novi plamen web

15 kn • 80 DIN • 2 KM • 4 EUR • 5 USD 

novi 

PLAMEN 

za slobodu, mir i socijalnu pravdu • GODINA I • LISTOPAD/OKTOBAR - STUDENI/NOVEMBAR 2007. BROJ 6 

“Svijet ovaj, isti za sve, nije stvorio ni jedan bog i ni jedan Ëovjek, nego je on 

uvijek bio, jest i bit Êe PLAMEN vjeËno æiv, koji se po odreappleenim zakonima 

pali i gasi” (Heraklit) 

SDP ili HDZ 

ne zna se! 

Revolucionarni sukob i revolucionarna partija u Gramscijevoj misli 

• Ponovo vri u bosanskom loncu • Intervju s prof.dr. Svetozarom Livadom 

1

alternativni abecedarij 

Arnold, iz Brescie; redovnik i vođa pokreta protiv 

svjetovne papine vlasti, pod utjecajem Abelardovih 

učenja. Kao gvardijan augustinskog samostana u 

Brescii, svojim je asketskim životom i propovijedima 

stekao veliki broj pristalica. Podigao je narod 

protiv biskupa u Brescii, ali je po odluci Lateranskog 

koncila (za vrijeme pape Inocenta II) prognan iz 

Italije. Emigrira u Pariz, gdje ga Luj VII po nalogu 

pape zatvara. Poslije odlazi u Švicarsku, gdje nailazi 

na veliku podršku svjetovnog plemstva. Ponovo se 

vraća u Italiju, i čak izmiruje s papom, pored Rima 

živi u katakombama, odakle izlazi nakon bune u 

kojoj građani traže osnivanje komuna. Arnold se 

odjednom našao na čelu bune, optužujući rimsku 

kuriju kao „kuću trgovaca i lopova”. Njegove su 

pristaše htjele obnovu Rimskog carstva, pa nude 

krunu, prvo Konradu, a potom Fridriku 

Barbarossi (1152.). Međutim, Barbarossa se priklonio 

papi, kojem je predao uhvaćenog Arnolda u 

bijegu. Papa je dao Arnolda objesiti, njegovo tijelo 

spaliti, a pepeo baciti u Tiber. Arnoldove pristaše 

kasnije se spajaju s katarima u sjevernoj Italiji. 

Asejev, Nikolaj Nikolajevič (1889 – 1963.); ruski 

pjesnik. U mladosti piše pod utjecajem simbolizma, 

a poslije, pod utjecajem Majakovskog, postaje sljedbenik 

futurizma. Član je avangardne skupine Lef, a 

pjeva o revoluciji, tehnici, suvremenoj mašinizaciji i 

dr. Važnije zbirke: Dvadest i šestorica, Semjon 

Proskakov, Sverdlovska poema. 

Asocijacija slobodnih proizvođača; (lat. associatio 

= udruživanje) u marksizmu: oblik organizacije 

društva na svim razinama, a posebno u privredi, radi 

zajedničke proizvodnje dobara potrebnih za život (u 

SFRJ: OUR = organizacija udruženog rada). 

Asocijacija je pretpostavka društvenog vlasništva, a 

Marx na jednom mjestu kaže da je „slobodni razvitak 

svakog pojedinca, uvjet slobodnog razvitka za sve”. 

Načela asocijacije su: slobodno udruživanje ljudi 

radi zajedničkog i općeg dobra, svestrano razvijanje 

ličnosti, timski rad i horizontalna diferencijacija, te 

raspodjela prema potrebama. Asocijacija omogućava 

oslobođenje rada u tom smislu da čovjek postaje 

subjekt svog rada i života uopće, a ne objekt tržišnih 

zakona i nadređenih rukovodećih struktura. 

Jugoslavensko samoupravljanje je praktični, iako 

ograničeni, pokušaj implementacije načela asocijacije, 

pa tako Ustav SFRJ ističe da „sve oblike upravljanja, 

uključujući i političku vlast, stvaraju radnička 

klasa i sav radni narod za sebe u cilju organiziranja 

društva kao slobodne zajednice proizvođača”. 

Aškerc, Anton (1856. – 1912.); slovenski pjesnik, 

vodeći predstavnik realizma u slovenskoj 

a-ž 

književnosti. Iako je protiv svoje volje u Mariboru 

izučio bogosloviju, zbog čestih ukora crkvenih vlasti, 

napušta župni rad, i zapošljava se kao arhivar u 

Ljubljani. Pod pseudonimom Gorazd javlja se 1880. 

u Stritarovom bečkom Zvonu, a onda i u 

Ljubljanskom Zvonu. Najbolje su mu prve pjesme, 

posebno epske (s orijentalnom tematikom), dok u 

kasnijoj fazi postaje izlišan i monoton. Pored 

ljubavnih romanci, u opusu dominiraju i pjesme 

snažne socijalne tematike, a njegovo udaljavanje od 

prakse katoličke crkve i traženje prave etike u 

prakršćanstvu i orijentalnoj filozofiji nailaze na 

žestoku osudu katoličkih krugova (biskup Anton 

Mahnič u Rimskom Katoliku). On kao mislilac istupa 

protiv crkvenog praznovjerja, a kao pjesnik 

izražava solidarnost sa sirotinjom. Nakon dolaska u 

rudarski kraj Velenje, povezuje se sa socijaldemokratima 

i piše programatske radničke pjesme (bez neke 

naročite vrijednosti). Putuje po slovenskim zemljama 

(Hrvatska, Češka, Rusija i Slovačka) radi uspostavljanja 

kulturnih veza i poziva na sveslavensko jedinstvo. 

Njegova glavna gesla su slobodoumlje, socijalna 

pravda i umjetnička sloboda. Aškerc je ponekad 

naivni optimist, bez neke konzistentne platforme, 

eklektik, koji zbog svojeg crkvenog odgoja teži kompromiserstvu. 

No ipak, on je u svoje vrijeme i 

napredna pojava i neosporni umjetnički kvalitet (koji 

utire put Moderni). Autor je nekoliko putopisa i 

drama: Izmajlov, Red sv. Jurja, Tujka. Glavna djela: 

Balade i romance (1890.), Lirska i epska poezija 

(1896.), Nova poezija (1900.), Četvrta zbirka poezije 

(1904.), Mučenici (1906.), Jadranski biseri (1908.), 

Akropolis i piramide (1909.) 

Atatürk, Mustafa Kemal – paša; (1880 – 1938.), 

prvi turski predsjednik, reformator, revolucionar, 

proslavljeni vojskovođa. Od uvođenja prezimena u 

Turskoj 1934, dobiva prezime - Atatürk (Otac 

Turaka). Višu vojnu školu završio u Bitolju, a u 

Carigradu Generalštabnu akademiju. Kao protivnik 

sultanovog samodržavlja učestvuje aktivno u mladoturskom 

pokretu. U Damasku osniva revolucionarnu 

organizaciju Vatan ve kurriiet (Domovina i sloboda), 

a u Solunu ulazi u tajno udruženje Komitetet za 

jedinstvo i slobodu. Ratuje na raznim ratištima: 

komandant u području Derne za vrijeme tursko – talijanskog 

rata, te na Galipolju za vrijeme II balkanskog 

rata. U Prvom svjetskom ratu ističe se kao 

komandant divizije u obrani Dardanela, te II 

kavkaske armije na kavkaskom frontu (gdje dobiva 

čin brigadnog generala i naslov paše). Pod njegovim 

vođstvom, turska vojska je u čuvenoj bitki na rijeci 

Sakarya odbacila Grke i očuvala Anatoliju. Već je 

1920. Velika narodna skupština u Ankari izabrala 

njega za predsjednika parlamenta i vlade, a 28. X 

1923. Mustafa Kemal postaje prvi predsjednik novoproglašene 

republike. Pod njegovim rukovodstvom 

započinje nova era turske istorije: ukinut je sultanat, 

uspostavljena je ravnopravnost svih građana pred 

zakonom, ženama je dato pravo glasa, provedena je 

agrarna reforma, ukinut je kalifat, stvoreno je novo 

građansko zakonodavstvo, država je sekularizirana, 

provedena je reforma kalendara, uveden je alfabet, 

zabranjeno je nošenje feredže i fesa. U njegovo vrijeme 

Turska je od jedne zaostale, feudalne zemlje 

Male Azije postala razvijena, napredna zemlja 

Jugoistočne Evrope. Kemal A. okreće se unutrašnjoj 

politici i potpuno napušta ekspanzionističku politiku 

svojih prethodnika. Jedan od njegovih prvih vanjskopolitičkih 

poteza je priznanje Sovjetske Rusije 

(26. IV 1920.), a sa susjedima razvija dobre prijateljske 

odnose (Balkanski pakt između Jugoslavije, 

Grčke, Rumunjske i Turske iz 1934.) Osnivač je i 

ideolog Narodno – republikanske stranke, a još za 

njegovog života „kemalizam” postaje i temelj 

turskog političkog sistema. U Turskoj je danas 

„kemalizam” doveden u pitanje od strane nekih 

islamističkih skupina, iako se vojska, koja po ustavu 

ima zadatak da štiti sekularni pored (što je i logično, 

jer Kemal A. dolazi iz vojnih redova), čvrsto stavlja 

na stranu „kemalizma”. 

Ateizam; bezboštvo, bezbožnost, poricanje boga, 

filozofsko uvjerenje da boga nema, odnosno da se 

njegovo postojanje ne može dokazati (agnostički a.). 

Postoje različita ateistička učenja, koja stvari u 

načelu postavljaju ispravno, ali nikada potpuno, a 

kamoli iscrpno. Kapila, indijski osnivač sankhyafilozofije, 

postanak svijeta tumači materijalistički 

(anísvara, niriívara, bez gospoda, bez gospodara). U 

Heladi je odnos prema religiji poprilično slobodan, a 

Ksenofan izruguje antropomorfno predočavanje 

bogova („kad bi lavovi i konji imali ruke, kojima bi 

mogli praviti likove, dali bi bogovima svoje 

obličje”). Heraklit identificira boga s materijom u 

razvitku („stvaralačka vatra, koja postepeno rađa”). 

Prema Demokritu, ljudi su došli do fikcije božanstva 

tražeći uzrok prirodnim pojavama, osobito onim 

koje izazivaju strah. Ehumer, pripadnik kirenske 

škole, smatra da se štovanje bogova razvilo iz 

štovanja velikih ljudi: vladara, zakonodavaca, heroja 

i dr. Sokratov učenik Kritija drži da je bogove izmislio 

neki vrlo oštroumni zakonodavac kako bi spriječio 

zločine. (Ovo je učenje najbliže kasnijem 

neokantovskom učenju). Kod Arapa se kao ateisti 

ističu al – Rawandi, al – Tauhidi i al – Maarri, u 

srednjem vijeku, humanisti (Bruno, Vannini), s tim 

da je zbog inkvizicije ponekad zakamufliran u panteizam 

(kojeg Schopenhauer naziva „uljudnim 

ateizmom”), a nalazimo ga i u djelima Spinoze, 

Bacona i Hobbesa i dr. Borbeni ateizam prvi put 

jasno formulira prosvjetiteljstvo (Lamettrie, 

Diderot), kao i vulgarni materijalizam (Holbach, 

Helvetius). U 19. st. napredak prirodnih znanosti 

dovodi do mehanicističkog pogleda na svijet (Vogt, 

Moleschott, Büchner), dok je za Feuerbacha, na 

kojeg se uvelike oslanja Marx, bog idealizirano i 

hipostazirano bivstvo čovjeka (u stvari alijenacija, 

otuđenje). Kant boga zamijenjuje sa „stvari po sebi”, 

Hegel sa „apsolutnom idejom”, Schopenhauer i 

Hartmann sa „apsolutnom voljom”, a kod 

Nietzschea „bog je mrtav”, a ateizam „stvar 

poštenja, i to vrlo skromnog, nipošto divljenja vrijednog 

poštenja”. Klasici marksizma Marx, Engels i 

Lenjin smatraju da uzroke religije treba tražiti u 

nemoći čovjeka da se odupre prirodnim pojavama 

(slabo razvijene ili nerazvijene proizvodne snage), 

ali, jednako tako, i u klasnoj podjeli društva, jer kako 

kaže Lenjin na jednom mjestu: „Nemoć eksploatiranih 

u borbi s eksploatatorima isto tako neizbježno 

rađa vjeru u bolji zagrobni život, kao što nemoć divljaka 

u borbi s prirodom rađa vjeru u bogove, đavle, 

čudesa.” Marx je doista u prava kada zaključuje da je 

religija „jednim dijelom izraz stvarne bijede, a 

drugim dijelom protest protiv stvarne bijede.” 

Međutim, ni marksizam nije dao potpun i cjelovit 

odgovor na pitanje o postanku religije. Naime, religija 

je, prije svega, rezultat čovjekovog položaja u 

„hranidbenom lancu” (gdje on traži Nekog ili Nešto 

iznad sebe, kao što je i sam iznad ostalih životinjskih 

vrsta), zatim „transcendentalne egzistencije” (odnosno 

činjenice da se ne može pomiriti sa konačnošću 

svojeg života), te Morala kao takvog, koji bi postao 

potpuno izlišan bez principa „nagrade i kazne” na 

drugom svijetu (tako da u tom smislu religije imaju i 

svoju korisnu svrhu). 

Augustinčić, Antun (1900 – 1979.); hrvatski kipar 

svjetskog glasa. Diplomirao je kiparstvo kod I. 

Meštrovića, a poslije će i predavati na Akademiji 

likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pod snažnim utjecajem 

Rodinove plastike, Meštrovićeve monumentalnosti 

i Kršanićevog lirizma. U prvoj fazi radi 

Spomenik palim Šumadincima (Kragujevac), 

Spomenik Petru Kočiću (Banja Luka) i Spomenik 

palim Nišlijama (Niš), a nakon osnivanja napredne 

grupe Zemlja (1929.) kao njezin član izlaže i grafiku 

i skulpturu. Njegova konjanička figura Pilsudskog 

(za Katowice), koja je nagrađena na međunarodnom 

konkursu, spada među najljepše konjaničke 

spomenike, ali tada nije postavljena zbog izbijanja II 

svjetskog rata, kao ni spomenik Skenderbegu (za 

Tiranu), zbog talijanske okupacije Albanije. 

Augustinčić 1943. prelazi na slobodni teritorij, gdje 

surađuje na svim kulturnim projektima, a na II zasjedanju 

AVNOJ-a izabran je i za potpredsjednika. U 

to vrijeme izrađuje Portret maršala Tita, Reljef 

Centralnog komiteta, Nošenje ranjenog partizana 

(poklon Sveslavenskom komitetu u Moskvi), a 

nakon oslobođenja izvodi Spomenik Crvenoj armiji 

kod Batine Skele, Livanjski spomenik žrtvama NOBa, 

Spomenik krajišnicima u obliku mauzoleja, zatim 

psihološke portrete, aktove (čuveni Brijunski akt), 

torza, reljefe, plakete...Njegov brončani lik Rudara 

izložen je u Genevi pred zgradom Međunarodnog 

ureda rada, nadgrobni spomenik Palom avijatičaru u 

Zagrebu, a velika Konjanička figura u New Yorku 

(poklon Jugoslavije OUN). Lik maršala Tita izložen 

ispred njegove rodne kuće u Kumrovcu (kojeg su 

nedavno minirali, iako ga nisu uništili, ekstremno 

desni provokatori!) prikazuje Tita u pozi zabrinutog, 

ali i dostojanstvenog vojskovođe, koji gordo kroči 

naprijed. U posljednjoj fazi završava niz skica, aktova 

i portreta: Moše Pijade, Ismeta Mujezinovića, 

Zlatana Sremca i dr. Augustinčić je rođeni talenat, 

kiparski genije, koji ima nevjerojatno istančan 

smisao za harmoniju anatomske građe. On je 

klasičan, ali nikad patetičan. On je jednostavan, i u 

toj jednostavnosti veličanstven. 

F.E. 

(nastavlja se) 


PLAMEN


PLAMEN 

IMPRESSUM 

„Novi Plamen“ 

list za politička, društvena i kulturna 

pitanja 

List izlazi jedanput mjesečno. 

Izdavač: 

„Demokratska misao“ d.o.o. 

Pavla Hatza 14, 10 000 Zagreb 

Tel: 01/483-5340 

Fax: 01/6679-518 

www.noviplamen.org 

redakcija@noviplamen.org 

Glavni urednici: 

Filip Erceg 

Mladen Jakopović 

Goran Marković 

Redakcija: 

Filip Erceg, Mladen Jakopović, Goran 

Marković, Andrija Jerkov, Tadej 

Kurepa, Bojan Mirosavljev, Mikloš 

Olajoš – Nađ, Petar Pavlović, Jasna 

Tkalec, Vladimir Unkovski – Korica, 

Nikola Vukobratović 

Urednik sekcije stranih medija: 

Srećko Pulig 

Urednik znanstvene sekcije: 

Neven Jakopović 

Grafička obrada: 

Nenad Pejušković / „Grafem“ d.o.o. 

Tisak: 

GMG GRAF, Sesvete 

žiro-račun: 

2484008-1103959884 (Reiffeisen banka) 

Pretplate iz inozemstva mogu se vršiti na: 

SWIFT RZBHH2X 

IBAN: HR25 

2484008 – 2100111688 

Uredništvo prima stranke svakim 

radnim danom od 10 – 14 sati. 

Rukopisi se ne vraćaju. 


PLAMEN 

RReevvoolluucciijjaa 

John Lennon & Paul McCartney 

Kažeš da hoćeš revoluciju. 

Pa sad, znaš, 

svi bismo htjeli promijeniti svijet. 

Spominješ mi to kao evoluciju. 


svi bismo htjeli promijeniti 

svijet. 

Ali, kada govoriš o destrukciji, 

znaj da na mene ne možeš računati. 

Znaj, to će biti u redu, 

u redu. 

Govoriš da imaš pravu soluciju. 


svi bismo htjeli vidjeti plan. 

Tražiš moju kontribuciju. 


mi činimo što možemo. 

Ali, ako tražiš novac za ljude sa 

iz sadræaja izdvajamo... 

svijestima punim mržnje, 

sve što ti mogu reći jest: brate, 

na to ćeš pričekati. 


u redu. 

Povodom 40 godina 

od smrti Che Guevare 

Kažeš da ćeš promijeniti ustav. 


mi bismo htjeli promijeniti tebe. 

Spominješ mi to kao instituciju. 


bolje umjesto toga oslobodi sam 

sebe. 

Ali, ako nosiš slike predsjednika 

Maoa, 

to ti ni s kim neće uspjeti. 


u redu. 

“Svakog i svašta moguće je uprljati ili ubiti. Ali nemoguće 

je ubiti mit, mit koji je četrdeset godina poslije smrti 

prerastao u legendu. Nije neophodno navoditi detalje iz 

života ovog Argentinca, koji se gotovo samoubilačkom 

hrabrošću istakao u kubanskoj revoluciji i postao legendarnim 

komandantom u teškim borbama u Santa Chiari, 

opjevan u revolucionarnoj pjesmi Uvijek si s nama komandante Che Guevara”. 

Str. 26 

3

k(l)asna (s)vijest 

Početak 

u svršetku 

Peti saziv Hrvatskog sabora, koji s 

izborima pred nama odlazi u povijest 

hrvatske parlamentarne demokracije, 

konstituiran je 22. prosinca 2003. 

godine. U Sabor su tada izabrana 152 

zastupnika. Zastupnica u ukupnom sazivu 

bilo je svega 22 posto. Jedina zastupnica 

mlađa od trideset godina je SDP-ova 

Marija Lugarić. 

Šeksov Sabor će ostati zapamćen po rekordnom 

broju donesenih zakona - čak 

500. Među njima svakako će ostati najzapamćeniji 

Zakon o nula promila, ukidanje 

obveznog služenja vojnog roka te zakon 

kojim je omogućen povrat duga umirovljenicima. 

Raspuštajući Sabor, predsjednik 

Vladimir Šeks “svom” je sazivu 

dao ocjenu plus četiri, ali je isto tako žestoko 

reagirao na komentar glavnog urednika 

Glasa Koncila Ivana Miklenića koji 

je oštro kritizirao rad Sabora te ustvrdio 

da su zastupnici “poslušnici, puki izvršitelji 

i mašinerija za glasovanje”. Statistike 

pokazuju da je u ovom mandatu u saborskim 

raspravama prednjačio pravaš 

Pero Kovačević koji se za riječ javio 165 

puta, za razliku od HDZ-ovca Stjepana 

Fiolića koji se u četiri godine samo pet 

puta javio za riječ” No, nije važno koliko 

tko govori, već - što kazuje. 

Godišnji proračun hrvatskog parlamenta 

težak je 20 milijuna eura, što je veliki 

izdatak za malu zemlju od 4,3 milijuna 

žitelja koja ostvaruje tek polovicu društvenog 

proizvoda zemalja Europske Unije. 

Zastupnici u Hrvatskom saboru plaćeni 

su, doduše, trostruko manje od talijanskih 

parlamentaraca, dvostruko manje od 

kolega u zemljama zapadne Europe, ali 

dvostruko više od mađarskih, trostruko, 

čak četverostruko više od parlamentaraca 

u većini istočnoeuropskih zemalja. Zastupnici 

u Hrvatskom saboru imaju godišnju 

bruto plaću od trideset tisuća eura, 

dakle, oko 220.000 kuna. To znači da ih 

njihova bruto plaća zapada oko 18.500 

kuna svakog mjeseca. Po tome nisu nipošto 

jedinstveni, ali po nečemu, ipak, je- 

4 

su. Hrvatski parlamentarci jedini su među 

parlamentarcima 27 članica Europske 

Unije koji, osim povlaštenih uvjeta za 

stjecanje zastupničke mirovine, imaju i 

povlaštene mirovine neusporedivo više 

od mirovina običnih građana - konstatira 

mjesečnik Život s mirovinom. Zastupničke 

su mirovine prosječno 9.258 kuna, a 

prosječne u Hrvatskoj 1.916 kuna. Toliko 

povlaštenu mirovinu prima 389 osoba. 

Kuriozno je što povlaštene mirovine, ali 

od samo 2.341 kunu u prosjeku, prima još 

i 878 zastupnika bivšeg sabora SR Hrvatske 

iz vremena bivše SFRJ. Vladajući 

HDZ do sada je, uglavnom, ignorirao javna 

rogoborenja i konkretne prijedloge 

oko saborskih plaća i mirovina. Logično, 

većina aktivnih i umirovljenih zastupnika 

iz redova su HDZ-a. Puca li SDP u predizbornoj 

kampanji ćorcima ili pravom 

municijom - pokazat će se ubrzo nakon 

formiranja nove saborske većine i nove 

izvršne vlasti (Vlade RH). SDP, inače, 

glasno obećava svojim i ostalim biračima 

da će, dođe li ponovno na vlast, smanjiti 

saborske mirovine. Plaće zastupnika ne 

spominju. SDP nije jedina stranka koja bi 

kresala saborske mirovine. To bi isto napravio 

i HNS koji u minule dvije godine 

u Saboru predlaže čak potpuno ukidanje 

povlaštenih saborskih mirovina. Ali, odjeka 

nema. 

Slovenija je naprosto ukinula zakon 

prema kojem su zastupnici u Državnom 

zboru Slovenije (parlamentu) ostvarili 

pravo na povlaštene mirovine. Nema ih 

više u Deželi. U Rumunjskoj je na snazi 

model sličan prijedlogu SDP-a u Hrvatskoj. 

Zastupnici parlamenta u Bukureštu 

u mirovinu odlaze pod istim uvjetima kao 

i ostali građani. Jedva da je u nas zamislivo 

da Hrvatski sabor pojeftini poreznim 

obveznicima čak za dvije trećine (Talijani 

su to napravili svojim parlamentarcima). 

Trebaju li saborske plaće biti trostruke 

od prosječnih u ovoj zemlji. A pogotovu 

saborske mirovine i sve ostale povlastice 

naših narodnih zastupnika. 

Privilegije, u odnosu na ostale građane, 

naši parlamentarci ostvaruju kroz paušal 

(zastupnički paušal iznosi 1.700 kuna 

mjesečno za sve); naknada za odvojeni 

život od obitelji 1.000 kuna; zastupnicima 

koji nisu iz Zagreba za stan i režije 

2.500 kuna; besplatan prijevoz avionom, 

autobusom i vlakom; troškovi putovanja 

za dolazak na sjednice u Zagreb, a nakon 

prestanka dužnosti puna plaća još šest 

mjeseci. Uvjeti za zastupničku mirovinu: 

dvije godine i jedan dan u saborskim klupama; 

20 godina radnog staža; 50 godina 

života za žene i 55 za muškarce (uvjeti za 

običnu mirovinu: 30 godina za žene ili 35 

godina radnog staža za muškarce; 60 ili 

65 godina života). 

Prvi poznati sabori (narodni zborovi) 

na kojima se sastajao “vas puk zemlje” 

održavani su u 10. stoljeću. U sjevernoj 

Hrvatskoj prvi Sabor održan je u Zagrebu 

1273., a južno od Gvozda 1351. godine. 

Prvi govor na hrvatskom jeziku u novijoj 

povijesti Sabora održao je Ivan Kukuljević 

Sakcinski 1843. godine. Bio je to povijesni 

govor o potrebi uvođenja narodnog 

jezika u javni život. Tada se, naime, 

u Saboru govorilo latinskim. Godine 

1848. ukinut je feudalizam. Sabor je otada 

utemeljen na građanskoj osnovi - zastupnici 

više nisu predstavljali staleže. 

Opće, tajno i neposredno pravo glasa nije 

postojalo sve do poslije raspada Austro- 

Ugarske Monarhije. U cjelokupnoj povijesti, 

Sabor nije zasjedao samo za vrijeme 

Kraljevine Jugoslavije. Sabor se iznova 

konstituira potkraj srpnja 1945. godine 

kada se u Zagrebu sastaje ZAVNOH koji 

donosi odluku o promjeni imena u Narodni 

sabor Hrvatske. Prvi Ustav NR Hrvatske 

1947. godine označuje Sabor kao 

“vrhovni organ državne vlasti u Hrvatskoj”. 

Ustav iz 1947. godine Sabor određuje 

kao “organ društvenog samoupravljanja 

i najviši organ vlasti”. Prvi demokratski 

izbori u Republici Hrvatskoj provedeni 

su 1990. godine, a na temelju Ustava 

višestranački Sabor dobiva dva doma: 

Zastupnički i Županijski. Sabor je od 

1990. godine do danas mijenjao naziv još 

dva puta: 1997. postaje Hrvatski državni 

sabor, a 2001. godine mijenja ime u današnje 

- Hrvatski sabor. Ustavnim promjenama 

2001. godine ukinut je Županijski 

dom, pa Sabor postaje jednodoman. 

Na izborima ove godine biramo zastupnike 

šestog saziva Hrvatskog sabora, 

predstavničkog tijela građana i nositelja 

zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. 

Sabor ima najmanje 100, a najviše 

160 zastupnika koji se na temelju općeg i 

jednakog biračkog prava neposredno biraju 

tajnim glasovanjem. Hrvatska je podijeljena 

na deset izbornih jedinica u kojima 

glasaju hrvatski državljani s prebivalištem 

u zemlji, dok u jedanaestoj glasaju 

hrvatski državljani koji ga nemaju 

(dijaspora). U tzv. dvanaestoj izbornoj jedinici 

pripadnici nacionalnih manjina, 

ako to žele, biraju osam zastupnika. 

Parlamentarni izbori su temeljni politički 

proces kojim se konstituira parlament 

kao najviše političko predstavničko 

tijelo u državi. Tim izborima narod prenosi 

svoju suverenost na parlament i 

ovlašćuje ga da na četiri godine vodi jav- 


PLAMEN

ne poslove državne zajednice. Izađimo na 

izbore. Jer, kako kaže Ivan Šiber, profesor 

socijalne i političke psihologije na Fakultetu 

političkih znanosti Sveučilišta u 

Zagrebu: “Lošu vladu biraju dobri građani 

koji ne izlaze na izbore””. 

Blagoslov za 

“glas Božiji”? 

Đakovačko-srijemski biskup Marin 

Srakić novi je predsjednik 

Hrvatske biskupske konferencije, 

odlučeno je na zasjedanju 35. sjednice 

HBK-a koja je održana u Gospiću. Je li 

izbor nezagrebačkog (nad)biskupa za 

predsjednika HBK jedan od prvih koraka 

u “dekaptolizaciji” Katoličke crkve u Hrvatskoj, 

ostaje da se vidi. Nakon smjene u 

Crkvi, hoće li doći i do smjene vlasti u 

Hrvatskoj? 

U katoličkoj javnosti osjeća se određena 

predizborna zbunjenost, komentira jutarnje 

propovijedalo Živko Kustić. Tu 

javnost najviše izobražava, valjda i oblikuje 

Glas Koncila koji ističe da vjernici 

ne mogu lako razabrati za koju bi stranku 

trebalo glasati, a da je ipak svaki vjernik 

dužan izaći na izbore. ZNA SE da je “glas 

naroda - glas Božji”. Ako su izbori pravedni 

i ako su birači informirani - izabrana 

vlast je i pred Bogom zakonita. “Čak i 

u slučaju da tim zakonitim putem dođu na 

vlast neki s kojima Crkva ne može biti 

oduševljena”. 

Onomad, u Mariji Bistrici, pred više 

desetaka tisuća hodočasnika i premijerom 

Ivom Sanaderom, kardinal Josip 

Bozanić slobodnu nedjelju je promovirao 

čak u mjeru zauzimanja za dobro domovine 

i prilično jasno aludirao da će Crkva 

po tome procjenjivati političke stranke na 

izborima - piše Feral Tribune. Sanader 

nije imao kuda, pa je izjavio da je i on za 

neradnu nedjelju, ali da mu kao premijeru 

dužnost pričekati da se postigne konsenzus 

sindikata i poslodavaca. Prevedeno, 

to će reći da bi mu bilo drago imati 

podršku Crkve na izborima, ali da mu to 

ionako prirodno pripada i da nema namjeru 

polomiti noge da joj izađe u susret. 

Imao je pri tome sigurno na umu i da je 

Račan, na ultimativni nagovor Tomčića, 

ispunio ovaj zahtjev Crkve, ali da ga to 

nije spasilo od izbornog poraza, nego samo 

kompromitiralo kada je poslije Ustavni 

sud suspendirao zakon o neradnoj nedjelji. 

Ta epizoda jasno je pokazala da 

Crkva baš i nije tako jak usisivač glasova 


PLAMEN 

na izborima kao ranih devedesetih, kao 

što uostalom nije ni uspješna kada treba 

preusmjeriti rijeke vjernika iz mamutskih 

trgovina u poluprazne crkve. 

Hrvatski su biskupi prema svojem političkom 

svjetonazoru listom hadezeovci. 

To ne znači da su članovi/simpatizeri 

HDZ-a, nego da su prema svojoj političkoj 

svijesti istoga kova kao i HDZ-ovi lideri. 

Premijer Ivo Sanader za njih je gotovo 

idealan lik političara: osvjedočeni 

katolik, intelektualno superioran, poliglot, 

nacionalno nedvojben, a istodobno i 

europski orijentiran i otvoren - primjećuje 

Jutarnji list. Međutim, biskupi, baš kao 

i većina Sanaderovih kritičara, ne gleda s 

jednakim simpatijama na premijerov tim 

koji mu, kako smo mogli čuti, “nije ni do 

koljena”. Pobjeda Zorana Milanovića, 

kao novog lica u SDP-u navukla je osmijeh 

i mnogima u Crkvi, koji se brzo smrknuo 

nakon njegove kritike vjeronauka u 

školama i izjave “nisam vjernik” u “Nedjeljom 

u 2”. A kada se tom pridodaju i 

njegovi učestali pozdravi s “drugovi i 

drugarice”, Milanović je u najvećem dijelu 

Crkve postao persona non grata, za 

mnoge svećenike veća čak i od Ivice Račana 

koji je svojom političkom umjerenošću 

uspio gotovo sasvim anulirati anticrkvenu 

hipoteku iz svoje komunističke 

prapovijesti. Za Crkvu zapravo na današnjoj 

političkoj sceni ne samo da ne posto- 


ji idealan politički partner, nego ne postoji 

ni onaj poželjan i prosječan. 

Katolička crkva mnogim je potezima 

svojih dužnosnika samu sebe eliminirala 

iz ozbiljnog političkog i društvenog života, 

iako poduzima štošta kako bi zadržala 

politički utjecaj. Utoliko je, zapravo, danas, 

za razliku od prije sedam ili osam 

godina, sve manje važno koga će Crkva 

podržati na izborima. Hrvatski birači vrlo 

vjerojatno neće povjerovati tragačima za 

sotonom u medijima, propovjednicima 

kraja svijeta u liberalnoj demokraciji, ili 

onima koji vjernike poučavaju kako je 

Crkva sve okruženija neprijateljima. Da 

se Katolička crkva u Hrvatskoj ne može 

osloboditi politike, potvrđuje i nedavna 

izjava kardinala Josipa Bozanića: “Crkva 

se nikada ne smije povući iz politike”. 

Zapravo, ta crkva politizira se već više od 

stotinjak godina, i to redovito na strani 

ekstremno desnih, politički i socijalno 

natražnih snaga, što je svojedobno kulminiralo 

uoči Drugog svjetskog rata, a nove 

vrhunce dostiglo je upravo u novije vrijeme. 

Gotovo da ne prođe mjesec dana, a 

da se s nekog biskupskog ambona ne začuje 

nedvosmislena kritika te vrste - da o 

javnim proračunskim demonstracijama i 

ne govorimo. Toliki politički angažman 

posvemašnja je iznimka u europskim razmjerima: 

nema te zemlje u ovom, velikim 

dijelom katoličkom kontinentu, u kojem 

bi se crkvena hijerarhija toliko jarosno 

zauzimala u unaprijed izgubljenim političkim 

bitkama, kako to čine hrvatski biskupi. 

Prije šezdesetak godina na strani 

nacifašizma, a u ovo doba ruku pod ruku 

s potencijalnim pučistima, djelujući dubinski 

protiv elementarnih interesa hrvatskog 

naroda za koje se tobože zauzima, 

ovdašnja je Crkva na tom bespuću zagubila 

- valjda kao nepotrebne - kršćanske 

vrijednosti na temelju kojih je nekoć nastala 

i koje bi joj trebale biti jedini smisao. 

Veoma je indikativno da se crkveni oci 

nikada ne sjete svećenika antifašista. Čak 

je 75 svećenika aktivno sudjelovalo u 

NOB-u. Ustaše, Nijemci i Talijani ubili 

su 46 svećenika tijekom Drugog svjetskog 

rata. U logorima u Njemačkoj bilo 

je 2.770 katoličkih svećenika, a samo je 

1.213 preživjelo. Što su Vatikan, a što vrhovi 

Katoličke crkve učinili za spas tih 

časnih ljudi koji su radije odabrali smrt 

nego sluganstvo? Do danas nismo doživjeli 

da je kardinal Josip Bozanić posjetio 

logor Jasenovac i služio misu u Jadovnom, 

Slanom na Pagu, Požegi, Đakovu i 

drugim ustaškim stratištima. Umjesto toga 

svjedoci smo brojnih misa zadušnica 

za ratnog zločinca Pavelića, za ustaše po- 

5


ginule u borbama protiv Narodnooslobodilačke 

vojske, za one koji su bježali pred 

licem pravde. Ti biskupi pripomažu stvaranju 

mita o ogromnom stradanju Hrvata 

kod Pliberka. Prešućuju da su mnogi svećenici 

spašavali Pavelića i druge ratne 

zločince. Dok sadašnji vrh Katoličke crkve 

(Vatikan) jasno razgraničuje antifašizam 

od fašizma, dio biskupa u Hrvatskoj 

radi potpuno suprotno. Sotoniziranje antifašista, 

komunizma i Tita od nekih biskupa 

i svećenika očito je upereno protiv 

državnog vrha i službene politike kojom 

se želi ući u Europsku Uniju zasnovanu 

na načelima antifašizma. 

Kadija te tuži, 

kadija ti sudi 

Sanaderov dolazak u New York 

ugledni Financial Times dočekao 

je komentarom kako je njegov govor 

predizborna stvar: “Sanaderova publika 

u Općoj skupštini UN-a bit će diplomati 

srednjeg ranga. Ne, on će se s govornice 

obraćati i hrvatskim biračima uoči 

parlamentarnih izbora 25. studenoga”. 

No, stvarni domet tih Sanaderovih gesta 

je ograničen - primjećuje Jutarnji list. Niti 

će Sud u Haagu zbog njegove ljutnje 

biti ukinut. Niti bi, sve da ga i ukinu sada 

kada je tužitelj skoro već dovršio posao, 

to imalo ikakvog smisla. Niti će Hrvatska 

mijenjati ustavni zakon s Haaškim sudom. 

Niti će se zbog Sanaderova nezadovoljstva 

predomisliti sudac koji je oslobodio 

krivce za Vukovar. Ipak, Sanaderova 

kontrolirana reakcija u vezi s Haagom 

6 

imala je jednu svrhu. Premijer je umirio 

nezadovoljne u Hrvatskoj i odvratio ih od 

ekstremizma, stvaranjem dojma da još nije 

sve riješeno i da se nepravda iz Haaga 

može ispraviti. 

Samostalni srpski tjednik Novosti (izlazi 

u Hrvatskoj), međutim piše, kako umjesto 

da se presudom “vukovarskoj” trojici 

bave stručnjaci kojima Hrvatska ne oskudijeva, 

a koji bi mogli pomoći haaškom 

tužiteljstvu u podnošenju što kvalitetnije 

žalbe, Hrvatskom je krenula hajka. 

Presuda, donesena samo nekoliko tjedana 

uoči izbora, političarima je stigla poput 

dara s neba, a hrvatski će Srbi, čini se, u 

svemu tome ispasti nešto poput usputnih 

žrtava. Ono što je počelo kao hajka na 

sud, ubrzo se pretvorilo u hajku na Srbe. 

Hrvatski šovinisti, nemoćni pred Haaškim 

sudom, iskalili su svoj bijes na dežurnim 

krivcima - Srbima u Hrvatskoj. Nakon 

protusrpskih naslovnica što su sugestivno 

raspirivale mržnju, ona nam se i dogodila. 

Duh je pušten iz boce, a pustili su ga 

političari svojim neumjesnim pristupom 

presudi. Time ničim nisu pomogli pravosudnom 

rasvijetljavanju tog slučaja, ali, 

uvjereni su, jesu svojim šansama na 

predstojećim izborima. Tko je položio 

ustaški vijenac za žrtve Vukovara pred 

centralni spomenik? Vijenac kojeg je krasilo 

veliko slovo “U” s grbom koji je bio 

u službenoj upotrebi u vrijeme tzv. NDH, 

vidjela je cijela Hrvatska i druge zemlje 

koje prate program HTV-a, a fotografija 

je objavljena u jednom dnevnom listu, 

koji, među ostalim, pita: “Na osnovi čega 

je Haag donio skandaloznu presudu ‘vukovarskoj’ 

trojici?” 

Mrkšiću, Radiću i Šljivančaninu su- 

dilo se samo za njihovu ulogu u masakru 

na Ovčari, a ne i za ostale zločine JNA 

počinjene tijekom i nakon opsade Vukovara. 

Obrazlažući presudu, sudac Kevin 

Parker je rekao da im nije bilo suđeno za 

napad na Vukovar i njegovo stanovništvo, 

uništenje grada tijekom opsade i 

mnoge civilne žrtve, za što se tek treba 

suditi Goranu Hadžiću ako bude uhićen. 

Na dan pada Vukovara, 18. studenog 

1991. godine, u Zagrebu je potpisan sporazum 

između JNA i Vlade RH o evakuaciji 

vukovarske bolnice koja se trebala 

dogoditi pod nadzorom Međunarodnog 

Crvenog križa i europskih promatrača. U 

bolnici se sklonilo i mnogo civila. Suprotno 

iskazima nekih hrvatskih svjedoka, 

stoji u presudi, među njima su bili i 

pripadnici hrvatske vojske, pretvarajući 

se da su bolesnici ili bolničko osoblje. 

Mrkšić je 19. studenoga naredio evakuaciju 

bolnice za slijedeći dan, i za to je 

zadužio Šljivančanina. On je trebao odvojiti 

civile od pripadnika Hrvatske vojske, 

i prevesti ih u Srijemsku Mitrovicu. 

Ujutro, 20. studenoga, vojnici su razdvojili 

muškarce od žena, djece i staraca, i 

odveli ih u vojarnu, a Šljivančanin je na 

mostu preko Vuke spriječio ulazak 

predstavnicima Crvenog križa i promatračima. 

Toga je jutra na Veleprometu 

zasjedala samoproglašena srpska vlada 

Slavonije, koja se žestoko protivila odvođenju 

zarobljenika u Mitrovicu. No suci 

su utvrdili kako nema dokaza da je na 

tom sastanku donesena odluka o sudbini 

ranjenika. No, nakon tog sastanka autobusi 

s ranjenicima, umjesto u Mitrovicu, 

poslani su na Ovčaru. Dok su izlazili iz 

autobusa, vojnici su tukli zarobljenike, a 

potom su ih u neljudskim uvjetima smještali 

u hangare. S vojnicima su stigli vojni 

policajci. 

Nema dokaza da su činili zločine, utvrdili 

su suci, nego nasuprot: pokušali su 

zaštititi ranjenike od pripadnika TO i paravojnih 

postrojbi. Mrkšić je navečer potpisao 

naredbu o povlačenju vojne policije, 

nakon čega su ranjenici pobijeni. Zbog 

toga je Šljivančanin oslobođen optužbe 

za ubojstva, ali je osuđen za poticanje i 

pomaganje pri mučenju i okrutnom postupanju 

jer nije osigurao sve da zaštiti zarobljenike. 

Mrkšić je najprije promijenio 

odluku da zarobljenike pošalje u Mitrovicu, 

a poslije je naredio da se povuče 

vojna policija i ranjenici predaju TO-u. 

Zato je osuđen na najtežu kaznu. Pri 

određivanju visine kazne suci su se, među 

ostalim, rukovodili praksom u Hrvatskoj 

i Srbiji, gdje se danas za ubojstva iz 

1991. godine može izreći maksimalna 


PLAMEN

kazna od 20 godina zatvora. Kvalitetna 

žalba mogla bi rezultirati preinakom prvostupanjske 

kazne i povećanjem kazni, 

čak i ukidanjem prvostupanjske presude i 

vraćanjem predmeta na ponovno suđenje. 

Ipak, oko mogućnosti za novo suđenje 

valja biti suzdržan. 

Hrvatska 

- zemlja 

vilenjaka 

Prema procjeni Međunarodne krizne 

skupine (ICG), ako se Albanci uistinu 

odluče proglasiti neovisnost, a 

potpora izostane, Kosovo bi se moglo raspasti. 

Srbija bi za sebe uzela komad zemlje 

sjeverno od Ibra, Srbi iz ostatka Kosova počeli 

bi bježati, a “osam godina građenja institucija 

pod međunarodnim vodstvom bilo 

bi izgubljeno”. To bi destabiliziralo susjedne 

zemlje i povećalo pritisak na daljnju 

podjelu po etničkim granicama. U Europsku 

Uniju počele bi navirati izbjeglice, a taj 

kaos bi pomogao organiziranom kriminalu 

na Balkanu “koji već distribuira većinu europskog 

heroina, pomaže ilegalne migracije 

i odgovoran je za gotovo 30 posto 

traffckinga žena”. 

Dok međunarodna diplomacija pokušava 

iznaći mirno rješenje kosovske krize (sukob 

bi se prenio i na Albaniju i Makedoniju), 

Sjedinjene Američke Države traže od Hrvatske, 

da, ako zatreba, zaštiti granice prema 

članicama NATO-a. U slučaju rata Hrvatska 

će primiti izbjeglice s Kosova. Izbjeglice 

ni po koju cijenu ne smiju “skočiti” iz 

Hrvatske u Europsku Uniju. U međuvremenu 

stižu oprečne izjave iz Srbije o novom 

ratu za Kosovo. Svi željno iščekuju 10. prosinca 

kada istječe rok koji je UN dao dvjema 

stranama da se dogovore o budućem 

statusu Kosova. “Pripremljeni smo na sve i 

nećemo dopustiti nasilje”, tvrdi Carmen 

Romero, zamjenica glasnogovornika NA- 

TO-ovih snaga na Kosovu, ali negira da je 


PLAMEN 

vježba “Noble Midas 07”, u Hrvatskoj povezana 

s tim scenarijima. 

A, što će - nego negirati” Hrvatski akvatorij 

i priobalje, na dvanaest dana (od 1. do 

12. listopada), bio je imaginarna država 

Mapleland (Javorova Zemlja), u kojoj konzervativci 

organiziraju puč protiv vlasti i 

proglašavaju autonomiju jednog dijela države. 

Nakon neuspješne državne akcije protiv 

autonomaša u kojoj država pretrpi znatne 

gubitke bez ikakvih rezultata, a lokalno 

stanovništvo bježi u susjednu zemlju Willowland 

(Vrbova Zemlja), sukobe u Maplelandu 

pokušat će smiriti međunarodna organizacija. 

UN je posebno zabrinut jer je u 

odcijepljenom dijelu zemlje uskladišteno 

opasno kemijsko oružje, pa lokalni sukob 

postaje ozbiljna prijetnja svjetskom miru. 

Zbog toga u pomoć stižu NATO-ove snage 

čija je misija stvoriti sigurno okruženje u regiji 

i osigurati skladištenje opasnog kemijskog 

otpada. 

To je bio scenarij NATO-ove vojne vježbe 

“Noble Midas 07” u kojoj su imaginarne 

pobunjenike države Mapleland glumili hrvatske 

i nizozemske vojne snage, a protiv 

njih su se borile vojne snage 12 zemalja članica 

NATO-a. U toj dosad najvećoj vojnoj 

vježbi u Hrvatskoj NATO je sudjelovao s 

ukupno 40 brodova i 6 podmornica, od kojih 

tri na nuklearni pogon, koji “nisu ulazili 

u hrvatske teritorijalne vode”. Od zračnih 

snaga djelovalo je 29 borbenih zrakoplova, 

23 helikoptera i 9 zrakoplova za različite 

namjene, a uz to i osam tisuća vojnika, od 

kojih 800 marinaca. Hrvatski borbeni zrakoplovi, 

tehnološki najstarije od letjelica 

koje je angažirao NATO, u prvom su dijelu 

vježbe sudjelovali u akcijama ometanja i 

izazivanja incidenata, i to uglavnom na “neprijateljskoj 

strani”. Dakle, dva hrvatska 

MIG-a 21, četiri helikoptera Mi-8 te četiri 

zrakoplova PC-9, te 10 brodova i 250 pripadnika 

HRM-a, uz satniju kopnene vojske. 

Vježba je osim akvatorija južnog i 

srednjeg Jadrana održana i na poligonima 


kod Knina i Slunja i zrakoplovnim bazama 

Zemunik i Divlju. Republiku Hrvatsku 

vježba je stajala oko 7,5 milijuna kuna, a 

zemlje NATO-a same su snosile troškove. 

Novinari koji su s piste vojne baze Zemunik 

pratili završnicu vojne vježbe više od 

letova borbenih aviona i simulirane borbe 

dojmilo se NATO-ovo nepoznavanje 

zemljopisa. Na karti na kojoj je bila prikazana 

vojna vježba, za nekoliko hrvatskih 

otoka, primjerice za Svetac i Lastovo, pisalo 

je da se nalaze u Jugoslaviji. Zbog spominjanja 

Jugoslavije, predstavnik NATO-a 

brigadir Joe Oversteet morao je novinarima 

odgovarati na pitanje zna li u kojoj se 

zemlji nalazi. Iako je znao odgovor, tek nakon 

nekoliko sekundi brigadir Joe uspio je 

i pronaći Hrvatsku na karti. Opravdavao se 

i da je karta izrađena u NATO-ovu središtu 

u Napulju te da predstavlja fiktivnu situaciju 

u kojoj je Hrvatska preimenovana u 

“Zemlju vilenjaka”, Slovenija u “Zemlju 

pepela”, a Italija u “Zemlju patuljaka”. Kako 

se među tim bajkovitim zemljama našla 

Jugoslavija, ostalo je nejasno. 

Kosovo je još i na karti i u zbilji u sastavu 

Srbije. Do kada? A što se izbjeglica tiče 

- sve je O. K.” Na poligonu “Eugen Kvaternik” 

u Slunju, multinacionalne jedinice za 

brzo djelovanje NATO-a, u čijem su sastavu 

bili vojnici Italije, Grčke, Španjolske i 

Turske, potpomognuti posadom hrvatskog 

desantnog helikoptera Mi-8, napale su zamišljeno 

pobunjeničko uporište te nakon 

zračne podrške dvaju zrakoplova Harrier 

oslobodile izbjeglice koji su se nalazili u zarobljeništvu 

pobunjeničkih postrojbi. Ruski 

brod “iz međunarodnih voda” špijunirao je 

vježbu NATO-a, prosvjednici u Splitu i Zagrebu 

su upozorili da takve vježbe izazivaju 

ekološke probleme u Jadranskom podmorju 

te su besmislenim nazvali prijetnje 

naših političara koji straše narod potrebom 

ulaska u NATO zbog opasnosti s istoka. 

Policija mirne 

Bosne 

Čelnici glavnih političkih stranaka iz 

Bosne i Hercegovine ponovili su 

nepomirljiva stajališta o načinu provedbe 

reforme policije u toj zemlji, čime je 

propuštena vjerojatno posljednja prilika da 

se ispune uvjeti nužni kako bi ta zemlja ove 

godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i 

pridruživanju s Europskom Unijom. Predsjednik 

Stranke demokratske akcije Sulejman 

Tihić naglasio je da je glavni problem 

bilo neslaganje srpske strane koja se nije 

7


složila s tim da policijskim regijama upravlja 

Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine. 

Visoki predstavnik za BiH Miroslav 

Lajčak, koji je 15. listopada postavio kao 

konačni rok za dogovor o reformi, bio je 

vidljivo razočaran: - Europska Unija je učinila 

svoje, ja sam učinio svoje, a političari 

u Bosni i Hercegovini nisu učinili ništa za 

reformu policije. Mislim da je jasno tko 

ovdje razmišlja o europskoj budućnosti 

zemlje, a tko radi protiv toga. 

Sve je počelo tako što je civilni namjesnik 

Miroslav Lajčak ponudio novi papir za 

reformu policijskih struktura. To je bilo dovoljno 

da se cijela kreacija Bosne i Hercegovine 

koju pravi međunarodna uprava, u 

samo nekoliko dana ozbiljno zaljulja, gotovo 

da se raspadne - podsjeća beogradski 

NIN. Bitka za kontrolu policije traje više 

od tri godine i u osnovi se svodi na pitanje 

da li će Sarajevo imati kontrolu i nad policijom 

u Republici Srpskoj. Lajčak je ovoga 

puta samo prepakirao neke ranije modele 

i predložio da sve policijske strukture 

budu dio Ministarstva sigurnosti BiH, a 

kompromisom nazvao to što je takva policija 

podijeljena u dvanaest regija - jedna je 

Republika Srpska, zatim deset kantonalnih 

i dvanaesta je distrikt Brčko. Suštinski, 

prema njegovu papiru, takvom policijom 

se upravlja, i operativno i financijski, iz Sarajeva. 

Tako bi Republika Srpska izgubila i 

8 

ovu nadležnost, 

mada je po ustavima 

i BiH i RS 

ovo isključivo 

stvar entiteta. 

Očekivala se, dabome, 

negativna 

reakcija iz Banja 

Luke, ali, sasvim 

neočekivano, prvo 

su papir odbili u Sarajevu i to je bio okidač 

da se Bosna i Hercegovina ozbiljno zaljulja. 

Zajedničkom izjavom bošnjački lideri 

Haris Silajdžić i Sulejman Tihić su prvo 

doveli u pitanje što se granice policijskih 

regija uopće poklapaju s granicama entiteta, 

a onda i to što se, eto, jedna regija zove 

po Republici Srpskoj. Usput, našao se tu i 

već uobičajeni arsenal riječi, kao što su nepravda, 

genocid i slično. Namjesnik Lajčak 

bio je preneražen, a onda su se, dan kasnije, 

sve srpske partije oglasile stavom da je 

i za njih prijedlog neprihvatljiv jer je “protiv 

ustava” i ponudile mogućnost kompromisa 

u vidu prijedloga zakona, koji su uputili 

u parlamentarnu proceduru u Predstavničko 

vijeće Bosne i Hercegovine. 

Miroslav Lajčak okrivio je bošnjačkog 

predstavnika u Predsjedništvu BiH Harisa 

Silajdžića i premijera Republike Srpske 

Milorada Dodika kao dvije ključne figure, 

koji uvjeravaju EU da su spremni na 

najteže reforme, ali na terenu miniraju i 

onu osnovnu, reformu policije. Njih dvojicu 

Europska Unija sada vidi kao simbole 

dvaju suprotstavljenih koncepata države. 

Silajdžić želi jaču centralističku državu, s 

minimalnim ovlastima za entitete, dok 

Dodik želi više neovisnost entiteta i slabiju 

centralističku državu. Prijedlog reforme 

policije, koji je Lajčak ponudio, prihvatili 

su Hrvati i oporba, ali su ga Silajdžić i Do- 

BIJEDA KAPITALISTI»KE “DEMOKRACIJE” U HRVATSKOJ 

Z magazin nepodoban! 

(kao što je Novi Plamen bio nepodoban za srpske gazde) 

Velika hrvatska distributerska kuća 

koja izvozi štampu iz Srbije u 

Hrvatsku, nakon tri tjedna razmatranja, 

odbila je distribuirati balkansko 

izdanje znamenitog međunarodnog 

časopisa Z magazin (čiji 

suradnici uključuju Noama 

Chomskog, Roberta Fiska - 

“vjerojatno najslavnijeg stranog 

dopisnika iz Britanije”, kako piše 

New York Times, Johna Pilgera, 

Vandanu Shivu, Waldena Belloa, 

Georgea Monbiota i druge 

vodeće lijeve intelektualce, s 

obrazloženjem (kako nam kažu u 

Z magazine) da je ‘’takva štampa 

nepodobna’’ za njih! Hrvatski Zakon 

o medijima kaže: “Distributeri 

tiska obvezni su utvrditi i objaviti 

na uobičajeni način Opće uvjete 

za distribuciju tiska te ne smiju 

odbiti preuzimanje u distribuciju 

tiska drugog nakladnika koji to 

zatraži i izjavi da prihvaća objavljene 

Opće uvjete’’. Monopol nad 

distribucijom štampe je jedan od 

mehanizama kontrole onoga što 

će ljudi čitati, misliti, raditi. “Na- 

dik odbili. Uslijedila je žestoka reakcija 

Bruxellesa. Olli Rehn, povjerenik EU za 

proširenje, upozorio je BiH da će ostati 

posljednja među državama regije na putu 

prema EU integracijama. 

I dok, daleko od javnosti, međunarodni 

zvaničnici traže grešku u formuli koja se 

zvala “mirna Bosna”, ovdje se s velikim 

zanimanjem očekuje što slijedi na javnoj 

sceni. A policija je važna svima. Nakon 

njene reorganizacije, uslijedila bi reorganizacija 

cijelog pravosudnog sustava i onda 

- cjelokupno unutarnje prekomponiranje 

Bosne i Hercegovine, dakle promjena cijele 

daytonske strukture. Znajući to, Hrvati 

su već izašli sa zahtjevom da hoće svoju 

federalnu jedinicu s jakim nadležnostima. 

Bošnjaci su zajednički predložili Bosnu 

sastavljenu od multietničkih regija koje ne 

bi imale zakonodavne i pravosudne nadležnosti. 

Srbi žele sačuvati Republiku Srpsku 

sa što jačim nadležnostima i zato su 

podržali Hrvate u zahtjevu za njihovu federalnu 

jedinicu, kako bi smanjili pritisak 

na Republiku Srpsku. U tu priču se, dakle, 

ušlo s nepomirljivim konceptima. Nacionalna 

homogenizacija obilježje je stvarnog 

raspoloženja najšire javnosti u cijeloj Bosni 

i Hercegovini. 

Deklaraciju koju je šest lidera potpisalo 

u Mostaru samo načelno dogovara reformu 

policije. I pored “događanja naroda” u 

Banjoj Luci, očekuje se da Bruxelles odobri 

parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i 

pridruživanju. 

Međunarodna zajednica i dalje inzistira 

na očuvanju i poštivanju Daytona. No, priznaju, 

da je Dayton u svoje vrijeme osmišljen 

kako bi se zaustavio rat, a ne kao dokument 

na temelju kojega bi se Bosna i Hercegovina 

trebala integrirati u Europsku 

Uniju. 

Priredio Bojan Mirosavljev 

kon ovdašnje ‘’Future Plus’’, distributerske 

kuće u vlasništvu ozloglašenog 

kriminalca Stanka Subotića, 

to je drugi distributer 

štampe s kojim smo imali skoro 

sličan problem”, kažu urednici 

balkanskog izdanja Z Magazina. 

“Pokušaćemo da nađemo alternativni 

način distribucije našeg časopisa 

u Hrvatsku. U krajnjem 

slučaju, krajem marta svake godine 

održava se anarhistički sajam 

knjiga u Zagrebu, pa će Z magazin 

moći tada da se nabavi.” 

http://fredemfight.net/cms 


PLAMEN

Filip Erceg 

Mogli bismo reći i ovako: SDP 

ili HDZ – svejedno je, ali, kako 

su pred nama najneizvjesniji 

izbori do sada, preciznije bi bilo reći: 

SDP ili HDZ – ne zna se! Naime, HDZ je, 

kao što znamo, na prve višestranačke izbore 

izašao sa prepoznatljivim, i gotovo 

vizionarskim sloganom ZNA SE (a tada 

se doista sve i znalo!), a danas, šesnaest 


PLAMEN 

godina poslije, izlazi sa ponešto modificiranim 

HDZ - ZNA! Ali, što se tiče i SDPa 

i HDZ-a, više se ništa ne zna! Rezultati 

istraživanja javnog mnijenja mijenjaju se 

iz dan u dan, a SDP je po anketi Jutarnjeg 

lista i HTV-a od 25. rujna bio svega 2,1% 

ispred HDZ-a. Pa ipak, SDP je sada jači 

nego ikada, ali ni HDZ nije ništa slabiji. 

Te dvije stranke imaju svoje stalno biračko 

tijelo, koje se u postocima kreće od 25 

do 35%, i čovjek doista ne zna što bi se to 

izbori 2007. 

P O L I T O L O © K A A N A L I Z A P R E D S T O J E ∆ I H I Z B O R A 

SDP ili HDZ 

Ne zna se! 

trebalo dogoditi u dogledno vrijeme, 

možda Svjetska Revolucija, pa da neke 

druge dvije stranke zamijene ovaj oligopol. 

Da, oligopol je prava riječ, jer suvremene 

tzv. catch all stranke sve više liče 

na privredna poduzeća, a kao što znamo, 

poduzeća mogu biti mala, velika i srednja 

(usput rečeno, naše se stranke uglavnom 

zalažu za malo i srednje poduzetništvo!), 

a na političkom tržištu male i srednje 

stranke brzo padnu u stečaj. U Hrvatskoj 

9

izbori 2007. 

je registrirano preko 100 političkih stranaka, 

a na prethodnim parlamentarnim 

izborima, samo ih je 15, što samostalno, 

što u koaliciji, prešlo izborni prag. (S tim 

da ponekad jednu stranku u Saboru 

predstavlja samo jedan saborski zastupnik 

ili zastupnica, pa tako, na primjer, 

Vesna Škare – Ožbolt pod firmom DCa, 

zastupa samu sebe). Dakle, ta mješana 

salata od stotinjak stranaka i strančica kiseli 

se od izbora do izbora, a onda u vrijeme 

predizborne kampanje, građani imaju 

priliku na 5 minuta (jer po izbornom 

zakonu, svi imaju pravo na svojih 5 minuta 

slave!) degustirati tu hrvatsku turšiju. 

Kada počne predizborna kampanja (a 

ta kampanja nikada i ne završava!), građani 

bi iz protesta trebali izaći na balkone 

(kao građani Miloševićeve Srbije za vrijeme 

prikazivanja Dnevnika), i lupajući 

sa kuhačama u lonce, izraziti tako svoje 

nezadovoljstvo. Jer ta predizborna kampanja, 

nije ništa drugo, nego jedna kakofonija, 

koja toliko zaglušuje da je gledateljima 

bolje začepiti uši, ili prebaciti TV 

program na „Big Brother“ ili „Ponos Ratkayevih“, 

jer od predizborne kampanje 

zbilja nema veće sapunice. U toj se salati 

na dnu kace nalaze razne stranke egzotičnih 

naziva, poput Abecede demokracije, 

Demokratske kneginečke stranke do Hrvatskog 

zvona i Stranke pravične demokracije 

(nedavno je Predrag Raos izdao 

knjigu Naprijed – nazad, u kojoj ismijava 

stranačke programe, a vodeća mu je Hrvatska 

Stranka Svih Onih Koji Su Razgovarali 

O Tome Da Su Bili Na Televiziji!), 

a ti njihovi lideri (sve odreda generali bez 

vojske), te Mesije, koji nemaju u svojim 

središnjicama ni telefon ni fax, ali zato 

kao kakvi mađioničari imaju u rukavu 

odgovore na sva pitanja, od smanjivanja 

nezaposlenosti, preko reforme pravosuđa, 

do globalnog zatopljenja, obećavaju 

brda i doline, a od tog bućkuriša, čovjeku 

je već muka. Doista, ta predizborna kampanja, 

koja službeno traje tri tjedna, samo 

je jedna degutantna farsa, jer građani su 

uglavnom odlučili za koga će glasati, i taj 

je karneval (sa svojim karuselom na kojem 

se svi mi okrećemo!) suvišan. No, 

sve bi se još nekako moglo prežvakati, da 

ta kampanja ne košta, i to izuzetno mnogo, 

i da je mi građani ne plaćamo iz svo- 

10 

jeg džepa. Po vlastitim procjenama, velike 

parlamentarne stranke potrošit će između 

60 i 100 milijuna kuna na jumboplakate, 

reklamne spotove, i žderačinu i 

pijačinu, koja se u našem uljudbenom žargonu 

zove domjenak. 

Kuda plovi Zvonimirova 

lađa? 

Na prethodnim je izborima, dakle, izborni 

prag prešlo svega 15 stranaka, a kako 

stvari stoje, taj će prag na ovim izborima 

preći još manji broj (možda 7-8). Za 

ogromnu većinu, taj je izborni prag (kojeg 

mi politolozi 

stručno 

zovemo 

„prohibit 

i v n a 

klauzula!) 

jedna magičnalinija, 

crta, 

koja dijeli 

duboko 

more od 

atmosfere, a u tom moru sve sami neplivači, 

koji se dave, pa samo na trenutak izrone 

glavu kako bi udahnuli zraka, sitne 

ribe koje se žele pošto-poto ukrcati na 

Zvonimirovu lađu. A kuda plovi ta naša 

Zvonimirova lađa? U Europsku Uniju, u 

NATO-pakt, u dužničko ropstvo (uostalom, 

sve više ta posada podsjeća na roblje, 

koje okovano lancima vesla po nemirnom 

Jadranskom moru)... 

Lenjin je uvelike bio u pravu kada je 

tvrdio da postoje samo dvije velike poli- 

„Stvar je u tome da Visoku Politiku spustimo 

sa Markovog trga u Ilicu, u radnu zajednicu, 

tamo gdje ljudi provode većinu 

svojeg radnog dana“ 

tičke stranke: Kapitalistička i Proleterska, 

a u našem slučaju, ta Kapitalistička 

trebao bi biti HDZ, a Proleterska pak 

SDP, ali ništa nije crno-bijelo, pa ni plavo 

nije uvijek plavo (već ponekad i crno), a 

ni crveno nije uvijek crveno (već sve češće 

i žuto). Naše se društvo amerikanizira, 

pa slijedom toga, i politička scena bipolarizira. 

I nije uopće problem u tome da 

postoje republikanci i demokrati, neka 

postoje, i neka ih đavo nosi, već u tome, 

što mi ne znamo tko u određeno vrijeme 

ustvari štiti kapitalističke interese, a tko 

radnička prava. Čovjek je zbunjen, a opet 

ima tu neku psihološku potrebu da sve trpa 

u posebne ladice (Pa zar i Salvador 

Dali nije bio osjednut freujdovskim ladicama?). 

Naime, iako SDP nije stranka istinske 

ljevice, građani će iz sto i jednog 

razloga (možda samo zbog naziva, koji 

tradicionalno upućuje na ljevicu), strpati 

tu stranku u lijevi pretinac. Ljudima je tako 

lakše, tako se lakše snalaze, jer u čovjekovoj 

je prirodi da kaos dovodi u red, a 

ovo na našoj tzv. političkoj sceni, nije 

ništa drugo, nego kaos. Kada domaćica 

vidi razbacane stvari po stanu, počet će ih 

stavljati na svoje mjesto, a veliko spremanje 

predstoji i na našoj političkoj sce- 

ni. Potrebna je jedna velika metla da sve 

te figure i spodobe pomete jednom za 

svagda. 

Politička scena se bipolarizirala, a 

kampanja pak personalizirala. S jedne 

strane, ta je personalizacija loša stvar, jer 

u prvi plan (na uštrb političkog programa) 

izbija image kandidata, ali s druge 

strane, ona je nužna posljedica gubitka 

ideološkog identiteta relevantnih političkih 

aktera. Kako mi ustvari više ne vidimo 

prirodnu razliku, u ovom slučaju, između 

HDZ-a i SDP-a (uostalom, ne kažu 

ljudi zalud: „ma svi su oni isti”!), onda su 

tzv. spin doktori dužni proizvesti umjetnu 

razliku. Drugim riječima, kako su stranački 

programi slični ili čak identični, jer 

svi obećavaju bolji život (nitko neće obećati 

gori život!), a taj program treba netko 

konkretan implementirati (jer u protivnom 

ostaje mrtvo slovo na papiru), tako 

se birači identificiraju sa stranačkim liderima, 

a ne sa stranačkim programima. 

Uostalom, tzv. običnom čovjeku puno je 

lakše uočiti nečiju vanjštinu (kako se tko 

oblači i je li zgodan), nego dubinu njegovih 

stavova. Pa, molim vas, a tko uopće 

čita te dosadne stranačke programe, i koga 

to uopće zanima, osim političke analitičare 

i profesore s Fakulteta političkih 

znanosti (koji žive od izbora do izbora, i 

koji ovih dana na televiziji svako malo, 

neki od njih vezani i ugovorom, komentiraju 

predizbornu kampanju!). Evo, ilus- 


PLAMEN

tracije radi, ja ću zbrda-zdola navesti nekoliko 

HDZ-ovih i SDP-ovih predizbornih 

obećanja (koja se doista mogu pročitati 

u njihovim predizbornim programima), 

ali neću naznačiti koje je čije, kako 

bi lakše uočili tu sličnost; (Stranka A): 

uključivanje Hrvatske u strateške energetske 

projekte EU, pokretanje proizvodnje 

obnovljivih izvora energije i smanjivanje 

ovisnosti o fosilnim gorivima,obvezno 

srednjoškolsko obrazovanje, internetizacija 

zdravstvenog sustava, efikasnija 

naplata poreza, dovršenje restruktuiranja 

javnih i državnih poduzeća, dovršetak 

reforme pravosuđa i javne uprave, 

punopravno članstvo u EU i NATO paktu...(Stranka 

B): povećanje domaće proizvodnje, 

ubrzani razvoj energetskog sektora, 

razvoj transporta, osobito željezničkog, 

poticanje ekološke proizvodnje i obnovljivih 

izvora energije, uklanjanje zapreka 

za povećanje proizvodnje u pojedinim 

poduzećima, plaćanje poreza prema 

ekonomskoj snazi, ulazak u EU i NATOpakt... 

Eto, i kako da se u svim tim frazama 

snađe prosječno obrazovani čovjek, 

koji na izborima treba odlučiti za koga će 

„glasovati“. A tako je i sa ostalim strankama: 

sve same parole, parole, parole, pa 

stoga i ne čudi što se kampanja personalizira. 

Jer, istina je da samo ljudi mogu 

provesti određene programe (npr. socijalizam 

je u teoriji humana ideja, ali su u 

praksi pojedini ljudi tu ideju dehumanizirali!), 

a svi smo mi od krvi i mesa. No, tu 

je još nešto posrijedi! Personalizacija ima 

dvojaki karakter, ona je, s jedne strane rezultat 

sveopće individualizacije u suvremenom 

neoliberalnom društvu, a s druge 

pak, personalizacija je rezultat neprevla- 


PLAMEN 

danog kolektivizma (posebno u našem, 

još uvelike rodovsko-plemenskom društvu); 

tako je Sanader = HDZ, a Milanović 

= SDP, a o manjim strankama da i ne 

govorimo (one bi bez svojih lidera ostale 

potpuno anonimne): HNS = Vesna Pusić, 

HSLS = Đurđa Adlešić, a i danas je, na 

primjer, SRP još uvijek Šuvareva stranka. 

Valjda je u čovjekovoj prirodi da ispred 

sebe mora imati nekoga koga će i 

kamenovati i kovati u zvijezde, pa je tim 

više tzv. kolektivna krivnja (npr. „Svi 

smo mi Norac“!) u svojevrsnoj antinomiji 

sa individualnom odgovornošću (koju 

mi danas zovemo personality). 

Lijeva i desna 

skretanja 

Podjela na „ljevicu“ i „desnicu“ smatra 

se već odavno prevladanom i u zapadnoj 

Evropi i u svijetu, iako se o tome može 

raspravljati, ali svakako stoji da je kod 

nas i HDZ imao svoja „lijeva skretanja“, 

kao i SDP svoja „desna skretanja“, pa to 

još samo više zbunjuje. No, odmah valja 

reći da je svugdje danas „centar“ plodno 

tlo (a „močvara“ je uvijek bila plodna) za 

razmnožavanje komaraca, i političkih 

mediokriteta. Dakle, HDZ je u proteklom 

mandatu imao nekoliko, uvjetno rečeno, 

lijevih poteza: koaliranje sa Srbima (iako 

je to bila jedna jalova koalicija), koje 

SDP-u iz kalkulantskih razloga nije padalo 

na pamet, povrat duga umirovljenicima 

(koji su prije bili opljačkali, iako nije 

vraćen sav iznos), suradnja s Haagom i 

izručenje Gotovine (kao što znamo, bivša 

koaliciona vlast je odugovlačila sa suradnjom), 

besplatni udžbenici za učenike osnovne 

i srednje škole... S druge strane, 

SDP je u svoje vrijeme povlačio neke 

desne poteze: donošenje neoliberalnog 

Zakona o radu (pa čak i slanje policije na 

radnike Željezare Sisak), rasprodaja 

„obiteljskog srebra“ i privatizacija Plive, 

Ine i dr. poduzeća, slučaj „Viktor Lenac“, 

donošenje pamfletske Deklaracije o Domovinskom 

ratu, formiranje komisije za 

istraživanje komunističkih zločina (koja 

nikada nije obavila svoj posao, jer su ti 

zločini naravno vrlo dvojbeni)...Onaj Sanader 

sa splitske rive je „desni“ Sanader, 

izbori 2007. 

a Sanader koji dozvoljava Glavaševo suđenje, 

to bi valjda trebao biti neki drugi 

Sanader? Premijerski kandidat SDP-a 

Ljubo Jurčić sluša Thompsona i poru- 

„Kako se oko slobodnog tržišta kod nas 

postigao konsenzus, onda je logično da 

ekonomija, svedena na visinu porezne stope, 

nije više nikakvo ideološko pitanje“ 

čuje: „Ne srpskom kapitalu”!, ali on je 

valjda i pored toga „socijaldemokrat“. 

Sve je to jedan kaos, a nama treba red, jedan 

mentalni red (i naravno rad i disciplina!). 

Predsjednik Mesić, GONG, Crkva, ovi, 

oni, svi pozivaju građane da 25. studenog 

izađu na izbore i da preuzmu stvar u svoje 

ruke, a čovjek ustvari nije pametan, da 

li da izađe na te izbore ili da ne izađe. 

Ako ne izađe, onda tobože nije odgovoran 

građanin, onda prepušta drugima da 

odlučuju umjesto njega (a svaki glas je 

vrijedan). Ako pak izađe, onda svojim izborom 

daje legitimitet onima koji ovu 

zemlju već desetljeće i pol sistematski 

uništavaju. No, to je tako, a jedno je sasvim 

sigurno: ako želiš biti građanin, onda 

ti ne preostaje ništa drugo, nego da svake 

četiri godine izađeš na izbore, jer buržoaska 

politička demokracija u nekom užem 

smislu i ne znači ništa drugo, nego 

„birati i biti biran“. 

Ustvari, kada malo bolje razmislimo, 

ta je buržoaska demokracija šuplja kao 

švicarski sir (George Byron nije bio sasvim 

u krivu, kada je zapisao, „da je demokracija 

najveće zlo izmišljeno na 

ovom svijetu”). Znamo da demokracija 

nije neko idealno društveno uređenje, ali 

posredna demokracija pokazuje svoje ozbiljne 

manjkavosti. Osim što je to „demokracija 

bez naroda“ (Maurice Duverger), 

jer o svim bitnim životnim pitanjima 

ne odlučuje narod, već politička elita, 

otuđena od naroda, to je i „demokracija 

bez većine“, jer najčešće vlast formira relativna 

većina (pa se tako većina od 80% 

podvrgava manjini, za koju je, na primjer, 

glasalo 30% punoljetnih građana). No, 

nije ni to najveći problem! Problem je u 

tome što vi ustvari ne znate za koga ste 

glasali, i kome je na kraju taj vaš glas pripao. 

Primjera radi, vi ste uvjereni ljevičar 

i vi želite glasati za SRP, ali, ako SRP ne 

uđe u parlament, vaš će glas po D’ Hondtovoj 

metodi biti raspodijeljen između 

najjačih stranaka (od prve naniže). Što to 

znači? To znači upravo to, da vi jeste gla- 

11

izbori 2007. 

sali za SRP, ali da vi niste glasali za SRP, 

jer je vaš glas pribrojen HDZ-u ili SDPu! 

No, krivac nije gospodin D’ Hondt, jer 

gospodin D’ Hondt nije političar, nego 

matematičar, već kapitalistički sistem, 

koji je demokraciju sveo na matematičku 

formulu. O političkoj trgovini i „kupoprodajnim 

ugovorima“ na lokalnoj razini, 

da i ne govorimo, pa toga smo svjedoci 

svaki dan! Kupovanje glasova, prijelazi 

iz jedne u drugu stranku, nagodbe, pogodbe, 

sve to ide u radni staž, i sve je to 

sastavni dio naše političke kulture. Vi 

glasate za Peru Perića, jer želite sa vlasti 

svrgnuti Matu Matića, a onda, na trećoj 

sjednici Županijske skupštine Mate Matić 

kupi Peru Perića (a zauzvrat mu obeća 

mjesto u Nadzornom odboru firme u stečajnom 

postupku), i pomoću njega osigura 

koalicijsku većinu. I sada se vi žalite! 

A kome? Peri Periću? Mati Matiću? Stipi 

Mesiću ili možda D’ Hondtu? 

No, tu je i još jedan specifično hrvatski 

problem, koji se zove Dijaspora! Naime, 

dijaspora po ustavnom zakonu ima pravo 

glasa i svoju posebnu izbornu jedinicu. A 

zašto dijaspora ima pravo glasa, i tko je 

uopće ta dijaspora? Odgovor je vrlo jednostavan: 

dijaspora ima pravo glasa, jer 

glasovi dijaspore trebaju jednoj političkoj 

stranci (konkretno HDZ-u), kako bi osvojila 

više mandata, a ti ljudi iz dijaspore, to 

nisu naši asimilirani iseljenici iz Australije 

ili Novog Zelanda (koji uglavnom i ne 

izlaze na izbore!), već prije svega Hrvati 

iz BiH, koji po pravilu „glasuju“ isključivo 

i samo za svoj jedini i vječni ‘ADZ 

(naime, bosanski Hrvati u izgovoru gutaju 

slovo H). Nositelj ‘ADZ-ove liste u 11. 

izbornoj jedinici je ministar znanosti, naš 

slavni genetičar Dragan Primorac, kojem 

po svemu sudeći više leži izborni, 

nego genetički inženjering (tzv. gerimandering). 

Jašta bolan, jašta i svašta, jer ta 

dijaspora koja u Hrvatskoj ne plaća porez, 

može tako odlučiti o ishodu izbora. 

Oni su, da se malo našalimo, kao predsjednik 

Mesić, svojevrsni „jezičac na vagi“. 

Dakle, o našoj sudbini ne odlučuju 

samo MMF i Svjetska banka, nego i naša 

braća ‘Rvati, koji će i ovaj put disciplinirano 

izaći na biračka mjesta. S tim da na 

te iste izbore još uvijek ne mogu izaći Srbi 

iz Hrvatske, koji danas žive u „ničijoj 

zemlji“, jer izbjegli Srbi nisu hrvatska dijaspora. 

A zašto? Čik pogodi zašto! 

12 

Politika postavljena 

naglavačke 

Čovjek si doista mora postaviti pitanje: 

a zašto uopće izaći na te izbore, kada ti 

izbori ne rješavaju, a niti mogu riješiti 

moj konkretni slučaj (a takvih je konkretnih 

slučajeva jedan dosije Zavoda za 

zapošljavanje). Naime, Politika je „od 

stoljeća sedmog“ postavljena naglavačke, 

i umjesto da se mi bavimo politikom, 

politika se bavi nama. Stoga nije nikakvo 

čudo što naš tzv. obični čovjek rezonira u 

stilu: „a kaj se meni ti izbori dotikavlu, 

kad ja ionak tu nikaj ne’ mrem promeniti....“, 

jer to je zdravi seljački rezon, koji 

ima logike. Zbilja, što se jednog radnika 

u Kerumu tiče tko će pobjediti na izborima, 

kada on živi i radi u sferi privatnog 

vlasništva, a sfera privatnog vlasništva je 

kao eksteritorijalna „slobodna poduzetnička 

zona“ izolirano od države. Drugim 

riječima, privatno poduzeće je paradržava, 

strogo hijerarhijski ustojena, koja 

ima svoju Vladu u vidu Uprave, i direktora 

kao premijera, a u našem slučaju, taj 

premijer je gospodin Željko Kerum, koji 

po Zagrebu ruši kulturne objekte (tvornica 

Nada Dimić!). Prema tome, što se 

tiču jednog radnika zaposlenog u toj paradržavi 

(koji umjesto pasoša u džepu 

nosi radnu knjižicu) izbori na državnoj 

razini, kada on zna da na tim izborima 

neće doći do promjene „proizvodnih odnosa“, 

jer niti jedna relevantna politička 

stranka ne zadire u privatno vlasništvo, 

koje je - prosim lepo - sveto i neotuđivo. 

Dakle, što se jednog običnog Malog 

Čovjeka tiče Visoka Politika? Savršeno 

ništa! Nama ne treba napuhani balon pun 

fraza koji lebdi visoko iznad naših glava 

kao dilidžistan, da bi se onda svake četiri 

godine srušio i eksplodirao, nama treba 

politika svakodnevnog života, politika 

koja se neposredno, ovdje i sada, bavi 

s nama, ali i mi s njom. Stvar je u tome 

da Visoku Politiku spustimo s Markovog 

trga u Ilicu, u radnu zajednicu, tamo gdje 

ljudi provode većinu svojeg radnog dana 

i gdje troše većinu svoje radne energije, 

jer samo će tada Politika prestati dubiti 

na glavi kao afrička ptica. 

Dobro, ako se ti izbori ne tiču nas, a 

ipak nas se tiču koliko – toliko, koga se 

onda uopće tiču? Pa prije svega onih koji 

se na njima bore za vlast, dakle, tiču se 

same političke elite! Naime, kako je u 

kapitalizmu politika infantilna u odnosu 

na ekonomiju, onda izbori i ne služe za 

ništa drugo, nego za smjenu stare i regrutaciju 

nove političke elite. Jer ta politička 

elita živi od politike kao što kapitalisti 

žive od biznisa, s tim da i jedni i drugi 

žive na uštrb građana. Kapitalisti su naravno 

iznad političara, ali im političari 

trebaju, tako da oni zajedno tvore posebnu 

klasu, koja svoju vlast naziva liberalnom 

demokracijom. I to je cijela priča. 

Gospodarski programi: 

4 x 4 i 3 x 7 

No, vratimo se mi našim izborima. Puno 

je tu stranaka koje su poletile visoko 

(a znamo za onu: tko visoko leti, nisko 

pada!) kao onaj balon pun fraza, i puno 

je tu raznih obećanja. Svi imaju odgovore 

na sva pitanja, svi znaju kako izvući 

Hrvatsku iz krize, svi su izvadili na stol 

svoj spisak muzičkih želja. Svi bi da pjevaju, 

a nitko nema sluha: Sanader, Milanović, 

Čačić, gospodin Friščić i gospođa 

Adlešić, kandidat X i kandidat Y, 

svi listom znaju da treba povećati proizvodnju, 

jer da bez povećanja proizvodnje 

nema otvaranja novih radnih mjesta, a da 

bez otvaranja novih radnih mjesta nema 

povećanja mirovina, odnosno, da bez povećanja 

proizvodnje nema povećanja stope 

rasta, a da bez povećanja stope rasta 

nema povećanja izvoza, odnosno, da bez 

povećanja proizvodnje nema smanjivanja 

vanjskog duga, a da bez smanjivanja 

vanjskog duga nema rasta štednje...I tako 

dalje, i tako bliže, i sve tako, a na kraju 

nikako. Naime, ta je proizvodnja postala 

čarobna riječ, ključ koji otvara sve brave. 

No, ta je proizvodnja ustvari jedna naknadna 

pamet! Nakon što smo zemlju tako 

sramotno opljačkali i deindustrijalizirali, 

sada cmizdrimo nad njom kao udovica 

nad pokojnikom, i pričamo o tome 

kako je treba reindustrijalizirati. Ma nemoj 

te, tko bi rekao! 

A tko će pokrenuti proizvodnju? Mali i 

srednji poduzetnici? Malo morgen! Čak i 

kada bi se upustili u proizvodnju, gdje bi 

prodali svoje proizvode? Mali se proizvođači 

na svjetskom tržištu ne mogu no- 


PLAMEN

siti sa velikim kompanijama (kao ni male 

stranke sa velikim). Uostalom, ne kaže 

narod uzalud, da se teško s rogatima bosti! 

Strani investitori? Kako da ne, samo 

kada bi se šalili! Strani investitori žele 

odavde isisati kapital, a ovdje zaposliti 

jeftinu radnu snagu, koja je konkurentnija 

nego na Zapadu, s tim da stranom kapitalu 

ne odgovara visoki porez (oko kojega 

se vodi velika bitka između HDZ-a 

i SDP-a), a bez poreza država ne može 

osigurati socijalnu stabilnost. Dakle, 

strani investitori bi išli ili na snižavanje 

cijene rada u Hrvatskoj ili na uvoz radne 

snage iz Albanije, Rumunije, Bugarske i 

drugih zemalja. Pa tko onda može pokrenuti 

proizvodnju? O tome se ne govori, 

jer je odgovor logičan. Naime, odgovor 

je Država! No, kada je tu državu samo 

onako usput, gotovo sramežljivo, spomenuo 

SDP, odmah ga je HDZ optužio da 

promovira „socijalističko planiranje“. 

Kakva država! Fuj! Što će nam država! 

Mi se devedesetih nismo borili za svoju 

državu, nego za strane investicije! Država 

je loš gospodarstvenik, a dobar gospodarstvenik 

je gospodin Kerum...Međutim, 

kako god stvari postavili, ovako ili 

onako, i kako ih god promatrali, s lijeva 

ili s desna, uvijek ćemo doći na isto, jer 

jedino Država kao Republika koja štiti 

opće društvene interese može pokrenuti 

razvoj ove naše posrnule privrede. Ali, 

danas kada tobože imamo državu, nitko 

nema, što bi Dalmatinci rekli – force (da 

ovom prilikom ne upotrijebim jedan 

prostiji izraz!) reći, da jedino država 

može pokrenuti razvoj. Svi se žale da je 

uvoz konstantno veći nego izvoz, ali nitko 

nema hrabrosti, a i ne želi, uvesti 

uvozne carine (kako bi zaštitio domaću 

proizvodnju), jer onaj koji bi to predložio, 

taj bi se opako ogriješio u deset zapovijedi 

Slobodnog Tržišta. Onaj pak koji 

bi predložio nacionalizaciju strateških 

gospodarskih grana, taj bi automatski bio 

ekskomuniciran iz naše Liberalne Crkve, 

jer svatko tko poziva na državni intervencionizam 

(koji, by the way, nije socijalistička, 

nego kapitalistička umotvori- 


PLAMEN 

na), taj nije normalan (a i nije), taj je 

idiot, budala, nacionalist (a danas je najlakše 

nekoga proglasiti nacionalistom!), 

heretik (kojeg treba spaliti na lomači), 

smeće, koje treba reciklirati i odložiti na 

historijskom smetlištu. 

SDP je počeo dobro, najavljujući u 

svom programu 4 x 4 model gospodarskog 

rasta, po kojem bi u svakoj od glavnih 

hrvatskih regija trebalo „izgraditi fizičku 

i institucionalnu infrastrukturu za 

najmanje četiri djelatnosti koje stvaraju 

dodatnu vrijednost, a zatim stvoriti uvjete 

za razvoj najmanje četiri kompanije u 

svakoj od četiri djelatnosti”, ali se ubrzo, 

nakon žestoke kritike od strane HDZ-a 

utišao, pa ćemo vidjeti ako osvoji vlast, 

hoće li biti nešto od toga. Inače, SDP je 

dobro startao najavljujući i porez na kapitalnu 

dobit (istraživanja pokazuju da 

taj porez podržava čak više od 60% građana), 

ali je, kako se čini, nakon tendeciozne 

Sanaderove kritike, pomalo korigirao 

svoje obećanje. (S tim da ovdje treba 

reći, da ni HDZ u svom mandatu nije 

ukinuo, iako je najavljivao, izuzetno visoki 

PDV, a ni da SDP za svoje koalicione 

vlasti nije uveo progresivne poreze, 

tako da ne znamo, tko će održati svoje 

obećanje?) 

U začaranom krugu 

Svi se mi nalazimo u jednom začaranom 

krugu, i plešemo u „centru“ (oko 

vatre) kao opčarani Indijanci u transu, a 

nitko ne zna kako izaći iz tog kruga. Doista, 

kako izaći iz tog paklenog kruga? 

Ako uvedemo uvozne carine, isključit će 

nas iz WTO-a. Ako želimo u EU, slobodno 

tržište je pravilo number one. Ako bi 

išli na nacionalizaciju, sutra bi nam uveli 

sankcije. Ako idemo na deprecijaciju 

kune, ruši nam se kreditni sistem (a kod 

nas ljudi žive na kredit). Ako je više turista 

u sezoni, povećava se negativna 

platna bilanca (više se uvozi, jer stranci 

kupuju stranu robu). Ako želimo povećati 

mirovine, moramo smanjiti plaće (jer 

je neodrživ omjer jedan zaposleni na jed- 

izbori 2007. 

nog umirovljenika). Ako želimo održati 

socijalni mir, moramo ga kupiti javnim 

zaduživanjem. Ako pak želimo vraćati 

vanjski dug, moramo rezati javnu potrošnju 

(a to uzrokuje socijalne nemire). Hrvatska 

je jedan apsurd. Mi imamo veliku 

nezaposlenost, preko 12%, a govorimo o 

tome, kako treba uvoziti radnu snagu. A 

zašto je treba uvoziti? Zato što je zemlja 

pred demografskim slomom, pa u nekim 

regijama uopće nema mladih, koji su 

radno sposobni, a kamoli visoko kvalificiranih 

(naime, Hrvatska je prva u Evropi 

po odlijevu mozgova: svaki treći diplomant 

želi napustiti Hrvatsku), ali i zato, 

što je uvozna radna snaga jeftinija, pa 

to opet odgovara i domaćem i stranom 

kapitalu. Vanjski dug je veći od 80 milijardi 

kuna, ali to još za naše političare nije 

alarmantno. Čak i Ljubo Jurčić kaže: 

„Hrvatska za sada nije u dužničkoj krizi“, 

a SDP najavljuje i daljnje zaduživanje, 

kako bi pokrenuo tzv. greenfield investicije. 

Međutim, ići na vanjsko zaduživanje, 

kako bi pokrenuli investicije je 

suludo, kao što je i suludo uzimati kredite 

kako bi kupili dionice (jer ti kamatna 

stopa pojede profit, kao u ovom slučaju 

dividendu). Uostalom, ne zaboravimo da 

je Jugoslavija zbog duga i pritiska MMFa 

upala u jedan ćorsokak (stabilizacija i 

sl.) iz kojeg više nikada nije izašla. Bez 

rasta nema razvoja (o „razvoju nerazvijenosti“ 

ovom prilikom nećemo govoriti), 

a razvoja opet nema bez proizvodnje. 

HDZ obećava stopu rasta od 7% do 

2010., SDP 8% „ u prvoj godini vlasti“, 

a MMF predviđa da neće biti rasta većeg 

od 4,7% (a s tom stopom, dakle, nema 

razvoja!). Kada smo već kod stope od 

7% koju obećava HDZ, valja reći i da ta 

stranka ima svoju matematičku jednadžbu, 

prilagođenu za pučkoškolce, a koja 

glasi: 3 X 7. (Pored rasta od 7%, oni tako 

najavljuju smanjenje nezaposlenosti 

za 7% i 7 razvojnih projekata na društvenom, 

gospodarskom i infrastrukturalnom 

planu!). 

Ipak, ima jedna stvar u gospodarskom 

programu HDZ-a, zbog koje bi se tu 

stranku moglo nazvati „strankom opasnih 

namjera“. Naime, HDZ obećava da će 

umirovljenicima omogućiti dodatni rad 

uz zadržavanje mirovine. Pa to je skandalozno! 

HDZ bi, dakle, ljude već u podmakloj 

trećoj životnoj dobi natjerao da i dalje 

rintaju, a mlade, koji po prvi put traže 

posao, njih bi ostavio na Zavodu za zapošljavanje 

da pričekaju dok „penzići“ ne 

umru. Ako zbog ničeg drugog, onda barem 

zbog toga, i zbog poreza na kapitalnu 

dobit, građani na ovim izborima treba- 

13

izbori 2007. 

ju glasati za SDP (uostalom, u 

toj je stranci ipak manje nacionalista, 

a i više je sposobnih kadrova), 

iako između SDP-a i HDZ-a 

nema suštinske razlike. 

Što daje posebni pečat ovoj 

predizbornoj kampanji? Pored 

očite bipolarizacije, mnogi će 

uočili, da u ovoj kampanji, od 

kad smo izašli iz „mraka“ na 

„svijetlo“ po prvi put dominiraju 

ekonomska pitanja. Tobože 

više nismo zaokupljeni tzv. nacionalno 

– ideološkim problemima, 

već kao prava zrela demokracija, 

praktično – ekonomskim. 

Zanimljivo, kao da pitanja 

ekonomije nisu ideološka pitanja 

par exellance. To da li će se 

sve prepustiti slobodnom tržištu 

ili će država preuzeti odgovornost 

za svoje građane, to je prvorazredno 

ideološko pitanje na 

kojem se lome koplja. No, kako se oko 

slobodnog tržišta kod nas postigao konsenzus, 

onda je logično da ekonomija, 

svedena na visinu porezne stope, nije više 

nikakvo ideološko pitanje. 

14 

Sjaši Kurta da uzjaši Murta 

Bilo kako bilo, ovi će izbori, ako ništa 

drugo, napraviti veliku čistku na našoj 

političkoj sceni. Pored SDP-a i HDZ-a, 

visoki izborni prag od 5% neće preći više 

od 7 -8 stranaka. Po svemu sudeći, izborni 

prag prolaze HNS, „zeleno – žuta koalicija“ 

HSS – HSLS (i PGS), HSU, HSP, 

IDS, i vjerojatno Glavašev HDSSB. Dobro, 

tu su još i nacionalne manjine, ali 

njima su ionako osigurane fiksne kvote, 

te zastupnici iz dijaspore. No, krenimo 

redom: HNS se nema čemu nadati, iako 

možda osvoji i 7 mandata, jer birači lijevog 

centra već pušu na hladno, pa će između 

te stranke i SDP-a ipak ići na sigurniji 

izbor. Koalicija između Friščića i Adlešićke 

je tipičan primjer tehničke koalicije. 

To je klasični brak iz interesa. Pa kako 

mogu ići zajedno konzervativci i liberali? 

Pa mogu, što ne bi, kada su u pitanju 

„viši nacionalni interesi“. Hrvatska stranka 

umirovljenika je pak školski primjer 

jedne interesne stranke, a kao što znamo, 

interesne stranke na pojedinim pitanjima 

mogu ponekad mobilizirati značajno biračko 

tijelo (kao u ovom slučaju umirovljenike, 

koji im mogu donijeti čak 6 

mandata). No ta stranka i nije sasvim beskorisna. 

Dapače. Hrvatska stranka prava 

očekuje 10 mandata, a vjerojatno neće 

osvojiti više od četiri. Naime, iako je 

HSP ojačao u proteklih godinu-dvije dana, 

zbog afera u posljednje vrijeme (odlazak 

Rožića i Tadića, slučaj „Gradski 

park“ u Osijeku) pada čak ispod 5%. (Kamo 

sreće da jedna stranke ljevija od SDPa 

može osvojiti toliko glasova, a osim toga, 

HSP ima i nekih stavova, koji nisu 

sasvim neprihvatljivi). Lošem rejtinga 

HSP-a pridonosi i tijesna utrka između 

SDP-a i HDZ-a, jer Sanader otvoreno 

plaši desno biračko tijelo: „Glas za HSP 

je glas za SDP“. IDS, PGS i HDSSB (na 

čijem je čelu osumnjičenik za ratne zločine) 

mogu osvojiti jedan, dva ili najviše tri 

mandata; no to govori samo o tome da je 

Hrvatskoj potrebna regionalizacija i decentralizacija, 

koju ni HDZ ni SDP ne žele 

sprovesti. 

A što je sa ljevicom ljevijom od SDPa? 

Da, zbilja, što je s ljevicom? Ljevice 

nema ni na zvizgu, barem što se tiče istraživanja 

javnog mnijenja, a kako stvari 

stoje, u novi saziv Sabora neće ući niti 

jedna stranka ljevija od SDP-a. Naime, 

ljevica je opet posvađana, a na izbore izlazi 

sa dvije liste: koalicija Ljevica Hrvatske, 

SRP, IDF i HSD i koalicija 

Udružena ljevica (ASH, Hrvatska radnička 

stranka, Nova alternativa, Jadranski 

socijaldemokrati). I ovog su 

puta osobni animoziteti potisnuli opće 

dobro, a to će ljevicu skupo koštati. Jer, 

za koga da glasa zbunjeni ljevičar? Misleći 

da glasa za Ivana Ninića, on će glasati 

za Zlatka Klarića (jer nazivi su slični: 

Ljevica Hrvatske i Udružena ljevica), 

i obrnuto. Tako zavađena, bez razrađene 

izborne koncepcije, ali i kvalitetnijih kadrova, 

ljevica nema neke šanse, a sasvim 

sigurno nije na visini zadatka, a kamoli 

izbornog praga. 

U ovom trenutku, SDP i HDZ su 

poželjne udavače za sve stranke 

koje računaju preći izborni prag. 

HSP bi se rado „registrirao“ s 

HDZ-om, ali ga HDZ gura od sebe. 

Ni Đurđa ne zna koga bi sutra 

uzela pod ruku: Sanadera ili Milanovića 

(doduše, Zoki je mlađi). 

Profesorica Pusić je vjerna svome 

SDP-u, a gospodin Jordan razmišlja 

o sporazumnoj rastavi s HDZom. 

Nacionalne manjine se uvijek 

drže većine, a kako još ne znaju 

tko će osvojiti većinu, tako je sigurnije 

držati jezik za zubima. Sve 

u svemu i HDZ i SDP su „čist’ dobre 

partije“. Naime, nekad se kod 

nas znalo reći za frajle sa velikim 

mirazom da su „čist’ dobre partije“, 

pa ćemo vidjeti tko će kome 

nakon izbora donijeti veći miraz. 

Sve u svemu, na ovim će se izborima 

voditi mrtva utrka između SDP-a 

i HDZ-a, a po zadnjim istraživanjima javnog 

mnijenja (objavljenim netom prije 

zaključivanja ovog broja!), te su dvije 

stranke u dlaku izjednačene: i SDP i HDZ 

osvajaju 30,3% glasova. Koja će stranka 

dobiti mandat za sastavljanje vlade, o tome 

će po svemu sudeći odlučiti postizborne 

koalicije, a to znači: politička trgovina. 

SDP je sa vlasti smijenio HDZ, onda 

je HDZ sa vlasti smijenio SDP, a sada 

će opet, kako se čini, SDP smijeniti sa 

vlasti HDZ, a mi se pitamo: hoće li se 

jednog lijepog dana nešto i promijeniti? 

Zvonimirova lađa je zaplovila u vode liberalne 

demokracije, koja se u našem 

slučaju, kao i u slučaju većine zemalja, 

svodi na onaj dobar stari princip: Sjaši 

Kurta da uzjaši Murta. Ali, nama je već 

dosta i Kurte i Murte, i bilo bi već krajnje 

vrijeme da i jedni i drugi sjaše s naših 

leđa. Jer, nama je već mučno od tih naših 

Poglavica (i Poglavnika), i već nam se vrti 

u glavi od plesa u tom začaranom krugu. 

Ovom narodu treba Netko („o kada bi 

netko mudar stajao na krmi..“), tko će ga 

izbaviti iz tog paklenog obruča, Netko - 

ali tko? 

Napomena! 

Zbog aktualnosti predizbornih tema 

i nedostatka prostora, drugi dio 

filipika Granice privatnog i mogućnosti 

društvenog vlasništva objavit 

ćemo u sljedećem broju. 


PLAMEN


PLAMEN 

J U B I L E J 

10 godina 

Socijalističke 

radničke partije 

Prošlo je deset godina od osnivanja 

Socijalističke radničke partije! Deset 

godina nije puno u odnosu na dugo 

historijsko razdoblje, ali nije ni malo za jedan 

kratki životni vijek. Dugo se razmišljalo o 

osnivanju jedne socijalističke stranke, ali je 

to osnivanje devedestih odgađano, pod izgovorom 

„da još nije sazrelo vrijeme“, no ipak 

je kocka bačena u listopadu 1997. godine. 

Inicijativni odbor za osnivanje SRP-a, u sastavu: 

Stipe Šuvara, Ivan Plješa,Vlado Kapularin, 

Vjekoslav Kukuruzović, Ognjen 

Prica i Emir Lončarić sastao se u Fužinama, 

u kući sada već pokojnog sindikaliste 

Vlade Mihaljevića, i na tom je „povijesnom“ 

sastanku donio odluku o osnivanju partije. 

U početku se dosta razmišljalo o imenu: 

jedni su predlagali naziv Socijalistička partija 

Hrvatske, drugi Socijalistička alternativa, 

a treći pak Komunistička partija, no ipak se 

na kraju većina odlučila za povijesni naziv: 

Socijalistička radnička partija (SRP). Naime, 

tako se zvala prethodnica KPJ, koja je 

osnovana 1919. godine naVukovarskom kongresu. 

Odlučeno je i da se za prvog predsjednika 

kandidira ugledni hrvatski i jugoslavenski 

političar, također sada već pokojni prof. 

dr. Stipe Šuvar, koji će na toj funkciji ostati 

sve do 2004. godine. Osnivačka skupština 

održana je 25. listopada 1997. godine u prepunoj 

dvorani kazališta „Vidra“ , a na početku 

skupa pročitano je i pozdravno pismo 

glumca Rade Šerbedžije. Treba podsjetiti da 

je tada još namrgođeni Tuđman bio živ, i da 

se u zraku još uvijek osjećao miris paleži. Svi 

su još bili pod dojmom raspada Jugoslavije i 

ratnog bezumlja koje je zadesilo ove prostore, 

i SRP se u tom mračnom trenutku pojavio 

kao svjetlo na kraju tunela. U svom uvodnom 

referatu, Šuvar je zaključio svoje izlaganje 

ovim riječima: „Naša partija se pojavljuje na 

hrvatskoj političkoj sceni kako bi jasno i otvoreno 

ukazivala na puteve boljitka hrvat- 

skog naroda i svih koji u Hrvatskoj žive, a u 

kontekstu zbivanja i u Evropi i u svijetu!. 

SRP je u to vrijeme jedina registrirana socijalistička 

partija u Hrvatskoj, a to će dugo i ostati. 

Mnogi su tada sa zebnjom prilazili SRPu, 

a stranka je prvih godina djelovala praktički 

u poluilegali. Ipak, brzo su osnivane organizacije 

po cijeloj Hrvatskoj (u kratko vrijeme 

osnovano je oko 100 organizacija), a SRP 

će prvi puta izaći samostalno i na izbore (3. 

siječnja 2000.), ali ne uspjeva preći izborni 

prag. SRP je od samog početka isticao kontinuitet 

s pozitivnim nasljeđem prošlosti (prije 

svega one socijalističke), ali i diskontinuitet 

sa svime onim što je bilo negativno, a oko 

svoje platforme „socijalizma 21. stoljeća“ 

pokušao je okupiti različite profile ljevičara, 

od socijalista, preko socijaldemokrata (razočaranih 

u SDP) i komunista, do kršćanskih 

socijalista i zelenih. U osnovama programske 

deklaracije stoji da stranka „okuplja one koji 

su za društvenu pravdu i jednakost, a protiv 

ograničenja i diskriminacije, proizašlih iz 

ekonomske eksploatacije, bezobzirnog raspolaganja 

prirodnim resursima, političkog 

monopola, svjetonazorske isključivosti, zloupotrebe 

vlasti, manipulacije ljudima i predrasuda.! 

Od svih stranaka na političkoj sceni 

SRP se jedini izdvojio po svojoj nedvosmislenoj 

osudi svakog nacionalizma, pa tako i 

hrvatskog, a jedini se jasno odredio i prema 

srpskom pitanju u Hrvatskoj. Nadalje, SRP je 

prva stranka u Hrvatskoj koja se odmah na 

početku usprotivila ulasku Hrvatske u NA- 

TO-pakt, a za vrijeme agresije te vojno-političke 

asocijacije na SR Jugoslaviju, SRP je 

jedini podigao svoj glas protiv „humanog 

bombardiranja“ (a organizira i zapaženu manifestaciju 

„Kulturom protiv bombi“). SRP je 

od samog početka za ulazak Hrvatske u Evropu 

rada, jer smatra da ujedinjenju evropskih 

naroda nema alternative, ali je ujedno i 

protiv birokratizirane EU, koja sve više pos- 

Demokratski socijalizam ili ... ROPSTVO! 

izbori 2007. 

taje zaštitnik kapitala. Kao stranka koja svoj 

program bazira na marksističkoj teoriji, i to 

teoriji tzv. stvaralačkog marksizma, SRP istupa 

protiv privatizacije i rasprodaje nacionalnih 

dobara, a već na prvim izborima zahtjeva 

poništenje pretvorbe. No, važno je reći 

da stranka nije isključivo za državno vlasništvo, 

već za pluralizam vlasničkih odnosa, 

što znači da a priori nema ništa ni protiv privatnog 

vlasništva (u ograničenom obliku), iako 

u svom programa stavlja naglasak na društvenom 

vlasništvu kao najhumanijem, ali i 

najefikasnijem „načinu proizvodnje“. Dakako, 

SRP je za političku, ekonomsku i socijalnu 

demokraciju, i za različite oblike neposredne 

demokracije, pri čemu afirmira ideje 

suodlučivanja i samoupravljanja radnika u 

poduzećima. 

U Savjetu SRP-a nalaze se mnoga ugledna 

imena iz javnog života, a neka od njih i javno 

istupaju na izbornim listama. Ipak, SRP u 

svakoj prilici staje na stranu ugroženih i obespravljenih 

radnika, a u zadnje vrijeme sve 

više surađuje i sa sindikatima. SRP ne doživljava 

proslavu 1. maja prigodničarski, već se 

priključuje prosvjednicima i njihovim zahtjevima, 

kao u slučaju TDZ-a. SRP je dva 

puta izašao na lokalne izbore, na kojima osvoja 

i nekoliko vjećničkih mjesta, a 2003. izlazi 

samostalno i na parlamentarne izbore, 

iako ne ulazi u Sabor. Od samog početka, 

SRP je za objedinjavanje svih snaga na ljevici, 

tako da na ove izbore izlazi po prvi put u 

koaliciji sa još nekim lijevim strankama. 

Udruženi smo jači, a SRP se nada da će nakon 

deset godina postojanja, najzad ući u Sabor, 

i postati glas svih onih „poniženih i 

prezrenih“ u Hrvatskoj, koji traže spas! Stoga 

glasajte za SRP, jer socijalizam nije prošlost, 

već budućnost! 

Predsjedništvo Socijalističke radničke partije 

www.srp.hr 

socijalistickaomladina.blog.hr 

15

izbori 2007. 

• Nezaposlenost je naš najveći problem. Koje 

su vaše mjere za rješavanje problema nezaposlenosti? 

Nezaposlenost može riješiti samo novi ekonomski 

model ekonomije brzog razvoja koja jest tržišna, 

ali usmjerava razvoj, gradi vlastitu strukturu iznutra, 

polazeći od domaćih resursa i potreba, ali i 

orjentirana na izvoz, uspostavlja polove razvoja koji 

okupljaju komplementarne djelatnosti koje međusobno 

razmijenjuju, multiplikativni učinci ostaju u 

zemlji što osigurava autodinamizam razvoja bez 

presudne ovisnosti od stranih banaka i centara moći, 

a presudnu ulogu daje investicijama koje u BDPu 

moraju iznositi najmanje 35% koje onda generiraju 

štednju, a ne obrnuto. 

• Što za vas znači radničko 

dioničarstvo? 

Ne previše, osobito ako to dioničarstvo nije zatvoreno. 

U svakom slučaju, to jest jedan oblik socijalizacije 

i bolje je rješenje i za radnike i za društvo 

od klasičnog najamnog rada. 

• Nastaviti ili zaustaviti daljnju 

privatizaciju? 

Energično zaustaviti. Ona je paradigma privredne 

recesije i svekolike kriminalizacije društva. To je 

povijesno zastarijela ideja najmanje pola stoljeća. 

Podržavljena poduzeća i povraćenu opljačkanu 

imovinu treba pretvoriti u društveni kapital i u obliku 

društvenih i mješovitih korporacija vratiti na 

upravljanje zaposlenima. Tako će sadašnja vlasnička 

struktura postati bogatija za još jedan oblik, a to 

je društveno vlasništvo. 

• Vi ste za društveno vlasništvo. Nije li već 

propalo društveno vlasništvo u SFRJ? 

Društveno vlasništvo nije propalo, nego je sru- 

16 

D A S U T R A O S V O J E V L A S T I J E D N I I D R 

ZA KOGA DA GLASA 

Činilo se da će stranke ljevice na ove izbore izaći po prvi put zajedno, ali od zajedništva ništa! Kada je osnovana stranka Ljevica Hrvatske (Ninić- 

Bebić), nekako u isto vrijeme formira se i koalicija “Udružena ljevica” (ASH, SRP, Jadranski socijaldemokrati, Hrvatska radnička stranka, Nova alternativa). 

“Udružena ljevica” poziva Ljevicu Hrvatske u svoje redove, a Ljevica Hrvatske optužuje “Udruženu ljevicu” da se koristi njezinim imenom. 

Dolazi do javnih optužbi između Ninića i Klarića u emisiji “Brisani prostor”, a prijeti se i tužbom. SRP je od početka za udruživanje na programskoj 

osnovi, ali ne pod svaku cijenu, i smatra da je koalicija, a ne jedinstvena stranka optimalno rješenje. Ljevica Hrvatske na kraju ipak želi koalirati s 

“Udruženom ljevicom”, ali pod uvijetom da Klarić odustane od svoje kandidature za premijera. Predsjednik ASH-a to smatra ucjenom, i ne želi ni razgovarati 

s Ninićem. SRP je za kompromisno rješenje, a kako se našao između čekića i natkovnja, pomalo i razočaran u Klarićevo navodno nadmeno 

ponašanje, istupa iz “Udružene ljevice”, i sa Ljevicom Hrvatske, IDF-om i HND-om formira novu koaliciju. No, sada više ni “Udružena ljevica” ne 

ide na izbore pod tim imenom, koje je zakonski zaštitila, jer procijenjuje da bi to samo zbunilo birače. Kako se čini, i ovog je puta “dječja bolest ljevičarstva” 

zarazila neke njezine lidere. Pitamo se, koliko će ih to koštati? Kao što možete vidjeti, programskih razlika između ove dvije koalicije gotovo 

da nema, a da će lijevi birači biti zbunjeni, u to nema sumnje! 

K O A L I C I J A S R P - L J E V I C A H R V A T S K E - I D F - H S D 

šeno prljavim šapama globalnog kapitala i domaćih 

konjokradica. Ali to je samo jedna povijesna epizoda. 

Društvenom vlasništvu pripada budućnost i to 

ne daleka, a uvjetuje je suvremena tehnologija. Ono 

zapravo i nije vlasništvo, nego društveni odnos kao 

okvir za svekoliko oslobođenje, a napose od najamnog, 

robovskog rada koje je za 21. stoljeće naprosto 

sramota. 

• Vi ste za nacionalizaciju. Nije li nacionalizacija 

put u izolaciju? 

Nacionalizaciju je sprovela Tuđmanova država, i 

to za razliku od one 1945. gdje je uzeto manjini i 

dato narodu, ovdje je uzeto narodu i dato manjini na 

kriminalni način. Mi ne želimo nacionalizirati ničiju 

imovinu, samo povratiti društveno i vratiti je na 

upravljanje onima koji su je stvorili. To je i zadovoljenje 

pravde, a i uvjet efikasnog privređivanja, dakle 

napretka. U tom postupku, svaka realno plaćena 

imovina mora biti obeštećena ili u vlasništvu nad 

dionicama ili gotovom novcu. Prema tome, ovdje je 

riječ o dekriminalizaciji i deetatizaciji, a ne o nacionalizaciji. 

• Treba li zaštititi domaću proizvodnju carinama 

na uvoz? 

Kod nas su odjednom svi postali apologete neoliberalizma. 

Izvjesni protekcionizam je više nego 

potreban. Uostalom, njime se služe i SAD i ostale 

razvijene europske zemlje, a nama guraju slobodno 

kretanje roba, novaca i kapitala. Domaću proizvodnju 

ne mora se štititi samo carinama, nego i porezom 

na uvoz, kojim treba stimulirati izvoz.. Tako 

se jednim potezom rješavaju dva problema. 

• Kako rješiti problem negativne platne 

bilance? 

I naprijed navedena mjera ide u tom pravcu, ali 

prava mjera je povećanje proizvodnje orjentirane 

na izvoz. Povećanje proizvodnje i realnog ekonomskog 

sektora u strukturi BDP-a je lijek za sve. Ono 

je uvjet za opću ravnotežu. Treba početi sa realnim 

kursom domaće valute koji je sada precijenjen i sve 

uvozno pojeftinjuje, sputava domaću proizvodnju, 

a izvoz čini manje efikasnim, a onda slijedi planiranje 

odnosno usmjeravanje na proizvodnju, napose 

na izvoz, a potom snažniji investicioni ciklus sa stimulativnim 

kreditima za izvoz. Zajedno sa kontrolom 

uvoza to sigurno vodi u ravnotežu. 

• Treba li jačati poljoprivredne 

kombinate? 

Do sada nitko nije našao bolje rješenje. Agrotehničke 

mjere koje nose produktivnost moguće su na 

velikim površinama, a mogu ih provoditi samo veliki 

sistemi, a to su kombinati u vlasništvu društva. 

Pa nećemo se valjda u 21. stoljeću vratiti kulacima. 

Uz kombinate i seljak postaje proizvođač, samo mu 

treba više pomoći da se opremi i organizira i da nema 

problema sa prodajom svoje proizvodnje. 

• Jeste li vi za uvođenje poreza na kapitalnu 

dobit? 

Naravno, ali ne linearno. Što to treba uopće oporezivati 

ako ne rentu, zaradu bez rada. Treba ukinuti 

poreze na imovinu građana koja čini prosjek standarda, 

a porez plaćati samo na ono što je preko 

prosjeka, odnosno luksuz. Prema tome, porez na 

kapital mora biti osnovni izvor, ali i tu treba cenzusom 

zaštititi iznose koji se ne oporezuju, a to je promet 

ili dobit običnih građana koji prometuju sa manjim 

iznosima i što im služi da malo poboljšavaju 

svoj ionako loš standard. 

• Jeste li za prihvaćanje standarda EU i uopće 

kako gledate na ulazak Hrvatske u EU? 


PLAMEN

U G I B I P R V O P O N I © T I L I P R E T V O R B U ! 

ZBUNJENI LJEVIČAR? 

Za razvoj Hrvatske potreban je izvjestan otklon 

od vladavine multinacionalnog kapitala i to na način 

da putem vlastite privredne strukture dođe do 

autentičnog i autodinamičnog razvoja i za to joj nije 

potrebna EU. Otuda za nas nije primaran ulazak 

u EU. Za nas je primaran autentičan i brz razvoj. A 

što se europskih standarda tiče, njih treba i te kako 

primjenjivati jer oni su uvjet i za autentičan razvoj, 

jer autentičnost nipošto nije izolacija, nego posredna 

zaštita radi ubrzanog razvoja. 

• Što vidite loše u NATO savezu? 

EU i NATO su pupčano povezani. NATO nije 

izolirana nepolitička vojna struktura, već sam društveni 

(kapitalistički) sustav, odnosno njegov vojni 

izraz. On nije vojska naroda, Amerikanaca, Francuza, 

a sutra i Hrvata, u što nas uvjeravaju, već vojska 

bogate svjetske oligarhije, dakle manjine koje 

vladaju u svojim državama i svijetu i koja se mora 

braniti od siromašne većine. 

• Da sutra osvojite vlast, koji bi bio vaš prvi 

potez? 

Ukinuli bi pretvorbu. Donijeli bi Zakon o društvenim 

korporacijama kojima bi upravljali radnici, 

a čiji bi kapital činio sadašnje državne dionice 

(poduzeća) i sva povraćena, nelegitimno otuđena i 

nezakonito stečena imovina u tzv. privatizaciji. 

• Podržavate li ulazak stranog kapitala u Hrvatsku? 

U strateške grane ne smije ulaziti strani kapital, 

a u neke grane samo do 49%. Isto tako, strani kapital 

ne treba preuzimati domaća poduzeća, nego 

se mora usmjeravati u nove pogone. 

• Treba li prekinuti suradnju sa Haškim sudom? 

Samo bi nam još to trebalo. Protiv njega su samo 

oni kojima taj sud puše u šiju. 

• Tuđman je za vas veliki državnik ili negativac? 

Tuđman nije ni veliki državnik, ni negativac, nego 

zločinac. 

• Bolonjski proces dobra ili loša stvar? 

Mimikrija, pomodarstvo. Studenti viču u glas 

“Smrt Bologni”, zar to ne govori sve? 

• Profesionalna vojska ili obavezni vojni rok? 

Profesionalci su plaćene ubojice. Mi sam za općenarodnu 

obranu u primjerenoj varijanti. 

• Trebaju li djeca u državnim školama učiti 

vjeronauk? 

Vjeronauk u školi je klerikalizam. Tu gubi i vjera 

i društvo. Vjera je stvar osobne slobode i ona nema 

što tražiti u školi. 

• Legalizacija lakih droga - da ili ne? 

Ne. 

• Istospolne zajednice - da ili ne? 

Ako dva ljudska bića žele živjeti zajedno, zašto 

im to ne omogućiti. 

• Jeste li za ukidanje 0 promila? 

“0 promila” je jedno od inih bedastoća. 

(Ispred Koalicije na pitanje odgovarao I. Plješa) 


PLAMEN 

1.ODUZIMANJE BESPRAVNO STEČE- 

NE IMOVINE (koja je utvrđena državnom 

revizijom, a takve je 95%) 

• tvornice vratiti radnicima kroz radničku 

participaciju, odnosno dioničarstvo 

• osnivanje fonda od protuzakonito stečene 

imovine čime bi se poticala proizvodnja i zapošljavanje 

2. GOSPODARSKI PROGRAM - stan i 

radno mjesto 

• ekonomski razvoj mora biti usmjeren prema 

izgradnji društva jednakih šansi, prema 

stvaranju jeftine, a efikasne države -što znači 

smanjivanje državnih izdataka, smanjivanje 

poreznih opterećenja i njihova pravedna raspodjela, 

svođenje uloge države na osiguravanje 

ravnopravnih uvjeta privređivanja i pošti- 

vanja zakona i ugovora 

• stanovi za hrvatske 

podstanare financirali 

bi se od sredstava prikupljenih 

od prodaje i 

otkupa stanova, gdje bi 

gradovi davali besplatnu 

zemlju a podstanari 

bi to vraćali kroz infrastrukturu, 

te bi rok otplate 

za takve stanove 

bio 10 godina a m2 500 

E, bez plaćanja poreza 

na priključak 

• radno mjesto- proglašavati 

slobodne zone 

tamo gdje je god to 

moguće 

• zakonski uspostaviti 

sigurnost radnog mjesta 

- vratiti sva prava 

radniku 

• Poticanje brzog razvoja 

onih djelatnosti 

koje imaju ekonomsku 

K O A L I C I J A : A S H - H R S - Z S - J S D S H 

PULSOVO 

ISTRAÆIVANJE 

izbori 2007. 

perspektivu, te smanjivati državnu 

potrošnju u korist osobne 

potrošnje i socijalnih davanja 

3. UMIROVLJENICI- mirovine 

ne smiju biti milostinja, već 

pravo stečeno radom 

• povratak duga umirovljenicima 

(300.000 koji su dobili izračun 

0,0; 170.000 koji nemaju 

pravo nasljedstva i 40.000 obiteljskih 

mirovina) 

• reforma mirovinskog sustava 

• ukidanje saborskih mirovina i 

naknada sabornicima 

4. ZDRAVSTVENI SUSTAV 

• hitna zdravstvena reforma kojom će se prekinuti 

komercijalizacija zdravstvenih usluga i 

omogućiti svima pravo na zdravstvenu zaštitu 

• svim zdravstvenim djelatnicima poboljšati 

uvjete rada i egzistencijalne uvjete 

5. EUROINTEGRACIJE I NATO SAVEZ 

• negativan stav prema ulasku u EU i NATO 

savez 

• za raspisivanje referenduma o ulasku u 

NATO 

6. BORBA PROTIV KORUPCIJE 

7. ZAUSTAVLJANJE PROGRESIVNOG 

SIROMAŠTVA- pravo na socijalnu sigurnost 

i dostojne životne uvjete pripada svima 

Priredio K.Sigizmund 

17

izbori 2007. 

R A Z G O V O R S P R O F . D R S V E T O Z A R O M L I V A D O M , P R E D 

Prvi put na izbore sa svojom listom u 12 izbornoj jedinici izlazi Zajednica 

Srba u Hrvatskoj, koju predvode Veljko Džakula i Svetozar Livada. Što 

to Zajednica Srba u Hrvatskoj zamjera SDSS-u i Miloradu Pupovcu? O 

položaju srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, kao i o raznim drugim temama, 

razgovarali smo s uglednim sociologom i demografom prof. dr. 

Svetozarom Livadom, inače članom našeg Savjeta. 

• Profesore, nedavno ste izabrani za predsjednika Zajednice Srba u 

Hrvatskoj i tom ste prilikom izjavili da je status srpske nacionalne 

manjine u Hrvatskoj nezadovoljavajući, pri čemu odgovornim 

smatrate prije svega državu (tj. aktualnu vlast), ali i SDSS (na čelu 

s Miloradom Pupovcem). No, čime to argumentirate, kada znamo 

da je za Srpsko narodno vijeće iz proračuna ove godine izdvojeno 

3,6 milijuna kuna (milijun kuna više nego lani), a za SKD Prosvjeta 

4,7 milijuna (800 hiljada kuna više nego prošle godine)? Možda 

ipak nije „zlato sve što s´ja“ ili...? 

-Zbog poraznog položaja i antiljudskog stanja Srba, pristao sam da budem 

predsjednik Zajednice Srba u RH. Oni me zanimaju više kao ljudi nego 

kao entitet i nacionalitet, jer na našim nekad zajedničkim prostorima, 

kad si manjina, tretiran si kao manje vrijedan čovjek. Zbog toga bih pristao 

da budem predsjednik zajednice Bošnjaka, posavskih Hrvata, Albanaca, 

Roma, Židova, Kurda, Čečena, Palestinaca i dr. Uostalom, kroz vene 

sam spoznao u mladosti da smo jedan rod. 

Ovdje se dogodio povijesni zločin koji traje i rijetki se kaju i stide, a još 

rjeđi čeznu za katarzom. Nema organiziranog napora za izlazak iz povijesnog 

zločina. Kulturom laži zločin se nastavlja. Nikada u povijesti zločinac 

i žrtva nisu našli rješenje bez trećega. Velim, dakle, da zajednica istinom o 

svom položaju javno progovori. Jer recentna vlast i koalicijski partneri su 

licemjerni i nevjerodostojni. Onemogućavaju čak primjenu vlastitih zakona, 

npr. Ustavnog zakona o manjinama. Pa, kako će? Sanader je habilitirao 

kao etnički čistač splitskog kazališta, „urlikao“: „Svi smo mi Norac!“. 

Za njega vodeći intelektualac Vjeran Zuppa kaže da „laže na pet jezika“. 

Pupovac je habilitirao kao kumrovečki đak, bio predsjednik Lige socijaldemokrata, 

a glasovao je kao odlučujući glas za naziv Sabora iz NDH. Polovina 

nekadašnjih komunista Hrvatske završila je u HDZ-u, pa mu se učinilo 

da ih ona slijedi. To je kolega „umijeće mogućega“ izvan morala i 

principa. Nisu mu dovoljni Srbi u RH, nego poseže i za onima na Kosovu. 

Valjda umišlja da nosi svesrpsku maternicu. Nažalost, u nas nitko u politici 

nije propao pa nam ti tipovi – nagonski političari, dolaze glave. 

Subvencija Srbima u RH prema subvencijama Hrvatima u BiH je kaplja 

vode u oceanu (50 miliona za kulturu Hrvata u BiH, 360 miliona za 

mostarsko sveučilište, preko 280 miliona redovno iz budžeta za tekuće potrebe). 

Pokušajte usporediti! Pri tome imajte na umu da su Srbi ovdje porezni 

obveznici, a Hrvati tamo u drugoj državi. Dodajte tome sve nekažnjene 

zločine, grafite, demografski slom srpskog korpusa do uništenja biološke 

reprodukcije, neodrživost povratka, 14.000 žalbi na obnovu, itd. Dobit 

ćete saldo koalicije koju zovem kulturom laži na štetu hrvatskog društva 

i Srba posebno. Jer, Srbi su vezani uz jednu trećinu hrvatskog katastra 

koji je ratom „spaljena zemlja“ pretvoren u pustinju. Lelekat ćete zajedno 

sa mnom „avaj Hrvatska“! 

• Čini se da su Srbi u Hrvatskoj ponovno posvađani, a „samo sloga 

Srbina spasava“, zar ne? Sjetimo se sukoba između pokojnog Đukića 

(SNS) i Pupovca (SDSS), a sada je na pomolu novi sukob, i to između 

vaše Zajednice Srba u Hrvatskoj i „službenih“ predstavnika 

srpske nacionalne manjine, predvođenih SDSS-om. 

18 

-Srbi se ne svađaju, nego se javno hoće suprotstaviti kulturi laži. Zajed- 

I Srbi su 

nica Srba želi da se antiljudsko stanje dokine, jer je više na štetu hrvatske 

države i društva nego na ostatke ostataka razorenog srpskog korpusa, bez 

institucija, bez elite, bez biološke reprodukcije. „Hristos“ se ovdje za njih 

kao da nije rodio, pa onda ne može ni „vaskrsnuti“, o čemu svjedoče razorene 

crkve, povrat imovine, razorene škole, izbrisana antifašistička memorija, 

uništene institucije kompletnim ruralocidom i kulturocidom, nekažnjeno. 

Da ne napominjem pristanak na oduzimanje stanarskog prava kao 

perfidnu strategiju lišavanja elite i minulog rada generacija. To zovem crescendom 

etničkog čišćenja i nekažnjenim zločinom, jer je stanarsko pravo 

u BiH, kao dio iste socijalne politike, u potpunosti vraćeno. 

Za SNV glasa ispod 5% glasača. Avaj legitimnosti predstavljanja cijelog 

korpusa! Podsjećam i Vas i sve Hrvate, i Srbi su ljudi! Nikada u svojoj povijesti 

nisu bili u gorem položaju – ekonomskom, pravnom, kulturnom, socijalno-političkom 

i moralnom. Čak ni za NDH, jer su izabrali najveći povijesni 

iskorak – antifašističku opciju, i podredili sve svoje resurse, živote 

i materijalna bogatstva, hrvatskom antifašizmu. Time su se priključili s hrvatskim 

antifašistima civiliziranom svijetu pobjednika. Danas se ta opcija 

pretvorila u verbalni i prigodničarski cinizam s brisanjem memorije, degradacije 

učesnika, oduzimanjem stečenih prava, izmišljanjem „domovinske 

vojske“, golemim resantimanom za ustašoide, falsifikatima, grafitima, fašističkom 

memoaristikom, rasističkim kolumnistima, fašističkim monumentima 

i ponosom bez stida dužnosnika svojim ustaškim „Kinte Kunte“. 


PLAMEN

S J E D N I K O M Z A J E D N I C E S R B A U H R V A T S K O J 

Ovaj narod zaslužuje bolju elitu. Međutim, opljačkan, ponižen i zavađen, 

obmanjivan kulturom laži prosto je onemogućen u samoosvješćenju. Entropija, 

korupcija, centralizacija i dr. već ga duboko više pogađaju nego ratna 

razaranja. A vlastodršci, kovači rata i dalje ga recikliraju da bi se održali 

na vlasti, a kulturom laži predstavljaju se kao bogovi mira. 

• Za Vas kažu da ste iznimno pošten čovjek, ali i poprilično konfliktna 

osoba, dok je prof. dr. Pupovac smiren i staložen (barem tako 

djeluje), neki će reći, kao novi Svetozar Pribičević?! 

-Nekad sam Pupovcu obećao da neću osobne napade, ali pošto je zabrazdio 

kao „politička greška prirode“ to je kažnjivo, jer asistira prolongiranju 

povijesnog zločina, ne zaslužuje obzire. 

Mene i Pupovca ne razlikuje samo temperament, nego obrazovanje, 

znanje, spoznaje, stavovi i iskustva i cijeli sistem vrednota. Ja sam antifašist 

po učešću, iskustvu i spoznaji, a on je to deklarativno, verbalno i prigodničarski, 

kao Šeks i Sanader. Ne buni se kad smo „dva puta pobijedili“. 

Njemu je osobni interes ispred općeg dobra i politika ispred ljudi. Nije 

tolerantan, samodovoljan je i samozatajan do apsurda. Znam svoju odgovornost 

i još nekih drugih za njegov uspon, da će ići u tom pravcu nismo 

ni sanjali. Njemu i Đukiću su nadijeljene klijentelističke partije-klonovi 

HDZ-a. Pupovac pred nadređenim puže. Juri da se slika s njima, a podređene 

satire. Ja ljude ne kupujem, ja ih poštujem i nastojim razumjeti i ne 

trošim njihovo vrijeme uzalud. Kaolicija je naše vrijeme kanibalski proždirala 

i u ime države razarala društvo. Vrijeme je da odu. Milorad se jednom 

skupu Srba obraća: „Moj narode!“ A ja ću na to: „Pobogu profesore 

monarhu, narod se ne može posjedovati“. Anakrono je glumiti, a kamoli 

osjećati se Pribičevićem. 

Srbi nisu eksteritorijalni. Hrvatska je srpska koliko i svih Hrvata. Prema 

tome, nisam protiv koalicije, ali sam za koaliciju koja nije na štetu ni Srba 

ni hrvatske države, ni hrvatskog društva. Dakle, 

ljudi... 

„konfliktan“ sam samo toliko, koliko kao 

svjedok vremena istinu zborim i svaki zločin žigošem. 

Dotle se Milorad zajedno s HDZ-om 

svjetlosnom brzinom odmiče od hrvatskog općeg 

dobra, a srpskog posebno. Usuđujem se tvrditi 

da su jednako omraženi i od Hrvata i od Srba 

zbog stanja zagađene politike. 

• No, koliko mi je poznato, Zajednica Srba u 

Hrvatskoj izlazi na predstojeće parlamentarne 

izbore, zar ne? S kojim programom 

izlazite pred srpske birače i po čemu se taj 

program bitno razlikuje od programa SDSS-a? I još nešto: vi zamjerate 

sadašnjim predstavnicima Srba u Hrvatskoj zbog koaliranja 

s HDZ-om, ali „politika je umijeće mogućeg“, i to Pupovac zna, 

a kako ćete vi pomoći srpskoj nacionalnoj manjini bez oslonca na 

vlast, pa ma kakva god ona bila u svojoj biti? 

-Točno je da Zajednica Srba koristeći svoje pravo ide na izbore. Naš program 

je imanentna kritika neuspjeha koalicije i svjedočenje u korist građanskih 

vrednota: ravnopravnosti pred zakonima u njihovoj primjeni, 


PLAMEN 

izbori 2007. 

održivog povratka, prekida kulture laži na štetu države i društva. Naš minuli 

rad u zajednici s Hrvatima, naša zajednička memorija, dakle, zajednički 

„znoj, krv i suze“ opominjuće zahtijevaju jednak tretman. Uostalom, opcija 

Hrvatske prema Europi determinirana je stavom prema našoj reintegraciji. 

To što smo statistička manjina, ponavljam, nismo manje ljudi, niti 

su nam interesi, koristi i potrebe manji. Nije točno da smo uzrok rata i da 

smo agresori. Svaki rat procjenjuju nevine žrtve i razorena materijalna dobra. 

Mi osuđujemo svaki zločin učinjen s naše strane, ali i zločin prema nama. 

Slobodu nitko ne poklanja, ni građanske vrednote ovdje tako potrebne. 

Njih treba izboriti. Neka pokažu „predstavnici Srba“ što su u tom pravcu 

napravili. Dakle nisu izborili ni primjenu zakona o manjinama, ni povrat 

stanarskog prava čime su nas lišili urbane elite i najvitalnijih kontingenata. 

• Hajde malo da porazgovaramo o temi s kojom se vi intenzivno i neumorno 

bavite već dugi niz godina, a tiče se etničkog čišćenja sa sociološko-demografskog 

aspekta. Veliku je pozornost izazvala Vaša 

knjiga „Etničko čišćenje – ozakonjen zločin stoljeća“. Vi smatrate 

da je ozakonjeni zločin – najgori zločin! Želite li time reći da je etničko 

čišćenje u Hrvatskoj bilo planirano i da je sistemski provedeno? 

-O etničkom čišćenju napisao sam tri knjige. Dvije su objavljene u dva 

izdanja, a treću pripremam. Kao empiričar provjeravao sam profesionalno 

na 1.500 toponima koji se užas dogodio. Od toga 300 hrvatskih, koji su etnički 

očistili pobunjeni Srbi etnobanditizmom. Sva su ta naselja obnovljena, 

i 1.200 srpskih naselja koje su hrvatski talibani osvetom nacije do temelja 

razorili, a niti jedno nije obnovljeno, bar kao pilot-projekt. Izučavajući intelektualni 

zločin, kao prethodnicu konkretnog zločina, utvrdio sam da je etničko 

čišćenje ugrađeno u prirodu rata, a nitko taj zločin ne spominje javno. 

Tu nema razlike između države i paradržave. Što 

je država zahtijevala, to su paradržavne institucije 

izvršavale. Etničko čišćenje bio je strateški cilj 

smanjenja „remetilačkog faktora“. Pitali Tuđmana 

je li bila moguća Hrvatska bez rata, jer ih je 26 

nestalo, poslije pada berlinskog zida, bez rata. Tuđman 

je odgovorio: „Naravno da je mogla, ali ne 

bi ostvarili svoje ciljeve!“. Drukčiji odgovor nije 

se mogao ni očekivati od jednog rasista (pogotovo 

što mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka), i propovjednika 

korisnosti genocida („Bespuća“, str. 

164), srbofoba („Srbi su remetilački faktor“). Evo 

što je strateg etničkog čišćenja o tome posebno rekao 

1998. godine, a što ranije mnogo puta ponavljao: 

„Hrvatska nije riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. 

Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, 

kako bi onemogućili napad na Hrvatsku i 

prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne 

želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje, 

i Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko 

ih je bilo, a 3% koliko će ih biti neće više ugrožavati hrvatsku državu“. 

(Nikad više 12% Srba, govor na otvaranju škole „Ban Josip Jelačić“, Novi 

list 15. 12. 1998.). Da bi to postigao morao je organizirati zločine, azijatsku 

torturu i sve brutalnosti koje građanski rat nosi. Sve je nacionalne manjine 

sveo na jednu trećinu, a srpski korpus masakrirao. Sad mu koalicijski partneri 

ideal „3% Srba“ ostvaruju. To pokazuje neodrživi razvoj, neodrživi povratak 

u prostorima „ratom spaljena zemlja“. 

Zajednica Srba kao izvorni svjedok svog vremena to mora jasno i razgovijetno 

reći kao empirijske činjenice namjernog ruralocida i kulturocida. 

19

izbori 2007. 

To su moje preokupacije posvuda i jednakom mjerom gdje je bilo etničkog 

čišćenja, jer kao ruralni sociolog svako selo smatram svojim zavičajem i 

pristupam im s jednakom mjerom. A moj izvorni zavičaj je razoren i otet s 

besprizornim masakrima. Odavno sam spoznao da je zavičaj jedinstven i 

neponovljiv kao i život, i zbog toga se čudim što se nitko u Hrvatskoj zbog 

tog barbarstva ne kaje, ne stidi, i za katarzom ne čezne, jer je riječ o hrvatskoj 

nadgradnji, arhitekturi. Avaj hrvatskoj kulturi! Uništeni knjižni fondovi, 

monumenti, institucije namjerno, nekažnjeno, 

nikoga ne sablažnjuju. To treba vidjeti i čudom 

se čuditi u kojem vremenu živimo i kakvi 

smo to mi narodi „od stoljeća sedmog“ na početku 

trećeg milenija. O tome ne svjedočiti, 

znači ne biti čovjek! 

• Ipak, Vaš mlađi kolega s Filozofskog fakulteta 

Ozren Žunec, koji se također bavi 

„Olujom“ i uopće tzv. Domovinskim ratom, 

u svojoj kapitalnoj studiji „Goli život 

– sociološka dimenzija pobune u Hrvatskoj“, 

ne smatra da je kod nas bilo planiranog 

etničkog čišćenja, jer da su Srbi ionako 

već prije čvrsto odlučili: ili otcjepljenje 

SAO Krajine ili odlazak iz Tuđmanove 

Hrvatske? Pa kako im nije uspjelo ovo 

prvo, onda su... 

-Odgovorit ću Vam u stilu „banalnosti zla“ 

zločina. Akribijalni scijentizam, kao nacionalna 

nauka, demantira oca nacije i cjelokupnu 

stvarnost. Pripisuje Babiću i Martiću 

nadnaravnu moć da su ubjedili srpske seljake 

da napuste svoj zavičaj i odu u nepoznato. 

Pa valjda zna toliko da nijedan od ovih seljaka nema nigdje rezervnog 

krova nad glavom, njive, sredstava rada, stoke, šume, zavičaja, ni 

grobova predaka. Zašto se tako „uraganski bojak bio“ kad nije bilo neprijatelja 

na frontu? Zašto je više od polovine onih koji su ostali nestalo 

na najbrutalniji način u ognju svojih domova, nabijeni na kolac, pribijeni 

na vlastita vrata, masakrirani i podvrgavani azijatskoj torturi? 

Da bi poslali poruku da „Srbi nestanu“. Strijeljani su tenkovima, masakrirane 

kolone migovima. Pitam učenjaka, bojnika i bojovnika zašto 

je spaljeno 37.000 objekata, 24.000 stambenih i oko 13.000 gospodarskih 

sa svim sadržajima? Zašto je uništeno toliko infrastrukture, institucija? 

Npr. 182 zadružna doma, 56 ambulanti, 78 crkava, 29 muzejskih 

zbirki, 181 groblje, 325 trgovina, 113 vodovoda, 36 trafostanica, 

167 industrijskih pogona, 920 spomenika, 311 krčmi, 410 zanatskih 

radnji, 118 skladišta, sav stočni fond i demolirane gotovo sve škole? 

Uništeni su svi knjižni fondovi, muzeji ZAVNOH-a, Muzej Nikole 

Tesle, sva antifašistička memorija. Sve je to dio hrvatske kulture na 

hrvatskom tlu. Sve to ideologizirani klišeom općeg mišljenja, tabuom 

da nije bilo etničkog čišćenja, ovakvom znanosti ne može nikamo stići. 

Žrtva je sintagme da „Hrvat ne može napraviti zločin u obrambenom 

ratu“ i da su Srbi bez razloga sami sebe prognali i vlastite zavičaje 

razorili. To sad zovem flagrantnom kulturom laži. Na kraju ga pitam 

zašto iskazuje čuđenje, empatiju, dakle sažaljenje i tragizam događanju? 

Pa činjenice ga na to prisiljavaju jer je to tragizam za milenijsko 

pamćenje po faktima i artefaktima. Zato ponavljam „da je Hrvatska 

provela najčistije etničko čišćenje koje je ikad igdje provedeno. 

Zahvatila je time toponomastiku, onomastiku, katastar, htijući Srbe 

istisnuti iz vlastite kulture i povijesti“. Zato će povijest pitati Hrvate, 

da ponovim, što su učinili svojim Srbima, kao što danas pita Amerikance 

što su učinili svojim Indijancima. Nije Haaški sud „srpski 

sud“ kad sublimira optužbu kao „zločinački pothvat“. 

20 

• Neki smatraju (iako za to nema čvrstih dokaza) da je „humano 

preseljenje“, u našem slučaju, iseljenje Srba iz Hrvatske, 

dogovoreno između Tuđmana i Miloševića. Što Vi mislite o tome? 

No, ako i ostavimo sada po strani tu „teoriju zavjere“, 

ostaje nam pitanje: nisu li i sami krajiški Srbi, predvođeni 

suludim tipovima poput Martića i Babića, sami uvelike doprinijeli 

svojoj tragediji? 

-Nema humanog preseljenja naroda i bez 

goleme sile napuštanja zavičaja. Među ostalim 

zbog toga nijedna kolonizacija u povijesti 

nije uspjela. Ne kaže se uzalud „odseliti 

kao izgoriti“. Naš etnobanditizam me razuvjerio 

u naš (ne)humanizam. Jer nema zločina 

koji išta poznaje da ga iz povijesti i pretpovijesti 

nismo primijenjivali. Navodno je bio 

sročen govor između Dobrice Ćosića kad je 

bio predsjednik Jugoslavije i Tuđmana kao 

ponajboljeg njegovog učenika o „humanom 

preseljenju“. Danas je očito da su krajiški Srbi 

i posavski Hrvati dogovorno žrtvovani za 

podjelu BiH, pri čemu nitko lokalne lidere ne 

može osloboditi instrumentalizacije i zločina 

kojeg su organizirano činili. 

• Pokojni banjalučki profesor Mićo Carević, 

autor knjige „Uzroci i posljedice raspada 

Jugoslavije“, tvrdi da Srbi nikada u svojoj 

historiji nisu tako kukavički napuštali 

svoja ognjišta, kao tada uoči „Oluje“. Otkud 

odjednom taj defetizam kod borbenog 

Krajišnika, koji se prije znao boriti i izbori 

ti „za krst časni i slobodu zlatnu“ (pa i zajedno s Hrvatima!)? 

Miću Carevića osobno sam poznavao kao plemenita veterana NOB-a, 

međutim, u ovoj tvrdnji je naivna žrtva mitomanstva. Nije Krleža bio 

prostak i ljut kad je ustvrdio „ „Jebo ja srpsko junaštvo i hrvatsku kulturu!“, 

nego je uskliknuo „Iš mitovi, laži pretvaranja poraza u pobjedu i nekulture 

u kulturu“. Svaki rat je sam po sebi zločin. Oni Srbi koji su pobjegli nagnani 

su zbog očite namjere istrijebljenja. O tome svjedoče svi brutaliteti rata 

„spaljena zemlja“ i veća polovina onih na brutalan način ubijenih koji su 

ostali. Podsjećam na čerečenje između dva traktora, nabijanje na kolac, sakaćenje 

bacanjem u septičke jame, kamenovanje kolone izbjeglica. Izjavom 

svećenika: „Prije ću Srbina ubiti, nego kuću mu vratiti!“ pokazali smo 

da smo osvetnički i pljačkaški narodi. Nikakva gerila, otpor nije imalo smisla. 

Kao što nisam mogao zamisliti Krajinu izvan Hrvatske, tako ni Hrvatsku 

bez krajiških Srba danas. 

• Kakav je danas položaj Srba povratnika, a kakav Srba koji se nisu 

vratili u Hrvatsku (a njih je većina, čak oko 500.000)? 

-Stanje Srba povratnika je antiljudsko i ponižavajuće, jer žive u naseljima 

koja to više nisu. Razoreni zavičaji, demografske strukture, institucije, 

sredstva rada, inventar, susjedstvo, stočni fondovi i društveni život. Tamo 

živi zavide mrtvima, ruku na sebe dižu. Mrtvima nema tko grob da iskopa, 

cjelokupni društveni život je sveden na sahrane. Oni su usamljeni, zanemareni, 

isključeni. Od 50.000 koliko se vratilo, 15.000 je već umrlo. Za 

hrvatsku državu oni su teret, suvišni ljudi na „suvišnom prostoru“, pa tamo 

nema održivog povratka i razvoja, nego pustoš i stihija kao najgori oblik tiranije. 

Oni u tuđini imaju goleme nevolje integracije - od jezika, običaja, 

mentaliteta, nasilne asimilacije, razarajuće nostalgije. Mnogima biva poremećen 

biološki sat, a većini se porodica raspada. 


PLAMEN

• Kako komentirate presude Haaškog suda protiv „vukovarske trojke“ 

Mrkšić, Radić, Šljivančanin, koju mnogi u Hrvatskoj smatraju 

skandaloznom zbog njezine benevolentnosti? 

-Ti bijednici, a ne generali su faktički antiljudi. Bio sam ranjenik, a ranjenik 

znači pacijent, a pacijent znači onaj koji trpi. Nema te duljine kazne 

koja bi ovakav antiljudski zločin okajala. Etičan lovac ne ubija divljač na 

logi. Najdublju sućut ovim žrtvama i rođacima! Žrtve su bile dva puta vezane: 

povijenim ranama i žicom. Navodno su bile mučene. Za mene žrtve 

nemaju etniciteta. Nisu mogle obraniti ni goli život. Žrtve su osvete, sadizma, 

a sadist je zločinac bez milosti. U našem etnobanditizmu osveta je trijumfirala. 

Osvetnički smo narodi iz pretpovijesnog doba. Pa ipak ne demoniziram 

Haaški sud jer da ga nema trebalo bi ga izmisliti. Bez njega se ne 

možemo svojih zločinaca riješiti. Naš tragizam je u nama, koji nas razara, 

uništava i pred civiliziranim svijetom sramoti. Ne možemo se suočiti sa 

stvarnošću ni kad se ona suočava s nama. Istina još dugo u nas neće biti sama 

sebi sudac. Mi se palimo i potičemo na mržnju. Inicijalna paljenja su 

nam povijesno neodgovorne elite vlasti. Umjesto klicanja: „Mir, mir! Izmirenje!“, 

kličemo: „Rat!“, i svako malo ga recikliramo. 

Pa ipak, golema je laž da je masovni zločin onaj na Ovčari najveći, bar 

što se broja žrtava na jednom mjestu tiče. Nije! Jer u selu Januzi na Baniji 

ubijeno je najmanje 500 ljudi odvezenih u 40 hladnjača u nepoznatom 

pravcu (o čemu svjedoči zaštićeni svjedok „Gromova“- vidjeti ‚Identitet’ 

102, str. 27, 2002. g. Zavjera šutnje). Zatim slijedi spisak pobijenih u Sisku 

„Jodno“, „Ora“ i dr. Onda slijede žrtve Merčepovih eskadrona smrti 

„Paviljon 22“ na Zagrebačkom velesajmu i Pakračka poljana. Njih nadvisuje 

MIG-ovima masakrirana kolona izbjeglica na relaciji Blatuša – Maja. 

I najzad, neutvrđeni grobovi po izjavi Gojka Šuška 1.000 ranjenih i 400 

ubijenih, a nigdje liječenih, a nigdje groba. Sve je „isprano“ na ratnom 

prostoru Nova Varoš u akciji „Bljesak“. O ovim žrtvama ne zna naša javnost, 

nema procesa, nema groba, nema spomenika. To je ponovno ubijanje 

kao osveta žrtvi. To je, dakle, „hrvatska kultura“ „najkatoličkijeg naroda“. 

Europa zaustavlja naše priključenje zbog korupcije i pravosuđa. To bi našu 

javnost moralo više brinuti, jer od ukupnih ratnih zločina po presudama, 

preko 94% odnosi se na Srbe. U Hrvatsku se vratio turski „vakat“: „Kadija 

tuži, Kadija sudi“. 

• Vi ste godinama predavali i Ruralnu sociologiju. U Hrvatskoj se, nakon 

rata i tranzicije na hrvatski način, smanjio i broj Hrvata, a ne 

samo Srba. Jedna četvrtina Hrvatske zjapi prazna. Kakva su Vaša 

predviđanja, što će se dogoditi s našim selom nakon ulaska Hrvatske 

u EU? 

-Naše seljaštvo koje pamti u nekim dijelovima zajedničkog prostora i pet 

ratova po glavi stanovništva, nestaje nasiljem modernizacije države i društva 

(kolektivizacija, otkup, preduga prvobitna akumulacija na račun sela i 

poljoprivrede, neosmišljena urbanizacija, nasilje velikih sistema, fetiš deprivatizacije, 

razbijanje koncentracije zemljišta gdje smo dosegli zatvorene 

cikluse proizvodnje). Ne možemo se prehranjivati iz vlastitih resursa, 

ljude izvozimo, hranu uvozimo, a polja ne obrađujemo. Polovina hrvatskog 

vanjskog duga ide samo za hranu. Sela su destruirana, a katastar nesređen. 

Nema jasne podjele prostora na urbani i ruralni, industrijski i rekreativni 

i strogo čuvani obradivi prostor. Nezasnovane konverzije, građevinski 

lobiji, nesmiljeno haračenje hazardirajući s prostorom. Kad uđemo 

u Europu to će se pojačati „tko da više“. Do sada zakidamo buduće generacije, 

a onda ćemo još i više. Oko 12.000 katastarskih čestica mediteranskog 

prostora koštat će nas košmara različitih oblika i sve više ćemo postati 

sluge u agraru u vlastitoj zemlji. Betoniranje obale to već navješćuje, a 

licitiranje s golf-terenima i lovištima to potvrđuje. 

• Vi ste bili i sudionik NOB-a, a u ratu ste „zaradili“ i invaliditet. 

Zašto smatrate da je kod nas antifašizam „prigodničarski ukras?“ 


PLAMEN 

izbori 2007. 

-Učesnik sam NOB-a, stopostotni invalid II grupe. Iz nužde preživljavanja, 

Srbi se nisu borili ni za kakav socijalizam nego za golo preživljavanje. 

Do početka ustanka rasnim zakonima bilo je likvidirano više od 60.000 Srba, 

Židova i Roma. Kamo sam mogao nakon svega uništenog, srodnika, 

susjeda, naselja nego u partizane. Naš antifašizam smatram spontano organiziranim 

iz nužde, najvećim povijesnim iskorakom i priključenjem civiliziranom 

svijetu, a njegovu negaciju najvećim porazom. Obnovljenim ustaško-četničkim 

sindromom i zločinima građanske strane rata, pandemičnom 

mržnjom do paroksizma, stoljetno smo unazađeni, pa još i danas prizivamo 

lustraciju – kamu i malj. Nakon 60 godina pobjede nad fašizmom 

jedino južnoslavenske crkve nisu osudile fašizam, niti fašiste iz svojih redova. 

Militantnim antikomunizmom revidiramo vlastitu povijest falsifikacijama, 

prenominiramo datume, brišemo memoriju. Mi nazadujemo tzv. 

„novim poretkom“. Npr. o Titu je u posljednjih 15 godina izgovoreno više 

negacija nego u prethodnih 50 godina svih veličanja i panegirika, a niti 

jedne suvisle monografije o njemu i njegovu dobu nema. Jednom profesoru, 

koji ga uporno kao povjesničar „miče iz povijesti“, napisao sam hitno 

znanstvenu monografiju, „Napišite, pa ga onda izbrišite iz hrvatske, jugoslavenske, 

europske povijesti s trgova, ulica, sjećanja i pamćenja i tog doba“. 

Slično je i s Meštrovićem, na primjer. O njemu u novije vrijeme znamo 

samo po porodičnim skandalima. Ali mi smo uništavali i komplete enciklopedija. 

I leksičar, svjedok protiv Kangrge za osudu knjigocida, branio 

je taj barbarski čin „ekološki“. „Nije točno da su spaljene, nego bačene 

u rezalište!“. Što će reći „nije šija nego vrat“. To je najveći domet HDZovskog 

kontrarevolucionarnog stvaranja novog poretka. 

• No, Vi ipak niste „Srbin po zanimanju“, iako se iz nužde bavite „srpskim 

pitanjem“, i čak osuđujete „etno-intelektualce“. Ustvari, Vi ste 

ljevičar, socijalist. Zašto je danas još uvijek, nakon nemilih događaja 

iz devedesetih, kod nas socijalizam=srbizam (sjetimo se sintagme 

„srbokomunizam“ ili „jugokomunizam“)? 

-Ovdje nije bilo građanske revolucije. Građanske vrednote nismo 

na drugi način usvojili. To smo u dva građanska rata pokazali. Ne 

prihvaćamo da smo jedan rod. Praveći selektivnu bibliografiju intelektualnih 

zločinaca, upoznao sam našeg zoon politikona, dakle, političku 

životinju kao etnointelektualca, širitelje etnobanditizma. Oni 

su mi otkrili da sam Srbin doslovnim pljuvanjem u lice, lomljenjem 

rebara i drugim poniženjima. Tada sam se počeo baviti Srbima i 

svim žrtvama kao ljudskim pitanjem, jer je bilo napadnuto sve. Tada 

sam otkrio u Hrvatskoj oko 60 stigmatizirajućih pojmova iz povijesti 

stigmatizacije Židova koje su lijepili Srbima: „židokomunizam“, 

„jugokomunizam“, „srbokomunizam“, itd. Tuđman je u svojoj 

knjizi „Dvadeset godina Socijalističke Jugoslavije“ zbog pretjerivanja 

u panegiricima prisilio me da izjavim da niti takav socijalizam 

imamo, niti nam treba, a to se predavalo kao „Moralno politički 

odgoj“ u JNA. Sve moje spoznaje govore mi da je socijalizam izvjesna 

budućnost. Jer kapitalizam nije našao odgovore za budućnost 

čovjeka i društva. Jer je interes, profit, eksploataciju i egocentrizam 

sa svim brutalitetima, uključujući i imperijalističke ratove, digao iznad 

čovjeka i društva. Ostajem ljevičar socijalističkog uvjerenja – 

„Il’ socijalizam i demokracija, il’ barbarstvo koje traje“. To što u Hrvatskoj 

militantni antikomunisti, a zapravo staljinisti, misle, da povijesne 

ideje tako lako umiru, to nije njihova jedina antiljudska zabluda. 

Oni su svoje najznačajnije antifašiste ljevičare pobili bez kajanja 

(Adžija, Prica, Keršovani, Cesarec da im se ni za grob ne 

zna). Krležino najveće djelo bacili u rezalište. Unazadili su nas i 

pred svijetom osramotili. 

Srpsko pitanje ostaje kao najveće pitanje hrvatske države kao moderne, 

tolerantne i civilizirane zajednice. Tom svjedočenju cijeli život 

podređujem. 

Razgovor vodio Filip Erceg 

21

osanski lonac 

22 

P O N O V O V R I U B O S A N S K O M L O N C U 

Goran Marković 

Taktika „toplo – hladno“ je očigledno 

osnov politike Kancelarije visokog 

predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini. 

Njome OHR povremeno podgrijava 

međunacionalne tenzije i zaoštrava ionako 

komplikovanu situaciju. On više nije konačni 

tumač civilnog dijela mirovnog sporazuma, 

nego je tvorac pravnog i političkog sistema 

Bosne i Hercegovine. Ali, ne samo to. On je i 

tvorac brojnih političkih kriza u ovoj zemlji. 

Njegova uloga, dakle, više nije u tome da Bosnu 

i Hercegovinu privede stabilnosti i prosperitetu, 

već da održava „nestabilnu stabilnost“, 

koja nikako ne vodi prosperitetu u uslovima 

stalnog sukobljavanja nacionalnih elita. 

Umjesto da te elite stišava i ograničava, 

Šta sad 

hoće visoki predstavnik? 

OHR im s vremena na vrijeme daje toliko prostora 

za nekonstruktivno djelovanje da izgleda 

kako su se protiv ove zemlje urotile i strane i 

domaće političke elite. Novi visoki predstavnik 

Miroslav Lajčak je upravo predložio izmjene 

i dopune poslovnika oba doma Parlamentarne 

skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog 

doma i Doma naroda, te nametnuo Zakon 

o izmjenama i dopunama Zakona o Savjetu 

ministara Bosne i Hercegovine. Ovim aktima 

je ponovo otvorena stara polemika o tome hoće 

li neki od naroda biti ugrožen ovakvim pravno-političkim 

rješenjima i hoće li se, istiskivanjem 

principa konsenzusa, otvoriti mogućnost 

preglasavanja, koja je, po mišljenju mnogih, 

dovela do građanskog rata. Građani su toliko 

uznemireni da zabrinuto pitaju jedni druge šta 

će biti i ne prijeti li opasnost nekog novog rata 

ili neslućenog zaoštravanja situacije. Iako je 

sasvim izvjesno da nikakvog novog rata neće 

biti, same sumnje naroda upućuju na zaključak 

o ozbiljnosti situacije. 

Savjet ministara je dosad odlučivao tako što 

su ministri nastojali postići konsenzus o pitanjima 

o kojima on konačno odlučuje, a većinom 

glasova od ukupnog broja članova o pitanjima 

o kojima konačno odlučuje Parlamentarna 

skupština. Izmjenama Zakona, Savjet 

ministara će odlučivati konsenzusom onih članova 

koji su prisutni i glasaju. Prema tome, 

princip odlučivanja na osnovu saglasnosti 

ovim izmjenama nije ukinut. U tom smislu, 

zakonom se pojednostavljuje rad Savjeta ministara, 

a da se ne ugrožava ravnopravnost 

konstitutivnih naroda. Problem, međutim, nastaje 

onda kad ministri ne mogu postići saglasnost 

o nekoj mjeri ili odluci. Dosad je, u slučaju 

da ni određena procedura ne iznjedri konsenzus, 

odluka bila donošena ako za nju glasa 

većina članova, pod uslovom da ta većina 

obuhvati glasove po dva (od tri) ministra iz reda 

svakog konstitutivnog naroda. Time je opet 

spriječena mogućnost preglasavanja u državnoj 

vladi. Izmjenama i dopunama ovog zakona 

se, međutim, predviđa da će u konačnoj liniji 

odluku donositi većina ministara koja nužno 

uključuje po jednog ministra iz reda svakog 

konstitutivnog naroda, što znači da većina ne 

mora obuhvatiti većinu ministara iz reda svakog 

konstitutivnog naroda. 

U drugim federacijama je ovakvo rješenje 

normalno i uobičajeno, jer se od vlade prije 

svega zahtijeva efikasnost u radu. Ona je ionako 

samo organ izvršne vlasti, a ne tvorac državne 

politike. Ovi argumenti teško mogu biti 

prihvaćeni. Vlada u modernim političkim sistemima 

jeste stvarni tvorac politike, a njena 

uloga u operativnom sprovođenju usvojene 

politike i pravnih akata je ključna i nezamjenjiva. 

Zato je važno kako je vlada organizovana 

i kako funkcioniše. Ovo je posebno važno 

u slučaju Bosne i Hercegovine, koja u uslovi- 

ma stalnog sukobljavanja i borbe za moć nacionalnih 

političkih elita može funkcionisati 

samo što širim poštovanjem principa konsenzusa. 

Stoga je naročito važno pružiti uvjerenje 

građanima da su oni kao pripadnici određenih 

nacija zaštićeni u državnim institucijama. Svaka 

mogućnost asocijacije na preglasavanje i 

donošenje odluke bez saglasnosti većine političkih 

predstavnika tri naroda objektivno vodi 

zaoštravanju političke krize, bez obzira na 

eventualne druge, manje prednosti, koje nove 

odluke OHR-a mogu imati. U osnovi, visoki 

predstavnik nije doprinio efikasnijem radu 

Savjeta ministara, jer način odlučivanja sam 

po sebi ne može riješiti problem teškog naslijeđa 

nepovjerenja s kojim se suočavaju građani 

ove zemlje niti može riješiti sukobljene interese 

nacionalnih političkih elita koji objektivno 

postoje. 

OHR je u obrazloženju razloga za donošenje 

Zakona o izmjenama i dopunama Zakona 

o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine istakao 

da se time ne mijenja princip većinskog 

odlučivanja o pitanjima o kojima Savjet ministara 

odlučuje na taj način, već se samo ta većina 

drugačije računa – sad je u pitanju većina 

prisutnih i glasalih ministara. U Savjetu ministara 

će i dalje biti sačuvan nacionalni balans, 

pošto će njegove članove potvrđivati Predstavnički 

dom Parlamentarne skupštine, čiji članovi 

mogu primjenjivati entitetsko glasanje. Cilj 


PLAMEN

izmjena je da se rad vlade učini efikasnijim, jer 

je praksa pokazala da su ministri zloupotrebljavali 

svoju funkciju i često blokirali rad Savjeta 

ministara. 

Srpska politička elita je na ove odluke reagovala 

tako što je predsjednik Vlade Republike 

Srpske, Milorad Dodik ponudio ostavku 

na tu poziciju i na mjesto šefa Saveza nezavisnih 

socijal-demokrata, što je Glavni odbor jednodušno 

odbio. Svoje ostavke su, međutim, 

kovertirali predsjedavajući Savjeta ministara, 

takođe član SNSD-a i ostali srpski ministri. 

Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine 

RS, izjavio je da su ove odluke prouzrokovale 

najdublju krizu u Bosni i Hercegovini nakon 

okončanja rata. Narodna skupština RS je 

INTERNACIONALNI 

Noam Chomsky - prof. emeritus, lingvist i politički 

pisac, najistaknutiji živući javni intelektualac prema 

anketi britanskog časopisa Prospect, slobodarski socijalist 

Ken Coates - vodeći svjetski stručnjak za samoupravljanje, 

predsjednik Bertrand Russell Peace Foundation, 

10 godina bio član Evropskog parlamenta, a 5 

godina predsjednik Komisije za ljudska prava Evropskog 

parlamenta 

David Graeber - profesor na Yaleu, vodeći svjetski 

antropolog, slobodarski socijalist 

Rosie Kane - članica Škotskog parlamenta za Škotsku 

socijalističku partiju 

Michael Albert - vodeći svjetski stručnjak za participativnu 

demokraciju, urednik ZNeta 

Chris Ford - britanski humanističko-socijalistički filozof 

i sindikalni aktivist 

prof. dr.Bogdan Denitch - Prof.Emeritus sveučilista 

u New Yorku, predsjednik udruge Tranzicija u Demokraciju 

i su-predsjednik Demokratskih socijalista 

Amerike 

John McDonnell MP - lijevo-laburistički član britanskog 

parlamenta, kandidat za predsjednika Laburističke 

partije nakon Blaira 

prof. dr. Dragan Plavsic - profesor prava u Oxfordu 

prof. dr. Catherine Samary - vodeća članica Četvrte 

Internacionale, suradnica francuskog izdanja Le 

Monde Diplomatique, pariška profesorica ekonomije 

i vodeća stručnjakinja za područje bivše Jugoslavije 

prof. dr. Jean Ziegler - professor na pariškoj Sorbonni, 

znameniti autor i specijalni UN-ov povjerenik 

za pravo na hranu 


PLAMEN 

takođe zvanično ocijenila odluke OHR-a neprihvatljivim, 

a Vlada je ocijenila da se time 

narušava nacionalni balans i ugrožavaju kolektivna 

prava naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. 

Napokon je predsjedavajući Savjeta ministara 

Nikola Špirić podnio ostavku na tu funkciju, 

a Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, 

koje se zatim sastalo, nije uspjelo izbalansirati 

situaciju. No, i sam Nikola Špirić je izjavio da 

je povlačenje ostavke moguće ukoliko se postigne 

kompromis sa OHR-om. 

Ostaje da se vidi kako će kriza biti riješena. 

Njeni negativni efekti su već vidljivi. Širom 

Republike Srpske su organizovani protestni 

skupovi koji nisu poslužili ničem drugom 

osim mobilizaciji nacionalističkog sentimenta, 

jer niti OHR haje za takve skupove, niti je 

njima stvoren utisak kako su vlada i narod 

jednodušni, pošto se unparijed znalo kakve 

će reakcije izazvati odluke OHR-a. Na mitinzima 

podrške Vladi neki učesnici su izvikivali 

parole o otcjepljenju i referendumu, što je, 

naravno, moralo biti dočekano „na nož“ u Sarajevu 

i drugim mjestima Federacije Bosne i 

Hercegovine. Poslanički klubovi SDA i SDPa 

u Narodnoj skupštini Republike Srpske su 

SAVJET NOVOG PLAMENA 

prvoklasni intelektualno-politički i kulturni laboratorij demokratske ljevice 

SLOVENIJA 

dr. Sonja Lokar, predsjednica Gender Task Forcea 

Pakta za stabilnost, bivša članica predsjedništva SK 

Slovenije 

prof.dr. Rastko Močnik, istaknuti sociolog i profesor 

sociologije kulture, član Foruma za levico 

BiH 

doc. dr. Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih 

nauka u Sarajevu, novinar 

dr. Salmedin Mesihović, viši asistent na Filozofskom 

fakultetu u Sarajevu 

Bratislav Napotnik, predsjednik sindikalne organizacije 

ROS “Čajavec”, Banja Luka 

prof. dr. fra Marko Oršolić, bivši BiH ministar za 

Multireligijska i multinacionalna pitanja 

Josip Pejaković - glumac, predsjednik Alternativnog 

ministarskog vijeća 

prof. dr. Dragoljub Stojanov - profesor ekonomije, 

bivši BiH ministar za vanjsku trgovinu 

prof. dr. Miodrag Živanović - predsjednik Stalnog 

međunarodnog komiteta za humanizam i poredak, 

predsjednik Evropskog pokreta BiH, savjetnik predsjednika 

vlade Republike Srpske za pitanja ljudskih 

prva i nacionalnih manjina, član ekspertne grupe za 

sjevernoatlantske integracije, član i bivši predsjednik 

Alternativnog ministarskog vijeća 

HRVATSKA 

prof. dr. Inoslav Bešker - novinar 

prof. dr. Nadežda Čačinović - prof. filozofije fakulteta 

u Zagrebu 

Kasum Cana - predsjednik Centra kulture Roma Hr- 

bosanski lonac 

podržali odluke OHR-a, što je bio vidljiv izraz 

očekivanog neslaganja srpske i bošnjačke 

političke elite o ovako važnom pitanju. Srpska 

politička elita, pak, dosad se nije usuđivala 

ući u otvorenu konfrontaciju sa OHR-om. 

Ovo je prvi put da se kriza toliko zaoštrila 

i produžila. Obje strane su odlučne da ostanu 

pri svom. Novi potez je bio sastanak pravnih 

eksperata, sa namjerom da oni pokušaju 

predložiti rješenje koje bi objektivno značilo 

izlaz iz krize. Izgleda da su obje strane čvrsto 

na svojim pozicijama, što otežava ili onemogućava 

sporazum. OHR, kao realni nosilac 

vlasti, teško može odustati od već proglašene 

odluke, jer bi to bio opasan presedan. 

U svakoj sličnoj situaciji u budućnosti bi se 

moglo desiti da neka nova domaća vlast insistira 

na svom stavu, čekajući da OHR ponovo 

popusti. S druge strane, nacionalne političke 

elite nisu stvarni suvereni u zemlji. One 

vrše onoliko vlasti koliko im OHR dopusti. 

Zato je realnije očekivati da će na kraju biti 

postignut kompromis koji će se ogledati u usvajanju 

takvog pravnog tumačenja koje će 

objema stranama omogućiti „spasavanje časti“, 

uz suštinsko zadržavanje rješenja koje je 

OHR već nametnuo. 

vatske i član Internacionalnog Roma parlamenta u 

Beču 

prof. dr. Maja Hribar - Ožegović - teatrolog 

dr. Ivan Jakopović, politolog 

mr. sci. Hrvoje Jurić, asistent na Filozofskom fakultetu 

u Zagrebu 

prof. dr. Svetozar Livada, sociolog 

Dorino Manzin, predsjednik udruge Drugi korak 

prof. dr. Predrag Matvejević - pisac, profesor na 

rimskoj Sapienzi 

prof. dr. Milorad Pupovac - lingvist, saborski zastupnik 

Božo Rudež - direktor izdavačke kuće Prometej 

Slobodan Šnajder, pisac i kazališni redatelj 

prof. dr. Slobodan Uzelac - pomoćnik ministra znanosti, 

obrazovanja i sporta - državni tajnik za visoko 

obrazovanje 

Velimir Visković, predsjednik Društva hrvatskih pisaca, 

leksikograf, urednik Književne republike i Sarajevskih 

bilježnica 

SRBIJA 

Vladimir Marković - politički pisac i docent na Fakultetu 

političkih nauka u Beograd 

Toma Nikolić - radnički vođa, urednik lista “Oružari” 

iz Kragujevca 

Mira Tokanović - aktivistkinja 

Ratibor Trivunac - aktivist i politički pisac 

Stevan Mirković - umirovljeni general, politički pisac 

Ibrahim Huduti Rustemović - ekonomist, predsjednik 

Muslimanskog kulturnog centra u Subotici 

Dušan Vukadinović - politički pisac 

23

svijet u 21. stoljeÊu 

K U D A I D E 

N O V A D E M O K R A T S K A 

P A R T I J A I T A L I J E ? 

Walter 

brani Rim 

24 

Jasna Tkalec 

“Čudo u Milanu” bio je naslov čuvenog 

filma Vittoria De Sice, jednog od otaca 

neorealizma i sjajnog glumca, u kojem je 

gladna milanska sirotinja, neposredno nakon 

rata, letjela ravno u nebo. Danas na krilima 

općeg oduševljenja za novu Demokratsku 

partiju, koja je u predizborima (jednoj 

simulaciji izbora u kojoj može glasati bilo 

tko, ako plati jedan euro) već dobila 3 miliona 

glasova i pozdrave i čestitanja uglednih 

sfera talijanskog društva, te eksponenata 

i ljevice i desnice, leti u nebo njen predsjednik 

Walter Veltroni. Ali u koje nebo? U 

ono sa američke zastave na zvijezde i pruge... 

Ta će nova Demokratska partija, naime, 

zauvijek pokopati nezgodnu historiju Italije 

s najvećom komunističkom partijom u Evropi, 

s njenim mučenicima i žrtvama bilo u 

fašističkoj eri bilo neposredno poslije rata u 

borbi za demokraciju i za glas radničke klase: 

partiju koja je sa vlastitim članstvom, na 

kraju krajeva, iznijela na vlastitim leđima i 

izgradnju ratom porušene i opustošene 

zemlje, kao i čuveni “ekonomski bum” Italije 

s kraja pedesetih i početka šezdesetih 

godina, a ne govori se ni o herojskim borbama 

te partije na jugu zemlje, gdje su vladali 

najarhaičniji feudalni odnosi, ogromne 

latifundije, na jednoj strani, i seljaci bezemljaši 

na drugoj, gladni i željni rada ili gdje 

su postojali “casrusi”, trinaestogodišnji dječaci, 

koji su goli golcati zbog grozne vrućine 

radili u rudnicima sumpora sa oslijepljenim 

konjima i, naravno propadali, dok su na 

radničke demonstracije pucali odmetnici i 

banditi, koji su mafijaški godinama poslije 

rata na Siciliji i u Calabriji ili Pugli ubijali 

partijske radnike, sindikaliste, pa čak i simpatizere. 

Eto, tu i takvu historiju Komunističke partije 

Italije, koja se borila da se čuje glas 

onih, koji nikada nisu imali glasa, Walter 

Veltroni, sin partijskih funkcionera i dopisnika 

iz Moskve, obeščastio je već odavno 

izjavljujući da su komunizam i sloboda i demokracija 

inkompatibilni (1996.), a zatim 

još pojačao ovu krasnu optužbu rekavši da 

je komunizam, kao i nacizam, predstavljao 

najveću tragediju dvadesetog stoljeća. Dok 

je davao sve te krasne izjave, Veltroni je 

stalno napredovao u partijskoj hijerarhiji 

PDS i DS (Partije lijevih demokrata i samo 

Lijevih demokrata). I mada je uvijek bio u 

samoj vrhuški nacionalne partijske direkcije 

tih novih partija nastalih iz mlake vode nekadašnje 

velike rijeke KPI, Walter Veltroni 

bio je vječni drugi, jer je ispred njega kao 

prvi partijski čovjek uvijek bio Massimo 

D’Alema. Kratko razdoblje za vrijeme kojeg 

je D’Alema bio predsjednik vlade, Veltroni 

je postao predsjednik Demokratske partije 

ljevice i ta mu se funkcija toliko osladila 

da je gotovo punih jedanaest godina čekao 

na ispunjenje sna da na kraju ipak bude 

prvi čovjek partije. On je, doduše, za to vrijeme 

osim stalnog poslanika u Parlamentu 

postao i gradonačelnik “vječnog grada”, ali 

to ambicijama “Perfektovića” (“Perfettino”), 

kako su ga posprdno nazvali njegovi 

kolege iz nacionalne direkcije KPI još 

osamdesetih godina, uopće nije dosta. 

Stabiliziranje Italije 

Valter Weltroni želi Italiju po američkom 

modelu i odlučio je primijeniti na Italiju 

američku shemu organizacije političkog života: 

stvoriti veliku demokratsku partiju 

kojoj će on biti predsjednik. Sjajno je uočio 

i ulučio priliku za vrijeme Prodijeve vlade, 

koja se stalno ljulja kao brod na nemirnom 

moru, kako zakopavši definitivno sve tradicije 

ljevice treba ići ka centru, treba se ujediniti 

sa katoličkom i liberalnom dušom političkog 

života Italije, treba tražiti podršku u 

filoamerikanizmu, koji je kao groznica zahvatio 

protagoniste javne scene Italije, i konačno 

treba stvoriti jednu jedinu veliku partiju, 

kao oponenta krupnom kapitalu, u koju 

će ući svi, od katolika do bivših komunista i 

koja treba da predstavlja (propadajuće) 

srednje slojeve društva. Ta glomazna partijska 

konstrukcija s jednim jedinim predsjednikom, 

koji bi podržavao vladu i učinio je 

stabilnijom, u stvari bi umrtvila parlament, 

ili barem njegovu lijevu stranu sa hiljadu 

duša i hiljadu mišljenja, koja stalno ljulja 

Prodijev brod. Što bliže SAD-u, sve do potpunog 

kopiranja njihovog ustrojstva, jer tako 

su šanse za dobijanje vlasti i moći sve veće. 

I naročito treba taj leš komunističke partije 

definitivno zakopati u raku i na grob mu 

nabiti glogov kolac da se ne povampiri. Našem 

Walteru “Perfektoviću” izgleda da je taj 

posao definitivno završio stvaranjem te nove 

Demokratske partije u koju će, kako kažu 

u Italiji, ući i “psi i svinje”. 

Rifondazione comunista (Obnovljena komunistička 

partija) sa Bertinottijem kao 

predsjednikom parlamenta nije izrazila nikakvo 

negodovanje, jer ona njeguje isti projekt, 

da u Evropskom parlamentu stvori veliku 

Partiju ljevice, partiju u koju bi ušle sve 

bivše komunističke partije i Istočne i Zapadne 

Evrope. Naravno, ispuštajući iz naslova 

komunistički naziv i ne spominjući marksističke 

tradicije. Ovom se projektu jako protive 

grčka i portugalska komunistička partija, 

ali to je već druga priča. Radi se, naime, o 

stvaranju jakih mašina za izglasavanje odluka, 

koje nemaju mnogo veze ni sa demokracijom, 

ni sa ljevicom, a kamoli s komunističkim 

tradicijama ili s marksističkom ideologijom. 

Lenjin i Oktobarska revolucija od Veltronija 

i društva odavno su bačeni u smeće, 

kao što su odloženi u ropotarnicu historije i 

od ostalih nazovi lijevih partija od kojih neke 

još nose komunističko ime. U politiku se 


PLAMEN

ulazi zbog vlasti i onaj tko momentalno ima 

vlast i koji nam može pomoći da je i mi 

steknemo, neizostavno je u pravu. U pravu 

je i kad krvavo brlja po Iraku i kad drži Afganistan 

u strašnom stanju i kad podiže cijenu 

nafte. U pravu, jer je najmoćniji, a najmoćniji 

je jer je najdemokratskiji i u tu sintagmu 

“moć jednako demokracija” Walter 

Veltroni i njegovi sljedbenici ne dozvoljavaju 

da se posumnja. 

Eto, to je slika današnje Italije, pa i Evrope, 

i poslije toliko besjeda i analiza konačno 

bi trebalo svima postati jasno da globalizacija 

znači amerikanizaciju i da je svijetom 

definitivno zavladalo jednoumlje odnosno 

bezumlje. 

Od Cesara do Cesara Borgie 

te od Matteottija do Veltronija 

No, vječni se grad malo čudi ovim saltomortalima 

i okretanjima naglavce svojih političara, 

pa i svojega gradonačelnika Veltronija. 

Rim je vidio svašta, jer zar nije i sam 

Mussolini, ovaploćenje fašizma, došao iz redova 

najistaknutijih socijalista? Mnogo je toga 

vidio Rim od pape Borgie i Giulia Drugog, 

do pape Caraffe, koji je prognao Židove 

iz Rima. A svi su ti pape, koji su se obogatili 

simonijama, imali vlastitu djecu, koju su 

bogato obezbjeđivali, iako je katolička crkva 

svojom dogmom branila svećenicima odnose 

iz kojih se rađaju djeca. No, Rim je vidio 

svašta: vidio je kako su pobili pučke tribune 

Tiberija i Gaja Grakha u šumici gdje je danas 

Trastevere, kako su izboli Cezara, kako 

je za vrijeme pape Giulija Drugog sijedi Michelangelo 

bježao iz Rima, vidio je kako su 

spalili Giordana Bruna (dok je jedan rimski 

aristokrat prigovorio što to rade u centru grada, 

zbog smrada spaljenog mesa), gledao je 

kako su papine trupe masakrirale garibaldince, 

kako su Mussolinijevi podrepice izboli 

nožem Giacoma Matteottija i bacili u đubre 

njegov krvavi leš. Vidio je Rim i rimski narod 

svašta i zadržao psovku i porugu u grlu, da je 


PLAMEN 

ispljune prvom 

prilikom. Nijemi 

kip Garibaldija 

sa Gianicola promatra 

Quirinal i 

njegovo gnušanje 

prema vlasti i 

moći, kakvo je 

bilo za vrijeme 

života, ostalo je 

zauvijek ovjekovječeno 

u 

brončanom konjaniku 

- u revolucionaru 

koji 

ostaje nijemi 

svjedok sramote i pada. 

Mnogo je krvi proteklo Rimom od Cesara 

do Cesara Borgie, koji je ubio vlastitog brata 

iz ljubomore i želje za vlašću. A funkcioneri 

KPI ubili su ono najbolje i u sebi i u 

“narodu ljevice” iz želje za istom tom vlašću. 

Ubili su im ideale, makar i nedostižne. 

Ubili su i porekli ne samo legendarnu prošlost, 

nego i sve što su oni sami bili, mislili 

ili vjerovali u mladosti. Odrekli su se sami 

sebe i onog što su bili i što su radili kroz dugi 

niz godina. “Nikada nisam bio komunist,”, 

kazao je Walter Veltroni i sam sebi 

povjerovao. 

A to je onaj isti Perfetković, koji je sa 

27 godina postao član CK KPI, zadužen 

za agitprop, ili kako se to danas zove, za 

industriju masovne kulture i propagande, 

isti onaj Walter koji jeca na Berlinguerovom 

sprovodu i koji se u potpunosti slaže 

s “dosadnim” Nattom, komunistom starog 

kova, koji nije vidio da dolazi novo vrijeme. 

Još će se bolje Walter složiti s Occhettom, 

tvrdeći kako zaokret u Bolgnini nije 

likvidacija već davanje novog zamaha partiji 

u novim vremenima. I Veltroni je govorio: 

“ Nikad nećemo saviti crvenu zastavu. 

Ponosimo se našom herojskom prošlošću.” 

Ali su došle devedesete i zapuhali drugi 

vjetri. Walter odjednom konstatira da su 

komunizam i demokracija 

inkompatibilni, govori 

o sramnim komunističkim 

diktaturama, 

izjednačava ih sa nacizmom. 

Približava se i 

novi milenij. 

Sada više ništa nije 

sveto. Žale se greške i 

pretjerivanja antifašizma, 

proklinje se Tito i 

plače se nad tragedijom 

Istre i istarskih Talijana, 

zgraža se nad jugoslovenskim 

partizanskim 

zločincima, koji su po- 


bacali nevine Talijane u zloglasne foibe. 

Kad je bombardiran Beograd, na mirnu demonstraciju 

pacifista sa djecom naš je 

Walter poslao specijalnu policiju s pendrecima, 

kad su mu na zgadu CK DS, u kojoj 

se nalazio, “ekstremisti” bacili krvave komade 

mesa i napali omiljeni restoran Amerikanaca 

u Rimu “Planet Hollywood”. 

Jer, Amerikanci su najveća Walterova 

ljubav, najveći uzor i istinski gospodari 

njegovog nježnog srca i duše, obuzete kulturom, 

naročito filmskom, tako da je Rimu 

dao čak i novi filmski festival. Waltera 

obožavaju filmski i televizijski radnici i 

svi oni koji se bave štampom i propagandom 

(laži), njega obožava i poziva na svoje 

prijeme čak i nadmena rimska aristokracija, 

koja je prezrela skorojevića Beluaconija. 

Sad je, eto, naš perfektni Walter ujedinio 

dve duše nekadašnje talijanske ljevice, i 

onu katoličku, što gleda u kupolu Vatikana 

i onu laičku, što sanja o državnim radnim 

mjestima. I tri mu je miliona ljudi povikalo 

“Bravo”! Šteta samo što Rim ima dugo 

pamćenje i što pamti mnoge kojima su vikali 

bravo da bi ih kasnije objesili za noge 

ili kao Craxija zasuli na bijegu sitnom monetom. 

Nije li ovo vijek i vrijeme kad je 

sve na prodaju i kad o svemu odlučuje tržište? 

Tako je ono odlučilo i o Veltronijevoj 

savjesti. Šteta samo što je više, mnogo više 

od tri ili trideset miliona onih koji su sve to 

gledali, čitali i upamtili. A jedan je kolega 

posprdno napisao “Otvoren je novi sovjetski 

tajni dosje Katrohin i tamo se vidi kako 

je Veltroni bio ubačeni špijun CIA-e u CK 

Italije.” To je, naravno, kazano iz čiste sprdačine. 

I daleko je od istine. Istina je da je 

Veltroni i svi poput njega sposoban za svaku 

travestiju pa i najočitiju i najapsurdniju 

laž u stilu “nikada nisam bio komunist” 

zbog vlasti i moći nad ljudima. Eto u što se 

pretvaraju kad odrastu oni koji su još kao 

bebe u pelenama postali članovi centralnih 

komiteta. 

25


CHEGUEVARA 

Svakog i svašta moguće je uprljati ili ubiti. 

Ali nemoguće je ubiti mit, mit koji je četrdeset 

godina poslije smrti prerastao u legendu. 

Nije neophodno navoditi detalje iz života 

ovog Argentinca, koji se gotovo samoubilačkom 

hrabrošću istakao u kubanskoj revoluciji i postao 

legendarnim komandantom u teškim borbama u 

Santa Chiari, opjevam u revolucionarrnoj pjesmi 

“Uvijek si s nama komandante Che Guevara”. 

Ali Che nije želio biti komandant u ugodnom, 

ali prividnom miru na Kubi, protiv koje će 

SAD povesti rat najodvratnijim embargom i 

drugim podmuklim metodama, odrekao se položaja 

ministra industrije i s puškom u ruci krenuo 

da diže revoluciju na južnoameričkom kontinentu. 

Dosljedan vlastitim revolucinarnim 

idejama bio je uvjeren da će, ukoliko revolucija 

u Južnoj Americi ne uspije, tamo biti proliveno 

neizmjerno mnogo krvi. Tako se i dogodilo: 

u Čileu, u Argentini, u Urugvaju, u Boliviji... 

Che nije pogriješio. 

Jedini od revolucionara dvadesetog stoljeća 

koji je ostao dosljedan vlastitom revolucionarnom 

idealu, kojeg nikad i ničim nije ukaljao. 

Čvrsto je vjerovao u revoluciju i u potrebu oslobođenja 

Južne Amerike od porobljavanja. 

Dosljedan svojim uvjerenjima potvrdio ih je 

svojim djelom i svojim mučeničkom smrću. 

Pao je u zasjedu, vjerojatno ranjen u nogu, ubijen 

je nakon zvjerskog mučenja u jednoj opskurnoj 

školi u selu Higuera nedaleko od Vallegrande, 

kamo je njegov iskasapljen leš bio prebačen 

helikopterom i pokazan novinarima i fotoreporterima 

cijelog svijeta. 

Krvnici su htjeli obznaniti da su ubili buntovnika, 

ali strašne rane na Cheovim nogama i 

grudima i nepovređena krasna glava stvorili su 

mit o legendarnom heroju, o Isusu Kristu dvadesetog 

stoljeća. Priča se da je narednik Mario 

Toron, koji je trebao ubiti Che Guevaru, nekoliko 

puta izlazio iz bijedne građevine škole u La 

Higueri, jer nije imao hrabrosti da uradi ono što 

mu je bilo naređeno. 

Nekoliko puta mu je prostrijelio noge, kako bi 

izgledalo da je Che ranjen u oružanom sukobu i 

tek na kraju pucao mu je u grudi, pazeći da mu 

glava i lice ostanu netaknuti, kako bi leš bio prepoznat 

od novinara. Da uradi tu okrutnu i krvavu 

rabotu kažu da je narednik Toron morao nekoliko 

puta dobro potegnuti iz boce i da nije imao 

snage pogledati u oči svojoj žrtvi. Priča se da mu 

je u smrtnim mukama zbog nastrijeljenih nogu 

Che doviknuo: ”Znam da me moraš ubiti. Pucaj 

kukavice!” Bile su mu to posljednje riječi. 

26 

40 godina od smrti 

Da se obračuna sa Guevarrom bio je poslan iz 

SAD-a agent CIA-e Felix Rodrigez, koji je organizirao 

zasjedu i naredio maskr Mariju Toronu. 

Niti jedan ni drugi nisu bili svjesni da su pucajući 

u Che Guevaru stvorili legendu, koja će 

nezustavljivo rasti i nadživjeti sve legendarne junake 

i revolucionare dvadesetog stoljeća.U toj 

neuglednoj kolibi-školi to dvoje opskurnih krvnika 

pucajući i mučeći stvorilo je najneprikosnoveniju 

legendu minulog stoljeća. 

Svim velikim ljudima dvadesetog stoljeća 

kasnije su pripisane mnoge greške i nedosljednosti. 

A sve su te greške i propusti skupo plaćeni 

od njihovih hotimičnih ili nehotičnih 

sljedbenika. Činili su velika djela i Lenjin i 

Trocki i Negrin i Lister i Castro i Ho Ši Min 

i Tito, ali i velike nedosljednosti, koje im danas 

na najprljaviji mogući način predbacuju. 

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost, 

Doris Lessing, proglašava nadu u socijalizam 

kolektivnom psihopatološkom psihozom, a 

navodna svjetska javnost čini se kao da prihvaća 

to mišljenje. Sve je uprljano, zablaćeno, 

dovedeno u pitanje, iznegirano… 

Jedino divna 

glava Ernesta 

Che Guevare 

nad divljački 

masakriranim 

grudima i prostrijeljenimnogama 

govori o neumrloj legendi 

o jednom istinski čovječanskom društvu 

za koji su mnogi velikodušno i mučenički davali 

i još uvijek ponegdje daju vlastiti život. Mrtvi 

ostaju mladi. Uvijek mlad i neporočan ostao je 

lik Che Guevare, legendarnog komandanta iz 

Santa Chiare, lik kojeg sve dok traje ova zbunjenost 

i mrak, nitko i ništa neće moći skinuti ne samo 

sa zastava omladinskog pokreta niti sa majica 

mlade generacije, već neće uspjeti iščupati 

iz srca mladih. Što su vremena teža ta legenda je 

sve jača i veća. “Na klupe, na sveske, na zidove, 

na sve što je slobodno, na sve što volim, ja pišem 

tvoje ime…” - pjevao je Paul Eluard. A to je 

ime danas Che Guevara. O životu i pogibijii neposredno 

nakon Che Guevarine smrti najegzatnije 

riječi napisao je Italo Calvino: 

Misleći na Che Guevaru 

Što god nastojim napisati kako bih izrazio vlastito divljenje prema Ernestu Che Guevari, 

prema načinu na koji je živio i na koji je umro, čini mi se da ne pogađa pravi ton. Kao da čujem 

kako mi odgovara svojim smijehom u kome se osjeća ironija i sažaljenje. Ja sam tu, u vlastitoj 

radnoj sobi, među svojim knjigama u lažnom miru i lažnom prosperitetu Evrope, posvećujući 

kratak prekid u radu pisca, bez ikakvog rizika, čovjeku koji je na sebe preuzeo sve rizike, 

koji nije htio prihvatiti fingirani provizorni mir, koji je od sebe i od drugih zahtijevao maksimalnu 

spremnost na žrtvovanje, uvjeren da će svako odlaganje i izbjegavanje žrtve danas - 

sutra biti plaćeno sa daleko većom sumom žrtava. Guevara je za nas poziv na apsolutnu ozbiljnost 

svega onoga što se odnosi na Revoluciju i na budućnost svijeta, on je radikalna kritika 

svakog gesta koji nam služi da smirimo vlastitu savijest. U tom će smislu on ostati u središtu 

naših diskusija i naših razmišljanja, koliko jučer dok je bio živ, toliko danas kao mrtav. 

Ta prisutnost ne zahtijeva površno ili formalno odavanje počasti, a još manje odobravanje: to 

bi značilo ne shvaćanje i minimiziranje krajnje dosljednosti lekcije koju nam je on dao. “Cheova 

linija” postavlja velike zahtijeve pred ljude, i to bilo, da se radi o metodi borbe ili o perspektivama 

društva koje bi trebala da rodi ta borba. Pred tolikom vjernošću vlastitom uvjerenju 

i pred tolikom hrabrošću da se vlastita misao vodilja kao i vlastiti život dovede do krajnjih 

konzekvenci, budimo prije svega skromni i iskreni, svjesni kako “linija Che” znači radikalnu 

preobrazbu ne samom društva nego i “ljudske prirode”- počevši od nas samih-svjesni koliko 

smo udaljeni od toga da vlastita uvjerenja potvrdimo u praksi. Duga diskusija o Che Guevari, 

duga zbog toga što se mnogi upuštaju govoriti o njegovom nedugom životu (diskusija akcija, 

diskusija u kojoj se nikada ne ostavlja puška) neće biti prekinuta smrću Che Guevare, štoviše 

ona će neprestano rasti. Čak i za jednog slučajnog i nepoznatog subesjednika (kakav sam 

recimo mogao biti ja jednog poslijepodneva 1964. u njegovom Ministarstvu industrije) taj susret 

nije mogao proći kao marginalna epizoda. Diskusije koje su značajne nastavljamo voditi 

sami sa sobom u našim mislima. Svih ovih godina ja sam u sebi nastavljao tu diskusiju sa Che 

Guevarom i što je više proticalo vremena više sam uviđao kako je on imao pravo. Pa tako i sada 

započevši vlastitom smrću borbu koja se neće zaustaviti on ostaje zauvijek u pravu. 

Italo Calvino, oktobra 1967. 

Adaptacija i prijevod J. T. 


PLAMEN

Održan 

17. kongres 

Komunističke 

partije Kine 

PEKING - Za Kinu i dalje vlada veliko 

interesovanje u svijetu, i to ne toliko 

zbog njene veličine ili vojne moći, 

koliko zbog eksperimenta kojeg vladajuća 

birokratija sprovodi kombinujući, 

kako mnogi misle, elemente 

socijalizma i kapitalizma. Kako je taj 

eksperiment, po opštoj ocjeni, vrlo 

uspio, tek održani 17. kongres vladajuće 

Komunističke partije je morao 

izazvati pažnju svjetske javnosti, i to 

ne samo one ljevičarske. 

Dvije hiljade dvjesto devetnaest delegata 

se okupilo u Pekingu da podrži dosadašnji 

kurs Politbiroa, utvrdi staru-novu 

politiku i izabere novo rukovodstvo. Veliku 

većinu delegata su činili kadrovi partije, 

odnosno pripadnici njenog aparata, što 

je bio pouzdan znak da nisu moguća iznenađenja. 

Uostalom, za to se pobrinulo 

moćno Organizaciono odjeljenje Centralnog 

komiteta. Oko 30% delegata su činili 

radnici, tek toliko da se vidi da je i njima 

dato neko pravo glasa. 

Kongres je verifikovao krupne personalne 

promjene u vrhu partije, Politbirou 

i njegovom Stalnom komitetu. One, međutim, 

neće uticati na generalnu političku 

liniju KPK, koja će i dalje počivati na 

već razrađenoj tzv. naučno razvojnoj 

koncepciji. Cilj koncepta je izgradnja 

harmoničnog društva, u kome većina 

stanovništva treba da pripada srednjoj 


PLAMEN 


...ukratko.. 

klasi, dok razvoj društva treba da počiva 

na ravnoteži ekonomskog razvoja, ekološke 

održivosti i poštovanja određenih 

moralnih vrijednosti i socijalnog blagostanja. 

Insistiranje na ovim premisama nije 

ni najmanje čudno u društvu koje već 

par decenija snažno promoviše brz ekonomski 

rast, po cijenu sve većih socijalnih 

razlika i zaostajanja životnog standarda 

stanovništva za objektivnim mogućnostima 

društva. Kinesko društvo je 

nakon pobjede revolucije krenulo putem 

kopiranja sovjetskog modela u 

staljinističkoj varijanti. Na tom putu se 

dosta dugo istrajavalo, sve do 1978., 

kad se staljinizam na političkom planu 

počinje kombinovati sa elementima tržišne 

ekonomije na ekonomskom planu. 

Ta kombinacija se pokazala djelotvornom 

za kinesku političku elitu, koja je 

učvrstila svoje pozicije, pa je u vrijeme 

sloma staljinizma po Evropi mogla čak 

pucati na studente koji su tražili političke 

slobode, a da to ne ugrozi njene pozicije. 

Kombinacija staljinizma i kapitalizma 

u Kini podrazumijeva autoritarni 

politički sistem apsolutne vlasti političke 

elite jedne partije, bez postojanja osnovnih 

političkih sloboda, i ekonomski 

sistem u kome dominiraju državna svojina 

i planiranje, uz sve izraženiju ulogu 

privatnog kapitala i privatizaciju mnogih 

državnih preduzeća. Priliv privatnog 

kapitala, uz ekonomsko planiranje 

od strane države, omogućio je vrlo brz 

ekonomski rast, koji, međutim, nije dao 

potrebne socijalne rezultate, jer znatna 

većina stanovnika, pogotovo na selu, 

koje je ekonomski zanemareno, i dalje 

živi teško. Nezaposlenost je znatno porasla 

usled privatizacije, a socijalne razlike 

su se povećale. 

Tek održani kongres 

nije dao odgovore 

na ta pitanja. 

On je nastavio s 

praksom periodičnog 

obnavljanja najvišeg 

partijskog 

vodstva, jer, u cilju 

sprečavanja kulta 

ličnosti, postoji 

praksa da najviši rukovodioci 

mogu vršiti 

svoje funkcije u 

dva uzastopna petogodišnja mandata. To, 

međutim, nije povećalo demokratičnost 

samog sistema, pošto je politička elita relativno 

zatvoren krug, na čije odluke niko 

van nje ne može uticati. Osim toga, nakon 

što kongres izabere članove Politbiroa 

CK KPK, kineska skupština se sastaje 

da te osobe izabere u vladu, tako da oni 

i formalno postaju najviši državni dužnosnici. 

Partijska država ostaje, samo u 

kombinaciji sa kapitalističkim tržištem. 

Grčka ljevica 

u prednjim 

redovima 

ATENA - Septembarski parlamentarni 

izbori u Grčkoj su donijeli veliki 

uspjeh radikalnoj ljevici, počev od radikalno 

lijeve, u osnovi marksističke, 

koalicije SYRIZA, čiju okosnicu čini 

partija SYNASPISMOS, do prosovjetske 

Komunističke partije Grčke 

(KKE). Obje vodeće grčke partije, trenutno 

vladajuća desničarska Nova demokratija 

i socijal-demokratski PA- 

SOK, doživjele su pad popularnosti. 

Uprkos tome što je glasanje u Grčkoj 

građanska dužnost, nju je ovaj put izbjeglo 

28,7% birača (za razliku od 25,8% 

koji nisu glasali na prethodnim izborima). 

Premijer Grčke je zagovarao prevremene 

izbore jer je vjerovao da njegova 

Nova demokratija uživa veću podršku birača, 

koja mu je potrebna za komotno 

sprovođenje vladinog programa. Prevario 

se, pošto je ND dobila 41,8% glasova (u 

odnosu na 45,4% na prethodnim izborima). 

Socijal-demokratski PASOK (Sve- 

27


grčki socijalistički pokret) je osvojio 

38,1% (u odnosu na 40,6% na prethodnim 

izborima), što je posljedica skoro 

identične politike dviju partija. 

Radikalna ljevica je poentirala ne samo 

na istovjetnosti politike dviju vodećih 

partija, koja je protivna interesima širokih 

slojeva stanovništva, nego i na doslednoj 

borbi za više socijalne pravde i masovnim 

mobilizacijama, naročito radnika, 

koje je mogla izvršiti prethodnih godina. 

Komunistička partija Grčke je skoro udvostručila 

broj poslaničkih mandata (sa 

12 na 22), osvojivši 8,2% ili 583.815 glasova 

(dok je na prethodnim izborima osvojila 

5,9% glasova). Koalicija radikalne 

ljevice (SYRIZA) je osvojila 361.211 ili 

5,04% glasova (za razliku od 3,3% na 

prethodnim izborima), povećavši broj 

poslaničkih mjesta sa 6 na 14. Kad se 

zbroje glasovi i manjih radikalno lijevih 

grupacija, radikalna ljevica je osvojila visokih 

14% glasova. Dvije vodeće liste, 

ideološki tvrđa, prosovjetska KKE i nešto 

umjerenija, evrokomunistička SYRI- 

ZA (čija se vodeća partija, SYNASPIS- 

MOS, nalazi pod znatnim uticajem ideja 

marksista poput Antonija Gramšija i Roze 

Luksemburg), osvojile su preko 

900.000 glasova, što je impozantno, u 

zemlji članici EU i NATO pakta. 

Posljedica je to sposobnosti grčke radikalne 

ljevice da stane na čelo masovnih 

borbi radnika i studenata u posljednjih 

par godina, od masovnih i generalnih 

štrajkova (u čemu je naročito prednjačio 

PAME, polumilionski sindikat osnovan 

od strane KKE) do masovnih studentskih 

mobilizacija i okupacije univerziteta, u 

cilju sprečavanja izmjene Ustava Grčke, 

kojima bi se dozvolilo osnivanje privatnih 

univerziteta. 

Kriza 

narančaste 

revolucije 

KIJEV - Vanredni parlamentarni izbori 

u Ukrajini su uzrokovani političkom 

krizom, koja je izazvana sukobom 

predsjednika i parlamenta. Predsjednik 

ima široka ovlašćenja, uključujući pravo 

veta na zakone koje parlament usvaja. 

U nekim drugim okolnostima to ne bi 

bio uzrok krize, ali u Ukrajini ovih mjeseci 

jeste, pošto se predsjednik i vlada 

nalaze na suprotnim političkim pozicijama. 

Zapravo, Ukrajina je posljednjih 

28 

mjeseci pred početak krize doživljavala 

čuvenu kohabitaciju, jer je predsjednika 

podržavao opozicioni blok partija, a 

predsjednik i premijer su bili u oštrom 

političkom sukobu, budući da je inauguraciji 

prvog prethodila duboka izborna 

kriza i izborni poraz drugog. 

U prethodnom periodu, i Komunistička 

i Socijalistička partija bile su članice vladajuće 

koalicije. Vođa socijalista, Aleksandar 

Moroz, čak je bio predsjednik Vrhovne 

rade, ukrajinskog parlamenta, dok 

su komunisti imali dva ministarska mjesta. 

To učešće u vladi se različito odrazilo 

na njihov izborni rezultat. Dok su komunisti 

uspjeli povećati broj poslaničkih 

mandata sa 21 na 27, socijalisti (koji su u 

Ukrajini, zapravo, lijevi socijal-demokrati, 

a deklarišu se kao stranka lijevog centra) 

izgubili su sva 33 mandata i tako postali 

vanparlamentarna stranka. Ovakva 

politika komunista nakon prethodnih izbora 

je, barem dijelom, bila rezultat njihovog 

sloma na tim izborima. Naime, oni su 

imali svog kandidata za predsjednika i 

parlament i očekivali su dobar izborni rezultat, 

jer su godinama prije toga bili vodeća 

ukrajinska stranka, osvajajući čak i 

24% glasova. Međutim, u međuvremenu 

je formirana široka koalicija koja je zastupala 

prorusku politiku sa dosta elemenata 

lijevog populizma, a koja nije bila komunistička 

ni po nazivu ni po ideologiji, pa je 

dobar dio birača komunista dao glasove 

toj koaliciji. Bio je to rezultat njihovog 

uvjerenja da komunisti, osloncem na parlamentarni 

rad, ne mogu voditi dinamičnu 

politiku koja bi zaista poboljšala položaj 

stanovnika. Njihova parlamentarna orijentacija 

i nesposobnost učešća u bilo 

kakvom masovnom, pa i sindikalnom 

pokretu ih je stajala gubitka velikog broja 

glasova. Njihov oporavak nakon tek 

održanih izbora je više posljedica njihovog 

učešća u ovoj koalicionoj vladi, s kojom 

su našli izvjesne dodirne tačke, nego 

stvarnih rezultata koja su njihova dva ministra 

mogla pokazati. 

Senad Kapetanović 

Zašto u Ir 

Danas je sasvim uobičajeno 

da se političarima, posebno 

u toku predizborne kampanje, 

postavi pitanje o homoseksualnosti, 

tipa: kakav je vaš stav prema 

istospolnim zajednicama? Danas je 

to cool, a donedavno se smatralo nepotrebnim, 

pa čak i neumijesnim pitati 

nekoga, a posebno ne političara, 

što misli o homoseksualnosti. Zamislite, 

na primjer, da je nekadašnja 

novinarka Dara Janeković, razgovarajući 

s Titom, postavila na kraju 

intervju „najvećem sinu naših naroda 

i narodnosti“, pitanje, otprilike 

ovakvo: druže Tito, Vi ste poznati 

kao vrlo toleranta osoba, pa možete 

li nam stoga reći kakvo je vaše mišljenje 

o ljudima homoseksualne orijentacije, 

koje kod nas kolokvijalno 

zovu pederi? Tito bi se vjerojatno 

malo zagrcnuo, a onda bi počeo odgovor 

u stilu „a boga ti...“. No, šalu 

na stranu! Pitanje o homoseksualnosti 

samo je naizgled „apolitično“ pitanje, 

koje sa reformom mirovinskog 

sustava ili sa ulaskom u NATO-pakt 

nema baš neke naročite veze, ali mi 

zavisno od odgovora na to pitanje, 

možemo o pojedinoj osobi, koja, dakako, 

ne mora biti samo političar ili 

političarka, zauzeti svoj načelni stav. 

Pitanje o homoseksualnosti otvara 

„Pandorinu kutiju“ naše Ličnosti, a 

odgovor na to pitanje može nas razotkriti 

kao „golog cara“. Ako želimo 

saznati koliko je netko tolerantan ili 

čak kojeg je političkog svjetonazora, 

dovoljno je da ga upitamo što misli o 

homoseksualnosti...Onaj tko ima malo 

izraženiji sluh i njuh, taj već na osnovu 

samo tog odgovora može odrediti, 

koliko je dotična osoba liberalna ili 


PLAMEN


PLAMEN 


anu nema homoseksualaca? 

konzervativna i je li lijeve ili desne 

političke orijentacije. Pa čak i 

odakle je porijeklom (sa sela ili 

iz grada?), zatim, koliko je obrazovana, 

je li klerikalna itd. (Najveći 

su „biseri“ odgovori, tipa: ja 

nemam nikakvih predrasuda prema 

homoseksualcima, ali ih ipak 

ne volim u svojoj blizini). 

Za vrijeme nedavnog zasjedanja 

generalne skupštine UN-a u New 

Yorku, iranski predsjednik Mahmoud 

Ahmadinedžad gostovao 

je na sveučilištu Columbia, gdje je 

nakon predavanja odgovarao na 

mnogobrojna pitanja studenata. 

Pitanja su uglavnom bila provokativna, 

a jedan je student zamolio 

iranskog predsjednika da prokomentira 

je li istina kako se priča 

da u Iranu kamenuju do smrti osobe gay 

orijentacije. Kao i svaki diktator, i Ahmadinedžanad 

se prvo cinički nasmijao, a 

onda je izvalio jednu od najvećih gluposti 

koja se mogla čuti u posljednje vrijeme: 

„U Iranu nema homoseksualaca kao u 

vašoj zemlji. Nije zabilježen taj fenomen. 

Ne znam tko vam je rekao 

da toga ima kod nas...“. Jašta bolan! 

Pa naravno da u Iranu „nema“ 

homoseksualaca, jer „jao“ onome 

tko je homoseksualac. Naime, prema 

važećem iranskom zakonu, ako 

se tri puta ponovi lavat ili sodomija, 

kao i mosahegheh ili lezbijstvo kazna 

je 100 udaraca korbačem, no ako 

se ponovi četvrti put, slijedi - smrtna 

kazna! 

Mahmoud Asgari i Ayaz Marhoni 

bili su još tinejdžeri kada su u 

ljeto 2005. godine javno obješeni u 

Mashadu, gradu na sjeveroistoku 

Irana. Ne, oni nikoga nisu ubili, a ni 

opljačkali, nisu bili ni politički neprijatelji...njihov 

je jedini grijeh bio 

taj što se saznalo da su homoseksualci. 

A kada znamo da tamošnji 

osuđenici na smrt mogu birati kao u srednjem 

vijeku između vješanja, kamenovanja, 

raspolovljavanja mačem ili bacanja s 

najviše litice (a da podsjetimo čitatelje, 

ovo je 2007. godina!), tada nam je jasno 

zašto su ovi mladi ljudi odabrali vješanje! 

U Iranu se doista može umrijeti zato 

što se voli nekoga istoga spola, piše gay 

Amir za Washington Post, i iznosi svoju 

priču: da je gay otkrio je sa 16 godina, 

a u dvadesetoj je to rekao roditeljima, 

koji su ga zaključali u sobu, uvjeravajući 

ga mjesecima kako će ga to proći 

kad se oženi. On sada voli Omida, ali 

kaže kako su mnogi homoseksualci u 

Iranu nesretni, jer moraju strogo skrivati 

svoju tajnu. U Iranu se djecu odgaja 

od malena da su homoseksualci bolesnici 

koji se iživljavaju nad malodobnom 

djecom. Dakle, tamo je homoseksualnost 

= pedofilija, pa nije ni čudno što 

većina heteroseksualnih Iranaca o homoseksualnosti 

ima izrazito negativan 

stav. Prema nekim procjenama, u Iranu 

ima preko 350.000 homoseksualaca, a 

dosad ih je ubijeno oko 400! Kako je, 

dakle, izražavanje homoseksualnosti 

strogo kažnjivo, tako se mnogi 

transeksualci, kojih je u Iranu 

najmanje 20.000, odlučuju za 

promjenu spola. Poslije Tajvana, 

Iran je druga zemlja u svijetu sa 

najvećim brojem kirurških zahvata 

promjene spola, a da apsurd 

bude veći, tu promjenu spola 

financira država! Jedini prostor 

slobode gdje mnogobrojni 

iranski homoseksualci mogu napraviti 

comming out je internet, a 

ponekad i američke i britanske 

novine gdje anonimno iznose 

svoje probleme. 

Inače, iranski predsjednik se 

proslavio i sa svojim govorom na 

generalnoj skupštini, u kojem je, 

između ostalog, negirao i holokaust. 

Na zasjedanju UN bio je hrvatski 

predsjednik Stjepan Mesić, 

koji se tom prilikom sastao i sa 

Mahmoudom Ahmadinedžadom. 

Neki su komentatori poslije s pravom ocijenili 

da to baš i nije bio mudar vanjskopolitički 

potez hrvatskog predsjednika, jer 

da ponekad principi moraju doći ispred 

protokola. 

F. E. 

29

(evro)vizija 

MATVEJEVIĆ: jugoslavenstvo 

30 

Vinko Grgurev 

Europsko integriranje podrazumijeva 

optimalnu korelaciju nacionalnog 

i transnacionalnog. Plauzibilna 

je ideja europeizma kao medija uspostavljanja 

i iskazivanja nacionalnih posebnosti. 

Izoliranje u vlastiti nacionalni krug 

prirodna je protuteža mogućem iščezavanju 

nacionalnih specifičnosti u ,,transnacionalnom’’ 

nadilaženju. Zatvaranje u nacionalne 

okvire uvjet je i rezultat nacionalne 

birokracije da uspostavi i potvrdi 

vlasništvo (vlast) na određenom teritoriju. 

Patriotizam je u tom sklopu ideologija 

postojećeg stanja. Privatiziranje narodnog 

bogatstva i nacionalni fundamentalizam 

logično su konzistentni. Situacija 

,,sloma komunizma’’ na južnoslavenskom 

području rječito je svjedočenje. 

Potvrdio se privid kako je nacionalni 

fundamentalizam ideologija koja jamči 

autonomiju naroda i države, dapače, pokazao 

se kao ideologija nacionalne birokracije 

da otuđi vrijednost opredmećenog 

rada “vlastitog” naroda. Nacionalna birokracija 

se pokazala kao funkcija multinacionalnog 

kapitala. Kako je izolacija, stoga, 

moguća samo kao privid, problem je 

kako biti subjekt u suodnosu s drugima. 

Nadilaženje prividnoga, u dospijevanju 

do istinskoga, povijesni je zadatak. Logična 

i povijesna konzistencija pojmova 

početni je korak na tome putu. Odgovarajuće 

poimanje nacionalnog moguće je 

mišljenjem o njemu kao jednom od koncentričnih 

krugova u svjetskom opsegu. 

Pogubnost nacionalnog 

fundamentalizma 

Intencije knjige Predraga Matvejevića 

Jugoslavenstvo danas poželjan je motiv 

za refleksiju onoga što se događalo i 

događa na južnoslavenskom području. 

Apoteoza hrvatstva i dijabolizacija jugoslavenstva 

proturječne su zbog načelne 

jednakosti nacionalnih i transnacionalnih 

kategorija. Logično je da hrvatstvo nije ni 

nešto iznad jugoslavenstva niti je nešto 

ispod njega. Pitanje je samo o kakvoj je 

povijesnoj korelaciji riječ?* 

Nedostatak mjere, naime, nadilaženja 

krajnosti, odnosno nečije neprijepornosti, 

nije usud samo hrvatskoga naroda. 

Podvajanja na one koji su bili angažirani 

u antifašističkom pokretu i na one koji su 

se priklonili fašističkim 

silama, kritičan 

su historijski motiv i 

permanentna politička 

tema. Intenzivnost 

drugosvjetskoratne situacije 

u svjetskim je 

razmjerima prilično 

velika da bi ona bila 

ostavljena na stranu, 

pukom deklaracijom, 

radi optimalne upravljenosti 

u budućnost. 

Nije to zahtjev za njezinom 

reprodukcijom, 

nego, radi produkcije 

budućnosti, za kritičkimprevrednovanjem. 

Kritični historijski trenutak iznio je na 

vidjelo fundamentalističko hrvatstvo (srpstvo...). 

Međutim, istaknuo je i ono hrvatstvo 

(srpstvo...) koje nadilazi spomenutu 

posebnost potvrdom vrijednosti s onu stranu 

njezine ograničenosti. Zbog ugrožavanja 

opstojnosti drugih naroda i svođenja 

svojega na masu kao objekt, odnosno 

sredstvo, određene (polit-ekonomske) elite, 

pokazao se nacionalni fundamentalizam 

pogubnim za svaki narod. Sumnjičavost 

prema svakom nacionalnom potenciranju 

proizišla je iz sukobljenosti između 

istinskog i prividnog razrješavanja nacionalnih 

problema. Pomicanje s istinskog na 

prividno i s prividnoga na istinsko sukladno 

je iskušenju da se zbog isključivosti nečijih 

interesa priđe pretenciozno problemu 

nacionalnog. 

Osvetničke retorzije i policijske represije 

sjene su otpora nacifašizmu i staljinizmu. 

Isto su tako suprotstavljene socijalističkoj 

proklamaciji čovjekove autonomije, 

kao uteg revoluciji, mnoge inkompetencije, 

provincijalnosti i beskrupuloznosti. Iskušenje 

da budu suzbijene povijesne tendencije 

uspostavljanjem i obnavljanjem 

stereotipa u zatvaranju tih antiteza u začarani 

krug motiv je Matvejevićeva nastojanja. 

Matvejević zahtijeva u knjizi Prema novom 

kulturnom stvaralaštvu nadilaženje 

motiva raskrčivanjem historijskih putova u 

uspostavljanju i ekspliciranju principa. U 

odnosu između motiva i principa otkriva 

se svrha (čovjekova povijesna opstojnost). 

To je sklop Matvejevićeva govora o hrvatstvu 

u knjizi Jugoslavenstvo danas. 

Bilo bi se u krivu 

ako bi se i u dobroj 

namjeri tvrdilo kako 

je (Matvejevićevo) 

razmatranje jugoslavenstva 

anakrono 

zbog novonastalih 

prilika i neprilika na 

području donedavne 

jugoslavenske države. 

Prema skolastičkoj filozofiji, 

ideja, i kada 

nije nominalna, ipak 

jest ‘’realna’’ ako su 

egzistentni njezini 

elementi. Iščezavanjem 

jugoslavenskog 

imena (iz aktualne političke 

topologije) nisu 

iščezle pretpostavke onoga što je njime 

bilo označeno. Suodnošenje nacija na 

nekadašnjem jugoslavenskom području i 

nadalje je aktualan problem. Pitanje o hrvatskoj 

nacionalnoj identičnosti podrazumijeva 

ono po čemu je - u usporedbi s 

drugima - specifična hrvatska nacionalnost. 

Riječ je, dakle, o odnosu prema drugome 

kao mogućnosti ekspliciranja vlastitih 

vrijednosti. ,,Nacionalna kultura vrijedi 

u načelu onoliko koliko je kultura’’. 1 

U toj kvalifikaciji sveopćega europskog 

građanskog povijesnog nastojanja - 

u putanji od građanina do svijeta - uspostavlja 

se i razrješava, kao posebnost, problem 

hrvatske nacije, u osebujnom sadržaju 

(hrvatskoga) romantizma: ilirizma. 

Matvejeviću je autonomija, kao mogućnost 

kreativnosti, bitno obilježje građanina 

koji je načelan u razumijevanju 

povijesnih nacionalnih tendencija. Nacija 

se ne konstituira sama po sebi zbog toga 

što je njezino emancipiranje moguće samo 

u sintezi vrijednosti koje nadilaze 

kampanilističke ograničenosti. Nacionalne 

posebnosti legitimne su potvrdom samih 

sebe kao općih vrijednosti. Zbog toga 

je jugoslavenstvo imanentno hrvatstvu 

koje ga je proizvelo samo iz sebe u povijesnom 

impetusu nacionalnoga konstituiranja. 

Bilo je to u tendenciji hrvatskoga 

građanstva da se potvrdi kao subjekt u 

svijetu. 

Matvejević misli kako je za rezultat i 

medij emancipiranja nacionalnih posebnosti 

- nacionalnu kulturu - mjerodavno, 

prije svega, to što jest kultura, u svojoj 

univerzalnosti, u čovjekovu oblikovanju 


PLAMEN

i evropeizam 

svijeta odnosno oblikovanju po svjetskim 

načelima, da bi se u tom kontekstu potvrdile 

nacionalne specifičnosti. Njihovo istinsko 

afirmiranje moguće je u dosegu 

univerzalnog. Nije pritom riječ o potiskivanju 

samih sebe, naprotiv, jer je nacionalna 

svijest, kao samosvijest (svakoga 

čovjeka), moguća u osmišljavanju razlike 

u ,,najbližem rodnom pojmu’’. Privid je 

nacionalnoga identiteta isticanje specifičnosti 

kao temelja svega jer se distanciranjem 

od univerzalnoga zamagljuje razlika 

spram drugoga. Razdjelnica nacionalnog 

i nacionalističkog Matvejeviću je 

izazov da istražuje mjeru u međunacionalnim 

odnosima (u nadilaženju nacionalfundamentalističkih 

recidiva i ozloglašavanja 

opravdanih nacionalnih tendencija). 

Nacionalno nasuprot 

nacionalističkom 

Pokadšto bi se protumačilo kao izražaj 

nacionalističkog i ono što je bilo legitimno 

u isticanju nacionalnog, a koje bi 

se, ovisno o interpretaciji odnosno nečijem 

,,temeljnom polazištu’’, običavalo 

izobličiti u nakane nacionalnoga fundamentalizma. 

Kadikad bi se usprkos zahtjevima 

za nadilaženjem aktualnih nepovoljnosti 

običavalo prostodušno 

(možda i ne tako) ili čak silom zbog (tobožnjeg) 

straha od možebitnih nepoželj- 


PLAMEN 

nosti ostati pri onome što jest. 

Pretencioznosti i iracionalnosti 

česti su motivi da se opravdani 

nacionalni zahtjevi stave na rang 

nacionalističkog koje se, stoga, 

prikazuje kao ,,istinska’’ nacionalna 

vrijednost. 

Izostajanjem mjere gubila bi se 

razlika između kritike i osude (poistovjećivanje 

kojih bi često bilo tragično). 

Nesumnjivo je značajna politička dimenzija 

i onih prozaičnih detalja, naime, 

nije rijedak slučaj da se pogrda o ,,suparničkoj’’ 

naciji doživljava kao potvrda 

odanosti svojoj. Reprodukcija toga rezultata 

određenih historijskih motiva neizbježna 

je ako se kritički ne sagledaju njegovi 

uzroci i uoče racionalni načini njihova 

prevladavanja. 

Refleksijom spram drugoga, u razlučivanju 

istinskog i prividnog, u korelaciji 

politike i kulture, otkriva se povijesna dimenzija 

nacionalnog, jamačno, i transnacionalnog. 

Matvejević emancipira politiku 

smatrajući da bi kultura trebala biti u 

njezinoj osnovi (kultura kao odrednica 

politike nasuprot političkoj determinaciji 

i instrumentalizaciji kulture). Do smislenog 

izražaja kultura dolazi konstituiranjem 

opstojnosti otkrivanjem biti i njezinim 

ozbiljavanjem u kojem se iskazuje 

kreativnost kao osnova čovjekove autonomije. 

Kršćanstvo nasuprot 

klerikalizmu 

Matvejeviću je odnos između konfesionalnog 

i nacionalnog osobito značajan u 

sintezi kulture i politike. Razrješavanje 

odgovarajućih nesporazuma bitan je zahtjev 

ondje gdje je mnogo religijskih orijentacija 

i gdje je nacionalnost impregnirana 

njome. Nediferenciranje konfesionalnog 

i klerikalnog često je bilo najpogubnije 

za samu konfesionalnost. Načelno 

poistovjećivanje konfesionalnosti i 

nacionalnosti obično završava u klerikalizmu 

i nacionalizmu (kleronacionalizmu). 

Nisu li vjeri i naciji najviše štete učinili 

oni koji su sami sebe postavili na njihov 

,,branik’’? Kršćanstvo, katoličko i 

pravoslavno, u međusobnom odnosu i u 

odnosu spram islama, u dvojbi između 

ekumenskih nastojanja i politoutilitarističkog 

instrumentaliziranja, na južnoslavenskom 

području, nezaobilazno je u 

(evro)vizija 

svakom govoru o problemu nacionalnog. 

Put do istinskih kršćanskih vrijednosti 

bio je gotovo zapriječen zbog vulgarnog 

poimanja odrješenja države i crkve iako 

je kontinuitet ateizma, od jakobinizma do 

boljševizma, bio, u osnovi, upravljen protiv 

(institucionalnog) okamenjivanja feudalnih 

povlastica religijskom ideologijom. 

Inzistirajući zbog toga na antikomunizmu 

nije se crkva izrijekom ogradila od 

toga što su fašistički režimi našli uporišta 

u nekim njezinim krugovima. Zapadanjem 

crkvenih dostojnika istaknutih u antifašističkom 

pokretu u drugi plan dobili 

su vjetar u krila oni koji su bili suprotni 

njima. Protivno sukladnosti klerikalizma 

i staljinističkog susprezanja konfesionalnog, 

Matvejeviću je bitan, što se tiče religije, 

poziv svakoga čovjeka da se očituje 

po svojoj savjesti, u pravu na ispovijed. 

Matvejeviću je kršćanski socijalizam najvjerodostojniji 

u reafirmiranju iskonskog 

kršćanstva. Matvejević misli da je ekumenizam 

postulat nacionalne politike i 

načelo odgovornosti crkve za nju. Povratak 

tim kršćanskim, jamačno i islamskim, 

vrijednostima, onemogućuju čak i istaknuti 

kulturni radnici koji misle kako su 

(tobože) nepomirljivi kršćanstvo i komunizam. 

2 

Matvejevićevo poimanje suodnosa kulture 

i politike oslikava, na primjer, konstrukcija: 

Dante se učio, u Hrvatskoj, 

unatoč sukobu s fašizmom, Goethe se 

učio unatoč sukobu s nacizmom, Puškin, 

također, unatoč sukobu s informbirovskim 

staljinizmom, ali, zašto se unatoč 

sukobu s velikosrpskim nacionalfundamentalizmom 

i pravoslavnim klerikalizmom, 

ne uči Njegoš?! Nije li on u istoj literarnoj 

putanji od Gundulića i Kačića 

Miošića do Mažuranića? Izuzimanje 

Njegoša iz kruga romantičke epike, u kojem 

se naglašavaju Byron, Mickiewicz, 

Prešern... protiv je kulturnih postulata. 

Riječ je o determinaciji kulture političkim 

neprilikama. Kultura bi trebala biti 

princip njihova nadilaženja. 

31

(evro)vizija 

Političkom redukcijom gubi se mogućnost 

komparativnoga proučavanja i 

uočavanja sličnosti (identičnosti i razlika). 

I oni kojima je hrvatstvo neprijeporna 

vrijednost mogli bi porazmisliti o tome 

nije li logično da ono, budući da je 

nastalo nadilaženjem vlastitih partikularizama, 

samo sebe sagleda kao partikularizam 

u svjetskom sklopu? Mogućnosti 

hrvatstva pretpostavljaju, prije svega, 

to što ono može biti u odnosu prema 

onome na najbližem teritoriju. Sagledavanje 

osobitosti u prihvaćanju svjetskih 

vrijednosti i doprinosa (svake pojedine 

nacionalne kulture) svijetu prijeka je potreba. 

Matvejević ne bježi od toga kako su 

stanovita poimanja jugoslavenstva pogubna 

za hrvatstvo, međutim, nisu li za 

hrvatstvo (ne samo za nj) pogubna i 

* Politička situacija sedamdesetih godina motiv 

je Matvejevićevih članaka u kojima je riječ o odnosu 

nacionalnog i “transnacionalnog”. Potkraj šezdesetih 

godina politika je u Hrvatskoj bila impregnirana 

“neoromantizmom”. Pokret ,,hrvatskog proljeća’’ 

pokazao je dvojbenost patriotizma. Riječ je o 

prijeporu između individualnog odnosa prema povijesnim 

vrijednostima vlastite nacije i legitimacije 

sustava političke i ekonomske moći u vlastitom nacionalnom 

krugu pokazivanjem animoziteta prema 

onima izvan njega. Matvejević je kritičan prema politici 

“hrvatskog proljeća”, u kojem se pokazala tendencija 

prema polaženju od nacionalnog kao načela, 

ali Matvejević se kritički odnosi i prema političkoj 

situaciji nakon 1971. godine upozoravajući na 

pogubnost represivnosti koja je bila u bitnoj suprotnosti, 

dapače, spram političkih proklamacija. U toj 

je liniji nastala, između ostalog, njegova knjiga Otvorena 

pisma - moralne vježbe. Razmatranjem jugoslavenstva, 

Matvejević imanentno razmatra hrvatstvo, 

naime, kontekst njegove refleksije, pokušaj 

samoosvješćivanja, kao temelja susreta s drugim 

nacijama u europskom sklopu. Matvejevićevo polaženje 

od toga da je shvaćanje nacionalnoga kao 

32 

određena shvaćanja samoga hrvatstva? 

Ljubav prema svojem može se poistovjetiti 

s dobrim u harmoniji emocionalnoga 

i racionalnoga, naime, u težnji ka općenitome 

(Spinozin amor Dei intellectualis) 

jer je moralnost načelo legalnosti 

vlastite opstojnosti (Kant). 

Razbijanje fundamentalističke 

paradigme 

Novopravaško odbijanje rasprave o 

jugoslavenstvu radi potvrde (fundamentalističkoga) 

hrvatstva komplementarno 

je unitarističkom potiskivanju nacionalnih 

posebnosti ili njihovu stigmatiziranju 

izjednačavanjem sa snagama 

koje su se radi ,,obnove vlastite državnosti’’ 

priklonile politici zavojevača 

svoje domovine. Zbog formalne podudarnosti 

ekstremnih stajališta, Matvejević 

nastoji na tome da se jugoslavenstvo 

ne poima ni kao 

unitarizam niti da se njime 

suzbijaju opravdani nacionalni 

zahtjevi optužbom za nacionalizam. 

Matvejević poima jugoslavenstvo 

kao transcendenciju 

hrvatstva - stvar po sebi - to jest 

povijesni konstrukt (imanentan 

građanskom konstituiranju hrvatske 

nacije). Polaženjem od 

nakana europskoga duha modernoga 

vremena koji se pokazuje 

u osmišljavanju raspona 

od samosvijesti čovjeka, kao 

građanskoga subjekta, do svije- 

principa samo privid nacionalne emancipacije potvrdilo 

se u posljednjim desetljećima. Postavljanjem 

emocija na rang principa dogodio se u ovoj multinacionalnoj 

sredini, naizgled, paradoks. Nasuprot mogućoj 

solidarnosti, izazvan je (ratni) sukob među 

proleterijatom jugoslavenskih nacija, međutim, nacionalne 

elite, unatoč deklarativnom neprijateljstvu, 

zbog svojeg eksploatatorskog interesa, objektivno 

su u međusobnom savezništvu počesto kao vazali 

pod egidom svjetskih centara ekonomske i vojnopolitičke 

moći. Radi razotkrivanja toga oblika otuđenja, 

Matvejevićeva je studija, što se tiče hrvatstva, 

poučna za raspravu o plauzibilnim nadilaženjima ne 

samo njegovih historijskih antinomija. Domoljublje 

je opravdano samo kao posebnost rodoljublja. U nadilaženju 

nacionalnog, u perspektivi čovjeka kao 

čovjeka, legitimna je potvrda nacionalnih specifičnosti. 

* Logičan je posljedak Matvejevićeva raspravljanja 

o jugoslavenstvu njegovo zanimanje za mediteranstvo, 

u kojem hrvatstvo, sudjelujući produktivno, 

može graditi svoje, štoviše, transkontinentalne 

mostove. Nije ni austrougarsko nasljeđe samo po 

ta u uspostavljanju nacionalne svijesti, 

moguća je potvrda vlastite posebnosti (u 

otkrivanju i iskazivanju hrvatske autentičnosti).* 

Zahtijevajući racionalan pristup jugoslavenstvu, 

Matvejević nastoji u dvojbi 

između istine i privida, u probijanju kroz 

diverzifikacije - povijesne i protupovijesne 

- u postignućima južnoslavenskih 

naroda, otkriti i potvrditi ono pomoću 

čega bi se nadišle destruktivne tendencije 

među njima i omogućio supstrat smislenoga 

bivstvovanja. Matvejevićevo raspravljanje 

o jugoslavenstvu motiv je samoosvještavanja 

vlastite (hrvatske) kulturne 

i političke baštine odnosno plaidoyer 

za mogućnost prihvatljivoga 

suodnošenja s drugim (ne samo) južnoslavenskim 

narodima i za mogućnost 

povoljne upravljenosti u europskim integriranjima. 

sebi tragična historijska činjenica jer je i srednjoeuropstvo 

jedno od područja hrvatske identičnosti i 

prijevoj do najširih europskih razmjera. Nužno je u 

afirmiranju hrvatstva radi dostojnog komuniciranja 

s ,,privilegiranim’’ zapadnoeuropskim svijetom suprotstaviti 

se malograđanskom ozloglašavanju balkanstva 

naglašavanjem njegove impozantne kulturne 

baštine (od kodifikacija rimskoga prava u Bizantu 

i angažmana njegovih filozofa u promicanju platonizma 

na talijanskim učilištima radi obnove iskonskoga 

grčkoga duha na pomolu renesanse). Najmjerodavniji 

pristup europskom kontekstu zacrtava 

se prema modalitetima odnošenja u užim krugovima. 

1 Predrag Matvejević: Jugoslavenstvo danas, Pitanja 

kulture, Buybook, Sarajevo, Durieux, Zagreb, 

MVTC, Beograd, 20033, (Globus, Zagreb, 

19821, BIGZ, Beograd, 19852), str. 44. 

2 Vinko Grgurev: ,,Kako stoje stvari s kršćanstvom 

i komunizmom’’, 

Hrvatska ljevica, Zagreb, broj 14 (16. XII. 

1994. - 31. XII. 1994.), str. 26 - 27. 


PLAMEN

7 0 G O D I N A O D S M R T I 

Revolucionarni sukob 

i revolucionarna 

partija 

u Gramscijevoj 

misli 

Mladen Jakopović 

Središnja je nit ovoga rada ocjena temeljnih 

doprinosa Antonija 

Gramscija teoriji revolucionarnog 

društvenog preobražaja, pogotovo inkorporirajući 

ulogu revolucionarne partije 

kao centralne institucije revolucionarnog 

konflikta: njezinoga položaja kao „modernog 

Princa“ i „kolektivnog intelektualca“, 

njezinog odnosa prema različitim 

društveno-političkim akterima (njezinim 

saveznicima i protivnicima, različitim 

klasama, državi i civilnom društvu). 

Kroz ovu glavnu nit, prizmu društvenog 

sukoba, društvenog pokreta i revolucionarne 

partije, ocijenit ću također doprinos 

Gramscija demokratskoj teoriji i praksi 


PLAMEN 

(koji se odnosi na pitanje sudjelovanja masa 

i pojam „opće volje“, odnos između 

ideološke „avangarde“ i masa, tenziju između 

pojmova „demokratskog centralizma“ 

i „neposredne demokracije“, opasnosti 

supstitucionizma itd.). 

Treće, pokušat ću također identificirati 

moguće elemente izgradnje mira implicitne 

u Gramscijevoj misli, dijalektičkom 

odnosu između pozicionog rata i manevarskog 

rata, ideološke i materijalne hegemonije, 

osobito u vezi s problemima pristanka 

i prisile, s materijalnom moći i silom u 

društvenim promjenama, kao elementom 

koji je možda u proturječju sa strategijom 

preobražaja svijesti i revolucionarnog nenasilja 

usmjerenog na uspostavljanje istinski 

demokratskog, na pristanku temeljenog 

i civiliziranog društvenog poretka. 

Filozofija prakse 

Gramscijevo je djelo neuobičajeno anticipatoran 

pokušaj razvijanja političko-strateškog 

marksizma oslobođenog fatalističkog 

oslanjanja na „nepromjenljive“ povijesne 

zakone neovisne o ljudskoj inicijativi. 

Gramsci je postavio ljudsku aktivnost u 

središte revolucionarnog procesa, odlučan 

da obnovi i reintegrira dugo zanemarivane 

elemente totaliteta i kreativnu subjektivnu 

(p)ogledi 

dimenziju socijalističke politike, osobito 

degradiranu tijekom službenog, dogmatskog 

marksizma Druge internacionale. Iz 

njegove su perspektive politički kvijetizam, 

depolitizacija i pasivnost Druge internacionale 

bili također djelomično posljedica 

njezinog pozitivističkog, „objektivističkog“, 

vulgarno materijalističkog shvaćanja 

sistemskih društvenih promjena. Njezina je 

pretjerano pojednostavljena materijalistička 

epistemologija bila po njemu oblik izokrenutog 

idealizma. Oboje karakterizira 

ista prazna, plitka metafizika – redukcionistički 

polariteti subjekta nasuprot objektu, 

idealizma nasuprot materijalizmu, voluntarizma 

nasuprot determinizmu, strukture 

nasuprot svijesti itd. Vulgarni mehanicistički 

materijalizam i idealizam su oba 

beznadno nedijalektički u svom nesofisticiranom 

determinizmu, neprijatelji izgradnje 

životne revolucionarne strategije, budući 

da život manifestira „složeno uzajamno 

djelovanje subjektivnih i objektivnih 

snaga“ (1) . „U stvarnosti se može predvidjeti 

jedino borbu, ali ne konkretne momente 

borbe, koji mogu biti jedino rezultati suprotstavljenih 

snaga u neprekidnom kretanju, 

koji se nikada ne svode na fiksne kvalitete 

budući da unutar njih kvantiteta neprekidno 

postaje kvaliteta.“ (2) 

Nastavak na stranici 36 

33

fotoreportaæa 

EKSLUZIVNO S LICA MJESTA 

34 

Cyrille Cartier 

Zvončići na arapskom, francuskom i 

engleskom trešte iz zvučnika na kamionu. 

Na trenutak, raspjevani kamion 

usporava, ali se ne zaustavlja. Mladić 

u crvenoj kabanici sa lažnom bijelom 

bradom naginje se kako bi pozdravio druge 

mladiće koji mu odzdravljaju mašući 

svojim kalašnjikovima. To je pravo oružje, 

nisu igračke. Smijeh i čestitanja ore se blizu 

stražarskog mjesta na ulazu u Hamdaniye, 

kršćansko selo blizu Mosula u sjevernom 

Iraku. Dalje uz prašnjavu cestu, 

među kućama, kamion se zaustavlja i članovi 

Obitelji iračkih Djeda Mrazova (kako 

se sami nazivaju) hodaju cestom sa 

vrećama na leđima i bacaju poklone 

prolaznicima. Među djecom i ženama 

koje pozdravljaju i smiješe se, a 

istodobno pažljivo paze na djecu, 

stoje muškarci sa tradicionalnim 

kefijama na glavi. Laici bi muškarce 

s kefijama odmah proglasili 

muslimanima, ali oni su svi kršćani, 

90% stanovništva Hamdaniye. 

To je kršćanska enklava sa vlastitom 

naoružanom stražom koja ih 

čuva u tom nesigurnom prostoru i 

nesigurnom vremenu. 

Cijelo iskustvo Božića 2005. 

šalje nas stoljećima unazad kroz 

neku nadrealnu vremensku crvotočinu. 

Odjednom, kao da je oživio citat iz knjige 

“Križari u očima Arapa” Amina Maaloufa. 

Imena, lica, mirisi i zvukovi odjednom se 

mogu doživjeti iz prve ruke: “U Antiohiji, 

kao i svugdje, kršćani Bli- 

KR©∆ANI 

skog istoka - Grci, Armenci, Maroniti, Jakobiti 

- trpjeli su dvostruku podčinjenost 

dolaskom Franaka: zapadni kršćani sumnjičili 

su ih za suradnju sa Saracenima i 

odnosili se prema njima kao podanicima 

nižeg ranga, dok su ih muslimani vidjeli 

kao prirodne suradnike napadača. Razlike 

između religijske i nacionalne pripadnosti 

nisu postojale”. 

Kršćani - posrednici između 

Kurda i Arapa 

Shamo (47) i njegovo četvero braće živjeli 

su u Mosulu, drugom po veličini gradu 

u Iraku koji se nalazi dvadesetak kilometara 

zapadno od Hamdaniye. Od 

kraja rata 

u aprilu 2003., sigurnost je postala problem. 

Kad su se ljudi skupili da vide američke 

vojnike, počeli su ih prozivati: “Vi 

ste krivi za sve, vi kršćani. Zbog vas su 

Amerikanci ovdje” i 

“Vi ste izdajice, vi ste 

doveli Amerikance”, 

priča nam Shamo koji 

je sada izbjeglica u 

Ainkawi, kršćanskom 

predgrađu kurdskog 

Irbila. Stanarina za 

dvosobnu kuću u 

Ainkawi košta 250 

dolara na mjesec - 

triput više nego stanarina 

za šesterosobnu 

kuću u Mosulu. 

Ovaj nekoć uspješni 

zlatar izgubio je sve u ratu. Njegova 

prehrana više se ne sastoji 

od svježeg voća i povrća, sada njegova 

obitelj jede meso jednom u 

dva tjedna i rijetko imaju voća. 

“Ponašaju se prema nama kao 

prema strancima. Čak nas ni svećenik 

nije došao posjetiti i zaželjeti 

nam dobrodošlicu, pitati nas trebamo 

li što”, kaže Shamova trideset 

petogodišnja žena Soham Najim Yacoub 

o svom izbjegličkom životu 

među drugim kršćanima. 

Prema INS - centru za istraživanje iz 

Washingtona, spajanje asirskih i kaldejskih 

kršćana u jednu zajednicu pod imenom 

asirski kršćani koje je potaklo spajanje 

tih dviju grupa u američkom popisu 

stanovništva imat će izravne posljedice na 

skorim izborima u Kurdskoj pokrajini (AI- 

NA 13 June 1999; RFE/RL Iraq Report 25 

June 1999). Kršćani ponekad djeluju kao 

posrednici između zavađenih skupina kao 

što su Kurdi i Arapi. Njihova zajednica 

često je potisnuta ili korištena kao tampon 

zona između grupa ili kako bi se osigurala 

prednost jedne od zajednica. 

Jedva 2-3% od 25 milijuna Iračana su 

Kaldo-Asirci, prema njihovim vlastitim izvorima. 

Najviše ih živi u Bagdadu, okolici 

Mosula i iračkom Kurdistanu. Ime Kaldo- 


PLAMEN

U IRAKU 

Asirci koristi se od prve sekularne konferencije 

ove zajednice održane u Bagdadu, 

22-24 oktobra 2003. 70% kršćana 

u Iraku pripada Kaldejskoj katoličkoj 

crkvi. Ostali su članovi Crkve istoka, 

Sirske pravoslavne, Sirske katoličke 

crkve i raznih protestantskih zajednica. 

Ovdje se uključuje i 20000 Armenaca, 

uglavnom potomaka izbjeglica 

iz Turske i Irana iz vremena Prvog 

svjetskog rata. 

Emmanuel Tomi, irački kršćanski 

glumac i redatelj koji uglavnom živi u Istambulu, 

kaže: “Neki od nas vjeruju da je 

Isus bio sin Boga, a neki da je bio čovjek i 

samo poslanik kao Muhamed. Neki kažu 

da ga je rodila Djevica Marija po Duhu 

Svetom. Baš me briga je li bio sin Boga ili 

ne, zanima me jedino narod i njegovi problemi”. 

Nesigurnost u zajednici, kao i 

opasnosti koje dolaze izvana, tjeraju mnoge 

da se odsele, a tako je bilo i kroz povijest. 

Kršćanske izbjeglice iz Iraka uglavnom 

prvo odlaze u susjedne mirne zemlje, 

a onda u Francusku, Nordijske zemlje, 

Australiju ili bilo koju drugu zemlju koja 

ih želi primiti. Prema podacima ministra 

za izbjeglice i emigraciju, Pascala Eshoa, 

kojeg citira Ash-Sharo Al-Awsat 15. augusta 

2004., 40 000 Kaldo-Asiraca je pobjeglo 

iz Iraka za Siriju i Jordan u nekoliko 


PLAMEN 

mjeseci iza Uskrsa te godine, 

kada je nekoliko crkava bilo 

izloženo bombaškim napadima. 

U našem razgovoru s Emmanuelom 

kojeg smo vodili u 

Irbilu, glavnom gradu iračkog 

Kurdistana, osjeća se snažna 

težnja za održanjem identiteta: 

“Ja sam Iračanin, ali i Asirac.” 

Ima dvije sestre s obiteljima u 

Australiji i kaže: “Djeca uopće 

ne govore asirski. To je vrlo tužno. 

Ukratko, mi smo nacija koja 

nestaje”. 

Migracija unutar Iraka uglavnom se odvija 

iz Bagdada, Mosula i drugih gradova 

u južnom i središnjem Iraku prema mirnijem 

kurdskom sjeveru. Prema 

podacima kurdskih regionalnih 

vlasti, od 1991 Asirci i Kaldejci mogu 

štampati svoje novine, emitirati TV i radio 

programe na svom jeziku i osnivati svoje 

političke stranke. U tom području postoji 

trideset škola na asirskom jeziku (sa gotovo 

10 000 učenika i 500 profesora) koje 

također dobivaju potporu vlasti. Također, 

preko dvadeset crkava je obnovljeno. Ali 

od 1991 to područje bilo je izloženo kurdskom 

građanskom ratu i invaziji američke 

vojske protiv Sadama. Amerikanci su ostali, 

što je potaklo razne nove i stare saveze 

i razmirice kao i politički i vjerski otpor. 

Većina kršćana u iračkom Kurdistanu 

nije toliko optimistična. Službena politika 

je jedna stvar, ali svakodnevni susjedski 

odnosi su nešto drugo. Kolektivni sublimi- 

fotoreportaæa 

nalni 

strah kao duboki instinkt za preživljavanje 

manjine koja se ističe određuje ponašanje 

onih koji ostaju. 

U Ainkawi, kršćanskom predgrađu 

Irbila, u februaru 2006. Kaldejski kulturni 

centar održava multimedijsku kazališnu 

predstavu. “Ljudi su bolesni, zatrovani 

zbog svega što su proživjeli 

u prošlom režimu”, kaže režiser 

Rafiq Noori Hana publici 

na asirskom, kurdskom i arapskom 

u svom pozdravnom govoru. 

Iako je njegova predstava na 

asirskom, nasljedniku aramejskog 

jezika, jezika starog zavjeta, 

Isusa i Gibsonovog filma, a 

glavna glumica nosi tradicionalnu 

asirsku odjeću, predstava je 

primjenjiva na sve Iračane, 

kaže autor i redatelj. “Moja poruka 

je upućena svima koji pate, Kurdima i 

Arapima također. Predstava pruža nadu i 

predlaže kako se nositi sa boli.” 

Ujedinjeni ili podijeljeni, posrednici ili 

graničari, prijatelji ili neprijatelji, za kršćane 

Iraka nije se mnogo promijenilo od 

vremena Križarskih ratova, Mongolske invazije, 

građanskih ratova, revolucije i Zaljevskog 

rata. 

Za Shamovu ženu Soham, u njenom 

preskupom skloništu u Ainkawi, sve se to 

spojilo u jedno Raspeće: “Stanodavac bi 

nas sutra mogao izbaciti na ulicu i onda 

bismo živjeli u šatorima. Još ne znamo hoćemo 

li ih postaviti ispred džamije ili ispred 

crkve.” 

Fotografije: Saša Kralj 

Prijevod: N. V. 

35

(p)ogledi 

Nastavak sa stranice 33 

Sam je Marx napisao u Tezama 

o Feuerbachu: „Pitanje 

može li ljudskom mišljenju 

biti svojstvena objektivna 

istina, nije pitanje teorije, nego 

je praktičko pitanje. Čovjek 

mora dokazati istinu – tj. 

zbiljnost i moć, ovostranost 

svoga mišljenja – u praksi. 

Spor o zbiljnosti ili nezbiljnosti 

mišljenja – koje je izolirano 

od prakse – čisto je skolastičko 

pitanje.“ (3) 

Kao jedan od utemeljitelja 

„moderne“ marksističke filozofije 

prakse, jedan od prvih 

koji su se upustili u pitanje 

dinamike između „baze“ i 

„nadgradnje“ (bez poricanja 

krajnje determiniranosti ekonomijom, 

ali koja nije uvijek nužno dominantna), 

Gramsci je, slijedeći tragove intelektualnih 

divova kao što su bili Benedetto 

Croce i (možda još više) Antonio Labriola, 

nastojao dosegnuti dijalektičko, recipročno 

jedinstvo teorije i prakse, misli i 

akcije, subjekta i objekta. Aspiracija mu je 

bila da izgradi „otvorenu“, neortodoksnu 

teoriju relevantnu masama, sposobnu da 

razbudi i stimulira njihove stvaralačke potencijale. 

Nemisaone, fiksne formule su 

beskorisne. Kapitalističke proturječnosti 

ne mogu samo „eksplodirati“, već ih se 

treba „ugrabiti“ svjesnim naporom. Ovo 

se shvaćanje čini osobito dalekovidno i 

realistično u epohi kad postizanje socijalizma 

izgleda manje „mandatorno“ ili neizbježno 

nego ikada ranije tijekom posljednjih 

nekoliko stoljeća. 

36 

Radnička neposredna 

demokracija 

Gramscijeva velika nova filozofija prakse 

počela se brzo razvijati tijekom talijanskih 

masovnih štrajkova i zauzimanja 

tvornica tijekom „Biennio Rosso“ („dvije 

crvene godine“, 1919.-1920.), osobito na 

stranicama legendarnih novina L’Ordine 

Nuovo (kojima je on bio jedan od utemeljitelja 

u maju 1919.), kad je počeo artikulirati 

temu tvorničkih savjeta/vijeća (consigli 

di fabbrica) i sovjeta kao glavnih organizacijskih 

formacija socijalističke demokracije 

masa. Ovi su organi narodne 

vlasti trebali osigurati osnovicu za političku 

„borbu anticipiranja“ i „dvojnu vlast“ 

odozdo, novu osloboditeljsku svijest utjelovljenu 

u društvenoj zbilji. Novine L’Ordine 

Nuovo trebale su služiti kao „list tvor- 

ničkih savjeta“, kao katalizator ovih razvitaka 

koji bi artikulirao demokratske impulse 

u nastajanju, pridonosio preobražaju 

masovne svijesti i mogućem formiranju 

neposredno-demokratske „Republike vijeća“. 

„Postojanje vijeća daje radnicima neposrednu 

odgovornost za proizvodnju, navodi 

ih da poboljšavaju svoj rad, uvodi 

svjesnu i voljnu disciplinu i stvara psihologiju 

proizvođača, kreatora povijesti. (4) (…) 

cijela masa sudjeluje u životu vijeća i osjeća 

sebe kao nešto postojeće putem ove 

aktivnosti.“ (5) 

Suprotno direktno-demokratskom vijećničkom 

karakteru osnaživanja, buđenja 

dostojanstva, pomlađivanja vijeća kao povijesnih 

organa samo-oslobođenja radničke 

klase, partikularna, uska, reformistička 

sindikalna svijest i birokratska struktura 

služe kao faktor depolitizacije. Općenito 

sterilna, uskogrudna sindikalna atmosfera 

prepreka je razvitku revolucionarne psihologije. 

Korporativistički stav temeljen na 

(kratkoročnom) vlastitom interesu antagonističan 

je u odnosu na razvitak jedinstva i 

solidarnosti radničke klase, a pogotovo u 

odnosu na stvaranje više-klasnih saveza ili 

ujedinjenih fronti. Sindikati su većinom 

zaokupljeni kvantitativnim, ugovornim 

modifikacijama postojećeg eksploatatorskog 

odnosa rad-kapital (što općenito jača 

i legitimizira pojam rada kao robe), a ne istinskom 

demokratizacijom radnih mjesta: 

preuzimanjem vlasti i ukidanjem ovog hijerarhijskog 

odnosa uopće. Ekonomističkoj 

reaktivnosti, defanzivnosti i konzervativnosti, 

treba suprotstaviti proaktivnu politiku. 

„…sindikalni birokrat zamišlja industrijsku 

legalnost kao trajno stanje stvari. 

Prečesto je brani s istoga stajališta kao 

i vlasnik. U svemu što se javlja iz radnih 

masa vidi samo kaos i svojeglavost. Ne razumije 

radničku pobunu…“ (6) 

Sindikati su, sami po sebi, potpuno neadekvatni 

za zadatak radikalnog društvenog 

preobražaja. Gramsci ipak nije zagovarao 

povlačenje iz radničkoga pokreta ili sindikata 

(koji su još uvijek mogli obavljati izvjesne 

funkcije ujedinjavanja i obrane), jer 

je mogućnost socijalističke ofenzive van 

sindikalizma uvjetovana stjecajem okolnosti, 

ovisna o mnoštvu različitih faktora 

koji nisu svi određeni subjektivnom voljom. 

Međutim, dugoročnija se perspektiva 

temeljila na razvitku samoupravljanja 

radničke klase, pri čemu je jasni cilj „stvoriti 

istinsku radničku demokraciju ovdje i 

sada - radničku demokraciju u aktivnoj i 

učinkovitoj opoziciji prema buržoaskoj 

državi i spremnu da je zamijeni ovdje i sada 

u svim njezinim bitnim funkcijama 

upravljanja nacionalnim nasljeđem i kontrole 

nad njim.“ (7) 

L’Ordine Nuovo i Gramscijevi spisi 

služili su kao najvažnije teoretske razrade 

talijanskoga komunizma savjeta. 

„Problem razvitka internih komisija 

postao je središnjim problemom, idejom 

lista L’Ordine Nuovo. Počelo ga se smatrati 

temeljnim problemom radničke revolucije; 

bio je to problem proleterske ‘slobode’. 

L’Ordine Nuovo je, za nas same i 

za naše sljedbenike, postao ‘listom tvorničkih 

vijeća’. Radnici su voljeli L’Ordine 

Nuovo. Zašto su ga voljeli? Jer su u njegovim 

člancima otkrivali dio, najbolji dio, 

sebe. Jer su osjećali da njegove članke 

prožima isti duh unutarnjega traženja kojeg 

su oni doživljavali: ‘Kako možemo 

postati slobodni? Kako možemo postati 

svoji?’ Jer njegovi članci nisu bili hladne 


PLAMEN

intelektualne strukture, nego su izvirali iz 

naših diskusija s najboljim radnicima; 

razrađivali su stvarna raspoloženja, ciljeve 

i strasti radničke klase Torina što smo 

ih mi sami izazvali i provjeravali.“ (8) 

Revolucionarna partija kao 

„Moderni Princ“ 

Osobito nakon poraza radničkih vijeća 

(koji se nisu uspjeli potpuno probiti van 

korporativno-ekonomske sfere, ostavljajući 

političku i vojnu vlast buržoazije netaknutom) 

i izdaje okoštale, oportunističke 

Talijanske socijalističke partije (PSI), 

kad je glavnina skupine Ordine Nuovo ušla 

u novo formiranu Talijansku komunističku 

partiju (PCI – utemeljena na Kongresu 

u Livornu 1921.), Gramsciju je jedan 

od presudnih revolucionarnih zadataka 

bio razvitak koherentnog subjektivnog 

elementa sposobnog da širi alternativnu 

socijalističku perspektivu, da intervenira 

u široke društvene pokrete („civilno društvo“) 

s ciljem poopćavanja borbi i pomaganja 

utemeljenju nove administracije 

(novog „političkog društva“) i novog društvenog 

sustava. Zadatak je bio izgradnja 

PCI kao čvrsto organizirane, vrlo fleksibilne 

ali masovne borbene organizacije, 

kompaktne „avangardne partije čvrsto 

prisutne u masama“ (9) , galvanizatora borbi 

i glavnog nositelja kritičke i aktivne 

svijesti koja treba razbuditi mase. Ideje 

nemaju neposredno značenje ako nisu povezane 

s pitanjima prakse. To podrazumijeva 

da partija ne može biti naprosto širitelj 

apstraktne ideologije; ona mora također 

aktivno intervenirati, biti aktivator 

ili mobilizator praktičkih, organizacijskih 

inicijativa (zbog ovog je razloga Gramsci 

također poticao formiranje partijskih ćelija 

na tvorničkoj razini). Njezina je uloga 

poučavateljska i koordinacijska, pedagogija 

prakse. PCI je trebala postati takav 

akter organiziranih promjena. 

Bilo bi vrlo pogrešno izjednačavati 

Gramscijevu privrženost demokratskim 

savjetima (prvenstveno iz razdoblja „biennio 

rosso“) sa slavljenjem anti-organizacijske 

spontanosti tipičnim za one koji se 

suprotstavljaju angažiranosti političkih socijalističkih 

organizacija u revolucionarnom 

procesu. Jednako bi pogrešno bilo 

shvaćanje Gramscijeve strategije kao grubog 

oblika supstitucionizma (ili manjinskog 

despotizma). Težilo se u krajnjem 

„partiji masa koje nastoje, vlastitim naporima, 

osloboditi sebe autonomno od političkog 

i industrijskog ropstva pomoću organizacije 

političke ekonomije, a ne partiji 

koja koristi mase za vlastite junačke po- 


PLAMEN 

kušaje da oponaša francuske jakobince.“ (10) 

„Avangardna“ uloga partije bila je u vezi 

s njezinim ideološkim i organizacijskim 

vodstvom, a nije značila „neorgansku“, 

parazitsku tvorevinu nametnutu pokretu. 

Gramsci je problematizirao koncept „zdravoga 

razuma“ i suprotstavio mu se kao 

proturječnom, nejasnom i primitivnom 

obliku dominantne svijesti, kojim je lako 

manipulirati sukladno interesima elita. 

Njegovo stajalište, osobito u njegovim ranijim 

spisima iz vremena prije Kominterne, 

bilo je negdje između naivnog zalaganja 

za spontanost koje se kloni uloge organiziranih 

političkih entiteta i jakobinskog 

centralizma koji svodi cjelokupni problem 

na umetanje „vanjskog elementa“. 

„Ovaj element ‘spontanosti’ nije bio zanemarivan, 

još manje preziran. Bio je educiran, 

usmjeravan, čišćen od vanjskih kontaminacija; 

cilj je bio dovesti ga u sklad s 

modernom teorijom (tj. marksizmom) – ali 

na živi i povijesno učinkovit način. Sami 

su vođe govorili o ‘spontanosti’ pokreta i 

to opravdano. Afirmiranje toga bilo je stimulans, 

tonik, element ujedinjavanja u dubini 

… Davalo je masama ‘teoretsku’ svijest 

da stvaraju povijesne i institucionalne 

vrijednosti (…). Realna politička akcija 

podređenih klasa je upravo ovo jedinstvo 

između ‘spontanosti’ i ‘svjesnog vodstva’ 

ili ‘discipline’, ukoliko se radi o masovnoj 

politici, a ne samo o avanturi skupina koje 

tvrde da predstavljaju mase“. (11) 

Gramscijev se koncept organskog centralizma 

temeljio na partijskoj interakciji 

ili demokratskoj uzajamnosti umjesto birokratske 

(od vrha na dolje) jednostranosti 

u procesima donošenja odluka i njihove 

provedbe. 

Držeći se njegovih spisa, činilo bi se 

potpuno uvjerljivim tvrditi da kod njega 

ne postoji vizija ultra-centralizirane oligarhijske 

avangardne partije (premda je bez 

sumnje zagovarao visok stupanj „demokratskog 

centralizma“), već vizija široko 

utemeljene masovne socijalističke partije 

koja konsolidira najborbenije i najkritičnije 

elemente u društvu (osobito iz radničke 

klase), te koja je „ukorijenjena u svakodnevnu 

društvenu zbilju i povezana sa širokom 

mrežom narodnih struktura (npr. 

tvorničkim vijećima i sovjetima)“ (12) . Ovo 

je koncepcija dijalektičkog jedinstva politike 

i ekonomije, radna teza spojiva s demokratskom 

političkom strategijom, 

premda je Gramsci bio nedovoljno konzistentan 

i jasan glede pitanja odnosa između 

makro-strukturne borbe anticipiranja i 

mikro razine preobražaja ljudskih odnosa 

– razaranja nedemokratskih struktura vlasti, 

hijerarhije i krute podjele rada, unutar 

(p)ogledi 

revolucionarne partije i unutar društvenih i 

radnih procesa. Umjesto tihog internaliziranja 

dominantne birokratske i tehnokratske 

racionalnosti, koja svodi ljudska bića 

na poslušne automate, njoj se cijeloj treba 

aktivno suprotstaviti. Ovdje je osobito 

značajan mnogo jasniji poziv Rose Luxemburg 

na najšira demokratska prava. 

Međutim, Gramsci je sigurno također ispravno 

tvrdio da treba smisliti mjere kojima 

će se smanjiti mogućnost unutarpartijske 

opstrukcije. Slobodu debate ne bi se 

smjelo pogrešno shvatiti kao opravdanje 

za političko paraliziranje organizacije. U 

svim bi vremenima trebalo održavati vrlo 

visoku razinu kontinuiteta, discipliniranog 

jedinstva u akciji, spremnosti i borbene 

učinkovitosti. 

Gramscijev oblik „lenjinizma“ (osobito 

njegova rana faza oko razdoblja „biennio 

rosso“, kad su još uvijek imale veliku važnost 

Lenjinove Aprilske teze i Država i revolucija, 

kao i parola „sva vlast sovjetima“) 

izgleda da je bio u velikoj mjeri 

određen njegovim ograničenim poznavanjem 

sovjetske stvarnosti, koju je uglavnom 

poistovjećivao s radničkim i građanskim 

samoupravljanjem (vidjeti, na primjer, 

njegov članak Radnička demokracija). 

Gramsci je u početku vidio lenjinizam 

skoro isključivo kao novu ideologiju radničke 

vlasti, ideologiju koja je išla van okvira 

uskog reformizma ili ekonomizma 

svojom dijalektičkom ocjenom uzajamnog 

djelovanja ekonomije i politike, ideologiju 

sposobnu pomoći izgradnji radničke klase 

kao klase za sebe, sposobnu pomoći radničkoj 

klasi da stekne svijest vodeće klase 

u društvu („elementarne klase“), povijesnog 

subjekta koji upravlja sobom i sam se 

ostvaruje. U ovom kontekstu, njegova 

upotreba izraza „diktatura proletarijata“ 

odgovara pojmu vladavine proizvođača ili 

radničke demokracije, što je vidljivo u nekoliko 

njegovih spisa. (13) „Socijalistička 

država zahtijeva aktivno i stalno sudjelovanje 

drugova u životu svojih institucija“, 

dok je kapitalistička država „to jača, interno 

i eksterno, u mjeri u kojoj je građani 

ne kontroliraju i nisu informirani o njezinim 

aktivnostima“. (14) Očito je da se 

Gramscijeva koncepcija socijalističke 

„države“ radikalno razlikuje od kapitalističke 

ili birokratsko-kolektivističke eksploatatorske 

državne mašinerije, koju je 

Gramsci smatrao beskorisnom za novi socijalistički 

poredak. Usprkos tome, posve 

je lako kritizirati Gramscija zbog njegovog 

djelomičnog ugledanja u ranu sovjetsku 

državu i boljševičku partiju i osobito 

zbog odsustva njegovog kritičkog pozicioniranja 

prema teoriji i praksi Kominterne. 

37

(p)ogledi 

Ipak, mnoge od njegovih u većoj mjeri 

centralističkih ili avangardističkih koncepcija 

odjekuju lucidnošću ozbiljnog, iskusnog 

organizatora: 

„…Svatko preuzima inicijative bez upozoravanja 

odgovornog centra koji je često 

već inicirao rad iste vrste koji mora prekinuti. 

Sav kontinuitet inicijativa nestaje. 

Previše ljudi na kraju zna najpovjerljivija 

pitanja; iščezava svaka mogućnost kontrole 

ili provjere. U pokret se uvodi ljude čija 

ozbiljnost i odgovornost nisu provjereni 

unaprijed na bilo koji način.“ (15) 

Podjela na školovane kadrove i neprovjerene 

novajlije u partiji zapravo škodi samim 

izgledima za unutarpartijsku demokraciju, 

što podjednako ilustrira ograničenja 

elitističkog ultracentralizma i autonomizma. 

Neprovjeravanje, politika otvorenih 

vrata svima koji su zainteresirani za 

članstvo, izlaže partiju lakom infiltriranju 

(što bolno ilustrira američki primjer CO- 

INTELPRO-a), ideološkoj zbrci itd. Organizacijske 

formacije širega pokreta (ili/i 

početna članska razina „partijskih simpatizera“) 

trebaju očuvati veću ulogu uključivanja. 

Revolucionarnu partiju, kao organizaciju 

najsvjesnijih i najkoherentnijih elemenata, 

školovanih i pripremljenih članova-organizatora, 

ne bi se smjelo brkati sa 

širokim pokretom u kojem ona mora intervenirati. 

To je ne sprečava da i sama postane 

masovna organizacija. 

S organizacijske točke gledanja, da rezimiramo 

još jednom, partija bi trebala 

funkcionirati „organski“ (nalik biološkom 

organizmu), ne birokratski već na osnovi 

‘’demokratskoga centralizma’’ i uzajamne 

interakcije različitih razina donošenja odluka, 

kroz „stalno uključivanje elemenata 

ubačenih odozdo iz običnog članstva u solidan 

okvir vodećeg aparata, što osigurava 

kontinuitet i redovno akumuliranje iskustva.“ 

(16) Organski karakter smatran je jakim 

obrambenim mehanizmom za očuvanje 

unutarnje partijske demokracije i demokratske 

javne prakse. 

„Treba se boriti protiv tih … degeneracija, 

lažnih junaštava i pseudoaristokracija, 

i stimulirati formiranje homogenih, 

kompaktnih socijalnih blokova, koji će roditi 

svoje vlastite intelektualce, svoje vlastite 

komandose, svoju vlastitu avangardu – 

koja će pak reagirati na te blokove kako bi 

ih razvila, a ne naprosto da ovjekovječi 

svoju osamostaljenu dominaciju.“ (17) 

„…središnji i lokalni organi moraju uvijek 

smatrati svoju vlast nečim što nije dodano 

izvana nego izvire iz volje partije (…).“ (18) 

Osim toga, organi neposredne narodne 

vlasti kao što su štrajkaški odbori/odbori 

baze (comitati di base), interne komisije, 

38 

municipalne neposredno-demokratske 

skupštine, mreže sindikalnih povjerenika 

itd. zadržavaju presudnu ulogu u antikapitalističkom 

pokretu kao praktičke formulacije 

potencijala samoorganiziranja i kao 

dodatni korektivi i čuvari protiv mogućeg 

hijerarhijskog nametanja političkih organizacija 

(uključujući možda dobronamjerne 

revolucionare) iznad radnih masa. Međutim, 

ove organizacije same po sebi neće 

biti dovoljne. 

„Čisto i jednostavno okupiranje tvornica 

od strane radničke klase, premda pokazuje 

veličinu proleterske snage, ne 

stvara samo po sebi nikakav novi, definitivni 

položaj. Vlast ostaje u rukama kapitala; 

oružana sila ostaje u posjedu buržoaske 

države; javna administracija, 

upravljanje osnovnim potrepštinama, 

agencije koje raspolažu kreditom, još uvijek 

netaknut trgovinski aparat – sve to ostaje 

pod kontrolom buržoaske klase. Proleterijat 

nema nikakva sredstva prisile da 

slomi sabotažu tehničara i bijelih ovratnika, 

ne može osigurati vlastite zalihe sirovina, 

ne može prodati predmete koje 

proizvede. Okupiranje tvornica samo po 

sebi … ne može se smatrati iskustvom komunističkoga 

društva.“ (19) 

Gramsci je jasno pokrenuo pitanje neposredno 

demokratskog anticipiranja, ali 

se unatoč tome činio nešto manje pripremljen 

nego, na primjer, Rosa Luxemburg, 

da stvori potpuno određen program 

posvećen „samo-ukidanju“ revolucionarne 

partije kao tijela odlučivanja 

koje biva sve više zamijenjeno nesputavanim 

sustavom samoupravljanja. Međutim, 

Gramsci je sigurno nastojao dijalektički 

povezati organizacijsko i spontano 

(nadilazeći obje krajnosti), te je u svojim 

ranijim danima napomenuo da se 

„revolucionarni proces može identificirati 

jedino sa spontanim pokretom radnih 

masa (… pri čemu je) Socijalistička 

partija nedvojbeno najvažniji ‘akter’ 

ovoga procesa razaranja i ponovne izgradnje, 

ali nije i ne može biti shvaćena 

kao oblik ovoga procesa, oblik plastičan 

i prilagodljiv volji vođa.“ (20) „Mehaničku 

i autoritarnu“ kapitalističku disciplinu 

mora se zamijeniti „autonomnom i spontanom“ 

socijalističkom disciplinom 

mentalno oslobođenih, politički organiziranih 

pojedinaca. (21) 

Međutim, Gramsci nije nikada bio sposoban 

„riješiti“ temeljnu tenziju između 

potrebe da se očuva partijsku demokraciju 

i nužnosti građenja kohezivne borbene 

organizacije „koja bi prožimala buržoaski 

državni aparat usađena u svaki njegov 

ogranak i bila sposobna ranjavati ga i 

nanositi mu teške udarce u odlučnom 

momentu borbe.“ (22) 

„Kolektivni intelektualac“ 

i organicitet 

Oslanjajući se na shvaćanje Georgea 

Sorela o „mitu“ generalnog štrajka, Gramsci 

je priznavao važnost zajedničkih normi, 

pojmova i simbola, što bi ih trebala biti 

sposobna pružiti partija osjetljiva, kao „kolektivni 

intelektualac“ ili „mitski vladar“, 

za zadatak stvaranja emocionalne privlačnosti, 

spajanja spoznajnog i emotivnog. 

Partija treba služiti prvenstveno kao glasnik 

otvorenog novog etičkog i filozofskog 

pogleda na svijet, ne kao zatvoreni „repozitorij“ 

fiksnih „znanstvenih“ dogmi. 

U Gramscijevoj je revolucionarnoj teoriji 

partija, kao najsvjesniji organ revolucionarne 

prakse (odlučne političke, ekonomske 

i kulturne inicijative), također 

obavezna stvarati vlastite kritičke „organske“ 

intelektualce, borbene demokratske 

narodne tribune povezane sa životom masa 

i privržene idealima slobode, jednakosti 

i ljudske solidarnosti. Ovi kritički intelektualci, 

u nastojanju da stvore organsko 

egalitarno jedinstvo s nižim klasama i 

svima ugnjetavanima, trebaju služiti revoluciji 

kao glasnici nade i napretka, demistifikatori 

dominantne ideologije, organizatori 

kontra-hegemonije, koji pomažu 

osposobljavanju masa i vode ih, a isto tako 

i cijelu ljudsku vrstu osakaćenu kapitalističkim 

poretkom, ka „višem shvaćanju 

života“. (23) 

U stvari, sa stajališta Gramscijeve historicističke, 

aktivističke perspektive, osoba 

ne može istinski znati „ako je distinktna i 

odvojena od naroda-nacije, tj. bez osjećanja 

elementarnih strasti naroda…“ (24) 

Kao odjek ovoga shvaćanja, Murray 

Bookchin je napisao: 

„Inteligenciju su činili ljudi koji su mislili 

i istodobno živjeli u javnoj areni, ljudi 

koji su pokušavali stvarati javnu sferu. 

Postojali su likovi poput Denisa Diderota, 

koji nije završio ni na kojem sveučilištu, 

ali koji je pisao (zapravo u siromaštvu tijekom 

velikoga dijela svoga života), koji je 

čitao i bio kreativan, koji je hodao ulicama 

Pariza opijen životom naroda, koji je 

igrao šah i sudjelovao u raspravama po 

kavanama, djelujući kao ferment, osporavajući 

vlast svugdje na svom putu, i boraveći 

u zatvoru neko vrijeme jer kler nije 

volio što je on činio sastavljajući Enciklopediju. 

Ti su muškarci i žene stvarali intelektualni 

ferment koji je doveo do pamfleta 

i literature koja je konačno učinila tako 

mnogo da hrani veliku Francusku revolu- 


PLAMEN

ciju od 1789. do 1795. Tamo se takozvani 

„intelektualci“ i teoretičari nisu angažirali 

samo u mišljenju nego su se angažirali 

također u pisanju, angažirali su se u konfrontacijama 

sa sustavom umjesto da ih se 

plaše. Morali su zapravo biti 

angažirani ili inače ne bi mogli 

funkcionirati intelektualno. 

Bili bi se sasušili – doslovno bi 

socijalno dehidrirali da nije 

bilo tog fermenta ideja koje su 

involvirale većinu ljudi, cijedeći 

se postepeno dolje do njih 

(ili barem do ljudi osrednje 

kulture), da bi konačno dospjele 

do svih dijelova francuskog 

stanovništva. Ove su ideje 

čak intelektualno podrivale 

sam dvor; plemstvo je počelo 

gubiti svoj osjećaj identiteta 

zbog izazova što ih je upućivala 

ova inteligencija, koja je 

stavljala sve pred sud razuma.“ 

(25) Gramsci je i sam bio 

prototipski organski intelektualac 

i strastveni zagovornik 

prava ugnjetavanih. Možda 

mu je njegova grbavost, osjećanje 

emocionalne boli i odbijenosti, pomogla 

da razvije duboku simpatiju za ljude 

niskoga položaja, izopćene i ugnjetavane, 

simpatiju koja će mu donijeti razdoblja 

užasne razočaranosti kao i 11 godina u 

brutalnom fašističkom zatvoru, što je rezultiralo 

njegovom preranom smrću. 

Istinski revolucionarna partija mora uspostaviti 

stvarnu, organsku vezu s narodnom 

sviješću, stavljajući sebe na čelo antikapitalističkog 

pokreta bez pokušavanja 

da njime nedemokratski dominira. Reformizam 

Druge internacionale nije bio samo 

simptom „izdaje od strane vodstva“ ili nedostatak 

dovoljnih ekonomskih kriza; to je 

također bio neuspjeh neusmjerene, „spontane“ 

klasne borbe – kao i sklerotične i beživotne 

partijske dogme – da dovede do 

znatne promjene u uvjetima radničke svakodnevne 

egzistencije i da stvori istinski 

internaliziranu kontra-hegemonijsku socijalističku 

svijest. 

Tragedija ljevice u dvadesetom stoljeću 

možda je bila znatno uvjetovana njezinim 

„neuspjehom da stvori ‘masovnu psihologiju’ 

koja bi joj omogućila da ‘govori jezik 

masa’ s maštom i emocionalnom privlačnošću. 

Marksizam je tendirao da bude previše 

shematičan i apstraktan (…)“. (26) Ignoriranjem 

glavnine ljudske psihologije i zanemarivanjem 

strateških i ideoloških faktora 

koji utječu na promjene, mnogi su 

marksisti uvijek nanovo pokazivali koliko 

zapravo malo veze imaju sa zbiljom i po- 


PLAMEN 

pularnom sviješću. Wilhelm Reich je, na 

način sličan Gramscijevom, sjajno zapazio: 

„Dok smo mi davali masama izvrsne povijesne 

analize i ekonomske rasprave o 

proturječnostima imperijalizma, Hitler je 

uskomešao najdublje korijene emocionalnoga 

bića. Kao što bi Marx rekao, ostavili 

smo praksu subjektivnog faktora idealistima; 

djelovali smo kao mehanicistički ekonomistički 

materijalisti.“ (27) Marksisti nisu 

uspjeli odgovoriti na preokupacije, potrebe, 

strahovanja i želje masa, pa su stoga ostali 

izolirani. „Globalna ekonomska i opća 

politika, ako namjerava stvoriti i osigurati 

međunarodni socijalizam, mora naći točku 

dodira s trivijalnim, banalnim, primitivnim, 

jednostavnim svakodnevnim životom, 

sa željama najširih masa…“ (28) Gramsci 

pripada onoj podcijenjenoj tradiciji revolucionara 

koji su nastojali prodrijeti u srž 

masovne svijesti, i talijanski je socijalistički 

pokret često uspijevao biti na dobitku 

zahvaljujući teoretskom i praktičkom planu 

putovanja što ga je on zasnovao. (29) 

Gramscijeva demokratizacija pojma intelektualca 

unosi posebnu vitalnost u 

gramšijevsku teoriju i praksu, integralnu 

viziju van granica službenih klasifikacija: 

„Svaki čovjek, konačno, ostvaruje van 

svoga profesionalnog djelovanja neki 

oblik intelektualne aktivnosti - on je ‘filozof’, 

umjetnik, čovjek od ukusa, sudjeluje 

u određenoj koncepciji svijeta, ima svjesnu 

crtu moralnoga postupanja, i stoga pridonosi 

održavanju neke koncepcije svijeta 

ili njezinom mijenjanju, tj. stvara nove načine 

mišljenja.“ (30) Novi intelektualci stoga 

nisu naprosto nositelji elitne, visoko 

(p)ogledi 

specijalizirane mentalne i društvene funkcije 

– oni su „organski dio zajednice; moraju 

artikulirati nove vrijednosti unutar zajedničkoga 

jezika i simbola šire kulture.“ 

(31) Doista: 

„Način postojanja novih intelektualaca 

ne može se više 

sastojati od elokvencije, koja 

je vanjski i trenutačni pokretač 

osjećanja i strasti, već od 

aktivnog sudjelovanja u praktičkom 

životu: kao konstruktor, 

organizator, ‘trajni uvjeravatelj’, 

a ne samo puki orator.“ 

(32) Novi intelektualci kao 

takvi, kao internalizirana a ne 

izvana dodana snaga, trebaju 

angažirati mase u svojoj osloboditeljskoj 

filozofiji, izbjegavajući 

elitistički, nejasni i otuđujući 

način komuniciranja, 

koji dovodi do anti-intelektualne 

pasivnosti u širem stanovništvu. 

Nova osloboditeljska 

svijest mora biti organski 

povezana, integrirana u samo 

tkivo društvenog i kulturnog 

života radničke klase, izražena 

riječima koje pripadaju povijesnom trenutku. 

Iako je Gramsci shvaćao važnost „osvajanja“/asimiliranja 

tradicionalnih intelektualaca 

(ukazujući, među ostalim, na mogućnost 

veće profesionalne autonomije, 

osobnu sigurnost i poštovanje), za razvitak 

integrirane nove masovne svijesti čvrsto 

prisutne u zbilji masa apsolutno je neophodan 

(na duži rok) novi sloj intelektualaca 

radničke klase sposobnih pomno izgraditi 

uistinu organski, demokratski odnos s 

radnim masama. Ponekad mogu sami tradicionalni 

intelektualci biti „re-socijalizirani“ 

razvijanjem novog demokratskog 

odnosa s masama. 

„Nacionalno-popularno“ 

Štoviše, sloboda frakcija, sloboda otvorene 

debate, neophodna je za demokratiziranje 

intelektualne aktivnosti i politike 

uopće (međutim, Gramsci je, kontroverzno, 

bio protiv formiranja trajnih frakcija). 

Nitko ne bi smio postati nezamjenljiv. Revolucionarna 

partija, kao „kolektivni intelektualac“ 

(sa znatnim stupnjem homogenosti 

i kolektivne volje) koji ne smije izgubiti 

dodir s masama i birokratizirati se, 

mora postati škola demokracije i slobodnog 

mišljenja, te odgajati svoje kadrove 

(zapravo bi svaki član partije trebao postati 

organski intelektualac) a isto tako i široke 

segmente radničke klase i radničkih i 

39

(p)ogledi 

socijalnih pokreta. Sama teorija treba biti 

demokratizirana; treba dovesti u pitanje 

„profesionalni“, korporativni mentalitet 

intelektualaca, i Gramsci je među onim rijetkim 

egalitarnim misliocima i političkim 

organizatorima koji su pokušavali (ne uvijek 

konzistentno) prevladati povijesnu 

podjelu rada između intelektualaca i masa 

(ili „pješadije“) unutar revolucionarnoga 

pokreta i društva u cjelini. 

Protivno nekim tvrdnjama, Gramsci je 

ostao rezerviran prema univerzalnoj primjenljivosti 

ruskoga primjera, pogotovo 

jer mu je cilj uvijek ostao ekspliciranje i 

razvitak organskog, specifično talijanskog 

marksizma ukorijenjenog u talijanskim 

uvjetima: kulturi, običajima, društvenoekonomskom 

kontekstu, potrebama i težnjama 

talijanskoga naroda. Borbu za novu 

hegemoniju doista se ne može ograničiti 

jedino na pitanja klase, već je nužno baviti 

se ukupnošću društvenoga života, biti 

„pokretačka snaga univerzalne ekspanzije, 

razvitka svih nacionalnih energija.“ (33) Kao 

što je Lenjin realistično napomenuo: „Tko 

god očekuje ‘čistu’ revoluciju, neće nikada 

doživjeti da je vidi.“ (34) Revolucionarna se 

partija mora postaviti na čelo mnogih neklasnih 

socijalnih pokreta kao i socijalnih 

struja, što vjerojatno nije demokratski ostvarljivo 

ako se nasilno (ili potajno) ugrožava 

autonomiju drugih organizacija i tendencija. 

Međunarodnu solidarnost, suradnju i 

koordinaciju ne smije se brkati s nametanjem 

monolitnog „revolucionarnog“ modela 

neosjetljivog na nacionalne specifičnosti. 

Važno je spomenuti da njegov pojam 

„nacionalnog-popularnog“, nacionalnog 

karaktera pokreta za promjene, premda 

može uključivati patriotski sentiment, 

nema ničega zajedničkog sa sitničavim nacionalizmom 

– on je izraz 

Gramscijevog političkog 

instinkta čvrsto utemeljenog 

u društvenoj zbilji 

(„konkretna analiza konkretnih 

uvjeta“), i njegovo 

dijalektičko stajalište nije 

nikada uzimalo u obzir napuštanje 

istodobnog aktivnog, 

energično internacionalističkog 

stajališta. 

„U stvarnosti, unutarnji 

su odnosi svake nacije rezultat 

kombinacije koja je 

‘originalna’ i (u izvjesnom 

smislu) jedinstvena: ove se 

odnose mora zamisliti i razumjeti 

u njihovoj originalnosti 

i jedinstvenosti 

ukoliko postoji želja da ih 

40 

se usmjerava i dominira njima. Dakako, 

crta razvitka je prema internacionalizmu, 

ali je polazna točka ‘nacionalna’ – i početi 

se mora od te polazne točke. Perspektiva 

je pak internacionalna i ne može biti 

drugačije.“ (35) 

„Revolucionarni povijesni 

blok“ 

Gramsci je bio nepokolebljivog uvjerenja 

da se ozbiljna revolucionarna politika 

mora temeljiti na strategiji ujedinjenog 

fronta i socijalističkog pluralizma kao proizvoda 

„nacionalnoga konsenzusa oko inicijativa 

i akcija moći radničke klase“. (36) 

Nije to koncepcija klasne suradnje (kao 

ona koju danas provodi dominantna struja 

u Rifondazione Communista npr.), koncepcija 

kratkoročnih izbornih saveza ili 

elitnih koalicija („popularnog fronta“ itd.) 

koji zamjenjuju široke pokrete, već je to 

koncepcija trajnoga povijesnog bloka, sustava 

savezništava cementiranog zajedničkim 

općim vidikom i sposobnog parirati 

rastućoj kompleksnosti građanskoga društva 

i centrifugalnim tendencijama diferencijacije/diversifikacije 

radničke klase 

(kao i „srednje klase“) u razvijenom kapitalizmu. 

Nemoguće je ozbiljno dovoditi u 

pitanje vladajuću klasu bez dovođenja u 

pitanje tendencija prema fragmentaciji ugnjetavanih 

i progresivnih sektora društva, 

bez izvjesne ideološke i organizacijske kohezije, 

masovne mobilizacije i podrške. 

Opća se bit ovoga pristupa, međutim, temelji 

na „jedinstvu u mnogostrukosti“ 

(Virginia Woolf) – pluralitetu mogućih 

identiteta – a ne nekoj vrsti usiljene jednoobraznosti. 

Međutim, vodeća bi uloga 

trebala pripadati radničkoj klasi, koja nema 

nikakvu ostvarivu opciju eksploatira- 

nja drugih skupina u društvu ili parazitiranja 

na njihov račun. Ovo također podrazumijeva 

potrebu za izvjesnim stupnjem 

kompromisa i (principijelnih) ustupaka 

radničke klase njezinim saveznicima ako 

je ozbiljna glede strategije ujedinjene fronte. 

„Snagu se može koristiti protiv neprijatelja, 

ali ne protiv dijela vlastite strane koji 

se želi brzo asimilirati, pa postoji potreba 

za njegovom ‘dobrom voljom’ i entuzijazmom.“ 

(37) Naravno, ovaj proces nije bez 

svojih proturječnosti – nije pitanje kako ih 

potpuno izbjeći, već kako istodobno minimizirati 

elemente oportunizma i antagonizma 

koji oduzima snagu. 

Strategija ujedinjene fronte (koja amalgamira 

ranije često antagonističke društvene 

slojeve) neophodna je kako za osvajanje 

vlasti tako i za osnivanje novoga poretka 

utemeljenog na kolektivnoj volji. Lenjin 

je u Što da se radi? također pozivao 

revolucionare da „idu među sve klase stanovništva“, 

da od tih elemenata organiziraju 

„posebne pomoćne odrede“ za radničku 

klasu. (38) Razlika u mišljenju ne može 

se jednostavno određivati na osnovi klasnog 

ili socijalnog statusa. Katastrofalno je 

da suvremeni radnički pokret nastavlja 

zastupati radničke interese na usko ekonomistički, 

korporativistički način, kao da je 

radnička klasa naprosto „posebna interesna 

skupina“. To nije osnova na kojoj bi se 

moglo graditi politički ofenzivnu i trajnu 

hegemoniju. 

Putem organiziranja kontra-snage, revolucionarna 

partija i ujedinjena fronta pokušavaju 

također vršiti disciplinarni utjecaj 

na elemente van saveza (koji često uključuju 

„međuklase“), kako bi ih se kontroliralo 

i neutraliziralo njihov mogući reakcionarni 

utjecaj (premda je, na dugi rok, 

pasivna podređenost u pravilu manje održiva 

od aktivnog pristajanja) 

ako nije moguće osigurati 

njihovo sudjelovanje 

pod radničkim revolucionarnim 

vodstvom. 

„…dominantna skupina 

koordinirana je konkretno 

s općim interesima 

podređenih skupina, 

a život je države zamišljen 

kao stalni proces 

formiranja i smjenjivanja 

nestabilnih ravnoteža 

(na juridičkom planu) 

između interesa temeljne 

skupine i podređenih 

skupina – ravnoteža 

u kojima interesi 

dominantne skupine 

prevladavaju, ali samo 


PLAMEN

do izvjesne točke, tj. ne dolazeći do 

usko korporativnih ekonomskih interesa.“ 

(39) . 

Partija se mora dosljedno suprotstavljati 

sektaštvu i u svim vremenima 

održavati korijene u masovnom 

pokretu. Gramsci se tijekom cijeloga 

svog života prije zatvora morao 

boriti protiv maksimalističke, „ultraljevičarske“ 

i još pored toga autoritarne 

frakcije koju je vodio Amadeo 

Bordiga, a karakterizirala ju je politička 

sterilnost i izrazita tendencija 

ka samo-marginaliziranju putem 

ideološke sektaške tvrdokornosti. 

Bordiga je bio nesklon imati posla s 

neizbježnim imperativima usuglašavanja. 

U vrijeme kad su se fašisti bavili 

konsolidiranjem svoje diktature, 

neodgovorno i marginalizirajuće 

čistunstvo organizacija i frakcija odlučnih 

da očuvaju svoje političko 

„djevičanstvo“ uništavalo je mogućnosti 

postizanja učinkovite ujedinjene 

fronte, širokog saveza društvenih snaga 

oko radničke klase organiziranih protiv 

strašnog neprijatelja. Bilo je već prekasno 

kad je Centralni komitet PCI na Kongresu 

u Lyonu 1926. konačno prihvatio Gramscijevo 

pragmatičko stajalište. Iste su te 

godine Bordiga i Gramsci bili uhapšeni i 

poslani u zatvor na otoku Ustica. 

U velikoj mjeri zbog ove nastavljene diferencijacije 

unutar radničke klase, kao i 

zbog diversifikacije novih socijalnih pokreta 

(ekologija, pitanja spolnosti i roda, 

pokreti temeljeni na zajednicama itd.) nastavlja 

se, osobito u razvijenijim zemljama, 

povijesna aktualnost strategije ujedinjene 

fronte kao i (mi bismo tvrdili) potreba za 

univerzalizirajućom ali ne monolitnom revolucionarnom 

partijom. 

Ideološka hegemonija 

„Oduzmite proleterijatu njegovu klasnu 

svijest, i što imate? Lutke koje plešu na konopcu!“ 

(40) 

Razvitak kontra-hegemonije povezan je 

s projektom gradnje dugoročnog, održivog 

ujedinjenog fronta. Jedan od najznačajnijih 

razvitaka u suvremenoj kapitalističkoj 

praksi vršenja klasne dominacije je mijenjanje 

odnosa između države i civilnog 

društva, povećana i sve sofisticiranija uloga 

ideološke hegemonije, često suptilna ali 

prožimajuća ideološka kontrola i manipulacija, 

popularni „konsenzus“ ostvaren ne 

naprosto putem fizičke prisile ili prijetnje 

njome (premda ovaj element sigurno nastavlja 

igrati svoju ulogu), već također putem 

masovne kulture, u velikoj mjeri pro- 


PLAMEN 

finjene „industrije svijesti“ (Hans Magnus 

Enzensberger) koja obuhvaća obrazovanje, 

medije, zabavu, popularne društvene 

prakse i vjerovanja, pravo itd. Protiv 

toga se ne može uspješno boriti na čisto institucionalnoj 

razini; želi li se tu borbu 

održavati tijekom dugoga razdoblja, potrebno 

je izgraditi socijalističku „kontrahegemoniju“ 

(Gramsci bi je zvao novom 

„integriranom kulturom“). Potrebna je 

„totalna“, holistička revolucija, koja bi 

obuhvatila sve aspekte života, društvenog 

i individualnog postojanja. Kapitalizam je 

„ansambl odnosa“; stoga nije moguće suprotstavljati 

mu se na djelomični, partikularistički 

način. Doista, „civilno je društvo 

postalo vrlo složena struktura i to takva da 

je otporna na katastrofalne ‘upade’ neposredno 

ekonomskog elementa (krize, depresije 

itd.).“ (41) 

Zbog anticipiranja onih tema koje će 

postati središnje „kritičkoj teoriji“ i 

„frankfurtskoj školi“, Gramscija se kvalificiralo 

kao „možda (…) najranijeg revolucionarnog 

teoretičara razvijenoga kapitalizma“ 

(42) . Prikazan je kao prodoran promatrač 

modernoga života i svestrani politički 

strateg, a tumačilo ga se i kao preteču 

„novih društvenih pokreta“ i glasnika općeljudske 

emancipacije koja će postati 

značajan impuls u 1960-im godinama. Oni 

koji prave ovu sponu (kao Carl Boggs) 

skloni su tvrditi da je potrebno odbaciti 

„liniju najmanjeg otpora“ i suprotstaviti se 

socio-kulturnoj logici suvremenoga kapitalizma, 

logici koju se kritizira zbog blokiranja 

razvitka dublje i konzekventnije anti-kapitalističke 

svijesti, anti-kapitalističke 

politike svakidašnjega života. 

(p)ogledi 

Nova renesansa, intelektualna i 

moralna obnova – eksplozija kreativne 

kontra-kulturne energije – neophodan 

je sastojak radikalnih društvenih 

promjena. Naglasak što ga 

je Gramsci stavio na važnost „pozicionog 

rata“ i izgradnju nove kulture 

pokazuje njegovu privrženost 

pojmu „totalne“ (političke, društvene 

i kulturne) revolucije, preobražaju 

koji ne djeluje samo na formalne 

političke institucije, već i na svakodnevne 

načine življenja i koncepcije 

života (civiltá). Čeznuo je za „oslobođenjem 

duha, uspostavljanjem 

nove moralne svijesti“. (43) Dugoročni 

je cilj mogao biti ništa manje nego 

procvat nove, humane kulture. 

Zanemariti ili odbaciti ovaj presudan 

element revolucionarnoga procesa, 

ukorijenjen u stvaralačkoj subjektivnosti, 

bila bi izdaja same antikapitalističke 

socijalne revolucije. 

Prihvati li se da je ovo ispravna tvrdnja, 

još uvijek bi trebalo biti moguće birati 

svoje bitke mudro. Revolucionarna partija 

je općenito gledano totalizirajući/univerzalizirajući 

entitet, ali bi se moglo, u 

slučajevima koji se tiču spornijih pitanja, 

stvarati ili indirektno podržavati kao „front 

grupe“ specifične skupine ili udruženja 

koja nisu izravno povezana s partijom. 

Međutim, revolucionarne će organizacije 

budućnosti morati nadići (na taktički mudar 

način) mnoge od starijih nedosljednosti 

tipičnih za radikalne organizacije (kao 

što je nesklonost i nesposobnost da se ospori 

dominantne seksualne obrasce). 

„(S)vakoj je revoluciji prethodio intenzivan 

rad na socijalnoj kritici, kulturnoj penetraciji 

i difuziji“. (44) 

Iako je nova integralna kulturna hegemonija 

vjerojatno nemoguća prije postizanja 

materijalne moći, jer ona napreduje 

mučnom spiralom jako ovisnom o aktualnoj 

materijalnoj egzistenciji masa (zbog 

osobito duboke ušančenosti kapitalističke 

socio-kulturne logike), postizanje izravnije 

ali ograničene političke hegemonije 

(koja bi posebno uključivala nekoliko 

ključnih koncepata presudnih za očuvanje 

dominantnoga „zdravog razuma“) ne 

može se odlagati, jer to je jedan od odlučnih 

faktora za ocjenjivanje same mogućnosti 

neposrednog političkog prevrata. Bilo 

bi vjerojatno nerazborito očekivati ili 

pokušati ostvariti totalnu, integralnu ideološku 

promjenu prije prevlasti nove materijalne 

stvarnosti (Gramsci je nedvojbeno 

bio toga gledišta). Češće je možda potrebno 

naći način da se neutralizira, subvertira 

ili razgradi reakcionarne efekte dominant- 

41

(p)ogledi 

nih moralnih, kulturnih ili socijalnih normi 

(teologija oslobođenja je dobar primjer 

ovoga pristupa) umjesto izravnog konfrontiranja 

s njima prije rođenja novoga 

političkog i ekonomskog sustava. Ova 

postavka širi naše opcije nudeći ne-fron- 

talni pristup koji često bolje vodi uspješnom 

angažmanu s masama kakve one 

privremeno jesu. Bio bi u pravilu konstruktivniji 

pristup stvarati strategiju ideoloških 

promjena putem sagledavanja sadašnjeg 

društva u kretanju, a ne statičkom 

idealističkom strukturom nasuprot kojoj 

često postavljamo suvremeni svijet. Poput 

Gramscija, trebamo cijeniti odgovarajuće 

elemente kontinuiteta i graditi na njima, 

baš kao što trebamo radikalizirati i kapitalizirati 

na odgovarajućim elementima diskontinuiteta 

s prošlošću i sadašnjošću. 

Oba ta kuta gledanja mogu biti korisna 

ako ih se koristi dijalektički. Oba bi još 

uvijek trebala ostaviti puno prostora za širenje 

popularnih horizonata i nuđenje ostvarljivih 

alternativa dominantnim načinima 

življenja (kao i za asimiliranje bivših 

postignuća u tkivo budućnosti); prema tome, 

ne radi se o neprincipijelnom oportunizmu 

nego o pozivu na misaon i senzibilan 

pristup dominantnim vjerovanjima i 

običajima. Vjerujem da bi se primjena jednog 

gramšijevskog „ideološkog pozicionog 

rata“ mogla kretati općim crtama koje 

sam upravo naznačio. 

Borba za pristup sredstvima komunici- 

42 

ranja (radio, TV, tisak, izdavaštvo, razni 

oblici fizičkih propagandnih materijala, 

kino, crkve, umjetnost itd.) još je jedan tegoban, 

nedovoljno raspravljan, ali presudno 

važan aspekt ideološkog rata (što je tema 

za drugu diskusiju). 

Nastavljajući postojati 

u momentima krize 

i socijalističke ofenzive, 

kapitalistička će 

ideološka hegemonija 

vjerojatno i dalje vršiti 

velik dio svog ranijeg 

utjecaja, čak do mjere 

navođenja „ugnjetavanih 

da prihvate ili ‘pristanu’ 

na vlastitu eksploatiranost 

i svakodnevnu 

bijedu.“ (45) Unatoč 

tome, revolucionarni 

je preobražaj nemoguć 

bez erozije staroga 

poretka i njegove ideološke 

krize, koju bi pratila 

izgradnja nove kulture 

podupirana stvarnim 

materijalnim promjenama. 

„…svaka 

nova komedija Voltairea, 

svaki novi pamflet, 

bili su kao iskra koja je 

prelazila mrežom linija 

protegnutih od nacije 

do nacije, od regije do 

regije . (…) Bajuneti Napoleonove vojske 

našli su put kojeg je već poravnala nevidljiva 

vojska knjiga i pamfleta, vojska koja 

je vrvjela iz Pariza … i pripremila ljude i 

institucije za neophodnu obnovu.“ (46) 

Nastojanje da se stvori novo društvo bez 

prethodnog djelomičnog postizanja nove 

masovne legitimacije bilo bi fantazija katastrofalnih 

razmjera. Strukturne i ideološke 

promjene međusobno su povezane, te 

će sposobnost revolucionarne ljevice da 

zamijeni staru buržoasku ideologiju laži, 

eksploatacije i poslušnosti uvelike ovisiti 

o njezinoj povijesnoj inventivnosti, kohezivnosti 

i organizacijskoj i kulturnoj pripremi. 

Dijalektika pristanka i prisile 

„Prošlo je vrijeme iznenadnih napada, 

revolucija što ih ostvaruju male svjesne 

manjine na čelu masa lišenih svijesti. 

Gdje se radi o potpunom preobražaju 

društvene organizacije, neophodno je da 

su same mase također u tome, da su same 

već shvatile što je u pitanju, za što se bore, 

tijelom i dušom.“ Friedrich Engels (47) 

„‘Moć dolazi iz puščane cijevi!’ ap- 

surdna je parola kad druga strana ima sve 

puške.“ Saul D. Alinsky (48) 

Velik dio zapisa u Gramscijevim Zatvorskim 

bilježnicama bavi se idejom postepenog 

građenja hegemonije radničke 

klase, uz naglasak na navodno podcijenjenom 

„pozicionom ratu“ (ili „opsadnom 

ratovanju“). 

„U Rusiji je država bila sve, a građansko 

društvo je bilo primordijalno i 

želatinozno; na Zapadu je postojao odgovarajući 

odnos između države i civilnog 

društva i, kad bi se država tresla, 

odmah je postajala vidljivom čvrsta 

struktura građanskoga društva. Država 

je bila samo vanjski opkop iza kojega je 

stajao jak sustav tvrđava i zemljanih nasipa 

(…)“ (49) 

„Manevarski se rat mora smatrati reduciranim 

na taktičku više nego stratešku 

funkciju, zauzimajući isti položaj kojega 

je ranije u odnosu na nju imalo opsadno 

ratovanje. Istu se redukciju treba izvršiti 

u umijeću i znanosti politike, barem u slučaju 

razvijenih država, gdje je ‘civilno 

društvo’ postalo vrlo kompleksna struktura 

koja je ujedno otporna na katastrofalne 

‘upade’ neposredno ekonomskog elementa 

(krize, depresije itd.). Nadgradnje 

su civilnog društva poput rovovskih sustava 

u modernom ratovanju. Događa se 

ponekad u ratu da izgleda kao da je žestok 

artiljerijski napad uništio cijeli 

obrambeni sustav neprijatelja, a ustvari 

je uništio samo njegovu vanjsku površinu, 

te bi se napadači u trenutku svoga napredovanja 

i napada našli suočeni sa crtom 

obrane koja je još uvijek djelotvorna. 

(…) branitelji nisu demoralizirani i ne 

napuštaju svoje položaje, čak ni među ruševinama, 

niti gube vjeru u vlastitu snagu 

ili u vlastitu budućnost.“ (50) 

Međutim, ne bi se smjelo mitologizirati 

ovaj pojam otegnutog nakupljanja podrške 

i „revolucije u stadijima“ ili „pozicionog 

rata“ (pojam koji je možda pretjerano 

shematična reakcija na avanturističku 

„teoriju revolucionarne ofenzive“ i niza 

„parcijalnih akcija“/oružanih napada 

protiv establišmenta). Razvitak mreža 

dvojne vlasti širokih masa unutar građanskoga 

društva presudan je aspekt „pozicionog 

rata“, koji mora prethoditi izravnom 

osvajanju vlasti/političkog društva. I 

„organske“ i „konjunkturne“ strane političkoga 

života imaju svoje mjesto unutar 

dijalektičkoga totaliteta. Između pozicionog 

i manevarskog postoji izvjesna komplementarnost. 

Ne bismo smjeli burnu, 

hirovitu životnu snagu povijesti svoditi 

na sasvim linearno, predvidljivo nakupljanje 

snaga sve dok se ne osigura hege- 


PLAMEN

moniju. Mnogi ustanci, uključujući kao 

primjere djelomično španjolsku revoluciju 

i portugalsku revoluciju 1974-75., ukazuju 

na pogrešku odsustva odlučnosti u 

širenju i u prisvajanju vlasti na presudnim 

točkama u sukobu, čime se ostavljalo 

kontrarevolucionarima dovoljno vremena 

i energije da konsolidiraju svoje snagu i 

prijeđu u kontraofanzivu. Postoji u takvom 

scenariju znatna opasnost oklijevanja 

i demoralizacije, osobito ako je povezan 

s odbacivanjem strategije „permanentne 

revolucije“. Marx je upozorio na 

ovo: „Previše otegnut otpor u opsjedanom 

logoru demoralizira sam po sebi. 

Uključuje patnje, umor, nemogućnost počinka, 

bolest i stalni pritisak, i to ne akutne 

opasnosti koja kali, već kronične opasnosti 

koja razara.“ (51) Lenjin je iznio očito 

logičku hipotezu da je točka preokreta, 

kad nakupljanje snaga treba ustupiti 

mjesto izravnom napadu na državnu 

vlast, onaj trenutak kad je organizacijska 

aktivnost masovne avangarde na svojoj 

najvišoj razini, dok je vladajuća klasa u 

najvećoj mjeri podijeljena, a njezini su 

mogući podupiratelji u svom najslabijem 

stanju i u najvećoj mjeri neodlučni. (52) 

Osim toga, taktika „blitzkriega“ može se 

pokazati daleko učinkovitijom kad su nakupljene 

snage revolucije stavljene u punu 

akciju. Rosa Luxemburg je izrazila 

ovo gledište u svom veličanstvenom stilu: 

„…revolucija mora napredovati brzim, 

olujnim, odlučnim tempom, skršiti sve prepreke 

željeznom rukom i postaviti svoje 

ciljeve još dalje naprijed, ili biva prilično 

brzo bačena natrag iza svoje slabe polazne 

točke i savladana kontrarevolucijom. U 

revoluciji nije nikada moguće stajati nepokretno, 

čekati do daljnjega na jednoj 

točki, biti zadovoljan prvim ciljem kojeg je 

ona slučajno postigla. A onaj koji pokušava 

diletantsku mudrost izvedenu iz parlamentarnih 

bitaka između „žaba i miševa“ 

primijeniti na područje revolucionarne 

taktike, time jedino pokazuje da su mu 

strani sama psihologija i zakoni postojanja 

revolucije, i da je za njega cijelo povijesno 

iskustvo knjiga zapečaćena sa sedam 

pečata . (…) Zakon njezine naravi 

(naravi revolucije, M.J.) zahtijeva brzu 

odluku: ili se lokomotiva kreće naprijed 

punom parom prema najekstremnijoj točki 

povijesnog uspona, ili se kotrlja natrag 

nošena vlastitom težinom prema polaznoj 

točki na dnu; a one koji bi je htjeli svojim 

slabim snagama držati na pola puta uz brdo, 

ona vuče dolje sa sobom nepovratno u 

ponor.“ (53) 

Zbog vanjskih i unutarnjih razloga, kojima 

se ne možemo baviti ovdje, pokazalo 


PLAMEN 

se da je Gramscijeva vjera u pozitivnu snagu 

ruskog iskustva bila djelomično pogrešna. 

Unatoč tome, bilo bi teško negirati 

opću potrebu izgradnje snažnih revolucionarnih 

institucija i organiziranih struktura, 

sposobnih da očuvaju stabilnost i 

kontinuitet čak i u vremenima socijalističke 

stagnacije i uzmaka. U tom je smislu 

Gramsci bio u pravu kad je naglasio da 

„diktatura proletarijata mora rješavati iste 

probleme kao i buržoaska država: unutarnje 

i vanjske. (…) Proletarijat je malog 

obrazovanja u umijeću vladanja i vođenja; 

buržoazija će se ogorčeno odupirati 

socijalističkoj državi, bilo otvoreno ili 

prikriveno, nasilno ili pasivno… Revolucija 

je velika i strašna stvar, a ne igra za diletante 

ili romantična avantura.“ (54) Ideologija 

i građansko društvo mogu biti dominantan 

način kapitalističke vlasti u razvijenim 

kapitalističkim društvima, ali u krajnjoj 

liniji determinantnom ostaje prisila. 

Za razliku od nekih suvremenih „libertera“, 

Gramsci bi se očito složio s tvrdnjom 

Maoa da „revolucija nije čajanka“, jer je 

kapitalistička država „integralna država“: 

„političko društvo plus civilno društvo, 

drugim riječima, hegemonija zaštićena 

oklopom prisile.“ (55) Međutim, prerijetko 

se postavlja pitanje stvarne forme koju bi 

trebao poprimiti taj element prisile. 

Ova strategija koja priznaje politički 

konstitutivnu, presudnu ulogu prisile i 

„političkog društva“ (države, oružanih 

snaga i policije, sudova, zatvora itd. u kapitalizmu) 

činila bi se prihvatljivom pod 

uvjetom da se traži „gramšijevsku“ ravnotežu 

između političkog i građanskoga 

društva, i da oblici novih institucija i njihovih 

aktivnosti nisu slijepe kopije represivno 

anti-humane naravi kapitalističke i 

državne prisile, koja erodira organizaciju 

pristanka i dugoročne potencijale za organiziranje 

demokratskog, participativnog 

novog društvenog poretka temeljenog 

na vlasti samih građana i na primjenjivanju 

„opće volje“. Sam je Gramsci 

dopuštao mogućnost „prisilnog elementa 

države koji bi postepeno odumirao što bi 

se očevidnije pojavljivali elementi civilnog 

društva.“ (56) Hrabre pokušaje korištenja 

onih „naivno“ humanih saznanja radikalnog 

nenasilja trebalo bi također koristiti 

u izgradnji socijalističke kontra-hegemonije, 

što podrazumijeva jednu višu novu 

moralnost, jedan etos poetski davno 

anticipiran: 

„Ako je neprijatelj gladan, nahrani ga 

… Čineći to, uzvratit ćeš mu na loše dobrim, 

drugim riječima upalit ćeš u njemu 

vatru ljubavi.“ (57) Umjesto „plitkoga“ 

pristupa nefleksibilno usredotočenog na 

(p)ogledi 

administrativne, kaznene i policijske 

mjere da se izgradi i očuva novi poredak, 

pokret i novi poredak moraju graditi široko 

utemeljenu popularnost i pristanak, 

što je nemoguće bez sposobnosti da se 

oprašta i obraća boljim instinktima u 

ljudskoj prirodi (58) , kao i sposobnosti da 

se pravi kompromise, spremnosti da se 

uzme u obzir interese drugih društvenih 

snaga i spaja ih s interesima radničke 

klase. Revolucionarna avangarda koja 

shvaća ozbiljno zadatak izgradnje kontra-hegemonije 

temeljene na pristanku 

mora provoditi svoje aktivnosti (u društvenim 

pokretima i civilnom društvu kao 

i u sferi javne administracije) u duhu istinskog 

humanizma, demokratskog drugarstva, 

inkluzivnosti i anti-sektaštva. 

Gramscijeva strategija savezništava pretpostavlja 

odbacivanje svake vrste „korporativizma 

radničke klase“, budući da 

se ujedinjeni pokret protiv kapitalizma 

mora zauzimati za objektivne interese 

svih savezničkih društvenih slojeva i klasa. 

Ova strategija temeljena na legitimnosti 

jedini je način da se izgradi održivu, 

stabilnu i demokratsku društvenu hegemoniju. 

Pluralistički novi poredak temeljen 

na tolerantnom (a ipak dovoljno 

koherentnom, usmjeravanom) savezu 

progresivnih društvenih snaga trebao bi 

biti u stanju smanjiti opasnost nasilne 

kontrarevolucije. 

Rani američki marksist koji je značajno 

utjecao na Gramscija – Daniel de Leon – 

nadao se da bi parlamentarna većina radničke 

klase mogla omogućiti relativno 

„mirnu“ revoluciju (tj. takvu koja bi bila 

bez krvi), pri čemu bi radnička klasa primjenjivala 

svoju vanparlamentarnu snagu 

kao podršku parlamentarnoj pobjedi. Engels 

je također ukazivao na poučnu prirodu 

izbora kao korisnog (premda nesavršenog) 

barometra snaga, koji je zaštita protiv 

prijevremenog pokušaja ustanka. (59) 

Gramsci je, za razliku od svoga političkog 

rivala u PCI Bordige, odbacivao neizlaženje 

na izbore, smatrajući da je izborna politika 

taktička i strateška neophodnost. 

Parlament je presudan element u kojemu 

se ostvaruje borba za hegemoniju i masovnu 

legitimnost. 

Unatoč tome, Gramsci je poznavao granice 

parlamentarizma, te je socijaldemokrate 

karakterizirao „ne kao desno krilo 

pokreta radničke klase, nego kao lijevo 

krilo buržoazije.“ (60) Partija se mora oduprijeti 

svakoj mogućnosti da postane inkorporirana 

u status-quo, u hijerarhijsko, 

reformističko prilagođavanje vladajućem 

sustavu (što bi, rečeno Gramscijevim rječnikom, 

bilo „pasivna revolucija“). „Pozi- 

43

(p)ogledi 

cioni rat“ njemačke socijaldemokratske 

partije u vrijeme prije Prvoga svjetskog rata 

ukazuje na katastrofalne posljedice 

oportunizma. Gramsci se ogorčeno suprotstavljao 

svakom shvaćanju partije koje bi 

je svelo na puko izborno društvo, te je uspoređivao 

oportunističke parlamentarce 

sklone klasnoj suradnji sa „rojem muha 1 u 

potrazi za zdjelom blancmange kreme u 

kojoj ostaju slijepljene i neslavno propadaju.“ 

(61) Gramscijevo shvaćanje demokracije 

nije se moglo naprosto izjednačavati 

s kvazi-„demokratskim“ institucionalnim 

okvirima kapitalističkog društva. 

Nažalost, njegova kritika izborne, 

parlamentarne politike PSI i birokratskog 

sindikalizma ostala je savršeno 

primjenljiva na staljiniziranu 

PCI iz vremena poslije Drugoga 

svjetskog rata. 

Iako Gramscijeva pluralicentrična 

koncepcija vlasti zasigurno ne 

likvidira automatski moguću ulogu 

oružanog ustanka, ona ga stavlja 

u širi socio-kulturni i politički 

kontekst složenog uzajamnog djelovanja 

uz uključivanje faktora koji 

se izmjenjuju, što razotkriva 

ograničenu narav tradicionalnih 

revolucionarnih strategija. 

Engels je izjavio 1895. da već 

„postoje vrlo brojne (…) promjene, 

i sve su u prilog vojske. (…) svi 

su se uvjeti na strani pobunjenika 

pogoršali.“ (62) Napisao je da radnička 

vojna borba ima „više moralni 

nego materijalni efekt“, napominjući 

da je na strani vojske „superiornost 

bolje opreme i uvježbanosti, jedinstvenog 

vodstva, planiranog korištenja 

vojnih snaga i discipline.“ (63) 

„Ne bi se smjelo oponašati metode 

vladajućih klasa jer se tako pada u lake 

zasjede.“ (64) Strategija „preobražaja svijesti“ 

presudan je aspekt dubokih, održivih 

društvenih promjena. Gramsci je 

osobito bio gorljiv glede obnove konsenzualnog 

faktora u politici, i to je jedan 

od gramšijevskih doprinosa teoriji 

nenasilja kojega bi se također moglo 

razvijati. (65) Nikada ranije nije potreba 

za ideološkom hegemonijom i podrškom 

masa bila veća i nužnija, uzimajući 

u obzir ne samo sofisticirane metode 

kapitalističke ideološke kontrole nego 

također besprimjernu razornu, ubojitu 

snagu kapitalističke države i privatnih 

vojski. Tupavi militaristički pristup, baš 

kao i pretjerano pojednostavljeno gandijevsko 

konceptualiziranje, propušta 

uzeti potpuno u obzir ove opasnosti –ili 

alternativne mogućnosti. „(…) fiksirati 

44 

misli na vojni model obilježje je budale; 

politika ovdje također mora imati prednost 

u odnosu na svoj vojni aspekt.“ (66) 

Marx je priznavao teoretsku mogućnost 

„mirnih“ revolucija. „Znamo da se 

mora uzimati u obzir institucije, običaje i 

tradicije u različitim zemljama; i ne poričemo 

postojanje zemalja kao što su Amerika, 

Engleska, a kad bih bolje poznavao 

vaše institucije mogao bih dodati i Nizozemska, 

gdje radnici mogu postići svoje 

ciljeve mirnim sredstvima.“ (67) Dakako, 

boljševičko je preuzimanje vlasti bilo ta- 

kođer relativno bez krvi (više je ljudi umrlo 

tijekom snimanja Eisenteinovog „Oktobra“ 

nego u izvornom jurišanju na Zimski 

dvorac), ali su čak i relativno nenasilne 

radikalne anti-kapitalističke pobune 

do sada bile uglavnom praćene nasilnim 

kontrarevolucijama. Ne treba zanemariti 

da je Lenjin koristio perspektivu mirnog 

prijelaza u socijalizam 1917. kao snažno 

– i vjerojatno nužno – propagandno oružje. 

(68) Ipak, stalno postojanje „nepokorive 

jezgre kontra-revolucionarnih“ snaga 

– domaćih i iz inozemstva, državnih i 

privatnih, zakonitih, poluzakonitih i nezakonitih, 

a tu je i uloga „snage primjera“ 

na obične vojnike – trebalo bi služiti kao 

naznaka granica verbalnog uvjeravanja u 

dijeljenju i dezintegriranju državnog i kapitalističkog 

aparata prisile, i neophodnosti 

„konkretne klasne hrabrosti i borbe“ 

(69) u anti-kapitalističkoj pobuni. Međutim, 

neophodno je kreativno preispitivanje 

po pitanju primjene ovoga načela. 

Zadatak slabljenja unutarnje kapitalističke 

i državne kohezije apsolutno je pre- 

sudan. Revolucije u Portugalu i Venezueli 

(obje karakterizirane pokretima mlađih 

oficira i vojnika, premda ne iste razine) 

posebno ukazuju na daljnju relevantnost 

„rasprskavanja militarizma iznutra.“ (70) 

Pokušaj revolucije koja bi bila relativno 

bez krvi fatalna je fantazija ako nema neprekidnog, 

fokusiranog rada unutar oružanih 

snaga. Razvitak i očuvanje dobrih odnosa 

s vojnim snagama (koje bi trebalo 

jasno razlikovati od politike koja ih često 

baca u krvavi sukob) jedan je od apsolutnih 

prioriteta pripremnog revolucionarnog 

rada. Metodama bratimljenja i tajnog 

unutarnjeg organiziranja, oružane bi 

snage trebalo podržavati kao ljude 

koji su osobito eksploatirani u korist 

elita, trebalo bi ih preobraziti u naše 

najjače saveznike – vjerojatna je alternativa 

da će nam postati najstrašniji 

protivnici. Revoluciji je potrebna 

podrška oružanih snaga upravo radi 

toga da minimizira nasilje, da sabotira, 

da paralizira militaristički sustav 

iznutra. Pristup „miroljubivo ali naoružano“, 

kojega u novije vrijeme popularizira 

(na dijelom pogrešan način) 

Chavez u Venezueli, vjerojatno 

ostaje najrealističniji i najproduktivniji. 

Čini se da doista ima smisla izbjegavati 

pretjerano otuđivanje svojih 

protivnika i angažirati obično 

podcijenjene potencijale nesuradnje i 

relativno nenasilne intervencije. Potreba 

za višom dijalektičkom sintezom 

umjesto stare dihotomije „nasilje-nenasilje“ 

nije nikada bila veća, i 

tu bi mogao biti od pomoći dorađeni, rafinirani 

koncept „oružanog revolucionarnog 

nenasilja“. 

„Ovo je srž moje argumentacije: možemo 

izvršiti veći pritisak na protivnika za 

kojega pokazujemo ljudsku brigu. Upravo 

je brižnost glede njegove osobe, u kombinaciji 

s nepopustljivim uplitanjem u njegove 

akcije, ono što nam može dati poseban 

stupanj kontrole (baš naše djelovanje s istodobnom 

ljubavlju, ako hoćete – u smislu 

da poštujemo njegova ljudska prava – i istinitošću, 

u smislu da snažno i potpuno izrazimo 

naše prigovore na njegovo kršenje 

naših prava). Vršimo na njega dva pritiska 

– pritisak što mu prkosimo i pritisak što 

poštujemo njegov život – te se događa da 

su ova dva pritiska u kombinaciji jedinstveno 

učinkovita. (…) Što više se dramatiziraju 

prava pitanja i što više se borba 

uzdiže iznad osobnoga, to više kontrole 

nad svojim protivnikom počinju stjecati 

oni koji su u nenasilnoj pobuni (…) Najučinkovitija 

akcija istodobno pribjegava 

snazi i angažira savjest.“ (71) 


PLAMEN

Konačne napomene 

Gramscijevo monumentalno djelo 

opravdano mu je donijelo ugled jednog 

od velikih dijalektičara dvadesetoga stoljeća. 

Jedna od najodređenijih lekcija kojima 

bi nas ono moglo poučiti počiva u 

općoj lucidnosti njegovog metodološkog 

primjera. Izgradnja materijalne i ideološke 

kontra-hegemonije, materijalne dvojne 

vlasti i „revolucija svijesti“ – preobražaj 

u socijalizam – zahtijevat će besprimjernu 

razinu povijesne kreativnosti. 

Usprkos izvjesnih nejasnoća i pogrešaka, 

kao i brojnih izvrtanja njegove teorije, 

obogatio je tradiciju socijalizma odozdo 

privrženu stvaranju demokratske republike 

radničkih i građanskih vijeća, asocijacije 

samoupravnih proizvođača. Tijekom 

svoga patničkog života, ranih bitaka i razočarenja, 

užasne tjeskobe i neizvjesnoga 

rada u fašističkoj tamnici, Gramsci je, s 

nepobjedivim optimizmom volje, uvijek 

stajao iza one crvene zastave na koju je 

upisan moto „Nikad sluge, nikad gospodari“, 

najavljujući novu demokratsku socijalističku 

civilizaciju. 

S engleskog preveo prof. dr. Luka Marković 

(1) Carl Boggs, Gramsci’s Marxism, Pluto Press, 

London, 1976, str.30. 

(2) Antonio Gramsci, u Quintin Hoare and Nowell-Smith 

(ed.), Selections from The Prison 

Notebooks of Antonio Gramsci (PN), str. 466 

u Carl Boggs, Gramsci’s Marxism, Pluto 

Press, London, 1976, str.30. 

(3) Karl Marx, Theses on Feuerbach, www.marxists.org/archive/marx/works/1845/theses/theses.htm 

. 

(4) Antonio Gramsci, Sindicato e consigli 1919 u 

Carl Boggs, op.cit., 1976, str.92. 

(5) A. Gramsci, Sindicati e consigli, 1920 u Carl 

Boggs, ibid., str.93. 

(6) A.Gramsci, Sindicati e consigli u Carl Boggs, 

op.cit, 1976, str.88. 

(7) Antonio Gramsci, Workers Democracy, u Political 

Writings-I, p.65 u Carl Boggs, The Two 

Revolutions: Gramsci and the Dilemmas of 

Western Marxism, South End Press, Boston, 

1982, str.82. 

(8) A. Gramsci u Quintin Hoare(ed.), Selections 

from Political Writings 1910-1920 (PWI), 

Lawrence and Wishart, London, 1977, str.293- 

294 u Chris Harman, Gramsci versus Reformism, 

Socialist Workers’ Party, London, 1977, 

str.13. 

(9) Christine Buci-Glucksmann, Gramsci and the 

State, Lawrence and Wishart, London, 1980, 

str.157. 

(10) Antonio Gramsci, Two Revolutions, 1920 u 

PWI, p.309 u Carl Boggs, The Two Revolutions, 

1982, str. 106-107. 

(11) Antonio Gramsci, The Modern Prince, Prison 

Notebooks, str.198 u Carl Boggs, Gramsci’s 

Marxism, Pluto Press, London, 1976, str.74- 

75. 

(12) Carl Boggs, op.cit., 1976, str.18. 

(13) Eg. Antonio Gramsci, Collected Works, 

vol.28, str. 455-6. 

(14) A. Gramci, Lo Stato e il Socialismo u Christine 

Buci-Glucskmann, op.cit., str. 426. 

(15) A. Gramsci, Political Writings, 1921-1926, 

Lawrence and Wishart, London, 1978 u Anne 

Showstack Sasoon, Gramsci’s Politics, Uni- 


PLAMEN 

versity of Minnesota Press, Minneapolis, 

1987, str.71. 

(16) A. Gramsci u Hoare and Nowell-Smith (ed.), 

op.cit., p. 188 u Roger Simon, Gramsci’s Political 

Thought, Lawrence and Wishart, London, 

1991, str.103. 

(17) A. Gramsci, The Modern Prince, Selections 

from the Prison Notebooks, str.155 u Carl 

Bogs, 1982, op.cit., str.265. 

(18) A. Gramsci, Political Writings, 1921-1926, 

Lawrence and Wishart, London, 1978 u Anne 

Showstack Sasoon, op.cit., University of Minnesota 

Press, Minneapolis, 1987, str.364. 

(19) A. Gramsci, The Occupation, 1920 u PWI, 

p.327 u Carl Boggs,1982, op.cit., str.104-105. 

(20) A. Gramsci, Il partito e la Rivoluzione u Carl 

Boggs, op.cit., 1976, str.96. 

(21) A. Gramsci, Discipline u History, Philosophy 

and Culture, p.49 u Carl Boggs, 1982, op.cit., 

str.64. 

(22) Rinascita, 12 December 1964, pp.17-21 u 

Perry Anderson, The Antinomies of Antonio 

Gramsci, New Left Review Issue 100, p.72. 

Ovo je uključivalo tako dramatične motive poput 

sudaca-simpatizera Komunističke partije u 

Kraljevini Jugoslaviji koji su davali smrtne 

presude drugim komunistima kako bi prikrili 

svoje subverzivne veze. 

(23) A. Gramsci, PN, pp.332-333 in Carl Boggs, 

1976, op.cit., p.34. 

(24) Antonio Gramsci, Selections from the prison 

notebooks, International Publishers, New 

York, 1971, str.418. 

(25) Murray Bookchin, Intelligentsia and the New 

Intellectuals, Alternative Forum, Vol. 1, No. 1, 

Fall, 1991 - http://dwardmac.pitzer.edu/Anarchista 

Archives/bookchin/intellectuals.html. 

(26) Carl Boggs, 1976, op.cit., str. 56-7. 

(27) Wilhelm Reich, What is Class Consciousness 

u Carl Boggs, ibid., str. 57. 

(28) Wilhelm Reich, ibid., u Carl Boggs, ibid., str. 

59. 

(29) Vidi npr. U vezi ‘’gramscijevskog’’ modela 

municipalne politike Max Jaggi, Roger Muller 

& Sil Schmid, Red Bologna, Writers and Readers, 

London, 1977. Također, vidi Let us Take 

the City , tekst koji je napisala talijanska autonomističa 

grupa Lotta Continua. 

(30) A. Gramsci, The Intellectuals, PN,, p.9 u Carl 

Boggs, 1976, op.cit., str.76. 

(31) Carl Boggs, ibid., str. 76. 

(32) The Intellectuals u Hoare and Nowell-Smith 

(ed.), op.cit., str.10. 

(33) Quintin Hoare and Geoffrey Nowell Smith 

(ed.), op.cit., p.182 u Roger Simon, Gramsci’s 

Political Thought: An Introduction, Lawrence 

& Wishart, London, 1991, str.43. 

(34) V. I. Lenin, The Discussion on Self-Determination 

Summed Up, Sbornik Sotsial-Demokrata 

No. 1., 1916 - 

http://www.marx.org/archive/lenin/works/1916/jul/x01.htm 

. 

(35) A.Gramsci, State and Civil Society, PN, 

str.240 u Boggs, 1982, str.140. 

(36) Antonio Gramsci, Escrits politiques, Gallimard, 

Paris, 1975, str.366 u Christine Buci- 

Glucksmann, op.cit., str.166. 

(37) Valentino Garratana (ed.), Antonio Gramsci, 

Quaderni del Carcere, III, Turin 1975, 

str.1612-13 u Perry Anderson, The Antinomies 

of Antonio Gramsci, New Left Review Issue 

100, str.19. 

(38) Lenin, What is to be Done, u Perry Anderson, 

op.cit., str.16. 

(39) A.Gramsci, PN, Lawrence and Wishart, London, 

1971, strr.181-182 u Roger Simon, 1991, 

op.cit., str.32. 

(40) Hoare (ed.), Antonio Gramsci, Selections 

from Political Writings, 1910-1920, str.47. 

(41) Quintin Hoare and Geoffrey Nowell Smith 

(ed.), State and Civil Society, Selections from 

the Prison Notebooks, Lawrence and Wishart, 

1971, str.235 u Carl Boggs, 1982, op.cit., 

str.188. 

(42) Carl Boggs, 1976, op.cit., str.18. 

(43) Antonio Gramsci, PWI, op.cit., str.30. 

(44) Antonio Gramsci, Il Grido, 1916 u Carl 

Boggs, 1976, op.cit., str.59. 

(45) Carl Boggs, 1976, op.cit., str.40. 

(46) Antonio Gramsci, Socialism and Culture in 

History, Philosophy and Culture, 1916, 

str.20—21 u Carl Boggs, 1984, op.cit., str.45. 

(47) Friedrich Engels, Introduction to Karl Marx’s 

(p)ogledi 

The Class Struggles in France 1848 to 1850, 

MECW, Volume 27, str. 506-24 - 

http://www.marxists.org/archive/marx/works/1895/03/06.htm 

. 

(48) Saul D. Alinsky, Rules for Radicals: A Practical 

Primer for Realistic Radicals, Vintage 

Books, New York, 1989, str.xx-xxi. 

(49) A. Gramsci, State and Civil Society, PN, 

str.238 u Boggs, 1984, str.48. 

(50) A. Gramsci u PN, str. 235 u Perry Anderson, 

The Antinomies of Antonio Gramsci, New 

Left Review Issue 100, str.9. 

(51) Karl Marx u Chris Harman, Gramsci versus 

Reformism, Socialist Workers’ Party, London, 

1977, str.26. 

(52) V.I.Lenin, Marxism and Insurrection: A Letter 

to the Central Committee of the 

R.S.D.L.P., Lenin’s Collected Works, Progress 

Publishers, Moscow, Volume 26, 1972, 

str. 22-27. 

(53) Rosa Luxemburg, The Russian Revolution, 

Chapter I - http://www.marxists.org/archive/luxemburg/1918/russian-revolution/ch01.htm. 

(54) Ordine Nuovo, Lo Stato e il Socialismo in 

Christine Buci-Glucksmann, op.cit., str. 380- 

382. 

(55) A. Gramsci in PN, str. 262. 

(56) A. Gramsci in PN, str. 263. 

(57) Reuven Kimelman, Nonviolence in the Talmud, 

u Robert L. Holmes (ed.), Nonviolence 

in Theory and Practice, Waveland Press, Prospect 

Heights, 2001, str. 24. 

(58) Rosa Luxemburg je sjajno izrazila ovu humanu, 

naprednu viziju:: 

‘’U četiri godine pokolja ljudi, krv je tekla u bujicama. 

Danas, svaka kap te neprocjenjive tekućine 

trebala bi biti svečano pohranjena u kristalnim 

urnama. Revolucionarna aktivnost i duboki 

humanitarizam – samo je to istinski duh 

socijalizma. Svijet treba preokrenuti. Ali svaka 

suza koja kane, a mogla je biti sačuvana – optužuje 

– i zločin je zgaziti jadnog zemaljskog 

crva.” 

(Rosa Luxemburg, Against Capital Punishment, 

Die Rote Fahne, No. 3, 18 November 1918 - 

http://marx.org/archive/luxemburg/1918/11/18c-alt.htm) 





(60) Antonio Gramsci, Selections from Political 

Writings 1921-1926, London, 1971, str.359 u 

Chris Harman, Gramsci versus Reformism, 

Socialist Workers’ Party, London, 1977, str.9. 

(61) U Chris Harman, ibid., str.8. 





. 

(63) Ibid. 

(64) Antonio Gramsci, Prison Notebooks, State 

and Civil Society u Paul Le Blanc (ed.), From 

Marx to Gramsci: A Reader in Revolutionary 

Politics, Humanity Books, New York, 1996, 

str.317. 

(65) Iako Gramsci nije pokazao interes za nenasilje 

kao takvo, ‘’elastičnost’’ ili otvorena narav 

njegove teorije nudi brojne divergentne i potencijalno 

kreativne puteve teoretskog i praktičnog 

razvoja. 

(66) Antonio Gramsci, ibid., p.317. 

(67) K Marx, F Engels CW, Vol 23, London 1988, 

str. 255 u Jack Conrad, Formulation Nine and 

the Possibility of Peaceful Revolution, Weekly 

Worker 448, September 19 2002 - 

http://www.cpgb.org.uk/worker/448/peaceful.html. 

(68) VI Lenin CW Vol 24, Moscow 1977, p120; 

VI Lenin CW Vol 25, Moscow, p23; VI Lenin 

CW Vol 25, Moscow 1977, p55 u ibid. 

(69) Perry Anderson, op.cit., str.77. 

(70) Friedrich Engels, The Force Theory u Bernard 

Semmel (ed.), Marxism and the Science 

of War, Oxford University Press, 1981, str.54 

u Martin Shaw, Dialectics of War, Pluto Press, 

London, 1988, str.51. 

(71) Barbara Deming, On Revolution and Equilibrium, 

u Robert L. Holmes, op.cit., Waveland 

Press, Prospect Heights, 2001, str.100-102. 

45

(p)ogledi 

46 

7 0 G O D I N A O D S M R T I 

Jasna Tkalec 

Antonio Gramsci rođen je na Sardiniji 

1891., a umro u zatvoru u 

Rimu aprila 1937. godine. 

Osim što je bio jedan od osnivača Komunističke 

partije Italije, svakako je 

najveći politički mislilac i pisac u Italiji 

u prvoj polovini proteklog stoljeća. 

Ma da je Komunističku partiju uz njega 

osnovao i napolitanac Amedeo Bordiga 

1 otcijepljenjem od Socijalističke 

partije Italije na Kongresu u Livornu 

1921. godine, Gramsci postaje i ostaje 

najistaknutija figura ne samo KPI 2 nego 

i talijanske društvene, filozofske i političke 

misli, čiji će istinski značaj Italija 

upoznati tek po objavljivanju njegovih 

Zatvorskih sveski, nakon Drugog svjetskog 

rata. 

Bordiga, uhapšen prije njega od fašista 

i konfiniran na otok Ischiju, ostat 

će zabilježen kao začetnik jedne od komunističkih 

frakcija, koja i danas, poslije 

svih tragičnih i zatirućih događaja, 

živi i djeluje u Italiji. Fašizmu su se u 

Italiji suprotstavili, pored ljevičara, i 

demokršćani i liberali, pa tako i Benedetto 

Croce i Amendola-otac 3 (jednog 

od najistaknutijih vođa KPI, Giorgia 

Amendole). Bordigu su fašisti izolirali, 

a Amendolu toliko pretukli, da je umro 

od posljedica fašističkog napada. Socijalistu 

Matteottija ubile su Mussolinijeve 

ulizice 1924. godine u Rimu. Pored 

svih tih događaja Gramsci, koji 

poslije hapšenja Bordige postaje generalni 

sekretar KPI ne prestaje da djeluje, 

misli i piše i dalje se herojski suprotstavlja 

fašizmu, uprkos opasnosti i brutalnosti, 

kojima se fašisti obaraju na 

sve političke protivnike, a posebno na 

socijaliste i komuniste. 

Po svojem stvaralačkom opusu 

Antonio 

Gramsci monument 

“Što znači ‘kultura’ u ovom slučaju? Nesumnjivo znači dosljednu, jedinstvenu i raširenu 

‘koncepciju života i čovjeka’, ustvari ‘laičku religiju’, to jest jedno filozofsko mišljenje, koje 

je upravo i postalo ‘kultura’, odnosno stvorilo vlastitu etiku, način života, kolektivno i individualno 

ponašanje. 

Antonio Gramsci, (Sveska 23/ §2 str. 185-6) 

Gramsci je bio i ostao najmonumentalniji 

intelektualac Italije. Govorilo se da 

je njega za sekretara izabrala Moskva, 

da su mu događaji išli na ruku, jer je 

Bordiga uhapšen i maknut s političke 

scene, da je bio Lenjinov ljubimac i još 

koješta drugo, kako bi se umanjio značaj 

ove rijetke i izuzetno nadarene figure 

u komunističkom pokretu prve polovine 

dvadesetog stoljeća, stoljeća koje 

ne manjka ni izvanrednim talentima ni 

ljudima najtragičnijih sudbina. 4 Ipak, i 

među njima i u svjetskim razmjerima 

Gramscijeva se figura ističe intelektom 

i promišljanjem svih čvorova, na koje 

su borci za bolji život i pravednije društvo 

nailazili i još uvijek nailaze i koji 

se ne mogu rasplitati mačem – kao gordijski 

čvor. 

Misao nastala u najtragičnijim uvjetima, 

kad je Gramsci zauvijek bio odvojen 

od svijeta, drugova i žene s kojom 

će imati dva sina, odrasla daleko 

od njega u SSSR-u u porodici poznatih 

muzičara, teško bolestan i nervno 

iscrpljen, još uvijek ostaje jedno od 

najkreativnijih i najdubljih razmišljanja 

o situaciji i perspektivama ljevice 

ne samo u talijanskom, nego i u svakom 

građanskom društvu, o suštini 

njene borbe kao i o ciljevima i metodama, 

koje bi mogle dovesti do trijumfa 

istinski pravednog društvenog uređenja. 

On promišlja i piše najoriginalniju 

analizu društvenih zbivanja, koja se ni 

tada ni danas nije odnosila samo na Italiju 

nego i na radnički pokret i njegovu 

znanstvenu misao u cjelini. Nije veličina 

Gramscija samo u tome što je prvi 

stao na čelo velikog projekta radničkog 

samoupravljanja i realizirao ga u Torinu 

za vrijeme masovnih okupacija fabrika 

1920. i 1921. godine, ni što je 

uređivao list “Ordine Nuovo”, ni što je 

bio jedan od osnivača KPI. Nije on velik 

samo stoga što je bio poslanik u 

Parlamentu, kad su fašisti pobjesnili te 

umalo nije doživio sudbinu Giacoma 

Matteottija, socijalističkog poslanika 

otetog na jednom rimskom mostu, koji 

danas nosi po njemu ime i zaklanog od 

Mussolinijevih pristaša, niti po svojem 

životu ispunjenom tragikom i patnjom 

– udaljen od drugova i porodice, osuđen 

na samicu, teško bolestan, umire u 

zatvoru odnosno u zatvorskoj klinici 

“Quisissana” na dan dolaska rukom 

Mussolinija potpisane direktive o njegovom 

puštanju na slobodu 5 , dok njegova 

žena u SSSR-u obolijeva i završava 

u duševnoj bolnici, a mlađeg sina 

začetog za njenog kratkog boravka u 

Italiji neće nikada uspjeti vidjeti pa se 

u tim teškim okolnostima zaljubljuje u 

ženinu sestru, koja s njim održava kontakt 

u zatvoru živeći u Rimu i tako nastaju 

njegova silno važna, snažna i duboka 

“Pisma iz zatvora” kao krik koji 

nagoviješta, ali i promišlja, sva krvava 

događanja dvadesetog stoljeća – već 


PLAMEN

alna figura talijanske političke misli 

zato što je on zaista najrelevantniji i 

najsvestraniji talijanski politički misliac 

i pisac nakon Machiavellija. 

Vlast radnicima 

Student pravnih nauka u Torinu u mladim 

je danima novinar i pokretač ljevičarskih 

časopisa, ideolog širokog pokreta 

“Potere operaio” (Radnička vlast, a smisao 

je Vlast radnicima). I dok 1921. nakon 

Prvog svjetskog rata i masakra koji je 

on stajao Italiju te nakon Oktorbarske revolucije, 

raste plima radničke i seljačke 

pobune i pokret okupacije zemljoposjeda 

i fabrika te stvaranja prvih Radničkih 

savjeta (jer okupirane fabrike nastavljaju 

s proizvodnjom) unutar Komunističke 

partije raste sukob Gramscija i Bordige, 

a istovremeno raste i fašistička represija. 

Bordiga je mislio i još danas bordigisti tako 

misle, da će buržoaski poredak srušiti 

radnici i samo radnici neumoljivom klasnom 

borbom u kojoj će ih nepogrešivo 

voditi klasni instinkt. Ovo linearno i reduktivno 

shvaćanje marksizma (Bordiga 

je po struci bio inžinjer) Gramsci smatra 

nedovoljnim za tumačenje društvenih i 

političkih događaja u svoj njihovoj složenosti, 

pa i strukturiranja društva u političkoj 

borbi i njegove perspektive. Društvena 

i politička borba mora biti daleko 

kompleksnija i zahtijeva mnogo veće umne 

napore i stvaranje kadrovske baze osvješćenih 

intelektualaca, koji su u toj borbi 

nezamjenjiva i neophodna poveznica 

između ugnjetenih masa i rukovodilaca 


PLAMEN 

avangardnog pokreta 

ovaploćenog u komunističkoj 

partiji i njenim 

vođama. Otud 

potiče danas omražen 

pojam hegomonije, ali 

Gramsci pod njom 

misli hegemoniju kulturnihi 

poslanika i intelektualnih 

radnika, 

koji će tako utjecati 

na razvoj društvenih 

prilika i osvješćivanje 

masa, da će one krenuti 

poput rijeke ka 

neumitnoj pobjedi. 

Bilo je to viđenje, aktualno još i danas, 

koje se nije ostvarilo – ni u Italiji ni drugdje 

– jer nije došlo do hegemonije intelektualaca, 

koja bi trajno osvijestila mase. 

Oni su morali omogućiti da filozofija 

prakse, također Gramscijev omiljeni termin, 

otvori nove perspektive preobražaja 

društvene zajednice 

U tom smislu Gramsci se daleko više 

bavi kulturom te proizvodnjom kulture 

nego industrijskom proizvodnjom u najužem 

smislu, odnosno materijalistički 

pristup svojstven marksizmu kod Gramscija 

je obilno natopljen promišljanjem 

kulture i uvođenjem pojmova kao kulturni 

blok i kultura masa. Razlog takvog 

Gramscijevog promšljana maksizma treba 

tražiti u njegovoj svijesti da “Ekonomska 

borba ne može biti razdvojena od 

političke borbe, a ni jedna ni druga ne 

smiju biti odvojene od ideološke borbe.” 

6 . 

Tragedija eksploatiranih klasa odnosno 

masa nije danas nimalo manja no u doba 

Gramscija, iako se udar na njih ispoljava 

naoko s manje brutalnosti, no s utoliko 

više perfidnosti. A njegova misao i društvena 

analiza i danas je jednako istinita i 

važeća, koliko i u vrijeme prije osam desetljeća, 

kada je napisana. 

Kada se govori o aktualnosti Gramscijeve 

misli ne možemo da se ne sjetimo 

njegove kritike mehaničke vizije centralizma 

kao osnovnog problema KPI, nastale 

već dvadestih godina dvedesetog stoljeća. 

U tom kontekstu Gramsci je pisao: 

“Centralizacija, jedinstvenost usmjerenja 

(p)ogledi 

i koncepcije dovela je do intelektualne 

stagnacije. Tome je još više doprinjela 

neophodnost neprestane borbe s fašizmom… 

Centralizacija i jedinstvenost bile 

su isuviše mehanički koncipirane: Centralni 

komitet štaviše Izvršni komitet bio 

je čitava Partija, umjesto da predstavlja 

Partiju i da njome rukovodi. Ukoliko bi 

se neprekidno služili s tim konceptom 

Partija bi izgubila svoj izrazito politički 

karakter i pretvorila bi se u najboljem slučaju 

u vojsku (i to buržoasku vojsku); izgubila 

bi svoju moć privlačenja, mase bi 

se od nje udaljile. Da bi Partija istinski 

živjela treba da svaki član Partije bude 

aktivan politički element, da sam bude 

vođa.” 7 . 

U tom smislu za Gramscija centralizam 

ne znači drugo nego da u svakoj situaciji 

svaki član partije tj. radničkog pokreta, 

treba biti u stanju da se u datom ambijentu 

orijentira i “ da zna izvući iz stvarnosti 

one elemente, putem kojih će odrediti 

pravac, kako radnička klasa ne bi izgubila 

samopouzdanje, već kako bi stekla osjećaj 

da se njome rukovodi i da ona još 

može da se bori.” 8 . U tom smislu Gramsci 

zaključuje: “Ideološka pripremljenost 

masa je neophodna za revoluciju, ona je 

jedan od osnovnih uslova pobjede.” 9 . 

Nakon ovih nekoliko Gramscijevih rečenica, 

koje ocrtavaju njegovu analizu 

problema centralizma, nemoguće je tvrditi 

da je svaka sličnost slučajna između 

problema o kojima je riječ i uzroka onoga, 

što smo doživjeli krajem osamdestih 

godina i početkom devedesetih dvadesetog 

stoljeća (događaji čije posljedice još 

uvijek proživljavamo). 

Rađanje fašizma 

Fašizam je krenuo iz Milana - gdje su 

mu i korjeni, jer su se zemljoposjednici, 

industrijalci i trgovci pobojali za svoje 

vlasništvo i profite - kao hipernacionalistički 

pokret, čiju je bazu činila mladež 

obuzeta idejom reda i “domovinske ljubavi”, 

opijena nacionalističkim i iredentističkim 

parolama izraslim na humusu 

Prvog svjetskog rata i ostrašćena opozicijom 

mirovnim ugovorima u Versaillesu i 

Rapallu, koji su navodno “osakatili” pob- 

47

(p)ogledi 

jedu Italije. Italija je ušla u Prvi svjetski 

rat tek 1915. te na frontovima na Soči i 

Piavi u sukobu s vojskom austrougarske 

monarhije podnijela strahovite gubitke. 

Stoga su talijanski nacionalisti imali daleko 

veće pretenzije na drugu obalu Jadrana 

od onih, koje su uspjeli ostvariti 10 . 

Može se slobodno kazati da je Mussolini, 

koji se stavio na čelo nacionalista nezadovoljnih 

onim “kako je talijanska žrtva 

plaćena od strane pobjednika”, ponudio 

vlastite usluge industrijalcima, da smiri 

sve opasnije nemire u zemlji, te primjenom 

nasilja i bezočne surovosti stvorio i 

izmislio najprije pokret, a zatim i režim, u 

kojem će kasnije imati gotovo apsolutnu 

vlast. 

No, u doba nemira 1920. godine, kad je 

radnički i seljački pokret imao “snagu 

miliona”, mnogi su ga se sjećali kako se 

na sastancima veterana s industrijalcima 

nudio ovim potonjim u izmašćenoj uniformi 

te svojom groteksnom gestikulacijom 

i primitivnom retorikom prije izazivao 

sud, da se radi o figuri talijanskog 

folklora no “spasiocu poretka” i ozbiljnom 

političkom vođi sposobnom da stvori 

opasan pokret. Međutim, gorko su se 

prevarili. 

Fašističku partiju stvorenu u ljeto 1921. 

godine u Milanu, pored industrijalaca, 

najviše podržavaju krupni zemljoposjednici. 

Takozvani borbeni faši (snopovi, čete) 

osnivaju se odmah po završetku rata i 

smjesta se počinju krvavo obračunavati s 

radničkim organizacijama i udruženjima 

težaka, ali na izborima koji su održani 

ujesen 1919. godine politička lista na kojoj 

su bili fašisti predstavljena vrlo zvučnim 

imenima, nije dobila ni jedno jedino 

mjesto u parlamentu, dok je broj socijalističkih 

poslanika ogromno porastao. 11 

Jasno je da je ova situacija uzbudila i 

uzbunila zemljoposjednike i industrijalce 

Italije, kao i razgranat sloj malograđanštine: 

svi su se počeli plašiti revolucije i 

strepiti za svoj imutak. Strah od “sovjetizacije 

Italije” naročito je porastao kad je 

Italiju zahvatio ogroman val štrajkova 

1920. i 1921. godine u kojem je samoorganiziranje 

radnika bilo na zavidnoj visini. 

Međutim, i taj je masovni štrajk polučio 

samo djelomičan uspjeh ne toliko 

zbog pritiska poslodavaca koliko zbog 

razmirica među sindikalistima i socijalistima, 

koji su radnike nagovorili na popuštanje. 

Uplašeni ovim masovnim pokretima 

industrijalci i zemoposljednici obraćaju 

se fašističkim formacijama kako bi ove 

slomile otpor radnika. Na čelo fašističke 

stranke dolazi Mussolini. Mussolinijevu 

48 

je pojavu kao i fašistički pokret potcijenio 

i sam Gramsci. A pokret se pokazao 

ne samo ozbiljan već i opasan, jer se odlikovao 

krajnjom svirepošću i bezobzirnošću. 

Socijalističkom i komunističkom 

zanosu, potresnoj ikonografiji s crvenim 

zastavama i slikama radnika, orača i sijača 

sa svojim alatkama, prvim zadrugama 

po selima i narodnim domovima, gdje su 

se smjestila sjedišta ljevičarskih organizacija, 

koja su birale socijaliste i komunste 

za predsjednike općina, Mussolini suprotstavlja 

najbezočniji i najnelegalniji 

zločin. 12 

I dok su fašisti prebijali i ubijali, kršili 

zakone i postupali protiv svih važećih 

propisa i zakona tadašnje Italije, policijske 

i sudske vlasti ostajale su po strani, 

nisu se miješale. One tobože nisu vidjele 

i nisu čule, nisu znale niti htjele znati, a 

kamoli spriječavati nedjela fašista. Banditi 

su divljali i ubijali, a policija se nije 

uplitala ili je prešutno odobravala. Do 

sudskih procesa nije ni dolazilo, jer žrtve 

ili ne bi preživjele napad ili se nisu usuđivale 

svjedočiti. Kasnije je Mussolini osnovao 

specijalne sudove za antifašiste. 

Izbjegle antifašiste pobio je čak i u stranim 

zemljama. Poznat je slučaj ubojstva 

braće Rosselli, čiju je likvidaciju organizirao 

čak u Francuskoj. 

Takva metoda osvajanja vlasti 

predstavljala je izvjesnu novinu u modernom 

vremenu, iako je bila posuđena iz 

historijske riznice zemlje. Ona će biti 

kasnije paradigma za osvajanje vlasti u 

Njemačkoj od strane nacista. Fašisti su 

pendreke i batinu suprotstavili legalnom 

poretku zemlje, veličajući patriotske vrijednosti 

i uzdižući novu viziju vlastite 

domovine, koja treba da ostvari veličinu 

nekadašnjeg rimskog imperija, a protiv 

crvenih gadova, koji žele učiniti u Italiji 

ono što se dogodilo u Rusiji, osnovati 

radničke savjete, okupirati i prisvojiti fabrike, 

stvoriti zadruge i ugroziti latifundrije 

i privilegije tek stasale građanske 

klase i mladih snaga industrijalaca, koji 

su se neizmjerno obogatili u ratu. Socijalisti 

i komunisti bili su opasni, jer su uzbunili 

radnike koliko i mase seljaka bezemljaša, 

zapuštene i osuđene na siromaštvo, 

kojem gotovo da nije bilo ravna 

u Evropi. 

Ne treba zaboraviti da je Italija jedna 

od rijetkih evropskih zemalja u kojoj nikada 

nije došlo do buržoaske revolucije, 

a da su vlasnici latifundija i crkveni veleposjednici 

držali seljačke mase u krajnjoj 

moralnoj i materijalnoj bijedi, ustvari u 

feudalnom odnosu, pa su čak pomagali 

banditizam na jugu zemlje, kako bi se suprotstavili 

ujedinjenju Italije (1860.) i oskudnim 

progresivnim reformama, koje je 

ono donijelo. 

Fašizam, pokret žutokljunaca 

Fašističke horde golobradih mladića 

naoružanih pendrecima i noževima, prebile 

su ili ubile nekoliko stotina gradonačelnika 

manjih mjesta sjeverne i srednje 

Italije, zapalile nekoliko hiljada radničkih 

domova i sjedišta radničkih organizacija, 

na smrt pretukle i pobacale kroz prozore 

i balkone stanova i kuća čuvene advokate 

i novinare, pa čak i liječnike i apotekare, 

socijaliste i liberale, te u strahu i krvi 

ugušile veliki pokret masa za demokraciju 

i slobodu. Ukoliko se nisu žacili upotrebiti 

krajnju surovost prema uglednim 

ljudima i nevelikom broju tadašnjih lijevih 

ili liberalnih intelektualaca, prema 

radnicima i seljacima najotvorenije su 

primjenjivali ubojstva i palež. 

Ovo se krvavo nasilje smjesta odrazilo 

na izborima 1922. godine, na kojima fašisti 

uspjevaju dobiti čak 61% glasova. 

Bio je to nezamisliv trijumf samo dvije 

godine nakon izbora 1919., kad se borbeni 

faši nisu uspjeli domoći ni jednog jedinog 

mjesta u parlamentu. Mussolini je 

ovaj streloviti uspjeh fašista pripisao isključivo 

sebi i na njemu počeo graditi 

svoj nezadrživi politički uspon. 

Fašizam je u osnovi bio pokret zelenbaća 

i ratom ostrašćenog ološa, opijenog 

nacionalističkom propagandom kao i otpadnika 

srednjih klasa, velikodušno plaćen 

od industrijalaca i zemljoposjednika 

kao i od tankog sloja aristokracije, stvoren 

da se na najbrutalniji način obračuna 

s radnicima i težacima Italije, ustalim u 


PLAMEN

obranu elementarnih radnih i ljudskih 

prava. Ono što je predstavljalo istinsku 

političku novinu, jeste da je u početku nevelik 

pokret naoružanog ološa uspio likvidirati 

ogromno revolucionarno vrenje 

masa, koje u poslijeratnim okolnostima 

nije još bilo dovoljno organizirano, ali je 

odražavalo zahtjeve ogromne većine naroda 

te predstavljalo izraz potreba i 

stremljenja miliona ljudi. 

Masovni je pokret ugušen s dotad neviđenom 

svirepošću, opozicija napušta 

parlament, Matteotti je ubijen, Amendola 

će smrtno stradati... Bilo je na hiljade 

ranjenih i ubijenih radničkih i seljačkih 

vođa po cijeloj Italiji, a demokratski život 

zemlje najprije ponižen, zatim zauzdan i 

konačno potpuno ugušen. 

Gramsci ostaje na poprištu sukoba, ne 

napušta ni zemlju ni napadnute slojeve 

društva, ne prestaje da misli i da piše, za 

što će platiti najvišu cijenu. 

Godine 1922. fašisti su formalno pobijedili 

na izborima, ali je to bila, koliko 

falsificirana toliko i pendrekom i najodurnijim 

nasiljem iznuđena pobjeda: da 

bi do nje došlo razbijeno je mnogo socijalističkih 

i komunističkih glava, a prema 

nižim klasama upotrebljena je krajna brutalnost. 

Socijalisti se ubijaju, liberali prebijaju; 

poslanici opozicije u znak protesta 

napuštaju parlament (takozvana Aventinska 

grupa, jer je Aventin rimski brežuljak 

na koji su u starom Rimu jednom povukli 

oponenti u Senatu) – no ubrzo bivaju 

razbijeni i prisiljeni na pristanak na 

diktaturu. 

Liberali su se nadali da će zločinima fašista 

na kraj stati kralj i savojska dinastija, 

dok su katolički političari bili neprijatelji 

koliko fašista toliko i socijalista i komunista. 

Aventinska grupa ništa nije mogla 

uraditi, jer je više nego od fašista strijepila 

od komunista i socijalista, odnosno 

od radikalnih promjena u društvu. 

Posebnu komediju predstavljao je 

Mussolinijev “marš na Rim”, da se tobože 

dinastija prisili da prihvati fašističku 

diktaturu, na koju je već ionako mnogo 

ranije pristala. I dok su fašisti pravili lom 

po putevima i željezničkim prugama Italije, 

pa i po samom vječnom gradu, na 

koji su crnokošuljaši navalili sa svih strana 

zemlje, Mussoliniji je iz Milana u 

Rim stigao spavaćim kolima. Ma da mu 

je kralj ponudio mjesto ministra vanjskih 

poslova, on traži da postane predsjednik 

vlade i slavodobitno izjavljuje: “Mogao 

sam učiniti urnebesnom pobjedu, ali sam 

sam sebi nametnuo ograničenja. Mogao 

sam zatvoriti katancem parlament i od 

ove gluhe i sive prostorije napraviti bi- 


PLAMEN 

vak mojih jurišnika. Mogao sam, ali nisam 

to učinio. Barem zasad nisam.” 13 

Duce – Mussolini – skroman učitelj iz 

Romagne, socijalist i urednik socijalističkih 

novina “Avanti!” do Prvog svjetskog 

rata - u ratu postaje najvatreniji nacionalist, 

a nakon rata stavlja se na čelo 

pokreta protiv radničkih masa, primamljen 

ne samo mirisom novca nego i moći, 

koju mu nad raspaljenim nacionalističkim 

šljamom, uglavnom balavcima poteklim 

koliko iz redova lumpenproletera 

toliko i iz pomahnitalih slojeva malograđanštine, 

osigurava karizma vođe pokreta. 

A pokret, koji je sebe također nazivao 

revolucionarnim – no bila je to kontrarevolucija 

na desnici – bio je naumio da 

pendrekom i ricinusovim uljem uvede 

red u Italiju, smiri radničke nemire i zaštiti 

krnje plodove talijanske žrtve u imperijalističkom 

ratu. Egzaltirana “domoljubna” 

retorika, pozivanje na poštivanje 

provjerenih vrijednosti isključivo talijanske 

tradicije, obećanje uspostave ne samo 

“reda” već i obnavljanje sjaja i veličine 

nekadašnjeg rimskog carstva, koje 

će donijeti ratnom slavom i pobjedama u 

kolonijama blagostanje i napredak svima, 

vješto miješanje aktualne situacije s 

nevjerojatnim historijskim tlapnjama, 

uspijevaju učiniti utisak i postići priličnu 

popularnost, naročito laskanjem mladim 

naraštajima. 

Fašizam će ipak doživjeti teške trenutke 

te je i sam Mussolini smatrao da mu je 

odzvonilo i potajno se počeo spremati na 

bijeg iz zemlje, nakon ubijstva Giacoma 

Matteottija 1924. godine. Pred očiglednim 

zločinima crnokošuljaša Italija se uzbunila 

i nastalo je talasanje ne smo među 

socijalistima, već i u svim slojevima društva. 

Kako su je vrtoglavo stekli, jednako 

tako vrtoglavo fašisti gube popularnost. 

Nesloga između komunista i socijalista, 

te nesloga u samoj socijalističkoj partiji 

između reformista i maksimalista, klimavo 

držanje katoličke i liberalne komponente 

u parlamentu nije nažalost moglo 

dovesti do stvaranja širokog antifašističkog 

fronta, koji je jedini mogao spasiti 

zemlju. Umjesto toga poslanici se u znak 

protesta zbog ubojstava i nasilja povlače 

iz parlamenta – bila je to poznata Aventinska 

grupa - koja zbog svoje unutarnje 

nesloge i mlitavosti ništa nije uspjela da 

učini. Giacomo Matteotti bio je ubijen 

11. juna 1924., a cijelu je jesen te 1924. 

godine pozicija fašista nesigurna. Međutim, 

početkom 1925. godine smatra se da 

je kriza prevladana, jer će govorom 

održanim 3. januara u parlamentu Mussolini 

najaviti uspostavu diktature, za koju, 

(p)ogledi 

kazao je, preuzima “svu historijsku, političku 

i moralnu odgovornost”. 14 

Mussolini se stavio na čelo pokreta crnokošuljaša, 

izmislio mit o ponovnom 

rađanju Rimskog imperija, satro velika 

revolucionarna gibanja i nade masa, 

ušutkao opoziciju i izmislio režim, zbog 

kojeg će Italija platiti nečuvenu cijenu 

poniženja i patnji. A ipak, taj će režim 

trajati punih dvadeset godina. Bile su to 

godinje stradanja, ali i oduševljenja (Rim 

se bjesomučno izgrađivao, a kolonijalni 

ratovi u Africi donosili su relativno lake 

pobjede, porodice su bile pozivane na 

mnogodjetnost; siromasi se iseljavaju u 

Libiju i Abisiniju ili u bonificirane regije 

srednje Italije, grade se sveučilišna naselja, 

priličan se novac troši i na “fašističku 

kulturu” iz koje nije izuzet ni film za 

čije su snimanje u blizini Rima sagradili 

velebni studio Cinecittà) i prividnih uspjeha, 

za koje će cijela Italija podnijeti 

golemu žrtvu. Ipak, pristalice tog nesretnog 

pokreta i danas su brojne. A još su 

brojniije pristalice “nacionalnog pomirenja 

i mira u zajedničkom domu - domovini”, 

omiljenoj Mussolinijevoj paroli, 

kojom se ulagivao podređenim klasama i 

koju je neumorno ponavljao na otvorenju 

svih javnih ustanova. 

Mussolini je prvo napravio od parlamenta 

vlastitu razbojničku špilju (kralj i 

njegova crnogorska žena, kraljica Jelena, 

prećutno su odobravali), a nakon nekoliko 

neuspjelih atenata donio specijalne zakone 

i pomoću njih uveo strahovladu i teror. 

Porobljeni um 

Za sve to vrijeme Gramsci živi u Torinu, 

a zatim prelazi u Rim (gdje njegova 

žena, violinistkinja, rađa prvog sina, no 

49

(p)ogledi 

vidjevši političku klimu šalje bremenitu 

ženu i sina u SSSR), i dok gore radnički 

domovi i sindikalne centrale on piše, razmišlja 

i govori o talijanskoj i o svjetskoj 

situaciji i njegovi napisi, koji sa sve većom 

teškoćom bivaju štampani i rasturani, 

pobuđuju Mussolinijev usklik: “Najmanje 

na dvadeset godina moramo spriječiti 

da funkcionira ta glava!”. 

Ujesen 1926. Anteo Zamboni, petnaestogodišnji 

dječak u Bologni puca na 

Mussolinija iz pištolja, ali ga ne uspijeva 

ubiti. Fašistička garda, koja je okruživala 

ducea, raskomadala je mladića i krvave 

dijelove njegovog tijela vukla po cijelom 

gradu. Nakon ovog događaja, represija 

je pojačana, zabranjena su sva politička 

udruženja, osim fašističkih, i definitivno 

razjuren parlament. Neuspjeli 

atentat, poslednji u nizu, dogodio se 31. 

oktobra, partije su raspuštene 5. novembra, 

a 7. novembra Gramsci biva uhapšen. 

Umrijet će u zatvoru jedanaest godina 

kasnije, u aprilu 1927. godine. U 

tamnici nastaje njegovo najopsežnije i 

najsvestranije djelo: Zatvorske sveske. 

Gramsci u Sveskama piše o historijskom 

materijalizmu i O filozofiji Benedetta 

Crocea (1948.) o Intelektualcima i organizaciji 

kulture (1949.) o Talijanskom 

Preporodu (1949.); zatim obrađuje temu 

naslovljenu Machiavelli i suvremena 

država (1949.), bavi se problemima kao 

što su Literatura i nacionalni život 

(1950.), te Prošlost i sadašnjost (1959.). 

Još jedno potpuno izdanje Gramscijevih 

Zatvorskih sveski, poredanih kronološkim 

redom, uredio je Valentino Gerratana, 

prijatelj i istomišljenik zagrebačkog 

profesora filozofije i autora čuvenih 

djela iz historije filozofije Predraga 

Vranickog. 

Gramsci je u svojim zatvorskim sveskma 

obrađivao teme kao što su kulturna 

hegemonija, uloga Pijemonta u političkoj 

historiji Italije, uloga podređenih klasa, 

koje je podijelio na pod-proletarijat, 

gradski i seoski proletarijat i malograđanski 

element i pretpostavio da se samo 

njihovim ujedinjenjem i slivanjem u jedinstvenu 

klasu u kojoj će ljevica i lijevi 

intelektualci imati društvenu hegemoniju 

može doći ne samo do osvajanja vlasti, 

već i do ostvarenja “città futura” - budućeg 

grada odnosno društva budućnosti... 

A neophodan elemenat za postizanje tog 

cilja u borbi sa silama mraka jeste klasna 

svijest. Gramsci se mnogo bavi klasnom 

i društvenom sviješću, kao elementom 

neophodnim ne samo u političkoj borbi 

već i u borbi misli. Teorijska svijest nasljeđena 

je iz prošlosti najčešće u akritič- 

50 

koj formi. Tek borbom “političkih hegemonija 

različitog usmjerenja, prvo na 

etičkom, a zatim na političkom polju”, 

moguće je doseći elaboriranje jedne 

vrednije i kvalitetnije koncepcije realnosti. 

To je prva faza u nastanku samosvijesti, 

koja treba da “konačno ujedini 

političku teoriju i političku praksu.” 

Gramsci dalje razmišlja o političkim partijama, 

piše i predviđa široki pokret naoružanih 

masa, kako su to učinili jakobinci 

u Francuskoj revoluciji, a za što je već 

ranije dao teorijsku podlogu Machiavelli. 

Od Crocea do Buharina 

Za stvaranje pobjedničke političke 

partije Gramsci piše kako su neophodna 

tri elementa: obični ljudi, organizirani, 

disciplinirani i odani, nadahnuti zajedničkom 

idejom, koja ih sjedinjuje, zatim 

vođe i organizatori masa, koji prije svega 

moraju biti daroviti i inventivni i na 

kraju srednji elementi, poveznica između 

prvih i drugih ne samo fizička, već u 

prvom redu intelektualna. I tu Gramsci 

načinje veliku temu intelektualaca u 

borbi ljevice, kojoj je on nesumnjivo 

dao najveći doprinos u proteklom stoljeću 

i kao mislilac i kao borac i koja nije 

domišljena ni do dana današnjeg. Njegova 

je osnovna misao da se ne mogu razdvojiti 

“homo faber i homo sapiens” te 

razglaba o tradicionalnom intelektualcu 

i “organskom intelektualcu” neophodnom 

protaganistu političkog sukoba. 

Posljednje Gramscijeve misli bile su 

upućene pisanoj riječi i to onoj koja je 

dovela do ujedinjenja i stvaranja Italije, 

kao i o riječima pisaca, koje su širile 

kulturu i svijest u narodu. On se bavi 

Croceom i njegovim idealističkim opovrgavanjem 

Marxa i marksizma, iako 

Croce sam pada u kontradikciju primjenjujući 

metodu historijske analize, kojom 

se služio i Marx, pišući historiju 

Italije, čije je temelje na neki način u Italiji 

već udario Gianbattista Vico. Nastavljajući 

svoje sveske Gramsci se bavi 

Buharinovom “teorijom historijskog 

materijalizma” izdanom 1921. i razmišljajući 

o Buharinovom radu vraća se na 

Marxa i njegove teorije društvene zbilje. 

Možda je danas najznačajnija njegova 

misao o tim događanjima bila ona, koja 

se odnosila na revoluciju u Rusiji kao na 

revoluciju “protiv kapitala” 15 , kako ju je 

nazvao Gramsci. Nije to samo bila revolucija 

(tankog sloja) proletarijata protiv 

kapitala, već iznenađujući događaj, koji 

je bio u suprotnosti sa mnogičim od 

onog što je Marx na izvjestan način 

predvidio u svom najslavnijem djelu: 

“Kapital”, jer je do revolucije došlo u 

najnerazvijenijoj od svih evropskih zemalja. 

Kako Gramsci piše: “Činjenice su dovele 

do pucanja kritičkih shema po kojima 

bi se historija Rusije morala odvijati 

prema zakonima historijskog materijalizma... 

Pa ipak, postoji nešto sudbinsko 

u tim događajima, pa ukoliko boljševici 

negiraju izvjesne poostavke Kapitala, ne 

negiraju njegovu imanentnu, oživotvoravajuću 

misao. Oni nisu “marksisti” i 

gotovo; nisu kompilacijom djela Učitelja 

stvorili površnu doktrinu dogmatskih 

tvrdnji o kojima nema diskusije. Oni oživotvoravaju 

marksističku misao, onu 

koja nikada neće umrijeti, onu koja je 

proizašla iz talijanske i njemačke idealističke 

filozofije, a koja se kod Marxa 

zarazila pozitivističkim i naturalističkim 

naslagama.” 16 . 

S druge strane ostaje činjenica da se u 

vremenu u kojem živimo može s pravom 

ustvrditi kako posljedice ovog historijskog 

paradoksa radni slojevi cijelog svijeta 

plaćaju vjerojatno i dan danas. Ali o 

historijskim paradoksima, koji izazivaju 

dalekosežne tragedije nema smisla raspravljati, 

kao ni o “Kleopatrinom nosu”... 

(koji bi, da je bio dulji, izmijenio 

historiju svijeta). 

Vrlo je važan pojam, na kojem Gramsci 

inzistira, filozofija prakse, za razumijevanje 

njegovog djela. Filozofiju prakse 

nemoguće je svesti samo na promatranje 

promjena nastalih modernizacijom 

proizvodnje, dok promjene u kulturi 

(i civilizaciji) napreduju mnogo sporije. 

Treba naglasiti da su kod Gramscija 

pojmovi proizvodnje i kulture mnogo širi 

i mnogo značajniji no što ih se obično 

upotrebljava i njihov se smisao najbolje 

razabire iz konteksta filozofskog promišljanja 

te značenja koje on daje pojmovima 

kao kulturni blok i hegemonija 

intelektualaca. Istina je, da je Gramsci u 

svom promišljnju u neku ruku dao privilegirano 

mjesto analizi kulture u odnosu 

na čisto ekonomsku analizu društvene 

baze. Također je bio svjestan da je “historija 

kao događanje čisto praktična aktivnost 

(ekonomija i moral)” 17 , te je u 

tom smislu predosjećao da “se neka ideja 

ne može ostvariti jer logički odgovara 

čistoj istini i čistom čovječanstvu (koje 

postoji samo kao program, kao opći etički 

cilj ljudi), već kad ta ideja nađe u ekonomskoj 

stvarnosti svoje opravdanje i 

sredstvo putem kojeg će se potvrditi.” 18 . 

Također je bio svjestan da “historija nije 


PLAMEN

matematski račun” 19 , jer “ljudi ne vrijede 

samo onoliko koliko iznosi njihova težina, 

visina ili mehanička snaga koju mogu 

izvući iz svojih mišića i živaca, već 

vrijede prije svega kao snaga duha, utoliko 

što pate, shvaćaju, rađaju se, nešto 

žele ili opovrgavaju. ” 20 . Uz takav pristup 

revoluciji nije slučajno što je smatrao 

da je “u proleterskoj revoluciji 

‘ljudski faktor’ nepoznanica mračnija no 

u bilo kojem drugom događaju” 21 . 

Mada fragmentaran, kakav je silom 

prilika Gramscijev rad morao biti, jer je 

nastajao u prilikama borbe talijanskih 

podređenih klasa, neuspjelog pokušaja 

radničke i seljačke revolucije i fašističke 

represije, taj rad ostaje golemo i impozatno 

djelo intelektualca, koji je promišljao 

i bavio se svim problemima epohe, 

revolucije, društva, kulture i povijesti, 

literature, ali i ljudi, njihovih horizonata 

i dometa kao i njihove sudbine i mogućnosti 

da na nju utječu. 

Možda je pogotovo danas postalo jasno 

da se Gramsci uputio putem, koji je 

bio “suštinski važan, jučer kao i danas” 

da se kritička misao i sam marksizam 

učine vjerodostojnim, nastojeći organski 

povezati – svijesni ambivalentnosti izraza 

– “potrebe suvremenog svijeta” sa 

“potrebama naroda”. To znači da je on 

inzistirao na povezivanju efikasnosti 

proizvodnje i najsuvremenije naučne i 

tehničke osposobljenosti s “intelektualnim 

napretkom masa”, koji ove prve 

mora pratiti u stopu. 

Gramsci izričito navodi: “Pristaše laičke 

kulture doživjele su neuspjeh u zadovoljavanju 

intelektualnih potreba na- 


PLAMEN 

roda, mislim zato što nisu umjele 

stvoriti suštinski laičku kulturu, 

odnosno stvoriti novi humanizam, 

humanizam koji bi mogao dati odgovore 

na probleme suvremenog 

svijeta. Omanule su, jer su 

predstavile jedan isuviše apstraktan 

svijet, uskogrudan, individualistički 

i krajnje egoističan” 22 . 

I zar to suštinsko pitanje, pitanje 

intelektualnog, misaonog napretka 

masa koji ne bi zaostajao već u 

stopu pratio tehnička i druga suvremena 

dostignuća današnjice, nije 

ono pitanje na kojem se i danas lome 

kola? Zar i danas nije to ključno 

pitanje, pitanje na koje današnji 

filozofi i intelektualci općenito 

ne pokazuju nikakvu želju, a još 

manje sposobnost, da dadu precizne 

odgovore? A riješenje tog pitanja 

značilo bi iznalaženje izlaska 

iz ćorsokaka u kojem se nalazi moderni 

svijet. “U tome je izuzetna suvremenost 

Gramscijevog promišljanja” 23 . 

Gramsci ostaje ne samo prvi i najveći 

od talijanskih komunističkih mislilaca, 

već i jedan od najvećih mislilaca minulog 

stoljeća, čija tragika i sudbina simboliziraju 

gigantski sukob ne samo rada 

i kapitala, već ljudi od misli i ljudi od 

vlasti, ljudi od strasti i ljudi od uvjerenja, 

čiji je nedostignuti cilj bio i ostao 

sublimiran u Mussolinijevom uskliku: 

“Treba onemogućiti bar dvadeset godina 

da taj mozak radi.” Na sreću - to se nije 

dogodilo, iako se danas čini, da je pored 

tadašnjeg neuspjeha Mussolinijeva željezna 

pesnica na kraju vijeka ipak satrla 

Gramscijevo ogromno i raznovrsno 

misaono djelo. Jer se ono formalno slavi 

i ove 2007. godine, ali faktički sve češće 

pada u zaborav i prenebegava. I zato nije 

na odmet na kraju nabrojiti Gramscijeva 

djela: Torinske kronike, Mladenački 

napisi, Budući grad, Naš Marx, Novi poredak, 

Pisma iz zatvora, Zatvorske sveske. 

1 Vidi Arrigo Cervetto, Bordiga - Tesi del complotto 

(Bordiga, Teza o zavjeri, Lotta Comunista 

n°92, april 1978 ) 

2 Komunistička Partija Italije osnovana je 21. januara 

u Livornu 1921. Na Kongresu Socijalističke 

partijeItalije Amedeo Bordiga i Antonio 

Gramsci, predvodnici lijeve struje, istupili su 

iz Sociijalističke partije, čije se kongres održavao 

u sali teatra Goldini i prešli u teatar San 

Marco, gdje je održan osnivački kongres KPI. 

Vidi: Giuseppe Tamburrano, Antonio Gramsci, 

str. 130, Sugaro edizioni, Rim 1963. 

3 Giovanni Amendola bio je liberal i antifašist, 

poslanik u Parlamentu, kojeg su kvadristi u nekoliko 

navrata prebili te je od posljedica prebijanja 

umro . godine. Potresen tom činjenicom 

(p)ogledi 

njegov sin Giorgio Amendola 1929. postaje 

član KPI i baca se s velikim žarom na ilegalnan 

partijski rad. Konfiniran na otok Ponzu, 

pušten je na slobodu 1937. te se sklanja u 

Francusku. Po dolasku Nijemaca bježi u Tunis, 

a 1943. vraća se u Italiju i ogranizira Pokret otpora 

u zemlji. Od 1945 do smrti 1980. bio je 

poslanik u Parlamentu, a u KPI obavljao različite 

rukovodeće funkcije. 

4 U Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj mnogi su nadahnuti 

ljevičarski mislioci, pisci i politički 

organizatori izgubili glave, porodice, djecu, 

zato što su bili pobornici naprednih ideja.Ubijani 

i bacani u logore od fašista i nacista doživjeli 

su sudbine pune tragike, kakve historija 

gotovo ne pamti. Konfinirani kao Carlo Levi, 

odvedeni u logore kao Primo Levi, pogubljeni 

od fašista kao Tito Zaniboni, Gino Lucetti, 

Michele Sebirru, Angelo Pelegrini Sbardellatto 

ili strijeljani od nacista kao sedmero braće 

Cervi ili cijela porodica i djeca Einsteinovog 

brata u Toscani (koji je nakon masakra izvršio 

samoubojstvo), oni su tek sporadični primjeri 

visoke cijene kojom su antifašisti platili slobodu. 

5 Odluka o Gramscijevom oslobađanju zbog narušena 

zdravlja donesena je 21. aprila 1937., a 

uručena mu je na dan smrti 27. aprila 1937. 

Gramsci, koji je bio od specijalnog fašističkog 

suda osuđen na dvadeset godina robije dopremljen 

je na kliniku Quisissana u dešperatnom 

stanju. Posljednje časove života uz njega 

je provela Tatjana Schucht, sestra njegove žene 

Julije Schucht. 

6 Antonio Gramsci, Necessità di una preparazione 

ideologica di masa, ( tekst je napisan u maju 

1925, no prvi puta objavljen u reviji “Lo Stato 

operaio” 1931), u Antiono Gramsci, Le opere, 

Roma, Editori Riuniti, 1997, str. 160. 

7 ivi, str. 163. 

8 ivi, str. 164. 

9 ibidem. 

10 Osim Istre i Kvarnera te Zadra i nekih otoka fašisti 

su smatrali da treba da dobiju cijelo Primorje 

i Dalmaciju, dok su crnogorsku obalu 

smatrali mirazom kraljice Jelene. 

11 Na izbornim listama nalazila su se poznata 

imena futuriste Marinettija i samog Mussolinija, 

a ipak je za njih glasao minimalan broj birača. 

Vidi: Giuseppe Tamburano, Antonio Gramsci, 

Sugaro Edizioni, Milano 1963, posebno 

str.135 

12 Vidi Giampaolo Pansa, Le notti dei fuochi, (Vatrene 

noći), Milano, Speling &Kupfer editori, 

2001., posebno str. 136. 

13 Giuseppe Tamburano, Antonio Gramsci, Sugaro 

edizioni, Milano 1963, str. 152. 

14 Renzo De Felice, Mussolini il fascista. La conquista 

del potere (Musolini fašist. Osvajanje 

vlasti,) Torino, Einaudi, str. 145. 

15 Vidi Antonio Gramsci, La rivoluione contro il 

“Capiatela” (Revolucija protiva “Kapitala”), u 

Antonio Gramsci, Scritti politci, Roma, Editori 

Riuniti, 1969., str. 80-83. Članak, La rivoluione 

contro il “Capiatela” (Revolucija protiv 

“Kapitala”) Gramsci je prvi puta objavio 24. 

11. 1917, u novinama “Avanti”, nakon što je 

torinska cenzura zabranila njegovao objavljivane 

u listu “Grido del Popolo”(Krik naroda). 

Zbog toga tek 5.1. 1918. članak biva objavljen 

u “Grido del Popolo” kao prijepis iz “Avantija”. 

16 Antonio Gramsci, La rivoluione contro il “Capiatela” 

(Revolucija protiv “Kapitala”), u Antonio 

Gramsci, Scritti politici, Roma, Editori 

Riuniti, 1969., str. 81. 

17 Antonio Gramsci, Il nostro Marx (objevljeno u 

“Il Grido del popolo” 1918), u Antonio Gramsci, 

Le opere, Roma, Editori Riunit, 1997, 

str.48. 

18 ibidem. 

19 Antonio Gramsci, Utopia, (objavljeno u listu 

“Avanti” 1918), u Antonio Gramsci, Le opere, 

Roma, Editori Riunit, 1997, str. 51. 

20 ibidem. 

21 ibidem. 

22Antonio Gramsci, Quaderni del carcere vol I, 

(Sveske iz zatvota), Torino, Einaudi, Quaderno 

3/A §6 str.345. 

23 Giorgio Baratta, La “cultura” di Gramsci, rad 

za predavanje odrzano u Rimu na fakultetu Filozofije 

u VI. mjesecu 2006. 

51

(p)ogledi 

52 

Vladan Vukliš 

Svaki pojedinac i grupa koja se upusti u vode 

radikalne ljevice eventualno se susreće 

sa pojmom radničkih savjeta. U krajnjoj liniji 

trebamo sebi postaviti pitanje: šta su radnički 

savjeti? Za ljude s „ovih prostora“ koncept može 

biti donekle konfuzan zbog spoznaje specifičnog 

iskustva koje je nosilo identičan naziv. Jedan pogrešan 

način razumijevanja proističe i iz posmatranja 

radničkih savjeta kao „organa“. Radnički 

savjet „je odnos (a ne ‘organ’ ili ‘tijelo’) u kojem 

ljudi neposredno razmatraju svoj položaj i artikulišu 

svoje težnje, bez prisustva stručnjaka za dijalog, 

izražavanje, predvođenje, delovanje” (Blok 

45). Suština tog odnosa stvara se kada ljudi određenog 

socijalnog profila (radnici, studenti, seljaci) 

u borbi za preoblikovanje sopstvenog vremena i 

prostora uspostave direktnu komunikaciju među 

sobom i počnu sami (ali zajedno) donositi odluke 

koje se njih tiču. Tako se savjeti stvaraju “odozdo” 

kada se različite grupe koje se prepoznaju u 

toj istoj borbi povežu kroz jedno koordinaciono 

“tijelo” u kome donose zajedničke odluke. Tako 

se borba, koja se obično javlja iz štrajka na radnom 

mjestu, ako on uspije zaobići “predstavničke 

strukture” (sindikate), proširuje na ostatak zajednice 

zajedničkim djelovanjem ljudi povezanih istim 

problemima (siromaštvom, eksploatacijom, 

otuđenjem). Kako se predstavnici za te “savjete” 

biraju među samim biračima, ti isti predstavnici 

(delegati) obavezni su prenositi odluke njihovih 

birača (imperativni mandat), i mogu se od strane 

njihovih birača opozvati (smijeniti) u svako doba. 

Ovakva vrsta upravljanja zajednicom naziva se 

“direktna demokratija”. 

Prvi savjeti su se pojavili u Rusiji 1905. iz 

štrajk - pokreta kada su štrajk - komiteti (pojedine 

grupe štrajkača) jednog mjesta slali delegate u 

“sovjet” – koordinaciono tijelo – koji je bio sačinjen 

od istih. Oni su se javljali, u raznim oblicima, 

ponovo u Rusiji 1917., zatim Njemačkoj, Italiji, i 

Španiji (dvadesetih i tridesetih) i u Istočnoj Njemačkoj, 

Poljskoj i Mađarskoj (pedesetih). Sama 

pojava savjeta značila je ogromno praktično otkriće 

u revolucionarnom radničkom pokretu. 

Radnici su pronašli dugo traženi autonomni oblik 

kroz kojeg mogu ostvariti svoju emancipaciju. U 

mnogim slučajevima, oni su postali glavna vlast 

nad prostorom u kome su birani, i svoj autoritet su 

SAMOUPRAVLJANJE NAMETNUTO ODOZGO: UMJESTO KAPITALISTI»KOG KRUGA - SAMO 

Napomene o radničkim sav 

zasnivali na načinu sopstvenog nastanka. Zbog 

poraza koji su nastupili, iskustvo radničkih savjeta 

izazvalo je oštre podjele u komunističkom pokretu, 

podjele čije se konture teško mogu razaznati, 

jer su savjeti ulazili, kako u iskreno praktično 

djelovanje, tako i u licemjernu demagogiju, uz 

različita iskustva u pojedinim zemljama. Lenjinove 

proklamacije “sve vlasti sovjetima” na kraju 

su značile vlast boljševičkoj partiji. Samo iskustvo 

sovjeta u Rusiji je mnogoznačno: sa jedne 

strane postojali su oni u koje su mogli ući samo 

radnici i vojnici (kao u Kronštatu), dok su se u većinu 

sovjeta mogli birati vanjski “predstavnici”, 

najčešće partijski ljudi (kao u Petrogradu i Moskvi). 

Zato britanska grupa Solidarity radije ističe 

fabričke komitete, koji su prije sovjeta bili otjelovljenje 

direktne demokratije – kako su 

predstavljali želje radnika par excellence. U to 

vrijeme anarho-sindikalisti bili su jedini do pojave 

opozicije Mijasnikova koji su tražili “apsolutnu 

radničku kontrolu”, za razliku od lenjinističke 

verzije: organičene “kontrole” – nadzora. U Nje- 

JAVNI POZIV 

za sudjelovanje na konferenciji 

“Participacija, samoupravljanje, 

demokracija“ 

U Zagrebu će 24. i 25. novembra/studenog 2007. godine, u organizaciji izdavačke kuće 

“Demokratska misao”, časopisa “Novi Plamen” i Lijevog internacionalnog foruma 

iz Stokholma biti održana regionalna konferencija pod nazivom “Participacija, samo 

upravljanje, demokracija”. Pozivamo Vas da prisustvujete ovoj konferenciji. 

Praksa participativne demokracije je uvijek bila korak ispred teorije. Ona nije počivala 

na nekim unaprijed stvorenim demokratskim modelima. Zbog toga je tako zanimljivo 

analizirati pokušaje ozbiljenja participativne demokracije u različitim dijelovima 

svijeta i u različitim periodima. 

Cilj konferencije je da pomogne razmjeni iskustava i saznanja o teoriji i praksi različitih 

formi participativne demokracije i alternativnih oblika narodne vlasti koji su se 

tokom vremena javljali u različitim dijelovima svijeta. 

Konferencija treba okupiti političke aktiviste i aktiviste različitih društvenih organizacija 

i društvenih pokreta, kao i intelektualce iz različitih zemalja, s ciljem razgovora 

i razmjene iskustava i ideja. 

U vrijeme kad neoliberalna globalizacija dominira svijetom, a sistem nije u stanju osigurati 

osnovne pretpostavke za dostojanstven život, otpor zasnovan na sudjelovanju 

naroda u odlučivanju s ciljem stvaranja humanijeg svijeta je neophodan. Na lokalnom 

i nacionalnom nivou niču mnogobrojni pokreti, s osnovnim zadatkom zaštite interesa 

većine, ali i promjene institucija koje održavaju društvene i, naročito, ekonomske nepravde. 

Posebna pažnja će biti posvećena mogućnostima participativne demokracije u društvima 

u tranziciji, kojima pripadaju društva u našoj regiji, s obzirom na činjenicu da 

pravni poreci priznaju razne oblike participacije, ali se oni u praksi uopće ne mogu ostvariti. 

S obzirom da je Jugoslavija kao zemlja i kao društvo bila poznata po svom pokušaju 

ostvarenja samoupravljanja, Konferencija će posvetiti posebnu pažnju analizi tog pokušaja, 

ocjeni njegovih dometa i razlozima neuspjeha i promašaja koji su se u praksi 

pojavili. 

Ova konferencija je nastavak međunarodnih konferencija o participativnoj demokraciji 

održanih u Stockholmu, Švedska, 2004. godine, Latinoameričke konferencije o participativnoj 

demokraciji, održane u Caracasu, Venezuela, 2005. godine i Azijske konferencije 

o participativnoj demokratiji, održane u Manili, Filipini, januara 2007. godine. 

Dokumenti ovih konferencija su dostupni na web siteu www.participamos.org. 

Ovim putem Vas pozivamo, da kao predstavnik organizacije kojoj pripadate, ili kao individua, 

sudjelujete u radu Konferencije, koja će se održati u Hotelu “Laguna“, Kranjčevićeva 

29, Zagreb. 


PLAMEN

UPRAVNI PRAVOUGAONIK 

jetima 

mačkoj su savjeti trpili krvave transformacije, ali 

se njihova snaga dovoljno ocrtala pred sam poraz, 

kao i u Italiji (Gramši, iako u zatvoru, nije mogao 

a da ih ne unese u svoj program; Luksemburgova 

je učinila isto), pa se rodila struja koja je 

proklamovala – nasuprot boljševika i Kominterne 

– neograničenu vlast savjetima, kao vlast radnicima, 

a ne partijama (“lijevi komunisti”: Pannekoek, 

Ruhle, Gorter, Mattick, Korsch, 

Pankhurst, itd.). 

Kada je pokret poražen, ostalo je iskustvo. To 

iskustvo, tako snažno i nedvosmisleno, predstavlja 

jedini fiksni element revolucionarnog pokreta 

(iako u suštini fluidan), jedini bastion radikalne 

ljevice (iako zaista neuhvatljiv), koja negiranjem 

tog elementa negira sama sebe, priznajući sve 

drugo. 

Šta vlast savjeta kao proces znači? “U tom procesu 

proletarijat postaje subjekt koji odbacuje 

svoju čisto kontemplativnu ulogu: njegova svijest 

sada je jednaka praktičnoj organizaciji koju je 

sam izabrao, jer ta svijest više ne može da se razdvoji 

od njegovog doslijednog djelovanja na istoriju” 

(Debord). Šta je njen cilj? “Zadatak radničkih 

savjeta zato nije samoupravljanje postojećim 

svijetom već njegova neprestana kvalitativna promjena; 

drugim riječima, konkretno prevazilaženje 

robe, te ogromne stranputice u istoriji čovjekove 

samoproizvodnje” (Khayati). Roba, kao 

otuđenje čovjekovih aktivnosti, prestaje sa postojanjem 

kada radnički savjeti – kao novi odnos – 

preoblikuju domen “proizvodnje stvarnog života”, 

te osnove svih društvenih kretanja. Tako i sami 

radnici, preuzimajući kontrolu nad sopstvenom 

aktivnošću, prestaju biti roba. 

Šta to znači za istoriju „radničkih savjeta“ u 

Jugoslaviji? U kontekstu svega rečenog oni su 

contradictio in adjecto. Nametnuti „odozgo“, 

dekretom, zakonski ograničeni na mjesto rada, 

formirani radi pomoći oko upravljanja sistemom 

robne proizvodnje uz ograničeno učešće 

radnika koji se i dalje uzimaju u najam, oni su 

tvorevina birokratije. „Samoupravljanje robnom 

proizvodnjom samo će pretvoriti svakog pojedinca 

u programera sopstvenog preživljavanja – 

umjesto kapitalističkog kruga, dobićemo samoupravljački 

pravougaonik” (Khayati). Da bi kao 

radikalni ljevičari ostvarili svoj zadatak u pomoći 

samoemancipacije svih potčinjenih klasa, iskustvo 

savjeta moramo shvatiti ozbiljno – ali samo 

u njihovom pozitivnom kontekstu, jer samo 

tako možemo bogato iskustvo preokrenuti iz 

sjećanja na poraze i greške u teorijsku poeziju 

potpune subverzije postojećeg, u stvaranje društva 

koje će biti samoostvarena “pozitivna čovjekova 

samosvijest” (Marx). 


PLAMEN 

Ivan Salečić 

Poštovani urednici, 

ovo pismo želim stilizirati po načelima 

metodičkog obrasca kojim je obilježena tradicija 

fliozofiranja u pisamskoj formi. Strogo 

selektivno, ovdje to podrazumijeva raspon 

od znamenitoga Platonova Sedmog pisma, 

od Senekinih moralnih pisama prijatelju 

Luciliju do Voltaireovih Filozofskih pisama 

i Schillerovih Pisama o estetskom odgoju 

čovječanstva; od Marxovih pisama 

Kugelmannu i Anennkovu, od Engelsove 

prepiske s braćom 

Graeber i 

njegovih pisama 

iz Wupertala do 

Plehanovljevih 

Pisama bez adrese 

i Heideggerova 

Pisma o humanizmu. 

Bitno za ovaj 

niz priliči reći da 

je nadahnut dotrajalim 

obrascima mišljenja i vjerovanja s 

jedne strane, i s druge, sugestivnim znakovima 

novih mogućnosti. 

Časopis Novi Plamen koji ste pokrenuli 

sa svojim starijim i mlađim, tuzemnim i inozemnim 

uzdanicima, na tragu je toga istog 

nadahnuća i po tome pripada u znakovnu 

sferu mogućnosti poželjnih promjena u hrvatskome 

društvenom prostoru, još uvijek 

podređenom romantičarskim državotvornim 

egzaltacijama. 

Na poticaj tog nadahnuća, prepoznatog u 

prilozima prvog i drugog broja, ponajprije 

u Filipikama F. Ercega, oživjeli su u mom 

intimnom duhovnom raspoloženju neki zapretani 

mislemi, neki već gotovo obamrli 

obrasci kreativne osjetljivosti, stanoviti još 

produktivni registri sjećanja na život u ideji, 

danas doslovce zgažen autarkičnim globalizmima 

života bez ideja. Što pak to znači 

opisao je besprijekorno koncizno i jasno Ulrich 

Beck u tekstu Moć protiv moći u doba 

globalizacije, koji je objavljen u knjizi Nova 

svjetskopolitička ekonomija. Na stranici devetoj 

Ulrich Beck je napisao: 

,,Globalizacija je ničija vlast. Nitko je nije 

započeo, nitko je ne može ni zaustaviti, 

nitko nije odgovoran. Riječ globalizacija 

znači organiziranu neodgovornost. Tražiš 

✉ 

pisma Ëitatelja 

Hrvatska je tipični 

Camusev toponim 

nekoga kome bi se mogao obratiti (...) ali 

nema institucije, nema telefonskog broja, 

nema e-mail adrese.” 

Tlo čovjekove ukorjenjenosti 

je duhovni bitak 

Časopisi u toj pustinji mogu biti smjerokazi 

za sigurno kretanje, o čemu nazirem u 

Novom Plamenu jedno još za sada diskretno 

obilje znamenova. Čitav jedan utopijski 

životopis zabranjene budućnosti uzvibrirao 

je radosno pred izgledima da se u perspektivi, 

koju otvara Novi Plamen, iznova pokuša 

ostvariti ein kultureller Ueberschuss (kulturni 

višak), Ernst Blochov kamen temeljac 

Tibingenskog uvoda u filozofiju, koji jedini 

može evropskoj politici, kulturi i ekonomiji 

omogućiti biti hegelijansko poprište samoposredovanja 

duha filozofijom. 

Duh samoostvaren u kulturnom višku bitno 

je humani bitak evropske baštine iskazivan 

tisućljećima, kadikada marginalno, kadikada 

pak usredišteno, ali uvijek podjednako 

uzvišeno, u mitskim i religijskim, utopističkim 

i realnopovijesnim oblicima slobode, 

jednakosti, moralne odgovornosti i socijalne 

pravde. O njemu i njegovim izvedenicama 

zapisao je filozof Branko Bošnjak u djelu 

Filozofija istine da pripada(ju) u pojmovni 

sklop nazvan ,,philosophia perennis”, 

naime u vječnu filozofiju, koja podrazumijeva 

filozofiranje iz apsolutnih principa. 

Filozofiranje iz apsolutnih principa je filozofiranje 

iz vječnosti za prolaznost. Principi 

su tog filozofiranja korijeni. Korijeni su 

pak uvijek negdje ukorijenjeni. Tlo čovjekove 

principijelne ukorijenjenosti je duhovni 

bitak. On je za čovjeka progonstvo i kraljevstvo. 

Progonstvo i kraljevstvo su Camusevi 

književno-filozofijski toponimi egzistencijalističike 

duhovnosti, kojima je Jean Paul 

Sartre oštro prigovarao što po njegovim 

procjenama ne stoje ni lijevo ni desno. A 

Camus je samo bio posljednji Antik krijeposnoga 

srednjeg puta. Taj put pokazao se 

za nj kobnim, što je bio znak da već u njegovoj 

životnoj vremenitosti ethos čovjekova 

boravka u svijetu nije više imao antropoanalogijskog 

smisla. 

Hrvatska ‘’kugla zemaljska’’ tipični je 

Camusev toponim negativne moralno-etičke, 

institucionalno-političke, socijalne i kulturno-religijske 

prakse. Miroslav Krleža 

53


programatskim razmjerima svoga i Cesarčeva 

Plamena iz 1919. godine bio je suprotstavio 

tom negativizmu zahtjev za kulturnim 

maksimalizmom, što je u ono vrijeme odjeknulo, 

i što danas još odjekuje jekom drevnoga 

Platonova poziva iz Fedona da se promijeni 

smjer plovidbe: ton deuteron ploun 

lambano. U jeziku Marxova poentiranja u 

povodu Njemačko-francuskih godišnjaka, u 

pismu Rugeu iz Kreuznacha godine 1843. 

dobio je Platonov poziv izrazito djelohotni 

značaj, koji i danas može stajati u preambuli 

svakog angažiranog časopisa. Nedvojbeno 

anticipirajući evropsku revolucionarnu 

1848. godinu, Marx je naime pisao: 

,,Tendenciju našega lista možemo, dakle, 

obuhvatiti jednom riječi: rad vremena na 

razumijevanju smisla (...) svojih borbi i želja. 

To je posao za svijet i za nas. On može 

biti djelo samo ujedinjenih snaga. Radi se o 

ispovijedi, ni o čemu drugom. Da bi se očistilo 

svojih grijeha, čovjedanstvo treba samo 

da ih proglasi onim što jesu.” 

Takozvani grijesi struktura u Hrvatskoj 

danas nominirani su, ne tako davno, za najstrožu 

kaznu s najviše duhovne instance, ali 

pravorijek o njima još nije oglašen, i sve je 

manje izgleda da će se to ikada dogoditi. 

Uzoriti kritik zadovoljio se manirama kritikastera, 

i sada u svetoj tišini kajanja, ukoliko 

me osluškivanja dobro opslužuju, snuje 

čistilišne poteze. Kako i dolikuje njegovoj 

pastvi. Naime, katolički deklarirana hrvatska 

etnička populacija stoji danas otvoreno 

negativno prema izazovima pozitivnih svetopisamskih 

načela vjere. I nije pretjerano 

ustvrditi kako u toj negativnosti valja tražiti 

neke odlučujuće motive za krajnje problematični 

moralno-etički i humanistički status 

hrvatske suvremenosti, koja je bitno obuzeta 

nerazumijevanjem smisla svojih borbi i želja. 

Možda se to nerazumijevanje, svjesno i 

odgovorno, nigdje tako sustavno ne favorizira 

kao u primjerima specifično hrvatskog 

“razumijevanja” dviju kontradiktorno suprotnih 

povjesnica: jasenovačke i blajburške, 

koje se pod svaku cijenu s najautoritarnijih 

crkveno-državnih propovijedaonica 

žele prikazati bitno konvergentnima, u krajnjem 

svođenju istobitnima. Time je pak potkopana 

težišna pretpostavka za mijenjanje 

sebe i svijeta, ljudi i njihove povijesne prakse, 

uvijek prevratnički pripravne na razini 

imanencije i transcendencije. 

Čovjek, dakle čovjekov svijet: država, 

društvo, institucije, nevladine udruge, sindikalne 

središnjice i drugi segmenti jedinstvenoga 

ideološkog pozitivizma vlasti, svjesno 

opstruiraju i približno jasne pojmove o 

prevratničkim žudnjama životne zbilje. 

To što se ovdje naziva žudnjom za promjenama, 

koja je inherentna stvarnosti, i u či- 

54 

jem svjetlu valja shvaćati njezinu permanentnu 

prevratničku pripravnost, koju Marx 

u bilješkama o antičkoj grčkoj mitologiji i 

umjetnosti imenuje starogrčkom riječi anatrope, 

dakle revolucijom, formulirao je 

John Dewey u Liberalism and Social Action 

ovako: ,,Ukratko, liberalizam sada mora 

postati radikalan, pri čemu pod ‘radikalan’ 

mislim na percepciju potrebe posvemašnjih 

promjena u ustroju institucija i odgovarajučih 

aktivnosti da se te promjene provedu. 

Jer jaz između onoga što zbiljska situacija 

omogućuje i samog zbiljskog stanja stvari 

tako je velik da se ne može premostiti postupnim 

mjerama poduzetima ad hoc.” 

Mjerama ad hoc (u hrvatskom političkom 

žargonu: mjerama u hodu, vatrogasnim 

mjerama) osiguravali su i osiguravaju ideolozi 

ortopraksije sebi i svojima zadovoljstvo 

statusom quo. I nisu jedino filozofi svijet samo 

različito tumacili, kako je to izrijekom 

sugerirano u stilističkoj formi Marxove jedanaeste 

teze o Feuerbachu. Na razini puke 

verbalne aplikacije ideja o svijetu iživljavali 

su svoja ,,poslanja” i brojni drugi društveno-povijesni 

subjekti ,,čuvanja pojavnosti” 

(saving appearances, B. Russell), među 

njima i mnogi časopisi hrvatske duhovne 

tradicije, uključujući i malobrojne današnje, 

koji se nisu uspjeli kvalitetno udaljiti od hrvatske 

kulturno-povijesne i pragmatičnopolitičke 

predaje. Hoću reći kako časopisi 

nisu tek mjesečne, ili na drugi način periodične 

evidencije privatno zainteresiranoga 

pisalaštva, nego su riječju oploden i riječima 

samoiskazan duh vremena u vidokrugu 

kritičkog razumijevanja stvarnosti, koje uključuje 

i razumijevanje njezine negacije. U 

tom smislu, za citirani Marxov programatski 

moto valja sada reći kako sadržava i metodički 

naputak za izravno aktivistički osmišljaj 

lijevih tendencija, koje sada i ovdje, 

u hrvatskome kaotičnom nadgornjavanju, 

iščupane iz svojih povijesnih obzorja i prilagođene 

obezličenom, bezidejnom i nemaštovitom 

fakticitetu svakodnevice, uglavnom 

gube vrijeme u prepirkama o radu i neradu 

nedjeljom, o istospolnim brakovima i seksualnom 

odgoju u školama, o vjeronaučnim 

uzurpacijama uzgoja malenih, o sukobima 

interesa, nadasve pak o hrvatskim pseudopovijesnim 

,,magnama kartama” zvanim 

transkriptima: i cvrči, necvrči cvrčak na žalobnoj 

traci državotvornoga transkripa…, i 

o drugim jedva trećerazrednim pitanjima. 

“Otoci u struji” 

Časopisi u toj magmi Ničeg pozvani su biti 

Hemingwayevi ,,otoci u struji”. Je li nazivnim 

sklopom ,,otoci u struji” sam Hemingway 

imenovao rukopis pronađen u nje- 

govoj ostavštini, ili je njegov tekst naslovio 

tim riječima netko drugi, za ovu je svrhu nevažno. 

Važan je i dragocjen ovdje i sada 

simbolski odsjaj spomenute naslovne sintagme, 

koju gonetam ovako: naoko usidreni 

u struji i prividno njome nošeni, otoci i struja 

zbiljski istodobno i značenjski ravnopravno, 

dakle demokratski, sudjeluju u oblikovanju 

vodobitka, izvorno sastavnog elementa 

kvadrature svjetobitka: voda, vatra, zrak, 

zemlja. U filozofiji predsokratske paradigme 

ovi su elementi topoi, mjesta u kojima se 

sabire bitak mogućnosti za sva bića; u Heideggerovoj 

hermeneutici bezlične svakodnevice 

Wegmarken, još jedini sigurni znakovi 

na putu koji vodi ljude u moguće radosne 

susrete sa svijetom koji smo još mi sami. 

,,Svijet su ljudi, kao ja i ti. Tvoj otac i tvoja 

majka i vaša djevojka su ljudi, i kad je 

njih mnogo na okupu, oni se nazivaju svijet.” 

Tako govori Pustinjak Simpliciju u romanu 

Christoffela von Grimmalshausena 

Pustolovnik Simplicije Simplicissimus. 

Pustinjak pak u Zaratustrinoj profetskoj 

pjesmi već je pustinja koja raste i postaje 

sveobuhvatni duhovni evropeizam. The silent 

funeral, tihi sprovod iz T. S. Eliotova 

kvarteta, u kojemu nema umrijevšega, for 

there is no one to bury, jer se nema koga 

pokopati, naime za ukop dovoljno su mrtvi 

svi okupljeni: kapetani, trgovci, bankari, istaknuti 

književnici, darežljivi mecene, državnici 

i vladari, veliki industrijalci i sitni 

obrtnici. They all go into the dark... the vacant 

into vacant. Svi oni idu u mrak ... prazni 

u prazno. I teško onome tko pustinju 

prikriva, dovikuje Friedrich Nietzsche. 

Mnogo ljudi može doista činiti svijet kada (i 

ako, i dotle dok) ti ljudi i taj svijet uzajamno 

stoje u odnosima razmjene smisla opstanka 

i ljudi i svijeta. S pozicija kritike političke 

ekonomije: u odnosima jednake raspodjele 

kao temelja ravnopravnosti kao b”ti 

demokracije. Jednakost, ponajmanje pred 

Bogom i pred zakonom, ponajviše je u-čovječena 

mjera slobode pojedinca kao uvjet 


PLAMEN

za slobodu Drugog, kako mislim da valja 

razumjeti Marxovu Duns Scotovu haecceitas, 

ili načelo individuacije svakoga među 

svima. 

Ljevica je glas Drugog 

Ljevica, uzeta i kao povijesna i kao evropska 

konstanta jest glas tog Drugog. Govor 

toga glasa ne opredmećuje se samo u 

jeziku pjesnika, kako nas o tome mudro izvješćuje 

Octavio Paz u knjigama Drugi glas 

i Luk i lira, nego se u njemu samoartikuliraju 

i filozofska načela suvremenosti i socijalni 

bunt. Nemušti bunt ,,gromoglasnih tišina” 

i apsurdnih štrajkova upozorenja. 

Bunt raspršene, neorganizirane kmetije. 

Zastrašene, socijalno opustošene, elementarno 

obespravljene Le Bonove gomile robova 

hrvatske nacionalne ideologije o biti 

svoj na svome, o hrvatskoj lisnici u hrvatskom 

džepu, o hrvatskoj puški na hrvatskome 

ramenu, o ni o čemu od toga. Sad je naime 

i sama ideologija promijenila svoje zavodnički 

propagandne konkretizme: svoje 

prešlo je u njihovo, lisnice prebjegle su u 

džepove kriminašijenaca i tuđinaca, na hrvatskome 

ramenu bahati se NATO-va puška. 

Ono Heideggerovo ,,tu” bitka, kojim se 

locira egzistencija, dodiruje dno. Nada je 

još samo u Gaarderovu pitanju ima li koga 

ovdje? Dakako da će profesionalni optimisti 

odgovoriti kako ima. U to ni sam ne sumnjam. 

Barem ne radikalno. Poneki intelektualac, 

poput još neoborenoga hrasta, uspravno 

stoji u maglama tehnopartizma, 

svejedno koje stranačke vlasti, i nažalost, 

uzaludno prakticira inteligenciju kao metodu 

i znanje kao princip i cilj svoga političkog 

djelovanja. Zbog njih, pitanje - ima li 

koga ovdje? - i ne traži odgovor. Globalizacijski 

procesi, kako ih ocrtava David Held 

u knjizi Modeli demokracije, kompromisno 

suzuju polja ovlasti “maksimalne” države, 

kakvu poznamo iz državno-pravnih tradicija. 

Teorije državnog prava povijesno su bivale 

teodiceje svjetovnoga vladateljstva. 

Sada pak, u uvjetima koje diktira globalni 

rusvaj, nekadašnje temeljne sastavnice državnih 

ingerencija, kao što su pitanja obrane, 

ekonomije, pravno-administrativna pitanja 

otuđivanja nekretnina i slična pitanja, 

samo su nominalno u nadležnosti odgovarajućih 

državnih institucija. To dodatno (ili 

iznova) kozmopolitizira ulogu ljevice, što 

znači da pitanja budućnosne perspektive 

hrvatskoga društva imaju za nju partikularno-univerzalni 

značaj. U svjetlu tog značaja 

povijest ne može dalje biti Coleridgeova 

lađa sa svjetiljkom na krmi, koja pokazuje 

odakle dolazimo, nego mora biti Hegelovo 

napredovanje u svijesti o slobodi. Pitanjem, 


PLAMEN 

dakle: ima li koga ovdje? - želi se podsjetiti 

kako svijest, njezin kritički vidokrug, stoji 

danas u lijevo deklariranim regijama hrvatskoga 

društvenoga bitka veoma klimavo, 

frapantno neprimjereno povijesno iskristaliziranim 

lijevim vizijama. I što je zastrašujuće, 

totalno se ignorantski, nihilistički, odnosi 

ta svijest prema praksi ideja, koju je 

hrvatski i evropski lijevi pokret stvarao i 

ostvario po kriterijima socijalno-antropoloških 

preferencija: da je naime proizvodnja 

kojoj je svrha čovjek uzvišenija od proizvodnje 

kojoj je čovjek sredstvo za svrhe koje 

su izvan sfere zadovoljavanja njegovih 

ljudskih potreba. U pripremnim radovima 

za Kapital tako je iskazana razlika između 

antičkog i modernog načina proizvodnje. 

Sukus te razlike, iz koje proizlaze sve druge, 

nalazim u fragmentu knjige Humanizam i 

kršćanstvo Ante Kusića, filozofa i teologa 

po obrazovanju i načinu mišljenja, koji je 

zapisao: ,,Tu leži opasnost eksploatacije. 

Ne proizvode se stvari koje su potrebne za 

život svih ljudi, nego uglavnom one koje bogatima 

omogućuju još veće bogatstvo i 

udobniji život.” 

Osporeni u toj temeljnoj relaciji, ljudi i 

njihov ljudski svijet izvrgnuti su politikama 

koje svestrano danas devastiraju društveni 

prostor egzistencije, duhovnu i materijalnu 

situaciju vremena hrvatske tranzicije iz socijalizma 

(kao prijelaznog razdoblja!) u diluvijalni 

kapitalizam kompatibilan još jedino 

s političko-ekonomskim darvinizmom. 

Klasični “buržoa” pretvorio se u tajkuna s 

jakim političkim zaleđem, koje osigurava 

legitimnost njegovim nelegitimnim radnjama. 

Klasični ,,sitojen”, alias polites ili građanin, 

prepustio se potrošačkom konformizmu 

automata, jednom od Frommovih bjegova 

od slobode u djelu Escape from Freedom, 

i na izvanjske događaje reagira još 

samo reklamama uvjetovanim refleksima 

poput psa iz Pavlovljevih laboratorijskih 

eksperimenata. Opće (tzv. evropske stečevine) 

i pojedinačno (tzv. nacionalni suverenitet) 

trude se sizifovski pomiriti u ideji države 

kao organičke strukture za koju je političko-filozofski 

pledoaje napisao hrvatski 

filozof povijesti Julije Makanec još 1943. 

godine u knjizi Razvoj državne misli od 

Platona do Hegela. Unatoč Popperovu tendencijski 

dobro aspektiranom razračunavanju 

s Platonovom državotvornom čarolijom 

i s Marxovim ekonomističkim redukcijama, 

poznati Kjellenovi “oblici života” uprizoruju 

se danas u Hrvatskoj u jedinstveni reality 

show podržavljenja hrvatskoga društvenog 

prostora, što bi trebao biti argument 

za organičku cjelinu jednokratnoga nacionalnoga 

kolektiviteta u sjeni evrounijonizma. 

Ima li koga ovdje? 


Ljevica danas u Hrvatskoj na dvomeđi 

između ,,evropskoga društva država” (I. 

Kant) i minimalne nacionalne države (R. 

Nozick) dospijeva biti što jest: mreža 

kriptolijevih deklaracija podjednako na 

razini svjetonazornih očitovanja i na razini 

društvenog aktivizma. Na razini fenomenologije 

duha, partijno-stranačke 

pragmatike, ljevica danas u Hrvatskoj 

dangubi po mrtvarijima etike, morala, demokracije, 

slobode kritičkog diskursa, samobitnosti 

hrvatskih građana i političke 

volje. A propos: najčešća masovna poštapalica 

u političkome žargonu - ,,politička 

volja”, otvoreno poltronira u svim smjerovima 

svoga djelovanja, i oslobođena bilo 

kakve odgovornosti, otuđena i potuđena, 

uspješno generira još jedino egzistencijalnu 

nevolju. Ljevica spram te nevolje postavlja 

se danas u Hrvatskoj dvostruko neprimjereno: 

ili poput Prokne u mitu o Itysu 

neutješno cvili, nakon što je ,,osobno” 

samoishitreno proizvela svoju nesreću, ili 

se naivno, s unaprijed iznevjerenim idealima, 

priključuje Durrellovu diplomatskom 

zboru pjevača višestranačkoga jednoglasja. 

Na oba načina, dakako, pridonosi 

nijemoj strategijskog općenitosti vladanja, 

koja za svoju gravitacijsku os ima 

nacionalni interes prilagođen kultnim državno-administrativnim 

svetinjama, koje 

pak, začudo, nemaju u sebi ničeg nacionalnog: 

privatno vlasništvo, Evropska 

unija, NATO. Iz retoričkoga patosa, kojim 

se oslovljavaju spomenute svetinje, dade 

se razabrati kako su baš to hrvatske političke 

Bastilje koje ne smiju pasti. Pred njihovim 

,,bilim dvorima naše pokore” hrvatske 

saborne partije pobuđuju moralnu 

upitnost Lukijanovih ,,svjetonazora na 

dražbi”: samodopadno pretapaju svaka 

svoju samobitnost u sinergijski jednopreg 

zvan politologijski fronda. 

Političarima čovjekove sudbine u novokomponiranim 

operetnim tranzicijama dopušteno 

je sve u njihovoj zaokupljenosti 

privatnim evropskim perspektivama, za 

koje nije grijeh ni jedne strukture izigrati 

sve: zemlju, vodu, zrak, vatru. I ljude. 

Nakon svega, što tu mogu časopisi: postojeći 

i nadolazeći poput Novog Plamena? 

Predlažem da o tome otvorite raspravu na 

stranicama Novog Plamena! 

Pozdrav i bratstvo! 

Vaš čitalac Ivan Salečić 

Ivan Salečić je istaknuti publicist i filozof. 

Bio je urednik znamenitog marksističkog časopisa 

Naše Teme. 

55

prokultura 

F A B E R G E O V A U S K R © N J A J A J A 

i bijeda 

carske Rusije 

Izložba vrijedna 

150 milijuna eura 

56 

Filip Erceg 

Uskrs je ove godine u Hrvatskoj 

poranio! Doduše, Uskrs ni jedne 

godine ne pada na isti datum, iako 

je uvijek u nedjelju. Sve se mijenja, i 

ljudi i klima, pa ni Uskrs iliti Vaskrs ne 

dolazi više u proljeće, nego u jesen. Tako 

da je taj najveći kršćanski, odnosno hrišćanski 

blagdan proslavljen ove godine od 

1. listopada do 11. studenog, blještavo i 

raskošno, upravo carski, sa pisanicama na 

izložbi “Fabergé u Dubrovniku - blago 

carske Rusije”. Za tu je izložbu, kao što i 

dolikuje jednom Fabergeu, u Pinakoteci 

Kneževog dvora postavljena dodatna rasvjeta, 

kako bi blago carske Rusije zasjajilo 

u svom punom sjaju, a organizatori su 

zahtjevali da se na sve prozore postave 

željezne rešetke. Zidovi su ofarbani u 

komplementarne boje, a na plafone je 

postavljen video nadzor. U 18 vitrina zaštićenih 

sa posebnim neprobojnim staklima, 

nalazilo se preko stotinjak eksponata; 

medaljona, broševa, tabakera, okvira za 

slike, pečata, a na površini, brižno zaštićena 

od dodira i pogleda grešnog puka, 

kao mošti svetoga Vasilija Ostroškog, 

nalazilo se 9 Fabergeovih jaja. Čak devet 

komada! Naravno, to nisu sva Fabergeova 

jaja, jer on ih je za svoga života izradio 

50 komada, ali od tih 50 komada sačuvano 

je 42, a onih 8 je nestalo netragom 

dvadesetih godina prošlog stoljeća. 

(Tko zna, možda ih je poželio pokloniti 

svojim suprugama za 1. maj neki od vođa 

Boljševičke partije, pa su tako nestala!?). 

Kolekcija od 42 komada je, dakle, od tada 

na broju, što znači, da se niti jedno u 

međuvremenu nije polupalo, a niti jedno 

nije ukrala noću iz tog carskog kokošinjca 

lasica ili neka druga zvjerka, a ovih 9 

komada je pripalo novopečenom ruskom 

milijarderu Viktoru Vekselbergu. (Samo 

1 jaje više, dakle 10 komada, čuva se u 

Kremaljskom muzeju). Odakle Vekselbergu 

ta jaja? Pa odgovor je vrlo jednostavan: 

gospodin Vekselberg ima novaca 

kao pljeve! A odakle Vekselbergu toliki 

novac? E, na to pitanje ne možemo odgovoriti! 

Uostalom, to nije pristojno pitati, 

zar ne? Odakle gospodinu Abramoviču 

toliki novac, ili Berezovskom, eto odatle 

toliki novac i gospodinu Vekselbergu. 

Mislim da smo bili jasni. Barem se nadam. 

Mjere osiguranja za ovu izložbu dogovorene 

su na najvišoj državnoj razini. 

Tih 18 vitrina, od kojih je svaka bila teška 

oko jednu tonu, dopremljeno je u dubrovačku 

zračnu luku sa iznimno jakim 

mjerama osiguranja. Jaja su prevozili u 

dva blindirana vozila, a pratila su ih još 

tri džipa (kao da je riječ o dolasku Njegovog 

Veličanstva lično), a na ulazu u 

Knežev dvor srebrene kofere dočekao je 

bataljon zaštitara iz “Sokola Marić” pod 

punom ratnom spremom. Prizor kao iz 

američkih akcionih filmova: zaštitari 

obrijanih glava, odjeveni u pancir košulje, 

sa snajperima u rukama, dočekuje 

“zlatna carska kočija” (naime, tako se 

zove jedan Fabergeov rad!). Čovjek na 

trenutak pomisli da je tu riječ o nekoj zabuni 

(ili montaži?), i da je televizija greškom 

pustila kadar snimljen ispred zagrebačkog 

folk kluba Pasha u kojem se 

upravo maločas dogodio krvavi mafijaški 

obračun između zaraćenih klanova, 

pa sada policija traži glavnog “kuma”, 

kad - vraga, to iza nabildanih zaštitara 

nije Pasha, nego Knežev dvor, i to što se 

odvija pred našim očima nije nikakva 

policijska istraga, nego prvorazredni 

kulturni događaj! Ali, kada malo bolje 

razmislimo, to nije nikakav kulturni događaj 

(čak su neke dnevne novine o tome 

izvještavale pod rubrikom “Spektakli”!), 

a taj Knežev dvor sa portalom u 

stilu kasne romanike nije ništa drugo, 

nego jedna “plastična” kulisa! Jer, kada 

bi kojim slučajem poludili i porazbijali 

ljuske na tim jajima, vidjeli bismo same 

ubuđale mućke, tu je tako teško odvojiti 

bijelanjak od žutanjka, jer to je sve skupa 

jedna Velika Mafija, i ti ruski oligarsi, 

i te “Anastazije” (tako se zove popularna 

ruska sapunica, koja se prikazivala 

i kod nas) i te Marije Fjodorovne, i svi 

ti ruski carevi od Ivana Groznog do Nikole 

Batinaša! 

Naime, između ondašnjih ruskih plemića 

i današnjih oligarha postoji neka nevjerovatna 

sličnost: kada je carica Marija 

Fjodorovna (inače, prije udaje danska 

princeza Dagmar) 1882. godine na Izložbi 

ruske umjetnosti primjetila djela sa 

pečatom Fabergé, odlučila je da unajmi 


PLAMEN

poznatog draguljara za kućnu radinost, a 

kada je pak Vekselbergov sinčić vidio Fabergeove 

radove na jednoj drugoj izložbi, 

toliko im se divio (po onoj “Tata kupi mi 

auto, biciklo i romobil...”) da ih iz strahopoštovanja 

nije htjeo ni dodirnuti, što je, 

eto, ponukalo dotičnog milijardera da tih 

9 komada otkupi od američkog novinskog 

magnata Malcolma Forbesa. 

Kultura prije i poslije 

Revolucije 

Usput rečeno, većina tih Uskršnjih jaja 

nalazi se u privatnim kolekcijama (Pored 

onih 10 iz kremaljskog muzeja, tri su u 

zbirci Elizabete II, dva u vlasništvu fondacije 

Sandoz, a jedno posjeduje monegaška 

kneževska obitelj). Dakle, što je nakaradno 

u svemu tome? Pa nakaradno je to 

da samo bogataši imaju pravo na luksuz, 

pa čak i na umjetnost, pod pretpostavkom 

da je taj luksuz ujedno i umjetnost. Zamislite 

ovu apsurdnu situaciju: ruski carevi su 

skupo plaćali Fabergeove radove, kako bi 

ih poklanjali svojim suprugama i kćerkama, 

a onda su “masno” te iste radove poslije 

“otkupili” na raznim dražbama neki 

drugi moćnici, a sada ih, evo, ti drugi moćnici 

izlažu po bjelosvjetskim gradovima i 

kneževskim republikama (kakav je Dubrovnik 

sa Dubravkom Šujicom kao kneginjom!), 

a mi im “obični smrtnici” još 

plaćamo ulaznice kako bi nad tim luksuzom 

“parili oči”. Oni koji posjeduju taj 

luksuz, misle u sebi: “to je moje, samo 

moje i ničije...”, a mi koji to možemo samo 

posmatrati, uzdišemo uz komentar: 

“ehh, da je barem to jedno jaje moje...”. 

Slabije upućeni, a posebno oni mlađi, 

koji su proteklih godina učili o komunizmu 

sve najgore, mogli bi na osnovu 

ove izložbe steći dojam da se u carskoj 

Rusiji živjelo “na visokoj nozi” i da je 

kulturni život bio na zavidnoj razini, a 

da su onda boljševici nakon Krasnjia 

Oktjabra porušili sve što je bilo veliko i 

slavno, kako bi na svojim bakandžama 

donijeli sirovi radničko-seljački primitivizam. 

Međutim, to naprosto nije točno! 

Upravo je suprotno: primitivizam je 

vladao u carskoj Rusiji, a do kulturnog 

procvata dolazi tek nakon Revolucije. 

(Engleski istraživač i navigator Richard 

Chancellor, prilikom svoje ekspedicije 

1553. godine, doživio je Moskvu 

“većom od Londona, ali prostačkom 

i bez reda”). Točno je, naime, da su neki 

živjeli “na visokoj nozi”, ali je više 


PLAMEN 

od 85 % stanovništva bilo nepismeno i 

zatucano (jedini muzej u koji su mogli 

ući bez ulaznice, bila je Pravoslavna 

Crkva!), pa se stoga ne može ni govoriti 

o nekom kulturnom životu. Tamo gdje 

se preživljava, tu nema kulturnog života! 

Neosporna je činjenica da socijalistička 

revolucija donosi masovnu kulturu, 

a to primjećuje i Krleža u svojem 

putopisu Izlet u Rusiju: “Taj Novi Čovjek 

nije dakle ni najmanje sentimentalan. 

On čita ‘Sovjetsku kulturu’ i ostale 

književne listove novog političkog kursa. 

On citira u svome govoru vrlo često 

John Kida, Romaina Rollanda, Barbussea, 

te svih novih ruskih aktivističkih 

pisaca od Borisa Piljnjaka do 

Erenburga i Majakovskog. Njegov 

komplet Lenjina nije samo uvezen nad 

divanom nego i razrezan i potcrtavan na 

mnogim mjestima crvenom i modrom 

olovkom. Svaka riječ u ovih dvadesetak 

knjiga ima u mozgu ovoga brigadira biblijsko 

značenje. Taj čovjek gleda svaki 

dan kod ručka i kod večere u zemljopisnu 

kartu Rusije, na kojoj su crvenim 

kružnicama označene novootvorene 

električne postaje i vidi se da se taj gigantski 

teritorij od Arhangelska do Odese 

crveni od tih crvenih kružnica. Kao 

najnoviji model visokih transibirskih 

parnih lokomotiva, kroz njegov mozak 

tutnje veliki planovi elektrifikacije, kooperacije 

i svih onih ostalih parola, sa 

kojima su ti ljudi pokrenuli mase u velikom 

osvajanju Čovjekovih Prava”. 

prokultura 

Dekorativni nacionalizam 

Pa o čemu nam onda svjedoči ova izložba? 

Pa upravo o tome da su neki 

pojedinci u carskoj Rusiji živjeli vrlo 

luksuzno, dok su u isto vrijeme drugi 

živjeli bez prebite kopjenke u džepu. 

Ta nas izložba podsjeća i opominje, ali 

po svemu sudeći uzaludno! Jer, dok su 

ruski seljaci bili sretni da za Uskrs 

mogu svojim ukućanima pokloniti 

obično farbano kokošje jaje (i to farbano 

u vodi od kuhane ljuske crvenog luka, 

a ne sa umjetnim farbama), dotle 

su ruske princeze dobivale na poklon 

jaja optočena zlatom i emajlom. Ta 

nam izložba govori o tome da je Revolucija 

bila neizbježna, ma šta god mi 

mislili o revolucijama kao takvim! Ta 

je izložba primjer neviđene bahatosti i 

razmaženosti, ali i tipičnog carskog kiča. 

Da, sve je to suviše dekorativno, a 

ta dekorativnost, kako je to jedanput 

primjetio grof Tolstoj, savršeno odgovara 

ruskom nacionalizmu. I ne samo 

ruskom, već nacionalizmu uopće, jer 

svaki je nacionalizam više-manje dekorativan 

(Sjetimo se Tuđmanove počasne 

garde iz Trenkovog doba i njegove 

lente preko ramena!). Dakle, izložba 

“Fabergé u Dubrovniku - blago 

carske Rusije” prikazuje samo Sjaj 

carske Rusije, ali ne i Bijedu tadašnjeg 

ruskog čovjeka, jer ta je Bijeda po svemu 

sudeći ostala u zapostavljenom 

Muzeju revolucije (kojeg je za vrijeme 

57

prokultura 

svog izleta u Rusiju posjetio Krleža i o 

kojem je tada pisao sa ushićenjem). Cijela 

je ta izložba jedna Potemkinova 

varka! Sjetimo se, naime, tog Aleksandra 

Potemkina, koji je ruskoj carici 

Katarini II., dok je prolazila pustom 

stepom na Krimu, postavio uz cestu kulise, 

kako milostiva ne bi vidjela užas i 

bijedu svojih podanika, već lijepa i razvijena 

sela (“Potemkinova sela”). Uostalom, 

tko su bili ti ruski carevi? Mi 

mislimo da je Staljin najveći i najokrutniji 

diktator u povijesti ruskog imperija, 

ali to baš i nije tako! Nema nikakve 

sumnje da je Staljin jedan od najvećih 

zločinaca 20. stoljeća, barem za mene, 

ali takvih je zločinaca ruska povijest 

imala na izvoz. Staljin je samo posljednji 

okrutni ruski imperator (koji se, by 

the way, na nekim spisima potpisiva kao 

58 

Marija Fjodorovna 

Ivan Grozni!), a što je sa drugima? Pod 

Nikolom I. ugušeno je u krvi više od 

500 (slovima: pet stotina!) kmetskih ustanaka 

(koliko je tu samo ljudi moglo 

biti pogubljeno?), a Nikola II. je na 

frontama od Port-Artura do Lavova pobio 

nekoliko milijuna ljudi! Pa i taj Petar 

Veliki, kojeg svi slavimo kao velikog 

modernizatora (što je neosporno i 

bio), tamanio je svoje neistomišljenike 

kao gamad. Petrograd, taj najevropskiji 

od svih ruskih gradova, izgrađen je na 

ljudskim kostima (čak je oko 30.000 

ljudi stradalo na prisilnom radu). A car 

Aleksandar III., koji je poklonio svojoj 

supruzi onu “Kokicu” koja neodoljivo 

Viktor Vekselberg 

podsjeća na kinder-jaje (ljuska jajeta izrađena 

je od zlata, a presvučena je sa bijelim, 

na dodir hrapavim emajlom; u 

žumanjku od zlata sjedi zlatna kokica) 

svojevremeno je poručio ruskim mužicima 

(koji su ga došli pognute glave 

moliti za oprost), nakon jednog neuspjelog 

seljačkog nemira: “Idite kući i ne 

vjerujte lažima o zemlji i o darivanju 

zemlje. Vlasništvo je neprikosnoveno!” 

(Ta je izjava ispisana ispod velikog platna, 

koje se i dan danas čuva u Kremlju, 

a na kojem sjedi Samodržac Sviju Rusa, 

okružen svojom svitom). Da, vlasništvo 

je neprikosnoveno, i to privatno vlasništvo, 

a ta su jaja u privatnom vlasništvu, 

zar ne? “Krunidbeno jaje”, koje je 

posvećeno proslavi krunidbe Nikolaja 

II., i za čiju je izradu korišteno zlato, 

platina, dijamanti, rubini, gorski kristal 

i emajl, koštalo je 4000 rubalja (a to u 

ono vrijeme nije bio mali iznos). Uz to 

je jaje napravljena i minijaturna zlatna 

kočija (maketa prave carske kočije), koja 

je koštala 2250 rubalja. 

(Samo je jedan 

kruškoliki dijamant/smaragd 

koji visi 

unutar kočije koštao 

1500 rubalja!). 

Peter Carl Fabergé 

radio je po narudžbi 

za carsku obitelj u 

razdoblju od 1885. do 

1916. godine, a nakon 

Revolucije zatvara radionicu 

i emigrira u 

Evropu. Danas su Fabergeova 

Uskršnja jaja 

sinonim za luksuz, 

a kako i ne bila kada 

su rađena od plemenitih 

metala, a smatraju 

se i pravim remekdjelom 

tog zanata. 

Nema nikakve sum- 

nje da su ta jaja izrađena zanatski 

besprijekorno, moglo bi 

se čak reći - savršeno! Doduše, 

sve je to jedan “barok”, i tu 

je sve suviše načičkano, a da 

nije tih skupocijenih dragulja i 

rubina, gledano iz daljine, ta 

bi jaja više ličila na neke 

igračke, koje se mogu kupiti 

na svakom vašaru. Ipak, treba 

priznati da je Fabergé izuzetno 

maštovit i da ima “duha”. 

“Drvo lovora” spada u seriju 

Uskršnjih jaja, a izrađeno je za 

Uskrs 1911. godine. Doista nešto izuzetno! 

Jaje je izrađeno u obliku zimzelenog 

drveta lovora, koje simbolizira 

vječni život. Gusta zelena krošnja izrađena 

je od 325 listića sibirskog nefrita 

(najomiljenijeg Fabergeovog zelenog 

kamena, “boje nade”). Svega tu ima, i 

ametista, i zlata, i rubina, i cirtrina, i 

bisera, i kvarca, i sve je to izrađeno tako 

minuciozno, da čovjeku na trenutak 

zastane dah. Meni je osobno najljepše 

jaje “Đurđica”, koje stvarno izgleda 

kao cvijet đurđica. Ljuska jajeta ukrašena 

je prekrasnim ružičastim emajlom 

u tehnici guilloche (a Fabergé je bio 

bez premca u toj tehnici) sa 144 nijanse. 

Jaje je na donjem dijelu ukrašeno 

zelenim listićima od emajla, te đurđicama, 

a kaplje rose imitiraju sjajni mali 

dijamanti. Pritiskom na biserni 

gumb, jaje se pri vrhu “razlistava” u tri 

minijaturna portreta, izrađena u tehnici 

akvarela na bjelokosti, a na tim portretima 

su car Nikolaj II. i 

njegove kćerke Olga i 

Tatjana. Domišljato, 

nema što! Uskršnje jaje 

je simbol novog Života. 

Nekoć je iz te “Đurđice” 

uskrsnuo ruski car 

sa svojim kćerkama, a 

onda su došli boljševici 

sa svoja tri portreta 

(Marx, Engels i Lenjin), 

a danas iz te 

“Đurđice” (kao iz paštete) 

iskaču ruski oligarsi....Tko 

će ili Što iz tog 

jajeta uskrsnuti sutra? 

Vremena se mijenjaju, 

ali vrijedna umjetnička 

djela (što zbog svoje 

kvalitete, a što zbog 

materijala), ostaju zauvijek! 


PLAMEN


PLAMEN 

prokultura 

V O J I N B A K I ∆ N A I Z L O Æ B I U L O N D O N U 

Na izložbi “Oblici otpora“, 

otvorenoj u nizozemskom 

gradu Eindhovenu od 22. 

rujna do 6. siječnja 2008., izloženi 

su radovi svih onih značajnih umjetnika, 

koji su u razdoblju od 

1871. godine do danas, kroz svoja 

djela pružali na različiti način - 

kistom, dlijetom ili fotografijom - 

otpor političkoj vlasti i tradicionalnim 

konvencijama. Na izložbi 

dominiraju sljedeća povijesna razdoblja: 

Francuska revolucija, Veliki 

Oktobar 1917., Pokret ‘68. i događaji 

nakon rušenja Berlinskog 

zida, a zapaženo mjesto pripada i 

konceptualistima Hansu Haackeu, 

Zoe Leonardu, Adrianu Piperu 

idr.. U društvu Kazimira 

Maljeviča, Rodčenka, El Lissitzkog, 

Joana Mirüa, Williama 

Morrisa, Pabla Picassa, Eduarda 

Maneta, Gustava Courbeta, 

našao se i naš kipar Vojin Bakić 

sa svojom skicom za 8 metara visok 

spomenik Marxu i Engelsu. 

Taj je spomenik trebao biti postavljen 

1953. godine u središte Beograda, 

ali nije! Zašto? Komisija 

koja je trebala presuditi Bakićevom 

radu, a u toj je komisiji sjedio 

i naš Miroslav Krleža (pored Milana 

V. Bogdanovića, Josipa 

Vidmara i Milana Preloga...), 

donijela je smrtnu presudu Marxu 

i Engelsu. Jedini je Milan Prelog 

branio Bakićev spomenik, tvrdeći 

da to djelo “ima prijelomno značenje 

u razvoju naše monumentalne 

skulpture“, a kada je preglasan, na 

kraju je samo izrazio žaljenje “što 

ti čisti i divno usklađeni oblici, likovi 

velikih ličnosti i simbola socijalizma, 

neće naći svoje mjesto u 

glavnom gradu zemlje koja provodi 

socijalizam“. Ipak, većina je 

mislila da “kipar uopće ne vodi računa 

o konkretnim ličnostima“, a 

u nekim rečenicama iz obrazloženja 

prepoznaje se Krležin stil: “Oba lika 

su data površno, u grubom tretmanu materije, 

bez ikakve karakterizacije i psiholoških 

elemenata, kao kakva komična 

nequina, od kojih sjedeći lik djeluje groteskno, 

kako kakva komična figura iz 

ruske skaske“, a napose u konstataciji da 

“Engels više podsjeća na stiliziranu figuru 

Nikole Pašića“! Istina je da su li- 

Smrtna 

presuda 

MARXU I 

ENGELSU 

kovi Marxa i Engelsa “dati površno, u 

grubom tretmanu materije“, ali to je zakašnjeli 

kubizam, koji sa grotesknom 

sprdnjom nema savršeno nikakve veze. 

Dobro, Engels baš ne liči na sebe i zbilja 

malo podsjeća na Pašića, ali tu je veći 

problem što u tom skamenjenom “duetu“, 

Engels kao “druga violina“ ispada 

veći i monumentalnije od Marxa, koji se 

kao kakav čiča zgrčio na tom “tronošcu“ 

ili “tabureu“ (?). Iako smo mi tada 

već raskinuli sa socrealizmom, 

uvelike zahvaljujući i Krleži, ipak 

“neki drugovi“ u Komitetu nisu 

imali razumijevanja za ovu zapadnu 

apstrakciju. Uostalom, neka ne 

čudi što je i Krleža glasao protiv 

tog spomenika, jer on baš i nije 

imao pozitivan odnos prema nekim 

suvremenim tendencijama u slikarstvu, 

a čak se odnosio negativno i 

prema ruskoj avangardi. (Evo jednog 

njegovog stava iz Krize slikarstva:“Je 

li slika namazana slatkom 

kremom, je li razbita ikona ili crveni 

crnački kišobran, rastvaran i pribit 

na zid sa odrezanom kečkom 

kakve bludnice, što se to tiče čovjeka 

koji nije zainteresiran u ovoj 

trgovini ni kao kupac ni kao trgovac? 

Ako je to umjetnost, onda je u 

potpunosti suvišna! Ako nije umjetnost, 

onda pogotovo!“). 

Kao što znamo, Bakić je jedan 

od naših najvećih kipara, koji 

se i u svijetu proslavio sa svojom 

“razlistanom formom“, a kojem su 

poslije “demokratskih“ promjena 

naši “domoljubi“ porušili neke od 

najvrijednijih radova, ali ni to maketa 

spomenika Marxu i Engelsu, 

koja je napravljena od gipsa, nije 

imala sreće, jer je još prije izgorila 

u požaru skupa s ateljeom. Maketa 

je rađena prema poznatoj fotografiji 

(koju smo mogli viđati u raznim 

udžbenicama i monografijama) na 

kojoj Marx sjedi na stolici, a iza 

njega, s lijeve strane stoji Engels, a 

sada je ta maketa, zahvaljujući fotografu 

Toši Dapcu (koji ju je snimio 

u Bakićevom ateljeu), sačuvana 

upravo na fotografiji. Kada je u 

zagrebačkoj galeriji Nova tu fotografiju 

vidio Charles Esche, direktor 

muzeja Van Abbe, odlučio ju je 

izložiti na ovoj izložbi (zajedno sa 

Prelogovom pozitivnom recenzijom). 

I dan danas politika se upliće 

u umjetnost (sjetimo se afere oko postavljanja 

Starčevićevog spomenika na 

središnji trg u Osijeku!), pa je publikacija 

“Umjetnost i političke promjene: kritičko 

čitanje“ dobar vodič za sve posjetitelje. 

Inače, vizualni identitet ove izložbe 

i cijelog muzeja potpisuje naš dizajner 

Dejan Kršić. 

F.E. 

59

prokultura 

60 

D O R I S L E S S I N G 

Jučer 

komunistkinja, 

a danas 

nobelovka 

Priča počinje otprilike ovako: stari 

rimski senator pripovjeda o nastanku 

i razvoju ljudskog roda. On 

govori o zajednici žena koje žive u divljini, 

na obali mora. One rađaju samo 

žensku djecu, i žive u potpunoj harmoniji, 

a onda će tu harmoniju iznenada prekinuti 

rođenje – muškog djeteta....Tako 

počinje posljednji roman The Cleft (u 

doslovnom prijevodu „Raspuklina“), autorice 

Doris Lessing, ovogodišnje dobitnice 

Nobelove nagrade za književnost. 

Njezina stalna preokupacija – ravnopravnost 

žene i muškarca – ovdje doživljava 

svoj obrat: na ravnopravnost spolova više 

se ne gleda iz ženskog, već iz muškog 

rakursa (iako je, naravno, autorica ženskog 

roda!), a žene i muškarce povezuje 

tek čežnja za idiličnom ljudskom srećom. 

No, iako su Lessingovu svojatale 

razne feministice, ona se nikada nije 

smatrala feministicom u nekom užem 

smislu, već samo književnicom sa izraženim 

senzibilitetom za „ženska pitanja“ 

(pa onda nije ni čudno što u njezinom 

opusu prevladava tzv. žensko pismo). 

Ali, ta je žena prava herojina borbe za 

ravnopravnost spolova, ljudi i naroda, i 

stvarna Nora (a ne ona Ibsenova iz Lutkine 

kuće) naše suvremene književnosti. 

Doris Lessing rođena je od roditelja 

Britanaca kao Doris May Tayler u Perziji, 

današnjem Iranu, one godine, sada 

već davne 1919., kada su kod nas Krleža 

i Cesarec tek pokretali „Plamen“, a nobelovka 

je postala sa zakašnjenjem u 

svojoj 88 godini života (ali nikada nije 

kasno, zar ne?!). Otac joj je bio bankovni 

činovnik, a majka medicinska sestra. 

U Južnoj Rodeziji (današnjem 

Zimbabveu), 

gdje se preselila sa roditeljima, 

pohađala je 

samostansku školu, ali 

u društvu časnih sestara 

nije dugo izdržala, i 

sa 13 godina prekida 

formalno obrazovanje. 

Radila je kao njegovateljica 

i telefonistica, a 

s devetnaest godina se 

udaje i rađa dvoje djece. No ubrzo se rastaje 

i nastavlja živjeti sama u Salisburyju, 

u gradu aparthejda, gdje se priključuje 

skupini komunista oko Kluba lijeve 

knjige. Međutim, komunisti će je brzo 

razočarali, osim jednog – njezinog budućeg 

supruga! Naime, tu će upoznati Lessinga 

(čije prezime i nosi), a s njim će 

imati i sina. Nakon što se preselila u 

London, 1950. godine objavljuje prvi roman 

„Trava pjeva“, i od tada počinje njezina 

karijera profesionalne spisateljice. 

„Ona je epičarka ženskog iskustva koja 

je sa sumnjom, vrućicom i vizionarskom 

snagom preispitala temu podijeljene civilizacije“, 

piše u obrazloženju Švedske 

akademije. I doista, rijetko je tko tako 

snažno i nedvosmisleno izrazio težnje 

potlačenik i obespravljenih u svijetu, kao 

ona, a zbog pet romana iz ciklusa „Djeca 

nasilja“, 1956. godine proglašavaju je 

personom non grate u Južnoj Rodeziji i 

Južnoafričkoj Republici. U tih pet knjiga 

Lessingova prati odrastanje Marthe 

Quest (koju su neki kritičari poistovjetili 

s njezinim alter egom), a u kultnom 

romanu „Zlatna bilježnica“ (prevedenom 

i kod nas) pojavljuje se pak hrabra Anna 

Wulf kao glavna junakinja. 

Ta se iznimno plodna spisateljica, koja 

je objavila čak 49 knjiga, okušala i u 

znanstvenoj fantastici (pišući pod pseudonimom 

Jane Somers, kako bi i time naglasila 

apartnost tog žanra). U tom novom 

ciklusu (opet od pet romana), Lessingova 

se okrenula „izmišljenom svemiru u kome 

vlada zadivljujuća sloboda invencije“, 

ukazujući pri tom na zanimljivu činjenicu, 

kako u djelima znanstvene fantastike socijalna 

kritika može ponekad biti jača, nego 

u eksplicitnim socijalnim romanima. U 

ranoj fazi Lessingova je tvrdokorni realist, 

koji pazi na konzistentnost i koherenciju 

svojeg pisma, a u kasnijoj, ona će 

svoje pripovijedanje raslojiti na više dijelova, 

od kojih je jedan fikcijski, drugi parodijski, 

treći političko 

– publicistički, 

a tek četvrti – 

onaj stvarnosni iz 

njezinih prvih romana. 

Ustvari, njezina 

se dekonstrukcija 

i fragmentacija 

temelji 

na potpunom rasapu 

ljudskog sistema! 

Malo se tko nadao 

da će upravo 

ona postati ovogodišnji 

laureat prestižne 

nagrade, ona koja je svojevremeno 

izjavila za Busha da je svjetska nesreća! 

Ona koja je mnoge Amerikance sablaznila 

svojim izjavom da 11. rujna 2001. „nije 

bio tako strašan“. Naime, netom nakon 

11. rujna, Lessingova je španjolskom 

dnevniku El Pais, dala intervju, u kojem 

je izjavila sljedeće: „ 11. rujna je užasan, 

no ako tkogod prijeđe povijest IRA-e, onda 

ono što se dogodilo Amerikancima nije 

bilo tako strašno“, dodajući pri tom: 

„Neki će Amerikanci pomisliti da sam luda. 

Mnogo je ljudi umrlo, dvije su krasne 

građevine srušene, ali to nije bilo ni blizu 

tako strašno kao što oni to sami misle“. 

Da, to je ona, ona koja je odbila titulu 

„dame“ jednom Blairu i njegovoj Laburističkoj 

stranci. Ona, koja neizmjerno 

voli sve ljude, a od ljudi još više mačke, 

vijest o dodijeli Nobelove nagrade dočekat 

će potpuno nespremna, vraćajući se iz 

kupovine: „Ovo traje već 30 godina“, odgovorila 

je mrtvo – hladno znatiželjnim 

novinaraima: „Osvojila sam sve nagrade 

u Europi, sve do zadnje, i to me oduševljava. 

To je kraljevski fleš“. 

F. E. 


PLAMEN

Igor Mandić 

Ako prikazivanje seksualnosti nije 

umjetnost, može li kritičko razmišljanje 

o toj pojavi iliti fenomenu 

zaista biti esejističko, s onim posljedicama 

što ih ima kao književni rod? Izvlačenje 

zaključaka ovdje je lako i površno, jer se on 

nameće sam po sebi: ljudska spolnost, dakle 

miješanje najmanje dvaju tjelesa u ljubavnome 

grču, još ni po čemu i ni od koga 

nije priznata kao ”umjetnički čin“, te je stoga 

neumjesno uopće pitati što bi esejist o 

tome imao reći ili napisati, a da se njegov 

tekst razmatra kao pridonesak esejističkome 

duhu. Teškoća ovoga lagodnoga zaključivanja 

stoji u tome, što je do danas malo 

napravljeno na jasnome razlučivanju prikazivanja 

tjelesne nagosti, erotičnosti, seksualnosti 

i pornografije. Najčešće se ovi pojmovi 

rado i olako zamjenjuju, međusobno 

se podvodeći, a ta nejasnost, pa često i tendenciozno 

zamućivanje, proizvodi dodatnu 

zbrku. Lako je razumljivo, da se vladajući 

duh i kriterij pojedine epohe prema svim 

tim razlikama, stupnjevima ili nijansama u 

javnome predočavanju ljudske tjelesnosti 

odnosio najčešće polemički u odnosu prema 

prijašnjima i prethodnima. To zovemo 

moralom pojedinog vremena, društva i kulture, 

tražeći za njega objašnjenja u nastojanju 

da ga prevladamo te ustanovimo novi. 

Uglavnom, područje tjelesnosti uvijek je bilo 

i ostalo područje polemike, u kojoj su se 

odražavala i mnoga druga, složenija pitanja 

vremena. 

Što se te ”polemičnosti“ tiče, danas živimo 

u povlaštenoj situaciji: naime, današnja 

stanja masovne i medijske kulture, posredovana 

ili stvorena djelovanjem audiovizualnih 

komunikacija, posve su razvodnila 

nekadašnju zaoštrenost spomenutih pitanja. 

Svojoj uronjenosti u ”medijsku oluju“ više 

se nitko ni pojedinačno ni kolektivno ne 

može oduprijeti i kad bi htio. Kojekakvi 

”mitemi“ struje oko nas, ne pitajući želimo 

li s njima biti upoznati. To će reći, da bombardiranje 

naših čula, svim ”informacijama“ 

koje se tiču tjelesnosti, erotičnosti iliti 

seksualnosti nije više ovisno čak niti o našoj 

volji ili namjeri. Nije moguć selektivni 


PLAMEN 

P R I J A P O V P R O B L E M 

O problematičnom razgraničenju 

erotski dopuštenoga 

i pornografski prognanoga 

pristup tim fenomenima, niti se zidom negiranja 

možemo ograditi od takve i slične 

spolne mitografije. Planetarna homogenizacija 

čula ostvarena je mimo i protiv bilo 

kakvih moralnih pretpostavki, a to i jest ono 

što još nerazrađeno i nedovoljno konceptualizirano 

stoji pred esejističkim perom. 

Kad ne postoji bitna, uočljiva ili barem dokazano 

i provjerljivo ustanovljena razlika 

izmedu vrijednosti prikazivanja nagoga tijela 

te ne-vrijednosti njegove uloge u javno 

obznanjenome spolnome aktu, onda je još 

sve moguće. Nagost, barem, nije upitna: 

posvemašnje razgolićivanje dopušteno je 

na svim razinama, od javnih i, samo uvjetno 

rečeno, još-ne-posve uistinu nudističkih 

plaža do filmskoga i televizijskoga ekrana. 

Svijet preplavljen nagošću, prikazivanom u 

sve moguće svrhe, odavno je morao popustiti 

zahtjevu da barem neke njene aspekte 

tretira kao bliske umjetnosti, recimo erotsku 

fotografiju. No, za razliku, sve ono pomično 

ili kinetičko, dakle vizualno i zvučno 

prikazivanje nagih tijela u ”pravoj“ ljubavi, 

to još za sada ne dobiva propusnicu. Činjenice 

postoje, all utoliko gore po njih. 

To je ono što mi se čini još i dalje problematičnim, 

usprkos povlaštenoj situaciji: da 

li u razgraničavanju dozvoIjeno erotičnoga 

od prljavo pornografskoga djeluju samo 

moralni motivi, ili se postavljaju i djeluju 

također i kriteriji estetike, da ne kažem filo- 

erotikon 

zofije umjetnosti? Ako znamo da su i estetika 

i filozofija vremenom bile primorane 

ustuknuti u svojim imanentnim moralističkim 

ograničenjima, pa priznati da postoji i 

umjetnički sankcionirana estetika tjelesnosti, 

što je potrebno napraviti, te da li je to 

uopće potrebno? I da odemo i korak dalje? 

Hoću reći, zašto se eksplicitna erotika iliti 

izričita ljudska ‘kopulacija’, isključuju ne 

samo iz društveno-moralno sankcioniranoga 

područja, nego općenito iz bilo kojih 

razmatranja, koja bi im mogla dati ”dignitet“? 

Što je to u ljudskoj ljubavi, što je čini 

ne-umjetničkom? Ili, drukčije: ako već ništa 

ljudsko nije umjetničko samo po sebi, nego 

to postaje tek djelovanjem i radom umjetničkoga 

prikaza, po čemu se tjelesna ljubav 

pričinjava toliko zazornom, da ne može 

niti upasti u obzor razmatranja esejističkoga 

duha? Ukoliko u ovome otporu djeluju 

barem pretežno, ako ne isključivo, moralizatorski 

obziri, onda je dopušteno zaključiti 

kako su oni podložni prevladavanju, kao 

što se tijekom povijesti to neprestano događalo. 

Ukoliko postoji nešto drugo ili ”više“, 

onda mora biti da se to skriva u samome 

činu i gestu, slici, prizoru ljudske ljubavne 

aktivnosti. To bi, onda, bila jednom 

za uvijek utvrđena granica, nešto neprolazno 

u ljudskoj prirodi i ”prirodi“ same umjetnosti, 

ali takvo se zaključivanje protivi 

svemu do sada poznatome. Ništa nije toliko 

ne-ljudsko, da ne bi moglo biti i umjetničko. 

Prije će biti, da je esejistički duh uzmaknuo 

pred izazovima žive stvarnosti. Malo 

se tko želi baviti ili truditi oko formalnih ili 

”žanrovskih“ određenja ili razgraničenja između 

legalizirane erotike i sumnjive pornografije. 

Sve se ostavlja podrazumijevanju, 

kao da je zaključeno na ”višim“ mjestima 

estetike i filozofije da se o prikazivanju 

ljudskih tijela u ljubavnome zagrljaju nema 

više uopće što reći. Ako znamo da je esejistički 

duh ponešto pametnoga do sada zaključio 

o ovoj temi isključivo kad je i ukoliko 

je riječ o tradicionalnom, te ”štafelajnom“ 

slikarstvu, onda vidimo i znamo da 

je ustuknuo pred pojavom novih audio-vizualnih 

medija. Seksualnost se usputno i 

povremeno ocjenjuje kao više ili manje us- 

61

erotikon 

pješno upotrijebljen i dobrodošao ”začin“, 

ali se granična crta povlači do - pojasa. Muškarac 

i žena, da ostanemo samo u granicama 

prirodnoga, normalnoga i općenito prihvaćenoga 

seksa - oboje odrasli i voljni, ne 

šteteći nikome oko sebe, mogu se pred svima, 

dakle na filmskom i televizijskom ekranu, 

uhvatiti u tjelesni zagrljaj samo -do 

neke granice. Moralno i estetski dopuštena 

su naga tijela, u posljednje vrijeme muška, 

kao i ženska, ali bez tragova uzbuđenja ili 

strasti koji bi mogli otkriti ”pravu“ prirodu 

scene. Općenito, legaliziranje muške nagosti, 

u masovnim medijima, uznapredovalo 

je čak dotle, da se u kratkome bljesku 

dozvoljava i pokazivanje penisa, ali nikako 

u erigiranome stanju! Gola ženska tijela 

odavno su opće mjesto, ali tek je svojevrsna 

”muška emancipacija“ pomogla da se i 

ovaj drugi spol počne javno prikazivati u 

nagosti. Isto tako, dozvoljene su i sve aluzije, 

sva dodirivanja i svi znaci želje, uzbuđenosti, 

strasti i orgazma, ali samo - do pojasa. 

Muškarac i žena, također, mogu biti prikazani 

goli u zajedničkome zagrljaju, ali s 

time da su seksualni organi skriveni. Tijela 

se mogu međusobno trljati, odavajući svakome 

smisao akcije, ali se djelovanje ne 

prikazuje doslovno, osim u onome što se 

naziva ”porno“ filmom. Dakle, umjetničko 

je određeno stanovitim rezom i o tome nema 

diskusije. Znamo barem nešto: sva aluzivna 

izražavanja seksualnosti, uz simulaciju 

bilo kakvog orgastičkog stanja, toleriraju 

se čak i u punoj tjelesnoj nagosti, dok je prikazivanje 

raširene vulve i erigiranoga penisa, 

u međusobnome kontaktu, prognano i 

zatvoreno u pakao sramote. 

Na ovo je trebalo doći: da li smo mi, kao 

ljudska bića, tek na takvom stupnju razvoja, 

da seksualno uzbuđenje još moramo držati 

izvan područja umjetničkoga? Jer, uopće 

nije dvojbeno, da li prikazivanje seksualnoga 

akta, u svim njegovim prirodnim detaljima, 

izaziva uzbuđenje kod gledateljstva, 

a vidimo kako je utvrđeno, da bi se time 

”pokvarilo“ cjelinu umjetničkoga djela 

ili onoga koje na to pretendira. Po tome bi, 

dalje, trebalo zaključivati, da bilo kakvo poticanje 

erotske strasti može biti štetno za 

umjetnost, a znamo da tome nije tako. Sva 

je umjetnost, odvajkada, više ili manje erotizirana, 

a problem je samo u ”doziranju“, 

ovisno o prevladavajućim kriterijima epohe. 

Da li smo danas došli do još jedne takve 

granice ili je sada riječ o nečemu što ”nikada 

neće spadati u umjetnost“? Ako se samo 

sjetimo, da je najobičniji poljubac ”usta-na-usta“, 

malne na sličan način probijao 

istu granicu zabrane, onda će nam sve ovo 

izgledati kao smiješna kontradikcija. Zaista 

je bilo tako, da se ujedno iz moralnih ali i 

62 

estetičkih razloga, puko i normalno ljubljenje 

muškarca i žene smatralo činom, koji 

”ne spada“ u umjetničko djelo. Premda su 

usne ”duhovnije“ nego naši spolni organi, 

ovdje je ipak prije riječ o nijansama, nego 

samo o principu! 

Egzorcizam poljupca, tako bi trebalo 

nazvati čitavu onu dugotrajnu kampanju što 

je bila vođena oko samoga dodira ljudskih 

usana, te oko ”duljine“ iliti ”trajanja“ takvoga 

zbližavanja pred javnošću. Možda se 

ne vidi, kako se u čitavoj ovoj priči, koju 

danas, naknadno, rado komentiramo s posprdnom 

nadmoćnošću, kao da bismo sami 

bili bolji i spremniji na polemiku da smo 

bili suvremenici dotične bitke, zapravo 

skriva prelomni trenutak čitave estetike i filozofije 

spolnosti u našem stoljeću. Moralizatorski 

obziri ovdje moraju biti izostavljeni, 

jer je suviše složeno preispitivati međukontinentalne 

relacije. Naime, egzorcizam 

poljupca bio je određen i provoden u filmskoj 

industriji SAD, kao onoj koja je tada, 

prije nešto više od pola stoljeća, a bogme to 

čini i danas, diktirala planetarni moral. Odnos 

između morala Staroga i Novoga kontinenta 

bio je tim postupkom stavljen u zanimljivu 

međuzavisnost, ali ni danas, kad 

se čini da su i europske snage u medijskoj 

kulturi ravnopravne američkima, taj moral 

ne može izaći baš suviše mnogo izvan ”holivudskih 

granica“. Samo da se trenutno 

zadržim na još nekim aspektima ”egzorcizma 

poljupca“, a koji još zamračuju potpuno 

slobodan uvid u problem. 

Wilhelm von Gloeden 

Tako, dok je žensko-muški ljubavni poljubac, 

”usta-na-usta“ napokon i posve legaliziran, 

što će reći da se na filmskim i te- 

levizijskim ekranima ne ograničava njegovo 

trajanje, kao ni tehnika ”francuskoga“ 

ljubljenja, tek se stidljivo naziru pokušaji da 

se oslobodi isti takav poljubac među pripadnicima 

različitih rasa. Uistinu strastveni 

poljubac bijelca i crnkinje, da ne kažem crnca 

i bijeljkinje, sa svim onim ”slinavljenjem“, 

uzdisanjem i daljnjim širenjem uzbuđenja 

na čitavo poprsje, kao što je uobičajeno, 

još nije dobio puno pravo javnosti! 

Očito, ima suviše prepreka u našim moralnim 

shvaćanjima, nego što to sluti i najprofinjeniji 

esejist, kad pokušava tretirati spolnost 

u masovnim medijima, kao proširenju 

”tradicionalne“ teme. Ali, to nije sve: egzorcizam 

poljupca, tj. istjerivanje nečiste sile 

iz ljudskih bića, tako da ona više nikome 

ne može nauditi (ili barem ne ”posjednutoj“ 

ili ”opsjednutoj“ osobi), u ovome se hotivudskome 

diktatu očituje u načinu tretiranja 

homoseksualne ljubavi. Ima ”stvari“ 

koje ”ne smiju“ biti objektom prikazivanja, 

jer je u ovome smislu ”egzorcizam“ usmjeren 

na gledateljstvo. Tu masu, naime, treba 

zaštiti od loših utjecaja, od pokvarenih misli 

i sugestija, od promatranja nedoličnih 

radnji: kao što je rečeno, to gore po činjenice. 

Zato je apsolutno rijedak ”muško-muški“ 

poljubac ”usta-na-usta“, dok ”ženskoženski“ 

već pomalo proviruje ispod koprene 

falsificiranja istine. Homoseksualnost je 

u ovome smislu granica onoga što ”ne 

može biti umjetnost“, a još je strožim tabuom 

proglašena svaka pedofilijska sklonost 

ili njeno izražavanje, pa je tako ”nezamisliv“ 

javni medijski prizor strastvenoga, 

makar i međusobno voljnoga poljupca izmedu 

”staroga prljavoga jarca“ i neke ”lolite“. 

Kad bismo ovu temu još malo produbili, 

onda bismo vidjeli kako zjapi njen ponor, 

jer: u ”Smrti u Veneciji“ prezreli bludnik 

može čeznuti za prozračnim efebom i 

premda svi znamo o čemu se radi, umjetnost 

mora ostati samo na aluzivnosti. Otvorio 

bi se pakao, ako bi bio pokazan pravi 

ljubavnički poljubac između ta dva bića, jer 

to jednostavno ”ne bi bilo u redu“, Dakako, 

ovdje se ni u kojem slučaju ne opredjeljujem 

u vrijednosnome smislu, jer vlastite 

preferencije ni ne odajem, niti ih smatram 

uopće relevantnima. Zanima me jedino pokazati, 

kako se čudnovato prikrivene zamke 

mogu otkriti, ako se imalo smionije uputimo 

stazom istraživanja jednog zabranjenoga 

područja. Kad je ”najobičniji“ poljubac 

ovako prokazan - dakako, u svima nama 

posve ”razumljivim“ granicama uljuđena 

morala, nije teško dokučiti koliko je cjelokupna 

seksualnost isključena iz umjetnosti! 

Dakle, između ”egzorcizma poljupca“ i 

”egzorcizma erekcije“ nategnut je čitav 

problem s kojim moderni esejistički duh još 


PLAMEN

nije izašao na kraj, ako se uopće i uhvatio u 

koštac! Ako prvi napokon ”može“ proći, tj. 

ako je s prikazivanja poljupca skinut i moralistički 

i estetički tabu, zašto je tome tako 

i da li je on granica? Ako drugi ne ”prolazi“, 

tj. ako prikazivanje erekcije još može 

poslužiti đavolu, u ”kvarenju“ umjetničkoga 

djela i njegovoj recepciji, jesu li uzroci 

daljnjega zadržavanja tabua samo u psihofiziološkoj 

nepriličnosti, ill se to može i 

mora objasniti složenijim estetskim razlozima? 

Čini mi se da se i iz osobnoga stida 

mnogi esejisti ustežu sve ovo uopće priznati 

za ”problem“, što bi bila dovoljna motivacija 

za njihovo stanovito psihoanalitičko 

rasterećenje. Nažalost, esejistički je duh 

blokiran moralnim zasadama epohe i to je 

posve razumljivo. U strahu od daljnjega širenja 

bilo kakve revolucije, pa makar i one 

”seksualne“, koja je već dovoljno iscrpila 

čovječanstvo, i taj duh preza pred rušenjem 

vjekovnih tabua. ”Egzorcizam“ provode 

napola obrazovani holivudski manipulatori, 

koji su u svojoj prosječnosti savršeni izraz 

”duha vremena“. Pred onime što nameće 

jedna moćna industrija, kao da se zatvaraju 

svi proplamsaji problema, jer se čitava ta tematika 

jednostavno posprema u koš s prljavim 

rubljem, prezervativima i tamponima. 

Esejistički duh se odlično slaže s ”klasnom“ 

podjelom morala: još postoji umjetnost 

i ono što njoj priliči; uz nju se ”fura“ 

tzv. medijska kultura, kojoj se tu i tamo 

može priznati poneki domet; a ispod svega 

postoji ”podzemlje“, predodređeno i rezervirano 

za ”niske“ strasti, ”prljavu“ maštu, 

samozadovoljavanje i uživanje u ”perverziji“... 

To, što se ispod esejističke lektire o 

”Djevojci O“, skrivaju i kolorirane pornorevije, 

a što se u kućnome videorekorderu 

nalaze i bludne kazete - za ekskluzivnu 

upotrebu u tajnosti - to je činjenica koja se 

posprema u podsvijest! 

Volio bih da se nešto uvaži: ne pretendiram 

dokazivati da je ogoljelo prikazani ciklus 

”Erekcija-Penetracija-Ejakulacija“ 

sam po sebi ”umjetnički“ prizor, niti se zalažem 

za ”upotrebu penisa“ u djelima koja 

pretendiraju na stanoviti umjetnički status, 

već me samo zanima zbog kojih je razloga 

i s kakvim objašnjenjima ljudskoj spolnosti 

zabranjen pristup u ovo područje? Pokazano 

je, da je to područje ograničeno, da su i 

dalje na djelu određeni tabui, da se i danas 

provodi egzorcizam nad nekim krajnjim iliti 

rubnim strastima, ali je malo tko, ako 

uopće itko u tome smislu iznio uvjerljivu 

argumentaciju. To, jednostavno, nisu estetička 

pitanja, pa ćemo i u najsmionijoj analitici 

uvijek i na kraju doći do ”zatamnjenja“, 

na isti način kako su se u starijim filmovima 

spuštali zastori nad alkovenom. 


PLAMEN 

Već smo kao djeca naprosto bjesnjeli kad bi 

nakon tek naznačena poljupca kamera počela 

”švenkati“ po cvijeću i oblacima, a 

glazba dočaravati slasti tjelesnosti. Takva 

privatna reakcija može se opravdavati samo 

pubertetskom radoznalošću, iza koje ne stoji 

nikakva estetička ili strukturalna upitanost, 

ali sada se objašnjava da isto ”zamagljivanje“ 

provode i odrasli ljudi. Ponovo se 

moram osjećati dječakom kad u čitanju 

esejističkoga teksta nazirem stid pisca, koji 

ne može prevladati vlastita ograničenja, 

prepuštajući škakljiva pitanja nekakvom 

”podrazumijevanju“. Ima stvari o kojima 

ne treba govoriti, to nam tvrde i kao odraslim 

osobama!? 

Ovaj mali ekskurs u privatnost ne može 

me odvratiti od početnoga pitanja: ako prikazivanje 

seksualnosti nije umjetnost, 

može li kritičko razmišljanje o toj pojavi iliti 

fenomenu zaista biti esejističko, s onim 

posljedicama što ga ima kao književni rod? 

Naime, zamišljam jednoga Montaignea u 

škripcu 20. stoljeća i apsurdno se pitam, kako 

bi se njegov kapacitet odazvao svim 

škakljivim povodima što ih nameće ovo 

vrijeme!? Kao rodonačelnik slobodnoga 

esejističkoga duha, takav otvoreni mislilac 

ne bi mogao ostati nedotaknut jezom spolnosti, 

koja nas obuzima bilo kada uranjamo, 

bilo kad izranjamo iz baruštine pornokina. 

Hoću reći da mi je teško shvatljivo 

zašto svi mi, sami, puštamo da nam život 

curi kroz prste, ne uviđajući kako nam bježe 

neka od najakutnijih pitanja epohe. Naša 

esejistika lišava se brige o promišljanju 

spolnosti u medijskoj kulturi, na isti način, 

na koji se pas otresa vode, pa se čini kao da 

problemi i ne postoje. No, na stranu i ova 

polemička ograda, jer me pitanje svrbi ba- 

ekscentriËnosti 

rem toliko koliko buhe muče istoga psa: 

može li se pisati o erotici i pornografiji, a da 

se obzori pitanja odmah i jednostavno zauvijek 

ne zatvore? O čemu je riječ? Sve o čemu 

je ikada kod nas nešto napisano, u okviru 

spomenutih tema, završava s nekoliko 

popabirčenih i paušalnih fraza, prelamanjem 

štapa nad paklom pornografije. Sasvim 

u eklektičkoj maniri, šepajući za citatima 

nazovi-pametnijih uglednika iz bijela 

svijeta, ono nešto naše školničke iliti profesorske 

esejistike, likvidiralo je problem tjelesnosti 

i spolnosti u razmjerima vlastite uskogrudnosti 

i kratkovidnosti. Stidljivo i nemoćno, 

oklijevajući i zaobilazeći, naše se 

mislilaštvo samo ulaguje nametnutim klišejiima, 

posve neosjetljivo na propuhu vremena, 

kao škopci u haremu. 

Ovu nejasnu nelagodu nazivam ”Prijapovim 

problemom“, koja se to više nameće, 

što se više potiskuje. Naime, suvremena je 

medijska kultura danas, i ne htijući, uspjela 

dovesti do svojevrsne ”falicističke renesanse“, 

stvarajući jedan kult pred kojim bi bilo 

glupo glumiti naivce. Hoću reći, da raskrečeno 

žensko međunožje, na kakvoj se slici 

kroz raščepljeni ženski otvor vidi sve do 

krajnika, nije amblematički značajno za naše 

stoljeće, već je to upravo erigirani penis. 

To se naslućuje već i na osnovu natuknutih 

zabrana koje se na njega odnose, dok je više 

ili manje otkriveno, odnosno prikriveno 

prikazivanje ženskih spolnih organa prodrlo 

u javnost. Takozvane ”faličke procesije“ 

starih Grka i Rimljana danas se obnavljaju 

u svakoj porno-manifestaciji, na isto tako 

skrivenim i tajnim mjestima kao nekada. 

Novo poganstvo demonstrira svoju atavističku 

snagu, samo što moderna misao zaobilazi 

dotični fenomen. Premda se o svemu 

može govoriti i pisati otvorenije nego ikada 

ranije, svejedno je ”Prijapov problem“ ostavljen 

u rezervatu za ”smeće“, kao tema 

nedostojna ozbiljnih umova i pera. Malo se 

tko usuđuje uopće ga imenovati, jer kao takav 

još nije registriran u pretincima. Kakav 

bi to mogao biti “problem”? 

Fiziološki, psihološki, moralni, hedonistički, 

orgijastički, antički, biblijski, indijski, 

strukturalistički, de-sadovski, bakanalijski, 

pornografski, ljubavni, bračni, privatni, 

muški, ženski, zmijski, vještičji, Božji, 

vražji, posvećeni, prokleti, literarni, masturbatorski, 

privatni, društveni, egzistencijalni, 

promiskuitetni, izmaštani, lažni, kultni, rasplodni, 

falokratski, ginekokratski, pjesnički, 

vulgarni, glupi, sudbinski, evolucijski, 

planetarni, trenutni, vječni, stilistički, medijski, 

životvorni, obožavani, uništavajući...? 

(Iz knjige Prijapov problem, 

Arkzin, Zagreb, 1999.) 

63


64 

ANDRÈ I DORINE GORZ 

Love ove stor s 

„Toliko smo se voljeli da nismo 

htjeli nadživjeti jedno drugo“ 

Ljubav, o kako to gordo zvuči! Da, 

Ljubav doista zvuči gordo, kao i onaj 

Čovjek Maksima Gorkog, ali Ljubav 

ponekad ostavlja i gorak ukus u našim 

ustima. Zaljubljenost je kao opijenost 

(da parafraziramo Lenjina - Ljubav je 

najjači opijum za ljude!), a u emfazi te 

opijenosti zaljubljeni čovjek je u stanju 

ispiti i čašu gorkog otrova. Da, čudna 

je ta Ljubav, čudna i čudnovata, i jedno 

od prvih i posljednjih svjetskih čuda! 

Ljubav je tajna veća od „Tajne vjere“, i 

sjajna kao pogled Mona Lise, i bajna 

MARKSISTIËKI 

tory 

poput bajke u kojoj djevojčice čekaju 

svog princa na bijelom konju, a ponekad 

je i trajna, kao u slučaju André i 

Dorine Gorz, trajna i vječna! Ljubav 

nije čisti duh, iako nas oduhovljuje, a 

ni čista materija, iako kažu da „ulazi na 

usta“. Ne, Ljubav nije čisti duh, iako 

nam se ponekad čini kao da izlazi iz 

boce, i da nas kao duh samo odjednom 

omami i opčini. Ljubav nema oči, jer 

zaljubljeni su slijepi i pored zdravih 

očiju, ali ima srce koje uvijek kuca za 

dvoje. Ljubav nema uši, iako se čovjek 

može „zaljubiti do ušiju“. Ljubav nije 

ni jedno od pet čula, ali je sama po sebi 

„šesto čulo“. Ljubav nije prosta kao 

prostitutka, pa da je kupujemo, a ni lutka, 

s kojom bi se poigrali. Ljubav je 

sveta, uzvišena i sveta, i zato voljeti nije 

grijeh. Ljubav je zdrava kao smijeh, 

snažna kao lijek, i moćna, iako ne potiče 

od Boga, i srčana, mada nema mišića. 

Ljubav je i rana, a čovjek voli i 

kada boli, jer ljubavni su jadi teži i od 

gladi. Ljubav je naša nasušna potreba, 

naš „kruh svagdašnji“. Ljubav je maštanje, 

Ljubav je praštanje. Ljubav se ne 

poklanja kao buket cvijeća, Ljubav se 

osjeća! 

Ljubav i smrt 

Doista, Ljubav je jedan veliki fenomen, 

fenomen o kojem su gotovo svi 

književnici imali što reći. Ljubav je toliko 

opjevana od pjesnika, a ipak tako 

malo istražena od znanstvenika. Zašto 

se ljudi zaljubljuju, i to baš u tu i takvu 

osobu, a ne u neku drugu? Ljubav „na 

prvi pogled“, što je to? Kakva je to 

„kemija“ o kojoj se govori? Pa nije valjda 

da se Ljubav može svesti na kemijski 

proces u našem organizmu? Ako 

Ljubav proizlazi iz altruizma i čovjekove 

potrebe da kao „društveno biće“ 

pripada drugom biću, onda ljubomora 

(vidjeti u br. 3-4 „Novog Plamena“ 

tekst Eme Goldman Ljubomora: mogući 

uzrok i lijek!) proizlazi iz egoizma, 

i upravo bolesne čovjekove želje 

da posjeduje određunu osobu kao svoje 

neotuđivo privatno vlasništvo. Tanka 

je linija između zaljubljenosti i opscesije, 

između ljubavi i ljubomore, 

kao uostalom, i između Života i Smrti. 

Ako je Ljubav svojevrsna idealizacija 

Života, da ne kažemo Smisao, onda gubitkom 

tog Smisla, čovjeku preostaje 

još samo Smrt! Jer kako objasniti činjenicu 

da se mnogim ljudima nakon 

prekida ljubavne veze ruši cijeli svijet? 

Kako? Ona odlazi, Ona odlazi zauvijek, 

a On stoji na lađi, i ta lađa tone...Oluja, 

valovi, suze na obrazima i 

slike pred očima (uspomene, nostalgija), 

ali Ona odlazi i Nje više nema, i 

Njemu se stvarno čini da više ne stoji 

na čvrstom tlu, nego da tone...Njemu 

su sa Njezinim odlaskom „ potonule 

sve lađe“! Naime, kako objasniti ne tako 

rijetku pojavu da se zaljubljeni iz 

ljubavnog motiva odluče na samoubojstvo? 

A kako tek objasniti slučajeve, 

koji su doduše ekstremni, a u kojima su 

zaljubljeni u stanju radije ubiti voljenu 

osobu (pa to ubojstvo onda i počine, ali 

potom u pravilu i sebi presude), nego 

da je izgube? Velike ljubavi su fatalne, 


PLAMEN

pa fatalno i skončaju. Neki ljudi misle 

da im je upravo ta osoba suđena (često 

već od ranog djetinjstva), i da bez te 

osobe nije vrijedno živjeti. Marksistička 

filozofija se uglavnom nije bavila 

ljubavnim fenomenom, iako su i marksistički 

filozofi znali strastveno voljeti. 

Poznata je, na primjer, ljubavna veza 

Karla Marxa i njegove Jenny, kojoj 

je posvetio i svoje mladenačke stihove, 

ili u novije vrijeme, Jean Paula Sartra 

i književnice Simone de Beauvoir. 

Poznati francuski filozof André Gorz 

i njegova supruga Dorine nedavno su 

zajedno u svome stanu pučinili samoubojstvo, 

kao Romeo i Julija na kraju 

svoje ljubavne drame. Naime, Dorine 

je bolovala od teške degenerativne bolesti, 

i kako je Gorz znao da joj nema 

spasa i da će umrijeti prije njega, odlučio 

je da sa ovog svijeta odu zajedno. 

Šezdeset su godina živjeli zajedno i zajedno 

su otišli! „Toliko smo se voljeli 

da nismo htjeli nadživjeti jedno drugo“, 

napisao je Gorz u jednom od oproštajnih 

pisama: „Rekli smo si, ako budemo 

imali drugi život, i njega želimo 

provesti zajedno“. Njegova posljednja 

knjiga Pisma za D. iz 2006. godine, 

koju je Gorz napisao u 84 godini života, 

intimno je svjedočanstvo jedne istinske 

ljubavi. Ta knjiga, koju je on po 

vlastitim riječima pisao sa suzama u 

očima, opisuje svu strast i poštovanje 

prema njegovoj životnoj suputnici, a 

prodana je u tiražu većem nego ijedna 

njegova knjiga iz područja filozofije. 

„Stalo mi je da ispričam priču naše ljubavi 

kako bih ponovno osjetio svaki 

njezin djelić. Ona nam je omogućila da 

postanemo ono što jesmo, jedno za 

drugo i jedno kao drugo“, kaže Gorz na 

početku svoje zbirke epistema, i nastavlja: 

„Pišem ti da bi što bolje razumjela 

što sam proživio, što smo proživjeli 

zajedno...“. Postoji neka kobna 

sličnost između Patnji mladog Werthera 

i ovih Pisama za D., s tim da je Goethe 

svoje ljubavne ispovijesti pisao 

kao dvadesetogodišnjak, a Gorz svoje 

kao starac. No to samo govori o tome, 

kako je prava ljubav trajna (ne kaže se 

zalud da je „ljepota prolazna“) i da se 

ponekad može jednako zaljubiti i u trećoj 

dobi. 

Predivan ljubavni čin 

Nekoliko dana prije nego što je izvršio 

samoubojstvo, Gorz je nazvao jednu 

svoju prijateljicu, i rekao joj da mu 

se čini da oboje gube bitku s opakom 


PLAMEN 

Dorininom bolesti. Oboje? Prijateljici 

je to bilo sumnjivo, a sumnja se uskoro 

i obistinila. Prošlo je dva - tri dana kako 

se nisu čuli, a onda su drugi poznanici 

25. rujna, na vratima njihovog stana 

u francuskom gradiću Vosnonu, vidjeli 

poruku: „Obavijestite policiju“. 

Prizor koji se mogao vidjeti nakon što 

su provalili vrata, bio je ujedno i tragičan 

i romantičan: AndrŽ i Dorine ležali 

su mrtvi jedno pored drugog! Tijela 

su im još bila topla, kao da se nisu mogla 

ohladiti od topline njihove ljubavi, 

a duše su im već bile otputovale u „novu 

dimenziju“: „Ponudila si mi ulaz u 

novu dimenziju“ - pisao je Gorz godinu 

dana prije - „meni koji sam oduvijek 

odbijao svaki identitet, ali koji sam 

stalno nadopunjavao nekim drugim 

identitetom koji na kraju nikada nije 

bio moj...“. Malo je poznato da je pravo 

ime André Gorza bilo Gérard 

Horst, i Dorine ga je uvijek zvala 

Gérard. Naime, Gorz je imao nekoliko 

identiteta! Rodio se u Beču 1923. godine 

od oca Židova i majke katolkinje, a 

na studij kemije odlazi u Švicarsku, 

gdje upoznaje Jean Paul Sartra (s kojim 

će postati vrlo blizak). Poslije će studirati 

filozofiju i postati jedan od zapaženih 

filozofa „nove ljevice“. (Danijel 

će ovako prokomentirati njihovo samoubojstvo: 

„predivan ljubavni čin dvoje 

zaljubljenih ljudi“). Rad je centralni 

pojam njegove filozofije, a Gorz posebno 

naglašava značaj modernog 

„sindikalizma poduzeća“. Zanimljivo 

je da po njemu ne treba apstraktno socijalizam 

suprotstavljati kapitalizmu, 

već da socijalizam treba doživljavati 

kao realnost koja je već počela, kao realnost 

koja potkopava kapitalizam iznutra. 

Gorz se zalaže za decentralizaciju 

moći odlučivanja, a to znači „podrediti 

proizvodnju potrošnji, a privredu 

potrebama i kontroli proizvođača na 

svim nivoima gdje se ove potrebe i ova 

kontrola mogu očitovati (poduzeće, 

komuna, općina, grad, oblast, nacija, 

škola)“, jer to je, smatra on „najopćenitiji 

cilj antimonopolističkog planiranja, 

a on se ne može postići ako se stvarna 

diktatura kapitala ne slomi putem prevrata 

na svim tim nivoima odnosa snaga“. 

U knjizi O teškom socijalizmu, 

Gorz afirmira samoupravljanje, imajući 

pri tom u vidu pozitivna iskustva jugoslavenskog 

socijalizma. Gorz se 

svojevremeno družio i sa našim praksisovcima, 

a njegovi su radovi kod nas 

obilato prevođeni. Od njegovih knjiga 

valja izdvojiti još neke naslove: Ekolo- 


gija i politika, Ekologija i sloboda, 

Metamorfoza rada, Zbogom, proleterijatu... 

André je upoznao Dorine (inače Engleskinju, 

godinu dana mlađu od njega), 

na jednom svom filozofskom seminaru, 

23. listopada 1947. godine. 

Skupio je hrabrosti da joj priđe i da je 

pozove na ples. Nakon tog sudbonosnog 

plesa više se nikada nisu razdvajali. 

Prije Dorine, Gorz nije bio niti sa 

jednom ženom u ljubavnoj vezi, a to i 

nije mogao biti, jer niti sa jednom ženom 

prije Dorine nije mogao razgovarati 

duže od deset minuta. „Dorine mi 

je otvorila potpuno novi svijet u koji 

sam ušao bez ikakvog straha i razmišljanja. 

S njom sam uvijek bio ‘negdje 

drugdje’. Nitko ne može razumjeti tu 

nevidljivu vezu među nama dvoma koja 

nas je povezala od samog početka. 

Stvoreni smo jedno za drugo, ne samo 

u ljubavi, već i da se štitimo“ – reći će 

Gorz jednom prilikom. 

Ljubavnu idilu ništa nije moglo narušiti, 

ali prerana Dorinina bolest ipak je 

učinila svoje. Zbog bolesti bračni par 

je odlučio da neće imati djecu. U jednom 

svom intervju za Libération, Gorz 

pojašnjava zašto nije želio sina ili kćer: 

„Nisam želio biti otac jer nisam volio 

svog oca. Nas dvoje nemamo nešto što 

bismo nekome ostavili. Nismo imali 

prave obitelji. Da smo imali djece, bio 

bih ljubomoran zbog Dorine. Želio sam 

je imati samo za sebe“. Fatalna ljubav 

je i u Gorzovom slučaju prerasla u ljubomoru, 

ali ta ljubomora definitivno 

nije proizašla iz egoizma, što uostalom 

potvrđuje i akt samoubojstva. Kako bi 

se u potpunosti posvetio bolesnoj supruzi, 

koja je na kraju obolila i od raka, 

Gorz se prije 24 godine povukao iz javnog 

života. Ljubavi nam treba i kada 

se rađamo i kada umiremo, a Gérard je 

bio uz svoju Dorine svih tih dana i godina, 

kada joj je ljubavi trebalo više 

nego ikada. Za njezin 82 rođendan je 

zapisao, naivno, pomalo tinejdžerski: 

„Upravo si napunila 82 godine. Još 

uvijek si prekrasna, graciozna i poželjna. 

Već smo 58 godina zajedno i volim 

te više nego ikad. Nedavno sam se opet 

zaljubio u tebe i u tebi vidim nešto novo. 

Ništa se ne može mjeriti s osjećajem 

koji imam kada sam pored tebe..“. 

André Gorz nije bio samo čovjek hladnog 

ratia, koji po već poznatom klišeju 

voli samo mudre knjige, već i biće 

toplih emocija, koji u svom životu voli 

samo jednu ženu. 

F. E. 

65

kriæaljka 

68 

SSSH 

SAVEZ 

SAMOSTALNIH 

SINDIKATA 

HRVATSKE 

www.sssh.hr 

Dragi čitatelji! 

Ako vas i ovaj broj našeg lista nije iznevjerio, i ako ste zainteresirani 

za daljnji izlazak Novog Plamena, molimo vas 

da nam, u skladu sa svojim mogućnostima, pomognete! 

Naime, naš list ne financira Ministarstvo kulture, niti bilo 

koja državna institucija, iz nas - nažalost, ili na sreću, ne 

stoje ni veliki, a ni mali tajkuni, i zato se obraćamo upravo 

vama, čitateljima, zbog kojih i postojimo, da se pretplatite 

na Novi Plamen, i da našu riječ i naše ime pronosite i 

prenosite drugim potencijalnim čitateljima i pretplatnicima! 

Svaka financijska pomoć je dobrodošla! Svoje dobrovoljne 

priloge možete uplatiti na 

žiro račun broj: 

2484008 - 1103959 

ili na broj deviznog računa: 

24840082 - 100111688 

Unaprijed vam se zahvaljujemo! 

PRETPLATITE SE 

Želim se pretplatiti na “Novi Plamen” 

• na pola godine 

(90 kuna, 480 dinara, 12 KM, 24 eura, 30 USA) 

• na godinu dana 

(180 kuna, 960 dinara, 24 KM, 48 eura, 60 USA) 

Ime i prezime 

Adresa 

�� 

Svima koji pošalju ispunjeni pretplatnički listić, uredništvo će poslati 

ispunjenu uplatnicu. 


PLAMEN

Andrej Jamec, Crveno i crno 

art portal 

A PROPOS...VELIKE KOALICIJE

ZA 

PLA∆ENE 

PREKOVREMENE 

SATE 

BIRAJ! 

ADZ 

PROTIV 

POREZA 

NA 

SATOVE

novi plamen web

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?