Slika 1. Reljefni prikaz neretvanskog zubatka
UVOD Od izvora u Bosni i Hercegovini do ušća u Republici Hrvatskoj, rijeku Neretvu po tradicionalnoj taksonomiji i sistematici naseljava pet <strong>neretvanskih</strong> pastrvskih vrsta: neretvanska autohtona potočara - Salmo trutta (Linnaeus, 1758), neretvanska mramorasta <strong>pastrva</strong> (glavatica) - Salmo marmoratus (Cuvier, 1829), mekousna <strong>pastrva</strong> - Salmo obtusirostris (Heckel, 1851), zubatak - Salmo dentex (Heckel, 1852) i primorska <strong>pastrva</strong> - Salmo farioides (Karaman, 1938). Sistematski i genetski status nekih navedenih vrsta nije do kraja razjašnjen, ali one predstavljaju izuzetan autohtoni genetički fond i najvrjedniji ribarstveni resurs rijeke Neretve. U XIX. st. austrijski su istraživači (Heckel i Kner) zabilježili nekoliko <strong>endemskih</strong> vrsta koje su dominirale ihtiofaunom i bile najvrjedniji riblji resurs u rijeci Neretvi. To su bile: • velika jadranska <strong>pastrva</strong> - Salar genivittatus, kasnije jednostavno svrstana u vrstu mramoraste pastrve - Salmo marmoratus, koja naseljava rijeke sjevernoga Jadrana, te je tridesetih godina XX. st. dobila naziv neretvanska glavatica, • neretvanski zubatak - Salmo dentex, • mekousna <strong>pastrva</strong> - Salmothymus obtusirostris. Karaman (1938) ovome pridodaje i novu vrstu, Salmo farioides, koju naziva jadranska <strong>pastrva</strong>. Dodatno se ovom popisu pridružuje i autohtona potočara, Salmo trutta. Tijekom posljednjih pedesetak godina, vode Neretve stalno su poribljavane alohtonim <strong>pastrva</strong>ma, bilo dužičastom/kalifornijskom - Onchorhyincus mykiss (Walbaum, 1792) bilo potočnom pastrvom podrijetlom iz drugih slivova, posebice dunavskom linijom, a u zadnje vrijeme i atlantskom. Autohtone su pastrvske vrste imale dva odvojena razdoblja mrijesta, kasno jesenski i rano proljetni mrijest, a i odvojena mrijestilišta. Uslijed ove vremenske i prostorne izoliranosti, unatoč povremenoj hibridizaciji, došlo je do dovoljne reprodukcijske barijere, koja je omogućavala formiranje samostalnih pastrvskih vrsta, linija i ekotipova. Unošenjem alohtonih (stranih) vrsta, njihovom prilagodbom na uvjete <strong>neretvanskih</strong> voda i mriješćenjem, stvoren je reproduktivni most između ranije odvojenih vrsta, što je rezultiralo križanjima pojedinih vrsta, nastankom fertilnih križanaca i potpuno novom slikom genetskih i fenotipskih značajki <strong>neretvanskih</strong> <strong>pastrva</strong>. Zbog spomenute hibridizacije, kao i zbog niza drugih antropogenih zahvata, danas su autohtone pastrve rijeke Neretve izuzetno ugrožene, a neke od njih i na 7