko nije u stanju izolirati. Međutim, nazovete li stvar njezinim prvim imenom – grijehom –

tada kršćaninu dajete nadu. Ako uzrok problema nekoga kršćanina uistinu možete locirati kao

odbijanje priklanjanja volji Božjoj, kako je to otkriveno u Svetome Pismu, tada mu dajete

živu nadu. Malo mu nade preostaje ako ga je izvana napala tajanstvena bolest koja je izvan

njegove kontrole i za koju medicina nema lijeka. Takav stav prema problemu donosi samo

tamu, potištenost i očaj. Malo se ljudi raduje kada im se kaže da su umno bolesni. Međutim,

ako kršćaninu kažete, «Tvoj problem je činjenica da si u grijehu,» dajete mu nadu, jer zna da

je Isus Krist došao umrijeti za grijehe. On zna da Krist koji je na križu umro za njega ima

odgovor na njegov problem. Zna da negdje u Pismu leži rješenje. Dakle, kada grijeh nazivate

grijehom, tada zapravo stavljate ljubav na djelo, baš kao što to čini i liječnik kada pacijentu

iskreno kaže da mu je potrebna operacija. Model bolesti umjesto nade donosi beznađe.

Medicinski model također ima tendenciju negiranja odgovornosti. Pacijent kaže, «Bolestan

sam; nemoćan sam protiv vlastitoga ponašanja.» Takav ga stav nezaobilazno gura još dublje u

grijeh. Možda čak pokuša samoga sebe uvjeriti da uopće nije u grijehu. Nekoć je poprilično

dobro znao zašto ima određeni problem; sada mu svi govore, «Ne, odgovornost nije na tebi,»

«To je bilo jače od tebe,» ili «Bolestan si zbog onoga što su ti učinili roditelji ili društvo,» ili

«Korijen tvojega problema leži u onome traumatičnome iskustvu daleko u prošlosti,» ili pak

«Bolestan si i ne trebaš se zbog toga stidjeti, to je izvan tvoje kontrole.» Stoga on počinje

sumnjati onu svoju prvotnu spoznaju. Naposljetku mu savjest možda okošta pod takvom

paljbom, i više neće biti nježna i osjetljiva na Riječ Božju. Možda mu bude sve teže i teže

prepoznati grijeh kao takav. Takvo se stanje može nastaviti sve dok mu Duh Sveti u život ne

donese neku tragediju ili bezizlaznu situaciju, kako bi ponovo probudio svijest o činjenici da

su zapravo njegovi problemi prvenstveno plod grijeha. Zašto mora prolaziti kroza sve ovo

kada ga možemo poštedjeti agonije tako što ćemo grijeh nazvati grijehom? Ono što mu treba

je pokajanje. Trebaju mu važne promjene koje može izvesti jedino Duh Sveti. Moguće je

izbjeći mnogo boli i patnje kada se grijeh prepozna i imenuje kao takav od samoga početka.

U svjetlu ovih preliminarnih zapažanja obratimo sada pažnju na obiteljske probleme. Ima

nade. Većinu obiteljskih problema ne izazivaju organski poremećaji niti išta što bismo mogli

legitimno nazvati bolešću. Organsko oboljenje može utjecati na ponašanje, naravno; međutim,

takve ćemo razmjerno rijetke poteškoće izuzeti iz rasprave u nastavku ove knjige. Umjesto

toga ćemo se usredotočiti na ogroman broj problema koji muče kršćanske obitelji, a koji su

ishod grješnih obrazaca življenja. Oni nastaju zbog nesposobnosti proučavanja i

primjenjivanja Riječi Bože u sili Duha Svetoga. Postoji istinska nada za vas i vašu obitelj.

Problemi koji vas muče mogu se riješiti. Ima nade za vašu obitelj, za vaš život i za vašu djecu,

jer je Bog temelj te nade. Ne morate razmišljati ili govoriti u kontekstu neuspjeha. Umjesto

toga možete govoriti o uspjehu, pravome uspjehu, čvrstome uspjehu, zapravo o

pobjedničkome uspjehu! Imate Spasitelja, a On vam je dao Svoju Riječ i Svojega Duha.

Biblija daje odgovor na vaše probleme. Silom Duha Svetoga možete živjeti sukladno s

Pismom. Dakle, prva stvar koju nam valja definirati je da postoji nada.

Uistinu ima nade. Zbog beznađa koje danas kao da se širi među kršćanima, potrebno je

naglasiti ovu činjenicu. Vjernici često odlaze na kršćansko savjetovanje kada sve ostalo

propadne, nadajući se usprkos svakoj nadi. Često dolaze nakon što su posjetili neke druge

savjetnike, pokušavajući ovo i ono, ali bez uspjeha. Opetovano su gajili velike nade, ali one

uvijek nekako propadnu. Do trenutka kada stignu do kršćanskoga savjetnika, već kao da

rukom drže nadu na odstojanju i ne dopuštaju joj pristup. Boje se ponovo nadati kako im se

nada ne bi još jednom skršila, kao što im se to već mnogo puta ranije događalo. Ova je

činjenica razumljiva svakome kršćanskom savjetniku; on stalno radi s ljudima koji nemaju

nadu. Možda i vas muči taj isti problem. Ako se i vi bojite ponovo ponadati, morate uvidjeti

da postoji nada, usprkos vašemu skepticizmu, usprkos već ponovljenim neuspjesima. Ako ste

od onih ljudi koji su se nekoć nadali, ali im se nade nisu ostvarile, morate se ponovo početi

nadati. Ali ovoga puta morate svoju nadu postaviti na čvrsta obećanja i planove Riječi Božje.

Postoji nada za rješavanje obiteljskih problema ako slijedite Božju proceduru. Da, čak se i vaš

problem može riješiti. To, na primjer, znači da se problem vašega djeteta koje se počelo

drogirati – čak i taj problem – može riješiti. Ima nade.

Reći ćete, «Veoma si optimističan, ali kad bi samo znao kakav problem mene muči, možda bi

promijenio mišljenje. Osim toga, zašto bih ti uopće povjerovao/povjerovala? I drugi su mi

pokušali podvaliti nadu. Jesi li uopće siguran da se ne baviš nekakvom nebiblijskom

preprodajom ideja?» Razumijem vašu rezerviranost i suosjećam s vama, međutim, moram

ipak protestirati jer takva rezerva nije biblijski ispravna. Dopustite mi da vam ukažem na

odlomak iz Riječi Božje koji je od ključne važnosti: «Nije vas zahvatila druga kušnja osim

ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom

dati i ishod da možete izdržati» (1 Korinćanima 10:13). Nade u tome retku ima i napretek.

Ovdje Pavao vjernicima daje svaku vrstu nade.

Razumijete li što je Bog obećao Korinćanima? Prvo im govori, «Želim da znate kako vas

neću pozivati da se suočavate s bilo kakvim jedinstvenim problemom.» Zar to nije divno? Isus

Krist, koji je bio kušan u svemu, a da nije zgriješio, s vašim se problemom već uspješno

suočio. I drugi kršćani koji su slijedili Njegove korake, usmjereni Njegovom Riječju i silom

Njegovoga Duha, također su se uspješno suočili s tim istim problemom. To znači da se, po

milosti Božjoj, i vi s njime možete uspješno suočiti. Razlog zašto je Pavao pisao na ovaj način

bio je davanje nade onim kršćanima. Zar se onda i vi ne biste trebali ponadati?

Već vidim kako se neki ljudi gorko smješkaju kada im se kaže da ne postoje nikakvi

jedinstveni problemi bez presedana. Pada im na pamet kulturološka i geografska razlika

između Korinta i suvremenoga Zapada, koja je s vremenom postala ogromna. Možda se neki

od njih usredotoče na intenzitet vlastitoga problema. «Još nitko nikada nije morao živjeti s

mužem kao što je moj,» odvratit će netko. «Nitko nikada nije morao podnositi roditelje kao

što su moji,» možda će netko odgovoriti. «Čovječe, da se ti moraš nositi s mojim djetetom, ne

bi tako govorio,» možda netko od vas govori sebi u bradu dok čitate ove riječi. Mislim da

znam kako vam je, ali još uvijek smatram da ste u krivu. Bog ima pravo, a vi imate krivo; On

je uvijek u pravu. Neka svatko govori što hoće, ali Bog još uvijek ima pravo. A Bog kaže da

ima nade. Nakon što eliminirate površinske razlike – koje su, naravno, izrazito osobne – više

ne postoji jedinstven problem bez presedana. Kada razgolitite probleme, srž svakoga od njih

uvijek se pokaže kao nešto učestalo. U suštini nema jedinstvenoga problema pod suncem. Ne

postoji problem s kojim bismo se vi, ja ili bilo tko drugi morali suočavati, a da isti oduvijek ne

mori sinove Adamove. Nema problema s kojim se drugi kršćani već nisu uspješno sučelili

stotinama puta. A kako to možemo znati? Tako što Bog to kaže. Čitavo ovo poglavlje

naglašava tu činjenicu.

Život u gradu Korintu bio je (površno gledano) potpuno različit od života izraelskoga naroda

u pustinji Sinaja. Po pitanju zemljopisnih, povijesnih i kulturalnih razlika, ta dva mjesta

mogla bi poslužiti kao izrazita opreka. Korint je bio napučeni, metropolitanski lučki grad,

zapravo lučki grad s dvije luke, smješten na prevlaci. Tu su se održavale svjetski poznate

korintske igre. Ljudi sa svih strana helenskoga govornog područja dolazili su promatrati te

igre. Dotična prevlaka spaja grčki poluotok Peloponez s kontinentom. Promet na relaciji

sjever-jug prolazio je kroz Korint, a veliki dio prometa na relaciji istok-zapad također je

prolazio onuda. Putovanje brodom duž južne obale Grčke bilo je iznimno opasna ruta. Bilo je

sigurnije i jednostavnije iskrcati putnike i teret u luci s jedne strane grada, i potom ih prebaciti

preko uske prevlake, te ih ponovo ukrcati na drugi brod u drugoj luci, na oprečnoj strani

grada.

Korint je vrvio svakom vrstom poroka i iskušenja. Ideje sa svih strana svijeta slijevale su se u

grad. Kao dvostruka luka, Korint je bio oličenje pravog grada za pomorce, sa svim porocima

koji idu uz taj naslov. Širom svijeta Korint je bio poznat kao grad nemorala. Zapravo, ako ste

htjeli nekoga uvrijediti, jedan od načina bio je nazvati ga Korinćaninom.

Pitam vas, dakle, što bi se moglo više razlikovati od takove zajednice negoli situacija

nomadskoga naroda koji putuje kroz udaljenu pustinju i preživljava hraneći se manom iz dana

u dan? Uistinu bi bilo teško osmisliti izraženiju suprotnost negoli ju pružaju nomadski Izraelci

s jedne strane, i raskalašeni Korint s druge. A ipak, obratimo pažnju na Pavlov postupak. On

namjerno suprotstavlja te dvije očigledno nespojive situacije, i tvrdi da su one u svojoj suštini

istovjetne. Ono što se stotinama godina ranije dogodilo Izraelcima, kaže on, odličan je primjer

kojega bi Korinćani trebali slijediti, jer se radi o istim iskušenjima koja su zajednička i jednoj

i drugoj grupi. Sve se to već dogodilo pustinjskim lutalicama, ali se to isto događa i vama u

Korintu, iako živite u ovako kasnome trenutku u povijesti («nama, koje su zapala posljednja

vremena»).

I vi možete sa sigurnošću zaključiti da su stvari koje su se događale Izraelcima i Korinćanima

primjeri i vama, iako živite daleko od Istoka, u dvadeset i prvome stoljeću. Nisu samo Izraelci

i Korinćani «žudjeli za zlima»; i suvremeni ljudi imaju taj isti problem. Te stvari koje su se

dogodile su «pralikovi naši,» odnosno primjeri, pa su stoga također i zapisani «za upozorenje

nama.» Biblija je relevantna; govori i nama u našim vremenima. Za to postoji dobar razlog, a

to je da se nitko nikada, u bilo kojem trenutku povijesti, nije morao sučeljavati s istinski

jedinstvenim problemom bez presedana. Ljudi iz svih proteklih stoljeća bili su ljudska bića

koje je Bog načinio na Svoju sliku i priliku. Bog je ostao isti, grijeh je još uvijek isti, ljudi

svake povijesne ere ostaju isti. Problemi možda uzmu različite pojavne oblike ili različit

intenzitet, jave se u različitim trenutcima, ili pak naiđu u paru, u različitim kombinacijama;

međutim, suštinski su to one iste vrste problema s kojima su se ljudi oduvijek morali boriti, a

tako će biti i u budućnosti. To bi vam trebalo dati utjehu i nadu. Rješenja koja je Bog ponudio

Izraelcima i Korinćanima riješit će i probleme našega suvremenog doba.

Danas govorimo o generacijskome jazu. Zapravo se ne radi o pravome jazu, nego više o

generacijskome preklapanju. U tomu je problem. Nekoć je kod prelaska iz jedne generacije u

drugu postojao dugački period u kojemu su se stvari postupno mijenjale. Za ostvarenje velikih

promjena trebalo je nekoliko generacija. Promjene se danas događaju tako žurno, a

komunikacija je tako brza da u trenutku kada astronaut iz letjelice stupi nogom na mjesec, mi

svi već znamo za to. Putem televizije skoro da smo i sami ondje zajedno s njime. Više nije

potrebno nekoliko dana kako bismo doznali za neki važan događaj; dovoljne su sekunde.

Ljudi su nekoć raspravljali o problemu čitavu generaciju ili dvije; a danas, prije negoli ideja

uopće stigne do štampača, često je već zastarjela. Kao rezultat toga, generacije se gomilaju

jedna na drugu. Oni isti stari problemi sada se javljaju češće i brže negoli ikada ranije.

Međutim, sami problemi ipak nisu jedinstveni; samo se takvima čine jer se danas moramo

nositi s daleko većim brojem njih, i to daleko brže. U tomu je posebni izazov za kršćane

današnjice.

Stvari se mijenjaju tako brzo da često nije lako shvatiti što valja zadržati, a čega se trebamo

riješiti. Međutim, u svojoj biti problemi s kojima su se naši oci morali suočavati, i problemi

koji čekaju našu djecu nisu različiti. A Bog je u Svojoj providnosti omogućio nove načine

nošenja s dodatnim poteškoćama broja problema i brzine njihovoga gomilanja. S tim novim

aspektom starih problema možemo se adekvatno nositi pravilnim korištenjem brzoga

transporta i komunikacije, kompjuterima i tako dalje. Ipak, u svemu tome suština ostaje

suština. Ljudski temeljni problemi i Božja temeljna rješenja ostaju isti.

Obratimo, dakle, pažnju na te probleme i njihova rješenja. Moramo započeti s pozornim

pogledom na temu komuniciranja u obitelji, onako kako Pavao o njoj govori u Poslanici

Efežanima.

3.

KOMUNIKACIJA JE PRVI PRIORITET

U drugoj polovici Poslanice Efežanima Pavao razmatra različite odnose između kršćana.

Počevši s retkom 5:22, obraća se ženama, a potom (od dvadeset i petoga nadalje) i njihovim

muževima. Opisuje temeljne uloge i odnose među njima. U sljedećemu poglavlju govori prvo

djeci (prvi redak), a nakon toga i njihovim roditeljima. Naposljetku razmatra radne, odnosno

poslovne odnose kada ohrabruje i robove (peti redak) i njihove gospodare (šesti redak). Jasno

je, dakle, da u petom i šestom poglavlju Pavao piše o temeljnim međuljudskim odnosima koje

imaju kršćani, ali i svi drugi ljudi. 1

Prvi dio Poslanice Efežanima (poglavlja 1-3) bavi se veličanstvenim i čudesnim planom

Božjega otkupljenja. Izvanrednim izražajem koji je bez premca u ostatku Pisma, Pavao

prikazuje kako je Bog od samoga stvaranja svijeta planirao i s vremenom proveo otkupljenje

dolaskom Isusovim, čija je krv prolivena na križu. Čudo Božje ljubavi koju je izlio na

grješnike, i slava crkve otkupljene u Kristu Pavao nadalje jasno definira. Međutim, otpočevši

četvrto poglavlje, Pavao se od doktrinarnih i doksoloških tema okreće k praktičnome

ohrabrivanju koje nezaobilazno proizlazi iz njegovoga pristupa.

Četvrto poglavlje započinje raspravom o kršćanskome življenju; odnosno o vjernikovome

svakodnevnom načinu života. Na temelju velikoga Božjeg plana otkupljenja kroz povijest,

kojega je upravo obrazložio, Pavao piše, «Zaklinjem vas dakle…: sa svom poniznošću i

blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani.» U sedamnaestome retku

tema se ponavlja kada Pavao poticajno piše: «ne živite više kao što pogani žive.» U petome

poglavlju on govori o «hodu u ljubavi» (prvi redak), hodu «kao djeca svjetlosti» (osmi

redak), i pomnome razmatranju vlastitoga načina življenja (petnaesti redak).

Raspravu o kršćanskome življenju u poglavljima 4 i 5 ne treba gledati kao zasebnu temu,

nego radije kao sastavni dio rasprave o temeljnim kršćanskim odnosima. Hod o kojemu Pavao

govori nije usamljeno hodanje, nego je to hod jednoga vjernika s drugima. Kada Pavao piše o

kršćanskim odnosima, on govori o zajedničkome hodu muževa i žena, zajedničkome hodu

djece i roditelja, kao i hodu poslovnoga čovjeka sa svojim uposlenicima. Na putu pravednosti

ne koračamo sami. Krist i naša braća također su na tome putu. To je hod kršćanina s

Gospodinom, kao i s drugim vjernicima, a Pavao govori upravo o tomu.

Četvrto poglavlje poslanice to jasno iskazuje kada se uvodi tema kršćanskoga načina

življenja. Pavao pokazuje duboku brigu za jedinstvo i zajedništvo u ljubavi. Ovako je to

sročio: «trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste

i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedno krštenje! Jedan

Bog i Otac sviju.» Naglasak je na jedinstvu – na zajedničkome hodu u jedinstvu u ime Isusa

Krista i za Njega. Kršćanin živi kao član crkve, tijela Kristovoga otkupljenog naroda. Ovo

otkupljeno tijelo nije zapravo sjedinjeno, a On je poslao Svoje službenike da djeluju unutar

toga tijela kako bi ostvarili jedinstvo vjere (4:11, 12).

U četvrtome poglavlju Pavao podsjeća čitatelje na svoj nekadašnji način života. Nakon što je

ocrtao obeshrabrujući prikaz, on naglašava činjenicu da u čovjekovom životu mora doći do

promjene ako je uistinu postao Kristov. U Kristu je on odložio «staroga čovjeka» i odjenuo se

«novim čovjekom.» Ono što se dogodilo u Kristu, mora se sada realizirati i u čovjekovom

svakodnevnom životu. Budite (u svakodnevnom životu) ono što jeste (u Kristu). 2 Ovo je

pozadina, motiv i kontekst unutar kojega će Pavao raspravljati o temeljnim kršćanskim

odnosima. Kršćanski međuljudski odnosi moraju sjedinjavati i uzrokovati rast, ne samo na

osobnome planu, nego i rast zajednice, tako da čitavo tijelo raste u punini Krista, i tako mu,

kao Njegovo tijelo, na pravi način daje slavu, čast i hvalu.

Ali, ovo je praktični dio teksta (iako mu nipošto ne nedostaje doksološki naglasak), koji se

bavi pitanjima što i kako. Kako kršćanin može rasti u svojim međuljudskim odnosima? To je

pitanje kojim će se Pavao nadalje baviti.

Kao prvo, Pavao naglašava potrebu za živom kršćanskom komunikacijom kao temeljnom

vještinom kojom se uspostavljaju i održavaju kvalitetni odnosi. Kvalitetan odnos muža i žene

je nemoguć bez dobre komunikacije. Zdravi odnos između roditelja i djece ovisi o istoj takvoj

komunikaciji. Poduzetnik i uposlenici prvo moraju naučiti komunicirati kako bi mogli

zajedno raditi. Upravo je stoga komunikacija prva tema o kojoj se govori nakon poziva na

obnavljanje Božjega lika u čovjekovome svakodnevnom životu.

Pavlova analiza komunikacije započinje u retku 25. Tu on kaže, «Zato odložite laž i govorite

istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima.» Kršćani ne mogu imati zajedništvo ako

im temelj zajedničkoga hoda nije iskrenost, otvorenost i istina. Kao udovi koji zajedno djeluju

u istome tijelu, moramo imati istinu kako bismo hodili u slozi. To je Pavlova suštinska

poruka. Kroz ostatak četvrtoga poglavlja on elaborira ovu temu kršćanske komunikacije.

Stoga nam pažnju valja usmjeriti na taj dio Poslanice Efežanima (redci 25-32).

Komunikacija ima suštinsku važnost za obitelj koja je usmjerena na Krista, jer je to način

kako se odnos između muža i žene, i roditelja i djece, uspostavlja, raste i održava. Bez

otvorenih kanala komuniciranja istine, o kojima Pavao ovdje govori, ne može biti ni obitelji

koja je uistinu usmjerena na Krista.

Jedan se misionar zajedno sa suprugom prije nekoliko godina vratio iz misije u inozemstvu.

Žena je bila ozbiljno deprimirana. Po povratku kući godinu dana je odlazila k psihijatru, koji

je prvo razgovarao samo s njom, a potom i nasamo s njezinim suprugom; međutim to iskustvo

nije ih dovelo nigdje. Netko im je spomenuo naš centar za savjetovanje pa su zajedno došli do

nas (insistirali smo da k nama dođu zajedno). Počeli smo razgovarati, i tijekom toga

razgovora ona se okrenula k mužu i rekla mu: «Moj je problem to što te nisam voljela kad

sam se udala za tebe. Otad te nisam zavoljela. Nikada te nisam voljela, ali tu istinu nikad

nikomu nisam rekla.» Taj misionar i njegova supruga sada su se vratili u misijski rad, i vole

se. Ona ga voli, a i on nju sada zna voljeti bolje nego ranije. Imala je problem, ali nije joj se

moglo pomoći jer «tu istinu nikada nikomu nije rekla.» Nije znala kako se nositi s

problemom; a nitko drugi, uključujući i njezina supruga, nije znao što treba poduzeti. Kada je

ostvarena komunikacija, problem se mogao riješiti. Do tog trenutka njezin je život bio jadna,

licemjerna farsa. Misijski rad je patio zbog toga, patila je ona, a i njezin muž. Čitavo je tijelo

patilo zbog nedostatka iskrene komunikacije. Patila je iz godine u godinu; u samotnome

samosažaljenju govorila je sebi, «Da sam se barem udala za nekoga drugog! Ne bih sada

morala biti pod njegovim krovom, a život bi bio tako drugačiji.» Ali, samosažaljenje ju je

postupno odvelo niz strmu spiralnu putanju koja je s vremenom dovela do tako teške depresije

da je njezin suprug zaključio kako je nužno prekinuti misijski rad i na kraju se vratiti kući.

Čvor se mogao rasplesti jedino kad je napokon rekla istinu. Kad je to učinila, pružena joj je

pomoć. A brak im je obnovljen u biblijskoj ljubavi.

Tomislav i Jela sjedili su s druge strane stola. Na najogorčeniji mogući način je izjavila:

«Potpuno sam uvjerena da me ovaj moj muž vara; krade novac iz dodatnih prihoda od

prekovremenih sati. Znam da krade novac. I želim znati što točno čini s tim novcem.» To je

držala u sebi otprilike proteklih pet mjeseci, otkad je doznala da se to događa. Zbog toga je

svakoga dana bivala sve ogorčenija. Okrenuvši se k njezinome suprugu, savjetnik reče,

«Tomislave, gdje je otišao taj novac; jesi li ga stvarno uzeo?» On posegne u džep, izvadi

lisnicu, otvori tajni džepić i odvrati, «Sve je tu,» dok je izvlačio novac i stavljao ga na stol.

«Ostavljao sam novac sa strane kako bih za godišnjicu mogao priuštiti nešto posebno za

Jelu.»

U tome braku komunikacija nije dobro funkcionirala. Jela je bila spremna raskinuti brak radi

običnoga nesporazuma. Sve to toga trenutka nije bila u stanju iznijeti svoje sumnje, a ta se

sumnja zasigurno rodila iz prethodnih neuspjeha iste vrste. Među njima dvoma komunikacija

je u prošlosti bila tako loša da jednostavno nisu imali povjerenja jedno u drugo. U protivnom

ovaj problem ne bi ni došao do tako kritične točke.

Filip je na savjetovanje došao sam. Odbio je razgovarati s tajnicom; nije prihvatio njezin

prijedlog da odgovori na preliminarni upitnik u sklopu ulazne dokumentacije. Prvih pola sata

sjedio je bez riječi. Naposljetku mu je savjetnik kazao, «Ima ljudi koji stvarno žele ovaj

termin, a kojima uistinu treba pomoć. Da ovaj sat vremena prepustim nekomu drugom? Ne

smijemo ga protratiti ako se ne mislite ozbiljno baviti Bogom. Jeste li možda sada spremni

iznijeti svoju priču?» Na to se napokon otvorio i rekao, «Prošao sam kroz šok terapije,

umobolnice, bio sam na raznim mjestima. Bio sam deprimiran, obeshrabren i shrvan;

dijagnosticirali su mi cijelo mnoštvo potpuno različitih problema. Ali ja imam samo jedan

istinski problem, i znam što je to. Duboko u meni već dvadeset i dvije godine čuči nešto što

još nikada nisam verbalno izrazio. Kad sam se oženio, to nije bilo jer sam tako htio. Moja je

majka insistirala; to je jedini razlog zašto sam stupio u brak s Margaretom. Potajno otad žalim

zbog toga, i to svaki dan.» Pobjesnio bi svakoga puta kada bi ušao u kupaonicu i vidio da na

tubi paste za zube nema čepa, ili da je tuba stisnuta po sredini, umjesto na kraju. Razljutio bi

se ili pao u duboku depresiju. Umjesto da pomisli, «Tuba paste za zube je stisnuta po sredini,»

ili pak «Na ovoj pasti za zube nema čepa,» on bi sebi govorio, «Ona žena je opet bila u

akciji!» Njegovo nezadovoljstvo njome i brakom izlazilo je na površinu radi mnoštva takvih

sitnih detalja. Nikada joj to nije rekao, kao ni bilo kojem drugom ljudskom biću. Savjetnik mu

je objasnio da u nekoj kući ne može biti ni sreće ni sklada ako nema istine. Nakon što mu je

dugo vremena objašnjavao kako supruzi kazati istinu, spomenuvši i neke moguće zamke kojih

se pritom treba čuvati, savjetnik ga je poslao kući da razgovara sa ženom. «Vratite se tek

nakon što joj sve kažete,» rekao mu je. Kad se vratio, i ona je došla s njim. Oboje su se

svojski pozabavili problemom, a nakon tri tjedna savjetnici su ih otpustili i poslali da

savjetovanje nastave sa svojim pastorom. Na odlasku su se ponašali kao netom vjenčani par.

Kad je istina isplivala na površinu (i nakon početnoga šoka) počeli su činiti ono što Bog od

njih traži vezani za taj problem, a čitava se situacija izmijenila. Njihov je problem bio

življenje laži. Brak im se temeljio na neistini. Jedino im je izgovaranje istine moglo pomoći.

Možda ste poput Filipa. Možda u sebi skrivate neke stvari. Ako je tako, znate to i sami. Znate

da postoje neriješeni problemi koji onemogućuju komunikaciju između vas i drugih članova

vaše obitelji. Problem je možda između vas i vaših roditelja, između vas i vašeg bračnog

partnera, ili između vas i vaše djece. Metalne šipke usjekle su se duboko među vama, a mnoge

od njih su s vremenom zahrđale. Nikada ništa niste poduzimali u vezi njih, a možda sumnjate

da se nešto uopće može poduzeti. Ali, kako možete očekivati uredan brak ako vam laži

prekidaju komunikaciju? To je nemoguće. A ipak, vaš se brak može dovesti u red ako ste

ozbiljni s Bogom. Usprkos svemu, to je moguće. Morate započeti s odlomkom koji glasi:

«Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima.»

A gdje biste trebali početi? Otpočnite priznajući istinu Bogu i drugim osobama uključenima u

situaciju. A onda pogledajte što stoji u sljedećem retku: «Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek

ne zađe nad vašom srdžbom.» To je zapravo navod iz Četvrtoga psalma, koji je večernji

psalam, a kojim se imalo podsjetiti čovjeka da prije noći mora očistiti srce od svake gorčine i

ljutnje nakupljene u toku dana. Ništa neoprošteno, neriješeno, nepokriveno, ne bi se smjelo

prenijeti na sljedeći dan. Umjesto toga se međuljudski problemi moraju svakodnevno rješavati

kako se ne bi nakupili i počeli gnjiti. Srdžba sama po sebi nije grijeh; svaka je emocija od

Boga i dobra je kada je biblijski pravilna. Međutim, Pavao kaže, «Sunce nek ne zađe nad

vašom srdžbom.»

Na bijes možemo pogrešno reagirati na jedan od dva načina: eksplodiranjem i nakupljanjem.

S jedne strane, kao što se to u Izrekama stalno naglašava, ljutnja se može pretvoriti u grijeh

kada čovjek eksplodira (vidi 25:28; 29:11, 22). Izgubiti živce je grijeh. Neki bi se mogli

iznenaditi kad bi doznali koliko kršćanskih obitelji pati zbog negativnih posljedica takvoga

bijesa. U nekim psihologijskim krugovima «otvaranje ispušnoga ventila» smatra se

terapijskim postupkom; stoga se na nekim seansama grupne terapije, takozvanim Encounter

seansama, T-grupama, itd. potiče iskazivanje bijesa i agresivnosti. 3 Korisnicima terapije se

govori da te emocije moraju izbaciti na površinu. Upućuje im se poruka: «Učini to ovdje i

sada – što god osjećaš da bi trebao/trebala učiniti; samo neka to izađe iz tebe. Ako se nešto

nakupilo u tebi, izviči se, drekni na drugu osobu koja sjedi nasuprot tebe, sistematski otpusti

taj osjećaj, raspori ga i razbacaj po prostoriji. Udari jastuk ako ti on predstavlja majku –

udaraj ga sve dok se perje ne razleti unaokolo!» Kod takvih savjeta izgleda da se savjetodavac

zanima samo za osjećaje jedne osobe; svakako ne i za onoga na kojega se takav bijes izlijeva.

Druga osoba nije važna; za njega se po svaku cijenu jedino korisnik usluge na kraju mora

osjećati bolje.

Pa, u takvoj proceduri i takvome stavu nema ničeg kršćanskog. Obratite pažnju na poruku

Rimljanima 15:1, 2: «Mi jaki treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo. Svaki od

nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje.» U Izrekama se veoma jasno ustvrđuje

da je čovjek koji u bijesu gubi živce kao grad koji nema zaštitne zidine. To je prva krajnost u

koji čovjek može zapasti. Otpuštanje ventila bijesa očito je nekršćanski postupak.

Druga (oprečna) krajnost je ona koju se spominje u četvrtome poglavlju Poslanice Efežanima.

Tu Pavao osuđuje one koji u sebi nakupljaju negativne osjećaje (bilo da se radi o dvadeset i

dvije godine, dvije godine, ili pak samo dva dana). Svakoga dana možete susresti kršćane koje

muči ta ista stvar. Nije nikakvo čudo da se ovaj problem u Poslanici Efežanima postavlja kao

suštinska tema i kao temelj za razmatranje odnosa između supružnika. Baš kao i

eksplodiranje, i nakupljanje ljutnje je grijeh.

Neki korisnici savjetovanja ne samo da dopuštaju da im sunce zađe nad bijesom, nego puste

da i mjesec zađe još mnogo puta. Suzana i Velimir došli su na savjetovanje. Ona je sjedila

prkosno skrštenih ruku, a on se nervozno meškoljio s jedne strane na drugu. Prije negoli su

uopće progovorili bilo je jasno kakav će to biti razgovor. Sa svoje strane stola ovim je

riječima otpočela priču: «Došla sam jer me ovamo poslao moj liječnik. Rekao je da je sa

mnom fizički sve u redu. Kazao je da mi se stvara čir, ali ne zbog nekog fizičkog razloga.» Za

to je vrijeme njezin suprug sjedio pokunjeno. Suzana je potom posegnula prema torbici (koja

je zapravo izgledala kao vreća za kupovinu) i iz nje izvadila nekakvu skriptu čija je debljina

bila barem nekoliko centimetara, a listovi su bili gusto otipkani na obje strane. Bacila je

skriptu na stol pred savjetnika i rekla, «Evo zbog čega dobivam čir.» On joj na to odvrati,

«Stvarno?» i baci pogled na dokument. Čak i da je htio, ne bi sve to mogao pročitati ni u

mjesec dana. Ali, dok je pogledom letimično prelazio preko po stranicama, odmah mu je

postalo jasno o čemu se zapravo radi. Bio je to trinaestogodišnji zapisnik svih zala koja joj je

suprug učinio. Sve je bilo navedeno i uredno zabilježeno. Što biste joj vi na to rekli?

Savjetnik je pogledao u Suzanu i kazao joj, «Već odavno nisam susreo neku tako ogorčenu

osobu kao što ste vi.» Ostala je pomalo zatečena, a Velimir se malo uspravio na sjedalici.

Savjetnik je nastavio, «Ovo nije samo popis svega što vam je suprug učinio (slučajno se na

kasnijim sastancima pokazalo da je ta lista bila vrlo točna), nego je to također i popis onoga

što ste vi poduzeli zbog toga. Ovo je zapisnik o vašemu grijehu protiv njega, protiv Boga i

protiv vlastitoga tijela. To je zapisnik kojega ne možete poreći jer ste sve ovo osobno zapisali,

crno na bijelo. Ovaj dnevnik gorčine pokazuje da je vaš stav suprotan onomu iz Prve

poslanice Korinćanima 13, gdje stoji pisano da ljubav nikada ne pamti zlo.» Tek je tada

stvoren temelj da obračunavanje s problemima. Velimir je svakako morao promijeniti sve ono

što je pogrešno činio svojoj supruzi, ali je ona s druge strane morala promijeniti svoj pogrešan

način reagiranja na njegove pogreške.

U većini slučajeva bračnoga neslaganja savjetnici otkriju da je glavni problem pravilno

postaviti odgovornost svakoga bračnog druga pred Bogom. Muževi upiru prstom u žene, žene

upiru prstom u muževe. Najčešće na obje strane ima dovoljno materijala za upiranje prstom.

Međutim, puko pokazivanje kažiprstom teško će riješiti bilo kakav problem. Kako bi riješili

svoje probleme, bračni partneri trebaju započeti s upiranjem prsta prema sebi. Pismo kaže da

čovjek mora prvo izvaditi gredu iz vlastitoga oka kako bi mogao vidjeti jasno i ukloniti trun iz

oka druge osobe (Matej 7:3-5). Upravo tu mnogi griješe. Napadaju jedni druge na sljedeći

način:

(1. prikaz na str. 34.)

M Muž

P Problem

Ž Žena

Komunikacija ne postoji kada dvoje ljudi na takav način ciljaju jedno na drugo. Kako započeti

komunikaciju? Dvoje ljudi komunicira kada se jedinstveno kreću i djeluju u istome pravcu:

(2. prikaz na str 34.)

M

P

Ž

Ali, kako pomaknuti strelice s nekadašnje pozicije u ovu koja je poželjna? Kako ciljanje na

osobu pretvoriti u ciljanje na problem? Koliko zavađenih muževa i žena počinju trošiti

energiju na rješavanje problema na Božji način, umjesto da i dalje nastave u razornome

pravcu uništavanja sebe i vlastitoga braka? To je pravo pitanje? Odgovor je: putem pravilne

komunikacije. To je jedini odgovor. I jedno i drugo moraju početi strelice upravljati u istome

pravcu. Svaki bračni partner može ti učiniti tako da prvo upre prstom u sebe:

(3. prikaz na str 34.)

M

P

Ž

Druga strelica već je ionako uperena u vas, stoga je na vama samo uskladiti se s njome:

gledajte prvo u vlastitu gredu. Po prvi put nakon dugo vremena dvije će strelice biti

upravljene u istome smjeru. Uistinu je zapanjujuće kakvo trenutno slaganje možete postići s

osobom s kojom ste se prethodno možda gložili oko svega mogućeg, kada započnete s «Ja

sam tebi skrivio/la.» Potom budite konkretni i zatražite oproštenje. Pomirenje često mora

započeti upravo tu. Nikada ne biste smjeli započinjati tako što ćete otvoriti spremnik

prljavoga rublja druge osobe, dokle god niste počistili vlastito smeće. Upravo tu započinje

komunikacija.

Imate li komunikacijskih problema s drugim članom obitelji? Možda je do problema došlo baš

ovoga tjedna, možda čak danas. Možda se radi o vašoj svekrvi? O vašoj nevjesti? Začudno,

odnos muža i punice nije uistinu najproblematičniji međuljudski odnos, iako se upravo njega

u crtićima najčešće spominje. Skoro će vam svaki savjetnik kazati da se većina problema

događa između dvije žene, nevjeste i svekrve. Ti odnosi mogu postati tako neugodni i tako

užasno razorni da se s njima nitko ne usuđuje zbijati šale.

Možda imate problema s roditeljima; a možda sa svojim djetetom. Je li možda vaš suprug,

vaša supruga, prijatelj, član crkve, ili pak susjed, osoba s kojom imate loš odnos? Poslušajte!

Morate započeti komunikaciju s njim ili njom. Ako s tom osobom ne možete govoriti ni o

čemu drugom, ostaje vam uvijek ona jedna tema o kojoj možete pričati: ono loše što ste njemu

ili njoj učinili. Ako vam ne pada na pamet niti jedan vaš grijeh protiv te osobe (a svakako ne

želim da izmišljate ili izvodite dosad nepostojeće grijehe), dopustite mi da vam kažem kako

takav grijeh vjerojatni ipak postoji. To je jednostavno onaj grijeh o kojemu smo dosad

govorili. Ako odgađate odlazak k drugoj osobi kako biste se pomirili, tada ste skrivili njemu

ili njoj.

Nema mnogo stvari koje tako isisavaju snagu crkve Isusa Krista kao što to čini stanje

nepomirenosti između tolikoga broja vjernika. Toliko je ljudi koji duboko u sebi imaju

ukorijenjene probleme koji su poput metalnih klinova koji ih dijele od drugih kršćana. Ne

mogu hoditi u jedinstvu jer se ne slažu. Trebali bi ovim svijetom marširati rame uz rame i

privlačiti ljude k Isusu Kristu, a oni se umjesto toga ponašaju kao razbijena i raštrkana vojska

čije su se trupe u općoj konfuziji počele međusobno boriti. Ništa tako ne umanjuje snagu

crkve Isusa Krista kao što to čine ovakvi neriješeni problemi, ovi mrtvi kutovi među

kršćanima koji se nikada ne spoje u cjelinu. Nema isprike za takvo jadno stanje, jer Biblija ne

dopušta postojanje mrtvih kutova. Bog ih ne želi. Razmotrimo sada i sredstva koja nam je On

dao kako bismo se definitivno obračunali s takvim poteškoćama.

U redcima Matej 5:23, 24, Isus kaže da ako se u trenutku prinošenja dara na oltar prisjetite

kako ste zgriješili protiv nekoga, tada taj dar trebate ostaviti i «prvo» otići i izmiriti se s

bratom (pomirenje se treba dogoditi prije slavljenja Boga). Tek se potom možete vratiti i

dovršiti prinošenje dara. Eto koliku važnost ima hitno sređivanje odnosa s drugima. To morate

učiniti odmah; ne smijete odgađati. «Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom» (Efežanima

4:26).

Supružnici se često žale da imaju seksualnih problema, međutim, problem najčešće ne bude

seksualne prirode. Savjetnici se ne susreću s velikim brojem problema koji imaju veze samo

sa spolnim odnosom. Istinske poteškoće noću u postelji nastaju zbog činjenice da se u tu

postelju unosi mnoštvo problema do kojih je došlo tijekom dana, problema koje je trebalo

riješiti prije odlaska u postelju. Otuda dolaze poteškoće; problemi se isprječuju na putu.

Muževi i žene moraju doslovno naučiti kako ne dopustiti da im sunce zađe nad srdžbom.

U redcima Matej 18:15-17, Isus također govori i o naličju problema. Ako je netko zgriješio

protiv vas, tada morate otići k toj osobi. Morate pokušati pridobiti brata i obnoviti odnos kako

biste mogli živjeti i razgovarati kao kršćani. Vidite, Isus neće dopustiti da stanje

nepomirenosti potraje među vjernicima. U poglavlju Matej 5, Isus kaže da vi morate otići k

osobi koja smatra da ste ju povrijedili. U poglavlju Matej 18, On kaže da vi morate otići i k

osobi koja vas je povrijedila. Ne postoji situacija u kojoj možete sjediti i čekati da brat dođe k

vama. Isus to ne dopušta. Ne daje nam priliku za takvo što. Vaša je dužnost uvijek otići k

drugoj osobi. U idealnoj situaciji (kako je Isus to prikazao), ako su se dva vjernika uzrujala

oko nečega i svaki je od njih bijesno otišao na svoju stranu, kad se malo ohlade, trebali bi se

susresti dok idu jedan k drugom u potrazi za pomirenjem. Tako bi trebalo biti.

Dan za danom, tjedan za tjednom, kršćani bi se trebali baviti svojim međuljudskim

problemima kako se ovi ne bi nagomilali. Naravno, to je nužno prvenstveno u kršćanskome

domu, gdje se ostvaruju najintimniji ljudski odnosi, i gdje se svi mi, kao grješnici,

svakodnevno sudaramo. Poput automobila izvan kontrole, sudaramo se i jedni drugima

ostavljamo oštećenja na branicima, razbijamo jedni drugima farove i zalijećemo se u

karoserije. Stoga je, dakle, veoma važno razumjeti i prakticirati dinamiku kršćanskoga

izmirenja u vlastitoj kući. Problemi se moraju riješiti; bolje nam je da ih ne ignoriramo – pa

čak i ako se radi samo o ogrebenome braniku.

Govoreći o budućnosti, Isus je jednom rekao, «Dosta je svakom danu zla njegova» (Matej

6:34). Ne možete se brinuti zbog onoga što nosi sutra. Ljudska su pleća dovoljno široka samo

za breme jednoga dana. Ako to važi za budućnost, onda važi i za prošlost. Ne možete čitav

život povlačiti za sobom neriješene probleme i očekivati pozitivne odnose u svojoj obitelji.

Tada nećete hoditi ravno i uspravno. Nećete biti od koristi. Nećete učinkovito obavljati rad za

Gospodina ako teglite takvo breme na sebi. Dosta je svakom danu zla njegova. Gospodin Isus

Krist nalaže nam da svakodnevno uzimamo svoj križ; to znači da svakoga dana na križ

pribijemo ego koji je u nama. Pismo polaže najveću važnost na svakodnevni život s Bogom;

time svakodnevno rješavanje problema s braćom i sestrama postaje hitni zadatak.

Ne smijete zanemariti sve ovo. Ako postoji netko s kime vam nije lako, ili netko komu s vama

nije lako, prije isteka današnjega dana ispravite stvar pred Bogom. Napišite to pismo, nazovite

taj telefonski broj ili, ako je to moguće, otiđite osobno u posjetu. U krugu obitelji sjednite

zajedno i riješite problem prije zalaska sunca.

A kada ste napokon obnovili međuljudsko odnos, kad ste jedni drugima (i Bogu, naravno)

ispovjedili grijehe i zatražili međusobno oproštenje, tada stvar još nije završena; zapravo je

tek započela. Zasad ste samo raščistili nakupljeni krš prošlosti. Sada kad su odnosi napokon

stigli na stalni dnevni red, nikada im više ne smijete dopustiti da se nagomilavaju. To znači da

se mora uspostaviti novi obrazac vaših odnosa. Pavao nastavlja, «Nikakva nevaljala riječ neka

ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže

slušateljima» (Efežanima 4:29). To vam pokazuje kakva vam odsad mora biti komunikacija.

To je obrazac stvaranja novih međuljudskih odnosa.

A što Pavao time želi reći? On ne govori o nepristojnome izražavanju kada spominje

nevaljale riječi. Naravno, njegova poruka uključuje čak i to, ali je ujedno i daleko šira. Taj se

izraz odnosi na bilo koju riječ koja ruši drugu osobu. Naša omladina rabi jedan izraz koji

poprilično dobro izražava tu ideju: kažu da je jedna osoba ubila drugu u pojam. Žalosno je

čuti takav razgovor. Kršćani nikada ne bi trebali pričati o korištenju riječi – Božjem

veličanstvenom daru komuniciranja – s ciljem ubijanja drugih u pojam. Upravo to Pavao

osuđuje: sistematsko ubijanje drugih osoba riječima.

Ne koriste samo naši mladi, nego i supružnici, riječi u te svrhe. Ponekad znaju postati

poprilično vješti u takvoj zlouporabi jezika. Nedavno je jedan bračni par pokušao iskoristiti

profesionalno savjetovanje kako bi istresli svoju gorčinu jedno na drugo. Niti jedna riječ nije

im izišla iz usta bez neke osorne ili sarkastične primjedbe na račun drugoga. Njihov im je

savjetnik morao kazati, «Nema sumnje da je upravo ovo jedan od razloga zašto ste došli na

savjetovanje. Ovakvo što možete činiti kod kuće, ali vam ne mogu dopustiti da to činite i

ovdje. Ako ovako nastavite, morat ću prekinuti sastanak.» Savjetnici ne smiju dopustiti takvo

kršenje Božje volje. Pismo kaže da iz istoga vrela ne može izvirati i gorka i slatka voda.

Kršćani ne smiju uzimati u usta ime Gospodina Isusa Krista, i istovremeno koristiti Njegov

dar riječi kako bi povrijedili druge ljude.

U odlomku iz Poslanice Efežanima, Pavao opisuje bolju svrhu korištenja riječi. Umjesto da

energiju ulažemo u govor kojim ćemo druge ubiti u pojam, naše bi ih riječi morale izgrađivati.

Kada se riječi uprave prema problemu, a ne prema osobi, tada osobu izgrađujemo tako što joj

pomažemo da riješi svoje probleme. Umjesto da druge ljude napada riječima, kršćanin mora

svu svoju snagu, uključujući i govor, usmjeriti prema problemu, okomiti se na problem na

Božji način.

Razmotrimo ponovo Pavlovu misao: «Nikakva nevaljala riječ» nije dopuštena. Umjesto toga

kršćanski govor koristi se riječima koje druge ljude «saziđuju» i koje su «prema potrebi» u

skladu s nastalim problemom. To znači da čovjekove riječi moraju ciljati na nastali problem

(ili se odnositi na njega). Riječima napadajte probleme, a ne ljude.

Na savjetovanje nam je došao jedan bračni par s upravo takvim komunikacijskim problemom.

Jana i Kristijan izražavali su se tako ružno da im se problem nikako nije mogao riješiti, osim

ako bi promijenili čitav osobni stav. Vidite, najčešće postoje barem dva problema uključena u

sukob dviju osoba. Tu je tema oko koje dvije strane imaju različito mišljenje, a tu je također i

problem njihovih uzajamnih stavova. Kada je Kristijan prvi put nazvao kako bi uglavio

sastanak, rekao je, «Imam jedan vrlo delikatan problem.» Objasnio je komplikacije do kojih je

došlo između njega i supruge. Uistinu s radilo o veoma teškom problemu – problemu kakvoga

je poprilično teško riješiti. Rekao je, «Razgovarao sam s našim propovjednikom, i on se slaže

sa mnom. Jana je razgovarala s našim liječnikom (koji je također kršćanin) i on se slaže s

njom. Tako ništa nismo u stanju riješiti uz pomoć bilo kojega od njih dvojice. Propovjednik

mi je predložio da nazovem i vas; ali znam već da ćete i vi zauzeti jednu ili drugu stranu, tako

da nema smisla dolaziti k vama na sastanak.» Savjetnik mu je odvratio, «Pa, možda stvarno

nema smisla da dođete ako već unaprijed imate predrasude prema meni; ali, ako ste voljni

doći na sastanak i dati mi priliku da vas saslušam, morate znati da nemam nikakvu namjeru

uzimati bilo čiju stranu, jedino Božju.» Kristijan se zamislio. «Pa to već zvuči malo

drugačije.» I tako su Kristijan i Jana došli. Sjedili su, a tijekom prvih nekoliko minuta ona bi

ga srezala u svemu što je pokušavao reći, a on bi pak nju srezao kad bi ona progovorila.

Savjetnik je tomu brzo stao na kraj. Rekao im je, «Gledajte, već neko vrijeme imate problema

zbog ove komplikacije; međutim, sama komplikacija nije vaš glavni problem. Nikada nećete

riješiti ovu komplikaciju, ili bilo koju drugu, sve dok prvo ne riješite glavni problem stava

kojega imate jedno prema drugom. Iako i jedno i drugo ispovijedate kršćansku vjeru, vaši

trenutni stavovi nipošto nisu kršćanski. Možda je vaš pastor odlučio riješiti stvar u vaše ime, a

možda je i vaš liječnik odlučio učiniti isto, međutim, ja nemam namjeru činiti nešto tomu

slično. Sami ćete donijeti odluku, a dok to budete činili, ujedno ćete naučiti kako razgovarati

jedno s drugim. Također morate znati da mi ni sa kim ne radimo dulje od dvanaest tjedana.

Većina ljudi završi unutar osam tjedana. Očekujem da ćete ovaj problem riješiti u tome

periodu. Prvo ćemo poraditi na vašim stavovima.» «To već zvuči drugačije,» rekao je na to

Kristijan na sebi karakterističan način.

U tome trenutku Kristijan i Jana nisu živjeli zajedno. Otišao je od nje. «Kao prvo, morat ćete

ponovo početi živjeti zajedno,» rekao im je savjetnik. «Nemoguće je sjediniti dvoje ljudi tako

što ih se drži odvojene. 1 Korinćanima 7 poručuje da se morate izmiriti. Za početak, evo nekih

stvari koje ćete morati učiniti ovoga tjedna…» Složili su se i bacili na posao. Tražili su i

primili oproštenje od Boga i jedno od drugoga. Potom su se istinski pozabavili problemom

komunikacije. Sama komplikacija morala je na neko vrijeme ostati na čekanju. Kada su se

ostali problemi raščistili, njihovi stavovi riješili, a njihov brak počeo ponovo dobivati pravi

oblik, tek tada su se počeli baviti spomenutom komplikacijom. Kristijan i Jana počeli su se

zajedno baviti tim problemom. Proteklih tjedana otkrili su kako se koristiti riječima s ciljem

rješavanja problema na Božji način. Uistinu su se potrudili riješiti svoj glavni problem, a na

jedanaestome su sastanku objavili, «Riješili smo problem.» I uistinu su ga riješili! Razlog

zašto to nisu bili u stanju postići i ranije krio se u činjenici da nisu znali komunicirati onako

kako bi kršćani to trebali činiti. Koristili su riječi kako bi srezali jedno drugo; gubili su

dragocjenu energiju na uzajamno ubijanje u pojam. Kada su, pokajavši se, riječima počeli

napadati probleme, umjesto da napadaju jedno drugo, otkrili su radost biblijskoga istraživanja

problema. Tada se čitava situacija preokrenula. Kada se razriješio problem komunikacije, tada

je odjednom bilo moguće riješiti i komplikaciju koja ih je mučila.

Kršćani mogu naučiti živjeti bez gorčine, bijesa, ljutnje, vikanja, ogovaranja i zlobe. Moraju

se truditi kako bi zadržali uzajamni stav dobre volje. U zemljištu takvih stavova rješenja za

životne probleme rastu bujna i visoka. Takvi stavovi mogu se održati jedino ako ste «jedni

drugima dobrostivi, milosrdni; (ako) praštate jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama

oprosti.» Kako je samo divan naš Spasitelj. Nije on umro za divne ljude; umro je za

bezbožnike, za Svoje neprijatelje. Podnio je patnje za prekršitelje zakona. Ljubio nas je, kaže

Pavao, iako nismo bili dostojni ljubavi. Baš kao što je On ljubio nas, insistira Pavao, moramo

i mi ljubiti jedni druge.

Isprva ljubav nije osjećaj. Isprva se ljubav može izraziti kao davanje. Ono je u samoj srži

ljubavi. Ako netko daje, osjećaj ljubavi će zatim uslijediti. Kako bismo mogli ljubiti, moramo

davati od sebe, od svojega vremena, od svojih sredstava, od čega god bude potrebno kako

bismo pokazali ljubav; jer, davanje je temelj biblijske ideje ljubavi. Obratite pažnju na ovo:

«Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega

vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.» (Ivan 3:16). «U vjeri živim u Sina Božjega

koji me ljubio i predao samoga sebe za mene» (Galaćanima 2:20). «Ako je gladan neprijatelj

tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga!» (Rimljanima 12:20). Ljubav uvijek započinje

davanjem. A taj duh davanja unosi novu atmosferu u svaki dom. To je atmosfera u kojoj

komunikacija može rasti i bivati. Razmislite o svemu ovome; možda postoji nešto što biste

morali poduzeti. Možda trebate ispovjediti svoj grijeh Bogu, a potom i još nekomu s kime

trebate obnoviti komunikaciju, što će dovesti do novoga odnosa u Krista.

4.

BIBLIJSKE OSNOVE OBITELJI

Temelji su uzdrmani. Nema nikakve sumnje da su vrijednosti i navade našega društva pod

napadom sa svih strana. Temeljni principi i stare tradicije dovode se u pitanje. Mladi odbacuju

stare običaje, i one dobre i one loše. Neke stare običaje i treba odbaciti. Budimo načisto u

svezi toga; mnogi stari običaji nisu ni izbliza biblijski. Međutim, čujemo također i za mlade

koji idu mnogo dalje od toga; neki od njih okomili su se na počela u nastojanju da iščupaju i

same korijene društva. Na primjer, postavljaju se pitanja o probnim brakovima u trajanju od

dvije do tri godine; a neki smatraju da bi brak, baš poput police osiguranja, trebalo osmisliti

kao nešto što se može i ne mora obnavljati jednom godišnje. Kada se takvi prijedlozi iznose s

punom ozbiljnošću, tada je vrijeme da kršćani ponove gradivo veza o za biblijske temelje

braka.

Institucija braka nije nešto neobavezno. Proučavanje braka, obitelji i doma je proučavanje

temeljne i suštinske institucije društva. Crkva (u formalnome smislu) nije još bila ni

utemeljena kada je Bog uspostavio instituciju braka. Država kao formalna institucija nije još

ni postojala kad je nastala obitelj. Obitelj ima temeljno značenje; nastala je prije ostaloga jer

je zapravo osnova. A upravo stoga što je prva i u Pismu, moramo dati sve od sebe da

očuvamo obitelj kao takvu. Postojanje obitelji je na nišanu sa svih strana, a mi ćemo se

ozbiljno ugroziti ako ju ne obranimo od napada. Za takvu je obranu ponovo važno da kršćani

razumiju i objavljuju temeljne biblijske principe vezano za obitelj.

Prva temeljna činjenica koju valja naglasiti je da je Bog uspostavio brak. Brak nije nekakva

opcija. Posve je pogrešno umišljati da su negdje u nekoj špilji dotad raskalašeni ljudi

zaključili da bi brak mogao biti dobra ideja. To nije društveni ugovor kojega su ljudi izmislili

i privremeno upotrijebili za društvenu dobrobit. Kad bi bilo tako, mogli bismo odmah poraditi

na nekim boljim opcijama za budućnost. I uistinu, neki koji smatraju da je brak samo opcija,

misle da ima i boljih rješenja. «Brak je odgovarao svojoj svrsi u svoje vrijeme,» kažu takvi,

«ali smo ga sada prerasli. Treba nam bolje skrojeno odijelo. Sad kad smo legalizirali

kontracepciju i abortus, veći dio koristi od braka ionako je nestao.» Ne, brak nije takvo što.

Mnogo je toga u životu baš takvo – privremeno dobre ideje koje možemo odbaciti čim se

pojavi nešto bolje. Međutim, brak je nešto drugo. To je jedan od temelja društva zato što ga je

naložio Bog za sva vremena, a ne samo za neki kratki period u povijesti svijeta.

Prva bračna ceremonija obavljena je u Edenskome vrtu, a Sam je Bog vodio taj događaj.

Poučno je obratiti pažnju na riječ koju Bog koristi kod opisivanja braka. Ta riječ je zavjet. U

Knjizi izreka Bog upozorava na preljubnicu koja laska riječima, koja «ostavlja prijatelja svoje

mladosti i zaboravlja zavjet svoga Boga» (2:17). Ostavivši muža za kojega je pošla u

mladosti, optužena je za zaboravljanje (i kršenje) Božjega zavjeta. Brak, dakle, nije ništa

manje negoli zavjet kojega je Bog uspostavio. U Pismu je zavjet svečani dogovor koji

podrazumijeva vladara i podanika. Onaj prvi pokreće zavjet pred ovim potonjim, a

podrazumijeva blagoslov ako ga se održi, i prokletstvo ako ga se prekrši. Kada netko stupa u

zavjet, tada ulazi u najsvečaniji i najozbiljniji od svih dogovora.

Malahija također o braku govori kao o zavjetu. Bog je odbio prihvatiti prinosnice Svojega

naroda. Pitali su ga zašto, a On im odgovara, «I vi pitate: "Zašto?" Zato što je Jahve bio

svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran premda ti drugarica bijaše i žena

tvoga saveza» (2:14). Bog tvrdi da je žena družica i supruga prema zavjetu. Brak je zavjet

sklopljen u Božjoj prisutnosti. Bog je uspostavio brak; to nije samo nekakva opcija. Brakom

se ne možemo baviti kako nam se sviđa, ako nam se sviđa, kada i gdje nam se sviđa. To je

prvi, suštinski i temeljni čimbenik.

Kao drugo, kako brak dolazi od Boga, brak je dobra stvar. Brak je ustanovljen prije

čovjekova posrnuća. Poslušamo li kako neki ljudi govore o braku, kako ga kritiziraju i zbijaju

šale na račun braka, čovjek bi mogao pomisliti da je brak zapravo sotonski izum. Možda je

nekima teško povjerovati da je brak sam po sebi dobra stvar. Drugima brak predstavlja

grješnu ili inferiornu pojavu, ili pak manje od dva zla, i to zbog spolnoga odnosa između

bračnih partnera. Bog je ustanovio brak, a spolni odnos je dobra stvar. Čovjeku se daje kao

blagoslov, da ga usreći i raduje. Jedna je žena na stanovitoj biblijskoj konferenciji upitala,

«Zar vam se ne čini da je čin konzumacije braka zapravo mučan?» Odgovor je negativan!

Spolni odnos je svet, pravedan i čist čin, osim kada je izopačen grijehom. Brak je dobar jer

dolazi od Boga. Bračna postelja mora ostati «neokaljana,» poručuje pisac Poslanice

Hebrejima (13:4). U Poslanici Efežanima Pavao uspoređuje bračni odnos sa svetim odnosom

kojega Isus Krist ima sa Svojom Crkvom (5:22-33). Brak bi trebao i mogao biti takav. U

Knjizi Otkrivenja Isus govori o odnosu sa Svojim narodom kao o odnosu mladoženje i

nevjeste (19:7-9; 21:2). Bog, dakle, brak smatra svetim i pravednim.

Ako već nije nesveto, je li onda brak barem neko lošije ili sekundarno stanje? Je li celibat

poželjan? Ima nekih koji su na takav način pogrešno shvatili Pavlove riječi iz retka 1

Korinćanima 7:26. Tu on uistinu imenuje neke prednosti neoženjenosti i neke nezavidne

okolnosti bračnoga stanja. Međutim, razlog zbog kojega Pavao raspravlja o celibatu nasuprot

braka nije suštinska generalizacija, nego bavljenje konkretnom situacijom. Pavao predviđa

užasno krvoproliće koje se uskoro imalo dogoditi crkvi. On tu zapravo kaže, «Sve što vam

govorim, želim da to razumijete, odnosi se na brak u kontekstu trenutne situacije u svijetu.»

Razmotrimo njegove riječi doslovno: «Smatram dakle: dobro je to zbog sadašnje nevolje,

dobro je čovjeku tako biti.» Pavao nije rekao da je stanje neoženjenosti bolje od stanja

oženjenosti. Pavao preporuča celibat nauštrb braka u vremenima progonstva. Progon je već

bio na vidiku:

Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao

da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet,

kao da ga ne uživaju (1 Korinćanima 7:29-31).

Pavao o celibatu govori kao mjeri opreza. Razumije se, osobi koja nije u braku lakše je

podnijeti progonstvo negoli čitavoj obitelji. Dakle, neka vam nitko ne govori kako Pismo

preporuča celibat kao stanje koje je uzvišeno u usporedbi s brakom. U sedmome poglavlju

Prve poslanice Korinćanima Pavao piše o izvanrednoj situaciji; on svoju preporuku ne

postavlja kao pravilo ili kao normu.

Normalno stanje je brak, a ne celibat. Muškarac i žena – a ne osobe u celibatu – postavljeni su

u vrt. Celibat je izuzetak, i za njega je potreban poseban dar. Uistinu, Bog jasno objavljuje da

«nije dobro da čovjek bude sam» (Postanak 2:18). On to ponavlja i postavlja kao normu,

govoreći da čovjek mora ostaviti oca i majku i «prionuti uza svoju ženu» (Postanak 2:24).

Bog je uspostavio brak radi Svojih nauma. Ti su naumi objavljeni u Pismu. Ovdje nam ih nije

moguće sve navesti; mnogo ih je i raznovrsni su. Međutim, neke od onih najjednostavnijih

ipak moramo razmotriti.

U drugome poglavlju Postanka pojavljuju se ove zanimljive riječi: «I reče Jahve, Bog: "Nije

dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on» (redak 18). Bog je tada uzeo

Adamovo rebro i načinio iz njega ženu. Bog je ženu načinio kao «pomoć.» Zašto? Jer «nije

dobro da čovjek bude sam.» Da je brak inferiorno stanje, Bog onda nikada ne bi izgovorio te

riječi. Suštinsko, normalno i najprirodnije stanje je bračno stanje. Ima onih koji će čitav svoj

život provesti izvan braka. Ima onih kojima je Bog dao poseban dar celibata. To je ono što

Pavao govori u poglavlju 1 Korinćanima 7. Ali, Bog je Adamu stvorio ženu jer je rekao da

celibat nije dobra stvar. Dakle, bolje je biti oženjen. Dovoljan je i samo jedan pogled na

obitavališta većine neženja kako bi se vidjelo (u jednoj određenoj dimenziji) da je to istina.

Međutim, takvo stanje ni u kojoj dimenziji nije dobro za neženju. Muškarac u pravilu treba

ženu.

A što je žena? Zbog čega je točno stvorena? Zašto ne samo muškarac? Što je njezina zadaća?

Ona u suštini ima biti pomoćnica (sukladno osamnaestome retku). Neke verzije prijevoda

izraza za pomoć u ovome retku, posebice u starijim prijevodima Biblije, kao što je na primjer

King James Biblija, znaju danas unositi zbrku u tumačenje te riječi. Što zapravo znači biti

pomoćnica muškarcu? Neke starije varijante izraza označavaju prikladnu ili odgovarajuću

pomoćnicu muškarcu. To je ona koja odgovara i nadopunjava muškarca u svakome smislu.

Ona ga upotpunjuje. Ovu ideju moguće je izraziti cijelim nizom varijacija u prijevodu.

Bog je stvorio ženu jer je muškarcu trebala njezina pomoć. To je temeljna biblijska lekcija.

Stvorena je kao prikladna pomoćnica koja će stajati uz njega kroz život i pomagati mu na

svaki način. To je druga temeljna biblijska lekcija. Ideja o ženi kao pomoćnici izgubila se u

suvremenim brakovima. To je formula koja je nestala iz suvremene misli. Žena sebe više ne

doživljava kao pomoćnicu. Mnoge žene umjesto toga sebe vide kao one kojima bi drugi

trebali pomagati. Ili pak suvremena žena o sebi misli kao o nekomu tko stoji na identičnoj

poziciji kao i njezin suprug. Može imati mnoštvo ideja o svojoj ulozi, ali pritom vjerojatno ne

prihvaća mogućnost da je nečija pomoćnica. A ipak, to je Božja definitivna riječ o njezinoj

ulozi.

U nastavku ćemo vidjeti da se žena oslobađa upravo kada sebe sagleda kao pomoćnicu. Razni

pokreti za ženska prava koji to ne prihvaćaju, zapravo nesmotreno osuđuju ženu na život u

ropstvu. Razumijevanjem i življenjem sukladno svojoj pravoj ulozi pred Bogom i pred svojim

suprugom, žena pronalazi slobodu. Ni na koji drugi način žena ne može biti oslobođena. Ali,

zasad je dovoljno da na umu jasno zadržite ovu misao: žena je stvorena da pomaže mužu.

Kao pomoćnica, ona ga nadopunjava, prikladna je i odgovarajuća za njega, i upotpunjava ga.

Muškarac i žena postaju jedno tijelo (Postanak 2:24). Oni zajedno tvore potpunu jedinku.

Kada se sjedine tjelesno, intelektualno i emocionalno, tada dolazi do cjelovitosti kakva prije

nije postojala. Stapaju se u jedno. Prepolovite nasumično naranču. Polovice si savršeno

odgovaraju. Kada ih spojite, one točno prianjaju jedna uz drugu. Jedna drugoj prate liniju, a

kada ih se spoji, nastaje jedna cjelina. To je slika koju donose ovi redci. Bog je stvorio

pomoćnicu koja točno odgovara muškarcu kojega je stvorio, tako da to dvoje upotpunjuju

jedno drugo i postanu jedna cjelina kada se spoje.

Muškarac je trebao ženu da ga upotpuni. Zbog toga nije bilo dobro da bude sam. Iako se to ne

navodi, i žena treba muškarca kako bi bila upotpunjena. Kada Bog daje dar celibata, On daje

milost koja ljudima omogućuje život u neupotpunjenome stanju. Njihova potpunost mora biti

u Njemu. Ipak, to nije Njegov uobičajeni način djelovanja.

Kako se samo razlikuju muška i ženska gledišta po bilo kojem pitanju. Koliko je samo

bogatije imati na raspolaganju i jedno i drugo. Kada se svako od njih pozabavi istim pitanjem,

i on i ona mu prilaze na različite načine. Uzmimo za primjer temu odgoja i discipliniranja

djece. Žena tomu pristupa iz svoje perspektive. Ona predstavlja zaštitu žestoke ljubavi jedne

medvjedice prema svojemu medvjediću. Vjerojatno će pokazati kandže svakomu tko zaprijeti

njezinome pomlatku. S druge strane, otac će se možda više baviti guranjem djeteta u društvo

kako bi sazrijelo. Otac zna da ga tamo čeka i poneka čvoruga. Za dijete je dobro iskusiti obje

strane ove slike. Ravnoteža je važna zbog pravih prioriteta i pravilnoga tempiranja.

O ovoj temi ne možemo ovdje podrobno raspravljati, ali je važno reći barem nešto. Crkva

Isusa Krista žalosno je podbacila po pitanju pomaganja samohranim roditeljima. Kada žena

mora sama odgajati dijete, bez muškoga utjecaja, to je teško za dijete, pogotovo kada se radi o

dječaku. Žena se možda iz različitih razloga ne može ponovo udati. Tako se događa da dijete

odrasta u crkvi, ali bez oca. Crkva se tada mora aktivirati takvoj djeci pružiti očinski utjecaj.

To dijete mora iskusiti jedan dio očinske strane roditeljstva. Potrebni su mu muškarci u toj

zajednici. Drugi roditelji trebaju ga često pozivati kod sebe, kako bi vidio funkcioniranje

obitelji; kako bi vidio proces uzimanja i davanja među supružnicima. Muškarci iz crkve

trebaju ga pozivati na razne aktivnosti – u ribolov, u prirodu, na kampiranje. Pada li vam na

pamet neko takvo dijete koje možda treba baš vas?

Postavimo ponovo pitanje, kako žena pomaže mužu? Pomaže mu svojim partnerstvom.

Pomaže mu time što ga upotpunjuje. Za njega nije dobro da je sam. Ali, tko pronađe suprugu,

pronašao je nešto dobro. Dobro je imati nekoga za razgovor. Sukladno poruci redaka Izreke

2:17 i Malahija 2:14, zajedništvo je temeljni smisao braka. U tim se odlomcima bračni partner

naziva «prijateljem» ili «drugom.» Svi mi imamo potrebu za intimnošću; brak zadovoljava tu

potrebu. Dobro je imati nekoga s kime možeš raspravljati o idejama, razmatrati probleme,

razgovarati o različitim temama i uspoređivati gledišta. Žena mužu pomaže na taj način.

Svima nama treba netko komu možemo intimno otvoriti srce.

Žena također pomaže i kao suprugova biološka druga polovica. Spolni odnos je u Bibliji svet,

normalan, ispravan, čist i dobar. U Prvoj poslanici Korinćanima 7:1, 2, Pavao naglašava

činjenicu da bi se osoba koja nema Božji dar celibata trebala oženiti. Nema ničega lošeg u

seksu; a brak je uistinu pravi okvir za njegovu realizaciju. Sukladno Pismu, spolni odnos nije

sam po sebi nesveti čin, nego time postaje kada ga se zloupotrebljava. Nikada se ne bi trebao

događati izvan bračnoga zavjeta. Unutar toga okvira trebao bi se koristiti bez zapreke. Bog

tako nalaže. Bog izrazito potiče spolni odnos. Zapravo, Pavao u ovome odlomku govori kako

nijedno od dvoje partnera nema pravo na svoje tijelo. Time se zabranjuje i

samozadovoljavanje (masturbacija), ali i sebično suzdržavanje od spolnoga odnosa s

partnerom. Smisao seksa nije da bude usmjeren prema sebi, nego prema partneru. Svako

egocentrično manifestiranje u seksu zapravo je njegovo izopačivanje. U seksu možete uživati,

ali jedino u skladu s biblijskim principom da je «blaženije davati nego primati.» Uistinu,

najugodniji aspekt spolnoga odnosa nije zadovoljenje putem vlastitoga orgazma, nego ugoda

zadovoljavanja svojega bračnog partnera. I od muževa i od žena se zahtijeva da zadovoljavaju

svojega partnera. On joj ne smije uskratiti svoje tijelo kako bi joj se osvetio. Ona ne smije

koristiti seks za ucjenjivanje. Spolni odnos podrazumijeva nesputano davanje sebe partneru u

ljubavi, s ciljem zadovoljavanja partnerovih potreba. Pismo nije uštogljeno po pitanju seksa,

međutim, neki su kršćani s vremenom postali uštogljeni. Kao da znaju bolje od Boga! Biblija

govori vrlo otvoreno o spolnim obvezama u braku.

Postoje i drugi aspekti braka. Među drugim svrhama je i rađanje djece. Divno je imati tobolac

pun djece (vidi Psalam 127). Bog daje djecu. Ona su naslijeđe od Gospodina. Redak Postanak

1:28 glasi, «I blagoslovi ih Bog i reče im…» Kako ih je blagoslovio? Evo riječi kojima je to

učinio: «Plodite se, i množite.» To su Božje riječi blagoslova. Tim je riječima blagoslovio

Adama i Evu. Zapravo im govori, «Dajem vam Svoj blagoslov da rađate djecu; ispunite

zemlju i podložite ju sebi.»

Brak ima i još neke druge svrhe. Neke od tih temeljnih činjenica uključuju veoma važne

elemente koji se prečesto zanemaruju. A zato što se zanemaruju dolazi do neviđene boli i

patnje. Na primjer, drugi dio retka Postanak 2:24, «i bit će njih dvoje jedno tijelo,» kod

proučavanja se prečesto izolira od ostatka teksta. Pročitajte također i početak retka: «Stoga će

čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu.» U braku je najvažnije razumjeti ključni

značaj procesa ostavljanja i prianjanja. Bog kaže da muškarac mora ostaviti oca i majku.

Mora prionuti uz svoju suprugu.

Čemu nas uče te riječi? Te riječi govore o raskidanju nečega što je privremeno, u korist

spajanja nečega što je trajno. Brak je najosnovnija jedinica ljudskoga društva. Možda u ovoj

knjizi nećemo ustvrditi ništa drugo što je toliko važno kao ovo. Osnovni obiteljski odnos nije

na relaciji roditelj-dijete, nego na relaciji muž-žena. Bog je tako postavio stvar. Upravo u

ovome retku On kaže da čovjek mora ostaviti oca i majku. Taj se odnos mora prekinuti

(naravno, ne u potpunosti, nego na praktičnoj razini), tako da se prvotni odnosi koji su

postojali dok je živio u roditeljskome domu neće nastaviti. Kada se oženi, muškarac više ne

može održavati one iste odnose s roditeljima kakve je prethodno imao. To se mora

promijeniti. On sada mora postati glavom nove jedinice, s novim i zasebnim odlukama, koju

nazivamo obitelj. Mnoge spone koje su ga nekada vezivale za roditelje više ne mogu biti u

funkciji.

A iako mora ostaviti oca i majku, čovjek mora prionuti uz svoju ženu: «Ono što Bog sjedini,

neka čovjek ne razdvaja.» Za razliku od odnosa roditelja i djece, odnos muža i žene je trajan.

Pismo kaže da ga se nikada ne smije prekidati. Iako je odnos roditelja i djece blizak, nikada ga

se ne opisuje izrazima kao što su «jedno tijelo,» prianjanje,» «savršena prikladnost» ili pak

«neka ih nitko ne razdvaja.» Međutim, muž i žena moraju se spojiti i nadalje živjeti u

jedinstvu duše, duha i tijela do kraja života. Ništa osim smrti ne smije prekinuti to jedinstvo.

Ono mora biti trajno.

Suvremeno društvo ne uspijeva uočiti ovu važnu razliku. U našemu je društvu odnos roditelja

i djece postao najvažniji, i to na štetu i djece i supružnika. Ipak, Bog je u vrt postavio

muškarca i ženu, a ne roditelja i dijete. Prečesto se događa da suvremeni roditelji žive za

djecu. Potiče ih se da većinu vremena, energije, sredstava i misli posvećuju djeci. Tragedija je

u tomu da postupajući tako oni ozbiljno štete vlastitoj djeci. Mnogi ozbiljni problemi slijede

nastojanje da se odnos roditelja i djece učini osnovom braka. Obiteljski život tada ne može

izbjeći stalnu patnju jer je takav pokušaj oprečan Božjoj Riječi. Izokretanje međuljudskih

odnosa nanosi štetu na stotine različitih načina.

Roditelji koji su čitav svoj život izgradili oko vlastite djece često završe u našem centru za

savjetovanje, i to otprilike u vrijeme kada i posljednje dijete odlazi od kuće. Sve te godine

živjeli su za djecu pa su njihov način govora, njihovi interesi, planovi, zapravo čitava životna

struktura, ispleteni oko djece. A onda, kada djeca odu od kuće, oni odjednom shvate da su

ostali samu u društvu jedno drugog! Ostatak života morat će provesti zajedno, a toga se

najviše boje. Ostalo je samo dvoje stranaca koji imaju malo ili ništa zajedničkog, osim djece.

Tijekom svih tih godina propustili su izgraditi brak. Njihov brak na okupu su držala jedino

djeca. Gradili su samo u jednome pravcu. U njihovome braku jedino su bile važne stvari

vezane za djecu. Oko te teme vrtjeli su se svi razgovori i sve aktivnosti.

Najštetnija stvar koju roditelji mogu učiniti svojoj djeci je izgraditi čitav svoj život oko njih.

Na jednome zidnom natpisu piše: «Najbolji način da budete dobar otac svojoj djeci je biti

dobar suprug njihovoj majci.» To je živa istina. Ono što djeca moraju vidjeti nisu roditelji koji

im samo ugađaju i troše svu svoju ljubav i brigu na njih. Nije dobro (čak ni za samu djecu)

ako roditelji troše prevladavajući dio vremena i interesa na svoju djecu (čak ni posredno).

Djeci najviše treba vidjeti roditelje koji znaju kako voljeti i živjeti jedno uz drugoga. To je

najdragocjeniji dar koji im roditelji mogu dati. Na koji će inače način djeca naučiti kako se

izgrađuje solidan brak? Ona trebaju vidjeti roditelje koji znaju kako živjeti kao roditelji; ali

još i više od toga – kao supružnici. Svako dijete treba roditelje koji brinu jedno o drugom.

Što se događa s djecom koja odlaze iz kuće u kojoj su roditelji prvenstveno živjeli za njih?

Ako je majka živjela za svojega sina Ivicu, tada će joj biti teško pustiti ga da ode od nje. Uz

normalne poteškoće koje nastaju kod opraštanja, ona će imati i daleko više problema. Neće ga

se biti voljna odreći, pa je stoga vjerojatno da će ga držati za jednu ruku dok ga supruga bude

držala za drugu. Ivica im možda dopusti da ga pritom rastrgaju dok se bore za njega, a

posljedice mogu biti tragične za sve uključene strane. Možda među tim dvjema ženama dođe

do prave bitke. Ili možda u sebi stvore duboko zamjeranje jedna prema drugoj, ili prema

samome Ivici. Zašto se u vicevima i crtićima šale uvijek baziraju na odnosu muža i punice?

Jedan od razloga možda je i činjenica da je to jedini odnos o kojemu se humoristi usuđuju

šaliti. Savjetnici znaju da istinski problem rijetko kada leži između muža i punice; obično se

krije među dvjema ženama. Tu nastaje gorčina. To je često upravo zbog kršenja Božjih

pravila o ostavljanju i prianjanju.

Kada mlađi čovjek sebi dopušta stanje rastrganosti između majke i supruge, umjesto da bude

poslušan Riječi Božjoj, tada pate sve osobe uključene u situaciju. Ako ode i prione uza

suprugu, bez obzira na majčine riječi, to je uvijek najbolje i za majku, kao i za suprugu, ali i

za njega samoga. Kako je samo važno da majka zna kada djeci treba kazati da im je vrijeme

da odu iz gnijezda. Prvo ih moraju naučiti letjeti, i potom ih potaknuti da krenu dalje, kada za

to dođe vrijeme. Stoga je važno da roditelji razumiju kako je temeljni odnos onaj između

muža i žene, a ne između roditelja i djeteta.

Možda bi ovdje bilo prikladno uputiti i riječ mladima. Ako želite ono što je najbolje za sebe i

za vaše roditelje, tada nećete od njih zahtijevati previše pažnje i zanimanja. Nećete se truditi

iz njih izvući baš svaku sekundu, jer oni na raspolaganju imaju samo određenu količinu

vremena. Dio toga vremena moraju provesti i jedno s drugim. Bilo bi sjajno ako neki od vas

povremeno kažu, «Mama, tata, želim da malo izađete i pozabavite se sobom. Rado ću za to

vrijeme čuvati bracu i seku.» Trebali biste učiniti sve što vam je u moći kako biste pomogli

roditeljima da pronađu malo vremena i za sebe. Oni neke stvari moraju učiniti i bez publike.

Ne samo da će to vašim roditeljima biti korisno, nego ćete dugoročno i vi sami uvelike

profitirati.

Kada dođe vrijeme da odete od kuće, roditelji bi se trebali radovati. Tako je; tako treba biti.

Znat će da ste sposobni otpočeti vlastiti život, a oni će pak sami tada imati svoj život kojega

žele razraditi. Roditelji bi jedno drugom trebali povremeno kazati, «Kako će biti super kad

nam i zadnje dijete odseli. Tada ćemo opet više vremena moći provoditi zajedno, napokon.»

Tako bi roditelji trebali razmišljati. A tako će i razmišljati kada uvide da je njihov brak

temeljni, trajni odnos u životu. Drugi odnosi mogu biti privremeni. Bog djecu posuđuje

roditeljima na neko vrijeme kako bi ih pripremili za budućnost. Potom djeca moraju otići.

Djeca trebaju unositi radost, ali ona ne mogu biti temelj radosti nekoga braka.

Ova je činjenica od ključne važnosti. Nemoguće je naglasiti ju dovoljno. Supružnici, postavite

sebi sljedeće pitanje: Kakav bi vam bio život kada vaša djeca iz nekog razloga više ne bi bila

uz vas? Ozbiljno, kakav biste zajednički život kao muž i žena tad imali? Što ste uistinu

izgradili udvoje? Imate li zajedničke interese? Bavite li se ičim zajedno? Koje zajedničke

ciljeve slijedite? O čemu nasamo razgovarate kada uvečer sjednete za stol? Čega upravo sada

ima među vama dvoma? To je pitanje. Ako vam se čini da je teško znati o čemu biste

razgovarali i što biste činili, najbolje vam je da na tom problemu počnete raditi odmah! I prije

nego što mislite vaša će djeca otići od kuće. Odjednom fakultet – a onda ona djevojka – i

bum! Otišao je. Pojavi se izvjesni mladić, i dok pucneš prstima otišla je i ona. To se događa

upravo tako, i prije nego što mislite. A kad se dogodi, ostat ćete sami jedno s drugim. Toga se

dana možete užasavati, ili ga pak radosno iščekivati i planirati.

Prije nego što nastavite čitati, zastanite malo i razmislite o ovomu. Možda zaključite da o

svemu ovome trebate razgovarati s mužem. Možda morate razgovarati sa ženom. A vi mladi,

možda poželite otići kući i s ljubavlju se ovim riječima obratiti roditeljima: «Mama, tata,

znate već da ću uskoro otići od kuće; sve je već spremno. Što upravo sada mogu učiniti da

vam pomognem još dodatno poboljšati vaš brak? Što ja mogu učiniti za vas?» Na koliko samo

načina tijekom bilo kojega tjedna možete uskočiti i omogućiti im malo vremena nasamo?

Biste li vi mogli njima pripremiti jelo? Kasnije neke večeri, nakon što ste vi već večerali, biste

li mogli poslužiti mamu i tatu uz svijeće, i ostaviti ih nasamo? Razmišljajte kreativno. Samo

trenutak. Jeste li osjetili čistu nevjericu? Zar ne mislite da između mame i tate još uvijek

postoji barem malo romantike? Pa, ako nema, možda je to zato što su iznureni i iscijeđeni jer

su se toliko trudili oko vas djece. Zašto ne biste poduzeli nešto po tom pitanju? Ponudite im

se. Iznenadite ih. Neka znaju da vam je stalo.

A vi, mama i tata, razmislite o ovomu. Tata, kad si zadnji put proveo malo vremena nasamo

sa svojom ženom? Kada točno? A prije toga? Koliko je vremena prošlo između ta dva

datuma? Postoji li išta što činite redovito? Izvjesni supružnici koji su htjeli provoditi malo

vremena nasamo morali su pribjegavati takvim neobičnim pothvatima kao što je rani doručak

u restoranu subotom ujutro. Što god trebalo poduzeti, roditelji moraju nalaziti vremena jedno

za drugo. Dužnost ostvarivanja počiva najizraženije na mužu kao glavi kuće, jer je u krajnjoj

analizi situacije Krist rekao da je vaša odgovornost (kao što ćemo vidjeti kasnije) potruditi se

da se u vašoj kući događaju one prave stvari. Stoga je od ključne važnosti da se pobrinete da

odnosi u vašem domu budu biblijske naravi. Ako zaključite da nešto nije u redu dok budete

razmišljali o ovomu, zar ne biste mogli izvesti suprugu na večeru i raspraviti cijelu stvar?

RASPODJELA VREMENA I INTERESA U OBITELJI

U donjoj tablici procijenite otprilike koliko vremena i zasebnih interesa posvećujete bračnome

partneru, a koliko djeci. Čimbenici kvantitete samo su jedno od pravila po kojima se može

odrediti jesu li vaše vrijeme i interesi pravilno raspoređeni. Važno je procijeniti i kvalitetu

uloženog vremena i interesa koje navodite.

VRIJEME posvećeno:

Zajednički INTERESI:

Muž/žena Djeca Muž/žena Djeca

Radnim danom:

Vikendima:

Na zasebnom listu papira preuredite svoj popis na više biblijski način gdje god je to potrebno.

Kada završite, razgovarajte sa svojim bračnim partnerom o tomu. Neka on ili ona dobije na

uvid vaše sugestije.

5.

SAMCI

Pronalaženje partnera

Jasno se vidi da je Bog u Svojoj Riječi postavio brak kao normalno stanje za odrasle osobe.

Bog nije želio da Adam ostane samac kad ga je postavio u Edenski vrt. Nakon što je stvorio

Adama, Bog je kazao kako nije dobro da čovjek bude sam. Dakle, nije pogrešno da

neoženjena ili neudana osoba želi brak; to je sukladno Božjemu nalogu. Svaka osoba ima svoj

posebni dar od Boga, bilo da se radi o bračnome ili samačkome životu. Ako netko komu je

dan ovaj potonji dar ipak želi živjeti u braku ili je nezadovoljan svojom sudbinom, tada

griješi, baš kao i onaj kojemu je dan dar života u braku a ipak odbija realizirati taj dar. Svatko

mora otkriti svoj dar od Boga i živjeti sukladno njemu. Bog darove ne daje hirovito, a ne daje

nam ih ni uz opciju biranja hoćemo li ih koristiti ili pak ne. Kada se darovi otkriju, valja ih

razvijati i koristiti u punini za Njegovu službu i za Njegovu slavu. Bog dijeli darove prema

Svojim namislima i za dobro Svojega naroda. Njegovo suvereno davanje ovih darova Njegov

narod mora uzeti kao ispravno i pravilno, čak i kada nisu u stanju sagledati dobro koje ti

darovi donose. «Znamo pak da Bog u svemu [čak i darovima za brak ili celibat] na dobro

surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani» (Rimljanima

8:28).

Često se događa da se kršćanski samci bune protiv svojega stanja. Žele brak i sažalijevaju

svoje stanje neoženjenosti. Što se može poduzeti po pitanju takve česte situacije? Nekoliko

stvari. Kao prvo, neka crkva prizna da se premalo toga čini kako bi se ostvarili širi kontakti za

mlade kršćanske samce. U svojemu kajanju bi crkva trebala pokazati i «djela dostojna

pokajanja» tako što će činiti više za samce. Treba ispitati mogućnosti organiziranja izleta,

izlazaka, međucrkvenih sastanaka – možda čak i omogućiti usluge kršćanske službe za samce

– i čitav niz drugih kreativnih aktivnosti kojima bi se mladim samcima olakšalo pronalaženje

prikladnih partnera za brak. I roditelji također moraju preuzeti obavezu pomaganja. Možda

obitelji mogu osmisliti različita događanja na kojima se njihova djeca mogu upoznavati.

(Obratite pažnju na istaknutu ulogu oca u retku 1 Korinćanima 7:36). Krajnje je vrijeme da se

poduzme još mnogo toga.

Ali, što je sa samom neoženjenom osobom (ili, što je najčešći slučaj, neudanom)? Konkretno,

što mlada neudana kršćanka može poduzeti? Ovo je praktičan problem i o njemu treba

govoriti izravno.

Kao prvo, ona mora otkriti svoje darove. Slijedeći pomno podatke koji se nude u sedmome

poglavlju Prve poslanice Korinćanima, u kojemu se za vrijeme progonstva preporuča celibat

(vidi retke 26 i 29), ona može preispitati vlastite darove, usredotočujući se primjerice na svoju

žudnju (vidi retke 2, 8, 9). U većini situacija, s obzirom da je brak normalno stanje, u uvjetima

bez opasnosti, djevojka će imati dar života u braku. U tom slučaju bi trebala razviti taj dar i

koristiti ga. O ovomu ćemo još dodatno raspraviti. Ako joj je dan dar samačkoga života, ona

treba biti voljna tako živjeti, pripremati se za takav život, i tražiti posao u Gospodnjemu

vinogradu, posao kojega On nesumnjivo ima za nju. Ne smije se bojati budućnosti, misliti o

njoj sa strepnjom, nego mora shvatiti da Gospodin nikada ne poziva Svoju djecu a da im ne

pripremi pomoć potrebnu za ispunjavanje Njegove volje, kao i sposobnost i volju da je vrše.

Ali, što je s djevojkom od dvadeset i šest ili dvadeset i sedam godina koja još uvijek nije

pronašla svojega kršćanina? Što bi ona trebala činiti? Ako je prvo odredila da, koliko je njoj

poznato, ima dar bračnoga života, tada mora učiniti barem tri stvari.

1. Moliti za tu stvar. Možda se sada bunite: «Ali, molila sam! A što vi mislite, za što se ja

molim cijelo vrijeme?» Znam da ste molili, ali – je li stvar ostala samo na tomu? Često mlade

kršćanke stvaraju u sebi jedan nebiblijski stav vezano za molitvu. Smatraju da se moraju

oslanjati jedino i isključivo na moljenje; te da bi bilo kakav dodatni postupak s njihove strane

bio «neduhovno djelo.» Kada se molite za svagdašnji kruh, sjednete li potom pod neko stablo

(skrštenih ruku) i čekate da kruh padobranom padne s neba? «Ne, naravno da ne,» odgovorit

ćete mi. Onda dobro. Ako molite i potom idete na posao, dobivate kruh svagdašnji kao

odgovor na svoju molitvu. Bog obično odgovara na takve molitve kroz (a ne nevezano za) vaš

rad. Vaša molitva u stvari znači, «Gospodine, daj mi priliku za rad, zdravlje da mogu raditi, i

blagoslovi moj rad.» Dakle, molitva mora ići u paru s djelovanjem: «Tko neće da radi, neka i

ne jede» (2 Solunjanima 3:10). To važi čak i kada takav čovjek moli, «Daj mi danas kruh moj

svagdašnji.» Isto vrijedi i za neudanu ženu koja traži muža. Ona bi trebala moliti, ali također i

djelovati kako bi ga pronašla. Sve to vodi do sljedeća dva čimbenika.

2. Pripremajte se za brak. Ako ste poprilično sigurni da vam je Bog dao dar života u braku,

onda svoje darove počnite razvijati. To znači barem tri stvari. Kao prvo, razvijajte punu

sposobnost obavljanja kućanskih dužnosti. Naučite kuhati i šiti, provodite vrijeme s djecom, i

tako dalje. Kao drugo, naučite biti fizički što privlačnija. Ako morate na dijetu, onda to i

učinite; ako ne znate kako odabrati odjeću koja vam najbolje stoji, ili urediti idealnu frizuru,

onda naučite kako se to radi. Ali, nemojte se previše koncentrirati na temu fizičke

privlačnosti. Iako biste trebali biti što privlačniji (mladenka treba biti «nakićena za svoga

muža» [usp. Otkrivenje 21:2; usp. Otkrivenje 19:7, 8, gdje se govori o pripremi nevjeste za

mladoženju]), tjelesnoj ljepoti ne smijete davati pretjeranu važnost. Posebnu pažnju obratite

na retke Izreke 31:30 i 1 Petrova 3:3-5.To nas dovodi do treće i najvažnije stvari: razvijajte

svoju kršćansku osobnost. Morate postati dinamična kršćanka. Vitalna kršćanka koja zrači

onom skrivenom ljepotom srca pravome je kršćaninu (jedinoj vrsti muškarca za vas)

privlačnija nego kakva zamamna ljepotica koja je iznutra prazna. Žena koja razvija svoje

kućanske vještine, koja je privlačna koliko je do nje, i koja je dinamična i autentična

kršćanka, to je neodoljiva osoba!

3. Krenite prema svojemu cilju. «Što?» odvraćate mi vi, «zar da nešto i učinim kako bih

pronašla muškarca?» Dopustite mi da vam odgovorim pitanjem: «Biste li nešto učinili kako

biste zaradili kruh svagdašnji?» Tajnica ne samo da se moli za posao i priprema kako bi

postala učinkovita na mjestu tajnice, nego također i traži posao! Morate tražiti muža.

Kako? To je veliko pitanje. Kao prvo, da vas upozorim. Nemojte se priključivati ucviljenome

društvu neudanih žena u koje druge žene odlaze oplakivati vlastitu sudbinu ali ništa drugo ne

čine po tom pitanju. Takvi razgovori potiču gorčinu, očaj i depresiju. Nemate vremena za bilo

što tomu slično; vas čeka ozbiljan posao. Ako ste već u takvome društvu, odmah istupite!

Odlazite tamo gdje ima kršćana. Odaberite posao kojim ćete doći u kontakt s neoženjenim

kršćanima, čak i ako plaća bude manja od one koju trenutno imate. Odlazite na tematske

sastanke i biblijske konferencije na kojima ćete imati prilike upoznati neoženjene kršćane.

Naravno, to ne bi trebao biti vaš jedini (pa čak ni glavni) cilj sudjelovanja; ipak, nema razloga

zašto to ne bi bio jedan od posebnih razloga za odabir ove vrste kršćanskoga druženja i

iskustva učenja novih stvari. Možda biste se trebali upisati u biblijsku školu. «Što? Da idem u

školu kako bih pronašla muža? Zar to nije nedostojan motiv?» Taj bi motiv trebao biti visoko

na ljestvici razloga zašto kršćanka pohađa biblijsku školu. Zatražite od vašega pastora da vam

pomogne doznati gdje su neoženjeni kršćani. Pastor možda čak i poznaje nekog neoženjenog

kršćanina koji traži kršćanku za brak. Informacija bi trebala kolati među obiteljima u vašoj

crkvi. Možda vas pozovu k sebi u posjetu zajedno s nekim neoženjenim kršćanima.

Razgovarajte s kršćankama čije kršćansko svjedočanstvo cijenite, posebice s onima koje su se

udale u kasnijoj životnoj dobi. Pitajte ih kako su one riješile taj problem. Tako možete doći do

vrlo korisnih savjeta.

Što god da činite, učinite nešto po pitanju svoje situacije. Potrudite se da sve što činite ide na

slavu Božju i da je u skladu s Njegovom Riječju. Ako vam je Bog uistinu dao dar bračnoga

života, ako razvijate kućanske vještine, ako ste učinili sve što je u vašoj moći da se učinite

privlačnom, dinamičnom i dostupnom, tada nema razloga sumnjati da će vam Bog u pravo

vrijeme poslati pravoga muškarca. Tada se možete s pouzdanjem smiriti i čekati na Boga.

Možda vas On još uvijek želi dodatno pripremiti na način koji zasad ne razumijete. Možda

vas nakon velikoga očekivanja čekaju razočarenja; ali, ako znate da ste učinili sve što je u

vašoj moći, i a ste sve ostalo u molitvi prepustili u Božje mudre ruke, tada možete biti sigurni

da će ishod biti Bogu na čast, a vama na blagoslov.

Dakle, da rezimiramo: otkrijte svoje darove, razvijajte svoje darove, i pokažite svoje darove.

Mit o kompatibilnosti

Kompatibilnost je opasna riječ. Ne pojavljuje se nigdje u Pismu, a sama ideja – kako ju se

obično predstavlja u suvremenoj literaturi i kako ju se obično koristi u popularnome žargonu

– poprilično je zavodljiva i nebiblijska. Kada ljudi, i kršćani i nekršćani, slijede uvriježenu

koncepciju kompatibilnosti, to može dovesti do katastrofalnih posljedica.

Što se uopće misli pod izrazom kompatibilnost? Kada netko u suvremenome govoru koristi tu

riječ, ta osoba najčešće misli na dvije osobe koje imaju srodnu osobnost, interese i životnu

pozadinu, te bi stoga bilo vjerojatnije da će im brak biti dobar negoli kod onih ljudi kod kojih

su ti elementi različiti. U Bibliji nema dokaza da bi to bilo istinito. Misliti da će mladi bračni

par imati bolje šanse ako im je socioekonomska razina slična ili ako oboje vole tenis, ili pak

zato što očevi obiju strana na poslu nose sivu uniformu od flanela, to je ideja bez biblijske

osnove. Čitavu zamisao o kompatibilnosti treba biblijski preispitati.

Biblijska činjenica je da ne postoji dvoje kompatibilnih ljudi, bez obzira na to imaju li sličnu

životnu priču ili ne. Svi smo mi rođeni kao grješnici, a to pak znači da smo po prirodi

nekompatibilni ljudi. Kako bi dvoje ljudi u bilo kojem istinskom smislu postali kompatibilni

moraju prvi postati kršćanima i potom se (milošću Božjom) svojski truditi kako bi postali

kompatibilni. Ljudi se ne rađaju kompatibilni, oni tek postaju takvima kroz djelovanje Duha

Svetoga koje ih posvećuje.

Na koji način, dakle, čovjek može znati kako odabrati bračnoga partnera? Postoje samo dva

apsolutno ključna preduvjeta: kao prvo, da je odabrana osoba također kršćanin; kao drugo, da

se oboje ne samo želite suočavati s problemima, o njima razgovarati otvoreno i rješavati ih na

Božji način, uz pomoć Božje riječi, nego za to pokazujete i sve više dokaza. Iako se

socioekonomski, etnički, kronološki i drugi čimbenici mogu s pravom naći na popisu

minornih prednosti, oni ni u kojemu smislu nisu ključni. Uistinu, oni su samo šlag na torti.

Jedini čimbenik koji je uistinu ključan – uz spasenje – je sposobnost rješavanja problema na

biblijski način. S tom sposobnošću su ljudi iz posve različitih životnih pozadina u stanju

značajno obogatiti svoj život. Razlika (ili sličnost) je stvar osobnoga ukusa, ali nije od

temeljne važnosti. Međutim, bez želje i sposobnosti da se poteškoće rješavaju na biblijski

način, čak ni identična životna pozadina neće dvije grješne osobe učiniti kompatibilnima.

Stoga, prije negoli se uzajamno obvežete, ispitajte sebe: jesmo li u stanju zajedno riješiti

probleme s kojima se suočavamo, na način kako bi to kršćani trebali moći? Ništa nije važnije

od ovoga. Kroz godine života i dalje ćete se suočavati s takvim poteškoćama. Ključno pitanje

tada neće biti koju marku automobila su oba oca vozila, nego: «Možemo li zajednički

rješavati probleme na Božji način?» Dobro se čuvajte potencijalnih bračnih partnera koji

pokušavaju izbjeći rješavanje problema, umanjiti poteškoće, koji žele imitirati tuđa rješenja,

ili koji nisu u stanju surađivati s vama dok biblijskim principima pokušavate doći do

odgovora koji će dati slavu Bogu. Ako nema jasnih naznaka da je prisutan ovaj čimbenik

biblijskoga rješavanja problema, budite oprezni i ne žurite. Ako nema nikakvoga dokaza da je

takav čimbenik prisutan, odnosno da se ništa ne mijenja, zaustavite sve pripreme za brak;

recite osobi zašto ste proces stavili na čekanje. Ako ni tada ne bude želje za promjenom,

odnosno za bavljenjem ovim problemom na biblijski način, onda počnite tražiti drugu osobu.

Kada želja za biblijskim rješavanjem problema izgleda prisutna, ali sposobnost provođenja

nedostaje, jedno od sljedeća dva objašnjenja može vam opisati što se zapravo događa: (1)

Druga strana možda ne želi uistinu naučiti kako se problemi rješavaju na Božji način, ili pak,

ako ta želja postoji, osoba nema dovoljno motivacije da bi se bavila tom temom sve dok ne

nastupi promjena. Ponavljamo, ako je to slučaj, nemojte se obvezivati sve dok ne dođe do

stvarne promjene, a kao posljedica toga rast na području rješavanja problema ne postane

očigledan. (2) Druga strana možda ne zna što činiti kako bi došlo do promjene. U tome

slučaju će kvalitetno savjetovanje, zajednički napor, i tomu slično, na kraju dati rezultate. U

ovom slučaju budite strpljivi, trudite se oko problema i posegnite za svakom vrstom prave

pomoći koja vam je dostupna. Ipak, ne upuštajte se ni u kakvo obvezivanje sve dok ne dođe

do promjene i ne pokažu se neki elementi rasta. Zapamtite, gdje god je Bog na djelu, On daje

ne samo želju, nego i sposobnost da se stvar provede do kraja (vidi Filipljanima 2:13; II

Korinćanima 8:10).

Naravno, sve ovo može se odnositi i na vas osobno. Sve dok nemate želju i temeljnu vještinu,

i sve dok ne počnete raditi na biblijskome rješavanju problema u svim međuljudskim

odnosima u vašemu životu, vi još uvijek niste spremni za brak.

OSOBNI PREGLED NEOŽENJENE/NEUDANE OSOBE

Praznine u tabeli ispunite iskrenom procjenom vaših osobnih kvalifikacija za brak, i navedite

sugestije vezano za ono što kao kršćanin još morate učiniti kako biste se pripremili za brak.

KAKAV/KAKVA SAM SADA

ŠTO BOG ŽELI DA BUDEM

KAKO MOGU POSTATI ONO ŠTO BIH TREBAO/TREBALA BITI

Razmotrite posebno sljedeća područja:

MOLITVA

PRIPREMA ZA BRAK

Kućanske vještine

Fizički izgled

Kršćanska osobnost

NAPREDOVANJE PREMA CILJU

KRITERIJI ZA BRAK

Je li _______________ spašen/spašena? aD

ٱ eN ٱ anrugis/narugis masiN ٱ Do braka ne bi trebalo doći ako niste s punim pouzdanjem označili Da.

Želimo li _______________ i ja istinski rješavati probleme na Božji način?

aD

ٱ eN ٱ anrugis/narugis masiN ٱ Jesmo li pokazali da znamo kako to postići zajedno?

aD

ٱ eN ٱ anrugis/narugis masiN ٱ Opet, brak se ne preporuča ako niste s pouzdanjem označili Da.

RADNI LIST

Navedite rješenja za barem pet problema koje ste riješili na Božji način. To bi trebali biti

problemi pri kojima ste imali različita mišljenja, trebali donijeti teške odluke, te prevladati

prepirke ili osobne različitosti.

PROBLEM RJEŠENJE KAKO JE POSTIGNUTO

6.

PORUKA SUPRUGAMA

Bilo je nužno proučiti četvrto poglavlje Poslanice Efežanima ne samo radi rasprave o

komunikaciji, nego i zato jer petome poglavlju treba prići putem četvrtoga. Ne smije se

umanjivati važnost komuniciranja za supružnike koji žele zajedno funkcionirati poput Krista i

Njegove crkve. Bez poveznice s Kristom, oni ne bi bili u stanju pravilno odrediti svoje uloge i

odnose unutar kućanstva.

Nigdje se drugdje u Pismu tako detaljno ne opisuju uloge muževa i žena kao što se to čini u

Efežanima 5. To su ključni redci koji na osnovu poretka stvaranja proširuju kršćaninovu

koncepciju braka. Taj je odlomak podijeljen na dva dijela: redci 21-24 i redci 25-33. U ovome

ćemo poglavlju razmotriti prvi dio. To je Božja poruka ženama, a to bi pak trebalo biti

dovoljno:

Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene

kao i Krist Glava Crkve - On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u

svemu!

Efežanima 5:21-24

Kod savjetovanja smo otkrili da kada u braku ima ozbiljnih problema, skoro bez iznimke

postoji i problem s ulogama muža i žene, najčešće u obliku izokretanja tih uloga. Ne slijede se

uloge muža i žene kako ih Pavao ocrtava u ovim redcima. Kada se to ne čini, ne samo da

rješavanje drugih problema postaje otežano, nego i sama ta situacija postaje izvorom dodatnih

problema. Razorna dinamika se sve više širi. Kada u bračni odnos uđu drugi neriješeni

problemi, uloge muža i žene kao da nekako odlete u zrak i razbacaju se na sve strane.

Naposljetku neke od njih preuzima muž, a neke pak žena, u privremenom, nelagodnom i

nezadovoljavajućem obliku primirja. Izokretanje uloga potom dovodi do daljnjih problema

koji često dovode do dodatnog izokretanja uloga, i tako unedogled. Stoga je važno razumjeti

pravu ulogu svakoga bračnog partnera, ali i način kako se te uloge razvijaju i održavaju unutar

kršćanske kuće.

Do samoga srca ove poruke muževima i ženama vrlo brzo se dolazi postavljanjem dvaju

pitanja: Muževi, volite li svoje supruge dovoljno da biste umrli za njih? Žene, volite li svoje

muževe dovoljno da biste živjele za njih?

Upravo o tomu govori potonji dio petoga odlomka Poslanice Efežanima. Muž mora naučiti

kako svoju ženu ljubiti onako kako Krist ljubi Svoju crkvu. Muž bi u potrebi trebao biti voljan

odreći se života za svoju ženu. S druge strane, žena bi trebala toliko voljeti muža da je voljna

za njega živjeti. Ona mora biti spremna svoj život posvetiti ulozi njegove pomagačice. To

podrazumijeva življenje za njega, baš kao što se od crkve traži da živi za Isusa Krista. I jedan

i drugi uvjet veoma su zahtjevni. Nisu laki; a ipak je upravo njih Bog definirao u ovome

odlomku. On koji je postavio zahtjeve za svaku zasebnu ulogu, također zna kako nam pomoći

da bismo te zahtjeve ispunili.

Supruge, Bog od vas očekuje da svoje muževe volite toliko da im se svojevoljno podlažete na

isti način kako je crkva podložna Gospodinu. Možda upravo protestirate: «Čekaj malo. Pa

nemojte mi reći da idete u tome pravcu! Zar stvarno mislite iz prašine izvlačiti te stare

Pavlove riječi, i to u ovako naprednom trenutku povijesti? Zar uistinu mislite da bi žene i

danas trebale živjeti na taj način? Želite li reći da se danas, u vrijeme ženske emancipacije,

usuđujete tim riječima obraćati ženama? Zar vam nije jasno da taj odlomak dolazi iz jedne

drevne, nazadne kulture? Mi ne živimo na Istoku, gdje žena ide tri koraka uza muža. Pomirite

se s tim! Živimo u suvremenome svijetu! Nije moguće da stvarno govorite to što izgleda da

govorite, zar ne?» Pa, zapravo govorim upravo to. Možda nadalje odvratite: «U tom slučaju,

ne samo da je takvo učenje ograničeno vremenski i prostorno na određenu kulturu, nego, ne

zaboravimo, ono dolazi od Pavla, staroga neženje. Pavlova je krivnja što se to učenje uopće

proširilo. Na kraju krajeva, Pavao je teško moga znati o čemu točno priča. Ili je nekad prije

bio oženjen, kad je postao članom Sanhedrina, ili mu je žena umrla, a on zaboravio što to

znači biti u braku, ili je oduvijek bio samac pa je nekako primljen u Sanhedrin kao iznimka. U

svakom slučaju, u vrijeme kad je pisao, nije imao pojma što je to brak. On to piše kao samac.»

Međutim, takve priče su veoma opasne. Pero poglavlje Poslanice Efežanima je nadahnuta

Riječ Božja. Pavao ju je pisao u sili Duha Svetoga. Dame, ako vam se krzno kostriješi a

kandže izlaze na vidjelo, ne krivite mene i ne krivite Pavla. To je Riječ Božja.

Zapravo, činjenica je da su mnoge objede upućene protiv Pavla. To je sramota ne Pavlu, nego

kršćankama koje govore tako nepromišljeno. Nema drugoga pisca u Novome zavjetu koji tako

lijepo govori o ženama kao što to čini Pavao. Predlažem vam da pročitate njegova pisma. Na

primjer, obratite pažnju na završno poglavlje Poslanice Rimljanima. U drugim poslanicama,

na mjestima gdje pohvalno piše o ljudima, uzmite u obzir koliko često pohvaljuje žene. Među

bliskim prijateljima sigurno je imao mnogo žena; a očigledno je da su njega žene onoga

vremena visoko cijenile. Nazvati Pavla ženomrscem ili starim neženjom koji nema pojma što

je to brak, to znači potpuno promašiti smisao Pavlovih riječi i misli.

Pavao je volio žene. Na pisanje riječi koje je uputio Korinćanima ili Timoteju (1 Korinćanima

14; 1 Timoteju 2) nije ga potakao duh zlovolje. Za formuliranje tih rečenica imao je daleko

širi razlog. Stoga te riječi ne možemo jednostavno otpisati kao gledište nekakvog starog

neženje. A ne možemo ih ni ignorirati kao kulturološki određenu poruku. Pavlovo gledište

vezano za žene bilo je dosljedno. Kada u 1 Korinćanima i 1 Timoteju govori u prilog

podložnoj ulozi žena, tada taj stav ne zasniva na običajima svoje kulture. Umjesto toga, on

odlazi u davni trenutak stvaranja i posrnuća. On kaže, «Jer prvi je oblikovan Adam, onda

Eva.» On time naglašava da muškarac nije stvoren za ženu, nego je žena stvorena za

muškarca. On se poziva na redoslijed stvaranja. Očigledno je da se Pavao tu oslanja na

izviješće iz Postanka, gdje se redoslijed stvaranja postavlja jednostavno i jasno. Pavlu nije

bilo potrebno pozivati se na sredozemnu kulturu, na Istok, Grčku ili Rim. Pozvao se na samo

stvaranje, na način kako je Bog u samome početku postavio uloge.

Potom on dodaje i drugi razlog. U drugome poglavlju Prve poslanice Timoteju, uz primjedbu

da je žena podložna muškarcu zbog redoslijeda i konteksta svojega nastanka, on također ističe

i da je žena prva sagriješila, a ne muškarac. On se poziva na redoslijed čovjekova posrnuća i

na Božju poruku Evi nakon toga posrnuća: «Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad

tobom.» Na ovima dvjema temeljnim činjenicama Pavao zasniva svoje izlaganje o ulogama

muža i žene. Muškarac je stvoren prvi, a žena je stvorena da mu bude pomagačica. Zbog

Evinoga čina Bog je također odredio da muškarci vladaju nad svojim ženama. Dakle, Pavao

svoju raspravu u petome poglavlju Poslanice Efežanima ne zasniva na kulturološkim uzusima,

nego na najtemeljnijim mogućim čimbenicima – na stvaranju i posrnuću. Ništa manje i ništa

više od toga, i ništa drugo doli samo to ne krije se iza njegovih riječi o podložnosti. Sada kad

smo riješili takve primjedbe, možda ovaj odlomak možemo pomnije razmotriti, zajedno s

njegovim suvremenim implikacijama. Ali, ne donosite ishitrene zaključke. Možda se ugodno

iznenadite kada doznate što biblijska podložnost zapravo znači.

Pavao započinje ovim riječima: «Žene (podložne budite) svojim muževima kao Gospodinu.»

To je snažna poruka. Onako kako želite biti podložne svojemu Gospodinu, upravo tako

trebate nastojati biti podložne svojemu mužu. On potom nastavlja, «Jer muž je glava žene kao

i Krist Glava Crkve.» Krist upravlja Svojom crkvom; On je njezina glava. On joj određuje

pravac i govori joj riječ autoriteta. Naposljetku on objašnjava, «Pa kao što se Crkva podlaže

Kristu, tako i žene muževima u svemu!» Ljudi su ovo pokušali pročitati na neki drugi način.

Probali su razblažiti poruku. Izokretali su te riječi ili ih ignorirali. Međutim, nemoguće je

pobjeći jasnome značenju ovih riječi, koliko ih god ljudi uvijali. U tim trima rečenicama

Pavao opetovano govori ženi da se mora staviti pod autoritet i podložiti upravljanju muža u

kući. Žene trebaju biti podložne. Na drugim mjestima u Pismu tu istu poruku ponavlja i Petar,

koji je pak bio oženjen (1 Petrova 3:1). Nitko ne može optužiti Pavla da je bio ženomrzac.

Morate razumjeti značenje podložnosti, jer nalogu moramo biti poslušni sviđao nam se on ili

ne. To znači da ti, kršćanko, moraš biti poslušna svojemu suprugu; Krist kaže da tako mora

biti. Po tom pitanju nema otvorenih opcija. On ne kaže da bi bilo lijepo kada biste vi tako

činile. On ne kaže da bi svi bili sretniji kada biste tako činile. On ne kaže da bi organizacija

kućanstva tekla glatkije kada biste bile poslušne. On jednostavno kaže da morate poslušati.

Morate biti poslušne, ne prvenstveno zbog dobrobiti koje ćete time primiti vi i vaši supruzi,

nego s ciljem odražavanja odnosa Isusa Krista prema Svojoj crkvi. Ni po koju cijenu ne

smijete krivo predstavljati taj odnos. Ne možete biti primjerom ljubavi koju crkva mora imati

prema Isusu Kristu ukoliko u vašem srcu takve ljubavi nema i za vašega muža. A rezultat te

ljubavi mora se pokazati u vašemu životu podložnosti.

Možda vam se učini da je ovo strahovita naredba. I jest. Moguće je da su se potvrdili svi vaši

najgori strahovi zbog onoga što Pavao možda stvarno poručuje vezano za obvezu poslušnosti

mužu. Pavao opetovano ponavlja da je podložnost potrebna. Zašto to stalno govori? Zato što

mnogi ljudi i dalje ne čuju ono što kaže. Možda je upravo zato Pavao to triput poručio, u trima

redcima, na tri različita načina. Poruku je naglasio i podcrtao, tako da čitateljima nikako ne

može promaknuti njezin smisao. Nema načina da se ta poruka zaobiđe ili preskoči. To nije

moguće. Morat ćete živjeti s tim, živjeti u skladu s tim, i živjeti unutar toga. Stoga pokušajmo

razumjeti čitavu stvar.

Za početak, postoje neka kriva tumačenja koja se moraju razjasniti. Podložnost ne uklanja

slobodu, nego ju dopušta. U kojem je slučaju vlak slobodniji – kada ispada iz tračnica i kotrlja

se niz padinu, ili kada glatko klizi niz kolosijek, određen ili ograničen tračnicama, ako baš

hoćete? Slobodniji je kad je ondje gdje bi trebao biti, i kada čini ono što bi trebao činiti.

Ograničenost tračnicama označava slobodu. Vezanost za tračnice označava njegovu

sposobnost ispravnoga djelovanja. Što uistinu donosi slobodu? Onaj pravi kolosijek. Kada je

osoba slobodnija pri sviranju glasovira ili orgulja? Je li svirač slobodniji u učenju ako kaže,

«Zaboravimo pravila i zakone harmonije, kromatsku ljestvicu, itd.»? Nije slobodan kada kaže,

«Zaboravimo na sve to,» nego kada provodi mukotrpne sate vježbajući ljestvice. «Kako je to

moguće?» upitat ćete. Čovjek koji sjeda za orgulje govoreći, «Zanemarimo partiture i

vježbanje» nije slobodan. On krši sva pravila i pravi popriličan nered. Kad mu se ruke spuste

na tipke, nastaje oluja – čuju se kojekakvi neuredni zvuci. A koji je ishod? Čista kakofonija!

Buka! Takav ne zna svirati orgulje. Nije slobodan stvarati glazbu. Taj čovjek nije slobodan,

nego je ograničen vlastitim neznanjem, okovan neimanjem vještine, svezan činjenicom da nije

proveo potrebne sate kako bi naučio svirati. Međutim, čovjek koji ide teškim i zahtjevnim

putem ograničavanja, koji djeluje unutar strukture, naposljetku dolazi do točke u kojoj može

odbaciti sve knjige i pisati vlastitu glazbu. Sloboda u Božjemu svijetu nikada ne dolazi

odvojeno od strukture. Kada je osoba slobodna živjeti sukladno Božjemu planu, ta je osoba

uistinu slobodna. Danas se mnogo priča o ženskoj slobodi. I ja želim da budete slobodne. Ovo

je put istinskoga oslobađanja žena: podložnost. Podložnost ženi omogućuje da se kreće duž

kolosijeka; omogućuje joj stvaranje prekrasne glazbe u svojemu domu.

Kada činite ono što je Božji plan za ženu, tada ste najslobodnije. U okruglome Božjem svijetu

ne možete živjeti kao kocka, a da vam pritom ne nastradaju uglovi. To jednostavno nije

izvedivo. Možete pokušati živjeti ne obazirući se na oblik. Možete pokušati iskočiti iz

tračnica, ravno u polje. Možete probati drsko sjesti za orgulje, ne mareći za formu, ali time

nećete postići slobodu.

Princip podložnosti prožima čitav život. Nalazimo ga u odnosima unutar crkve, kao i unutar

obiteljskoga doma (vidi 1 Timoteju 2:11-15; 1 Korinćanima 14:34, 35). Žena nikada ne bi

trebala zauzeti položaj učitelja ili vladara nad muškarcima. Time joj se ne otvara mogućnost

djelovanja na dvjema starješinskim pozicijama. To se ne temelji na kulturološkim osnovama,

nego na poretku stvaranja i okolnostima čovjekova posrnuća.

Ali, što dakle uključuje podložnost? To je glavni problem kojega valja riješiti. Iskrivljenih

tumačenja ima i napretek, i treba ih eliminirati. Po tome su pitanju i sami kršćani pogrešno

protumačili Pismo. Na žene su bacili breme kakvo Biblija nikada nije propisala. Zagušili su

darove i obezvrijedili službu koja je mogla donijeti veliku radost u obitelj, i bogate blagoslove

u crkvu. Stoga je od ključne važnosti imati istinsku sliku onoga o čemu Biblija govori kada

nalaže podložnost.

Sveprisutna ideja o podložnosti je da se njome ženu svodi na muško vlasništvo. Ona je

ropkinja koju posjeduje i kojom barata njezin muž. Ona mu se mora klanjati i nikada mu ne

smije ponuditi kakav vlastiti prijedlog ili primjedbu. Ne smije otvarati usta niti koristiti

vlastiti um. Mora mu se pokoravati bez pitanja ili pružanja savjeta.

To nije biblijska slika. Možda je to islamski prikaz; možda je prizor iz drevnoga Japana; ali to

nipošto nije slika koja dolazi iz Biblije. Takav prikaz u potpunosti pogrešno predstavlja

biblijsku ideju podložnosti. Prema Bibliji, ženu muž ne smije kinjiti. Njezini Bogomdani

darovi ne smiju se ni ignorirati ni potiskivati. Zapravo, u Bibliji se javlja doslovno oprečna

slika.

Kako bismo ovo dobro razumjeli, razmotrimo prvo ključni odlomak kojim se objašnjava

uloga muža kao glave, 1 Timoteju 3:4, 5. U ovome dijelu poslanice Pavao govori o

kvalifikacijama za starješine. Starješine se imaju birati iz crkvenih redova, a ti ljudi moraju u

vlastitome životu biti primjerom onoga što Bog traži od sviju. A kakav je to čovjek? Kao

prvo, kaže Pavao, mora biti dobar muž i otac. Ako nije u stanju bit kršćanski vođa vlastite

kuće, onda neće znati ni dobro voditi crkvu. A kako pak izgleda dobro vodstvo kod kuće?

Pavao kaže da se radi o kvalitetnom upravljanju svojim kućanstvom, i držanju svoje djece pod

kontrolom, i to s dostojanstvom.

Ključna riječ u ovome opisu uspješnoga vođenja je upravljanje. Mužev posao je upravljanje

svojom obitelji. To je najbolje tumačenje grčke riječi proistemi. Taj izraz u sebi nosi ideju

«predsjedavanja.» To je slika čovjeka koji ima kontrolu, ali ne čini sve sam. Kao što starješina

ima biti upraviteljem zajednice, tako muž treba biti upravitelj svojega doma. Dobar upravitelj

zna kako motivirati ljude da obave posao. On zna kako uočiti, razviti i upotrijebiti darove

drugih ljudi. To znači biti upravitelj, a to je ujedno i ono što bi muž morao biti.

Kao glava obitelji, muž je njezin upravitelj. On je glava; glava ne obavlja posao tijela. Muž ne

treba imati odgovor na svako pitanje niti razmišljati umjesto svoje žene – nipošto nije tako.

Umjesto toga on mora shvatiti da mu je Bog dao ženu kako bi mu pomogla. Dobar će

upravitelj osmotriti pomoćnicu i kazati, «Ima određene sposobnosti. Ako mislim dobro

upravljati svojim kućanstvom, moram se potruditi da se svi ti darovi razviju i što bolje stave u

funkciju.» Neće joj htjeti skršiti osobnost; umjesto toga će se potruditi da ta osobnost

procvjeta u potpunosti.

Ako muž nije baš matematički genije, zahvaljivat će Bogu što mu je poslao ženu s darom za

matematiku; i taj će dar dobro upotrijebiti. Bio bi potpuni promašaj i antitalent za upravljanje

kada ne bi upotrijebio ženine darove u vođenju knjiga i plaćanju računa. Ne radi se o

prepuštanju vlastitoga položaja; on još uvijek mora imati krajnji autoritet pri donošenju

ključnih odluka u kućanstvu (one manje važne lako može prepustiti sposobnoj supruzi). On

cjelinu drži pod kontrolom, pazi na financijsku situaciju, i donosi sve definitivne odluke tamo

gdje dođe do nerješivih razlika u stavovima. Ali, bio bi prava budala kada ne bi koristio

darove koje je Bog dao njegovoj pomagačici, i kada ih ne bi koristio u njihovoj punini. Vidite,

dakle, položaj glave obitelji ne ruši ženinu osobnost; zapravo, baš mu je cilj razviti i

upotrijebiti tu osobnost za Božju slavu i za blagoslov čitavoj kući.

Možda ćete protestirati, «Ali, to je Novi Zavjet. A što je sa Starim?» Pa što je sa Starim

Zavjetom? Razmotrite samo idealnu ženu kakva se ondje opisuje (Izreke 31:10). Svaka bi

žena te retke trebala često čitati, a ni muževima ne bi bilo loše da ih povremeno pročitaju. O

kakvoj se ženi radi? Prije svega, naziva ju se «vrsnom ženom» (redak 10); međutim, doslovni

prijevod izvornika bio bi otprilike «žena s mnoštvom različitih strana,» «svestrana.» Pisac je

naumio sagledati svaku stranu te izuzetne žene napose. Ona je kompleksna. Njezina osobnost

je mnogostrana. Ima mnoštvo darova koje je razvila i koji dobro funkcioniraju. To je slika

istinski oslobođene žene. Ona ni na koji način nije potlačena. Živi punim, smislenim i

produktivnim životom. Njezin suprug zna kako iznijeti njezine sposobnosti na vidjelo. On je

dobar upravitelj i prepušta joj mnoge odluke. Svi se njezini darovi koriste u punini, za

dobrobit njezina doma. Sve je to – i mnogo više od toga – u izrazu «žena s mnoštvom strana.»

«Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati.»

On joj bez straha može povjeriti mnogo toga, a ona će dati rezultate. To je temeljna ideja.

Razmotrimo sada kako točno živi ova žena. «Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka

svojeg.» Obratite pažnju na činjenicu da je ona usmjerena na svojega supruga. Potpuno joj je

jasno da je njezin zadatak pomagati njemu. Ona se njime bavi, voli ga i čini mu dobro u sve

dane svojega života. Spremna je živjeti za njega. Toliko je barem jasno od samoga početka.

Voljna je raditi kao domaćica (ili kućanica), ili ako vam je draži neki suvremeniji izraz, kao

voditeljica kućanstva.

«Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim» (redak 13). Postoji razlika između

radosnoga obavljanja svakodnevnih poslova (koji se ovdje donose u vidu zadaća određenoga

dana) i načina kako ih obavlja veliki broj žena. Zašto mnoge žene ne uživaju u ulozi domaćice

(ili voditeljice kućanstva, ako preferirate taj izraz)? Zato što nikada nisu naučile uživati u

obavljanju svakodnevnih poslova. Umjesto toga sjede i mrmljaju zbog svoje ženske sudbine.

Jadaju se, «Opet oni isti tanjuri! Triput dnevno ih perem samo da bi se ponovo uprljali! Dan

za danom ti isti tanjuri; opereš ih, pa ih uprljaš, pa ih opereš, pa ih opet uprljaš. Stalno ona ista

odjeća, ono isto pranje i peglanje…» A potom – «Stalno isti muž, stalno ista djeca!» To je ono

što slijedi.

A ipak, obavljanje kućanskih poslova dio je suštine života u Božjemu svijetu. Međutim, takve

žene samo sebe zasipaju samosažalijevanjem. One ovako razmišljaju, «Moj muž izlazi u

svijet i susreće zanimljive ljude na poslu.» Naravno da je tako! Kad bi neke supruge samo

znale! Zar ne znate da vaši muževi također imaju radne zadatke? Reći ćete, «Gle tko mi se

javlja! Pa vi stalno susrećete zanimljive ljude na savjetničkome poslu.» Naravno! Sat za

satom saslušavam žene koje mi se jadaju kako im je doma teško! Dajte se uozbiljite! Svatko

ima poteškoća. U svijetu grijeha svatko mora imati probleme. Muškarčev život nije lakši od

vašega. Nije ni više ispunjen avanturama i romantikom negoli je to vaš. Ono što je uistinu

važno je jeste li u stanju naučiti kako uživati u svojemu poslu, koja god bila vaša zadaća. To

isto važi i za vašega muža.

Biblijski prikaz oslobođene žene opisuje ju kao onu koja je naučila svoj posao obavljati s

užitkom. Naučila je kako pjevušiti dok pere suđe. Zahvalna je za hranu koja zamrlja posuđe.

Možda kao muškarac ne bih trebao predložiti sljedeće, ali ću to ipak učiniti. Možda ćete to

otpisati kao tipičnu mušku budalaštinu. To je vaša privilegija, a možda ćete pritom biti u

pravu. Kada bih ja od svoje dvadesete do sedamdesete godine (otprilike zaokružimo brojke)

morao računati s mogućnošću da ću pedeset godina provesti kuhajući, mislim da bih nastojao

doznati mnogo više o kuhanju negoli to želi većina žena. Da se razumijemo, ovime ne

kritiziram krajnji proizvod njihovoga kuhanja. Ali, na primjer, većina žena uopće ne zna zašto

voda proključa. Svakako znaju vrlo malo ili nimalo o kemijskim reakcijama do kojih dolazi

između različite hrane i začina. Da se ja, kao vi, moram suočavati s kuhanjem iz dana u dan, i

da se oslanjam samo na knjigu s receptima, možda ni ja ne bih baš glasno pjevao. Da ja

ostatak života moram provesti kuhajući na taj način, možda ni meni to ne bi bilo lako činiti s

veseljem. Mislim da bih pokušao naučiti barem ponešto o kemijskim procesima tijekom

kuhanja, odnosno barem elementarne kemijske činjenice vezan za pripremu hrane, kako bih

stekao barem nekakvu ideju zašto neke supstance reagiraju onako kako reagiraju. Tada bi mi

kuhanje moglo postati uzbudljivo. Možete pokušati malo eksperimentirati. Tada bi vam bilo

moguće istraživati i dalje od knjige s receptima, i to bez straha da ćete otrovati vlastitu obitelj.

«Ovo zvuči kao tipičan muški pristup,» možda ćete odvratiti. Možda je tako, ali sam ipak

ponudio prijedlog. U svakome slučaju, što više uložite u kuhanje, to ćete više i dobiti od

kuhanja. Uživat ćete u pripremi hrane ako se srčano bacite na taj posao. Ada L. Roberts

napisala je knjigu Favorite Breads from Rose Lane Farm. 1 Knjiga je fantastična; zapravo,

nema joj ravne. Ta se žena zanimala za kemijske procese do kojih dolazi pri pripremi kruha.

Njezine su inovacije dovele do istinskih poboljšanja u pravljenju kruha. Eto žene koja je

započela pitajući se zašto se u kruh stavljaju uobičajeni sastojci. Zašto ne neki drugi? Zašto ih

se stavlja određenim redoslijedom a ne nekim drugim? Uzela je kemijski udžbenik svojega

sina i otkrila, na primjer, da sol usporava rast kvasca. Krenuvši od te i drugih temeljnih

postavki, osmislila je nove procedure i prva iskušala uporabu nekih novih sastojaka. To je

sjajna knjiga; znam jer sam osobno kušao taj kruh! Gospođa Roberts malo je razmišljala,

upotrijebila je malo originalnosti, i izvrsno se zabavila učeći kako se spravlja kruh koji je

daleko bolje kakvoće od uobičajenoga. Zašto i vi ne biste učinile takvo što? Neka vam

svakodnevni poslovi postanu zadovoljstvo; poletno se bacite na njih. Morate raditi s veseljem.

Potom se vrsna žena uspoređuje s trgovačkom lađom. Ona je poput trgovačke lađe jer iz

daleka donosi hranu. I prabaka je morala činiti to isto. Morala je svakoga dana odlaziti po

hranu jer nije bilo hladnjaka. I danas postoje krajevi svijeta u kojima žene većinu svojega

vremena svakodnevno provode u nabavljanju hrane za obitelj. One na svim stranama moraju

tražiti najbolju ponudu i najbolju kvalitetu. Eto zašto je žena poput trgovačke lađe. A kako je

sve ovo dugotrajan posao, ona ustaje prije zore kako bi «nahranila svoje ukućane i odredila

posao sluškinjama svojim.» Uskočit ćete odmah, «Aha, eto, imala je sluškinje!» Znam što

mislite: «Da ja imam sluškinje, i ja bih mogla postići sve što i ona.» Ma dajte, molim vas, vi

imate sluškinje o kakvima ona nije mogla ni sanjati: frižider, škrinju za zamrzavanje, perilicu

rublja, sušilicu, perilicu posuđa… Danas u kuhinji postoji dugme za sve, osim za djecu! A

vaše vam «sluškinje» uz to i ne uzvraćaju komentarima. Stoga vam to ni za trenutak nije neka

isprika.

«Opazi li polje, kupi ga.» Ova se vrsna žena upušta u kupoprodaju nekretnina. Ona opaža

polje i ona ga kupuje. Njezine su sposobnosti velike, a njezin muž to zna. Očigledno je da se,

kao dobar upravitelj, složio s time da ona samostalno obavlja ovakve poslove. Dakle, ova

žena nipošto ne izgleda potlačeno. Njezine poslovne sposobnosti čitavome kućanstvu donose

dobrobit. Obratite pažnju: «plodom svojih ruku sadi vinograd.» Ona ne samo da kupuje

posjed, nego će ga učiniti i produktivnim ulažući sredstva koja je prethodno osobno zaradila.

«Opasuje snagom bedra svoja i živo miče rukama.» Ta će joj snaga i krepost trebati ako misli

obrađivati svoj vinograd. «Vidi kako joj posao napreduje: noću joj se ne gasi svjetiljka.»

Njezin se trud isplati, ali kako bi to postigla, radi do kasno u noć.

«Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno.» Upravo zbog toga ona «Siromahu dlan svoj

otvara, ruke pruža nevoljnicima.» Ovo je prekrasna poveznica (redci 19, 20): pružajući ruke k

poslu, ona je također u mogućnosti pružiti ruke onima koji su u potrebi.

«Ne boji se snijega za svoje ukućane;» jer svi imaju «po dvoje haljine.» Sašila im je odjeću!

A i sebi skraja lijepu odjeću. Haljine su joj od «lana i purpura.» Ova žena odlazi u trgovinu,

nabavlja iscrtane krojeve, sjeda za šivaću mašinu i baca se na posao. Odjevena je suvremeno i

nosi kvalitetnu odjeću jer ju sama stvara.

Pogledajmo sada i njezina muža: «Muž joj je slavan na Vratima, gdje sjedi sa starješinama

zemaljskim.» Molim vas, nemojte pogrešno protumačiti ovaj odlomak. Ne radi se o prikazu

žene koja po čitav dan kod kuće šljaka kao ropkinja, dok joj muž besposleno sjedi s društvom.

Izraz «Vrata» se u Pismu odnosi na gradsku vijećnicu, mjesto lokalne uprave. Naprotiv, ideja

je da se njezin suprug, zato što ima ženu kakva je ona, uzdigao do istaknutoga mjesta u gradu.

To je poanta prikaza. Postao je jedan od gradskih starješina. Jedan je od vodećih ljudi u gradu;

ona mu je svojom vjernošću pomogla da dospije do takvoga položaja.

Ona «Platno tka i prodaje ga i pojase daje trgovcu.» Bavi se nekolicinom paralelnih poslova.

Upušta se u kupovinu nekretnina. Ima vinograd. Izrađuje pojaseve i odjeću za prodaju. Ideja

da žene ne bi smjele raditi nije ispravna. Evo slike supruge istaknutoga gradskog starješine

koja itekako radi. Odrednica prikladnosti ili neprikladnosti nekoga posla leži isključivo u

tomu je li taj posao koristan za njezinu obitelj ili pak nije.

«Odjevena je snagom i dostojanstvom, pa se smije danu budućem. Svoja usta mudro otvara i

pobožan joj je nauk na jeziku.» Ova žena nije sužanj u vlastitoj kući. A nije ni samo

oštroumna poslovna žena. Ona je također i intelektualno živa. A nije samo intelektualno

radoznala; ona zna kako svoje misli mudro primijeniti na život ljudi oko sebe. U Izrekama se

mudrost jasno odnosi na božansku mudrost. Ono što zna, ona mudro koristi kako bi drugima

bila na blagoslov i dobrobit. Drugi ljudi dolaze saslušati ono što ona ima za reći.

«Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice.» To je očigledno.

Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju, i muž njezin hvali je: "Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve

nadmašuješ." Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku

njezinih i neka je na Vratima hvale djela njezina!

(redci 28-31)

Kažem vam, ovaj starozavjetni ideal prikazuje oslobođenu ženu. Pokušajte pobiti moje

argumente, ako baš hoćete, protestirajte koliko vam drago. Ta žena je sretna! Ta činjenica

odzvanja u svakome od navedenih redaka. Ona je uistinu «ispunjena,» da upotrijebimo

moderni izraz. Ona je žena u svakome smislu te lijepe riječi. Razvila je i koristi svaki dar koji

je dobila od Boga. Njezina osobnost nije suzbijena. Muž ju unaokolo ne povlači za kosu.

Biblijska slika prikazuje oslobođenu ženu koja se radosno podložila svojemu mužu i s

veseljem živi za njega. Duboko se uključila u uzbudljivi pothvat otkrivanja svega onoga što

Bog želi od žene kada ju učini pomoćnicom svojega muža. Ona je njegova pomoćnica ne

samo pri fizičkome obavljanju poslova kao što je pranje posuđa, nego također i u razmišljanju

o problemima i donošenju odluka. Zapravo, ona pomaže na svaki mogući način. Njezin muž u

potpunosti koristi njenu pomoć. Međutim, kada se dođe do definitivne odluke, a ona kaže,

«Mislim da ne bismo trebali,» a on pak kaže, «Ja mislim da bismo trebali,» on mora donijeti

krajnju odluku, a ona joj se treba povinovati. Ako je nakon pomnog razmatranja svakoga

čimbenika on još uvijek za djelovanje, ona zna da je odluka već pala. To je podložnost.

Podložnost nije nesposobnost za raspravu, davanje sugestija ili čak uvjeravanja (na podložan

način). Ona znači da je na mužu krajnja odgovornost za obitelj, a da je žena na to spremna.

Netko mora imati zadnju riječ. Netko pred Bogom mora biti odgovoran za obiteljske odluke.

Tamo gdje je svatko odgovoran, zapravo nema istinske odgovornosti. U svakoj organizaciji

postoji točka u kojoj završava lanac odgovornosti. U obitelji, koja jest organizacija, taj lanac

ne završava na supruzi, nego na suprugu. Njegov je zadatak sve nadgledati, potruditi se da sve

teče onako kako Bog kaže da bi trebalo teći, a njegova mu žena treba pomoći da to postigne.

Kao upravitelj, vaš muž na sebi nosi mnoštvo zastrašujućih odgovornosti. Možda je

najzamršenija i najteža od svih njegovih odgovornosti upravo odgovornost upravljanja vama!

Razmislite o tomu na trenutak. Ako mislite da se teško podlagati, pomislite samo na njegov

posao. On mora upravljati vama. Je li to uopće moguće? Je li moguće upravljati ženom?

Odgovor je potvrdan. Taj se odgovor nalazi upravo ovdje u Poslanici Efežanima 5, ali on će

pričekati do sljedećega poglavlja. Zasad je pitanje jednostavno: bez obzira prihvaća li vaš muž

svoju odgovornost ili ne, kršćanko, jesi li podložna? Pred Bogom si odgovorna za svoju

podložnost.

Morate se podložiti čak i ako vam muž ne ispunjava svoju ulogu kako treba. Petar ovo

naglašava u svojoj prvoj poslanici (u trećem poglavlju). Kasnije to moramo detaljnije

razmotriti. Bilo da on svoju ulogu izvršava ili ne, Bog od vas traži da se svojemu suprugu u

svemu podložite kao što se podlažete Gospodinu. Jedina iznimka toga pravila bila bi kada bi

vaš muž od vas tražio nešto što je izravno kršenje neke jasne Božje zapovijedi. U tom slučaju

on više ne djeluje s Božjim autoritetom. Kao što su učenici kazali kada im je zabranjeno

propovijedati, «Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!» Spominju se dva suprotna

autoriteta: autoritet Božji i autoritet ljudski. U njihovome slučaju država nije koristila Božji

autoritet, nego onaj ljudski. Božji autoritet nikada ne proturječi sam sebi. Kada dođe do takve

opreke, to je zato što su u sukobu dva autoriteta, a ne jedan. Bog ne djeluje suprotno Svojemu

autoritetu. Uzmimo za primjer brak dvoje nekršćana. Živjeli su poprilično raskalašeno i u

prošlosti su se zabavljali razmjenjivanjem partnera. Potom se jedno od njih obrati. Recimo da

je to supruga. Jedne joj večeri muž kaže, «Bacimo se ponovo na sving s drugim partnerima.»

On od nje time traži da prekrši jasnu Božju zapovijed kojom se zabranjuje počinjanje

preljuba. Ona to, s podložnim stavom, mora odbiti. Mora se pokoriti Bogu a ne čovjeku. Ovaj

izuzetak ipak nije pomoćni izlaz za žene koje se ne žele podložiti muževima. Nikada ga se ne

smije koristiti na taj način. Važi samo ako situacija uključuje izravno kršenje nekoga Božjeg

zakona. Međutim, takvi primjeri su veoma rijetki.

Ono što Bog zahtijeva nije lako; grješnici od toga nastoje pobjeći. Ali, Božjom milošću

možete otkriti radosti uistinu oslobođene žene. Kada naučite kako biti podložna pomoćnica

svojemu mužu, te će radosti biti i vaše. Možete spoznati slobodu življenja unutar strukture

Božjega zakona. Zašto to ne biste pokušali?

OSOBNI PREGLED ZA SUPRUGE

Jesam li uistinu podložna i spremna okrenuti svoj život prema mojemu mužu i živjeti za

njega? Unutar sljedeće tablice spominje se pet područja za provjeru. Preispitajte sebe kako bi

se vidjelo pokazujete li podložnost na svakome od tih područja. Navedite primjer podložnosti

koji se odnosi na svako od navedenih područja.

PODRUČJA

PRIMJERI

Kućanski poslovi

Discipliniranje djece

Spolni odnosi

Društveni odnosi

Muževljev posao

Ako niste u stanju uspješno ispuniti ponuđenu procjenu, možda biste trebali porazmisliti o

svojoj ulozi supruge. Možda vam treba pokajanje koje vodi k savjetovanju zajedno s vašim

suprugom. Unutar donjega praznog polja navedite sve eventualne promjene za koje vjerujete

da ih Bog želi uvesti u vaš život.

7.

VODSTVO U LJUBAVI

U šestome smo poglavlju vidjeli da se teme iz retka Efežanima 5:22 mogu sažeti

postavljanjem dvaju pitanja: Muževi, ljubite li toliko svoje žene da biste za njih umrli? Žene,

ljubite li toliko svoje muževe da biste za njih živjele? Pavao se prvo obraća ženama, a tek

potom i muškarcima. Slijedili smo njegov redoslijed. Sukladno tomu, razmotrimo sada ono

prvo pitanje i njegove implikacije za kršćansku obitelj. Kakav je odnos muža prema ženi?

List ima dvije strane. Na jednoj je strani podložnost. Žena se treba podložiti mužu kao što se

crkva podlaže Kristu. Pavao to na tri načina kaže tako jednostavno, tako jasno, tako izravno,

da nema načina da se izbjegne toj obvezi. Bog tu odgovornost stavlja na svaku kršćansku

suprugu, za njezino vlastiti dobro, i za dobro njezina muža. On kaže da se supruga mora

podložiti suprugu kao «glavi,» onako kao što je i Krist glava crkve (redak 23). Odatle on

nastavlja s objašnjenjem značenja glavarstva i dužnosti koje ono sobom nosi:

Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji

vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.

Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne

mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će

čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja

smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje

svog muža.

(Efežanima 5:25-33)

Ako žene pomisle da je teško poslušati ovu Božju zapovijed, neka uzmu u obzir da je

podložnost razmjerno jednostavna u usporedbi s ovim Pavlovim riječima koje on upućuje

muževima. Jedna je stvar naučiti kako se podložiti drugoj osobi. To je teško; protivi se

ljudskoj prirodi. Ne volimo biti podložni; stari čovjek (odnosno žena) u nama se buni.

Međutim, u usporedbi s onim što Isus Krist traži od njihovih muževa, kršćanske žene još su

dobro prošle. Na drugoj strani lista je glavarstvo. On poručuje vama, muževima, da morate

biti primjerom Njegovoga glavarstva nad crkvom. Pomislite samo! Jedno je kada žena mora

biti primjerom crkve u odnosu na Krista. Taj bi odnos trebao biti savršen, ali svi mi znamo da

je daleko od savršenstva. Ali, glavarstvo Isusa Krista jest savršeno, za razliku od nepotpune

poslušnosti Njegove crkve. Ono je uvijek ispravno i pravedno. Uvijek je mudro. Uvijek

utjelovljuje ono što je Bog naložio. A vi morate biti primjerom toga. To je zadatak koji vam je

Bog postavio na pleća.

To je očigledno previše. Zadatak je prevelik za grješna i slaba ljudska bića. Znate da ne

možete ispuniti ovu zapovijed. Tek kada Duh Božji počne raditi u vašemu životu možete

početi s odražavanjem Božjega vodstva u ljubavi nad Njegovom crkvom. A ipak, u odnosu s

vašom ženom, cilj vam ne smije biti ništa manje od toga. Morate odražavati Krista u svemu

što činite. Zadatak bivanja kao Krist u odnosu sa ženom je neizrecivo ozbiljan. Na vama je da

budete glava obitelji, uključujući i suprugu, baš kao što je Krist glava crkve. Kada u tomu ne

uspijete, niste samo iznevjerili svoju ženu, nego ste poželi neuspjeh i u predstavljanju

Gospodnje ljubavi prema Njegovoj crkvi. Upravo je zbog toga vaš zadatak tako uzvišen. Kada

u svojemu braku ne odražavate Krista, tada nanosite štetu Njegovome imenu. Pozvani ste

odražavati Isusa Krista preko vodstva koje ostvarujete u svojoj kući.

Bog je i ženi i mužu dao zapovijedi; i jedan i drugi slučaj jednako obvezuju. Ženina uloga

postoji po Božjoj naredbi, baš kao i muževljeva. Kršćanke supruge ne smiju zaboravljati svoje

obveze, niti prema njima biti nemarne, i pritom govoriti kako su samo njihovi muževi dobili

zadatak odražavanja Isusa Krista u braku. Svi uključeni moraju na određeni način odražavati

Krista, a obje strane svakako moraju biti poslušne Kristu tako što će uzimati u obzir sve

Njegove naloge. Razlika je samo u naravi svake pojedine uloge. Ipak, zbog ove različite

naravi uloga, kada muž iznevjeri na svojemu zadatku, on tada nanosi štetu imenu našega

Gospodina na način na koji njegova supruga to ne može učiniti. Na primjer, Kristov autoritet

u kući usredotočen je na muža. Nije ni na ženi ni na djeci. Bog je Svoj autoritet za obitelj

postavio prvenstveno na muža. Njegov je zadatak pobrinuti se da taj autoritet djeluje pravilno,

na način kojim se Kristu iskazuje čast. Odgovornost koju ima žena nije baš takva. Stoga u

jednom specifičnom smislu muž posebno prikazuje Krista načinom kako s autoritetom

upravlja kućom, odnosno kako mu to eventualno ne polazi za rukom. On stoga na još

ozbiljniji način drugima daje krivu sliku o Kristu kada ne izvršava svoju dužnost.

Razmotrimo odgovornost koja je na mužu. Kao kršćanin, on je pred Bogom odgovoran za

upravljanje svojom obitelji. On je glava kućanstva. Glavarstvo je vodstvo. To se ne odnosi

samo na privilegije i prava. Ne označava samo autoritet kojega valja iskazivati. Nije puko

nošenje nekakve uniforme i pravo na posljednju riječ. Glavarstvo je sve to, ali je ono također i

preuzimanje odgovornosti koje idu uz takav autoritet. Muževi moraju biti na razini

odgovornosti vodstva kakvo odgovara položaju glavara. Oni moraju uistinu voditi svoj dom.

Vođa je vođa u svemu, a ne samo u nazivu. On nema samo vanjsku moć; moć koju ima

također je i unutrašnja. Stoga je muž odgovoran za sve što se događa u njegovoj kući. U tome

se domu ne smije događati ništa bez njegovoga znanja. S njegovom se djecom ne bi smjelo

događati ništa što on ne odobrava i u vezi čega on nema zadnju riječ. Njegova supruga ne bi u

toj kući smjela poučavati, činiti ili govoriti nešto čemu se on protivi. To je autoritet glavarstva

na koje je on pozvan. Naravno, teško je djelovati u takvome vodstvu. Upravo smo na toj

tvrdnji prekinuli raspravu u posljednjem poglavlju. Glava kuće mora imati kontrolu nad

kućom, uključujući i suprugu. To je najteži od svih zadataka! Kako kontrolirati jednu ženu?

Na to pitanje tek moramo odgovoriti.

Ali prvo obratite pažnju na činjenicu da on, kao glava kuće, mora čitavo kućanstvo držati u

podložnosti. U trećemu poglavlju Prve poslanice Timoteju, koje smo prethodno već kratko

spomenuli, Pavao navodi odlike ljudi koji su svojim načinom života kvalificirani za

starješinstvo. Starješine moraju biti primjer cijelome stadu. Pogledajmo što on kaže za

takvoga čovjeka. Između ostalog, «da svojom kućom dobro upravlja.» Upravljajući kućom,

on «sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću.» Pavao nastavlja, «a ne zna li netko svojom

kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?» Triput se u Pismu muža naziva

upraviteljem svojega doma. Jedan od tih odlomaka upravo je pred nama. U dvanaestome retku

se i od đakona traži da budu dobri upravitelji nad svojom djecom i nad kućanstvom.

Nepotrebno je raspravljati o mnoštvu različitih osoba koje mogu sačinjavati jedno kućanstvo.

U tome domu mogu živjeti i sluge, i učitelji, i tako dalje. Poanta je u tomu da muž mora

upravljati svime. A djeca se posebno spominju. Dakle, njegovo domaćinstvo mora biti pod

njegovom kontrolom. On je glava svima koji žive u njegovoj kući. Pavao u petome poglavlju

Poslanice Efežanima izričito spominje da je muž glava ne samo svojoj djeci, nego i svojoj

ženi (redak 23). Njegov je zadatak preuzeti na sebe to vodstvo.

U posljednjem smo poglavlju vidjeli da glavarstvo muža ne znači satiranje ženinih talenata i

darova. Ono se ne odnosi na donošenje svih odluka bez rasprave s njom ili djecom, niti je to

sprječavanje žene da donosi odluke ili da bilo što čini po vlastitoj motivaciji. Biblijska slika

upravo je oprečna tomu. Dobar upravitelj zna kako uposliti druge ljude. Dobar upravitelj

također zna kako potaknuti i ženu i djecu na aktivnost. Onaj čovjek koji je sjedio među

starješinama na Vratima svakako je bio dobar upravitelj. U svojoj je ženi prepoznao

raznovrsne sposobnosti, mnoštvo Božjih darova, i potaknuo ju je da ih razvija i koristi. A ona

ih je pak koristila za dobrobit svojega muža i čitavoga domaćinstva. Tako postupa dobar

upravitelj. Dobro će pripaziti da ne zanemari ili upropasti neku sposobnost svoje žene.

Umjesto toga će njezine sposobnosti koristiti u punini. Dobar upravitelj razumije da mu je

Bog dao ženu kao pomagačicu. Sjeća se da u Pismu stoji pisano, «Tko je našao ženu, našao je

sreću.» On ju ne smatra za nešto što mora vući za sobom. Umjesto toga, smatra ju za koristan,

čudesan blagoslov Božji. Ona je pomagačica, a on će joj kao takvoj dopustiti da mu pomogne.

Poticat će ju da mu pomaže.

Upraviteljev pogled usmjeren je na sve što se događa u njegovoj kući, ali ne obavlja sve

poslove sam. Umjesto toga, on sagledava čitavu sliku i sve drži pod kontrolom. Poznato mu je

sve što se tu odvija, kako se koji posao obavlja, a osobno uskače kako bi nešto izmijenio ili na

neki način pomogao samo kada je to nužno. Pritom to nipošto ne znači da neće preuzeti i

vlastite dužnosti. Naravno da hoće. Danas je muževljev zadatak upravljanja posebno važan.

Ako je upravljanje kućom ikada bilo važno, onda je danas od ključne važnosti; u današnje je

vrijeme samo dobilo na važnosti.

Nekoć je dotični muž živio u seoskoj zajednici. Također je i radio negdje u blizini. Obično je

dolazio doma na objed. Dugačka putovanja na posao nisu bila tako uobičajena kao što su to

postala u novije doba. Danas očevi obitelji putuju na posao u veliki grad, vraćaju se kući tek

kasno uvečer i potom odlaze na spavanje. Tako im izgleda radni tjedan, a ponekad obitelj

zapravo vide samo vikendom. Čak se i na selu slika poprilično izmijenila. Otac dolazi kući na

ručak; ali djeca su negdje u cjelodnevnoj školi, pa sada oni ne dolaze doma na ručak. Ljudi se

kreću automobilima i više se ne viđaju onako kako su to činili nekoć. Stoga se suprug, koliko

god izbivao iz kuće, mora još više truditi kako bi kroz suprugu ostao u kontaktu sa situacijom

u kući. Sa ženom mora redovito pričati. Mora s njom razgovarati o svemu što se događa u

obitelji. Mora se potruditi da se događa sve ono što bi se trebalo događati, i mora poduzeti

određene mjere kako bi ispravio ono što se ne događa kako treba. Usprkos tekućoj situaciji u

suvremenome društvu, Bog muževe nije razriješio dužnosti. Te je dužnosti danas možda teže

izvršavati, ali današnju očevi imaju istu onu odgovornost i jednako su potrebni kao što je to

nekoć bio slučaj s njihovim očevima. Tim više moraju razmišljati o svojoj upraviteljskoj ulozi

u kući, i vjerno ju izvršavati.

Vodstvo obitelji znači da su svi članovi obitelji zbrinuti. Tjelesna dobrobit, hrana, odjeća,

krov nad glavom – sve ono što najčešće nazivamo potrebama – moraju se riješiti. Ipak,

rješavanje navedenih potreba ne spada u glavno područje najčešćih neuspjeha kod očeva

obitelji. Područje na kojemu očevi obitelji najčešće požmu neuspjeh, ono na čemu njihovo

vodstvo najozbiljnije zaostaje upravo je ono za koje biste pomislili da im je najjača točka.

Područje za koje biste, u svjetlu ovoga odlomka, pomislili da muževi na njemu najrevnije

održavaju svoje autoritet je obiteljsko štovanje Boga, obiteljsko proučavanje Biblije,

obiteljska molitva, obiteljsko prisustvovanje bogoslužjima u crkvi, obiteljsko svjedočanstvo

pred okolnom zajednicom, i izravni obiteljski odnos s Bogom kroz obavljanje onoga na što je

On pozvao obitelj i njezine individualne članove. Očekivali biste izraženi žar u poučavanju

djece o spoznaji Boga i Njegovoj naravi. A ipak, upravo tu očevi obitelji imaju najmanje

uspjeha. Koliko se samo često događa da u obitelji jedino žena ima utjecaja po ovome pitanju.

Ona je ta koja stalno potiče ove aktivnosti. Ona osjeća potrebu stalno govoriti mužu,

«Otiđimo večeras u crkvu.»

U crkvi Isusa Krista vodstvo u ovim stvarima često pripada ženi, a ne mužu. To je

istovremeno uzurpiranje i odustajanje od odgovornosti. Takvo izokretanje uloga donosi teške

posljedice. Razmislite samo kako se to odražava na djecu. Kako djeca uče? Što djeca uče?

Uglavnom uče iz primjera. Uče da je crkva prvenstveno za žene. Uče da muškarci mogu i bez

crkve. Uče da kršćanstvo nije posebno muževna vjera; dobro je za žene i djecu, ali muškarci

mogu i ne moraju prakticirati kršćanstvo. Kao da kršćani na neki način nisu pravi muškarci!

Ima mnogo muškaraca koji odrastaju uz takvu sliku o kršćanstvu. Umjetničke slike često

prikazuju Krista kao izgladnjelog, slabašnog i feminiziranog. Krist kakvoga prikazuju

umjetnici zasigurno ne bi bio u stanju izdržati one posljednje dane pred smrt, posebice

posljednju noć. Nije to bio nikakav slabić! Međutim, godine i godine, koje su generacije i

generacije provele gledajući u takve prikaze, iskvarile su ideju o muževnome Kristu.

Liberalni dušobrižnici samo su pogoršali problem. Njihove lakrdije sa slabašnim figurama

nemaju nikakve veze sa srčanim Spasiteljem koji došao umrijeti na križu za Svoj narod, koji

se sukobio sa Sotonom, koji je pobijedio i razbio okove smrti. Njihovi prikazi užasno izvrću

muževnu stranu kršćanstva. Takva vrsta feminiziranog kršćanstva čuje se i u djelima poput

rock opere Jesus Christ Superstar. U svakoj se kompoziciji konstantno preispituje Isusa

Krista: «Tko si ti, što si ti?» Nema pravog muževnog odgovora. Nema uskrsnuća, nema

pobjede, ničim se u tome djelu ne prikazuje točno silnu pojavu Krista koji se borio protiv

krajnjega neprijatelja, i pobijedio ga. Umjesto toga, On ostaje među mrtvima, poražen, i Sam

prepun neodgovorenih pitanja. Na Krista se gleda kao na nešto manje od pravoga muškarca i

Boga. Pismo ga predstavlja kao čovjeka i kao Boga, a ne samo kao čovjeka. Kao čovjek,

odrastao je u stolarskoj radionici, i to prije nastanka suvremenih mašina za obradu drva. Nema

sumnje da je imao razvijene bicepse i tricepse. Jednoga je dana ušao u onaj dio hrama u

kojemu su mjenjači novca kvarili bogoštovlje, i istjerao ih van. Isprevrtao im je stolove i

pustio golubove na slobodu, ali se ljudi nisu usprotivili. U Pismu ništa ne ukazuje na to da se

nisu opirali zbog neke čudesne sile. Zapravo, taj odlomak kao da govori baš suprotno. Ono što

su vidjeli bili su sila i autoritet čovjeka koji je pravedan pred Bogom, i zbog toga su uzdrhtali i

pobjegli. Zbog Krista čovjeka, muškarca. Nitko ne može čitati dvadeset i treće poglavlje

Evanđelja po Mateju, gdje On, koreći pismoznance i Farizeje, kaže, «Jao vama, pismoznanci i

farizeji,» a da pritom ne vidi čovjeka koji se svom snagom protivi grijehu, uza svu muževnost

čovjeka koji ima silu bezgrješnoga života. Ta se muževnost vidi i kroz nježnost. Krist je

čovjek koji se ne boji plakati zbog smrti prijatelja kojega je ljubio. Krist je muškarac. Očevi

koji žele biti primjerom Njegovoga glavarstva moraju biti pravi muškarci.

Kršćanstvo je muževna vjera. Ono ima Spasitelja koji je bio takav muškarac da je otišao u

smrt. Nije se bojao umrijeti. Usprkos svim užasima križa, mučenju tijela, i agoniji odvojenosti

od Boga. Pogled je nepokolebljivo upravio prema Jeruzalemu. Ponio je na sebi krivnju, kaznu

i Božji bijes umjesto Svojega naroda. Oni koji se pouzdaju u Njega pronalaze život po

Njegovoj smrti. On je bio muškarac, čovjek koji je volio tako žarko da je bio voljan dati život

za Svoj narod, za crkvu koju predstavlja kršćanska supruga. U petome poglavlju Poslanice

Efežanima stvarnost i sjena kreću se naprijed-natrag tako isprepleteni u Pavlovome umu da se

on nešto kasnije osjeća dužan obrazložiti: «Ja smjeram na Krista i na Crkvu.» U svojoj je

misli Pavao tako usko isprepleo te dvije stvari da ih je također znao spajati i pišući o njima.

Muževljevo glavarstvo mora odražavati Kristovo glavarstvo nad crkvom i ljubavi Isusa Krista

prema crkvi. Glavarstvo, dakle, nije samo autoritet. A nije ni samo vodstvo u kojemu osoba

preuzima odgovornost. To je također i predvođenje puno ljubavi koje je pod tako dubokim

utjecajem ljubavi Isusa Krista da je muž naposljetku sposoban ljubiti svoju ženu onako kako

je Krist ljubio crkvu; odnosno, dovoljno da bi za nju položio život.

Obratite pažnju na to da Pavao, kada kaže «Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve,»

govori o onoj vrsti glavarstva kakvu Krist ima nad crkvom. Vratimo se na retke Efežanima

1:22-23, gdje Pavao opisuje to Kristovo glavarstvo nad crkvom. Ako muž želi doznati kakvo

bi moralo biti njegovo glavarstvo nad svojom ženom, i na koji je način paralelno s Kristovim

glavarstvom nad crkvom, o tomu može doznati iz ovoga retka. A on glasi: «Sve mu (Bog)

podloži pod noge, a njega postavi - nad svime - Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo.»

drugim riječima, sve što je Kristu dano, dano mu je za Njegovu crkvu, a On je glava Svoje

crkve za njezin blagoslov, za njezinu blagodat i za njezino dobro. Sila, autoritet, slava, čast i

glavarstvo zdesna Ocu dani su Njemu kako bi mogao djelovati i proslijediti ih Svojoj crkvi.

Njegovo je glavarstvo orijentirano prema crkvi. Crkva je Njegovo tijelo. Glava hrani tijelo,

njeguje ga i pazi na njega. Ona ne odlazi od tijela, nego se uvijek bavi tijelom. Uvijek šalje

poruke koje donose obnovu i doprinose sigurnosti i dobrobiti različitih dijelova tijela, čime

glava čuva i pazi na tijelo.

Kristovo glavarstvo podrazumijeva duboku brigu za crkvu. Na takvo su vodstvo pozvani

muževi naspram svojih žena. Oni su glava svojim ženama onako kako je Krist glava crkve. A

to znači da nemaju nekakvo nezavisno glavarstvo dok stoje visoko na pijedestalu, dok žene

kleče i pužu po podu pred njima. Umjesto toga radi se o glavarstvu koje je ženi korisno,

glavarstvu koje brine za nju. To je glavarstvo u ljubavi, kojim muž za svoju ženu nastoji

učiniti sve što može. Krist je toliko ljubio crkvu da je umro za nju. Zar joj stoga ujedno neće

pružiti sve? Naravno da hoće, kaže Pavao. A tako bi trebalo biti i sa suprugama. Ne dopušta

se nikakvo tiranijsko ili despotsko vladanje. Glavarstvo označava ljubav, odnosno, davanje od

sebe.

Muž više nije samac; sada više ne može živjeti samo za sebe. Naravno, čak ni samac ne bi

smio tako živjeti. Muž ima ozbiljnu obvezu prema svojoj ženi. Njegov je zadatak (i radost)

uzeti suprugu u obzir pri donošenju svih svojih odluka. Mora donositi odluke imajući ju u

vidu. Kao što Krist djeluje imajući crkvu u vidu, tako i muž mora djelovati imajući na umu

svoju ženu. Mora brinuti za nju, mora ju nježno voljeti, kao što Krist ljubi Svoju crkvu. Samo

glavarstvo, koje ženi isprva može izgledati tako uvrjedljivo, pretvara se u nešto dobrohotno i

sjajno.

Pavao nadalje govori o ljubavi prema ženi kakva je istovjetna ljubavi prema sebi, zapravo,

kao o stavu prema vlastitome tijelu. Crkva je tijelo Kristovo, koji je glava, a žena je poput

tijela. Pavao također poručuje muževima da je ona kao njihovo tijelo. Pavao se poziva na Stari

Zavjet, navodi Postanak 2:24. Oslanja se na tvrdnju da čovjek, nakon što napusti oca i majku,

i prione uza ženu, postaje s tom ženom jedno tijelo. Taj je odnos toliko intiman da ljubav

prema ženi postaje uistinu ljubav prema sebi. Što god da muž učini ženi, to se odražava i na

njega. Supruga mu je tako bliska, toliko je dio njega, da biva kao njegovo vlastito tijelo. U

tomu je stvar. Stoga on kaže, «Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko

ljubi svoju ženu, sebe ljubi.» Odnos im je toliko blizak da on vrijeđa sebe ako povrijedi nju. S

druge strane, on sebi samo pomaže kada pomogne supruzi. To je istinito na tisuću različitih

načina. Sretna žena je odlika sretnoga muža. Muž koji ljubi svoju ženu, zauzvrat prima ljubav.

Pavao nastavlja, «Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist

Crkvu.» U ovome retku vidimo dvije najnježnije grčke riječi koje je Pavao mogao naći:

hraniti i njegovati. A muževi znaju kako hraniti i njegovati vlastito tijelo, zar ne? Nešto se

dogodi, a Ivan alatom ozlijedi ruku. Krv curi, a on trči prema ormariću s opremom za prvu

pomoć. Pomno ispire ozljedu, pazi na nju, «hrani i njeguje» ruku. Možda provede sljedećih

šest dana «hraneći ju i njegujući»! Navodno žene bolje podnose bol od muškaraca. Muškarci

jače osjećaju bol i kao da znaju kako se vidaju i njeguju ozljede!

A ipak, ima malo muškaraca koji znaju kako «hraniti i njegovati» svoje žene. I Petar je

govorio o ovoj potrebi (1 Petrova 3:7): «Tako i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama,

kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života.» Vidite, muž

prema ženi mora biti nježan jer je ona «slabiji spol,» ili kako to ponekad znamo reći, jer je

ženstvena. To je poruka njegovih riječi. Muževi od žena ne bi smjeli očekivati da se ponašaju

kao muškarci. Kada se muškarci žale da im žene nisu dovoljno ženstvene (učestala pritužba),

morali bi se prvo zapitati jesu li se sami prema njima postavili kao da su ženstvene. Muž mora

razmisliti o tomu što je uloga njegove žene, a što pak njegova uloga. Prema njoj u toj ulozi

mora biti nježan i pun razumijevanja, i omogućiti joj da se pravilno ponaša pred Bogom i pred

svojom djecom. Kako bi bio pun razumijevanja mora se pokušati staviti u njezinu situaciju i

koliko mu je god to moguće sagledati sa ženskoga gledišta s čime se ona mora suočavati. To

je težak zadatak, ali baš je to značenje razumijevanja prema drugoj osobi: staviti se u njezinu

kožu. Naravno, kroj neće potpuno odgovarati, ali muževi ipak moraju pokušati razumjeti što

to znači biti žena, poručuje Petar.

Mužu je teško razumjeti kako je to kada žena dobije mjesečnicu i postane pomalo razdražljiva

ili tužna. Muškarcima je to težak zadatak. Taj problem ne razumiju jer ga nemaju. A ipak,

suprug mora dati sve od sebe kako bi ju razumio, i biti blag prema njoj u takvim trenutcima.

Supruge pak mogu pripomoći objašnjenjima. Muškarcu je teško razumjeti kako je to kada ste

svakoga dana po cijeli dan kući s djecom, kada mijenjate pelene od jutra do večeri.

Povremeno je korisno ako i muž odradi mijenjanje pelena, ako nizašto drugo, onda kako bi

stekao veće razumijevanje. Dobro je da tu i tamo on ostane s djecom kod kuće i dopusti ženi

da odstupi, kako bi stekao bolje razumijevanje. Muž mora razumjeti ženinu ulogu; to je dobar

princip i za upravitelja bilo koje organizacije. Ako ste poslovni čovjek, ili ako ste starješina u

crkvi, morate se na trenutak staviti u kožu ljudi kojima upravljate kako biste razumjeli njihove

probleme. Petar na to poziva muževe.

Unutar ove teme postoji i još važnih stvari, od kojih se neke pojavljuju u Poslanici

Kološanima 3:18, 19. Ova dva retka su sažetak onoga što Pavao govori u Poslanici Efežanima

5: «Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu!» i «Muževi, ljubite

svoje žene i ne budite osorni prema njima.» Kako je samo lako mužu biti osoran prema ženi.

Možda ćete kazati, «Zašto ona ne čini onako kako joj kažem? Zašto se ne nauči brže

počešljati i brže izaći iz kuće? Zašto stalno moram sjediti u automobilu i čekati na nju? Zašto

zbog nje uvijek zakasnim na sastanak? Ja sam spreman sat i pol vremena ranije, zašto ona ne

može biti točna?» Muževi na takve stvari mogu postati poprilično ogorčeni. Iako je istina da

joj trebate pomoći da se nauči pripremiti na vrijeme, ali zbog njezinoga neuspjeha ne smijete

postati osorni. Počet ćete nadvladavati problem ogorčenosti kada počnete razumijevati

suprugu. Kada god ona učini nešto krivo, ne možete biti osorni prema njoj samo zato što ste vi

šef. Umjesto toga se zapitajte: «Što sam dosad činio krivo, i što bih sada trebao učiniti po tom

pitanju?» Upravitelj ste vašega doma (koji podrazumijeva i vašu suprugu). Vidite, stizanje

negdje na vrijeme zajedno s obitelji dio je vaše odgovornosti. Odgovor vam može doći putem

razumijevanja koliko je vremena potrebno da se opere i odjene četvoro djece. U tom slučaju

bi muž mogao odlučiti da će pripomoći ženi, umjesto da vani sjedi u automobilu i bijesno

trubi!

Ali, muževi, dopustite mi da vas zapitam, brinete li za vaše žene barem približno onoliko

koliko brinete za vlastito tijelo? Ako ona ima neki problem, je li vas uistinu briga za to?

Odvajate li vrijeme kako biste ju saslušali? Kada ona brine zbog nečega, brinete li također i

vi? Ako je ona nesretna, možete li vi pritom biti sretni? Najintimniji odnos među ljudskim

bićima je odnos muža i žene. Ljubav svakako zahtijeva pažnju i brigu kako bi taj odnos ostao

blizak i nježan.

Što je ljubav? Pavao nam ovdje pokazuje što ljubav jest. Ljubav je davanje sebe drugomu.

Ljubav nije uzimanje, kako nam to svijet danas govori. To nije osjećaj i žudnja; to nije nešto

što se ne da kontrolirati. To je nešto što činimo za drugu osobu. Nitko ne može voljeti na

apstraktnoj razini. Ljubav je stav koji se materijalizira u nečemu što se stvarno, vidljivo

događa. U ovome odlomku obratite pažnju na to da je Krist ljubio crkvu i dao Sebe za nju.

Redak Ivan 3:16 kaže, «Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina

Jedinorođenca.» U Poslanici Galaćanima 2:20 čitamo, «…u vjeri živim u Sina Božjega koji

me ljubio i predao samoga sebe za mene.» «Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako

je žedan, napoj ga! Dobro činite svojim mrziteljima.» Ljubav nije prvo osjećaj, nego prije

svega davanje sebe drugoj osobi.

Hollywoodski filmovi su iskrivili sliku ljubavi, televizijski ekran ju iskrivljuje, pjesme u

medijima ju iskrivljuju. Gdje god danas pogledate ljubav se smatra nekakvim događajem. Ona

se jednostavno desi. «To je bilo jače od mene,» rekao je mladić koji je sebe i svoju djevojku

uvalio u nevolju na stražnjem sjedištu automobila. «To je bilo jače od mene.» Usmjeren je

prema osjećaju, ali ne i prema ljubavi. Motivira ga žudnja, ali ne i ljubav. Ljubav je uvijek

pod kontrolom. Njome se može upravljati. Krist zapovijeda, «Ljubite svoje neprijatelje.»

Nitko ne može jednostavno sjesti i nekako kreirati pozitivne osjećaje prema neprijateljima. To

se jednostavno ne događa na taj način. Međutim, ako neprijatelju date nešto za jesti ili piti,

uskoro se nešto počinje događati i s vašim osjećajima. Kada sebe uložite u drugu osobu, tada

prema njoj počinjete osjećati drugačije osjećaje. Osjećaji se moraju zasnivati na nekom

čvrstom temelju. Osjećaji koji se razvijaju i rastu iz davanja su istinski i trajni. Ali, osjećaji

kao temelj ljubavi izrazito su nepouzdani. Kada se ljubav dogodi, što se pak događa kada se

događanje prestane događati? A što se događa kada se to nešto dogodi s nekom drugom

osobom? Osjećaji nisu pouzdani; jednoga dana su u naponu, drugoga dana padaju. Osjećaji se

ne daju uvijek kontrolirati, za razliku od istinske ljubavi. Biblija zapovijeda, «Ljubi

Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i

svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga! Ljubi svoje neprijatelje.» Ovdje se

pak mužu zapovijeda da ljubi svoju ženu.

Jedan nam je bračni par došao na savjetovanje. Žena kaže, «Ne znam zašto smo uopće došli

ovamo. Situacija je beznadna.» On se slaže: «Više se ne volimo.» I tako ostaju sjediti.

Očigledno je da su izgubili svaki osjećaj ljubavi koji su nekoć možda imali. Očekivali su da

će im savjetnik reći, «Pa to je onda to. Ako više ne volite jedno drugo, onda nema nade.»

Međutim, ono što naš savjetnik kaže je, «Žao mi je što je tako. Izgleda da ćete morati naučiti

kako voljeti jedno drugo.» Oni ostaju zaprepašteni! «Kako to mislite, naučiti kako voljeti

jedno drugo? O čemu vi to govorite? Pa to je smiješno.» Ne, to nije smiješno. Vrlo je

vjerojatno da će za šest ili osam tjedana otići od nas s rukom u ruci, noseći u sebi i osjećaj i

ljubav, ako su stvarno ozbiljni. Vidite, ljubav ne dolazi na dašku kojega šalje Afrodita, kako

to budale vjeruju. Ljubav mora rasti. Treba ju zalijevati, hraniti i njegovati. Treba ju i plijeviti.

Ljubav nosi određene probleme, ali ona prava, istinska ljubav može izrasti snažna i visoka

ako ju se kultivira onako kako Bog kaže.

Muževi, ako u vašoj kući nema ljubavi, to je vaša krivica. Odgovornost za ljubav u kući ne

leži prvenstveno na ženi (ali i ona mora voljeti, naravno), nego na mužu. Vidite, muževi, vi

morate ljubiti svoje žene onako kako Krist ljubi Svoju crkvu. Obratite pažnju na redak 1

Ivanova 4:19: «Mi ljubimo» (mi smo crkva; zapamtite da žena odražava crkvu); «Mi (crkva)

ljubimo jer on (Isus Krist) nas prije uzljubi.» Tako je započela vaša ljubav prema Kristu. Do

te ljubavi nije došlo zato što je crkva bila tako puna ljubavi i vrijedna voljenja da Isus

jednostavno nije mogao odoljeti pa ju je zavolio; naprotiv, dok smo mi još spadali u

«neprijatelje,» dok smo biti grješnici, dok smo u Njegovim očima još bili buntovna, podla i

odbojna bića, Isus je prvo ljubio nas i dao Sebe za nas! Gledao nas je s ljubavlju usprkos

svemu, i odlučio Svoju ljubav položiti na nas. Odabrao nas je i ljubio nevezano ni za što u

nama što bi nas moglo učiniti Njemu prihvatljivima. Muževi, ako je ljubav u vašoj obitelji

ohladnjela, vi morate nešto poduzeti. Ako mislite odražavati ljubav Isusa Krista prema Svojoj

crkvi, na vama je da potaknete ljubav. Ne možete se izvlačiti riječima, «Ne mogu je voljeti

kad ona mene ne voli.» Isus je nas volio kada nismo imali ljubavi za Njega. Vi ste glava vaše

kuće. Ako u obitelji ima premalo ili nimalo ljubavi, to je vaša krivnja. Pred Bogom ste

odgovorni unijeti ljubav u dom. To morate učiniti kroz davanje. Morate davati svoje vrijeme,

svoje zanimanje, svoj novac, sebe. Isplanirajte već sada kako ćete učiniti nešto konkretno

(određeno) za svoju suprugu svakoga dana u ovome tjednu. Počnite već sada.

Moguće je da vam žena neće uzvratiti ljubav, koliko god vi davali od sebe. Ali, bez obzira na

to, u vašoj kući može biti ljubavi. Vaša ljubav prema njoj može preplaviti sve. Ako je vaš

dom hladan i sterilan, muževi, na vama je prvenstvena odgovornost da izmijenite tu situaciju.

Ženi se u ovome odlomku ne zapovijeda da ljubi muža; njoj se zapovijeda da se podloži.

Mužu se nalaže da ljubi ženu. Muževi, razmislite o tomu. Vaš je zadatak težak. Ali, ako želite

Kristu dati čast i odražavati Njegovu ljubav, tada ne smijete posustati. Ipak, činjenica da je

muž odgovoran za održavanje ljubavi u kući nije ženama isprika da ne ljube. Ako vas vaš muž

ne voli, usprkos tomu morate mu iskazivati ljubav.

Kazat ćete, «Samo trenutak! Rekli ste nas uputiti kako imati kontrolu nad našim ženama.

Cjelokupni ste prostor posvetili drugim stvarima, a ni riječi niste rekli o kontroliranju žene.»

Pa, već sam vam rekao. Ako to već niste uvidjeli, dajte da vam kažem riječ po riječ. Pavao

nam kaže kako držati žene pod kontrolom kada nam nalaže da ih ljubimo. Ljubite ih. Eto kako

se ženu drži pod kontrolom. Morate ju ljubiti. Ona je tako napravljena. Kada je potpuno

voljena, tada je potpuno pod kontrolom. Ljubite ju. Ako mi ne vjerujete, samo probajte u

praksi.

OSOBNI PREGLED ZA MUŽEVE

JESAM LI UISTINU GLAVA SVOJE KUĆE?

Odgovori na sljedeća pitanja možda vam pomognu da to razlučite.

1. Znam li što se točno događa u mojoj kući iz dana u dan?

2. Imam li pod kontrolom ono što se događa; vodim li ja uistinu obitelj u onome pravcu u

kojemu se ona kreće?

3. Znam li djecu i ženu držati pod kontrolom?

4. Ljubim li stvarno svoju suprugu (davajući joj sebe) kao što bih trebao? Navedite dva načina

kako ste to danas učinili:

A.

B.

5. Imam li položaj odgovornoga vodstva u svojoj obitelji?

Ako niste dobro prošli na ovome testu trebali biste preispitati čitav svoj obrazac življenja.

Ispod navedite deset konkretnih načina kako možete početi svojoj supruzi pokazivati ljubav.

A potom već danas počnite mijenjati stvar tako što ćete u djelo provesti barem jednu od njih.

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

8.

DISCIPLINA S DOSTOJANSTVOM

Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer to je pravedno. Poštuj oca svoga i majku - to je prva zapovijed s

obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji. A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte

stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!

Efežanima 6:1-4

Nemoguće bi bilo detaljno se pozabaviti svim ovim redcima jer nam valja mnogo toga kazati

o problemu kućne discipline. Dobri obiteljski odnosi između grješnih roditelja i grješne djece

ne razvijaju se prirodno i sami po sebi. Zahtijevaju mnogo truda. Stoga se može mnogo toga

reći i o jednoj i o drugoj strani toga odnosa. U ovoj nam je knjizi teško postići više od pukog

površinskog pregleda. Čitavome ćemo pitanju pristupiti sa strane očeva, jer se Pavao u

četvrtome retku obraća njima, a moguće je da ponešto poručimo i onim mladim ljudima koji

možda čitaju ovu knjigu.

Prvo pitanje koje se kod čitanja četvrtoga retka odmah nameće je: Zašto se Pavao obraća

očevima? Zašto ne majkama? Zar majke nemaju veći utjecaj na djecu negoli očevi, i to od

najranijeg djetinjstva? I zar majke s djecom ne provode više vremena od očeva? Zar one nisu

te koje po cijeli dan podnose dječje nepodopštine i koje postaju pravim simbolom kućne

discipline, iz dana u dan, iz sata u sat? U našemu društvu više se ne živi u seoskim

zajednicama, tu očevi po čitav dan nisu kod kuće i više ne dolaze na ručak, a majke s djecom

provode više vremena od očeva. Zašto se, dakle, poruka ne obraća majkama, odnosno, zašto

ih barem ne uključuje?

Postoje barem dva razloga zašto se Pavao obraća očevima. Jedan razlog možda je činjenica da

očevi imaju više problema s ovom temom koju Pavao izdvaja: srditi djecu. Ali to nije glavni

čimbenik. Kada Pavao govori očevima, on zapravo govori i majkama. Razlog zašto se obraća

očevima je činjenica da su oni odgovorni za ono što majke čine. Obraćajući se očevima on se

obraća onima kojima je Bog dao Svoj autoritet za ostvarivanje discipline. Otac je glava

obitelji. Otac je taj koji na kraju mora odgovarati Bogu za ono što se događa u njegovoj kući.

O ovomu smo već govorili u dvama prethodnim poglavljima. Na primjer, govorili smo o tomu

da Pavao kaže kako je važno da otac «svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u

pokornosti sa svom ozbiljnošću» (1 Timoteju 3:4-5).

Kada otac upravlja kućom, on ne mora uvijek izravno disciplinirati druge. Djecu mora

disciplinirati uglavnom preko žene. U biblijsko je doba možda imao učitelja ili slugu u kući;

danas možda jedan dio svojega autoriteta prenese na učitelja vjeronauka. Postoji niz načina

kako muž može upravljati svojom kućom. Ipak, kroza sve to, otac mora zadržati kontrolu i

biti svjestan svih događanja. Bog od njega traži odgovornost. Stoga, kada Pavao kaže

«očevi,» on se zapravo ne obraća samo očevima. On očevima govori o njihovoj odgovornosti

da se pobrinu kako bi djeca bila pravilno obučena.

To svakako znači da očevi trebaju preuzeti ogroman dio odgovornosti za obučavanje svoje

djece. Čitav niz biblijskih odlomaka jasno ukazuju na činjenicu da Bog od njih očekuje

upravo to. Na primjer, u šestome poglavlju Ponovljenoga Zakona očeve se izričito imenuje

kao one koji moraju odgovarati na sva pitanja koja bi njihova djeca mogla postaviti vezano za

vjeru. Jasno je da se time majkama ne zabranjuje da i one odgovaraju na takva pitanja (usp. 2

Timoteju 1:5; Titu 2:3-5). Ne samo da očevi moraju odgovarati na pitanja, nego uz to moraju

djecu poučavati o Bogu. S djecom moraju ponavljati zakone, odredbe i zapovijedi Božje, a

moraju im ih i objasniti. Moraju ih poučavati ne samo na formalan, nego i na neformalan

način: kada leže, kada stoje, kada hodaju; ukratko, u svim životnim situacijama. Moraju

poučavati gdje god da se nađu. Biblija prikazuje oca koji je često s djecom, koji ih poučava na

formalan i na neformalan način. Dakle, očevi nisu izuzeti iz osobnog, izravnog poučavanja

samo zato što ih se naziva upraviteljima. Ipak, otac ne može osobno učiniti baš sve. Na njemu

je definitivna odgovornost za cjelokupnu disciplinu, cjelokupnu pouku i sve osobne odnose u

kući. Oca će Bog na kraju držati odgovornim za sve ono što se događa u njegovome domu.

Upravo se zbog toga Pavao obraća očevima.

Uzmimo za primjer situaciju u kojoj je otac član jedne crkvene zajednice, a njegova žena i

djeca neke druge. U prvoj zajednici poučava se Biblija i vjeruje se u nju; u drugoj ne. Žena

podržava nevjeru, a djeca se poučavaju liberalnoj doktrini. Takav otac ne uspijeva biti vođa u

njihovoj kući. Morao bi poduzeti neke korake kako bi se obitelj ujedinila. Mora ustrajati na

tomu da obuka njegove djece bude biblijska.

A što to očevi moraju činiti kako bi disciplinirali svoju djecu? U negativnoj frazi Pavao kaže,

«očevi, ne srdite djece svoje.» Očevi moraju paziti da sami, ili njihove supruge, ili drugi

članovi obitelji ne srde njihovu djecu. U paralelnome odlomku, Kološanima 3:21, korisno je

usporediti riječ koja se tu koristi umjesto «srdžbe.» Sastavimo li oba ta izraza dobit ćemo

potpuniju sliku Pavlove poruke. Tu Pavao piše: «Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu

duhom.» Klonuti duhom znači izgubiti polet, ili kako se to danas ponekad kaže, izgubiti zalet

ili zamah. Ne dopustite da vam dijete klone duhom.

NEDOSTATAK DOSLJEDNE DISCIPLINE

Najzanimljivija činjenica do koje se dolazi u razgovoru s takvom omladinom je da djecu više

od ičega drugog ne izbezumljuje sama disciplina, pa čak ni pretjerana disciplina, nego

nedostatak dosljednosti u discipliniranju.

Razmislimo zašto je tomu tako. Uzmimo neki primjer. Neizrečena pravila koja se objavljuju

tek nakon što ih je dijete prekršilo zapravo u njemu izazivaju bijes. To nije nikakva disciplina.

Zamislimo da se nekome djetetu kaže, «Ako učiniš to-i-to čeka te šiba,» ali dijete sutradan

učini upravo to, i ne dogodi se ništa. Što se zapravo zbiva? Ne postoji dosljedna disciplina.

Kada se pravila mijenjaju iz dana u dan, dijete ne zna na čemu je. Kada se pravila poštuju

samo prema roditeljskome hiru, dijete postaje zbunjeno. Takva pravila zapravo uopće nisu

pravila. Često izazivaju srdžbu. Takva pravila nisu jasna. Kazne se ne znaju. Granice nisu

označene. Kada se discipliniranje mijenja iz dana u dan, djeca na kraju odustaju i kažu,

«Kakvog smisla ima držati se pravila kad se uopće ne zna koja su!» Zar se vi ne biste

razbjesnili gledajući utakmicu kada bi se pravila igre mijenjala svakoga dana? A ipak, veliki

dio takozvane discipline provodi se upravo tako. Često takvo discipliniranje pronalazimo i u

kršćanskim obiteljima.

Mala Marica dolazi kući s lijepim cvjetićem kojega je uz potok ubrala za mamu. Ulazi i trči

preko netom opranoga kuhinjskog poda, ne gledajući u pod nego u mamino lice, nadajući se

izrazu iznenadne radosti i sreće. Međutim, mama ne vidi cvijet. Ona vidi samo blato koje se

sada našlo na kuhinjskome podu. Mama je Maricu verbalno sasjekla na komadiće. Koja je

njezina reakcija? «Pokušala sam biti dobra prema mami, i skoro me ubila zbog toga!» Mama

te iste večeri preispituje svoje ponašanje. «Skoro sam ju šutirala na drugu stranu kuhinje; nije

to zaslužila.» Mama je mogla popraviti situaciju da je Marici priznala kako je pogriješila,

čime bi se stvari vratile na svoje mjesto. Ali to nije učinila, a rezultat toga bje izrazito

negativan. Marica sutra možda učini nešto veoma ozbiljno. Možda slaže, možda buntovnički

odbrusi majci, ili nešto tomu slično. Ali, kako je mama Maricu jučer kaznila preko granice,

danas će joj možda prijeći preko toga. Upravo se u takvoj vrsti nedosljedne discipline

odgajaju naša djeca, a o svemu tomu u sebi misle, «Kakva je uopće korist?» Zbrajaju dva i

dva i dolaze do zaključka da je rezultat deset. «Danas samo što te ne ubiju ni zbog čega, a

sutra te puštaju nekažnjenog za bilo što. Nikad ne znaš što te čeka; nikad ne znaš gdje su

granice; nikad ne znaš kakva bi kazna mogla biti. Kakva korist od svega toga? Na kraju je

najbolje činiti ono što hoćeš.» I tako odustaju od mamine (odnosno tatine) discipline. Postaju

ogorčeni zbog granica koje se stalno mijenjaju.

A zašto roditelji stalno mijenjaju granice? Zašto im ništa nije fiksno? Pa, djelomično je to

zbog toga što su lijeni. Ne žele se truditi oko discipline, ne žele planirati unaprijed, i tako

dalje. Disciplina podrazumijeva ulaganje određenoga truda. Ali, što je još važnije, disciplina

također zahtijeva promjenu i u samim roditeljima. Uglavnom se događa da roditelji prebrzo

odustanu. Ako danas nešto kažu, i potom odmah ne vide promjenu, oni odustaju. Možda se

nekoga pravila i kazne drže na dva ili tri dana; a ako to dotad ne proizvede promjenu, njihov

je zaključak da do promjene neće ni doći. Zaboravljaju da kada u vlastitome životu pokušaju

uspostaviti neki novi poredak (kao na primjer, odlazak na dijetu), taj proces često bude veoma

dugotrajan. Od drugih očekuju da s njima budu strpljivi ukoliko isprva požmu neuspjeh. Ali

to zaboravljaju kada se radi o djeci. Stoga oni nakon dva ili tri dana pokušavanja nečega (za

što bi prve naznake rezultata trebalo čekati dva ili tri tjedna) odustaju i pokušavaju s nečim

drugim (naravno, opet na samo par dana). I onda se pitaju zašto ništa ne pali. Jednu stvar

moramo odmah sada jasno definirati: za discipliniranje djeteta potrebno je dosta vremena. A

potreban su i jasna, dosljedno provedena pravila. Nedosljedna disciplina zapravo je disciplina

bez stvarnih granica; nestalna je i bez čvrstih referentnih točki.

Mladi ljudi žele pravila; žele znati gdje su granice. Na savjetovanje nam dolaze djeca koja su

odgajana nedosljedno. Razgovaramo s njima u društvu njihovih roditelja. Na kraju im

predlažemo: «Kako bi bilo da sve lijepo zapišemo? Napisat ćemo pravila ponašanja. Znat ćeš

pravila, kao i kaznu za kršenje svakoga od njih. Unaprijed ćeš znati što te točno čeka. A mi

ćemo mami i tati pomoći da se drže tih pravila. Kada bi znao da će se mama i tata uistinu

držati tih pravila, bi li ti to bilo draže od sadašnjega stanja?» Bez iznimke oni uvijek

odgovaraju, «Naravno da bi mi bilo draže!» A kada stvarno pokrenemo istinsko

discipliniranje, djeca napokon odahnu. Tada znaju na čemu su. Sada mogu mami i tati kazati,

«Ovo ste obećali učiniti.» I oni roditelje mogu držati za riječ u vezi pravila!

Mladima je potrebno da znaju na čemu su, ne samo vezano za roditelje, nego također i vezano

za drugu djecu. U više su navrata mladi na savjetovanju izjavili, «Čovječe, kažem vam, nema

ničeg boljeg od spoznaje gdje su točno granice. Kad se naša grupa sprema učiniti nešto loše, a

ja se nađem u iskušenju da krenem za njima, jednostavno im mogu reći, 'Znam dobro što će

mi roditelji učiniti ako to napravim; zato me zaobiđite!'» Zahvalni su zbog toga. Drago im je

znati gdje se nalaze granice. Naravno, to ne važi za baš svaku mladu osobu. Međutim, svatko

tko barem malo razmisli o ovomu shvatit će prednosti dosljednosti. Neredovitost,

nedosljednost, neimenovanje granica, nepouzdanost – to je tek prvi problem. (Na kraju ovoga

poglavlja nalazi se radni list pravila ponašanja koji možete upotrijebiti kako biste u svojoj

obitelji uspostavili program. Nemojte ga ni započinjati ako ga ne mislite dosljedno provoditi.

Ali, zašto ne biste?)

Međutim, postoje i drugi razlozi zašto roditelji srde djecu. Ponekad je problem nedosljedna

disciplina do koje dolazi zbog pretjeranog broja pravila. To možda zvuči kao pretjerivanje s

disciplinom, ali zapravo nije. Vidite, ako imate na desetke pravila, kako to postavljaju neki

roditelji, možda pomislite da vam discipliniranje djece sjajno ide od ruke; ali kada stalno

dodajete nova pravila, na kraju ćete se pretvoriti u žandara, ili pak (što je vjerojatnije)

mnoštvo pravila nećete uspjeti provesti u praksu. Obje su opcije loše. Kada postoji previše

pravila, tada morate stalno paziti, vrebati na bilo kakvo kršenje svakoga od mnoštva pravila.

Provođenje svakoga pravila koje se postavi mora se nadzirati, u protivnom ono nema smisla.

Zapravo, gore je postavljati pravila koja se ne provode, negoli ih uopće ne postavljati. Kada

roditelj ne nadzire poštovanje pravila, time djeci poručuje da ne misli ozbiljno. Pokazuje im

da je nepouzdan. Možda ponekad provede poneko pravilo (obično kad je na rubu živaca), ali

nitko nikada ne može pogoditi koje će to pravilo biti i kada će se provesti. Za dijete je to

veoma nesigurna situacija. Nikad ne zna što ga gdje čeka.

Nakon što ste postavili neko pravilo morali biste znati svaki put kada ga se prekrši, i morali

biste dosljedno provoditi najavljenu kaznu. Kada postavite dvadeset i pet ili trideset pravila,

tada morate provoditi po čitav dan samo istražujući njihovo eventualno kršenje. Nećete imati

vremena nizašto drugo. Ali, ako postavite tri (ili još bolje, samo dva) pravila i dosljedno

nadzirete njihovo provođenje, vaša će djeca vrlo brzo shvatiti poruku. Znat će da se

postavljeno pravilo poštuje.

Disciplini i poslušnosti možete ih bolje naučiti uz samo jedno pravilo koje ste dosljedno

provodili, negoli uz dvadeset i pet pravila kojih se nećete redovito držati. Kada postignete

rezultate s jednim pravilom, tada možete uvesti i drugo. Dugoročno gledano, na taj ćete način

brže napredovati.

Vidite, roditelji samo žele dobro, međutim, na sebe stavljaju više obveza negoli su u stanju

ispuniti. Pa ih onda ne ispunjavaju. Time ogorčuju djecu. Mnogo i lijepo pričaju o disciplini,

ali zapravo ne slijede pravila igre. Kako biste se vi osjećali kada bi se pravila mijenjala

svakoga puta kada s djetetom sjednete igrati neku društvenu igru? I sama pomisao na to

izaziva srdžbu, zar ne?

Gospodin je za čitav život dao samo deset zapovijedi. U Edenskome vrtu postojalo je samo

jedno pravilo. Očekivala se prava poslušnost, a kazna je bila jasno izrečena. Adamu i Evi

rečeno je da ne jedu s onoga stabla. Sva ostala stabla bila su njihova, samo je to jedno bilo

zabranjeno. Jedno pravilo. I kazna je bila jasno izrečena: «U onaj dan u koji s njega okusiš,

zacijelo ćeš umrijeti!» Daleko prije grijeha Bog je rekao, «Ne čini to; ali, ako ipak učiniš, to je

posljedica koja te čeka.» A kad se to ipak dogodilo, Bog je bio dosljedan. Čovjek je umro.

Isto je važilo i kada su Izraelci krenuli u obećanu zemlju. Božja pravila, Njegove kazne i

nagrade jasno su objavljeni. Utvrđeni su blagoslovi za poslušnost, a prokletstva za neposluh

izričito su navedena. Sve je bilo unaprijed definirano. Bog im je rekao da će ih raspršiti među

narodima ako budu zgriješili. Rekao im je za užasnu opsadu koja se imala dogoditi, a

upozorio ih je i da će grad biti uništen. Znali su točno koje su kazne predviđene i za koje će ih

postupke zadesiti. To je bilo prije nego što su ušli u obećanu zemlju. Na kraju su poželi

neuspjeh, a primili su i prokletstva upravo onako kako im je Bog u upozorenju unaprijed

objavio.

Prečesto se događa da pravila i kazne nastaju u žaru sukoba. To nije vrijeme za uvođenje

pravila. Kad je mala Marica u blatnjavim cipelama protrčala kuhinjskim podom s cvijetom u

ruci, majka je bila tako uzrujana da je dreknula na nju, «Tjedan dana nećeš izaći iz kuće!»

Koga je zapravo kaznila? Tu kaznu neće održati. Čak i ako izdrži tri dana, to bi bilo pravo

iznenađenje. A sama pak kazna uopće nije bila pravedna. A nije bila ni mudra. Dijete to nije

moglo predvidjeti jer pravilo nije bilo unaprijed definirano. Nastalo je u žaru sukoba –

prekasno. Loš primjer!

Drugi razlog za nedosljedno discipliniranje je podijeljen autoritet. Muž i žena koji se ne slažu

oko različitih pravila i kazni mogu biti nedosljedni jer nikada nisu odvojili vrijeme kako bi se

složili dok je situacija još mirna, prije nevolje. Umjesto toga oni čekaju dok ne bude prekasno.

Jedno od njih je uzrujanije od drugog i želi zgromiti maloga Ivicu. Drugo od njih dvoje uviđa

nepravednost i želi na neki intervenirati. Kaos i konfuzija! Naravno, stvar se ne mora nužno

odigrati na baš takav način. Možda ni jedno ni drugo ne budu u pravu. Možda jednostavno

imaju različitu ideju o kažnjavanju. O kojem god se razlogu radilo, postoji samo jedno dobro

rješenje problema podijeljenoga autoriteta: roditelji moraju unaprijed zajednički razmisliti o

tomu što će učiniti. Ako tako ne postupe, umjesto prikladnoga kažnjavanja koje odgovara

prijestupu, vrlo je vjerojatno da će dopustiti da ih kršenje pravila samo još više razdijeli. 1

Djeca su pronicljiva. Jasno vide kada se roditelji oko nečega ne slažu. 2 Često se nadovežu na

tu činjenicu i sami dodatno zabiju poneki klin razdora. Nauče kako postići da je sve po

njihovu tako što će razdijeliti roditelje. A ipak, upravo takav ishod također često obeshrabruje

djecu. Kada im se roditelji nisu u stanju dogovoriti, dolazi do nedosljednog discipliniranja.

Iako djeca i sama mogu biti dio te igre, ona im je ipak odbojna i neugodna. U slučajevima

kada se roditelji nisu u stanju složiti ni nakon podrobne rasprave, žena se tada mora podložiti

mužu. Ona nikada ne smije podrivati ono što je otac rekao. Za nju je veoma važno da pred

djecom pokaže poštovanje prema očevome Bogomdanom autoritetu.

Nesposobnost da se situacija rješava na biblijski način u kući u kojoj žive dvije obitelji često

dovodi do podjele. Djed i baka možda žele uspostaviti vlastiti autoritet i neka svoja pravila.

Mogu poželjeti ignorirati pravila koja su postavila njihova djeca. To se ne smije dopustiti.

Bog je muža postavio za glavu kuće, pa čak i nad djedom i bakom koji su tu došli živjeti.

Jedna je obitelj riješila taj problem tako što su odredili odvojene prostorije za život i zasebne

rasporede življenja u istome domu. Za drugu obitelj to može biti neizvedivo pa će morati

uskladiti zajednički raspored življenja u zajedničkim prostorijama. U većini slučajeva treba

raspraviti i jednu i drugu opciju.

Kada djeca (i njihova djeca) žive u kući svojih roditelja (što je najčešće loše rješenje), može

doći do uzajamnoga prebacivanja raznih vrsta autoriteta. Ali, ako kuća pripada djedu ili baki, i

ako oni u njoj žive, tada imaju pravo reći što u svojoj kući žele a što ne žele (unutar biblijskih

okvira). Ako njihova djeca žele svoju djecu (njihove unuke) odgajati na način koji se razlikuje

od onoga koji je djedu i baki prihvatljiv, onda moraju odabrati neku biblijsku opciju. Oko ove

teme ne mogu se svađati i prepirati. To svima u život unosi konfuziju. Imaju samo dvije

opcije: mogu pokušati djeda i baku uvjeriti da je njihov način najbolji; ili, ako to ne uspije,

otići iz te kuće. Ne postoji neka treća solucija.

Metode frustracije (umjesto «metoda dostojanstva») stvaraju probleme. Na primjer, ako

mama odluči koristiti decibele (vikanje) kao metodu discipliniranja, svima će oko sebe stvoriti

kaos i frustraciju. Vrlo brzo će otkriti da to ne pali. Ako poče koristiti decibele na nekom

određenom stupnju uzrujanosti, vrlo brzo otkriva da djeca mogu naučiti kako se živi uz buku

vodopada a da ga uopće ne čuju. Stoga ona onda mora povisivati decibele kako bi privukla

pažnju. (Jedno je dijete objasnilo prijatelju koji je bio u posjetu, «Mi ne moramo ništa slušati

sve dok se mama ne oglasi luđačkim glasom.») Nakon nekog vremena ta razina vikanja

postaje «normalna,» a ona je prisiljena još dodatno pojačavati glasnoću. To može

funkcionirati sve dok ne dosegne plafon. Ona nastavlja pojačavati ton i snagu – sve dok ne

promukne! I to je kraj metodi decibela. Tu nema nade; ta metoda jednostavno ne funkcionira.

Osim toga, to je discipliniranje bez dostojanstva. Uz nju obično ide i sve veća razina

frustracije koja mamu izluđuje. Na kraju zbog takve metode u očima vlastite djece ona

počinje izgledati budalasto, pa ona osjećaju odbojnost i srdžbu, i ignoriraju majku. Dakle,

nedosljedna disciplina je prvenstveno iskušenje na putu srdžbe i bijesa.

PRETJERANO DISCIPLINIRANJE

Pretjerano discipliniranje u nekim slučajevima djecu također može poticati na srdžbu. Na

permisivnost našega društva neki kršćani reagiraju nametanjem suprotnoga. Međutim, takvo

reagiranje nije dobro. Božja Riječ je kršćaninov standard. Uvijek je uravnotežena; nikada nije

ekstremna. Takvo reagiranje na vanjski svijet povezano je s razmišljanjem u logici satnoga

klatna koje se potom zanjiše u jednako lošu oprečnu krajnost. Roditelji moraju djelovati

biblijski, a ne reagirati na ono što je izvana. Roditelji logički zaključe da moraju bolje

disciplinirati djecu. Potom se neki od njih žestoko zanjišu do druge krajnosti. Nijedna krajnost

nije biblijska.

Na primjer, otac doznaje da mora biti glava obitelji i da je nositelj Božjega autoriteta. Stoga

on odijeva uniformu, glanca mjedenu dugmad i metalnu zvijezdu na prsima, kao i amblem na

kapi. Potom paradira unaokolo, mašući pendrekom. Povremeno njime djecu lagano lupne po

glavi – tek toliko da zapamte tko je tko. Takvo samovoljno korištenje Božjega autoriteta

zapravo je njegova zlouporaba. Šepurenje autoritetom uvijek je pogrešno. Pričanje o ovome

autoritetu kada za to nema potrebe često vodi do zlostavljanja. Razmahivanje autoritetom radi

autoriteta pokazuje kako roditelji ne razumiju da im se on daje za dobrobit djeteta. Takvo

iskazivanje autoriteta često dovodi do uspostavljanja budalastih i pretjerano krutih pravila.

Ako «zapovijedi njegove nisu teške» (1 Ivanova 5:3), zašto bi onda naše zapovijedi bile

takve?

Drugo područje na kojemu roditelji nepromišljeno «odbijaju» djecu je obiteljsko bogoštovlje.

Ono se često odvija kao da postoji samo za dobrobit djece. Bogoštovlje bi moralo biti

usredotočeno na obitelj, a ne samo na djecu. Umjesto da stvaraju dojam kako su čitanje

Biblije i molitva samo za malu djecu, tatina i mamina povremena žustra rasprava o primjeni

nekog biblijskoga odlomka na njihov život, u kojoj će potpuno izostaviti djecu, postići će

mnogo u smislu pokazivanja ključne uloge koju Riječ Božja mora igrati u praktičnome

svakodnevnom životu jedne kršćanske kuće.

U ovome smislu možemo nadodati da djeca trebaju vidjeti neslaganja među roditeljima (ona

se ne smiju događati iza zatvorenih vrata). Ali ona također moraju vidjeti i kako roditelji ta

neslaganja rješavaju kao kršćani. U protivnom su roditelji propustili naučiti svoju djecu kako

se bračni problemi rješavaju na Božji način.

Uz pretjerano discipliniranje često ide i nepošteno kažnjavanje. Takvi strogi roditelji zapravo

koriste težak kovački malj kako bi pribili pribadaču. Ovakvo ponašanje djecu također nagoni

na srdžbu. Iz takvoga stava proizlaze sulude ili neprikladne kazne. Takav strogi upravitelj

nikada nije naučio razlikovati dvije različite stvari. Na primjer, zamislimo da dijete

roditeljima zna odbrusiti. Naravno, treba ga odgovoriti od svake vrste drskog odgovaranja

roditelju. Treba ga disciplinirati. Treba ga naučiti da takvim ponašanjem ne iskazuje čast

roditeljima, te da je to grijeh pred Bogom. Treba ga poučiti ne samo verbalno, nego i uz

ozbiljnu, konkretnu stegu. A kako se to radi? Kao prvo, roditelj se mora potruditi da toj stezi

ne nadodaje nemoguće razmjere. Ako to ne učini moglo bi se dogoditi sljedeće: možda će

dijete odvratiti od drskog odgovaranja, ali ga pritom možda odvrati i od svakog drugog

razgovora. Možda poremeti cjelokupnu komunikaciju. Stoga s jedne strane mora dijete

odučiti od neprikladnog odgovaranja; ali s druge ga strane nikada ne smije obeshrabriti da

iskreno razgovara, a u to spada iznošenje razloga, objašnjenja i informacija koje su djetetu

potrebne i koje ga zanimaju. Roditelji mogu pogrešno shvatiti neku situaciju. Nova

informacija može sve promijeniti. Dijete možda ima nešto važno i pametno za kazati, i treba

mu za to pružiti priliku.

Kada ima nešto vrijedno za kazati, dijete treba poticati da to učini (naravno, u pravome duhu).

Zašto mladi ljudi odustaju od komunikacije? Iz kojega razloga komuniciranje ne funkcionira?

Što ih navodi da ignoriraju roditelje i da s njima na razgovaraju? Često je to zbog toga što su

ih roditelji odbili saslušati. Kada im se opetovano odbija pristup, djeca su na iskušenju

reagirati negativno. Pitaju se kakva je uopće korist od toga. Na kraju odustaju i u srdžbi kažu,

«Razgovarat ću s nekim drugim.» Stoga roditelji moraju razlikovati drsko odgovaranje koje

treba utišati, i stvarnu komunikaciju koju treba poticati.

Odvratit ćete na to, «Ali, kako razlikovati jedno od drugog?» Tu razliku nije lako uočiti.

Međutim, zašto biste vi morali to razlučivati? Neka djeca sama razlikuju te dvije stvari.

Odgovornost prenesite na njih čim dovoljno odrastu da bi sami raspoznali tu razliku. Čak i

veoma mala djeca mogu surađivati tako što će koristiti neki dogovoreni signal koji označava

pravu komunikaciju. Možete kazati, «Zašto se ne bismo dogovorili oko neke signalne fraze ili

geste kojom nam možete dati na znanje da nam stvarno imate nešto za reći?» Možete koristiti

bilo koju frazu ili gestu koju poželite; ali, ako vam ponestane ideja možete uvijek posegnuti

za nekim uvriježenim frazama kao što su «Pažnja, pažnja» ili «Čujte i počujte.» Kada god

dijete otpočne tim riječima u nekoj situaciji koja zahtijeva disciplinu, znat će da ćete ga

saslušati. Time ne samo da dijete može računati na pažnju roditelja, nego i sami roditelji

dobivaju par sekundi za prebacivanje u drugu brzinu, usporavanje i razmišljanje o onomu što

slijedi. A što je najbolje, time se odgovornost za raspoznavanje stavlja na dijete, gdje bi i

morala biti. Naravno, dijete morate upozoriti da se radi o privilegiji koju ne smije

zloupotrijebiti. Tu frazu ili gestu ne smije koristiti ako vam misli nešto odbrusiti. Ne smije

govoriti na neugodan ili osvetnički način. To je privilegija čiji je cilj ostaviti otvorene

komunikacijske kanale, a treba ju upotrebljavati isključivo u tu svrhu.

Drugo područje u kojemu pretjerano stroga disciplina dolazi na vidjelo odnosi se na važnost

raspoznavanja onoga što se mora nametnuti kao pravilo, i onoga što djetetu moramo dopustiti

da nauči samo. Kada malo dijete stigne do točke u životu kada je spremno naučiti koristiti

ljuljačku, za njega ta ljuljačka ima neodoljivu privlačnost. Želi to naučiti, ali je možda još

uvijek tako maleno! A ipak, ta ljuljačka kao da mu je najvažnija na svijetu. Mama se pita,

«Zar da ovome malom djetetu, koje jedva da zna hodati, dopustim da sjedne na ljuljačku?»

Ona to ne želi. Zna da će, ako mu to dopusti, švrćo zaraditi poneku čvorugu, posjekotinu i

masnicu. Poteći će krv; nadajmo se da je neće biti previše. Stoga ona nastoji odgoditi taj

trenutak koliko je to u njezinoj moći. Međutim, ono što je neizbježno neumoljivo dolazi. A

što ona čini kad svane taj sudbonosni dan? Ako je mudra, pustit će ga na ljuljačku, pokazat će

mu kako se ljulja, a kako se ne ljulja, i tako dalje. Ostat će uz njega dok se ne nauči; ali

naposljetku ona treba otići. Ne može ondje provesti ostatak tjedna. Ona stišće zube i čeka onaj

neizbježni krik. Kada to toga dođe – a do toga mora doći – dijete će zaraditi svoju čvorugu.

Ono mora nešto naučiti i iz stečenih čvoruga.

A druge strane, ako to isto dijete projuri kroz kuhinju prema štednjaku u namjeri da zgrabi

«onaj lijepi plamičak,» što mama tada čini? Hoće li reći, «Neka dijete nauči iz čvoruga»?

Nipošto. Ona mu munjevito sklanja ruku i viče, «Ne!» Za njegovo dobro ona ga drži podalje

od moguće ozbiljne opasnosti. Osjetljivi ligamenti ruke mogli bi se oštetiti i doživotno ga

unakaziti. Ona ga se ne usuđuje pustiti blizu plamena.

Roditelji moraju naučiti razlikovati problem ljuljačke i problem plamena. Ne zaboravite, to je

lakše postići u ranoj fazi djetinjstva; kasnije postaje sve teže. Zapitajte se, «Jesu li traperice i

duga kosa problem ljuljačke ili pak problem plamena?» Morate si postaviti to pitanje. S druge

strane, zamislite da vaš tinejdžer poželi probati drogu. Je li to problem ljuljačke ili pak

problem plamena? Postoji li razlika između drogiranja i duge kose? Postoje li neke nužne

čvoruge koje se s jedne strane moraju zaraditi, i neke uistinu ključne stvari koje roditelj mora

odlučno zabraniti?

Uzmimo jedan drugi primjer pretjerano stroge discipline: negativan odgovor na sve. Za

roditelje je to ključni problem o kojemu moraju razmisliti. Ponekad roditelji od svega prave

policijski slučaj. Takvi roditelji obično na sve odgovaraju odrečno. Zamislite da svakoga puta

kad se obratite bračnome partneru ili nekoj drugoj bliskoj osobi dobijete negativan odgovor,

«ne» ili «nemoj.» Zamislite da nikada niste dobili nikakav izraz ohrabrenja ili podrške.

Zamislite da vam nikada nisu rekli, «Znaš što, stvarno to dobro radiš.» Zamislite da druga

osoba vidi samo ono što ne radite kako treba. Zamislite da vam nikada preko ničega nisu

prešli u ljubavi. Zamislite da vam je druga osoba stalno za vratom zbog ovog ili onog. I

zamislite da svakoga puta kada nešto zatražite, ta osoba pronađe neku pogrešku u vašem

nastojanju i uvijek uspije ubaciti riječ «ne» u baš svaki razgovor. Kako biste se osjećali nakon

nekog vremena?

A ipak, kao što znate, mnogi se roditelji upravo tako postavljaju prema vlastitoj djeci. Ne

kažu ništa o dobrim stvarima koje djeca čine. Ne ohrabruju ih. Umjesto toga sva se pažnja

posvećuje buci, razbijenoj vazi, blatnjavim cipelama i tomu slično. Naravno, to je najlakši

način. Negativne stvari same od sebe privlače pažnju, tako da je lakše usredotočiti se na

negativno. A često se događa da je roditeljima to jedina orijentacija. Zanima ih iskorjenjivanje

loših navika za stolom, nespretnog baratanja nožem i vilicom, i tako dalje. Kršćanski roditelji

moraju preispitati ovakav stav. Ne smiju zaboravljati trenutke kada su djeca bila poslušna i

kada su činila dobro. Moraju uočiti trenutke kada ih djeca nisu dovela u neugodnu situaciju.

Za pohvalu dobroga potreban je napor – daleko veći napor negoli onaj potreban za pokudu

lošeg.

Zanimljivo je zamijetiti da je zapovijed upućena djeci, «Poštuj oca svoga i majku,» pozitivna.

Nije odrečna kao one, «Ne ukradi,» «Ne ubij.» Nisu sve zapovijedi zabrane, ali određeni broj

njih jest. Ova to nije. Nalog djeci je pozitivna uputa: «Poštuj oca svoga i majku.»

Druga zanimljiva stvar koju Pavao naglašava je da se radi o prvoj zapovijedi koja uza sebe

nosi i obećanje: «da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji.» Tu nalazimo obećanje, nagradu i

ohrabrenje. Od svih ljudi, kršćani bi trebali biti prvi koji razumiju i koriste nagrade i poticaje

u discipliniranju svoje djece.

Bihevioristi govore o korištenju nagrada; ali, kada uistinu proučite stvar, nagrada – kako oni

gledaju na nju – zapravo uopće nije nagrada. Ona je samo sredstvo manipulacije. Oni nemaju

poštovanje prema Božjoj slici i prilici u djetetu. Ne ostavljaju mjesta za djelovanje Duha

Svetoga u njegovome srcu i životu kod obraćenja. Ne zanima ih otkupljenje našega

Gospodina Isusa Krista koji je došao na ovaj svijet i dao Svoju krv za Svoj narod. Postoje

djeca koja, kao i odrasli, vjeruju u Njega. Ne samo da im je srce očišćeno, nego Sveti Duh

djeluje na staru grješnu narav s kojom su rođeni. Uz to, Njegova sila pomaže im da slijede

Božje naloge sve do njihovoga ispunjenja i nagrade koja slijedi. Biheviorist ne brine istinski

za pojedinca ni u kojem biblijskome smislu te riječi. Zanima ga logika čopora. A ipak, govori

o nagradama (pogrešno) više negoli to čine kršćani. Sama zapovijed pokazuje način kako Bog

motivira djecu. On to čini obećanjem. Nudi nagradu. Nagrade ne isključuju kaznu. Međutim,

zanimljivo je da je u ovoj zapovijedi naglasak na nagradi.

Možda je važno ovdje raščistiti jednu stvar: discipliniranje šibom je biblijski postupak.

Korištenje šibe zagovara se kroz čitavu Knjigu Izreka. Djecu treba disciplinirati šibom.

«Ludost prianja uza srce djetinje: šiba pouke otklanja je od njega.» A kako smo propustili

nagraditi, tako smo iz vida izgubili i biblijsko šibanje. Šibanje je brza i milostiva kazna. Djeca

ponekad isprva sumnjaju u milostivost. Ipak, nema milostivije metode kažnjavanja negoli je to

kazna šibom. Ovim se biblijskim postupkom ujedno ne odobrava nanošenje ozbiljnih tjelesnih

povreda, slamanje kostiju i tomu slično. Nalog to ne podrazumijeva. Međutim, pažljivo

udijeljeno, smisleno šibanje u ljubavi (i uz odmjerenu razinu snage), najmilosrdniji je oblik

kažnjavanja. Zatvorenici danas provode godine i godine u zatvoru; govori se o rehabilitaciji, a

ipak kao da nigdje ne stižemo. Čovjek se zapita ne bi li možda trideset i devet masnica od šibe

učinkovitije obavile posao. Možda bi tada zatvorenik mogao brže biti pušten iz zatvora i

započeti novi život.

U svakom slučaju, u razgovoru s djetetom tijekom savjetovanja, i samo dijete dolazi do iste

procjene. Kada dobije priliku birati, otkrivamo da dijete bez iznimke bira tjelesnu kaznu

umjesto dugotrajne torture zabrane izlazaka i tomu slično, koje ponekad traju danima i

tjednima. Tko kaže da je ovo potonje milosrdnije? To je poput postavljanja djeteta na spravu

za mučenje. A uz to, dan za danom mama i tata moraju zadržavati hladan ili negativan stav

prema djetetu. Takva kazna je teška za dijete. A njegovi roditelji moraju u njoj danima

sudjelovati. Je li to uistinu milosrdno? To je pravo mučenje.

Daleko je bolje da se dijete nagne, «zauzme položaj» tako što će se uhvatiti za gležnjeve (što

je najsigurniji način) i potom dobije šibom. «Zauzimanje položaja» ima dvije prednosti: kao

prvo, otvara se jasno područje šibanja; ne možete promašiti. Ali, što je još važnije, kada se

dijete uhvati za gležnjeve, ne može rukama krenuti uvis, prema šibi i mjestu o koje šiba udara.

Djetetova prirodna reakcija je zaštititi se rukama, tako da se roditelji moraju potruditi da mu

prsti ni u kojem slučaju ne dospiju pod šibu. Ako se koristi štap, može doći do loma kostiju

ako bi se prsti našli na njegovu putu. Međutim, šiba putuje brže od ruke, tako da dijete ne

može dovoljno brzo podići ruku kako bi spriječilo udarac. Stoga je «zauzimanje položaja»

zapravo sigurnosna mjera. Neki roditelji tvrde da korištenje šire, ravne površine umjesto šibe

ima blaži učinak.

Ozbiljno vas pitam, zar šibanje ne omogućuje stvaranje nježnoga međuljudskog odnosa

odmah nakon primanja kazne? Kazna je gotova. Nema potrebe mrgoditi se na dijete danima,

pa čak ni satima. Ono plače, rida i rita se, a onda ga uzmete u naručje. Kazna je otplaćena. S

time je gotovo. To je suštinska Božja metoda kažnjavanja.

Discipliniranje i poučavanje

Postoji također i drugi dio retka Efežanima 6:4. To je pozitivni dio retka. Pavao očeve

upozorava da ne srde djecu, «nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim.» Bog

ne samo da nam kaže što da ne činimo, nego nam također govori što nam je činiti, i kako da to

učinimo. Bog naređuje roditeljima da djecu discipliniraju na Njegov način. Ne prepušta ih

frustraciji, niti ih ostavlja da se sami snađu. Unutar općenitih principa koje nam ovdje daje,

roditelji moraju preuzeti vlastitu odgovornost. Njegove riječi «odgajajte stegom i

urazumljivanjem Gospodnjim» opisuju kakva je to Njegova vrsta obuke.

Kao prvo, uočimo da je disciplina od Boga. Sav istinski autoritet za obučavanje dolazi od

Boga: Božji je. Ali, kao drugo, obučavanje i discipliniranje moraju biti u Njegovoj disciplini

utoliko što moraju odražavati disciplinu kakvu On nameće samome roditelju, koji je pak

Njegovo dijete. Ako ste pravo dijete Božje, onda će vas On disciplinirati (Hebrejima 12:5). I

vi ćete dobiti šibom. Ako niste pravo dijete Božje, tada nećete primiti Njegov disciplinski

postupak. Ako kršite zavjet, jednoga ćete dana iskusiti Božji gnjev jer niste htjeli ući u Njegov

čudesni i divni zavjet milosti. Ali, ako ste istinsko dijete Božje, primit ćete u ovome životu

blagoslove discipliniranja od nebeskoga Oca. Stoga bi disciplinske metode koje kršćanski

roditelji koriste trebale biti iste kao i one koje koristi Bog. Moraju koristiti odgoj i opomene

(odnosno, discipliniranje i poučavanje). Takvu disciplinu i Sam Bog koristi. U retku

Ponovljeni zakon 11:1 govori nam se, «vrši u sve dane njegove naredbe, njegove zakone,

uredbe i zapovijedi.» Proučavajte ih, shvatite ih, koristite ih.

A što je to točno «Gospodnja disciplina,» što su to «stega i urazumljivanje Gospodnje» o

kojima govori Pavao? Ovo prvo, «stega» ili «disciplina» odnosi se na strukturirano

poučavanje. To je ozbiljno discipliniranje. Takva obuka uključuje definiranje programa,

određivanje ciljeva i korištenje metoda koje će dovesti do uspješnog postizanja ciljeva.

Podrazumijeva strpljivo, uporno i dosljedno djelovanje sve dok se kod djeteta ne dobije pravi

način življenja. To je obuka poduprta šibom; to je obuka poduprta kaznom. Ali je to također

obuka koja nudi nagradu za istinsko dostignuće. Uključuje svjesnu želju i sračunati trud kako

bi se u životu djeteta nešto promijenilo, ili kako bi se u njegovu životu nešto izgradilo. To je

značenje one prve riječi. Pismo je standard ovakve obuke.

Druga riječ, «urazumljivanje» ili «opominjanje» označava situaciju kada u životu djeteta

vidite nešto za što znate da nije dobro i što treba promijeniti, verbalno mu iznoseći Božju

Riječ o tomu što je pogrešno, nastojeći mu dodirnuti srce i dušu kako bi se proizvela promjena

za njegovo dobro. To znači da roditelj mora pozivati dijete na učenje i prakticiranje

samodiscipline. Dok prva riječ govori o disciplini izvana, discipliniranju od strane drugih

ljudi, ova pak riječ cilja na disciplinu iznutra, disciplinu koja izrasta iz osobnoga uvjerenja. Ta

se riječ doslovno odnosi na postavljanje opomene na nečije srce, na nečiji um. Uključuje više

od manipulacije kako bi se dijete navelo na određeno ponašanje.

Upravo tu Skinner i njegove biheviorističke metode padaju u vodu. Biheviorist disciplinira

dijete na isti način kako se disciplinira psa. Biheviorizam i kršćanska etika dvije su oprečne

metode obučavanja djeteta. Djecu (ili supruge) ne možete istrenirati da se bace na leđa,

dvaput zalaju i donesu vam novine u zubima, kako to možete s psom. Kršćane mora zanimati

odnos djeteta prema Bogu i prema njima samima. O tomu govori ona druga riječ.

Kako godine prolaze, disciplinski naglasak se treba premještati sa strukturirane discipline na

samodisciplinu. Roditelji moraju «voditi» djecu, ali moraju znati i kada odstupiti, nakon što

djeca počnu preuzimati odgovornost. Program učenja na kraju ovoga poglavlja nudi jedan vid

poticanja tijekom ove tranzicije.

Discipliniranje s dostojanstvom, dakle, podrazumijeva i više od same strukture koja vodi k

postizanju cilja. Ta struktura je nužna, ali discipliniranje s dostojanstvom također stavlja još

veću važnost i na osobno uvjerenje djeteta da treba činiti ono što Bog kaže. Dijete je stvoreno

na Božju sliku i priliku, i Božja Riječ treba ga dirnuti u srce. Poruka o Gospodinu koji je pun

ljubavi došao i dao Sebe za Svoj narod mora prva dirnuti srca naše djece, dovesti ih do

pokajanja i vjere. Roditelji ih moraju uputiti k pokajanju, k osvjedočenju o grijehu, i privesti

ih k Spasitelju. A onda im i nadalje moraju pokazivati što On želi i nadalje ih motivirati, ne

samo šibom, nego također i križem.

Bog čini mnogo toga dok nas disciplinira. Mnoge ključne osobine Njegove savršene

discipline već su spomenute kao suprotnost nedosljednoj ili pretjeranoj disciplini. Ali, u

sažetku to ovako možemo kazati: Bog jasno iskazuje Svoju volju. On postavlja pravila, On

kaže koja će biti kazna i prije negoli dođe do prekršaja. Kada se prijestup dogodi, On postupa

prema Svojoj Riječi. To je temelj svake dosljedne discipline kako ju vidimo u Pismu. Usprkos

svojim grješnim neuspjesima, svoju djecu moramo sve više obučavati na Božji način.

PRAVILA PONAŠANJA

PRIJESTUP KAZNA TKO KADA

Općeniti

neposluh

Unutar gornje tabele navedite dogovorena disciplinska pravila, kazne i procedure. Kada

postignete pismeni dogovor, pokažite djeci popis pravila ponašanja i objasnite im ga.

Zatražite od njih da postavljaju pitanja i komentiraju dogovor. Uvedite sve promjene s kojima

se i jedni i drugi potpuno slažete. Vi imate definitivni autoritet, i ne morate prihvaćati

prijedloge koji vam se ne čine kao poboljšanje postojećih pravila. Kada sve ugovorite, pravila

stavite u praksu. Nemojte postavljati više od tri pravila odjednom (samo dva su još bolja

opcija). Potrudite se dosljedno provoditi dogovor i kazniti svaki pojedini prijestup. Primjerci

pravila postavljeni u sobama i na drugim prikladnim mjestima mogu biti korisni i sve

uključene podsjećati na dogovor. Za dodatne informacije vidi Adams, Competent to Counsel,

str. 188, 220.

Tijekom dogovaranja, zainteresirani roditelji bi djeci trebali objasniti program naslovljen

Learn one/Earn one. Biblijski princip da odgovornost donosi privilegiju veće odgovornosti

temelj je ovoga programa (vidi Matej 25:21, 23, 29). Roditelji bi trebali od djece zatražiti da

navedu popis privilegija koje bi voljeli imati. S toga popisa mogu odabrati njih pet, i potom ih

upisati u prazna polja pod brojevima 2, 4, 6, 8 i 10. Paralelno uz taj popis, na praznim poljima

1, 3, 5, 7 i 9, roditelji mogu upisati pet različitih vidova odgovornosti (ili postignuća) koje

žele da pojedino dijete nauči ili postigne. (Roditelji se možda požele međusobno dogovoriti o

ovomu na privatnome razgovoru.) Oba popisa trebala bi se kretati od lakšeg prema težemu.

Kada se ove stvari unaprijed definiraju, time se djetetu omogućuje da privilegije stekne

vlastitim ritmom. Mogućnost napredovanja uza «ljestve,» prema najvišoj i najpoželjnijoj

privilegiji koja mu je na vidiku, djetetu često pruža snažan poticaj. Odgovornosti se dijete

mora naučit prije negoli stekne privilegije. To znači da se određena odgovornost mora

dosljedno očitovati tijekom određenoga vremenskog perioda. Napredovanje uz ljestvicu

pretpostavlja nastavljanje sa usvojenim odgovornostima na ranijim stupnjevima. Privilegije bi

trebale biti usklađene s odgovornošću koliko je god to moguće, tako da one prve izrastaju iz

ovih potonjih i djeluju kao njihova podloga.

PROGRAM LEARN ONE/EARN ONE

(Slikovni prikaz, str. 125)

NAUČENO (POSTIGNUĆA)

STEČENO (PRIVILEGIJE)

1 ___________________ 2 ____________________

3 ___________________ 4 ____________________

5 ___________________ 6 ____________________

7 ___________________ 8 ____________________

9 ___________________ 10 ___________________

9.

KAKO ŽIVJETI S MUŽEM KOJI NIJE VJERNIK

U povijesti crkve nikada nije bilo neobično vidjeti žene udate za muževe koji nisu vjernici.

Taj fenomen nipošto nije nova pojava. U vrijeme Kristove ovozemaljske službe, žene su

ostale uz križ, dok su muškarci pobjegli. To je veoma zanimljiva činjenica o ženama. Učenici

su otišli, ali žene su i dalje ostale. Jeste li se ikada zapitali tko su im i gdje bili muževi?

Upravo su žene prve stigle do groba u nedjeljno jutro, na dan uskrsnuća. Stoga izgleda da se

crkva od samoga početka suočavala sa situacijom vjernih žena udatih za muškarce koji nisu

bili baš toliko vjerni. Na takvu situaciju nailazimo dovoljno često da bi se dalo očekivati kako

Pismo govori izravno o toj temi. A uistinu o njoj i govori.

Prvo što moramo razriješiti prije negoli nastavimo dalje je da Bog ne odobrava stupanje

vjernika u brak s nevjernikom. U Prvoj poslanici Korinćanima 7:39, Pavao kaže da se kršćani

trebaju ženiti jedino u Gospodinu. Ta fraza znači u zajedničkoj vjeri koju kršćani imaju u

Isusa Krista, tako da se za njih može kazati da su zajedno «u Kristu» ili «u Gospodinu.» U

Pismu nema nikakve naznake popuštanja jasnoj i izravnoj naredbi da se vjernici ne smiju

stavljati u isti jaram s nevjernicima. Kršćani se mogu vjenčavati jedino u Gospodinu; to znači,

jedino unutar vjere.

Stoga, kada Biblija daje naputke supruzi kršćanki koja je u braku sa suprugom nevjernikom,

tada se time ni na koji način ne odobrava stupanje vjernika u brak s nevjernikom, nego se to

posebno odnosi na situaciju kada jedno od bračnih partnera nevjernika postane kršćaninom.

To nipošto nije rijetka pojava. A izgleda kao da se češće događa da vjernikom postane

supruga negoli suprug.

Teško je objasniti zašto biva tako. Zanimljivo je da u Reformiranim crkvama, s kojima je

autor ove knjige najintimnije upoznat, izgleda kao da u svakoj od zajednica postoji veliki

postotak muškaraca. Za to moramo biti veoma zahvalni. Bog nas bogato blagoslivlja

muškarcima. Neke druge crkve možda se s tim problemom suočavaju kao s daleko većom

prijetnjom negoli je to slučaj u nekim našim crkvama. U svakom slučaju, svi bismo mi morali

znati što Bog kaže o ovoj stvari. A proučavajući ono što Bog kaže, možemo također naučiti i

neka općenita načela o svjedočenju nevjernicima. Također je moguće naučiti i neke ključne

principe o načinu na koji svi vjernici moraju živjeti u svojoj kući. Niti jednu preporuku ne

može se izolirati za samo jednu situaciju; principi koji su sadržani u njima prodiru kroz naše

cjelokupno kršćansko iskustvo. Dakle, iako je ovo poglavlje prvenstveno namijenjeno onima

koje možda imaju supruge nekršćane, ono je također poruka svima nama. Muževi koji su

vjernici mogu svojim suprugama nekršćankama najbolje svjedočiti preuzimanjem

odgovornosti «vodstva u ljubavi» o kojemu smo govorili u poglavlju pod tim naslovom.

Od ogromne je važnosti naglasiti činjenicu da Pismo od vjernika traži da nastavi živjeti s

partnerom nekršćaninom ako ovaj želi nastaviti život s partnerom vjernikom. Kršćanski

supružnik ne može napustiti nekršćanskoga supružnika. Bog naglašava da kršćanska strana

mora ostati uz nekršćanina. To je jednostavna naredba iz Riječi Božje. U sedmome poglavlju

Prve poslanice Korinćanima, Pavao o ovoj temi govori u redcima 12-16: «Ostalima pak velim

- ja, ne Gospodin…» (Ovime Pavao ne kaže da to govori bez autoriteta Gospodnjega. Ono što

je prethodno napisao samo je odjek onoga što je i sam Isus rekao učenicima za vrijeme Svoje

zemaljske službe. Ono što sada govori ide dalje od Kristovih riječi; on razmatra temu o kojoj

Krist nije govorio. Isusove riječi odnose se samo na bračne odnose dvoje vjernika, a ne na

bračni odnos vjernika i nevjernika. Ipak, trebamo zapamtiti da Isus sada govori kroz apostola

Pavla dok ovo piše.)

Ostalima pak velim - ja, ne Gospodin: ima li koji brat ženu nevjernicu i ona privoli stanovati s njime, neka je ne

otpušta. I žena koja ima muža nevjernika te on privoli stanovati s njome, neka ne otpušta muža.

1 Korinćanima 7:12-13

Ove riječi ne mogu biti jasnije nego što jesu. Ako nekršćanin želi ostati u braku, tada vjernik,

bilo muž ili žena, nema pred Bogom pravo razvrgnuti brak.

Zašto Pavao tako govori? On ne samo što daje naputak, nego daje i razlog. On kaže da zbog

djece, ali i zbog samoga partnera, vjernik mora ostati u braku: «Ta muž nevjernik posvećen je

ženom i žena nevjernica posvećena je bratom. Inače bi djeca vaša bila nečista, a ovako - sveta

su» (redak 14). Nemoguće je upustiti se u podrobnu raspravu o značenju «nečistoće» i

«svetosti» u ovome odlomku. Ta je značenja izuzetno teško odrediti. Ako ništa drugo, to mora

značiti sljedeće: da druge osobe koje žive u istoj kući s vjernikom imaju stanovitu jedinstvenu

poveznicu s Bogom kakvu inače ne bi imali kada vjernik ne bi bio među njima. Koliko je

duboka ta poveznica? Koliko vjernik u tome smislu daje nekršćaninu (bilo da se radi o djetetu

ili pak suprugu)? Na to je pitanje teško dati odgovor. Jasno je da nazočnost vjernika posvećuje

odnosno odvaja (vidi Postanak 18:22-33, gdje se kaže da prisustvo pravednika može očuvati

sigurnost). Zbog nazočnosti partnera vjernika u tome domu, partner nevjernik ili pak dijete

nalaze se u posebnome položaju. Na nekoj minimalnoj razini to svakako znači barem da je u

kući Evanđelje nadohvat ruke. Plod Duha Svetoga koji prebiva u vjerniku nalazi se u toj kući.

Njegovo djelovanje moguće je «kušati,» a Njegovu silu mogu vidjeti i drugi ljudi (Hebrejima

6:4,5.) Daljnje značenje ovoga odlomka pitanje je na koje nije nimalo lako dati odgovor.

Pavao nastavlja i kaže da se situacija mijenja ukoliko partner nekršćanin odluči otići (redci

15-16). Nekršćanin koji se nekoć vjenčao nekršćankom, ali se sada našao u braku s vjernicom,

mora se odjednom nositi s nečim na što nije računao kada je stupao u brak. Njegova supruga

sada svakoga tjedna odlazi u crkvu, čita Bibliju i moli se. Stekla je nove prijatelje i zanima ju

zajedništvo s drugim kršćanima. Više ne pristaje lagati u prijavi poreza, i odjednom ne mari

za mnoštvo stvari u kojima je nekoć uživala. U njegovim očima ona možda postane iritantna.

Možda zaključi: «Nismo se ovako dogovorili kad sam se oženio tobom. Tada si bila

nekršćanka. Vjerovala si u iste stvari kao i ja; živjela si istim životom kao i ja. Više mi se ne

sviđaš otkad si se ubacila u religiju. Pronaći ću sebi neku koja će zajedno sa mnom zaobilaziti

pravila. Zbogom.» Ako nekršćanin želi otići, Biblija kaže, «Ako li se nevjernik hoće rastaviti,

neka se rastavi; brat ili sestra u takvim prilikama nisu vezani: ta na mir nas je pozvao Bog.» U

takvoj je situaciji vjernik slobodan od bračnih spona i može se rastaviti i ponovo stupiti u

brak. On ili ona tada su slobodni. 1

Ali, ako nekršćanin želi ostati, postoji mogućost da ga se pridobije za Krista. Pavao kaže, «Jer

što znaš, ženo, hoćeš li spasiti muža? Ili što znaš, mužu, hoćeš li spasiti ženu?» (redak 16).

Jedan od razloga ostajanja u braku, ako to nekršćanin želi, je mogućnost da se partnera

privede k vjeri u Isusa Krista. To svakako mora biti glavna misao u srcu svakoga kršćanina.

Činjenica da onaj netko, do koga joj je bilo toliko stalo (barem u jednom trenutku) da s njime

sklopi brak, danas ne poznaje Krista onako kako ga je ona upoznala trebala bi stvoriti snažnu

želju da ga pridobije za Spasitelja. Pavao kaže da je njezina prilika izgubljena ako suprug ode.

Ta prilika uvijek postoji, osim kada sam nekršćanin odluči sve zaboraviti i otići.

Ako, dakle, postoji mogućnost pridobivanja partnera koji nije vjernik, kako ju kršćanin može

iskoristiti? Konkretno, kako žena čiji muž nije vjernik može nastojati toga muža pridobiti za

Krista? Što joj je činiti. Kako se mora ponašati? Što mora izbjegavati? Što treba naglašavati?

Kako svojim ponašanjem i govorom može doprinijeti ostvarenju svojega cilja?

Nema potrebe nagađati vezano za odgovore na ova pitanja. Upravo o ovome problemu

raspravlja se u Prvoj Petrovoj poslanici 3:1. Ovdje Petar kaže: «Tako i vi, žene, pokoravajte

se svojim muževima: ako su neki od njih možda neposlušni Riječi, da i bez riječi budu

pridobiveni življenjem vas žena.» Petar stavlja poseban naglasak na svjedočanstvo njihovoga

življenja, umjesto na verbalnu evangelizaciju. Petar govori o riječima žene, a ne o Riječi

Božjoj, kada kaže da muževi bivaju pridobiveni «bez riječi.» Naglasak se, dakle, stavlja na

ponašanje, a ne na razgovor. On nastavlja:

(…da i bez riječi budu pridobiveni …) pošto promotre vaše bogoljubno i čisto življenje. Vaš nakit neka ne bude

izvanjski - pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote,

blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno. Tako su se doista i nekoć svete žene, zaufane u Boga,

resile: pokoravale su se muževima. Sara se tako pokori Abrahamu te ga nazva gospodarom. Njezina ste djeca

ako činite dobro ne bojeći se nikakva zastrašivanja.

1 Petrova 3:2-6

A muževima poručuje:

Tako i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao

subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava.

1 Petrova 3:7

A potom zaključuje:

Napokon, budite svi jednodušni, puni suosjećanja i bratske ljubavi, milosrdni, ponizni! Ne vraćajte zlo za zlo ni

uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov!

1 Petrova 3:8-9

Dakle, prvih šest redaka posebice se odnose na davanje jasnih smjernica ženama čiji muževi

nisu vjernici.

Takvi ljudi ne žele slušati Riječ Božju. Najčešće su im supruge posljednje osobe koje će

poslušati. Kada grešnici žive zajedno, često se međusobno iritiraju. Svaki nekršćanski muž u

braku s vjerniom zna da njegova supruga nije savršena. Iako su njihove žene kršćanke, čak i

one mogu iritirati, a često se događa i da mužu pristupaju na potpuno pogrešan način. Ženi je

vrlo lako usavršiti vještinu propovijedanja evanđelja dok pritom zaboravlja na vlastiti život.

Ali, kada tako postupa, njezina iritantnost govori glasnije od riječi koje izgovara. Kada žene

stalno drže prodike ali ni ne pokušavaju popraviti način kako same žive, to muževe odbija od

evanđelja.

Nakon što se obrate, neke žene vjeruju da je njihov poziv u životu započeti s proučavanjem

Biblije u svojoj kući, kao nekakve evanđeoske klopke za svoje muževe. Druge ostavljaju hrpe

evanđeoske literature posvuda po kući. Ali, kada strpljivi suprug ušeće s vrata do sobe za

dnevni boravak, i pritom se spotiče o gomile kršćanskih letaka i pamfleta, sve mu je jasno. A

najčešće mu se to nimalo ne sviđa: njegov je dojam tada da mu netko silom gura Bibliju u

grlo.

Jedna žena koja je došla na savjetovanje bila je uzrujana činjenicom da njezin nespašeni

suprug odbija evanđelje. Otkrila nam je svoju metodu pridobivanja muža za Krista: od jutra

do večeri slušala je lokalnu radijsku stanicu, a kad bi joj se suprug pojavio na ulaznim

vratima, pojačala bi glasnoću. A on je pak po kući hodao začepljenih ušiju. Nije mu se sviđala

glazba na tim programima, nije mu bilo do neprekidnoga slušanja propovijedi, i bilo mu je

već dosta i supruge i evanđelja. Njezin joj je savjetnik preporučio da nabavi slušalice i da

počne pažljivije obraćati pozornost na vlastiti način života. Potaknuo ju je da mužu pokaže

više brige kao žena i da ga počne bombardirati izrazima ljubavi i pažnje, a ne propovijedima.

Nije prošlo dugo vremena, a njezin se suprug pojavio na savjetovanju, a s vremenom je i sam

postao kršćaninom. Svojim forsiranjem radija, ona ga je zapravo gurala dalje od Gospodina.

Veoma je važno da žena ne drži prodike i ne propovijeda mužu (niti da ga počne moljakati da

počne ići u crkvu). Ne smije ga pretvaranjem i zavaravanjem dovoditi u položaj u kojemu je

stalno na udaru biblijskoga propovijedanja. Takvim manevrima žene su se od pamtivijeka

koristile kako bi svoje supruge dovele Kristu. Pravo je čudo da im je to na kraju polazilo za

rukom tako često. Ali još češće ta strategija nije imala uspjeha, a muževe su njome samo

odbijale od evanđelja. Najgore što žena može učiniti je prigovarati mužu vezano za evanđelje.

Muževi se udaljavaju od takvih žena.

Ono što muža ne može udaljiti, ono od čega se obično ne želji udaljiti, je supruga koja je

divna osoba. Upravo to naglašava apostol Petar. Ona ga ne smije nagovarati riječima, nego

ponašanjem. Njezin način življenja postavlja temelje za riječi. To ne znači da s vremenom ona

ili netko drugi neće morati iznijeti poruku evanđelja. To nipošto nije značenje naputka. Nitko

nikada nije spašen mimo vjerovanja u evanđelje (Rimljanima 10:17). Međutim, to ipak znači

da će supruga najbrže pridobiti bez stalnoga prigovaranja i držanja prodika. Ženino ponašanje

kod kuće imat će odlučujuću prevagu. Zapitat ću vas: koji ste vi tip supruge? Kako vi živite

kad ste kod kuće?

Virginia je došla na savjetovanje. Rekla je tada: «Moj suprug nikada neće doći u crkvu. Ne

mari za mene, ni za naš brak, ni za bilo što drugo.» Savjetnik ju je pohitao zaustaviti:

«Virginia, nemojte tako lako odustati.» Počeo joj je govoriti o njezinome životu. Sagledala je

mnogo toga što nije bilo na svom mjestu. U nekim je stvarima išla krivim pravcem. Požela je

neuspjeh i kao majka i kao supruga. Uvidjela je da se mora promijeniti, ali ne u vidu nekakve

tehnike kojom će pridobiti svojega supruga za Gospodina. To nikada ne smije biti

prvenstvena motivacija. Promjena se mora prvenstveno temeljiti na činjenici da bi morala

živjeti pravedno pred Bogom. Morala je tražiti promjenu od Boga, bez obzira hoće li time

privući muža k Bogu ili ne. Temeljni motiv mora biti izmijenjeni način življenja, jer Bog nam

nalaže da prvo tražimo kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost. To uvijek mora biti suštinski

razlog. Stoga se Virginia osvjedočila da ne čini ono što bi pred Bogom morala činiti kao

supruga. Ispovjedila je to Bogu i zatražila od Njega da joj pomogne biti bolja supruga.

Shvatila je da je već bila odustala od muža.

Savjetnik ju je potom upitao: «S kojim biste sve sitnicama mogli započeti?» Ništa joj nije

padalo na pamet (prošlo je već mnogo vremena otkad je zadnji put razmišljala na taj način!).

Stoga joj je savjetnik dao početnu sugestiju: «Zašto ne biste zapalili nekoliko svijeća na stolu

blagovaonice prve večeri kad se on bude vratio kući? Neka ga dočeka svjetlost voštanica.

Neka vidi da vam je stalo do njega i da ste počeli raditi na vašemu braku. Zamijetit će da

nastojite biti drugačiji. Postavite te svijeće na stol samo za njega.» Pobunila se: «Smijat će mi

se! Rugat će se. Reći će da sam mu pogasila sva svjetla i da ne može jesti u mraku, ili nešto u

tom stilu.» «Imate li neku bolju ideju?» «Nemam.» «Onda ipak probajte.» Znate li što je rekla

kada se sljedećega tjedna vratila na savjetovanje? Njezin je suprug zastao na ulaznim vratima,

pogledao u svijeće, i potom kazao, «Ne miči se!» i nestao iz vidokruga. Trenutak kasnije

pojavio se s fotoaparatom i snimio scenu sa svijećama! Zamijetio je. Umjesto da mu nešto

govori, ona je nešto učinila. Dojam kojega je tada ostavila na njega bio je učinkovitiji negoli

svi tjedni i mjeseci koje je provela prigovarajući. To je bio samo sićušni početak, a ona se

morala pozabaviti još s mnoštvom drugih važnih detalja. Ali ovim su prvim pokušajem

Virginija (i suprug) stekli jasnu ideju.

Ponašanje, a ne govor, dovodi do primjene. Govorila mu je o odlasku u crkvu, govorila mu je

o odlasku na savjetovanje, govorila mu je o svemu i svačemu, ali ništa nije upalilo. A kad je

počela nešto poduzimati, tada je došlo do pozitivnoga pomaka, i to beskrajno važnoga

pomaka.

Evo nekih stvarnih komentara koje su korisnici dali tijekom savjetovanja vezano za ovu stvar.

Jedan je suprug o svojoj supruzi rekao ovako: «Došao sam ovdje vidjeti što joj se dogodilo.

Kad je došla doma i rekla 'Žao mi je,' ostao sam zapanjen; bilo je to prvi put otkad smo u

braku da se zbog nečega ispričala.» Drugi je suprug ovako sročio svoje zapažanje: «Došao

sam ovamo jer mi je bilo jasno da smo na dobrome tragu kad mi je rekla da mi se želi

podložiti.» Zbog toga se po prvi put počeo truditi kako bi njihov brak uspio. Apostol Petar

kaže: «vi, žene, pokoravajte se svojim muževima: ako su neki od njih možda neposlušni

Riječi, da i bez riječi budu pridobiveni življenjem vas žena.»

Kakvom vas suprugom vidi vaš muž? Ako je vaš suprug nespašen, što misli o vama? Kakvu

sliku o vama ima? Smatra li vas vjerskim zanovijetalom? Smatra li da lijepo pričate o

kršćanstvu, ali da ne živite onako kako govorite? Ili pak počinje uviđati da se vjera spustila u

vaš život i izmijenila vas? Na kraju krajeva, je li zaintrigiran bi li možda ta vjera mogla i za

njega nešto učiniti? Vidi li da je Netko na djelu u vašemu životu? Vidi li ženu koja se uvijek

trudi biti dobra supruga, koliko god on bio nemaran? Vidi li u vama dobrotu i ljubav, čak i

kada je on neugodan, ogorčen, podmukao i okrutan? Potiče li vas vaša vjera da ste prema

njemu blagi? Zamjećuje li u vama onu bezvremensku odliku blagog i smjernog duha?

Krista u nečijemu životu ne pokazuje prigovaranje, nego način ponašanja. Tiha neodoljivost,

kakvu može imati jedna supruga, rječito govori o Isusu Kristu.

Zanimljivo je uočiti da Petar koristi dvije riječi kada govori o ponašanju supruge: «čisto» i

«puno poštovanja.» Jedno se odnosi na poštovanje prema suprugu; to je ona ista riječ koju

Pavao koristi u Poslanici Efežanima 5 kada govori o podložnosti žene mužu kao autoritetu od

Boga u njihovome domaćinstvu. Međutim, obratimo pažnju na drugi izraz: «čisto» ponašanje.

Ima kršćanskih žena koje su svojim muževima dale povoda da sumnjaju u njih. Ne samo da

sumnjaju u njihov negativan stav prema njemu, nego i da sumnjaju u njihovu vjernost.

Mnoštvo je situacija u kojima je nespašene muževe nemarno (ako ne i gore od toga) i

indiskretno ponašanje njihovih žena udaljilo od crkve Isusa Krista. A bilo je i kršćanskih

supruga koje su se malo previše opajale mislima o nekom finom kršćanskom propovjedniku

ili starješini koji je «tako drugačiji» od «grješnog, nespašenog muža» kojega ima kod kuće.

Kada žena usvoji takav stav, često se događa da počne gledati gdje ne treba. Duboko u sebi

daleko je od bezgrješnosti. Iskušenje zirkanja u susjedov travnjak s druge strane ograde može

postati veoma snažno. Ona počinje misliti, «Kako bi samo bilo divno za muža imati krasnog

kršćanina kao što je Ivan,» ili «Kako bi bilo sjajno biti supruga nekog propovjednika kao što

je Pero.» Možda čak počne maštati o nečem takvom, a time svojemu suprugu može dati

povoda da postane sumnjičav.

Uglavnom, za sve ovo postoji mala opasnost kod žene koja na svaki način nastoji ispuniti

svoje dužnosti kao supruga. Ona će se dobro paziti da muža ne ucjenjuje vlastitim tijelom, niti

da mu iz bijesa uskraćuje intimne odnose. Umjesto toga, u skladu s 1 Korinćanima 7:1-5,

revno će ispunjavati ulogu podložne, privlačne i seksualno zadovoljavajuće partnerice svojega

supruga. Njezin muž neće imati razloga posumnjati u nju. «Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve

dane vijeka svojeg» (Izreke 31:12). Poticat će ga «da se raduje» zajedno s njom; trudit će se

biti mu zadovoljavajuća intimna partnerica, «zatravit će ga svojom ljubavlju» (vidi Izreke

5:15-20). Kako samo često kršćanke zapostave svoje seksualne dužnosti, a time ne samo da

svoje nespašene muževe stavljaju u veliko iskušenje, nego su ujedno i Isusa Krista izložile

prijekoru.

U zaključku supruzi nespašenoga muža poručujemo samo jedno: pridobijte ga svojim

životom. Molite i živite dosljedno; to je vaše suštinsko svjedočanstvo.

VAŠ OSOBNI PREGLED

Zapitajte se, kao žena muža koji nije vjernik, «Što poduzimam po tom pitanju?» Potom svoje

odgovore navedite u donjoj tabeli, te uz molitvu poduzmite sve potrebne i prikladne mjere

koje vam se učine nužnima.

1. ŠTO ČINIM KAKO TREBA?

2. ŠTO ČINIM POGREŠNO?

3. ŠTO BOG ŽELI OD MENE KAKO BIH ISPRAVILA SVOJE PONAŠANJE?

10.

ZAKLJUČAK

Ako ste neke od opisanih grešaka prepoznali i u svojoj obitelji, zašto po tom pitanju ne biste

nešto poduzeli? Evo jednostavnog biblijskog plana koji vam u tomu može pomoći.

Kao prvo, sastavite podroban popis svega što ste dosad u svojemu braku činili krivo (izvadite

brvno iz vlastitoga oka prije nego što započnete). Možete se koristiti radnim listom na kraju

ovoga poglavlja. Budite konkretni, a ne općeniti. Za razliku od one konkretne, na apstraktnoj

razini nismo bezobzirni: izgovaramo oštre riječi, razbacujemo čarape po podu, nemarno

izostavljamo drugima pridržati vrata ili kaput, i tako dalje. Živimo na konkretnoj razini, a to

znači da i griješimo na konkretan način. Stoga se promjene također moraju provoditi na

konkretan način. Pokajanje uvijek ima i specifičnu, konkretnu stranu. (Usp. Luka 3:8-14).

Kao drugo, u pokajanju svoje grijehe ispovjedite Bogu.

Kao treće, odlučite se promijeniti sukladno biblijskim propisima i primjerima, i zapišite svoje

konkretne namjere uz svaku navedenu stvar na popisu. Zatražite od Boga pomoć u

provođenju ovih promjena.

Kao četvrto, ponizno se obratite suprugu ili supruzi, ili roditeljima, ili djeci, i priznajte im da

ste zgriješili protiv njih. Kažite im da ste od Boga tražili i dobili oproštenje, te da sada želite i

njihov oprost. Potrudite se govoriti samo o svojim grijesima i neuspjesima.

Kao peto, nakon što primite oproštenje, potrudite se bez odlaganja ispraviti svako zlo gdje

god je to moguće. Tamo gdje promjena zahtijeva stvaranje novoga međuljudskog odnosa,

izgrađenoga na novome, biblijskom obrascu življenja, to raspravite s partnerom i od njega ili

nje zatražite pomoć u izgradnji tih novih obrazaca i novoga odnosa u danima koji su pred

vama.

Dodatne informacije o ovoj temi potražite u mojoj knjizi Competent to Counsel, str. 231-236,

250, 264.

RADNI LIST

Moji grješni postupci i navike | Što Bog želi da poduzmem po tom pitanju

Biblijsko kazalo

…

Bilješke

2. Poglavlje

1. Prihvatljiva je jer je biblijska. Vidi Izaija 1:5-6. Žalosno je da se ovi biblijski prikazi danas

moraju koristiti uz ogroman oprez zbog straha da ih se ne bi pogrešno shvatilo.

3. Poglavlje

1. Pavao slijedi istu logiku (s različitim naglaskom) u paralelnome odlomku Kološanima 3:18-

4:1. Poredak u objema poglavljima je identičan i ima veze s poretkom životnih prioriteta:

odnos muža i žene; potom odnos roditelja i djece; i naposljetku, odnos poslodavca i radnika.

Supružnik, djeca i posao trebali bi uvijek biti postavljeni tim poretkom. Svaka izmjena

rasporeda tih prioriteta može imati jedino tragične posljedice.

2. Usp. posebice važan paralelni odlomak u Kološanima 3:8-12, gdje je nalog da budemo ono

što jesmo još očigledniji.

3. Vidi Jane Howard, Please Touch (New York: Dell Publishing Co., 1971).

6. Poglavlje

1. Ada Lou Roberts, Favorite Breads from Rose Lane Farm (New York: Heartshire Press,

1960).

8. Poglavlje

1. Za dodatnu pomoć potražite Jay Adams, Competent to Counsel (Nutley, N.J.: Presbyterian

and Reformed Publishing Co., 1971), str. 188.

2. Kada dođe do prekida komunikacije roditelja s mladima, često je od ključne važnosti da

sami roditelji prvo počiste pred vlastitim vratima kako bi potom doprli do djece (naravno,

prvenstveni razlog ispravljanja nečijega života mora biti udovoljavanje Bogu). U slučajevima

gdje je disciplina nekoć nedostajala zbog podijeljenoga autoriteta, djeci je najvidljivija razlika

nastala zbog jedinstva i novoga odnosa među roditeljima kod ostvarivanja složne, dogovorene

i dosljedno provođene discipline. Sama takva promjena često je učinkovito svjedočanstvo

sumnjičavoj i distanciranoj djeci.

9. Poglavlje

1. Vidi John Murray, Divorce (Nutley, N.J.: Presbyterian and Reformed Publishing Co.,

1961), str. 67-78.

(komentari na poleđini)

Izgradnja snažne obitelji izazov je čak i u dobrim vremenima.

A koliko je to tek izazov u vremenu kada se braku pokušava dati neka nova definicija, kada je

biblijski pristup disciplini pod stalnom paljbom, a «obiteljsko vrijednosti» postaju više slogan

u izbornim kampanjama, negoli osobni prioritet odabranih dužnosnika.

Danas je institucija obitelji u nevolji. Stabilan dom postao je iznimka i anomalija, umjesto da

bude norma. Kako bismo zaustavili eroziju doma i obitelji kao temeljne jedinice društva, Jay

Adams nas poziva na pomno razmatranje i primjenu biblijskih principa.

Kršćani će u ovoj knjizi pronaći mnoštvo praktičnih biblijskih savjeta o obiteljskome životu

koji je usmjeren na Krista, o komuniciranju s članovima obitelji, obiteljskome vodstvu i

disciplini, o životu s bračnim partnerom koji nije vjernik, kao i o mnogim drugim područjima

života. Pastorima, savjetnicima i studijskim grupama ovo će djelo biti od koristi zbog svoje

prodornosti, jasnoće i vjernosti Božjoj Riječi.

Jay E. Adams je najpoznatiji po mnoštvu svojih knjiga na temu savjetovanja i kršćanskog

življenja, među kojima su i naslovi Competent to Counsel, The Christian Counselor's Manual

i Solving Marriage Problems. Niz godina služio je na fakultetima Westminster Theological

Seminary (Philadelphia) i Westminster Theological Seminary u Kaliforniji. Osnivač je zaklade

za kršćansko savjetovanje The Christian Counseling and Educational Foundation u

Glensideu, u saveznoj državi Pennsylvaniji. Nakon što se povukao iz pastorske službe, Dr.

Adams nastavlja pisati i izlagati na temu savjetovanja i problema kršćanskoga života.

ŽIVOT U KRŠĆANSKOJ KUĆI PDF

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?