Više od polovice »Sjevernog Psunja – Javorovice - Hrvatske šume

U
unajmljenom taxiju vozim
se venezuelanskim
Andama i uskoro ulazim
u Nacionalni park Sierra
Nevadu. Vozim se na nadmorskoj
visini od kojih 3.000 metara i dolazim
do Lagune Mucubají, najvećeg
glečerskog jezera od kojih 200-tinjak
na ovom području; mjesta
odakle dalje vodi staza do drugog
ne tako velikog jezera Laguna Negra.
Pošto je put relativno uzak i
strm, umjesto autom, nastavljam
pješice (iako se dio može proći i
konjima u pratnji lokalnih indijanaca).
Planinarenje započinjem
kroz gustu maglu iz koje tu i tamo
proviri pokoji žuti cvijet iz srebrne
rozete. To je Espletia schultzii
ili frailejón prema lokalnom nazivu,
biljka koja je ujedno i simbol
ovog područja. Sam naziv dolazi
od riječi fraile što znači svećenik,
a nazvana je prema Španjolcu
kojeg je podsjećala na fratra. Ova
lako prepoznatljiva biljka iz porodice
Asteraceae (glavočike) dominira
ovim pustinjskim dijelom,
pretvarajući ga svojim cvatovima
od rujna do prosinca u pravi šareni
tepih, a stabljika cvata može
doseći i do 2 metra. Sama biljka
ima mesnate listove prekrivene
dlakama, a suhi listovi umjesto da
otpadnu, ostaju prihvaćeni za rozetu
te dodatno izoliraju biljku od
hladnoće i ekstremnih uvjeta koji
ovdje vladaju. Osim toga, neke od
45 vrsta ovog roda proizvode prekrasne
mirise te upotpunjuju cjelokupni
doživljaj. Osim estetskih
vrijednosti, ova biljka ima i ekonomsko
značenje pa se koristi za
zamotavanje maslaca, pa sve do
punjenja madraca.
se najednom pretvara u idiličan
prizor kad se začuje šum potoka
i ugleda mali drveni most što ga
nadvisuje. Kako se približavam laguni,
sve je više potoka, a i sama
staza se sve više počinje spuštati. I
tako šetajući kroz maglu, prolazim
kraj jezera, a da ga nisam ni primijetila.
Tek kako nastavljam put,
uočavam da me putokaz vraća u
smjeru iz kojeg sam i došla. Na
jednom mjestu nalaze se klupe i
ubrzo shvaćam da se zapravo nalaze
na obali. Iako dobro skriveno
u gustoj magli, jezero ostavlja jedinstven
dojam.
Andska flora je idealan
primjer adaptivne radijacije i ne
tako velike raznolikosti. Ovo područje
je prepoznato od strane
mnogih znanstvenika (Stevemark,
Gentry) kao ishodišno mjesto
odakle su se širile nove vrste, te
kao svojevrsno utočište za mnoge
biljne vrste, zahvaljujući velikom
bogatstvu vrsta te brojnim endemima.
Diferencijacija vrsta najvjerojatnije
je započela u planinskoj
šumi koja se nalazi u nižim predjelima
Anda na visini između 1.500
i 2.900 m gdje ujedno dolazi i velik
broj endemskih vrsta. Neke od
njih su Podocarpus pedulifolius,
Vrhove Anda krase gole stijene na
kojima gotovo ništa ne opstaje
ledenjaka
Kako polako nastavljam šetnju,
vegetacija postaje sve bujnija i
travnjake postepeno zamjenjuje
borova šuma koja ovdje, nažalost,
nije autohtona. Borovi su se ovdje
dobro prilagodili i prekrivaju gotovo
cijelo područje oko lagune.
Zbog česte magle, vlaga zraka je
ovdje izrazito velika pa su postali
idealno stanište za razne epifite
kao što su mnoge vrste mahovina
i paprati. One vise sa svih strana
te ostavljaju pomalo misteriozan
dojam. Cijela ta neobična slika
Oreopanax veillonii, Psychotria
aristeguiateae, Lagenanthus
princeps, Delostoma integrifolium
te mnoge vrste bromelija,
paprati i orhideja.
Jezero Laguna Mucubají predstavlja
samo mali dio Nacionalnog
parka i upravo se u njegovoj
blizini nalazi utočište s nekoliko
odraslih jedinki andskog kondora
(Vultur gryphus), ptice koja je jedan
od simbola ovog područja. U
nižim, šumskim dijelovima parka
dolazi i medvjed naočar Tremarctos
ornatus, jedan od najmanjih,
ali i najljepših medvjeda uopće, te
jedini njihov predstavnik u južnoj
Americi. Od ostalih sisavaca, ove
predjele nastanjuju i pume, jaguari,
lisice, majmuni crveni urlikavci,
vjeverice, oposumi, rakuni,
dikobrazi, andske pake..., dok se
od ptica mogu naći crni i smeđi
orlovi, bjeloglavi papagaji, žutokljuni
tukani, te razni kolibrići i
prepelice.
Borova šuma alohtonog podrijetla
stvara pravi tepih od svojih iglica
Broj 111 • ožujak 2006. HRVATSKE ŠUME 21