Pročitajte prvo poglavlje - Znanje

1. poglavlje 

NajpaMeTNIjeg je ČovjeKa 

TeŠKo NaĆI 

Dom DeLuise, slavni debeljko (i trefova petica), u mojem je umu 

bio umiješan u ova nedolična djela: hraknuo je krupnu kuglicu 

pljuvačke (devetka trefa) na gustu sijedu grivu Alberta Einsteina 

(trojka karo) i razornim karate udarcem (petica pika) pogodio međunožje 

pape Benedikta XVI. (šestica karo). Michael Jackson (kralj 

herca) upustio se u ponašanje koje je bilo čudno čak i za njega. Ispraznio 

je crijeva (dvojka trefa) na hamburger od lososa (trefov kralj) i 

svojim vjetrovima (trefova kraljica) napunio balon (pikova šestica). 

Rhea Perlman, sitna konobarica iz Kafića Uzdravlje (i pikova kraljica), 

poskakuje po 235 centimetara visokoj sudanskoj košarkaškoj 

zvijezdi Manuteu Bolu (sedmica trefa) u i te kako eksplicitnom (i, 

u ovom primjeru, anatomski nemogućem) dvoznamenkastom činu 

spolnog općenja (trojka trefa). 

Taj neukusno slikovit opis, koji s nimalo ponosa stavljam na 

papir, uvelike mi pomaže objasniti nevjerojatnu situaciju u kojoj se 

nalazim. S moje lijeve strane sjedi Ram Kolli, neobrijani dvadesetpetogodišnji 

poslovni savjetnik iz Richmonda u Virginiji i branitelj 

3

Mjesečev HOD s einsteinOM 

naslova američkog prvaka u pamćenju. Zdesna mi je objektiv televizijske 

kamere nacionalne kabelske mreže. Iza mene, gdje ih ne 

vidim i ne mogu me omesti, raštrkalo se stotinjak gledatelja i dva 

televizijska komentatora koji pretresaju zbivanja. Jedan je Kenny Rice, 

isluženi najavaljivač boksmečeva s fenfrizurom čiji hrapavi, uspavljujući 

glas ne uspijeva prikriti da se ne snalazi u ovoj paradi šmokljana. 

Drugi je pravi Pelé američkoga sportskog pamćenja, bradati 

četrdesettrogodišnji inženjer kemije i četverostruki državni prvak iz 

Fayettevillea u Sjevernoj Karolini, Scott Hagwood. U kutu dvorane 

nalazi se predmet moje žudnje: kičasti dvokatni pokal sa srebrnom 

šakom zlatno lakiranih noktiju koja maše kraljevskom skalom i, pokraj 

nje, trima bjeloglavim štektavacima koji se domoljubno kočopere. 

Visok je gotovo poput moje dvogodišnje nećakinje (i lakši od većine 

njezinih plišanih životinja). 

Gledatelje su zamolili da ne fotografiraju s bljeskalicom i za 

potpunu tišinu. Ram i ja ionako ih ne bismo mogli čuti. Obojica 

imamo čepiće u ušima. Ja još nosim i industrijske štitnike za uši 

koji izgledaju kao da pripadaju mornaru s nosača zrakoplova (u žaru 

borbe nikad dovoljno tišine). Oči su mi zatvorene. Na stolu ispred 

mene, između mojih dlanova, licem nadolje, leže dva promiješana 

špila igraćih karata. Glavni će sudac za koji trenutak pritisnuti štopericu 

i ja ću dobiti pet minuta da zapamtim poredak obaju špilova. 

Nevjerojatna priča o tome kako sam se našao u finalu prvenstva 

SADa u pamćenju, gdje sad sjedim nepomičan i obliven znojem, počinje 

prije godinu dana na snijegom prekrivenoj autocesti u središnjoj 

Pennsylvaniji. Vozio sam od svoje kuće u Washingtonu prema Lehigh 

Valleyju kako bih na Sveučilištu Kutztown za časopis Discover intervjuirao 

teorijskog fizičara, izumitelja naprave s vakuumskom komorom 

koja je navodno pekla najveće kokice na svijetu. Put me je vodio kroz 

York, grad u Pennsylvaniji u kojem se nalaze Muzej dizanja utega i 

Kuća slavnih dizača. Pomislio sam kako je to nešto što moram vidjeti 

prije nego što umrem. A i morao sam ubiti sat vremena. 

Kako se pokazalo, Kuća slavnih bila je tek malo više od oskudne 

zbirke starih fotografija i suvenira izloženih u prizemlju uredske 

4

nAjPAMetnijeG je čOvjeKA teŠKO nAĆi 

zgrade najvećeg proizvođača šipka za utege u zemlji. U muzejskom 

smislu, bila je sranje. No ondje sam prvi put vidio crnobijelu fotografiju 

Joea Greensteina, »Moćnog Atoma«, nabijenog, metar i šezdeset 

pet centimetara visokog snagatora židovskoameričkog podrijetla koji 

je nadimak zaradio 1920ih zubima lomeći novčiće napola, ležeći na 

čavlima dok mu na prsima svira četrnaestočlani dixieland orkestar i 

sličnim nadahnjujućim junaštvima. Jednom je promijenio sve četiri 

automobilske gume bez ikakvog alata. Natpis uz fotografiju Greensteina 

je proglasio »najjačim čovjekom na svijetu«. 

Promatrajući tu fotografiju, pomislio sam kako bi bilo prilično 

zanimljivo kad bi najjači čovjek na svijetu upoznao najpametnijeg 

čov jeka na svijetu. Moćni Atom i Einstein u zagrljaju: epski spoj 

snage i uma. Ili barem dobra fotografija da je objesim iznad pisaćeg 

stola. Zapitao sam se je li ikad snimljena. Vrativši se kući, malo sam 

pretražio internet. Najjačeg je čovjeka na svijetu bilo prilično lako 

naći. Zvao se Mariusz Pudzianowski, živio je u Białi Rawskoj, u 

Poljskoj, i mrtvim je dizanjem mogao podignuti četiristo devetnaest 

kilograma (tridesetak mojih nećakinja). 

Najpametnijoj osobi na svijetu, međutim, nije bilo tako lako 

ući u trag. Ukucao sam »najviši IQ«, »prvak u inteligenciji«, »najpametniji 

na svijetu«. Saznao sam da u New York Cityju postoji 

netko s kvocijentom inteligencije od dvjesto dvadeset osam, a u 

Mađarskoj šahist koji je jednom igrao pedeset dvije slijepe simultanke1 

. Neka je Indijka mogla za pedeset sekunda izračunati dvadeset 

treći korijen iz dvjestoznamenkastog broja, a netko je treći, 

pak, znao složiti četverodimenzionalnu Rubikovu kocku, što god to 

bilo. Dakako, bilo je tu i mnogo očitijih kandidata poput Stephena 

Hawkinga. Snagu mozga znatno je teže izmjeriti od snage mišića. 

Pretražujući internet, međutim, nabasao sam na zanimljivog 

kandidata koji možda nije bio najpametnija osoba na svijetu, no 

svakako je bio neka vrsta čudnoga genija. Zvao se Ben Pridmore 

i mogao je u jednom satu zapamtiti točan redoslijed 1528 prema 

slučaju odabranih brojaka i — da zadivi one humanistički nastrojene 

1 Slijepi šah oblik je šaha u kojemu igrači ne vide i ne dodiruju figure. (Op. prev.) 

5


među nama — bilo koju pjesmu koju bi mu dali. Bio je aktualni 

prvak svijeta u pamćenju. 

Idućih nekoliko dana misli su mi se stalno vraćale na Bena Pridmorea. 

Moje je pamćenje, ako pretpostavimo najbolje, bilo prosječno. 

Redovito sam, između ostaloga, zaboravljao: gdje sam ostavio ključeve 

auta (štoviše, gdje sam parkirao), izvaditi jelo iz pećnice, da se kaže 

»jer«, a ne »jel«, nadnevak rođendana svoje djevojke, naše godišnjice, 

Valentinovo, niska podrumska vrata u roditeljskoj kući (jao!), telefonske 

brojeve prijatelja, zašto sam upravo otvorio hladnjak, napuniti mobitel, 

ime predstojnika ureda predsjednika Busha, redoslijed odmorišta 

na autocesti New Jersey Turnpike, koje su godine Redskinsi posljednji 

put osvojili Super Bowl, spustiti dasku na školjci itd. 

Ben Pridmore mogao je, nasuprot tomu, za trideset dvije sekunde 

zapamtiti poredak igraćih karata u promiješanom špilu. Za 

pet je minuta mogao trajno u pamćenje pohraniti što se zbilo na 

devedeset šest različitih povijesnih datuma. Čovjek je znao pedeset 

tisuća znamenaka broja pi. Ta tko mu ne bi zavidio? Jednom sam 

pročitao da prosječna osoba protrati četrdesetak dana na godinu 

nadoknađujući sve ono što je zaboravila. Zanemarimo li na trenutak 

da je bio privremeno nezaposlen, za što je sve još bio sposoban? 

Čini se da je svakog dana sve više toga što trebamo zapamtiti: 

više imena, više lozinka, više sastanaka. S pamćenjem poput Benova, 

zamišljao sam, kakvoća života bila bi drukčija — i bolja. Društvo nas 

stalno zasipa novim obavijestima, a naši mozgovi uhvate tek pokoju. 

Većinom na jedno uho uđu i na drugo iziđu. Kad bi smisao čitanja 

bio samo u zadržavanju znanja, bila bi to vjerojatno najneučinkovitija 

aktivnost kojom se bavim. Ima dana kad neku knjigu čitam po 

petšest sati i na kraju se samo maglovito sjećam što sam pročitao. 

Sve te činjenice i anegdote, čak i štivo dovoljno zanimljivo da je 

vrijedno podcrtavanja, obično me se nakratko dojme, a onda ispare 

tko zna kamo. Na polici imam knjiga za koje se čak ne mogu sjetiti 

ni jesam li ih pročitao. 

Kako bi bilo imati sve to, inače izgubljeno, znanje u malom 

prstu? Nisam se mogao oteti dojmu da bi me to učinilo uvjerljivijim, 

samopouzdanijim i, u nekom temeljnom smislu, pametnijim. Svakako 

6


bih bio bolji novinar, prijatelj i mladić. Ali i više od toga, zamišljao 

sam. S pamćenjem poput Benova bio bih u cijelosti savjesniji, možda 

čak mudriji. Pretpostavimo li da je iskustvo zbroj svih naših sjećanja, 

a mudrost zbroj svih iskustava, kad bih imao bolje pamćenje, ne bih 

znao više samo o svijetu nego i o sebi. Ipak, ponešto je tog nesnosnog 

zaboravljanja zacijelo zdravo i nužno. Da nisam u zaborav potisnuo 

brojne gluposti koje sam bio učinio u životu, sada bih vjerojatno bio 

nepodnošljivo neurotičan. Samo, koliko je vrijednih zamisli izmaknulo 

promišljanju, koliko je zaključaka izostalo zbog nedostataka 

mojega pamćenja? 

U mislima sam se neprestano vraćao izjavi Bena Pridmorea u 

nekom novinskom intervjuu koja me navela da se zapitam koliko 

se zapravo moje i njegovo pamćenje razlikuju. »Sve je stvar tehnike 

i razumijevanja kako pamćenje funkcionira«, rekao je reporteru. 

»Vjerujte mi, svatko bi to mogao.« 

Nekoliko tjedana nakon posjeta Kući slavnih dizača utega, stajao 

sam u stražnjim redovima publike na devetnaestom katu sjedišta 

tvrtke Con Edison blizu Union Squarea na Manhattanu. Gledao 

sam američko prvenstvo u pamćenju 2005. Potaknut divljenjem 

Benu Pridmoreu, došao sam tamo kako bih napisao kratak tekst za 

časopis Slate o događaju koji sam zamišljao kao Super Bowl velikih 

genijalaca. 

Prizor koji me dočekao nije se, međutim, baš mogao opisati kao 

sudar titana: hrpa tipova (i nekolicina dama), vrlo raznolikih godina 

i higijenskih navika, revno je proučavala stranice pune brojeva i duge 

popise riječi. Sami su sebe zvali »mentalnim atletima«. 

Bilo je pet disciplina. Natjecatelji su najprije morali napamet 

naučiti neobjavljenu pjesmu od pedeset stihova, naslovljenu Moja 

tapiserija. Zatim su im dali petnaest minuta da zapamte što više od 

devedeset devet fotografija lica ljudi sparenih s imenima i prezimenima. 

Onda su dobili još petnaest minuta da zapamte popis od tri 

stotine nasumce odabranih riječi, pet minuta da zapamte stranicu s 

tisuću nasumce odabranih brojaka (dvadeset pet redaka, četrdeset 

znamenaka u redu) i još pet minuta da zapamte redoslijed karata u 

7


promiješanom špilu. Među natjecateljima su sjedila dva od trideset 

šest velemajstora pamćenja — što je naslov koji se stječe pamćenjem 

niza od tisuću prema slučaju ispisanih znamenaka za manje od 

jednog sata, točnog poretka karata u deset promiješanih špilova u 

jednakom vremenu i redoslijeda karata u jednom promiješanom špilu 

u manje od dvije minute. 

Premda se na prvi pogled ti pothvati mogu doimati kao tek 

malo naprednije štreberske fore za zabave, dakle u osnovi beskorisne 

i možda pomalo vrijedne samilosti, ono što sam otkrio razgovarajući 

s natjecateljima bilo je kudikamo ozbiljnije, priča koja me natjerala 

da preispitam granice vlastita uma i bîti svojega školovanja. 

Upitao sam Eda Cookea, mladog velemajstora iz Engleske kojemu 

je američko natjecanje bilo proljetni trening za svjetsko prvenstvo 

koje se održavalo tog ljeta (kako nije Amerikanac, rezultat mu se nije 

mogao bodovati u američkom natjecanju), kad je prvi put spoznao 

da je genijalac. 

»Ma, nisam ja genijalac«, rekao je, smijuljeći se. 

»Fotografsko pamćenje?« upitah. 

Opet se tiho nasmijao. »Fotografsko je pamćenje odvratan 

mit«, rekao je. »Ne postoji. Zapravo, moje je pamćenje prilično 

prosječno. Svi mi ovdje imamo prosječno pamćenje.« 

To mi je bilo teško pomiriti s tim što sam upravo čuo kako 

recitira dvjesto pedeset dvije nasumce odabrane brojke s takvom 

lakoćom kao da je riječ o njegovu telefonskom broju. 

»Morate razumjeti da je čak i prosječno pamćenje vrlo moćno 

rabite li ga pravilno«, rekao je. Ed je imao četvrtasto lice i kestenjastu 

kovrčavu čupu do ramena te ste ga mogli svrstati među natjecatelje 

najmanje opterećene njegovanjem izgleda. Nosio je odijelo s 

labavo zategnutom kravatom i, u potpunom neskladu s tim, japanke 

sa zastavom Ujedinjenog Kraljevstva. Imao je dvadeset četiri godine, 

a držao se kao da je trostruko stariji. Šepao je, oslanjajući se na štap 

— »pobjedonosni rekvizit«, kako je rekao — jer ga je na to prisilila 

nedavna bolna recidiva kroničnoga mladenačkog artritisa. On 

i ostali mentalni atleti koje sam upoznao uporno su tvrdili, poput 

Bena Pridmorea u intervjuu, da to što oni mogu može svatko. Samo 

8


valja naučiti »razmišljati na pamtljivije načine«, služeći se »izvanredno 

jednostavnom« mnemotehnikom starom dva i pol tisućljeća, 

poznatijom kao »memorijska palača« koju je, među ruševinama 

velike gozbene dvorane, navodno izumio Simonid s Keja. 

Tehnike memorijske palače — poznate još i kao metoda putovanja 

ili metoda mjesta, a u širem smislu kao ars memorativa ili 

»umijeće pamćenja« — nizom su pravila i priručnika unaprijedili i 

usustavili Rimljani poput Cicerona i Kvintilijana, a procvat su doživjele 

u srednjem vijeku jer su pobožni s pomoću njih mogli zapamtiti 

sve, od propovijedi i molitva do kazna koje grešnike čekaju u paklu. 

Bile su to iste tehnike s pomoću kojih su rimski senatori navodno 

pamtili svoje govore, atenski državnik Temistoklo navodno zapamtio 

imena dvadeset tisuća Atenjana, a srednjovjekovni učenjaci pamtili 

cijele knjige. 

Ed mi je objasnio da natjecatelji sebe doživljavaju kao »sudionike 

amaterskoga istraživačkog programa« kojemu je svrha oživjeti 

davno izgubljenu tradiciju vježbanja pamćenja, nestalu prije mnogo 

stoljeća. Nekoć je pamćenje, tvrdi Ed, značilo sve. Uvježbano pamćenje 

nije bilo samo praktičan alat, nego temeljno obilježje svakoga 

blistavog uma. Štoviše, razvijanje pamćenja smatralo se oblikom 

jačanja karaktera, načinom razvitka mudrosti, u onom vremenu 

vrline bez premca, a time i etičnosti. Prema tom shvaćanju, samo 

su se zapamćivanjem zamisli istinski mogle utkati u nečiju psihu, 

a njihove vrijednosti prihvatiti. Tehnike nisu postojale samo radi 

pamćenja beskorisnih podataka, poput špilova igraćih karata, nego 

i kako bi se u mozak usjekli temeljni spisi i ideje vodilje. 

Onda se, međutim, u 15. stoljeću, pojavio Gutenberg i knjige 

pretvorio u robu masovne proizvodnje, pa naposljetku više nije bilo 

važno pamtiti ono što je tiskana stranica mogla upamtiti umjesto 

vas. Tehnike pamćenja, svojedobno uporište klasične i srednjovjekovne 

kulture, pomiješale su se s okultnim i ezoteričnim hermetičkim 

tradicijama renesanse, a do devetnaestog su stoljeća prognane 

među cirkuske sporedne točke i u petparačke priručnike samopomoći. 

Oživjele su tek posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća radi 

ovog neobičnoga i jedinstvenog natjecanja. 

9


Predvodnik tog preporoda u vježbanju pamćenja ulickani je 

šezdesetsedmogodišnji britanski pedagog i samoprozvani duhovni 

učitelj Tony Buzan koji tvrdi da posjeduje najveći »stvaralački 

koe ficijent« na svijetu. Kad sam ga upoznao, u kafiću zgrade Con 

Edisona, bio je odjeven u tamnomodro odijelo s pet golemih gumba 

sa zlatnim rubom i košulju s ruskom kragnom, također s krupnim 

gumbom na grlu zbog čega je odavao dojam istočnjačkog svećenika. 

Rever mu je krasio broš u obliku živčane stanice. Na satu je imao reprodukciju 

Dalijeve Postojanosti pamćenja (one slike na kojoj džepni 

satovi kao da cure). Natjecatelje je zvao »ratnicima uma«. 

Buzanovo je lice, okruženo sijedom kosom, izgledalo desetak 

godina starije, no ostatak bi pristajao kakvu tridesetogodišnjaku. 

Ispričao mi je da svakog jutra vesla na Temzi između šest i deset 

kilometara i nastoji jesti obilje »za mozak blagodatnog« povrća i 

ribe. »Jedite lošu hranu i imat ćete loš mozak. Jedite zdravo i mozak 

će vam biti zdrav«, kazao je. 

Dok je hodao, činilo se da podom klizi poput hokejske pločice 

(posljedica je to, rekao mi je poslije, četrdesetogodišnje primjene 

Alexanderove tehnike). Točnost kojom je gestikulirao kad je govorio 

bila je tako uglađena i odmjerena da je samo mogla biti uvježbana 

ispred zrcala. Glavnu je misao često naglašavao naglim pružanjem 

kažiprsta iz stisnute šake. 

Svjetsko prvenstvo u pamćenju Buzan je pokrenuo 1991. 

Otada je utemeljio nacionalna prvenstva u više od desetak zemalja, 

od Kine preko Južnoafričke Republike do Meksika. Kaže kako od 

1970ih s misionarskim žarom ulaže napore da te tehnike pamćenja 

uvede u škole diljem svijeta. Naziva to »svjetskom revolucijom u 

školovanju s težištem na učenju kako učiti«. Usput je zgrnuo pravo 

malo bogatstvo. (Prema novinskim napisima, Michael Jackson ubrzo 

je prije smrti za Buzanove usluge unapređenja uma nabio račun 

od 343 000 američkih dolara) 

Buzan smatra da škole posve pogrešno pristupaju učenju. U 

učeničke glave ulijevaju goleme količine podataka, no ne uče ih 

kako će ih zadržati. Pamćenje je na lošem glasu kao mehanički 

način zadržavanja činjenica upravo onoliko dugo koliko treba da 

10


bi se položio idući ispit. No zlo nije u pamćenju, smatra, nego u 

tradiciji dosadnog učenja napamet koja je pokvarila zapadnjačko 

školstvo. »Tijekom posljednjeg stoljeća pamćenje pogrešno definiramo, 

ne razumijemo ga u potpunosti, neprikladno ga primjenjujemo 

i osuđujemo ga jer ne djeluje i ne godi nam«, tvrdi Buzan. »Ako je 

mehaničko učenje urezivanje tragova u mozgove grubom silom ponavljanja, 

tj. starom metodom ›bubanja za ispit‹, onda se može reći 

da je umijeće pamćenja otmjeniji način zapamćivanja potpomognut 

tehnikom. Brže je, manje zamorno i utiskuje dugovječnija sjećanja« 

rekao je Buzan. 

»Mozak je poput mišića«, a vježbanje pamćenja oblik je mentalnog 

treninga. S vremenom, poput svake vrste vježbe, dovede mozak 

u bolju formu, učini ga bržim i bistrijim. Korijeni te zamisli u 

samim su počecima vježbanja pamćenja. Rimski su govornici tvrdili 

da je umijeće pamćenja — pravilno čuvanje i organiziranje znanja — 

glavno oruđe za pronalaženje novih zamisli. Danas o blagodatima 

»mentalnog treninga« maštaju najširi slojevi. Teretane za mozak i 

memorijski kampovi sve su omiljenije pomodnosti, a industrija softvera 

za vježbanje mozga zaradila je 2008. godine dvjesto šezdeset 

pet milijuna dolara, dijelom svakako i zbog istraživanja koja pokazuju 

da vremešne osobe koje um održavaju aktivnim rješavajući križaljke 

i igrajući šah mogu spriječiti pojavu Alzheimerove bolesti i progresivne 

demencije, no ponajprije zbog snažne bojazni »baby boom« 

naraštaja da im pod stare dane neće sve biti na broju. No dok iza 

koristi od aktivnog mozga u obrani od demencije stoji mnoštvo pouzdanih 

znanstvenih istraživanja, Buzanove bi krajnosti o popratnim 

učincima »moždanog vježbanja« morale pobuditi, u najmanju ruku, 

umjerenu sumnjičavost. Ipak, rezultatima se teško moglo prigovoriti. 

Upravo sam gledao četrdesetsedmogodišnjeg natjecatelja kako 

naizust izgovara stotinu nasumce odabranih riječi koje je naučio 

nekoliko minuta prije. 

Buzan me je zdušno nastojao uvjeriti da je njegovo vlastito 

pamćenje iz godine u godinu sve bolje, premda stari. »Ljudi pretpostavljaju 

da je slabljenje pamćenja u ljudi uobičajeno i stoga prirodno«, 

rekao je. »Ali to je pogrešna logika jer normalno ne mora 

11


nužno biti prirodno. Razlog za opažen pad uspješnosti ljudskoga 

pamćenja jest to što mozak zapravo podvrgavamo antiolimpijskom 

treningu. To što činimo mozgu isto je kao da nekoga posjednemo 

da trenira za Olimpijadu i svakoga mu dana damo da popije deset 

limenka piva, popuši pedeset cigareta, vozi na posao i možda 

se jedanput na mjesec upusti u neko žestoko i štetno vježbanje, a 

ostatak vremena provede ispred televizora. I onda se čudimo zašto 

je podbacio na Olimpijadi. Eto, to radimo s pamćenjem.« 

Navaljivao sam da mi otkrije koliko je te tehnike teško naučiti. 

Kako su se natjecatelji pripremali? Za koliko im se vremena pamćenje 

popravilo? Jesu li se služili tim tehnikama u svakidašnjem životu? 

Ako su zbilja bile tako jednostavne i učinkovite kako je tvrdio, kako 

to da dotada nisam za njih čuo? Zašto ih svi ne rabimo? 

»Znaš«, odgovorio je, »umjesto što me ispituješ sve to, jednostavno 

bi trebao probati.« 

»Što, u teoriji, mora učiniti netko poput mene da se pripremi 

za američko prvenstvo u pamćenju«, upitao sam ga. 

»Kako bi osvojio jedno od prvih triju mjesta na američkom 

prvenstvu, bilo bi pametno šest dana u tjednu odvojiti po sat vremena. 

Uložiš li toliko vremena, proći ćeš jako dobro. Da se plasiraš 

na svjetsko prvenstvo, šest mjeseci prije prvenstva morao bi vježbati 

tri do četiri sata na dan. Postane naporno.« 

Nakon tog jutra, dok su natjecatelji pamtili Moju tapiseriju, 

Buzan me odvukao na stranu i stavio mi ruku na rame. 

»Sjećaš li se našega malog razgovora? Razmisli o tome! To bi 

lako mogao biti ti na pozornici, idući američki prvak u pamćenju.« 

Tijekom predaha između pamćenja poezije i discipline s imenima 

i licima, zaputio sam se prema pločniku ispred Con Edisonove 

zgrade bježeći od vlage koja se osjećala kao u svlačionici. Tamo sam 

nabasao na Eda Cookea, engleskog mnemoničara duge kovrčave 

kose koji za sobom vuče štap, i njegova mršava druga, austrijskoga 

velemajstora Lukasa Amsüssa. Motali su cigarete. 

Ed je prošlog proljeća diplomirao psihologiju i filozofiju na 

12


Oxfordu s najvećim pohvalama i istodobno se, kako je rekao, zabavljao 

pisanjem knjige Umijeće introspekcije i doktorata iz kognitivnih 

znanosti na Pariškom sveučilištu gdje je vodio neobično istraživanje 

kojemu je svrha bila »uvjeriti ljude da im se tijelo smanjilo na dese tinu 

svoje normalne veličine«. Radio je također i na otkrivanju nove boje, 

zapravo »ne samo nove boje nego posve novoga načina viđenja boje«. 

Lukas, student prava na Bečkom sveučilištu koji sam sebe promovira 

kao autora kratke brošure Kako biti tri put pametniji od svojeg 

IQ-a, naslonjen na zgradu pokušavao je Edu opravdati svoj jadan 

rezultat u disciplini pamćenja riječi: »Nikad nisam čuo za engleske 

riječi ›zijev‹, ›čir‹ i ›lađa‹«, istaknuo je tvrdim austrijskim naglaskom, 

»i kako onda mogu očekivati da ću ih zapamtiti?« 

Tada su Ed i Lukas bili jedanaesti, odnosno deveti najbolji 

pamtilac na svijetu, jedini velemajstori na prvenstvu i jedini natjecatelji 

koji su se pojavili u odijelu i kravati. Silno su mi željeli (ili bilo 

kome drugome) ispričati kako svoju mnemoničku slavu planiraju 

unovčiti gradnjom »gimnastičke dvorane za pamćenje« koja bi se 

zvala Oksfordska akademija uma. Zamislili su da će pretplatnici — 

uglavnom poslovni ljudi, nadali su se — plaćati za osobne mentalne 

trenere. Kada bi se svijetom pročulo za koristi vježbanja pamćenja, 

novac bi im, maštali su, padao s neba. »Krajnji nam je cilj«, kazao 

je Ed, »ponovno osposobiti zapadnjačko školstvo«. 

»Koje smatramo izopačenim«, dodao je Lukas. 

Ed mi je objasnio da svoje sudjelovanje na natjecanjima u 

pamćenju smatra dijelom svojega pokušaja razotkrivanja tajna ljudskog 

pamćenja. »Mislim da način rada mozga možemo dokučiti 

na dva načina«, rekao je. »Prvi je onaj na koji to čini empirijska 

psihologija — što podrazumijeva opažanje izvana i mjerenje koječega 

na velikom broju ljudi. Drugi način proizlazi iz logike da 

na temelju najboljeg rada nekog sustava možemo steći spoznaje o 

njegovoj konstrukciji. Dakle, ljudsko se pamćenje možda najbolje 

može shvatiti tako da se silnim trudom iz njega pokuša izvući najviše 

— u najboljoj situaciji iz pamćenja bistrih ljudi u uvjetima u 

kojima dobivaju podrobnu i objektivnu povratnu obavijest. To je 

smisao sportskog pamćenja.« 

13


Samo je natjecanje bilo uzbudljivo poput, recimo, ispita na 

fakul tetu. Natjecatelji su nijemo sjedili za stolovima, zureći u listove 

papira i škrabajući odgovore koje su predavali sucima. Poslije svakog 

zadatka suci bi na brzinu izračunali rezultate i prikazali ih na velikom 

ekranu u prednjem dijelu prostorije. Na veliku žalost novinara 

koji su htjeli pisati o nacionalnom prvenstvu u pamćenju, taj je 

»sport« bio lišen svake napetosti, primjerice, napetosti košarkaške 

utakmice ili, barem, natjecanja u sricanju. Kojiput je bilo teško 

razabrati jesu li natjecatelji zadubljeni u misli ili u san. Dobro, bilo 

je tu mnogo napetoga masiranja sljepoočica i živčanoga tapkanja 

stopalom te pokoji poražen pogled u daljinu, no većina se drame 

zbivala u njihovim glavama, nedostupna gledateljima. 

Dok sam tako stajao u stražnjim redovima Con Edisonova 

audi torija, gledajući te navodno normalne ljude kako izvode gotovo 

neshvatljive mentalne akrobacije, u čeonomu mi se režnju iskristalizirala 

misao koja me zabrinula: nisam imao blage veze o tome kako 

radi moje pamćenje. Postoji li uopće takvo područje u prednjem dijelu 

mojega mozga? Pomalo me je preplavio val pitanja, stvari kojima se 

nikad nisam zamarao no koje su se odjednom činile životno važnima. 

Što je točno pamćenje? Kako nastaje? I kako se pohranjuje? Prva 

sam dva i pol desetljeća života proživio s pamćenjem koje je funkcioniralo 

tako glatko da nikad nisam imao povoda zastati i zapitati se 

kako je ustrojeno. A sada, kad sam htio razmisliti o njemu, spoznao 

sam da zapravo uopće nije radilo glatko. U nekim je područjima 

posve zatajivalo, u drugima je, pak, radilo predobro. I imalo je mnogo 

neobjašnjivih mušica. Baš je tog jutra bilo taocem nepodnošljive 

pjesme Britney Spears, prisilivši me da veći dio vožnje podzemnom 

željeznicom pjevušim pjesmice za Hanuku ne bih li je ušutkao. Što 

li je to bilo? Nekoliko dana prije prijatelju sam htio navesti pisca kojega 

vrlo cijenim, no nisam se mogao sjetiti ničega osim prvoga slova 

njegova imena. Kako to? I zbog čega nemam nijednu uspomenu iz 

prvih triju godina života? Zapravo, zašto se ne mogu sjetiti što sam 

doručkovao jučer, a točno se sjećam što sam doručkovao prije četiri 

godine (kukuruzne pahuljice, kavu i bananu), kada su mi rekli da se 

u jedan od »tornjeva blizanaca« upravo zabio avion. I zašto uporno 

zaboravljam po što sam došao u hladnjak? 

14


• • • 

Rastao sam se od prvenstva SADa u pamćenju, nestrpljivo želeći 

saznati kako je Edu i Lukasu to polazilo za rukom. Jesu li oni ipak 

bili izvanredni pojedinci, čuda s dugog repa zvonolike krivulje čovječanstva, 

ili smo iz njihovih sposobnosti svi mogli nešto naučiti? 

Promatrao sam ih sumnjičavo iz istog razloga iz kojega sam bio 

sumnjičav prema Tonyju Buzanu. Svaki samoprozvani guru koji 

je u suvremenom prodavanju magle »samopomoći« zgrnuo malo 

bogatstvo mora u novinaru aktivirati detektor budalaština, a meni 

je Buzan upalio sve moguće lampice. Nisam još bio dovoljno upućen 

u to da bih znao prodaje li maglu ili znanstvene spoznaje, ali 

njegovi su pretjerani slogani — »svjetska revolucija u školovanju!« 

— svakako mirisali na ono prvo. 

Je li zbilja istina da svatko može naučiti brzo pamtiti goleme 

količine podataka? Svatko? Bio sam spreman povjerovati Buzanovim 

riječima da ima tehnika kojima osoba može neznatno unaprijediti 

pamćenje, no nisam mu baš povjerovao (kao ni Edu) kad je rekao 

da bilo tko može naučiti pamtiti cijele špilove igraćih karata ili tisuće 

dvoznamenkastih brojeva. Drugo se objašnjenje jednostavno 

činilo mnogo vjerojatnijim: Ed i njegove kolege posjedovali su nekakav 

čudesan dar, mentalni pandan nogama Usaina Bolta ili visini 

Divovskog Andréa. 

Doista, većina toga što su o poboljšanju pamćenja napisali 

gurui samopomoći ukaljano je opsjenarenjem. Pretražujući police 

s knjigama samopomoći u lokalnoj knjižari, našao sam hrpe knjiga 

koje su ushićeno obećavale da će me naučiti kako »nikad ne zaboraviti 

telefonski broj ili datum« ili »razviti trenutačno sjećanje«. 

Jedna je knjiga čak izričito obećala da će mi pokazati kako rabiti 

»preostalih devedeset posto« mozga, što je jedna od onih otrcanih 

pseudoznanstvenih fraza koja ima smisla otprilike kao da kažete da 

ću naučiti rabiti preostalih devedeset posto ruke. 

Već dugo, međutim, poboljšanje pamćenja istražuju i ljudi koji 

od toga nemaju očite financijske koristi i čiji se nalazi podvrgavaju 

stručnim recenzijama. Psiholozi znanstvenog usmjerenja zanimaju se 

15


za povećanje urođenog kapaciteta pamćenja još otkad je Hermann 

Ebbinghaus 1870ih prvi počeo proučavati pamćenje u laboratoriju. 

Ova knjiga govori o godini koju sam proveo nastojeći unaprijediti 

svoje pamćenje i shvatiti ga — njegove nutarnje procese, što su 

mu prirodni nedostaci, ima li skrivenih mogućnosti. Govori o tome 

kako sam iz prve ruke spoznao da se pamćenje doista može poboljšati, 

u određenim granicama, i da se doista svi možemo okoristiti 

Edovim i Lukasovim vještinama. Govori također i o znanstvenom 

proučavanju ovladavanja vještinama te kako su istraživači koji proučavaju 

prvake u pamćenju spoznali opća načela stjecanja vještina 

— tajne napredovanja u gotovo svemu — opažajući kako mentalni 

atleti treniraju mozak. 

Premda ova knjiga nije zamišljena kao knjiga samopomoći, nadam 

se da ćete, nakon što je pročitate, shvatiti kako vježbati pamćenje 

i kako se mnemotehnike mogu primjenjivati u svakidašnjem životu. 

Te su tehnike začudno bogata i važna baština. Njihova uloga u 

razvitku zapadnjačkog društva jedna je od važnih tema intelektualne 

povijesti o kojoj se malo zna izvan uskih akademskih krugova u 

okviru kojih se istražuje. Mnemotehnički sustavi poput Simonidove 

memorijske palače od antičkog su doba, preko srednjega vijeka i renesanse, 

snažno oblikovali ljudsku spoznaju svijeta. Onda su gotovo 

posve nestali. 

Fiziološki gledano, mi se gotovo ne razlikujemo od svojih predaka 

koji su crtali bizone po zidovima špilje Lascaux u Francuskoj — što 

je jedna od najstarijih do danas sačuvanih kulturnih rukotvorina. 

Mozgovi nam nisu ništa krupniji ni razvijeniji od njihovih. Kad bi 

jedno od njihove djece palo u naručje roditeljima u New Yorku 21. 

stoljeća, vjerojatno bi se razvijalo posve slično svojim vršnjacima. 

Mi se od njih razlikujemo samo po uspomenama. Ne, međutim, 

po uspomenama koje žive u našim mozgovima jer i danas rođeno dijete 

u svijet stupa kao prazna ploča, baš poput djeteta rođenoga prije 

trideset tisuća godina, nego po uspomenama pohranjenima izvan nas 

samih — u knjigama, na fotografijama, u muzejima i, u današnje 

16


vrijeme, u digitalnim medijima. Nekoć davno pamćenje je bilo u temelju 

čitave kulture, no tijekom posljednjih trideset tisućljeća, otkad 

su ljudi počeli slikati svoja sjećanja na špiljske zidove, postupno smo 

svoje prirodno pamćenje nadomjestili golemom nadgradnjom vanjskih 

memorijskih pomagala. U novijem se vremenu taj proces samo 

eksponencijalno ubrzao. Zamislite da se sutra probudite i shvatite da 

je sva tinta na svijetu postala nevidljivom i da su svi bajtovi nestali. 

Svijet bi se istoga trena urušio. Književnost, glazba, pravo, politika, 

znanost, matematika: naša je civilizacija zdanje sazdano od vanjskih 

sjećanja. 

Ako je pamćenje sredstvo kojim čuvamo ono što smatramo 

najvrednijim, onda je također i bolan podsjetnik na našu prolaznost. 

Kad umremo, s nama umiru i naša sjećanja. Zamršenim sustavom 

vanjske memorije koji smo stvorili na neki se način branimo od 

smrtnosti. On nam omogućuje uspješno prenošenje zamisli u vremenu 

i prostoru te rađanje novih zamisli na podlozi starih onoliko 

koliko to nije moguće kad se misao mora prenijeti usmenim putem 

da bi opstala. 

Eksternalizacija pamćenja nije promijenila samo način mišljenja; 

izazvala je i korjenitu promjenu shvaćanja što znači biti inteligentan. 

Osobno je pamćenje obezvrijeđeno. Učenost se iz posjedovanja podataka 

u vlastitu pamćenju preobrazila u znanje o tome kako ih i 

gdje naći u zamršenom svijetu vanjskoga pamćenja. Vrlo je znakovito 

i to što ćete ljude koji još vježbaju pamćenje danas u pravilu naći 

samo na svjetskom prvenstvu u pamćenju i još desetak nacionalnih 

natjecanja u pamćenju koja se održavaju diljem planeta. Nekadašanji 

temelj zapadnjačke kulture danas je, ako pretpostavimo najbolje, neobičnost. 

Kakve je posljedice za nas i naše društvo imao preobražaj 

kulture koja je počivala na osobnim sjećanjima u kulturu utemeljenu 

na sjećanjima pohranjenim izvan mozga? Koristi su neprijeporne. 

Čega smo se, međutim, odrekli? Što to znači da smo izgubili svoje 

pamćenje? 

17

Pročitajte prvo poglavlje - Znanje

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?