Fojnička škrinja broj 14 - Samostan Fojnica

HRVATSKO 

KATOLIČKO 

PROSVJETNO 

DRUŠTVO 

RODOLJUB 

F O J N I C A 

Broj 14 

siječanj/veljača 2012. 

cijena 2 KM 

ISSN 1986-5929 

9 

771986 592001

ECONOMIC s.t.r. FOJNICA - 061 984 306 

Više od 2000 artikala 

• bijela tehnika, 

• elekto i vodo materijali, 

• oprema za kupaonice, 

• keramičarske pločice 

• sitni kućanski aparati... 

ukratko, sve što nudi i Ecomic Vitez. 

Svaki mjesec akcije do 15% 

na pojedine artikle! 

Uvedena fiskalna kasa, kartično plaćanje i plaćanje 

kreditnim karticama Raiffeisen banke. Uz 

ljubazno osoblje možete dobiti i savjet za 

rekonstrukciju kupaonica i kuhinja, dovozimo 

robu do potrošaća i istu montiramo po želji 

kupca. 

HOTEL "STARI GRAD" 

10 komfornih soba, četiri apartmana, 

restoran, pivnica, čuvani parking... 

RESTORAN "STARI GRAD" 

ugodan ambijent, vrhunska usluga, 

bogata gastronomska ponuda, živa 

muzika - idealno mjesto za poslovne I 

obiteljske ručkove, romantične 

večere, rođendane, promocije... 

Informacije i rezervacije 

tel. 063 993 093 

CATERING USLUGE: 063 478 464 

OLD CITY PUB 

house party, acoustic nights, koncerti, 

promocije pića, užarena atmosfera, 

ples I ludi provod... pravo mjesto za Vas 

starigrad@prokoskojezero.com 

www.prokoskojezero.com

UVODNIK 

Dragi prijatelji Fojničke škrinje, 

u trenutku dok pišem ovaj uvodnik svi smo zatvoreni u veliku 

sniježnu škrinju i čekamo, neće li nas nevidljiva Božja ruka izvući iz 

elementarne nesreće koja nas zadesi... Već sedam sati je prošlo otkako 

je Vlada Federacije BiH proglasila stanje prirodne elementarne 

nepogode na području ovog entiteta, uzrokovane velikim snježnim 

padavinama i niskom temperaturom. Dok osluškujemo vijesti iz cijele 

domovine, polako se i mirimo sa zatrpanim vozilima, neprohodnim 

cestama, zatvorenim prodavaonicama. Brašna, soli i krumpira ima, 

gladni nećemo biti! 

Kako nam se direktor komunalnog poduzeća ne javlja na telefon, 

izlazimo u svoja naselja, kvartove, sela, uzimamo vlastitu lopatu i 

vlastitu sudbinu u svoje ruke. Pomažemo jedni drugima stići do 

doktora, pekara, ljubavi... Već drugi dan uviđamo kako je Fojnica jedna 

od najprohodnijih čaršija, snijeg se odvozi sa javnih površina, općinski 

uposlenici su svoj servis preselili izvan zgrade, što je za svaku pohvalu! 

Iako redakcija Fojničke škrinje uporno kasni sa aktualnim 

vijestima, nadamo se kako vam neće biti dosadno čitati o događajima 

koji su obilježili prethodna dva mjeseca. Uz uobičajene rubrike od 

sada vam nudimo novu pod nazivom Slovo iz dijaspore koja će iz 

broja u broj predstavljati raseljene Fojničane i približiti snove, 

razočarenja, uspjehe i poteškoće na koje nailaze u bogatim, 

demokratskim zemljama. 

Za većinu Fojničana zasigurno će biti najzanimljiviji razgovor sa 

aktualnim načelnikom kojega predstavljamo i kao čovjeka i kao 

funkciju. Ovdje moramo izdvojiti kako smo dobili samo pohvale za naš 

rad te poziv da prisustvujemo sjednicama OV kako bi se javnost mogla 

nepristrasno informirati o svim gorućim pitanjima. 

Predstavljanje kreativne energije sa kojom se može pohvaliti i 

mala općina poput Fojnice nastavljamo, kao i naša Putovanja u mjestu, 

silom prilika malo drugačije... 

Uz želju da ćemo se što prije izvući iz snijega u svakodnevne 

obaveze, ne otkidajući nikomu od godišnjih odmora ili, ne daj Bože, 

bolovanja, veselimo se susretu s vama u proljetnom broju, toplom, 

osunčanom i probeharalom. 

Pozdrav! 

IZ ŽUPNIH MATICA 

K R Š T E N I 

V J E N Č A N I 

Dejan Štrljić i Vesna Remić 

U M R L I 

Ivica Trogrančić - Ćine, 1947. 

Mijo Trogrančić, 1935. 

Vinko Oroz, 1959. 

Ljiljana Cvjetković, 1956. 

Ivan Beblek, 1932. 

FOJNIČKAŠKRINJA 

prosinac 2011./siječanj 2012. 

Ela Bošnjak 

(Slaviša i Lucija, rođ. Medić) 

Markus Markija 

(Danijel i Helena, rođ. Mijatović) 

Mateo Grubešić 

(Ivica i Josipa, rođ. Bošnjak) 

Barbara Oroz 

(Anto i Marinka, rođ. Prskalo) 

Lukas Čuturić 

(Viktor i Karolina, rođ. Bućo) 

CIJENE REKLAMNOG PROSTORA 

U ČASOPISU 'FOJNIČKA ŠKRINJA' 

U BOJI 

- 1/1 stranica 150,00 KM 

- 1/2 " 80,00 KM 

- 1/4 " 40,00 KM 

CRNO- BIJELA 

- 1/1 stranica 100,00 KM 

- 1/2 " 60,00 KM 

- 1/4 " 30,00 KM 

- 1/8 " 20,00 KM 

Fojnička škrinja, broj 14, siječanj/veljača 2012 . 

izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica 

■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran, 

Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan 

Katavić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić Drmač 

■adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb ■ tel.: 063 369 169 ■e-mail: fojnicka.skrinja@gmail.com ■ 

žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 600 primjeraka ■ tisak: 

"ŠTAMPARIJA FOJNICA" Fojnica 

SIJEČANJ/VELJAČA 2012. BROJ 14 

3

AKTUALNOSTI 


lazbena 

udruga 

Katarina 

Kraljica 

kfk 

Održana Osnivačka 

skupština Glazbene 

udruge "Kraljica 

Katarina KFK" 

Milo Jukić 

KISELJAK, 16. siječnja 2012. 

Udruzi je već na Osnivačkoj skupštini pristupilo sedamdesetak 

članova, kako onih koji će aktivno sudjelovati u radu 

Udruge, tako i onih koji će potporu davati na drugi način. 

Nazočnim su se na početku obratili Milo Jukić, jedan od 

inicijatora osnutka Udruge, te mr. Frano Martinčević, umjetnički 

ravnatelj zbora koji već djeluje u sklopu Udruge, koji su u 

najkraćem obrazložili motive osnivanja, te prezentirali metode 

rada i planove. 

Nakon što su izabrana radna tijela, aklamacijom je prihvaćeno 

da za predsjednicu Skupštine udruge bude izabrana Vanja 

Oroz iz Fojnice. Potom je usvojen Statut udruge, a onda se 

pristupilo izboru članova Upravnog odbora. Većinom glasova u 

Odbor su izabrani Anita Markanović, Zdenko Miličević i 

Ivana Oroz iz Fojnice, Mladen Mitrović, Sanja Tomićić i Ivo 

Miro Jović iz Kiseljaka, te Marko Marković, Silva Ivičević i 

Milo Jukić iz Kreševa. Oni će na prvom sastanku izabrati predsjednika 

Odbora. 

U Nadzorni odbor izabrani su Jakov Gavran iz Fojnice, Dragica 

Bilela iz Kreševa i Katica Kovačevska iz Kiseljaka. 

Usvojena su i sva ostala akta potrebna za registraciju Udruge, 

koja će tako za nekoliko dana biti i službeno registrirana. 

Prije sjednice Skupštine održana je i dvosatna proba, a zboru 

je pristupilo i nekoliko novih članova. 

Dešavanja u 

Zavodu Bakovići 

Branimir Miličević 

Koncert za korisnike Zavoda Bakovići 

Na samom isteku 2011. godine, korisnike Zavoda Bakovići, 

kao i prethodnih godina, posjetili su i održali koncert, članovi 

grupe "Duga". Korisnici su imali priliku dva sata uživati u novim 

i starim hitovima njima dragih izvođača, koje su navedeni 

glazbenici interpretirali na sebi svojstven način. Na kraju koncerta 

dugogodišnji prijatelj Zavoda, Vlado Kapetanović, poz- 

dravio je prisutne korisnike, zaželio im sve najbolje u Novoj 

godini i najavio ponovni susret. 

Ovom prigodom korisnici i djelatnici Zavoda još jednom se 

zahvaljuju članovima glazbene grupe "Duga", koji su i ovaj put 

pokazali svoju humanost. 

Zimovanje s korisnicima Zavoda Bakovići 

Krajem prošlog mjeseca, točnije u periodu od 23. – 26. 

siječnja 2012. godine, u sklopu aktivnosti radno-okupacionog 

tretmana, za korisnike Zavoda Bakovići bilo je organizirano 

zimovanje u već poznatom RC "Brusnica". Iako vremenski uvjeti 

nisu dozvoljavali da se dožive prave zimske radosti i provedu 

određene aktivnosti na snijegu, to nije utjecalo na raspoloženje 

njih 24 zajedno sa 5 djelatnika koji su to kratko vrijeme provedeno 

u planini iskoristili na najbolji mogući način. 

4 BROJ 14 

SIJEČANJ/VELJAČA 2012.


Američki biskup 

u Gojevićima 

Ana Popović 

Zahvaljujući humanitarnoj organizaciji Catholic Relief 

Services (CRS) te njihovim partnerima, općini Fojnica i Zavodu 

za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u Bakovićima, u 

fojničkom naselju Gojevići prije nekoliko godina sagrađeno je 

socijalno naselje. 

Kapacitet naselja je 30 osoba, a namijenjeno je stambenom 

zbrinjavanju prognanih osoba, uglavnom starije životne dobi i 

samaca, kojima kuće nisu obnovljene ili u naseljima u koja bi se 

trebali vratiti nema potrebne infrastrukture pa tako ni uvjeta za 

normalan život. Naselje je popunjeno do posljednjeg mjesta, a 

topli dom u njemu su našle, među ostalima, i Luca Bošnjak iz 

Fojnice i Šuhra Muminović iz Uskoplja. 

Luca iz novog doma gleda Bašino Brdo u kojemu je živjela 60 

godina. „Danas sam ovdje i uglavnom mi je lijepo. Kao i u 

svačijem životu, tu i tamo bude nesuglasica, ali to je život. 

Najviše se radujem kad mi dođe netko od moje 11-oro djece 

koja su danas rasuta po svijetu“, ispričala nam je Luca Bošnjak. 

Šuhra Muminović, prognanica iz Uskoplja s kojom danas 

dijeli životni prostor (imaju odvojene sobe, a dnevni boravak, 

kuhinja i kupatilo su im zajednički), najviše se žali zbog male 

mirovine. „Najgore je to što su mirovine male, a većina nas više 

ne može raditi“, ističe Šuhra Muminović. 

Kako žive mještani socijalnog naselja u Gojevićima za čiju 

gradnju je najveći dio sredstava izdvojio CRS, uvjerio se i 

američki kardinal i član Upravnog odbora CRS-a Theodor 

McCarrick. U svom novom domu ugostila ga je Jela Jurak, 

prognanica iz fojničkog naselja Ostružnica. Jela će uskoro 

obilježiti četiri godine kako živi u Gojevićima. Jedino na što se 

žali je mala mirovina. 

„Bože zdravlja i sve će biti dobro. Da su mirovine veće bilo bi 

još bolje. Ni na što se drugo nemam požaliti. Susjedi su dobri, 

kako stanari socijalnog naselja tako i mještani Gojevića koji 

nam pomažu kad god zatreba. Odu u trgovinu umjesto nas. Mi 

jedino sami idemo liječniku kad zatreba“, ispričala je Jela Jurak 

upoznavši washingtonskog biskupa sa svakodnevnim 

problemima male zajednice u Gojevićima, ali i većine 

umirovljenika u BiH. 

Biskupa je posebno oduševila činjenica da 79-godišnja Jela 

Jurak u malom vrtu sadi krumpir, mrkvu i luk te povrća ima 

dovoljno za svoje potrebe, a posebno se brine i za cvijeće. 

„Ovo je moj prvi posjet Fojnici. U BiH sam boravio više puta u 

posljednjih 20-ak godina. Sretan sam što vidim puno novih i 

lijepih stvari ovdje. Naišao sam na divne ljude koji vrijedno 

rade“, izjavio je američki kardinal Theodor McCarrick. 

Domaćini bivšem nadbiskupu Washingtona bili su i Salkan 

Merdžanić, načelnik općine Fojnica, fra Janko Ljubos, kustos 

muzeja Franjevačkog samostana te dr. Nada Sučić-Sijerčić, 

ravnateljica Zavoda Bakovići. Ova ustanova inače brine o 

grijanju stambenog prostora u socijalnom naselju čijim je 

stanovnicima na raspolaganje stavila i mobilni tim u čijem 

sastavu su socijalni radnik, medicinska sestra te tehničko 

osoblje. 

Proslava sv. Ante 

Pustinjaka, 

zaštitnika 

grada Fojnice 

Milo Jukić 

U utorak, 17. siječnja 2012. godine proslavljen je sv. Anto 

Pustinjak, zaštitnik grada Fojnice i drugi patron samostana i 

župe Fojnica. Središnje misno slavlje u 11.00 sati predvodio je 

fra Ilija Alandžak, samostanski vikar i ekonom. U svojoj homiliji 

fra Ilija je vjernicima približio pojam svetosti u našoj vjeri s 

posebnim naglaskom na svetost Ante, opata i pustinjaka, koji je 

živio i djelovao u današnjem Egiptu. Razloge da je baš sv. Anto 

Pustinjak zaštitnik grada Fojnice te samostana i župe, pronalazimo 

u 18. i 19. stoljeću, kada je fojničkim krajem harala opaka 

bolest kuga. Godine 1731. zabilježena je prva pojava kuge, koja 

nije odnijela mnogo života. Druga je bila dugotrajnija (1813.- 

1817.) od koje je pomrlo gotovo cijelo stanovništvo Fojnice. Svi 

su, bez obzira na vjeru koju su ispovijedali, borili se da sačuvaju 

svoje živote. Tako su se i katolici molili Bogu da ih sačuva od 

kuge (bolest su personificirali u mračnom liku iz pakla s kosom 

u rukama). 

SIJEČANJ/VELJAČA 2012. BROJ 14 

5

AKTUALNOSTI 


SLOVO IZ DIJASPORE 

Iz tog teškog vremena za stanovništvo Fojnice, imamo dvije 

zavjetne slike (čuvaju se u Galeriji slika Samostana u Fojnici), 

preko kojih su se katolici utjecali Bogu za pomoć i zaštitu: slika 

Mihe Čuića Sv. Anto Pustinjak iz 1800., te Oltarna pala Sebastiana 

de Vite s početka 18. stoljeća, na kojoj je naslikana Bogorodica sa 

sv. Rokom, sv. Sebastianom i anđelima. I jedna i druga slika svjedoče 

o teškom vremenu kada je kuga harala Fojnicom. Stanovništvo 

je u ta vremena napuštalo grad i bježalo u sela. Jedan od 

zbjegova je i Trošnjik, u kojem i danas postoji groblje gdje su pokapani 

umrli od kuge. Danas se to groblje naziva Kužno, i svake 

Mlade nedjelje slavi se sv. misa u 7.00 sati. Na groblju su mnogi 

križevi bez imena. Bog je uslišio molitve svoga naroda. Kuga je 

prestala i narod je spašen. I zbog toga su katolici uzeli sv. Antu 

Pustinjaka za zaštitnika grada Fojnice, jer je po njegovu zagovoru 

Fojnica spašena. 

KNJIŽEVNA ZAKLADA/FONDACIJA 

FRA GRGO MARTIC 

K R E Š E V O 

Počela akcija "1000 

knjiga za kulturne i 

obrazovne 

institucije u BiH" 

Milo Jukić 

Književna zaklada „Fra Grgo Martić“ danas je i službeno započela 

akciju pod nazivom "1000 knjiga za kulturne i obrazovne institucije 

u BiH", a predsjednik Upravnog odbora Zaklade, Anto 

Stanić, komplete izdanja zaklade uručio je Sinanudinu Alibegoviću, 

bibliotekaru Elči-Ibrahim pašine medrese u Travniku, te 

ravnatelju KŠC Travnik, don Marijanu Pejiću. 

Planirano je da tijekom 2012. godine kulturnim i obrazovnim 

institucijama bude podijeljeno 1000 knjiga, i to knjiga koje su od 

osnutka Zaklade do danas birane za najbolje, čiji su autori laureati 

naših natječaja. Akcija će biti provedena u cijeloj Bosni i 

Hercegovini, a cilj je popularizacija dobre knjige i poticanje književnog 

stvaralaštva. 

Obavljajući svoju misiju približavanja knjige čitateljima, Zaklada 

od 2006. godine, kad je osnovana, dodjeljuje financijski 

najizdašnije književne nagrade u BiH, izdaje knjige, organizira 

znanstvene skupove i književne kolonije te daje stipendije studentima 

književnosti, a dosad je priredila promocije svojih izdanja 

u više od 30 gradova u cijeloj Bosni i Hercegovini. Sve aktivnosti 

Zaklade financira privatna kompanija "Stanić grupa" iz Kreševa 

čiji vlasnik Svjetlan Stanić je i utemeljitelj Zaklade. I mimo 

ove akcije dosad su kulturnim i obrazovnim institucijama u BiH 

podijeljene stotine knjiga Zaklade. 

oja je cesta nekad davno bila drugačija. I raskršće 

jedno. Ono u čaršiji. Krenem iz kuće, pedeset dva ko- 

Mraka do ceste pa lijevo. Desno je postojalo samo ići 

dedi i babi u Šćitovo, iza pilane na kupanje ili u Podcitonju 

u visibabe: Za retrovizor nisam niti znala... Mladoj mi nije 

padalo na pamet gledati unazad. 

Kad skrenem lijevo, a skrenem, rekoh, uvijek krenula 

sam u čaršiju. Put mi je bio kratak i uzak. Išla sam u školu, 

pa na pijacu, pa u samoposlugu. Radnim danima "Tin", vikendom 

"Reumal". 

"U ovom našem tužnom vilajetu ima samo jedan pravac", 

mislila sam nekad. 

Nekad sam pak izašla iz kuće i krenula desno. Prvo 

raskršće je Raskršće, ako mu zatreba ime onda je Fojničko. 

Kiseljak desno, Busovača lijevo, pravo kućica sa begonijom. 

Drugo je raskršće već imalo pravo ime. Mostarsko. 

Lijevo Sarajevo, desno Mostar. Pogledamo lijevo pa desno i 

produžimo. Ako je ljeto sačekamo. Dok svi odu na more i 

svi se vrate s mora. Pa prođemo u Sarajevo. Osim ako smo 

na godišnjem pa i mi krenuli na more. 

Što sam više raskršća prolazila, manje sam znala kud 

će drugi i više sam gledala i lijevo i desno i u retrovizor. 

Iz nekog, meni neznanog razloga, su danas uvijek raskršća 

ono što me podsjeti da sam stranac. Ne samo danima 

ponekad i mjesecima prolazim ovim sadašnjim životom, 

nesvjesna da ga ovakvog nisam željela niti planirala, 

da je moje "kod kuće" kilometrima daleko. Čovjek se valjda 

bori i stremi, pokušava napraviti od danog mu trenutka 

najbolje što može pa sebi zabrani svako malo analizirati, a 

pogotovo svako malo osjećati svoju uzaludnost i nemoć. I 

nije nesretan, dapače. 

Sitne svakodnevne radosti se ponavljaju, dan osvane i 

bude često sunčan. Pojede se ponekad s užitkom i zdravo i 

dobro. Druži se rijetko u razgovorima izgubljen u vremenu 

(šta, zar već tri!). Djeca se jave ili se pojave, zagrle, 

obaviju i rastegnu srce s kraja na kraj planete. Muž se prigrli 

i osjeti se nježnost zrelosti ili strast mladosti. Razgovara 

se sa kolegama, radi se rado ili se radi iako se htjelo 

ostati u krevetu. Telefonira se s mamom, maila sa dragim 

ljudima, bljesne osjećaj zadovoljstva i ispunjenja. 

Sve do nekog raskršća. Do onog istog koje sam prošla i 

jučer i prekjučer, a da ništa neobično nisam primijetila. 

Produžila ili skrenula, okrenula glavu lijevo pa desno, pogledala 

u retrovizor i samo registrirala kolonu automobila 

iza i ispred. Sve staro. 

6 

BROJ 14 



Za sve će doći vrijeme!!! 

OSIM ZA ONO ZA ŠTO (SVAKAKO) I NE MORA 

Široka i bijela, puna znakova, automobila, natpisa, reklama. Raskršća u 

tuđini. I ponekad, kad mi se krv slije u pete i ostane vakuum u meni, upitam 

se jesam li i kad sam to pogrešno skrenula. Na kojem sam to raskršću 

postala strana i kako sam došla u ovaj nepoznati svijet, na ove široke ceste 

na kojima su natpisi i pored i iznad, veliki i mali, svijetleći i mat. Da se 

čovjek valjda ne bi izgubio... Samo ja izgubljena! 

Cecilija Toskić 

U sekundi se desi. Ne ostavi vremena 

pogledati lijevo ili desno. To gledanje se 

vjerojatno odigrava po nekoj navici koje 

čovjek nije više svjestan. U toj jednoj sekundi 

potpune svijesti ili potpune izgubljenosti 

se učini da neka moćna mašinerija 

na vakuum izvuče i slije negdje u pete 

svu krv iz tijela. Kao prazna ljuštura, 

osušen list zastanem tako na raskršću i u 

toj beskrvnoj sekundi proživim cjeli život. 

Ili umrem cijelu smrt. Prestane postojati 

ili postane sve što jeste, što je ikad 

bilo i što će za me biti pa bude u toj jednoj 

sekundi. U djeliću sekunde. Misli prolete 

kroz mene istom brzinom kojom ona 

pumpa povuče krv. Čak ni za prazninu 

nema mjesta, nema rupe u stomaku (ah, 

ta je već pitoma). Sve nestane. Ovaj trenutak 

nitko ne primijeti, toliko je kratak 

da se opet ima vremena pomisliti kratko 

"ovo je strano", prešaltati brzina, pogledati 

lijevo, desno, u retrovizor. Poslije 

razmisliti. "Šta ovo bi, što mi se ovo upravo 

dogodilo" Ništa što mi poslije padne 

na pamet nije to, a i jeste to. Ništa od 

ovog što zapišem nije to i sve je baš to. 

Široka i bijela, puna znakova, automobila, 

natpisa, reklama. Raskršća u tuđini. 

I ponekad, kad mi se krv slije u pete i 

ostane vakuum u meni, upitam se jesam 

li i kad sam to pogrešno skrenula. Na kojem 

sam to raskršću postala strana i kako 

sam došla u ovaj nepoznati svijet, na ove 

široke ceste na kojima su natpisi i pored i 

iznad, veliki i mali, svijetleći i mat. Da se 

čovjek valjda ne bi izgubio. 

Samo ja izgubljena! 

Toliko o osjećajima. I sada sam još 

uvijek strana i nisam strana. 

Prolazi život i svjesni smo ga samo u 

nekim kratkim, lucidnim sekundama. 

Preveliki je to bol da bi ga se živjelo. 

Tamo više nisam potpuno svoja, ovdje 

nisam još potpuno (barem ne sva) 

svoja. 

U onom malom gnijezdu domovine u 

mojim njedrima nađe se Fojnica mojih 

sjećanja i mojih snova. Moj mali azil. 

A okolo 

Pješke u Njemačku, za sat u Italiju, za 

dva u Švicarsku ili Francusku. Kući za 

deset. 

Najprije sam bila kelnerica pa grilala 

piliće, pomagala izbjeglicama da nauče 

jezik i nekim Hrvatima da dobro odgajaju 

djecu, djeci da dobro uče u školi. 

Zadnjih godina radim kao pedagog. 

Projekti Europske zajednice: integriranje 

i inkluzija ljudi sa posebnim potrebama, 

ratificirana UNO-Konvencija, koju 

sad treba provesti u djelo. 

Istovremeno studiram na kolegiju za 

socijalnu pedagogiju, jer mi diploma Sarajevskog 

univerziteta nije priznata. Nostrificiranje 

bi bilo puno skuplje nego što 

je studij koji sam odabrala i kojeg mi plaća 

moj poslodavac. Radujem se kraju studija 

(kraj juna/lipnja). Napokon će opet 

biti vremena za pisanje nenaučnih radova, 

za doći kući, vidjeti i družiti se sa mamom, 

sa dragim Fojničanima i dragim 

mjestima. Vremena za opet preko Mostarskog 

na more. 

U međuvremenu su se djeca poženila, 

uključila još dva grada u pridjeve "moj". 

Moj muž je ostao moj jedini, (trideset 

godina - idemo proslaviti). Dragi Brane 

(dr. Vujica) bi rekao svojim svećeničkim 

glasom: "Cecilija, dosta smo mi posla već 

dosad uradili…" 

A opet još dosta ima! 

O čemu sanjam 

O malom ateljeu u Fojnici, o slikanju i 

pisanju, o čitanjima i predavanjima (dosta 

se naučilo, ne znam kuda s tim), o 

druženjima, skijanju na Brusnici, trčanju 

do i jogi na vidikovcu, o kavi i Maračinoj 

orahovači ujutro i roštilju sa prijateljima 

uvečer, o nekom životu koji nije ovako 

brz i u kojem imam vremena za sve. 

Čak i za zapisati! 

SIJEČANJ/VELJAČA 2012. 


7

INTERVIEW 


SALKAN MERĐANIĆ, načelnik Općine Fojnica 

Zaboravljamo da smo 

mala općina 

Općina Fojnica svoju strategiju razvoja mora bazirati na turizmu, iako je 

to jedna od najskupljih grana privrede u koju treba dugo ulagati, a dugo 

čekati i da se počnu ubirati prihodi s te strane. Mi često zaboravljamo da 

smo mala općina, a ako uzmemo u obzir da Fojnica ima oko 13 000 

stanovnika jasno je kolika je naša snaga. Dva do tri miliona KM koje 

možemo namaći budžetom govori u prilog tome da bez viših instanci mi 

ne možemo u prosperitet. Kada sve saberemo, jasno je i to da ne možemo 

bez još jedne grane privrede napredovati. 

Suzana Lovrić 

FŠ: Čitate li Fojničku škrinju Imate li 

kakvih sugestija ili kritika na koncepciju 

časopisa 

Salkan Merđanić: Dakle, prvo želim da 

čestitam redakciji Fojničke škrinje i njenim 

osnivačima što su se uopšte odvažili 

na jedan tako hrabar potez u maloj sredini, 

sigurno nije lako opstati već treću godinu. 

Osim toga, želim reći da sam na raspolaganju, 

šta god treba pomoći u smislu 

da časopis izlazi i dalje. Naravno da sam 

neke detalje i pročitao, mene zanima sve 

što se tiče kulturnog života Fojnice, ali da 

budem otvoren, nemam vremena da baš 

sve pročitam. Ono što sam pročitao smatram 

izuzetno kvalitetnim s obzirom da 

redakcija radi na volonterskoj bazi i da to 

nije školovan novinarski kadar. 

FŠ: Prije par dana OV Fojnica izglasalo 

je godišnji budžet Hoće li to ostati 

samo mrtvo slovo na papiru ili postoje 

neke šanse da se sredstva i namaknu 

te budžet realizira 

Salkan Merđanić: Donesena je odluka, 

ali pitanje je hoćemo li ga ostvariti. On je 

formiran prema našim prošlogodišnjim 

potrebama, to je negdje oko 3 200 000 

KM, međutim, već prema tome kako sada 

stvari stoje, kako se januar u našim analizama 

pokazao- prije da nećemo nego da 

hoćemo. 

FŠ: Kraj je siječnja 2012. godine. Može 

li se već podvući crta pod prošlogodišnjim 

projektima, jesu li se ostvarili zacrtani 

planovi i ako nisu, što je razlog 

tome 

Salkan Merđanić: Dosta toga smo ostvarili 

od naših planova, međutim imamo 

i dio nerealizovanih projekata. Sve ono 

što nismo ostvarili posljedica je nedovoljnog 

punjenja budžeta i ne dobivanja 

grantova sa viših instanci vlasti, od Kantona 

do Federacije. Ta su se sredstva 

odnosila na kapitalne izdatke kroz koje 

mi uglavnom radimo projekte na infrastrukturi, 

a ove godine na tom planu skoro 

ništa nismo uradili. Npr. imali smo 

obećanje od Federalne vlade da uradimo 

prisupni put prema samostanu, imali 

smo obećana sredstva za rješavanje 

kanalizacije u Ostružnici, mi imamo još 

niz odluka Federalne vlade o namjeni 

sredstava za konkretne projekte, međutim 

sredstava nema. Imamo i odluku 

Vlade na 160 000 KM za spajanje asfaltnog 

puta od Malkoča do Korita, pa projekat 

Ponjušine, međutim, obećana sredstva 

nisu nam isporučena. 

FŠ: Nešto se ipak radilo tijekom prošle 

godine. Ulica prema školi je konačno 

široka i sa trotoarima 

Salkan Merđanić: To su naša vlastita 

sredstva, osigurana nauštrb vlastitih 

troškova, a zbog sigurnosti djece, prije 

svega. Uspjeli smo malo srediti i zelene 

površine, zasijati cvijeće, stabla, a to nam 

je i dalje u planu... 

FŠ: Česta tema našeg časopisa je teška 

ekonomska situacija koja posebno 

pogađa populaciju mladih, školovanih 

Fojničana koji u sve većem broju 

napuštaju Fojnicu. Ima li općinska 

uprava ideju kako zadržati školovani 

kadar 

Salkan Merđanić: Naravno da imamo 

ideje i to je nešto o čemu se stalno razmišlja. 

Međutim, nisu svi ti mehanizmi u 

rukama načelnika niti lokalne zajednice 

da bi se te ideje i sprovele. U nekim 

stvarima su nama ruke vezane. Uzmimo 

primjer Šipad Vranice, gdje zbog nepostojanja 

jasne pravne regulative gubimo 

ne samo priliku za prosperitet općine već 

i brojna radna mjesta. Kanton je to proglasio 

opštim dobrom i sam povratak u 

ruke lokalne vlasti je mukotrpan i težak. 

Stečajni postupak u kojem je preko noći 

300 ljudi ostalo bez posla konačno je 

priveden kraju i pogon je prebačen u 

Tvornicu žice, pronađen je jak investitor i 

sada je konačno na pragu rješenje. Odnedavno 

se pojavio problem da se ne može 

uticati na isporuku robe toj pilani, to se 

opet načelnik ne pita, već društvo u 

Donjem Vakufu. Tako da je to čitav splet 

okolnosti, i za dva dana idem na jedan 

sastanak na tu temu, pa ako ne možemo 

uticati i ako ne možemo zapošljavati se i 

razvijati u jednoj Fojnici na bazi drveta, 

nije mi jasno. Nažalost, niko od viših institucija 

vlasti ne želi se uplitati u to, 

prepušteni smo na milost i nemilost, 

tako da nije isključeno da posegnemo i za 

nepopularnim instrumentima, tužbama 

i sl. Ništa bolja situacija nije i sa tvornicom 

tekstila, Sport – Form d.d. Fojnica, 

čekaju se još odgovori na pitanje privatizacije. 

Proces privatizacije je pod inge- 

8 




rencijom Kantona, agencija za privatizaciju 

radi kako radi, tu sam bez komentara, 

dvije grupe u mandatu od po tri 

godine nisu uradile ništa, uskoro slijedi 

novi mandat, hoće li se šta promjeniti, ne 

znam. Problem je i što je to firma sa velikim 

zaduženjima, pod raznim hipotekama, 

samo obaveze prema radnicima 

prevazilaze vrijednost firme jer od 1988. 

godine niti jednom radniku nisu plaćeni 

doprinosi. Ili, od 400 žena koje su tamo 

radile, preko 200 njih nisu nikada bile u 

evidenciji rada. 

FŠ: Koji su to primarni ciljevi i projekti 

na kojima će općinska vlast posebno 

inzistirati u 2012. godini 

Salkan Merđanić: Općina Fojnica svoju 

strategiju razvoja mora bazirati na 

turizmu, iako je to jedna od najskupljih 

grana privrede u koju treba dugo ulagati, 

a dugo čekati i da se počnu ubirati prihodi 

s te strane. Mi često zaboravljamo 

da smo mala općina, a ako uzmemo u 

obzir da Fojnica ima oko 13 000 stanovnika 

jasno je kolika je naša snaga. Dva do 

tri miliona KM koje možemo namaći 

budžetom govori u prilog tome da bez 

viših instanci mi ne možemo u prosperitet. 

Kada sve saberemo, jasno je i to da 

ne možemo bez još jedne grane privrede 

napredovati. Drvo je takođe naš važan 

potencijal, ali već sam rekao koje probleme 

imamo na tom planu. Drvno-prerađivački 

duh koji je u Fojnici star preko 

200 godina, treba ponovo oživjeti. 

Međutim, ljudima prvo treba objasniti da 

su prošla ona vremena kada se posao 

dobijao, sada se traži poduzetnički duh. 

Čini mi se da je on u Fojnici potpuno zamro. 

Dobar dio građanstva živi još uvijek 

u onom sistemu kad očekuje da će mu 

općina ili država napraviti neku fabriku. 

Toga u ovom uređenju više neće i ne 

može biti. Ono što mi možemo je olakšati 

i ubrzati pravne procedure u privatnoj 

privrednoj inicijativi, poslužiti kao servis 

za što lakše funkcionisanje te inicijative. 

Nama je zapravo zabranjeno da se bavimo 

biznisom, mi smo organ uprave koji 

je tu da građanstvu stvori uslove i ambijent 

za privatno poduzetništvo, bilo ono 

malo ili veliko. 

FŠ: Zanima me korist općine od mini 

hidrocentrala. Jesmo li dali svoje vodene 

resurse za kusur 

Salkan Merđanić: Pa imamo nešto veću 

korist od koncesija mini hidrocentrala, 

jer se onaj prvobitni omjer promjenio 

zbog povećanja koncesione stope. U 

početku je taj omjer bio općini 40%, a 

kantonu 60 %, sada je to obrnuto i preračunato 

u KM oko 30-ak hiljada godišnje. 

Međutim, da su nerealno i neprofesionalno 

građene to se potpuno slažem. Ali, 

ja nisam bio dio toga. To sam naslijedio. 

Energetski projekti su danas svugdje u 

svijetu dobro došli, i mi trebamo razmišljati 

u tom smjeru, međutim, ovdje su 

izvedena pogrešna i nestručna mjerenja, 

sada se neke, od njih ukupno pet koliko 

ih je izgrađeno, pokazuju neprofitabilnim. 

FŠ: Kakvom treba biti osoba koja vodi 

i usmjerava prosperitet gradića poput 

Fojnice 

Salkan Merđanić: Hm... složeno pitanje. 

Kakva treba biti osoba koja vodi Fojnicu 

FŠ: To ja Vas pitam 

Salkan Merđanić: Pa treba prije svega 

biti neko ko voli ovaj grad, treba biti 

razumna osoba prije svega, jer ovdje 

treba uskladiti život dva naroda i u 

svakodnevnici i u vlasti, treba biti osoba 

koja ima neke vizije i poglede na budućnost, 

osoba koja sa svojih putovanja, 

posebno po Evropi, donosi iskustva i 

rješenja starijih demokratija, inkorporiše 

ih ne podliježući malograđanskoj ili 

mahalskoj sredini i dnevnoj politici. Naravno, 

na to sve treba dodati kako to 

mora biti čovjek koji zna šta hoće i kako 

to izvesti, kako se okružiti kvalitetnim, 

stručnim ljudima... 

FŠ: Što Vam je u dosadašnjem mandatu 

bilo najteže i sa kakvim se poteškoćama 

susreće osoba na načelničkoj 

funkciji 

Salkan Merđanić: Ova funkcija ne 

podrazumjeva samo dinamiku susreta sa 

poslovnim delegacijama već i susrete sa 

narodom. Najteže je u ovom poslu postići 

financijsku stabilnost i stabilnost suživota 

dva naroda ovdje. Jedan od najtežih 

trenutaka jeste moj dolazak na mjesto 

načelnika 2004. godine u decembru, 

donošenje budžeta za 2005. godinu koji 

je bio mali, potom ulazak u zimu, blokada 



9

INTERVIEW 


ZANIMLJIVOSTI 

računa, motiviranje ljudi na rad sa minimalnim ličnim dohotkom. 

Poslije toga mi je jako teško palo niz štrajkova... 

FŠ: Koji europski grad biste mogli izdvojiti kao potencijalni 

uzor Fojnici 

Salkan Merđanić: Bled, bez razmišljanja, on bi nam mogao biti 

uzor. 

FŠ: Možete li nam ukratko opisati svoj radni dan 

Salkan Merđanić: Na posao dolazim oko 8h, ostavljam administraciji 

vremena da popije kafu od 7h i pripreme se za radni dan. 

Ja kafu pijem kod kuće. Kada dođem prvo palim kompjuter i pročitam 

elektronsku poštu, poslije toga i ostalu poštu, koja je stigla 

kroz knjigu protokola, pregledam izvode sa računa, jer ako ne 

znam kakvo je stanje ne mogu planirati ni radni dan. Svaki drugi 

dan imam kolegije koji traju od 8-10h, ako nemam kolegij, početak 

radnog dana izgleda kao što sam ispričao. Poslije toga slijede 

obaveze prema gradu, kantonu ili federaciji, odlazim na sastanke, 

ili susrete sa potencijalnim investitorima, ili nešto u nevladinim 

organizacijama, lokalnim sportskim društvima, jer svi žele prisustvo 

i pokroviteljstvo načelnika. Uglavnom, stalni je pokret, nema 

radnog vremena, ono zapravo traje oko 15h, nekada me porodica 

želi vidjeti, vjerujte. 

FŠ: Može li Općina, kao institucija, pripomoći uštedi na javnim 

rashodima, osim gašenjem ulične rasvjete u pojedinim 

naseljima 

Salkan Merđanić: Dakle, ja nemam informaciju da se rasvjeta 

gasi i gdje. Ako se gasi, onda je to bez mog naloga. Ali ja vjerujem 

da su u pitanju neki kvarovi... Općina može i vrši uštede, evo, počev 

od papira, tonera, putovanja i dnevnica, sve smo sveli na minimum 

ispod kojeg se ne može raditi, jednostavno. Ali to nije ništa 

od skoro, mjere štednje mi imamo već godinama, to se lako da 

i provjeriti. Međutim, na neke izdatke ne možemo uticati, ljudi 

imaju zakonsko pravo da ih koriste. Na kraju krajeva, mi smo općina 

sa vrlo malo uposlenih, radimo sa minimumom uposlenih. 

FŠ: Ovih se dana poprilično priča o smjeni generacija u općinskoj 

upravi. Neki od uposlenika imaju uvjete za odlazak u 

mirovinu, a nekima se nudi prijevremena 

Salkan Merđanić: Nedavno je napravljena analiza po pitanju 

uslova za ostvarivanje penzije i 11 uposlenika bi moglo iskoristiti 

trenutne uslove. Međutim, još ne znamo hoće li baš tako i biti, jer 

neki od njih imaju zakonsku osnovu za dalji rad. Volio bih podmladiti 

tim, unijeti dinamike i osvježenja, a sa druge strane pružiti 

maksimum obeštećenja onima koji se odluče za penziju, iako 

se, vjerujte mi, godišnje gubi jako malo novčano. 

FŠ: Zahvaljujem Vam na razgovoru za kojeg ste izdvojili svoje 

slobodno vrijeme. Izvolite reći sve čega se nismo sjetili pitati 

ili poslati poruku svojim sugrađanima. 

Salkan Merđanić: Ja sam javna ličnost i svjestan sam toga da 

sam stalno pod lupom, svjestan sam svojih propusta i mana, ali se 

trudim da radim kako najbolje znam i mogu. Međutim, mi smo 

kao općina samo ogledalo kantona, a kanton je ogledalo države. 

Tu smo gdje jesmo. Pokušavam balansirati, da ne idem ni previše 

lijevo, ni previše desno, da budem načelnik svih građana ove 

općine bez obzira što mnogi nisu glasali za mene. Poručujem 

svima, da pometu prvo ispred svojih avlija pa da se onda bavimo 

tuđim, da se svako bavi svojim poslom, za što je stručan i za što je 

odabran. A svima nama želim puno zdravlja i sreće u godini koja 

je pred nama. 

očetkom svake godine katolička crkva u Fojnici iznosi 

statističke podatke vezane za članove njene župe, sači- 

Pnjene na temelju božićnog blagoslova kuća. Kad je riječ 

o brojnosti pojedinih prezimena, dugi niz godina po brojnosti 

dominira prezime Bošnjak. Po popisu za Božić 2009. 

godine, od 1.247 obitelji, u kojima je živjelo 3.127 duša, 

njih 316 nosilo je prezime Bošnjak. Slijede prezimena 

Tuka (176 duša), Oroz (153), Cvjetković (149) itd. 

Tragom istraživanja svoga rodoslova i najstarijih korijena, 

došao sam do otkrića da je to prezime u Fojnici staro 

tek nešto više od dva stoljeća. Podatak temeljim na najpouzdanijim, 

a može se reći i jedinim, izvorima iz tog vremena 

– crkvenim maticama krštenih, vjenčanih i umrlih. 

U 18. stoljeću u Fojnici uopće nije bilo prezimena Bošnjak. 

Kao prvo kršteno dijete pod ovim prezimenom u franjevačkom 

samostanu u Fojnici upisan je Mato Bošnjak iz 

Ponjušine, sin Jure Bošnjaka i Ane r. Miačević (ili Miačić) iz 

Rame. Krstio ga je fra Ivan Perišić, 23. siječnja 1803. godine. 

Tek 1813. godine bilježi se novo krštenje, ovaj put Tome 

Bošnjaka, sina istih roditelja. U Obojku je 1819. godine 

kršten sin u obitelji Ante Bošnjaka i Ruže r. Trogrančić iz 

Selakovića. Nakon toga učestala su krštenja Bošnjaka, a 

kao mjesto rođenja spominju se Gvožđani, Ponjušina, Djedov 

Do, Otigošće, Obojak, Ragale i dalje, izvan današnjeg 

teritorija općine Fojnica – Brestovsko, Milodraž, Višnjica 

itd. 

Nameću se logična pitanja: Odakle su došli u ove krajeve 

Zašto I prije svih pitanje: Kako je nastalo prezime 

Sve su to pitanja koja za ispravan odgovor traže studiozan 

istraživački pristup, golemi napor i vrijeme. Doda li se tome 

najveći problem; nedostatak pisanih izvora, koji su 

uslijed raznih razaranja, premetačina i paljevina kroz stoljeća 

turske vladavine uništeni, na određenoj vremenskoj 

distanci dođe se jednostavno do nepremostivog "zida". 

O dolasku svojih predaka sačuvana je najčešća usmena 

predaja tipa: "Moj šukundjed ubio turčina u Hercegovini, pa 

morao pobjeći preko planina u Bosnu..." Nema sumnje da 

je bilo takvih slučajeva, ali su ipak prevladavali ekonomski 

razlozi. Mnogi kmetovi iz Hercegovine bježali su u Bosnu 

zbog manjih poreza i boljih uvjeta koje su im nudili bosanski 

begovi i age. Više puta Hercegovinom su vladale strašna 

kuga i kolera (narodnim rječnikom oganj). Pored tih 

10 




Prezime Bošnjak 

najbrojnije hrvatsko prezime u Fojnici 

pošasti vladala je i velika glad od koje se 

umiralo, pa su ljudi bili primorani tražiti 

spas. Navedene (ne)prilike bile su najbolja 

pozivnica da se potomci nekada odbjeglih 

katolika (za vrijeme Bečkog rata i 

provale Eugena Savojskog u Sarajevo) 

vrate na prostore svojih predaka. Živeći u 

Hercegovini zadržali su vjeru, ali nepovratno 

izgubili prvotno prezime, pred 

upečatljivijom odrednicom odakle su. 

Nikola Mandić iz Mostara je istražujući 

skoro 50 godina podrijetla Hrvata u 

Hercegovini napisao knjigu Podrijetlo 

hrvatskih starosjedilačkih rodova u 

Mostaru, i u njoj navodi da su jedni Bošnjaci 

nastali od Marića, drugi od Zovka, 

treći od Oroza, a za one četvrte nije utvrđeno 

ranije prezime koje su donijeli 

doselivši iz Bosne. Jedna loza Bošnjaka iz 

Bakovića i Gojevića zna da su njihovi preci 

doselili iz Grabove Drage (Široki Brijeg), 

i da im je predak bio nahijski (seoski) 

knez. 

Bošnjaci su se, zajedno s drugim rodovima, 

pokrenuli u Bosnu u većem valu 

početkom 19. stoljeća. Crkvene matice 

jasno otkrivaju starosnu dob doseljenika. 

Doseljavale su kompletne obitelji; od 

staraca koji su ubrzo ostavljali kosti u 

U dva stoljeća od dolaska na ove prostore prezime Bošnjak 

se ukorijenilo, i godinama predstavlja najbrojnije 

hrvatsko prezime na području općine Fojnica 

Tomo Bošnjak 

novoj domovini, mladića i djevojaka u 

punoj snazi, odlučnih da radom stvaraju 

uvjete za bolji život, do djece začete u 

Hercegovini, a ovdje rođene. Isto tako, 

matice nam otkrivaju porijekla njihovih 

roditelja i kumova npr. iz Rame, Posušja, 

Čemerna, Rakitnog, Runovića, Mostara, 

Stoca, Neretve.... Ili, jednostavno piše – iz 

Hercegovine. Ubrzo je bračnim vezama 

došlo do miješanja s domaćim stanovništvom, 

a brojnim potomstvom do potpunog 

stapanja. 

Zahvaljujući popisima biskupa fra Pave 

Dragičevića (1742.) i fra Marijana 

Bogdanovića (1768.) vidljivo je da su Bošnjaci 

živjeli u još nekim selima mostarske 

župe, ali da su najbrojniji bili u Grabovoj 

Dragi. 

Novi doseljenici iz Hercegovine u početku 

su bili skoncentrirani na dva fojnička 

područja: u Gvožđanima i Ponjušini, 

te Obojku i Carevom Dolu. Kako su 

pripadali onoj vjeri i narodu predodređenom 

na poslušnost, poniznost, rad i 

patnju, to ih je čekalo i u novoj sredini. 

Zemaljski posjedi na koje su došli bili su 

u vlasništvu aga i begova, a oni ponizni 

kmetovi (sluge) na njima. Krčenjem šuma 

širili su obradive površine. Živjelo se 

u jednostavnim, skromnim kućama s 

brojnom čeljadi, a kad bi postale pretijesne 

oženjeni bi članovi napuštali zajedničko 

ognjište i započinjali novi život. 

Njihove migracije svodile su se na uži 

prostor; kao da su u strahu od nevolje 

željeli dohvatiti ruku pomoći svojih najbližih. 

Jasno se na reljefu može vidjeti 

nepravilni lanac njihovih posjeda; od 

Gvožđana, preko Dugog Brda, Bakovića, 

Bakovičke Citonje, oko brda Zvonigrada, 

Zgonova, Božića, Crvenih Zemalja, Otigošća, 

do Djedovog Dola i Ponjušine. 

Oni drugi Bošnjaci, iz Obojka i Carevog 

Dola, koje od početka prati nadimak 

"Miške" vremenom su se proširili prema 

Ragalama (Gradini), jedni otišli u Bakovičku 

Citonju, a drugi opet u šumoviti 

Zahor. Preko Šajnovaće i Selišta dospjeli 

su do Šćitova (Rajetića). 

Za života nisu mogli ostvariti niti u 

nasljedstvo ostaviti veliko materijalno 

bogatstvo, ali su ostavili živo vrelo života, 

koje i danas izdašno napaja ove prostore 

svojim vjerskim i narodnim identitetom. 

I danas bi veliki broj njih živio na tim 

prostorima da posljednji rat nije bujicom 

mržnje ne samo pogasio njihova ognjišta, 

već i nepovratno promijenio demografsku 

sliku Fojnice. Opustošena sela i 

zemlju napuštenu od rada vrijeme sve 

više pretvara ponovno u šumu. Novi naraštaji 

budućnost su vezali uz asfalt. 

Postoji evo i plemićki grb Bošnjaka. 

Ali, da se ne bi zavaravali - on pripada 

onim Bošnjacima koji su bježeći iz Bosne 

naselili Hrvatsku u prvoj polovici 14. stoljeća. 

Naši preci u Bosni sagnuti pod turskim 

jarmom mogli su biti samo kmetovi, 

ili u najboljem slučaju slobodni seljaci, 

osuđeni na izrabljivanje i trpljenje. Mnogo 

su radili, malo živjeli, a najviše trpjeli. 

Na žalost, takva je naša prošlost, u kojoj 

su se naši pređi rađali i umirali, osvitali i 

omrkivali. Nekada su bili najniži sloj 

društvene piramide, međusobno povezani 

ne samo prezimenom, već uopće, istom 

tegobnom sudbinom. U tami, bez 

prosvjete, zalijepljeni za zemlju, pogleda 

uprta u nebo, a na zemlji u svoje duhovne 

pastire (fratre) kao tvrdu hrid da ne bi 

utonuli u valove očaja i iznevjerili vjeru 

pradjedovsku. 

Njihovi potomci danas su dio suvremenog 

svijeta, rasuti na svim meridijanima, 

manje ili više školovani i uspješni 

ljudi. Znanja o precima su im slabašna, 

površna. Ostala im je ista misija u nasljeđe; 

stvaranje novih klica života, bez 

kojih nema produljenja niti jedne loze, 

pa niti one najbrojnije u Fojnici - BOŠ- 

NJAK. 



11

TALENTIRANI FOJNIČANI 


ADNAN BUBALO 

Fotografija je 

moja ljubav 


n Tko je Adnan Bubalo 

o Najteže je o sebi govoriti, a i ne treba. 

Evo mogu ti reći par informacija. Rođeni 

Fojničanin, diplomirani pravnik, trenutno 

zaposlen na mjestu šefa Sektora zajedničkih 

poslova u JU Zavod – Drin, zaljubljenik 

u prirodu, muziku, film i naravno 

fotografiju. 

I što je meni najvažnije, sretno oženjen 

i otac dva zlatna sina Imrana i 

Affana. 

n Za početak, reci nam, tko je 'kriv' za 

tvoje bavljenje fotografijom Kako je 

sve zapravo krenulo 

o Vjerujem da se ljubav prema fotografiji 

ili bilo čemu drugome rodi zajedno sa 

čovjekom. Prije fotografije tu je bila ljubav 

prema crtanim romanima, onda prema 

dizajnu jer sam kao dječak jako volio 

kružiti stripove, sastavljati one koji izlaze 

u nastavcima, kreirati omote, a mislim 

da me ljubav prema filmu u stvari najviše 

približila fotografiji. Sve u svemu od najranijeg 

djetinjstva kod mene je nekako 

konstantno bila naglašena ta vizuelna 

strana. 

n Imaš li prije nekog foto-sessiona 

unaprijed isplaniran koncept ili priču 

stvaraš na licu mjesta 

o Zavisi. Ima i jednog i drugog. Postoje 

momenti koje želim da zabilježim upravo 

onako kako ih tog trena vidim. Tako da 

to razrađujem na licu mjesta odnosno 

jednostavno to i uradim.. Moje ideje proizilaze 

iz prošlih iskustava i ljudi koje 

susrećem. Kad imam zamišljenu ideju u 

glavi, onda počinjem istovremeno da 

pravim koncept i moram se pripremiti 

nešto prije. Ukoliko se radi o snimanju 

prirode, unaprijed pokušavam saznati 

nešto više o toj lokaciji, o klimatskim uvjetima, 

o tome šta se može očekivati, koja 

mi je oprema potrebna, a često je u tim 

situacijma fotografska oprema 

tek na nekom šestom 

mjestu, ono, ako nemate dobre 

čizme, rezervne čarape, 

dovoljno hrane itd. tad je vrijeme 

da se ide kući, nema više 

slikanja. Ishod u velikoj mjeri ovisi 

o dobroj pripremi. Slično je i sa 

fotografisanjem osoba. Morate se prilagoditi 

svim uvjetima. U svakom slučaju 

najdraže mi je "uzimati" fotografije koje 

već postoje u mojoj glavi. 

n Primjećujem da su tvoji najčešći 

motivi prirodne ljepote užeg zavičaja, 

fojničke ulice u svim godišnjim dobima 

i svim dobima dana i noći. Što je 

zahtjevnije, fotografirati ljude ili nepomične 

objekte, predmete 

o Ja sam nedavno izašao u javnost sa 

nekim od svojih radova, sam sebi sam 

dao zadatak da sa jedne strane ispromovišem 

Fojnicu i fojničku prirodu, a sa 

druge, ništa manje važno po meni je želja 

da našim ljudima koji danas žive širom 

planete približim ljepotu i toplinu zavičaja. 

Priroda mi je vječita inspiracija. Tu 

uvijek ima nešto drugačije i nešto zanimljivo. 

Međutim nije samo to, veliku ljubav 

imam i prema portretima, naročito ambijentalnim. 

Postoji jedna želja koju ću 

vjerojatno teško ostvariti, a to je da uradim 

ambijentalne portrete što više Fojničana, 

bilo u njihovim kućama ili na njihovom 

radnim mjestima. 

Fotografija je zanat koji nema jezičnu 

barijeru tako da često slika govori više 

od hiljadu riječi. A ja želim da moje slike 

imaju priču. I nikada ne treba zaboraviti 

da protokom vremena fotografija višestruko 

dobija na vrijednosti. 

Što je zahtjevnije Pa na prvu bih rekao 

da nije važno, međutim ipak je zahtjevnije 

raditi sa ljudima, ne u smislu saradnje 

i druženja nego postizanja krajnjeg 

rezultata, a to je da na jedan fer i do- 

stojanstven način oslikamo osobu onakvom 

kakva u suštini i jeste. 

n Je li ti se ikada dogodilo da misliš 

kako je neka tvoja fotografija loša, a 

onda ti se nakon nekog vremena počne 

sviđati i uvidiš da si 'ukrao' sjajan 

trenutak 

o Fotografija se uvukla u moj život tako 

da često vidim svijet drugačijim očima. 

Od kada sam započeo sa fotografisanjem 

sve mi izgleda drugačije, a ja sam učio kako 

da to posmatram. Mogli bismo godinama 

šetati oko neke stare kuće u ulici, a 

da je zapravo i ne primjetimo. Danas, osjećam 

da mogu primjetiti stvari prije 

nego što ih izgubim. Svaki moment koji 

sam zabilježio ovjekovječio je jedan trenutak, 

jedan datum, jedno vrijeme, događaj, 

tako da mi je svaka fotografija danas 

podjednako draga. Naravno da tu u mojoj 

arhivi danas ima i dosta fotografija upitnog 

kvaliteta, međutim i one pričaju priču, 

svaka me veže za neki period mog 

života. 

n Neke od tvojih fotografija završile 

su u godišnjim kalendarima, npr. je li 

ti lakše stvarati naručene fotografije 

ili one koje snimaš za svoj gušt 

o Podjednako se posvećujem svakom fotografisanju. 

Izazov mi je raditi naručenu 

fotografiju, mada pošteno govoreći danas 

je teško naići na klijenta koji tačno 

zna šta želi, što me, iako mi olakšava posao 

jer su uglavnom više nego zadovoljni, 

12 




na neki način i smeta. Kada radiš za svoj 

gušt sam sebi postavljaš uvjete. Naravno 

da mi je lakše i draže snimati fotografije 

koje sam sâm osmislio. Mada generalno, 

kad nešto jako voliš u stvari i ne postoji 

taj neki osjećaj težine. 

n Što je potrebno da se postane dobar 

fotograf 

o Rad i upornost, otvorenost za svježe 

ideje, talent, dobar su put da postaneš 

dobar fotograf. Naravno potrebno je otkriti 

stil i pronaći neku strast u svemu 

tome. Jednom kada to otkriješ, ostatak će 

dolaziti postepeno i ljudi će želiti da vide 

tvoj rad. Budi originalan i samouvjeren. 

Kada je u pitanju tehnički aspekt, internet 

je nepresušan izvor informacija i danas 

svako, potpuno besplatno može da 

savlada kako osnove, tako i bilo koju 

fotografsku tehniku. 

Međutim, želim istaknuti, da je važnije 

da se čovjek osjeća dobro baveći se fotografijom, 

čak nemjerljivo važnije od toga 

da se postane "dobar fotograf" ili postigne 

nekakav, nazovimo ga, komercijalni 

uspjeh. 

n Tko su tvoji fotografski uzori 

o Jako puno vremena iskoristim gledajući 

fotografije drugih ljudi, naročito 

onih kojima to zaista ide od ruke. To bi 

svakome preporučio, to je dobar put da 

čovjek sebi zada visoke standarde. Trudim 

se koncentrirati na trenutak nastajanja 

fotografije. Svijet je pun odličnih 

fotografa. Ima puno fotografa koje izuzetno 

cijenim, recimo: Mark Hamilton, 

Marc Adamus, Javier Vallhorant, Patrick 

Hoelck, Edward Weston i drugi, a od bh. 

fotografa to je na prvom mjestu Mevludin 

Sejmenović, sjajan fotograf i još bolji 

prijatelj. 

n Ima li BiH umjetničku foto-scenu 

Družiš li se sa profesionalnim bh. fotografima 

Može li se živjeti u BiH od 

fotografije i možeš li usporediti to sa 

vrednovanjem ove umjetnosti u zemljama 

okruženja, da ne pričamo o Zapadu 

o Smatram da u BiH ima puno dobrih, 

kvalitetnih fotografa, mnogi su postigli i 

zavidan uspjeh na međunarodnom planu. 

Isto tako danas imamo veliki broj foto 

klubova koji su prije svega dobra baza za 

stjecanje novih poznanstva i prijateljstava, 

za dobro druženje, naravno da se tu 

može i naučiti dosta stvari. Poznajem 

mnoge od njih, ponekad se sastanemo. 

Sad po definiciji profesionalni fotograf 

je onaj koji od toga živi, kod nas je 

jako malo ljudi kojima je pošlo za rukom 

da sebi na taj način obezbijede solidnu 

egzistenciju. To se može danas reći za 

Jasmina Fazlagića, Benisa Arapovića i još 

par drugih. Veći je broj onih koji su našli 

angažman radeći za novinske kuće ili 

internet portale, a tu situacija i nije baš 

sjajna. 

Tržište u BiH još uvijek nema jasne 

stavove i viziju o tome šta se smatra vrhunskim 

proizvodom kada je u pitanju 

fotografija pa zašto ne reći i dizajn. To se 

u ostalom vidi na svakom koraku. Onog 

trenutka kada apsolviramo moć marketinga 

i fotografija će doći na svoje mjesto. 

Situacija je samo malo bolja u Hrvatskoj, 

a sve se to skupa ne da ni porediti sa stanjem 

u razvijenim europskim zemljama 

ili SAD-u. 

n Je li bilo kakvih nagrada do sada, 

sudjeluješ li na natječajima, grupnim 

izložbama i sl. 

o Imam par zapaženih rezultata na vodećim 

svjetskim foto stranicama, učešće 

na nekoliko grupnih izložbi, onih klasičnih, 

ali danas se sve to u najvećoj mjeri 

dešava na internetu, tako da sam imao 

par puta proglašenje za najbolju fotografiju 

mjeseca, najbolju fotografiju u projektu 

i slično, mada iskreno nisam na tom 

planu bio baš aktivan što svakako namjeravam 

promijeniti. 

n Imaš li u planu uskoro predstaviti se 

samostalnom izložbom u Fojnici 

o U Fojnici ne za sada. Trenutno sam u 

fazi priprema i dogovora sa Julijanom 

Komšićem, vlasnikom galerije Black Box 

u Sarajevu. Danas kada postavite samostalnu 

izložbu na otvorenje u prosjeku 

dođe 20-30 ljudi, to je naša realnost. U 

isto vrijeme vaše fotografije na internetu 

za sedam dana može pregledati i par hiljada 

ljudi. 

Stoga, da ne bi ostalo samo na skromoj 

samopromociji, zamislio sam prodajnu 

izložbu za koju se nadam da ću obezbijediti 

prisustvo dijela diplomatskog 

kora, privrednika, ljudi iz politike i dr. 

Nadam se da ću naići na razumijevanje i 

pomoć medija jer sredstva prikupljena 

prodajom namjeravam u potpunosti usmjeriti 

za dobrobit osoba sa intelektualnim 

smetnjama. 



13

PUTOVANJE U MJESTU 


ustrija mami na glečer Mölltaler, u St. 

Jakob ili u Kaltenbach, Italija u Bor- 

Amio, Kronplatz, Val di Sole, Livigno, 

Francuska zove u La Normu, Saint Martin 

de Belleville, Val Torens, Chamonix Mont 

Blanc, ali ne postoji ljepše mjesto za zimovanje 

od Fojnice. Doduše, baš i nemam 

vremena za zimovanje, čak niti u 

mjestu življenja, a trenutke koje sam 

pokrala usput, ne mogu čuvati za sebe. 

Rasipaju se, lete, vraćaju i gube, poput 

pahuljica. Veju, veju... 

FOJNICAtrans 

Glavom u bijelo 


ZIMOVANJE br. 1 

Radio Stari Grad, srijeda, 15:08, 

Zdravko Čolić, ziiima je biiiila sa puuno 

snijega... Ne dvoumim, nimalo. Kočim, 

iako je riskantno, da ne kažem suludo, 

činiti to na ledu. Ali nije mi sudbina porinuti 

Fiat Grande u vještačko jezero na 

Lugu. Na samoj granici kiseljačke i fojničke 

općine, tamo gdje najviše izbacuju 

smeće iz automobila, moraš okrenuti pogled 

dole. Netko je ogromnu automobilsku 

gumu ofarbao u crveno i stavio je 

ispred skromne brvnare. Zavjese su uštirkane 

minusom, ispred je parkirani 

bicikl zameten u snijegu, a lijevo je kavana. 

Po parkingu zaključujem da je prazna, 

ali iznenađenje postaje neopisivo. 

Nema slobodne stolice! Stajem za šank i 

naručujem čaj. Dok se prohladi, prošetati 

ću naokolo. Terasa je kao dječji crtež, sve 

je oštro i slomljeno do visine 70 cm, debeli 

bijeli stolnjaci od snijega padaju i po 

klupama, tek ponegdje otkrivaju drvene 

bridove. Iznad je nezavršena oblina, prosuta 

bijela boja... Još jedan korak i već 

sam u odmoru. Gracilne crvene stolice 

prosute su oko jezera, čekaju vojnike slo- 

bode. Taj, što će sjesti, morat će zabaciti 

silk iz ramena. Okrajci jezera su zaleđeni 

i samo mala površina diše negdje na njegovoj 

sredini, ravnomjerno otpuštajući 

toplinu ribljeg tijela. Tu snijeg ne pada. 

Rasipa se poput svjetla ulične lampe visoko 

u zraku. Drugi dio jezera snijeg zasipa 

sa svih strana, ali je prometan. Dva 

su para patkica upravo krenula na ručak. 

Sjedam na crvenu stolicu. Lik koji ne ostavlja 

stope u snijegu spustio je šalicu 

moga čaja u snijeg na stolu. Okolna šuma 

se naklonila toj sceni. Toj sceni, u kojoj 

sam ja na zimovanju, zabacujem iz ramena 

po sred disanja i uzimam kap po 

kap fino serviranog pića. Ne mogu vjerovati 

da Fiat Grande nije završio kao podmornica, 

a ja na infuziji Uštinu me minus! 

Jeste zimovanje, ono između dvije 

smjene... 


Kada imate slobodnu subotu, uz nedjelju 

koju svakako ne radite, onda ste na 

zimovanju! Fiksni i mobilni su isključeni, 

na prozore navučene debele zavjese, budite 

se po vlastitom satu. Prva kava je 

užurbana i u hodu, na kakvu ste već navikli 

za radnih dana, a onda slijedi druga 

kava kojom potpuno osvješćujete priliku 

za odmorom. Izvlačim svoje skijaško odijelo 

koje meni služi samo za šetanje, pri- 

14 




premam čaj od plućnjaka, integralne 

kekse i pakiram foto opremu. Znam gdje 

ću. Luke su prelijepe pod snijegom. Imaju 

i jednu ambijetalnu kavanicu u kojoj 

sam se već nekoliko puta zgrijala ribljom 

čorbicom ili čašicom domaće šljive. Od 

Alaupovke do Luka nailazim na jedno 

jedino vozilo, traktor što prevozi sijeno. 

Ne uzrujavam se zbog toga. Vozim polako 

i volan me sluša. Snow Patrol - This Isn't 

Everything You Are... Škodu ostavljam na 

cesti preko puta kavane, jer nema drugog 

mjesta za parking. Led je ukrotio obale 

rijeke. Dugo promatram njihovu finu igru 

oblika. Sa mjesta gdje je mrzla pokorica 

tanka i providna otkidaju se kristali, 

a onda, vučeni jakom strujom brzaka, tope 

se, odlaze... Vodenica se samo nazire. 

Dio snijega skliznuo je sa krova pa izgleda 

kao da će se cijela otklizati u rijeku. 

Zrak je rezak, ali ga dubokim udahom puštam 

u pluća. Čini mi se kako sa svakim 

mojim udahom narastaju sniježni šampinjoni 

iz rijeke. Nebo je također bijelo. 

Samo mu se jedan krajičak sivi, negdje 

iznad Deževica. Prsti se koče pod hladnoćom, 

sve je teže smiriti kadar od ove 

drhtave jeze. Vrijeme je za kavanu. Već sa 

ceste uviđam kako ovdje nitko nije bio 

danima. Kotlić u ognjištu je zavejan, kao i 

cijela bašta. Točak je okovan, nepomičan. 

Drveno korito za hlađenje pića je zaleđeno 

i u njemu se, kao u ogledalu, jasno 

vidi reljef stabla ogromne jelike. Netko je 

zaboravio kišobran. Sjedam za stol i pripaljujem 

cigaretu. Možda će se netko 

vratiti po svoj kišobran. 


Nije se šalio taj snijeg što je 2. veljače 

počeo padati. Hedonisti su ga poredili sa 

guščjim perjem i klepama, pjesnici rekoše 

kako se nebo pocijepalo, vozači su mu 

proklinjali mater - vodu, a djeca su već 

sljedećeg dana sa krovova u snijeg skakali 

lastu. Sve je stalo četvrtog dana veljače, 

osim snijega. Od svih pacijenata iz 

prve i druge smjene samo se jedan probio, 

i to iz Austrije. Putovao je 15 sati! Do 

njega sam već izlopatala tonu snijega, 

garant! Ruke su mi se tresle kao da sam u 

heroinskoj apstinencijskoj krizi. Najviše 

je boljela lijeva nadlaktica i desna šaka. 

Gladna, a napor je držati žlicu. Danas 

imam sok od jabuke, uspomene Ephraima 

Kishona - Šalu na stranu. Okretati listove 

nije uopće teško! Povremeno se izvučem 

ispod dekice i pogledam kroz 

prozore. Sa jednog vidim naselje u kojem 

par različitih kapa visoko iznad sebe bacaju 

snijeg žutim lopatama. Sa drugog 

prozora vidim samo moje mačke. One su 

prišle rijeci i oblizuju brkove, jer su vrapci 

žedni pa se spuštaju na ledene riječne 

otočiće da piju. Vraćam se knjizi i bogomdanom 

odmoru. Poslije opet zirkam kroz 

okno, dva automobila se mimoiđoše na 

glavnoj cesti. Život opet teče poznatim 

stazama... 



15

OSVRT 


Leonora Lovrić Drmač 

kom "vodstvu", s druge strane je to ona 

svevremenska priča odrastanja i uspostavljanja 

socijalnih veza sa ostatkom 

društva koju neminovno prati niz banalnih, 

neizbježnih situacija koje su obično 

popraćene humorom i nerijetko su materijal 

za viceve. 

Ova noć je zaista bila čarobna jer osim 

odlične predstave organizatori manifestacije 

"U susret Božiću" su gledateljima 

pripremili i još jedno ugodno iznenađenje. 

Jedva da su se osušile suze izazvane 

smijehom na redu su bile one od ganuća 

za koje su bili "krivi" mladi pjevački talenti 

pod vodstvom ravnatelja zbora mr. 

Frane Martinčevića otpjevavši našoj publici 

tri pjesme iz svog repertoara. Ovako 

nahranjenog duha i čiste duše izašli su 

gledaoci iz TKC Ümraniye na svjež fojnički 

zrak, a tamo napolju ih je srdačno pozdravio 

prvi snijeg ove zime te se i priroda 

odjenula u svečano bijelo ruho i time 

edjelja 17. prosinca 2011. će sigurno 

ostati zapamćena i po odličnoj izved- 

Nbi autorske monodrame "Otirač" Ive 

Krešića u okviru manifestacije "U susret 

Božiću" održanoj u TKC Ümraniye u Fojnici. 

Predstava je počela u 18 sati, a dotada 

je svako mjesto već bilo popunjeno i 

donosile su se dodatne stolice jer je zainteresiranost 

za ovakvu vrstu kulturnog 

zbivanja u našem lijepom gradiću premašivala 

sva očekivanja ljubitelja kazališta 

i dobre predstave. Tematski slojevi 

monodrame su veoma aktualni i svaki od 

gledatelja, bez obzira na dob ili spol te 

poziciju na društvenoj ljestvici, se mogao 

pronaći barem u nekom od njih. Svrha 

ove predstave našeg mladog talentiranog 

bosansko-hercegovačkog glumca 

Ive Krešića je očigledno dvojaka jer s jedne 

strane je svojevrsna kritika bosanskohercegovačkog 

društva i situacije u kojoj 

se nalazimo zahvaljujući našem političsamo 

potvrdila posebnost ove večeri. 

Posebna je bila i za male glumce 

dramske sekcije kojima ovo nije bila prva 

predstava koju su gledali niti prvi susret 

sa "živim" glumcem, ali je sigurno bilo 

posebno iskustvo jer je ovaj put taj isti 

glumac bio "na dohvat ruke" i to u njihovom 

malenom gradiću. Vrijedno su danima 

pripremali pregršt pitanja kojima će 

ga obasuti, smišljali tijek razgovora i 

željeli da taj susret bude ono što se kaže 

na visokom nivou, ali trema je učinila 

svoje i oni su samo netremice, fascinirano 

gledali u tog mladog nasmiješenog 

glumca ne mogavši progovoriti od ljepote 

tog momenta. Najprije su se snašli 

oni najstariji među mladim glumcima i 

postavili par pitanja u čemu ih je Ivo svojom 

umješnošću vođenja razgovora 

spretno "čupao iz neprilike" u koju su 

upali zahvaljujući svojoj stidljivosti i fascinaciji 

Ivinom glumom. 

Ova monodrama je diplomski rad Ive 

Krešića i kako je sam nakon predstave u 

razgovoru otkrio ne samo da je diplomski 

položen bez problema zahvaljujući 

njoj nego je s njom obišao i dosta gradova 

u Bosni i Hercegovini gdje je također uvijek 

bila zavidno posjećena i odlično primljena 

od strane publike. I u njegovom 

rodnom gradu Mostaru je ova predstava 

doživjela više od deset repriza i svaki put 

je bila rasprodana do zadnje karte što je 

pravi pokazatelj kvalitete same predstave 

jer oni koji su imali priliku upoznati 

žitelje ovoga grada mogu naslutiti da oni 

nisu nimalo lagana publika i da je njihova 

sklonost kritici itekako izražena. 

16 



DRUŠTVA I UDRUGE 


SKIJAŠKI KLUB 

VRANKAMEN 

Josip Tuka 

ki klub "Vrankamen" Fojnica osnovan 

je i registriran 30. siječnja 2006. godi- 

Sne. Član je Ski saveza Herceg-Bosne i 

Ski saveza Bosne i Hercegovine. Treneri 

su Darko Bošnjak i Monika Kapetanović. 

Do sada smo održali sedam natjecanja 

osnovnih škola u tehničkoj organizaciji 

kluba na Ski centru "Vrankamen" 

Fojnica. 

Na natjecanjima su sudjelovala djeca 

osnovnih i srednjih škola iz Fojnice, Kiseljaka, 

Kreševa, Lepenice, Gromiljaka, 

Busovače, Kaknja i Brnjaka. 

Ove godine imamo u planu napraviti 

županijsko natjecanje osnovnih i srednjih 

škola. 

Uključeni smo u natjecanja na državnim 

natjecanjima koja se održavaju na 

bosansko-hercegovačkim planinama 

Bjelašnici, Jahorini, Kupresu, Blidinju, 

Vlašiću i dr. Najbolji uspjeh u klubu je 

postignut u sezoni 2008/09. kada su u 

kategoriji mlađih cicibanki Dajana 

Dijaković i Greta Kapetanović osvojile 

drugo i treće mjesto na ukupnom 

državnom natjecanju. U klubu trenutno 

trenira 15-tak djece. Kako bi ljeti zadržali 

djecu na okupu, organiziraju se natjecanja 

u rolanju u okviru serijala Ski saveza 

Herceg-Bosne u disciplini IN LINE Alpin 

slalom, tehnika slična onoj na snijegu 

samo što su role umjesto skija i asfalt 

umjesto snijega. 

Za ovo vrijeme smo uspjeli ostvariti 

objekat na planini, gdje se djeca na pauzi 

treninga mogu odmoriti. Od sredstava 

koje imamo su objekt , kombi i oprema 

za treniranje. 

Cilj nam je što više omasoviti klub te 

stoga pozivamo i sve zainteresirane da se 

uključe u rad Skijaškog kluba "Vrankamen". 



17

SVAKODNEVNO 

SJEČA LJUDI 

Listajući jednom prilikom satelitske televizijske 

kanale nabasah na jedan od mnogobrojnih 

talk show-a (made in Germany) 

koji se emitiraju gotovo svakodnevno i tobože 

raspravljaju o ozbiljnim životnim problemima. 

Pozornost mi privuče jedna unezvijerena 

dama koja je histerično ponavljala: 

Ja to više nisam mogla podnijeti, morala 

sam ga napustiti. Zadubih se ne bih li saznao 

što to damu muči. 

Ivica Studenović 

mediografu. Stari Grci su također nerijetko 

organizirali neku vrst talk show-a, 

druženja, simpozija (u doslovnom prijevodu 

s grč. zajedničko pijenje), na kojima 

su uz jelo i piće razgovarali o određenoj 

temi. Jednu takvu gozbu priređuje mladi 

tragički pjesnik Agaton u čast svoje pobjede 

na tragičkom natjecanju 416. god. 

pr. Kr. Kao temu razgovora izabraše boga 

ljubavi Erosa, a svaki od sudionika dobi 

zadatak da izreče pohvalni govor tome 

bogu i u njemu dadne svoj odgovor na 

vječno pitanje: Što je ljubav Aristofan 

priča otprilike ovakvu priču: 

Bogovi su u početku ljude stvorili u 

obliku drugačijem od sadašnjeg. Bili su 

okrugli, imali su jednu glavu s dva lica 

okrenuta na suprotne strane te četiri ruke, 

četiri noge i četiri uha. Kretali su se ne 

samo uspravno na nogama kao danas 

ama je radikalna feministica – žestoki 

borac za ugrožena prava i dosto- 

Djanstvo žena. Kao takvoj strašno joj je 

smetao način na koji ju je njezin suprug 

predstavljao drugima. Zamislite samo, 

govorio je: Ovo je moja ljepša polovica. U 

toj formulaciji dami su smetale dvije 

stvari: prvo – posvojna zamjenica moja, a 

drugo – imenica polovica. Ona naime, 

tako je tvrdila, nije ničija doli svoja vlastita 

i nije nikakva polovica, nego cjelovita 

osoba sa svojim dostojanstvom. Zamijetih 

da se na pridjev ljepša iz muževljeve 

formulacije nije osvrtala. 

Požalih toga trena što povrijeđenoj 

dami ne mogu ispričati jedan od tzv. Platonovih 

mitova koji je on u svom dijalogu 

Symposion (Gozba ili o ljubavi) stavio u 

usta Aristofanu, jednom od sudionika 

druženja, inače slavnom atenskom konego 

i kotrljanjem, ukrug, prebacujući se 

s nogu na ruke poput atleta. Rodova je u 

početku bilo tri: muški, ženski i muškoženski 

(androgin grč. anēr-muškarac i 

gynē-žena), koji je u sebi ujedinjavao 

prva dva. Muški rod je potekao od Sunca, 

ženski od Zemlje, dok su androgini potekli 

od Mjeseca. Okrugli su bili upravo 

zato što su nalikovali na svoje roditelje. 

Bili su velike snage i imali su krupne 

misli. Zbog svoje su se velike moći osilili i 

udarili na bogove postavši obijesni i 

prkosni. Bogovi se zabrinuše te stadoše 

tražiti rješenje kako da ih oslabe. Rješenje 

je pronašao dakako najmudriji među 

bogovima – Zeus. Stao je ljude rasijecati 

popola. Kako bi koga rasjekao, davao 

bi ga Apolonu (između ostaloga i bog 

medicine) koji je rasječenim polovicama 

glavu okretao prema rasijeku kako bi im 

neprestano bila pred očima kao opomena. 

Potom bi im kožu navlačio na trbuh 

pa bi je, poput vrećice što se pri vrhu konopcem 

steže, vezivao na sredini ostavljajući 

samo jedan otvor koji se sada 

naziva pupkom. Onda bi im izravnavao 

druge nabore i uređivao prsa. Samo je 

nekoliko nabora ostavio, one na samom 

trbuhu i oko pupka, da budu opomena na 

nekadašnje stanje. 

Kao posljedica te sječe nastala je čežnja 

polovicā da se vrate u prvobitno 

stanje. Svaki čovjek je tražio svoju drugu 

polovicu, a kada bi je našao, onda bi se 

grlile i pripijale jedna uz drugu pune žudnje 

da se srastu. U tom su rascjepu između 

žudnje i nemogućnosti ponovnog 

sjedinjenja umirale od gladi zbog nerada 

jer nijedna polovica nije htjela ništa ra- 

18 




diti bez druge. Stoga je Zeus ponovno 

intervenirao. Premjestio im je spolne organe 

naprijed jer su im bili ostali na prvobitno 

vanjskoj strani. Time je stvorena 

mogućnost da se pri čeznutljivu pokušaju 

spajanja dviju polovica rodi treća. 

Otada pa do danas svaki čovjek je tek 

prepolovljeni znak (grč. sýmbolon) prvobitne 

cjeline i neprestano teži za sjedinjenjem 

sa svojom drugom polovicom. 

Kako su izvorno bila tri roda, onda oni 

koji su nastali od androgina teže jedno 

drugom, muškarci nastali od prvobitno 

dvostrukog muškarca teže muškarcima, 

a žene ženama. Toj pak žudnji za cjelinom 

i lovu na nju ime je ljubav – Eros. 

Zeus nas je rasjekao zbog naše obijesti 

i neposluha prema bogovima, kaže 

Aristofan, te ako i dalje budemo obijesni i 

bezbožni, valja se bojati da nas ne rasiječe 

još jednom pa da moradnemo skakutati 

na jednoj nozi. Stoga svatko treba 

svakoga opominjati da bude bogodušan i 

da ne radi ono što se bogovima mrazi, te 

da s njima prijateljuje jer ćemo se samo 

tako moći namjeriti na svoju polovicu, 

onu koja nama pripada, a to malom broju 

današnjih ljudi polazi za rukom. 

Ovim grotesknim mitom protumači 

Aristofan svojim drugovima (i svima nama) 

ono što do danas svi zovemo ljubavlju. 

No važno je istaknuti i ovu Aristofanovu 

misao: Nitko ne bi mogao pomisliti 

da je ljubavno sparivanje i uzajamno 

uživanje ono radi čega se zaljubljeni jedno 

drugom raduju i tako strasno jedno s drugim 

sjedinjuju. Naprotiv, očevidno je da za 

nečim drugim žudi duša svakoga od nas, a 

ona to ne umije reći, nego samo naslućuje. 

Što je to za čim duša žudi protumačit će 

Sokrat u svom govoru o ljubavi. Za njega 

je ljubav vječita čežnja koja zapravo ne 

može ni biti zadovoljena. Čim se naime 

zadovolji, ona prestaje biti čežnja jer 

čežnja je uvijek čežnja za onim što joj nedostaje. 

Stoga zasićena ljubav više i nije 

ljubav, više nije žudnja, jer čovjek može 

žudjeti samo za onim što još nema. A ono 

što čovjek nema jest ljepota i dobrota koje 

proizlaze iz savršenosti. Stoga je za Sokrata 

bit ljubavi zapravo neprestana čežnja 

za ljepotom i dobrotom, a sila koja 

čovjeka tjera na traženja toga dvoga je 

Eros. On je sin Pora (Obilja) i Penije (Oskudice), 

koja čezne za obiljem. Stoga je 

on čas ubog – čas bogat, čas cvjeta – čas 

vene, čas je ružan – čas lijep, čas smrtan – 

čas besmrtan. On je poveznica između 

bogova i ljudi, most između konačnog i 

beskonačnog, sredina između mudrosti i 

neznanja koje neprestano teži za znanjem, 

jer znanje pripada onome što je 

lijepo i dobro, odnosno savršeno. Ljudi 

zapravo u ljubavnom čeznuću ne teže k 

svojoj drugoj polovici, 

nego u težnji prema 

ljepoti i dobroti traže 

besmrtnost koja se 

postiže duhovnim i 

tjelesnim rađanjem. 

Zato se oni koji hoće 

tjelesno rađanje okreću 

ženama, a oni koji 

su duhom bremeniti 

rađaju besmrtnu djecu 

– mudrost i vrlinu 

uopće. Na taj način 

Sokrat Aristofanov govor 

o polovicama i njihovim 

međusobnim 

težnjama iz osjetilne 

sfere uzdiže do neslućenih 

visina u sferu koja pripada bogovima. 

Ljubav je za njega ona sila koja čovjeka 

tjera k savršenosti koju posjeduju 

jedino bogovi, jer je samo takva savršenost 

garancija ljepote i dobrote. 

Nije li ista misao izražena i biblijskim 

zahtjevom: Budite, dakle, savršeni kao što 

je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48). Ne 

prepoznajemo li Aristofanov mit i u rečenici 

više puta u Bibliji zapisanoj: Stoga će 

čovjek ostaviti oca i majku da prione uza 

svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo 

(Pos 2, 24). Ne doživljavamo li i mi krug 

kao najsavršenije geometrijsko tijelo 

Ne nazivamo li svaki dobro urađen posao 

zaokruženom cjelinom pri tome misleći 

kako je dobar i lijep Ne doživljavamo li 

kao svoju sudbinu trajnu upućenost na 

druge, iako se tome često opiremo 

Ako se nama, modernim ljudima, ekspertima 

u psihologiziranju ljubavne žudnje, 

Aristofanov mit i čini neozbiljnim i 

naivnim, ako mislimo da iz njega i ne možemo 

shvatiti bit ljubavi, ako se opiremo 

Sokratovim višim zahtjevima, onda 

možemo sebi osvijestiti barem sljedeće 

činjenice: Nikakva polovičnost nije cjelina, 

pa prema tome nije savršenost. Zato 

ona nije ni ljepota, nije ni dobrota. A 

upravo polovičnost svi mi nosimo u sebi, 

na sebi i oko sebe. Ona po volji bogova 

spada u našu ljudsku bit. No ona sama po 

sebi nije konačnost, nije naša smrt. Smrt, 

i to ona najgora – smrt duha – za čovjeka 

nastupa onda kada se odrekne težnje za 

puninom, težnje za savršenošću, težnje 

za ljepotom i dobrotom, onda kada u sebi 

ubije Erosa, a polovičnost, odnosno presječenost/prosječnost 

proglasi poželjnom, 

dobrom i lijepom. 



19

IZ ARHIVA 


Pokušaj unapređenja Kreševa 1927. godine (II) 

Ad. tač 8.) U predmetu izgradnje puta 

Kreševo-Tarčin čast mi je izvijestiti: 

Izgradnja ovog puta bila je svojevremeno, 

a prije svjetskog rata, projektirana 

od strane tadašnjih vlasti. Izgradnja ove 

državne ceste, koja bi spajala Kreševo sa 

željezničkom stanicom Tarčin od prijeke 

je potrebe stanovništvu Kreševa i okoline. 

Sa ovom cestom, svega 13 km Kreševo 

sa okolinom bilo bi vezano najbližim 

putem preko Tarčina sa Sarajevom, a i 

Konjičkim srezom. Sadanja najbliža željeznička 

stanica za mjesto Kreševo jeste 

Visoko sa kojim ga spaja državna cesta 

preko Kiseljaka. Ova je cesta jedina koja 

ga spaja sa ostalim mjestima, jer od Kreševa 

dalje uopšte nema nikakvog kolskog 

puta, pa je usljed toga i svaki izvoz sirovina 

kao i domaćih produkata nerentabilan 

jer transportni troškovi koji dostižu 

znatnu visinu najosjetnije pogađaju domaće 

producente. Kreševski kraj uglavnom 

gravitira Hercegovini odnosno 

srezu Konjičkom, pa ukoliko je tamošnje 

stanovništvo upućeno u tom pravcu na 

saobraćaj, ovaj obavlja jednostopicama i 

uzanim putevima preko vrletnih predjela 

toga kraja. Izgradnja ovoga puta za 

Intelektualci malenog gradića Kreševa povjerenog im sreza, sastali su se iz 

vlastitog poziva u svom rodnom mjestu Kreševu, dana 15., 16. i 17. jula 

1927. godine, u svrhu da zajednički donesu zaključak, kako da se 

pomogne njihovom rodnom mjestu i kako da se tamošnjem narodu 

olakša življenje. 

Sandra Biletić 

Tarčin treneski je podesna jer ne bi nailazila 

ni na kakve veće uspone ili druge 

prirodne terenske poteškoće. Sa ovim 

putem cio ovaj kraj dobio bi daleko više 

života u saobraćaju, a njime bi bilo omogućeno 

ponovno razvijanje šumske i rudarske 

industrije. 

Na osnovu izloženog mišljenja sam, 

da bi se izgradnji ovoga puta po mogućnosti 

čim prije pristupilo, naravno ukoliko 

bi se ukazala pomoć države i samoupravnih 

tijela. 

Molim, da se prednji izvještaj izvoli 

uzeti na znanje sa učtivom primjedbom, 

da se u koliko za to mogućnost postoji i 

od strane nadležnih vlasti ovim opravdanim 

željama izađe u susret. 

Poglavar sreza: potpis nečitak 

Odgovor Direkcije Šuma Kraljevine SHS 

Broj 52.396/27 od 6. 12. 1927. godine 

Šumska uprava u Fojnici podnela je 

ovoj direkciji sledeći predlog i izvještaj: 

Na samom podizanju grada Kreševa i 

njegove okolice, a po želji donetoj na 

sednici kreševskih intelektualaca da se 

podigne gradić Kreševo, moglo bi se sa 

strane šumarstva učiniti sledeće: 

1. Sakupljanje bilja 

a) Čemerika (Fera trium album) raste 

u okolici Kreševa većinom oko šumskih 

predela Meorišja i Lopate nešto na državnom, 

a nešto na privatnom zemljištu. 

Godišnje bi se moglo sabrati i izvesti oko 

dva vagona. 

20 




b) Napršnjak (Digitalis purpuris) 

raste takođe u okolici Kreševa u predelu 

Vranci i Lopata i drugdje. Godišnje bi se 

moglo sabrati i izvesti dva vagona. 

c.) Šćavljika (Rabarbera) raste također 

u okolici Kreševa u privatnom posedu 

te po visokim planinskim pašnjacima. 

Godišnje bi se moglo sabrati i 

izvesti 1-2 vagona. 

d.) Macina trava (Valerijana officijalis) 

e.) Salep 

f.) Rujevina 

g.) Komarać (Feuchel) i ovoga bilja 

ima dosta u okolici Kreševa i kreševskim 

planinama, te bi se godišnje moglo izvesti 

oko dva vagona. 

Glede sabiranja napred pobrojanog 

bilja predložio bih da Direkcija zainteresuje 

koje društvo, da se bavi sabiranjem, 

preradbom i izvozom bilja i da ga uputi 

na građane grada Kreševa, koji će sve 

drugo sami u ovome sa pomenutim društvom 

urediti. Sabiranje i radom oko 

ovog pružila bi se prilika žiteljstvu grada 

Kreševa da nešto zarade, a i država bi 

imala korist od ubiranja pristojbe za 

navedeno bilje. 

2. Za podizanje turističkih kuća, koje 

građani grada iz Kreševa u svojoj prestavci 

napominju, na predjelu Meoršju, 

Lopati i Bitovlji, direkcija bi trebala dati 

besplatan materijal – drvo. 

Za ovo će se izraditi poseban iskaz o 

potrebitom materijalu, kada se bude pristupilo 

gradnji istih kuća. 

3. U samoj neposrednoj blizini Kreševa 

ima nešto pustog-golog-šumskog 

zemljišta, koje bi trebalo pošumiti što 

žele i sami građani Kreševa. 

To su predali: Špilje, Turanj, Kotorac, 

Kozore te Graščice iznad ceste od Rakove 

Noge prema Kiseljaku. 

Nabrojeni predeli uzeće se u preliminar 

ovogodišnjeg proračuna za pošumljenje. 

Ovim radom pružila bi se prilika žiteljima 

okolice samog grada Kreševa da 

nešto zarade. 

4. Što se tiče eksploatacije šume, 

moglo bi se u toliko s tim započeti kada bi 

se izradila cesta (kolski put) od Kreševa 

preko Blina i vezala za Tarčin u dužini od 

13 km. 

Izgradnjom ovog puta otvorio bi se 

pristup u šume: Tmor, Visočica, Crna 

Rijeka i Lopata. 

Napominjem da bi Direkcija trebala 

prvo dati gospodarski urediti pomenute 

šume, okolna sela nadjeliti servitutnim 

potrebama, a ostatak (ako što ostane) 

iznijeti na prodaju. 

5. Direkcija treba da poradi da se kovačkoj 

zadruzi u Kreševu izda besplatno 

drvo za kađenje uglja-ćumura. 

Kovačka zadruga u Kreševu troši godišnje 

za svoju vlastitu potrebu oko 10 

vagona ugljena za koju mora da plaća državnu 

taksu za drvo. 

6. Kreševske vode pogodne su za uzgajanje 

ribe, pastrve i ako se uveliko pazi 

da se ista ne utamanji u ovim vodama, 

ipak je ima malo. Nešto je uzrok tome što 

na vodama kreševačkim ima mnogo mlinova, 

koji ljeti odvedu svu vodu, a korito 

reke ostane suho na stanovitoj udaljenosti 

i riba sva ugine. 

Zato bi trebalo izdati opće naređenje 

da korita pojedinih gorskih potoka u 

kojima ima ribe ne smiju nikada dotle 

biti odvraćena na pojedine uprave da 

presuše u ljeti za vreme malih voda. 

Ovde je slučaj sa mlinom Šunjića u 

Polju na rijeci Kreševci. Taj mlin ima 3 

vitla i preko ljeta odvrati svu vodu od tzv. 

Katića Benta do sastavka Ljuskave i Kreševčice 

od 4 km udaljenosti. 

Po kazivanju ugine godišnje oko 10. 

000 komada sitne ribe, pastrve. 

Da bi se podigao broj ribe u rijeci 

Kreševčici trebalo bi idućeg proljeća pustiti 

nešto sjemena u istu vodu. 

7. U blizini Kreševa u općini Mratinići 

2 km od Kreševa nalazi se erarno zemljište 

Meljine na kome leži i šumski rasadnik. 

Zemljište je veliko po prilici 20 

dunuma. To zemljište obrađuju lugari iz 

Kreševa kao svoj deputat već više godina. 

Direkcija bi trebala da odredi jedan kredit 

da se na ovom zemljištu podigne 

državna kuća za kontrolnog šumskog 

organa pošto samo Kreševo leži udaljeno 

od Šumske uprave u Fojnici 32 km te 

tačnu kontrolu nije moguće u redu voditi. 

Direkcija će Šuma ukoliko joj bude 

moguće obzirom na odobrene kredite 

uraditi sve što bude do nje stajalo da se 

Kreševo podigne. 

Odgovor Građevinske direkcije Sarajevo 

Velikom županu sarajevske oblasti 

Broj: 11997/27 od 4. 1. 1928 

U predstavci odbora za pomoć i 

podizanje varošice Kreševa, koja je ovoj 

direkciji dostavljena aktom broj: 

18634/27 od 31. 8. 1927. godine jedino 

tačka 8. koja glasi: „Da se kod nadležnih 

vlasti nastoji, da se izgradi cesta Kreševo-Tarčin 

13 km duga, kako bi se lakšim 

saobraćajem podiglo privredno i 

ekonomsko stanje Kreševa“ tangira ovu 

Direkciju i izvršenje ove tačke predstavke 

spadalo bi u delokrug ove Direkcije. 

Direkciji je čast izvestiti, da uviđa važnost 

ovoga puta za ekonomsko i privredno 

podizanje varošice Kreševa kao i u 

pogledu upotpunjavanja mreže postojećih 

puteva na teritoriji Građevinske 

direkcije Sarajevo. 

Iz napred spomenutih razloga ova će 

Direkcija potpomagati svaku akciju, koju 

zainteresovane opštine budu poduzimale 

u cilju izgradnje puta Kreševo-Tarčin. 

Kada zainteresovane opštine pristupe 

izgradnji ovoga puta, kao opštinskog, 

Direkcija će sa svojim tehničkim osobljem 

obeležiti trasu puta na terenu i dat 

za izgradnju alat, koliko ga bude imala 

slobodna na raspolaganju. 

U budžet Ministarstva Građevina 

predviđa se redovno svake godine stanovita 

suma kao pomoć opštinama za 

građenje i održavanje nedržavnih puteva 

i mostova, pa kada zainteresovane opštine 

pristupe izradi navedenog puta 

Direkcija će na molbu interesenata nastojati 

da od Ministarstva Građevina 

izdejstvuje što izdašniju novčanu pomoć 

za nabavku eksploziva, materijala za 

nadzor itd... 

Direktor Građevinske direkcije: 

potpis nečitak 

Očito je da su se Kreševljaci odvajkada 

brinuli za razvoj i prosperitet 

svoga rodnog mjesta. 

Danas se i sami možemo uvjeriti u 

rezultate ovog jako ozbiljnog planiranja 

za unapređenje Kreševa u ondašnje vrijeme. 

Svi gore navedeni prijedlozi su sa 

više ili manje uspjeha realizirani za razliku 

od nekih drugih općina koje i danas 

zaostaju u svom razvoju. 

Kreševo se danas smatra za jednu 

od razvijenijih općina u Bosni i Hercegovini 

sa skoro najmanjim procentom 

nezaposlenih tj. gotovo da ih i nema, a 

zapošljavaju i radnike iz drugih, okolnih 

mjesta. 



21

POVIJEST 


Fra Mijo Vjenceslav Batinić(2) 

franjevac, dušobrižnik, učitelj, povijesničar i književnik 

Ove godine, točnije 26. kolovoza navršilo se 60 punih godina od smrti fra 

Mije V. Batinića. Otkrivši ovaj podatak sasvim slučajno odlučio sam da 

povodom 60-te obljetnice njegove smrti napišem nekoliko riječi o ovom 

vrijednom fratru, i tako, makar skromno obilježim ovu obljetnicu. 

Miroslav Vešara 

ošto je u Livnu na Gorici stekao osnovno 

obrazovanje, dođe 1862. godine u 

PFojnicu i tu, 16. travnja, obuče franjevački 

habit i bude primljen u novicijat. 

Prema tadašnjim običajima u franjevačkom 

redu, koji su se održali sve do nedavno, 

kandidat je stupajući u fratre mijenjao 

svoje krsno ime i uzimao novo – redovničko 

ime, kao simbol promjene svog 

ranijeg stila života. Tako je od nekadašnjeg 

Ive Batinića, postao fra Mijo Batinić. 

U životu pripravnika za redovnički 

stalež godina novicijata je nešto osobito. 

Vrijeme provedeno u novicijatu obično 

se definira kao vrijeme kušnje i provjere. 

To nije prvenstveno godina studija, nego 

godina u kojoj se kandidat upoznaje s načinom 

i stilom redovničkog života. Zato 

se u toj godini prvenstveno posvećuje 

pažnja izgradnji budućeg redovnika, a 

tek onda budućeg akademskog građanina. 

Govoreći o fra Miji u novicijatu, Vladić 

opširno pripovijeda o njegovoj pobožnosti 

i drugim redovničkim kvalitetama, ali 

ne propušta da nam pruži i nekoliko važnih 

informacija koje su značajne da 

bismo mogli shvatiti budući spisateljski 

rad fra Mije Batinića. 

Veliku poteškoću u ondašnjem načinu 

učenja i studiranja činio je nedostatak 

udžbenika. Tako Vladić spominje da 

"izim nekoliko riječi otisnutih na kraju 

Marijanovićeve gramatike nijesmo imali 

nikakvog latinsko-hrvatskog riječnika" 

(str. 4). Da bi temu doskočili, učenici su 

imali posebne bilježnice, tzv. "termiene", 

u koje su zapisivali ne samo nepoznate 

riječi i tako dobivali prave male riječnike, 

nego su u njih unosili i druge podatke i 

pribilješke od važnosti za njihovu izobrazbu. 

Upravo na ovom području posebno 

se isticao fra Mijo. 

Komentirajući ovakav način rada Vladić 

kaže da fra Mijo "u svojim termienima 

ima i čitave rečenice iz svetih Otaca, 

što ih je našo u Brevijaru, koje bi on napamet 

ili na izust naučio i njima bi se u 

razgovorima, ko kakav učitelj služio. Imo 

je i drugu svoju bilježnicu kratkih pripovjedčica 

i anegdota. Koji put na šetnji bi 

se udaljio od drugih pod kakvo drvo i izvadio 

svoje termiene i čito bi ih. Koji put 

bi se ja prikrao do njega, da vidim što radi, 

a on bi mi pokazao svoje bilježnike, i 

nagovara me, neka i ja onako radim, jer 

da se na ovaj način stvari bolje zapamte, a 

i lašnje se mogu ponavljati. Osim tog je 

bilježio pripovijedanja i pučke predaje o 

nekim mjestima, kano o Kozlugradu, o 

Zvonigradu, Obojku, Lagumima, o fojničkoj 

okolici i drugim mjestima, što je i 

kašnje proslijedio opisujuć mjesta za koja 

je što čuo, da se pripovijeda u narodu." 

(str. 4-5). Ova navika da od malih nogu 

bilježi narodne predaje veoma je doprinijela 

njegovom kasnijem radu. Svatko 

tko je imao priliku pročitati neke od 

njegovih djela mogao se uvjeriti da ona 

obiluju mnoštvom podataka preuzetih 

upravo iz narodnih predanja, i premda 

možda često ne mogu izdržati današnju 

kritiku, ipak ostaju vrijedno svjedočanstvo 

o minulim vremenima. 

Na njegov razvoj i životna opredjeljenja 

naročit pečat ostavio je fra Ante Knežević. 

Naime, po svršenom novicijatu 

1863. godine fra Mijo odlazi u Guču Goru 

na studij filozofije. Iste godine je iz Livna 

u Guču Goru premješten i fra Ante Knežević 

"vrsni povjesničar i učitelj u svim 

strukama" (str. 5). Jednom zgodom zapazi 

fra Ante njegove termiene, "ter mu se 

svidje njegove osobito topografske bilješke 

i nagovori ga neka onako zapisuje i 

povjesničke događaje, ter može s vremenom 

postati dobar povjesničar... Ne boj 

se, reče mu, što si tijelom malešan. Taki 

mali ljudi tijelom običaju kadikad umno 

biti vrlo veliki" (str. 5-6). Za ilustraciju 

mu je naveo princa Eugena od Savoje koji 

je bio malen tijelom, kao i Napoleon, koji 

je usprkos malena stasa, zaslužio da nosi 

naziv "Veliki". Poslušavši svog učitelja fra 

Mijo je "marljivo bilježio sve što bi o Bosni 

našao napisano" (str. 6). 

U sljedećem broju: 

Fra Mijo V. Batinić u Đakovu i Doljanima 

22 



DUHOVNI KUTAK 


Korizma 

Čista srijeda ili Pepelnica početak 

je korizme, važnog vremena 

Crkvene godine, koje traje šest 

tjedana. Svećenik je u svakoj crkvi, 

u okvire redovitog bogoslužja, 

kratkim obredom blagoslovio 

pepeo na pladnju. A zatim je, u 

znak ozbiljne želje za pokorom i 

obraćenjem, najprije sebi, a zatim 

svakom prisutnom vjerniku 

posuo po glavi nekoliko trunaka 

pepela. Pepeljenje je ovdje vrlo 

rječita simbolična gesta. Oduvijek 

posipati se pepelom – i kao izraz 

i kao čin – znači uozbiljiti se, 

kajati se za svoje loše postupke. 

Znači i spremnost na nove, bolje 

korake. Crkvenim jezikom to je 

predznak osobnog obraćenja. 

Nikica Vujica 

jedne strane pepeo je prah, blato, zemlja 

– podsjeća na smrt i prolaznost. 

S"Prah si i u prah ćeš se vratiti!" zapisano 

je u prvoj biblijskoj knjizi, knjizi Postanka. 

S druge – pravi pepeo nastaje sagorijevanjem. 

A sagorijevanje je u drevnom 

simboličkom govoru postupak čišćenja. 

Stoga se vjernik "primanjem pepela" 

uključuje u korizmeno vrijeme duhovnog 

pročišćenja. U prvo vrijeme simbolični 

je govor bio razumljiviji nego 

danas: u ognju su pokušavali plemenite 

metale osloboditi od nečistoće. Gledano 

na to, to je preduskrsno pripravno pokorničko 

vrijeme – korizma – uporno pa i 

naporno, ali korisno, spasonosno vrijeme 

osobnog očišćenja. 

Čistom srijedom započinje razdoblje 

Crkvene godine koje se zove korizma. 

Obred pepeljenja, iako sveden na simboliku, 

vrlo je ozbiljan čin. To je početak, 

ulaz u korizmu. Istog dana slijedi i konkretno 

djelo pokore: post i nemrs. Obred 

pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja 

i homilije. Svećenik uvodnim riječima 

poziva prisutne na molitvu, a zatim u 

ime sabrane zajednice predmoli: "Bože, 

ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje 

milostiv. Prikloni se dobrostivo našim 

molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji 

danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj 

obnovi kršćanskog života čiste 

duše proslave vazmeno otajstvo tvoga 

Sina." – Tad poškropi pepeo blagoslovljenom 

vodom. 

Pepeo je običan, od spaljenog drveta, 

ili, ako je to moguće, od tisovine ili drugih 

grančica koje su bile blagoslovljene prethodne 

godine na Cvjetnicu. Time se hoće 

izreći nastavak obraćenja. Svećenik zatim 

svakom vjerniku stavlja malo pepela 

na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i 

vjerujte Evanđelju!" ili drugačijim pozivom: 

"Spomeni se, čovječe, da si prah i da 

ćeš se u prah pretvoriti." 

Na jednom mjestu u Bibliji kaže se da 

sve ima svoje vrijeme. Ima vrijeme smijanja 

i vrijeme plakanja, vrijeme rada i odmora. 

Ako sve ima svoje vrijeme, kakvo 

značenje ima vrijeme korizme Što se 

tada u ovom vremenu događa ili bi se trebalo 

događati Kakav je smisao i značenje 

korizme Korizma je vrijeme kad se 

intenzivnije bavimo Isusovom mukom, 

ali nije samo to. Kao posljedica promatranja 

Isusove muke, morala bi se pojaviti 

žalost radi naših grijeha, jer je i za 

njih Isus trpio, iako još nisu bili počinjeni, 

to će biti kasnije, ali on sada za njih 

trpi kao i za grijehe svih ljudi koji će 

živjeti i griješiti do konca naše ljudske 

povijesti. To bi trebalo izazvati naše kajanje 

i obraćenje, novi život, koji počinje s 

pokorom. Korizma bi trebala biti vrijeme 

pokore, kajanja za grijehe, obraćenja i 

početka novoga života. Kad čujemo riječ 

pokora, možda se odmah snuždimo i namrgodimo. 

To nije potrebno. Pokora može 

biti i vesela, čak treba biti vesela, ako je 

dragovoljno prihvatimo. 

U korizmi ne moraju to biti velika pokornička 

djela kao kod nekih svetaca, 

velikih pokornika. Možemo je započeti 

skromno i sve prepustimo Bogu. Najprije, 

povećajmo malo molitvu. Isus je 

rekao da će molitva biti uslišana. Onaj 

koji traži naći će i onaj koji kuca otvara 

mu se! Isus je posebno naglasio značenje 

i vrijednost zajedničke obiteljske molitve. 

Gdje dvojica ili trojica zajedno mole, 

tu je Isus s njima. Ako Isus moli s nama, 

sigurno će ta molitva biti uslišana. Možda 

smo zanemarili zajedničku molitvu pa 

je sada u korizmi obnovimo, nađimo joj 

mjesta. Nadalje, spremimo se za korizmenu 

ispovijed, obavimo to zdušno, temeljito, 

s bolnim kajanjem i čvrstom odlukom 

da ćemo sve poduzeti kako ubuduće 

ne bismo tako griješili. Neka to 

bude istinsko i žarko pokajanje, a odluka 

ne griješiti više mora biti čvrsta i ozbiljna, 

ne pusta fraza, ne neko lakomisleno 

obećanje koje ćemo brzo zaboraviti i 

opet se vratiti u svoj "grešni brlog". Može 

biti i malo tjelesne pokore. 

Nekad je Crkva svima propisivala 

post čitavu korizmu. Danas toga više nema. 

Crkva je to dokinula jer radnici u 

poduzećima moraju jesti što ima i što im 

se ponudi, pa Crkva više taj post ne naređuje, 

ali ga preporučuje ako to možemo. 

Možda možemo jedan ili dva dana svakog 

tjedna u korizmi postiti, neće nas to previše 

opteretiti. Konačno, upitajmo se: 

imamo li što popraviti u svom odnosu s 

ljudima Možda smo hladni, osorni, 

uvredljivi, a svi znamo da Bog od nas 

traži, ljubav koja je susretljiva, uslužna, 

ljubazna i darežljiva. Takvi bi trebali biti. 

Imamo što raditi ove korizme. 



23

PRIJATELJI FOJNICE 


Aida Herceg 

Biografija: 

Rođena 23. 12. 1983. u Zenici. Živjela 

u Travniku i Novom Travniku. 

Zadnjih 13 godina živi u Sarajevu. 

Apsolventica na Akademiji likovnih 

umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku 

za produkt dizajn. Bavi se grafičkim 

dizajnom i ilustriranjem. Počela pisati 

sa devet godina. 

Bibliografija: 

2007. osvojila književnu nagradu 

"Fra Grgo Martić" za zbirku poezije, 

prvijenac "Desni mozak" koja je 

izašla iz štampe 2008. godine. 

Objavljivala pjesme i priče u online 

književnim časopisima, u međunarodnom 

pjesničkom zborniku 

"Garavi sokak" Inđija, i u antologiji 

bosanskohercegovačke ženske poezije 

od 1908-2008. u knjizi "Stopjesmarica 

– Izgubljene zvijezde". 

Bila učesnica 47. i 50. Sarajevskih 

dana poezije u programu "Mlada 

bosanskohercegovačka poezija". 

Članica pjesničke skupine "Diogenes 

Poetes" koja čita poeziju na otvorenom. 

SUNCE II 

Ponekad mi ljudi strašno puno 

trebaju 

Pitam se kakva sam im 

Ponekad strašno želim upoznati 

nekog 

Koga strašno dugo želim upoznati 

Kome ću biti nasmijana, 

Da se smijemo stalno, nevažnim 

stvarima 

I onda se sjetim da sam možda 

previše tužna 

I potom odlučim da postanem sunce, 

ništa mi ne treba 

Samo isijavam 

Danas je neko rekao volim te 

Danas je neko rekao volim te. 

Rekla sam i ja tebe, 

i te riječi su me grijale, 

kao malo sunce. 

A onda je pao mrak, 

a kada je mrak 

ja podivljam, 

zavijam na mjesec, 

bacam flaše da rastjeram demone 

prevrćem se po krevetu 

okrećem lijevo pa desno 

tap-tap komšije opet vode ljubav 

U grlu kao da mi je neka šljiva 

ustajem i tražim cigarete 

sijalica u kupatilu eksplodira kao 

mala granata 

stajem na nešto, neki predmet. 

Usamljenost nikada nije bila manja 

Usamljenost se najednom mjeri samo 

kilometrima 


obukla sam suknjicu stavila cvijet u 

kosu 

otišla da čitam poeziju u parku 

Razmišljam da li da im priznam 

kako je neko rekao volim te 

i kako me čitanje poezije ne interesuje 

pisati sam počela zbog tišine 


i nije se desilo ništa 

jer se slova ne mogu dirati 

slova se ne mirišu 

slova se se ne ljube 

slova ne plaćaju autobuske karte 


I zazvučalo je kao milovanje 

kao vođenje ljubavi kao kupovanje 

sladoleda 

kao držanje za ruke u nekom 

šetalištu dok se saginjem 

da pomilujem psa slučajnih 

prolaznika 

Zazvučalo je kao objava nečega 

čega nema i nikada neće biti 


zašto sam onda ovako tužna 

Približava se 

Razmišljam o smrti, 

Napipala sam malenu kvržicu 

ispod lijevog pazuha 

Proljeće tek počinje 

Nadam se najboljem 

Kupila sam narančasti sok umjesto 

piva, 

Uporno ponavljam sebi 

Nije još došlo vrijeme 

ima slika koje treba naslikati 

Pa jesti i piti 

Ustajati rano ili kasno 

Imati seks ili ga nemati 

Naći posao, usvojiti psa 

Smijati se, pričati viceve 

Gledati filmove i čitati knjige 

Upoznati nekoga konačno 

I voljeti 

Umjesto odlaska doktoru 

Tvrdoglavo planiram putovanje u 

Beograd 

Ako je ovo 

Ako je ovo 

Još samo jedna religija 

Kažem 

Neka bude 

Poklanjam joj se opet 

Ako je obmana ako je ludilo 

ako je bolest kažem 

Sva sam njena 

Ako je ovo 

Još samo jedan trn 

Još jedna krinka 

Neka uzme mene 

Ako je zlo nisam kriva 

Sva sam njegova 



KUHINJA 


Kukuruza 

Priredila Božana Tuka 

Sastojci: 

-1 kg kukuruznog brašna 

-350 gr običnog bijelog brašna 

- sol 

Priprema: 

U posudu stavimo obje vrste brašna, dodamo soli po želji i ključalom vodom 

zamjesimo tijesto tako da nije ni tvrdo, a ni previše meko. Tijesto je najbolje ostaviti da 

preko noći poležaći (odstoji). Ujutro ako pored tijesta ima vode, ocijediti ju i staviti 

tijesto u podmazanu tepsiju. Prije pečenja kukuruzu treba umiti. A to se radi tako što 

brašno umutimo s malo vode i time umijemo (premažemo) tijesto. Pečemo ju od sat 

do sat i pol. Jedan sat pečemo na temperaturi do 200°C, a poslije smanjimo na 150°C. 

Probajte, zaista je ukusna! 

Kukuruza je naše staro jelo kojim su 

se pretežito hranili naši pretci. U 

njihovo vrijeme to je bilo osnovno 

jelo u prehrani. Kada god razgovaram 

sa nekim od starijih ljudi o kukuruzi, 

uvijek mi znaju reći kako se u 

obiteljima sa puno djece kukuruza 

pravila tako da uvijek odstoji jedan 

dan da postane tvrđa, da bi se manje 

pojelo jer se živjelo siromašno. 

Mnoge od nas žena danas i ne znaju 

napraviti dobru kukuruzu. Već duže 

vrijeme sam u potrazi za dobrim 

receptom za ovo jelo. I dobila sam ga 

od jedne gospođe u čijoj se obitelji 

već dugo ovaj recept prenosi s 

koljena na koljeno. 



25

Sunce tuđeg neba 

Fojničani, gdje su vas sve Božije ruke posijale, 

gdje su vam se tuđe duše nasmijale 

i rekle vam da ne pripadate tamo. 

Gdje li vas sve ima diljem ovog, 

u zadnje vrijeme čudnoga svijeta, 

koji nam ne može garantirati da će nas biti 

za par ljeta na ovom planetu. 

Gdje ste se skrili po svjetu i uživate lažni osjećaj sreće, 

sreće koja vam sem novca nikada podariti neće 

ono što doma ste nekada živjeli. 

Znam da vas muka prošloga vremena odvela tamo, 

znam da ste otišli da samo koru kruha sigurnu imate 

ali znam i da su vam oči često uplakane 

jer znate ili osjećate 

da put do kuće ste zaboravili. 

Ko su ti dječaci i djevojčice 

koje svojim potomstvom zovete, 

čije lice možda nikada neće vidjeti livadu 

o kojoj im često pričate, 

da nekad ste se tamo igrali, 

da sunce pod kojim ste se vi grijali možda nikada 

na njihova dječija lica neće baciti zraku, 

možda nikada neće uživati u čistom zraku 

koji ste nekada vi duboko disali. 

Vaši su predci nekad ovdje povjest pisali, 

nekad se vaš barjak ovdje visoko viorio, 

Bog vas je ovdje stvorio 

i dao vam prelijepe njive, najljepše šume, 

najčišću vodu, čisto srce, zdrav razum i slobodu. 

Jest da je teška ta sloboda. 

Teška jer smo zaboravili dijeliti, 

teška je jer smo se počeli seliti 

u zemlje koje na sve sem fojničkog neba liče, 

teška jer ono mirno fojničko biće, 

koje smo nosili u sebi nestaje, gubi se, 

a najteža je jer nas, sem u Fojnici, 

ima po cijelom prokletom svijetu 

gdje ćemo patiti al mi kakvi jesmo 

nikad se nećemo vratiti 

i živjet ćemo tako do smrti. 

Fojničani opet vas pitam... 

Gdje vas to Božije ruke 

spustiše među silno blago, 

te oči vam ni suzu ne pustiše, 

za onim što nekoć vam bi drago. 

Što nekad vam srce do stezanja je dovodilo, 

što vas je jutrom budilo, 

kroz dan vodilo i noću u lijepe snove slalo. 

Sve vam je dalo, to pretjerano, 

u rane jutarnje sate plavetnilo neba. 

Pokrivajte se najskupljim dekama, 

šetajte pored nepoznatih rijeka, 

bacajte u njih strano hladno kamenje, 

ali zbog prošlosti u znamenje, 

poklonite barem trenutak na dan 

misao fojničkom nebu. 

Kratkom u zimske dane, 

prošarano tmurnom u kišne dane, 

crvenkasto sakrivenom 

u predvečerja i dragom u srcima. 

Pitajte si srca da li im fali, 

barem onaj mali komadić njega, 

ili smo toliki stranci postali, 

da nitko od nas ga više ne treba. 

I ovoga ljeta puno nas je iz nekih domovina, 

čije ime niti izreći ne znamo došlo opet ovamo. 

Jel se sad tu skrivamo ili smo 

tamo negdje daleko skriveni 

Je li nam sad ovdje pod nebom Fojnice, 

sve nekako strano 

ili se vraćamo da se ponovo upoznamo 

Sa onim što smo nekad bili, sa snovima sto smo snili, 

sa ljudima s kojima smo bili, ili smo se već izgubili 

Pa tu pod zaboravljenim fojničkim nebom 

tražimo oproštaj za kraj koji tu nećemo doživjeti. 

Nije bilo lako daleko odletjeti 

ali čini se da je teže natrag sletjeti... 

Bog vas blagoslovio gdje god da jeste... 

ŠIMUNIĆ 



SAVJET BROJA 


ostoje mnoge tehnike za oslikavanje 

svile od akvarel do batik tehnike te raz- 

Pna sredstva za efekte poput soli. 

U ovom projektu obradit ćemo najjednostavniju 

konturnu tehniku u kojoj se koristi 

konturna boja koja kada se osuši spriječava 

razlivanje boje pri slikanju. 

OSLIKAVANJE SVILE 

Priča o oslikavanju svile je stara preko 3000 godina i potječe iz Kine. 

Stari Kinezi su dugo čuvali tajnu o proizvodnji svile i pod prijetnjom smrtne 

kazne bilo je zabranjeno iznijeti dudovog svilca iz zemlje. Svilu su u 

Europu donijeli misionari tako što su dudovog svilca sakrivenog u bambusov 

štap darovali bizantskom caru. 

Tako počinje fascinantna priča o svili, koja je, nekada skuplja i od zlata, 

danas dostupna i pristupačna, postala popularan medij za oslikavanje 

koji pruža nevjerojatne mogućnosti i skoro da ne postoji materijal 

koji inspirira više od svile. U dodiru sa bojom svilena vlakna daju nevjerojatno 

bogatstvo kolorita i vizualnih efekata. 

Materijal potreban za rad: 

SVILA - Postoji mnogo različitih vrsta i kvaliteta 

svile, razlikuju se po debljini, sjaju, gustoći 

tkanja i strukturi. Idealna svila za početnike 

je Ponge 5, svila visokog sjaja, boje 

se na njoj lijepo razlijevaju ali i brzo suše. 

Ponge 5 je ujedno i cjenovno najpristupačnija. 

Deblje svile poput Crepe de Chine, 

Chiffon i Satin su daleko zahtjevnije za oslikavanje 

i zahtijevaju predhodno znanje i 

iskustvo u oslikavanju svile. 

RAM ZA ZATEZANJE SVILE - Na tržištu postoje 

razni gotovi ramovi koji se mogu podešavati 

na razne dimenzije. Za početak se 

možete poslužiti drvenim ramom za vez ili 

starim okvirom. Uz ram, potrebno je imati i 

pribadače kojima se svila napinje na ram. 

KONTURNA BOJA - Gusta tekućina koja 

nam služi za izvlačenje kontura na svili kako 

se boja ne bi razlijevala ili miješala sa drugom. 

Na ovaj način dobivamo čist i jasan 

motiv. Konturna boja može biti zlatna, srebrna, 

crna... 

KISTOVI - Za kvalitetan rad potrebno je nabaviti 

mekane kistove za akvarel najmanje 

u tri veličine. Tanki za fine detalje, srednji za 

veće i manje plohe i jedan široki za bojanje 

velikih površina. 

BOJE ZA SVILU - Postoje dvije vrste boja za 

svilu, na što je potrebno obratiti pozornost 

prilikom kupovine: one koje se fiksiraju parom 

i one koje se fiksiraju glačalom. 

Prije zatezanja svile na ram svilu je 

potrebno prethodno oprati u toploj vodi sa 

malo deterdženta. Na ovaj način sprati ćete 

kemikalije koje su korištene u doradi svile u 

tvornicama i omogućit ćete ravnomjerno 

razlijevanje i ujednačeno prodiranje boje u 

svilu. 

Komad svile za nekoliko centimetara 

veći od rama pričvrstite na ram koristeći 

Monika i Darko Mihić 

uredske pribadače. Prilikom zatezanja 

potrebno je voditi računa o zategnutosti jer 

svila može popucati, ali zategnutost ne 

smije biti ni previše lagana jer će se svila 

dodatno opustiti pri dodiru sa bojama. 

Najbolje je da naizmjenično zatezete svilu 

lijevo i desno a zatim gore i dolje. 

Zatezanje svile 

Željeni motiv možete skicirati na papiru 

i postaviti ga ispod okvira sa svilom. Kako je 

svila tanka i providna motiv se može lako 

pratiti i konturnom bojom prenijeti na 

svilu. Konturu držimo pod kutom od 45 

stupnjeva i laganim pritiskom istiskujemo 

boju. Linije izvučene konturom trebaju biti 

ujednačene i bez prekida, inače će se boja 

razliti tamo gdje je ne želimo. Kada 

popunite sve linije ostavite da se konturna 

boja osuši za što je potrebno oko jedan sat. 

Vrijeme sušenja možemo ubrzati 

korištenjem fena. 

Segment po segment popunimo 

odabranom bojom dodirujući svilu vrhom 

kista pri čemu će boja brzo početi prodirati 

u oivičena polja. Boju koristite štedljivo i ne 

idite do kraja konture jer svila lako upija 

boju i sama će se razliti do ruba. Boje 

možete miješati kao i razrijediti vodom 

kako bi dobili svijetlije nijanse. 

Jedan od najlakših i najinteresantnijih 

efekata na svili se dobije korištenjem soli. 

Ova tehnika se bazira na principu odnosno 

karakteristici soli da upija tekućinu. Sol 

pospemo po tek nanesenoj boji i pustimo 

da reaguje, tako dobijemo interesantne 

forme. Korištenjem kristala soli različite 

veličine dobijemo različite efekte. Na 

našem primjeru ovaj efekat smo iskoristili 

da dobijemo na dramatičnosti stabala. 

Slika treba biti potpuno suha prije nego 

je skinemo sa rama. Boja se se fiksira 

glačanjem sa naličja oko 3 minute glačalom 

podešenim na temperaturu za osjetljive 

tkanine. Nakon fiksiranja rad isperite 

hladnom vodom, lagano zacijedite i 

ponovo preglačajte. 



27

IZ SAMOSTANSKE RIZNICE 

Fojnički grbovnik 

GRB OBITELJI SOKOLOVIĆ 

Sokolovići su poznata bosanska plemićka obitelj. Njihovo je sjedište kod Višegrada. U Borelijevom grbovniku (1700.) kaže 

se za ovu obitelj da je prešla na islam. 

Poznati članovi ove obitelji su: Ferhad-beg Sokolović (bosanski sandžak-beg od 1573. do 1580. godine, zatim bosanski 

begler-beg od 1580. do 1588. godine, sa sjedištem u Banja Luci, gdje je podigao džamiju koja se po njegovom imenu zove 

Ferhadija), Mehmed-paša Sokolović (rođen oko 1500. godine u Sokolovićima kraj Višegrada, umro 1579. u Carigradu) i 

Makarije Sokolović (nakon obnavljanja pećke patrijarhije 1557. godine postaje srpskim patrijarhom).

Fojnička škrinja broj 14 - Samostan Fojnica

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?