instrumentalna analiza - Akademija likovnih umjetnosti - Sveučilište ...

6. Rentgensko zračenje
Rentgensko zračenje spada u visokoenergijski dio elektromagnetskog spektra, između UV
zračenja i gama zračenja (slika 2.1.). Glavni izvori rentgenskog zračenja pri analitičkim
metodama za istraživanje umjetničkih objekata mogu bili ili radioaktivan materijal (npr. Am-
241) ili tzv. rentgenska cijev. Danas se kao izvori rentgenskog zračenja u vedini slučajeva ipak
najčešde koriste rentgenske cijevi (slika 6.1.).
Slika 6.1. Shematski prikaz unutrašnjosti rentgenske cijevi. Katoda je žarna nit koji emitira
elektrone uslijed zagrijavanja. Visoki napon (10 – 50 kV) između katode i anode ubrzava
slobodne elektrone prema anodi. Ovisno o aplikaciji, anoda je presvučena različitim
materijalima (Rh, Mb, Ag, W...), koji služe kao meta elektronima. Pri sudaru ubrzanih
elektrona i mete nastaje rentgensko zračenje, koje izlazi kroz bočni prozor rentgenske cijevi.
U unutrašnjosti cijevi mora biti vakuum. Rentgenske zrake izlaze kroz bočni prozor
rentgenske cijevi kroz tanki prozor od berilija. [2] VAŽNO: Nikada se ne smije dirati berilijev
prozor kako ne bi puknuo. Osim toga, berilij je toksičan.
Nastanak primarnog snopa (kod rentgenske cijevi) rezultat je dvaju mehanizama:
a) naglo usporavanje ubrzanih nabijenih čestica (elektrona)
b) skokovi unutar elektronskih nivoa atoma
Elektronski sudari s atomima mete i naglo usporavanje elektrona rezultiraju kontinuiranim
djelom konačnog spektra (tzv. kočiono zračenje – Bremsstrahlung). Sudar upadnih elektrona
s elektronima atoma mete rezultira tzv. karakterističnim zračenjem i linijskim djelom spektra
(oštri dio spektra, tj. “karakteristične” linije).
24