Fojnička škrinja broj 14 - Samostan Fojnica

Sunce tuđeg neba
Fojničani, gdje su vas sve Božije ruke posijale,
gdje su vam se tuđe duše nasmijale
i rekle vam da ne pripadate tamo.
Gdje li vas sve ima diljem ovog,
u zadnje vrijeme čudnoga svijeta,
koji nam ne može garantirati da će nas biti
za par ljeta na ovom planetu.
Gdje ste se skrili po svjetu i uživate lažni osjećaj sreće,
sreće koja vam sem novca nikada podariti neće
ono što doma ste nekada živjeli.
Znam da vas muka prošloga vremena odvela tamo,
znam da ste otišli da samo koru kruha sigurnu imate
ali znam i da su vam oči često uplakane
jer znate ili osjećate
da put do kuće ste zaboravili.
Ko su ti dječaci i djevojčice
koje svojim potomstvom zovete,
čije lice možda nikada neće vidjeti livadu
o kojoj im često pričate,
da nekad ste se tamo igrali,
da sunce pod kojim ste se vi grijali možda nikada
na njihova dječija lica neće baciti zraku,
možda nikada neće uživati u čistom zraku
koji ste nekada vi duboko disali.
Vaši su predci nekad ovdje povjest pisali,
nekad se vaš barjak ovdje visoko viorio,
Bog vas je ovdje stvorio
i dao vam prelijepe njive, najljepše šume,
najčišću vodu, čisto srce, zdrav razum i slobodu.
Jest da je teška ta sloboda.
Teška jer smo zaboravili dijeliti,
teška je jer smo se počeli seliti
u zemlje koje na sve sem fojničkog neba liče,
teška jer ono mirno fojničko biće,
koje smo nosili u sebi nestaje, gubi se,
a najteža je jer nas, sem u Fojnici,
ima po cijelom prokletom svijetu
gdje ćemo patiti al mi kakvi jesmo
nikad se nećemo vratiti
i živjet ćemo tako do smrti.
Fojničani opet vas pitam...
Gdje vas to Božije ruke
spustiše među silno blago,
te oči vam ni suzu ne pustiše,
za onim što nekoć vam bi drago.
Što nekad vam srce do stezanja je dovodilo,
što vas je jutrom budilo,
kroz dan vodilo i noću u lijepe snove slalo.
Sve vam je dalo, to pretjerano,
u rane jutarnje sate plavetnilo neba.
Pokrivajte se najskupljim dekama,
šetajte pored nepoznatih rijeka,
bacajte u njih strano hladno kamenje,
ali zbog prošlosti u znamenje,
poklonite barem trenutak na dan
misao fojničkom nebu.
Kratkom u zimske dane,
prošarano tmurnom u kišne dane,
crvenkasto sakrivenom
u predvečerja i dragom u srcima.
Pitajte si srca da li im fali,
barem onaj mali komadić njega,
ili smo toliki stranci postali,
da nitko od nas ga više ne treba.
I ovoga ljeta puno nas je iz nekih domovina,
čije ime niti izreći ne znamo došlo opet ovamo.
Jel se sad tu skrivamo ili smo
tamo negdje daleko skriveni
Je li nam sad ovdje pod nebom Fojnice,
sve nekako strano
ili se vraćamo da se ponovo upoznamo
Sa onim što smo nekad bili, sa snovima sto smo snili,
sa ljudima s kojima smo bili, ili smo se već izgubili
Pa tu pod zaboravljenim fojničkim nebom
tražimo oproštaj za kraj koji tu nećemo doživjeti.
Nije bilo lako daleko odletjeti
ali čini se da je teže natrag sletjeti...
Bog vas blagoslovio gdje god da jeste...
ŠIMUNIĆ
26 BROJ 14
SIJEČANJ/VELJAČA 2012.