Organizacija - Ekonomski Fakultet

EKONOMSKI FAKULTET 

KATEDRA ZA MANAGEMENT 

Kolegij: ORGANIZACIJA PODUZEĆA 

OSNOVE 

ORGANIZACIJE 

Vježbe 18.10.2005.g. 

Asistent: dipl. oec. Ivan Matić

Ekonomski fakultet Split 

Katedra za Management 

Organizacija poduzeća 

Ivan Matić / Vježbe 18.10.2005.g. 

1. ULOGA I ZNAČENJE ORGANIZACIJE 

Organizacija počinje s pojavom čovjeka - čovjek se njome počeo baviti s početkom 

obavljanja korisnog proizvodnog rada, preoblikovanja predmeta rada u raznovrsne proizvode 

u cilju podmirivanja životnih potreba. 

Čovjek je s kvalitetnom organizacijom 

uz manji napor (troškove) bolje i brže 

postizao mnogo veće rezultate u svim 

područjima svojega djelovanja. 

Od prvih (slučajnih) lovačkih skupina do 

suvremenih oblika zajedničkog rada i 

života, čovjek nikada nije mogao, a ni 

danas ne može, bez organizacije. 

Čovjek se koristi i pripada organizaciji čitav svoj život - od rođenja do smrti, jer sva svoja 

radna i životna pitanja rješava zajedno s ljudima - dakle - organizirano. 

S postupnim razvojem proizvodnih snaga, koje su pratili odgovarajući društveno-ekonomski 

odnosi, razvijala se i organizacija, povećavao se broj i oblici organizacije sve dok nije 

poprimila današnje razmjere kad je već bilo nemoguće bez znanstvenog pristupa rješavati 

sve složenije organizacijske probleme, a isto tako uspostavljati modernu, fleksibilnu i 

efikasnu organizaciju. 

Pojam organizacije označava, kako 

proces organiziranja nekih aktivnosti 

(poslova), tako i rezultate tog procesa 

kojim se oblikuju organizacijske jedinice 

različitih vrsta, širine i struktura u svim 

područjima društvenog života. 

Značenje organizacije nije ograničeno 

samo na čovjekovu privrednu aktivnost, 

nego na njegovu cjelokupnu radnu i 

životnu aktivnost. 

Organizacija omogućava realizaciju najsloženijih zadataka, proširuje opseg čovjekove 

individualne snage, jer organizacija od tih individualnih snaga stvara društvenu snagu, 

ubrzava proces ostvarivanja zadataka odnosno skraćuje potrebno radno vrijeme za njegovo 

izvršenje, te se odgovarajućom organizacijom relativno smanjuju troškovi postizanja istih 

rezultata. 

- 2 -





Organizacija ima i negativnu stranu - u 

određenoj mjeri sputava čovjeka i dovodi 

ga u podređen položaj, jer mu ponekad 

nameće zadatke koji nisu uvijek u skladu s 

njegovim fizičkim sposobnostima ili se 

protive njegovu poimanju rada. 

Rješavanje problema u organizaciji (kao instituciji ili aktivnosti), je praktički nemoguće bez 

znanstvenih istraživanja - što organizaciji daje znanstveni karakter. 

Organizacija kao znanstvena disciplina je uključena u nastavne planove gotovo svih 

visokoškolskih ustanova, održavaju se seminari, simpoziji i sl. 

Bez obzira na važne tehničke komponente, 

organizacija je ipak društvena znanost 

(njom ljudi nastoje ne samo uspostaviti 

skladne odnose između elemenata 

proizvodnje, ekonomično se koristiti 

sredstvima i racionalizirati svoj rad, već njome 

uspostavljaju odgovarajuće društvenoekonomske 

odnose i osiguravaju njihovu 

reprodukciju). 

Znanost o organizaciji, kao znanost veoma bliska ekonomskim znanostima, ima izrazito 

klasno obilježje jer pomaže u oblikovanju organizacije u kojoj se direktno i neposredno 

uspostavljaju odnosi među njezinim sudionicima kakve želi vladajuća klasa (kroz povijest 

održavanje uloge subjekta organizacije - omogućavanje oblikovanja ili održanja odnosa 

podređenosti u organizaciji). 

Danas situacija drugačija - organizaciji se u modernom društvu mora pokloniti puna pažnja 

da bi se pravilno koristila u ostvarivanju svih poslovnih ciljeva, ali i omogućila realizacija 

sve humanijeg procesa rada. 

Kroz povijest usmjerenje na proizvodnju, odnosno njenu kvantitativnu i kvalitativnu stranu 

- društvena strana proizvodnje je bila potpuno zanemarena. 

U novije vrijeme dolazi do znatnog 

napretka pa se i društvenoj strani 

poklanja sve veća pažnja - danas nema 

nijednog poduzeća u visokorazvijenim 

zemljama u kojem se ne vodi računa o 

položaju čovjeka, uvjetima rada i života. 

Pojam organizacije je kompleksan i obuhvaća mnoge aktivnosti - od upravljačkih do 

pripremnih, izvršnih i kontrolnih u raznovrsnim područjima društvenog i privrednog života. 

Stoga organizacija i predstavlja važnu polugu društvenog i privrednog života. 

Jedan od najdiskutabilnijih pojmova u teoriji i praksi je upravo pojam organizacija. U 

stručnoj literaturi ima mnogo raznovrsnih definicija organizacije. Možemo reći da gotovo 

- 3 -





nema autora koji se bavio ovim područjem, a da nije pokušao dati svoju definiciju 

organizacije. 

Ovisno o autorima postoje bitne razlike koje karakteriziraju njihova shvaćanja organizacije: 

organizacija u užem (ostvarivanje privrednih ciljeva) i širem smislu 

(ostvarivanje bilo kojih zajedničkih ciljeva). 

organizacija kao znanost (formulacija načela za postizanje optimalnih 

rezultata) i kao vještina (čovjekova sposobnost korištenja sredstava i 

metoda za postizanje postavljenih ciljeva) 

organizacija kao stanje (trenutna situacija) i kao proces (promjena 

određenog organizacijskog stanja) 

organizacija - isključivo bavljenje ljudima i njihovim odnosima ili 

skladno povezivanje i ljudi i sredstava 

organizacija kao način uspostavljanja hijerarhijskih odnosa ili način 

reguliranja rada i života svih pripadnika neke zajednice. 

Bitna obilježja organizacije: 

cilj odnosno zadatak koji se želi ostvariti, 

skladnost materijalnih sredstava i ljudskog potencijala i 

njihova racionalna uporaba. 

Organizacija = svjesno udruživanje ljudi kojima je cilj odgovarajućim 

sredstvima ispuniti određene zadatke s najmanjim 

mogućim naporom na bilo 

kojem području života. 

2. ORGANIZACIJA I NJEZINI OBLICI 

Organizacija rada = udruživanje ljudi radi ispunjavanja gospodarskih, odnosno proizvodnih 

zadataka. 

Stara koliko i čovjekov rad, no u početku nije imala ni približno takvo značenje kakvo je 

poprimila u suvremenom društvu. 

U današnjem društvu iskustvo, koje je nekada bilo dovoljno za organiziranje, danas je 

nedovoljno za uspostavljanje najdjelotvornije organizacije rada. 

Svakom stupnju razvoja proizvodnih snaga i društvenih odnosa odgovarao je određeni 

oblik organizacije rada - razvijanjem proizvodnih snaga razvija se i organizacija rada koja 

postaje sve složenija, a složeniji su i oblici u kojima se realizira. 

Organizacija rada = svjesna čovjekova djelatnost kojom se usklađuju svi činitelji 

(materijalni i ljudski) proizvodnje radi postizanja optimalnih rezultata. 

- 4 -





Činitelji proizvodnje u svakom trenutku moraju biti usklađeni; kvantitativno i kvalitativno, 

vremenski i prostorno, odnosno, moraju biti integrirani u jedinstvenu proizvodnu ili poslovnu 

cjelinu - inače će proizvodnja biti moguća, ali ne i optimalna. 

Poslovna organizacija poduzeća ≠ organizacija rada zbog različitih udjela elemenata 

proizvodnje. 

Organizacija rada je s jedne strane stara koliko i sam rad (društvo), dok je poslovna 

organizacija s druge strane stara koliko je staro i poduzeće (nastanak poduzeća). 

Organizacija rada - usklađivanje činitelja proizvodnje u samom procesu rada ≠ organizacija 

poduzeća - cjelokupno poslovanje poduzeća, odnosno organizacija rada je samo dio, iako 

osnovni, poslovne organ. poduzeća. 

Poduzeće (kao oblik organizacije proizvodnje) izloženo je neprestanim promjenama o 

kojima valja voditi računa prilikom oblikovanja njegove poslovne organizacije, što se ogleda 

u promjeni odnosa između pojedinih elemenata, ali i u promjeni kvalitete svakog pojedinog 

elementa (slika). 

3. NAČELA ORGANIZACIJE 

Od Taylora pa do dan danas svaki autor stvara svoja vlastita "načela" organizacije. 

Prvi ozbiljni pokušaj sistematizacije načela organizacije nakon Taylora, izvršio je H. Fayol 

nabrajajući 14 načela organizacije (smatrao je da su mnoga načela iz francuske vojske 

primjenjiva na organizaciju). 

Kasniji autori su također nastojali što većim brojem načela obuhvatiti širi broj organizacija i 

spriječiti prigovore na vlastite sistematizacije. 

S obzirom na broj autora također postoje i velike razlike u poimanju načela organizacije. 

- 5 -

Kao najvažnija načela organizacije mogu 

se navesti sljedeća načela: 

načelo podjele rada i 

specijalizacije 

načelo povezivanja činitelja 

proizvodnje 

načelo koordinacije 

načelo dobrovoljnog 

uključivanja u organizaciju 

Načelo podjele rada i specijalizacije - Jedno od najvažnijih načela organizacije. Da bi 

organizacija obavila svoj zadatak što efikasnije i racionalnije, odnosno, postigla bolje 

rezultate; mora raščlaniti svoj zadatak sve do elementarnih dijelova - do radnih mjesta. 

Osim višestrukih koristi koje donosi proces podjele rada i specijalizacije (povećani radni 

učinak pojedinca, skupina, organizacijskih dijelova; realnije planiranje i praćenje rezultata 

rada, veći prostor za inovacijsku djelatnost), isti proces može rezultirati negativnim učincima 

na fizičko i duhovno stanje radnika, ako se bezobzirno provodi. 

Načelo povezivanja činitelja proizvodnje - Sve radnje s kojima se stalno vrši njihovo 

međusobno usklađivanje kao i usklađivanje unutar svakog pojedinačnog. Danas osobito 

veliko značenje ovog načela u eri stvaranja i primjene sve većih proizvodnih agregata koji 

bitno utječu na promjenu strukture organizacije. 

Načelo koordinacije - Veze i odnosi između i unutar činitelja proizvodnje. Da bi se zadaci 

uspješno izvršavali i postigli očekivani rezultat, potrebno je koordinirati rad svih radnika koji 

su angažirani u njihovoj organizaciji. tu ulogu preuzimaju rukovodioci na svim 

organizacijskim razinama. Koordinacija može biti horizontalna i vertikalna, te je nužna u 

svim fazama izvršavanja proizvodnih (poslovnih) zadataka. 

Načelo dobrovoljnog uključivanja u organizaciju - Za ispunjavanje svoje zadaće, 

organizacija treba odgovarajuće velik i strukturno kvalitetan kolektiv zaposlenih. Prinudnog 

uključivanja gotovo da više i nema, a dobrovoljno se ostvaruje u različitim stupnjevima. U 

oblikovanju organizacije treba (u skladu s mogućnostima) osmisliti takva rješenja koja 

osiguravaju što viši stupanj dobrovoljnog uključivanja, jer se time u pravilu postiže čvršće 

međusobno djelovanje svih zaposlenih u poduzeću. Najviši stupanj međusobnog djelovanja 

postiže se onda kad se podudaraju interesi zaposlenih i interesi poduzeća. 

Što je veće poduzeće, što su veća sredstva kojima raspolaže, što je veći broj radnika koje 

zapošljava, što je veći broj različitih proizvoda, dijelova, sklopova i različitih materijala za 

njihovu proizvodnju - organizacija postaje sve opsežnija i složenija. 

Međusobno usklađivanje elemenata proizvodnje u ovakvim organizacijama bi bilo praktički 

nemoguće bez eliminiranja ili smanjenja svega onoga što je suvišno i nepotrebno u cilju 

ujednačavanja i uspostavljanja reda koji će omogućiti dobar pregled elemenata i njihovo 

smišljeno povezivanje. 

Ovo ujednačavanje i red se postiže danas vrlo korištenim postupcima standardizacije i 

tipizacije.





Standardizacija - specifičan postupak pronalaženja optimalnih rješenja, odnosno utvrđivanja 

svojstava koje mora imati proizvod, materijal, tehnološki postupak i sl. Standardi mogu biti 

zakonski i interni (specifikacije) te obično obuhvaćaju oblik, kvalitetu, sadržaj, 

funkcionalnost, pakiranje, način transporta i sl. Uz standarde se utvrđuje i dopušteno 

odstupanje od propisanih svojstava - tolerancija. 

U organizaciji se uporabom standarda postiže bolja uporaba kapaciteta proizvodnih 

sredstava, raspoloživog fonda radnog vremena, veća iskorištenost materijala, bolja 

specijalizacija i sl. 

Tipizacija - postupak selekcije i redukcije kojim se sužava izbor standardiziranih proizvoda 

na minimalan broj, odnosno na određen broj tipova proizvoda koji svojim svojstvima 

zadovoljavaju određen raspon potreba, u cilju racionalnije proizvodnje ili neke druge koristi. 

Dok je standardizacija u pravilu obavezna, tipizacija je mnogo elastičnija - odnosno ona se 

tiče samo određenog poduzeća, racionalnosti njegove proizvodnje i želja njegovih kupaca. 

U opće postupke racionalizacije ubrajaju se: 

uklanjanje štetnih razmaka i hodova (uklanjanje prostornih, vremenskih 

razmaka, praznih hodova => maksimalna neprekinutost i izjednačenost 

odvijanja procesa u jednom smjeru => smanjenje gubitaka i veća efikasnost). 

predviđanje (planiranje, odnosno utvrđivanje svih okolnosti koje bi u 

budućnosti mogle utjecati na odvijanje dijela ili kompletnog poslovnog 

procesa). 

priprema (pripremom se realizira ono što je planiranjem predviđeno, 

odnosno izvršavaju se sve potrebne predradnje koje se odnose na činitelje 

proizvodnje). 

ujednačavanje (nastojanje da proizvodni proces od početka do kraja bude što 

ujednačeniji, odnosno sastavljen od ujednačenijih elemenata) 

spajanje jednakih elemenata ili jednakih procesa (postupak spajanja jednakih 

poslova ili jednakih radnih operacija u jednu operaciju ili što više vremensko i 

prostorno približavanje) 

4. ORGANIZACIJSKE VRSTE 

Pod organizacijskim vrstama se podrazumijevaju (ubrajaju) različiti pristupi u provođenju 

organizacije. 

Među najvažnije se ubrajaju sljedeće vrste organizacije: 

prema opsegu - potpuna i djelomična 

prema načinu na koji se provodi - individualna i shematska 

prema koncepciji rukovođenja (upravljanja) - centralizirana i decentralizirana 

Prema trajanju rada na organizaciji - jednokratna i postupna 

s obzirom na postojanje organizacije - organizacija i reorganizacija 

- 7 -





Da bi se nabrojane vrste organizacije mogle uspješno primjenjivati u izgradnji organizacije, 

potrebno je da svako poduzeće ima svoj dugoročni plan organizacije. 

Dugoročni plan organizacije je neophodan za razvoj, unapređenje i usavršavanje 

organizacije => nije samostalan, sastavni je dio dugoročnog plana razvoja i izrađuje se na 

temelju odluka o dugoročnoj politici poslovanja. 

Dugoročni plan organizacije izrađuje se za određeno razdoblje, obično 3-4 godine, te se s 

vremena na vrijeme nadopunjuje i usklađuje ovisno o trenutnim razvojnim tendencijama. 

Potpuna organizacija - odnosi se na cjelokupno poslovanje, upotrebljava se u 

poduzećima koja se nalaze u osnivanju ili kod velikih rekonstrukcija i modernizacija u 

cilju uspostavljanja optimalne organizacijske strukture između i unutar pojedinih 

elemenata proizvodnje. Bitno je da ovaj proces ide od cjelokupne organizacije prema 

pojedinim dijelovima, a ne obrnuto. 

Djelomična organizacija - kod manjih organizacijskih promjena u poduzećima ili 

promjena na ograničenom području. Također pažljivo pristupiti njenom izvršavanju 

zbog velike ovisnosti pojedinih područja ili dijelova o postojećoj organizacijskoj 

strukturi i pojedinim funkcijama. 

Individualna (specifična) organizacija - organizacijskim problemima se prilazi na 

individualan, specifičan način, analizirajući sve pozitivne i negativne strane postojećih 

rješenja i usvajajući samo one promjene koje vode poboljšanjima. Uspjeh ove 

organizacije ovisi o držanju koraka s razvojem i potrebama dijelova/poduzeća u 

cjelini; inače predstavlja veću opasnost nego korist (okamenjavanje). 

Shematska organizacija - organizacijski zahvati i promjene se vrše prema unaprijed 

utvrđenim shemama, a subjektivni utjecaj pojedinih ljudi u organizaciji se ovim 

putem eliminira. Provodi se u velikim poduzećima koja žele da svi njihovi dijelovi 

posluju na istim organizacijskim načelima. 

- 8 -





Centralizacija - vrsta organizacije u kojoj se rukovođenje i upravljanje nekim 

poslovima ili čitavim poduzećem usredotočuje na vrh hijerarhijski utvrđene 

organizacijske strukture. svako mjesto u ovoj organizaciji ima točno utvrđene zadatke 

i odnose nadređenosti i podređenosti. 

Decentralizacija - upravljanje i rukovođenje se prenosi sa centralnih organa na niže 

organe. Niži organi imaju imaju veću samostalnost u organizaciji i načinu obavljanja 

poslovanja. Današnji razvoj tehnike i tehnologije i razvoj društvenih odnosa u 

poduzeću vodi sve većoj i široj decentralizaciji upravljanja i rukovođenja. 

Danas se više ne radi o pretežnoj uporabi jedne ili druge, odnosno o suprostavljanju ovih 

dviju vrsta organizacije kao nekada => sve više dolazi do izražaja njihova kombinirana 

uporaba. 

Jednokratna organizacija - upotrebljava se prilikom rješavanja pojedinih 

organizacijskih problema ili funkcija, odnosno problema na jednom ograničenom 

području u relativno kratkom roku. Opasnost kod ove organizacije je kampanjski rad 

koji u pravilu nije utemeljen na znanstvenim osnovama te se time zanemaruje cilj i 

mjesto jednokratne organizacije u izgradnji cjelokupne organizacije. 

Postupna organizacija - upotrebljava se kod većih organizacijskih zahvata 

(organizacija cjelokupnog poduzeća), te uključuje sistematski rad na rješavanju 

organizacijskih problema. također se može reći da je ova organizacija ustvari 

provođenje dugoročnih organizacijski promjena prema unaprijed utvrđenoj koncepciji. 

Sličnost s potpunom i djelomičnom organizacijom => djelomična organizacija se provodi 

jednokratno dok se potpuna organizacija provodi postupno => kod jednih je prostorni a kod 

drugih vremenski kriterij podjele. 

Organizacija i reorganizacija - jedina razlika između organizacije i reorganizacije je u tome 

što se reorganizacija odnosi na postojeće, a organizacija na novoosnovano poduzeće. 

U praksi je sve prisutnije izjednačavanje ova dva pojma; odnosno dileme da se radi o dvjema 

zaista različitim vrstama organizacije postaju sve opravdanije, s obzirom na gore navedenu 

jedinu razliku. 

5. METODE ORGANIZACIJE 

Kako uspostaviti i provoditi organizaciju? Koju metodu upotrijebiti da bi se postigli 

optimalni rezultati? 

Metode organizacije, unatoč izuzetnoj važnosti gore navedenih pitanja, su područje koje se 

uvijek samo usputno i sporadično rješavalo, te mu se nije poklanjalo dovoljno pažnje ni u 

domaćoj ni u stranoj literaturi.. 

Dio odgovora se nalazi u tome da se uvijek u ovom području/području organiziranja polazilo 

od iskustva. Drugi dio odgovora se nalazi u raširenom stavu da organizatori u svojim 

istraživanjima koriste iste metode koje se koriste i u drugim znanostima, te se stoga te metode 

nije posebno izdvajalo ili isticalo. 

- 9 -





Univerzalne metode kao što su indukcija, dedukcija, analiza i sinteza; se koriste u svim 

znanstvenim disciplinama pa tako i u organiziranju. 

Posebne metode kao što su anketna metoda i metoda intervjua koriste se u nekoliko 

znanstvenih područja. 

Svaka od ovih metoda u pojedinoj znanstvenoj disciplini koristi se na poseban način i s 

posebnim ciljem, pa su se tako neke od spomenutih počele prilagođavati potrebama 

ispitivanja i ocjenjivanja organizacije poduzeća, pa se stoga nazivaju analitičke metode. 

Nakon određenog vremena došlo je do spoznaje da je za kvalitativno oblikovanje nove 

organizacije, neophodno pored analitičkih metoda, prilagoditi, odnosno pronaći odgovarajuće 

metode za oblikovanje kvalitetne poslovne organizacije. 

Kompleksna analitička metoda (KAM) - prvi ju je izložio V. Dešić '60.g. 

Pokušaj permanentnog uvida u sve elemente poslovanja, predstavlja svojevrsnu 

kombinaciju analitičkih metoda, što je čini elastičnom u pogledu primjene. 

Postupak ocjenjivanja razine organizacije po ovoj metodi => počinje s raščlanjivanjem 

ukupnog poslovanja poduzeća ili njegovog dijela na poslovne funkcije 

=> poslovne funkcije se raščlanjuju na određeni broj elemenata te se utvrđuje njihova 

međusobna povezanost (frekvencije) 

=> ustanovljavaju se neophodni organizacijski potencijali po organizacijskim 

jedinicama 

=> na temelju neophodnih se utvrđuju stvarni organizacijski potencijali (neophodni 

org. potencijal x ocjena stanja poslovanja nekog elementa) 

=> vrijednosti dobivane ovom jednadžbom pokazuju kakva je 

organiziranost cjelokupnog poduzeća, odnosno kakva je razina organiziranosti po 

organizacijskim jedinicama/funkcijama. 

- 10 -





Metoda ocjenjivanja organizacije prema procesnim funkcijama 

Analitički postupak približno isti kao i kod KAM-a, no kod KAM-a osnova raščlanjivanja 

su funkcije, dok su kod ove metode osnova procesne funkcije. KAM ima više faza, mnogo je 

složenija od metode procesnih funkcija te se može koristiti i za oblikovanje 

organizacijskih rješenja. 

Ocjenjivanje organizacije pomoću metode procesnih funkcija je kraće, ali ipak dovoljno 

kvalitetno i pouzdano. 

Postupak odvijanja procesne metode počinje 

=> izborom i definiranjem procesnih funkcija (najčešće procesne funkcije u svim 

područjima rada su: evidentiranje, obavještavanje, usklađivanje, organiziranje i 

izvođenje) 

=> svakom području rada i svakoj procesnoj funkciji dodijeliti određene pondere koji 

izražavaju poželjnu vrijednost 

=> isti postupak za izračunavanje prosječnih ocjena stvarnog stanja područja rada 

prema procesnim funkcijama 

=> dobivene prosječne ocjene pokazuju stvarni stupanj organiziranosti, koji je uvijek 

niži od potrebnog. 

Kompleksno-matrična metoda za projektiranje organizacije (Š. Ivanko) 

=> raščlanjivanje cjelokupnog poslovanja do takve razine zadataka koja omogućava da 

se za njihovo izvršavanje zaduže konkretno sektori, odjeli, pogoni, pojedinci itd. 

=> grupiranje koje se sastoji u određivanju izvršnih radnih mjesta na najnižoj 

organizacijskoj razini, zatim se izdvajaju rukovodna mjesta i na kraju ako je potrebno i 

stožerni organi. 

=> oblikovanje organizacijskih jedinica koje su prikladne za uspješno obavljanje 

povjerenih im zadataka 

=> uspostavljanje međusobnih veza između organizacijskih jedinica te također veza sa 

organizacijama u okolini 

=> projektiranje organizacijskog modela s odgovarajućom dokumentacijom kojom se 

regulira ustrojstvo i funkcioniranje organizacije. 

Matematičke metode su u zadnje vrijeme vrlo često koriste uz uporabu računala. 

Napredak u tehnici, tehnologiji i znanosti omogućava da se pri oblikovanju organizacije 

uspješno koriste kvantifikacije znatno većeg broja utjecajnih faktora pomoću suvremenih 

računala i modernijih organizacijskih metoda. 

Povećana kvantifikacija omogućuje stalno vršenje inovacija, anticipaciju pojedinih rješenja, 

oblikovanje fleksibilnijih rješenja te znatno plićih organizacija 

- 11 -

EKONOMSKI FAKULTET 

KATEDRA ZA MANAGEMENT 

Kolegij: ORGANIZACIJA PODUZEĆA 

TEORIJE 

ORGANIZACIJE 

Vježbe 18.10.2005.g. 

Asistent: dipl. oec. Ivan Matić





1. PRETHODNA PROUČAVANJA ORGANIZACIJE 

Počeci proučavanja organizacije kod 

Egipćana i Babilonaca koji su morali 

imati određena znanja o organizaciji 

akumulirana tokom generacija da bi se 

izgradila takva manumentalna djela poput 

piramida, hramova i sl. Pretpostavlja se da 

su stari Egipćani zapisivali svoja iskustva u 

izgradnji tako velikih objekata koji su se 

dugo gradili (Keopsovu piramidu se 

gradilo 100 000 ljudi u periodu od 200 

godina). 

Prvi pisani tragovi o ovakvim pothvatima nalaze se u Hamurabijevom zakoniku u kojem su 

dani određeni obrisi društvene organizacije. 

U Europi prvi zapisi o organizaciji potječu od starih Grka i njihovih ustava kojima su 

uspostavljali pogodne organizacijske oblike upravljanja mnogobrojnim gradovima - 

državama. 

Stari Rimljani su se također bavili organizacijom (Katon, Voron). 

Nakon Rima Crkva je se najviše bavila 

organizacijom i to prvenstveno vlastitom 

(Crkvena centralizirana organizacija je 

jedna od najdugovječnijih organizacija - 

stara je preko 2 000 godina). 

U kasnom feudalizmu o organizaciji su 

pisali i Leonardo da Vinci te Galileo 

Galilei. 

Porast složenosti organizacije rada kroz povijest je zahtijevao sve više bavljenje 

organiziranjem (samo iskustvo te sporadično bavljenje organiziranjem nije više dovoljno za 

poslovne zahtjeve u današnjem vremenu) => od industrijske revolucije proučavanje 

organizacije postaje sve intenzivnije i poprima sve izraženiji teoretski sadržaj. 

Ch. Babbage (studije vremena i pokreta, praćenje troškova i efikasnosti radnika) i H. Poor 

(istraživanje načela organizacije te informacija i komunikacija) su bili neposredne preteče i 

pripremili su gotovo sve potrebne uvjete da se izvrši kvalitetan skok za prerastanje 

organizacije iz prakse u znanost. 

- 13 -





2. KLASIČNA TEORIJA ORGANIZACIJE 

Razvoj industrijskih poduzeća, praćen snažnom mehanizacijom i primjenom elektriciteta 

tijekom 19.stoljeća je omogućio da se postupno zaokruži konzistentan teorijski pristup 

organizaciji pod nazivom klasična teorija organizacije. 

Prekretnica u proučavanju organizacije se 

dogodila objavljivanjem dijela F.W. 

Taylora "Upravljanje pogonom" 1903.g. 

Taylor je izučavao način na koji se rad 

obavlja, uvjete u kojima se obavlja, ulogu 

radnika i rukovoditelja te sistem plaćanja 

radnika. Njegove spoznaje su bile da je 

krivnja lošeg rada na rukovoditeljima, koji 

su pasivni i nemaju utjecaja na izvršavanje 

posla jer puštaju da radnik radi kako zna. 

Taylor uvodi pojam znanstvenog upravljanja pod kojim podrazumijeva četiri načela: 

uporaba istinske znanosti umjesto oslanjanja na iskustvo 

selekcija radnika na znanstvenim spoznajama i njihovo sustavno obučavanje 

za izvršavanje određenih zadataka 

prenošenje svih rezultata znanstvenih istraživanja na radnike 

razvijanje podjele rada i odgovornosti između radnika i rukovoditelja 

Unatoč poštenim subjektivnim namjerama Taylor je vrlo brzo došao u sukob s radnicima 

(zamjerali su mu eksperimentiranje s najboljim radnicima i zanemarivanje sindikata) i 

kapitalistima (njegovi pogledi na rad su mu se činili nategnutima te ih je prisiljavao na 

dodatne napore). 

Zbog ovih razloga njegov pristup, iako se brzo razvijao i širio svijetom, u praksi nikada nije u 

potpunosti primijenjen. 

Taylorov znanstveni pristup organizaciji kasnije su dorađivali i kritizirali mnogi teoretičari 

te su nastajale mnoge škole koje su unosile nove spoznaje o organizaciji (H. Ford, 

supružnici Gilberth, H.L. Gantt, Emerson, J.D. Mooney, L.P. Alford i mnogi drugi). 

U Europi, za razliku od SAD-a, karakterističan je bio deduktivni (problemi cjelokupne 

organizacije, a zatim pojedinih dijelova) pristup organizaciji. Najpoznatiji europski klasični 

teoretičari organizacije su H. Fayol i M. Weber. 

Dok se Taylor okupirao problemima upravljanja proizvodnjom - Fayol razmatra probleme 

upravljanja svim aktivnostima i poduzećem u cjelini. 

- 14 -





Po Fayolu ("Opće industrijsko upravljanje" 

- 1916.g.) postoji jedinstvena teorija 

upravljanja poduzećem, te on poslovanje 

poduzeća grupira u šest osnovnih funkcija 

od kojih je administrativna zauzima 

centralno mjesto jer povezuje i usklađuje 

sve ostale (tehničku, komercijalnu, 

financijsku, računovodstvenu i 

sigurnosnu). 

Administrativnu funkciju dijeli na 5 elemenata: predviđanje, organiziranje, komandiranje, 

usklađivanje i kontroliranje. 

Također je uveo i funkcionalno-štabni sustav rukovođenja te se bavio problemima 

izgradnje organizacijske hijerarhije (dva modela: izvršni radnici => 15 radnika na 1 

poslovođu; na ostalim razinama => 1 nadređeni na 4 podređena). 

Fayolov pristup nije nije brzo ni lako prihvaćen kao Taylorov jer njegova rješenja nisu 

vodila brzim i mjerljivim rezultatima. 

Za Fayola, centralizirana organizacija koja se temelji na naređenjima, je bila prirodan način 

organiziranja poduzeća. 

Osnovna preokupacija svih pripadnika klasične teorije, bez izuzetaka je tehnička strana 

organizacije, odnosno postizanje maksimalne efikasnosti proizvodnje i poslovanja s 

raspoloživim resursima. 

Da bi ovo postigli, pretežno se orijentiraju na podjelu rada, koordinaciju poslova, rukovođenje 

ljudima i raspon kontrole, kompleksnu strukturu poduzeća i sl.; dok ljudskom faktoru nisu 

poklonili nikakvu pažnju (radnik ne zna raditi, nije zainteresiran za rad, treba ga neprestano 

kontrolirati). 

Osnovna slabost klasične teorije organizacije je njena jednostavnost, jer zanemaruje 

složenost ljudskog ponašanja i nove industrijske sredine pa time dolazi u položaj da o njima 

donosi sudove samo na osnovu pretpostavki. 

- 15 -





3. NEOKLASIČNA TEORIJA ORGANIZACIJE 

Klasična teorija nije mogla pružiti zadovoljavajuća rješenja za novonastalu situaciju (porast 

industrijske proizvodnje nakon prvog svjetskog rata rezultirao je stvaranjem velikih i izuzetno 

velikih poduzeća s razvijenom organizacijom u vertikalnom i horizontalnom pravcu) jer nije 

bila dovoljno fleksibilna. 

Prijelomni trenutak u nastanku 

neoklasične teorije se smatra provođenje 

provođenje eksperimenata u pogonu 

Hawtorne kompanije od 1927. - 1932.g. 

koje je proveo E. Mayo sa suradnicima. 

Eksperimentima se pokušalo utvrditi 

međuzavisnost učinaka radnika i uvjeta 

rada te utjecaj različitog odnosa 

rukovoditelja na ponašanje radnika => 

rezultati su pokazali da radnik nije 

motiviran isključivo novčanim 

stimulansima. 

Mayo i suradnici su se javili sa svojim rezultatima prije II. svjetskog rata, ali najveće 

priznanje i najveći broj sljedbenika dobili su poslije rata - odnosno, '50-tih 20. stoljeća 

neoklasična teorija organizacije je dominirala. 

Osnovna postavka neoklasične teorije organizacije da ponašanje radnika pri radu ne ovisi 

samo o ekonomskim motivima, već i o odnosima koji vladaju u poduzeću, uvjetima rada, te 

emocijama kojima je radnik izložen. 

Neoklasična teorija unosi nov pogled na čovjekovu ulogu u organizaciji - ne tretira ga kao 

"homo oeconomicus-a" nego kao kompleksnu ličnost čije ponašanje nije uvijek predvidivo. 

Ova teorija ne odbacuje sasvim načela klasične teorije i njezine metode; ona ih humanizira 

dajući im prihvatljivu formu. 

4. SUVREMENE TEORIJE ORGANIZACIJE 

Daljnjim rastom opsega i kompleksnosti poslovanja poduzeća, javila se potreba za 

pogodnijim organizacijskim rješenjima od onih koje su mogle pružiti klasična i 

neoklasična teorija organizacije => izgrađuje se suvremena teorija organizacije. 

Najveća promjena koje se dogodila u novijim pristupima organizacije poduzeća je 

decentralizacija organizacije (stvaranje profitnih centara te prenošenje sve većeg broja 

odluka, posebno onih rutinskih na niže hijerarhijske stupnjeve). No ova decentralizacija se 

prihvaća samo do određene mjere, odnosno njena primjena je veoma oprezna. 

- 16 -

Sljedeća velika promjena je skupno 

odlučivanje (složenost organizacije tjera 

rukovodioce da poduzimaju složene 

međuzavisne akcije, odluka o kojima se 

donosi na sastancima, odnosno 

komisijama. 

Skupno odlučivanje se sve više širilo 

prema nižim rukovodećim razinama => 

kretanje prema participativnom 

odlučivanju. 

Može se reći da nema ekonomski 

razvijene zemlje, u kojoj se sudjelovanju 

radnika u odlučivanju ne poklanja dužna 

pažnja. 

Suvremena teorija organizacije svoja prilagođena rješenja tretira kao privremena, odnosno 

smatra da će novi tehnički uvjeti zahtijevati nova rješenja za efikasnije rukovođenje. 

U posljednjih dvadesetak godina velike rasprave su se javile o sistemskom ili kibernetskom 

pristupu organizaciji poduzeća (poduzeće se promatra kao kompleksan, dinamičan i 

otvoren sustav, koji je s jedne strane sastavljen od određenog broja podsustava, a s druge 

strane, predstavlja podsustav nekog drugog sustava višeg reda). 

Fokus na uspostavljanju pravilnih odnosa između pojedinih dijelova poduzeća te dijelova i 

poduzeća u cjelini. 

Značenje suvremene organizacijske teorije 

sve snažnija dolazi do izražaja ubrzanim 

razvojem tehnike i tehnologije te njihove 

automatizacije i robotizacije => nastaju 

nove i razvijaju se i kvalitetno 

unapređuju mnoge komponente 

sistemskog pristupa organizaciji 

(veća otvorenost okruženju, međuzavisnost te međusobni odnosi dijelova te dijelova i cjeline, 

teorija odlučivanja, informacijski podsustavi, participacija u odlučivanju, projektno-matrični 

i timski način organiziranja itd.) 

5. ORGANIZACIJA JAPANSKIH PODUZEĆA 

Japan - odvojen razvoj teorije i prakse organizacije od razvoja istih u drugim zemljama, u 

zadnjih 40-tak najuspješniji gospodarski razvoj. 

Svojstva koja su utjecala na ovakav odvojeni razvoj teorije i prakse organizacije u Japanu: 

racionalno uplitanje države u gospodarski život zemlje, pa i 

poduzeća putem planskog usmjeravanja 

uspostavljane skladnih odnosa između kapitala i rada, kako 

unutar poduzeća, tako i na nacionalnom planu





duhovna tradicija Japana - nesebično angažiranje svih u cilju 

izvršavanja radnih, odnosno poslovnih zadataka koji vode napretku 

poduzeća/zemlje u cjelini. 

Organizacijska znanost je se u Japanu 

javila sa zakašnjenjem, te joj je težište 

bilo na rješavanju praktičnih 

organizacijskih problema - znatno je više 

usmjerena proizvodno-poslovno područje 

i sustav zajedničkog odlučivanja. 

Japanska organizacija i upravljanje 

poduzećem predstavlja vrhunsko 

dostignuće. 

U japanskim poduzećima struktura je slična strukturama poduzeća u ostalim razvijenim 

zemljama, ali s mnogim specifičnim organima upravljanja i odnosima među sudionicima 

u radu (mješoviti organi upravljanja, unutarnji odnosi tako postavljeni da je gotovo 

nemoguće da dođe do težih nesporazuma između managementa, radnika i sindikata). 

Još neke specifičnosti japanskih poduzeća su: 

nema fluktuacije radnika ni otkaza 

radnog odnosa 

nema nekvalificiranih radnika 

podjela rada jasna i točno određena 

rad se izvodi timski 

visok stupanj discipline i 

odgovornosti 

sustav plaćanja se donosi kolektivnim 

ugovaranjem 

6. NAJNOVIJE TENDENCIJE U RAZVOJU ORGANIZACIJSKE 

TEORIJE 

"Promjene se više ne mjere godinama, pa čak ni mjesecima, nego sve češće satima i 

minutama" => potreba za novim rješenjima u organizaciji poduzeća. 

Teško izdvojiti iz mnoštva novih prijedloga ona rješenja koja su odgovarala potrebama, 

odnosno koja su se pokazala uspješnim (nejasno formuliranje, nekorektna izvedba). 

Reinovacija pomoću reinženjeringa - 

potpuni zaokret u oblikovanju organizacije 

poduzeća, istovremeno znači definitivno 

napuštanje nekih tradicionalnih rješenja i 

njihova zamjena novim rješenjima 

prilagođenima novim uvjetima poslovanja 

- pažnja na proizvodno-poslovni proces u 

cjelini, a ne na dijelove pojedinačno. 

- 18 -





T-oblik organizacije - napredak u tehnologiji i tehnici dopušta veći broj podređenih jednom 

rukovoditelju, obavljanje posla doma, oblikovanje plitke organizacije, velika fleksibilnost 

organizacije - no treba biti izuzetno oprezan pri izboru tehnologije (fleksibilna, a ne kruta). 

Paralelni inženjering - organizacijsko povezivanje pojedinih područja (kompjuterska 

sinhronizacija), odnosno dijelova poduzeća u cilju skraćenja vremena, a i time smanjenja 

troškova proizvodnje. 

Organizacija poduzeća u obliku pčelinjih saća 

• 1. oblik = organizacijsko povezivanje malih poduzeća radi međusobnog ispomaganja 

u ostvarivanju njihovih poslovnih zadataka. 

• 2. oblik = u poduzećima se organiziraju polusamostalne "stanice", odnosno 

organizacijske jedinice koje imaju relativno zaokružene poslove. 

Vitka proizvodnja - što veća decentralizacija tako da poslovne jedinice imaju što veću 

slobodu u poslovanju/da prestanu biti objekt čvrste kontrole - ovo se lako postiže ako se 

koristi tehnologija koja vrši poslove koje su ranije obavljali zaposleni, no problem predstavlja 

držanje tih relativno samostalnih organizacijskih dijelova u jednoj cjelini. 

Virtualna organizacija - organizacija 

proizvodnje usuglašava se što je više 

moguće s zahtjevima kupaca, oni su 

"suproizvođači" putem elektronske 

komunikacije i praćenja proizvodnje 

naručenog proizvoda. 

Fraktalna organizacija - fraktali su 

samostalni dijelovi tvornice, odnosno 

proizvodno-poslovni pogoni, koji imaju 

zaokružene programe - nema čvrste 

povezanosti s drugim pogonima. 

- 19 -

Organizacija - Ekonomski Fakultet

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?