BOŠNJACI U HRVATSKOJPromocija knjige Senada Nanića “Multimonolog” u Zagrebu i SarajevuPoziv na dijalogPromocija u Sarajevu(Senadin Lavić, Sead Begović, Faris Nanić, Senad Nanić i Ervin Jahić)Tokom travnja 2012. održane su dvije promocije knjige “Multimonolog”mr. sc. Senada Nanića, predsjednika KDBH “Preporod”:u Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović” u Zagrebu (2. travnja) iVijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu (21. travnja).Na zagrebačkom predstavljanju knjige, pored autora, govorili suErvin Jahić i Faris Nanić, a u Sarajevu im se pridružio i Sead Begović.Ervin Jahić je istaknuo kako knjiga predstavlja konglomerat raznihtekstova različitog opsega, različite pokretačke mašte koje ispisuje autorkojeg zasigurno određuje to što je po formalnom obrazovanju filozofi arhitekt, te pripadnik tzv. manjinske zajednice – jer je intelektualacuvijek manjina. Autor iz različitih rakursa, služeći se različitim razinamatumačenja onoga o čemu piše i misli želi govoriti o jednom simptomukojeg nazivamo identitetom. U pitanju je identitet manjinskog intelektualca,identitet Europljanina koji je islamske provenijencije. Autorovanamjera je, zapravo, da pokuša pojasniti odnos između islama i Zapada,propitati status muslimana u suvremenom svijetu, međureligijskii međukulturni dijalog. Prema ovim pitanjima se najčešće odnosimona razini “brbljaonice” u kojoj svi odreda strašno navijački zagovarajuneki svoj pogled i svoju ideologiju svijeta, gdje se želi istaknuti kakoje dijalog civilizacija, kultura, dijalog uopće nemoguć. Autor autoironijskiu naslovu knjige “Multimonolog” upućuje na činjenicu kako seu suvremenom svijetu ukida pravo na razliku i pod zastavama nekogsvog korpusa, mahom većinskog, pokušava biti što glasniji. U prvomciklusu “Multimonologa” prisutni su tekstovi, koji su spletom različitihtrenutaka svakodnevnih političkih trauma, odredili autorove tekstovekoji kroz esejiziranu formu propituju što se krije iza velikih gromadakamenja društveno-političke scene. Dok je Jahić govorio o drugom ciklusutekstova iz knjige, temeljnom kolegiju kojim se Senad Nanić bavi,a to je islamsko graditeljstvo, odnosno teorijsko i praktično bavljenjearhitekturom, izrazio je svoje divljenje načinom i poznavanjem zakonitostiklasičnog graditeljstva. Ono što je najuži dio autorovog interesa je“Prirodna filozofija” El-Gazzalija, a u tekstovima iz ovog ciklusa, nalazese vrlo dragocjeni tekstovi o metodologiji hadiskih znanosti, tekstovio prevođenju Časnog Kur’ana. U četvrtom dijelu knjige autor se kroničarskiodnosi na djelatnosti KDBH “Preporod”, književnosti, teatra islično. Jahić je zaključio kako u oskudici ozbiljnih knjiga muslimanskeperspektive u Hrvatskoj, ova knjiga kao i knjiga Farisa Nanića “Zapisanoostaje” katalogizira neke krucijalne točke suvremenog društva kojesu uputne za politologiju većinskog naroda, ali i za sociologiju. Riječ jeo važnoj knjizi koja u nedostatku naših “institucionalnih” artikulacijaizvida o stanju izvan publicističkog rješenja, sama sa sobom, naglas,intelektualno čita znakove u vremenu.Faris Nanić, urednik knjige, osvrnuo se na dva aspekta njeneanalize, ističući kako je autoru blizak filozof Ebu Hamid MuhammedEl-Gazzali (1058.-1111.), koji je rekao da ljudsko znanje što je bogatijenužno postaje i složenije. Ono, zapravo, u jednom trenutkuprestaje biti znanje, a postaje ideologija. Razumijevanje svijeta okonas podrazumijeva postojanje znanja, ali i otvorenosti. Živimo na početkukraja liberalnog kapitalizma, u doba estetskog kaosa. Arapskisociolog i povjesničar Ibn Haldun (1332.-<strong>140</strong>6.), uspostavio je osnoveteorije radne vrijednosti, kao osnovu svake stvarne ekonomije,odnosno osnovu za rast i razvoj ljudskog društva, četiri stoljeća prijepredstavnika liberalne ekonomske misli. Spoznaje iz fizike se reflektirajuna ekonomske odnose. Ibn Haldun je shvatio da su društvenezakonitosti podvrgnute istoj vrsti principa kao i prirodne zakonitosti.Autor ove knjige prepoznaje vezu između ekonomskih odnosa i fizikalnih,te upozorava, u jednom od svojih tekstova, da je jedini legitimniprostor profita prirodno onaj koji povećava omjer korisnog radai uložene energije. Fizikalna veza rada sa silom, masom akceleracijei elementarnim fizikalnim pojmovima može se matematički izraziti iodnositi i na osnove ekonomije kao uloženog rada, znanja i vještinakoje stvaraju povećanu vrijednost te je nužno antropična, što značinije sklona kaosu, kao što su tvrdili očevi neoliberalne ekonomskemisli. Citat iz “Multimonologa” na 19. stranici svjedoči kako je neoliberalnikapitalizam negdje na rubu svoga postojanja. Faris Nanić jeistaknuo kako je jedna od vrijednosti ove knjige u njenom jeziku tedodao kako autor upozorava na probleme prevođenja svetih tekstovau kojima se čitave zajednice upućuju na prihvaćanja potpuno pogrešnihkoncepata u odnosu na ono što stvarna intencija tog tekstajeste. U “Arhifaktu” autor se bavi teorijskim razmatranjima arhitektureKabe, mjesta prema kojemu se svi muslimani pri molitvi okrećui prepoznaje Zakon zlatnog reza, kojeg su poznavali klasični misliocii kroz te spoznaje predlaže jedan svoj projekt koji investitor nijeusvojio (op.a. idejno rješenje Islamskog centra u Sisku), a predstavljasintezu svih tih znanja o ispravnom načinu projektiranja i građenjaislamskih bogomolja (džamija). “Multimonolog” je knjiga s mnogomonologa i predstavlja poziv za stvarni dijalog, kulturno i znanstvenoprožimanje, nešto što bismo mogli nazvati interkulturalnošću kojadovodi do međusobnog obogaćivanja i zajedničkog napretka.Autor Senad Nanić je rekao kako je “Multimonolog” nastajao15 godina. U 90-im godinama prošlog stoljeća, kada se mnogo togabitnog nije ni moglo čuti, a kamoli reći, u toj zaglušnoj buci brojnihmonologa, pojednostavljenog viđenja svijeta, postojala je snažnapotreba da se o bitnim stvarima nešto kaže, makar formalno. U tovrijeme institucije su šutjele ili, češće, tek brbljale. Tako je “Multimonolog”postao prostor pojedinačnog vapaja za istinskim dijalogom,argumentima i temama. qAjka TIRO SREBRENIKOVIĆ6 PREPORODOV JOURNAL <strong>140</strong>
BOŠNJACI U HRVATSKOJPromocija knjige “Konačno rješenje” Brace VukovićaSpašeni su umom obdareni“Svi oni koji vole svoju djecu u ratove, nevolje, u jad uvijek su turalituđu djecu!”, komentirao je u ponedjeljak, 2. travnja 2012., na promocijiu prostorima Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu, potkusvoje drame “Konačno rješenje” novinar i književnik Braco Vuković.“Knjigu sam posvetio svima nama koji činimo četvrti entitet bosanskohercegovačkogidentiteta, nama koji Bosnu i Hercegovinu jako i bezostatka – ljubimo!” Drama Brace Vukovića govori o teškoj temi “humanogpreseljenja” koje je danas poprimilo svakovrsne oblike, “uvuklo”se u sve pore suvremenog društva, truje i svađa ljude. Promotoriknjige bili su ugledni kritičari Vladimir Visković i Božo Rudež.“Boli li vas život?”, pita glavni Vukovićev junak u “Konačnomrješenju”. “Kad su ‘oni’ tako spretni da bi i Boga upregnuli?” A“oni” su: i politika, i državna birokracija, ali i crkvena birokracija.Kako svatko od nas može i mora potražiti i pronaći rješenje za jadi užas koji smo preživjeli prije dva desetljeća u ratnom divljanju?Na čemu se treba temeljiti naša aficiranost da bismo djelovali imijenjali praksu? Iz povijesti smo mogli naučiti da se “životinje neodnose” svojstvo je to umnih, Božjih bića. Ljudsko se sebstvo konstituiraodnošenjem spram drugoga! A naša autonomnost, odgovornost,naše dostojanstvo, samopoštovanje i poštovanje drugihpotvrđuju – djelovanjem. U svom kratkom dramatičnom igrokazuBraco Vuković finim, ali teškim humorom, naglašava sav besmisaoživljenja ako umjesto nas “netko drugi misli”. Ako se s nama, kao sigračkama, bez emocija, poigrava i ako nas iskorjenjuje iz identitetâkoji su oblikovali i naši susjedi i njihove kulture.“Bracina drama ‘Konačno rješenje’ oštra je kritika o zaluđivanjunaroda, oštra kritika kovanja rata, smišljanja rata. Njegova je željaosuditi one koji su se, u ime mesijanske uloge i traženja vlastitaprevratničkog mjesta u historiji svoga naroda, poigravali njihovomsudbinom. Knjiga aludira na plan eksterminacije Židova neposrednoprije Drugog svjetskog rata kako bi se konačno ‘uredila’ etnička kartaEurope. Otud je ‘smišljen’ plan ‘humanog preseljenja’. Jasno nam jeda je to ‘humano preseljenje’ i kod nas bilo tek prisilno iseljavanje,počesto i stradalničko, da su čak bili fingirani i sukobi kako bi se dokazalanužnost preseljavanja”, naglasio je leksikograf, urednik i kritičarVelimir Visković. “Bracina je to i oštra kritika svega što je uslijedilou i nakon Domovinsko-Otadžbinskog rata, pa i onog uvjeravanja opotrebi ‘projekta’ usrećivanja cijele nacije kroz perverznost vladanjaHrvatskom putem odabranih 200-tinjak obitelji kojima je time danopravo postati gospodarima svega. Glavni Vukovićev junak, BosanacPejo, Posavljak kojega su ‘humano preselili’ u kraljevski grad Knin,iskorijenjen iz vlastite sredine postaje duboko nesretan. Dobar dionjegove obitelji je izginuo, iščeznuo… Braco time nije mislio na nesrećusamo Hrvata već i na Bošnjake. Pogotovu na njih. Uostalom,njegov Pejo govori specifičnim bosanskim idiomom. Živi je to štokavskigovor, a autor ga je vješto spojio s kajkavskim govorom ostalasvoja dva lika, Štefekom, pratiteljem vlakova i Đurđom, konobaricomu jednom od zagrebačkih bistroa”, rekao je Visković.“U uvodu će Braco Vuković zapisati: ‘Kada ne misli svojom glavom,čovjek biva čudovišno zarobljen u posebno psihosomatskostanje, bez obzira tko ga je zarobio, teokratska ili svjetovna veriga’”,rekao je Božo Rudež i naglasio, “U hadisu 132 piše da je spašen i sretanonaj tko je obdaren umom! Na sreću, povijest ljudske misli ima,PREPORODOV JOURNAL <strong>140</strong>Velimir Visković, Braco Vuković, Edina Smajlagić i Božo Rudežeto, i drugačijih razmišljanja o ljudskom umu.” Rudež je istaknuo daje glavni Vukovićev junak, Posavljak Pejo, jedan je od milijuna žrtavazarobljenog uma, zarobljenog dvostrukim verigama. “Kada kažem‘svjetovnim’, onda mislim na čitavu plejadu ovdašnjih: i u Srbiji, iu zemlji Bosni, i u Hrvatskoj – intelektualaca i akademika, filozofai visokih prelata, pjesnika i državnika. Na njihovim ‘bespućima povijesnezbiljnosti’ i na ‘valu velikih im ideja, a malih naroda’ u ‘žrvnjuDomovinsko-Otadžbinskog rata’ nastradale su tisuće malih ljudi.Tako i izbjeglica/prognanik Pejo kojega je godine Gospodnje 1995.,poslije ‘Oluje’ preselilo u Spasojevu kuću u Knin. Pejo se na taj načinpridružio koloni od 40 milijuna izbjeglih, prognanih i raseljenih osobas kraja 20. i početka 21. stoljeća. Toliko ih, naime, krajem prošlogtjedna, kao ‘rezultat’ ratnih sukoba i žarišta bilježi Visoki komesarijatUjedinjenih naroda za izbjeglice i prognanike. U izvještaju se kažeda je to kolona od 40 milijuna beskućnika za koje Međunarodna zajednicajoš nema ‘konačno rješenje’! Bitna je Vukovićeva misao i dasu na ovim prostorima, u užasnom ratu, mnogi spasili glavu, ali suizgubili – obraz! Najžalosnije je da oni i danas hoće, a i artikuliraju,neke važne duhovne, kulturne, znanstvene i društvene procese. Ovakratka Vukovićeva drama žestoka je krležijanska kritika naše turobnestvarnosti. Literatura i umjetnost ni u svijetu, pa niti u Hrvatskoj, nemogu riješiti naše goruće probleme. No, vrijedi ih pokušati transponirati.Braco Vuković je nesumnjivo u tome uspio. Bosna i bosanstvojest tuga puna divnih, čarobnih niti koje tkaju njeni umjetnici. Svatkotko pokuša, bio domaći ili stranac, odvajati te niti, unaprijed je osuđenna propast”, zaključno je rekao Božo Rudež.Zahvalivši se autoru na poruci knjige koja treba dobiti čitateljemeđu sociolozima i filozofima, prof. emeritus dr. Esad Ćimić je kaopohvalu izrekao sljedeće: “Nekada jedna dobra misao može proizvestipravi požar ideja. I one onda postupno počnu osvajati ljude,čak i one koji su najkrivlji. Svatko od nas jest odgovoran za stanje ukojemu jesmo. Pasivnost se jako skupo plaća. Pa ako je umjetnošćumoguće reći nešto novo i više nego u znanosti, govoriti se i pisatimora. Umjetnici riječi su duboko privilegirani i vjerujem da će mnogiposegnuti za Vukovićevom knjigom. Jer, ‘humano preseljavanje’se nastavlja, ono doživljava metamorfozu. Ovo djelo potiče na razmišljanjei na akciju!” Na kraju predstavljanja svog dramuleta autorBraco Vuković je bošnjačkoj publici uzvratio pohvale pročitavši Kiševićevupjesmu iz zbirke “Busenje Bosne”, pri čemu se složio s pjesnikovomželjom i vapajem: “Više u ovu kuću osveta ući ne sm’je!”. qEdina SMAJLAGIĆ7