Zbirka radova iz krivicno-pravne oblasti, jun 2006. - Sudovi Crne Gore

ZBIRKA RADOVA IZ KRIVIČNO-PRAVNE OBLASTI 

JUN 2006. 

Podgorica 

Jun 2006.



Štampanje ove publikacije pomogla je Evropska Unija/Evropska agencija 

za rekonstrukciju u okviru projekta »Podrška Centru za obuku sudija« 

3



Izdavač: 

Centar za obuku sudija Republike Crne Gore 

Jovana Tomaševića 2 

81000 Podgorica, Crna Gora 

Tel 081 201 890, 201 891, 201 893 

Fax 081 201 892 

E-mail: coscg@cg.yu 

Web-stranica: www.coscg.org 

Priredile: 

mr Ana Grgurević, izvršni direktor Centra 

Biljana Perunović Milić, 

rukovodilac projekta »Podrška Centru za obuku sudija« 

Štampa 

Grafo Crna Gora, Podgorica 

Tiraž 

500 

4

UVOD 

Republika Crna Gora donijela je krajem 2003. godine 

Krivični zakonik i Zakonik o krivičnom postupku, koji su u 

primjeni od aprila mjeseca 2004. godine. Njihovim donošenjem 

imalo se za cilj da se učvrsti vladavina prava i pravna država, 

efikasnije ostvare i zaštite ljudska prava i slobode. Kao takvi 

usaglašeni su sa međunarodnim pravom i doprinijeće jačanju 

institucija pravosudnog sistema u borbi protiv svih vidova 

kriminala, a posebno organizovanog kriminala. Ovim zakonima 

uvedeni su neki novi instituti, a neki postojeći u znatnoj mjeri 

izmijenjeni. 

Našim radovima nastojali smo objasniti novine u tim 

zakonima i ukazati na njihovu primjenu u praksi. 

Jun 2006. godine 

AUTORI 

5

SADRŽAJ 

- Istraga – svrha, obim, prekid, obustava i mjere za 

obezbjeđenje prisustva okrivljenog......................................7 

Petar Stojanović 

- Produženje, ukidanje i kontrola pritvora ............................24 

Radule Kojović 

- Dokazivanje u krivičnim stvarima ....................................32 


- Uračunljivost kao element krivice ....................................53 


- Odmjeravanje kazne ..........................................................71 


- Najvažnije novine u Krivičnom zakoniku i Zakoniku 

o krivičnom postupku RCG ..............................................93 


6


Sudija Vrhovnog suda RCG 

ISTRAGA - SVRHA, OBIM, PREKID, 

OBUSTAVA I MJERE ZA OBEZBJEĐENJE 

PRISUSTVA OKRIVLJENOG 

POJAM I SVRHA ISTRAGE 

Krivični postupak, čiji je cilj da utvrdi da li je izvršeno 

krivično djelo, ko ga je izvršio, da li je izvršilac kriv i da li se na 

njega može primijeniti kazna ili druga krivična sankcija, te da se ta 

sankcija i izrekne ukoliko su ispunjeni propisani uslovi, prolazi 

kroz različite faze u kojima se pronalaze i utvrđuju dokazi i 

činjenice neophodne za donošenje sudske odluke. Sve te faze 

postupka, uređene su Zakonikom o krivičnom postupku (u daljem 

tekstu ZKP) i proizilaze iz osnovnih načela tog postupka. ZKP su 

propisana pravila koja se odnose na istragu kao jednu od mogućih, 

a za najteža krivična djela i obaveznu fazu postupka sa izuzecima iz 

člana 252. ZKP. 

Naš krivični postupak je podijeljen na dvije osnovne faze : 

a) prethodni postupak i 

b) glavni pretres. 

Prva faza obuhvata istragu i stavljanje pod optužbu, a druga 

sadrži glavni pretres i postupak po pravnim ljekovima. 

Istraga je, dakle, faza prethodnog krivičnog postupka do 

koje dolazi kad postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo 

krivično djelo i koju čine skup procesnih radnji usmjerenih na 

prikupljanje dokaznog materijala, značajnog za dalji tok postupka. 

Prema tome, istraga se pokreće protiv određenog lica, i za određeno 

7

krivično djelo, kada postoji osnovana sumnja da je to lice učinilac 

tog krivičnog djela i ona je uvijek sudska. 

Ovo znači da se istraga ne može pokrenuti protiv 

neodređenog lica niti zbog neidetifikovanog krivičnog djela i da je 

ne može pokrenuti drugi državni organ osim suda, koji može 

sprovođenje određenih istražnih radnji povjeriti policiji. 

U istrazi kao fazi krivičnog postupka, podijeljene su 

nadležnosti između istražnog sudije i sudskog vijeća iz člana 24. st. 

6. ZKP. Istražni sudija donosi rješenje o sprovođenju istrage i 

preduzima pojedine istražne radnje, kao i određene radnje koje se 

odnose na mjere obezbjeđenja prisustva okrivljenog, dok vijeće 

rješava sporna pitanja, nastala u istrazi i u krajnjoj liniji rukovodi 

istragom, dok u određenim slučajevima odlučuje i o nekim mjerama 

obezbjeđenja prisustva okrivljenog. 

Osnovni cilj istrage kako je to propisano u članu 249. st. 2. 

ZKP je da se prikupe dokazi i podaci koji su potrebni da bi se 

moglo odlučiti da li će se podići optužnica ili obustaviti postupak, 

dokazi za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na 

glavnom pretresu ili bi njihovo izvođenje bilo skopčano sa 

teškoćama, kao i drugi dokazi koji mogu biti od koristi za postupak, 

a čije se izvođenje obzirom na okolnosti slučaja, pokazuje 

cjeloshodnim. 

Sa ovako određenim ciljem istrage određen je i njen obim. 

Istraga se obavlja u onom obimu koji je potreban, obzirom na 

konkretan slučaj da se taj cilj postigne, što istražni sudija cijeni u 

svakom pojedinom slučaju, vodeći računa o potrebama cjelokupnog 

postupka, prethodnog i glavnog. U istrazi treba prikupiti one dokaze 

i podatke koje se odnose na pitanje da li je okrivljeni izvršio 

krivično djelo, da li je za to krivično djelo kriv i da li postoje 

procesne pretpostavke za krivično gonjenje, zatim pribavi dokaze 

za koje je vjerovatno da se neće moći izvesti na glavnom pretresu, 

odnosno da bi se na glavnom pretresu izveli sa teškoćama, kao i 

prikupiti osnovne podatke o ličnosti okrivljenog (član 263. st. 1. 

ZKP). Koji će se podaci o ličnosti okrivljenog prikupiti već u 

istrazi, zavisi od težine i karaktera krivičnog djela i drugih 

okolnosti. Konačno, istražni sudija daje svoju ocjenu o dovoljnosti 

8

istrage kad treba da je završi. Istraga ne treba da bude takva (i u 

praksi po pravilu nije) da se glavni pretres svede na prosto 

ponavljanje i provjeravanje materijala istrage, a isto tako istraga ne 

može biti ni takva da zbog nedostataka onog što je za glavni pretres 

neophodno, dovodi do dugog trajanja glavnog pretresa, to jest 

suđenja pred prvostepenim sudom gdje dolazi do odlaganja pretresa 

i lošeg presuđenja, uprkos pokušajima da se ključne činjenice koje 

su po svojoj prirodi morale da se utvrde i u istrazi, utvrđuju na 

glavnom pretresu (ne sasluša se ključni svjedok koji je u istrazi bio 

dostupan, ne uzme se iskaz od oštećenog koji kasnije umre ili 

duševno oboli, slabo se izvrši uviđaj saobraćajne nezgode i slično). 

Opšte prihvaćeno mišljenje je da istraga ne treba da bude ni 

preopširena niti sumarna. U svakom slučaju njen obim treba da 

bude određen složenošću krivičnog predmeta i količinom i 

značajem činjenica koje je neophodno utvrditi, a te činjenice mogu 

biti raznovrsne i na veoma različite načine dokazivane. 

U neposrednoj vezi sa svrhom istrage je i pitanje njene 

blagovremenosti i efikasnosti. 

Po svojoj prirodi, a u praksi sudova nije tako, osim u 

koliko se ne radi o pritvorskom predmetu gdje je izvjesno da će 

okrivljenom biti suđeno iz pritvora, istraga mora biti ažurna, 

odnosno blagovremena. Ovo iz najmanje dva razloga. Prvi razlog je 

taj što su u toku istrage ograničena neka prava i slobode okrivljenog 

pa to treba svesti na najmanju potrebnu mjeru, a drugi se sastoji u 

iskustvu da se zbog neblagovremeno, odnosno prekasno preduzetih 

istražnih radnji, trajno gube određeni tragovi, podaci i dokazi. 

U članu 266. st. l. je propisano: "Ako se istraga ne završi u 

roku od šest mjeseci, istražni sudija je dužan da obavijesti 

predsjednika suda o razlozima zbog kojih istraga nije okončana", 

dok je u st. 2. istog člana predviđeno: ''Predsjednik suda će po 

potrebi preduzeti mjere da se istraga okonča.'' Ova odredba treba da 

posluži kao orjentir trajanja istražnog postupka, međutim u praksi 

nije dala rezultate jer istražni sudija ne obavještava predsjednika 

suda o razlozima neblagovremenog završavanja istražnih predmeta, 

a predsjednik suda ne pokazuje interesovanje, zbog čega istraga 

dugo traje. 

9

U praksi se dešava da istraga traje i po više godina. 

Smatram da predsjednik suda treba da se pridržava odredbe iz člana 

266. ZKP i da preduzima zakonske mjere u cilju blagovremenog 

okončanja istrage. 

Uspješno vođenje istrage podrazumijeva pored 

blagovremenosti i njeno kvalitetno vođenje. Da bi istraga bila 

vođena kvalitetno, potrebno je pored određenih tehničkih i 

organizacionih pretpostavki, da istražni sudija posjeduje veoma 

dobra znanja iz oblasti materijalnog i procesnog krivičnog prava 

kao i potrebno poznavanje kriminalistike, sudske medicine i sudske 

psihijatrije, kao i ostalih naučnih disciplina, koje su u vezi sa 

ličnostima učesnika u krivičnom postupku i određenog krivičnog 

djela u pitanju, za koje se sprovodi istraga. 

Pokretanje i sprovođenje istrage 

Istraga se, kao što je naprijed rečeno, pokreće protiv 

određenog lica kad postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično 

djelo. U članu 250. st. l. ZKP, propisano je da se istraga sprovodi na 

zahtjev državnog tužioca, a prema odredbi člana 267. st. l. ZKP, i 

na zahtjev oštećenog kao tužioca i privatnog tužioca. Taj zahtjev se 

podnosi istražnom sudiji nadležnog suda koji razmatra spise i ako 

se složi sa zahtjevom donosi rješenje o sprovođenju istrage. 

Rješenje o sprovođenju istrage treba da sadrži podatke koji se 

odnose na lice protiv koga se sprovodi istraga, opis djela iz koga 

proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv 

krivičnog djela i okolnosti iz kojih proizilazi osnovanost sumnje. 

Prije donošenja rješenja istražni sudija će saslušati lice protiv koga 

se zahtijeva sprovođenje istrage, osim ako postoji opasnost od 

odlaganja. 

U pogledu donošenja rešenja o sprovođenju istrage, u 

praksi su primijećeni znatni propusti. Nije mali broj predmeta u 

kojima se, iako ne postoji opasnost od odlaganja, sprovode brojne 

istražne radnje, a da rješenje o sprovođenju istrage nije donijeto. 

Istražni sudija saslušava veći broj svjedoka, određuje nepotpuna 

vještačenja i slično, a da predhodno nije ispitao okrivljenog o 

10

okolnostima značajnim za sprovođenje istrage, a poznato je da je 

saslušanje otkrivljenog najvažnija istražna radnja jer je okrivljeni 

taj koji će pružiti najviše podataka o činjenicama koje se odnose na 

krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Isto tako, značajan je i 

broj predmeta u kojima nedostaje rješenje o sprovođenju istrage 

zbog toga što lice protiv koga se zahtijeva sprovođenje istrage nije 

moglo biti ispitano, a pravilnom primjenom odredbe člana 25l. St. 

2. ZKP, takvo rješenje se moglo donijeti. Tu se najčešće radi o 

osumnjičenima koji borave u inostranstvu i čiji povratak u zemlju 

nije izvjestan, niti vremenski određen, ili o učiniocima krivičnih 

djela koji imaju stalno mjesto boravišta na području republika bivše 

SFRJ. U takvim slučajevima nema nikakve smetnje da se donese 

rješenje o sprovođenju istrage i da se ista sprovodi. Takođe, u 

praksi se u jednom broju predmeta, zapaža neaktivnost istražnog 

sudije na utvrđivanju činjenice da li se osumnjičeni nalazi u 

bjekstvu ili mu se poziv za saslušanje iz drugih razloga ne može 

uručiti, od čega zavisi da li su ispunjeni uslovi za donošenje 

rješenja o sprovođenju istrage. 

Istražni sudija može da se sa zahtjevom za sprovođenje 

istrage ne složi i u tom slučaju traži odluku vijeća. Najčešće se radi 

o tome da, po ocjeni istražnog sudije, ne postoji osnovanost sumnje 

da je to lice za koje se traži sprovođenje istrage izvršilo krivično 

djelo. Osnovanost sumnje mora biti realna i zasniva se na 

predloženim dokazima, a ne pretpostavkama o mogućem nastanku 

nekog događaja. Bitno je ukazati da je istražni sudija u obavezi da 

prvo sasluša osumnjičeno lice o okolnostima zahtijevanim za 

sprovođenje istrage, ako je dostupno sudu, a da zatim brižljivo i 

svestrano ocijeni da li su uz podnijeti zahtjev priloženi dokazi koji 

potkrepljuju osnovanu sumnju da je osumnjičeni izvršio krivično 

djelo u pitanju. Istražni sudija će obrazloženi predlog, kojim se ne 

slaže da se sprovede istraga, dostaviti vijeću suda (član 24. st. 6. 

ZKP), koje je dužno da donese odluku u roku od 48 časova. U 

praksi je primijećeno da se istražni sudija, ne tražeći odluku vijeća 

oglašava stvarno i mjesno nadležnim, a što je protivno zakonu. Kad 

istražni sudija nađe da pravna kvalifikacija djela označena u 

zahtjevu za sprovođenje istrage nije pravilna, treba uzeti da se nije 

11

složio sa zahtjevom za sprovođenje istrage, u pogledu jednog od 

njenih bitnih djelova (član 250. st. 3. ZKP) pa će na osnovu člana 

25l. st. 7. ZKP zatražiti da o tome odluči vijeće. Vijeće iz člana 24. 

st, 6. ZKP nije vezano za predlog tužioca u pogledu pravne ocjene 

djela kako je propisano u članu 359. st. 2. ZKP. Istražni sudija nije 

ovlašćen da donese rješenje kojim se odbija kao nedozvoljen 

zahtjev oštećenog za sprovođenje istrage, već ako se sa takvim 

zahtjevom ne složi može samo da zatraži da o tome odluči vijeće iz 

člana 24. st. 6. ZKP. 

Kad donese rješenje da se sprovede istraga, istu na osnovu 

člana 253. ZKP sprovodi istražni sudija, koji samo pojedine 

istražne radnje može u smislu člana 254. ZKP povjeriti istražnom 

sudiji drugog suda ili policiji izvršenje naredbe o pretresanju stana 

ili lica, ili o privremenom oduzimanja predmeta, na način predviđen 

zakonom o preduzimanju ovih radnji dok je u stavu 4. navedenog 

člana propisano: "na zahtjev, ili po odobrenju istražnog sudije, 

policija će fotografisati okrivljenog, ili uzeti otiske njegovih prstiju, 

ako je to potrebno za svrhu krivičnog postupka." 

Koje će istražne radnje preduzeti, odlučuje sam istražni 

sudija, koji ima ovlašćenje da preduzima sve one istražne radnje 

potrebne za njeno uspješno vođenje. U praksi se zapaža da istražni 

sudija traži od drugog suda na području naše republike da 

zamolbeno sasluša okrivljenog o okolnostima podnijetog zahtjeva. 

Ovakva saslušanja su u većem broju slučajeva manjkava i nijesu od 

koristi za dalje vođenje istrage. Ovo iz razloga, što istražni sudija 

koji je zadužen sa predmetom, najbolje poznaje sadržinu spisa 

predmeta u kojem se nalaze dokazi i podaci koji su prikupljeni u 

predkrivičnom postupku, tako da zna o kojim okolnostima treba 

saslušati okrivljenog, koji je dužan da trpi postupak i da se izloži 

putnim i drugim troškovima. Takođe se uočava, u većem broju 

istražnih predmeta, da istražni sudija, kod priznanja okrivljenog, 

saslušava veći broj svjedoka, o istim okolnostima, što vodi 

nepotrebno dugom trajanju postupka. Isto tako u istrazi se ne 

donose naredbe za odgovarajuća vještačenja, ili su te naredbe 

neodređene, pa stoga su nalazi vještaka nepotpuni i nejasni. 

Većinom, u istrazi, nalazi vještaka se ne uručuju strankama da bi se 

12

upoznali sa njihovom sadržinom, već se to čini tek na glavnom 

pretresu. 

Stranke, (tužilac i okrivljeni) kao i oštećeni mogu u toku 

istrage stavljati istražnom sudiji predloge da se izvrše pojedine 

istražne radnje. U tom pogledu do donošenja novog ZKP, 

postojala je značajna razlika koja se odnosi na sudbinu tih predloga 

podnijetih od strane starnaka, kao i oštećenog. Predloge okrivljenog 

i oštećenog istražni sudija usvaja ili odbija, bez formalnog rješenja i 

bez prava predlagača na žalbu. Ukoliko je predlog tužioca, onda je 

istražni sudija, ukoliko taj predlog ne usvoji dužan zatražiti da o 

tome odluči vijeće. U predmetima istrage, često se uočava da 

istražni sudija povodom predloga tužioca da se dopuni istraga, ne 

preduzima bilo kakvu radnju niti izjavljuje neslaganje vijeća, a što 

je protivno zakonu. Međutim, u odredbi člana 258. st. 1. ZKP, 

jasno je određeno: "Stranke i oštećeni mogu, u toku istrage, stavljeti 

istražnom sudiji predloge da se preduzimaju pojedine radnje. Ako 

se istražni sudija ne složi s predlogom da se preduzmu pojedine 

radnje, zatražiće da o tome odluči vijeće." 

Istražni sudija nije vezan predlogom tužioca u pogledu 

izvođenja određenih dokaza tako da može mimo predloga tužioca 

sprovesti određene dokaze koji su od značaja za pravilno 

utvrđivanje određenih činjenica. Koje će istražne radnje, koje se 

predlažu u zahtjevu za sprovođenje istrage, sprovesti istražni sudija, 

je stvar ocjene istražnog sudije. U tom pravcu jasan je i stav sudske 

prakse. Naime, kad tužilac u zahtjevu za sprovođenje istrage 

predloži prikupljanje više dokaza, pa istražni sudija povodom tog 

zahtjeva donese rješenje o sprovođenju istrage i samo neke od tih 

dokaza prikupi, nije dužan da izjavi neslaganje za prikupljanje 

ostalih dokaza i da zahtijeva da o tome odluči vijeće iz člana 24. st. 

6. ZKP. Ovo iz razloga, što je istražni sudija ovlašćen da ocjenjuje 

kada je istraga objektivno završena. Medjutim, ako je tužilac nakon 

tako sprovedene istrage, vratio spise predmeta istražnom sudiji 

stavljajući predlog za dopunu istrage prikupljanjem tih dokaza, a 

istražni sudija se ne složi da se prikupe ovi dokazi, dužan je 

zatražiti odluku vijeća. Ovo zato što o predlozima tužioca za 

izvođenje dokaza koje ne prihvata istražni sudija odlučuje vijeće iz 

13

člana 24. st. 6. ZKP, samo ako su oni stavljeni u toku istrage, a ne i 

o onim, stavljenim u zahtjev za sprovođenje istrage. 

Prekid i obustava istrage 

Istražni sudija će rješenjem prekinuti istragu ako je kod 

okrivljenog nastupila privremena duševna poremećenost. U ovom 

slučaju istražni sudija nije vezan predlogom ovlašćenog tužioca po 

čijem zahtjevu sprovodi istragu, već je dovoljno da preko vještaka 

neuropsihijatra utvrdi činjenicu privremene duševne poremećenosti 

i da donese rješenje o prekidu istrage. 

U st. 2. člana 260. ZKP je propisano: "Ako se ne zna 

boravište okrivljenog, istraga se može prekinuti, ali ako je 

okrivljeni u bjekstvu ili inače nije dostižan držvanim organima, 

istraga će se prekinuti samo na predlog državnog tužioca, ako se 

postupak vodi po njegovom zahtjevu.“ 

U oba ova slučaja, prije nego što se donese rješenje o 

prekidu istrage, prikupiće se svi dokazi o krivičnom djelu i krivici 

okrivljenog, do kojih se može doći, kako je to predviđeno u odredbi 

st. 3. člana 260. ZKP. 

Da ne bi bilo zabune, do prekida istrage dolazi u toku 

trajanja istrage, što znači nakon donošenja rješenja o sprovođenju 

istrage koje može biti donijeto i prema okrivljenom čije je boravište 

nepoznato, ili je u bjekstvu, odnosno nedostižan državnim organima 

ili je kod istog nastupila privremena duševna poremećenost. 

Rješenje o sprovođenju istrage se donosi da bi se mogle preduzeti 

određene istražne radnje. U svim ovim slučajevima, kad prestanu 

smetnje koje su prouzrokovale prekid istrage, istražni sudija će 

nastaviti istragu. 

U praksi suda se zapaža da se ovoj odredbi ne pridaje 

potreban značaj. Ovo iz razloga što je cilj istražnom sudiji da 

sprovede istragu, a tužiocu da podigne optužnicu, odnosno optužni 

predlog, bez obzira na činjenicu što dalje postupanje suda može biti 

otežano ili i u određenom slučaju onemogućeno. Tako, prema licu 

čije je boravište nepoznato, dalji postupak nije moguć prema članu 

3l2. st. 2. ZKP. Prema toj odredbi, suđenje u odsustvu je moguće 

14

samo prema optuženom licu koje je u bjekstvu ili inače nije 

dostižan državnim organima, a postoje naročito važni razlozi da mu 

se sudi i ako je odsutno i to pod uslovom da tužilac predloži a sud 

prihvati suđenje u odsustvu. Vođenje daljeg postupka i suđenje licu 

kod koga je nastupila privremena duševna poremećenost faktički je 

nemoguće, a za izricanje mjere bezbjednosti obaveznog 

psihijatrijskog liječenja nijesu ispunjeni uslovi. Ostaje da se istraga 

prekine do eventualnog prestanka ovih smetnji. 

Smatram da treba i kod onih najtežih krivičnih djela, kada 

se učinioci nalaze u bjekstvu, po završenoj istrazi, donijeti riješenje 

o prekidu istrage, i sačekati određeni vremenski period do godinu 

dana da se utvrdi što je urađeno po potjernici. Ovo kod činjenice, 

što se u praksi dešava da se odmah po završenom suđenju u 

odsustvu pojavi okrivljeni i u tom slučaju dolazi do ponovnog 

suđenja, na zahtjev okrivljenog za ponavljanje postupka, čime bi se 

izbjegli nepotrebni troškovi vezani za suđenje i ne bi dolazilo do 

ponovnog saslušanja svjedoka, vještaka i izvođenja drugih dokaza. 

Istražni sudija obustavlja rješenjem istragu kad državni 

tužilac u toku istrage ili po završenoj istrazi izjavi da odustaje od 

gonjenja. O obustavljanju istrage istražni sudija će u roku od osam 

dana obavijestiti oštećenog (član 59.). Kako se istraga sprovodi po 

zahtjevu tužioca, to tužilac koji ima pravo procesne dispozicije da 

odustane od gonjenja i za takvu svoju odluku ne treba davati 

nikakve razloge i po pravilu ih ne daje. U tom slučaju istražni sudija 

nije ovlašćen da se upušta u ocjenu zakonitosti ili cjelishodnosti 

postupka tužioca, već obustavlja istragu jer više nema zahtjeva 

ovlašćenog tužioca. Isto će postupati kada oštećeni kao tužilac ili 

privatni tužilac izjave da odustaju od gonjenja. Rješenje o obustavi, 

koje ne treba da sadrži razloge zbog čega je tužilac odustao od 

gonjenja, dostavlja se tužiocu i okrivljenom, koji nema pravo da 

traži da se istraga nastavi. Istražni sudija je u obavezi da obavijesti 

oštećenog o obustavljanju istrage, jer oštećeni ima pravo da sam 

preuzme gonjenje (član 59. st. l. ZKP). U praksi se zapaža da se 

rješenje o obustavi istrage dostavlja i oštećenom, a pravilna 

primjena odredbe člana 26l. ZKP, govori o tome da istražni sudija 

oštećenog obavještava posebnim aktom da je istraga obustavljena i 

15

da isti ima pravo da nastavi gonjenje, u smislu odredbe člana. 59. st. 

l. ZKP, dok oštećeni nema pravo žalbe na rješenje obustave istrage, 

usljed odustanka tužioca od gonjenja. 

Istražni sudija, a ne vijeće iz člana 24. st. 6. ZKP, 

obustavlja istragu u slučaju kad postoji zakonska pretpostavka o 

odustanku privatnog tužioca ili oštećenog kao tužioca od gonjenja 

(član 267. st. 3. ZKP) u slučaju smrti ili trajnog duševnog oboljenja 

okrivljenog po izvršenju krivičnog djela (član 222. ZKP) i kad se 

utvrdi da je uzrast okrivljenog ispod 14 godina (član 467. ZKP). 

Ovaj posljednji slučaj, pojavljuje se kada je postupak prema 

maloljetnom učiniocu spojen sa postupkom protiv punoljetnih 

učinioca krivičnih djela. 

Prema odredbi člana 262. st. l. ZKP, vijeće će istragu 

obustaviti kad odlučuje o bilo kom pitanju u toku istrage: 

l) ako djelo koje se stavlja na djelo okrivljenom nije 

krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti; 

2) ako postoje okolnosti koje isključuju krivicu okrivljenog, 

a nema uslova za primjenu mjere bezbjednosti; 

3) ako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je 

djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje 

druge okolnosti koje trajno isključuju gonjenje; 

4) ako nema dokaza da je okrivljeni učinio krivično djelo. 

Odredbom stava 2. istog člana je propisano da će istražni sudija, 

ako nađe da postoje razlozi za obustavljanje istrage iz stava l. ovog 

člana obavijestiti, umjesto javnog, državnog tužioca. Ako državni 

tužilac u roku od osam dana, ne obavijesti istražnog sudiju da 

odustaje od gonjenja, istražni sudija će zatražiti da vijeće iz člana 

24. st. 6. odluči o obustavljanju istrage. 

Navedena odredba, iz st. 2. člana 262. ZKP, u praksi se 

veoma malo koristi. Umjesto postupanja po ovoj jasnoj odredbi, u 

praksi nalazimo na traženje istražnog sudije da javni tužilac ocijeni 

"svrsishodnost", "opravdanost", "potrebu" i slično, radi daljeg 

vođenja istrage, a najčešće tužilac odgovara da ostaje pri zahtjevu 

za sprovođenje istrage, ili pak provođenju nekog dokaza, koji nije 

od bilo kakvog značaja za utvrđivanje određene činjenice. Nakon 

toga, istražni sudija ne traži odluku vijeća, već preduzima određenu 

16

istražnu radnju, ili pak u predmetu dalje ne postupa. Ovakvo 

postupanje istražnog sudije je nezakonito jer se državnom tužiocu 

ne ukazuje na postojanje ni jednog od razloga st. l. člana 262. ZKP, 

već se od njega traži nešto što je suprotno odredbi člana 44. ZKP, 

koja govori o tome da je državni tužilac dužan da preduzme 

krivično gonjenje, ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo 

koje se goni po službenoj dužnosti. Jedino je pravilno postupiti da 

istražni sudija obavijesti državnog tužioca o postojanju nekog od 

razloga iz člana 262. st. l. ZKP, pa ako državni tužilac ne odustane 

od gonjenja zatražiće da vijeće odluči o obustavljanju istrage. 

Mjere za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u istrazi 

Mjere koje se mogu preduzeti prema okrivljenom za 

obezbjeđenje njegovog prisustva u istrazi za nesmetano vođenje 

krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere nadzora, jemstvo i 

pritvor. Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera 

primijeniti, nadležni organ će se pridržavati uslova predviđenih za 

primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuju teže 

mjere ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Ove mjere 

ukinuće se i po službenoj dužnosti kad prestanu razlozi koji su ih 

izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kad za to 

nastupe uslovi a kako je to predviđeno u članu l36. st. 3. ZKP. 

Ovim članom su određene mjere koje su potrebne za obezbjeđenje 

prisustva okrivljenog u postupku kao i zakonski okvir za njihovu 

primjenu u toku trajanja istrage. 

Poziv 

Poziv predstavlja prvi i osnovni način za obezbjeđenje 

prisustva okrivljenog u postupku. Kada se pojavi potreba da se 

okrivljeni sasluša ili da prisustvuje određenim istražnim radnjama 

njemu se upućuje poziv. Poziv okrivljenom upućuje sud. Pozivanje 

se vrši dostavljanjem zatvorenog pismenog poziva koji sadrži: 

naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv krivičnog 

djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje okrivljeni treba da 

17

dođe, dan i čas kad treba da dođe, naznačenje da se poziva u 

svojstvu okrivljenog i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti 

prinudno doveden, službeni pečat i potpis sudije koji poziva. Kad se 

okrivljeni prvi put poziva, poučiće se u pozivu da uzme branioca i 

da branilac može prisustvovati njegovom ispitivanju. Ako 

okrivljeni nije u stanju da se odazove pozivu usljed bolesti ili druge 

neotklonjive smetnje, ispitaće se u mjestu gdje se nalazi ili će se 

obezbijediti njegov prevoz do sudske zgrade ili drugog mjesta gdje 

se radnja preduzima. 

Pozivanje okrivljenog može se vršiti i telefonom, ako on 

pristaje da se na taj i takav poziv odazove (član 137. st. 5. ZKP). 

Ova novina u ZKP-u je od značaja za brže obezbjeđenje prisustva 

okrivljenog u postupku, a samim tim, u znatnoj mjeri doprinosi 

efikasnosti vođenja istrage, jer se može ukazati potreba da 

okrivljeni bude prisutan prilikom izvođenja drugih isražnih radnji, 

kao što su saslušanje svjedoka, vještaka, vršenje rekonstrukcije, itd. 

U članu l83. st. 5. ZKP je propisano da je okrivljeni dužan 

da odmah obavijesti sud o promijeni boravišta, kao i o namjeri da 

promijeni boravište. O tome će se okrivljeni poučiti prilikom prvog 

saslušanja. 

U praksi se zapaža da istražne sudije propuštaju da prilikom 

prvog saslušanja okrivljenog, zapisnički konstatuju obavezu 

okrivljenog, da u slučaju promjene adrese ili mjesta boravišta 

obavijeste sud bilo pismenim podneskom ili usmeno dolaskom u 

sud i što u dovoljnoj mjeri ne kontrolišu svoje saradnike da li su u 

pozivu tačno označili sve one podatke koje sadrži poziv za 

okrivljenog i podatke koji se odnose na boravište, tako da dolazi do 

nepotrebnog odlaganja saslušanja okrivljenog. 

Dovođenje 

Dovođenje je mjera koja se primjenjuje ako se okrivljeni 

nije odazvao na poziv suda niti je opravdao svoj izostanak ili ako je 

prema njemu određen pritvor. Naredbu da se okrivljeni dovede 

može izdati sud ako je donijeto rješenje o pritvoru ili ako uredno 

pozvani okrivljeni ne dođe a svoj izostanak ne opravda, ili ako se 

18

nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva a iz okolnosti 

očigledno proizilazi da okrivljeni izbjegava poziv suda (član 138. 

st. 1. ZKP). 

Sud naredbu za prinudno dovođenje donosi u pisanoj formi 

i ista sadrži: ime i prezime okrivljenog koji se ima dovesti, naziv 

krivičnog djela koji mu se stavlja na teret uz navođenje odredbe 

krivičnog zakona, razlog zbog koga se naređuje dovođenje, 

službeni pečat i potpis sudije koji naređuje dovođenje. 

Naredbu za dovođenje izvršavaju organi policije i to po 

pravilu odmah zbog hitnosti istrage ili kako je to određeno u 

naredbi. Lice kome je povjereno izvršenje naredbe predaje naredbu 

okrivljenom i poziva ga da s njim pođe. Ako okrivljeni to odbija 

dovešće ga prinudno. 

Protiv vojnih lica, pripadnika policije ili straže ustanove u 

kojoj su smještena lica lišena slobode, neće se izdati naredbe za 

dovođenje već će se zatražiti od njihove komande, odnosno 

ustanove da ih sprovede 

Zapaža se da većina naredbi nije potpuna u pogledu onih 

osnovnih podataka za okrivljena lica, da bi organi policije postupili 

po naredbi za dovođenje. Takođe se zapaža da naredbe nijesu 

dostavljene organima policije to jest, da u spisima nema dokaza o 

dostavljanju. Isto tako organi policije ne postupaju po naredbama za 

dovođenje tako da je istražni sudija primoran da piše pismene 

predstavke starješinama organa policije. 

Mjere nadzora 

Umjesto ranije mjere obećanja okrivljenog da neće 

napustiti boravište, koja je bila deklarativne prirode i koja faktički 

nije imala nikakvog značaja u praksi, u ZKP uvedene su mjere 

nadzora tako što je u članu l39. st. l. propisano: "Ako postoje 

okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao pobjeći, sakriti se, 

otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo ili ometati vođenje 

krivičnog postupka, sud može, po službenoj dužnosti, po predlogu 

tužioca ili oštećenog, obrazloženim rješenjem okrivljenom izreći 

jednu ili više mjera nadzora." U zakonu su određene mjere nadzora 

19

i to: zabrana napuštanja boravišta; zabrana posjećivanja određenog 

mjesta ili područja; obaveza okrivljenog da se povremeno javlja 

određenom državnom organu; zabrana sastajanja sa određenim 

licima; privremeno oduzimanje putne isprave i privremeno 

oduzimanje vozačke dozvole. Navedenim mjerama ne može se 

ograničiti pravo okrivljenom da živi u svom stanu, da se nesmetano 

viđa sa članovima porodice, bliskim srodnicima i svojim 

braniocem, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela 

učinjenog na štetu člana porodice ili bliskog srodnika, kao i da 

obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim kad se postupak vodi 

zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti 

(član 139. st. 3. ZKP). 

Mjere nadzora sud izriče rješenjem u kojem će upozoriti 

okrivljenog da se protiv njega može odrediti pritvor, ako prekrši 

jednu od izrečenih mjera. U toku istrage mjeru nadzora određuje i 

ukida istražni sudija, a poslije podignute optužnice predsjednik 

vijeća. 

Zakonom je regulisano da će sud zatražiti mišljenje 

državnog tužioca kada nađe da treba ukinuti mjeru predloženu od 

strane državnog tužioca. Na isti način će postupiti i u slučaju ako 

mjera nadzora nije predložena od strane državnog tužioca za 

krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti a sud nađe da je 

nužno izreći jednu od mjera nadzora. 

Mjere nadzora mogu trajati dok za to postoji potreba a 

najduže do pravosnažnosti presude. Istražni sudija ili predsjednik 

vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena 

mjera potrebna. Protiv rješenja kojim se određuje, produžava ili 

ukida mjera nadzora stranke mogu izjaviti žalbu, a državni tužilac i 

protiv rješenja kojim je njegov predlog za primjenu mjere odbijen. 

O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. st. 6. ZKP, u roku od tri dana po 

prijemu žalbe, s tim što žalba ne zadržava izvršenje rješenja. 

U pogledu rješenja o izrečenoj mjeri nadzora, sud će za 

svaku od izrečenih mjera odrediti njihovu sadržinu, tako u rješenju 

kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta, sud će odrediti 

mjesto u kojem okrivljeni mora boraviti dok traje ova mjera, kao i 

granice van kojih se ne smije udaljavati (član 140. st. 1. ZKP); u 

20

ješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenog mjesta 

ili područja sud će odrediti mjesto i područje, te udaljenost ispod 

koje im se okrivljeni ne smije približavati (član 142. st. 2. ZKP); u 

rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom 

državnom organu sud će odrediti službeno lice kojem se okrivljeni 

mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja 

evidencije o javljanju okrivljenog (član l40. st. 3. ZKP); u rješenju 

kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima sud će 

odrediti razdaljinu ispod koje se okrivljeni ne smije približavati 

određenom licu (član 140. St. 4. ZKP); rješenju kojim izriče mjeru 

privremenog oduzimanja putne isprave navešće se lični podaci, 

organ koji je izdao ispravu, datum i broj isprave (član 140. st. 5. 

ZKP) i u rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja 

vozačke dozvole, navešće se podaci o toj dozvoli (član 140. st. 6. 

ZKP). 

Zakonom je propisano da se rješenja kojima se izriču mjere 

nadzora imaju dostaviti organu koji izvršava ove mjere. Mjeru 

obaveze okrivljenog da se povremeno javlja određenom državnom 

organu izvršava policija ili drugi državni organ, kojem se okrivljeni 

mora javljati. 

Dato je ovlašćenje sudu da u svako doba naloži provjeru 

mjera nadzora i o tome zatraži izvještaj od organa nadležnog za 

njihovo izvršenje, a taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja 

dostavi sudu. Za slučaj da okrivljeni ne ispunjava obaveze naložene 

izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome je dužan 

obavijestiti sud, koji može izreći dodatnu mjeru nadzora ili odrediti 

pritvor okrivljenom. 

Primjena ovog instituta dolazi u obzir kod velikog broja 

krivičnih djela koja su propisana u Krivičnom zakoniku, a posebno 

za ona krivična djela protiv života i tijela, protiv braka i porodice, 

protiv javnog reda i mira, kao i za druga krivična djela, što sve 

zavisi od konkretnog krivičnog djela u pitanju. S toga je nužno 

afirmisati primjenu mjera nadzora kod činjenice da se sprovođenje 

ovih mjera nalazi u nadležnosti policije i drugih državnih organa, 

tako da i ta činjenica može jasno da ukaže na disciplinu 

21

okrivljenog, odnosno osumnjičenog, prema kome se može izreći 

mjera privremenog oduzimanja vozačke dozvole. 

Jemstvo 

Jemstvo kao mjera za obezbjeđenje prisustva okrivljenog 

ogleda se u moralnoj obavezi i materijalnoj garanciji. Moralna 

obaveza se sastoji iz izjave okrivljenog da se neće kriti, i da bez 

odobrenja, neće napustiti svoje boravište. Što se tiče materijalne 

garancije, ona se pruža polaganjem gotovog novca, hartija od 

vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti 

koje se lako mogu unovčiti ili čuvati, ili stavljanje hipoteke za iznos 

jemstva na nepokretnim dobrima lica koje daje jemstvo, ili u ličnoj 

obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva okrivljenog 

platiti utvrđeni iznos jemstva, a sve u cilju da okrivljeni do kraja 

krivičnog postupka neće pobjeći. 

Jemstvo se može dati da ne bi bio određen pritvor prema 

okrivljenom koji je na slobodi, ili da bi prema okrivljenom koji je 

već u pritvoru bio ukinut. Primjena jemstva je moguća i u postupku 

ekstradicije (član 527. st. 3. ranijeg ZKP, koji se u ovom dijelu i 

dalje primjenjuje). Kako je po zakonu pritvor uvijek fakultativan, 

jemstvo se može dati za slučaj, ako je pritvor naređen samo zbog 

opasnosti od bjekstva (član 148. st. 1. ZKP) i u slučaju kada uredno 

pozvan optuženi očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres 

(član 148. st. 1. tač. 5. ZKP). Ovaj drugi slučaj, odnosi se na 

postupak glavnog pretresa. 

Jemstvo se može dati samo radi ličnog prisustva 

okrivljenog, a ne može se primijeniti po analogiji radi vraćanja 

vozačke dozvole ili drugih privremeno oduzetih predmeta od 

okrivljenog. 

Rješenje o jemstvu donosi istražni sudija po saslušanju 

državnog tužioca ako se postupak vodi po njegovom zahtjevu, a 

poslije podignute optužnice, rješenje o jemstvu donosi predsjednik 

vijeća, a na glavnom pretresu vijeće. U odluci mora biti tačno 

određeno obećanje okrivljenog da se neće kriti i da bez odobrenja 

neće napustiti svoje boravište, kao i iznos jemstva koji uvijek glasi 

22

na novčani iznos. Iznos se određuje s obzirom na težinu krivičnog 

djela, lične i porodične prilike okrivljenog i imovno stanje lica koje 

daje jemstvo. Zakon ne određuje najmanji i najveći iznos jemstva, 

tako da istražni sudija, odnosno predsjednik vijeća i vijeće, a 

zavisno u kojoj fazi je krivični postupak, sagledavajući sve 

okolnosti koje se tiču krivičnog djela i njegovog učinioca, cijene 

koliko će iznositi jemstvo. U praksi se zapaža da istražni sudija ne 

dostavlja tužiocu na izjašnjenje predlog okrivljenog za određivanje 

jemstva i da se jemstvo određuje u veoma niskim iznosima. 

Jemstvo se ukida kad nastanu razlozi koji ukazuju na 

neopravdanost njegove primjene. Tako će se okrivljeni, koji se 

nalazi na slobodi po osnovu jemstva, staviti u pritvor ako na uredan 

poziv ne dođe a svoj izostanak ne opravda, ako se sprema za 

bjekstvo ili ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi pojavi 

neki drugi zakonski osnov za pritvor. U svakom od ovih slučajeva, 

položeni novčani iznos, dragocjenosti, hartije od vrijednosti ili 

druge pokretne stvari će se vratiti a hipoteka se skida. Do ukidanja 

jemstva doći će i kad se postupak pravosnažno završi rješenjem o 

obustavi postupka ili presudom. Ukoliko je optuženi osuđen na 

kaznu zatvora, jemstvo će se ukinuti tek kad osuđeni započne 

izdržavanje kazne. 

U praksi se zapaža da sud ukine jemstvo, a da ne sačeka 

pravosnažnost presude, bez obzira da li je izrečena uslovna osuda ili 

sudska opomena. 

Konačno, u slučaju da okrivljeni pobjegne za vrijeme 

trajanja jemstva, sud će rješenjem odrediti da vrijednost data kao 

jemstvo pripadne pravosudnom budžetu. 

23



PRODUŽENJE, UKIDANJE I 

KONTROLA PRITVORA 

Radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, Zakonikom o 

krivičnom postupku su predviđene mjere koje obezbjeđuju 

pristustvo okrivljenog u toku trajanja tog postupka. Svim mjerama 

obezbjeđenja prisustva, okrivljenom se nameću ograničenja i za 

njega predstavljaju određeni teret. Među tim mjerama, pritvor je 

najteža mjera, jer se njime oduzima lična sloboda zatvaranjem 

okrivljenog radi postizanja određenog procesnog cilja. Stoga se 

pritvor može odrediti samo kad se interesi krivičnog postupka ne 

mogu zaštiti nekom drugom blažom mjerom procesne prinude (član 

136. st. 2. ZKP). Isto tako, trajanje pritvora mora biti svedeno na 

najkraće nužno vrijeme. Sve ovo zbog toga što se pritvor određuje 

pod rizikom, jer je lice protiv koga se određuje samo vjerovatno 

krivo. S toga su Zakonikom o krivičnom postupku propisani ne 

samo osnovi za određivanje pritvora već su propisani i uslovi za 

njegovo produživanje i ukidanje, a ustanovljena je i kontrola 

osnovanosti njegovog trajanja. 

Produženje pritvora 

a) Redovni postupak 

Prema odredbi člana 150. st. 1. ZKP, na osnovu rješenja 

istražnog sudije, odnosno rješenja vijeća iz člana 149. st. 5., 

okrivljeni se može zadržati u pritvoru najviše mjesec dana od dana 

lišenja slobode. Poslije tog roka okrivljeni se može zadržati u 

pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. Vijeće iz 

24

člana 24. st. 6. ZKP može produžiti pritvor najduže za dva mjeseca, 

a ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna 

zatvora preko pet godina ili teža kazna, vijeće Vrhovnog suda može 

iz važnih razloga produžiti pritvor za još tri mjeseca, tako da 

maksimalno pritvor u prethodnom postupku može trajati šest 

mjeseci. Protiv rješenja vijeća o produženju pritvora, osim rješenja 

Vrhovnog suda, dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje. 

Poslije podignute optužnice pritvor može produžiti jedino 

vijeće. 

Ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optužnici nije 

stavljen predlog da se pusti na slobodu, vijeće iz člana 24. st. 6. 

ZKP će po službenoj dužnosti u roku od tri dana od dana prijema 

optužnice ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti 

rješenje o produženju ako postoje razlozi za pritvor. Žalba na ovo 

rješenje je dozvoljena i ne zadržava izvršenje. 

Takođe, vijeće je dužno da po predlogu tužioca odnosno po 

službenoj dužnosti ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da 

donese rješenje o produženju pritvora po isteku svakih trideset dana 

od pravosnažnosti poslednjeg rješenja o pritvoru do stupanja 

optužnice na pravnu snagu, a svaka dva mjeseca nakon stupanja 

optužnice na pravnu snagu. 

Do produženja pritvora po službenoj dužnosti dolazi i po 

osnovu člana 366. st. 5. ZKP. Naime, kad sud izrekne presudu na 

kaznu zatvora ispod pet godina, a okrivljeni se nalazi u pritvoru, 

vijeće će ukoliko nađe da još postoje razlozi zbog kojih je pritvor 

bio određen ili da postoje razlozi iz člana 148. st. 1. i 2. ZKP 

donijeti rješenje o produženju pritvora, koji može trajati do 

pravosnažnosti presude, odnosno do isteka rokova propisanih 

članom 152. st. 3. i 4. ZKP, a najduže dok ne istekne vrijeme 

trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi. Protiv ovog rješenja 

dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje. 

Od podizanja optužnice pritvor može trajati najduže dvije 

godine. Ako optuženom za to vrijeme ne bude dostavljena 

prvostepena presuda, pritvor će biti ukinut a optuženi pušten na 

slobodu. 

25

Poslije dostavljanja prvostepene presude pritvor može 

trajati još najduže godinu dana. Ako za to vrijeme ne bude 

dostavljena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda 

preinačuje ili potvrđuje, pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na 

slobodu. Ako u roku od godinu dana optuženom bude dostavljena 

drugostepena odluka, kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor 

može trajati najduže još jednu godinu od dostavljanja odluke 

drugostepenog suda. Protiv navedenih rješenja dozvoljena je žalba 

koja ne zadržava izvršenje. 

Kad drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu, 

produžiće, na osnovu člana 397. st. 4. ZKP, pritvor ako nađe da još 

postoje razlozi, bilo oni zbog kojih je određen ili neki drugi iz člana 

148. ZKP. Ako se radi o novom osnovu on će se navesti u izreci 

rješenja i posebno obrazložiti. 

b) Skraćeni postupak 

Pritvor u skraćenom postupku prije predaje optuženog akta 

može trajati najduže osam dana i u toj fazi se ne može produžavati. 

U pogledu produženja pritvora nakon predaje optužnog 

predloga do završetka glavnog pretresa, shodno se primjenjuju 

odredbe člana 152. ZKP, što znači da će vijeće po služebenoj 

dužnosti produžiti pritvor ako nađe da još postoje razlozi za pritvor, 

s tim što je vijeće dužno da svakih mjesec dana ispita da li razlozi 

za pritvor postoje. 

Prema preovladavajućem stavu sudske prakse, vijeće je i u 

skraćenom postupku analogno članu 277. st. 2. ZKP, dužno da po 

službenoj dužnosti u roku od tri dana od dana prijema optužnog 

predloga ispita da li još postoje razlozi za pritvor, te da taj pritvor 

produži ako nađe da ti razlozi stoje. 

Kad sud u skraćenom postupku izrekne kaznu zatvora (u 

skraćenom postupku ona može biti najviše tri godine), može na 

osnovu člana 454. st. 9. odrediti da okrivljeni ostane u pritvoru ako 

postoje razlozi iz člana 444. st. 1. tač. 1. i 2. ZKP. Iako zakon 

upotrebljava izraz "ostane u pritvoru" očigledno je da se u stvari 

radi o produženju pritvora. I ovdje kao i u redovnom postupku 

pritvor može trajati do pravosnažnosti presude, ali najduže dok 

26

okrivljenom ne istekne kazna koju je izrekao prvostepeni sud, 

odnosno dok ne isteknu rokovi propisani u članu 152. st. 4. ZKP. 

c) Postupak prema maloljetnicima 

Prema odredbi člana 488. ZKP sudija za maloljetnike može 

odrediti pritvor koji može trajati najviše jedan mjesec, a vijeće iz 

opravdanih razloga taj pritvor može produžiti najduže još za mjesec 

dana. 

Nakon završetka pripremnog postupka pritvor može da 

traje najduže još do godinu dana. 

Od podnošenja predloga državnog tužioca u pogledu 

pritvora primjenjuju se shodno odredbe člana 152. ZKP, s tim što je 

vijeće za maloljetnike dužno da svakih mjesec dana ispita da li 

postoje razlozi za pritvor. 

U Zakoniku o krivičnom postupku nema odredbe o 

određivanju ili produženju pritvora poslije donošenja presude. U 

praksi preovladava mišljenje da se i u ovom slučaju analogno može 

primijeniti odredba člana 366. ZKP. 

Ukidanje pritvora 

Pritvor se mora ukinuti u svakom stadijumu postupka, ako 

su prestali uslovi za njegovo određivanje. 

Kada se pritvor ukine mora se donijeti posebno rješenje bez 

obzira na razlog ukidanja. 

Pritvor može biti ukinut na predlog stranaka ili po 

službenoj dužnosti. 


U toku istrage istražni sudija može ukinuti pritvor u 

saglasnosti sa državnim tužiocem ako se postupak vodi po 

njegovom zahtjevu, a ako se pritvor ukida zbog isteka roka trajanja 

pritvora takva saglasnost nije potrebna. 

Pritvor može ukinuti vijeće kada u smislu člana 152. st. 2. 

ZKP svakih mjesec dana prije stupanja optužnice na pravnu snagu, 

odnosno svakih dva mjeseca nakon stupanja optužnice na pravnu 

27

snagu od pravosnažnosti posljednjeg rješenja o pritvoru ispituje da 

li još postoje razlozi za pritvor. Žalba protiv ovog rješenja je 

dozvoljena, ali ne zadržava izvršenje. 

Vijeće, takođe, može ukinuti pritvor kada na osnovu člana 

277. st. 2. ZKP po službenoj dužnosti u roku od tri dana od prijema 

optužnice ispituje da li i dalje postoje razlozi za pritvor. I protiv 

ovog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje. 

Pritvor će se uvijek ukinuti ako je optuženi oslobođen od 

optužbe, ili je oglašen krivim a oslobođen od kazne, ili je osuđen 

samo na novčanu kaznu, ili mu je izrečena sudska opomena ili 

uslovna osuda, ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao, 

ili ako je optužba odbijena, osim ako je odbijena zbog stvarne 

nenadležnosti suda – član 366. st. 2. ZKP. 

Kad sud izrekne manju kaznu zatvora od pet godina vijeće 

će ukinuti pritvor, ako više ne postoje razlozi zbog kojih je bio 

određen, niti razlozi iz člana 148. st. 2. tač. 1., 3. i 4. ZKP. 

Kad drugostepeni sud ukine presudu ispitaće, na osnovu 

člana 397. st. 4. ZKP, da li još postoje razlozi za pritvor, pa ako ti 

razlozi ne postoje pritvor će ukinuti. Protiv ovog rješenja žalba nije 

dozvoljena. 


Odredbom člana 444. st. 3. ZKP je propisano da se u 

pogledu pritvora poslije predaje optuženog akta do završetka 

glavnog pretresa primjenjuju shodno odredbe člana 152. ZKP, s tim 

što je vijeće dužno da svakih mjesec dana ispita da li postoje razlozi 

za pritvor. To znači da će vijeće, ako nađe da ne stoje razlozi 

pritvor ukinuti i bez predloga stranaka. 

Isto tako, ako se okrivljeni u vrijeme podnošenja optužnog 

predloga nalazi u pritvoru, vijeće je dužno, analognom primjenom 

člana 277. st. 2. ZKP da po službenoj dužnosti ispita da li i dalje 

stoje razlozi za pritvor, pa ako nađe da tih razloga nema pritvor 

ukine. 

Shodnom primjenom odredbe člana 366., a ovo na osnovu 

člana 454. st. 8. ZKP, pritvor će se i u skraćenom postupku ukinuti 

ako je okrivljeni oslobođen od optužbe, ili je oglašen krivim a 

28

oslobođen od kazne, ili je osuđen samo na novčanu kaznu, ili mu je 

izrečena sudska opomena ili uslovna osuda, ili je zbog 

uračunavanja pritvora kaznu već izdržao, ili ako je optužba 

odbijena, osim ako je odbijena zbog stvarne nenadležnosti suda. 

Vijeće će, takođe, ukinuti pritvor iako je izrečena kazna zatvora, 

ako više ne postoje razlozi zbog kojih je pritvor bio određen. 

Kada drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu, a 

okrivljeni se nalazi u pritvoru, ispitaće da li još stoje razlozi za 

pritvor, pa ako takvih razloga nema, onda će pritvor ukinuti, a ovo 

shodnom primjenom odredbe člana 397. st. 4. ZKP. 


U skladu s odredbom člana 466. st. 1. ZKP u postupku 

prema maloljetnicima primjenjuju se ostale odredbe ZKP ukoliko 

nijesu suprotne odredbama o postupku prema maloljetnicima. U 

ovom postupku se primjenjuju i odredbe člana 152., 277. st. 2., 366. 

i 397. st. 4. ZKP. Naime kad primi predlog državnog tužioca za 

kažnjavanje ili za primjenu vaspitne mjere, a maloljetnik se nalazi u 

pritvoru, vijeće za maloljetnike je dužno da u roku od tri dana ispita 

da li još stoje razlozi za pritvor, pa ako tih razloga više nema pritvor 

će ukinuti. Isto tako, nakon predaje predloga sudu, vijeće za 

maloljetnike je dužno da i bez predloga stranaka svakih mjesec 

dana od dana pravosnažnosti posljednjeg rješenja o pritvoru ispita 

da li još postoje razlozi za pritvor i da isti ukine ako tih razloga 

nema. 

Vijeće za maloljetnike će ukinuti pritvor ako prema 

maloljetniku obustavi postupak nakon održanog glavnog pretresa ili 

sjednice vijeća, a ukinut će ga i u slučaju da maloljetniku izrekne 

kaznu maloljetničkog zatvora ako nađe da više ne stoje razlozi zbog 

kojih je pritvor bio određen. 

Pritvor će ukinuti i vijeće za maloljetnike drugostepenog 

suda na osnovu člana 397. st. 4. ZKP, ako ukine prvostepenu 

odluku i pri tome nađe da razloga za pritvor više nema. 

29

Kontrola pritvora 

Znatan broj odredaba ZKP direktno ili u širem smislu 

propisuje kontrolu pritvora kako bi se on u granicama najdužeg 

trajanja sveo na najkraće potrebno vrijeme. U tom smislu član 147. 

st. 2. ZKP sadrži, moglo bi se reći, načelnu odredbu, koja važi za 

sve faze postupka i za sve vrste postupka, da je dužnost svih organa 

koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju 

pravnu pomoć da postupaju sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni 

nalazi u pritvoru. 


Vijeće je dužno da odmah po prijemu optužnice ali 

najkasnije u roku od tri dana ispita da li i dalje stoje razlozi za 

pritvor – član 277. st. 2. ZKP. To su najdirektniji i najvažniji vidovi 

kontrole opravdanosti trajanja pritvora. Kao vidovi kontrole u širem 

smislu mogu se uzeti i one obaveze suda koje su propisane u članu 

397. st. 4. i 401. st. 2. ZKP. Naime, kad drugostepeni sud ukine 

prvostepenu presudu dužan je ispitati da li i dalje stoje razlozi za 

dalje zadržavanje okrivljenog u pritvoru – član 397. st. 4. ZKP. Ako 

je okrivljeni u pritvoru, drugostepeni sud je dužan da svoju odluku 

dostavi sudu prvog stepena u roku od tri mjeseca od dana kada je 

primio spise od tog suda (član 401. st. 2. ZKP), pa ta obaveza 

drugostepenog suda takođe predstavlja kontrolu trajanja pritvora u 

širem smislu. 


Svi oblici kontrole trajanja pritvora o kojima je bilo riječi 

kod redovnog postupka važe i u skraćenom postupku, s tom što se 

ispitivanje da li još postoje razlozi za pritvor u skraćenom postupku 

vrši svakih mjesec dana. 


Kontrola trajanja pritvora propisana za redovni postupak, 

primjenom odredbe člana 466. st. 1. ZKP, važi i u postupku prema 

maloljetnicima, s tim što je ta kontrola u širem smislu, u ovom 

30

postupku pojačana i odredbom člana 493. ZKP kojom je 

ustanovljana obaveza sudije za maloljetnike da svakih mjesec dana 

obavještava predsjednika suda o tome koji predmeti nijesu 

okončani i o razlozima zbog kojih je postupak još u toku. Primjena 

odredaba ZKP o pritvoru ne dovodi u praksi do značajnijih 

problema u pogledu njihove jasnoće i usklađenosti, osim nekih 

manjih dilema koje je sudska praksa uspješno razriješila. No, i 

pored toga za ovu priliku čini se potrebnim osvrnuti se ukratko 

samo na jedno pitanje. Ono se odnosi na ažurnost i efikasnost 

istrage u toliko koliko je to od značaja za dužinu trajanja pritvora. 

Iz prakse je poznato da se najveći broj pritvora ukine u toku istrage 

ili nakon njenog završetka. Ako je istraga brza i efikasna, 

razumljivo je da će pritvor po tom osnovu biti kraći. Da bi istraga 

bila vođena kvalitetno u ovom smislu, potrebno je, pored određenih 

tehničkih i organizacionih pretpostavki, da istragu vode iskusne i 

stručne sudije koji imaju odgovarajuće znanje iz oblasti 

materijalnog krivičnog prava i procesnog krivičnog prava. U praksi 

su primijećeni nedostaci u istrazi upravo zbog toga što istražni 

sudija, ne poznavajući sve elemente bića krivičnog djela koje je u 

pitanju, propusti da utvrdi važne činjenice ili da prikupi potrebne 

dokaze a to dovodi do zahtjeva za dopunu istrage. Isto tako, zbog 

nedovoljnog poznavanja krivičnog procesnog prava dolazi do 

nepotrebnog odugovlačenja istrage, a sve to utiče na dužinu trajanja 

pritvora. 

31



DOKAZIVANJE U KRIVIČNIM STVARIMA 

Cilj krivičnog postupka je utvrđivanje da li je izvršeno 

krivično djelo, ko ga je izvršio, da li je izvršilac krivičnog djela 

krivično odgovoran i da li se na njega može primijeniti kazna ili 

druga krivična sankcija, te da se ta sankcija i izrekne ako su 

ispunjeni propisani uslovi. To znači da se svrha krivičnog procesa 

uopšte sastoji u tome da omogući primjenu materijalnog krivičnog 

prava na konkretan slučaj. Pravila krivičnog procesa propisana su u 

našem pravnom sistemu Zakonikom o krivičnom postupku koji u 

članu 1. st. 1. sadrži odredbu da se tim pravilima osigurava da niko 

nevin ne bude osuđen a da se krivcu izrekne krivična sankcija pod 

uslovima koje predviđa Krivični zakonik i na osnovu zakonito 

sprovedenog postupka. 

Suština izlaganja ove teme biće: ko vrši dokazivanje; šta i 

kada u tom pravcu preduzima sud (istražni sudija ili vijeće) u 

svakoj od faza postupka, koje radnje preduzima ili može 

preduzimati policija i u čemu se sastoji aktivnost stranaka i 

branioca; zatim, koja su to dokazna sredstva na kojima se presuda 

zasniva, te na kojim dokazima se presuda ne može zasnovati. 

Poznato je da naš krivični postupak predstavlja mješoviti 

tip krivičnog postupka koji, dakle, u sebi sadrži elemente 

akuzatorskog i inkvizitorskog sistema, kao i u ostalim zemljama 

kontinentalne Evrope, pri čemu je veoma izražena aktivnost suda na 

pronalaženju i utvrđivanju dokaza i činjenica neophodnih za 

donošenje odluke. 

Međutim, istraživanje i utvrđivanje činjenica u krivičnom 

postupku bitno se razlikuje od istraživanja i utvrđivanja činjenica na 

32

drugim područjima djelatnosti. Naime, sud mora donijeti odluku pri 

čemu ponekad nije mogao utvrditi sve činjenice. Isto tako, u 

krivičnom postupku ne postoji potpuna sloboda u izboru i primjeni 

metoda za utvrđivanje činjeničnog stanja, već postoje određene 

forme postupanja koje je zakon ustanovio radi zaštite drugih 

interesa, a ne interesa saznanja istine u postupku. Jednim opštim 

sagledavanjem zakonom propisanih pravila u našem procesnom 

pravu, utvrđuje se da se sav taj veliki broj pravila može svesti na 

dvije osnovne kategorije i to: prvo, na propise kojima se nastoji 

osigurati cjelovito i kvalitetno saznanje potrebnih činjenica i drugo, 

na propise kojima se zaštićuju ljudska prava i slobode okrivljenog i 

lica iz čijih se iskaza dokazi sastoje. 

U krivičnom postupku utvrđuju se tri vrste činjenica: a) 

činjenice ili okolnosti koje postoje ili koje su postojale u stvarnosti, 

a na koje se nadovezuje primjena materijalnog ili procesnog prava 

(pravno relevantne činjenice); b) okolnosti koje nijesu pravno 

relevantne, ali iz čijeg postojanja sa većom ili manjom 

vjerovatnoćom možemo, na osnovu iskustva, logički zaključiti da 

postoji neka pravno relevantna činjenica (činjenice - indicije) i c) 

okolnosti putem kojih se može provjeriti vjerodostojnost dokaza 

kao izvora saznanja o pravno relevantnim činjenicama ili 

indicijama (pomoćne činjenice). 

Naš krivični postupak je podijeljen u dvije osnovne faze: a) 

predhodni postupak i b) glavni postupak. U obije faze postupka 

uloga suda je dominantna. 

Dokazivanje u fazi istrage 

Tako je u fazi istrage najvažnija funkcija suda tj. istražnog 

sudije. Kad primi zahtjev za sprovođenje istrage, istražni sudija 

razmatra materijal koji mu je uz zahtjev priložen i ako se složi sa 

zahtjevom donijeće rješenje o sprovođenju istrage, kog momenta 

istraga počinje i teći. Međutim, prije donošenja rješenja mora 

saslušati osumnjičenog, osim ako postoji opasnost od odlaganja. 

Materijal koji ovlašćeni tužilac dostavlja istražnom sudiji i na 

osnovu koga ovaj zaključuje da li postoji osnovana sumnja da je 

33

osumnjičeni učinio krivično djelo, najčešće je prikupljen od strane 

policije i to bilo samoinicijativno u vršenju poslova otkrivanja 

krivičnih tijela, ili po zahtjevu Državnog tužioca. Dalji tok 

prikupljanja dokaza i utvrđivanja činjenica isključivo je u rukama 

istražnog sudije. Ovako velika ovlašćenja istražnog sudije u 

pogledu utvrđivanja činjenica ostavljaju bojazan greške zbog 

mogućnosti "fiksiranja" na samo jednu određenu verziju događaja, 

koju sa velikom revnošću istražuje. Međutim, tu opasnost smanjuju 

široko postavljena prava stranaka da u istrazi predlažu 

preduzimanje određenih radnji, da tim radnjama prisustvuju i da 

kroz uvid u spise imaju pregled nad prikupljenim dokaznim 

materijalom. 

Ukazaćemo samo na neke radnje dokazivanja: a) saslušanje 

okrivljenog, b) saslušanje svjedoka, c) saslušanje vještaka, d) 

pretresanje stana i lica i e) uviđaj i rekonstrukcija. 

a) Saslušanje okrivljenog 

Prilikom prvog saslušanja saopštiće se okrivljenom za šta 

se okrivljuje i osnovi sumnje koji stoje protiv njega. Takođe će mu 

se saopštiti da nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara 

na postavljena pitanja. Ako neće da odgovara, poučiće se da time 

može otežati prikupljanje dokaza u svoju odbranu. Može mu se 

dozvoliti da prilikom ispitivanja koristi svoje bilješke. Okrivljenom 

će se saopštiti da ima pravo da uzme branioca koji može 

prisustvovati njegovom ispitivanju i omogućiće mu se da, ako to 

želi, u roku od 24 časa nađe branioca. Ako je okrivljeni nijem, gluv 

ili nesposoban da se sam brani uspješno, ili ako se postupak vodi 

zbog krivičnog djela za koje se može izreći najduža zatvorska 

kazna, okrivljeni mora imati branioca već prilikom prvog 

saslušanja. Okrivljeni može biti saslušan u odsustvu branioca, ako 

se izričito odrekao tog prava, a odbrana nije obavezna. Prilikom 

saslušanja, okrivljenom se omogućava da se u nesmetanom 

izlaganju izjasni o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve 

činjenice koje mu služe za odbranu. Istražni sudija ne smije 

povrijediti slobodu njegovog kazivanja i mora paziti da ne podcijeni 

34

značaj tog kazivanja i njegovu vezu sa konkretnom krivičnom 

stvari. Postavljena pitanja moraju biti jasna, određena i formulisana 

tako da ih okrivljeni s obzirom na svoju razvijenost i obrazovaje 

može razumjeti. Pitanja ne smiju biti sugestivna niti pak kapciozna, 

odnosno ne smiju predstavljati klopku za okrivljenog kako bi dao 

odgovor koji on u stvari ne želi. Posebno je zabranjeno da se prema 

okrivljenom upotrijebe sila, prijetnja ili druga slična sredstva da bi 

se došlo do njegove izjave ili priznanja. 

Ako se docniji iskazi okrivljenog razlikuju od ranijih, a 

naročito ako okrivljeni opozove svoje priznanje, sud će ga pozvati 

da iznese razloge zašto je dao različite iskaze, odnosno zašto je 

opozvao priznanje. 

Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim 

okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih 

činjenica. 

Okrivljenom se može dozvoliti da svoj iskaz sam kazuje u 

zapisnik. 

Kada okrivljeni prizna izvršenje krivičnog djela, organ koji 

vodi postupak dužan je da i dalje prikuplja dokaze o krivičnom 

djelu samo ako je priznanje očigledno lažno, nepotpuno, 

protivrječno ili nejasno. 

b) Saslušanje svjedoka 

Kao svjedoci saslušavaju se lica za koja je vjerovatno da će 

moći da daju obavještenja o krivičnom djelu, učiniocu i o drugim 

važnim okolnostima. 

Ne može se saslušati kao svjedok lice koje bi svojim 

iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne službe ili vojne tajne 

dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, kao ni branilac o 

onome što mu je okrivljeni kao svom braniocu povjerio, osim ako 

to sam okrivljeni zahtijeva. 

Od dužnosti svjedočenja oslobođeni su: bračni drug 

okrivljenog, srodnici okrivljenog po krvi u pravoj liniji, srodnici u 

pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, kao i srodnici po 

tazbini do drugog stepena zaključno, usvojenik i usvojilac 

35

okrivljenog, vjerski ispovjednik o onome što mu je okrivljeni 

ispovijedio. Lice koje ima pravo da uskrati svjedočenje prema 

jednom od okrivljenih, oslobođeno je od dužnosti svjedočenja i 

prema ostalim okrivljenim, ako se njegov iskaz prema prirodi stvari 

ne može ograničiti samo na ostale okrivljene. 

Svjedok nije dužan da odgovara na pojedina pitanja ako je 

vjerovatno da bi time izložio sebe ili svog bliskog srodnika (to je 

isti stepen srodstva, kao onaj o kome je bilo riječi) izložio teškoj 

sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju. 

Svjedoci se saslušavaju ponaosob i bez prisustva ostalih 

svjedoka. 

Svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu 

poznato, a zatim mu se postavljaju pitanja radi provjeravanja, 

dopune i razjašnjenja. 

Prepoznavanje 

Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok prepoznaje 

određeno lice ili predmet koje je opisao, pokazaće mu se to lice, 

zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima čije su osnovne 

osobine slične onima kako je opisao, odnosno taj predmet, zajedno 

sa predmetima iste ili slične vrste, nakon čega će se zatražiti da 

izjavi da li lice ili predmet može da prepozna sa sigurnošću ili sa 

određenim stepenom vjerovatnoće i da, u slučaju potvrdnog 

odgovora, na prepoznato lice ili predmet ukaže. 

U predkrivičnom i prethodnom krivičnom postupku 

prepoznavanje lica obaviće se tako da lice koje je predmet 

prepoznavanja ne može da vidi svjedoka, niti svjedok može da vidi 

to lice prije nego što se pristupi prepoznavanju. 

U predkrivičnom postupku prepoznavanje lica se obavlja u 

prisustvu Državnog tužioca. 

Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se 

obmanom, niti postavaljati takva pitanja u kojima je već sadržano 

kako bi trebalo odgovoriti. Svjedoci se mogu suočiti, ako se njihovi 

iskazi razilaze. 

36

Konačno, od svjedoka se može zahtijevati da položi 

zakletvu. Razumije se da se sila i prijetnja ne smije upotrijebiti. 

Zaštićeni svjedok 

Ako postoji osnovana bojazan da bi svjedok davanjem 

iskaza ili odgovora na pojedina pitanja sebe, svog bračnog druga ili 

bliskog srodnika izložio ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, 

tjelesni integritet, slobodu ili imovinu većeg obima, svjedok može 

uskratiti iznošenje podataka (član 101. st. 3.) u pogledu svog 

identiteta, mjesta rođenja i življenja i njegov odnos sa okrivljenim i 

oštećenim, davanje odgovora na pojedina pitanja, ili davanje iskaza 

u cjelini dok se ne obezbijedi njegova zaštita. 

Zaštita svjedoka sastoji se od posebnog načina 

učestvovanja i saslušavanja svjedoka u krivičnom postupku. 

Zaštita svjedoka može se obezbijediti i izvan krivičnog 

postupka, što se uređuje i provodi prema posebnom zakonu. 

Posebni načini učestvovanja i 

saslušanja zaštićenog svjedoka 

Posebni način učestvovanja i saslušavanja svjedoka u 

krivičnom postupku je: saslušanje svjedoka pod pseudonimom, 

saslušavanje uz pomoć tehničkih uređaja (zaštitni zid, uređaj za 

promjenu glasa, uređaj za prenos slike i zvuka) i sl. 

Ako se posebni način saslušanja svjedoka u postupku 

odnosi samo na prikrivanje podataka u pogledu identiteta, mjesta 

rođenja i prebivališta ili pak odnosa svjedoka sa okrivljenim i 

oštećenim, saslušavanje će se sprovesti pod pseudonimom, a u 

ostalom dijelu saslušavanje će se sprovesti prema opštim 

odredbama ZKP o saslušanju svjedoka. 

Ako se posebni način učestvovanja i saslušavanje svjedoka 

u postupku odnosi na prikrivanje lika svjedoka, saslušavanje će se 

obaviti posredstvom tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka. Lik i 

glas svjedoka tokom saslušavanja će se izmijeniti. Tokom 

saslušavanja svjedok će se nalaziti u prostoriji koja je odvojena od 

37

prostorije u kojoj se nalazi istražni sudija i druga lica koja su 

prisutna saslušavanju. Istražni sudija će zabraniti svako pitanje čiji 

bi odgovor mogao da otkrije identitet svjedoka. 

Nakon završenog saslušanja svjedok će potpisati zapisnik 

pseudonimom samo u prisustvu istražnog sudije i zapisničara. 

Odlučivanje o posebnom načinu učestvovanja 

i saslušanja svjedoka i zaštita podataka 

Rješenje o posebnom načinu učestvovanja i saslušavanja 

zaštićenog svjedoka u istrazi donosi istražni sudija, na predlog 

svjedoka ili Državnog tužioca, a na glavnom pretresu vijeće. 

Prije donošenja rješenja istražni sudija će ocijeniti da li je 

iskaz svjedoka od takvog značaja da mu se odredi status zaštićenog 

svjedoka. Radi utvrđivanja tih činjenica istražni sudija može da 

odredi ročište na koje će pozvati Državnog tužioca i svjedoka. 

Podaci o svjedoku koji će na poseban način učestvovati u 

postupku zapečatit će se u poseban omot i čuvati kod istražnog 

sudije. Na omot će se staviti naznaka "zaštićeni svjedok - tajna". 

Omot može otvoriti samo drugostepeni sud u postupku po žalbi, ali 

će zabilježiti da je otvaran uz navođenje članova vijeća koji su 

upoznati sa njegovom sadržinom. Nakon toga omot će se ponovo 

zapečatiti i vratiti istražnom sudiji. 

Dokazna vrijednost iskaza zaštićenog svjedoka 

Presuda se ne može zasnivati isključivo na iskazu svjedoka 

koji je pribavljen na prednji način. 

Svjedok saradnik 

U postupku organizovanog kriminala imamo svjedoka 

saradnika, poznatog pod nadimkom "ključni svjedok" ili "svjedok 

pravde". 

38

Naime, Državni tužilac može sudu predložiti da se kao 

svjedok sasluša pripadnik kriminalne organizacije protiv koga je 

podnijeta krivična prijava ili se vodi krivični postupak za djelo 

organizovanog kriminala, koji na to pristane, ako je izvjesno da će 

njegov iskaz i dokazi koje sudu pruži: 

- znatno doprinijeti dokazivanju predmetnog krivičnog 

djela i krivice učinilaca ili pomoći otkrivanju, dokazivanju i 

sprječavanju drugih krivičnih djela kriminalne organizacije; 

- da je značaj njegovog iskaza za dokazivanje tih krivičnih 

djela i krivice ostalih učinilaca pretežniji od štetnih posljedica 

krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. 

Takav predlog Državni tužilac može podnijeti do završetka 

glavnog pretresa. 

Prije podnošenja predloga, Državni tužilac će upozoriti 

svjedoka saradnika da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa 

prećutati i da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Na 

pogodnost oslobađanja od dužnosti svjedočenja (član 97.) i dužnosti 

odgovaranja na pojedina pitanja (član 99.) svjedok saradnik se ne 

može pozvati. 

Svjedok saradnik ne može biti lice za koje postoji osnovana 

sumnja da je organizator ili vođa grupe. 

O predlogu Državnog tužioca u istrazi i do početka glavnog 

pretresa odlučuje vijeće iz člana 24. st. 6. ZKP, a na glavnom 

pretresu sudeće vijeće. 

Na sjednicu vijeća pozvaće se Državni tužilac, lice 

predloženo za svjedoka saradnika i njegov branilac da bi se utvrdilo 

da li postoje uslovi za donošenje rješenja o saslušanju pripadnika 

kriminalne organizacije u svojstvu svjedoka saradnika. 

Protiv rješenja vijeća kojim se predlog Državnog tužioca 

odbija žalbu može izjaviti Državni tužilac u roku od 48 sati. Odluku 

o žalbi donosi viši sud u roku od 3 dana od dana prijema spisa i 

žalbe. 

Ako vijeće usvoji predlog Državnog tužioca, vijeće će 

odrediti da se iz spisa predmeta izdvoje zapisnici iz službene 

zabilješke o ranijim iskazima svjedoka saradnika koje je dao kao 

39

osumnjičeni ili okrivljeni i oni se ne mogu upotrijebiti kao dokaz u 

krivičnom postupku, osim u slučaju ako svjedok ne bude htio 

svjedočiti o onom što mu je poznato u vezi predmetnog krivičnog 

djela i njegovog izvršioca. 

Ako vijeće nakon rasprave utvrdi da su ispunjeni naprijed 

navedeni uslovi, donijeće rješenje kojim se osumnjičeni, odnosno 

okrivljeni određuje kao svjedok saradnik. 

Svjedok koji je dao sudu iskaz u skladu sa donijetim 

rješenjem, ne može biti gonjen za krivično djelo organizovanog 

kriminala za koje se vodi postupak. U tom slučaju Državni tužilac 

će odbaciti krivičnu prijavu, odnosno odustati od krivičnog 

gonjenja najkasnije do završetka glavnog pretresa koji se vodi 

protiv drugih pripadnika kriminalne organizacije, a sud će izreći 

presudu kojom se optužba odbija protiv svjedoka saradnika. 

Ako svjedok saradnik ne postupi u skladu sa obavezama iz 

člana 512. ZKP ili ako prije pravosnažno okončanog postupka 

izvrši novo krivično djelo organizovanog kriminala, Državni tužilac 

će predložiti ukidanje rješenja i nastaviti krivično gonjenje, 

odnosno pokrenuti krivični postupak, za predmetno i novo krivično 

djelo. 

Ako se u toku postupka otkrije neko ranije izvršeno 

krivično djelo svjedoka saradnika, Državni tužilac će postupiti u 

skladu sa članom 511. ZKP. 

Prilikom saslušanja svjedoka saradnika javnost je 

isključena, osim ako vijeće, na predlog Državnog tužioca i uz 

saglasnost svjedoka ne odluči drugačije. 

Sud ne može neko lice oglasiti krivim samo na osnovu 

dokaza dobijenih svjedočenjem svjedoka saradnika. 

Pretresanje stana, stvari i lica 

Pretresanje stana i ostalih prostorija okrivljenog ili drugih 

lica i njihovih pokretnih stvari izvan stana može se preduzeti ako je 

vjerovatno da će se pretresanjem okrivljeni uhvatiti ili da će se 

pronaći tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za krivični 

postupak. 

40

Pretresanje po naredbi suda 

Pretresanje naređuje sud, pisano obrazloženom naredbom. 

Naredba o pretresanju predaje se prije početka pretresanja 

licu kod koga će se ili na kome će se pretresanje izvršiti. Prije 

pretresanja pozvaće se lice na koje se odnosi naredba o pretresanju 

da dobrovoljno izda lice, odnosno predmete koji se traže. To lice će 

se poučiti da ima pravo da uzme advokata, odnosno branioca koji 

može prisustvovati pretresu. Ako lice na koje se odnosi naredba o 

pretresu zahtijeva prisustvo advokata, odnosno branioca, početak 

pretresa će se odložiti do njegovog dolaska, a najduže za dva sata. 

Pretresanju se može pristupiti i bez prethodne predaje 

naredbe, kao i bez prethodnog poziva za predaju lica ili stvari i 

pouke o pravu na branioca, ako se očekuje oružani otpor ili druga 

vrsta nasilja ili ako se osnovano sumnja da se radi o teškim 

krivičnim djelima koja je učinila grupa ili zločinačka organizacija 

ili su učinioci povezani sa inostranstvom pa je pretresanje nužno 

izvršiti iznenadno ili ako se očigledno priprema ili je otpočelo 

uništavanje tragova krivičnog djela ili predmeta važnih za krivični 

postupak ili ako se pretresanjem ima izvršiti u javnim prostorijama. 

Pretres se vrši danju. Pretresanje se može vršiti i noću ako 

je danju započeto pa nije dovršeno ili ako postoje razlozi iz člana 

79. st. 1. ZKP. 

Način pretresanja 

Držalac stana i drugih prostorija pozvaće se da prisustvuje 

pretresanju, ako je on odsutan, pozvaće se njegov zastupnik ili neko 

od odraslih ukućana ili susjeda. 

Zaključane prostorije, namještaj ili druge stvari otvoriće se 

silom samo ako njihov držalac nije prisutan ili neće dobrovoljno da 

ih otvori. 

Pretresanju stana ili lica prisustvuju dva punoljetna 

građanina kao svjedoci. Pretresanje lica vrši lice istog pola a za 

svjedoka se uzima lice istog pola. 

41

Kada se pretresaju prostorije državnih organa, preduzeća ili 

drugih pravnih lica, pozvaće se njihov starješina da prisustvuje 

pretresanju. 

O svakom pretresanju stana ili lica sastaviće se zapisnik, 

koji potpisuje lice kod koga se ili na kome se sprovodi pretresanje i 

lica čije je prisustvo obavezno. Prilikom pretresanja oduzeće se 

privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom 

pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno naznačiti predmeti i 

isprave koji se oduzimaju, a to će se unijeti i u potvrdu koja će se 

odmah izdati licu kome su predmeti, odnosno isprave oduzete. 

Ako se prilikom pretresanja stana ili lica nađu predmeti koji 

nemaju veze sa krivičnim djelom zbog koga je pretresanje naređeno 

ali koji ukazuju na drugo krivično djelo za koje se goni po 

službenoj dužnosti, oni će se opisati u zapisniku i privremeno 

oduzeti, a o oduzimanju će se izdati potvrda. O tome će se odmah 

obavijestiti Državni tužilac radi pokretanja krivičnog postupka. Ovi 

predmeti će se vratiti ako Državni tužilac nađe da nema osnova za 

pokretanje krivičnog postupka. 

Ulazak u tuđi stan bez naredbe i pretresanje 

Ovlašćeni policijski službenik može i bez naredbe suda ući 

u tuđi stan ili druge prostorije i po potrebi sprovesti pretresanje ako 

držalac to traži ili ako neko zove u pomoć ili radi izvršenja odluke 

suda o pritvaranju ili dovođenju okrivljenog ili drugog lica, ili radi 

lišenja slobode odbjeglog učinioca krivičnog djela za koje se goni 

po službenoj dužnosti a za koje djelo se može izreći kazna zatvora 

preko tri godine, ili radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i 

zdravlje ljudi ili imovinu veće vrijednosti. 

Držalac stana, ako je prisutan ima pravo da protiv postupka 

organa izjavi prigovor. Ovlašćeni policijski službenik je dužan da 

držaoca stana obavijesti o ovome pravu i da njegov prigovor unese 

u potvrdu o ulasku u stan, odnosno u zapisniku o pretresanju stana. 

U ovim slučajevima neće se sastavljati zapisnik o 

pretresanju nego će se držaocu stana izdati potvrda u kojoj će se 

naznačiti razlog ulaženja u stan, odnosno druge prostorije i 

42

primjedbe držaoca stana. Ako je u tuđim prostorijama izvršeno i 

pretresanje sačiniće se zapisnik. 

Pretresanje se može sprovesti i bez prisustva svjedoka ako 

nije moguće da se odmah obezbijedi njihovo prisustvo, a postoji 

opasnost od odlaganja. Razlozi za pretresanje bez prisustva 

svjedoka moraju se naznačiti u zapisniku. 

Ovlašćeni službenici policije mogu, bez naredbe o 

pretresanju i bez prisustva svjedoka, sprovesti pretresanje lica 

prilikom izvršenja naredbe o prinudnom dovođenju ili prilikom 

lišenja slobode, ako postoji sumnja da to lice posjeduje oružje ili 

oruđe za napad, ili ako postoji sumnja da će odbaciti, sakriti ili 

uništiti predmete koje treba od njega oduzeti kao dokaz u krivičnom 

postupku. 

Kad ovlašćeni službenici policije sprovode pretresanje bez 

naredbe o pretresanju dužni su da o tome odmah podnesu izvještaj 

istražnom sudiji, a ako se postupak još ne vodi nadležnom 

Državnom tužiocu. 

Privremeno oduzimanje predmeta 

Predmeti koji se po Krivičnom zakoniku imaju oduzeti ili 

koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će 

se oduzeti i predati na čuvanje sudu ili će se na drugi način 

obezbijediti njihovo čuvanje. 

Ko drži ovakve predmete dužan je da ih preda na zahtjev 

suda. 

Prilikom oduzimanja predmeta naznačiće se gdje su 

pronađeni i opisaće se, a po potrebi će se i na drugi način 

obezbijediti utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete 

izdaće se potvrda. 

Na predlog Državnog tužioca ili po službenoj dužnosti 

istražni sudija može narediti da poštanska, telegrafska i druga 

preduzeća, društva i lica registrovana za prenos informacija zadrže i 

njemu, uz potvrdu prijema, predaju pisma, telegrame i druge 

pošiljke koje su upućene okrivljenom ili koje on odašilje, ako 

43

postoje okolnosti zbog kojih se sa osnovom može očekivati da će 

ove pošiljke poslužiti kao dokaz u postupku. 

Pošiljke otvara istražni sudija u prisustvu dva svjedoka. O 

tome će se sastaviti zapisnik. 

Ako interesi postupka dozvoljavaju, sadržaj pošiljke može 

se saopštiti u cjelini ili djelimično okrivljenom, odnosno licu kome 

je upućena, a može mu se pošiljka i predati. Ako je okrivljeni 

odsutan, pošiljka će se vratiti pošiljaocu ako se to ne protivi 

interesima postupka. 

Predmeti koji su u toku predkrivičnog i krivičnog postupka 

privremeno oduzeti vratiće se vlasniku, odnosno držaocu ako 

postupak bude obustavljen, a ne postoje razlozi za njihovo 

oduzimanje (član 537.). Predmeti će se vratiti vlasniku, odnosno 

držaocu i prije okončanja krivičnog postupka, ako prestanu razlozi 

za njihovo oduzimanje. 

Uviđaj i rekonstrukcija 

Kad je za utvrđivanje ili razjašnjenje neke važne činjenice u 

postupku potrebno neposredno opažanje odrediće se uviđaj na licu 

mjesta. 

Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja 

činjenica koje su od značaja za razrješenje stvari, organ koji vodi 

postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se obavlja 

tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod kojima se 

prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Ako su u iskazima 

pojedinih svjedoka ili okrivljenih radnje ili situacije različito 

prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno 

izvršiti sa svakim od njih. 

Organ koji obavlja uviđaj ili rekonstrukciju može tražiti 

pomoć stručnog lica kriminalističko - tehničke, saobraćajne ili 

druge struke, koje će, po potrebi preduzeti i pronalaženje, 

obezbjeđivanje ili opisivanje tragova, izvršiti potrebna mjerenja i 

snimanja, sačiniti skice ili prikupiti druge podatke. 

Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako 

bi njegovo prisustvo bilo od koristi za davanje nalaza i mišljenja. 

44

Vještačenje 

Vještačenje se određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke 

važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od lica koje 

raspolaže potrebnim stručnim znanjem. 

Vještačenje određuje pismenom naredbom organ koji vodi 

postupak. U naredbi će se navesti u pogledu kojih činjenica se 

obavlja vještačenje i kome se povjerava. Naredba se dostavlja i 

strankama. 

Od vještaka se može zahtijevati da prije vještačenja položi 

zakletvu. 

Po završenom vještačenju, stranke će se obavijestiti da 

pismeni nalaz i mišljenje mogu razgledati. 

Ako se podaci vještaka o njihovom nalazu bitno razilaze ili 

ako je njihov nalaz nejasan, nepotpun, ili u protivurječnosti sam sa 

sobom ili sa izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu 

otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnoviće se vještačenje 

sa drugim vještacima. 

Ako u mišljenju vještaka ima protivrječnosti ili nedostataka 

ili se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja, a ti se 

nedostaci ili sumnje ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem 

vještaka, zatražiće se mišljenje drugih vještaka. 

Stavljanje pod optužbu 

Kad se istraga završi, ovlašćeni Državni tužilac ocjenjuje 

prikupljanje dokaza po svom slobodnom uvjerenju i pri tome se kao 

i drugi procesni subjekti, rukovodi zakonima logike i iskustvom. 

Zakon od njega jedino traži da u obrazloženju optužnice navede 

stanje stvari, dokaze kojima se odlučne činjenice utvrđuju, iznese 

okrivljenikovu odbranu i svoj stav o toj odbrani. 

Dokazivanje na glavnom pretresu 

U mješovitom tipu krivičnog postupka kakav je naš, glavni 

pretres predstavlja centralni dio u kojem se treba riješiti pitanje 

45

okrivljenikove krivice i izbora i odmjeravanja krivične sankcije za 

učinjeno krivično djelo. Svrha glavnog pretresa je zapravo da se na 

njemu donese odluka, pa se u tom smislu može govoriti o glavnom 

pretresu kao pravnom težištu. 

U pogledu utvrđivanja činjenica na glavnom pretresu, treba 

reći da se naš glavni pretres ne može smatrati "arenom" u kojoj se 

bore dvije ravnopravne stranke pred pasivnim sudom, kao što je 

slučaj u zemljama sa čisto akuzatorskim postupkom. Naprotiv, kod 

nas je snažno izražena inkvizitorska maksima gdje se uloga 

stranaka svodi na predlaganje dokaza i kontrolu suda u prikupljanju 

i izvođenju dokaza. Na ovako uređenje glavnog pretresa, već duže 

vremena se ističu značajne zamjerke i kritike. 

Tri su osnovna načela na kojima počiva glavni pretres: a) 

načelo usmenosti; b) načelo javnosti i c) načelo neposrednosti. 

Pošto se pročita optužnica pristupa se ispitivanju optuženog 

koji će se predhodno upozoriti da pažljivo prati tok pretresa i da 

može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju odbranu, da 

može postavljati pitanja saoptuženima, svjedocima i vještacima, 

stavljati primjedbe i davati objašnjenja u pogledu njihovih iskaza. 

Pri ispitivanju optuženog na glavnom pretresu shodno se 

primjenjuju odredbe koje važe za ispitivanje okrivljenog u istrazi. 

Ako optuženi neće da odgovara, pročitaće se njegov iskaz iz istrage 

ili eventualno sa ranijeg glavnog pretresa. Nakon što optuženi 

iznese svoju odbranu mogu mu se postavljati pitanja. Pitanja prvo 

postavlja tužilac, zatim branilac i na kraju predsjednik vijeća, 

odnosno članovi vijeća. Optuženi se u toku glavnog pretresa može 

dogovarati sa svojim braniocem, ali se ne može savjetovati sa 

svojim braniocem kako će odgovoriti na postavljeno pitanje. 

Pošto se ispita optuženi, glavni pretres se nastavlja 

izvođenjem dokaza. Dokazivanje obuhvata sve činjenice za koje 

sud smatra da su važne za pravilno presuđenje. 

Stranke i oštećeni mogu do završetka glavnog pretresa 

predlagati da se izvide nove činjenice i pribave novi dokazi, a mogu 

ponoviti i one predloge koje je predsjednik vijeća ili vijeće ranije 

odbilo. 

46

Vijeće može odlučiti da se izvedu dokazi koji nijesu 

predloženi ili od kojih je predlagač odustao. 

Nakon završenog glavnog pretresa sud donosi jednu od tri 

vrste presuda - osuđujuću, oslobađajuću ili odbijajuću. Ovdje se 

postavlja pitanje sa kojom uvjerljivošću moraju biti utvrđene 

činjenice na kojima se zasniva presuda. Jasno je da sud mora 

nastojati da sa izvjesnošću utvrdi da li pravno relevatne činjenice 

postoje ili ne postoje. Međutim, dešavaju se slučajevi da, i pored 

svih nastojanja suda, ostane sumnja da li neka činjenica postoji ili 

ne postoji. Pravo je, rješavajući ovaj problem, zauzelo načelan stav 

da sud kada, u momentu donošenja presude, sumnja da li određena 

pravno relevantna činjenica postoji ili ne postoji, mora postupiti kao 

da odnosna činjenica postoji, odnosno ne postoji, zavisno od toga 

šta je povoljnije za okrivljenog. Ovaj načelni stav, kao što je 

poznato, izražava se pravilom: "u slučaju sumnje, sudi u korist 

okrivljenog", koje je više poznato u njegovoj kratkoj formulaciji na 

latinskom jeziku: "in dubio pro reo". 

Dokazivanje u žalbenom postupku 

U postupku povodom žalbe protiv presude može doći do 

utvrđivanja činjenica samo izuzetno i to samo ako žalbeni sud 

odluči da sam održi pretres i izvede određene dokaze ili ako drugi 

put rješava u istom predmetu po žabi, a u postupku odlučivanja 

ocijeni da postoje razlozi za ukidanje prvostepene presude. Naime, 

sud koji odlučuje po žalbi ovlašćen je samo da ispita pravilnost i 

potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u presudi nižeg suda, pri 

čemu može jedino ustanoviti da postoje okolnosti koje dovode u 

sumnju zaključak nižeg suda o postojanju ili nepostojanju činjenica, 

a ne može sam utvrditi te činjenice u svojoj odluci. Ovo zato što je 

naše procesno krivično pravo prihvatilo već spomenuto načelo 

neposrednog izvođenja dokaza i ocjene dokaza. 

Na sjednici žalbenog suda ispituje se činjenično stanje 

samo ako je izjavljena žalba po tom osnovu, a ne po službenoj 

dužnosti. Ukoliko nađe da relevantne činjenice nijesu pravilno ili 

potpuno utvrđene ukinuće prvostepenu presudu i stvar vratiti na 

47

novo suđenje. Ovdje je bitno naglasiti da se u žalbi mogu iznositi 

nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan da navede razloge 

zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice žalilac je 

dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a 

pozivajući se na nove dokaze, dužan je da navede činjenice koje 

pomoću tih dokaza želi da dokaže. 

I pored toga što žalbeni sud činjenično stanje ispituje samo 

ako se ono žalbom pobija, taj sud dolazi u priliku da to činjenično 

stanje posredno ispituje. Ovo se dešava kad po službenoj dužnosti 

(član 388. st.1. tač.1. ZKP) ispituje postojanje apsolutno bitne 

povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 376. st.1. tač.11. 

ZKP. U velikom broju slučajeva žalbeni sud je tada u prilici da, 

utvrdi nedostatak ili pogrešku u utvrđenju činjeničnog stanja. To će 

se desiti ispitujući ispravnost i potpunost razloga o utvrđenim 

činjenicama koje je prvostepeni sud iznio u svojoj presudi. 

Navedena apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, 

pored ostalog, postoji ako niži sud nije: a) određeno i potpuno 

izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili 

nedokazane ili ako pri tome nije dao ocjenu vjerodostojnosti 

protivrječnih dokaza; b) određeno i potpuno izložio iz kojih je 

razloga odbio predlog da se izvede neki dokaz i c) određeno i 

potpuno izložio kojim se razlozima rukovodio pri utvrđivanju 

postojanja krivičnog djela i krivice okrivljenog. Utvrdivši, dakle, da 

niži sud u obrazloženju presude nije određeno i potpuno izložio 

činjenice koje je uzeo kao dokazane, odnosno da je neodređeno i 

nepotpuno dao ocjenu dokaza (naročito protivrječnih) usljed čega 

se ne mogu sa sigurnošću donijeti zaključci o postojanju ili 

nepostojanju činjenica, žalbeni sud je zapravo ustanovio i to da 

postoji sumnja u pravilnost i potpunost činjeničnog stanja 

utvrđenog u presudi nižeg suda. Isto tako, nalazeći da presuda nema 

razloga u pogledu odbijanja nekog dokaznog predloga na glavnom 

pretresu ili su ti razlozi nejasni i protivrječni, viši sud je ustvari 

zaključio da je to odbijanje dovelo do toga da neka odlučna 

činjenica nije utvrđena, ili da je pogrešno utvrđena (npr. odbijen 

predlog da se saslušaju svjedoci na okolnost nužne odbrane, a sud 

to odbijanje u presudi ne obrazlaže). 

48

Dokazi koje je prikupila policija 

Radi preglednosti daljeg izlaganja, potrebno je osvrnuti se 

nešto unazad, na fazu koja predhodi formalnom krivičnom 

postupku, a tiče se dokaza koje u toj fazi prikuplja policija. 

Poznato je da je još od 1967. godine djelatnost policije 

(osim kad je ovlašćena od strane istražnog sudije) imala neformalni 

karakter. Stoga se kao veoma važno pitanje postavilo pitanje 

značaja podataka i materijala koje je o krivičnom djelu i počiniocu 

prikupila policija na neformalan način. 

Prema odredbi člana 230. ZKP, ako postoje osnovi sumnje 

(ne osnovana sumnja) da je izvršeno krivično djelo za koje se goni 

po službenoj dužnosti, policija - organi unutrašnjih poslova dužni 

su da preduzmu potrebne mjere da se pronađe učinilac, da se on ne 

sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju i obezbijede tragovi krivičnog 

djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, kao i da prikupe sva 

obavještenja koja bi mogla biti od koristi za uspješno vođenje 

krivičnog postupka. Radi izvršenja ovih zadataka, policija može, 

pored ostalog, da traži obavještenja i od građana. U tu svrhu policija 

može i pozivati građane. Međutim, policija u obavljanju ovih radnji 

ne može građane saslušavati u svojstvu okrivljenog, svjedoka ili 

vještaka, osim u slučaju iz člana 231. st. 9. ZKP. U tom slučaju ako 

osumnjičeni pristane da da iskaz u prisustvu advokata, policija će 

ga saslušati prema odredbama ZKP o saslušanju okrivljenog. O 

saslušanju osumnjičenog policija će obavijestiti nadležnog 

Državnog tužioca koji može prisustvovati njegovom saslušanju. U 

tom slučaju zapisnik o ovom saslušanju se ne izdvaja iz spisa i 

može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Na osnovu 

prikupljenih obavještenja, policija sastavlja krivičnu prijavu koju 

dostavlja tužiocu, ali se u nju ne unosi sadržina izjava koje su u 

razgovoru sa policijom dali pojedini građani. Uz krivičnu prijavu 

dostavlja se i sav drugi materijal koji služi tužiocu pri odluci da li 

će podnijeti zahtjev za sprovođenje istrage, a istražnom sudiji da 

ocijeni da li postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo 

krivično djelo i da li će donijeti rješenje da se istraga sprovede. 

49

Nakon završene istrage, istražni sudija je dužan da iz spisa 

izdvoji i zatvori u poseban omot, koji se čuva kod istražnog sudije, 

sva obavještenja (zapisnike i službene zabilješke) koja su policiji 

dala lica koja se ne mogu saslušati kao svjedoci (član 96.) i koja su 

oslobođena dužnosti svjedočenja (član 97.) i okrivljeni osim u 

slučaju ako je osumnjičeni pristao da da iskaz u prisustvu advokata. 

Na kojim dokazima se zasniva presuda 

Postavlja se pitanje na kojim dokazima se presuda zasniva. 

Odgovor daje zakon u članu 360. ZKP, prema kojoj odredbi sud 

zasniva presudu isključivo na dokazima koji su izvedeni na 

glavnom pretresu. Nikakvi drugi dokazi ili materijali koji nijesu bili 

predmet uvida ili ispitivanja na glavnom pretresu ne mogu biti 

osnov za donošenje presude. Ova odredba nikako ne znači da u 

slučaju neslaganja iskaza okrivljenog ili svjedoka datih u istrazi i 

onih datih na glavnom pretresu obavezno treba dati prednost onim 

datim na glavnom pretresu. Što će biti prihvaćeno zavisi od 

rezultata pretresanja. Presuda se, dakle, može zasnivati na iskazu 

okrivljenog ili svjedoka datom u istrazi, iako je on na glavnom 

pretresu taj iskaz promijenio, jer iako je dat u istrazi, taj iskaz je bio 

predmet glavnog pretresa, odnosno kao dokaz je bio iznijet na 

glavnom pretresu. Ocjenjujući dokaze po slobodnom uvjerenju sud 

ne sudi po opštem utisku, već je dužan da savjesno ocijeni svaki 

dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu 

takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. 

Na kojim dokazima se presuda ne može zasnivati 

Najzad, postavlja se pitanje na kojim dokazima se presuda 

ne može zasnivati. U tom pogledu naš procesni zakon sadrži više 

odredaba. Pravilnije je, čini nam se govoriti o tome da jedan broj 

odredbi zabranjuje određene načine pribavljanja dokaza, a da drugi 

zabranjuje da se u krivičnom postupku izvedu dokazi određene 

vrste u određenim slučajevima. U oba slučaja presuda se na ovim 

dokazima ne može zasnivati. 

50

Zakon o krivičnom postupku izričito zabranjuje 

pribavljanje iskaza okrivljenog silom, prijetnjom ili sličnim 

sredstvima, medicinskim intervencijama ili sredstvima kojima se 

utiče na volju, te kapcioznim i sugestivnim pitanjima i obmanom. 

Pored propisa ZKP koji zabranjuju određene načine pribavljanja 

nekih dokaza, naš krivični zakon inkriminiše različita ponašanja 

kojima se ponekad dolazi do dokaza za potrebe krivičnog postupka 

(iznuđivanje iskaza; zlostavljanje u vršenju službe, protivpravno 

lišenje slobode, narušavanje nepovredivosti stana, protivzakonito 

pretresanje, povreda tajnosti poštanskih pošiljki, neovlašćeno 

prisluškivanje i tonsko snimanje i dr.). Sva ta ponašanja koja su 

predviđena kao krivična djela, predstavljaju zabranjeni način 

pribavljanja dokaza. 

Iz propisa koji se odnose na ispitivanje okrivljenog, slijedi 

da se pod nezakonito izvedenim dokazom ima smatrati slučaj ako 

okrivljenom nije dato upozorenje koje se odnosi na pravo na 

prevođenje na njegov jezik, na pravo da se upozna sa osnovima 

sumnje, na pravo da uskrati iskaz i na pravo da može uzeti 

branioca. Tu spada i slučaj kad je okrivljeni saslušan bez prisustva 

branioca kad je njegovo prisustvo obavezno (član 69.). 

Svjedočenja na kojima ne može biti 

zasnovana sudska odluka 

Ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati 

kao svjedok (član 96.) ili lice koje ne mora svjedočiti (član 97.), a 

nije na to upozoreno ili se nije izričito odrekao tog prava, ili ako 

upozorenje i odricanje nije ubilježeno u zapisnik, ili ako je saslušan 

maloljetnik koji ne može shvatiti značaj prava da ne mora 

svjedočiti, ili ako je iskaz svjedoka dobijen mučenjem ili drugim 

načinom zlostavljanja (član 134. st. 4.), na takvom iskazu svjedoka 

ne može se zasnivati sudska odluka. 

Takođe, zapisnici o ranijem saslušanju lica koja su 

oslobođena od dužnosti svjedočenja (član 97.) ne smiju se pročitati, 

ako ta lica nijesu uopšte pozvana na glavni pretres ili su na glavnom 

pretresu, prije prvog saslušanja izjavila da neće da svjedoče. 

51

Nalaz i mišljenje vještaka na kojem 

se ne može temeljiti sudska odluka 

Presuda se ne smije zasnivati na nalazu i mišljenju vještaka 

koji ne može biti saslušan kao svjedok ili lice koje je oslobođeno od 

dužnosti svjedočenja, kao ni lice prema kome je krivično djelo 

učinjeno. 

Ako je pretresanje stana i lica obavljeno bez pismene 

naredbe (član 76. st. 1.), ili bez lica koja moraju biti prisutna 

pretresanju (član 77. st. 3.) ili suprotno članu 79. ovog zakonika. 

Ako je prepoznavanje lica i stvari izvršeno protivno članu 

103. ZKP. 

Na iskazu okrivljenog koji je u prethodnom postupku dao u 

svojstvu svjedoka. 

Na iskazima službenih lica unutrašnjih poslova o onome što 

im je određeno lice u informativnom razgovoru reklo u vezi 

određenog krivičnog djela. 

Na fotodokumentaciji sačinjenoj od strane organa 

unutrašnjih poslova o pokazivanju mjesta i načinu izvršenja djela 

od strane okrivljenog. 

Prednji dokazi će se izdvojiti iz spisa predmeta na osnovu 

rješenja istražnog sudije najkasnije do završetka istrage, odnosno 

davanja saglasnosti istražnog sudije da se optužnica može podići 

bez sprovođenja istrage. Po pravosnažnosti rješenja izdvojeni 

dokazi - zapisnici se zatvaraju u poseban omot i čuvaju kod 

istražnog sudije odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati, 

niti se mogu koristiti u poslu. 

Konačno, nalazimo da se može reći da su pravila našeg 

krivičnog postupka uglavnom na nivou međunarodnih standarda o 

zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, bar kad je u pitanju 

dokazivanje relevantnih činjenica. 

52



URAČUNLJIVOST KAO ELEMENT KRIVICE 

U svakom organizovanom društvu utvrđena je odgovornost 

čovjeka za svoje postupke. Pri tome se nastoji da se izgrade što 

jasniji kriterijumi na osnovu kojih se ta odgovornsot određuje. 

Zavisno od oblasti društvenog života odgovornost je različita. Ona 

može biti moralna, materijalna ili krivična. Odgovornost je 

najpotpunije uređena u oblasti krivičnog prava. Uzrok tome su dva 

osnovna razloga. Prvo, učinilac djela povređuje ili ugrožava 

najveće društvene vrijednosti za čiju zaštitu je društvo itekako 

zainteresovano i zbog toga napad na ta dobra određuje kao krivična 

djala. Drugo, odgovornost čovjeka za svoje postupke vezana je za 

izricanje određenih sankcija, što ličnost drastično pogađa. Zbog 

toga se o krivici stalno vode rasprave i traže mehanizmi kako da se 

ona što jasnije odredi. 

U raznim fazama razvoja ljudskog društva krivica je 

različito određena. U početku je preovlađivala koncepcija o 

objektivnoj odgovornosti, gdje se odgovaralo samo za ponašanje 

čovjeka bez obzira na subjektivno stanje i odnose učinioca. Kasnije, 

sa razvojem društva, a pod uticajem savremenih škola krivičnog 

prava, sve više preovlađuje vezivanje odgovornosti za subjektivni 

odnos učinioca prema svom djelu. Međutim, i dalje postoje 

određene razlike o pitanju na koji način se ta krivica određuje i na 

osnovu kojih elemenata se ona utvrđuje. No, predmet ovog rada 

nije načelo teorijskog razmatranja, već prikaz krivice u našem 

pozitivnom pravu. 

U Krivičnom zakoniku krivica je izdvojena i obrađena kao 

poseban pojam. Međutim, kada se govori o krivici učinioca djela 

53

uvijek se pretpostavlja da su ostvareni objektivni elementi 

krivičnog djela (radnja, posljedica i uzročna veza), jer je u našem 

krivičnom pravu prihvaćena objektivno-subjektivna koncepcija 

krivičnog djela. 

Krivica se sastoji iz dvije komponente. Prva se tiče 

neophodnih psihičkih svojstava učinioca djela usljed kojih mu se to 

krivično djelo može staviti na teret, a to je uračunljivost. Druga 

komponenta krivice je određeni psihički odnos prema djelu što se 

naziva vinost. Prema tome, nema krivice bez uračunljivosti i 

vinosti. Tako je u članu 13. Krivičnog zakonika propisano da je za 

krivično djelo kriv učinilac koji je uračunljiv i koji je postupao sa 

umišljajem, a za krivično djelo učinjeno iz nehata učinilac može biti 

kriv samo kad to zakon određuje. 

Krivica je individualna i podložna je stepenovanju. Može 

postojati veći ili manji stepen krivice zavisno od stepena 

uračunljivosti, kao i od stepena vinosti. Krivica ne obuhvata 

cjelokupnu ličnost učinioca djela već je ograničena isključivo na 

uračunljivost i vinost. Učinjen je izuzetak, kada je u pitanju stariji 

maloljetnik kojem treba izreći kaznu. Psihička svojstva maloljetnog 

učinioca krivičnog djela ne zasnivaju se samo na uračunljivosti već 

i na stepenu njegove duševne razvijenosti. Znači, da bi postojala 

krivica starijeg maloljetnika pored uračunljivosti i vinosti, bez kojih 

nema krivice ni maloljetnika, potrebno je utvrditi i odgovarajući 

stepen njegove duševne razvijenosti koja mu omogućava da shvati 

značaj svog djela i urpavlja postupcima. 

1. Uračunljivost 

Uračunljivost je prvi subjektivni element krivice. 

Uračunljivost, kako to ističe veći broj autora, je skup intelektualnih 

i voljnih sposobnosti čovjeka. Intelektualna sposobnost čovjeka 

sastoji se u njegovoj sposobnosti da shvati prirodu i značaj svog 

djela. Voljna sposobnost se sastoji u mogućnosti odlučivanja, 

odnosno upravljanja svojim postupcima - voluntaristična moć. 

U Krivičnom zakoniku ne definiše se pojam uračunljivosti, 

već se nastoji odrediti formulacijom pojma njene suprotnosti - 

54

neuračunljivosti. Tako u članu 14. st. 1. Krivičnog zakonika je 

propisano da "nije uračunljiv učinilac koji u vrijeme izvršenja 

krivičnog djela nije mogao shvatiti značaj svog djela ili nije mogao 

upravljati svojim postupcima usljed duševne bolesti, privremene 

duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teže 

duševne poremećenosti". 

U krivičnom pravu se polazi od pretpostavke da je svaki 

odrastao čovjek učinilac krivičnog djela duševno normalan, te tako 

uračunljiv. Zbog toga se u najvećem broju slučajeva ne ispituje da li 

je učinilac uračunljiv. Uračunljivost se utvrđuje jedino tada kada se 

pojavi sumnja da je učinilac djela duševno poremećen. Utvrđivanje 

uračunljivosti vrši sud na osnovu elemenata koji su određeni 

zakonom te se tako pojam uračunljivosti pojavljuje kao pravni a ne 

medicinski pojam. U slučajevima da se pojavi sumnja da je 

smanjena ili isključena uračunljivost okrivljenog, sud će odrediti 

psihijatrijski pregled okrivljenog. Uloga sudskog vještaka svodi se 

na to da svojim stručnim znanjem pomogne sudu da utvrdi potrebne 

činjenice na osnovu kojih sud odlučuje o uračunljivosti okrivljenog. 

Prilikom utvrđivanja uračunljivosti treba istaći da se ona cijeni 

prema vremenu kada je krivično djelo izvršeno i prema konkretno 

učinjenom djelu. 

U krivično-pravnoj teoriji i zakonodavstvu postoje tri 

metoda za utvrđivanje neuračunljivosti i to: biološki, psihološki i 

biološko-psihološki metod. 

Prema biološkom metodu, neuračunljivost se određuje na 

osnovu nenormalnog psihičkog stanja koje postoji kod učinioca 

krivičnog djela. Ako se utvrdi da je učinilac bio duševno poremećen 

smatra se da je neuračunljiv. 

Prema psihološkom metodu utvrđivanje neuračunljivosti se 

vrši na osnovu nenormalnog obavljanja psihičkih funkcija bez 

obzira na uzroke koji su do toga doveli. 

Biološko - psihološki metod uzima u obzir i biološke i 

psihološke osnove neuračunljivosti cijeneći ih u njihovoj 

međusobnoj povezanosti i uslovljenosti. S obzirom na to, da bi se 

utvrdilo postojanje neuračunljivosti po ovom metodu, potrebno je 

da se utvrdi kako postojanje određenog nenormalnog psihičkog 

55

stanja tako i postojanje određenog poremećaja psihičkih funkcija i 

to u takvom međusobnom odnosu da se nenormalno psihičko stanje 

pojavljuje kao uzrok poremećaja psihičkih funkcija, izazvan 

postojećim nenormalnim psihičkim stanjem. 

U našem krivičnom pravu usvojen je biološko - psihološki 

metod (član 14 st. 1. Krivičnog zakonika). 

Kao biološki osnovi neuračunvljivosti navedeni su: 

- duševna bolest, 

- privremena duševna poremećenost, 

- zaostali duševni razvoj i 

- druge teže duševne poremećenosti. 

Kao psihološke osnove neuračunljivosti utvrđeni su: 

- nemogućnost shvatanja značaja svoga djela i 

- nemogućnost upravljanja svojim postupcima. 

Pod duševnim oboljenjem se podrazumijevaju oboljenja 

centralnog nervnog sistema, prvenstveno mozga, koja imaju za 

posljedicu poremećnost psihičkih funkcija kod čovjeka. Uzroci 

duševnog oboljenja mogu da budu endogene i egzogene prirode. 

Kao uzroci endogene prirode smatraju se: nasljedstvo, povreda 

zametka i začetka, autointoksikacija i oboljenje endokrinih žlijezda. 

Kao uzroci egzogene prirode smatraju se: povrede i oboljenja 

organa, naročito mozga, dejstvo psihičkih faktora (strah, duševni 

potres), dejstvo socijalnih faktora i intoksikacija. Duševna oboljenja 

mogu da budu trajna ili privremena. Trajna duševna oboljenja se 

smatraju, po pravilu neizlječivim ili kojima se trajanje unaprijed ne 

može odrediti. Takva duševna oboljenja su na primjer šizofrenija, 

epilepsija, progresivna paraliza, paranoja i dr. Privremena duševna 

oboljenja su ona kod kojih postoji mogućnost izlečenja ili bar 

zacjeljenja. Privremena duševna oboljenja su npr. reaktivne 

depresije, alkoholne halucinacije, manija, melanholija i dr. 

Međutim, treba istaći da razlikovanje na trajna i privremena 

duševna oboljenja nije od značaja za utvrđivanje neuračunljivosti 

pošto i jedna i druga mogu dovesti do neuračunljivosti. Značajno je 

jedino to da je oboljenje postojalo u vrijeme izvršenja krivičnog 

djela. 

56

Od duševnih bolesti treba razlikovati duševne nastranosti ili 

tzv. psihopatije. Psihopatije nijesu duševna oboljenja već se sastoje 

u raznim psihopatičkim konstitucijama koje nemaju osnov u bilo 

kakvom patološkom destruktivnom procesu, niti se kod psihopata 

ispoljavaju duševna rastrojstva koja su svojstvena duševnim 

oboljenjima. Kod psihopata se nastranost ispoljava u području 

osećanja i volje, tako da kod psihopata, za razliku od normalnih 

ljudi, volja ne uspijeva dovoljno da savlađuje nagone i emocije, već 

naprotiv nagoni (praćeni emocijama) u velikoj mjeri utiču na volju i 

opredjeljuju radnje i uopšte njegovo ponašanje. 

Psihopate su redovno uračunljivi, ali kod njih mogu da 

nastupe prolazna psihička stanja koja su slična psihotičkim stanjima 

kod duševnih bolesnika. Samo takva stanja mogu se izjednačiti u 

pogledu ocjene neuračunljivosti sa duševnom bolešću, što znači da 

samo u takvim stanjima psihopata može biti neuračunljiv. 

Privremena duševna poremećenost je nenormalno psihičko 

stanje koje može da postoji i kod psihički zdravih ljudi i prolaznog 

je karaktera. Ona može da prouzrokuje poremećaje psihičkih 

funkcija različitog intenziteta, pa i takve da onemogućavaju 

učinioca da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim 

postupcima. Prolazna duševna poremećenost može da nastupi kao 

rezultat hipnoze, upotrebe alkohola, uzimanja droge, trovanja, 

visoke temperature ili groznice, afektivnog stanja, stanja nastalog 

zadobijanjem tjelesnih povreda posebno mozga i dr. 

Pod zaostalošću duševnog razvoja (oligopherenija) 

podrazumijeva se nenormalno psihičko stanje nastalo zbog 

nedovoljne psihičke razvijenosti ličnosti u odnosu na stepen 

duševne razvijenosti koji bi prema svom uzrastu trebao da ima. 

Stepen duševne zaostalosti može biti različit (debili, imbecili, 

idioti), a takođe su različiti uzroci koji mogu da dovedu do 

zaostalosti duševnog razvoja. Ti uzroci su najčešće povrede 

centralnog nervnog sistema ili promjene na njemu izazvane bilo 

mehaničkim povredama ili češće preležavnim bolestima koje 

izazivaju promjene na centralnom nervnom sistemu. Te povrede ili 

promjene mogu da nastanu i u periodu embrionalnog razvoja. U 

rjeđim slučajevima do zaostalog duševnog razvoja može da dođe i 

57

kod lica sa tjelesnim nedostacima, naročito kod defektnih u pogledu 

čula (gluvonijemi i slijepi) ukoliko im nije pružena pažnja koja je 

potrebna za njihov normalan psihički razvoj. Najzad, u izuzetnim 

slučajevima, do zaostalog duševnog razvoja može da dođe i usljed 

socijalnih razloga, na primjer, usljed dugotrajne izolovanosti od 

socijalne sredine u kojoj se izvjesna ličnost razvija. 

Od zaostalog duševnog razvoja treba razlikovati duševnu 

nedozrelost djece i maloljetnika kod kojih je proces psihičkog 

sazrijevanja ličnosti još u toku i koja još nijesu dostigla potpunu 

duševnu zrelost ali koja u odnosu na svoj uzrast ne pokazuju 

zaostajanje u svom psihičkom razvoju. 

Mogućnost shvatanja značaja svog djela je intelektualna 

moć jednog lica i označava njegovu moć rasuđivanja. Ona se sastoji 

u shvatanju stvarnog i društvenog značaja svog djela. Shvatanje 

stvarnog značaja djela znači shvatanje stvarnih okolnosti djela pod 

kojim se podrazumijeva radnja, posljedice i uzročne veze. 

Shvatanje društvenog značaja djela se odnosi na značaj koji jedno 

krivično djelo ima u društvu i kako se društvo prema njemu odnosi. 

Za postojanje neuračunljivosti ne traži se mogućnost shvatanja 

pravnog značaja djela. Jedino u slučaju kada je protivpravnost 

poseban elemenat nekog krivičnog djela potrebna je svijest o 

protivpravnosti, odnosno shvatanju pravnog značaja svog djela. 

Mogućnost rasuđivanja može biti različitog intenziteta. Ona može 

biti smanjena, bitno smanjena kao i potpuno isključena. Samo u 

slučaju potpune isključenosti intelektualne moći učinioca djela uz 

postojanje duševne poremećenosti postojaće njegova 

neuračunljivost, te samim tim i krivična neodgovornost. 

U postupku utvrđivanja uračunljivosti bitno je da se utvrdi 

da je učinilac imao mogućnost da shvati stvarni i društveni značaj 

djela a nije potrebno utvrđivati da li je učinilac iskoristio svoju 

psihičku mogućnost i razmišljao o djelu koje izvršava. Pretpostavlja 

se da je učinilac koristio ovu svoju psihičku mogućnost. 

Mogućnost upravljanja svojim postupcima predstavlja 

mogućnost odlučivanja. To je voljni akt i sastoji se u preduzimanju 

voljne radnje. Volja je sposobnost upravljanja sobom, sposobnost 

da se postigne postavljeni cilj. Voljna radnja se sastoji iz dva 

58

stadijuma: pripremnog, kojim se formira odluka za aktivnost koja 

predstoji i završnog, koji predstavlja izvršenje donijete odluke i koji 

se poklapa sa zakonskim opisom konkretnog krivičnog djela. 

Mogućnost odlučivanja tijesno je vezana za mogućnost rasuđivanja. 

Po pravilu, svakom odlučivanju predhodi rasuđivanje. Ali ima 

izvjesnih slučajeva kada ne postoji sposobnost odlučivanja i pored 

toga što se ima sposobnost za ocjenu značaja djela. Učinilac je 

svjestan stvarnog i društvenog značaja djela i svjestan da ga ne bi 

trebalo učiniti, ali on ne može da kontroliše svoje postupke i da 

savlada svoje težnje. Takvi slučajevi su na primjer kod kleptomana, 

piromana, alkoholisanosti, narkomanije i dr. U Krivičnom zakoniku 

intelektualna i voluntaristička moć su alternativno postavljene pa je 

za postojanje neuračunljivosti potrebno da izostane samo jedna od 

ovih sposobnosti uz predhodno utvrđenu duševnu poremećenost. 

Pošto neuračunljiv učinilac djela nije kriv, prema njemu se 

ne može primijeniti kazna a takođe ni uslovna osuda ili sudska 

opomena pošto se ove sankcije mogu izricati samo krivično 

odgovornim učiniocima. To međutim, ne isključuje mogućnost 

primjene mjera bezbjednosti. Te mjere su mjera bezbjednosti 

obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdrastvenoj ustanovi 

i mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi. Uz ove mjere 

mogu se izreći i mjere zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili 

dužnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom i oduzimanje 

predmeta. 

2. Bitno smanjena uračunljivost 

U članu 14. st. 2. Krivičnog zakonika određen je pojam 

bitno smanjene uračunljivosti. Za bitno smanjenu uračunljivost traži 

se da postoje ista stanja duševne poremećenosti kao i kod 

neuračunljivosti. Znači, da bi neko bio bitno smanjeno uračunljiv 

potrebno je da je trajno ili privremeno duševno bolestan privremeno 

duševno poremećen, da je zaostao u duševnom razvoju, ili da boluje 

od neke druge teže duševne poremećenosti. U pogledu biološkog 

osnova nema razlike između bitno smanjene uračunljivosti i 

potpune neuračunljivosti. Razlika se javlja jedino kod psiholoških 

59

elemenata i to u njegovom intenzitetu. Kod neuračunljivosti 

sposobnost rasuđivanja ili sposobnost odlučivanja je isključena, dok 

kod bitno smanjene uračunljivosti ona je bitno smanjena. U zakonu 

kao i u nauci krivičnog prava nije dat precizan odgovor kada su 

psihičke mogućnosti nekog lica bitno smanjene. U pravnoj teoriji se 

ističe da predhodno treba odrediti odnos između neuračunljivosti i 

smanjene uračunljivosti. Osnov za to razlikovanje treba tražiti u 

vrsti i stepenu duševnih poremećaja usljed kojih je umanjena 

sposobnost rasuđivanja odnosno mogućnost odlučivanja. Da bi se 

smanjene psihičke funkcije mogle smatrati bitnim, potrebno je da 

su one većeg intenziteta i da su imale pretežniji uticaj na učinioca 

prilikom izvršenja djela. 

Bitno smanjena uračunljivost mora se u svakom 

konkretnom slučaju utvrđivati te se ne može pretpostavljati. Ona se 

cijeni prema vremenu izvršenja krivičnog djela kao i u odnosu na 

konkretno izvršeno krivično djelo. 

Bitno smanjena uračunljiva lica su kriva. Ta činjenica može 

jedino dovesti do blažeg kažnjavanja učinioca i to je jedina 

posljedica bitno smanjene uračunljivosti. 

Nedovoljna duševna razvijenost maloljetnika ne može 

predstavljati osnov bitno smanjene uračunljivosti. Bitno smanjena 

uračunljivost ne obuhvata i nedovoljnu duševnu razvijenost pa se, 

prema tome, ovaj institut ne odnosi na maloljetnike koji nijesu 

dovoljno razvijeni. 

3. Actiones liberae in causa 

U krivičnom pravu, kao što je prethodno istaknuto, učinilac 

koji izvrši djelo u stanju neuračunljivosti nije krivično odgovoran. 

Od ovakvog pravila ima jedan izuzetak i to u slučaju kada se 

učnilac sam stavio u stanje neuračunljivosti i u takvom stanju učini 

krivično djelo. Ovako učinjena krivična djela u teoriji se nazivaju 

"actiones liberae in causa" što u prevodu znači: "radnja slobodna u 

odluci ali ne i u izvođenju". Bez upuštanja u teorijske rasprave po 

ovom pitanju ističemo da je ovaj institut poznat u našem krivičnom 

pravu, tako da je u članu 14. st. 3. Krivičnog zakonika propisano da 

60

se "krivica učinioca krivičnog djela koji upotrebom alkohola, droge 

ili na drugi način dovede sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti 

značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima utvrđuje prema 

vremenu neposredno prije dovođenja u takvo stanje". Prema tome, 

da bi postajala krivica učinioca potrebno je da se ispune dva uslova. 

Prvo, da je učinilac sam sebe doveo u stanje u kome nije mogao 

shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima. To je 

stanje privremene poremećenosti, jer učinilac ne može sebe dovesti 

u stanje duševnog oboljenja ili zaostalosti duševnog razvoja. 

Učinilac može sebe dovesti u stanje privremene duševne 

poremećenosti upotrebom alkohola, droge ili na drugi način. Drugo, 

da je učinilac bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da u 

takvom stanju može učiniti krivično djelo. To znači da je učinilac 

pored uračunljivosti u vrijeme stavljanja sebe u neuračunljivo stanje 

trebao da bude i vin. Vinost učinioca kod actiones liberae in causa 

odnosi se na jedno određeno krivično djelo a ne na bilo koje 

krivično djelo. Prema tome, učinilac treba da je svjestan da 

dovođenjem sebe u neuračunljivo stanje može da učini jedno 

određeno krivično djelo a ne ma koje krivično djelo. Npr. vozač, 

skretničar voza, ljekar, treba da budu svjesni da u takvom stanju 

mogu da pregaze neko lice, da ne namjeste skretnicu i voz isklizne, 

da daju pogrešan lijek i bolestnik umre, ali ne da mogu učiniti 

krađu, ubistvo, silovanje i dr. Učinilac treba sam sebe da dovede u 

stanje neuračunljivosti, a ne da to uradi neko drugo lice. 

Prema tome, odgovornost za actiones liberae in causa 

zasniva se na istim principima na kojima je postavljena krivica 

uopšte. Jedino je razlika u tome što se utvrđivanje krivice pomjera 

unaprijed na fazu koja prethodi izvršenju krivičnog djela. 

Actiones liberae in causa, prema odredbi člana 14. st. 3. 

Krivičnog zakonika, ne primjenjuje se u slučaju bitno smanjene 

uračunljivosti, niti se učinilac zbog toga može blaže kazniti. 

61

Utvrđivanje neuračunljivosti u krivičnom postupku 

U praksi postoji dilema da li se smanjena uračunljivost i 

neuračunljivost učinioca djela može utvrđivati samo psihijatrijskim 

pregledom okrivljenog (član 133. ZKP) ili i nekim drugim 

dokaznim sredstvima. Takođe, postoji dilema da li se 

psihijatrijskim vještačenjem mogu utvrđivati činjenice koje se 

odnose na duševno stanje drugih lica u krivičnom postupku 

(svjedoka i oštećenog). 

Neki pravni teoretičari smatraju da psihijatrijsko 

vještačenje nije nikada obavezno za sud i da se činjenice iz ove 

oblasti mogu utvrđivati i drugim dokaznim sredstvima. 

Postoje i shvatanja prema kojima je psihijatrijsko 

vještačenje obavezno samo u pogledu utvrđivanja bioloških osnova 

neuračunljivosti odnosno smanjene uračunljivosti, a da se 

psihološki elementi uračunljivosti odnosno smanjene uračunljivosti 

ne mogu utvrđivati psihijatrijskim vještačenjem, već drugim 

dokaznim sredstvima, kao i da su u kompetenciji organa krivičnog 

postupka. Postoji, na kraju, mišljenje koje zastupa većina 

teoretičara prema kome je obavezno utvrđivanje svih činjenica iz 

ove oblasti na osnovu psihijatrijskog vještačenja bez obzira na to da 

li je riječ o biološkim ili psihološkim osnovama neuračunljivosti 

odnosno smanjene uračunljivosti. Smatramo da je ovo shvatanje 

najprihvatljivije. 

Kada postoji sumnja da je uračunljivost okrivljenog 

isključena ili smanjena iz navedenih razloga, faktičko je pitanje 

koje organ koji vodi postupak utvrđuje u svakom konkretnom 

slučaju. Pitanje pravilnog utvrđivanja postojanja sumnje u 

uračunljivost okrivljenog je posebno važno, jer od toga zavisi da li 

će se vještačenje odrediti onda kada je to stvarno potrebno. U vezi s 

tim, mnogi pravni teoretičari, ali i praktičari su ukazivali na 

opasnost od ekstenzivnog tumačenja sumnje organa koji vodi 

krivični postupak, što je opet, imalo za posljedicu tzv. 

psihijatrizaciju krivičnog postupka, nepotrebno odugovlačenje 

postupka i uvećanje troškova. 

62

Iako Zakonik o krivičnom postupku ne postavlja poseban 

uslov u pogledu kvaliteta sumnje, to nikako ne znači da može biti 

riječi o bilo kakvoj sumnji. Ona, prije svega, mora da bude ozbiljna 

i da se zasniva na određenim podacima i dokazima u spisima 

predmeta. Ne može se raditi o ozbiljnoj sumnji koja je dovoljna za 

određivanje psihijatrijskog vještačenja ako se, na primjer, okrivljeni 

brani da mu je “pao mrak na oči” i da se ne sjeća šta je učinio, a da 

pri tome nijedan od izvedenih dokaza na to ne ukazuje. 

Organ koji vodi krivični postupak može posumnjati da je 

usljed nekog od navedenih oboljenja uračunljivost okrivljenog 

smanjena, ali da pri tom ne posjeduje nikakve podatke kojima može 

da potkrijepi svoju sumnju (medicinska dokumentacija, rješenje o 

nesposobnosti za vojnu službu zbog duševnog oboljenja i dr.). U 

tom slučaju najcjelishodnije je da se za pomoć obrati stručnom licu 

- psihijatru koji će mu dati mišljenje o tome da li je u konkretnom 

slučaju nužno vještačenje, odnosno da li zaista postoji sumnja da je 

uračunljivost okrivljenog smanjena ili isključena. 

Postojanje sumnje mogu da iniciraju stranke, branilac i 

srodnici okrivljenog, ukazujući na njegova ranija duševna 

oboljenja, ekstremna ponašanja, neadekvatne postupke i sve drugo 

što može ukazivati na postojanje nekog oboljenja ili stanja iz člana 

14. Krivičnog zakonika. 

Regulišući slučaj obaveznog određivanja vještačenja kada 

se pojavi sumnja da je uračunljivost okrivljenog smanjena ili 

isključena usljed duševne bolesti, duševne poremećenosti, zaostalog 

duševnog razvoja ili neke druge teže duševne poremećenosti, 

zakonodavac je imao u vidu da stručno i opšte znanje sudije nije 

dovoljno da zapazi i utvrdi činjenice koje se odnose na stanje 

duševno bolesnog lica i da takve činjenice može zapaziti ili utvrditi 

samo stručno lice - neuropsihijatar. Sudija može, pored opšteg i 

stručnog pravničkog znanja, da raspolaže i posebnim zanjem iz 

oblasti psihijatrije i psihologije, ali da okolnost nije bitna prilikom 

odlučivanja da li će se odrediti vještačenje psihijatrijskim 

pregledom. Vještak je, naime, kao procesni subjekt nezamjenjiv. 

Umjesto njega može biti određeno drugo lice kao vještak, ali 

njegovu funkciju ne može preuzeti sudija čak ni onda kada 

63

posjeduje znanje iz oblasti psihijatrije. Takva posebna znanja sudiji 

će samo olakšati da pravilnije procijeni da li je u konkretnom 

slučaju vještačenje potrebno, da potpunije rukovodi vještačenjem i, 

posebno, da pravilnije i potpunije ocijeni dokaznu vrijednost nalaza 

i mišljenja. 

U sudskoj praksi naših sudova je skoro redovna pojava da 

se psihijatrijsko vještačenje određuje kada postoji sumnja da je 

okrivljeni psihopata, da je bio u stanju običnog pijanstva ili kada se 

posumnja da je djelo učinio u nekom od običnih afektivnih stanja, 

što je, po našem mišljenju, pogrešno i nepotrebno. 

Psihopatija, prema opšteprihvaćenom mišljenju u 

psihijatriji, nije duševna bolest, niti duševna poremećenost. Pod 

psihopatijom - duševnom nastranošću, podrazumijevamo duševni 

sklop izvjesnih ljudi kod kojih se intelektualne funkcije odvijaju 

bez naročitih smetnji, ali postoje nastranosti u oblasti emocija, volje 

i nagona, što im otežava prilagođavanje socijalnim i moralnim 

normama društva u kome žive. To nije bolest, niti bolesni proces. 

Psihopate su, po pravilu, uračunljive osobe i kada postoji sumnja da 

se radi o učiniocu krivičnog djela sa takvim duševnim sklopom, 

prema odredbi člana 133. Zakonika o krivičnom postupku, 

vještačenje se ne može određivati. Takvo vještačenje bi se moglo 

odrediti samo ako postoje podaci ili dokazi u spisima koji bi 

ukazivali na to da se učinilac krivičnog djela u vrijeme izvršenja 

djela nalazio u tzv. posebnom stanju, usljed čega njegova 

uračunljivost može biti smanjena, pa čak i isključena. Takva 

posebna stanja mogu postojati kod osobe koja, pored psihopatske 

strukture ličnosti, pokazuje i druge sociološko-patološke pojave, 

kao što su: alkoholizam, narkomanija, izraženije afektivno stanje i 

drugo. 

Kada pred sobom ima okrivljenog sa psihopatskom 

strakturom ličnosti, sudija može na osnovu svojih stručnih i opštih 

znanja, svestrano cijeneći sve podatke i dokaze o ličnosti 

okrivljenog, sam da procijeni da li je njegova uračunljivost u 

konkretnom slučaju bila smanjena. Postavlja se pitanje da li sudija 

koji posjeduje opšte znanje iz psihijatrije može na pouzdan način da 

utvrdi da li je riječ o ličnosti sa psihopatskom strukturom. Mislimo 

64

da i na osnovu takvog znanja, a imajući u vidu i profesionalno 

iskustvo, sudija može bez posebnih poteškoća da utvrdi da li je u 

pitanju psihopatska struktura ličnosti. Naime, nije teško utvrditi da 

li je okrivljeni agresivan, prgav, samoživ, drzak, uvredljiv, 

eksplozivan, nevaspitan, bez ličnih navika, labilnog karaktera, 

nedruštven, slabog morala i dr., a sve su to karakteristike pojedinih 

oblika psihopatije (šizoidna, cikloidna, epileptoidna, histeroidna i 

seksualna). Pri sagledavanju uračunljivosti ovakve osobe, pored 

uočene strukture ličnosti, sudija će uzeti u obzir njeno cjelokupno 

ponašanje prije izvršenja djela, u vrijeme i poslije izvršenog djela, 

sve okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, posebno način izvršenja 

i eventualno postojanje tzv. posebnog stanja u vrijeme izvršenja 

djela. 

Postupajući po naredbi suda, vještak psihijatar često 

konstatuje da nije riječ o duševno bolesnoj osobi, već o osobi sa 

psihopatskom strukturom ličnosti čija je sposobnost da shvati 

značaj svog djela i sposobnost da upravlja svojim postupcima bila 

smanjena. Ta okolnost se kasnije, pri odmjeravnaju kazne, redovno 

cijeni kao olakšavajuća, što je pomalo apsurdno. Naime, upravo 

zbog određenih defekata karaktera psihopate se i pojavljuju kao 

učinioci krivičnih djela. Smisao suđenja takvim učiniocima je 

upravo u tome da se utiče na njih da ubuduće kontrolišu svoje 

emocije, nagone i volju, jer to mogu s obzirom na potpuno očuvanu 

intelektualnu funkciju. Dakle, sud ih, s jedne strane, kažnjava zbog 

toga što su ne kontrolišući svoje emocije, nagon i volju učinili 

krivično djelo, a istovremeno im kao olakšavajuću okolnost uzima 

to što svoje emocije, nagon i volju nijesu kontrolisali. To je, mora 

se priznati, ipak apsurdno, jer do toga sigurno ne bi moglo doći da 

je uračunljivost okrivljenog sa psihopatskom strukturom ličnosti 

utvrđivao sud. 

Na osnovu analize krivičnih predmeta u kojima je 

određivano vještačenje psihijatrijskim pregledom okrivljenog da bi 

se utvrdio uticaj popijene količine alkohola na njegovu sposobnost 

da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, može 

se zaključiti da se takva vještačenja određuju bez obzira na stanje u 

kome se učinilac nalazi. Vještačenja se najčešće određuju u onim 

65

slučajevima kada za to nema potrebe. Naime, radi se o stanjima 

obične alkoholisanosti. Takva stanja, po pravilu, ne mogu imati za 

posljedicu smanjenje, a pogotovu ne isključenje uračunljivosti. 

Dejstvo alkohola na ljudski organizam je svima poznato, a posebno 

kada se radi o tzv. običnom pijanstvu. Sudija sa određenim 

stručnim i opštim znanjem o tome može bez ikakve pomoći 

vještaka - psihijatra da utvrdi da li je uračunljivost okrivljenog bila 

smanjena ili isključena usljed alkoholisanosti. Pri utvrđivanju ove 

činjenice sudija će, osim izvještaja o analizi alkohola u krvi 

okrivljenog, imati u vidu ponašanje okrivljenog u vrijeme izvršenja 

djela i poslije toga, njegovo ranije ponašanje pri takvim ili sličnim 

koncentracijama alkohola u krvi. Na osnovu svestrane analize svih 

dokaza i podataka koji se odnose na postupke i ponašanje 

okrivljenog, sudija će više nego psihijatar biti u mogućnosti da 

pravilno ocijeni da li je i koliko popijena količina alkohola uticala 

na sposobnost okrivljenog da shvati značaj djela i da upravlja 

svojim postupcima. Situacija je sasvim drugačija kada je u pitanju 

abnormalno pijano stanje. Abnormalno pijano stanje se dijeli na 

dvije grupe: patološko pijano stanje i komplikovano pijano stanje. 

Kod patološki pijanog stanja nema znakova pijanstva i djela 

počinjena u tim stanjima nijesu svjesno izvršena djela. Patološko 

pijano stanje je u praksi dosta rijetko i javlja se pri konzumiranju 

malih količina alkoholnog pića. Najčešće se javlja kod ljudi koji su 

preosjetljivi na alkohol usljed raznih duševnih oboljenja koja su 

pritajena, poslije povrede mozga, kod oligofrenih, poslije raznih 

upala mozga, trovanja, raznih bolesti, premorenih i dr. Navedeni 

uslovi iako postoje ne moraju uvijek pri konzumiranju alkoholnih 

pića, prouzrokovati patološki napito stanje. Ipak ono se najčešće 

javlja kod osoba koje prije toga nikada nijesu pili alkoholna pića, ili 

su to činili veoma rijetko i u jako malim količinama. Zato se ovaj 

vid pijanstva najčešće srijeće slučajno pri raznim proslavama, 

susretima, u tuzi i žalosti, kada se voljno ili pod sugestijom, reda 

radi popije "čašica, dvije" alkoholnog pića. Bez ikakvih posebnih 

znakova običnog pijanstva, osoba od jednom upada u sumračno 

stanje svijesti sa delirantnim pojavama i motornim nemirom, 

impulsivnim i eksplozivnim pokretima i ponašanjem, opsjednuta 

66

halucinacijama i jakim afektima straha. U patološko napitom stanju 

mogu da se učine najrazličitija krivična djela a da pri tom učinilac 

uopšte nije svjestan svojih postupaka. U svim slučajevima postoji 

djelimično ili potpuno nesjećanje na događaj koji je postojao od 

momenta pomračenja svijesti sve do povratka u svjesnost. Razumije 

se da se na učinioca krivičnog djela u takvom stanju ne može 

primijeniti institut "Actiones liberae in causa" i da ne može biti kriv 

za učinjeno djelo. Stoga u slučaju sumnje na ovakvo pijanstvo treba 

provesti psihijatrijsko vještačenje. Komplikovano pijano stanje je 

posljedica više uzroka a najčešće je uzrok organsko oštećenje 

mozga, razna hronična oboljenja mozga ili uzimanje kombinacije 

ljekova koji pospješuju negativno dejstvo alkohola. Kod 

komplikovanog pijanog stanja znaci pijanstva su jako izraženi i u 

takvim slučajevima vrše se afektivna djela. I tu je potrebna pomoć 

vještaka psihijatra da se ustanovi da se radi o komplikovanom 

pijanom stanju kako bi se utvrdio stepen uračunljivosti učinioca. 

Nije sporno da patološki afekti (prepast, panika, jarost i 

očajanje) izazivanju stanje privremene duševne poremećenosti 

usljed koje uračunljivost može biti smanjena ili potpuno isključena. 

Kada se utvrdi postojanje nekog od navedenih afekata, treba 

odrediti psihijatrijsko vještačenje. Međutim, sudovi vrlo često 

pribjegavaju određivanju ovakvog vještačenja afekata (strah, gnjev, 

radost, žalost), iako je u sudskoj psihijatriji poznato da takvi afekti 

sami po sebi ne dovode u pitanje uračunljivost učinioca djela. 

Njegova uračunljivost može biti dovedena u pitanje samo ako se uz 

običan afekt jačeg intenziteta, zavisno od strukture ličnosti, jave i 

neke druge okolnosti koje utiču na psihičke funkcije okrivljenog. U 

tom slučaju sudija će cijeniti da li mu je potrebna pomoć psihijatra 

ili će moći i sam da ocijeni da li je i u kom stepenu uračunljivost 

okrivljenog usljed navedenih okolnosti bila smanjena. Pri tome 

sudija mora imati u vidu i to da ni vještak - psihijatar nema 

mogućnost da precizno i pouzdano utvrdi intenzitet određenog 

afekta. Pri takvoj ocjeni i on polazi od strukture ličnosti okrivljenog 

i zapaženih manifestacija pri izvršenju samog djela. Redovno se 

takva vještačenja završavaju mišljenjem vještaka da okrivljeni nije 

duševno bolesna osoba, da se ne radi ni o privremenoj duševnoj 

67

poremećenosti i da je zbog afektivne nepetosti uračunljivost 

okrivljenog bila smanjena. Sve to je, i bez pomoći vještaka - 

psihijatra, mogao da utvrdi sud na osnovu svih podataka o ličnosti 

okrivljenog, njegovom ponašanju u vrijeme izvršenja djela i poslije 

toga. 

Iako se psihijatrijska vještačanja u praksi najčešće određuju 

da bi se utvrdilo da li je uračunljivost okrivljenog bila smanjena ili 

isključena usljed duševne bolesti, privremene duševne 

poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja, često se takva 

vještačenja zahtijevaju i iz nekih drugih razloga. Tako se od 

vještaka - psihijatra redovno traži da utvrdi da li je okrivljeni bio u 

stanju jake razdraženosti ili prepasti, da li je kod majke koja je ubila 

dijete pri porođaju postojalo stanje psihičkog poremećaja. Traži se, 

dakle, da vještak utvrdi neke činjenice koje se odnose na duševno 

stanje u vrijeme izvršenja djela, a od kojih zavisi postojanje samog 

djela (ubistvo na mah, ubistvo djeteta pri porođaju) ili kazneni 

tretman prema njemu (prekoračenje nužne odbrane usljed jake 

razdraženosti ili prepasti izazvane napadom). 

Smatramo da se i u ovim slučajevima vještačenje, po 

pravilu, nepotrebno određuje. Naime, stanje jake razdraženosti i 

straha većeg intenziteta predstavljaju obična afektivna stanja čije 

postojanje ili nepostojanje može potpuno i pouzdano utvrditi sudija 

koristeći svoje stručno i opšte znanje, o čemu je već bilo riječi. Ako 

bi se, pak, pojavila sumnja da se radi o prisustvu nekog od 

patoloških afekata, onda bi se ukazala i potreba za psihijatrijskim 

vještačenjem, jer bi tada bila dovedena u sumnju i uračunljivost 

okrivljenog zbog postojanja nekog od bioloških osnova 

neuračunljivosti odnosno smanjene uračunljivosti. 

Postoji i mišljenje da se i u navedenim slučajevima 

psihijatrijska vještačenja obavezno određuju, jer se radi o 

utvrđivanju vanrednih psihičkih stanja koja mogu da utiču na 

uračunljivost okrivljenih u smislu njenog smanjenja ili potpunog 

isključenja. Smatramo da je takvo mišljenje pogrešno jer vanredna 

psihička stanja ne predstavljaju stanje privremene duševne 

poremećenosti, a odredbom člana 133. Zakonika o krivičnom 

postupku je izričito predviđeno da se vještačenje određuje samo ako 

68

postoji sumnja da je uračunljivost okrivljenog smanjena ili 

isključena usljed duševne bolesti, privremene duševne 

poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge duševne 

poremećenosti. Dakle, samo ako se posumnja da je okrivljeni djelo 

izvršio u takvom stanju može se odrediti vještačenje njegovim 

psihijatrijskim pregledom. 

Smatramo da su, i pored toga što Krivičnim zakonikom 

nijesu izričito regulisana, vještačenja psihijatrijskim pregledom 

drugih učesnika u krivičnom postupku u određenim slučajevima 

neophodna i dozvoljena. Naime, tamo gdje se kao odlučna činjenica 

pojavi duševna bolest, duševna poremećenost ili stanje zaostalog 

duševnog razvoja kod drugih lica u krivičnom postupku, potpuno je 

jasno da se ona mora utvrditi uz pomoć vještaka - psihijatra. Tako 

se može pojaviti potreba da se kod krivičnog djela obljube nad 

nemoćnim licem (ako je nemoć posljedica duševne bolesti) odredi 

vještačenje psihijatrijskim pregledom oštećene, da bi se utvrdilo da 

li se zaista radi o duševno bolesnoj osobi. 

Vještačenje psihijatrijskim pregledom oštećenog se može 

odrediti i onda kada je potrebno da se utvrdi da li je usljed izvršenja 

djela došlo do pogoršanja stanja njegovog zdravlja, a pogotovu ako 

se posumnja da je izvršenjem djela došlo do nekog teškog duševnog 

oboljenja ili privremene duševne poremećenosti. 

Može se pojaviti i potreba da se odredi vještačenje 

psihijatrijskim pregledom svjedoka radi utvrđivanja njegove 

sposobnosti da svjedoči pred sudom. Međutim, i u ovakvim 

slučajevima mora postojati sumnja da je takva sposobnost svjedoka 

dovedena u pitanje zbog duševne bolesti, duševne poremećenosti ili 

zaostalog duševnog razvoja. U ostalim slučajevima sudija može 

sam da procjenjuje da li je svjedok s obzirom na njegovo psihičko 

stanje sposoban da da iskaz pred sudom. 

Postoji, međutim, i mišljenje da bi cilj vještačenja 

psihijatrijskim pregledom svjedoka mogao da bude samo 

utvrđivanje njegove sposobnosti za svjedočenje i pouzdanost 

njegovog iskaza i da se to može postići i na osnovu ocjene dokaza 

koju daje sud, tako da to vještačenje uopšte ne bi bilo potrebno. 

69

Smatramo da se psihijatrijsko vještačenje može odnositi i 

na svjedoka i da je takvo vještačenje neophodno ako se posumnja 

da kao svjedok treba da bude saslušano lice koje boluje od neke 

duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili se radi o 

licu zaostalog duševnog razvoja. Naime, utvrđivanje takvih 

činjenica nesporno prevazilazi znanje kojim sudija raspolaže, a vrlo 

je bitno da se na pouzdan način utvrdi da li je lice koje svjedoči 

(posebno ako se radi o jedinom očevicu događaja) duševno bolesno. 

To će, nesumnjivo, pomoći sudu da pravilnije i potpunije ocijeni 

pouzdanost iskaza takvog svjedoka. Pri tome se ne smije postaviti 

direktna korelacija između duševnog oboljenja koje je utvrđeno i 

pouzdanosti samog iskaza, jer potpuno pouzdan može biti i iskaz 

duševno bolesnog lica. Tek nakon potpune i svestrane ocjene svih 

izvedenih dokaza, a imajući pri tome u vidu i nalaz i mišljenje 

vještaka - psihijatra sud će ocijeniti da li je pouzdan iskaz lica za 

koje je utvrđeno da je duševno bolesno, privremeno duševno 

poremećeno ili zaostalog duševnog razvoja. 

Nedostaci u sudskoj praksi na koje smo ovdje ukazali 

smatramo da bi se mogli otkloniti, prije svega, dosljednom 

primjenom postojećih odredbi Zakonika o krivičnom postupku 

kojim je regulisano određivanje psihijatrijskog vještačenja. 

Potrebno je navedenim zakonom regulisati i druge slučajeve 

psihijatrijskih vještačenja, pored vještačenja psihijatrijskim 

pregledom okrivljenog radi utvrđivanja njegove neuračunljivosti 

odnosno smanjene uračunljivosti, čime bi se otklonile postojeće 

dileme da li su takva vještačenja dozvoljena i kada se ona mogu 

određivati. Psihijatrijsko vještačenje je, dakle, u praksi neophodno 

svesti na granice koje su određene pomenutim zakonom. 

70



ODMJERAVANJE KAZNE 

Pod odmjeravanjem kazne, podrazumijeva se određivanje 

vrste i visine kazne učiniocu za izvršeno krivično djelo. 

Posmatrajući problem odmjeravanja kazne sa njegove praktične 

strane, može se reći da se ovdje radi o tome da sud odredi onu 

kaznu koja će pružiti najviše izgleda za resocijalizaciju osuđenih 

lica. 

Naše krivično zakonodavstvo polazi, prije svega, od toga 

da je krivična odgovornost učinioca osnov za njegovo kažnjavanje, 

pa prema tome, krivična odgovornost je i polazni osnov za 

odmjeravanje kazne. Kazna mora biti propisana zakonom, ali na 

takav način, koji omogućava njenu individualizaciju. Zakon 

određuje osnovne okvire kažnjavanja za pojedina krivična djela, 

ostavljajući sudu mogućnost da u tim okvirima ostvaruje 

individualizaciju kazne i odredi onu kaznu koja je u potpunosti 

adekvatna konkretnom krivičnom djelu i njegovom učiniocu, s tim 

što je sudu data mogućnost da kaznu u pojedinim slučajevima 

odmjeri i izvan propisanih okvira kada za to postoje određeni 

razlozi, tako da postoji mogućnost ublažavanja kazne, te u zakonom 

propisanim slučajevima, postoji mogućnost da se učinilac krivičnog 

djela oslobodi od optužbe. 

Naše krivično zakonodavstvo polazi od jedinstva 

objektivnih i subjektivnih okolnosti koje mogu da utiču na 

odmjeravanje kazne, ne dajući pri tom prioritet ni jednim ni drugim. 

Inače, objektivne i subjektivne okolnosti su neodvojive i tijesno 

međusobno povezane tako da u svom jedinstvu čine osnovu za 

utvrđivanje kazne određenom učiniocu za konkretno krivično djelo. 

71

Najzad, naše krivično zakonodavstvo stoji na stanovištu da 

je odmjeravanje kazne sudska funkcija. U tom smislu, o vrsti i mjeri 

kazne koja će se izreći učiniocu za krivično djelo, odlučuje samo 

sud. Obzirom na delikatnu ulogu suda u odmjeravanju kazne, to će 

se ovaj moj rad više baviti onim praktičnim aspektima koji se tiču 

odmjeravanja kazne i koji se svakodnevno srijeću u praksi suda. 

Opšta pravila o odmjeravanju kazne 

Članom 42. Krivičnog zakonika određena su opšta pravila o 

odmjeravanju kazne. U stavu 1. navedenog člana je propisano: "Sud 

će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su 

zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu 

kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna 

bude manja ili veća (olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti), a 

naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačina 

ugrožavanja ili povreda zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je 

djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo 

držanje poslije učinjenog krivičnog djela, a naročito njegov odnos 

prema žrtvi krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na 

ličnost optuženog." 

U ovoj odredbi zakona regulisano je tzv. redovno 

odmjeravanje kazne učiniocu krivičnog djela što predstavlja 

obavezu za sud da krivično odgovornom učiniocu krivičnog djela 

odmjeri kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to 

krivično djelo, imajući pri tom u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući 

u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća. 

Pod olakšavajućim okolnostima, podrazumijevaju se sve 

okolnosti koje se odnose na učinioca i na krivično djelo koje je 

učinjeno, a koje utiču na to da izrečena kazna u konkretnom slučaju 

bude blaža. 

Otežavajuće okolnosti su, suprotno, one okolnosti koje se 

odnose na učinioca i na krivično djelo koje je učinjeno, a koje utiču 

na to da izrečena kazna u konkretnom slučaju bude strožija, 

odnosno da ide ka najvišoj kazni koju zakonodavac predviđa za to 

krivično djelo. 

72

Kako je naprijed kazano, u zakonu su navedene samo 

najtipičnije olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se, po pravilu, 

javljaju kod izvršenja određenog krivičnog djela koje je predmet 

suđenja, s tim što njihovo nabrajanje nije iscrpno, tako da je sud 

dužan da uzme u obzir i druge okolnosti koje u konkretnom slučaju 

postoje, a koje su od značaja za pravilno odmjeravanje kazne. 

Kratko ću se osvrnuti na okolnosti koje su navedene u 

zakonskoj odredbi člana 42. st. 1. Krivičnog zakonika. 

1.) Jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra je okolnost 

objektivne prirode. Obzirom da se posljedica krivičnog djela sastoji 

u ugrožavanju ili povredi zaštićenog dobra, to očigledno jačina 

ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra zavisi od vrste i težine 

posljedice krivičnog djela. U principu, krivična djela ugrožavanja 

predstavljaju krivična djela manje društvene opasnosti od krivičnih 

djela povrede. 

2.) Stepen krivice je okolnost subjektivne prirode. Ovdje se radi o 

stepenu uračunljivosti i o stepenu vinosti učinioca krivičnog djela. 

Uračunljivost učinioca krivičnog djela može da bude različitog 

stepena. Od potpune uračunljivosti do potpune neuračunljivosti, 

postoji niz prelaznih stanja u kojima je uračunljivost ili 

neuračunljivost manje ili više izražena. Neuračunljivo lice može da 

bude krivično odgovorno ako je krivično djelo učinilo u stanju 

privremene duševne poremećenosti u koje se samo dovelo 

upotrebom alkohola, droga ili na drugi način (pod uslovima iz člana 

14. st. 3. KZ) pa u takvom slučaju za odmjeravanje kazne može da 

bude od značaja samo stepen njegove uračunljivosti u vrijeme kada 

je sebe stavio u takvo stanje, dok se neuračunljivost u vrijeme 

izvršenja krivičnog djela ne uzima u obzir. 

Bitno smanjena uračunljivost predstavlja fakultativni osnov 

ublažavanja kazne a ostala prelazna stanja između potpune 

uračunljivosti i potpune neuračunljivosti mogu da budu od značaja 

u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne. Valja ukazati da je u 

članu 14. st. 4. KZ propisano da sud učiniocu krivičnog djela koji se 

upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome 

73

nije mogao da shvati značaj svojeg djela ili da upravlja svojim 

postupcima, a koji je djelo učinio u stanju bitno smanjene 

uračunljivosti, ne može smanjiti kaznu. 

Vinost sa svojim oblicima takođe utiče na odmjeravanje 

kazne. Naime, kod krivičnih djela koja mogu biti izvršena sa 

umišljajem, zakon, po pravilu, ne razlikuje slučajeve kada su ta 

krivična djela izvršena sa direktnim umišljajem od onih kada je kod 

učinioca postojao eventualni umišljaj. Međutim, to je itekako važna 

okolnost. Po pravilu, kod krivičnih djela izvršenih sa direktnim 

umišljajem, izrečena kazna će biti bliža posebnom maksimumu, a 

kod krivičnih djela izvršenih sa eventualnim umišljajem, kazna će 

biti usmjerena više ka posebnom minimumu. To isto važi i kod 

krivičnih djela kod kojih se kažnjava i nehatno postupanje učinioca. 

Međutim, nije isključeno da u nekim slučajevima eventualni 

umišljaj bude teži od direktnog i da nesvjesni nehat bude teži od 

svjesnog. 

3.) Pobude iz kojih je krivično djelo učinjeno predstavljaju, u 

stvari, motiv izvršenja djela te objašnjavaju razloge zbog kojih je 

učinilac djelo ostvario. Po svojoj prirodi, pobude mogu biti 

pozitivne ili negativne, to jest da djeluju kao olakšavajuće ili 

otežavajuće okolnosti, stoga bi izvršenje nekih krivičnih djela 

ostvarenih iz mržnje, osvete, zavisti, koristoljublja ili iz nekih 

niskih i nemoralnih pobuda moglo da se uzme kao otežavajuća 

okolnost. Nasuprot tome, ako je učinilac izvršio krivično djelo da bi 

obezbijedio najnužnije potrebe porodice u nekoj teškoj situaciji ili 

da bi obezbijedio sredstva za troškove liječenja člana porodice, 

pobude iz kojih je izvršio krivično djelo, mogle bi se uzeti kao 

olakšavajuće okolnosti. 

Izuzetno, pobude ulaze u biće krivičnog djela. To je slučaj, 

na primjer, kod krivičnog djela - nasilje prema predstavniku 

najvišeg državnog organa. U ovakvom slučaju pobude su obilježje 

bića krivičnog djela i kao takve uzimaju se u obzir prilikom 

utvrđivanja da li u ponašanju učinioca postoje elementi navedenog 

krivičnog djela ili ne. Prema tome, u ovakvim slučajevima, ove 

74

pobude sud ne bi mogao da uzme u obzir kao okolnosti kod 

odmjeravanja kazne. 

4.) Raniji život učinioca krivičnog djela je takođe okolnost 

subjektivne prirode. U raniji život učinioca krivičnog djela spadaju 

sve okolnosti, odnosno svi događaji, koji su se desili u životu 

učinioca prije nego što je učinio krivično djelo. Po pravilu, ovdje se 

prvenstveno misli na to da li je učinilac ranije vršio krivična djela 

ili neke druge delikte, ili je njegova prošlost u tom smislu 

besprekorna. 

5.) Lične prilike učinioca krivičnog djela, koje mogu da budu 

olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, predstavljaju u stvari prilike 

u kojima živi učinilac krivičnog djela. To su: starosno doba, stanje 

zdravlja, porodične prilike, imovno stanje učinioca, nezaposlenost, 

stambene i socijalne prilike i ostalo. 

6.) Držanje učinioca poslije izvršenog krivičnog djela je okolnost 

subjektivne prirode. Ovo držanje otkriva, prije svega, stav učinioca 

prema krivičnom djelu koje je učinio. Držanje učinioca može da 

bude olakšavajuća i otežavajuća okolnost, što sve zavisi od 

konkretnog slučaja izvršenja krivičnog djela. Kajanje, griža 

savjesti, spremnost da se pomogne žrtvi krivičnog djela čine 

olakšavajuću okolnost. Zadovoljstvo, osveta i slična stanja čine 

okolnost otežavajuće prirode. 

7.) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca, 

podrazumijevaju neke okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca 

krivičnog djela koje nijesu obuhvaćene ranije iznijetim okolnostima 

subjektivne prirode. 

8.) Najzad, među okolnostima koje sud razmatra prilikom 

odmjeravanja kazne, spadaju i one okolnosti pod kojim je krivično 

djelo učinjeno. To su okolnosti objektivno-subjektivne prirode. 

U objektivne okolnosti pod kojim je krivično djelo 

učinjeno spadaju one okolnosti objektivne prirode koje se tiču 

75

krivičnog djela a koje sud nije razmatrao prilikom utvrđivanja da li 

postoji krivično djelo. To su: vrijeme izvršenja krivičnog djela, 

mjesto izvršenja, način odnosno sredstvo izvršenja, kao i sve druge 

slične okolnosti koje ne ulaze u biće krivičnog djela, kao i njegova 

konstitutivna obilježja. 

U subjektivne okolnosti pod kojima je krivično djelo 

učinjeno spadaju sve druge subjektivne okolnosti krivičnog djela 

koje nijesu uzete u obzir u okviru neke od već navedenih 

subjektivnih okolnosti. To mogu da budu različita psihička stanja 

učinioca pod kojima je krivično djelo učinjeno, na primjer: radost 

ili žalost učinioca, prepast ili strah ali samo pod uslovom da ove 

okolnosti ne ulaze u biće krivičnog djela. 

Posebno ću se osvrnuti na one olakšavajuće i otežavajuće 

okolnosti koje sudovi najčešće uzimaju u obzir prilikom 

odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog djela. 

Priznanje djela treba cijeniti kao olakšavajuću okolnost 

samo kada je učinilac priznao one činjenice koje čine bitna obilježja 

bića krivičnog djela u pitanju, i to prije nego što su se u postupku 

prikupili svi dokazi kojima se potvrđuje takvo njegovo priznanje. 

Da bih bio jasan, kada se učinilac zatekne u izvršenju krivičnog 

djela ili kada se okrivljeni u istrazi brani ćutanjem, što je svakako 

njegovo zakonsko pravo, a zatim na glavnom pretresu prizna 

izvršenje krivičnog djela jer se upoznao sa sadržinom dokaza iz 

prethodnog postupka, u ovim slučajevima, priznanje se ne može 

uzeti kao olakšavajuća okolnost. 

Djelimično priznanje ne može imati značaj olakšavajuće 

okolnosti jer priznanje treba da obuhvati sve one relevantne 

činjenice koje se odnose na djelo koje mu je optužnicom stavljeno 

na teret. Često sudovi uzimaju za utvrđeno da je okrivljeni priznao 

izvršenje krivičnog djela, a iz iskaza okrivljenog proizilazi da je 

okrivljeni samo priznao određene činjenice koje su često nebitne i 

kao takve ne mogu se uzeti kao olakšavajuće. 

Sudovi, u praksi, uzimaju kao otežavajuću okolnost to što 

učinilac nije priznao krivično djelo za koje je oglašen krivim. To je 

76

nedopušteno postupanje suda. Čak i uporno poricanje izvršenja 

krivičnog djela ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost, uprkos 

činjenici da svi dokazi ili većina dokaza ukazuju da je okrivljeni 

izvršilac krivičnog djela, jer učinilac nije dužan da u postupku sebe 

tereti, tako da je poricanje način njegove odbrane. 

Mladost okrivljenog je olakšavajuća okolnost. U praksi 

sudova zapaža se da sudovi u svojim odlukama navode da je 

okrivljenom koji ima na primjer 45 godina, uzeta kao olakšavajuća 

okolnost njegova mladost a da je za učinioca krivičnog djela koji 

ima na primjer 50 ili više godina, cijenjeno da se radi o relativno 

mladom čovjeku. Međutim, ovakva praksa sudova ne može se 

prihvatiti jer mladost treba cijeniti kao olakšavajuću okolnost na 

strani učinioca krivičnog djela do određenog životnog doba. To je, 

po mom mišljenju, do navršenih 25 godina starosti jer do tog 

vremena čovjek je u mogućnosti da završi redovno školovanje, da 

stekne odgovarajuću stručnu spremu, da odsluži vojni rok, da se 

zaposli, da zaključi brak i preuzme obaveze o staranju o svojoj 

porodici i ostalo. 

Porodične prilike okrivljenog predstavljaju olakšavajuću 

okolnost ako okrivljeni ima maloljetnu djecu koju je inače dužan da 

po zakonu izdržava i ako izdržava stare roditelje koji nemaju 

sredstava za život a čijem izdržavanju doprinosi jer sa njima živi u 

istoj kućnoj zajednici. 

Sudovi često uzimaju kao olakšavajuću okolnost to što je 

okrivljeni otac punoljetne djece, koja su uz to i zaposlena, što ne 

može predstavljati olakšavajuću okolnost. 

Ranija neosuđivanost predstavlja olakšavajuću okolnost 

kada je u pitanju učinilac krivičnog djela koji je u zrelom životnom 

dobu što znači da iza njega stoji životni i radni vijek. Naprotiv, licu 

koje je tek steklo punoljetstvo ne treba uzimati kao olakšavajuću 

okolnost raniju neosuđivanost, već je dovoljno na strani ovog lica 

cijeniti njegovu mladost kao olakšavajuću okolnost. 

77

Osuđivanost učinioca krivičnog djela predstavlja 

otežavajuću okolnost koja se ne cijeni u dovoljnoj mjeri. U praksi 

sudova se zapaža da pored dvije ili više ranijih osuda, bilo to na 

kaznu zatvora ili je učiniocu izrečena uslovna osuda, sudovi 

učiniocu krivičnog djela izriču uslovnu osudu navodeći kao razlog 

za tu svoju odluku "postojeće stanje u našem društvu, radno 

okruženje, moralno postrojenje u društvu i dr.". Očigledno je da 

sudovi u ovim slučajevima zanemaruju svrhu izricanja krivičnih 

sankcija kako je to propisano u odredbi člana 4. st. 2. KZ. 

Često sudovi griješe što uzimaju kao otežavajuću okolnost 

to što se protiv okrivljenog vodi krivični postupak, bilo za to 

istovrsno ili drugo krivično djelo, a ovo iz razloga što je neizvjesno 

kakav će konačno biti ishod postupka. Samo pravosnažna sudska 

odluka može se uzeti kao dokaz za raniju osuđivanost učinioca 


Korektno držanje okrivljenog pred sudom se često, 

pogrešno uzima kao olakšavajuća okolnost ako se okrivljeni vladao 

"po mjeri sudije koji vodi postupak, odnosno predsjedava sudskim 

vijećem". Korektno držanje okrivljenog u toku prvostepenog 

postupka predstavlja obavezu okrivljenog da poštuje procesnu 

disciplinu, koja se u slučaju nepoštovanja može sankcionisati 

određenim odredbama ZKP. Međutim, korektno držanje 

okrivljenog pred sudom može biti samo od značaja da se sagleda 

ličnost okrivljenog u smislu da li se radi o osobi koja poštuje 

određene društvene vrijednosti a samim tim i sud, kao državni 

organ koji vodi postupak. 

Kajanje učinioca može predstavljati olakšavajuću 

okolnost. Često sudovi u svojim odlukama uzimaju kao 

olakšavajuču okolnost da se okrivljeni kaje zbog nastale posljedice 

navodeći da mu je žao što je oštećenog na primjer uvrijedio, lako 

tjelesno povrijedio ili pak lišio života. Izjava okrivljenog da se kaje 

zbog izvršenog krivičnog djela sama za sebe ne predstavlja njegovo 

stvarno kajanje jer se ne vidi kojim je to radnjama okrivljeni 

izmjenio svoj stav poslije izvršenog krivičnog djela tako da se ova 

78

činjenica ne može smatrati olakšavajućom na strani okrivljenog. Da 

bi kajanje predstavljalo olakšavajuću okolnost, sud je u obavezi da 

u presudi navede iz kojih to činjenica zaključuje da je okrivljeni 

izrazio stvarno, a ne samo verbalno kajanje zbog izvršenog 


Izjava okrivljenog da više neće činiti krivična djela je 

buduća i neizvjesna radnja pa se ta okolnost ne može cijeniti kao 

olakšavajuća prilikom odmjeravanja kazne, a često sud ovu 

činjenicu cijeni kao olakšavajuću. 

Izjava oštećenog da se pridružuje krivičnom gonjenju i 

ističe imovinsko pravni zahtjev ne može se cijeniti prilikom 

odmjeravanja kazne kao otežavajuća okolnost jer je to zakonsko 

pravo oštećenog. 

Odnos oštećenog prema krivičnom gonjenju učinioca 

krivičnog djela predstavlja olakšavajuću okolnost kada oštećeni 

zbog ranije pozitivnog odnosa učinioca, prema njemu izraženog 

kajanja, izvršenog obeštećenja ili nekog drugog razloga koji je 

vezan za pozitivno ponašanje učinioca, izjavi da se ne pridružuje 

krivičnom gonjenju. Dužnost je suda da oštećenog ispita o ovim 

okolnostima i da to zapisnički konstatuje, a ne kao do sada da se 

oštećeni izjasni da se ne pridružuje krivičnom gonjenju i da ne 

postavlja imovinsko pravni zahtjev, ne navodeći pritom stav za 

takvu svoju odluku, a poznato nam je u praksi da oštećeni na 

glavnom pretresu izmjeni svoj raniji stav u vezi ove činjenice. 

Protek vremena od izvršenog krivičnog djela može 

predstavljati olakšavajuću okolnost ako okrivljeni svojim 

ponašanjem nije doveo do dugog trajanja krivičnog postupka, a 

koje trajanje se ima pripisati sudu, bilo to zbog neblagovremenog 

postupanja ili drugih objektivnih razloga. U suprotnom, ukoliko se 

okrivljeni poslije izvršenog krivičnog djela krije, izbjegava da dođe 

na suđenje, pođe u inostranstvo, nagovara svjedoke da ne dolaze na 

79

suđenje, tada se protek vremena ne može uzeti u obzir kao 

olakšavajuća okolnost. 

Doprinos oštećenog u izvršenju krivičnog djela može 

predstavljati olakšavajuću okolnost, s tim što je sud u obavezi da u 

svojoj odluci navede u čemu se sastoji taj doprinos oštećenog i od 

kakvog je značaja za nastalu posljedicu. 

Slabo imovno stanje okrivljenog predstavlja olakšavajuću 

okolnost ali je sud dužan da na pouzdan način utvrdi sva primanja 

okrivljenog, bilo to iz radnog odnosa ili pak posjedovanje vrijedne 

pokretne ili nepokretne imovine. 

Sudovi se u svojim odlukama mnogo više bave 

utvrđivanjem činjeničnog stanja, gdje se previše iscrpljuju 

prepričavanjem dokaza bez njihove kritične ocjene, nego 

obrazloženjem odluke o kazni. Razloge o kazni svode na jednu ili 

par rečenica a što je u suprotnosti sa odredbom člana 369. st. 8. 

ZKP gdje je propisano da "pismeno izrađena presuda treba da 

sadrži koje okolnosti je sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne i 

od kakvog su značaja te okolnosti u pogledu izrečene kazne, a ne 

cijeni ih u uzajamnoj vezi". 

U sudskim odlukama zapaža se da sud odluku o kazni 

obrazlaže tako što taksativno nabroji sve okolnosti koje su 

navedene u članu 42. st. 1. KZ, a da pri tom ne navede niti valjano 

obrazloži koje od tih okolnosti uzima kao olakšavajuće ili kao 

otežavajuće pri odmjeravanju kazne. 

Sudovi često griješe kada pri odmjeravanju kazne uzimaju 

u obzir i one okolnosti koje su element bića krivičnog djela ili su 

kvalifikatorne okolnosti ili su po samoj prirodi učinjenog djela u 

njemu sadržane pa su one već uzete u obzir pri propisivanju kazne 

za to djelo od strane zakonodavca. Tako, na primjer kod krivičnog 

djela krađe ne može se uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost 

činjenica da je djelo učinjeno u namjeri pribavljanja protivpravne 

imovinske koristi jer je to bitan – konstitutivan elemenat za 

postojanje ovog krivičnog djela. 

80

Sud određene okolnosti u postupku ne utvrđuje na pouzdan 

način. Tako, na primjer, vjeruje se okrivljenom da ranije nije 

osuđivan, da je slabog imovnog stanja, da je porodičan čovjek – 

otac troje ili petoro djece, da je nezaposlen, a sve ove činjenice 

moraju se u postupku utvrditi preko nadležnog državnog organa ili 

preko okrivljenog koji o tome može podnijeti odgovarajuće 

okolnosti. 

Zapaža se i to da se u sudskim odlukama "izmišljaju" 

određene olakšavajuće okolnosti a da se pri tom zanemaruju vidno 

prisutne otežavajuće okolnosti koje je sud u postupku utvrdio, a sve 

u cilju da bi sud opravdao svoju odluku u pogledu izrečene kazne ili 

krivične sankcije koja je izuzetno blaga, imajući u vidu ličnost 

okrivljenog i težinu izvršenog krivičnog djela. 

U jednoj odluci suda, pored ostalog, navedeno je da je sud 

okrivljenom, zbog izvršenog krivičnog djela lake tjelesne povrede 

iz člana 152. st. 1. u vezi st. 2. KZ, uzeo kao otežavajuću okolnost 

to što okrivljeni nije priznao izvršenje krivičnog djela, a to je morao 

da učini jer su svi drugi sprovedeni dokazi u postupku upućivali na 

zaključak da je okrivljeni izvršilac tog djela. Nastavak obrazloženja 

kazne sastojao se u tome da je okrivljeni kojim slučajem priznao 

ovo djelo i bez obzira na ranije tri osude, od kojih je jedna bila za 

istovjetno krivično djelo, sud bi mu, umjesto izrečene kazne zatvora 

u trajanju od 30 dana, izrekao novčanu kaznu ili uslovnu osudu. 

Ovakva ili slična postupanja suda u pogledu obrazlaganja 

odluka o kazni su nezakonita. Ovo iz razloga što sud treba da sudi 

po zakonu, da potpuno utvrdi sve olakšavajuće i otežavajuće 

okolnosti na strani okrivljenog i da okrivljenom izrekne onu 

krivičnu sankciju kojom će se najbolje postići svrha kažnjavanja iz 

člana 32. KZ, a ne da se pravda za svoju odluku bilo kome a 

ponajmanje okrivljenom. 

U st. 2. člana 42. KZ sadržana su pravila koja u odnosu na 

stav 1. imaju dopunski karakter kada se za krivično djelo odmjerava 

novčana kazna (stav 2.). Tako je u st. 2. člana 42. propisano: '' Pri 

odmjeravanju novčane kazne sud će posebno uzeti u obzir imovno 

stanje učinioca.'' Kada se sud odluči da učinioca krivičnog djela 

osudi na novčanu kaznu, posebno će voditi računa o visini ličnog 

81

dohotka okrivljenog, njegovim drugim prihodima, o njegovoj 

imovini i o njegovim porodičnim obavezama. 

U st. 3. člana 42. KZ postoji odredba u kojoj je navedeno: 

''Okolnost koja je obilježje krivičnog djela ne može se uzeti u obzir 

i kao otežavajuća, odnosno olakšavajuća okolnost, izuzev ako 

prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje krivičnog djela ili 

određenog oblika krivičnog djela ili ako postoje dvije ili više 

ovakvih okolnosti, pa je samo jedna dovoljna za postojanje težeg, 

odnosno lakšeg oblika krivičnog djela.'' 

Ova odredba ima itekako veliki značaj kod činjenice da su 

sudovi uzimali kao otežavajuću okolnost elemente bića krivičnog 

djela. Međutim, zakonom je jasno propisano kada se elementi bića 

krivičnog djela mogu uzeti kao otežavajuća okolnost, a to je onda 

kada okolnost djela prelazi onu mjeru koja je potrebna za postojanje 

krivičnog djela u pitanju, na primjer, za postojanje krivičnog djela - 

neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih 

droga iz člana 300. KZ, dovoljna je činjenica da se neovlašćeno 

prodaje 10 pakovanja u količini od po 0,25 grama heroina, dok kod 

onog učinioca koji na primjer prodaje količinu od 100 grama, onda 

u tom slučaju ova količina će se uzeti prilikom odmjeravanja kazne 

kao otežavajuća okolnost. 

Sličan primjer je kod krivičnog djela - teško djelo protiv 

bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 348. st. 4. u vezi člana 339. 

st. 3. u vezi stava 1. KZ, kada je za postojanje ovog djela dovoljno 

da je jedno lice smrtno stradalo u saobraćajnoj nesreći, dok bi smrt 

dva ili više lica, sud cijenio kao otežavajuću okolnost jer prelazi 

onu mjeru koja je potrebna da bi se ostvarilo biće ovog krivičnog 

djela. 

Ublažavanje kazne 

Ublažavanje kazne sastoji se u izricanju kazne ispod posebnog 

minimuma kazne do opšteg minimuma te vrste kazne ili u zamjeni 

kazne koja je propisana za jedno krivično djelo blažom vrstom 

kazne. 

82

Ublažavanje kazne vrši se po posebnim pravilima, 

različitim od opštih pravila o odmjeravanju kazne jer se, u 

slučajevima kada za to postoje potrebni uslovi, primjenom pravila o 

redovnom odmjeravanju kazne ne bi mogla izreći kazna koja bi 

odgovarala svrsi kažnjavanja. Ublažavanje kazne može da se vrši u 

tri slučaja: 

1.) Onda kada je to posebno predviđeno zakonom (član 45. st. 1. 

tač. 1. KZ), 

2.) Kada zakon predviđa da se učinilac može osloboditi od kazne, a 

sud ga ne oslobodi od kazne (član 45. st. 1. tač. 2.), 

3.) Kada utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti i ocijeni 

da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja (član 

45. st. 1. tač. 3. KZ). 

U opštem dijelu krivičnog zakonodavstva, odnosno u 

Krivičnom zakoniku, predviđeni su sljedeći slučajevi kada sud 

može vršiti ublažavanje kazne: 

- prekoračenje granica nužne odbrane (član 10. st. 3. KZ) 

- izazivanje opasnosti iz nehata ili prekoračenje granica 

krajnje nužde (član 11. st. 3. KZ) 

- djelo učinjeno pod dejstvom sile ili prijetnje (član 12. 

st. 3. KZ) 

- bitno smanjena uračunljivost (član 14. st. 2. KZ) 

- pokušaj krivičnog djela (član 20. st. 2. KZ ) 

- neuspjelo podstrekavanje (član 24. st. 2. KZ) 

- pomaganje (član 25. st. 1. KZ) 

Navedene okolnosti, koje su predviđene u opštem dijelu 

krivičnog zakonika, a koje po pravilu mogu da nastanu kod 

izvršenja svih krivičnih djela, predstavljaju opšte osnove 

ublažavanja kazne. 

Sud može ublažiti kaznu i onda kada utvrdi da postoje 

osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju na to da se i sa 

ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Mogućnost 

ublažavanja kazne na osnovu ove zakonske odredbe postoji po 

pravilu, kada postoji neka olakšavajuća okolnost koja je inače 

predviđena u opštim pravilima o odmjeravanju kazne (član 42. st. 1. 

83

KZ), ali kada se u konkretnom slučaju pojavljuje kao osobito, 

izuzetno olakšavajuća. To mogu da budu slučajevi na primjer; kod 

krivičnog djela razbojništva - kada učinilac poslije učinjenog 

krivičnog djela pođe u policiju i sam se prijavi, a da oštećeni nije 

prepoznao okrivljenog kao napadača; kod krivičnih djela protiv 

bezbijednosti javnog saobraćaja - doprinos oštećenog za nastalu 

posljedicu; kod krivičnog djela teške tjelesne povrede - ponašanje 

okrivljenog koji je oštećenog odveo kod ljekara, obilazio ga u 

bolnici, snosio njegove troškove liječenja; ili kada okrivljeni nakon 

izvršenog krivičnog djela pronevjere, u cjelosti obešteti oštećeno 

preduzeće. Stvar je ocjene suda koju će od olakšavajućih okolnosti 

uzeti i posebno cijeniti kao osobito olakšavajuću. 

Osobito olakšavajuća okolnost na strani učinioca je prvi 

uslov, a drugi uslov za primjenu ove zakonske osnove jeste da je 

sud stekao uvjerenje da se i sa ublaženom kaznom može ostvariti 

svrha kažnjavanja. 

U članu 46. KZ propisana su posebna pravila kojih se sud 

mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne: 

1.) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne 

propisan zatvor u trajanju od pet ili više godina, kazna se može 

ublažiti do dvije godine zatvora; 


propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina, kazna se može 

ublažiti do jedne godine zatvora; 


propisan zatvor od dvije godine, kazna se može ublažiti do šest 

mjeseci zatvora; 


propisan zatvor od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri 

mjeseca zatvora; 

5.) ako je za krivično djelo kao najmanja kazna propisan 

zatvor ispod jedne godine, kazna se može ublažiti do trideset dana 

zatvora; 

6.) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez 

naznačenja najmanja mjera, umjesto zatvora može se izreći novćana 

kazna; 

84

7.) ako je za krivično djelo propisana novčana kazna sa 

naznačenjem najmanje mjere, kazna se može ublažiti do šest stotina 

eura. 

U članu 46. st. 2. KZ je propisano: ''Kad je sud ovlašćen da 

učinioca krivičnog djela oslobodi od kazne, može mu kaznu ublažiti 

bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazni.'' 

Prvostepeni sud mora da u izreci presude navede da je 

primijenio odredbe čl. 45. i 46. KZ o ublažavanju kazne ispod 

zakonskog minimuma koji je propisan za krivično djelo za koje je 

okrivljeni oglašen krivim, a isto tako, u obrazloženju presude treba 

navesti i detaljno obrazložiti koje su to osobito olakšavajuće 

okolnosti, koje ukazuju da će se i sa ublaženom kaznom, u okviru 

opšte svrhe krivičnih sankcija iz člana 4. st. 2. KZ, postići posebna 

svrha kažnjavanja iz člana 32. KZ. 

Sudovi često obrazlažući kaznu nabroje samo olakšavajuće 

okolnosti pa na kraju sumiraju sve te okolnosti i konstatuju: 

"Imajući u vidu sve olakšavajuće okolnosti u svom zbiru, sud je 

primjenom čl. 45. i 46. KZ ublažio kaznu i osudio ga na kaznu 

zatvora u trajaju od...." 

Ovakva obrazloženja su nepotpuna, jer sud nije utvrdio niti 

valjano razgraničio koje od olakšavajućih okolnosti su osobito 

olakšavajuće i u čemu se ta osobitost sastoji i od kakvog je značaja 

da se u konkretnom slučaju kazna ublaži. Pitanje je da li se uopšte i 

uzete okolnosti mogu smatrati kao olakšavajuće, što često dovodi u 

pitanje i pravilnost izrečene kazne u krivičnom postupku. 

Oslobođenje od kazne 

Svakom licu, za koje se utvrdi da je učinio krivično djelo i 

da je kriv, sud izriče kaznu. Ta kazna, kako je naprijed navedeno, 

može da bude blaža ili strožija, što zavisi od svih okolnosti koje je 

sud uzeo u obzir kod odmjeravanja kazne. 

Za razliku od ovog pravila, koje važi u najvećem broju 

slučajeva odmjeravanja kazne, postoje izvjesni slučajevi kada, i 

pored toga što je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivice 

85

učinioca, ne bi bilo opravdano izreći kaznu u takvim slučajevima. 

Izuzetak od pravila da se svaki učinilac krivičnog djela kažnjava, 

jeste da može doći i do oslobođenja od kazne. 

Sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela 

samo kada to zakon izričito predviđa (član 47. st. 1. KZ). Svi 

slučajevi u kojima zakon daje ovlašćenje sudu da učinioca 

krivičnog djela oslobodi od kazne mogu se podijeliti u dvije grupe: 

1.) Na one koji su predviđeni u opštem dijelu Krivičnog 

zakonika 

2.) Na one koji su predviđeni u posebnom dijelu Krivičnog 

zakonika. 

U Opštem dijelu Krivičnog zakonika, predviđeni su 

sljedeći slučajevi kada može doći do oslobađanja od kazne: 

- Prekoračenje granica nužne odbrane usljed jake 

razdraženosti ili prepasti izazvane napadom (član 10. st. 3. KZ); 

- Prekoračenje granica krajnje nužde pod naročito 

olakšavajućim okolnostima (član 11. st. 3. KZ); 

- Ako je djelo učinjeno pod dejstvom sile ili prijetnje pod 

naročito olakšavajućim okolnostima (član 12. st. 3. KZ); 

- Nepodoban pokušaj (član 21. KZ); 

- Dobrovoljni odustanak učinioca (član 22. st. 1. KZ); 

- Dobrovoljno sprječavanje izvršenja krivičnog djela od 

strane saizvršioca, podstrekača ili pomagača (član 26. st. 2. KZ). 

U navedenim slučajevima radi se o opštim osnovama 

oslobađanja od kazne. 

U Posebnom dijelu Krivičnog zakonika, nalazi se određeni 

broj odredbi koje kod pojedinih krivičnih djela predviđaju 

alternativno oslobođenje od kazne, ukoliko su ta krivična djela 

izvršena pod osobito olakšavajućim okolnostima ili se pak radi o 

izvršiocima koji su odustali od izvršenja krivičnog djela, odnosno 

otklonili samo izvršenje djela. Kao na primjer: davanje lažnog 

86

iskaza iz člana 389. st. 5; zločinačko udruživanje iz člana 401. st. 

6.; davanje mita iz člana 424. st. 4., itd. 

Oslobađanje od kazne je uvijek fakultativno, odnosno zavisi 

od nahođenja suda. Pri odlučivanju da li će učinioca osloboditi od 

kazne, sud mora da vodi računa da li su za to ispunjeni uslovi. Iako 

nije izričito propisano, pod tim se podrazumijeva i uslov da se tom 

prilikom vodi računa o svrsi kažnjavanja, osobito kod izvršenja 

teških krivičnih djela. 

Pored navedenog osnova za oslobođenje od kazne koji je 

propisan u odredbi člana 47. st. 1. KZ, u zakonu su propisana još 

dva osnova za oslobođenje od kazne. U stavu 2. ovog člana 

propisano je da sud može osloboditi od kazne i učinioca krivičnog 

djela učinjenog iz nehata, kad posljedice djela tako teško pogađaju 

učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi 

odgovaralo svrsi kažnjavanja. Posebni osnov za oslobađanje od 

kazne predviđen stavom 2. navedenog člana, odnosi se na one 

slučajeve kod kojih izricanje kazne očigledno ne bi odgovaralo 

svrsi kažnjavanja zbog toga što posljedice nehatno učinjenog 

krivičnog djela teško pogađaju učinioca. 

Zakon za primjenu instituta oslobađanje od kazne određuje 

sljedeće uslove: 

1.) Da posljedice učinjenog krivičnog djela pogađaju učinioca tako 

teško da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi 

odgovaralo svrsi kažnjavanja, i 

2.) Da je krivično djelo učinjeno iz nehata. 

Situacija da posljedice krivičnog djela teško pogađaju 

učinioca krivičnog djela moguća je u dva slučaja: 

1.) Kad se posljedice krivičnog djela ostvare na dobrima samog 

učinioca i 

2.) Kad se posljedice ostvare prema drugim licima prema kojima je 

učinilac u takvom odnosu da povreda koja je njima nanijeta pogađa 

i njega samog. 

87

Posljedice krivičnog djela treba da tako teško pogađaju 

učinioca da izricanje kazne ne bi očigledno odgovaralo svrsi 

kažnjavanja. Kada je to slučaj, ostavljeno je da sud cijeni u svakom 

konkretnom predmetu, pri čemu se mora voditi računa i o opštoj 

prevenciji iz člana 4. st. 2. KZ. 

Za ovaj slučaj oslobođenja od kazne potrebno je da je 

krivično djelo učinjeno iz nehata. Ako je u pitanju krivično djelo 

kvalifikovano težom posljedicom, onda i osnovno djelo i teža 

posljedica treba da su ostvareni iz nehata. S toga, ne dolazi u obzir 

primjena ovog osnova za oslobođenje od kazne kada je kod 

krivičnog djela kvalifikovanog težom posljedicom u pogledu teže 

posljedice postojao nehat učinioca, ali je osnovno djelo učinjeno s 

umišljajem. 

Primjena ovog instituta u praksi se najčešće primjenjuje 

kada su učinioci izvršili krivična djela - ugrožavanje javnog 

saobraćaja, bilo to kod osnovnog oblika izvršenog iz nehata, 

odnosno kod težih oblika ovog djela, takođe izvršenih iz nehata, 

ubistva iz nehata i teških krivičnih djela protiv opšte sigurnosti, 

mada se može pojaviti i kod drugih krivičnih djela učinjenih iz 

nehata, pod uslovom da su tim djelima oštećeni najbliži srodnici 

okrivljenog kao što su bračni drug, djeca, roditelji, braća i sestre. 

U st. 3. člana 47. propisan je još jedan osnov za 

oslobođenje od kazne. Naime, sud može osloboditi od kazne i 

učinioca krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet 

godina, ako poslije izvršenog krivičnog djela, a prije nego što je 

saznao da je otkriven, otkloni posljedice djela ili nadoknadi štetu 

prouzokovanu krivičnim djelom. Smisao ove odredbe je u tome da 

se stimuliše ponašanje učinioca krivičnog djela koji se pokajao 

zbog izvršenog krivičnog djela, i sa svoje strane preduzeo sve one 

mjere koje su neophodne da se otklone posljedice njegove radnje ili 

nadoknadi šteta koju je prouzrokovao, a sve pod uslovom da to 

uradi prije nego što je saznao da nadležni državni organ (bilo to 

policija koja najčešće podnosi krivične prijave ili državni tužilac), 

zna za učinjeno krivično djelo i učinioca krivičnog djela. 

U praksi suda može se pojaviti dilema kako će glasiti izreka 

presude za slučaj primjene odredbi iz člana 47. KZ. Kao prvo, 

88

zakon je propisao u članu 369. ZKP, da presuda treba da sadrži 

uvod, izreku i obrazloženje. U izreci prvostepene presude mora se 

utvrditi postojanje krivičnog djela sa svim elementima bića tog 

krivičnog djela, te utvrditi da je okrivljeni, učinilac tog krivičnog 

djela. To znači da se okrivljeni mora oglasiti krivim za to krivično 

djelo, jer ako nema krivičnog djela i krivice (uračunljivost i vinost), 

onda se ne može govoriti o kazni uopšte, a posebno ne o tome da li 

se može ili mora donijeti odluka da se izvršilac oslobađa od kazne. 

Na osnovu člana 369. ZKP, sud je dužan posebno 

obrazložiti kojim se razlozima rukovodio kad je našao da 

okrivljenog treba osloboditi od kazne. S toga, obrazloženje 

oslobođenja od kazne iziskuje od predsjednika vjeća koji je dužan 

da obradi presudu, da sadržajno iznese kojim se to razlozima 

rukovodio da okrivljenog oslobodi od kazne posebno kada je u 

pitanju primjena člana 47. st. 2. KZ. U protivnom, ako nema 

valjanog obrazloženja, to može predstavljati bitnu povredu odredbi 

krivičnog postupka zbog kojih se presuda mora ukinuti (član 376. 

st. 1. tač. 11. ZKP). 

Pooštravanje kazne u slučaju višestrukog povrata 

Kada je riječ o povratu kao okolnosti koju sud uzima u 

obzir mogu se razlikovati dva slučaja: 

1.) Kada je u pitanju običan povrat (član 43. KZ) i 

2.) Kada se radi o višestrukom povratu (član 44. KZ). 

Običan povrat postoji kada je učinilac, poslije osude za 

prethodno djelo, ponovo učinio krivično djelo. Prema odredbama 

KZ obični povrat je fakultativna otežavajuća okolnost kod 

odmjeravanja kazne, što znači da sud cijeneći sve okolnosti 

konkretnog događaja i ranije osude, može učiniocu krivičnog djela 

izreći teži kaznu ali u granicama posebnog minimuma i posebnog 

maksimuma kazne za učinjeno djelo. 

Sud treba da posebno cijeni da li je novo krivično djelo isto 

kao ranije, da li je izvršeno iz istih pobuda kao ranije i najzad koliki 

89

je vremenski period između osude za ranije djelo i novo krivično 

djelo. Običan povrat predstavlja otežavajuću okolnost na strani 

učinioca koja može da dovede do izricanja teže kazne. Da li će sud 

tako postupiti, zavisi od svih okolnosti koje se tiču učinioca i 

krivičnog djela koje je učinjeno. 

U praksi suda se zapaža da druga osuda, za istovrsno ili 

slično krivično djelo, kao što je bilo ranije, bude blaža od 

prethodne, čime se objektivno ne može očekivati da će se postići 

svrha kažnjavanja da okrivljeni ubuduće ne vrši krivična djela. 

Višestruki povrat u Krivičnom zakoniku postoji kada je 

učinilac učinio krivično djelo s umišljajem, pri čemu je za to 

krivično djelo propisana kazna zatvora, s tim da je prije toga bio 

osuđen najmanje dva puta za krivična djela učinjena s umišljajem i 

to na kaznu zatvora od najmanje jedne godine, a pokazuje sklonost 

ka vršenju krivičnih djela, pod uslovom da od dana njegovog 

otpuštanja sa izdržavanja izrečene kazne, do izvršenja novog 

krivičnog djela, nije proteklo više od pet godina (član 44. st. 1. i 2. 

KZ). 

Višestruki povrat predstavlja fakultativnu pooštravajuću 

okolnost, što znači povećanje kazne iznad granica posebnog 

maksimuma kazne, predviđene za krivično djelo koje učinioca čini 

višestrukim povratnikom. Krivični zakonik sadrži odredbu po kojoj 

strožija kazna ne smije preći dvostruku mjeru kazne, ni dvadeset 

godina zatvora (član 44. st. 2. KZ). Da li će, u konkretnom slučaju 

doći do pooštravanja kazne ili ne, zavisi od svih okolnosti koje se 

tiču, kako učinioca, tako i krivičnog djela. Međutim, prema izričitoj 

zakonskoj odredbi, pri ocjeni da li će izreći kaznu strožiju od 

propisane, sud će naročito uzeti u obzir srodnost učinjenih krivičnih 

djela, pobude iz kojih su učinjena, okolnosti pod kojima su 

učinjena, kao i potrebu da se radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja 

izrekne takva kazna (član 44. st. 3. KZ). 

Primjena odredbe člana 44. KZ je rijetka u praksi suda, a da 

bi se pravilno pooštrila kazna u slučaju višestrukog povrata, 

potrebno je pribaviti spise koji se odnose na ranije osude učinioca 

90

da bi se pažljivo sagledale sve okolnosti koje su propisane u članu 

44. st. 3. KZ. 

Odmjeravanje kazne osuđenom licu 

Poslije donošenja presude kojom se učinilac krivičnog djela 

osuđuje za krivično djelo koje je učinio, mogu se pojaviti izvjesne 

situacije kada je okrivljenom potrebno ponovo izreći kaznu zbog 

krivičnog djela koje nije obuhvaćeno donijetom presudom. 

U članu 50. st. 1. KZ, propisano je: "Ako se osuđenom licu 

sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo 

izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za 

vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će 

izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela, primjenom odredbi 

člana 48. ovog zakonika uzimajuči ranije izrečenu kaznu, kao već 

utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunaće se 

u izrečenu kaznu zatvora." 

U članu 50. st. 2. KZ predviđeno je: "Za krivično djelo 

učinjeno u toku izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog 

zatvora, sud će učiniocu izreći kaznu, nezavisno od ranije izrečene 

kazne, ako se primjenom odredbi člana 48. ovog zakonika, obzirom 

na težinu krivičnog djela i na izdržani dio ranije izrečene kazne, ne 

bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja." 

U praksi se dešava da lice koje se nalazi na izdržavanju 

kazne zatvora, izvrši krivično djelo, pa sud ovu činjenicu treba da 

cijeni kao otežavajuću jer je očigledno da mjere resocijalizacije u 

ustanovi za izdržavanje kazne nijesu dale očekivane rezultate na 

planu prevaspitavanja učinioca da ubuduće ne vrši krivična djela. 

U st. 3. člana 50. KZ je propisano: "Osuđeni koji za vrijeme 

izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora učini krivično 

djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili zatvor do jedne 

godine, kazniće se disciplinski." 

Ova odredba odnosi se kada osuđeno lice za vrijeme 

izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora izvrši lakše 

krivično djelo za koje izrečena kazna ne bi bila stroga, a obzirom na 

preduzete mjere resocijalizacije tog lica zakon predviđa da se prema 

91

učiniocu tog krivičnog djela ne izriče krivična sankcija već je 

dovoljno da se osuđeno lice disciplinski kazni. 

Uračunavanje pritvora i ranije kazne 

U članu 51. st. 1. KZ je predviđeno: "Vrijeme provedeno u 

pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, 

uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora, maloljetničkog zatvora i 

novčanu kaznu." 

U stavu 2. ovog člana je navedeno: "Ako je krivični 

postupak vođen za više krivičnih djela u sticaju, a pritvor nije 

određen za svako od njih, vrijeme provedeno u pritvoru uračunava 

se u izrečenu kaznu zatvora, maloljetničkog zatvora i novčanu 

kaznu za krivično djelo za koje je okrivljeni osuđen." 

U stavu 3. navedenog člana, propisano je: "Zatvor ili 

novčana kazna, koju je osuđeni izdržao, odnosno platio za prekršaj 

ili privredni prestup, kao i kazna, ili disciplinska mjera lišenja 

slobode, koju je izdržao zbog povrede vojne discipline, uračunava 

se u kaznu izrečenu za krivičnu za krivično djelo čija obilježja 

obuhvataju i obilježja prekršaja, privrednog prestupa, odnosno 

povrede vojne discipline." 

U stavu 4. istog člana je određeno: "Pri svakom 

uračunavanju izjednačavaju se dan pritvora, dan lišenja slobode, 

dan maloljetničkog zatvora, dan zatvora i četrdeset eura." 

U praksi suda, u načelu nema nikakvih problema u vezi 

uračunavanja pritvora u kaznu jer se pritvor u postupku određuje 

rješenjem istražnog sudije u slučajevima koji su jasno propisani u 

odredbi člana 148. ZKP, a takođe, sud je dužan da donese i posebno 

rješenje o ukidanju pritvora ako nađe da u toku trajanja postupka ili 

nakon izricanja presude nije nužno dalje trajanje pritvora. 

Data je mogućnost sudu, da u bilo kojoj fazi postupka, 

ukoliko u presudi nije odlučio ili je pogrešno odlučio u pogledu 

uračunavanja pritvora u izrečenu kaznu, to ispravi posebnim 

rješenjem predsjednika vijeća koji je sudio u prvom stepenu, kako 

je to propisano u odredbi člana 196. st. 1. ZKP. 

92



NAJVAŽNIJE NOVINE U KRIVIČNOM ZAKONIKU I 

ZAKONIKU O KRIVIČNOM POSTUPKU 

KRIVIČNI ZAKONIK 

Skupština RCG, na drugoj sjednici drugog redovnog 

zasjedanja u 2003. godini, dana l7. l2. 2003. godine, donijela je 

Krivični zakonik (u daljem tekstu KZ). 

Zakonik je objavljen u Službenom listu RCG br. 70/03, 

stupio je na snagu 2. januara 2004. godine, a počeo je da se 

primjenjuje od 3. aprila 2004. godine. 

Krivični zakonik na cjelovit način reguliše krivično pravnu 

materiju, osim jednog manjeg broja krivičnih djela, koja se i dalje 

nalaze u okviru kaznenih odredbi pojedinih zakona kojima se 

regulišu neke druge oblasti. U pitanju je sporedno zakonodavstvo, 

gdje nailazimo na situaciju da radnje koje sadrže elemente 

krivičnog djela i koje su kao takve strogo propisane u pogledu 

kazne, nemaju svoj zakonski naziv, a što je u suprotnosti sa 

konceptom krivičnog zakonodavstva u vezi zakonskog naziva 


KZ ima ukupno 488 članova, pa se postavlja pitanje da li je 

to previše za jedan zakonik. Međutim, stalno širenje granica 

krivično-pravne zaštite koje nameću novi oblici kriminaliteta, 

preuzete obaveze iz međunarodnih ugovora i konvencija, kao i 

nepostojanje ili nerazvijenost drugih sredstava kojima bi se bolje od 

krivičnog prava suzbilo neko društveno opasno ponašanje, uslovilo 

je obimnost ovog zakonika. 

93

Opšti dio KZ sadrzi l42 člana. U pogledu osnovnih odredbi 

unesena je novina koja se ogleda u tome da nema kazne bez krivice, 

pa je u članu 3. propisano "da se kazna i mjera upozorenja mogu 

izreći samo učiniocu koji je kriv za učinjeno krivično djelo." 

U zakoniku je data drugačija definicija krivičnog djela, koje 

pored ranijih elemenata uključuje i element da je skrivljeno. 

U članu 9. umjesto ranije neznatne društvene opasnosti, kao 

osnova za isključenje krivične odgovornosti, uveden je institut 

„djelo malog značaja“. Osim promjene naziva ovog osnova za 

isključenje krivičnog djela, uslovi za njegovu primjenu su drugačije 

određeni i ograničeni su za krivična djela za koja je propisan zatvor 

do tri godine. Time je isključena njegova primjena kod težih 

krivičnih djela što do sada nije bio slučaj, jer raniji institut neznatne 

društvene opasnosti davao je mogućnost za arbitrernost suda i 

kršenje načela zakonitosti. 

U članu l0. kod instituta nužne odbrane proširen je zaštitni 

objekat i na ostala pravno zaštićena dobra (npr. zaštita imovine) 

umjesto dosadašnjeg rješenja koje se odnosilo samo na slučaj 

napada na život i tjelesni integritet. 

Sila i prijetnja, kao osnovi za isključenje krivične 

odgovornosti, kada su za to bili ispunjeni uslovi, u praksi suda, 

stvarali su poteškoće, jer ovaj institut nije bio zakonski određen. 

Stoga je u članu 12. po prvi put, ovaj institut materijalnog prava 

detaljno određen. 

U pogledu uračunljivosti, u st. 3. člana l4. KZ uvedena je 

novina koju nije poznavalo ranije zakonodavstvo, a odnosi se na 

jasno određenje da se krivica učinioca krivičnog djela koji je 

upotrebom alkohola, droga ili na drugi način sebe doveo u stanje u 

kome nije mogao da shvati značaj svoga djela ili da upravlja svojim 

postupcima, utvrđuje prema vremenu neposredno prije dovođenja u 

takvo stanje, dok je u stavu 4. ovog člana propisano da se učiniocu 

koji je pod okolnostima iz stava 3. učinio krivično djelo u stanju 

bitno smanjene uračunljivosti ne može ublažiti kazna. Ovim se 

nastojalo uvesti ograničenje da sud prilikom odmjeravanja kazne ne 

može učiniocu krivičnog djela ublažiti kaznu ispod granica 

94

propisanih zakonom, što je bila ranije praksa suda u većini 

slučajeva. 

Neotklonjiva pravna zabluda isključuje krivicu, pa je u 

članu l9. propisano da nije kriv učinilac koji nije mogao i nije bio 

dužan da zna da je djelo bilo zabranjeno. 

Kod pokušaja krivičnog djela (član 20.) sadržana je 

odredba koja predviđa da se kao započinjanje izvršenja krivičnog 

djela smatra i upotreba određenog sredstva ili primjena određenog 

načina izvršenja, ako su oni zakonom određeni kao obilježja 


U dijelu saučesništva u krivičnom djelu izostavljene su 

odredbe o organizovanju zločinačkog udruženja jer se kroz 

postojeće odredbe saučesništva, prije svega potstrekavanje i 

saizvršilaštvo, može sasvim adekvatno reagovati na kriminalna 

ponašanja vođa kriminalnih bandi, koji organizuju vršenje krivičnih 

djela a ne učestvuju neposredno u njihovom izvršenju. 

U članu 3l. uveden je osnov za odgovornost pravnih lica za 

krivična djela, obzirom da su kriminalistička istraživanja i iskustva 

evropskih zemalja pokazala da pravna lica čine krivična djela sa 

teškim posljedicama. U pitanju je izvedena odgovornost pravnog 

lica iz odgovornosti odgovornog (fizičkog) lica u tom pravnom licu. 

Odgovornost pravnog lica za krivično djelo i sankcije za njih biće 

zakonom predviđena. U međuvremenu radna grupa Ministarstva 

pravde uradila je nacrt Zakona o odgovornosti pravnih lica za 

krivična djela. 

U sistemu kazni uvedene su značajne novine u odnosu na 

postojeća rješenja. Kao najteža kazna predviđen je zatvor od 

trideset godina, što predstavlja blažu kaznu u odnosu na vazeće 

rešenje kojim je Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog 

zakona RCG („Sl. list RCG“ br. 30, od 26. juna 2002. godine), 

smrtna kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od četrdeset 

godina. 

Maksimum kazne zatvora je predviđena u trajanju od 

dvadeset godina, što je na prvi pogled strožije rješenje u odnosu na 

ono koje je kaznu zatvora od dvadeset godina predviđalo kao 

izuzetak. Međutim, sada je data mogućnost, kako odmjeravanja 

95

tako i izricanja kazne u rasponu između petnaest i dvadeset godina, 

što je od značaja na planu odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog 

djela. 

Veoma značajna novina u sistemu kazni je uvođenje nove 

kazne rada u javnom interesu. U članu 4l. je propisano da se ova 

kazna može izreći za krivična djela za koja je propisana novčana 

kazna ili zatvor do tri godine i ista se izriče uz pristanak učinioca 

krivičnog djela. Dati su bliži uslovi u pogledu njenog trajanja. Iako, 

zbog problema na planu izvršenja ove kazne ne treba očekivati da 

će u prvo vrijeme biti šire primjenjivana, ona je veoma značajna 

obzirom na iskustva drugih zemalja koja ovu sankciju imaju već 

duži niz godina. 

Pored novčane kazne u fiksnim iznosima uz ograničenja 

koja su propisana u članu 39. st. 2. vezana za težinu djela, uvedena 

je i novčana kazna u dnevnim iznosima (član 40.) što je dominantno 

rješenje u krivičnom zakonodavstvu evropskih zemalja koje imaju 

pouzdane načine i mehanizme za tačno utvrđivanje stvarnih prihoda 

i rashoda učinioca krivičnog djela. 

U dijelu odmjeravanja kazne, uvedena je novina koja je od 

velikog značaja za pravilno odmjeravanje kazne tako što je u 

odredbi člana 42. st. 3. navedeno: „Okolnost koja je obilježje 

krivičnog djela ne može se uzeti u obzir i kao otežavajuća, odnosno 

olakšavajuća okolnost, izuzev ako prelazi mjeru koja je potrebna za 

postojanje krivičnog djela ili određenog oblika krivičnog djela ili 

ako postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, pa je samo jedna 

dovoljna za postojanje težeg, odnosno lakšeg oblika krivičnog 

djela.“ 

Odredbe o granicama ublažavanja kazne (član 46.) sadrže 

novo rješenje koje se odnosi na granice ublažavanja kazne tako što 

se za krivično djelo za koje je, kao najmanja mjera kazne, propisan 

zatvor u trajanju od pet ili više godina, kazna može ublažiti do dvije 

godine, a za krivična djela za koja je kao najmanja mjera kazne 

propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina, kazna se može 

ublažiti do jedne godine. Ovim novim rješenjem se nastojalo 

ograničiti odmjeravanje kazne obzirom na težinu djela i činjenicu 

da su sudovi u većini slučajeva ublažavali kaznu do jedne godine, 

96

pritom ne vodeći računa o težini izvršenog djela i propisanoj kazni 

za isto. 

Kao poseban osnov za oslobađanje od kazne u članu 47. st. 

3. KZ uvedeno je da sud može osloboditi od kazne i učinioca 

krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, 

ako poslije izvršenog krivičnog djela, a prije nego što je saznao da 

je otkriven, otkloni posljedice djela ili nadoknadi štetu 

prouzrokovanu krivičnim djelom. 

Najvažnija novina u dijelu odmjeravanja kazne je odredba 

člana 49. koja daje pojam produženog krivičnog djela. U pitanju je 

jedan od slučajeva prividnog realnog sticaja, koji je naša sudska 

praksa široko primjenjivala, u čemu je nalazila podršku teorije, a da 

pri tome nije bilo osnova u zakonu. Odredba o produženom 

krivičnom djelu pomoći će sudskoj praksi da riješi niz spornih 

pitanja i problema na koje se primjenom ovog instituta nailazi. 

Ovdje valja ukazati da će sud vremensku povezanost, kao jedan od 

elemenata koji čini zakonski osnov produženog krivičnog djela, 

posebno cijeniti, zavisno od svakog konkretnog slučaja i krivičnog 

djela u pitanju. 

Vezano za odredbe o mjerama upozorenja (uslovnoj osudi i 

sudskoj opomeni), u članu 53. učinjena su znatna poboljšanja 

vezana za uslovnu osudu, a odnose se na izvjesno sužavanje 

primjene ove krivične sankcije. U dosadašnjij praksi sudova, u 70% 

slučajeva, izricana je uslovna osuda, s tim što sud nije vodio računa 

o tome da li se ovom krivičnom sankcijom u okviru opšte svrhe 

propisivanja i izricanja krivičnih sankcija iz člana 4. st. 2. može 

postići svrha izricanja uslovne osude iz člana 52. st. 2. Dešavalo se 

da sud ovu sankciju izriče i kada je učinilac ranije osuđivan više 

puta zbog izvršenja istog ili sličnog krivičnog djela. U zakonik su 

uvedena tri ograničenja u primjeni ove sankcije, koja se odnose da 

se uslovna osuda ne može izreći: a) za krivična djela za koja se 

može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna; 

b) ako nije proteklo više od pet godina od pravosnažne osude kojom 

je učiniocu izrečena kazna za umišljajno krivično djelo i c) ako je 

učiniocu utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda 

može se izreći samo za kaznu zatvora. 

97

Vezano za uslovnu osudu sa zaštitnim nadzorom, u zakonu 

su dati uslovi za određivanje zaštitnog nadzora, sadržina istog, izbor 

i trajanje zaštitnog nadzora, kao i posljedice neispunjavanja 

obaveza zaštitnog nadzora, čime je na potpuno nov način regulisan 

institut uslovne osude sa zaštitnim nadzorom. Valja ukazati na 

značaj zaštitnog nadzora uz uslovnu osudu, pa kada se sud odluči 

da učiniocu krivičnog djela izrekne uslovnu osudu, da u tom slučaju 

primijeni neku od mjera pomoći, staranja, nadzora i zaštite. 

Kod pojedinih mjera bezbjednosti učinjene su određene 

izmjene, s tim što mjera bezbjednosti liječenja alkoholičara i 

narkomana je razdvojena na dvije mjere jer su ipak, iako se radi o 

bolestima zavisnosti, u pitanju dvije različite kategorije učinioca 

krivičnih djela. Kao posebna mjera bezbjednosti predviđeno je 

javno objavljivanje presude. 

U pogledu odredbi o maloljetnicima u bitnom nijesu 

mijenjana postojeća rješenja, osim preciziranja pojedinih odredbi. 

Najvažnija izmjena tiče se ukidanja vaspitne mjere pojačanog 

nadzora u drugoj porodici i uvođenja nove vaspitne mjere 

pojačanog nadzora uz dnevni boravak u odgovarajućoj ustanovi za 

vaspitanje maloljetnika (član 90.). Skraćeno je vrijeme trajanja 

pojedinih vaspitnih mjera, kao i maloljetničkog zatvora koji ne 

može biti kraći od šest mjeseci niti duži od osam godina, sa 

izuzetkom, da se za krivična djela za koja je kao najmanja mjera 

kazne propisana kazna zatvora od deset godina, maloljetniku može 

izreći maloljetnički zatvor u trajanju od deset godina. 

U dijelu odredbi o zastarjelosti krivičnog gonjenja i 

zastarjelosti krivičnih sankcija postoje dvije značajne novine koje 

se odnose na vrijeme zastarjelosti kao i tok zastarjelosti u slučaju 

kada je aktom amnestije ili pomilovanja ili presudom suda po 

vanrednom pravnom lijeku izrečena kazna smanjena, vrijeme 

potrebno za nastupanje zastarjelosti, određuje se prema novoj kazni, 

ali se tok zastarjelosti računa od ranije pravosnažne presude (član 

l28. st. 2.), kao i na prekid započetog izvršenja kazne u slučaju kada 

u toku njegovog izvršenja nastupi apsolutna zastarjelost (član l28. 

st. 7.). 

98

Posebni dio sadrži veći broj krivičnih djela u odnosu na, do 

sada postojeće zakone, što je logična posljedica kodifikacije 

krivično-pravnih odredbi, zbog uvođenja jednog broja novih 

krivičnih djela i preuzimanja određenog broja krivičnih djela iz 

sporednog zakonodavstva. 

Krivična djela su grupisana u dvadeset tri glave, a njihov 

raspored je znatno izmijenjen u odnosu na postojeća zakonska 

rješenja. Prvo su date grupe krivičnih djela koje se odnose na lična 

prava čovjeka i građanina i to: krivična djela protiv života i tijela, 

krivična dijela protiv slobode i prava čovjeka i građanina, krivična 

djela protiv izbornih prava, krivična djela protiv časti i ugleda i tako 

redom, da bi na kraju bila propisana u glavi trideset petoj i trideset 

šestoj, krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih 

međunarodnim pravom i krivična djela protiv Vojske Srbije i Crne 

Gore. 

Uvedena su nova krivična djela, kao na primjer lišenje 

života iz samilosti, lišenja života djeteta ili bremenite žene kao 

teško ubistvo, ubistvo službenog ili vojnog lica prošireno je na sva 

službena i vojna lica, za krivično djelo protiv časti i ugleda 

predviđena je samo novčana kazna, opisne vrijednosti kao obilježja 

pojedinih krivičnih djela izražena su u fiksnim novčanim iznosima, 

za pojedina krivična dijela koja su izvršena na organizovani način 

povećana je visina kazne i po prvi put su uvedena određena krivična 

djela koja se nalaze u grupi krivičnih djela protiv autorskih, 

pronalazačkih i srodnih prava, kao i krivična djela protiv 

bezbjednosti računarskih podataka. 

99

ZAKONIK O KRIVIČNOM POSTUPKU 

Zakonik o krivičnom postupku Skupština Republike Crne 

Gore donijela je dana l7. decembra 2003. godine, a objavljen je u 

Službenom listu RCG br. 7l od 29. decembra 2003.godine. 

Zakonik je stupio na snagu 7. januara 2004. godine, a 

njegova primjena u praksi je počela tri mjeseca kasnije, dana 7. 

aprila 2004. godine. 

Zakonik o krivičnom postupku (u daljem tekstu ZKP) na 

cjelovit način reguliše materiju krivičnog postupka i usaglašen je sa 

međunarodnim aktima. Zasnovan je na principima koji doprinose s 

jedne strane efikasnosti krivičnog postupka, a s druge strane većoj 

zaštiti slobode i prava čovjeka. ZKP je usaglašen sa međunarodnim 

dokumentima u ovoj oblasti, a posebno sa Evropskom kovencijom 

o ljudskim pravima. 

ZKP ima ukupno 540 članova i njime je regulisana čitava 

materija krivičnog postupka, osim dijela koji se odnosi na postupak 

za pružanje međunarodne pravne pomoći i izvršenje međunarodnih 

ugovora u krivično-pravnim stvarima i postupak za izdavanje 

okrivljenih i osuđenih lica, što je ostalo u nadležnosti Državne 

zajednice Srbija i Crna Gora. Kako je u međuvremenu Crna Gora 

postala samostalna država, to je nužno da se u dogledno vrijeme na 

cjelovit način zakonski reguliše i ovaj dio krivično-procesne 

materije, koji se nalazi u ranijem ZKP. 

Nastojaću da u kratkim crtama iznesem novine u ZKP, u 

odnosu na dosadašnje zakonsko rešenje u ovoj materiji. Odmah ću 

ukazati da je državnom tužiocu data rukovodeća uloga u 

predkrivičnom postupku i da je u znatnoj mjeri poboljšan položaj 

osumnjičenog, odnosno okrivljenog u postupku. Međutim, smatram 

da je trebalo izmjestiti istragu iz suda i istu dati u nadležnost 

državnom tužiocu obzirom na brojnost subjekata predkrivičnog 

postupka (državni tužilac, istražni sudija i policija) i činjenicu da se 

brojne radnje i podaci do kojih dođu organi policije ne mogu 

koristiti kao dokaz u postupku kod suda. 

Međutim, novi ZKP svakako predstavlja značajan iskorak u 

pogledu potpunijeg i sadržajnijeg rješenja pravila krivičnog 

100

postupka, čiji cilj je da se prema učiniocu krivičnog djela primijeni 

krivična sankcija kojom će se najbolje uticati da ubuduće ne vrši 

krivična djela, kao i to da se obezbijede garancije da se nevino lice 

zaštiti od neopravdanog gonjenja i osude. 

U članu 3. je propisano da se svako smatra nevinim dok se 

njegova krivica za krivično djelo utvrdi pravosnažnom odlukom 

suda. Znači, data je pozitivna definicija pretpostavke nevinosti što 

je u skladu Evropskom kovencijom o ljudskim pravima. 

Pravo osumnjičenog, odnosno okrivljenog lica u članu 4. je 

detaljno regulisano time što je u zakonu navedeno da osumnjičeni 

već na prvom saslušanju mora biti obaviješten o krivičnom djelu za 

koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega. Takođe, mora mu se 

omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga 

terete i da iznese sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist. 

Osumnjičeni, odnosno okrivljeni nije dužan iznositi svoju odbranu 

niti odgovarati na postavljena pitanja. 

U članu l6. je propisano pravo na suđenje bez odlaganja, 

koja odredba je usaglašena sa članom 6. st. l. Evropske kovencije o 

ljudskim pravima što znači pravo na suđenje u razumnom roku. 

Međutim, u praksi suda ovo pravo se ne poštuje već naprotiv, 

postupci u mnogim predmetima traju neopravdano dugo. U skladu 

sa ovim načelom iz člana l6. mnoge odredbe iz zakonika propisuju 

rokove u pogledu preduzimanja određenih radnji u postupku, 

posebno trajanja pritvora, zakazivanja glavnog pretresa, donošenja 

odluke i njene pismene izrade, kao i trajanja postupka po 

izjavljenom redovnom i vanrednom pravnom lijeku. 

U članu l2. propisana je kao jedna od osnovnih garancija 

okrivljenog u postupku zabrana primjene nasilja i iznuđivanja 

priznanja tako da je u stavu 1. ovog člana navedeno: "Zabranjeno je 

i kažnjivo nasilje nad licem lišenim slobode i licem kojem je 

sloboda ograničena, kao i iznuđivanje priznanja ili kakve druge 

izjave od okrivljenog ili drugog lica koje učestvuje u postupku", 

dok je u stavu 2. navedeno: „Na priznanju ili kakvoj drugoj izjavi 

pribavljenoj iznuđivanjem, torturom ili nečovječnim postupanjem 

ne može se zasnivati sudska obuka." Ovim principom štiti se ličnost 

okrivljenog i njegovo pravo da se slobodno izjasni o svim 

101

osnovama sumnje koje stoje protiv njega i da u svoju odbranu 

slobodno iznese sve one činjenice i dokaze, a s druge strane 

sprječava službeno lice koje na bilo koji način učestvuje u postupku 

da upotrebom sile, prijetnje ili na drugi način od okrivljenog, 

svjedoka, vještaka ili drugog lica koji učestvuje u postupku iznudi 

priznanje ili neku drugu važnu činjenicu koja nije istinita, a koja je 

značajna za utvrđivanje i krivicu okrivljenog. U ovim slučajevima, 

službeno lice bi činilo krivično djelo za koje se goni po službenoj 

dužnosti. 

U članu 40. st. l. je propisano da izuzeće mogu tražiti 

stranke, branilac i oštećeni, čime je dato pravo i oštećenom u 

postupku da traži izuzeće sudije i sudije porotnika. Ovo pravo, koje 

je u javnom interesu da određenu krivičnu stvar sudi nepristrasan 

sud je prošireno i na glavni pretres, tako da i oštećeni može na 

glavnom pretresu tražiti izuzeće sudije i sudije porotnika. 

Kod instituta „branilac“, u članu 67. je određeno da jedan 

okrivljeni može imati najviše tri branioca, a posebna novina je da 

okrivljeni kome je određen pritvor mora imati branioca dok je u 

pritvoru (član 69. st. 3.). Zakonodavac je pravilno sagledao da je 

okrivljenom dovoljno da u postupku ima najviše tri branioca, jer će 

se obezbijediti djelotvorna odbrana bez obzira na kompleksnost, 

obimnost i složenost krivičnog predmeta, a takođe se htjelo 

spriječiti da u određenom predmetu, bez ikakve potrebe i štete po 

interese odbrane, okrivljeni angažuje veći broj branilaca čak i po 

dvadesetak. Zapaža se da se licu lišenom slobode ne odredi branilac 

ili pak da se odredi branilac, kada je donijeto rješenje o određivanju 

pritvora, a okrivljeni je i dalje u bjekstvu. Ovakva praksa suda je 

pogrešna jer okrivljeni (a to je i zajednički naziv i za osumnjičenog) 

mora imati branioca u trenutku kada mu je faktički određen pritvor. 

U pogledu komunikacije okrivljenog u pritvoru i branioca u 

članu 73. je određeno kada se ta komunikacija može ograničiti uz 

navođenje u stavu 2. "ili neko drugo ometanje istrage." Ova 

zakonska formulacija je dosta neodređena, pa je treba kao takvu 

izostaviti ili na drugačiji način odrediti. Inače, u stavu l. ovog člana 

je navedeno da se branilac sa okrivljenim koji je u pritvoru, može 

dopisivati i razgovarati. Kada je u pitanju razgovor, nije određeno 

102

da li taj razgovor neko drugi sluša, tako da je nužno, radi potpunog 

pružanja stručne pomoći okrivljenom od strane branioca, šire 

postaviti ovo pravo i omogućiti osumnjičenom, koji je lišen slobode 

i prije nego što je saslušan, kao i okrivljenom koji je u pritvoru, 

povjerljivi razgovor sa braniocem. 

U članu 76. je po prvi put određeno da pretresanje stana, 

ostalih prostorija, pokretnih stvari i lica naređuje sud, pisano 

obrazloženom naredbom, a da se samo izuzetno, u tačno određenim 

slučajevima pretresanje obavlja od strane ovlašćenog policijskog 

službenika (član 79.). Prilikom pretresanja dato je pravo licu na 

koje se odnosi pretresanje da može uzeti branioca i da se početak 

pretresanja može odložiti za dva sata do dolaska branioca. 

Kod saslušanja okrivljenog, u član 88., unijeta je novina da 

se od okrivljenog koji se po prvi put saslušava, pored ličnih 

podataka uzme i njegov matični broj, a što je od posebnog značaja 

za pravilnu identifikaciju okrivljenog i prikupljanje svih onih 

podataka, koji su propisani odredbom člana 263. a koje podatke 

vode nadležni državni organi. 

U članu l03. koji se odnosi na prepoznavanje lica i stvari u 

stavu 3. je navedeno da se u predkrivičnom postupku 

prepoznavanje lica obavlja u prisustvu državnog tužioca, što je od 

posebnog značaja imajući u vidu značaj radnje prepoznavanja, kao i 

iskustva suda u pojedinim predmetima, gdje ova radnja od strane 

policije nije urađena u skladu sa odredbama zakona kod činjenice 

da je u većini predmeta prepoznavanje bio jedini dokaz u postupku 

na kojem se temeljila sudska odluka. 

U članu l08. je uvedena novina koja se odnosi da se zaštita 

svjedoka može obezbijediti i izvan krivičnog postupka, što se 

uređuje i provodi prema posebnom zakonu, s tim što je u stavu 4. 

ovog člana uvedena obaveza suda da upozna svjedoka o ovim 

pravima. U daljim odredbama čl. 108. - 112. regulisan je institut 

zaštićenog svjedoka, način učestvovanja i saslušanja istog, zaštita 

podataka, dokazna vrijednost takvog iskaza i zaštita oštećenog 

prilikom davanja iskaza. 

Poboljšane su odredbe o vještačenju, posebno o vještačenju 

tjelesnih povreda (član l32.), tjelesnom pregledu osumnjičenog 

103

odnosno okrivljenog, a što je od posebnog značaja da se pravilno i 

potpuno utvrde sve one odlučne činjenice kada se na učiniocu djela 

nalaze tragovi iz kritičnog događaja ili povodom tog događaja i 

nakon samog događaja. 

U ZKP, kao jedna od mjera za obezbeđenje prisustva 

okrivljenog i za nesmetano vođenje krivičnog postupka, uvedene su 

po prvi put mjere nadzora, koje su detaljno nabrojane u članu l39. i 

koje po svojoj sadržini mogu predstavljati dobru zamjenu za 

pritvor, kao najtežu mjeru obezbjeđenja prisustva okrivljenog u 

postupku. 

U pogledu pritvora u ZKP, uvedene su značajne novine. 

One se odnose na to da pritvor, kao najteža mjera za obezbeđenje 

prisustva okrivljenog i za nesmetano vođenje krivičnog postupka, 

više nije obavezan, kao što je to bio slučaj po ranijem ZKP. To 

znači da je pritvor uvijek fakultativan, a što je u saglasnosti sa 

članom 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima. U članu l48. 

st. 1. navedeni su razlozi za određivanje pritvora, među kojima je 

po prvi put, u tački 4. propisano da se pritvor, kad postoji osnovana 

sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, može odrediti ako 

su u pitanju krivična djela za koja se po zakonu može izreći kazna 

deset godina zatvora ili teža kazna, ako je to opravdano zbog 

posebno teških okolnosti djela. 

Jedan od osnova za određivanje pritvora koji je ranije bio u 

dijelu odredbi o glavnom pretresu, propisan je u članu l48. st. l. tač. 

5. kojim je određeno da će se pritvor odrediti ako uredno pozvani 

optuženi očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres, s tim što 

pritvor po ovom osnovu može trajati do objavljivanja presude, a 

najduže mjesec dana. 

U st. 2. člana l48. je propisano da će se pritvor odrediti 

protiv opruženog kome je presudom prvostepenog suda izrečena 

kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, ako se optuženi već ne 

nalazi u pritvoru, a to je opravdano zbog načina izvršenja ili drugih 

posebno teških okolnosti krivičnog djela. 

Po prvi put je zakonom regulisano trajanje pritvora, kako 

poslije predaje optužnice sudu, tako i poslije dostavljanja 

prvostepene presude do donošenja odluke drugostepenog suda, kao 

104

i nakon ukidanja prvostepene presude od strane višeg suda. U članu 

l52. st. 3. je propisano: "Od podizanja optužnice pritvor može trajati 

najduže dvije godine. Ako optuženom za to vrijeme ne bude 

dostavljena prvostepena presuda, pritvor će biti ukinut, a optuženi 

biti pušten na slobodu.", dok je u stavu 4. navedeno: "Poslije 

dostavljanja prvostepene presude pritvor može trajati još najduže 

godinu dana. Ako za to vrijeme ne bude dostavljena drugostepena 

presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, 

pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na slobodu. Ako u roku od 

godinu dana optuženom bude dostavljena drugostepena odluka 

kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže 

još jednu godinu od dostavljanja odluke drugostepenog suda." 

U članu l58. st. 2. određeno je da je predsjednik suda ili 

sudija koga on odredi, dužan najmanje jedan put nedjeljno da obiđe 

pritvorenike i da se, ako nađe za potrebno i bez prisustva 

nadzornika i stražara, obavijesti kako se pritvorenici hrane, kako se 

snadbijevaju drugim potrebama i kako se sa njima postupa. 

Smatram da se ova odredba o nadzoru nad izvršenjem pritvora u 

praksi ne poštuje i da je bilo dovoljno da se propiše da se ovaj 

obilazak obavlja jedan put mjesečno, ali da se to faktički i čini. 

U članu 239. st. 9. po prvi put uvedena je novina koja se 

ogleda u tome da osumnjičeni ako pristane može pred policijom 

dati iskaz u prisustvu branioca. U tom slučaju policija će ga 

saslušati prema odredbama o saslušanju okrivljenog, o čemu će 

obavijestiti nadležnog državnog tužioca koji može prisustvovati 

tom saslušanju. Ovako sačinjen zapisnik o saslušanju osumnjičenog 

može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Zapaža se u 

praksi da istražni sudija, prilikom saslušanja okrivljenog ne koristi 

ono što je okrivljeni, u svojstvu osumnjičenog, izjavio u policiji, 

već ga ponovo saslušava, ne ukazujući okrivljenom na razlike u 

njegovim odbranama, a koje se tiču ključnih činjenica i okolnosti 

kritičnog događaja. S toga je nužno da se istražni sudija, prije 

saslušanja osumnjičenog, detaljno upozna sa izjavom koju je 

osumnjičeni dao u policiji, u prisustvu svog branioca, a što je od 

značaja za dalje pravedno vođenje istrage, njen obim i sadržaj. 

105

U ZKP su posebno obrađene odredbe o lišenju slobode i 

upoznavanju o pravima lica lišenog slobode (član 232.), postupanju 

istražnog sudije nakon dovođenja lica lišenog slobode (član 233.), a 

posebno odredbe o zadržavanju lica lišenog slobode kao i 

osumnjičenog. U članu 234. je propisano da zadržavanje 

osumnjičenog lica u policiji može najduže trajati 48 sati, kao i to da 

organ policije mora o zadržavanju odmah, a najkasnije u roku od 

dva sata donijeti i uručiti rješenje zadržanom licu i braniocu. 

Ukoliko policija u roku 48 sati ne podnese krivičnu prijavu i 

sprovede osumnjičeno lice istražnom sudiji, dužna je da to 

osumnjičeno lice odmah pusti na slobodu. U vezi istog krivičnog 

djela, ovo isto lice se ne može ponovo zadržavati. 

Prednjom odredbom, u znatnoj mjeri ograničeno je ranije 

postupanje policije, koja je isto lice povodom istog događaja 

privodila više puta, a kako u toj fazi predkrivičnog postupka, prema 

ranijim odredbama zakona nije mogao prisustvovati branilac, 

dešavalo se da organi policije, uz primjenu sile i prijetnje od 

osumnjičenog iznude priznanje, ili pak da to lice privode po više 

puta, uz zadržavanje do tri dana. 

U ZKP uveden je novi institut „mjera trajnog nadzora“ koji 

je detaljno regulisan odredbama čl. 237. - 243. Ove mjere se 

predviđaju izuzetno, ako se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi 

ili bi njihovo prikupljanje zahtijevalo nesrazmjerni rizik i 

ugrožavanje života ljudi, na pisani i obrazloženi predlog državnog 

tužioca predat u zatvorenoj koverti sa oznakom M.T.N. (mjere 

tajnog nadzora), istražni sudija može protiv lica za koje postoje 

osnovi sumnje da su sama ili zajedno sa drugim izvršila krivična 

djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset 

godina ili teža kazna i za krivična djela sa elementima 

organizovanog kriminala, narediti jedno od devet mjera propisanih 

u članu 237. st. l. tač. l. - 9. 

U zakon je po prvi put uveden institut „odlaganje krivičnog 

gonjenja“ koje je dato državnom tužiocu kao stranci u krivičnom 

postupku, čije je osnovno pravo i osnovna dužnost, gonjenje 

učinilaca krivičnih djela. U članu 244. st. l. je propisano da državni 

tužilac može odložiti krivično gonjenje za krivična djela za koja je 

106

propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, kada nađe 

da ne bi bilo cjelishodno da se vodi krivični postupak, obzirom na 

prirodu krivičnog djela i okolnosti pod kojima je učinjeno, raniji 

život učinioca i njegova lična svojstva ako osumnjičeni prihvati 

ispunjenje jedne ili više od obaveza koje su navedene u zakonu. 

Ovaj institut dobiće na svom punom značaju i oslobodiće 

sud od znatnog broja predmeta, u kojima su učinioci izvršili lakša 

krivična djela, kada državni tužilac obezbijedi određeni broj 

stručnog kadra koji će isključivo sprovoditi postupak poravnanja 

između oštećenog i osumnjičenog, budući da se sa postojećim 

brojem izvršilaca koji obavljaju poslove tužioca ne može očekivati 

da pored svakodnevnih poslova obavljaju i poslove oko odloženog 

gonjenja, što iziskuje određeno vrijeme. 

U članu 258. st. l. i 2. učinjene su znatne promjene koje se 

tiču predloga stranaka i oštećenog za preduzimanje pojedinih 

istražnih radnji tako da je u stavu l. propisano da: "Stranke i 

oštećeni mogu u toku istrage stavljati istražnom sudiji predloge da 

se preduzmu pojedine radnje. Ako se istražni sudija ne složi sa 

predlogom da se preduzme pojedina istražna radnja, zatražiće da o 

tome odluči vijeće.“ (član 24. st. 6.). 

U članu 300. isključenje javnosti na glavnom pretresu je 

prošireno i na zaštitu ličnog ili porodičnog života okrivljenog ili 

oštećenog. 

Članom 330. određeno je kako se postavljaju pitanja 

optuženom, s tim što je za razliku od ranijih rješenja u zakonu, data 

inicijativa stranakama da postavljaju pitanja optuženom, nakon što 

ovaj iznese odbranu. Pitanja prvi postavlja tužilac a zatim branilac, 

a nakon njih predsjednik vjeća i članovi vijeća koji mogu 

postavljati pitanja optuženom radi otklanjanja praznina, 

protivrječnosti i nejasnoća u iskazu okrivljenog. Ovim se htjelo 

olakšati predsjedniku vijeća, odnosno sudiji pojedincu, da pored 

rukovodeće uloge koju ima na glavnom pretresu, ne postavlja prvi 

pitanje, već da to rade stranke, prvenstveno tužilac, čija funkcija 

treba da dođe do izražaja na glavnom pretresu a sve u cilju 

potpunog i svestranog razrješavanja krivične stvari. 

107

Uvedeni je i institut „odbacivanje optužnice“. Po pravilu 

glavni pretres se završava presudom (član 36l. st. l.), a izuzetno i 

odbacivanjem optužnice kako je to određeno u članu 357. ZKP. 

Naime, u ovom članu je propisano: "U toku ili po završetku 

glavnog pretresa vijeće će rješenjem odbaciti optužnicu, ako utvrdi: 

l) da sud nije stvarno nadležan; 

2) da je postupak vođen bez zahtjeva ovlašćenog tužioca, 

bez odobrenja nadležnog državnog organa ili je nadležni državni 

organ odustao od datog odobrenja; 

3) da postoje druge okolnosti koje privremeno sprječavaju 

gonjenje.“ 

Navedena novina nužno je dovela do drugačijeg 

određivanja odredbe člana 362. koja se odnosi na donošenje 

presude kojom se odbija optužba. 

U pogledu objavljivanja presude u članu 365. st. l. unijeta 

je novina koja se odnosi na slučaj, da presuda ne bude objavljena u 

roku tri dana od završetka glavnog pretresa, predsjednik vijeća je 

dužan da odmah po isteku ovog roka o tome obavijesti predsjednika 

suda i saopšti mu razloge zbog čega presuda nije objavljena. 

U pogledu pismene izrade presude (član 365.) propisan je 

rok za izradu presude. Presuda se mora uraditi u pisanoj formi u 

roku od mjesec dana po objavljivanju, a u složenim stvarima 

izuzetno u roku od dva mjeseca. Ako presuda nije izrađena u tim 

rokovima, predsjednik vijeća je dužan da u pisanoj formi obavijesti 

predsjednika suda zbog čega to nije učinio. Predsjednik suda je 

dužan da preduzme mjere da se presuda što prije izradi. 

U pogledu subjekata koji su ovlašćeni da mogu izjaviti 

žalbu na presudu prvostepenog suda u članu 373. je unijeta novina 

da oštećeni može izjaviti žalbu na oslobađajuću presudu, zbog svih 

osnova zbog kojih se presuda može pobijati. Ovim se htjelo 

omogućiti da oštećeni može izjaviti žalbu i u slučaju kada tužilac 

smatra da nema potrebe za izjavljivanjem žalbe, a što se dešavalo u 

nekim složenim i teškim krivičnim predmetima. 

U članu 383. je propisano, za slučaj da se o sjednici vijeća 

obavještava optuženi koji je u pritvoru ili u ustanovi za izdržavanje 

108

kazne, predsjednik vijeća narediće da se obezbijedi njegovo 

prisustvo. 

U članu 385. unijeta je značajna novina koja se odnosi da 

će se pretres uvijek održati pred drugostepenim sudom ako drugi 

put rješava u istom predmetu po žalbi a u postupku odlučivanja 

ocijeni da postoje razlozi za ukidanja prvostepene presude. Ovo je 

značajna novina, obzirom da je u praksi suda dolazilo često do 

nepotrebnog ukidanja presuda prvostepenog suda, što je rađeno čak 

po pet i više puta, da drugostepene odluke nijesu sadržavale jasne i 

određene razloge, zbog čega se ukida presuda i što treba da u 

ponovnom postupku uradi prvostepeni sud, a što je dovodilo do 

dugog trajanja krivičnog postupka čak od deset do petnaest godina. 

Ova odredba ZKP je od velikog značaja za efikasno i brzo 

okončanje krivičnog postupka, s tim što je posebna odgovornost na 

drugostepenom sudu da svestrano sagleda i ocijeni stanje iz spisa 

predmeta i bitne žalbene navode, a da prvostepeni sud u ponovnom 

postupku postupi u svemu i dosljedno po ukidnim nalozima 

drugostepenog suda. 

U pogledu vraćanja spisa prvostepenom sudu u članu 401. 

je određeno da je drugostepeni sud dužan da svoju odluku sa 

spisima dostavi sudu prvog stepena najdocnije u roku od četiri 

mjeseca, a ako je optuženi u pritvoru najkasnije u roku od tri 

mjeseca od dana kad je primio spise od tog suda. Ovom odredbom 

se nastojalo da se odredi razuman rok u kojem će žalbeni sud 

donijeti svoju odluku, jer se u praksi dešavalo da za ona lakša 

krivična djela i u žalbenom postupku, nastupi apsolutna zastarjelost 

krivičnog gonjenja, kod činjenice da je žalbenom sudu bilo 

potrebno vrijeme od više godina radi odlučivanja po žalbi. 

Takođe, u pogledu roka dostavljanja odluke o žalbi na 

rješenje istražnog sudije i protiv drugih rješenja suda donijetih u 

prvom stepenu, određeno je da se po žalbi mora odlučiti najdocnije 

u roku od trideset dana od dana prijema spisa prvostepenog suda 

(član 408. st. 3.). 

Rok za podnošenje zahtjeva osuđenog i njegovog branioca 

da se ponovo sudi, po odredbama iz člana 42l. iznosi šest mjeseci 

109

od dana nastupanja mogućnosti da se osuđenom sudi u njegovom 

prisustvu. 

U skraćenom postupku, u članu 44l. st. l. je određeno da se 

isti sprovodi za krivična djela za koja je kao glavna kazna propisana 

novčana kazna ili zatvor do tri godine, te da ova krivična djela sudi 

sudija pojedinac. U stavu 2. ovog člana je navedeno: "Na predlog 

ovlašćenog tužioca i uz izričit pristanak okrivljenog, predsjednik 

vijeća može odobriti primjenu odredaba o skraćenom postupku, 

koje se odnose na glavni pretres, presudu i postupak po žalbi i na 

krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do pet godina.“ 

U dijelu skraćenog postupka, u članu 443. st. 2. unijeta je 

novina koja se odnosi na to, ako se istražni sudija ne složi sa 

predlogom državnog tužioca za preduzimanje istražnih radnji, 

dužan je da u roku tri dana zatraži odluku vijeća (član 24. st. 6.) . 

U članu 454. st. 2. i 3. u slučaju potpunog priznanja 

okrivljenog datog na glavnom pretresu (ova odredba se odnosi na 

skraćeni postupak), sud će uz saglasni predlog stranaka prekinuti 

dokazni postupak i preći na izricanje krivične sankcije, osim ako 

posumnja u istinitost priznanja. U ovom slučaju sud može izreći 

sljedeće krivične sankcije: sudsku opomenu, uslovnu osudu, 

novčanu kaznu i kaznu zatvora do jedne godine, a uz njih jednu ili 

više sljedećih mjera: oduzimanje predmeta, zabranu upotrebe 

motornog vozila i oduzimanje imovinske koristi. Za krivična djela 

za koja je propisana kazna zatvora od pet godina i za koja se 

izuzetno uz pristanak okrivljenog sprovodi skraćeni postupak, 

kazna zatvora ne može biti veća od tri godine. 

U čl. 457. i 458. propisan je postupak za kažnjavanje bez 

glavnog pretresa, a što je novina u zakonu. Ovaj postupak odnosi se 

na krivična djela za koja je kao glavna kazna propisana novčana 

kazna ili zatvor do jedne godine, kada sudija može, na predlog 

državnog tužioca, a uz pristanak okrivljenog i bez održavanja 

glavnog pretresa donijeti rješenje o kažnjavanju. Predlog za 

donošenje ovog rješenja stavlja u optužni predlog državni tužilac, 

kada ocijeni da održavanje glavnog pretresa nije potrebno. 

Rješenjem o kažnjavanju sudija može izreći novčanu kaznu u 

110

iznosu do l000 Eura, kao i jednu od mjera bezbjednosti propisanih u 

članu 458. st. l. ZKP. 

U pogledu trajanja pritvora prema maloljetniku, u članu 

488. je propisano da sudija za maloljetnike, i to izuzetno može 

odrediti da se maloljetnik stavi u pritvor koji u pripremnom 

postupku može trajati najduže mjesec dana a vijeće za maloljetnike 

istog suda može, iz opravdanih razloga, produžiti pritvor najduže 

još za mjesec dana. Nakon završenog pripremnog postupka pritvor 

može trajati najduže još do godinu dana. 

Na kraju, u glavi XXX sadržane su odredbe čl. 507. - 529. 

kojima se po prvi put u našem zakonodavstvu propisuje postupak za 

krivična djela izvršena na organizovani način. Navedene odredbe 

odnose se na određivanje pojma organizovanog kriminala, to jest 

što je sve potrebno za postojanje krivičnog djela organizovanog 

kriminala, hitnost u postupanju, da u postupku za ova krivična djela 

u prvom stepenu sude vijeća sastavljena od trojice sudija, a u 

drugom stepenu vijeća sastavljena od pet sudija i to po pozivu, da 

državni tužilac može sudu predložiti da se kao svjedok sasluša 

pripadnik kriminalne organizacije koji na to pristane, takozvani 

„svjedok saradnik“, za kojeg su sadržane detaljne odredbe u 

pogledu njegovih prava i obaveza, kao i druge odredbe koje se 

odnose na ovaj institut. 

111

Evropska agencija za rekonstrukciju 

Parcela 137, Gorica C 

81000 Podgorica 

Tel 081 406 600 

Fax 081 231 742 

Web-stranica: www.ear.eu.int 

CIP – Каталогизација у публикацији 

Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње 

343.1(497.16)(082) 

ZBIRKA radova iz krivično-pravne oblasti : 

jun 2006 / [priredile Ana Grgurević, Biljana 

Perunović Milić]. – Podgorica : Centar za obuku 

sudija Republike Crne Gore, 2006 (Podgorica : 

Grafo Crna Gora). – 89 str. ; 20 cm 

Tiraž 500. 

ISBN 86-85781-02-7 

a) Кривично право – Црна Гора – Зборници 

COBISS.CG–ID 10482192 

112

Zbirka radova iz krivicno-pravne oblasti, jun 2006. - Sudovi Crne Gore

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?