Dopisna teologija

Dopisna teologijaKRŠĆANIN U VREMENU I PROSTORUII. CIKLUS – 1.GODINABOG SE OBJAVIO5.PISMOUvodPitanje o smislu ljudske egzistencije, kako je obrađeno u 3. pismu, nalazi po kršćanskomuvjerenju svoj odgovor u tome da je Bog početak i cilj, osmišljenje i ispunjenje ljudskog života. Ali − tkoje Bog? Na to pitanje ne može čovjek sam od sebe odgovoriti; kako bi mogao on, koji je konačan iograničen, shvatiti Neizmjernoga i Beskonačnoga? Stoga može samo Bog odgovoriti na to pitanje oBogu. Kada Bog iz sebe izađe, kada se otvori, priopći, objavi, onda mu možemo pristupiti.Da se Bog odn. božansko objavilo, kazuju nam sve religije čovječanstva. Svi polaze od toga dazbiljnost koju spoznajemo ima jednu „dubinsku dimenziju", da ispod površine našeg svagdašnjegophođenja sa svijetom djeluje „otajstvo" koje se već na neki način objavljuje čovjeku.Biblijsko kršćansko vjerovanje govori i naglašava da se Bog svijetu objavio i da se objavljuje. Međutimza Sveto Pismo nije Bog jednostavno neka dubinska dimenzija svijeta koja se − kako to mnoge religijeshvaćaju − uvijek nanovo pokazuje u prirodi ili u ljudskom životu. Bog se objavljuje na neponovljiv,nenadmašiv način kao Onaj koji je slobodan, kao osoba koja djeluje u slobodi. To znači: kada se Bogobjavljuje, ne objavljuje se ono što je već oduvijek bilo, jest i bit će (sve ako je to čovjeku do tada biloskriveno), nego po biblijsko-kršćanskom shvaćanju nastupa Bog djelujući i stvarajući Novo, novačinjenična stanja između njega i čovjeka, stanja kakva do tada nisu postojala. Drugim i kraćimriječima: za biblijsko-kršćansku vjeru objavljuje se osobni Bog u riječi i djelu u povijesti: po kršćanskojvjeri to se događa u povijesti Izraela sve do povijesti Kristove.Ovo pismo želi protumačiti kako se Bog objavio ne samo riječima nego i po svom spasonosnomdjelovanju u povijesti (Pogl. 1). Ono želi pokazati, kako se Bog sam tako objavio a da se nije izručiočovjeku na volju (Pogl. 2). Pismo želi pojasniti da se Bog objavio po ljudima – spisi Starog i NovogZavjeta nastali su iz povijesti Izraela i Pracrkve (Pogl. 3). Konačno se želi istražiti pitanje, kako jemogla Objava Božja unatoč grijehu i promašaju Crkve po toj Crkvi živa do nas stići (Pogl. 4).

II CIKLUS5.PISMOSADRŽAJ1. Bog se objavio riječima i djelima1.1 Božja objava u djelima1.11 Sržna vjeroispovijed Izraelova– narod zahvaljuje Bogu– narod spoznaje da ga Bog vodi– Bog se objavljuje u vodstvu svog naroda1.12 Božje spasenjsko djelovanje za vrijeme patrijarha1.13 Sadašnjost naroda pod Božjim spasenjskim djelovanjem1.14 Bog donosi spasenje u budućnosti1.15 Vrhunac spasenjskog djelovanja Božjega u Isusu Kristu1.2 Božja objava u riječi1.21 Bog govori po ljudima1.22 Bog se očituje u svojoj riječi:– kao djelatnik– a da se ne lišava svoje slobode– u objavi svoje volje– dajući obećanja1.3 Božja objava kao objava u riječi i činu1.31 Božja riječ – tumač Božjih djela1.32 Božja riječ kao Božji čin1.33 Isus kao posljednja riječ Božja– on govori od Boga– u njemu je sam Bog nazočan– on je utjelovljenje Božje volje1.34 Isus – Božja riječ i čin– u njemu počinje Kraljevstvo Božje– u njemu se pokazuje što je objava1.4 Objava Boga u stvaranju1.41 Stvorenje upućuje na Stvoritelja1.42 Stvorena stvarnost djelo je Stvoritelja1.43 Vjera u Stvoritelja – uporište u nevolji1.44 Vjera u Stvoritelja– bliska razumu– nije dostupna svima na isti način1.5 Zadaci2. Bog je sam sebe objavio u riječi i djelu2.1 Mnogostruka samoobjava Boga u Pismu2.11 Jahve – Bog koji je voljan spasiti2.12 Jahve – zahtjevan Bog– traži priznanje– obvezuje svojom voljom2.13 Jahve kao Bog koji se otvara2.14 Jahve kao skriveni Bog2.2 Nenadmašiva samoobjava Boga u Isusu Kristu2.21 Krist kao potpuna objava Božja2.22 Božja objava u Kristu na putu do punine2.23 Kršćanstvo kao religija punine Božje objave2

II CIKLUS5.PISMO2.3 Objava Božja kao objava o čovjeku i svijetu2.31 Svijet pod stvaralačkom i spasilačkom voljom Božjom:– čovjek po postanku i cilju od Boga određen– čovjek pozvan na vjernost Savezu i bratstvu– bratstvo među ljudima konkretizirano u zakonima– pojedinac shvaćen kao član naroda2.32 Bog prihvaća i kritizira ljudska očekivanja:– Bog kao onaj – sasvim drugačiji– Bog uzvišen iznad svih ljudskih predodžaba– Bog, Gospodar budućnosti2.4 Novovjeka kritika biblijskog shvaćanja objave2.41 Prigovori:– objava kao stavljanje razuma pod starateljstvo– objava kao proizvod mašte2.42 Odgovori:– objava je dar Neshvatljivoga– objava se čovjeku nameće2.5 Zadaci3. Bog se objavio po ljudima3.1 Čovjek kao primalac Božje objave3.11 Objava želi biti primljena3.12 Objava želi da je čitamo iz života3.13 Bog određuje događaj objave3.2 Božja objava kao svjedočanstvo čovjeka3.21 l čovjek daje pečat Božjoj objavi3.22 Objava se prihvaća u svjedočenju svjedoka3.23 Isus Krist je pravi svjedok Božji3.3 Božja objava kao Božja riječ u ljudskoj riječi3.31 Duh kao posrednik objave3.32 Spasovna istina Pisma zajamčena Duhom Svetim3.33 Postanak je Biblije razvojni proces vođen Duhom Svetim– u Starom Zavjetu– u Novom Zavjetu3.34 Posadašnjenje objave pod djelovanjem Duha3.4 Zadaci4. Bog je svoju objavu povjerio crkvi4.1 Božji narod kao primalac objave4.11 Starozavjetni Božji narod4.12 Novozavjetni Božji narod4.2 Nastanak kanona u Božjem narodu4.21 Nastajanje kanona:– u Novom Zavjetu– u Starom Zavjetu4.22 Mjerilo kanona3

II CIKLUS5.PISMO4.3 Božji narod kao posrednik objave4.31 Predaja objave u životu Crkve4.32 Predaja valjana unatoč pogrešivosti i grijehu– na osnovi Utjelovljenja– na osnovi obećanja Duha Svetoga– kao zadatak ljudi4.4 Zadaci4

II CIKLUS5.PISMO1. BOG SE OBJAVIO RIJEČIMA l DJELIMA1.1 Božja objava u djelima1.11 Sržna vjeroispovijed Izraelova:Kad biste nekog Izraelca usred tijeka povijesti njegova naroda, tj. negdje oko 600 pr. Kr, upitali:,,Što ti znaš o Bogu?" odgovorio bi vjerojatno najprije: „Jahve je naš Bog, a mi smo njegov narod." Kadbi se dalje htjelo saznati otkuda to znade i kako je došao do tog uvjerenja, zacijelo bi odgovorio: ,,Mojje otac bio aramejski lutalac koji je sa malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postaovelikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli namteško ropstvo. Vapili smo Jahvi, Bogu otaca svojih. Jahve je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevoljui našu muku. Iz Egipta nas izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom,znakovima i čudesima, l dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med imlijeko" (Pnz 26,5–9).1. − narod zahvaljuje BoguTe rečenice nisu bilo kakvi proizvoljni izričaji koji bi mogli i drugačije glasiti. U njima Izrael tumačipočetke svoje povijesti. Oni iskazuju ono bitno, ono osnovno; jer Izraelac koji ih izgovarazahvaljuje u njima za temelj svoga života i svoje egzistencije: za zemlju koja ga uzdržava i hrani.Bog ga je doveo u ovu zemlju. U tome se Bog prije svega pokazao kao onaj koji vodi i ravnapoviješću Izraela.2. − narod spoznaje da ga Bog vodiJahve se dakle tako objavio, da je svoj narod oslobodio od egipatskoga ropstva i dao munjegovu zemlju. To jest i ostaje uvjerenje svega Izraela u svim vremenima njegove povijesti.„Jahve, koji nas je izveo iz Egipta" postaje vjerska izreka koja uvijek nanovo izražava što senajprije u njemu spoznalo i što treba prije svega o njemu reći.To vjersko kazivanje razvijeno je u izvještaju o izlasku iz Egipta kako ga donosi knjiga Izlaska, opjevano jeu hvalospjevu (Ps 136), u poučnom je spjevu (Ps 78) sačuvano kao opomena, o njemu se razmišlja umolitvi (Neh 9). Taj osnovni vjerski izričaj preuzeli su i proroci. Hošea podsjeća njime na očinsku ljubavBožju prema Izraelu: ,,Dok Izrael bijaše dijete, ja ga Ijubljah, iz Egipta dozvah sina svoga ... A ja samEfrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove ... Užima za ljude privlačio sam ih. konopcima ljubavi; bijahmu kao roditelj, koji dojenče diže svome obrazu, nad njega se saginjah i davah mu jesti" (Hoš 11,1–4).Amos upućuje na obavezu kojom je narod Božji time vezan: ,,Počujte, sinovi Izraelovi, ovu riječ koju Jahvezbori protiv vas, protiv svakoga roda što ga izvedoh iz zemlje egipatske: među svim plemenima zemaljskimsamo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše" (Am 3,1 ssl). l Jeremija uzima to Božjespasonosno djelo za temu propovijedi u kojoj opominje narod da traži Boga i pita za njega.3. − Bog se objavljuje u vodstvu svoga narodaBog se prema tome objavio kao onaj koji djeluje u povijesti, a ne kao neki daleki najviši princip.Ljudi kojima se objavio upoznali su ga tako. Oni su se te spoznaje čvrsto držali. Time je Božjaobjava izabrala polazište i smjer koji će sve do Novog Zavjeta biti važan i uvelike mjerodavan zasamoobjavu Božju i za način kako će ona biti shvaćena i riječima iskazana.1.12 Božje spasenjsko djelovanje za vrijeme patrijarhaTo se očituje već u osvrtu unatrag kojim Izrael shvaća i ocijenjuje vrijeme patrijarha. On ustarim usmenim predajama koje su do njega došle iz ranijih vremena traži Božje djelovanje i predočujesi to djelovanje u pripovijetkama i pričama.Tako oce Abrahama, Izaka i Jakoba Izrael gleda ne kao bezciljne lutalice, polu-nomade koji su sepokušavali naseliti čas ovdje, čas ondje na obrađenom zemljištu. (Tako bi se moglo shvatiti u čistohistorijskom promatranju). Bog je tu djelovao. ,,Jahve, Bog naših otaca", na kojega se odnosi gorenavedena vjeroispovijed (Pnz 26,5–9), zauzeo se za njih. On je izveo Abrahama iz njegove domovineu Obećanu zemlju i vodio ga je tako da se nakon raznih zapletaja ondje smirio (usp. Post 11,10 –25,11). Jahve je zahvatio u Izakov život i pomogao mu unatoč suprotstavljanju i zloj kobi (usp. Post21,1–8; 24,1–67; 25,19–28,5; 35,27-29). Jakob je očito na najupadljiviji način doživio Božje vodstvo jer5

II CIKLUS5.PISMOje zbog vlastite krivnje morao napustiti zemlju, boriti se za postanak i opstanak svoje porodice i podteškim okolnostima vratiti se kući (usp. Post 25,19-34; 27,1-35,29; 37,1-36; 42,1-50,13).Po svom povratku u Obećanu zemlju sabrao je svoju spoznaju Boga u molitvi: ,,O Bože oca moga Abrahama!Bože oca moga Izaka! O Jahve koji si mi naredio: 'Vrati se u svoj rodni kraj i ja ću ti biti dobrostiv!' Nisam vrijedansve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Ta samo sam sam sa svojim štapom nekoć prešao ovajJordan, a sad sam narastao u dva tabora" (Post 32,10 ssl).Bog se dakle po Izraelovu svjedočanstvu djelotvorno objavio i patrijarsima. Spoznalo se: bio je to onajisti, i nitko drugi nego onaj koji se Mojsiju objavio u gorućem grmu kao „Jahve". Zbog toga se Bog ukazivanjima otaca u Postanku nazivao isto tako „Jahve" iako je on svoje ime obznanio tek Mojsiju.Jahve, Bog izlaska, eksodusa, izvođenja iz Egipta, djeluje već za vrijeme patrijarha.1.13 Sadašnjost naroda pod Božjim spasenjskim djelovanjemJahve djeluje u svoj povijesti svoga naroda, a ne samo u prošlosti. Iz događaja Izlaska, koji jenjezin glavni sadržaj, gleda citirana vjeroispovijed Pnz 26 na vrijeme kada su tekstovi zapisani i kadaje narod Izraelski već davno posjedovao zemlju: „l dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju."Zemlja Kanaanska nije više bila neki daleki cilj za narod koji je već umakao egipatskom ropstvu iopasnostima močvarnog šaša Crvenoga mora. U činjenici da je i kako je onamo stigao spoznaje Izraeldjelo Božje. Jahve ga je vodio kroz pustinju i objavio mu da je po svom osloboditeljskom djelu ušao sasvojim narodom u trajnu vezu na koju je sam sebe obvezao; ona se u Starom Zavjetu zove „Savez".On, Bog Izraelov, dao je da Jošua uspije osvojiti Obećanu zemlju i da to dovrši David. U Davidovuusponu do kraljevstva dao je da se upozna njegovo djelo; jer ,.Jahve je s njim" (1 Sam 16,18). Nasličan način bio je on prije toga sa ,,sucima Izraelovim" (izbavitelji i vođe naroda prije vremenakraljeva), koje je on pozvao da oslobode njegov narod i da ga vode. Kraljevstvo i Hram jesu njegovdar. Opstojnost i trajanje Izraela i Judeje (dva kraljevstva na koje se raspalo kraljevstvo Davidovo iSalomonovo) njegovo su djelo unatoč mnogostrukim protivštinama. Daljnji opstanak naroda unatočkatastrofi 722. god. (propast Sjevernog kraljevstva, Izraela) ne može se bez njega zamisliti. Tako togleda i svjedoči Jahvin narod u svojim spisima. Čak i u kaznama koje su se sručile na Izrael dao seJahve spoznati. One nisu bile neka neizbježna nesreća nego su se tumačile kao Jahvino djelo.Tako proroci vide djelo Božje ne samo u napadu Asiraca na Izrael, kako kaže Izaija. Ustanovljuje se isto tako: onje dao Babiloncu Nebukadnezaru – kako navješćuje Jeremija – vlast nad svijetom. On razara Jeruzalem i Južnokraljevstvo, Judeju (587). On potiče perzijskog kralja da dadne slobodu Jahvinu narodu koji se nalazio ubabilonskom sužanjstvu; tako prosuđuje prorok u progonstvu onima koji su odvedeni u Babilon.Jahve sudjeluje u svim događajima; ništa se ne događa bez njega. U povijesti objavljuje se Bog. „Upravo tosamopotvrđivanje Boga jest događaj Objave koji je predmet biblijske poruke." Stoga Izrael „pod dojmom ovebožanske spoznaje ne može o svjetskom događanju govoriti drugačije nego što govori: on ga prikazuje kao tijekpovijesti u kojem se sve po Božjem planskom upravljanju slijeva u jedno svrsishodno postojanje." 11.14 Bog donosi spasenje u budućnostiBožji narod ne smije također misliti da Jahvino plansko djelovanje seže samo do današnjice.On je u svom povijesnom djelovanju jasno naglasio da će djelovati i u budućnosti. Tako se onobjavljuje kao Bog budućnosti, kao Bog koji ima svoj plan i koji ga provodi. Dosadašnja povijestJahvina naroda pokazuje neprekinutost Božjeg djelovanja. To znači da ljudi i svijet i u buduće nemogu izbjeći njegovim zahvatima; događa se to na osudu i na spas odnosnih ljudi i svijeta. Tako onsvojim činima unutar povijesti najavljuje osnovne crte svojih budućih djela.Apokaliptičko zavirivanje u budućnost (apokaliptika je duhovno strujanje stoljeća oko Kristova rođenja koje sebavilo svršetkom svijeta) dočarava uzbudljivim slikama sud i spas na svršetku svijeta.1 EICHRODT, Walter, Offenbarung und Geschichte im Alten Testament, u: Theologische Zeitschrift 4 (1948)321 -331, ovdje str 321 sl.6

II CIKLUS5.PISMO1.15 Vrhunac spasenjskog djelovanja Božjega u Isusu KristuPremda je Izrael usred svoje povijesti smio očekivati Božje spasonosno djelovanje ubudućnosti, sva su ta očekivanja nadmašena jedinstvenim i nenadmašivim vrhuncem Božjegdjelovanja: njegovim velikim djelom u i na Isusu iz Nazareta. Sve ono što se sveukupnim djelovanjemu izraelskom narodu imalo postići ostvarilo se nenadmašivo u Isusu Kristu na neponovljiv način itrajno. U njemu postaje očevidno da Bog želi i stvara zajedništvo s čovjekom. Osobito se jasno Božjedjelovanje očituje u njegovoj smrti i uskrsnuću. Tu se otkriva Bog kao onaj koji osuđuje grijeh isvladava zlo, koji se smiluje ljudima i vodi ih u zajedništvo života. Tako Isus postaje središnje „mjesto"Božje objave. Ne samo njegovom smrću i njegovim uskrsnućem nego svim njegovim ophođenjemprema čovjeku te njegovim moćnim, čudesnim djelima pokazalo se da „Bog pohodi narod svoj" (Lk7,16). On sam može u Evanđelju po Ivanu reći: ,,Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah" (Iv 10,32).Zapravo ne čini on ništa sam od sebe, barem ne vlastitom voljom i nastojanjem: „Otac koji prebiva umeni čini djela svoja" (Iv 14,10). Stoga može on reći: ,,Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla idovršiti djelo njegovo" (Iv 14,10). Mislio je time na sveukupno djelovanje koje mu je bilo naloženouključivši i smrt na križu i uskrsnuće. Po kršćanskom shvaćanju ne postoji ništa više iznad Isusa što biBog još mogao učiniti da se otkrije; u Isusu iz Nazareta dovršeno je njegovo djelo objave.1.2 Božja objava u riječiKakav je čovjek i što hoće može se prosuditi po njegovu djelovanju. Ali djela nisu uvijekjednoznačna, ona ne govore jasno o onome koji iza njih stoji. Više možemo o njemu saznati i bolje gaupoznati ako se on izjašnjava riječima. On nam može otkriti svoje misli, očitovati svoje planove,pokazati nam svoje namjere, dozvoliti nam uvid u ono što ga pokreće. Ako nam netko ne govori,ostaje nam uvelike nepoznat, iako vidimo što čini, njegov nam karakter ostaje stran, njegovounutrašnje biće skriveno. Smijemo li nešto slično reći i o Bogu, možemo li očekivati da nam se otkrije iriječima?1.21 Bog govori po ljudimaIzrael je doživio, kako svjedoči u svojim spisima, da mu je Bog govorio.Pri tome ne misli on u prvom redu na sudbinska proročanstva, na slike u snu ili na stanovite znakove uprigodi prikazivanja žrtava koje je isto tako poznavao i shvaćao izrazom Božje, volje, djelomično kao i njegovisusjedi na starom istoku.Jahve je po Izraelovu svjedočanstvu Izraelu govorio ljudskim govorom i razumljivom riječi. Pri tome sene misli bezuvjetno na neposredni govor ljudskim glasom i rečenicama.Više se time hoće reći da seBog iskustveno objavio jednom čovjeku ili jednom skupu ljudi tako da su ti ljudi mogli drugima uputitiBožju riječ. U Svetom Pismu pojavljuju se uvijek iznova muževi koji kažu da im je Bog govorio i kojinjegovu riječ prenose kralju ili narodu.Počeci toga mogli bi se staviti u nemirna filistejska vremena kojih nevolja završava s Davidom (oko 1000. do 960.pr. Kr.). Povremeno su tim proročkim pokretom bile zahvaćene cijele grupe ljudi koji su bili pod djelovanjemBožjega duha i koje je predvodio neki snažni proročki lik (npr. Elizej). Takvih je pojedinačnih likova bilo nakraljevskom dvoru (kao npr. Natan i Gad kod Davida) i na svetim mjestima (kao Ahija u Šilu), a bilo je i takvih kojisu bili neovisni od bilo kakve institucije (kao Mina ben Jimla ili veliki Ilija).Sličnih je pojava bilo i u svijetu oko Izraela premda su bile znatno manje razvijene što se tičenavješćivanja Božje riječi. Ali u cijelom su starom svijetu bili jedinstveni oni proroci kojih niz počinje sAmosom (sredina 8. st. pr. Kr.). Njihova se poruka pamtila i zabilježena je u knjigama koje nosenjihova imena. Oni navješćuju Jahvinu riječ.Oni počinju svoj govor često formulom: „Dođe mi riječ Jahvina" (npr. Jr 1,4). Ono što moraju proučiti tumačeizrekom: „Riječ je Jahvina". Zatim slijedi poruka Božja koju moraju navijestiti. Gospodin sam govori njihovimustima. On ih šalje riječima: „Idi i reci" (2 Sam 7,5), pri čemu je naveden naslovnik (većinom kralj ili narod). Proroktada nastupa, kao već i Amos, i govori: ,,Počujte, sinovi Izraelovi, ovu riječ koju Jahve zbori protiv vas" (Am 3,1).7

II CIKLUS5.PISMO1.22 Bog se očituje u svojoj riječi:Ta Božja riječ nije u prvom redu otkrivanje nekih tajni koje bi trebalo priopćiti. (Tek će uapokaliptici objaviteljska riječ sve više poprimati tu značajku, usp. 1.14). Nije to u prvom redu nitinavještaj sročenih nauka koje bi trebalo uklopiti u sustav pouka i koje bi trebalo pamtiti.1. − kao djelatnikProročka Božja riječ jest objava Božje volje i Božjeg nauma koji po riječi postaje djelotvoran ikoji pogađa one ljude kojima se Božja riječ obraća i objavljuje Boga kao djelatnika. Nije to daklesamo priopćenje duhovnog sadržaja nego djelotvorna snaga koja oblikuje povijest 2 „Kao štodaždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjemesijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego činiono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah" (Iz 55,10sl). Tako Božja riječ objavljujeBožje djelovanje i donekle njega samoga. Po njoj možemo djelomično spoznati kakav je on inaslućivati tko je on.2. − a da se ne lišava svoje slobodeUnatoč tome on se svojom riječi ne lišava svoje slobode i suverenosti, lako navješćuje što ćeučiniti, zadržava slobodu. Ako se i upušta u to da govori ljudima ili s ljudima, on ipak ostajeapsolutno uzvišeni Gospodar.To je već Mojsiju dao jasno do znanja. U času kad je Jahve odlučio da od Mojsijeva mnoštva – tako senazivaju ljudi koji su s Mojsijem izašli iz Egipta – stvori jedan narod, reče on - upitan za ime: ,,Ja sam kojijesam" (Izl 3,14); to znači jezikom Starog zavjeta: Ja sam ovdje i bit ću ovdje; na to se možeš osloniti. Ali jasam ovdje samo utoliko i tako ukoliko želim (s vama) biti. Očitujem se (kao moćan i djelotvoran) i očitovatću se (tako) samo utoliko ukoliko se (kao moćan i djelotvoran) želim ukazati. To izražava uza sav pristanakjoš posljednji pridržaj.Jahve se ne izručuje, ne izručuje se čovjekovoj volji niti spoznaji. Objava se događa samoutoliko ukoliko on smatra ispravnim objaviti se. S druge strane može njegov narod sa sigurnošćuračunati s time i može se pouzdati u to da će se on objaviti. On je to odmah pri Izlasku i učinio.U istom smjeru upućuje i navještaj njegova imena: Bog odgovara Mojsiju koji ga pita kako se zove: „Ovakokaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama" (Izl 3,14). On se sam naziva ,,Ja jesam", tomu odgovara i imekojim ga narod može zazivati: ,,On−je−tu" = Jahve (usp. Izl 3,15). U tom imenu nalazi se i naklonost ipridržaj iako je, čini se, ovdje naklonost njegove nazočnosti, njegova samootvaranja jače naglašena.K tome treba dodati još i ovo: on je tu i objavljuje se kao Spasitelj i Sudac. Izrael je to doživio.Stoga se treba imena Jahvina jednako bojati koliko i ljubiti ga.3. − u objavi svoje voljeJahve nije Mojsiju objavio samo svoje ime i, po shvaćanju Izraelaca, time velikim djelom otkriosvoje biće, nego mu je objavio i svoju volju. Govorio mu je na Sinaju kako se stalno ponavlja uknjigama od Izlaska do Brojeva. Riječi Božje koje je po ovim spisima Mojsije čuo i koje je zatimnavijestio narodu sadržavale su različite propise i odredbe; u Izraelu se to sve zajedno nazivalo,,Zakon". Bila je to riječ Božja upućena čovjeku, riječ u kojoj je zacrtan smjer njegova životakratko i dojmljivo izražen u ,,Deset riječi" – Dekalogu (Izl 20; Pnz 5). U obrazloženjima pojedinihzapovijedi i odredaba Zakon često upućuje na Jahvu tako da se on i ovdje ističe u svojimdjelima i namjerama.Tako se npr. veli u Lev 19,33-36: ,,Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranackoji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubite ga kao samoga sebe. Ta i vi ste bili stranci uegipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš. Ne počinjajte nepravde u osudama u mjerama za duljinu, težinui obujam. Neka su vam mjerila točna; utezi jednaki; efa prava; prav hin. Ja sam Jahve, Bog vaš, koji samvas izveo iz zemlje egipatske" (Lev 19,33-36).2 Usp. SCHREINER, Josef. Gottes wirkendes Wort nach dem Alten und Neuen Testament, u: KOCH, Günter idr.,Gegenwartig in Wort und Sakrament, Niz Theologie im Fernkurs 5. izd. Domschule Würzburg. Freiburg 1976,str. 11-47.8

II CIKLUS5.PISMO4. – dajući obećanjaSlično kao Mojsiju govorio je Bog po prikazima SZ-a već i patrijarsima. Pri tom je obećanjestajalo na prvome mjestu. ,,Jahve uputi Abramu riječ" (Post 15,1). Naložio mu je da izađe izsvoje domovine i uputio ga u zemlju koju nije poznavao. „Jahve reče Abramu: 'Idi iz zemljesvoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati'" (Post 12,1). To putovanjepopratio je Jahve obećanjem. Obećanje je dvostruko: „Velik ću narod od tebe učiniti" (Post12,2); „Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju" (Post 12,7). To obećanje ponavlja Bog po SZ-uizričito i ponovljeno Izaku i Jakovu. Božja objava dana Izraelovim očima jest prema tomeupućivanje (pokazivanje puta) i obećanje. Te dvije komponente istaknute su i razvijene ukazivanjima o patrijarsima. Božja riječ imala je otada stajati nad poviješću Jahvina naroda kaoobećanje i smjerokaz. Tek uslijed neposluha onih koji nisu htjeli čuti i prihvatiti postala je onaoptužba i osuda. To se naročito jasno pokazuje u Knjizi Ponovljenog zakona koja uvijek nanovona to upozoruje snubeći i opominjući.1.3 Božja objava kao objava u riječi i činu1.31 Božja riječ - tumač Božjih djelaObjave u riječi i činu ne nalaze se u Bibliji nepovezane. Riječ Jahvina navješćuje što on želiučiniti i tumači što je učinio.To se događa u prizoru s gorućim grmom u pustinji: Jahve navješćuje Mojsiju izlazak iz ropstva i dodjelu Obećanezemlje koju čvrsto obećaje. Ali izrekom „Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog lzakov, Bog JakovIjev" (Izl3,6) tumači on svoje djelovanje za vrijeme otaca: on je oce doveo u zemlju kanaansku da ju preda njihovimpotomcima. Kad je uspostavio vezu s ocima i sklopio s njima Savez, dogodilo se to zato da sada može rećiIzraelu: „Za svoj ću vas narod uzeti i bit ću vašim Bogom" (Izl 6,4.7). No prije svega riječ se Jahvina odnosi nanjegovo djelovanje u budućnosti. Tako je to bilo za svih obećanja danih patrijarsima ali i u naviještanju osude ispasenja njegovih proroka. ,,Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima"(Am 3,7). Da su djelo i riječ Božja usko povezani, pokazuju i proročki simbolički čini. lzaija, Jeremija a osobitoEzekiel koji put istodobno s navještajem riječi izvode znakovite čine, koji zorno prikazuju događaje kojenavješćuju. Tako npr. kad Izaija prolazi gradom gol kao sužanj izgovarajući riječi Jahvine: „Tako će biti sužnji...odvedeni" (Iz 20) ili kad Jeremija razbija vrč i govori: „Ovako govori Jahve nad vojskama: Tako ću razbiti ovajnarod i ovaj grad kao što se razbija sud lončarski" (Jr 19,10sl.)1.32 Božja riječ kao Božji činJahvina riječ nije samo – kako se već pokazalo – obična obavijest nego djelotvorna snaga zakojom nužno dolazi Božji čin i koja taj čin već u sebi nosi (usp. 1.22.1). On sam biva nazočan u svojojriječi u svjetskom događaju; on je pripravan i tu je da na odgovarajući način zahvati. Koliko snažno onsa svojim činom stoji iza riječi, koliko je njegova riječ već sam čin, treba da pokaže sam njegovpojavak koji se često događa onda kad on stanovitim ljudima govori i kada postoji osobito važanpovod.Proroci ga vide u času svoga poziva. Izaija (usp. Iz 6,1–13), Jeremija (usp. Jr 1,4–10) i Ezekiel (usp. Ez 1,1–3,15)opširno izvješćuju o tome. Trebalo je da spoznaju poslanje i nalog i da shvate da primaju njegovu djelotvornosnažnu riječ. On se spušta i na Sinaj i u gorući grm da govori i djeluje.Budući da Bog svojim pojavkom želi u prvom redu pokazati kako je bliz čovjeku u njegovu djelovanju,a ne želi dakle u prvom redu otkriti svoje unutarnje biće, nije ga ni kod tih pojavaka moguće skroz naskroz spoznati. On se, štoviše, u viđenjima skriva. Ezekiel može npr. njegov pojavak opisati samo uusporedbama. Abraham vidi njegovu nazočnost kao baklju; na Sinaju se javlja u vatri, dimu i potresu.On se skriva i u obličje „anđela Gospodnjega". On je nazočan u svom „licu", nekoj jedva pobližeodređenoj pojavi ili u svojoj „veličanstvenosti", možda kao u nekoj neobičnoj svjetlosnoj pojavi.Pojavljujući se – upravo obratno nego stari istočnjački i grčki bogovi – daje Jahve samo osjetilnospoznati da je tu. U viđenjima se istodobno i skriva i objavljuje. Time pokazuje da je nazočan u riječi idjelu. Stoga starozavjetni tekstovi mogu govoriti da je on nazočan i djelatan u svojoj ruci, u svomimenu, u svom duhu i u svojoj riječi.9

II CIKLUS5.PISMO1.33 Isus kao posljednja riječ Božja„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno u ove daneprogovori nama u Sinu" (Heb 1,1 sl). Nastavljajući starozavjetne proročke navještaje, a ipak na nov idrugačiji način, objavio se po ovoj izreci Bog u riječi Isusa iz Nazareta. Navedena izreka samo sažetotumači ono što tvrdi sav Novi Zavjet: Isusova je riječ konačni govor Boga ljudima. To je porukaspasenja koju Isus navješćuje, koja se u njegovoj osobi nudi, koja se u njemu ostvarila i ostvaruje se.On nije samo navijestio Kraljevanje Božje, ono upravo počinje njegovim dolaskom, naviještanjem idjelovanjem. U njegovoj osobi, u njegovim djelima kaže Bog „Da" svim svojim obećanjima, on ihučvršćuje i ispunjava.1. - on govori od BogaRiječ koju Isus izgovara veća je od riječi proroka; on posjeduje osobitu punomoć, koju mu jeBog, Otac dao. Poslan od Boga, govori riječi Božje. Tako on može reći: ,,A riječ koju slušate nijemoja, nego Oca koji me posla" (Iv 14,24). Riječi su mu dane od Oca. Na osobit način vidljiva jeizvanrednost Isusova navješćivanja u Besjedi na gori (Mt 5,1–7,29), gdje ono ,,a ja vam kažem"uzdiže navještaj iznad tradicije i proročkih poruka. Stoga nije čudno da se konačno u IvanovuEvanđelju izjednačuju riječ, djelo i osoba Isusova s riječju Božjom. On je Riječ Božja koja bijašeu početku u Boga i Riječ bijaše Bog, ona postade tijelom i nastani se među nama (usp. Iv1,1.14). „Milost i istina nasta po Isusu Kristu" (Iv 1,17); on je Riječ i „u njoj bijaše život" (Iv 1,4).Tako se objavljuje Bog u Isusu Kristu u svom najvišem, posljednjem i najpotpunijem smislu.2. - u njemu je sam Bog nazočanIz tih razloga postaje razumljivo da se u Ivanovu Evanđelju za Isusa, upotrebljava formula kojaje stvorena već u SZ-u. To je takozvana formula samopredstavljanja: ,,Ja sam Jahve" 3 kojomBog koji put započinje ili završava riječ svoje blagonaklonosti, ali i zahtjeva. „Ovako govoriJahve, Otkupitelj tvoj i tvorac tvoj od utrobe: Ja sam Jahve koji sam sve stvorio, koji sam nebesasam razapeo i učvrstio zemlju bez pomoći ičije. Ja osujećujem znamenja vrača i čarobnjake uluđake promećem; silim mudrace da ustuknu i mudrost im obraćam u bezumlje, ali potvrđujemriječ sluge svojega, ispunjam naum svojih glasnika" (Iz 44,24ssl). „Ja sam Jahve, Bog tvoj kojisam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene ... (Izl20,2ssl). Isus prihvaća tu formulu samopredstavljanja Boga i staje sam na mjesto starozavjetnogBoga. On sebe označuje kao Darovatelja i kao dar (svjetlost – usp. Iv 8,12, život – usp. Iv 14,6,kruh – usp. Iv 6,35, uskrsnuće – usp. Iv 11,25), on je ulaz u život i Boga (vrata – usp. lv 10,7),on upućuje na značenje koje ima za spas ljudi (trs – usp. Iv 15,1).3. – on je utjelovljenje Božje voljeKao onaj u kome sam Bog postaje nazočan na ovom svijetu, navijestio je Boga na nov način.On je opunomoćen da govori Bogu kao Ocu i predaje tu punomoć svojim učenicima. On govorio opraštanju koje daje Bog, a on je i uosobljeno opraštanje. On nudi nove smjernice za životljudi (Besjeda na gori, zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema neprijatelju), a onsam jest zakon života. Važno mu je naglasiti da svaki koji njega vidi, vidi i Oca.1.34 Isus – Božja riječ i čin:U Isusu je nazočan Bog u riječi i činu. On je živi znak da se Bog želi osobno otkriti u riječima idjelima, da je Božja objava ujedno objava riječi i djela.1. - u njemu počinje Kraljevstvo BožjeU Isusovoj osobi objavljuje se Bog ne samo u riječima nego prije svega u djelima: Isus svojimčudima, svojom ljubavi prema siromasima, bespravnima, slabima i grešnicima objavljujeKraljevstvo Božje i time Boga samoga. On na konačan način objavljuje ljubav Božju svojimpredanjem u smrt, a Bog se objavljuje kao Gospodar života uskrisivši Isusa od smrti.3 Usp. ZIMMERLI, W., Ich bin Jahwe u: Gottes Offenbarung, Gesammelte Aufsatze München 1963, str.11-4010

II CIKLUS5.PISMO2. – u njemu se pokazuje što je objavaStoga se na Isusu u potpunosti može spoznati ono što pokazuje sva spasenjska povijest Božja sljudima: „Raspoređaj Objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra međusobno povezanimatako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ihriječi označuju, a riječima se proglašuju djela i osvjetljuje misterij u njima sadržan." 4Riječ i djelo i u ljudskom su životu dva međusobno povezana elementa onoga što je govor u punom smislu:da se njime izražava osoba. Govor riječi u užem smislu tumači ono što djelo kazuje. U obratnom smisludjelo nosi i ovjerovljuje riječ.1.4 Objava Boga u stvaranjuUz objavu Božju u povijesti poznaje Izrael još jednu vrst objave: sve stvorenje jest za nj izraz idjelo Božje.1.41 Stvorenje upućuje na StvoriteljaIzrael je, kao i svi njegovi susjedi, uvjeren da se božanstvo objavljuje u snažnim i neobičnimprirodnim pojavama. Jahve pokazuje svoju moć u vihoru, oluji i potresima. No on se isto tako možespoznati u blagom šapatu lahora. Pače sva stvorenja i stvari koje postoje upućuju na njega. Izrael je izvlastite povijesti naučio: ništa se ne događa i ništa ne postoji bez njega; on je dakle sve stvorio. Onodređuje vremena i putove svih stvorenja i njima upravlja kao što upravlja poviješću svoga naroda isvega svijeta. On podržava opstojnost i ispravan poredak svega, bez njega bi sve propalo, kao štoIzrael dobro znade iz iskustva. „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo rukunjegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas štose može čuti, al' po zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta sežu" (Ps 19,2–5). Bogse objavljuje u stvorovima koji ga navješćuju.Tako kaže Izaija: „Zar ne znate? Zar niste čuli? Nije li vam od iskona otkriveno? Zar niste shvatili tko zasnovazemlju? On stoluje vrh kruga zemaljskoga kom su stanovnici poput skakavaca. Kao zastor nebesa je razastro kaošator za stan razapeo ... Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu i koji ihsve zove po imenu" (Iz 40,21 sl.26). Mudri Sirah slavi djela Božja: sunce, mjesec, zvijezde, dugu, strijele, oblake,grmljavinu, južnjak, vijavicu, vihor olujni, snijeg, inje i led, hladni sjeverac, zelenilo zemlje, bregove, kišu i rosu,daleko more s njegovim otocima, čudesne zvijeri nemani morske i zaključuje: „Ma koliko da dodamo, ne bismozavršili; jednom riječju: On je sve! Odakle smoći dovoljno snage da ga slavimo, jer on je velik iznad svih djelasvojih" (Sir 43).1.42 Stvorena stvarnost djelo je StvoriteljaTo Izrael može razviti do u pojedinosti diveći se, kao u Ps 104, djelima Božjim i hvaleći Boga.Ali on može teološki razmišljajući opisati kako se u stvorenjima očituje Božji pojavak. Pri tome se uprvom biblijskom „izvještaju o stvaranju" (Post 1), koji je nastao u vrijeme sužanjstva (usp. DT,2.ciklus pismo 13) služi predodžbama kojima se tada običavala izraziti povijesnospasenjska objavaBog stvara, uređuje i oblikuje svijet svojom riječi i djelom. On govori i sve postaje; on zapovijeda istvari nastaju. On ,,čini" i postaje svod nebeski, zvijezde, sva stvorenja po njihovim vrstama i ljudi.Stvoriteljeve riječi i djela nisu jasno odijeljena. Njegove su riječi ujedno – tako to izlazi – i njegovodjelo. Sav izvještaj u stvaranju svijeta u Post 1 jest priznavanje Boga koji se objavljuje u stvaranju .1.43 Vjera u Stvoritelja − uporište u nevoljiTo upućivanje na Boga koji snažnom riječju djeluje u svemu svijetu bilo je Jahvinu narodunaročito potrebno u babilonskom sužanjstvu. Tada se pričinjalo kao da je Bog prestao djelovati u svom4 2. Vat/Objava, br. 2.11

II CIKLUS5.PISMOnarodu i nije se više pokazivao kao djelotvorni činitelj. Izrael se tuži: „Moj put sakriven je Jahvi" (Iz40,27). Kao da se on sam skriva pred tom velikom nesrećom. Tada proročanska riječ u drugoj knjiziIzaije (Iz 40–55) neumorno upućuje na stvaranje u kojem se prepoznaje djelo Božje. Iz toga nekaJahvin narod zaključuje da će on i ubuduće djelovati na spasenje svojih u povijesti. Tako je u tomproroštvu jedna uz drugu i jedna u odnos s drugom stavljena objava Božja u stvaranju i u povijesti.Jedan Bog objavljuje se spoznatijiv i pouzdan u jednoj i u drugoj.1.44 Vjera u Boga StvoriteljaIzraelov Bog jest Stvoritelj svega svijeta. To je važno ne samo za sam Izrael nego je toznačajno i u njegovu dijalogu s drugim narodima. Ako je Bog Stvoritelj svih stvari i Ijudi, onda on morabiti i prepoznatljiv za sve ljude.1. − bliska razumuNa to se misli u Pavlovu govoru na areopagu u Ateni, kako ga donose Djela apostolska. Unjemu se Pavao nadovezuje na još neodređenu spoznaju Boga svojih slušatelja: ,,Što, dakle, nepoznajete a štujete, to vam ja navješćujem" (Dj 17,23). Još se jasnije izražava u PoslaniciRimljanima: „Jer, što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ovonevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se podjelima vidi tako te nemaju isprike. Jer, premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu nislavu ni zahvalnost nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo"(Rim 1,19ssl). To izjavljuje Pavao poganima o vremenu prije Krista.2. − nije dostupna svima na isti načinKršćanstvo je uvijek smatralo da se Bog očitovao ljudima u stvaranju. Odgovarajući na suprotnamišljenja u novije doba, učvrstio je 1. vatikanski sabor to mišljenje: „doduše dodajući da se usadašnjem stanju ljudskog roda ta načelna mogućnost samo teško, rijetko i nepotpunoostvaruje." 5 Drugi vatikanski sabor izjavljuje ukratko ovako: ,,Bog, koji po Riječi sve stvara (usp.Iv 1,3) i uzdržava pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedočanstvo o sebi (Rim 1,19–20)." 6 Timje izjavama postavljeno pitanje o čovjeku, o njegovim mogućnostima i sposobnostima da prihvatiBožju objavu u stvaranju i u povijesti spasenja.1.5 Zadaci1. U čemu se sastoji središnja Izraelova vjeroispovijed?2. U kojim je događajima svoje povijesti Izrael vidio na osobit način Božju objavu?3. Kako se Bog služi ljudima kad se objavljuje riječima?4. Zašto je s Novim Zavjetom Božja objava osnovično završena?5. Kako je Izrael došao do vjerovanja u Boga Stvoritelja? Što otežava današnjem čovjeku da usvijetu spozna Božju objavu?5 GEISELMANN, J. R., Art. Offenbarung, u: Handbuch theologischer Grundbegriffe. Sv. II, Munchen 1963. str.242-250, ovdje str. 245.6 2. Vat/Objava, br. 312

II CIKLUS5.PISMO2. BOG JE SAM SEBE OBJAVIO U RIJEČI l DJELUNa prvi pogled izgleda kao da nam Bog u Svetom Pismu priopćava mnoge istine (događaji iriječi objave) tako da bi njegovom objavom u prvom redu bilo obogaćeno i prošireno blago našespoznaje. Ali taj privid vara. Sva raznolikost Božjeg objaviteljskoga govora i djelovanja teži premajednom jedinom središtu, središtu koje se po prilici može označiti izričajem: „Ja sam Jahve, vaš Bog –vi ste moj narod." Ili drugim riječima: U svojoj objavi ne priopćava nam Bog nešto ili mnogošta, negosam sebe: on se otkriva kao „Bog ljudi". Tim Božjim samo-priopćenjem osvjetljen je čovjek i njegovsvijet sasvim novim svjetlom. U svjetlu objave pokazuje se tko je u najdubljoj osnovi čovjek: primalacBožje ljubavi pozvan na zajednički život s Bogom, ovlašten i osposobljen da u punoj slobodi odgovoritom daru ljubavi i da udovolji svom pozivu.2.1 Mnogostruka samoobjava Boga u PismuSveto nam Pismo na mnoge načine objavljuje kako se Bog sam objavio. Već u svom imenu„Jahve" – ime po starom shvaćanju označuje biće onoga koji ga nosi ili bi to trebao biti – očituje seBog (usp. 1.22.2). Ovdje se već očituju obje bitne komponente koje ga obilježavaju. On je „ovdje" naspas čovječanstva; ali on ujedno postavlja svoje zahtjeve.2.11 Jahve − Bog koji je voljan spasitiU Izlasku se, a tako i nadalje u povijesti spasenja Izraela pa onda i novozavjetnog koji jevoljan Božjeg naroda, pokazuje da Bog želi spasenje čovječanstva. On bi htio biti u blizini čovjeka, htiobi stupiti s njime u vezu i biti s njime u zajedništvu. On hoće ljude spasiti i voditi. Premda je očitovanjenjegove spasenjske želje isprva vrijedilo samo za Izrael, ubrzo postaje jasno da su u njoj uključeni svinarodi: „Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati", govori Bog u Post 12,3 već Abrahamu.A prorok može proricati: „l Jahve nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu" (Iz 25,6). Isusovariječ prihvaća to proročanstvo: „A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom,Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom" (Mt 8,11). Isusovi učenici znaju nakon Isusova Uskrsnuća da suposlani „svim narodima" da ih učine Isusovim učenicima (Usp. Mt 28,19).U Novom će zavjetu biti prije svega jasno i konačno očitovano i određeno da su svi ljudi pozvani naspasenje. Time je objavljeno osnovno „svojstvo" Božje, ako se u Boga smije govoriti o svojstvima: onželi spasiti sve ljude. Svojim djelima očituje i potvrđuje Bog i „svojstva" s njima povezana: svoju ljubav,dobrotu, milosrđe; on oprašta, pomaže, spašava, vodi, oslobađa.2.12 Jahve zahtjevan BogKad se Bog sam očituje čovjeku kao ljubav, onda on očekuje otvorenu pripravnost i „Da"čovjeka na tu ljubav i ponudu spasenja. Stoga Bog postavlja i zahtjeve. O tome od samog početka nijebilo sumnje.1. − traži priznanjeU prvom redu moraju ljudi priznati i prihvatiti da je on njihov Bog i da smije djelovati za njihovospasenje. Tako je Mojsije poslan Izraelcima i „Narod je bio uvjeren i pošto čuše da je Jahvepohodio Izraelce i pogledao na njihove jade, popadaše ničice i pokloniše se" (Izl 4,31). Od togaje trenutka Božji narod pozvan na hod s Gospodinom koji ga želi voditi; on mora ići „putovimaJahvinim". Ono što je u doslovnom smislu značio izlazak iz Egipta postalo je po njegovojizrazitoj želji slika Božjega vodstva: „Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vasnosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držalimoj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mibiti kraljevstvo svećenika, narod svet" (Izl 19,4–6).13

II CIKLUS5.PISMO2. − obvezuje svojom voljomNakon toga osnovnog očitovanja navješta Bog svoje zahtjeve. On počinje temeljnom zasadom iosnovnim zahtjevom, prvom zapovijedi Dekaloga: „Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo izzemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene" (Izl 20,2sl). Bogdolazi ljudima kao onaj, koji ih je spasio i oslobodio. Cilj za kojim ide jest da ih zadrži uza se, daim daruje dobrobit u svakom pogledu (to označuje hebrejska riječ „šalom" koja se većinomprevodi kao ,,mir").Stoga Ponovljeni zakon može opominjati: „Točno vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga, upute njegove izakone njegove koje je izdao. Čini što je pravo i dobro u očima Jahve, da ti dobro bude i da se domognešdobre zemlje za koju se Jahve zakleo tvojim ocima" (Pnz 6,17sl).Bog se na Sinaju pojavljuje uz potres, oluju i vatru. Time ističe da je on onaj koji se očituje izahtijeva. Tako je Izrael osjetio njegovu moć, njegovu uzvišenost i veličanstvo i naslućujenjegova strašna svojstva koja onda slavi u hvalospjevima.Tako kaže Psalam 99: „Jahve kraljuje - nek zadršću narodi; sjedi nad kerubinima − zemlja nek se potrese!Velik je Jahve na Sionu, uzvišen nad sve narode. Nek slave ime tvoje veliko i strašno: ono je sveto!Ti kralj si moćni koji ljubiš što je pravo, pravednost ti si utvrdio, pravo i pravednost vršiš u Jakovu. UzvisujteJahvu, Boga našega, padnite pod podnožje njegovo; ono je sveto.Mojsije i Aron među svećenicima njegovim i Samuel među onima koji zazivaju ime njegovo: zazivaju Jahvui on ih usliša. Iz stupa od oblaka govoraše njima: slušahu zapovijedi njegove i odredbe što ih dade.Jahve, Bože naš, ti si ih uslišivao; Bože, milostiv si bio njima premda si kažnjavao grijehe njihove.Uzvisujte Jahvu, Boga našega, padnite pred svetu goru njegovu: jer svet je Jahve, Bog naš."2.13 Jahve − kao Bog koji se otvaraKao što Psalam 99 – iako kratko i samo u natuknicama – veoma jasno iskazuje, Bogspasonosno i zahtjevno vlada u povijesti čovječanstva. Sve što se događa – a ništa se bez njega nedogađa – događa se zato „da oni spoznaju da sam ja Jahve", kao što stalno ponavlja prorok Ezekiel.Nije posrijedi umska spoznaja, barem ne samo ona. Ona znači prije svega zapažanje, osjećaj Božjedobrote i moći, Božje spasiteljske volje i zahtjeva, što je sve kao u znaku nagoviješćeno u imenuJahve. Tom se spoznajom spoznaje ne neki poučni sadržaj nego on, sam Bog kao sržni sadržajobjave. U tom je zapažanju, u tom iskustvu Jahve sadržano dakako i shvaćanje njegova djelovanja injegovih ,,svojstava". Ljudi treba da shvate da je on ne samo tu nego i kako je tu.2.14 Jahve kao skriveni BogObjava Božja ne ide ipak tako daleko da bi se Bog čovjeku potpuno otkrio tako da bi ga ljudimogli posve prozrijeti (usp. 1.22.2). Njegovo se djelovanje ne da predvidjeti. Ništa ga ne može prisilitida radi onako kako su ljudi izmislili.Stoga kaže Eli pošto mu je Samuel navijestio riječ Jahvinu o sudu koji će zadesiti njegovu obitelj: „On je Jahve,neka čini što je dobro u očima njegovim" (1 Sam 3,18). A Jahve sam kaže Mojsiju: „Bit ću milostiv kome hoću damilostiv budem; smilovati ću se kome hoću da se smilujem" (Izl 33,18). – l u odnosu prema svojim prorocima sveje drugo nego povjerljiv. Izaija ga je spoznao kao nekog sasvim Drugačijeg, kao Svetog: „One godine kad umrijekralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište.Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama jekrilima letio, l klicahu jedan drugome: „Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!"(Iz 6,1–3). Ezekiel je spoznao da se Bog ne može opisati kada se pokazuje i ne može se shvatiti kad se očituje.Jahve kažnjava i tako otklanja svaku lažnu prisnost, koja je prema Bogu neumjesna. U babilonskom sužanjstvumora Izrael priznati: „Doista ti si Bog skriveni" (Iz 45,15). Stoga je Jahvinu narodu trebalo protumačiti da se Bog,koga „nebesa niti nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti" (1 Kr 8,27), ne može potpuno shvatiti niti onda kadase objavljuje.14

II CIKLUS5.PISMO2.2 Nenadmašiva samoobjava Boga u Isusu Kristu2.21 Krist kao potpuna objava BožjaBožja samoobjava dosiže u Isusu Kristu svoje nenadmašivo savršenstvo. Stoga je onposljednji događaj i posljednja riječ božanskog samoočitovanja. Nije on to objava Božja zbog toga štoje Bog odlučio nakon njega ne objavljivati se više, nego stoga što se u Isusu Kristu Bog do krajaočitovao. U njemu se Bog u tjelesnom obličju pojavio među ljudima tako da Krist po prikazu IvanovaEvanđelja može reći: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca" (Iv 14,9). U Kristu se ujedinjuje Bog i čovjekzauvijek i konačno; po njemu ulazi Bog u stalno zajedništvo s čovjekom. Tako se Bog u Isusu objaviokao korjenita ljubav. „Bog je ljubav", kako kaže Ivan.Isusove riječi, njegova djela i njegova osoba svjedoče nam Boga, Oca. On je neprolazno Božje opraštanje iobećanje vječnog života u zajedništvu s njime, života koji nam jedan po događaju njegove smrti i uskrsnuća (Usp.1.34.1). Tako se u njemu objavljuje u prvom redu i prije svega spasenja željni Bog. Čuda ozdravljenja, prispodobao dva sina (Lk 15), blaženstva i prihvaćanje carinika i grešnika rječito to dokazuju. Ali u njemu jednakomjasnoćom je vidljiv i zahtjevni Bog; naročito u Besjedi na gori i u pozivima na nasljedovanje. Isus koji se zauzimaza potlačene istim intenzitetom postavlja i zahtjeve. Oni su sažeti – kako su spoznali njegovi učenici – uzapovijedima iz Staroga zavjeta o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu koje spojene stavlja na jednaku razinu inajvećom jasnoćom proširuje na sve ljude (usp. Mk 12,28-34).Stoga je objava Božja u Kristovu događaju u pravom smislu završena. Bog ne „može" reći više negošto je rekao. On ne može reći više nego da nas Bog korjenito ljubi i da nas je pozvao na zajedničkiživot s njime. Stoga je Isus eshatološka, konačna a to znači i definitivna objava Boga. Tek se ponjemu ispravno shvaćaju prethodni objaviteljski događaji i riječi. Različiti prethodni oblici Božje objave,tek po njemu očituju da su samo stepenice i samo hod prema toj posljednjoj Riječi Božjoj.2.22 Božja objava u Kristu na putu do punineIpak Božja objava u Kristu nije još u potpunosti dospjela do posljednjeg cilja. Sve što se unjemu dogodilo kao Božja objava bit će potpuno osvjetljeno i ujedno „iscrpljeno" tek onda kada se unjemu ispuni osnovno proročanstvo. To proročanstvo glasi: uskrsnuće mrtvih, zajedništvo života sproslavljenim Gospodinom, Bogom koji je „sve u svemu". Tek kad se to proročanstvo ispuni nasvršetku svijeta, kad Krist pobjedi sve neprijatelje i Bog bude sve u svemu, tek tada će se Bogpotpuno očitovati, a biće njegove samoobjave bit će potpuno otkriveno. Stoga je Božja objava i za nasjoš hod u povijesti sve dok se Kristova zbiljnost ne ostvari i u nama.2.23 Kršćanstvo kao religija punine Božje objavePo tom središnjem uvjerenju kršćanske vjere može se vidjeti zašto se i u kojem smislukršćanstvo smatra ,,posljednjom" i konačnom religijom. Katkada se govori o „pravu na apsolutnost"kršćanstva. Taj se izraz lako može krivo tumačiti. Kršćanstvo se ne smatra „apsolutnim" u tom smisluda bi jednostavno isključivalo druge oblike religije, nego ono vjeruje: povrh onoga što je Bog u IsusuKristu rekao i učinio ne može se dogoditi nikakvo drugo djelovanje ili riječ Božja; dapače, nezamislivoje i nemoguće bilo kakvo drugo Božje djelovanje ili očitovanje.Bog ne može učiniti više od onoga što je učinio: ušao je u dubine čovječjeg bića da pozove čovjeka u zajedništvoživota sa sobom.Stoga je kršćanska vjera uvjerena i da u sebi uključuje sve prave elemente Božje poruke koji senavješćuju u drugim religijama te da u sebi uključuje, u pravi sklop smješta, a u isto vrijeme i nadvisujesve druge oblike štovanja Boga. Ono što Ijudi u različitim vjerskim očitovanjima konačno od Bogaočekuju, a da to ne mogu sami sebi izraziti, to navješćuje kršćanstvo oslanjajući se na posljednjuBožju objavu: Bog korjenito i apsolutno ljubi čovjeka koji se stoga može korjenito i apsolutno nadati.15

II CIKLUS5.PISMO3. Bog gospodar budućnostiTako Bog objavitelj ostavlja budućnost otvorenom. Stoga ljudi ne mogu biti sigurni da sesadašnje stanje može vječno zadržati. Bez obzira je li to njima poželjno ili se toga boje, živi Bogostavlja prošlost kao pouku i opomenu – to se naročito vidi u Starom Zavjetu – on držisadašnjost u svojim rukama tako da može odobriti i odrediti mogućnost daljnjeg razvitka. „Jer jaznam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: davam dadnem budućnost i nadu" (Jr 29,11). Takva riječ može postati ljudima poticalo da svojimvlastitim djelovanjem koračaju prema budućnosti. Bog potiče i obavezuje čovjeka da mu se usvojim planovima i djelima uvijek nanovo obraća i da razmisli kako će svojim planovima idjelovanjima odgovoriti spasovnim planovima Božjim. l tu Božja objava ima kritičku funkciju.2.4 Novovjeka kritika biblijskog shvaćanja objaveProsvjetiteljskokritička misao Novoga vijeka često nalazi proturječnosti u dotadašnjemshvaćanju Božje objave i postavlja se sumnjičavo prema njoj. Ta sumnja (skepsa), izrečena ilineizrečena, pokreće i danas neke naše suvremenike.2.41 Prigovori:Dva se kritička prigovora mogu ovako formulirati u obliku pitanja:1. − objava kao stavljanje razuma pod starateljstvoKako to da je čovjek upućen na osobit događaj objave sa strane Boga? Zar on snagom svograzuma ne može sam spoznati objavljene istine tako da umjesto vjere dođe znanje i spoznaja?– To je osnovno kritičko pitanje takozvanog religioznog racionalizma.2. − objava kao proizvod mašteDrugi prigovor ide još dalje: zar možda sve ono što nam je Sveto Pismo predalo kao čin i riječobjave Božje ne izvire samo iz mašte ili točnije iz poželjnih predodžbi čovjeka koji je stanovitedogađaje ocijenio kao djelo Božje objave i stanovita shvaćanja kao riječ Božju. Po tome bipovijest Božjih objava bila u stvari samo povijest čovječjih maštovitih predodžaba i želja?2.42 Odgovori:Ne možemo ulaziti u svu širinu i dubinu tih prigovora. Ograničujemo se samo na kratakodgovor koji se usko nadovezuje na dosad iznesena izlaganja.1. − objava je dar NeshvatljivogaNa prigovor koji sumnja u potrebu čovječje ovisnosti o Božjoj objavi može se odgovoriti:– On je previdio da čovjek sa svojim ograničenim razumom ne može obuhvatiti nibezgraničnog Boga niti sržne istine vlastitog života i svijeta. Tu su posrijedi ne djelomičneistine nego cjelina (cjelina vlastitog života i svijeta). To pak nadilazi čovječji razum: on nemože obuhvatiti cjelinu jer je sam cjelinom obuhvaćen.– Krivo je shvaćena bit objave. Nije tu u prvom redu riječ o nekom spoznajnom postupku, onekom preuzimanju „istina o sebi", nego o događaju ljubavi Božje koja samu sebepriopćuje. Već kod ljubavi između dva čovjeka odlučno je da ona slobodno prelazi odjednog na drugog, da se ne može silom pridobiti niti unaprijed odbaciti. Slično je s ljubaviBožjom prema čovjeku – ona se nalazi usred događaja objave. Čovjek si svojim razumomne može sliku o tome predočiti unaprijed, naprotiv on je bitno čekatelj i primatelj uotvorenosti vjere ostaje upućen na samoočitovanje ljubavi Božje.18

II CIKLUS5.PISMO2. − objava se čovjeku namećePrigovor da je tzv. objava samo plod čovjekove mašte i želja previdio je da „Božja riječ" veomačesto ne odgovara čovjekovim željama i čežnjama, dapače da onaj tko ima poručiti riječ Božjumora to veoma često činiti uz velike muke i poteškoće.Tako je npr. Jeremiji riječ objave koju ima poručiti strašan teret koga bi se najradije otarasio. On se ovakoprepire s Bogom: „Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada samsvima na podsmijeh iz dana u dan svatko me ismijava. Jer kad progovorim, moram vikati, naviještatimoram: ‛Nasilje! Propast!’ Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. l rekoh u sebi:neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al΄ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj zapretan ukostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više" (Jr 20,7–9). Tako ne govori onaj koji je sam odsebe došao do neke istine koju želi drugima priopćiti ili za kojega je riječ objave samo izraz vlastiteprojekcije i želje. Jeremija je dapače zbog navještanja Božje riječi morao doći u tešku neugodnost. Vjera uobjavu jest vjera u vjerodostojno svjedočanstvo takva svjedoka.Treba uvažiti i ovo: često se Bog objave očituje suprotno svim očekivanjima, željama i razumnimpredodžbama ljudi: on djeluje skandalozno, čudno.Već u starozavjetnoj vjerskoj povijesti pojavljuje se Bog uvijek iznova kao skriveni Bog, Bog koga čovjek nemože shvatiti, koji se ponaša drugačije nego što čovjek očekuje. Bog izabire malen i nemoćan narod,Izrael, koji se još k tome uvijek iznova oglušuje na Božji poziv. Proroci jadikuju zbog tvrdokornosti,nepokoravanja i okorjelosti tog naroda. A ipak Bog uzdržava taj narod. Bog izabire slabo da posrami jako.Bog ne nameće čovjeku svoju objavu svojom veličanstvenošću, nego joj daje – kao što Novi Zavjet govori– da zablista u suprotnom liku, u liku neznatnosti.To sasvim drugačije i skriveno Božje djelovanje osobito je izraženo u Isusovu životu. Isus sesolidarizira naročito s otpisanim i grešnicima, s onima koji nemaju šanse kod drugih ljudi. Sve seto pojačava i zgušnjuje u tome da sam Bog u Isusu Kristu ulazi u ljudsko trpljenje i smrt ipreuzima na sebe kao vlastitu sudbinu ništavost i uzaludnost čovječjeg života, koja se prijesvega potvrđuje u smrti. Takav Bog razbija sva očekivanja ljudi i sve slike kojima si čovjek sammože Boga predočiti. Pred tom skrovitosti i različitosti Boga povikao je čak Isus: „Bože moj,Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mt 27,46). Time se očituje: objava se Božja ne može shvatitikao projekcija ljudskih želja i predodžbi, do nje čovjek sam ne može doći.2.5 Zadaci1. Što objavljuje Bog svoj m riječima i djelima?2. Do koje mjere Bog i u svojoj objavi ostaje skriveni Bog?3. Iz kojeg se razloga kršćanstvo može shvatiti kao religija potpune Božje objave?4. Koje osnovne izjave o svijetu i čovjeku daje Božja objava?5. Što se može odgovoriti na prigovore da je objava stavljanje razuma pod starateljstvo, odn. daje ona proizvod čovjekove mašte?6. Razmislite – i više od onoga što je u ovom pismu rečeno – u kojem smislu objava završena uKristu ipak mora i može imati daljnju povijest.19

II CIKLUS5.PISMO3. BOG SE OBJAVIO PO LJUDIMABog ne daje ljudima da spoznaju sve prikladne istine, već se sam očituje čovjeku u ljubavi. Iztoga proizlazi nešto važno: objava je postigla svoj cilj, zapravo se posve ostvarila tek onda kad sečovjek otvori Božjemu samoočitovanju i u vjeri ga prihvaća.Tako je i u ljubavi među ljudima: tek onda kad je ljubav jednoga prihvaćena i uzvraćena nastalo je uzajamnostrujanje (komunikacija) i zajedništvo.Vjerničko slušanje i poslušnost oslovljenog čovjeka spadaju dakle u događaj same objave (3.1). Toznači da čovjek nije samo pasivan primalac čina objave nego i aktivan Božji partner. On svojomvlastitom osobnošću prožimlje oblikovanje objave.Tako on razumije događaj Božje objave tek onda kada joj i ukoliko joj posudi svoj ljudski govor. Božja bi objavasvršila u praznini kad je čovjek ne bi mogao čuti, razumjeti i dati joj govorni lik u kojem je može upamtiti i drugimaposredovati.Božja je riječ stoga u biti Riječ Božja u riječi čovjekovoj, vječno božanska Riječ u krhkosti iograničenosti čovječje riječi (3.2).3.1 Čovjek kao primalac Božje objave3.11 Objava želi biti primljenaOsnovna pretpostavka što omogućuje čuti Boga koji se objavljuje jest vjera. Čovjek ne možeodlučivati o tome ima li Boga ili nema. To se nalazi sasvim izvan njegovih mogućnosti. On ne možeodlučivati ni o tome hoće li se i smije li se Bog objaviti.To je slabost položaja svakoga tko otklanja Božju objavu. Njegova je jaka strana u tome da je on može zatvoriti,otprilike onako kako to čine stanoviti pravci humanizma u naše vrijeme: „Humanizam ne može danas priznatidruge izvore saznanja osim onih koje čovjeku pruža ljudski duhovni život. Humanist ne polazi sa stanovištaposebne objave kako je prikazana u Bibliji i crkvenoj predaji, i to iz jednostavnog razloga što o tome nemanikakve unutarnje spoznaje" 9Svakako unutarnju spoznaju da se Bog objavljuje može steći samo onaj tko vjeruje i tako kao vjernikdolazi s Bogom u vezu koju mu Bog očituje. Tako se objava Boga događa u povijesti na početku kojeveć Bog dolazi ususret ljudima, a ljudi mu odgovaraju.Već su Izraeiovi patrijarsi štovali „Boga otaca" koji je štitio i vodio putujuća polunomadska plemena. Tose može pretpostaviti i za Mojsija. Na toj se osnovici mogao objaviti Jahve, Bog osloboditelj i spasitelj.Proroci su već znali za Jahvu, tog Boga; stoga im se i mogao dalje otkrivati.3.12 Objava želi da je čitamo iz životaJahve je prema tome na djelu u svakom događaju. To on sam kazuje u proroka: „Ja samJahve koji sam sve stvorio... Ja stvaram sreću i dovodim nesreću. Ja, Jahve, činim sve to" (Iz 44,24;45,7). Pa ako je Bog na djelu svagdje i u svemu, onda je na djelu i u tokovima ljudskog života. l tu seon može prepoznati kao Bog djelatnik i upravljač. Prema tome starozavjetni čovjek nije samorazmišljao o ljudskom životu, njegovim osobitostima, njegovoj uskoj povezanosti s tijekovima prirode,njegovu razvitku i ugroženosti, njegovu uspjehu i promašaju, njegovoj situaciji, nego je sav životgledao u odnosu prema Bogu koji se objavljivao.9 BAKKER, L., Welche Rolle hat der Mensch im Offenbarungsgeschehen?, u: Concilium 21 (1967), str. 9-17,ovdje str. 9.20

II CIKLUS5.PISMONa taj se način spoznaje u mudrosnoj književnosti kako se Jahve očitovao u životu čovjeka i Izraela. Psalmi toispovijedaju molbama, hvalospjevima i zahvalnicama. Mudre izreke usmjeravaju spoznaju ljudi uvijek nanovoprema tomu da se treba Boga bojati, priznati ga i štovati: ,,Strah je Gospodnji slava i hvala, veselje i vijenacradosti. Strah Gospodnji sladi srce daje radost, veselje i dug život. Tko se boji Gospoda, sretan je na svršetku iblagoslovljen u dan svoje smrti. Strah Gospodnji početak je mudrosti" (Sir 1,11 – 14).3.13 Bog određuje događaj objavePri tome čovjek ne raspolaže s objavom; on ne određuje njene sadržaje, on je čita izdogađaja, on je prima.Da je čovjek primalac objave, najjasnije je razvidno u proroka, kojima dolazi Božja riječ. Jahve ostaje pri tomapsolutno onaj koji djeluje i određuje. To je i inače u Starom zavjetu razvidno iz pojmova kojima se opisujezbivanje objave. Jahve „otkriva, otvara oči": On čovjeku otkriva uho za priopćenje koje ima čuti. On otvara ušičovjeku u snu, u noći. Jahve otvara oči da čovjek ugleda ono što mu hoće pokazati. Bileam, vidjelac koji nije bioIzraelac, naziva se čovjekom „otvorenih očiju" koji promatra povijest Svemoćnoga i ujedno sluša riječ Božju (Br24,4.16). l psalmist koji ide tragom objave Božje u Zakonu, moli Jahvu da mu otvori oči da može gledati divoteZakona (usp. Ps 119,18).Jahve otkriva što je skriveno i tajno. On otkriva svoj plan prorocima. Pače on se sam otkriva, izlazi izskrovitosti. On otkriva svoju Riječ, svoje veličanstvo, svoju pravednost, svoju „ruku", tj. svoju moć.Posve usmjeren na volju Božju, formulira Pnz 29,28: “Što je skriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objavanama i sinovima našim zauvijek, da vršimo sve riječi ovoga Zakona." Tu se još jednom jasno vidi da se Božja„otkrivanja" ne događaju zato da zadovolje ljudsku znatiželju. Bog svojom objavom želi postići da čovjek upoznanjegovu volju i da je može provoditi.Novi Zavjet nadovezuje se na ovaj način gledanja i govora. Bog i Sin otkrivaju što je bilo skriveno a štosada ima biti otvoreno. U Isusovu uskliku slavi se Bog: „ ... što si ovo sakrio od mudrih i umnih, aobjavio malenima" (Mt 11,25). Isusovo otajstvo otkriva Bog, Otac. Isus, poslanik, objavitelj Božji,navješćuje sve što je čuo od Oca. Isus otkriva svoje veličanstvo, samog sebe svojim učenicima.3.2 Božja objava kao svjedočanstvo čovjeka3.21 l čovjek daje pečat Božjoj objaviObjavu dakle oblikuje djelovanje Božje u za to određenim ljudima i zajedno s njima. Oni nisunikakvo bezvoljno oruđe, nikakav razglas Božji. Pače nisu to ni proroci koji kao vjesnici treba samo daisporuče što su čuli od Boga. Oni apsolutno uključuju svoju osobnu svojevrsnost; ono što Bog po njimaželi reći izriču na svoj osobni način, svojim stilom, svojom snagom shvaćanja i ovisno o svojoj situaciji.3.22 Objava se prihvaća u svjedočenju svjedokaBudući da se objava događa u nerazdjeljivu jedinstvu Objavitelja i čovjeka koji mu osobnoodgovara, bitno je vezana uz svjedočanstvo čovjeka. Suočujemo se s objavom po svjedočanstvučovjeka. Objava se ne može doseći neovisno o njemu. Nemoguće je mimo svjedoka ili iza svjedokaunatrag pitati za istinitu objavu kakva bi ona bila „sama u sebi", neovisno o svjedoku. Stoga jedinalegitimacija objave – kako je npr. predaju proroci – jest da je Riječ Božja došla k njima i da sada„govore u ime Boga".Oni upotrebljavaju formulu „riječ je Jahvina", čime se iskazuju kao poslanici Božji i njihova je riječ obilježena kaoBožja riječ.Bog može potvrditi istinitost proročkog svjedočanstva. To se može dogoditi izvanrednim znakovima(čudima), kakva je npr. činio Mojsije (usp. Izl 4). Ali da prorok želi istinito i pouzdano naviještati Božjuriječ, potvrđuje on sam time što preuzima na sebe često mukotrpne i tegotne posljedice svogasvjedočenja (usp. Jeremiju ili i novozavjetne svjedoke Uskrsnuća). Za slušatelja se posvjedočenaistina potvrđuje time da se navještena istina pokazuje sposobnom za život i da se održi u povjesnim21

II CIKLUS5.PISMOdogađanjima i u suočenjima s drugim istinama. Sveto jest i može biti znak istinitosti svjedočanstvaBožje objave, ali se svjedočanstvo ne može mimoići niti preskočiti.3.23 Isus Krist je pravi svjedok BožjiPovezanost svjedočenja i svjedoka najjače se očituje u Isusu Kristu, koji je označen kao„istinski svjedok" i o kojemu prije svega Evanđelje po Ivanu razvija „teologiju svjedočanstva": dokproroci svoje svjedočenje počinju riječima „Riječ Božja došla je k meni", identificira (istovjećuje) seIsus sam s Riječi Božjom. On je Riječ Božja. Isus govori s najvećom sigurnošću da je svjedok ne zbogtoga što je Riječ Božja k njemu došla, nego jer je on sam Riječ Božja. Iz te najveće sigurnosti govorion „Zaista, zaista kažem vam...".3.3 Božja objava kao Božja riječ u ljudskoj riječilako je čovjek – svjedok uključen u oblikovanje i posredovanje objave, ipak u događaju objaveBog jest i ostaje onaj koji zapravo djeluje.3.31 Duh kao posrednik objaveNjegov Duh daje da čovjek u poslušnosti prima Riječ Božju, da joj daje izraz i da je daljeprenosi. Po svojemu Duhu Bog osigurava da ga čovjek slobodno priznaje i štuje u vjeri. Upravo stogaobjava Božja i čovjekovo prihvaćanje objave nisu dva međusobno odijeljena zbivanja koja jednostavnodolaze jedno za drugim, nego se po Duhu Božjem uzajamno posreduju.Tako to shvaćaju i proroci. Ezekiel npr. shvaća sebe kao onoga na kojemu počiva Božja ruka, na kojega silaziJahvin Duh. Mihej kaže o sebi: „Ali ja sam pun snage i duha Jahvina, pun pravde i jakosti da objavim Jakovuopačinu njegovu, Izraelu njegov grijeh" (Mih 3,8). A prorok u vremenima poslije progonstva govori: „Duh JahveGospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donosim ubogima da iscijelim srcaslomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima ... da navijestim godinu milosti Jahvine;da razveselim ožalošćene na Sionu ... (Iz 1,1sl). Tu je riječ Isus po Lk 4,16 prihvatio i primijenio na svojedjelovanje.Pod dojmom proročkih izreka spoznalo se da se Bog objavljuje u djelovanju svoga Duha. Ali taj BožjiDuh nije mogao biti djelotvoran samo u prorocima, nego u svima koji su doprinijeli tomu da je Božjaobjava sadržana u ljudskim riječima. To djelovanje Božjeg Duha naziva se teološkim stručnim izrazominspiracija (bogoduhost).Tako kaže 2 Petr 1,21: „Jer nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni,ljudi od Boga govorili". A 2 Tim 3,16 zaključuje: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje,popravljanje, odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban."3.32 Spasovna istina Pisma zajamčena Duhom SvetimNa temelju tih svjedočanstava i drugih novozavjetnih izričaja da je Duh Sveti djelovao uprorocima (usp. 1 Pt 1,11) i da je u Davidovim Psalmima progovorio Bog po Duhu Svetome (usp. Dj4,25) razvila je i formulirala Crkva svoj nauk o božanskoj inspiraciji (bogoduhosti) Svetog Pismaposljednji put na 2. vatikanskom saboru, gdje kaže: „Sve od Boga objavljeno, što nam se u SvetomPismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i NovogZavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere držisvetim i kanonskim zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane (usp. Iv 20,31; 2 Tim 3,16; 2 Pt1,19-21; 3,15-16) − imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane..." 10Spisi Starog i Novog Zavjeta nisu dakle inspirirani i „Riječ Božja" stoga što bi ih Bog na neki način diktiraopiscima, nego jer je Bog po Duhu Svetom potaknuo primaoce objave da prihvate njegovo samoočitovanje i da gariječima izreknu. Stoga se Bog naziva auktorom, odn. začetnikom Svetog Pisma jer je on začetnik događajaobjave u kojoj se nalaze Sveti spisi kao osobito istaknuti elementi.10 2 Vat /Objava, br. 11.22

II CIKLUS5.PISMO„Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od DuhaSvetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinukoju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom Pismu.“ 11 Upravo je tim posljednjimizričajem rečeno ono presudno. Spisi ne naučavaju sve moguće istine, njihov cilj jest da nas uvedu uistinu u kojoj je djelovao Bog radi našeg spasenja. U svemu onome što se ne odnosi na tu istinugovore autori po shvaćanjima i znanju njihova doba pa prema tome podliježu i zabludi. Time jeriješeno pitanje postoje li zablude u Svetom Pismu koje je stvaralo mnoge poteškoće.3.33 Postanak je Biblije razvojni proces vođen Duhom SvetimMnoge biblijske knjige nije napisao jedan autor u jednom „dahu". One često imadu veomadugačku povijest postanka.1. − u Starom ZavjetuU Starom se Zavjetu objaviteljska Riječ, koju je Bog izrekao po ljudima, odn. u kojoj je izraženokako se Bog očitovao, isprva predavala usmeno, djelomično sigurno i kroz duža vremenskarazdoblja. No došlo je naskoro do pismenih zabilježbi. Izvješćuje se da je Mojsije zapisao sveriječi Jahvine (Izl 24,4) i na ploče ispisao ,,riječi Saveza – Deset zapovijedi" (Izl 34,28). Ti bi seizvještaji mogli djelomično uzeti kao kasnije razmišljanje o Mojsijevu zadatku i djelovanju. Ipakse prilikom radova na Jeruzalemskom hramu oko 620. god. pr. Kr. našla neka Knjiga Zakonakoja potječe iz vrlo ranih vremena (usp. 2 Kr 22,8–13). U Bibliji se izvješćuje i kako su proroci nazapovijed Jahvinu morali zapisati riječi koje su navješćivali.Tako izvješćuje Jeremija: „Četvrte godine Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskoga, uputi Jahve Jeremijiovu riječ: Uzmi svitak i zapiši na nj sve riječi koje ti kazah o Jeruzalemu, Judeji i svim narodima, od danakad ti počeh govoriti, od dana Jošijinih do dana današnjega" (Jr 36,1–3). l onaj svitak koji je Ezekiel usvojemu viđenju (viziji) morao progutati (usp. Ez 3,1–3) upućuje na to da su riječi proroka bile zapisane.Te su se zbirke proširivale, sabirale i od njih su nastajale pojedine knjige. Čuvalo se isvjedočanstvo Boga koji se u povijesti objavljivao, svjedočanstvo koje je Izrael obuhvatio svojimpovijesnim prikazima; u njemu su sadržane proročke riječi Božje. Čuvalo se isto tako i ono što jebilo zapisano o patrijarsima (rodozačetnicima) i o Mojsiju, kojima je Jahve govorio. Tomu sudodani hvalospjevi kralja Davida, koji je bio pod utjecajem Duha Božjega i dakle prorok – takvimsu se Davidovim pjesmama smatrali Psalmi. K svemu su napokon dodane još izreke mudrih.2. − u Novom ZavjetuU novozavjetno su se vrijeme isprva usmeno predavale riječi i djela Isusa, Gospodina. Zatim sudošle prve pismene zabilježbe, koje su onda konačno sabrane i tako su nastala Evanđelja. l unovozavjetne poslanice i druge spise ušla je prethodna usmena i pismena predaja.Sve one koji su sudjelovali u nastajanju biblijskih spisa vodio je Duh Božji onako kako je bilo potrebnoda se ostvari naum Boga koji se po njima objavljivao. Oni pri tome jesu i ostaju u pravom smislu riječiautori tih spisa već prema udjelu koji su u njima imali. Božji ih je Duh tako inspirirao da njihovi spisizaista „naučavaju istinu, koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana".3.34 Posadašnjenje objave – pod djelovanjem DuhaDjelovanje Božjeg Duha nije, naravno, ograničeno na postanak Svetog Pisma. Kad se Boghtio objaviti, trebalo je da ta objava zaista dođe do ljudi. Kad se Duh Božji pobrinuo da objava Božjabude zapisana, želio je i da postane djelotvorna. To se događa pri navještanju, pri čitanju i slušanjuBožje riječi; tako treba „da riječ Gospodnja trči i proslavlja se" (2 Sol 3,1). Pri tome je naravno DuhSveti djelotvoran drukčije nego pri inspiraciji Svetog Pisma. On čini da živa Božja Riječ objavljuje Bogana dobrobit ljudskog života.11 2 Vat /Objava, br. 11.23

II CIKLUS5.PISMO3.4 Zadaci1. Zašto objava treba svjedočanstvo svjedoka?2. U kojem smislu i po čemu je Biblija Božja riječ u ljudskoj riječi?3. Koja su razvojna razdoblja nastanka starozavjetnih i novozavjetnih spisa?4. Potražite neki primjer gdje izričaji Svetog Pisma stoje u suprotnosti sa sigurnim prirodnim,odn. povijesnim znanostima? U kojem se smislu te „zablude" ipak ne protive vjerskom naukuo inspiraciji Svetog Pisma?24

II CIKLUS5.PISMO4. BOG JE SVOJU OBJAVU POVJERIO CRKVICilj je objave Božje već u Starom Zavjetu: otvoriti prostor za komunikaciju i zajedništvo izmeđuBoga i ljudi. Stoga je Božje samoočitovanje upućeno jednom narodu koji je imao živjeti od događajaBožje samoobjave, čuvati je i dalje posredovati.4.1 Božji narod kao primalac objave4.11 Starozavjetni Božji narodVeć je izraelski narod znao da ima osobit položaj i zadaću u prihvaćanju Božje objave. On jeznao da ga je Jahve izabrao od svih drugih naroda: „Među svim plemenima zemaljskim samo vaspoznah", kaže Amos (3,2), a misleći na to da je Bog ovom narodu objavio svoju volju nastavlja: „Zatoću vas kazniti za sve grijehe vaše". Ponovljeni zakon (7,6–11) pobliže tumači tu misao i izričitoupućuje na djelo Izlaska u kojem je Bog izabrao izraelski narod: „Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, praviBog, Bog vjeran koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drženjegove zapovijedi" (R. 9). Na činjenici da se Bog na osobit način obratio Izraelu i stupio s njim u vezuosniva se općenito u Starom Zavjetu zastupljeno osnovno shvaćanje da je Božja objava tom narodupoklonjena. U sužanjstvu izražava prorok uvjerenje sviju kad daje da strani narodi govore Izraelu:„Jedino je kod tebe Bog, nema drugoga; ništavni su bogovi!" (Iz 45,14).4.12 Novozavjetni Božji narodTako je i shvatljivo da se već ranokršćanska zajednica koja se prva Isusovom riječi i djelimaoblikovala iz starozavjetnog Božjeg naroda, smatrala novim Božjim narodom, „pravim Izraelom", kojiživi od posljednje Božje objave u Isusu Kristu, koju je čuvala i imala dalje naviještati. Crkvom sesmatrala od početka ona zajednica koja izvire i opstoji iz konačne Božje objave i u kojoj je neprestanonazočno Božje samoobjavljivanje. Stoga je objava Božja u Isusu Kristu u Crkvi ne samo predmetunatrag usmjerene uspomene nego je neposredno doživljavana sadašnjost: u živoj riječi koja pozivana vjerovanje, u življenu nasljedovanju Krista, u slavljenju sakramenata predaje se u Crkvi Isus Krist,posljednji čin i riječ Božje objave.4.2 Nastanak kanona u Božjem naroduKako se objava predavala, nastajali su i zapisi koji su se predstavljali kao svjedoci objave kojase dogodila i koju oni normativno sadržavaju i čuvaju za buduća vremena. Tako je nastalo pitanje: kojispisi zaista na obavezan način svjedoče objavu Božju?4.21 Nastajanje kanonaIsprva je kako u starozavjetnom tako i u novozavjetnom vremenu vladala stanovitanesigurnost u tome koje od tih spisa treba smatrati pravilom (kanonom) za život naroda Božjega i naosobit način djelom Duha (inspiriranima).1. – u Novom ZavjetuTako je u ranokršćanskoj Crkvi prošlo dosta vremena dok su se spisi nastali u 1. i na početku 2.stoljeća spojili u Sveto Pismo Novoga Zavjeta. „Iako je oko 200. god. već veći dio našega NovogZavjeta tj. oko 20 spisa (4 Evanđelja, 13 Poslanica sv. Pavla, Djela apostolska, 1 Poslanica sv.Petra, 1 Poslanica sv. Ivana, Otkrivenje) posjedovala ugled kanona ... ipak je još bio potrebandugotrajan proces isključivanja i popunjavanja dok su konačno crkvene vlasti svojim zahvatomokončale to kolebljivo stanje koje je trajalo do druge polovice 4. st." 1212 VÖGTLE. A.. Čl. Kanon. III. Der Kanon des Neuen Testaments, u: Bibellexikon² 1968, str. 922–924, ovdjestupac 924.25

II CIKLUS5.PISMO2. − u Starom Zavjetul opseg Svetoga Pisma Staroga Zavjeta imao je svojih problema, najprvo na samom židovskompodručju. Za daljnji razvoj kanona u kršćanskom dobu važna je činjenica da židovstvo uPalestini i židovstvo u Aleksandriji nije imalo jednak popis spisa koji su se ubrajali u SvetoPismo. U opširnijem aleksandrijskom popisu, koji je onda zajedno s grčkim prijevodom StarogZavjeta (nazvan Septuaginta) preuzela Zapadna Crkva, nalazile su se i knjige koje su bilenapisane ili usmeno predane samo na grčkom jeziku (Tob, Jdt, Bar, Mudr, Sir, 1 i 2 Mak, dodaciDn, Est). Riječju Kanon označavao se samo popis knjiga koje su prvotno spadale u Sveto Pismopa se spisi koji se nalaze u drugom, daljnjem Kanonu nazivaju deuterokanonskima (evangeličkikršćani zovu ih apokrifnima; za njih oni ne spadaju u punom smislu u Stari Zavjet).Kanon koji je važio za Katoličku Crkvu od početka 5. st. na Tridentskom je koncilu (16. st.)proglašen konačno obaveznim.4.22 Mjerilo kanonaAko se osvrnemo na postanak novozavjetnog kanona, možemo reći da je Crkva proglasilakanonskima i inspiriranima one spise prvih dviju generacija rano-kršćanske Crkve koji na osnovni i zasva buduća vremena normativan (mjerodavan) način svjedoče o objavi što se dogodila u Kristu. Jerako na događaj objave spada da ona dopire do čovjeka komu je namijenjena i u njemu nailazi naodgovor (usp. pogl. 3), onda objava nije jednostavno završena smrću i Uskrsnućem Isusovim, negotek onda kad ljudi za Isusovu objavu primarno i temeljito svjedoče. Stoga na događaj objave spadaju ipisci Pracrkve koji Kristovoj objavi daju lik, oblik i mogućnost da postane riječ. – Objava je završenatek po završetku toga početnog razdoblja Crkve, i to u tom smislu da se sva buduća svjedočanstvaobjave imaju primjeriti svjedočanstvu Pracrkve.4.3 Božji narod kao posrednik objave4.31 Predaja objave u životu CrkveAko se Bog zaista želio objaviti svim ljudima, a ne samo nekolicini, onda ta objava mora bitidostupna i predana narednim generacijama. To se događa ne samo time što im se predaju Sveteknjige nego cjelokupnim crkvenim životom. Bitna je zadaća Crkve da ljudima vjerno i razumljivo tumačiobjavu. Ona može izvršiti taj zadatak jer joj je i za njezinu daljnju povijest obećan isti Duh Sveti podčijim je djelovanjem Božja objava postala Riječ i Pismo. To prenošenje objave zovemo predajom.Važno, ali ne jedino mjesto u njoj zauzima predavanje Svetih knjiga. Predaja se u prvom redu brine zato da Božja objava trajno živi u njegovoj Crkvi, ne samo ukoliko je postala pisana riječ i time osiguralatrajnost objavljene Riječi nego i po svojoj neprestanoj nazočnosti koja zahtijeva da se samoočitovanjeBožje ispravno shvati.„Ta se predaja prenosi ne samo u jasno razgraničenu naučavanju nego i u životu i bogoštovlju Crkve. Pojediniizričaji o tome što Crkva vjeruje ugrađeni su u živu cjelinu onoga što Crkva jest. Drugo što se pripisuje predaji jestneprestani povijesni razvoj i pojašnjenje. Tom se dinamikom blago vjere od prapočetka razvija, a da se pri tom nemijenja. l razvija se na način koji bi ljudskom logikom i povijesnim istraživanjima bilo često teško, ako ne inemoguće, izvesti iz prapočetaka ... Na posljedku postaje životnost predaje gotovo opipljiva. „Ona se ne sastoji –to treba napomenuti – samo u tome da predaja prolazi kroz povijest u životnom rastu nego ona i daje život. Njenživot struji životom i djelima Crkve vjernice i moliteljice". 13Pri tome treba uočiti: bez vjere u Boga koji se objavljuje, kako svjedoče biblijske knjige, ne može seobjava spoznati ni ljudskim riječima izreći. To isto vrijedi i za predaju. Božje očitovanje treba živosvjedočanstvo onih koji ga primaju i prihvaćaju. Ako ono treba da djeluje u svijetu izvan Božjezajednice, treba da njeni zahtjevi budu posvjedočeni odgovarajućim životom navjestitelja.13 SEMMELROTH, Otto − ZERWICK, Maximilian, Vaticanum II uber das Wort Gottes (Stuttgarter Bibelstudien 16).Stuttgart 1966, str. 25 i sl.26

II CIKLUS5.PISMO4.32 Predaja valjana unatoč pogrešivosti i grijehaOvdje se mnogi ljudi susreću s pravom poteškoćom, koju valja uzeti ozbiljno: kako možeovakva Crkva kakva eto konkretno jest tvrditi da posjeduje Božju objavu i da ju nepogrešivo tumači?1. − na osnovi UtjelovljenjaCrkva je sigurno, kako to s pravom kaže uobičajena uzrečica, također Crkva grešnika. Zar toumanjuje i suzuje samoočitovanje Boga? U objavi Božjoj sišao je Bog u ljudske razmjere. On jemorao govoriti ljudskim glasom da ga ljudi uopće mogu razumjeti. Podvrgao se tako svimuvjetovanostima ondašnjeg vremena i ondašnjih ljudi. Štoviše, nije on odjednom dokinuo njihovashvaćanja i nedostatne predodžbe o Bogu da bi ih nadomjestio jedino ispravnima i vrijednima,nego je ljude postupno dovodio do savršene spoznaje. Taj Božji silazak dogodio se zbog ljudi.Za svoje oruđe isto tako nije izabrao same besprijekorne ljude, na kojima se ne bi našao nidašak kakve ćudoredne nesavršenosti.Mojsije je skrivio što je ubio Egipćanina (usp. Izl 2,11–14) i isto tako što je posumnjao da li će po Jahvinojriječi poteći voda kad udari pećinu (usp. Br 20,1–13). Jeremiju je trebalo oštro ukoriti, a Jona je poslušaotek kad se dogodilo čudo. Poznata je slabost apostola koji su ostavili svoga Gospodina u času kušnje.Objava ne pretpostavlja apsolutnu svetost primaoca. Drugačije ne može biti ni kad je riječ onjezinim prenositeljima i tumačima. Crkva dakle uza sve svoje nedostatke i pogreške – jer sesastoji od konkretnih ljudi − kadra je prenositi i tumačiti Božju objavu jer je za to ovlaštena.2. – na osnovi obećanja Duha SvetogaCrkva ne mora dokazivati da je apsolutno nepogrešiva prije nego li će navješćivati Božju objavu.Ona se može pouzdati u Isusovo ispunjeno obećanje da joj je za njezin život iz objave i zaprenošenje objave Duh Sveti dan i onda kad je možda grijehom opterećena. Da se ne bismokrivo razumjeli: nije nevažno kakva je ona; vjerodostojnost se njezine riječi mjeri po tome kakvaje. Ali ona se može pouzdati u to da Duh Sveti djeluje u njenim službama tako da se Božjaobjava ispravno i valjano tumači i razvija.3. − kao zadatak ljudiSvakako se i ona sama mora truditi oko toga. Ona je doduše svjesna Gospodinove riječi kako juje zabilježio Ivan: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će vas osvemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh" (Iv 14,26). Od trenutka kad je ta riječizgovorena očituje se u njoj i u tom pogledu djelovanje Božjega Duha. No ona mora i samanastojati ispravno shvaćati i tumačiti objavu. Pojedinačno čitanje Pisama, crkveno naučavanje iznanstvena teologija treba da se odvija na način svojstven svakom od tih područja i u njihovojuzajamnoj suradnji. Tumačenje tekstova objave ima svojih poteškoća naročito zbog toga što jesamoobjava Božja do nas došla u govoru i duhovnom svijetu nekog određenog vremenskograzdoblja. Stoga je teološka znanost razvila metode tumačenja. No svi napori moraju služititome da se ispuni želja Drugog vatikanskog koncila: „Tako dakle neka po čitanju i proučavanjuSvetih knjiga 'Riječ Božja trči i proslavlja se' (2 Sol 3,1) i neka blago objave Crkvi povjereno, svevećma napunja srca ljudi." 144.4 Zadaci1. Što znači kanon? Zašto se starozavjetni i novozavjetni kanon morao preinačivati?2. Po kojim su mjerilima Svete knjige preuzete u kanon?3. Zašto ljudski promašaj u Crkvi ne mora biti u protivnosti s poslanjem Crkve da Božju objavuvaljano predaje?14 2 Vat./Objava br. 26.27

II CIKLUS5.PISMODODATAKIzbor literature na hrvatskomFUĆAK, Jerko, Istina Svetoga Pisma: BS 37 (1967) 1−2, 44−52.KRESINA, A. − RUPČIĆ, Lj. − ŠKRINJAR, A., Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum.Zagreb, FTDI, 1981, 295 str. (Povijest oblikovanja, tekst i tumačenje u naslovu spomenute koncilskekonstitucije).lVANČlĆ, Tomislav, Bog u potrošačkom društvu. Pokušaj religiozne dijagnoze suvremenog čovjeka iizgledi kršćanstva unutar te dijagnoze: BS 43 (1973) 4, 369−383.LOHFINK, Gerhard, Kako čitati Bibliju (Biblioteka Riječ). Zagreb, KS, 1968, 12 str.TOMlĆ, Celestin, Božansko nadahnuće i tumačenje Sv. pisma prema Konstituciji o božanskoj objavi(DV pogl. III): BS 37 (1967) 1−2, 149−158.ŠAGI-BUNlĆ, Tomislav, Božja Riječ u Crkvi: Ali drugog puta nema (Polazišta 1−2). Zagreb, KS,1969,83-95.Osnovni tekst sastavio Prof. Dr. Josef Schreiner, Würzburgu suradnji sProf. Dr. Gisbertom Greshakeom, Beč_________________________________________________________________________________Naslov izvornika: THEOLOGIE IM FERNKURS - GRUNDKURSNjemački izdavač: Domschule e. V., 8700 Würzburg 11Prireditelji: Prof. Dr. Gunter Koch, Würzburg – Domkapitular Josef Pretscher, WürzburgPrijevod: Ing. Mira Bogat i Dr. Marijan Jerko Fućak, ZagrebDorada i prilagodba: Dr. Marijan Jerko Fućak, ZagrebStručna lektura: Dr. Tomislav Ivančić, ZagrebIzdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9Copyright za hrvatsko izdanje, Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, 1983.Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb28