Razvoj notnog pisma - Vrhbosanska nadbiskupija

Razvoj notnog pisma
Teško je u malo riječi
reći koliko je
Katolička Crkva
ukorijenjena i srasla s
europskom kulturom i
civilizacijom. Koliko je
samo imala utjecaja na
području arhitekture, likovne
Piše: Marko Stanušić umjetnosti, a isto tako u razvoju
glazbene umjetnosti… Pokušati to nijekati znači
potkopati temelje na kojem je europska kultura i
civilizacija građena... Kako bi Rim izgledao kada bi
npr. iz njega izbacili Vatikan, baziliku sv. Petra i Pavla,
ostale rimske bazilike, crkve, vatikanske
muzeje… Ili kada bi uklonili osam stoljetni simbol
Pariza: katedralu Notre-Dame…, ili, kako bi gradovi
Köln, Beč, Prag, Zagreb… izgledali bez svoje
katedrale… Ili na području glazbene umjetnosti: što
bi od glazbe ostalo zapisano da nije Katolička Crkva,
glazbeno blago koji je ljudski genij nadahnut odozgor
kroz stoljeća stvarao, sve to brižno njegovala i
zapisala… Listajući udžbenike glazbene kulture
koji su na prostorima bivše, pa i ove današnje države
izdani, više je nego očito da je taj utjecaj i zasluga
Katoličke Crkve u razvoju notnog pisma sustavno
______________________________________
nijekan. Nigdje nisam našao podatak da je Guido
d’Arezzo, koji je zaslužan za tzv. solmizaciju zapravo
bio redovnik: benediktinac. Katolička Crkva je dala
svoj neizbrisivi pečat europskoj kulturi i civilizaciji,
ma koliko se neki trudili da tu činjenicu niječu…
Osjećam potrebu o tome koju riječ progovoriti.
Dug je bio razvojni put neumskog notnog
pisma kojega danas poznajemo. Stari Grci su imali
svoj vlastiti sistem notacije, i to alfabetske. U starom
vijeku, po uzoru na starogrčku glazbenu praksu,
zborovođa je davao određene znakove dizanjem i
spuštanjem ruku (tzv. cheironomija: heir – ruka i
nemein – upravljati, voditi) i time označavao dizanje i
spuštanje melodijske linije. Naravno, tu se ne može
govoriti o točnijem fiksiranju intervala.
Budući da do IX. stoljeća nije bilo notacije,
sav repertoar gregorijanskog korala se učio napamet.
Iskusnom pjevaču bilo je potrebno oko 10 godina da
nauči sav gregorijanski repertoar. Teoretičar Izidor iz
Seville u VII. stoljeću također svjedoči u svom
poznatom djelu Originum sive etymologiarum…da
«tonovi, ukoliko ih ne zapamtimo, propadaju, jer
se ne mogu zapisivati». 1 Gregorijanski se repertoar
iz stoljeća u stoljeće sve više povećavao, stoga se
osjećala velika potreba izuma notnog pisma. Neume
su bile prvi pismeni znakovi za bilježenje tonova
(grčki neuma - znak). Otkriveni kodeksi iz IX. stoljeća
(benediktinski samostan St. Gallen, Švicarska) imaju
već lijepo oblikovane neume u višestrukim oblicima.
Po svoj prilici neume su nastale od latinskih naglasaka
acutus (/) za visoki ton iz kojeg je nastala virga, i
gravis (\) za duboki ton iz kojeg je nastao punctum (.)
i tractulus (-). Spajanjem acutusa i gravisa nastao je
circumflexus (∧, odnosno ∨).
Dva su razdoblja u razvoju neumatskog
pisma. U prvom se upotrebljavaju znaci bez crta, a u
drugom znaci s crtama. Neumskim znakovima bez crta
nije se moglo bilježiti visinu tona. Ti su znakovi više
upućivali na konture melodijskog kretanja, te
pjevačima, koji su melodiju već znali služili kao
podsjetnik Uvođenjem tzv. dijastematske notacije (grč.
diastema: vještina prikazivanja intervala): neume, koje
su se uvijek upisivale iznad teksta tj. na praznom
prostoru čas na višim, čas na nižim mjestima, još je
preciznije određivalo tok melodijske linije, ali ni ona
nije mogla točno odrediti interval. Prava prekretnica u
razvoju notacije nastala je početkom XI. stoljeća
uvođenjem prve crte, koja je bila obojena crvenom
bojom i na njoj se bilježio ton f. Tako su se mogla
točno fiksirati tri tona: jedan na crti, drugi ispod i treći
iznad crte. Kasnije je dodana još jedna crta žute boje
Magnificat - god. IV. br. 7 / 2010. ________________________________________
11

Guido d’Arezzo i njegov učenik biskup
Teodal za monokordom
koja je označavala ton c, a nedugo zatim između te
dvije crte dodana je i treća crta crne boje koja je
označavala ton a. Na početku crte stajalo je određeno
slovo, odnosno naziv tona koji se na njoj nalazio. Iz
tih slova (F, C) razvili su se prvi ključevi. Daljnji, vrlo
važni korak u razvoju notacije učinio je benediktinac
Guido d’Arezzo (oko 995.-1050.), glasoviti
srednjovjekovni teoretičar i reformator glazbene
pedagogije. Dugo se držalo da je bio Talijan, međutim,
u novije vrijeme sve su opravdanije sumnje u njegovo
talijansko podrijetlo. Arezzovo ime nije povezano uz
grad u kome se rodio, već uz onaj u kome je kao
redovnik živio. Mnogi stručnjaci smatraju da je rođen
u okolici Pariza. 2 Glazbenu naobrazbu stekao je u
samostanu Pomposi kraj Ferrare, a oko 1025. god.
odlazi u benediktinski samostan u Arezzu (Italija,
Toscana). U katedralnoj školi u Arezzu dugo godina
je podučavao pjevanje i glazbenu teoriju. Njega kao
praktičnog glazbenika nije zadovoljavalo suho
teoritiziranje njegovih suvremenika koji su se oslanjali
na djela rimskog filozofa, matematičara i glazbenog
pisca Boethiusa (oko 475.-524.). Uviđajući duboki jaz
između teorije i prakse, koji je dugo vremena vladao u
srednjem vijeku, napisao je jednom: «Boecijeva djela
ne donose koristi pjevaču, već samo filozofu». Svoje
učenike želio je naučiti «s lista», odnosno kako
Talijani kažu «a prima vista» (na prvi pogled) pjevati
po notama. Sâm je o sebi pričao da ga ništa nije moglo
toliko uznemiriti kao loše pjevanje. «Vi morate znati
razlikovati cijeli stepen od polustepena. Gledajte
razmak između mog lakta i ručnog zgloba veći je od
razmaka između ručnog zgloba i prstnih zglobova.
Ako te razlike vidite, morate naučiti da slušate
razmake među tonovima»! Tim riječima se obraćao
svojim učenicima upotrijebivši znakove na ruci da
zorno prikaže intervale. Njegova je zasluga što je
definitivno odredio položaj neuma na sistemu od četiri
crte, odnosno u prazninama između crta, poštujući
sustav tercnih razmaka i time je dokrajčio
neosnovanost, nestalnost i neusklađenost, koja se
u dotadašnjoj notaciji javljala. Četiri crte su u notnom
sistemu bile dovoljne za zapisivanje koralnih melodija.
Po potrebi (ako je melodija bujnija), dodaje se još
jedna pomoćna crta ispod i iznad crtovlja. Guido je
razdijelio tonski sustav u tzv. «heksakorde»
(šestotonski sustav) i odredio šestotonsku ljestvicu na
osnovnom tonu c. Pomicanjem osnovnog tona dobio je
sve ostale ljestvice na taj način da polustepeni razmak
uvijek bude između trećeg i četvrtog stupnja (mi-fa).
Nazive tonova (po njima je nastala tzv. solmizacija)
odredio je po početnim stihovima himna Pavla đakona
u čast sv. Ivanu Krstitelju. Sve do 15 stoljeća sv. Ivan
Krstitelj je bio zaštitnik glazbe (pjevača), čiji je otac
Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj poklik
«Benedictus». 3 U tom himnu melodija svakog novog
stiha počinje za jedan ton više od prijašnjeg, a između
trećeg i četvrtog stiha (mi-fa) je polustepenski razmak.
Tekst tog himna ovako glasi:
Ut quéant láxis
Re-sonáre fíbris
Mí-ra gestórum
Fá-muli tuórum,
Sól-ve pollúti,
Lá-bii reátum,
S-áncte I-oánnes.
Prijevod teksta ovako bi glasio: «Da uzmognu
učenici tvoji glasno pjevati o čudesima tvojih djela,
očisti im usne i grlo od svakog zla, sveti Ivane». Zbog
praktičnih razloga prvi ton ut je u XVII. st. (osim u
Francuskoj) zamijenjen u naziv do, a peti ton sol u so.
Sedmi ton ljestvice dobio je naziv si u XVI. st. (kasnije
ti), a nastao je udruživanjem početnih slova imena
zaštitnika crkvene glazbe S-áncte I-oánnes.
12 ______________________________________ Magnificat - god. IV. br. 7 / 2010. ________________________________________

Ovi Guidovi nazivi tonova – ut (do), re, mi, fa, sol
(so) la, si (ti) – zovu se zajedničkim nazivom
solmizacija. Tako je pjevačima omogućio da svaku
melodiju mogu bez dugotrajnog učenja točno
otpjevati. Guido je tvrdio, da sa ovim sustavom
solmizacije pjevač može za pet mjeseci više naučiti
nego prije za deset godina. Kad je glas o njegovu
učenju i uspjesima stigao do Rima, oko 1027. god.
pozvao ga je papa Ivan XIX. da pred njim izloži svoju
teoriju. Prema predaji, papa je bio oduševljen
Guidovim sustavom, te je mogao u kratkom vremenu
bilo koji, njemu nepoznat zapisani napjev naučiti
pjevati. Taj način podučavanja u pjevanju danas je
poznat pod imenom solfeggio. Koralni se napjevi još i
danas bilježe i izvode u kvadratnoj notaciji i notnom
sistemu na 4 crte, kako je to uveo Guido d’Arezzo. U
XII. st. ukrašavanjem i stilizacijom početnih slova
(inicijala) G i F, razvili su se današnji oblici G i F
ključeva.
Razvoj crtovlja uvjetovao je i razvoj vanjskog
oblika notnih znakova u dva smjera: u oblik kvadrata
(romanski) i u oblik romba (gotički). Znakovi
kvadratnog neumatskog pisma kasnije su poslužili kao
osnova tzv. menzuralnoj (lat. mensura – mjera)
notaciji u kojoj je notni znak označavao kao i danas
ne samo visinu tona već i njegovo trajanje.
____________________________
1
«Nisi enim ab homine memoria teneantur soni, pereunt,
quia scribi non possunt» (De Musica, u: Etymologiarum 3,
15; PL 82, str. 163).
2
Usp. Josip Andreis, Povijest glazbe, knjiga prva, Liber
Mladost, Zagreb, 1975., str. 103.
3
Od 15. stoljeća za zaštitnicu crkvene glazbe počela se
slaviti sv. Cecilija, djevica i mučenica (3. st.).
_____________________________________
Magnificat - god. IV. br. 7 / 2010. ________________________________________
13