Preuzmite članak u PDF formatu - Institut za razvoj obrazovanja

KOLUMNA JAVNE POLITIKE VISOKOG OBRAZOVANJA
„Socijalno neosjetljive prakse - primjeri iz hrvatskog visokog
obrazovanja“
Autorica: Karin Doolan MPhil, znanstvena novakinja, Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, Institut za društvena
istraživanja u Zagrebu
Zagreb, 24. ožujak 2009.
U jednom od prošlih tekstova ove kolumne (Doolan i Matković: „Koga nema? O (ne)jednakim mogućnostima u utrci za
akademskim kvalifikacijama u Hrvatskoj”) problematizirali smo neka od mogućih objašnjenja premale zastupljenosti
pojedinaca slabijeg socio-ekonomskog statusa u hrvatskom visokom obrazovanju. U tom kontekstu spomenut je kulturni
kapital (obrazovno-motivirajuće obiteljsko okruženje) i ekonomski kapital (imovinsko stanje) pojedinaca, te uloga koju
obrazovne institucije imaju u perpetuiranju društvenih nejednakosti.
Cilj je ovog teksta primjerima eksplicitnije upozoriti na institucionalne prakse visokih učilišta koje obrazovno diskriminiraju
studente i studentice slabijeg socio-ekonomskog statusa (odnosno obrazovno privilegiraju studente i studentice višeg
socio-ekonomskog statusa). Iz literature sa područja sociologije obrazovanja izdvajam dva teorijska pojma koji obuhvaćaju
takve institucionalne mehanizme i njihove reperkusije: „institucionalni habitus“ i „simboličko nasilje“. Institucionalni
habitus (npr. Reay 2005., Thomas 2002., McDonough 1996.) zahvaća one aspekte obrazovnih institucija kojima se učvršćuju
ili smanjuju razlike meñu pojedincima različitih društvenih profila. Tako s jedne strane možemo govoriti o tzv. „inkluzivnom“
institucionalnom habitusu (kojega karakteriziraju institucionalne mjere koje doprinose osiguravanju jednakih obrazovnih
mogućnosti), a s druge o tzv. „ekskluzivističkom“ institucionalnom habitusu (koji se odnosi na socijalno neosjetljive
obrazovne institucije). „Simboličko nasilje“ (npr. Bourdieu 1992.) se u ovom kontekstu obrazovanja i reprodukcije društvenih
nejednakosti odnosi na djelovanje ekskluzivističkog institucionalnog habitusa koji nepravedno prepoznaje i nagrañuje
kulturne i ekonomske resurse socio-ekonomski više privilegiranih skupina.
Osnovu diskusije čine odabrani primjeri iz intervjua sa studentima i studenticama koji su provedeni na šest fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu u akademskoj godini 2006./2007. Intervjui su provedeni sa 28 pojedinaca različitog socio-ekonomskog
statusa za vrijeme njihove prve godine i na početku druge godine studija i . Iako na osnovi ovog uzorka ne možemo
generalizirati o diskriminacijskim praksama na visokim učilištima, ovi primjeri su vrijedni jer ilustriraju postojanje socijalno
neosjetljivih obrazovnih praksi (tj. djelovanje ekskluzivističkog institucionalnog habitusa) na odreñenim visokim učilištima u
Hrvatskoj, koje perpetuiraju društvene nejednakosti.
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je jedna od aktivnosti
projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih
politika obrazovanja u Hrvatskoj“ koji provodi Institut za razvoj obrazovanja, a projekt podupire Nacionalna
zaklada za razvoj civilnog društva.

Diskriminacija putem usmenih ispita i Indeksa
Subjektivnost ocjenjivanja na usmenim ispitima, format studentskog Indeksa te nastava koja pretpostavlja prethodno znanje
identificirani su u provedenim intervjuima kao neki od mehanizama socijalne neosjetljivosti obrazovnih institucija.
Što se tiče usmenih ispita, iz intervjua sa studentima i studenticama stječe se dojam da neki profesori primjenjuju dvostruke
kriterije kod ocjenjivanja, pri čemu arbitrarno nagrañuju odreñene resurse nekih pojedinaca koji nisu vezani uz gradivo.
Sljedeći odabrani primjeri iz intervjua ilustriraju kako individualno voñeni usmeni ispiti omogućuju takvu pristranost
profesora i zlouporabu akademskog položaja.
• „Znam baš jednog momka čijem su i mama i tata i brat… svi su mu završili [x fakultet] i on je sada na tom [x
fakultetu]. I baš mu je profesorica iz [predmeta] rekla 'o, pa i ti si mi došao, cijela obitelj' i onda je on bez problema
položio taj ispit, jer kao još jedan član iste obitelji. 'Ne mogu vas više gledati, koliko vam treba 3,4,5?' pitala ga je
par pitanja, čisto tako.“ (Ružica)
• „Otvori indeks pa prvo gleda iz koje si škole, od kuda si, pa zna čak i komentirati kao to je loša gimnazija... ima dosta
predrasuda.“ (Mladen)
• „Imam ja prijateljicu baš na godini, koja je došla iz x [strukovne] škole i baš na [predmetu] joj se dogodilo da,
mislim da je to bila predstojnica katedre, ona joj je došla na konzultacije i nešto su razgovarale i ona joj je rekla: '…
pa vi ste sretni što ste uopće prošli prijemni.' To baš nije u redu.“ (Rebeka)
• „S jednim baš nisam imala najbolje iskustvo zato što sam došla iz x [strukovne] škole, pa je imao puno primjedbi na
taj račun. Da šta ja radim na [studiju A], da nek' se prebacim negdje drugdje dok mi je vrime, da nek' odem na
[studij B].“ (Marijana)
U prvom slučaju radi se o subjektivnom ocjenjivanju zbog poznavanja članova obitelji koji su sami završili isti studij. Dakle,
zbog svog obiteljskog podrijetla ovaj student na ispitu uživa odreñene privilegije. U ostalim isječcima radi se o predrasudama
glede završene srednje škole. Analiza intervjua pokazuje da veći broj pojedinaca sa završenom srednjom strukovnom školom
u tom kontekstu čine rizičnu skupinu. A vezano uz to, rezultati provedenog upitnika (Doolan 2007.) ukazuju da u usporedbi sa
svojim gimnazijskim kolegama i kolegicama veći broj studenata/ica koji imaju završenu strukovnu školu dolaze iz obitelji u
kojima roditelji nisu završili više ili visoko obrazovanje. Ovaj zaključak može se potkrijepiti i podacima dobivenima analizom
Ankete o radnoj snazi (1996.-2006.) koji pokazuju da što je obrazovni stupanj roditelja viši, to su veće šanse da dijete upiše
gimnazijski program (Doolan i Matković 2008.).
Drugim riječima, kada profesor/ica omalovažava studenta/icu na osnovi njihove završene srednje strukovne škole veće su
šanse da to čini onima nižeg socio-ekonomskog statusa, a informacija o završenoj srednjoj školi navedena u Indeksu to
izravno omogućuje. Bitno je spomenuti da postoje i oni fakulteti koji imaju isključivo pismene ispite gdje studenti/ce nisu
spominjali nepravednost ocjenjivanja, kao i primjeri usmenih ispita za koje su studenti/ce procijenili da su pravedni. No, u
kontekstu usmenih ispita i subjektivnog ocjenjivanja, preporuke za inkluzivni institucionalni habitus uključuju jasno
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je jedna od aktivnosti
projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih
politika obrazovanja u Hrvatskoj“ koji provodi Institut za razvoj obrazovanja, a projekt podupire Nacionalna
zaklada za razvoj civilnog društva.

odreñene kriterije ocjenjivanja gradiva, pismene ispite gdje je god to moguće, te revidiranje Indeksa u svrhu izbacivanja
nepotrebnih osobnih informacija koje trenutno sadrži.
Naposljetku, pored usmenih ispita, i nastava je prostor za perpetuiranje društvenih nejednakosti jer za razliku od nekih
profesora koji ne pretpostavljaju prijašnje znanje za svoj predmet (Marko: „Nije da profesori sada podrazumijevaju znanje.
Sve se uči iz početka”.), postoje profesori koji razlike u predznanju ne uzimaju u obzir. Prema Lani: „…nije ih uopće briga što
mi to ne znamo, jel' smo mi to radili ili nismo..sve na brzinu izgovori, uopće ga nije briga..tko razumije, razumije, tko ne, ne.
To je grozno”. I ovdje se radi o primjeru institucionalnog učvršćivanja društvenih nejednakosti jer prema intervjuima i
upitniku (Doolan 2007.) rizičnu skupinu u pogledu pripremljenosti za studij češće čine studenti sa završenom strukovnom
školom, a time i češće studenti nižeg socio-ekonomskog statusa. Doprinos rješavanju tog problema iz perspektive
inkluzivnog institucionalnog habitusa uključuje osjetljivost akademskog osoblja na razlike u znanju i vještinama stečenima u
srednjoškolskom obrazovanju. Naime, zbog odreñenih životnih uvjeta nisu svi studenti i studentice imali jednake mogućnosti
završavanja kvalitetnih gimnazijskih programa, niti bi to trebalo biti nužan preduvjet uspjehu na studiju.
Troškovi studiranja
Pored subjektivnog nagrañivanja odreñenih kulturnih resursa studenata (npr. završena srednja škola), institucionalne
karakteristike implicitno prepoznaju i njihove ekonomske resurse. Naime, studiranje uključuje direktne (školarine,
materijali) i indirektne (stanovanje, hrana, putovanja) troškove koji su posebice problematični za siromašnije studente, a
unutar te grupe osobito za one koji za vrijeme studija ne mogu živjeti u obiteljskom domu. No, kako to institucionalni
mehanizmi konkretno čine?
Prije svega, kako u Hrvatskoj ne postoji razvijen sustav niti kultura uzimanja zajmova za obrazovne potrebe te je relativno mali
broj stipendija, mogućnost studiranja uvelike je odreñena ekonomskim statusom obitelji. Tu financijsku ovisnost studenata o
obitelji možemo potvrditi rezultatima provedenog upitnika (Doolan 2007.) koji su pokazali da 90,8% ispitanih studenata/ica
financiraju roditelji. Ne začuñuje stoga podatak da je u upitniku 47,9% studenata/ica ocijenilo materijalno stanje svoje
obitelji kao „dobro” (43,7%) ili „jako dobro” (4,2%), 45,7% kao „osrednje”, te svega 6,4% kao „loše” (5,6%) ili „jako loše”
(0,8%). Intervjui provedeni sa troje studenata koji su ocijenili materijalno stanje svoje obitelji kao „loše” ili „jako loše”
pokazuju da su ti studenti zbog svog financijskog stanja bili primorani zaposliti se uz studij te da je to negativno utjecalo na
njihov obrazovni uspjeh u prvoj godini studija.
Privilegij adekvatne pripreme za upis
Materijalno stanje obitelji značajno je i kod upisa na fakultet i za vrijeme trajanja studija. Što se tiče upisa, zbog prirode
upisnih postupaka na odreñenim fakultetima (veliki broj prijavljenih, a ograničen broj mjesta) studenti/ce čiji roditelji mogu
plaćati pripremne tečajeve ili privatne instrukcije obrazovno su povlašteniji od onih čiji roditelji te troškove ne mogu pokriti.
Sljedeći isječci iz intervjua sa dvije studentice to ilustriraju:
• „[Fakultet x] me privlačio jako, ali nikada nisam imala crtanje, a pošto meni moji nisu mogli platiti profesora da me
to uči, otišla sam na [fakultet x]”. (Mili)
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je jedna od aktivnosti
projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih
politika obrazovanja u Hrvatskoj“ koji provodi Institut za razvoj obrazovanja, a projekt podupire Nacionalna
zaklada za razvoj civilnog društva.

• „Mislim, problem je kada nisi iz Zagreba, onda se ni ne možeš ići spremati. Tako da većina ljudi, ja to tako zovem, da
su si kupili prijemni. Jer su starci dali po 7.000, 10.000 kuna...ok, morali su i oni učiti, sve štima, ali nekako mi se to
čini da nije fer”. (Katarina)
U oba slučaja radi se o studenticama čije im obitelji nisu mogle pokriti troškove priprema za fakultet, što je u prvom slučaju
završilo odlukom studentice da se prijavi na studij koji ju je manje zanimao. Ovu identificiranu vezu izmeñu ekonomskog
statusa obitelji i mogućnosti korištenja privatnih instrukcija potvrñuju i rezultati istraživanja o pojavi privatnih instrukcija u
Hrvatskoj (Jokić i Ristić-Dedić 2007.). Naime, njihova analiza pokazuje da su privatne instrukcije (privatni satovi i pripremni
tečajevi) korištenije u skupini učenika i studenata iz materijalno privilegiranijih obitelji. Autori zaključuju kako se može
tvrditi da „pojava privatnih instrukcija produbljuje nejednakost u obrazovnim šansama učenika različitoga materijalnog
statusa” (str.180).
Tko zapravo može platiti školarinu?
Što se tiče upisa na studij, privilegirani su oni koji, u slučaju da su ostvarili pravo upisa uz plaćanje, mogu pokriti troškove
školarina. Kako se visina školarina odreñuje isključivo prema „objektivnim” akademskim kriterijima radi se o primjeru
institucionalne neosjetljivosti na socijalne prilike studenata i studentica. Jedna studentica je školarine prokomentirala
ovako:
„…ali opet to nije realno koliko bodova ti imaš, to je sreća..a ako si sada netko ne može priuštiti…puno njih je prije
mene bilo uz plaćanje, a masa njih je odustala jer roditelji nisu mogli plaćati…trebali bi ako već idemo tako, onda svi
neka plaćaju malo nižu cijenu i omogućiti neke povlastice, kredite, ko' kako ne može…da bude jednakost..a ne
lutrija…” (Tea)
Isječak iz intervjua s Martinom dalje ilustrira vezu izmeñu obveze plaćanja i šansi studiranja: „Ali dobro, moji su mi doma rekli
ako i ne uspiješ bez plaćanja, platit ćemo ti, a uz plaćanje možeš, trebaš samo preći prag jer dosta njih odustane jer nemaju
novaca...tako da tu ostane mjesta”. Drugim riječima, dok siromašniji studenti i studentice odustaju jer nemaju novaca,
imućniji upisuju studij jer mogu pokriti troškove.
Moglo bi se zaključiti da se najbolji učenici ne moraju brinuti jer će oni ionako postići dobre rezultate na upisnom postupku,
pa ih plaćanje neće zahvatiti, no time se arbitrarnom postupku za dobivanje mjesta na fakultetu pridaje lažna objektivnost.
Ovu arbitrarnost prepoznaju studenti/ice u sljedećim primjerima:
• Tea govori o razlikama izmeñu srednjih škola: „Ne mislim da je fer. Jer se gimnazije razlikuju. Ima nekih gimnazija
koje stvarno su zahtjevne, zahtijevaju puno rada i truda i tu da imaš odličan moraš biti genijalac…to nije realno..”;
• Tanja koja je završila matematičku gimnaziju s odličnim uspjehom govori o emotivnom iskustvu prijemnog: „Mene je
i panika ulovila, ono sve ovisi o jednom testu. Ja općenito ne volim takve situacije, više volim nešto što je sigurnije.
Ovo je bio stres”;
• a Damir komentira ispit opće kulture: „Problem je što se za to ne može pripremiti. Za [predmet] se može pripremiti,
za opću kulturu vi se ne možete pripremiti. Možete uzeti što, enciklopediju i listati od A-Ž”.
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je jedna od aktivnosti
projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih
politika obrazovanja u Hrvatskoj“ koji provodi Institut za razvoj obrazovanja, a projekt podupire Nacionalna
zaklada za razvoj civilnog društva.

Dakle, studenti/ce prepoznaju manjkavosti prijemnog postupka (kriteriji za odličan uspjeh razlikuju se izmeñu škola,
prijemni ispit je ispit visokog rizika koji ima svoje emotivne reperkusije, za ispit opće kulture ne postoji propisana literatura),
i ove manjkavosti postaju osobito akutne ako se na njima temelji odreñenje iznosa školarina.
Naposljetku, školarine nisu jedini institucionalni trošak. Loše opremljena knjižnica ili nepostojanje relevantnih studijskih
materijala na Internetu iziskuje financijska sredstva koja su neravnomjerno rasporeñena meñu studentima. Ovaj problem
izdataka posebno je izražen na fakultetima na kojima odreñeni profesori od studenata/ica očekuju kupovanje zadane
literature, te na fakultetima na kojima studenti/ce koriste skupe materijale. Kako kaže jedna studentica nižeg socioekonomskog
statusa: „…nañi gdje je najjeftinije…uglavnom kopiram jer izdaci bi bili pre, pre veliki za mene.” U kontekstu
ekonomskog statusa studenata i studentica i njihovih obrazovnih izbora i iskustava, inkluzivni institucionalni habitus
uključivao bi socijalni kriterij pri odreñivanju visine školarine, te pristup relevantnoj literaturi za sve studente/ice, a posebice
one koji si tu literaturu ne mogu priuštiti.
Zaključak
Dovoljno je sve tretirati jednako da bi se perpetuirale društvene nejednakosti. Jasno je, na primjer, da isti iznos školarina
nema i istu težinu za studente/ice različitog socio-ekonomskog statusa. Ali još je veći problem kada visoka učilišta svojim
„objektivnim“ institucionalnim mehanizmima eksplicitno diskriminiraju osobe slabijeg socio-ekonomskog statusa (ili ih u
najboljem slučaju „de-privilegiraju“). Identificirani primjeri takvog „simboličkog nasilja” na nekim hrvatskim visokim
učilištima uključuju subjektivnost ocjenjivanja, pretpostavljeno predznanje, školarine i troškove materijala.
Srećom, mogućnost povećanja socijalne osjetljivosti odreñenih institucionalnih mehanizama potvrñuju primjeri dobre prakse
na hrvatskim fakultetima na kojima su isključivo pismeni ispiti, gdje indeks ne sadrži informacije poput završene srednje
škole (npr. e-indeks), kod profesora/ica koji/e ne pretpostavljaju predznanje. Takve socijalno inkluzivne institucionalne
prakse, kao i kontinuirana introspekcija visokoškolskih institucija o svojoj socijalnoj osjetljivosti trebale bi biti integralni dio
hrvatskog visokog školstva. Naime, i ono je odgovorno za smanjivanje društvenih nepravdi.
Literatura
Bourdieu, P. & Wacquant, L. (1992.). Invitation to Reflexive Sociology. Chicago: The University of Chicago Press.
Doolan, K. & Matković, T. (2008.). „Koga nema?O (ne)jednakim mogućnostima u utrci za akademskim kvalifikacijama u
Hrvatskoj”, H-Alter (29.09.2008.)
Doolan, K. (2007.). Istraživanje provedeno za potrebe doktorskog rada o obrazovnim iskustvima studenata i studentica
različitih društvenih profila.
Jokić, B. & Ristić-Dedić, Z. (2007.). U sjeni: privatne instrukcije u obrazovanju Hrvatske, Zagreb: Institut za društvena
istraživanja u Zagrebu.
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je jedna od aktivnosti
projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih
politika obrazovanja u Hrvatskoj“ koji provodi Institut za razvoj obrazovanja, a projekt podupire Nacionalna
zaklada za razvoj civilnog društva.

McDonough, P. (1996.). Choosing Colleges: How Social Class and Schools Structure Opportunity. New York: State University
of New York Press.
Reay, D., David, M.E., Ball, S. (2005.). Degrees of Choice: social class, race and gender in higher education. Stoke-on-
Trent: Trentham Books.
Thomas, L. (2002.) „Student retention in higher education: the role of institutional habitus“, Journal of Education Policy,
17(4), 423-442.
i Intervjui su dio obuhvatnijeg istraživanja (Doolan 2007) koje je, izmeñu ostalog, uključivalo i upitnik primijenjen na 642 studenta i studentica. Iz
etičkih razloga fakulteti će u tekstu ostati neimenovani, a umjesto stvarnih imena pojedinaca korišteni su pseudonimi.
Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je jedna od aktivnosti
projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih
politika obrazovanja u Hrvatskoj“ koji provodi Institut za razvoj obrazovanja, a projekt podupire Nacionalna
zaklada za razvoj civilnog društva.