Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
24<br />
Feđa Šiširak<br />
TRI STOTINE SEDAMDESET PET<br />
PISAMA IZ 1969<br />
Ljeto skoro da će početi. Ljeta u njihovom gradu su vruća i dosadna.<br />
Ovo što dolazi po svemu sudeći biti će drugačije.<br />
Srećom još uvijek je <strong>pro</strong>ljeće.<br />
Kao i njihovo prvo <strong>pro</strong>ljeće, ovo koje još ni ne slute, posljednje u<br />
njihovom gradu, pozdravili su dugim šetnjama u večernjim satima.<br />
Zagrlili bi se jako, tako jako da bi bili jedno. Biće lju<strong>ba</strong>vi i mašte.<br />
Oduvijek su voljeli grad. On je volio narod, često bi rekao: volim<br />
ljude, ne volim biti s njima, ali volim da su tu, da vidim život. Uprkos<br />
ratu grad i život nisu se puno <strong>pro</strong>mjenili, a narod pak jeste.<br />
Tu noć, u njihovom stanu, zatvoreni u <strong>ba</strong>nji udisali su dim i sušili<br />
suze. Na lavabou je bila kartonska kutija s pismima koja su slali<br />
jedno drugom tokom života. Tokom dvadeset tri duge i tako lijepe<br />
godine. Najveći dio su bila pisma pisana tokom njegovog vojnog<br />
roka. Po jedno pismo, od prvog do posljednjeg dana. A vojni rok je<br />
trajao godinu i deset dana zatvora.<br />
Vruće je. Mali <strong>pro</strong>zor je zatvoren, a roletna spuštena. Niko ne smije<br />
vidjeti svjetlo. Svjetlo je znak života. Znoje se i plaču. Čitaju pisma,<br />
jedno drugom iskreno kao što su ih nekada pisali. Kroz suze, pokoji<br />
osmijeh, često zastanu, sakriju glavu u bedra da uguše jecaj koji ne<br />
smije čuti njihov najmlađi sin. Znaju da ne spava, da ga je strah,<br />
da osluškuje svaki šum i da je spreman da skoči sa <strong>ba</strong>lkona kad<br />
pokucaju na vrata.<br />
Prolaze dani. Pročitana pisma poderu na komadiće, koje onda zapale<br />
i spuste u šolju da dogore. Bespomoćni, ne krijući suze i jad, ipak<br />
se osjećaju bolje nego sinoć. Prazna kutija u lavabou kao loša<br />
uspomena ispunjava njihove poglede. Ozbiljni su. Bol je prerasla u<br />
prkos, pa se osjećaju sigurniji, jači. Vjeruju u sebe. Kao nekada u<br />
partizane. Zasjali su očima.<br />
On izađe iz <strong>ba</strong>nje, u hodniku kroz otvorena vrata pogledom kaže<br />
laku noć najmlađem sinu. U tišini stana, poželi laku noć srednjem<br />
i najstarijem koji su negdje vani, na sigurnom. Iz ormara izvadi<br />
foto albume, čestitke za osmi mart, godišnjice braka i sreće. Knjige<br />
s posvetama, knjige sa slikom Josipa Broza, njen dnevnik, video<br />
snimke novih godina u Neumu, očeve dženaze i dana kada je na<br />
parangal uhvatio malog morskog psa. Ovaj put kartonska kutija je<br />
prepuna.<br />
Ona bi željela da umre. Da se sve ovo završi dok je još uvijek žena,<br />
majka, čovjek. Željela bi da se svijet zaustavi prije nego što se sve<br />
pretvori u stid. Njen svijet. Ne smije. Ne smije zbog njega. Njemu je<br />
život važan i potre<strong>ba</strong>n. Ona je njegov život.<br />
Vrata <strong>ba</strong>nje se otvore. Da bi pobjegla od suza, sebe i njega ona<br />
izađe iz <strong>ba</strong>nje.
Change language