Priče iz davnine - Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić Mažuranić: Priče iz davnine
Tako oni šeću kroz planinu kao da je crkva. Od svijeće se tanak dim proteže, od kandila
se sveti miris stere.
Ali jao i naopako po Zatočnice u Kitež-planini. Kud god se tako širio dim i miris po planini,
tamo su pogibale i umirale Zatočnice. Pogibale su, kako je koja najbolje i najljepše
znala.
Jedna se pretvorila u sivi kamen, pak se bacila sa stijene u ponor, gdje se kamen rastepao
u stotinu komada.
Druga se stvorila u crveni plamen, pa se odmah ugasila u zraku.
Treća se rastepla u sitnu šaroliku prašinu, pa se rasula po papradi i kamenu. — I tako je
svaka izabrala, kako je mislila, da je najljepše umrijeti.
A to je zaista bilo sve svejedno: il ovako il onako, svakako su morale nestati sa ovoga
svijeta, a to je ono, što im ni najljepša smrt nije mogla nadoknaditi!
Pomriješe i pogiboše dakle svih sedam Zatočnica, i tako sada ni u Kitež-planini, ni nigdje
drugdje na svijetu nema ni vila ni zmajeva ni drugih hudoba.
Relja pak i dječica stigoše sretno u dolinu, i Rutvica ih odvede do njihove kolibice. Sad
istom pade na um Relji, po što je išao u Kitež-planinu.
XVII.
Uniđoše oni dakle u kolibicu i malo sjedoše. Rutvica znajući za majčino ubogarsko
spremište, nađe u kolibici malo suhoga sira, pa založiše.
No Relja sada nije pravo znao, što će ni kako će sa ovo dvoje siročadi. Otkad sađoše u
dolinu, Relja neprestano opet mišljaše i na tvrdi grad i na svoje obećanje, koje bijaše zadao
majci, da će joj donijeti križić i pojas.
Zato reče Relja Rutvici:
— "Slušaj, djevojčice, ti i tvoj brat morate mi sada dati zlatan pojas i križić, jer je to moje."
— "Pa i mi smo tvoji, gospodaru" — reče Rutvica i pogleda začuđenim okom Relju, gdje
on toga ne zna.
Nasmijao se Relja, al onda reče:
— "Ali ja moram križić i pojas da odnesem svojoj majci."
Kad je Rutvica ovo čula, kliknu ona radosno:
— "Ako majku imaš, gospodaru, idi tamo, dovedi nam majku, jer mi majke više nemamo."
I sam bi kamen proplakao, gdje mala Rutvica spominje svoju majku u ovoj maloj i pustoj
kolibici. I sam bi kamen proplakao, gdje ovako krasna dječica sama na svijetu ostadoše, i
pomoć mole u kneževića Relje, da im dovede majku, kad majke nemaju.
Ražalio se opet Relja, gotovo junaka suze podbile. Zato on reče djeci zbogom i ode, da im
dovede majku.
60