Fojnička škrinja broj 13 - Samostan Fojnica

HRVATSKO 

KATOLIČKO 

PROSVJETNO 

DRUŠTVO 

RODOLJUB 

F O J N I C A 

Broj 13 

studeni/prosinac 2011. 

cijena 2 KM 

ISSN 1986-5929 

9 

771986 592001

POZDRAVNA RIJEČ 

FOJNIČKAŠKRINJA 

Poštovani čitatelji "Škrinje" koristim 

prigodu u ovom broju da Vas pozdravim 

u ime HKPD ''Rodoljub''. Započevši 

funkciju predsjednice otvorio mi se 

novi put suradnje sa ovim časopisom i 

moram reći da mi je izuzetna čast što 

naše društvo na ovakav način ima priliku 

biti tu za Fojničane u Fojnici, kao i 

one koji su zbog raznih razloga napustili 

rodni kraj. 

Hrvatsko katoličko prosvjetno društvo 

"Rodoljub" osnovao je fra Alojzija 

Cvitanović. Pravila Društva usvojena su 

1906. godine u Fojnici, a izmjenjena i 

odobrena 18. rujna 1931., kao i 22. srpnja 

1942., te 20. veljače 2004. godine. 

Svrha utemeljenja Drušva je kulturno, 

prosvjetno, zabavno i gospodarsko jačanje, 

te socijalno podizanje hrvatskog 

naroda. HKPD ''Rodoljub'' ima prilično 

velik broj članova od svog ponovnog 

poslijeratnog osnutka 2004. 

godine kao i štovatelja društva. U skladu 

sa svojim kulturološkim značajem za 

stanovništvo ove općine HKPD "Rodoljub" 

u posljednje vrijeme osobito radi 

na povratku prostorija sadašnjeg kina u 

svoje vlasništvo. 

U ovom vremenu medijske eksponiranosti 

svega, željeli bismo što uvjerljivije 

i autentičnije promovirati našu 

kulturu i običaje i kroz ovaj časopis 

uspjeti što više, ponajprije mladih osoba, 

vratiti njihovim korijenima,kako bi 

u svjetlu ubrzane današnjice ipak uspjeli 

sačuvati dragocjenu nit prošlosti. 

Fojnička škrinja postoji već dvije 

godine i zasigurno ne bi bila tako uspješna 

da nam u susret nisu izašli mnogobrojni 

donatori i ljudi dobre volje koji 

su svojim novčanim prilozima doprinosili 

ustrajnosti i mogućnostima našeg 

vjernog uredničkog tima. Ovom prilikom 

željela bih se zahvaliti takvima, jer 

je podrška čitatelja uvijek neprocjenjivo 

bogatstvo i uistinu jaka motivacija 

za realizaciju naših ideja u budućnosti. 

Vrijeme je Došašća. Za nas katolike, 

pronalazak je to novoga puta u svjetlu 

novoga života u Isusu Kristu. I ove godine 

predstavljamo vam se sa uistinu bogatim 

božićnim sadržajima. 

Vjerujem da će se naša uspješna 

suradnja nastaviti, kako u novoj 2012. 

godini tako i narednih godina, te da 

ćemo vremenom sve više napredovati 

u svojoj efikasnosti i dostupnosti kvalitetnih 

informacija upravo vama, čitateljima. 

Neka vas ovo vrijeme iščekivanja 

Kristova dolaska obdari obiljem mira i 

blagoslova kako biste Božić proslavili sa 

svojim najdražima u zdravlju i ljubavi. 

U ime HKPD "Rodoljub" i u svoje 

ime, od srca vam želim sretan Božić, te 

mnogo uspjeha u nadolazećoj 2012. 

godini! 

Viktorija Nendić Kaurinović

UVODNIK 

Dragi naši čitatelji, 

Vi ste sigurno čuli priču kako Djed Mraz živi negdje u Finskoj ili 

Švedskoj, možda na Grenlandu ili čak na Sjevernom polu. Posljednjih 

je decenija uz pomoć markentiških trikova načinio mnogobrojne baze 

diljem naseljenog svijeta u koje svraća krajem stare i početkom Nove 

godine, pa je taj tip definitivno postao najpoznatija osoba na svijetu. 

Pomoć u dijeljenju poklona i veličanju slavlja prolaznosti 

pružaju mu njegovi vilenjaci i leteći irvasi. Kako će se uskoro na nebu 

iznad kuće Djeda Mraza pojaviti Aurora Borealis, a vilenjaci sigurno 

već pakiraju poklone sa našim imenima, želimo vas upozoriti da na 

vrijeme stanete u redove kako sljedeće godine ne biste ostali gladni. 

Naime, naši povjerljivi izvori u Laponiji dojavili su nam skandaloznu 

odluku Ujedinjenog Vijeća Djeda Mrazova koje je za BiH predvidjelo 

jedan kolektivni novogodišnji poklon u vidu nekoliko bilijuna tona 

crnog kruha! 

Istina je da su naši predstavnici u Ujedinjenom Vijeću Djeda 

Mrazova zakasnili na generalnu skupšinu, te su time izgubili 

mogućnost da utječu na konačnu odluku, međutim, imali su priliku 

ublažiti katastrofalne posljedice ove odluke na svečanom domjenku 

koji se održao u večernjim satima u foajeu Ledenog kazališta. Kako su 

gladni i žedni prispjeli za trpezu, nekontrolirano su se natrpali svih 

ponuđenih jela i pića s namjerom da stvore bar minimalne državne 

rezerve. Nažalost, moramo vam saopćiti kako su i te zalihe izgubljene 

za BiH! Ostale su u kanalizacionim odvodima laponske prijestolnice! 

Sreća u nesreći je tek činjenica što naši predstavnici više neće moći 

srati kada se vrate! 

Nadamo se kako vas nismo pretjerano zabrinuli zdravstvenim 

stanjem naših predstavnika u Ujedinjenom Vijeću Djeda Mrazova i da 

ćete lako na sljedećim izborima odabrati nove. Također se nadamo da 

ne jedete previše kruha... 

Sretan Božić, sretnu Novu godinu i 365 nasmijanih dana želi 

vam redakcija Fojničke škrinje, 

urednica 

CIJENE 

REKLAMNOG 

PROSTORA U 

ČASOPISU 

'FOJNIČKA 

ŠKRINJA' 

U BOJI 

- 1/1 stranica 150,00 KM 

- 1/2 " 80,00 KM 

- 1/4 " 40,00 KM 

CRNO- BIJELA 

- 1/1 stranica 100,00 KM 

- 1/2 " 60,00 KM 

- 1/4 " 30,00 KM 

- 1/8 " 20,00 KM 

IZ ŽUPNIH MATICA 

K R Š T E N I 

Leo Tuka 

(Jakov i Andrea, rođ. Šimunić) 

Barbara Oroz 

(Anto i Marinka, rođ. Prskalo) 

Lucija Stanić 

(Nenad i Ljubica, rođ. Rajić) 

Ela Bošnjak 

(Slaviša i Lucija, rođ. Medić) 

Markus Markija 

(Danijel i Helena, rođ. Mijatović) 

Mateo Grubešić 

(Ivica i Josipa, rođ. Bošnjak) 

Ena Jurak 

(Vedran i Helena, rođ. Babić) 

Nika Vukoja 

(Josip i Vlatka, rođ. Lovrić) 

Vedran Gujić 

(Mladen i Marjana, rođ. Kalem) 

Kristijan Golub 

(Goran i Mirjana, rođ. Oroz) 

V J E N Č A N I 

Ivan Rašo i Marjana Davidović 

Jakov Tuka i Andrea Šimunić 

Nenad Stanić i Ljubac Rajić 

Dejan Štrljić i Vesna Remić 

Danijel Okić i Ivana Pecirep 

U M R L I 


listopad/studeni 2011. 

Luca Šendula, 

rođ. Komšić, 1921. 

Branko Bradara, 1957. 

Ana Ćorić, 

rođ. Tolo, 1932. 

Niko Lijak, 1952. 

Ivanka Babić, 

rođ. Lovrić, 1945. 

Ruža Šušnjara, 

rođ. Mlikota, 1951. 

Jozo Marković, 1939. 

Fojnička škrinja, broj 13, studeni/prosinac 2011 . 

izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica 

■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran, 

Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan 

Katavić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić Drmač 

■adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb ■ tel.: 063 369 169 ■e-mail: fojnicka.skrinja@gmail.com ■ 

žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 600 primjeraka ■ tisak: 

"ŠTAMPARIJA FOJNICA" Fojnica 

STUDENI/PROSINAC 2011. BROJ 13 

3

AKTUALNOSTI 


Franjevački samostan i crkva 

proglašeni nacionalnim spomenicima u BiH 

Nikica Vujica 

25. studeni 2011. 

Na 52. sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika 

Bosne i Hercegovine, održanoj od 21. do 23. listopada 2011. godine, 

predsjedavajući Komisije dr. Dubravko Lovrenović i članovi 

Amra Hadžimuhamedović, Ljiljana Ševo, Zeynep 

Ahunbay i Martin Cherry, donijeli su odluke o proglašenju četrnaest 

dobara nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. 

Uz graditeljsku cjelinu Tekija u Živčićima kod Fojnice, na listi 

dobara je i Prirodno graditeljska cjelina crkve Duha Svetoga i 

Franjevačkog samostana u Fojnici, a tu spadaju: Rupnovac sa 

samostanskom kućom i voćnjakom; Lastve i dio Bara; groblje 

Karauša sa kapelicom i kriptom; Brdo Križ sa šumom i voćnjakom; 

mjesto Podkrižem; samostanska crkva, zgrada muzeja i 

samostana. Pokretno blago (muzejski eksponati, stare knjige, 

arhiv, slike) Franjevačkog samostana u Fojnici već je proglašeno 

nacionalnim spomenikom. 

Ovom prigodom želimo još jednom zahvaliti djelatnicima iz 

Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Emiru Softiću 

i Nikolini Stojanović, koji su vrijedno radili na prikupljanju 

materijala za prezentaciju. Zahvaljujemo i Komisiji na čelu 

sa prof. dr. Dubravkom Lovrenovićem, koji su prepoznali vrijednost 

Franjevačkog samostana u Fojnici, te ga proglasili nacionalnim 

dobrom Bosne i Hercegovine. 

U Fojnici obilježena stota godišnjica 

rođenja Fra Nenada Dujića 

Branka Jukić 

24. listopad 2011. 

Misnim slavljem, svečanom akademijom i prigodnim koncertom, 

u Samostanu Duha Svetoga odat je homage fra Nenadu 

Dujiću (1911.-1966.), velikom glazbeniku čije djelo tek treba 

valorizirati na objektivan i temeljit način. Ovaj dogadjaj u fojničkom 

samostanu je početni korak, a uz svesrdnu potporu gvardijana 

fra Nikice Vujice i sve subraće, glavni je inicijator fra 

Franjo Miletić, još uvijek aktivni fratar koji je uz sve redovite 

dužnosti dao sebi u zadatak na svjetlo dana izvući, što je više 

moguće, djelatnost znamenitih franjevaca koji su ili rođeni ili su 

glavninu života i rada proveli u Fojnici. 

"To je najmanji dug koji se može vratiti ljudima koji su u širenje 

kulturnog obzora ne samo fojničkih katolika, utkali darovitost 

od Boga dobijenu, dušu i razbor", rekao je na prigodnoj akademiji 

fra Franjo Miletić, te u sažetom referatu predstavio život 

i stvaralaštvo fra Nenada Dujića kojeg se sjećaju stariji Fojničani 

koji su pjevali u Crkvenom zboru 50-ih godina prošlog stoljeća, 

a kojeg je vodio i za zbor prilagođavao mnoge pjesme, upravo 

fra Nenad. On je skladao duhovnu, instrumentalnu i nešto malo 

svjetovne glazbe. 

"Fra Nenad je živio u vremenu koje mu nije bilo naklonjeno 

(dva puta je zatvaran ispitivan od strane komunističkih službenika), 

ali ostao je zapamćen od svojih studenata, đaka i pjevača, 

kao drag profesor i omiljen zborovođa", zaključio je fra Franjo. 

Profesor glazbe fra Anto Kovačić je na akademiji podvukao 

kako upravo ovaj događaj može biti pokretač glazbenim znanstvenicima 

da se više zainteresiraju za glazbenu ostavštinu fra 

Nenada Dujića. 

Na akademiji je o glazbenom stvaralaštvu franjevaca Bosne 

Srebrene od XVII. do XX. stoljeća govorila i prof. dr. Mirna Marić. 

To je i tema njezine doktorske dizertacije, a u samostanskoj 

je crkvi izrekla jednostavne, lijepe riječi: 

4 BROJ 13 

STUDENI/PROSINAC 2011.


"Fra Nenad je radio i djelovao za narod, kako bi mu susret s 

Bogom, na misi kroz glazbu, bio draži i bliži, a nije razmišljao o 

tomu hoće li njegovo stvaralaštvo ikada dobiti priznanja i 

nagrade." 

Priznanje, pak, od vjerničkog puka (a došli su i Busovljaci jer 

Busovača je rodno mjesto fra Nenadovo) nije izostalo na koncertu 

na kojem su izvedena djela fra Nenada Dujića. Veličanstven 

je doživljaj bio slušati, izdvajamo, Ave Marija – Ti si sunce 

svijeta, u izvedbi zbora Pontanima iz Sarajeva kojim je ravnao 

Ivan Katavić. To se pamti i želi ponovno čuti, kao i recimo 

Rondo za glasovir koji je izvela mr. Marija Marić, ili troglasna 

fuga, na orguljama je bio Damir Iviš. 

Osim njih, autorske skladbe fra Nenada Dujića izveli su još i 

Viteški akordi, studenti Muzičke akademije Sarajevo, kvartet u 

sastavu Sanja Tavić, Anamarija Marić, Amila Muharemović i 

Adrian Ivičević. Četveroglasnu fugu je predstavio mr. Milan 

Lucić, a bilo je dojmljivo i izvođenje skladbe Dušo Kristova što je 

opet maestralno učinio Interreligijski zbor Pontanima. Na misi 

su pjevali još i Mješoviti zbor đaka Franjevačke klasične gimnazije 

Fra Borivoje Piplica Visoko i Veliki zbor Fra Nenad Dujić 

župe Fojnica koji vode s. Simplicija Budimir i Damir Iviš. 

Izuzetno lijep program u povodu obilježavanja stote obljetnice 

rođenja fra Nenada Dujića, zaokružen je otvaranjem aukcijske 

izložbe 25 slika koje je Samostanu Duha Svetoga darovao 

profesor na Saobraćajnom fakultetu u Sarajevu Asad Dž. Nuhanović, 

kao znak zahvale franjevcima koji uvijek nastoje širiti 

mir, dobro i toleranciju, kako je istaknuo sam donator, a što je 

zemlji Bosni i Hercegovini, i danas i te kako potrebno. Slike se, 

naravno, mogu razgledati i kupiti i sljedećih dana, a prihod ide 

za uređenje samostanske umjetničke postavke. 

Gvardijan fra Nikica Vujica posebno zahvaljuje svim donatorima 

(Općina Busovača, Općina Vitez, Općina Fojnica, Pitara 

Glavočević, MIS Stanić, Boreas, Hotel Stari Grad, Pekara 

Cvjetković, Pekara MAK, Igor i Ivana Bošnjak, Slavko Bošnjak, 

Mesnica Šandor, Mesnica Meša, Radio Marija, TV KISS, Asad DŽ. 

Nuhanović, Foto Pavlović, Štamparija Fojnica, Mijat Tuka, Župa 

Uskoplje, Župa Bugojno i Župa Brestovsko) bez kojih ne bi bilo 

moguće ovaj veliki događaj realizirati. 

Prof. dr. Asad DŽ. Nuhanović 

donirao slike samostanu Fojnica 

Nikica Vujica 

Nedavno je u samostanu Fojnica bila promocija doniranog 

postava slika (ukupno dvadesetpet) prof. dr. Asada DŽ. Nuhanovića, 

a danas su te slike predmetom aukcije kojom bi se 

prikupila sredstva za projekt stručnog postava muzeja Samostana 

u Fojnici. 

Asad je sociolog po zanimanju i radi kao profesor na FPN i 

Saobraćajnom fakultetu u Sarajevu. Slikanjem se intenzivnije 

bavi više od dva desetljeća. Svojim slikama je sudjelovao na 

skupnim izložbama više autora u Kraljevu, Sarajevu, Portorožu, 

Beogradu, Konjicu i Ulcinju. Imao je pet samostalnih izložbi u 

Sarajevu, od 1981. do 1993., a 2005. u Vogošći je imao izložbu 

slika "San o Bosni". 

On je slikar impresivnog pejzaža. Svojim slikama izriče 

energične osjećaje realnog podneblja, pa tako poznatoj kamenoj 

ulici nadoda što joj nedostaje, a to je npr. česma, njegov 

najčešći izričaj. Asad svojim pejzažom stvarnom svijetu, koji je 

polazište njegovog slikanja, daje dodatnu ljepotu i plemenitost. 

Istovremenost toploga, energičnoga, ali i hladnoga bude kod 

posmatrača Asadovih slika osjećaj doživljenog vremena kada 

prve zrake sunca prolaze kroz hladnoću u zoru ranog proljeća. 

Slike su izraz Asadove iskonske duhovnosti, i zbog toga njegove 

slike privlače čovjeka. 

Qatar: Međunarodna 

konferencija o dijalogu 

Janjko Ljubos 

U Qataru, u gradu Doha, od 24. do 26. listopada 2011. godine 

održana je međunarodna konferencija o dijalogu, ulozi suvremenih 

medija za pokretanje, postizanje i očuvanje (ne)mira. 

Moderna sredstva društvenog priopćavanja su izuzetno moćna, 

i važno je kojem će smjeru biti okrenuta. Konferenciju je organizirao 

H. E. prof. Ibrahim Saleh Al-Naimi, a sudionici su bili 

gotovo iz cijelog svijeta: Bosna i Hercegovina, Egipat, Brazil, 

Portugal, Njemačka, Austrija, Engleska, USA, Rumunjska, Saudijska 

Arabija, Japan, Jordan, Kuwait, Švicarska, Sudan, Francuska, 

Iran, Engleska, Indija, Španjolska, Bangladeš, Libanon, 

Bahrein, Sudan, Italija, Maroko i Nizozemska. 

Među sudionicima su bili biskupi, rabini, profesori iz različitih 

područja i drugi uglednici iz vjerskog, kulturnog, javnog i 

političkog života. U desetoročlanoj ekipi iz BiH bili su i Senad 

Hadžifejzović, Duška Jurišić, fra Ivo Marković i fra Janko 

Ljubos. Rezultati i smjernice ove konferencije bit će uskoro 

objavljeni, a u planu je da se slična 2012. godine organizira u 

Sarajevu. 

STUDENI/PROSINAC 2011. BROJ 13 

5

AKTUALNOSTI 


FOJNIČKE PERSPEKTIVE 

SUSRETI ZIJA DIZDAREVIĆ 

Fojnička škrinja 

Ovogodišnji, dvadeset i sedmi po redu, "Susreti Zija Dizdarević" 

završeni su svečanom Akademijom u sali hotela Reumal 

u nedjelju 4. prosinca 2011. godine. Manifestacija je ove godine 

imala posebno bogat program, od obilježavanja 50-godišnjice 

dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, preko čitanja klasika 

bosansko-hercegovačke književnosti, susreta sa piscima, do 

predstavljanja dva izdanja Godišnjaka "Susreti Zija Dizdarević" 

i dvadeset pet prvonagrađenih priča. Prva nagrada za najbolju 

kratku priču/pripovijetku je i ove godine dodijeljena Lani Bastašić 

iz Banja Luke za priču Čovjek koji je prodavao majice. Drugonagrađena 

priča/pripovijetka je Motel Luna čiji je autor Voki 

Erceg iz Banje Luke dok je treću nagradu osvojila Adisa Bašić 

sa pričom Driving home for Christmas. 

GOSTOVANJE KUD LEPENICA 

Nikica Vujica 

U sklopu manifestacije U susret Božiću, u nedjelju, 4. prosinca 

u Fojnici su gostovali članovi KUD Lepenica. Fojničkoj publici 

su se predstavili bogatim programom pjesama i igara iz 

kraja u Kulturnom centru Ümraniye u Fojnici. Marina Šimunić, 

koordinatorica manifestacije U susret Božiću 2011., zahvalila 

se gostima iz Lepenice na cjelodnevnom druženju i kvalitetnom 

programu, posjetiteljima na dolasku, a domaćinima 

Kulturnog centra Ümraniye na lijepom gostoprimstvu. 

GOSTOVANJE KUD BISTRICA 

Nikica Vujica 

U nedjelju, 12. prosinca, u sklopu manifestacije U susret 

Božiću 2011. u Fojnicu su došli gosti iz KUD Bistrica (Žepče). 

Oni su prebivali pučkoj sv. misi u 11.00 sati, koju je predvodio 

fra Nikica Vujica, gvardijan. Na kraju svete mise gvardijan je 

pozdravio goste i zahvalio im na dolasku te im uručio prigodni 

poklon koji će ih podsjećati na Fojnički samostan i Fojnicu. 

Nakon svete mise gosti, ali i svi vjernici, mogli su pogledati i 

kupiti prigodne božićne čestitke, koje su izrađivali mladi čitači 

sa svojom voditeljicom s. Martinom Gazibarić. Uz čestitke gostima 

su podijeljeni i primjerci Fojničke škrinje. Radost susreta 

nastavljena je svirkom i kolom pod Starom lipom i prigodnim 

programom u Kino dvorani u Fojnici. 

Otvorenje novih objekata 

U srijedu, 7. prosinca 2011. godine, nakon nešto više od 

godinu dana izvođenja radova, Zavod Drin će otvoriti 

dva nova objekta koja će biti korištena za samostalno 

stanovanje korisnika uz podršku i dodatne poslovne prostorije 

(kuhinja, restoran, administracija, multimedijalna 

sala). 

Muris Salčinović 

olazište projekta "Samostalno stanovanje uz podršku" temelji 

se na osnovnom cilju Zavoda Drin i strategiji razvoja 

koja je usmjerena na težnju da se transformiramo u ustano- 

Pvu čiji će osnovni zadatak, osim davanja usluga smještaja, 

biti rehabilitacija, profesionalno osposobljavanje, resocijalizacija 

korisnika , te ovim aktivnostima, tokom boravka u Zavodu, 

omogućiti što većem broju korisnika povratak u lokalnu zajednicu. 

S tim u vezi pokrenuli smo veći broj projekata čija bi realizacija 

omogućila dostizanje ovih ciljeva, te povećanju nivoa 

kvalitete života osoba koje borave u Zavodu. 

Određeni broj korisnika Zavoda, njih trideset sedam ima 

usvojene sposobnosti za vid života koji podrazumijeva samostalno 

stanovanje uz minimalnu podršku, a to su i dokazali kroz 

program osposobljavanja korisnika za samostalan život uz podršku. 

Veliki broj korisnika ima realne predispozicije za usvajanje 

ovih sposobnosti. Dakle, osnovna i početna svrha projekta 

jeste podizanje nivoa kvalitete života osoba koje borave u Zavodu, 

stvarajući im uvjete života što sličnije obiteljskim, te 

imitacija samostalnog života kao prelazni oblik života prema 

onom u lokalnoj zajednici. 

Također, radosna vijest za nas, ali i za sve prijatelje Zavoda 

Drin, jeste i ta da ćemo raspolagati novom zgradom, koja sadrži 

multimedijalnu salu, restoran za naše korisnike i novu kuhinju. 

Naime, Zavod Drin do sada nije raspolagao restoranom u kojem 

bi svi korisnici mogli da objeduju. Također, stara kuhinja je jako 

neuvjetna te je izgradnja nove bila nužna. Novi objekti Zavoda 

omogućit će kvalitetnije uvjete života osoba čiji je cijeli život 

vezan za ovu ustanovu, te rasteretiti postojeće kapacitete, što je 

svakako bio jedan od ciljeva projekata koje je pokrenuo Zavod 

Drin. 



Sretne nastupajuæe blagdane 

svojim kupcima, poslovnim 

suradnicima i prijateljima želi 

ECONOMIC s.t.r. FOJNICA - 061 984 306 

bijela tehnika • elekto i vodo materijali 

oprema za kupaonice • keramičarske pločice 

sitni kućanski aparati... 

Čestit Božić i 

sretnu 

Novu godinu 

želi Vam 

Čestit i blagoslovljen Božić, 

te puno zdravlja, sreće i 

uspjeha u 2012. želi Vam 

PEKARA 

MAK 

FOJNICA 

Kaurin commerce 

kruh - pecivo - krafne 

pogače s kajmakom - pite 

tel. 030 831 530

Svim našim kupcima i poslovnim 

prijateljima želimo čestit Božić 

i sve najljepše u Novoj godini! 

Guja trade 

veleprodaja veša, tekstila, 

posuđa i kućnih potrepština 

030 871 575 i 063 338 600 

Sve najljepše 

u 2012. godini 

želi Vam 

Caffe "Dalija" 

061 198 569 

vl. Amer Buljina 

Obilje sreće, 

mira i blagosti 

za Božić i 

Novu godinu 

želi Vam 

Caffe Charlie 

063 850 070,063 835 995, 063 867 920 

Svim kupcima i 

poslovnim partnerima 

želimo sretne 

božićne i novogodišnje 

blagdane! 

Mesnica 

ŠANDOR 

Fojnica 

063 338 929

FOJNIČKE PERSPEKTIVE 


Ponjušina – selo koje umire 

ladni jesenji zrak, grobna tišina, a 

prelijepi pogled ispred mene. Hodam 

kroz dobro znane, ali zarasle 

Hstaze i puteljke kojima sam nekada 

prolazila dok sam kao dijete dolazila kod 

dede i babe. Skoro je nemoguće provući 

se kroz šiblje i trnje, a pomalo me i strah 

te neopisivo mučne tišine koju samo ponekad 

prekine neka uplašena ptičica koja, 

valjda nenavikla da joj je itko narušava, 

bježi. Pomalo tužna, pomalo uplašena, 

vrate mi se sjećanja na dane iz djetinjstva 

kada su zoru ovdje budili povici 

težaka koji su prije nego što "zagrije" žurili 

u svoja polja kopati , jer od toga što 

"nađu" moralo se živjeti. A malo kasnije 

čula su se zvona krava i ovaca koje su već 

same znale kuda će do paše na kojoj bi 

ostajale po cijeli dan, samo bi ih vrijedne 

domaćice koje su ostajale pobrinuti se za 

tek pomuženo mlijeko "uputile ulicom" 

prema Jasišću. A onda bi selo utihnulo. 

Tišinu bi ponekad prekinuo zov sa okolnih 

polja i njiva kojim bi se domaćice dozivale 

da ponesu vodu ili hranu težacima, 

a mi djeca bi već spremne kantice i cekere 

ponijeli prema Barama, Jasišću, Ćanjku 

ili, ne d'o Bog, prema Vrutcima. Sunce 

bi već ugrijalo, mi se nismo naspavali, a 

Vrutci su nam se činili na kraju svijeta. 

Pred sumrak živost se ponovo vraćala 

u selo, čula bi se zvona ovaca i krava širokih 

stomaka koje su jedva nosile svoja 

nabrekla vimena i dozivanja seljana koji 

su se vraćali sa polja i njiva. Kad bi se ajvan 

namirio i pomuzao, a mlijeko se usirilo 

ili kuhalo jer moralo se skupiti svega, 

i sira i putera i kajmaka do srijede dok se 

krene na pijacu, većina je od toga živjela. 

Šezdesetih i sedamdesetih veliki broj mladih, bez neke škole i 

obrazovanja, bježeći od teške svakodnevnice odoše u Njemačku i zemlje 

Zapada i tamo ostadoše zauvijek. Ali ne samo oni nego i njihova djeca, pa 

unuci, a sada već i praunuci od kojih većina za Ponjušinu zna samo iz priča 

svojih djedova koji su katkad ljeti dolazili tu na odmore. 

Marina Šimunić 

A kad bi se svi ukućani skupili oko 

stola, palila se petrolejka, molilo se Bogu 

(toliko dugo da bi nama djeci bilo dosadno 

pa tako još i danas pamtim molitvu 

kojom je dedo Niko završavao svaku večer 

"Život kratak, a smrt stalna…"). Tek 

onda bi se večeralo, razgovaralo, otišlo 

negdje na sijelo ili bi netko došao, ali ne 

bi se ostajalo predugo što zbog umora, 

što zbog petroleja. Ovdje se doslovno 

živjelo od rada svojih ruku i bio je to jako 

težak život. Jelo se uglavnom ono što se 

proizvelo, a za druge potrebe moralo se 

"otkinuti od usta" pa prodati na pijaci. 

Bio je to razlog što se već od pedesetih 

godina proteklog stoljeća brojni Ponjušani 

uputiše ka Slavoniji u potrazi za 

boljim životom. Šezdesetih i sedamdesetih 

veliki broj mladih, bez neke škole i obrazovanja, 

bježeći od teške svakodnevnice 

odoše u Njemačku i zemlje Zapada i 

tamo ostadoše zauvijek. Ali ne samo oni 

nego i njihova djeca, pa unuci, a sada već i 

praunuci od kojih većina za Ponjušinu 

zna samo iz priča svojih djedova koji su 

katkad ljeti dolazili tu na odmore. 

A onda se desiše devedesete i raseliše 

i one najhrabrije, najborbenije i najupornije. 

Sada u Ponjušini živi svega 27 žitelja, 

od toga je njih 12 starijih od šezdeset 

godina, troje djece, troje mladih. Da 

Ponjušina lagano umire govori i podatak 

da je u selu 21 kuća, a u njih 9 nema nikoga, 

u 6 kuća živi po jedna osoba, a u 

samo 6 kuća po dvoje i više stanovnika. 

Zaista tužno, posebno kada se zna da 

je selo svega dva-tri kilometra udaljeno 

od Gojevića, ali ne i začudo ako se prisjetimo 

da je struju i put dobilo tek sedamdesetih 

godina proteklog stoljeća, vodu 

osamdesetih, a kilometar i nešto puta tek 

ove godine. 

Oko Markovdana – dana kada je već 

godinama u Ponjušini misa na groblju 

selo bi postajalo življe, dolazili bi brojni 

iseljeni Ponjušani, susretali se na groblju 

i družili tih par dana. Danas se i ta tradicija 

lagano gasi, rijetki dođu, a i oni koji 

dođu sve manje se druže i posjećuju. Da li 

zbog voda života koje su ih otrgnule od 

rodnoga kraja ili možda zbog tuge koju u 

njima budi pogled na zarasla polja i njive 

sa kojima zarastaju i njihove uspomene. 

Ima Ponjušina i vodu i struju i telefon 

i asfaltni put i prelijepe pejzaže u kojima 

se uživa ma koje godišnje doba da je, 

brojne bistre i pitke potočiće, smiraj i 

tišinu za čim žudi današnji čovjek. Ali šta 

vrijedi. Niti se više čuju zvona i glasanje 

stoke, niti dozivanja ljudi, niti vesela graja 

djece. Ovdje se samo čuje tišina, svakoga 

dana sve veća i veća, te pomalo nas 

plaši. 

STUDENI/PROSINAC 2011. 

BROJ 13 

9

INTERVIEW 


GORAN MILIĆ 

Vrlo bih rado napravio neku akciju 

za pomoć fojničkom samostanu 

n Nedavno ste boravili u Fojnici na 

proslavi stote obljetnice rođenja fra 

Nenada Dujića, jednog od najvrsnijih 

glazbenika iz reda bosanskih franjevca. 

Kako je došlo do toga da posjetite 

ovaj gradić 

o U Sarajevu sam boravio nekoliko mjeseci, 

pa sam sreo neke franjevce iz Fojnice. 

Rekli su mi da svratim do njih. Kod 

mene je to teško, uzeti dan, puno je posla. 

U Zagrebu nisam bio tri mjeseca, dok 

ovaj program ne krene, i onda me je zvao 

moj prijatelj iz mladosti, Asad Nuhanović, 

koji je slikar i koji je daravao fojničkom 

samostanu svoje slike. On mi je rekao 

da će ići, tako da sam i ja odlučio 

prisustvovati tom koncertu u crkvi. 

n Kako vam se svidjela sama manifestacija 

koja održana povodom stote 

obljetnice rođenja fra Nenada Dujića 

o Jako decentno, pristojno i kvalitetno. 

Nije tu bio samo Nenad Dujić , nego je to 

bila jedna respektabilna glazbena ekipa. 

n U Fojničkom samostanu trenutačno 

se priprema izložba u muzeju za što je 

potrebna znatna količina sredstava. 

Da li bi ste se uključili u neku akciju za 

pomoć 

o Nisu mi to rekli, ali bih ja vrlo rado 

pomogao ako mogu napraviti neku akciju. 

Ne mogu preko medija jer radim u 

Aljazeeri koja se ne bavi tim stvarima. 

Ovi iz Katara imaju drugačiji način darivanja. 

Vrlo rado bih pomogao, ako ima 

neka akcija. 

n Nakon višemjesečne pripreme, nedavno 

je i službeno započelo emitiranje 

programa Aljazeera Balkan, čiji 

ste ravnatelj Programa. Kako ste zadovoljni 

prvim reakcijama u javnosti 

na program koji proizvodite 

o Mogu reći da smo ispunili ono što sam 

htio kada je riječ o događajima u regiji . 

Dakle, da neki događaj, osim nacionalnih 

televizija i komercijalnih u toj državi, mi 

pokrivamo najbolje od svih država. Kada 

je bila dvadeseta godišnjica Vukovara mi 

Na predivnoj večeri u Fojnici 22. listopada, kada smo obilježili stotu 

obljetnicu rođenja našeg fra Nenada, među brojnim gostima iz društvenog, 

političkog i crkvenog života, nazočio je i jedan od najpoznatijih 

novinara sa ovih prostora, Goran Milić. 

Iako ga tu večer nismo mogli 'uhvatiti' za intervju, razgovor sa 

Goranom Milićem dogovorili smo mjesec i pol dana kasnije u njegovom 

uredu televizijske kuće Aljazeera Balkan, gdje radi kao ravnatelj 

Programa. Na zakazani intervju je došao sa pola sata zakašnjenja. 

Posjeta Fojnici, novo radno mjesto, izbori u Hrvatskoj i predstojeći 

blagdan Božić, neke su od tema o kojima smo razgovarali sa gospodinom 

Milićem. 

Ivan Katavić 

smo imali uživo uključenja, dva priloga i 

intervjue, razgovore i sa predsjednikom 

Josipovićem i sa premijerkom Kosor, 

tako da bilo koja država u okruženju nije 

dala toliko i na taj način. Naravno Hrvatska 

televizija jeste. Onda, kada su bili 

hrvatski izbori, nijedna televizija nije 

dala, ni iz svijeta, ni iz regije toliko i tako 

iscrpno o hrvatskim izborima, osim naravno 

HRT-a, isto tako i o slovenskim izborima. 

Druga stvar koja je kod nas dobra, 

a to je da sada svakim danom sve 

više imamo mogućnost dobijanja vijesti, 

slika, reportaža iz svijeta od mreže Aljazeera, 

koja nije samo limitrana, kao što 

ljudi misle, na arapski svijet. Međutim, 

oni su jako diverzificirani, oni su često po 

Južnoj Americi, često imaju priče iz Brazila, 

Argentine, Čilea i iz Azije. Tako da je 

to nešto što ove nacionalne televizije u 

regiji, ne prate. 

n Iza vas je dosta obavljenog posla 

glede pripreme programa Aljazeere. 

Znamo da se dugo radilo na odabiru 

novinara, zatim u osmišljavanju programa, 

obuke kadra itd. Kako ste zadovoljni 

tim dijelom posla 

o Oni imaju jednu kadrovsku politiku 

koja je relativno spora, zato što se ide 

preko Agencije za izbor ljudi. Tri mjeseca 

traje dok se ne napravi prva sondaža, pa 

se onda dolazi na komisiju, pa se onda 

čeka da ta osoba raskine ugovor s firmom 

u kojoj je radila ranije, pa onda otkazni 

rok. Mnogima su bile potrebne 

radne dozvole koji su došli iz drugih država 

u BiH, tako da je što se tiče prijema 

ljudi dosta trajalo, i to nije moglo brže. A 

što se tiče tehnike, nama je studio bio 

gotov, 10. studenog, a mi smo krenuli s 

emitiranjem programa 11. studenog. 

n Nedavno ste imali zanimljivo predavanje 

na Univerzitetu Sarajevo, na 

temu globalizacija - tko su gubitnici ili 

dobitnci Tu ste prenijeli vaše bogato 

novinarsko iskustvo koje ste stekli 

putujući po cijelom svijetu. Što je bila 

osnovna poruka tog predavanja 

o Nešto što mislim da ćemo postupno 

objašnjavati i u programu Aljazeere. Ljudi 

su depresivni, ljudi misle da su ili sami 

krivi, iako ne vole reći da su sami krivi, ili 

su im pak krive države, vlasti, političari. 

Uzimite ovu regiju, ako uzmete i sve katoličke 

i sve pravoslavne zemlje, vi ćete 

vidjeti da su svi bijesni na svoju vlast i da 

su svi na neki način dišperni. Problem je 

u tome što ovaj ekonomski model globalizacije 

ne odgovora katoličkim, pravoslavnim, 

pa ni većini islamskih zemalja. 

Ali odgovora malim zemljama koje imaju 

naftu, plin. Druga stvar, koja je kod nas 

jako teško prihvatljiva, da ti je dužnost 

pred Bogom osigurati najprije vlastitu 




Goran Milić je hrvatski novinar iza kojega 

je četiri desteljeća uspješna novinarska karijera 

koju je započeo na Televiziji Beograd 

1970. godine. Za tu kuću bio je dopisnik iz 

New Yorka od 1980. do 1985. godine. Od 29. 

listopada 1990. pa sve do 11. svibnja 1992. 

godine radio je kao urednik i voditelj televizijskog 

dnevnika Yutel. Od 1997. godine radi na 

Hrvatskoj televiziji, gdje je od 2002. bio urednik 

i voditelj emisije "Brisani prostor". Od 

2004. bio je i urednik i voditelj nedjeljnog izdanja 

informativne emisije Dnevnik. Posljednjih 

godina javnosti se predstavio i putopisima 

informativne naravi "Idemo u Ameriku", 

"A sad u Europu" i "Idemo na Sjever". 

Odnedavno živi u Sarajevu, gdje obnaša dužnost 

ravnatelja programa svjetske televizijske 

postaje "Aljazeera Balkan". Nedavno je 

boravio u Fojnici na manifestaciji obilježavanja 

stote obljetnice rođenja fra Nenada Dujića, 

što je bio i osnovni povod ovog intervjua. 

starost, a tek onda dati pristojan start 

svojoj djeci. To znači da ti starost osigura 

da ne padneš društvu ili bilo kome na 

teret, djeci daješ školovanje, ali im ne 

kupuješ aute i stanove. Kod nas ima jako 

puno starih i siromašnih ljudi koji su 

svojoj djeci kupili stan u Zagrebu, auto 

bolji nego što ga oni imaju i žive sada u 

Bosni sa 400 maraka penzije, i jako su 

siromašni. Nisu dobili zahvalnost od djece 

kojima su sve učinili, dakle nije stvar 

dobrote u materijalnom. Nigdje se ne kaže 

da djeca trebaju studirati do 28. godine, 

da ih tata treba zaposliti, kupiti im 

stan, auto, pa šta će onda oni raditi u životu. 

Ja nisam zagovarao nikakvu promjenu, 

nego samo da vidimo kako ćemo 

se tome odhrvati jer s druge strane, ta 

ljepota življenja u ovom svijetu koji nije 

protestanski, budistički ima svoje prednosti. 

Bosna i Hercegovina ima 6.000 

dolara po glavi nacionalni društveni dohodak, 

to je malo, ali nema zemlje koje 

sam ja upoznao, putovao sam bar u 70 

zemalja, gdje bih rekao da se bolje živi na 

toj razini nego u BiH, kao i u Hrvatskoj. U 

Hrvatskoj ima 13. 000 dolara po glavi 

GDP, nema druge države u svijetu gdje se 

živi s tim GDP-om kao u Hrvatskoj. Tako 

da te statistike sam isto htio staviti u neku 

drugu perspektivu, da 50.000 norveških 

dolara po glavi uopće ne znači pet 

puta bolji život nego u Hrvatskoj. 

n Iza vas je četiri desetljeća duga novinarska 

karijera. Možete li izdvojiti 

neki period koji vam je posebno drag 

o Čujte, svi su vam dragi. To je kao da 

pitate koje vam je dijete draže. Meni su 

drage sve emisije što sam radio. Svi počeci, 

uključujući i onaj kad sam počinjao 

u televiziji Beograd, uključujući Yutel, 

uključujući naravno na Hrvatskoj televiziji, 

sada na Aljazeeri. U OBN-u sam radio, 

radio sam Mrežu, radio sam čak za 

jednu malu Istarsku televiziju, sve je to 

dio mene i kada sam bio bez posla, kada 

sam pisao samo za novine. Sve su to one 

lijepe stvari, neke su bile teže, neke ugodnije. 

Uvijek je pri kraju bilo ugodnije kada 

se nešto završavalo, nego na početku. 

Početak je uvijek težak. Što vas ne ubije, 

to vas ojača. 

n Što je presudno za jednu uspješnu 

novinarsku karijeru, talent, rad, sreća 

o Sve pomalo, isto kao i u svakom drugom 

zanimanju. Imate arhitekta koji nekoga 

kopira, sad je pitanje da li je izabrao 

kopirati dobre, da li se s time uzdigao, i 

onda u jednom momentu on počne razmišljati 

svojom glavom i kaže: Dobro sad 

sve znam, sad bih ja mogao biti kreativan. 

Nekome se to dogodi u 25-oj godini, nekome 

u 45-oj, neko se nikad ne usudi. 

Mislim da u svakom čovjeku čuči neki 

talent. Ali puno ljudi to ne uradi jer se ne 

usudi. Uvijek sam mislio da je Picasso 

jedna razvikana stvar, pa šta može koštati 

dva milijuna dolara, tri poteza kistom. 

A onda sam bio na jednoj velikoj 

izložbi Pabla Picassa u New Yorku i 

pogledao sliku koju je napravio kada je 

imao 16 godina i vidio sam to renesansno, 

nevjerovatno platno, ogromno. On je 

sa 16 godina slikao maltene kao Leonardo 

Da Vinci. On zna osnove, a usudio se 

napraviti iskorak. Vi možete imati igrače 

koji mogu sve, ali jedan je onaj koji se 

usudi u šesnaestercu proturiti loptu beku 

kroz noge, pa ga zaobići i dati gol. Taj 

se pamti i njemu onda ide vjetar u krmu. 

Njega podržava i javnost, okolina i on se 

sam osjeća bolje. Kad dođete u tu fazu 

onda je puno lakše. 

n Ono zbog čega vam se ljudi posebno 

dive je poznavanje stranih jezika. Koliko 

govorite stranih jezika i gdje ste 

ih naučili 

o Imao sam sreće, nisam imao velike napore, 

kao drugi koji recimo žive u Fojnici, 

gdje nema stranaca. Ja sam imao dvije 

prednosti, otac mi je bio diplomat, pa 

sam naučio francuski i španjolski zahvaljujući 

njemu. Engleski sam učio sam. Ja 

sam po ocu podrijetlom iz Slanog kod 



11

INTERVIEW 


Dubrovnika i tih mjesec dana što bi ja bio 

u Slanom, gdje bi bili stranci, ja sam bio 

referent za te strance i oni su ih uvijek 

dovodili meni. Tako da sam držao taj jezik 

živ svakoga ljeta i bez putovanja. Kad 

sam bio u Sarajevu, prije rata, možda je 

tada 5.000 ljudi govorilo engleski, svi 

lošije od mene, sad ih ima 100.000 koji 

svi govore engleski, svi bolje od mene, 

tako da je to izbjeglištvo imalo i neke 

prednosti. 

n Kako komentirate rezultate nedavno 

održavnih izbora u Hrvatskoj 

o Ima dosta pouka za izbore. Meni je 

najjača pouka ovaj Dragutin Lesar. On je 

čovjek kojeg sam ja usporedio sa Marcelinom 

Camachom. To je jedan sindikalist 

iz Španjolske koji je bio borac na republikanskoj 

strani. On je govorio da ne može 

vjerovati da neki čovjek može zaraditi za 

jedan dan, kao neko za cijeli život. Otprilike 

taj Lesar je i sindikalist i radnik i on 

djeluje. Ja ne znam, možda on sutra ispadne 

kao hoštapler, ali on djeluje kao 

čovjek, skroman, koji brine o drugima, 

koji vjeruje da se takvim načinom ide 

dalje, a ne načinom brzog hoštapleraja, 

pa onda bankrot. Drugi fenomen je don 

Ivan Jurišić. To je jedna ozbiljna pouka za 

katoličku crkvu u Hrvatskoj. Ne bih to 

mogao uspoređivati sa katoličkom crkvom 

u BiH, a pogotovo sa franjevačkim 

redom. Ja mislim da su franjevci Bosne 

Srebrene bliži don Ivanu Grubišiću, nego 

nekim drugim biskupima u Hrvatskoj. 

Ali nisam vjerovao da čovjek s minumom 

sredstava uspije osvojiti dva saborska 

mandata. Bandić je s druge strane imao 

sve medije ovog svijeta, pa nije prošao. 

Mislim da se Hrvatska povukla od svog 

nacionalnog pokliča. Mislim da je nacionalni 

poklič sada u drugom planu, to će 

se vratiti, to je jedna sinusoida, to će ići 

gore-dolje, u jednom trenutku hrvatstvo 

će opet postati bitno. To su stalne sinusoide. 

U ovom trenutku sinusoide idu u 

korist europskog i smanjenog nacionalnog 

naboja. Činjenica je da su afere u 

HDZ-u i čitav taj koncept jednog otuđivanja 

od naroda, kao stranka su djelovali 

kao izlizana vlast. Vlast se izlizala, 

predugo traje, postala je svrha sama sebi. 

Ljudi su zaželjeli promjenu. Nisu ovi ljudi 

koji su pobijedili antihrvati. Ne bi Hrvati 

glasali za antihrvate. Oni će sada imati 

tešku zadaću. HDZ nije potučen do nogu. 

n Puno se priča o tome kako su Hrvati 

u BiH neravnopravni sa druga dva 

naroda. Kako vi gledate na današnji 

položaj Hrvata u BiH 

o Teško je meni to reći jer imate razne 

oblike neravnopravnosti. Politički, kao 

najmalobrojniji narod su neravnopravni 

jer ih ima manje u institucijama, nabijeni 

su na dva, tri mjesta u državi. Ekonomski, 

oni su sigurno 50 posto boljestojeći od 

ostala dva naroda u BiH, tako da ovisi i s 

kojeg aspekta gledate. Ako kažete Hrvati 

su neravnopravni u Sarajevu, ako idem 

individulano, od jednog do drugog, mislim 

da jako dobro žive. Ako odete kod 

Hrvata u Banjaluku, idete od jednog do 

drugog, mislim da ne žive dobro kao u 

Sarajevu. Hrvati su ekonomski jači kada 

se gleda i pojedinačno i kao nacionalna 

skupina. Ima naravno dosta nezaposlenih. 

n Koliko ste se navikli na život u današnjem 

Sarajevu, nakon Zagreba i 

drugih gradova gdje ste živjeli 

o Meni je dobro, dosta radim. Imam prijatelje 

od ranije ovdje. Popijem kavicu sa 

Stjepanom Kljujićem. To je jedno neprekidno 

prijateljstvo od 20 godina. Smatram 

ga jednim čestitim, dragim čovjekom. 

Nekad odem u Imperijal na kavu, tu 

se Hrvati nađu. Među Bošnjacima imam 

puno prijatelja, to su lojalni prijatelji, ništa 

nas nije razdvojilo, ni rat, ni ideologije. 

Ima ljudi, među kojima je i taj Asad Nuhanović. 

n Pred nama je Božić, što vama znači 

ovaj blagdan 

o Božić mi znači obiteljsko okupljanje. 

Moja supruga je jedna izrazita vjernica, 

ona je iz Plehana. Ja imam jednu tradiciju 

ne tako aktivnog vjernika. Recimo, fra 

Petar Anđelović je došao u ratu 1993. godine 

da krsti mog sina u Zagreb. Imao 

sam uvijek bliske veze, i sa ovim franjevcima 

iz Hercegovačke provincije, sa Jozom 

Zovkom i sa fra Radovanom Petrovićem, 

koji je gradio crkvu u Međugorju, 

a bio je župnik u Slanom, pa sam kod 

njega nekad odrastao. Božić je meni nadasve 

obiteljsko okupljanje i idem naravno 

u Zagreb, četiri mjeseca nisam bio 

tamo, Božić je nezaobilazan povod. 

n Hvala vam mnogo što ste odvojili 

vaše vrijeme za Fojničku škrinju. 



PREDSTAVLJAMO 


akon tri godine remigracijskog života 

u rodnoj Fojnici, pobudila se 

želja da sjećanjima oživim lik i djelo 

NIve Vukovića po majci Mariji, upokojenog 

pola stoljeća i sahranjenog na 

strmom groblju Karauša. Sećanja konstantno 

žive, a svi koji ga pamte, pamte ga 

samo po dobru. Mrtvi su samo ljudi koji 

su zaboravljeni, a život se može naći tamo 

gdje si ga ostavio. Često posjećujem 

obnovljenu obiteljsku grobnicu, palim 

svijeće, izmolim desetinu očenaša, i nakon 

toga osjetim da novi život postaje 

relativno podnošljiv i miran. Oduvijek su 

mi upokojeni ljudi bili bliski, rado sam i u 

stranoj zemlji Holandiji posjećivala katolička 

groblja i palila svijeće za umrle duše 

koje lutaju svemirom. Mislim da u zajednici 

smrti potencijalno stoje svi naši životi 

jer će u dogledno vrijeme biti građani 

smrti. Time ne uklanjamo mrtve iz našeg 

svijeta, imaju veliki uticaj na nas dok god 

živimo. Djed Ivo je na sredini fojničke 

čaršije sagradio kuću katnicu početkom 

prošlog stoljeća, a obnovio je sredinom 

stoljeća budući da je zapaljena krajem 

Drugog svjetskog rata. U prizemnom dijelu 

kuće imao je radionicu za ručno krojenje 

i šivanje suknenih odijela po narudžbi 

seljaka iz okoline Fojnice i Kreševa. 

Bio je jedini i posljednji abadžija, 

obrt je bio težak i zahtjevan, jer je radio 

sam bez pomoćnika. Drugi i drugačiji način 

odijevanja stariji pa i mlađi seoski 

svijet nije poznavao ni priželjkivao, tako 

da je djed imao uvijek pune ruke posla. 

Ulagao je mnogo truda i dobre volje da 

bude koristan svakom zemljaku kada ga 

zatreba iz nužde i potrebe, pa je i njegov 

obrt imao nadaleko čuveno i utvrđeno 

čaršijsko značenje. Preživio je moj dobri 

djed Ivo dva svjetska rata, prebolio španjolsku 

groznicu, stekao desetero djece i 

mnogobrojno potomstvo od njih. Govorio 

je malo, sa naporom, ali jasno, u smislu 

da ljude treba pažljivo slušati, njihove 

priče pamtiti i nedaće otrpjeti. Mršav, 

bljedolik, sa dubokim borama na vratu i 

žuljevima na rukama, bio je otporan i 

svakom poslu dorastao. Imao je urođeno 

osnovno osjećanje da čovjekov život održava 

strpljenje, trpljenje i vjera u Boga. 

Raditi, griješiti, ali vjeru nikada ne poreći, 

bila je njegova životna vodilja. Naučio 

me, dok sam još bila dijete, da blagodaran 

čovjek može biti samo ako se život 

živi u skladu sa sobom, prirodom i Bogom. 

Premda teško narušenog zdravlja, 

nije tražio pomoć svojih potomaka u 

obavljanju vrtlarskih radova na tri dosta 

udaljene parcele brdovite zemlje koju je 

Neobični starac 

Djed Ivo je na sredini fojničke čaršije sagradio kuću katnicu početkom 

prošlog stoljeća, a obnovio je sredinom stoljeća budući da je 

zapaljena krajem Drugog svjetskog rata. U prizemnom dijelu kuće 

imao je radionicu za ručno krojenje i šivanje suknenih odijela po 

narudžbi seljaka iz okoline Fojnice i Kreševa. Bio je jedini i posljednji 

abadžija, obrt je bio težak i zahtjevan, jer je radio sam bez pomoćnika. 

Nevenka Jukić 

posjedovao. Sam ih je stekao mukotrpnim 

radom, osim toga imao je sluha za 

tuđe nevolje i za ono što se kaže: "slušati 

kako zemlja diše". Takvog sam ga ostavljala 

kad je valjalo ići u Bijeljinsku gimnaziju 

nakon ljetnog školskog raspusta, 

takvog sam ga nalazila kad sam se vraćala 

u Fojnicu kao student, kao djevojka i 

kao profesor – psiholog. Nije priznavao 

druge pravde do opraštanja djeci i odraslima 

koji griješe, ni drugog zakona do 

ljubavi. Čovjek može biti uništen svakojakim 

nedaćama, ali ne može biti poražen. 

To bi najbolje djed Ivo pokazivao i 

dokazivao u vrijeme Adventa i tokom 

Badnje večeri. U svetoj noći, vrata svoje 

zagrijane radionice otvorio bi cijelu noć 

za putnike namjernike pristigle sa snijegom 

zavejanih puteva koji vode preko 

brda prema varoši i crkvi na ponoćnu 

misu. U toku cijele Badnje večeri prispjeli 

zemljaci posjedali bi u zagrijanoj radionici 

na jednoj dotrajaloj iskrivljenoj klupi 

i teško ustajali sa nje pogotovo kada bi 

djed Ivo uzeo violinu i sa prisutnima pratio 

božićne arije. Za to vrijeme vješte 

ruke bake Mare bi pripremile šolju kave 

ili toplog čaja. Time bi bili skromno počašćeni, 

zaneseni i nadahnuti ponoćnom 

misom u crkvi što govori o skromnosti 

tadašnjih ljudi. Nakon što bi se okrijepili 

umorni i prozebli, vraćali su se svojim 

kućama i ukućanima razbacanim po okolini 

fojničkih negostoljubivih brda u zimskoj 

noći. Atmosfera blagorodnog čovjeka 

Ive u njegovoj skromno namještenoj 

kući trajala je koliko i njegov relativno 

kratki životni vijek. Umro je 1960. godine, 

poživio je nepunih 74 godine. Sve što 

se u životu njegovih potomaka kasnije 

dogodilo bilo je u njihovim životima oporo, 

da ne kažem surovo, bez volje, vjere, 

čovječnosti, topline djedovog doma i ljubavi. 

Sve me to podsjeća na prva dva 

stiha pjesme Alekse Šantića "Pretprazničko 

veče": 

Sutra je praznik. Svoju svjetlost meku 

Kandilo baca i sobu mi žari. 

Sam sam. Iz kuta bije sahat stari, 

I gluhi časi neosjetno teku. 

O misli časi, kako ste daleko! 

Vi draga lica, iščezla ste davno! 

Pusta je soba... Moje srce tavno... 

I bez vas više ja sreće ne steko!... 

Vječna proslava rođenja Sina Božjega 

završila bi se proslavom djedovog imendana, 

to jest sv. Ive Zimskog. Nenametljivo 

i široko gostoprimstvo bi tek na drugi 

dan Božića dostizalo svoj vrhunac. Tokom 

cijelog dana smjenjivali su se gosti. 

U predvečerje tog dana, po drugi put u 

toku godine djed bi zasvirao na violinu, 

zatečenim gostima koji su ga slušali skrštenih 

ruku i oborenih očiju. Pod utiskom 

muzike sva lica oko mene izgledala su 

bliska i razumljiva. Dok živim ostajem 

povezana sjećanjem na ono što sam vidjela 

i osjetila na proslavi sv. Ive. Bila je to 

muzika koju samo ljubav nosi. Moj djed 

Ivo je za mene bio i ostao "rane moje bez 

prebola", kao rane pod melemom. 



13

PREDSTAVLJAMO 


agano nestaje noć. Odlazi tiho. Milijunima 

puta isto. Da li je i ove noći tako 

Crvena ruža u dvorištu ljubomorno 

Lčuva kapljice rose u kojima se ogledaju 

srebrene zvijezde. Tišinu narušavaju 

samo treptaji lišća breze koje podrhtava 

na razigranom povjetarcu, šušteći i ljuteći 

se jer im ovaj nestašni bezobraznik ne 

dozvoljava da utonu u san. Nešto se još 

kreće u dvorištu. Bose noge, lagano, kao 

da miluju travu, nečujno korak po korak 

primiču se ogradi. Nježne djevojačke ruke 

hvataju se za hladnu, metalnu ogradu. 

Lice bijelo kao kreč. Ali ta bjelina ne može 

sakriti anđeosku ljepotu: usne rumene 

poput zrelih jagoda, obrve lijepo izvijenih 

lukova, trepavice kao paperje gavrana, 

oči duboke kao planinski potok 

boje smaragda. Djevojka kao iz bajki koje 

nam je baka pripovijedala. Natprirodnu 

ljepotu narušavaju samo nevještim 

šminkanjem prekrivene bore i tamne 

mrlje ispod tih smaragdnih, prekrasnih 

očiju. Puder i šminka preko tih modrih 

podljeva ne daju sakriti mnoge neprospavane 

noći. Okreće se lijevo – desno, kao 

da traži nešto u daljini. Poput plahe srne 

koju progoni čopor divljih pasa. Spretno, 

kao mačka, djevojka preskoči ogradu i 

žurnim korakom poče se udaljavati od 

tamne kuće. Samo iz jednog prozora 

žmirkalo je prigušeno svijetlo. Osvrnula 

se i pogledala u prozor sa kojega kao da 

su je pratila dva pogleda, dvije male glavice, 

dvije sjene. Nije mogla vidjeti njihove 

nježne ruke sklopljene pred slikom 

Djevice Marije, niti je mogla čuti njihovu 

tihu molitvu: "Zdravo Marijo, milosti puna, 

Gospodin s tobom…". Niz poluotvoreni 

prozor pružala se nadovezana 

plahta. Iznad ulaznih vrata su bliještala 

dva crvena fenjera i neonski natpis: 

"SRETNI KUTAK". Kada se odmakla dovoljno 

daleko iz torbice izvadi cipelice i 

obu se. Jače se čulo lupanje njenog preplašenog 

srca od žurnih koraka po sivom 

asfaltu. I dalje se osvrtala lijevo - desno i 

činilo joj se da nikada neće dovoljno odmaći, 

da nikada neće otići, neće uteći… 

Kada stigne reći će sve, svu bolnu istinu, 

da je željela bolji život, htjela je pošteno 

raditi i zaraditi za sebe i svoje roditelje. 

Htjela je da ima novaca i da ne mora 

prolaziti pored izloga i tužno gledati što 

sve ne može kupiti… Jeste. Sve to joj je 

obećao. Taj lijepi plavooki mladićgovorio 

joj je da će na Zapadu imati lagan i pošten 

posao. Dobru plaću. Čak joj se pomalo i 

dopadao. Skoro se zaljubila u njega. Ne 

samo zato što se u njihovo selo dovezao 

luksuznim kabrioletom i što je imao novaca 

kao blata, nego ju je osvojio njegov 

anđeoski osmjeh i naočit izgled… Kada 

se rastajala sa ocem i majkom, otac joj je 

Smaragdne oči 

Tea Belojica 

na rastanku samo čvrsto stisnuo ruku, a 

mati kao mati, kao da je znala, tiho je 

plakala i tješila je: "Idi dijete u bolji život, 

nemoj nas zaboraviti. Navrati kada stigneš." 

Prašina iza kotača kao da je najavljivala 

zlu sudbinu koja joj se spremala 

dok je lagano iz vidokruga nestajalo njeno 

rodno selo. Majko kako da vam navratim, 

sve su mi uzeli. Dokumente, dostojanstvo, 

djevojačke snove, sve… Danju 

spavam, noću radim. Stidim se sebe i 

svog tijela. Ne krivim te pijane i polupijane 

neljude koji utjehu za svoje promašene 

živote traže u našim tijelima… Krivila 

je sebe jer je bila naivna. To njegovo 

anđeosko lice bilo je samo maska iza koje 

se krio Sotona. Za nju je Zapad postao 

pakao. Svaka noć je nosila plamen koji joj 

je pržio dušu. I kao za inat svako jutro je 

bila sve ljepša i ljepša. Ali ljepota u ovom 

prljavom kavezu nije nagrada nego kazna. 

Što si ljepša to si više tražena roba. 

Noći su duže, teže i nikada da svane… 

Zato je odlučila da pobjegne. Svanulo je. 

Udahnula je, kao da guta ovaj svježi jesenji 

zrak. Stegnula je šake tako čvrsto da 

su joj se nokti skoro zakovali u meso. 

Odlučno krenu uz kamene stepenice do 

teških hrastovih vrata na kojima je pisalo: 

"POLICIJA". Pognute glave išla je 

kroz hodnik do šaltera na kojem je pisalo: 

"DEŽURNI". Stalno je ponavljala u 

sebi: "Sve ću reći, sve ću priznati… Samo 

da se vratim kući, i bijeda je bolja od ovoga 

pakla." Prišla je šalteru pognute glave i 

prije nego što progovori preteče je glas 

službenika: "IZVOLITE". Ta riječ odjeknu 

u njenim ušima kao pucanj. Glas joj je 

poznat, nije ga mogla zaboraviti. Diže 

glavu i osmotri tu masnu pojavu, te zlobne 

svinjske oči koje su se krile iza debelih 

stakala činovničkih naočala. "Izvolite, 

kako vam mogu pomoći"- nije je prepoznao, 

ali ona njega jeste, kako bi ga 

zaboravila Bio je poput sadiste iz horor 

filmova. Jedan od najgorih gostiju. "Ništa, 

pogriješila sam". Okrenu se i potrča nazad 

niz hodnik. Teška hrastova vrata, 

sada su bila još teža. Jedva ih odgurnu tek 

toliko da se provuče van. Napravi još dva 

koraka pa se spotače i pade niz stepenice. 

Dok se polako pridizala shvatila je da je 

ponovno na dnu. Cijeli svijet se srušio. 

Ustala je, vukla nogu za nogom. Nije osjetila 

ni bol ni krv koja je počela kapati 

ispod koljena. Stigla je do mosta. Kao u 

transu popela se na ogradu. Sklopila je 

oči i skočila… TAMA… Lijep momak sjedi 

na klupi u hodniku i čita novine. Na ruci 

mu zlatan sat, oko vrata lančić od pola 

kile zlata, a oči mu skrivene skupocjenim 

naočalama. Hodnikom mu prilazi tip, kao 

da mu je klonirana replika. Kosa namazana 

sa pola tegle gela, cipele od krokodilske 

kože i bijeli sako, tamne naočale kriju 

metalik hladne plave oči. 

- "Siđe Maki" 

- "Vozdra Riki." 

- "Ješta mai" 

- "Ništa, znaš onu izreku, ima se…, 

može se…" 

- "Šta voziš" 

- "Jel' po zemlji ili na vodi" 

- "Znači i ti si kupio jahtu" 

- "Ma, jednu malu, samo 8 metara. Nego, 

šta ćeš ti ovdje, u bolnici" 

- "Vadim nalaze, kaže doktor ništa 

opasno." 




27. listopada 2011. u samostanu sv. Ante na 

Bistriku u Sarajevu Caritas BK BiH organizirao 

je dodjelu priznanja za likovne i literarne 

radove u okviru obilježavanja Europskog dana 

borbe protiv trgovine ljudima i kampanje 

"Ja nisam rob(a)". Na natječaj je pristiglo 

100-tinjak literarnih i 90-ak likovnih radova. 

Pravo sudjelovanja su imali učenici srednjih 

škola na području BiH. Prvo mjesto za literarni 

rad osvojila je Amina Alijagić iz Sarajeva, 

drugo Tea Belojica iz Fojnice i treće Renata 

Glavinka iz Sarajeva. Prvo mjesto za likovni 

rad osvojila Merima Smajić iz Tuzle, drugo 

Alma Mujezinović iz Sarajeva i treće Ružica 

Bandić iz Uskoplja. Prigodne nagrade učenicama 

su podijelili fra Miljenko Stojić (ravnatelj) 

i Ivana Kozina (koordinator) Caritasa 

Biskupske konferencije u BiH. 

Riki smaknu naočale i pogleda ispod 

obrva: "Ne laži Maki! Jarane meni možeš 

sve reći." 

- "SIDA, brate, još dvije godine pa 

otpis, lijeka nema." 

- "Meni je doktor rek'o isto." 

- "Koliko" 

- "Dvije, možda tri godine najviše." 

- "Znaš šta sam razmišljao brate Da 

nas nisu stigle suze onih Moldavki" 

- "Ma jok buraz. To nam je bilo suđeno 

još dok smo se rodili." 

- "Jest, brzo živimo, brzo gorimo…" 

- "Sutra idem po novu robu, utekla mi 

je jedna sinoć. Najbolji komad!" 

- "I moje su se istrošile, mijenjat ću ih 

s Rođom. Svjetina hoće novo meso." 

- "Hajmo mi preko puta na po jednu 

ljutu." 

- "Idemo, i meni se grlo osušilo." 

Samo sprat više, iza bijelih vrata, u 

bijeloj sobi, na bijelom krevetu ležala je 

ljepotica poput uspavane Snjeguljice. 

Kao ugalj crne dugačke trepavice, na čas 

kao da zadrhtaše. Trenutak kasnije ispod 

garavih trepavica pojaviše se i dva prelijepa 

smaragdna oka. SVIJETLO… 

Epilog 

Ova priča ima sretan kraj. Kako je 

dalje bilo ostavljam vama na maštu. Dovršite 

ovu pričicu u svojim mislima. Učinimo 

da djevojka smaragdnih očiju živi 

sretno sa svojim princem i svojom djecom 

iza sedam mora i sedam gora do kraja 

života… Koliko samo djevojaka umire 

u paklu droge, javnih kuća i eskorta. Za 

umrle djevojke, upalimo bar jednu svijeću 

i pomolimo se za njihove duše, njima 

ne možemo više pomoći. A živima ćemo 

pomoći ako prijavimo svaki slučaj trgovine 

ljudima za koji saznamo. Bogohulno 

je biti robovlasnik, a najteže je biti ROB. 

Živimo dostojanstveno, skromno i humano. 

Ljubimo bližnjeg svoga, ali nemojmo 

biti NAIVNE. 

Frama i Franjevački svjetovni red u Fojnici 

Marija Puljić 

subotu, 8. listopada, uoči vanjske 

proslave sv. Franje u Gojevićima, bila 

Uje sv. Misa uočnica (treći dan trodnevnice) 

pod kojom je bio obred primanja, 

obećanja i zavjeta Franjevačkom svjetovnom 

redu (FSR) i Franjevačkoj mladeži 

(FRAMA) Fojnica. Misno slavlje predvodio 

je fra Mato Topić, definitor i regionalni 

asistent Frame i FSR-a provincije 

Bosne Srebrene, a misno pjevanje i sviranje 

animirao je zbor fojničke Frame. 

Svečanosti je prisustvovalo i oko 150 

framaša iz Kiseljaka, Busovače, Uskoplja, 

Brestovskog i Lepenice. Tom prilikom, 

Frama Fojnica proslavila je i 10 godina 

postojanja. Da, 10 godina od kada je stvorena 

zajednica mladih koji su znatiželjno 

htjeli upoznati što znači živjeti po primjeru 

sv. Franje. Međutim, niz ovih godina 

dokazao je da nije sve ostalo na znatiželji. 

Ona je sama po sebi prolazna, ali 

djelovanje mladih i njihovih duhovnih 

asistenata urezalo je Framu duboko u 

fojničko tlo. Kao rođendanski dar, Frama 

je dobila 22 nova framaša, a njih 32 je 

obnovilo obećanje. Naravno, tomu treba 

pridodati i znatan broj članova Trećeg 

reda. 

Nakon misnog slavlja, fojnički framaši 

upriličili su priredbu za sve prisutne 

koja se sastojala od šaljivog igrokaza s 

temom iz života sv. Franje, recitala i nekoliko 

duhovnih pjesama s prikladnim 

koreografijama, a zatim je uslijedila zakuska 

u osnovnoj školi u Gojevićima. 

Ovom prigodom želimo zahvaliti ravnatelju 

O.Š. ''Ivan Goran Kovačić'' Gojevići/ 

Fojnica, gosp. prof. Ivici Bebleku što 

nam je omogućio da koristimo prostorije 

škole. 

Možda će se probuditi čuđenje, pa čak 

i mrvica ljutnje jer je kao središte ovog 

važnog događaja bila filijalna crkva u Gojevićima 

umjesto veličanstvene samostanske 

crkve u Fojnici. Kao jedan od razloga 

tomu zasigurno jest zato što je sv. 

Franjo Asiški, čiji smo blagdan proslavili 

4. listopada, zaštitnik ove crkve. No, dublji 

razlog trebamo tražiti u životu samog 

brata Franje. Naime, u trenutku kada je 

prepoznao siromaštvo kao radost, Franjo 

je uzviknuo: ''To je ono što tražim! To 

je ono što svim srcem želim!'' Baš to su 

poželjeli i mnogobrojni članovi franjevačke 

obitelji u Fojnici. No, to ne znači da, 

u zanosu, podcjenjuju značaj samostanske 

crkve, nego da ljube onaj duh skromnosti 

koji nudi ova crkva, baš kao što to 

čini ona crkvica Sv. Damjana u Franjinom 

Asizu. 

Neobično za ovaj događaj jest i to što 

su, po prvi put, framaši i njihova starija 

braća i sestre imali zajedno svoje obrede. 

Upravo ovaj čin je pokazatelj kolika je 

snaga franjevačkog duha. On ne poznaje 

dobne granice, ni predrasude o razigranoj, 

neozbiljnoj mladosti i krutoj zrelosti, 

on nudi notu zajedništva tamo gdje postoji 

prividni nesklad. Baš zbog toga župljani 

Fojnice moraju izreći hvalu Gospodu. 

Da, trebaju reći HVALA, jer im župu 

ne čini živom samo velebna sakralna građevina 

i uzbudljiva prošlost, nego sadašnjost 

u kojoj dišu srca koja žele ići Kristu, 

slijedeći primjer asiškog sveca. 



15

PUTOVANJE U MJESTU 


FOJNICAtrans 

Desert Lagumi 

Suzana Lovrić 

vuči li vama riječ Lagumi kao nešto 

voćno zamotano u providni list jufke, 

rujno zapečeno i posuto šećerom u 

Zprahu 

Nismo bili posve sigurni gdje se nalazi 

lokalitet gradine Lagumi. Boris se 

pomagao novim mobitelom kojim smo 

pratili Google-ovu kartu, Dragan se već 

prije raspitivao kod prijatelja planinara 

koji su obilazili ovaj kraj, a usput smo 

mijenjali smjer po mreži puteva iznad sela 

Gradina kako smo već dobivali informacije 

od malobrojnih šetača. 

Ceste su se zlatile od lišća. Udaljeno 

jesenje sunce nas je neobično grijalo i u 

blještavom sjaju otkrivalo crveno šipražje, 

zelene jelike i pamučne bijele kugle 

kojima je šuma bila nakićena. Jako nam 

se svidjelo što smo zalutali pa smo još 

neko vrijeme s namjerom odgađali prilaz 

utvrdi. Blagi povjetarac bi povremeno 

odizao kaotično jato suhog lišća i odnosio 

ga visoko iznad naših glava. 

Gradina Lagumi je, kažu, najveća gradina 

na fojničkom području. Prostire se 

na oko deset tisuća četvornih metara površine, 

iznad spajanja dviju rječica, Dragače 

i Čemernice. Dok se probijamo kroz 

suhu paprat i bodljikave lijane kupina, 

iznosimo svoje teorije o lokaciji Laguma. 

Marjan je mišljenja kako bi trebali biti na 

nekom dominantnom brežuljku i mi ga 

kao povijesničara kojemu to nije samo 

poziv i zvanje, nego ljubav i strast, poslušno 

pratimo. Usput podlaktice pretvaramo 

u istupljene mačete i pomalo ubrzavamo 

u želji da što prije potvrdimo 

naša nagađanja. Fojnica leži ispod nas u 

mirnoj kotlini nalikujući na veliku bebu 

smorenu igrom što na leđima nepomično 

leži u popodnevnom drijemežu. Prozračna 

izmaglica sa okolnih planina treperi i 

pomjera se nad gradom pa se čini baš kao 

diše. 

Kako smo se približavali našem zadanom 

uzvišenju sa lijeve strane nas iznenadi 

padina prekrivena malinjakom. Velika 

i njegovana plantaža malina prosti- 

16 




rala se u strogim linijama, a preko puta 

nje stajao je stari voćnjak prepun sasušenih 

stabala obraslih sivim lišajevima. 

Njihove grane su nas poput kvrgavih staračkih 

ruku hvatale za jakne i kačkete. 

Požurili smo proći kroz tu grozomornu 

scenografiju za Gospodara prstenova i 

uskoro smo se našli na svom cilju. 

Šuma vitkih breza i malo, ali gusto 

raslinje sklonili su od pogleda ostatke 

gradine. Trebalo je malo zagrebati ispod 

debelih naslaga humusa i lišća pa da se 

uvjerimo kako smo na pravom mjestu. 

Bilo je lako uočiti poduboki jarak koji se 

poput spirale sa vrha spušta negdje 

prema selima. Vjerovatno je korišten za 

ispiranje rude koja se u blizini kopala i tu 

prerađivala. Narodna predanja govore 

kako su ovdje živjeli rudari iz rudnika u 

Čemernici. Tumaramo svatko na svoju 

stranu i dozivamo se zvucima ushićenja i 

nevjerice. Posvuda su ostaci suhozida, 

negdje toliko dugi i tako očuvani da je 

moguće rekonstruirati temelje naselja, 

bar u mašti. Većina ih je prekrivana 

mekanom mahovinom, a mnogi se tek 

naziru pod slojem vlažnog lišća. Ne možemo 

odgonetnuti porijeklo vrtača koje 

u različitim dimenzijama nalazimo po 

cijelom lokalitetu. Sjedam pored jednog 

zida i fotografiram njegov krvotok načinjen 

stoljetnom izloženošću vodi. Iz njegovih 

pukotina izlaze mravi ne obazirući 

se na mene. Ovi su stanovnici Laguma 

prilično zaposleni. Jesu li i naši pretci naseljeni 

ovdje bili tako radišni Vjerojatno. 

Povijesni dokumenti govore o 

srednjovjekovnoj utvrdi, a brojni ostaci 

keramike pronađeni na samom platou 

naselja to i potvrđuju. S obzirom na stratešku 

lokaciju gradine smatra se da je 

bila naseljena još od brončanog ili željeznog 

doba. Zamišljam ih ogrnute kožom 

neke divljači kako cijepaju gromade kamena 

po žilama, potom ga vuku ili kotrljaju 

do svojih nastambi, tope u svjetlucave 

oblutke po kojima tuku dugo i 

pažljivo pretvaraju u koplja ili noževe. 

Žene su im stasite, vrijedne i brižne. One 

se još ne laćaju noževa. Beskvasni kruh 

lome vještim prstima i nude ih bosonogoj 

djeci koja ga onda umaču u glinenu 

posudu napunjenu kupinama. Svi se smiju 

modrim zubima. Sretni su. 

I mi smo sretni. Koraci su nam sporiji, 

nekako svečani i puni poštovanja prema 

davnoj prošlosti što još uvijek šalje refleksije 

života na površinu od mahovine i 

lišća. Okrećem se dok napuštamo gradinu. 

Zastajem čuti larmu glasova, zvonke 

udarce u kovano gvožđe, ciku djece. Ali 

kroz šumu više ništa ne odzvanja osim 

glasa Ivice Šarića i muziciranja cijelog 

orkestra Sarajevske filharmonije. Djevojka 

je zelen bor sadila! 

Pjevamo, smijemo se, ubiremo posljednje 

sočne kupine od ove godine. Sićušne 

sjemenke pod zubom pretvaram u 

slatki začin cijeloj priči. Snijeg koji će 

uskoro početi padati samo je sitno mljeveni 

šećer koji će spolja sakriti svu slast 

ukusnih Laguma. 



17

OSVRT 


Kaštelima nemamo sačuvanih pisanih 

povijesnih izvora. U tom smislu 

za dodatne informacije trebalo bi 

Oanalizirati sam arheološki lokalitet i 

pozabaviti se njegovom toponomastikom. 

Jedina građa na osnovu koje su sačuvane 

određene informacije o prošlosti 

Kaštela je usmena predaja. O Kaštelima 

se vrlo rijetko pisalo, a među takvima ćemo 

spomenuti fra Miju V. Batinića i epigrafa 

Vlajka Palavestru. 

U želji da se sklone i zaštite od Osmanskog 

prodora u Bosnu 1463. godine 

bosanski franjevci su našli utočište u pećinama, 

koje su preuredili u utvrđeno 

arhitektonsko zdanje te prilagodili svojim 

potrebama. U tom kamenom ambijentu, 

vjerovatno u prvoj polovici XV. stoljeća, 

ako ne i ranije, sagrađena je svojevrsna 

srednjovjekovna utvrda sa dvije 

kule koje nose naziv Bijeli i Crni grad. 

Lokalitet je vrlo nepristupačan što je sigurno 

jedan od razloga do danas relativno 

dobro očuvanog enterijera prostorija 

koje su koristili franjevci. U prvom 

planu ova utvrda je bila napravljena kako 

bi se koristila u svrhu erimitorija (samotišta) 

fojničkih fratara. Pojedini fratri su 

se sklanjali u Kaštela kako bi privremeno 

živjeli isposničkim životom u molitvi i 

tako, u duhovnom smislu, meditirali. Takve 

građevine su u to doba inače davali 

graditi fratri po Europi, a poznatije su La 

Verna i Fonte Colombo u Italiji. Sredinom 

XV. stoljeća ova utvrda je počela služiti u 

nešto drugačije svrhe. Sve učestaliji osmanski 

upadi unutar Bosanskog Kraljevstva 

dali su ideju fojničkim fratrima da 

utvrdu iskoriste kao skrovište i sklonište. 

Kaštela 

KAMENO ZDANJE FOJNIČKIH FRATARA 

Desetak kilometara istočno od Fojnice nalazi se srednjovjekovna utvrda, 

Kaštela. Smještena je na stjenovitim obroncima planine Zahor iznad sela 

Rizvića. Nalazi se na više od 1500 metra nadmorske visine, na samoj liniji 

koja razdvaja fojničku od busovačke općine. 

Marjan Drmač 

Prema predanju u kaštelsku utvrdu 

su se sklonili fratri iz fojničkog franjevačkog 

samostana nakon što su Osmanlije 

1463. godine zauzeli Kozograd i Fojnicu. 

Navodno je sa njima bio znameniti bo- 

sanski franjevac fra Anđeo Zvizdović koji 

je upravo iz ove utvrde krenuo i sišao u 

Milodraž gdje ga je s vojskom dočekao 

sultan Mehmed II. (el Fatih). Po Zvizdovićevom 

dolasku u to selo sultan mu je 

potpisao i predao Ahdnamu, dokument 

koji je garantirao slobode kretanja, imovinsko 

posjedovanje i vjeroispovijedanje, 

kako za Crkvu tako i za kršćanske 

podanike u Bosni. S tim u vezi značaj Kaštela 

u kojima u to vrijeme borave fojnički 

fratri postaje još veći kako u kulturno-historijskom, 

tako i u religijskom 

aspektu. Spomenut ćemo i to da prema 

narodnom vjerovanju u jednoj od pomenutih 

kaštelskih kula ima neka podzemna 

prostorija sa gvozdenim vratima u 

kojoj je skriveno blago. Iz nekog razloga 

u selima Pridole (koja su relativno blizu 

Kaštela) česta je narodna predaja o skrivenom 

blagu u Kaštelima. Priča lijepo 

zvuči, ali ipak u unutrašnjosti kula nema 

ni podzemne prostorije ni gvozdenih 

vrata. Teško je reći kako je predaja nastala, 

ali valja nam spomenuti da je 

moguće da blago ima metaforičan kontekst 

i da su u ova stara vremena franjevci 

sami po sebi bili narodno blago koje je 

nekad boravilo u Kaštelima. 

18 



DRUŠTVA I UDRUGE 


olklorna sekcija je podijeljena na tri 

grupe: najmlađu grupu sačinjavanju 

djevojčice i dječaci do II. razreda OŠ, 

Fu srednju grupu je uključen uzrast viših 

razreda OŠ i mlađi srednjoškolci, a 

stariju grupu čine studenti i svi ostali 

stariji, zainteresovani za folklorne igre. 

Trenutno imamo osam uvježbanih koreografija 

koje su uvrštene u program 

igara iz cijele BiH; igre i kola iz srednje 

Bosne, sarajevske, podrinjske igre, a nama 

su posebno drage igre i kola sjeveroistočne 

Bosne. Osim toga njegujemo i 

folklor bunjevačkih, vranjskih i makedonskih 

igara koje su prilično zahtjevne i 

odražavaju tehničku uvježbanost i kondicionu 

spremnost članova našeg društva. 

To je vjerovatno razlogom što smo 

bili pozvani na niz festivala, za koje je 

karakteristično da nisu takmičarskog tipa, 

već su smotra znanja, ljepote igre i 

folklorne odjeće, kao i prilika za krasna 

druženja i sticanje novih prijateljstava. 

Zahvaljujući ljubavi prema igri i muzici 

obišli smo mnoge prelijepe zemlje: Austriju, 

Grčku, Tursku, Hrvatsku, Češku... O 

putovanjima u BiH da i ne govorimo, odlazimo 

na razne manifestacije diljem 

zemlje tako da smo skoro svakih 15 - 20 

dana negdje na putu. Često nastupamo i 

u hotelu Reumal za njihove goste te se na 

taj način pokušavamo odužiti za svu pomoć 

koju od uprave hotela dobivamo prilikom 

realiziranja daljih i skupljih putovanja. 

Osim hotela Reumal rad društva 

potpomažu i Zavod Drin, Štamparija Fojnica, 

te brojni privatni poduzetnici Fojnice. 

Za kreativni dio rada u KUD 1001 noć 

zaduženi su Nermina Čohadžić i Nermin 

Berbić koji redovno pohađaju seminare 

i edukacijske radionice u Donjem 

Vakufu, Bihaću, Sarajevu... Na taj način su 

KUD 1001 Noć 

Na inicijativu gospodina Semina Suđuke godine 2006. započinje rad KUD 

1001 noć. Društvo broji 130 - 140 članova, a osim folklorne grupe u okviru 

društva su aktivni pjevački hor te muzička sekcija koju vodi Midhat 

Salčinović. 

Nermina Čohadžić 

Nermina i Nermin postali vlasnici certifikata 

za koreografsku obuku mlađih članova 

društva. 

Upravni odbor KUD broji sedam članova: 

Sena Selman, Nermina Čohadžić, 

Midhat Salčinović, Nermin Berbić, Suad 

Džafić, Alija Buhić i Sabahudin Klisura. 

Osim obaveza predviđenih statutom 

društva, članovi odbora i svoje slobodno 

vrijeme provode u prostorijama 

objekta 1001 noć kojeg uređuju kako bi 

Nastup na FTV 

imali što bolje uslove za rad. Prilikom 

posjete Fojničke škrinje većinu njih se 

moglo zateći kako farbaju zidove, čiste 

radijatore, planiraju šivanje zavjesa... 

Smatramo da uspjeh svakog društva zavisi, 

osim finasijske pomoći i iznimne ljubavi 

prema onome što društvo njeguje, i 

od dobrih međuljudskih odnosa i međusobnog 

poštivanja i dogovora kao što je 

to slučaj u jednoj velikoj porodici. 

Nastup u egipatskoj ambasadi 

Gostovanje u Grčkoj 



19

SVAKODNEVNO 

GLASINA 

priča, trač i kleveta 

Krupna glasina uvijek počinje našim 

sitnim šaputanjem. Jednom 

kada se pokrene, ona vodi svoj 

vlastiti život neovisan o stvarnosti 

i ne obazirući se na sudbine 

svojih žrtava. Ona se zapravo pretvara 

u biće, u neman koja se bori 

za svoj opstanak, koja se neprestano 

hrani novom i obilnijom 

hranom rastući do neslućenih 

razmjera. Istinu, poštenje, pravednost, 

ona ne poznaje. Jedino 

joj je važan vlastiti opstanak. Stoga 

je spremna na sve. Zavodi lakovjerne 

i one koji su skloni naglim 

pogreškama, proizvodi lažni 

strah, nudi ispraznu radost, diže 

nepotrebne bune i rađa vlastito 

potomstvo u obliku novih sitnih 

šapata neznana izvora. 

Ivica Studenović 

uspio zainteresirati za ono što slijedi. 

Jedna od magičnih formulacija koja 

gotovo uvijek ima uspjeha u privlačenju 

pozornosti slušatelja je fraza jeste li 

znali/čuli..., iza koje slijedi priča za koju 

slušatelji sigurno nisu znali niti za nju 

čuli, što pripovjedaču omogućava da je 

kiti i preoblikuje prema vlastitom nahođenju. 

I tako nastaje ona vrsta govora s 

početka ovoga članka za koju svi tvrdimo 

kako je izbjegavamo, kako to nije dio naše 

komunikacije s drugima, ali koja je 

ipak neizostavni dio naših životā koliko 

god mi to nijekali. Nastaje glasina, trač. 

Glasine do te mjere obilježavaju našu individualnu 

i kolektivnu povijest da su 

sposobne upropaštavati živote, razarati 

zajednice, narušavati međuljudske odnose, 

zaustavljati i mijenjati veće ili manje 

(najčešće dobre) povijesne procese. 

A sve počinju bezazlenom formulom jeste 

li znali/čuli. Tako je bilo odvajkada, a 

vjerojatno će biti i dovijeka. 

Goleme moći glasinâ bili su svjesni i 

antički narodi. Već u Homerovim djelima 

Ilijadi i Odiseji glasina biva personifiičije 

uho nije neosjetljivo na trač, na 

priču koja već po svojoj početnoj 

formulaciji miriše na nešto zanim- 

Nljivo, nešto što bi nas moglo dovesti 

u neki bolji, nadređeniji položaj u odnosu 

na njezine glavne i sporedne likove. 

Pažljivo slušamo, čudom se čudimo i/ili 

pridodajmo još neki sočni detalj, premda 

nemamo pojma o istinskoj biografiji junaka 

priče. Kako samo mašta proradi, 

kako samo provali ono zločesto, čisto 

ljudsko, i priča buja, raste, širi se unedogled. 

U teoriji govorništva postoje mnoge 

minuciozno razrađene metode i smicalice 

za ono što su antički govornici nazivali 

captatio benevolentiae (pridobivanje naklonosti) 

slušateljâ ili čitateljâ. No jeste li 

znali da takve smicalice nesvjesno upotrebljavamo 

i u svakodnevnom govoru I 

pripovjedač (možda i pripovjedačica, nije 

važno), čiju smo formulaciju iskoristili 

za naslov, jako se dobro služi spomenutom 

teorijom iako vjerojatno za nju nikada 

nije čuo, a sumnjivo je i što zna o 

Jurinu dolasku. Ipak, nadam se da vas je 

cirana i naziva se Ossa, što je etimološki 

povezano s latinskim vox (glas) i našom 

riječju oči. Homer je predstavlja kao Zeusov 

glas koji se među ljudima iznenada 

pojavi i velikom brzinom širi (usp. Ilijada 

2,93 sl., i Odiseja 2,216 sl.; 24,412 sl.). 

Maretić je prevodi kao Zeusova Káža. 

Pjesnik Hesiod (konac 8. st. pr. Kr.) u 

djelu Poslovi i dani za Ossu upotrebljava 

naziv Fēmé koja u dorskom dijalektu 

glasi Fâma, odakle i u latinskom Fama u 

značenju personificiranoga Glasa ili 

Glasine, te je izravno proglašava zlom 

božicom: Tako čini i Glasinu smrtnikâ 

izbjegavaj! Zla je Glasina i lako ju je, o 

doista lako pokrenuti, no mučno podnositi 

i teško ukloniti. Ljudi mnogi Glasinu kad 

razglase, nikada posve ne propada ona. 

Doista, i sama je božice vrsta neka. (Poslovi 

i dani, 760 sl.; prijevod: Ivica Studenović). 

Kod tragičara Sofokla (5. st. pr. 

Kr.) u tragediji Kralj Edip Fēmé je kći 

Nade (grč. Elpís) jer je razumijeva kao 

glas koji ljudima stiže iz proročišta, a 

ljudi proročište pitaju uvijek nadajući se 

dobru. Iako je Fēmé još u Hesiodovo 




doba proglašena božicom, nema spomena 

da su njoj u čast Grci ikada izgradili 

hram. Spominje se tek njezin oltar kod 

Eshina, atenskoga govornika iz 4. st. pr. 

Kr. 

Personificiranu grčku Famu zajedno 

s njezinim odlikama preuzeli su i Rimljani 

te su je još više konkretizirali detaljno 

je opisujući. Prema rimskom pjesniku 

Vergiliju bila je to kći božice Geje (Zemlje), 

strašna pernata neman s velikim 

krilima i hitrim nogama; koliko je na tijelu 

imala perja, toliko je imala očiju, 

ušiju i jezika. Nitko se s njom nije mogao 

mjeriti u brzini i veličini do koje se mogla 

napuhati. Nikada nije spavala te je i danju 

i noću strašila ljude šireći izmišljotine i 

laži. U djelu Eneida Vergilije opisuje kako 

je trojanski junak Eneja lutajući morima 

nakon propasti Troje stigao na libijske 

obale u kraljevstvo kraljice Didone koja 

se u njega zaljubi. Jedne prilike u zajedničkom 

lovu Eneja i Didona se nađu sami 

zajedno u istoj pećini sklanjajući se od 

oluje. To je dakako primijetila Fama koja 

nikada ne spava i sve vidi te je odmah 

krenula u obavljanje svoga posla. Vergilije 

ovako piše: A po gradòvima svima po 

libijskim Fama se prospe,/Fama, od koje 

na svijetu ne nàšlo se brže strahote:/ona 

se kretanjem hrani i idući biva sve jača,/ 

őd straha slaba s početka, no uskoro silno 

uzraste,/pò tlu nogama gmiže, a glavu u 

őblake diže./Majka je porodi Zemlja u 

silnom na bogove gnjevu,/...Rodi je s 

nogama hitrim i s krilima silne brzine,/neman 

golèmu i strašnu, što očiju tòliko 

ima/kòliko pérā na sèbi, o čudo nad 

čudima svima!/Tòlikim ušima sluša i 

tòlika laju joj usta./Između neba i zemlje 

raskriljuje noćnim se mrakom,/šuška i 

šapuće stalno i snű se suprotstavlja slatkom,/danju 

pak sjedi ko stražar na 

sljemenu nekoga krova,/ili na vìsokoj kuli 

zastrašuje svijet iz gradóvā,/nikakva skrb 

je ne mòri da l' pravo il nepravo zbori./Tako 

i sad je u narod, u radosti s nove 

joj građe,/istinske sipala glase i ùz njih 

klepètala lažne.(Eneida, IV, 173-190, 

prijevod: Bratoljub Klaić) 

Rimski pjesnik Ovidije u spjevu Metamorfoze 

također opisuje Famu orijentirajući 

se više na opis njezina stana i načina 

djelovanja. U istom stanu s Famom 

stanuju još i Lakovjernost (Crudélitas), 

nepromišljena Pogreška (temerárius 

Error), Isprazna radost (vana Laetítia), 

iznenadna Buna (Sedítio recens) i Šapat 

iz neznana izvora (dubio auctore Susúrrus). 

Oni su ujedno personificirani Famini 

pomoćnici. Ovidijev tekst u prijevodu 

Tome Maretića glasi: Ima u svemiru mjesto 

med zemljom i među morem/i među 

nebeskim domom na međi triju svjetova;/Otud 

se vidi sve, ma koliki rastavlja 

prostor,/u uši izbušene odasvud dopiru 

glasi./Tamo si Fama stan na vrhu odabrala 

kule,/űlāze bezbrojne je i hiljadu otvora 

na njoj/ostavila, a prage zatvorila vratima 

nije,/japi obdan i obnoć, cijela je od 

mjedi zvučne,/zuji, donosi glase i ponavlja, 

štogoder čuje./Nema mira unutra i 

nigdje nema tišine,/nije doduše buka, već 

žubor i glasovi sitni.../Vreva u dvorani 

stoji te dolazi, odlazi mnoštvo/lako: tisuća 

káža što lažnih, što istinih na po,/vrve 

koja odakle i riječi smetene šire./Uši nezabavljene 

napunjaju pričanjem jedne,/druge 

raznose dalje, što čuju, izmišljanja opseg/raste, 

i čuvenom drugi kazivač dodaje 

nešto./Tamo je Lakovjernost i Pogrješka 

nagla je tamo,/Strasi upropašteni i isprazna 

Radost i Buna,/koja se nenadano 

diže, i neznana izvora Šapat./ Fama sve 

vidi, što se na zemlji i u moru zbiva/i u 

samome nebu, istražuje čitav svemir. 

(Metamorfoze, XII, 39-63) 

Gotovo sve glavne karakteristike svih 

glasina, onih starih i naših modernih, sadržane 

su u ova dva opisa. Krupna glasina 

uvijek počinje našim sitnim šaputanjem. 

Jednom kada se pokrene, ona vodi 

svoj vlastiti život neovisan o stvarnosti i 

ne obazirući se na sudbine svojih žrtava. 

Ona se zapravo pretvara u biće, u neman 

koja se bori za svoj opstanak, koja se neprestano 

hrani novom i obilnijom hranom 

rastući do neslućenih razmjera. Istinu, 

poštenje, pravednost ona ne poznaje. 

Jedino joj je važan vlastiti opstanak. Stoga 

je spremna na sve. Zavodi lakovjerne i 

one koji su skloni naglim pogreškama, 

proizvodi lažni strah, nudi ispraznu radost, 

diže nepotrebne bune i rađa vlastito 

potomstvo u obliku novih sitnih šapata 

neznana izvora. 

Kako se protiv te nemani boriti Možda 

najbolje izgladnjivanjem. Oduzeti joj 

hranu, tj. ne širiti je dalje i ne biti joj jedan 

od pomoćnika. Gotovo ju je nemoguće 

izravno ubiti kao što je nemoguće pokupiti 

na vjetru razasuto perje. I uvijek 

imajmo na umu da i naše najmanje šaputanje 

može pokrenuti tu veliku zvijer 

koja će na koncu, kada ojača i osamostali 

se, uslast proždrijeti i svoga vlastitog 

pokretača. Na koncu, nakon onoga što je 

kazao Tune, rekao Mato, a sve to čula 

Mare, zaista je upitno treba li uopće 

vjerovati da će doći Jure. Prije da neće 

nego da hoće, ali opet, nikad se ne zna. U 

iščekivanju Jurina možebitnog dolaska 

srdačno vas pozdravljam. 



21

IZ ARHIVA 


Velikom Županu Sarajevke oblasti 

br. 18634/1927 od 31. 8. 1927. 

Pored stalih stanovnika Kreševa, prisustvovali 

su ovome sastanku i ovi intelektualci: 

1. Pavo Tvrtković (Seno), profesor u Novom 

Sadu 

2. Ivo Šerkić, advokat u Zagrebu 

3. Anton Kobačić, profesor u Osijeku 

4. Mato Divić, direktor gimnazije u Banja 

Luci 

5. Antun Milošević, šumarnik u Međumurju 

6. Antun Divić, sveštenik u Uzgošću, 

7. N. Gagulić, sveštenik u Gromiljaku, 

8. Dr. Daniel Ban, franjevac u Kreševu 

9. Stjepan Nikić, šumski savjetnik u Sarajevu 

10. Stjepo Prskalo, sveštenik u Banbrdu- 

Lepenica 

Predsjednikom zbora bio je izabran 

dr. Daniel Ban, višegodišnji gvardijan 

Franjevačkog samostana u Kreševu. 

Nakon otposlanja brzojava Njegovom 

Veličanstvu Kralju i Gosp. Velikom Županu 

donešeni su ovi zaključci: 

Pokušaj unapređenja Kreševa 1927. godine 

Intelektualci malenog gradića Kreševa povjerenog im sreza, sastali su se iz 

vlastitog poziva u svom rodnom mjestu Kreševu, dana 15., 16. i 17. jula 

1927. godine, u svrhu da zajednički donesu zaključak, kako da se 

pomogne njihovom rodnom mjestu i kako da se tamošnjem narodu 

olakša življenje. 

Sandra Biletić 

štvo u Zagrebu", da se podignu planinarske 

kuće na Meovršju, Lopati i Bitovinji, a 

građani grada Kreševa sagrade na ovim 

planinama drvenjare za svoje stanovništvo. 

7.) Odboru je stavljeno u dužnost, da 

kod nadležnih vlasti isposluje, da se Kreševo 

i njena okolica proglase pasivnim 

krajem u pogledu prehrane stanovništva. 

8.) Da se kod nadležnih vlasti nastoji, 

da se izgradi cesta Kreševo-Tarčin 13 km 

duga, kako bi se lakšim saobraćajem podiglo 

privredno i ekonomsko stanje Kreševa. 

Za ispunjene gornjih zaključaka izabran 

je ovaj odbor: 

Predsjednik: dr. Daniel Ban, Pročelnik: 

Pavao Kopić, Nikić Stjepan, Ivo Nikolić, 

Mile Milinković, Martinčević Frano, 

Marijanovć Mato, Jurić Mijo, Sabljić Mijo, 

Fejzagić Hamdo, Niko Ban, Mato Kristo, 

Katarina Nikić, Katarina Šunjić. 

Povjerenici u Zagrebu: Anto Nikić 

senzar, dr. Pero Ramljak advokat, Mato 

Ostojić općinski činovnik. 

U Beogradu: dr. Augustin Čiča referent 

Ministarstva Vera, Frano Kobačić 

1.) Da se proširi Državna Kovačnica u 

Kreševu, pomoću akcija uveća njen rad, 

kako bi se zaposlilo što više tamošnjeg 

stanovništva i da se vodstvo rada prepusti 

u vođenju po vlasti namještenom 

stručnom organu. 

2.) Da se zamoli Oblasna skupština, 

da izradi i proširi postojeću tkaonicu ćilima, 

tako da bi se moglo mjesto sadašnjih 

70 mjesta uposliti 200 radnika i da 

se toj proizvodnji nađe promet. 

3.) Da odbor nastoji kod državnih vlasti, 

da se ponovo u Kreševu uspostavi 

Sreska ispostava, kako bi se tamošnjem 

žiteljstvu u okolnim opštinama olakšalo 

sa državnim vlastima. Ujedno stavljeno 

je u dužnost odbora, da nastoji prenijeti 

Kotarski sud iz Fojnice u Kiseljak iz istih 

gornjih razloga 

4.) Da se zamoli Poštanska Direkcija u 

Sarajevu, da se uspostavi poštanski automobilski 

saobraćaj, koji bi vezao Fojnicu, 

Kreševo, Kiseljak i Visoko u jednoj turi, 

kako bi se bar donekle saobraćajne prilike 

u srezu poboljšale. 

5.) Treba da se osnuje udruženje preprodavaoca 

i preuzimača ljekovitog bilja, 

kojeg ima veći broj u ovom kraju, kako bi 

se i tako pomoglo narodu, da ima nešto 

zarade. 

6.) Da se obrati odbor na "Turističko 

društvo" u Sarajevu i "Planinarsko drunačelnik 

Ministarstva unutrašnjih dela, 

Anto Marić. 

U Sarajevu: Stjepan Milošević, Mato 

Marić, Mato Ramljak. 

Poglavar sreza: 

potpis nečitak 

Odgovor Direkcije Pošta i Telegrafa 

Sarajevo Velikom županu 

sarajevske oblasti 

Dokument br. 49878/1927 

od 9. septembra 1927. 

Na broj 18634/27 od 31. 8. 1927 

Prenos pošte na liniji Kiseljak-Kreševo 

vrši se jednoprežnim kolima svaki 

drugi dan. 

Ugovor o zakupu ovog prenosa ističe 

30og juna 1928. godine. 

Uspostava automobilskog saobraćaja 

na ovoj liniji povlačila bi osjetan izdatak 

iz državne kase, dok prema poštanskom 

materijalu koji se prenosi rečenom linijom 

na rastojanju od 12. 730 km, nema za 

to potrebe. Uostalom, prilikom raspisivanja 

licitacije za preuizmanje prenosa 




pošte za narednu godinu /tj. od 31. jula 

1928. godine do 30. juna 1929. godine/ 

pristupit će licitaciji i vlasnici automobila, 

koji budu željeli preuzeti da prenos 

pošte vrše s autom. 

S molbom na znanje. 

Direktor Pošta i Telegrafa 

šef Poštanskog Odseka: 


Odgovor Ministarstva narodnog 

zdravlja Velikom Županu 

sarajevske oblasti 

broj: 6096/27 od 14. 9. 1927. 

Čast mi je saopštiti da ovaj Inspektorat 

ne može ništa pridoneti, da se želje 

Kreševljaka označene u tačkama 1-8 

gornjeg tamošnjeg dopisa ispunjavaju. 

I održavanje lekarskih uredovnih 

dana u Kreševu ne tiče se prema budžetu 

za 1927/28. godinu Inspektora, nego 

Higijenskog Zavoda, kojemu su odnosi 

krediti delegirani. 

Inspektor: 


Poglavar sreza Fojničkog Velikom 

Županu sarajevske oblasti 

broj: 10306/27 od 25. 10. 1927. 

Na tamošnje naređenje od 31. 8. 

1927. br. 18637/27 u gornjem predmetu, 

a na tačku 3.), 7.) i 8.) čast mi je izvestiti 

kako sledi: 

Ad 3.) Sve do godine 1916. postojala 

je u Kreševu Sreska Ispostava, čije su područje 

sačinjavale opštine Kreševo, Muslemin, 

Mratinići, Crnići, Dusina i Bukovica. 

Godine 1916. bila je ova ispostava 

formalno ukinuta, ali je sve do godine 

1923. ostao u toj ispostavi jedan honorarni 

zvaničnik i jedan služitelj, pa se je 

sve do godine 1923. tamo ipak obavljalo 

uručivanje poziva, manja saslušanja, 

primanje predstavki, molbi, žalbi i tužbi, 

a jedanput u mesecu obavljao je Sreski 

poglavar ili po njemu određeni činovnik 

sa zvaničnikom uredovni dan na kome su 

provađane policajne, šumsko-kaznene i 

agrarne rasprave kao i drugi sporovi. 

Godine 1923. ispostava je definitivno 

dokinuta, pa je u godini 1925. po naređenju 

naslova i njen inventar sa arhivom 

prenešen sreskom poglavarstvu u Fojnici. 

Još uvek u Kreševu postoji državna 

zgrada u kojoj je bilo sjedište ispostave, 

pa i ta zgrada pod zubom vremena, a bez 

potrebnih popravaka znatno propada. 

Ali poslije konačnog ukidanja Sreske ispostave, 

bio je tamošnjem narodu omogućen 

izravan saobraćaj sa državnim 

vlastima, jer je bio određen svakog mjeseca 

u mjestu Kreševu uredovni dan (sa 

dva dana rada) jednog činovnika i jednog 

zvaničnika, pa se na tim uredovnim danima 

za tamošnji narod svršavale sve policajne, 

šumsko-kaznene rasprave, agrarne 

rasprave, molbe i svi poslovi administrativno 

političke struke, a ujedno se 

izdavale upute i nalozi tamošnjim 

seoskim glavarima. 

U eri redukcije državnog budžeta i 

zavađanja štednje, dokinut je i uredovni 

dan koncem marta 1927. godine pa je tamošnje 

stanovništvo od tog vremena na 

svaki poziv po gore navedenim predmetima 

prisiljeno prelaziti put do ovoga 

poglavarstva i natrag u daljini od 62 kilometra 

i više, što u ljetno doba čini 2, a u 

zimsko doba 3 dana dangube. 

Kotarski sud u Fojnici kao i ranije 

održava svoj uredovni dan u Kreševu redovito 

svakog mjeseca, a pored toga tako 

isto u mjestu Busovači, dok Poreski ured 

izašilje svoga činovnika u godini dva puta 

po nekoliko dana, radi prikupljanja podataka 

za tečevinu i radi ubiranja poreza. 

Kreševski kraj u područnom mi srezu 

uistinu predstavlja najveću sirotinju, koju 

ova udaljenost od sjedišta vlasti znatno 

pogađa, pa i sam uviđajući potrebu za 

što lakši i brži saobraćaj tamošnjeg naroda 

sa državnim vlastima, mišljenja sam 

da se i dalje uspostavi svakog mjeseca 

održavanje uredovnog dana ove vlasti u 

Kreševu po jednom činovniku i zvaničniku 

u trajanju od dva dana rada, na kojem 

bi se svršavali poslovi iz nadležnog 

mi rada. 

Trošak ovog uredovnog dana iznašao 

bi godišnje oko 12.000 dinara u što ulaze 

i materijalni troškovi za čišćenje, loženje, 

sa malim opravcima državne zgrade 

bivše sreske ispostave. 

Ponovnim uspostavljanjem sreske ispostave 

u Kreševu držim da bi se znatno 

opteretio budžet Ministarstva Unutrašnjih 

Dela ličnim i materijalnim rashodima, 

dok budžetski prihodi sa te strane 

nisu nikakovi. 

Glede prenosa Kotarskog suda u Kiseljak 

bilo je govora još za vremena bivšeg 

Bosanskog sabora, ali se stvar iz 

budžetarnih razloga pokazala teško ostvarivom, 

jer bi se trebala ujedno tamo 

prenijeti i gruntovnica i Poreski red i za 

ta nadleštva izgraditi i odgovarajuće 

zgrade. Sadanje stanje pokazuje iste poteškoće, 

koj rješenje tog pitanja otežavaju. 

Pored toga mjesto Kiseljak u područnom 

mi srezu ne predstavlja geografski 

centar, ako se u obzir uzme, da su 

pojedina sela političkih opština koje graniče 

sa travničkim srezom od Kiseljaka 

udaljena 50-60 km. dok sada mjesto 

Fojnica kao središte sreskih državnih 

vlasti pokazuju najveću udaljenost oko 

35 km. Mjesto Kiseljak po sadašnjem 

stanju pokazuje pred Fojnicom prednost 

kao saobraćajni centar, jer predstavlja 

samo raskrsnicu puteva Fojnica-Sarajevo-Kreševo-Busovača-Visoko-Fojnica. 

Ad. 7.) U pogledu proglašenja pasivnim 

krajem Kreševa sa okolicom imam 

istaknuti ovo: 

Prije osnivanja državnih željezara u 

Zenici i Varešu, Kreševo je predstavljalo 

poznati industrijski centra srednje Bosne, 

u kome se znatno razvijala željezna 

industrija a pored toga kao čisto rudarski 

kraj sa dobrim šumskim područjem, 

pružao je stanovništvu toga kraja dobru 

zaposlenost u rudokopima i na radu 

šumske i drvene industrije. Po prirodnom 

sklopu sa istaknutim prirodnim bogatstvom 

taj kraj i suviše oskudijeva sa 

zemljom za agrikulturu, pa je tamošnje 

stanovništvo isključivo i živjelo od lične 

zarade po radovima šumske i rudarske 

industrije. Prilikom popisa stanovništva 

u godini 1895. samo grad Kreševo brojao 

je preko 2.000 stanovnika, dok u godini 

1923. popis stanovništva u mjestu Kreševu 

pokazuje gotovo svega oko 900 stanovnika. 

Iz samih statističkih podataka jasno 

se vidi da mjesto Kreševo i okolni kraj 

rapidno opadaju, jer se narod pod bijedom 

sirotinje iz dana u dan raseljava. Za 

ovakovo stanje karakterističnu sliku 

pruža fizionomija samog grada Kreševa 

u kome je veliki broj kuća potpuno napušten 

i iseljen, pa od vlasnika prepušćen 

vremenskom kvaru i propadanju. 

Sadanje stanovništvo zemljom oskudno, 

a uz nestašicu zaposlenosti prosječno 

teško živi. Ovom nazadovanju Kreševa 

leže uzroci istaknuti i pod tačkom 8.) 

ovoga izvještaja. Poznajući današnje 

stanje ovoga kraja sa posebno siromašnim 

stanovništvom mišljenja sam, da bi 

se proglašenjem Kreševa sa okolinom 

kao pasivnim krajem od strane kompetentnih 

vlasti, tamošnje prilike znatno 

poboljšale, a stanovništvu znatno olakšalo 

teško življenje. 

(kraj prvog dijela) 



23

POVIJEST 


Samostan Gorica 

Fra Mijo Vjenceslav Batinić 

franjevac, dušobrižnik, učitelj, povijesničar i književnik 

Ove godine, točnije 26. kolovoza navršilo se 60 punih godina od smrti fra 

Mije V. Batinića. Otkrivši ovaj podatak sasvim slučajno odlučio sam da 

povodom 60-te obljetnice njegove smrti napišem nekoliko riječi o ovom 

vrijednom fratru, i tako, makar skromno obilježim ovu obljetnicu. 

Miroslav Vešara 

ispostavilo se da nitko nije znao za postojanje 

tog rukopisa. Potaknut ovim drugim 

otkrićem, definitivno sam odlučio 

napisati tekst o fra Miji, ako ni zbog čega 

drugog onda zbog toga da "barem nečim" 

obilježim 60-tu obljetnicu njegove smrti. 

Prikupljajući podatke za ovaj prikaz 

prvenstveno sam se služio spomenutim 

rukopisom fra Jerke Vladića. U jednom 

sam trenutku bio čak u dvojbi: javnosti 

prezentirati Vladićev tekst u cijelosti, ili 

ne Ipak sam odlučio da se Vladićevim 

rukopisom samo poslužim iz razloga što 

je on isuviše prostora posvetio fra Mijinoj 

pobožnosti i stilu njegovog redovničkog 

života, i tako potpao pod utjecaj ondašnjeg 

načina pisanja životopisa značajnijih 

ljudi u redovništvu. Ali, budući 

da mi je Vladićev rukopis glavni izvor 

informacija o fra Miji Batiniću, nikako nisam 

mogao izbjeći potrebu čestog citiranja 

dijelova pa i odsjeka u cijelosti. U 

našem slučaju to je i potrebno, jer fra 

Vjerko Vladić nije bio samo fra Mijin subrat, 

kolega i prijatelj, nego i njegov suradnik 

i inicijator mnogih fra Mijinih 

pothvata, tako da je u ovom našem vredeja 

o jednom kratkom prikazu života 

i rada fra Mije V. Batinića u meni se još 

više učvrstila kad sam sasvim slučajno 

Iu Arhivu fojničkog samostana, tragajući 

za nekim dokumentima, otkrio fascikl 

na kojem je pisalo: "Viri illustres de 

Fojnica". Sadržaj fascikla nije iznenadio 

samo mene, nego i ostale fratre fojničkog 

samostana. Ne samo da se tu čuvala bogata 

korespodencija fra Nikole Krilića, 

fra Bone Perišića, dokumentacija iz vremena 

"provincijalstva" fra Mije Gujića, 

pisma fra Martina Nedića, dokumentacija 

o uspostavi redovite crkvene hijerarhije 

u Bosni, itd., nego i nekoliko životopisa 

među kojima je vrijedno spomenuti: 

"Životopis biskupa fra Augustina Miletića" 

od fra Lovre Karaule; "Životopis fra 

Augustina Miletića, biskupa" od fra Bone 

Perišića; "Životopis fra Mije Zubića" od 

fra Bone Perišića; "Životopis fra Vice Vicića" 

od fra Bone Perišića; itd. Napokon, 

tu se nalazio i "Životopis fra Mije Batinića" 

od fra Jerke Vladića (A.a. Franjevačkog 

samostana u Fojnici, fascikl VIII, "Viri 

illustres de Fojnica", br. 93). Kada sam tih 

66 požutjelih stranica pokazao fratrima, 

menu moguće predstaviti lik fra Mije 

samo uz pomoć neposrednih doživljaja o 

njemu, a koje je zabilježio Vladić. Zbog 

čestog citiranja ovog izvora, obilježavanje 

citata vršit ću u samom tekstu. 

Ipak, nije Vladićev rukopis jedini izvor 

kojim sam se služio pripremajući 

ovaj prikaz. U Fojnici još žive neki od njegovih 

suvremenika, koji se još živo sjećaju 

pok. fra Mije. Tu mislim na nekadašnje 

njegove učenike, kojima je on bio ne samo 

učitelj i vjeroučitelj, nego i organizator 

mnogih kulturnih priredbi. Podaci 

koje sam prikupio od živih svjedoka nisu 

toliko značajni za praćenje tijeka njegova 

života i rada kao povijesničara, ali su zato 

interesantni za ocjenu njegova lika i 

stvaranja općeg dojma o njemu. 

Odlučujući se na ovaj prikaz nisam 

imao namjeru da izvršim neku kritičku 

analizu njegovih djela, koja su još uvijek 

živa i dostupna svakome (iako se do njih 

teško dolazi), i uvijek će biti vremena za 

detaljniju analizu. Ono što me vodilo u 

ovom pokušaju jest želja da pružim javnosti 

makar nekoliko oskudnih podataka 

o čovjeku koji se u modernim znanstvenim 

radovima o franjevačkoj prošlosti na 

našem tlu, kao i o prošlosti Bosne i Hercegovine, 

često spominje, a isto tako često 

citira. 

Životni put 

Fra Mijo je rođen u Fojnici, 25. listopada 

1846. godine. Na krštenju su mu 

dali ime Ivo. Otac mu se zvao Anto, a majka 

Anđa, rođ. Trogrančić. Budući da je 

rano izgubio oca, uzme ga k sebi "za podvornika 

kod sv. Mise" fra Mijo Kutleša, 

koji je u to vrijeme bio župnikom na 

Kupresu, u selu Otinovci. Tu je fra Mijo 

stekao i prvu naobrazbu. Već u svom prvom 

susretu s knjigom pokazao je veliku 

nadarenost i "volju za naukom". Pošto je 

naučio čitati i pisati i tako stekao osnovno 

znanje iz matematike, župnik odluči 

da ga pošalje na daljnje školovanje, i u tu 

svrhu uputi ga u novosagrađeni samostan 

na Goricu u Livnu. Tu je stekao nova 

znanja, posebno ona iz latinskog jezika i, 

kako kaže Vladić, premda je bio "najmanji 

stasom i najmlađi dobom, nadmašio 

je sve svoje drugove". Inače, Vladić u više 

navrata ističe njegov nizak stas, ali zato 

razvija čitav traktat o tome kako se često 

upravo u ljudima malena rasta krije 

veliki duh. 

U sljedećem broju: 

Fra Mijo V. Batinić u Fojnici i Italiji 



Svim našim čitateljima želimo 

čestit Božić i sve najljepše 

u Novoj godini! 

Fojnička škrinja 

Svim kupcima i poslovnim 

partnerima želimo sretne 

nastupajuće blagdane! 

Šumaplod d.o.o. 

tel. 030 544 321 fax 030 544 322 

SAMOPOSLUGE 

ul. Bosanska bb i Samostanska, 

Otkup, pakovanje i distribucija 

šumskih plodova 

Trošnjik 

Obilje sreće, 

mira i blagosti 

za Božić i 

Novu godinu 

želi Vam 

Fojnica prijevoz 

vl. Slavko Bošnjak 

061 790 559

SRETAN VAM I VESEO BOŽIĆ I 

USPJEŠNA NOVA 2012. GODINA! 

Sretne nastupajuće 

blagdane želi Vam 

STR "FARE" 

FOJNICA 

"Hajdučka konoba" 

FOJNICA 

Vl.Radomir Babić 

Čestit i blagoslovljen Božić, 

te puno zdravlja, sreće i 

uspjeha u 2012. želi Vam 

Čestit Vam Božić i 

obilje Božjeg blagoslova 

u nastupajućoj 

2012. godini 

SUR Oroz 

vl. Vjeko Oroz 

tel - 063 337 655-i 063 643 942 

Svim kupcima i poslovnim 

partnerima želimo sretne 

božićne i novogodišnje blagdane! 

HKD "Napredak" 

Podružnica Fojnica 

Auto dijelovi 

vl. Slobodan Bilić 

063 403 707 

"Svi auto dijelovi na jednom mjestu"

DUHOVNI KUTAK 


oštovani čitatelji Fojničke škrinje, 

prvi i jedini razlog zašto pišem ovaj 

tekst jest radost Božića, Emanuela, 

PBoga s nama, koji nam svima donosi 

toliko potrebni i žuđeni mir. Nevolje 

svakidašnjice, čini se, kao da pokazuju 

svoju najgoru formu u našem fojničkom 

kraju. Jedva nam daju disati! Ali postoji 

nada u bolje sutra, a ta nada jest Bog s 

nama, Božić. Prožeti tom nadom želim sa 

svima vama, dragi čitatelji, podijeliti 

radost susreta s Božićem. 

Božić je najljepši događaj koji se zbio 

u povijesti ljudskoga roda. To je biser 

među događajima. Započeo je davno u 

svanuće našeg vremena i traje sve do 

danas. Betlehem od prije dvije tisuće godina 

govori i danas ljudima širom svijeta. 

Govori o onoj vjekovnoj težnji kojom su 

ljudi vapili za spasenjem upirući svoj 

pogled u nebo i tražeći odgovor na mnoga 

životna pitanja. A nebo je bilo tmurno i 

zatvoreno. Pa ipak na zemlji su se već 

naslućivali prvi tragovi i prve nade, ljudi 

su iščekivali s pouzdanjem. Spasitelj ipak 

treba doći: Doći će i neće kasniti… I to u 

jednom kutu Istoka, u malom mjestu 

Betlehemu izgubljenom u Judejskom 

gorju, to ljudsko iščekivanje je bilo najpouzdanije, 

i vjera najčvršća. Vjerovali 

su očevi lomeći kruh svojoj obitelji, vjerovali 

su pastiri na poljima uz stado, 

vjerovali su leviti služeći u hramu i kraljevi 

u svojim palačama, svi su čekali, svi 

su htjeli da dođe. I onda bi se našao netko 

u narodu i opjevao bi tu želju, to neizmjerno 

htijenje. Vikali su psalmisti, pjesnici 

Izraelovi: Slušaj Bože Izraelov, ti što 

vodiš stado Josipovo, pokaži se plemenima 

našim: Efrajimu, Benjaminu, Manašeu, 

siđi! I melodija anđeoskih zvukova 

uporno je zvala, živo želeći da se objavi i 

napuni dotada nepoznatom radošću 

žalosna ljudska srca. Najprije tiho, a onda 

sve glasnije i glasnije talasajući se po 

Betlehemskim poljanama, ona je odjekivala 

u dušama pastira koji su bdjeli. Nebo 

je zvalo. 

Od stvaranja svijeta godine 5199., pošto 

Bog prije toga stvori nebo i zemlju, a 

od općeg potopa godine 2957., od rođenja 

Abrahama godine 2015., od Mojsija i 

oslobođenja naroda Izraelskoga iz Egipta 

godine 1510., do ustoličenja kralja Davida 

godine 1032., u 65. sedmici proročanstva 

Danijelova, kad je bila 194. Olimpijada, 

od osnutka grada Rima godine 

752., te u 42. godini vladanja Oktavijana 

Augusta, kad je čitavom kuglom zemaljskom 

vladao mir: Isus Krist, vječni Bog i 

Sin vječnog Oca, htijući posvetiti zemlju 

Božićna radost 

Evo javljam vam veliku radost koja će biti za sav narod. U Davidovu gradu 

rodio se Spasitelj koji je Krist Gospodin. Evo vam znaka: naći ćete Dijete 

Isusa, položeno u jaslice. Veselje ti navješćujem, puče kršćanski! 

Nikica Vujica 

svojim dolaskom, začet po Duhu Svetom, 

kad se navršilo devet mjeseci od njegova 

začeća, u Betlehemu, gradu Judinu, rodi 

se od Djevice Marije i postade čovjekom. 

I rodi ga Djevica, čista, neokaljana i siromašna. 

Povi ga u pelenice i položi u jasle. 

U štali nije bilo nikoga. Samo dva pobožna 

putnika, siromaštvo i zima. Prema 

predaji dvije su dobre životinje: voko i 

mago, svojim dahom grijale Božanskog 

Djetića. Božji anđeli bili su njegovi dvorjani. 

Za čudo koje se zbilo znalo je samo 

nebo. Za njega ne saznadoše ni oni koji su 

tonuli u nasladama na kraljevskom dvoru 

u Jeruzalemu. Željezna ograda dijelila 

je ova dva svijeta. Znala je njegova Majka 

i njegov budući Hranitelj. 

A bila je noć. Stoji pisano: dok je 

posvuda vladala ponoćna tišina, kad je 

noć u svome tijeku došla na polovicu 

svoga puta, tada, o Bože, siđe k nama iz 

tvojih kraljevskih odaja svemoguća tvoja 

Riječ. Bila je noć, sveta i tiha noć. Noć 

puna svjetla. Noć plodna i blagoslovljena. 

Noć puna zvijezda i mirisa. Tajanstvena 

noć! On siđe na zemlju tiho i nečujno. 

Pade kao rosa na runo. Dođe među svoje 

neprimjetno i tiho, kao što je stvoritelj 

neba i zemlje sakriven u svome svemiru… 

Ali njegov dolazak ne osta sakriven 

svima. Sva se zemlja napuni mirisom njegove 

prisutnosti. Kao što se crkva puni 

mirisom molitava ili proljetno jutro mirisom 

šarenog cvijeća. Zvukovi anđeoskih 

melodija javljaju njegovo rođenje. 

Idemo u Betlehem, govorahu pastiri, 

da vidimo što se to dogodilo, kakvi nam 

se to znakovi objavljuju. I odoše žurno. U 

štalici nađoše Mariju, Josipa i djetešce 

povijeno u jaslicama. Mnogi su u to vrijeme 

spavali, bilo ih je sigurno koji su i 

bdjeli, ali samo pastirima bilo je dano da 

u tom velikom trenutku zapaze Boga 

Stvoritelja koji je postao čovjekom, 

maloga Boga u pastirskoj štali. Josip je to 

ovako doživio: Ja sam hodao, odjednom 

zastadoh. Podignem oči i, gle, oblaci zastali 

i vjetar stao, i ptice što su letjele zrakom 

prestadoše mahati krilima, ni oni 

koji su jeli ne jedu više, zastali usred 

zalogaja i otvorenih usta gledahu k nebu. 

Pogledam rijeke, i one stoje. Zastale na 

tren i životinje šumske. Za taj trenutak je 

sve živo stalo. I, odjednom, opet se sve 

vrati normalnom toku života i opet sve 

posta kako je bilo. 

Čestit Božić i sveto 

Porođenje Isusovo! 



27

PRIJATELJI FOJNICE 


JOSIP KUREVIJA rođen je u Zenici 18 listopada 

1957. godine u radničkoj obitelji: majka 

Nada i otac Slavko. U Zenici završio osnovnu 

i srednju elektrotehničku školu. 

Radio u Željezari Zenica (RMRU) kao 

elektromehaničar za održavanje industrijske 

automatike na četvrtoj Visokoj peći. 

Uz rad kao izvanredni student, 2006. 

godine diplomirao filozofiju i sociologiju na 

Filozofskom fakultetu u Sarajevu. 

Iz rodne Zenice preselio 1993. godine s 

obitelji u Busovaču gdje 1999. godine gradi 

obiteljsku kuću. (kćerke: Ivana rođ: 1987. i 

Jelena rođ 1985. supruga Paulina rođ: 

1964.). 

U razdoblju od 1995. do 2003. godine 

djelovao kao novinar "Slobodne Dalmacije", 

"Sportskih novosti" i mnogih drugih 

listova i publikacija; aktivno sudjelovao u 

kulturnom i sportskom životu u Busovači. 

Poeziju piše od mladih dana, a aktivno 

posljednjih nekoliko godina. Objavljena 

zbirka pjesama "Dno dubine" (2007.). Za 

tiskanje pripremljene: "Tajna tajne" i "Igra 

igre", a u pripremi je i četvrti ciklus pjesama: 

"San snova". 

Živi i radi u Busovači. 

DAH I PRAH 

Toliko se nebesnici bjehu svikli na sva svitanja 

u radosnim staništima običnika 

udivljenih darovanom im kuglom od jaspisa 

da im tama bi samo daleka slut nastanka 

ukrašena jatima nježnih svitaca 

tako bjehu obuzeti pjevom mogućega 

da nemoguće bi potpuno smetnuto s uma 

iz gradiva praha prhnu dah 

Ne 

oni nisu znali za nemir stvaranja 

činilo se bolje usnuti u snu varanja 

no živjeti u zlu nebivanja 

zla nezbivanja 

podijeliše tako svjetove na male dijelove 

bezvremeno zatočiše u krletke trena 

raspustiše tajnu bivanja svega 

zbunjenima natkriliše neba beskraj 

u sjaju zebnje da šuška im nehaj 

otužne nade večernji zvon 

ushita podnevna smisleni tron 

ta prošla noć 

taj ples joj vatre na vratu mu 

ta slatka put 

njuh i sluh 

plesna dvorana 

i glazba sanja 

sparenim prahom grmio dah 

o strast se obila volja obilja 

rastresla kosa led otopila 

u zamku zraka zrenjem dozorila 

hrapavi prah 

i topli dah 

s vječnošću jedan dodir dobi 

san snova još moli 

zauvijek 

nemoguće bi potpuno smetnuto s uma 

STARI MRAK I SVJEŽ ZRAK 

U smiraj sumorna sivog sutona 

opasana snovima stresnih slutnji 

sred sunčana zadnjeg daha 

stisla se u smislu sama 

Lorna 

žena Mide običnika 

zrelost svoju kosu sijedu 

nudi svijetu 

čeka 

dok on u planini vezuje vrele vjetrove 

skliskim stazama slabih nauma 

slijeposočnih slatkih nada 

šibaše štitonoše učtivosti 

jasna zlovolja nebesnika 

zrcali zadnji izopačen sjaj zrele zebnje 

stidom sita spomena ostavljena 

u jednu jedinu čednu jednost 

dolazeće nije krilo svoje mračno lice 

biralo je i rađalo dar 

u bestrajnim prazninama sakaćeni 

al'nerazdvojni biti uz nađenu riječ 

to je najveći strah 

s kojim izmiren ne možeš biti u nebivanju 

tu ne pomaže radost 

dječjem smijanju 

koliko bi postojanje samo 

moglo da podnese nepostojanja 

tko zna već kojeg 

što ga glođe gusti gnjev 

kojim gmiže stari mrak kao rak 

pomiče se unazad 

i grabi sve 

jedno u drugo prelazi 

dok prkosna udivljeno 

jutre buđenja varljive zakletve 

nude vječnosti svoje nježnosti 

prikupljene sve 

sve 

sve su dali bolu rastanka 

sve što je bila silna snaga 

pokrov zaborava u svijesti imena 

Kad ne budu više mogli 

ni misliti ni sniti znanja 

ni kušati nade sol 

ni liti časni znoj spominjanih riječi 

vjetru će okrenuti lica 

i nehaju svježa zraka 

izmorio ih stari mrak 

kapajući s vrha roga jednorogova 

po nacrtima tihih zvijezda ljeta 

rađao se svaki znak 

novi dan bez časti izgubljene 

bez slobode ogoljene 

leda topiv san 



Šape od kokosa ili oraha 

Priredila Božana Tuka 

TIJESTO: 

KUHINJA 


250 g maslaca 

300 g kokosova brašna ili oraha 

1 šalica (od kave) ulja 

2 šalice mlijeka 

pola praška za pecivo 

brašna po potrebi 

malo maslaca i brašna za kalupe 

PRIPREMA: 

Zamijesiti tijesto od navedenih sastojaka 

i dodavati brašna toliko da 

se ne lijepi, a da ne bude ni tvrdo. 

Peči u kalupima koje smo prethodno 

premazali maslacem i posuli 

brašnom. Šape od kokosa po želji 

premazati čokoladnom glazurom. 

ramska sekcija se odvija u sklopu 

nastave kao vannastavna aktivnost i 

do sada se njezin rad manje-više 

Dsvodio na pripremu programa za 

prigodne školske priredbe kako zbog nedostatka 

sredstava za rad tako i zbog nedovoljnog 

stručnog kadra potrebnog za 

osmišljavanje kostima, koreografije, scenografije 

i svega ostalog što je neophodno 

da bi sve to bilo smisleno i djeci dovoljno 

privlačno da bi se sa više entuzijazma 

i sama aktivnije uključila u rad. 

Nasreću, zadnjih godina se škola osvježila 

novim radnim snagama oboružanim 

kako znanjem tako i voljom tako da sve 

veći broj djece možemo povesti na predstave 

u Pozorište mladih u Sarajevu, a 

mladi nastavnici, glazbeni i likovni kreativci, 

nam pokušavaju pomoći koliko mogu 

i sve je to rezultiralo većim brojem 

djece na samoj sekciji u zadnjih godinu 

dana. 

Sekcija trenutno broji 23 aktivna člana, 

a ostali se učenici pridružuju povremeno 

i po potrebi. Uglavnom je to uzrast 

od 10 do 14 godina. Sastajemo se najmanje 

jedanput tjedno, a prema potrebi ostajemo 

i češće u tijeku tjedna. Iako nitko 

od nas nije dovoljno scenski obrazovan 

da bi mogao primjenjivati tehnike glume 

profesionalno trudimo se doći vlastitim 

sredstvima do što više stručne literature 

MALI GLUMCI 

Leonora Lovrić Drmač 

koja bi nam mogla pomoći te smo tako na 

njemačkim web stranicama pronašli veoma 

dobrih kazališnih radionica, a nešto 

smo knjiga i kupili od vlastitih sredstava. 

Zasada smo sve što nam je trebalo nabavljali 

sami, ali se nadamo da su i u tom 

pogledu na pomolu promjene jer smo 

osjetili dobru volju kako od strane uprave 

škole tako i od strane roditelja te se 

vodimo onom "gdje ima volje i put se 

ukaže". Trenutno spremamo igrokaz 

"Božična priča" Višnje Stahuljak te još 

dva kraća prigodna igrokaza, a uskoro 

počinjemo s pripremama "Bijeloga zeca" 

kojeg ćemo izvesti za Dan škole. Nadamo 

se da ćemo uskoro biti dovoljno samouvjereni 

pa probati to izvesti pred širom i 

kritičnijom publikom nego što je to ova 

naša, školska, a i da ćemo se osmjeliti pa 

uraditi pravu kazališnu predstavu. 

Mnogo toga smo saznali o kazalištu i 

iz naših posjeta Pozorištu mladih nakon 

kojih se razgovara kako o glumcima i tehnikama 

glume tako i o svemu ostalome 

što učenici već dobrim dijelom i sami primjećuju 

kako na sceni tako i na kostimima. 

Upoznali smo već i neke od glumaca, 

doduše samo u prolazu, i može se čak 

reći da smo se poprilično "udomaćili" u 

samome kazalištu. 

Nismo još imali priliku biti iza scene i 

popričati sa nekim od profesionalnih 

glumaca tako da nas vrlo raduje zakazani 

susret sa glumcem Ivom Krešićem koji 

dolazi u naš gradić održati svoju predstavu 

"Otimač" u okviru manifestacije "U 

susret Božiću" i već mu pripremamo 

mnogo zanimljivih pitanja. 



29

8. tradicionalni malonogometni 

Božićni turnir – Fojnica 2011. 

očetkom prosinca, već duži niz godina, 

Fojnica postaje najpopularnije 

odredište za igrače i ljubitelje malog 

Pnogometa u Kantonu Središnja Bosna, 

a glavni "krivac" je Udruženje za 

sport i rekreaciju "KATARINA" Fojnica 

koje je i ove godine organiziralo Tradicionalni 

malonogometni Božićni turnir. 

Josip Puljić, predsjednik Udruge, ističe 

kako je i ove godine turnir s razlogom 

podržan od strane generalnog pokrovitelja 

Ministarstva za prosvjetu, znanost, 

kulturu i sport KSB, kao i drugih 

sponzora i privatnih tvrtki koje koriste 

izuzetnu posjećenost turnira u reklamne 

svrhe, te svojom promocijom istovremeno 

pomažu razvoju ovog popularnog 

sporta na našim prostorima. 

Nadalje, postoji vrlo izgledna mogućnost 

da naredno izdanje turnira 2012. 

godine bude proglašeno i Prvenstvom ili 

Kupom KSB u malom nogometu za registrirane 

klubove prve i druge kantonalne 

lige NS SBK/ KSB, a sve pod okriljem nadležnog 

saveza. Kako turnir svake godine 

SPORT 


počinje sa završetkom nogometne sezone 

ovih klubova, potrebno je organizirati 

i natjecanje u malom nogometu, pa se 

tako došlo do ove ideje. 

Na ovogodišnjem 8. tradicionalnom 

malonogometnom Božićnom turniru – 

Fojnica 2011. sudjeluje 20 malonogometnih 

momčadi svrstanih ždrijebom u 

četiri skupine. Tu su momčadi iz Sarajeva, 

Konjica, Kreševa, Busovače, Kiseljaka, 

Kaknja i Fojnice. Izlučni dio natjecanja po 

skupinama traje do nedjelje 11. prosinca, 

a nakon toga će 16 najboljih momčadi 

nastaviti natjecanje u eliminacijskom dijelu 

turnira. 

Završna večer ovogodišnjeg izdanja 

Božićnog turnira bit će subota, 17. prosinca 

kada će se dodijeliti izuzetno vrijedne 

nagrade za najbolju momčad 

(5.000 KM), 2.mjesto (1.500 KM), 3. mjesto 

(700 KM), respect fair-play momčad 

(200 KM), za najbolje pojedince, kao i za 

najdarovitije mlade igrače. 

Kako ovaj broj Fojničke škrinje izlazi 

u vrijeme odigravanja turnira, u narednom 

broju objavit ćemo kompletno izvješće 

s ovog nadasve kvalitetnog sportskog 

događaja. 

Predsjednik USR "KATARINA" Fojnica 

ovim putem želi svim članovima Udruženja, 

svim ljubiteljima sporta i svim sugrađanima 

sretan i miran Božić i uspješnu 

Novu 2012. godinu. 

Čestit Vam Božić i 

obilje Božjeg blagoslova u 

nastupajućoj 2012. godini! 



31

IZ SAMOSTANSKE RIZNICE 

Fojnički grbovnik 

GRB OBITELJI TVRTKOVIĆ 

Kralj Tvrtko II. ( - 1448.), sin Tvrtka I. (vladao od 1353. do 1391.) nazvao se po starom bosanskom običaju imenom svoga 

oca Tvrtka Kotromanića i prozvao se Tvrtković. Nije odmah naslijedio svoga oca, jer je bio maloljetan, pa su po pravu seniorata 

došli na prijestolje najprije kralj Dabiša, a zatim njegova žena Jelena. Međutim, nju već 1398. godine bosansko plemstvo 

smjenjuje i na prijestolje postavlja ne Tvrtka, već njegovog polubrata, Stjepana Ostoju. Godine 1404. bosansko plemstvo 

skinulo je s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, koji je za njih bio previše autoritativan i nezavisan od njih. Uz 

podršku velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića Kosaču Tvrtko II. je izabran za Ostojinog 

nasljednika

Fojnička škrinja broj 13 - Samostan Fojnica

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?